I. POGLAVLJEMEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO KAO CJELINA

1. POJAM, METODE, ZADAĆA MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA I SUSJEDNA PODRUČJA

1. Kojim se metodama uređuju privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem? Metoda kolizijskih pravila – Kolizijska pravila situacije uređuju tako da samo upućuju na

mjerodavno strano ili domaće pravo. Kolizijskim pravilima (pravilima o određivanju mjerodavnog prava) se propisuje da se na situacije s međunarodnoprivatno pravnim obilježjem pod određenim pretpostavkama primjenjuje uglavnom strano pravo. Kolizijska pravila su dio unutrašnjeg prava svake države, a utvrđuju ih uglavnom propisi i međunarodni ugovori; tako postoje hrvatska, francuska, mađarska kolizijska pravila. Međutim unutar Europske unije donose se uredbama kolizijska pravila i pravila međunarodnog procesnog prava; tako se u okviru tog sekundarnog europskog prava utvrđuje jedinstveni mpp Unije, koji sve više zamjenjuje dotadašnji nacionalni mpp država članica. Tijelo primjene (sud, arbitraža, upravno tijelo) rješava situacije s međunarodnim obilježjem na osnovi kolizijskih pravila svoje države. Da bi se na osnovi kolizijskih pravila primijenilo strano pravo, pored navedenog stranog obilježja treba se raditi o situacijama koje uređuje pravo koje se može primjenjivati eksteritorijalno; to je uglavnom građansko, trgovačko, obiteljsko, dio pomorskog i radnog prava, dakle grane prava koje su već po određenoj rimskopravnoj podjeli ulazile u privatno pravo.

Pravila neposredne primjene – Ta pravila uvijek upućuju, iako se radi o privatnopravnim situacijama s međunarodnim obilježjem, neposredno na primjenu domaćeg prava. Dakle, pri uređivanju takvih vrsta situacija uopće se ne polazi od primjene domaćih kolizijskih pravila, već se neposredno utvrđuje primjena domaćeg prava. Zakonodavac donosi takve propise uglavnom radi promicanja svojih osnovnih pravnih načela ili zaštite određenih pravnih subjekata. U hrvatskom mpp nema opće odredbe o primjeni pravila neposredne primjene, za razliku npr. od švicarskog i talijanskog prava.

Metoda tzv. posebnih materijalnih pravila – Njome se određuje unutrašnjim propisima često pravni položaj stranaca, a ta metoda dolazi do primjene pri ujednačavanju materijalnog prava na osnovi međunarodnih konvencija. Primjere takvih materijalnih pravila nalazimo u nekim hrvatskim zakonima, npr. u Zakonu o strancima (posebno u njegovim odredbama o boravištu i prebivalištu te o radu) kao i u raznim međunarodnim ugovorima kojima se između država ugovornica ujednačuje privatno pravo (npr. trgovačko ugovorno pravo ili pomorsko pravo).

2. Tijela ovlaštena za primjenu kolizijskih pravila: sud, arbitraža, upravno tijelo države pred kojim se pokreće postupak

3. Upućuju li kolizijska pravila na cjelokupni pravni poredak ili na konkretni zakon čije materijalne norme treba primijeniti?Na cjelokupni pravni poredak.4. Navedite primjer za svaku metodu kojima se uređuju situacije s međunarodnim obilježjem

Metoda kolizijskih pravila: Za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne stranke. Pravila neposredne primjene: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je

državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstva i nesposobnosti za rasuđivanje.

Metoda posebnih materijalnih pravila: Primjere takvih materijalnih pravila nalazimo u nekim hrvatskim zakonima, npr. u Zakonu o strancima (posebno u njegovim odredbama o boravištu i

1

prebivalištu te o radu) kao i u raznim međunarodnim ugovorima kojima se između država ugovornica ujednačuje privatno pravo (npr. trgovačko ugovorno pravo ili pomorsko pravo).

5. MPP definicijaMPP je grana unutrašnjeg prava koja metodom kolizijskih pravila, pravila neposredne primjene i posebnih materijalnih pravila uređuje privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem. To je pravo "međunarodno" ne po pravnom izvoru, nego samo po sadržaju situacije koje uređuje.Grana prava unutar pravnog sustava jedne države koja sadrži pravna pravila, metode i načela za rješavanje privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem.6. Naziv (ime) predmetaNaziv mpp prvi put spominje pod nazivom private international law Joseph Story u svom djelu Komentar o sukobu prava iz 1834.U Europu je taj naziv uveo W. Schaeffer koji je tako i naslovio svoje djelo iz 1841., U državama angloameričkog pravnog kruga danas se upotrebljava također navedeni naziv iako preteže naziv sukobi zakona. Ono je privatno jer rješava privatne situacije, ono je grana unutrašnjeg prava, svaka država ima svoj mpp. Ono je međunarodno samo po svom karakteru (osobini) jer rješava probleme koji su međunarodno obilježeni, ima vezu s dva ili više poredaka, primjer: ukoliko želimo sklopiti brak sa strancem koji pripada nekom drugom pravnom poretku tada sklapanje braka ne ide po zakonu o obiteljskom pravu kao u slučaju da se ženimo sa Hrvatom nego tada sklapanje braka ide po mpp-u jer postoji taj element inozemnosti.Mpp se kodificira na dva načina – ili posebnim zakonom o mpp-u ili u okviru posebnih propisa, npr. trgovačkom zakonu.Mpp se bavi sa svim pravima koja smo mi do sad učili – cjelokupnim privatnim pravom (građansko, obiteljsko, nasljedno, i sva ostala privatna prava, izuzev kaznenog i ustavnog). No oni ovdje dobivaju jednu novu dimenziju – dimenziju međunarodnog elementa.Mi u mpp-u ne pratimo države nego pravne poretke. Najočitiji primjer je SAD, on ima 52 različita pravna poretka; zatim Švicarska koja ima poredaka koliko ima kantona, Australija, Njemačka.Pravo dijelimo na javno i privatno, te na materijalno i procesno. Koje od tih prava primjenjujemo u mpp-u? Procesno je pravo javno pa ga ne primjenjujemo izvanteritorijalno, dok se materijalno primjenjuje.7. Ratio/svrha upućivanja na mjerodavno pravo. Zašto se primjenjuje metoda kolizijskih pravila koja upućuje na primjenu mjerodavnog prava?Moderni odgovor dao je Savigny sredinom 19. stoljeća, navodeći da pravni poreci država imaju jednake vrijednosti pa stoga treba pod određenim pretpostavkama prijateljski dopustiti primjenu stranog prava; po njemu se to čini metodom koja se sastoji u tome da se za svaki pravni odnos traži pravni poredak pod koji taj odnos po svojoj pravnoj prirodi potpada ili je podvrgnut, tj. u kojem se nalazi njegovo sjedište. Moderno zakonodavstvo, sudska praksa i doktrina uglavnom su usvojili navedenu kolizijsku metodu kao najvažniju pri uređivanju situacije s međunarodnim obilježjem; pri tome se polazi od potrebe da se na takve situacije u pravilu primjenjuje pravo (domaće ili strano) koje s njima ima najužu, bitnu vezu. Time se u okviru mpp-a pridonosi povećanju i produbljivanju međunarodne pravne suradnje te se ostvaruje – putem djelovanja nacionalnih sustava međunarodnog privatnog prava – međunarodna ujednačenost rješenja.Uz to, na navedeni način se isključuje beziznimna primjena prava države foruma, dakle legis fori, koja bi po poredbenopravnim ustavnim rješenjima bila protivna načelu jednakosti pred zakonom – zabrani rješavanja različitih pravnih situacija na jednak način.8. Značaj poveznice najuže veze i MPP?Najuža veza je polazište za određivanje mjerodavnog prava, svrha MPP-a, a ocjenjuje ih organ primjene, kad se ne može primijeniti prethodna poveznica.9. Navedite par konkretnih primjera u kojima se MPP dodiruje sa svojim susjednim područjem – MJP!

međunarodni ugovori međunarodni običaji opća načela prava priznata od civiliziranih naroda u određenoj mjeri sudske rješidbe i doktrine

2

10. Međunarodno Građansko Procesno Pravo definicijaMGPP jesu pravila unutrašnjeg prava i međunarodnih ugovora kojima se u vezi s privatnopravnim slučajevima s međunarodnim obilježjem uređuju razna procesna pitanja, i to kako procesnim propisima tako i pravilima mpp. Najvažnija su u praksi pitanja o sudbenosti, međunarodnoj nadležnosti, položaju stranca u postupku, o utvrđivanju stranog prava, te o priznanju i ovrsi stranih sudskih i arbitražnih odluka.Mgpp obuhvaća:

građansko parnično procesno pravo, međunarodno izvanparnično pravo, međunarodno stečajno pravo i međunarodno arbitražno pravo.

11. Gdje se nalaze osnovna načela procesnog prava države?U Ustavu. To su načela:

Ne bis in idem Audietur et altera pars Nepristranost suda Ishođenje odluke na dolozan način Načelo pravičnosti

Štite se apsolutno bitna procesna načela. Npr. isključenje javnosti, izuzeće sudaca.

2. POVIJESNI RAZVOJ I MODERNO STANJE

Antika1. Kako su se u starom Rimu rješavali odnosi sa stranim elementom?Stranac nije imao nikakvih prava ako ugovorima nije bilo drugačije određeno. Peregrini su bile osobe čiji su gradovi zaključili takve ugovore. To su bili tzv. ugovori o prijateljstvu, hospitium. Njima su se utvrđivala određena materijalna prava ili se ugovarala pravna pomoć, s tim da se uvijek primjenjuje lex fori.Rimljani su pokorenim narodima i plemenima ostavili primjenu njihova prava - suis legibus uti (služenje svojim zakonima). Takvo stanje glede privatnog prava nije se promijenilo ni podjeljivanjem rimskog građanstva, što je učinio car Karakala 212. god.242. prije Krista postavljen je praetor peregrinus koji je u Rimu je rješavao sporove između Rimljana i stranaca, kao i između stranaca. Pritom je primjenjivao posebno rimsko pravo, ius gentium. No to je pravo uređivalo samo poslovne odnose, dok je npr. za obiteljske i nasljedne odnose pravna rješenja trebalo tražiti na osnovi tzv. osobnog kolizijskog prava. Tako se po Gaju brak između stranaca prosuđivao po njihovom vlastitom pravu; ako je takav brak valjan, dijete bračnih drugova je bračno. Po Ulpijanu stranac može oporučivati po svom pravu.

Kasnije razdoblje srednjeg vijeka – stvaranje statutarne teorije Italija2. Značaj Glosse Accursius (glosator, 1250) (Italija). Prva polovica 13. st.U kojem trenutku je došlo do potrebe za mpp-om? U onom trenutku kad vlast postaje ovisna o ekonomiji, kada ekonomija uvjetuje vlast.Početak modernog mpp-a se veže uz renesansu talijanskih gradova. Venezia, Bolognia, Firenza, one su male, njihova ekonomska moć se bazirala na trgovini, trgovac koji je živio u nekom od tih gradova je išao trgovati u druge gradove, zradu vraćao u svoj grad, plaćao poreze, pa je htio svoju sigurnost, potpisivao je ugovor pa mu je bilo u interesu da se taj ugovor izvrši. Tada su pravnici shvatili da je potreban mpp. Pravnik

3

Accursius je napisao da nije u redu da se osobi koja živi u Modeni sudi po pravu Bologne. Tu je početak mpp-a.Sukobi zakona, tj. sukobi između tadašnjih statuta gradova, doktrina rješava proučavanjem i glosiranjem određenih tekstova rimskog prava. Smatra se da je na osnovi rimskog prava, koje je superiornije lokalnom pravu, a ujedno je i zajedničko svim gradovima, može obvezivati sudove da primijene statute drugih gradova.Znanost tog vremena ima sjedište u Bologni te je usko vezano s praksom. Mnogo se glosira Justinijanov Codex 1, 1, 1. koji počinje riječima: Želimo da svi narodi nad kojima vlada naša dobrota...Na početku 13. stoljeća utvrđuje se da se parnična sposobnost odnosi samo na podanike (subditi) pa su i propisi gradova obvezatni samo za njegove građane. U tom smislu glosira se već spomenuti tekst Codexa, 1, 1, 1. Utvrđuje se, tako npr. Hugolinus, da rimski car vlada samo nad svojim podanicima pa se i statut određenog grada primjenjuje samo na njegove građane. Navedeni tekst Accursius glosira ovako: Ako je građanin Bologne tužen u Modeni, ne smije mu se suditi po statutima Modene, pod koje ne potpada.Navedeno učenje glosatora smatra se početkom modernog mpp-a; početak pravne svijesti da ne bi trebalo jedno pravo primjenjivati u svim situacijama. Tako dolazi do toga da se na ugovore primjenjuje pravo mjesta zaključenja, a na stvari pravo mjesta gdje se one nalaze – lex rei sitae, za vođenje postupka – ad litem ordinandam – primjenjuje se lex fori, no to pravo nije nužno mjerodavno za donošenje – odluke o suštini spora – ad litem decidendam.3. Predstavnici rane talijanske statutarne škole: Baldini, Aco, Accursius, Hugolinus. Glosatori se smatraju, zbog navedenog učenja i njihovog općeg doprinosa razvoju prava, ocima europske pravne doktrine.Francuska4. Glosa d'AvranchesNa početku 13. stoljeća nastala je u Parizu, na Sorbonni, glossa d'Avranches s kojom se povezuje početak francuskog učenja o mpp-u. U njoj se raspravlja o tome treba li suditi o pravima preživjelog bračnog druga po Coutume de Paris ili Coutume de Chartes. Pod izrazom coutume razumijeva se tadašnje zapisano običajno pravo.Komentatori (postglosatori)5. Komentatori (postglosatori) – značaj, predstavniciPrve povezane rasprave o mpp pišu komentatori. Predstavnici su Bartolus de Saxoferato, Ubaldi, Imola, Saliceto.Najvažniji među njima bio je Bartolus de Saxoferato, profesor u Bologni, koji je komentirao čitav Corpus iuris. Bartolus postavlja sljedeća dva pitanja:

Prostire se statut izvan područja na nepodanike? Prostire li se djelovanje jednog statuta izvan područja zakonodavca?

Novi vijekŠpanjolska6. Razlika statuta favoriable i statuta odiosum – autor tih pojmova- postglosatori (komentatori)- 14. st.Tu se radi o drugom Bartolusovom pitanju. On razlikuje propise koji zabranjuju (statuta prohibitiva) od onih koji dozvoljavaju (statuta permisiva). Kod zabrana se razlikuje je li se odnose na oblik pravnog posla, na stvari ili na osobe. Kad je o osobama riječ, treba utvrditi je li statut povoljan (favorabile) ili nepovoljan (odiosum).Favoriable (povoljan) je npr. onaj po kojemu se propisuje da muž ne može ostaviti ženi legat, ni obratno, primjenjuje se na osobe ma gdje se one nalazile, a odiosni (nepovoljni) statuti imaju isključivo teritorijalnu primjenu.STATUT – označava mjerodavno pravo za određenu kategoriju vezivanja.7. Predstavnici španjolske (statutarne) škole novi vijek Najpoznatiji prdstavnici španjolske statutarne škole 16. i 17. stoljeća bili su Lopez, Cancer, Ferreri.

4

Francuska škola (16. i 17. stoljeće)8. Francuska škola16. i 17. st. Rad komentatora u Francuskoj nastavlja Charles Dumoulin (Carolus Molinaeus).Za oblik pravnog posla proglašava mjerodavnim pravo mjesta zaključenja. To pravo mjerodavno je općenito i za ugovorne odnose, s tim što se locus contractus katkada smatra mjestom zaključenja, a katkada mjestom izvršenja ugovora. On se 1523. izjašnjava u jednom predmetu o bračnoimovinskom režimu o tome je li moguće izbjeći primjenu raznih coutumes područja gdje leži imovina za određivanje navedenog statuta. Drži da u konkretnom slučaju treba primijeniti samo coutume de Paris, jer je na području njegove primjene bilo prvo zajedničko prebivalište bračnih drugova; on kvalificira bračnoimovinski režim kao prešutni ugovor što su ga bračni drugovi podvrgnuli baš pod pravo svog prvog prebivališta.Bertrand d'Argentre (Bertrandus Argentrareus) zastupa pravni partikularizam. Utvrđuje da se zakoni i običaji odnose bilo na osobe bilo na stvari. Statuta personalia slijede osobu i primjenjuju se na nju i izvan njezina prebivališta. Statuta realia, koji se primjenjuju na stvari, imaju isključivo teritorijalnu primjenu - primjenjuju se na sve stvari bez obzira na podrijetlo ili prebivalište osoba. Budući da se radi o 1. sadržaju statuta, no i o 2. nepisanom pravu te o 3. kodificiranom francuskom pravu "coutumes", takvo se učenje naziva statutarnom teorijom koja je prevladavala u doktrini mpp-a sve do oko 1800.U slučaju sumnje statuti su realni pa zato polje primjene personalnih statuta treba restriktivno tumačiti. D'Argentre utvrđuje postojanje i statuta mixta – pravila koja se tiču i osoba i stvari te se primjenjuju (kao i stvarni statuti) na području na kojem leže stvari.Nizozemska škola (17. stoljeće)9. Nizozemska škola (17. st.)Predstavnici: Paul Voet, Ulrich Huber, Johannes Voet, Nikolaus Burgundus, Christian Rodenburg.D'Argente je mnogo utjecao na nizozemsku doktrinu mpp-a 17. stoljeća koja se razvijala na području današnje Nizozemske i sjeverne Belgije. Njegovo su učenje u znatnoj mjeri preuzeli i dalje razvijali Nikolaus Burgundus i Christian Rodenburg. Nove ideje iznose Paul Voet, Ulrich Huber i Johannes Voet. Oni ispituju razloge primjene stranog prava. Smatraju da ne postoji pravna obveza primjene stranog prava, nego se ono primjenjuje zbog međunarodne učtivosti. 10. Otac modernog MPPa i njegova načela? / Nizozemska škola i naglasiti važnost Hubera / Tri Huberova aksiomaHuber se smatra ocem modernog mpp-a koji je mnogo utjecao na razvoj tog predmeta u drugim državama, posebno na razvoj engleskog mpp-a. On obrađuje i sukobe prava pa postavlja tri sljedeća načela:

Zakoni svake države vrijede unutar njezinih granica i obvezuju sve njene podanike, ali ne djeluju izvan njenih granica;

Podanici države su sve osobe koje se nalaze unutar njenih granica, bez obzira na to nalaze li se tamo trajno ili privremeno;

Vladari država dozvoljavaju iz učtivosti da pravo koje se primjenjuje u državi gdje je doneseno, zadržava svugdje pravno djelovanje ako ne šteti državnoj vlasti ili pravu drugih vladara ili njihovih građana.

On određuje granice primjene stranog prava - institut javnog poretka.Teritorijalitet prava se time još jasnije izražava nego u prethodnom učenju d'Argentrea. Međutim uvodi se novo načelo, učenje o comitas gentium kojim se ublažava navedeni teritorijalitet, strano pravo se primjenjuje iz međunarodne učtivosti, što je prešutno dogovoreno između naroda.Njemačka škola (16. i 17. stoljeće)11. Predstavnici njemačke škole 16. i 17. st.Najpoznatiji su bili sljedeći znanstvenici: Gaill, Carpzov, Cocceji i Hert.Prve kodifikacije12. Kada nastaju prve kodifikacije MPP-a?

5

Prve kodifikacije mpp-a, počevši od druge polovice 18. st., uglavnom preuzimaju učenje statutarne teorije.

13. Doseg i uloga AOGZ-a iz 1811.?Austrijski opći građanski zakonik (AOGZ) iz 1811. određuje mjerodavno pravo za:

Os obni statut – za osobni statut određuje se primjena domovinskog prava stvarni statut – za stvarni statut utvrđuje se za stvarna prava na nekretninama legis rei site a za

stvarna prava na pokretninama upućuje se na primjenu osobnog statuta njihova vlasnika ugovorni statut – što se tiče prava mjerodavnog za ugovorne obveze daju se razne vrste rješenja,

zavisno od toga zaključuju li ugovor domaći li strani državljani, ili domaći sa stranim državljanima i zaključuje li se ugovor u tuzemstvu ili inozemstvu, tako se upućuje na lex fori, lex loci contractus ili na lex autonomiae – ovo posljednje samo ako se u tuzemstvu zaključuje ugovor između inozemaca ili u inozmstvu između stranaca i domaćeg državljanina.

AOGZ bio je uveden u hrvatske krajeve sredinom 19. st.Engleska i SAD14. Eksteritorijalno priznavanje prava po Hollandu – u svom djelu „Elementi filozofije prava“ 1880. (ili primjena stranog prava) – teorija stečenih prava (Holland je predstavnik); brani teoriju o comitas Američko učenje o stečenim pravima razvilo se pod utjecajem engleske doktrine, u kojoj se tim pitanjima prvi počep baviti Holland . U svom djelu Elementi filozofije prava iz 1880. Holland se kritički osvrće na Harrisonovo pitanje o neplodnosti traženja opće teorije o mpp, pa brani – uz određena ograničenja – teoriju comitas. Pritom se zalaže za upotrebu izraza primjena stranog prava, odnosno eksteritorijalno priznanje, smatrajući da ovaj posljednji naziv skreće pozornost na činjenicu da ono što se stvarno događa kad se traži eksteritorijalni učinak jest to da prava stvorena i određena po stranom pravu dobiju priznanje od domaćih sudova.Sljednici teorije stečenih prava: u Engleskoj Dicey, u SAD-u Beale, Savigny, HollandBeale iznosi originalnost Diceyevog učenja o tome da engleski sudovi nikada ne primjenjuju strano pravo, nego daju samo učinak stečenim pravima po stranom pravu. U svojim kasniji radovima Beale potpuno prihvaća Diciyevo gledište o stečenim pravima. Tako iznosi da se predmet mpp odnosi na priznanje i ostvarenje stvorenih prava u inozemstvu. Svako subjektivno pravo treba svuda priznati, pri čemu se priznaje samo činjenica. On, jednako kao i Savigny, iznosi da pravni odnosi imaju prirodno sjedište u krilu društva pa tako za ugovorne odnose predlaže primjenu legis loci contractus, a za delikte legis loci delicti commissi. On izuzima stečena prava u inozemstvu od nadležnosti državnog suverena da bi ih pozivanjem na načelo teritorijalnosti proglasio činjenicama (strano pravo nema zakonsku snagu, već je samo činjenica u pravnom odnosu).Kraj statutarne teorije i novija učenja, posebno u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Hrvatskoj15. Kontinentalno-europski teoretičari 19. st. – novija učenja

Njemačka: Waechter, Savigny Italija: Mancini Francuska: Pillet

16. Njemačka (18. i 19. st.) Waecchter 3 teze/postulata/pravila:Novi znanstvenici uočavaju nedostatke statutarnog učenja, kritiziraju ga te predlažu svoja rješenja. U Njemačkoj to su bili: Waechter i Savigny. Waechter opisuje njemačku statutarnu teoriju pa je odbacuje. On polazi od toga da sudac odlučuje samo na temelju prava svoje države. U svezi s tim postavlja sljedeća tri pravila:

Sudac u prvom redu treba primjenjivati izričita pravila mpp-a svoje zemlje Pomoćno sudac treba donositi odluku prvenstveno u smislu i duhu zakona svoje zemlje koji uređuje

konkretni odnos. Time Waechter predlaže primjenu metode statutarne teorije, jer želi iz materijalnog prava deducirati mpp.

Ako sud ne može sa sigurnošću izvesti rješenje iz materijalnih pravila svoje zemlje, treba u sumnji primjeniti materijalno pravo svoje vlastite zemlje – lex fori.

6

17. Razlika statutarne teorije i Savignyevog učenjaDok statutarna teorija polazi od pravnih propisa te se pita na koje se pravno relevantne činjenice ti propisi primjenjuju, Savigny polazi od pravnog odnosa te traži odgovor na pitanje o tome pod koje pod koje propise su ti odnosi podvrgnuti. Logički je to isto, kao što je i Savigny naveo, no psihološki je vrlo različito. Naime, ako se polazi od pravnog odnosa, postoji sloboda od prisile rješavanja samo u okvirima tropodjele – statuta realia personalia, mixta – statutarne teorije. Na temelju takve kopernikanske promjene, dolazi do promjene značenja riječi status. Do tada izraz statut označuje pojedine zakone koji su polazište kolizijskopravnog razmatranja, a na osnovi Savignyevog učenja taj izraz postaje sinonim za mjerodavno pravo. Tako se govori npr. o ugovornom ili stvarnom statutu, a to znači mjerodavno pravo za ugovorne odnose, odnosno mjerodavno pravo za stvarna prava.18. Mancini, neostatutarno učenjeTalijan Mancini 1851. drži u Torinu predavanje o nacionalnosti kao temelju međunarodnog prava. U to vrijeme Italija nije bila ujedinjena, no tome je težila. Njegova je teza da nacionalno pravo trebaju stvarati narodi, a ne države te da se po tom pravu nameće primjena stranog prava koje treba primjenjivati bez obzira na postojanje uzajamnosti. Prema tome, tako zaključuje Mancini, svaka je država obvezna respektirati i primjenjivati domovinsko pravo stranaca, čime se utvrđuje ujedno i učenje o državljanstvu kao temelju međunarodnog prava.Mancini je svojim učenjem o koristi obvezatnih općih pravila o mpp u znatnoj mjeri utjecao na prvu kodifikaciju talijanskog mpp-a (sadržan u talijanskom GZ od 1865.), zatim na učenje "talijanske škole" te na unifikaciju tog prava putem međunarodnih ugovora. Navodi da je navedeno načelo nacionalnosti ograničeno na dva načina. S jedne strane, svaka država na temelju svoje suverenosti može na svom području zahtijevati pridržavanje onih pravila koja se tiču političkog ustrojstva države ili javnog morala i poretka. Ta pravila, koja obvezuju sve osobe na području određene države, Mancini naziva javnim poretkom (ordino publico). Osim tih pravila postoje zakoni privatnopravnog poretka (ordino privato) koji se tiču pojedinaca. Potonji propisi dijele se u parte volontaria. Načelo državljanstva vrijedi u strogom smislu samo za prisilna pravila, među koja,tako Mancini navodi dvije grupe i to propise prisilnog prava (parte necessaria) i dispozitivnog prava – pripadaju osobna prava, osobito obiteljski i nasljednopravni propisi. Što se tiče dispozitivnog prava, za koje se kao primjer navode obveznopravna rješenja, vrijedi načelo slobode, tj. autonomije stranaka, jer te odnose stranke sporazumno mogu podvrgnuti pod određeno mjerodavno pravo.Njegova najveća zasluga: uveo poveznicu 1. Državljanstvo za fizičke osobe, 2. Dispozitivna pravila.Državljanstvo kao temeljna poveznica za prisilna pravila; autonomije stranaka za dispozitivana pravila – zakoni privatnopravnog poretka koji se tiču pojedinaca (zato se zove neostatutarno učenje).19. Zašto se zove neostatutarno učenje?Mancinijevo učenje se naziva i neostatutarnim učenjem zbog opisane podjele pravila prema predmetu i obilježavanje tih pravila uzimanjem u obzir njihovih osobnih ili teritorijalnih značajki.20. Doprinos prof. Katičića razvoju hrvatskog MPPa?Akademik Katičić proširuje pojam i opseg mpp-a. Iznosi tvrdnje o tome da se privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem ne rješavaju samo metodom kolizijskih pravila, već i posebnim materijalnim pravilima kao i supstancijalnim pravilima, što i danas prihvaća hrvatska doktrina.Katičić je bio pokretač kodifikacije tadašnjeg jugoslavenskog mpp-a. Pod njegovim vodstvom započela je grupa stručnjaka već u 60-im godinama prošlog stoljeća pripremati taj značajni poduhvat. Tako su već 1967. objavljene u okviru zagrebačkog Instituta za međunarodno pravo i međunarodne obveze Teze zakona o mpp-u. Zajedno sa suradnicima je 1970. i 1971. objavio Nacrt prijedloga zakona za kodifikaciju međunarodnog obiteljskog prava.Katičić je najviše doprinio kvaliteti, transparentnosti i preglednosti kodifikacije tog dijela jugoslavenskog prava, kojeg su rješenja 1991. gotovo u potpunosti postala hrvatski mpp.

7

3. IZVORI HRVATSKOG MEĐUNARODNOG PRIVATNOG I MEĐUNARODNOG GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

Unutrašnje pravo -

Ustav Republike Hrvatske Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima Pomorski zakonik Zakon o mjenici (čl. 94-100)Zakon o čeku (čl. 23)Zakon o mirenju Stečajni zakonZakon o zaštiti potrošačaZakon o trgovačkim društvimaZakon o zaštiti tržišnog natjecanjaZakon o hrvatskom državljanstvuZakon o strancimaZakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravimaZakon o parničnom postupku čl. 27, 181-184, 468-487Zakon o zaštito vlasništvu i drugim stvarnim pravima

U RH je međunarodno privatno i procesno pravo većim dijelom kodificirano Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima iz 1991. (ZRS); to je bivši savezni ZRS iz 1982. koji je hrvatskim Zakonom o preuzimanju ZRS od 26.6.1991. pretočen u hrvatsko zakonodavstvo.

Na isti način pretočene su kolizijske odredbe sljedećih bivših saveznih zakona u hrvatsko zakonodavstvo: Zakona o mjenici (ZMj) iz 1946.; Zakona o čeku iz 1946; Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1977.; Zakona o obveznim i osnovnim materijalnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi.

Nadalje je naš zakonodavac pretočio i odredbe međunarodnog građanskog procesnog prava. Prvenstveno se radi o pravilima što ih sadrži ZPP iz 1976. Stečajni zakon iz 1996. također sadrži pravila međunarodnog procesnog prava.Međunarodnoprivatnopravna rješenja sadrže i neki drugi zakoni, kao npr. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996., Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja iz 2003., Zakon o arbitraži iz 2001., Zakon o zaštiti potrošača iz 2007., Zakon o strancima iz 2007., Zakon o hrvatskom državljanstvu iz 1991.Budući da je ZRS donesen još davne 1982., njegova rješenja u znatnom dijelu odstupaju od modernog načina utvrđivanja privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem. Stoga se već niz godina radi na prijedlogu novog, autohtonog hrvastkog zakona o mpp-u. Teze za novi zakon, s obrazloženjem, objavljene su 2001.

8

Međunarodni ugovoriŠto se tiče međunarodnih ugovora, pravila međunarodnog privatnog i međunarodnog procesnog prava sadrže

dvostrani i višestrani ugovori.

Po Ustavu RH iz 1990., međunarodni ugovori općenito pa tako i oni što uređuju materiju mpp-a, po pravnoj su snazi iznad zakona.Navedeni odnos prema međunarodnim ugovorima vrijedi međutim samo pro futuro, dakle tek nakon stupanja Ustava na snagu. Stoga se postavlja pitanje što je s međunarodnim ugovorima koji su zaključeni između bivše SFRJ i mnogih stranih država ili drugih subjekata međunarodnog prava, prije nego je RH postala suverene i samostalna država, a to je bilo 8.10.1991. Vrijede li ti međunarodni ugovori i danas u RH?Izričiti odgovor na postavljeno pitanje daje Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH iz 1991. Njome se određuje da će se međunarodni ugovori, koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ, primjenjivati u RH ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH, na temelju odredba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

Dvostrani međunarodni ugovori1. Vrste dvostranih međunarodnih ugovoraPostoji više vrsta dvostranih međunarodnih ugovora, kao npr.

ugovori o pravnoj pomoći konzularne konvencije ugovori o trgovini ugovori o plovidbi

Navedite barem tri pravna izvora za izvanugovornu odgovornost za štetu s međunarodnim obilježjem u RH:

1. Pomorski zakonik – PZ2. ZSSZ3. ZOSZP

Višestrani međunarodni ugovoriŠto se tiče višestranih međunarodnih ugovora, najvažnije su haške konvencije o međunarodnom privatnom i procesnom pravu. RH je postala članica sljedećih haških konvencija: 10

1. Haška konvencija o građanskom sudskom postupku 1954.2. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja 1961.3. Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava 1961.4. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za prometne nezgode 1971.5. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode 1973.6. Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima 1980.7. Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece 1980.8. Haška konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u predmetima

roditeljske odgovornosti i mjerama za zaštitu djece, 1996.9. Haška konvencija o međudržavnom posvojenju, 1993. na snazi od 1.4.2014.!10. Haški protokol o pravu mjerodavnom za obveze uzdržavanja 2007.

9

O polju primjene međunarodnih ugovora***PITANJE***2. Područje primjene međunarodnih ugovora

erga omnes, - neograničeno polje primjene, ne traži se uzajamnost inter partes, - ograničeno polje primjene, traži se uzajamnost kombiniranje erga omnes + inter partes

3. Polje/područje primjene međunarodnog ugovora erga omnes Erga omnes, dakle, bez obzira na državljanstvo ili državnu pripadnost osobe, djeluju neke novije haaške konvencije, kao npr. ona iz 1961. o mjerodavnom pravu za oporučna raspolaganja i Knvencija o mjerodavnom pravu za prometne nesreće iz 1971.; obje te konvencije su u Hrvatskoj na snazi. Kolizijske norme takvih konvencija djeluju u okviru svog polja primjene ratione materiae bez ikakva ograničenja, dakle jednako kao autohtona kolizijska pravila unutrašnjeg prava čija se primjena ne uvjetuje postojanjem uzajamnosti.4. Polje/ područje primjene međunarodnih ugovora inter partesVećina konvencija što sadrže pravila mpp-a i međunarodnog procesnog prava, temelji se na načelu uzajamnosti; primjenjuju se samo prema državi koja je također stranka te konvencije. Tako nastaje sljedeća pravna situacija. Dvostrani ugovori o pravnoj pomoći koji sadrže kolizijske norme ili pravila međunarodnog procesnog prava, primjenjuju se između država ugovornica, dakle inter partes, dok odnose prema trećim državama uređuje unutrašnji mpp. Takvi međunarodni ugovori i njihova pravila predstavljaju dakle lex specialis s ograničenim poljem primjene unutar kojeg je, međutim, isključena primjena unutrašnjeg mpp odnosno međunarodnog procesnog prava.MPP se ujednačava konvencijama.5. Mješovito (kombinirano, miksno) djelovanje konvencija u polju primjene, i primjerKao primjer kombinacije djelovanja konvencije erga omnes i inter partes navodimo Newyoršku konvenciju o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958.; ona se primjenjuje bez obzira na to je li strana arbitražna odluka donesena u drugoj državi ugovornici, no ugovorna država može izjaviti da ograničava konvencijsku primjenu samo na arbitražne odluke donesene u drugoj državi ugovornici (ili u državi članici ili i u državama koje nisu članice).6. Metoda djelomičnog usvajanja konvencijaAko postoji želja da se određena pravna materija u znatnoj mjeri ujednači između što više država, a potencijalne države ugovornice imaju o predloženom konvencijskom polju primjene različita gledišta, tada im se raznim rezervama koje mogu izjaviti u relevantnom trenutku ipak omogućava da isključe konvencijske dijelove koje smatraju neprihvatljivima. Takvu metodu djelomičnog usvajanja konvencijskog polja primjene utvrđuje npr. Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. koja svojim odredbama o rezervama omogućuje državama ugovornicama da samo djelomično preuzmu njezina rješenja.7. Hijerarhija međunarodnih ugovora (konvencija) i kolizijskih pravilaAko su neka pitanja nejednako riješena konvencijama i unutarnjim pravom, treba primijeniti konvencijske odredbe.Ako se utvrdi da konvencijska rješenja, zbog nepotpunosti i svog ograničenog polja primjene ratione materiae ili personae, ne mogu dati traženi rezultat, odnosno ne uređuju pravna pitanja koja treba riješiti, pribjegava se podredno kolizijskopravnoj metodi radi iznalaženja i primjene mjerodavnog materijalnog prava.

10

4. INOZEMNO I UNIFICIRANO MEĐUNARODNO PRIVATNO I MEĐUNARODNO GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO

TEMELJNI INSTITUTI UNIFICIRANOG MEĐUNARODNOG PRIVATNOG I PROCESNOG PRAVA:

Haške konvencijeHaške konvencije U određenoj mjeri međunarodni ugovori što se donose u okviru djelatnosti EU i Vijeća EuropeU određenoj mjeri međunarodni ugovori što se donose u okviru djelatnosti EU i Vijeća Europe Ostale: Konvencije o građanskom stanju Međunarodne komisije za građanska stanja; nordijske Ostale: Konvencije o građanskom stanju Međunarodne komisije za građanska stanja; nordijske

konvencije; latinskoameričke konvencije: Codigo Bustamente i Montevideovske konvencije; konvencije; latinskoameričke konvencije: Codigo Bustamente i Montevideovske konvencije; UN, UNICITRAL, UNIDROITUN, UNICITRAL, UNIDROIT

Haške konvencije1. Tehnika donošenja HKHaaške konvencije o mpp donose se u okviru Haaške konferencije za mpp sa sjedištem u Den Haagu – ujednačava međunarodno privatno i procesno pravo, koja djeluje pod okriljem nizozemske vlade od 1883. Danas Konferencija djeluje na osnovi Statuta iz 1955. Njezine su članice 69 država, a Europska zajednica pristupila je Konferenciji kao regionalna ekonomska integracijska organizacija, u travnju 2007.Poslije Drugog svjetskog rata doneseno je 30 konvencija. Neke od njih ujednačuju kolizijska pravila, a ostalima se ujednačuju obje navedene materije.Tehnika donošenja konvencija je sljedeća: izabrana pitanja koja se odluče ujednačiti najprije temeljito analizira tajništvo Konferencije. Zatim se održavaju sjednice posebne komisije radi donošenja konvencijskog nacrta. U određenom trenutku imenuje se glavni izvjestitelj. Kad je tekst buduće konvencije temeljito pripremljen i usuglašen između stručnjaka država ugovornica, saziva se diplomatska konferencija koja, ako je uspješna, prihvaća konačni tekst nacrta konvencije koji se zatim može potpisivati.

Unifikacija u okviru Vijeća Europe2. Međunarodni ugovori proizašli iz unifikacije u okviru Vijeća EuropeČlanovi Vijeća Europe zaključili su sljedeće međunarodne ugovore koji neposredno uređuju privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjem: 8

Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu 1968.Europska konvencija o obavijestima o stranom pravu 1968. na snazi u RH od 8.1.2014.!na snazi u RH od 8.1.2014.!

Europska konvencija o oslobađanju od legalizacije isprava koje izdaju diplomatski i konzularni Europska konvencija o oslobađanju od legalizacije isprava koje izdaju diplomatski i konzularni predstavnici 1971.predstavnici 1971.

Europska konvencija o imunitetu država 1972.Europska konvencija o imunitetu država 1972. Europska konvencija o dostavljanju zahtjeva za pomoć za procesne troškove 1977.Europska konvencija o dostavljanju zahtjeva za pomoć za procesne troškove 1977. Europska konvencija o priznanju i izvršenju odluka o skrbi nad djecom i o ponovnom stavljanju Europska konvencija o priznanju i izvršenju odluka o skrbi nad djecom i o ponovnom stavljanju

djece pod skrb 1980. djece pod skrb 1980. Europska konvencija o stečaju 1990.Europska konvencija o stečaju 1990. Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda, 1950. Konvencija o kontaktima s djecom, 2003. Sudska praksa: ESLJP, Strassbourg

3. Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda 1950. 11

Konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda iz 1950. je na snazi u gotovo svim europskim državama te u Hrvatskoj od 1997. Ona se smatra nekom vrstom europskog ustava o temeljnim pravima, što se odnosi podjednako na više od 40 europskih država u kojima je na snazi i na Europsku uniju koja je povezana s konvencijskim standardima.4. Značenje unifikacije u okviru VE za RH?Hrvatska je pristupivši njegovom Statutu postala članicom Vijeća Europe 1996.U Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u RH 1992. kao i u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina iz 2002. kojim je stavljen izvan snage spomenuti Ustavni zakon iz 1992., autonomno u okviru tih zakona utvrđeno je poštovanje navedenih prava u skladu sa Konvencijom o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda iz 1950. te njezinim protokolima.

Unifikacija prava Europske zajednice5. Unifikacija u okviru EU!Europska zajednica također ima zadaću ujednačavanja prava pa tako i mpp-a. To proizlazi, što se tiče npr. trgovačkog statusnog prava, pravila o priznanju i izvršenju sudskih i arbitražnih odluka, iz odredba Rimskog ugovora o osnivanju Europske zajednice od 1957. U tom smislu donesene su sljedeće konvencije:

UredbaUredba Europskog parlamenta i Vijeća Europskog parlamenta i Vijeća br. 1215/2012br. 1215/2012 od 12.12.2012. od 12.12.2012. o nadležnosti, priznanju i o nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim stvarimaovrsi odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

Prethodno (Bruxelles) Uredba br. 44/2001.Prethodno (Bruxelles) Uredba br. 44/2001. Prvotno Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti i izvršavanju sudskih odlukaPrvotno Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka

o građanskim i trgovačkim stvarioma 1968.o građanskim i trgovačkim stvarioma 1968. Uredba (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka u

bračnim predmetima i predmetima roditeljske odgovornosti i o ukidanju Uredbe (EZ) br. 1347/2000. Uredba (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečaju. Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 1393/2007 od 13. studenoga 2007. o dostavljanju u

državama članicama sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim predmetima. Uredba (EZ) br. 1206/2001. od 28. svibnja 2001. o suradnji između sudova država ugovornica na

predmetu izvođenja dokaza. Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 805/2004. o uvođenju europskog ovršnog naloga. Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 861/2007. o uvođenju postupka za sporove male

vrijednosti Lugano konvencija (2007) UREDBA (EU) br. 650/2012 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 4. srpnja 2012. o

nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju

Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 593/2008. od 17.6.2008. o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze

Prvotno Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze 1980. Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 864/2007 od 11. srpnja 2007. o mjerodavnom pravu

za izvanugovorne obveze Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 4/2009. od 10. 1.2009. o međunarodnoj sudskoj

nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i ovrsi odluka te suradnji u predmetima uzdržavanja s uključenim Haškim protokolom o mjerodavnom pravu za uzdržavanje iz 2007.

Uredba (EU) br. 1259/2010 od 20.12.2010 kojom se implentira poboljšana suradnja u području prava mjerodavnog za razvod i rastavu braka (Uredba Rim III.)

O usklađivanju hrvatskoga s europskim međunarodnim procesnim pravom: novele Zakona o parničnom postupku te

12

Zakona o međunarodnom privatnom pravu.

6. Uloga Europske Zajednice o unifikaciji Europska zajednica ima zadaću ujednačavanja mpp-a. Npr. trgovačkog statusnog prava, pravila o priznanju i izvršenju sudskih i arbitražnih odluka. U tom smislu donošene su konvencije (Europska konvencija o međusobnom priznanju trgovačkih društava i pravnih osoba, Bruxelleska konvencija, Rimska konvencija). Ugovorom o osnivanju EZ od 2.10.1997. navedeni konvencijski sustav ujednačavanja prava je napušten te se utvrđuje da tu materiju uređuje Vijeće, dakle da se mpp i međunarodno procesno pravo utvrđuje europskim sekundarnim pravom.Stupanjem na snagu amsterdamske verzije Ugovora, 1.5.1999., uredbe EZ postaju najvažniji izvor europskog mpp.7. Ujednačavanje MPP-a unutar EU do 1997. i nakon 1997.Do 1997. postojao je sistem konvencija, a nakon 1997. ujednačavanje mpp-a stavljeno je u nadležnost Vijeća Europe, znači da se mpp i međunarodno procesno pravo utvrđuje europskim sekundarnim pravom.8. Zbog čega dolazi do pretvaranja konvencijskog režima u režim uredbi?Konvencijski sistem ujednačavanja prava je napušten radi stvaranja zajedničkog pravnog prostora unutar Europske unije.

Bruxelleska konvencija o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, preteča Uredbe 44/2001. i Luganska konvencija9. Bruxelleska konvencija je 27.9.1968. na osnovi čl. 220. Rimskog ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice. Njome se ujednačuju unutar polja primjene propisi država ugovornica. Stupila je na snagu 1.2.1973. između šest prvotnih članica navedene zajednice, a kasnije su joj pristupile druge članice EZ. U Preambuli su navedeni konvencijski ciljevi: pojačanje pravne zaštite osoba koje se nalaze unutar EZ. Smatra se međunarodnim ugovorom, a ne primarnim i sekundarnim pravom Europske unije. Konvenciji ne mogu pristupiti države koje nisu članice EZ, no one mogu zaključiti tzv. paralelnu konvenciju, što je i učinjeno potpisivanjem Luganske konvencije o istoj materiji 1988.Bruxelleska konvencija je tzv. convention double, jer sadrži pored odredaba o nadležnosti sudova države ugovornice i pravila o priznanju međunarodne nadležnosti sudova ostalih država ugovornica.Polje primjene: Konvencija sadrži odredbe o sudskoj direktnoj međunarodnoj nadležnosti u imovinskim građanskim i trgovačkim stvarima, čija primjena zavisi od prebivališta tuženoga u državi ugovornici. Njome se nadalje olakšava i ubrzava priznanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u državama ugovornicama, bez obzira na to jesu li te odluke donesene na osnovi same konvencije ili uz primjenu nacionalnih prava.Protokolom o tumačenju iz 1971., koji je stupio na snagu 1975., za tumačenje Konvencije nadležan je Sud Europskih zajednica (Sud). Predviđene su dvije vrste postupaka:

Prva je vezana uz nadležnost navedenog Suda vezanom uz tzv. prethodno odlučivanje (preliminary ruling), što određuje Ugovor o Europskoj zajednici; određeni nacionalni sudovi mogu tražiti takvo prethodno odlučivanje ako smatraju da im je to potrebno radi donošenja odluke.

Druga vrsta postupka se oslanja na institut tzv. tužbe u javnom interesu koja postoji u romanskom pravnom krugu; predviđa se da državni odvjetnici ili druga tijela koja imenuje država ugovornica, mogu zahtijevati stanovište Suda ako su pravomoćne odluke sudova njihove države protivne tumačenju koje je dao taj Sud ili neki viši sud određene države ugovornice. Tumačenja Suda obvezuje sudove država ugovornica.

Uredba br.44/2001., koja je stupila na snagu 1.3.2002., u potpunosti je zamijenila Bruxellesku konvenciju, no ne što se tiče Danske.Za tumačenje te Uredbe, također, nadležan je Sud i to na osnovi samog Ugovora o Europskoj zajednici, amsterdamska verzija iz 1997.Luganska konvencija koja uređuje istu materiju, potpisana je 16.9.1988. od strane članica Europskih zajednica i država Europske udrude slobodne trgovine (EFTA), radi daljnjeg ujednačavanja prava država te dvije državne grupacije; primjenjuje se između država Europske zajednice i EFTA država, kao i između

13

EFTA država. Važnost te konvencije se znatno smanjila nakon što su Austrija, Finska i Švedska pristupile Bruxelleskoj konvenciji, odnosno primjenom Uredbe br. 44/2001. na te države.

Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze10. Osnovna konvencijska načela o određivanju mjerodavnog prava po Rimskoj konvenciji o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze 19. 6. 1980.– autonomija stranakaTa Konvencija, kojom se ujednačuje kolizijsko pravo za ugovorne obveze, zaključena je 19.6.1980. u Rimu između država Europske zajednice. Stupila je na snagu 1.4.1991., nakon što ju je ratificiralo sedam država. Njene članice mogu biti samo države članice Europske zajednice.Konvencijsko polje primjene ratione materiae jesu kolizijska pravila o ugovornim obvezama.Konvencija ima opću primjenu, budući da se primjenjuje bez obzira na to ima li bar jedna ugovorna stranka prebivalište ili sjedište unutar država ugovornica; za njenu primjenu odlučno je samo to što se spor rješava u jednoj od država ugovornica. Pri tome se konvencijsko ujednačeno pravo primjenjuje bez obzira na to je li to pravo države ugovornice ili neke države neugovornice. Prema tome, na osnovi konvencijskih odredaba pod određenim okolnostima može doći npr. i do upućivanja na hrvatsko materijalno pravo.Osnovno konvencijsko načelo o određivanju mjerodavnog prava jest načelo autonomije stranaka, po kojem se na ugovor primjenjuje pravo koje stranke izaberu. To treba biti pravo određene države. Konvencija ne predviđa mogućnost ugovaranja legis mercatoriae. Taj se izbor može odnositi na cijeli ugovor ili na njegov određeni dio, s tim što stranke mogu sporazumno podvrgnuti ugovor pod neko drugo pravo nego ono koje su prethodno odredile. U svakom slučaju izbor treba biti izričit ili izlaziti iz ugovornih odredaba, odnosno okolnosti slučaja, a postojanje i valjanost takvog stranačkog sporazuma ocjenjuje se po izabranom pravu, s tim što je izbor ograničen prinudnim pravilima države s kojom jedino ugovor ima vezu te javnim poretkom. Ako stranke ne izaberu mjerodavno pravo, kao podredni statut primjenjuje se najčešće pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom.Tu Konvenciju zamjenjuje Uredba br. 593/2008. Rim I, koja se primjenjuje na ugovore zaključene nakon 17.12.2009.

11. Ratione materiae Rimske konvencije?Konvencijsko polje primjene ratione materiae jesu kolizijska pravila o ugovornim obvezama. Međutim neki trgovački ugovori su pri tome isključeni, npr. arbitražni sporazumi i određeni ugovori o osiguranju; nadalje, isključene su i netrgovačke materije, npr. one o oporukama, ugovorima o uzdržavanju, postupku i sposobnosti.

II. POGLAVLJEKOLIZIJSKOPRAVNA METODA

1. OPĆENITO

1. Metode koje isključuju ili dopunjuju kolizijskopravnu metodu: pravila neposredne primjene posebna materijalna pravila

2. Kolizijska pravilaKolizijska pravila određuju koje će se od više različitih materijalnih prava primijeniti na pravnu situaciju koja ima vezu s pravima više država. To pravilo dakle ne rješava pravnu situaciju, nego upućuje na mjerodavno materijalno pravo koje treba primijeniti. Primjer: Čl. 94. st.1. ZMj: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje…Kolizijska pravila su dio unutrašnjeg prava svake države. Svaki pravni poredak ima svoja kolizijska pravila. Kolizijska pravila su takva pravila koja rješavaju međunarodnopravno obilježene situacije, ali ne do kraja, nego samo upućuju na mjerodavno pravo. Primjer: "Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba mjerdovano je pravo državljanstva osobe". Kolizijsko pravilo je smjernica isto kao što je npr. putokaz

14

smjernica za vozača na putu od Osijeka do Moskve. Kolizijsko pravilo upućuje na pravni put. Bez kolizijskog pravila svatko bi mogao reći da je mjerodavno njegovo pravo, pa bi došlo do pravne nesigurnosti.3. Pravna priroda kolizijskih pravilaPravna priroda kolizijskih pravila ovisi o tome da li obavezna za primjenu ili nisu, da li ih organ primjene mora primijeniti po službenoj dužnosti ili tek ako to stranke zahtijevaju. Kolizijska pravila mogu biti ili prisilna ili kogentna. Jedan dio pravnih poredaka (među njima i hrvatski) stoje na stajalištu da su kolizijska pravila prisilne prirode odnosno da ih organ primjene mora primijeniti po službenoj dužnosti (ex offo) bez obzira na volju stranaka. Drugi dio pravnih poredaka stoji na stajalištu da su kolizijska pravila dispozitivne prirode, organ primjene ih ne primjenjuje po službenoj dužnosti, nego na prijedlog stranaka. Primjer: U pravnom poretku gdje kolizijska pravila nisu obavezna organ primjene recimo neće pitati čiji smo državljani nego će nam reći nemate 21 godinu i nemate po našem pravu poslovnu sposobnost, ali ako mi sami dođemo pred organ i zahtijevamo da se primijeni naše kolizijsko pravilo, damo mu našu putovnicu i on utvrdi naše državljanstvo, on će dakle na naš prijedlog primijeniti naše kolizijsko pravilo i mi ćemo onda biti poslovno sposobni. U takvim porecima stranke dakle same dokazuju da postoji kolizijsko pravilo koje upućuje na mjerodavno pravo. Naprotiv, u Hrvatskoj gdje su kolizijska pravila kogentna sud će, ako u zakonu o mpp-u vidi da je mjerodavno strano pravo, morati pribaviti to strano pravo i morati će ga primijeniti.Kod nas se kolizijska pravila primjenjuju obvezatno (kogentne prirode su!!) jer se radi o prinudnim normama koje stranke ne mogu isključiti, iznimno se odstupa, npr. u slučaju zaštite javnog poretka ili nemogućnosti utvrđenja sadržaja stranog prava.

4. Svrha kolizijskih pravilaSvrha kolizijskih pravila je da odrede koje mjerodavno pravo bi trebalo biti ono pravo koje je najbliže/najuže vezano za određenu pravnu situaciju (najuža/najbliža veza). Svrha je da se nađe pravo one države koje je u najužoj vezi s pravnom situacijom koja se mora riješiti; to je pravo koje je najprikladnije. Između više različitih prava koja se mogu primijeniti na jedan pravni problem izabere se ono koje s tim problemom stoji u najbližoj vezi. Kolizijsko pravilo određuje koje će se od više različitih materijalnih pravila primijeniti na situaciju koja ima veze s više država. U primjeru "Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba mjerodavno je pravo državljanstva osoba" najuža povezanost se određuje pravom državljanstva, smatra se da je osoba najuže vezana za svoje državljanstvo.Svrha kolizijskih pravila je da odredi koje će pravo biti najbliže od njih više, najuže povezano s tom situacijom

5. Razlika kolizijskopravnog i materijalnopravnog upućivanja Materijalnopravno upućivanje (rješava se situacija, nema daljnjeg) proglašava primjenjivim norme

ili norma domaćeg materijalnog prava. Uvijek se radi o upućivanju unutar istog pravnog poretka. Primjer: Odredbe čl.563., 567. i 568. PZ-a primjenjuju se i kad zapovjednik broda, drugi član posade broda ili druge osobe koje rade za brodara odgovaraju prema općim propisima za naknadu štete uzrokovane manjkom, gubitkom ili oštećenjem stvari, ako se dokaže da je šteta uzrokovana na radu ili u vezi s radom, odnosno u obavljanju službe ili u vezi sa službom.

Kolizijskopravno upućivanje (kad uputi polazno kolizijsko pravilo na kolizijsko pravilo strane države), upućuje na cijelu vrstu materijalnih propisa domaće ili strane države, odnosno stranih država (cijeli pravni poredak, cjelokupno pravo neke države). Kolizijskopravno upućivanje katkada je dosta konkretno (to je jako rijetko) što se tiče primjene prava određene države, tako npr. kad se određuje mjerodavnost materijalnog prava koje je utvrđeno zakonom koji sadrži navedeno kolizijsko upućivanje. Primjer: Ako su sve stranke u slučaju zajedničke havarije državljani RH ili hrvatske pravne osobe, u slučaju zajedničke havarije (ako se pravo koje su stranke izabrale ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na koji od odnosa koji proistječu iz ugovora ili ako stranke nisu izričito izabrale pravo koje se mora primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi ni iz okolnosti slučaja), primijenit će se hrvatsko pravo.

15

Međutim, kolizijska pravila, budući da je njihova kategorija vezivanja često dosta složena, većinom ne upućuju na konkretno određeno pravo, ili na konkretni zakon kojeg materijalne norme treba primijeniti, već samo na cjelokupni pravni poredak određene države; tako je to npr. pri upućivanju na pravo državljanstva, pravo mjesta zaključenja pravnog posla. Primjer: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.

6. Nabrojite načine posrednog kolizijskopravnog upućivanjaKolizijska pravila u pravilu upućuju na materijalno pravo neposredno. Međutim, katkada je to posredstvom drugih kolizijskih pravila mpp-a; to je u slučaju renvoi, tj. uzvrata i upućivanja dalje.Osim toga, kolizijska pravila upućuju i katkada na mjerodavno pravo posredno na temelju:

interlokalnih kolizijskih pravila – pravne situacije koje su povezane s više različitih teritorijalnih pravnih područja; Primjeri: Čl.10.st.1. ZRS: Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima toga pravnog poretka. Čl.1.st.2. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961.: Ako se domovinsko pravo sastoji od nejedinstvenog sustava, a ako ta ne postoje, po najbližoj vezi koju je oporučitelj imao s bilo kojim od različitih prava unutar tog sustava.

intertemporalnih kolizijskih pravila – uređuju tzv. sukobe prava u vremenu; Primjer: Po ZRS za nasljeđivanje je mjerodavno domovinsko pravo ostavitelja u času smrti. Ako je u hipotetičkom slučaju ostavitelj, hrvatski državljanin, umro 2002. u inozemstvu, ostavivši imovinu u Hrvatskoj i u državi X, hrvatski nadležni sud će putem intertemporalnog kolizijskog pravila iz čl.253.st.1. ZN iz 2003. odlučivati primjenom odredaba ZN iz 1971. Navedeni čl.253.st.1. ZN glasi: Prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se po zakonu koji se primjenjuje u času otvaranja nasljedstva.

interpersonalnih kolizijskih pravila – ocjenjuju se pravne situacije koje su povezane s raznim personalnim, vjerskim, plemenskim pravom unutar iste države; Primjer: Hipotetički slučaj – činjenice i pravna rješenja: Malezijski državljanin islamske vjere umro je bez oporuke u Zagrebu, gdje je bio vlasnik određenih nekretnina. Za raspravu ostavine isključivo je nadležan zagrebački općinski sud. Po ZRS nasljedni statut određuje se po domovinskom pravu ostavitelja, dakle po malezijskom pravu. To pravo, međutim, nije jedinstveno, već se na različite rase (Kineze, Malajce) i vjere (hinduse, muslimane) primjenjuju različita personalna prava. Koje će pravo u konkretnom slučaju zagrebački sud primijeniti, to zavisi od malezijskog interpersonalnog prava; radi se o sustavu kolizisjkih normi koje određuju koje će se od više personalnih prava te države primijeniti na određenu situaciju.

7. Razlika između kolizijskih pravila i normi materijalnog prava u njihovoj strukturiRazlika je strukturalna. Materijalno pravilo sadrži apstraktnu zakonsku dispoziciju i apstraktnu pravnu posljedicu (sankciju). Primjer: Čl. 230.st.1. ZOO: Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Ili Čl. 47. ZOO: Kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.Navedene sastojke ima i kolizijsko pravilo, no njegova dispozicija sadrži dva elementa – kategoriju vezivanja i poveznicu, a pravna je posljedica, zavisno od situacije o kojoj se u konkretnom slučaju radi, primjena domaćeg odnosno stranog prava.

2. VRSTE KOLIZIJSKIH PRAVILA I NJIHOVA PRIMJENA

Općenito1. Vrste kolizijskih pravila / Podjela kolizijskih pravila

Izričita i skrivena Nepotpuna i potpuna (jednostrana i dvostrana) – kriterij podjele: doseg njihove kategorije vezivanja,

što utječe na prostornu dimenziju mjerodavnog prava

16

Samostalna i nesamostalna Uvjetna i bezuvjetna

Izričita i skrivena pravila2. Gdje nalazimo skriveno kolizijsko pravilo?Skrivena kolizijska pravila se nalaze u pravilima o sudskoj nadležnosti i to uglavnom u pravu SAD-a; kad tamošnji sudovi svoju međunarodnu nadležnost temelje na prebivalištu stranaka, te na takve slučajeve primjenjuju svoju legis fori, to zapravo dovodi do primjene materijalnog prava legis domicilii; navodi se da su pretpostavke za nadležnost u SAD za brakorazvodne sporove tako utvrđene da zapravo sadrže i kolizijskopravno rješenje.Skrivena kolizijska pravila ne postoje u hrvatskom pravu ni u pravima drugih europskih common law država jer kolizijska pravila donosi zakonodavac ili nastaju sudskom praksom, kao npr. u Francuskoj koja nema kodificirani sustav mpp-a. U oba slučaja, kolizijska pravila nastaju primjenom načela uređivanja privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem upućivanjem na pravo koje je s takvom vrstom situacije u najbližoj vezi. Stoga npr. u hrvatskom pravu za situacije za koje ne postoji izričita zakonska kolizijskopravna norma, takva zakonska praznina se ne ispunjava uzimanjem u obzir hrvatskih procesnih odredaba o međunarodnoj sudskoj nadležnosti, već se to čini na osnovi opće odredbe ZRS koja utvrđuje načine popunjavanja zakonskih praznina. U hrvatskom pravu skrivena kolizijska pravila nalazimo u odredbama o isključivoj nadležnosti hrvatskih sudova.??????? – ovo krivoNadalje, kolizijsko pravilo može biti skriveno u drugom pravilu; tako je katkada u posebnom pravilu skriveno opće kolizijsko pravilo. Primjer: Po njemačkom GZ dug u stranoj valuti može se platiti u njemačkoj valuti ako je mjesto plaćanja u Njemačkoj, osim kad je izričito ugovoreno plaćanje u stranoj valuti.

Nepotpuna i potpuna pravila - kriteri4. Nepotpuno kolizijsko pravilo (jednostrano)

Kriterij razlikovanja – doseg kategorije vezivanjaNepotpuno kolizijsko pravilo ili jednostrano upućuje samo na primjenu domaćeg prava (na domaće i strane državljane), a rjeđe postoje takva pravila koja određuju primjenu stranog prava. Jednostrana se pravila mogu očitovati u tome dokle seže kategorija vezivanja, odnosno dokle to kolizijsko pravilo djeluje, dokle mu je doseg. Jednostrana pravila se nastoje izbjegavati, jer ne rješavaju problem do kraja. Primjeri:Švicarski zakon: Ime osobe koja ima prebivalište u Švicarskoj, uređuje švicarsko pravo…Talijanski zakon Građanski postupak koji se vodi u Italiji uređuje talijansko pravo.Primjer takvog kolizijskog pravila utvrđuje Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja iz 2003.: Ovaj se Zakon primjenjuje na pravne i fizičke osobe sa sjedištem i prebivalištem u inozemstvu ako njihovo sudjelovanje u prometu robe i/ili usluga proizvodi učinak na domaćem tržištu. Po toj kolizijskoj odredbi utvrđuje se, pod pretpostavkom da sudjelovanje navedenih osoba ima učinke na hrvatskom području, mjerodavnost hrvatskog prava. Nadalje i Teze sadrže jednostrano (nepotpuno) kolizijsko pravilo: Teza 43 Za oblik braka u tuzemstvu mjerodavno je hrvatsko pravo.

Neka kolizijska pravila imaju određene značajke nepotpunih pravila, no ipak ona to nisu. Primjeri: PZ: Iznimno od odredaba PZ-a, koje za naknadu štete od sudara brodova upućuju na primjenu stranog prava, primjenjuju se odredbe PZ-a – ako je jedan od brodova između kojih je došlo do sudara hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod. ZRS: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka. OZ: Nije dopušteno

17

bračnim ugovorom uglaviti primjenu stranog prava na imovinskopravne odnose. U navedenim primjerima radi se o pravilima neposredne primjene.

4. Potpuno kolizijsko pravilo (višestrano)Potpuna kolizijska pravila upućuju, zavisno od konkretne situacije, na primjenu domaćeg odnosno stranog prava; pritom doseg kategorije vezivanja – npr. sposobnost, oblik oporuke, ugovor, usvojenje – nije ograničen ni personalno ni teritorijalno. U potpunosti rješavaju problem vezan za određene međunarodno obilježene situacije.Primjeri:ZMj: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. – pravo državljanstvaZRS: Za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.Teza 40.st.1. Za nasljeđivanje je mjerodavno domovinsko pravo ostavitelja u vrijeme smrti.Poljski zakon: Zastara potraživanja podvrgnuta je pod pravo koje je mjerodavno za potraživanje. Švicarski zakon: Stvarna prava na nekretninama uređuje pravo mjesta gdje one leže.

Samostalna i nesamostalna pravila5. Samostalna (kolizijska) pravilaSamo se na osnovi samostalnih pravila upućuje na mjerodavno pravo. Primjer: ZRS: Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe. Utvrđena su u posebnom dijelu kodificiranog mpp-a i njima se određuju razni statuti, npr. osobni, bračni, nasljedni, ugovorni; tako je to npr. u ZRS, austrijskom, mađarskom i talijanskom zakonu. Samostalno kolizijsko pravilo sastoji se od dva elementa i to kategorije vezivanja (ugovor) i poveznice (autonomija stranaka). To su potpuna pravila, u potpunosti rješavaju neki problem.6. Nesamostalna (pomoćna) pravilaNesamostalno pravilo samo dopunjuje samostalnu normu. Njome se ne određuje mjerodavno pravo već isključivo služi kao dopuna, usmjerenje ili kontrola potpunog kolizijskog pravila. Primjeri: ZRS: Ne primjenjuje se pravo strane države ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja (odredba o javnom poretku). ZRS: Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima što ih sadrži. Nesamostalna kolizijska pravila – npr. odredbe o javnom poretku, renvoi-u (uzvratu i upućivanju dalje), zabrani frauduloznog zaobilaženja domaćeg prava, apatridiji i polipatridiji – uglavnom su sadržana u općim odredbama kodificiranog mpp-a. To su obično pravila o upućivanju. Nesamostalna su jer ne mogu sama proizvesti učinke nego se moraju primijeniti i neka druga pravila koja ih nadopunjuju. Nemaju kategoriju vezivanja. Samo samostalna pravila upućuju na mjerodavno pravo.

Uvjetna pravila7. Uvjetna pravilaSve navedene vrste kolizijskih pravila jesu bezuvjetna pravila; primjenjuju se bez obzira na to kakav će biti u konkretnom slučaju rezultat upućivanja na mjerodavno materijalno pravo.Konstrukcija primjene mjerodavnog prava na osnovi uvjetnih pravila jest sljedeća: mjerodavno je pravo države A, no pod određenim pretpostavkama primjenjuje se pravo države B.8. Ratio donošenja uvjetnih kolizijskih pravilaRatio donošenja uvjetnih kolizijskih pravila jest povećanje pravne sigurnosti i predvidljivosti te favoriziranje pravnog posla.Primjer: Čl. 94. ZMj: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Osoba koja bi prema tom zakonu bila mjenično-pravno nesposobna, ipak je pravovaljano obvezana ako je potpis dala na području zemlje po čijim bi zakonima imala mjenično-pravnu sposobnost.

18

Podvrstu uvjetnih kolizijskih pravila čine pravila po kojima primjena jednog od prava na koje upućuju zavisi od sadržaja tog prava; određuje se tako primjena onog prava koje je za određenu stranku povoljnije, odnosno po kojem je pravni posao valjan. Primjer: ZRS: Za pozakonjenje je mjerodavno pravo države čiji su državljani roditelji, a ako roditelji nisu državljani iste države – onda pravo države onog roditelja po kojem je pozakonjenje pravovaljano. Ovdje dolazi do primjene određenog materijalnog prava, tek nakon utvrđenja materijalnog prava na koje upućuje takva kolizijska norma, dakle a posteriori, pa se po tome takva pravila razlikuju od svih ostalih kolizijskih normi. Koje će se uspoređeno materijalno pravo primijeniti, ovisi o pretpostavkama utvrđenim u konkretnim kolizijskim pravilima i o situaciji koja se supsumira pod takva pravila.

9. 2 slučaja kada se neće iznimno primjenjivati strano pravo na koje upućuje kolizijsko pravilo:1. strano pravo je protivno pravnom poretku 2. mjerodavnost stranog prava je postignuto u svrhu zaobilaženja zakona

3. STRUKTURA KOLIZIJSKIH PRAVILA

1. Struktura samostalnog kolizijskog pravilaSamostalno kolizijsko pravilo sastoji se od dva elementa:

kategorije vezivanja i poveznice.

Kategorija vezivanja je pravni predmet kolizijskog pravila za koje mi kažemo mjerodavno pravo; govori o tome koju će pravnu činjenicu (ili pojam) kolizijsko pravilo rješavati.Poveznica je dio kolizijskog pravila koje upućuje na mjerodavno pravo, poveznica će povezati predmet kolizijskog pravila s pravom koje će biti mjerodavno za rješavanje kategorije vezivanja.Primjer: ZRS: "Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba mjerodavno je pravo čiji su državljani oba bračna druga". Kategorija vezivanja u navedenom primjeru je pravna i poslovna sposobnost. Poveznica je u navedenom primjeru državljanstvo.Kolizijsko pravilo ima:

dispoziciju – kategoriju vezivanja i poveznicu i pravnu posljedicu – primjena domaćeg odnosno stranog prava.

Kategorija vezivanjaPITANJE2. Kategorija vezivanjaKategorija vezivanja predstavlja okvirni ili skupni pojam apstraktnih životnih odnosa, pravnih činjenica, pravnih situacija ili pravnih odnosa, koji se podvrgavaju pod određeno mjerodavno pravo. Primjer: poslovna sposobnost, posvojenje, ugovorni odnosi, oblik zaključenja braka. Drugačije su učili u 19. stoljeću Waechter i Savigny; oni su tvrdili da kategorija vezivanja uvijek predstavlja pravni odnos. Tome međutim nije uvijek tako, što proizlazi iz sljedećeg primjera: Radi se o određivanju mjerodavnog prava za zasnivanje posvojenja, pravni odnos "posvojenja" dakle još ne postoji – tek treba odrediti po kojem pravnom poretku treba prosuđivati pretpostavke za stvaranje navedenog statusnog odnosa. Mjerodavno pravo odlučuje hoće li u konkretnom slučaju doći do odnosa posvojenja ili ne.Kategorija vezivanja može biti i pravni odnos. Primjer: Uzmimo da treba odrediti zakonske imovinske odnose bračnih drugova. Za to postoji u ZRS sljedeće kolizijsko pravilo: za zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države koje su oni državljani. Navedena kategorija vezivanja - zakonski imovinski odnosi bračnih drugova – je pravni odnos, jednako kao npr. skrbništvo, ugovor. Postoji li uopće pravni odnos, zavisi od toga da li u konkretnom slučaju postoji valjani brak, što je prethodno pitanje. Stoga treba najprije utvrditi postoji li pravni odnos valjanog braka, a tek potom, ako je odgovor

19

pozitivan, mogu se na osnovi navedenog kolizijskog pravila određivati zakonski imovinski odnosi bračnih drugova. Ako se prethodno utvrdi da nema valjanog braka, što je pretpostavka za odnose bračnih drugova, otpada daljnje utvrđivanje mjerodavnog prava za zakonske imovinske odnose bračnih drugova (problematika prethodnog pitanja).3. Kolizijsko pravilo upućuje na pravo po kojem će se prosuđivati njegova kategorija vezivanja. Zavisno od sadržaja pravila na koje se tako upućuje, postoje npr. osobni, stvarni, ugovorni, deliktni i bračni statuti. U tom smislu izrazom statut označuje se sadržaj materijalnih pravila mjerodavnog prava (statut = mjerodavno pravo); ako se govori npr. o stvarnom statutu, pritom se dakle podrazumijevaju materijalna pravila mjerodavnog prava kojima se uređuju stvarna prava.

Poveznice – važnije podjele4. Poveznica

Kolizijsko pravilo sadrži jednu ili više poveznica. ***Kolizijska pravila s više poveznica upućuju na mjerodavno pravo na alternativan i kumulativan način.***To je 2. element samostalnog kolizijskog pravila.

Poveznica je: **PITANJE** pravna činjenica npr. mjesto počinjenja protupravnog čina, mjesto gdje stvar leži, ugovorna odredba – stranke mogu pored ostalog sporazumom određivati i mjerodavno pravo za

uređivanje njihovih međusobnih ugovornih odnosa ili pravni pojam (npr. državljanstvo, prebivalište), što upućuje na mjerodavno pravo za kategoriju

vezivanja.

5. Podjela poveznica: Poveznica s obzirom na vezu s pravnim poretkom Poveznice s obzirom na mogućnost odnosno nemogućnost zainteresiranih pravnih subjekata da sami

određuju mjerodavno pravo Isključive poveznice i kombinacija poveznica Primarne i podredne poveznice Poveznice koje upućuju na mjerodavno pravo za glavno pitanje i poveznice koje upućuju na

mjerodavno pravo za posebno pitanje

Podjela poveznica s obzirom na vezu s pravnim poretkom5. Na čemu se temelji podjela poveznica s obzirom na njihovu vezu s pravnim poretkom?

**PITANJE**Poveznice s obzirom na njihovu vezu s pravnim poretkom se temelje na:

odnosu osoba s određenim pravnim poretkom – Ove poveznice uzimaju u obzir pravne subjekte pa upućuju na pravo s kojim te osobe imaju personalnu najbližu vezu. Tako su fizičke osobe često za statusne odnose podvrgnute pravu države koje su državljani. Primjer: ZRS: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.

vezu pravnog poretka sa stvari – Ova vrsta poveznica utvrđuje najbližu vezu objekta s najbližim pravnim poretkom. Primjer: ZOSZP: U pogledu prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zrakoplovu primjenjuje se pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.

vezu pravnog poretka s pravnim djelovanjem – Ova vrsta poveznica upućuje, za određene kategorije vezivanja, na pravo mjesta djelovanja. To se utvrđuje npr. pri određivanju izvanugovorne odgovornosti za naknade štete zbog sudara broda, za oblik zaključenja braka, za upis u sudski registar ili – u mjeničnom pravu – za oblik i rokove protesta. Primjer: PZ: Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuje se pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim vodama dogodio sudar.

20

Uvijek se polazi od načela upućivanja na najbliže pravo.

Subjektivna, objektivna poveznica i poveznica najbliža veza6. Podjela poveznica obzirom na (ne)mogućnost zainteresiranih pravnih subjekata da sami

određuju mjerodavno pravo / Objektivna i subjektivna poveznica (primjeri)**PITANJE**Kriterij, osnova podjele poveznice na obj. i subjektivne je u mogućnosti, odnosno nemogućnosti pravnih subjekata da sami određuju mjerodavno pravo što znači da su subjektivne poveznice npr. pravo koje su stranke izabrale, a objektivne npr. državljanstvo, državna pripadnost, mjesto gdje stvar leži, prebivalište.

Objektivna poveznica – Objektivne poveznice utvrđuje zakonodavac ili su nastale u sudskoj praksi. Ako se na mjerodavno pravo upućuje objektivnim poveznicama, na primjenu mjerodavnog prava ne utječe volja stranaka. Većina situacija s međunarodnim obilježjem uređena je objektivnim poveznicama, kao npr. državljanstvo, državna pripadnost, prebivalište, redovno boravište, mjesto gdje stvar leži.

Subjektivna poveznica – Subjektivna poveznica tj. volja stranaka, autonomija stranaka omogućuje strankama izbor mjerodavnog prava. Od pravno relevantne volje pravnih subjekata zavisi koje će se pravo primijeniti. Ona samo potencijalno upućuje na pravo koje se treba primijeniti, a od pravnih subjekata zavisi hoće li tu mogućnost iskoristiti. Primjer: ZA: Za materijalnopravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale.

Poveznica najbliže veze – To je posebni međunarodnoprivatnopravni pojam sadržaj kojeg određuje i ispunjava tijelo primjene ovisno o konkretnim okolnostima. Primjer: ZRS: Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva ili više stranih državljanstava, za primjenu ZRS-a smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište. Ako nema prebivalište ni u jednoj državi čiji je državljanin, za primjenu ZRS-a smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi.

Propisuje se upućivanje na najbližu, najčvršću vezu ako se utvrdi da se ne može primijeniti pravo na koje upućuju prethodne poveznice. Nadležno tijelo primjene u takvim situacijama, nakon ocjene relevantnih okolnosti, utvrđuje koje je pravo najbliže veze; vrednovanje veza pravnog odnosa nije izvršio zakonodavac unaprijed, već se to prepušta sucu.Prednosti poveznice najuže veze kao i subjektivne poveznice, u odnosu na objektivne poveznice, sastoje se u tome što omogućuju u konkretnom slučaju uzimanje u obzir rješenja koja su najbliža strankama ili pravnoj situaciji. Stranke baš žele primjenu tog prava, ili je tijelo primjene vrednovalo sve relevantne okolnosti slučaja pa je uputilo na najbliže pravo, što je ujedno i ratio postojanja mpp-a.

Isključive poveznice i kombinacije poveznica8. Na koji način upućuje na mjerodavno pravo kolizijsko pravilo s više poveznica – kombinacija poveznica?**PITANJE**Kolizijska pravila s više poveznica upućuju na mjerodavno pravo na alternativni ili na kumulativni način:

Alternativni – u praksi se primjenjuje ono od više mjerodavnih prava što dovodi do povoljnijeg rezult ata. Primjer: ZRS: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava: 1) po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena; 2) po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelj bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; 3) po pravu oporučiteljeva prebivališta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; 4) po pravu oporučiteljeva boravišta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; 5) po pravu RH; 6) za nekretnine – i po pravu mjesta gdje se nekretnina nalazi. Tako se u ovom primjeru primjenjuje od više prava ono po kojem je oblik oporuke valjan.

Kumulativni – Što se tiče kumuliranja poveznica, razlikuju se dvije vrste rješenja:

21

– Distributivna kumulacija – distributivno se kumulira više mjerodavnih prava; kao primjer za to navodimo pretpostavke za sklapanje braka – kolizijsko pravilo određuje da se za svaku osobu koja želi sklopiti brak, te pretpostavke prosuđuju po njegovom domovinskom pravu. To npr. određuje i ZRS: U pogledu uvjeta za zaključenje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme sklapanja braka.

– Potpuna kumulacija – npr. za zasnivanje i prestanak posvojenja primjenjuje se i domovinsko pravo posvojitelja i posvojčeta (ZRS).

Primarne i podredne poveznice9. Definirajte podrednu poveznicu!Kolizijsko pravilo ispunjava svoju funkciju, ako dovodi u konkretnom slučaju na osnovi poveznice do toga da se za njegovu kategoriju vezivanja može primijeniti mjerodavno pravo. Primjer: Ako su dva trgovačka društva, jedno hrvatsko, a drugo talijansko, u ugovoru o prodaji robe ugovorila primjenu hrvatskog materijalnog prava, u slučaju spora o njihovim međusobnim ugovorni odnosima koji rješava nadležni hrvatski sud, primijenit će se čl. 19. ZRS koji glasi: Za ugovor je mjerodavno pravo koje su ugovorne stranke izabrale.Međutim, ako u drugom hipotetskom slučaju stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo, navedeno kolizijsko pravilo se ne može primijeniti. U takvoj situaciji stranačke ugovorne odnose prosuđivat će se po pravu na koje upućuje podredna poveznica. Primjer: Podrednu poveznicu za ugovore, koja dolazi do primjene ako ugovorne stranke same sporazumno ne utvrde mjerodavno pravo određuje ZRS u čl. 20.: Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se: na ugovor o prodaji pokretnih stvari – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prodavaoca.Oba kolizijska pravila (čl. 19. i čl. 20.) imaju istu kategoriju vezivanja – ugovor, ugovorni odnos, a različite poveznice – u čl. 19. poveznica je volja stranaka, a u čl. 20. prebivalište odnosno sjedište prodavatelja.Podredno kolizijsko pravilo primjenjuje se samo u slučaju kad se ne može primijeniti primarno kolizijsko pravilo – to će biti kada ne postoje okolnosti koje se mogu supsumirati pod poveznicu volje stranaka, tj. kad stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo.Dalje navodimo drugi primjer podrednog upućivanja koji se tiče kategorije pravne i poslovne sposobnosti: Po čl.14.st.1. ZRS za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države koje je ona državljanin. No, što činiti ako se radi u konkretnom slučaju o osobi bez državljanstva, tj. o apatridu? Navedeno pravilo, budući da sadrži poveznicu državljanstva, ne rješava naš slučaj, jer se radi o osobi bez državljanstva. Takvu prazninu popunjava podredno kolizijsko pravilo čl.12.st.1. ZRS koje glasi: Ako osoba nema državljanstva ili se njezino državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinu prebivalištu.10. Navedite po jedan primjer za supsidijarno/podredno kolizijsko pravilo i to kod:

osobnog statuta – za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe: primarna poveznica je državljanstvo, a podredna poveznica je prebivalište;

ugovornog statuta – primarna poveznica je volja stranaka, a podredna prebivalište odnosno sjedište prodavatelja.

11. Kad dolazi do podrednog/supsidijarnog upućivanja?***PITANJE***

Do podrednog upućivanja dolazi kad se primarno mjerodavno pravo ne primjenjuje: ugovorni statut – kad stranke nisu ugovorile mjerodavno pravo kad primarna poveznica upućuje na nepostojeći pravni poredak (kod APATRIDA! – onda se

primjenjuje poveznica prebivalište) zbog zaštite domaćeg javnog poretka kod prijevarnog zaobilaženja domaćeg prava kad se ne može utvrdit sadržaj mjerodavnog stranog prava

22

Upućivanje na mjerodavno pravo za glavno pitanje (lex causae), mjerodavno pravo za posebna pitanja te pojam lexStatut označava mjerodavno pravo za određenu kategoriju vezivanja. Ako se radi npr. o ugovornim obvezama, govori se o ugovornom statutu, tj. pravu koje uređuje te odnose, npr. tumačenje ugovora, ispunjenje obveza koje nastaju iz ugovora, prestanak ugovornih obveza, posljedice ništavosti ugovora. No da bi ugovor bio valjan, njegove stranke trebaju biti sposobne i treba biti zaključen u valjanom obliku. Ta pitanja, stranačka sposobnost, oblik ugovora i načini izvršenja ugovora, prosuđuju se na osnovi posebnih kolizijskih pravila koja svojim poveznicama upućuju na mjerodavno pravo. Prema tome, s jedne strane ugovorne obveze ocjenjuju se po jednom pravu, a po drugim pravima stranačka sposobnost ili oblik ugovora. Često se govori o pravu koje je mjerodavno za ugovorne obveze kao o lex causae.12. Razlika upućivanja na mjerodavno pravo za glavno pitanje i za posebna pitanja – prava ugovornih obveza

Posebna kolizijska pravila odnose se na određivanje mjerodavnog prava za pravnu i poslovnu sposobnost stranaka, oblik pravnog čina, načine ispunjenja ugovora i valutu = dakle, na njih se ne primjenjuje lex causae!!!!Npr. ZRS: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.Na ova posebna pitanja upućuje poveznica državljanstvo (za stranačku sposobnost), odnosno poveznice mjesta zaključenja posla alternativno s poveznicom koja je zapravo mjerodavno pravo za ugovorne obveze.

Glavno pravilo za ugovore se određuje poveznicom sporazum stranaka.Mjerodavno pravo po kojem se prosuđuje glavni predmet, općenito se naziva lex causae. U hrvatskom zakonodavstvu govori se o pravu prema kojem se ocjenjuju glavna prava i obveze, pravu koje je mjerodavno za odnos u cijelosti, odnosno pravu koje se primjenjuje za sadržaj pravnog posla.Primjeri: PZ: Oblik pravnog čina u plovidbenom odnosu ocjenjuje se prema pravu mjesta gdje je čin izvršen odnosno gdje je morao biti izvršen ili prema pravu koje je mjerodavno za plovidbeni odnos u cijelosti.ZRS: Za zastaru mjerodavno je pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje. Upućuje se dakle na lex causae. Ako se, dakle, radi o ugovornim obvezama, zastara tražbine prosuđuje se po mjerodavnom pravu za konkretni ugovor, a ako je u pitanju tražbina vezana uz izvanugovornu odgovornost za naknadu štete, sva pitanja vezana uz zastaru takve tražbine prosuđuju se po pravu koje je mjerodavno za takvu odgovornost.Smatramo najadekvatnijim izrazima za lex causae – pravo koje uređuje glavni predmet. Lex causae nije mjerodavna za sva pitanja vezana uz valjanost ugovora već samo za sadržaj pravnog posla, dok se npr. sposobnost stranaka i oblik ugovora prosuđuju po posebnim statutima.

Pri određivanju mjerodavnog prava često se koristi izraz lex. Pod tim izrazom također se ukazuje na rezultat kolizijskopravne metode upućivanja na mjerodavno pravo, s tim što se pritom polazi od poveznice. O razlici između pojmova statut i lex u sljedećem primjeru: Ako je došlo do automobilske nesreće u državi X u kojoj su učesnici hrvatski i austrijski državljani, delkiktni statut je pravo države X, no to isto pravo je i lex delicti commissi. 13. Primjeri u kojima se isticanjem poveznice označuje mjerodavno pravo određene države:

Lex patriae – pravo državljanstva osobe Lex domicilii – pravo mjesta u kojem osoba prebiva Lex (firmae) habitationis – pravo (redovnog) boravišta Lex loci actus – pravo zaključenja pravnog posla (gdje se pravna radnja poduzima) Lex autonomiae – pravo koje su stranke izabrale Lex loci delicti commissi – pravo mjesta počinjenja protupravnog čina Lex loci damni – pravo mjesta nastanka štete Lex rei sitae – pravo mjesta gdje stvar leži (za nekretnine) Lex fori – pravo tijela – državnog sud ili arbitražnog suda – koje rješava predmet, pravo foruma,

pravo suda, to je obično domaće pravo

23

DAKLE, kad se mjerodavno pravo označuje isticanjem kategorije vezivanja – statutKad se mjerodavno pravo određuje isticanjem poveznice – lexn

***PITANJE***ZA ODREĐENA PRAVNA PODRUČJA UPIŠTITE NAJUČESTALIJU POVEZNICU

statusni odnosi- državljanstvo obiteljski- državljanstvo oblik pravnog posla- pravo mjesta zaključenja pravnog posla ugovorni odnosi- autonomija stranaka građansko-pravni delikt- mjesto gdje je štetna radnja izvršena/gdje je nasutpila posljedica stvarno –pravni odnosi- locus rei sitae- mjesto gdje stvar leži

14. Zašto se tumači po lex fori?Organ primjene uređivao je sve relevantne okolnosti slučaja, pa je uputio na najbliže pravo, što je ujedno i ratio postojanja mpp-a.Lex fori – pravo tijela koje rješava predmet.

6. KVALIFIKACIJA

Opis problema i određivanje pojma1. Kvalifikacija / Što je kvalifikacija?Kako postupiti u slučaju kada se jedno pravno pitanje javlja u trenutku kada još nije poznato materijalno pravo koje je pozvano dati odgovor?Primjer: Bivši saudijski kralj je dao instrukciju nizozemskoj banci da 5-orici njegovih sinova, koje je imenovao, isplati po 5 milijuna dolara. Instrukcija je bila opoziva, a sume su bile plative nakon smrti svrgnutog kralja. Instrukciju su prihvatili banka i 5-orica sinova. Kralj Saud bio je prognan iz Saudijske Arabije 1964., a umro je 1969. Problem je bio u tome što on nije imao samo 5 sinova a nakon isplate 25 milijuna dolara u njegovoj imovini ne bi ostalo mnogo za ostale nasljednike. Pred sudom u Amsterdamu (Nizozemska) trojica od petorice sinova zatražili su isplatu od 5 milijuna $, ali su se pojavili u sporu kao umješači još 73 zakonska nasljednika. Ovi posljednji su tvrdili da je raspolaganje bivšeg kralja nasljednopravne prirode i da ej nevažeće po normama Saudijske Arabije. Trojica sinova su smatrali da se ne radi o nasljednopravnom pitanju, već o ugovoru o darovanju, tvrdili su da se prema nizozemskom pravu instrukcija dana nizozemskoj banci smatra poklonom i da taj poklon nema mana po nizozemskom pravu. Trebalo je pristupiti primjeni odgovarajuće kolizijske norme. Postavilo se, međutim, pitanje koja je nizozemska kolizijska norma odgovarajuća: norma koja za nasljeđivanje predviđa primjenu prava države ostavitelja (pravo Saudijske Arabije) ili norma koja predviđa da za ugovorne odnose valja primijeniti pravo države s kojom je taj ugovorni odnos u najužoj vezi (nizozemsko pravo). Ponovno se javlja jedno pravno pitanje prije nego je određeno mjerodavno pravo. Javlja se dilema po kojem pravu treba kategorizirati pitanje koje se pojavilo. Po shvaćanju saudijskog prava instrukcija koja je dana banci potpada pod kategoriju nasljednopravnih pitanja, dok bi ista instrukcija po nizozemskom pravu bila kvalificirana tako da se podvede pod pojam ugovora. Od toga kako će se kategorizirati sporna instrukcija zavisi koja će se kolizijska norma primijeniti → a one vode različitim materijalnim pravima koja bi dala suprotna meritorna rješenja.Što je kvalifikacija u pravnom smislu?S pravnog aspekta kvalifikacija označava postupak traženja mjesta činjenica u svijetu pravnih pravila ili primjeni prava.

24

Pri primjeni prava sud u dokaznom postupku na osnovi stanja činjenica formira premissu minor (donju premisu) da bi onda iz svijeta pravnih normi izabrao i primijenio onu pravnu normu koja odgovara činjeničnom stanju – premissu maior. Onog trenutka kada izvrši izbor pravne norme, sud kvalificira činjenice, podvodi ih pod određenu normu, pri čemu gornja premisa (pravna norma) mora odgovarati donjoj premisi (životnom događaju).Katičić smatra da je kvalifikacija svaka primjena pravnih pojmova na činjenice, odnosno supsumiranje činjenica pod pravne pojmove.Kvalifikacija se ne javlja kod onih normi mpp-a koje neposredno uređuju pravne odnose. ne javlja se npr. kod normi o privatnim pravima stranaca, jer to nisu norme koje tek traže mjerodavno pravo, već su to pravila koja i sama neposredno rješavaju neke odnose s elementom inozemnosti, te koje se tumače unutar pravnog sustava kojem pripadaju.Specifične dileme kvalifikacije javljaju se u trenutku kad bi trebalo odrediti pravni smisao jednog ili više pravnih pojmova i kategorija – a mjerodavno pravo je još nepoznato. Zato se i govori o prerano postavljenom pitanju, tj. pravnom pitanju postavljenom prije nego što smo odredili mjerodavno pravo, te ne znamo iz kojeg prava da uzmemo odgovor na pravno pitanje.Do primjene stranog prava dolazi ako na to pravo upućuje kolizijsko pravilo polaznog prava. No, da bi se mogla situacija s međunarodnim obilježjem uopće rješavati, treba prethodno utvrditi pod koju je kategoriju vezivanja određenog kolizijskog pravila valja supsumirati. Prvo treba privatnopravnu situaciju s međunarodnim obilježjem supsumirati pod kategoriju vezivanja određenog kolizijskog pravila, da bi se potom na osnovi poveznice tog kolizijskog pravila uputilo na primjenu mjerodavnog prava.Kvalifikacija znači takvo supsumiranje pravno relevantnih činjenica pod odgovarajuću kategoriju vezivanja.Pravnorelevatne činjenice su one činjenice za koje zakonodavac smatra da ih treba podvesti pod pravo, samo dio životnih odnosa prerasta voljom zakonodavca pod pravni odnos.Supsumiranje pod određenu vezivanja podrazumijeva potrebu i tumačenja te kategorije, posebno njeno razlikovanje od drugih kategorija.Primjer: Ako je upitno treba li se sposobnost za izvanugovornu odgovornost za naknadu štete prosuđivati po čl. 28 ZRS (kojim se općenito određuje mjerodavno pravo za deliktni statut) ili po čl. 14. ZRS (po kojem se određuje mjerodavno pravo za poslovnu sposobnost), tada kvalifikacija te sposobnosti traži istovremeno i tumačenje čl. 28 i njegovo razgraničenje od čl. 14.Od kvalifikacije zavisi primjena mjerodavnog materijalnog prava. Kvalifikacija se odnosi na odabir kategorije vezivanja, dakle ne na utvrđivanje poveznica koje se tumače kao pravni pojmovi ili činjenice – npr. državljanstvo, prebivalište, redovno boravište.Ne određuje mjerodavno pravo, već mu prethodi.Kvalifikacija kvalificira činjenično stanje (ono što se dogodilo) pod određenu pravnu normu. Činjenično stanje je svaka životna situacija; činjenično stanje stavljamo pod pravnu normu tj. kvalificiramo iz razloga da bismo znali koje pravo ćemo primijeniti na činjenice. U mpp-u činjenice su vezane za više različitih pravnih poredaka, pa ih moramo kvalificirati pod jedno pravo.Kvalifikacijom određujemo pravni pojam, tj. koje će se pravo primijeniti na određeno činjenično stanje. Kvalifikacijom postižemo to da iz određenog činjeničnog stanja dolazimo do određenog pravnog pojma. Kvalifikaciju provodimo u bilo čemu što se tiče prava. Pravni pojmovi su za određene situacije različiti u svakoj pojedinoj državi. Npr. u Europi je zastara materijalno pravo, dok je u anglosaksonskim državama zastara procesnopravna.Kvalifikacija je metoda po kojoj se strana pravna pitanja – činjenice, životni odnosi - supsumiraju pod određenu kategoriju vezivanja kolizijskih pravila.Najčešće se kvalificiraju pravna pitanja. Ponekad se to čini konvencijskim odredbama kojima se određuje njihove polje primjene.2. Što je tumačenje, a što kvalifikacija? / Razlika između tumačenja i kvalifikacijeOpćenito u pravu tumačenjem se određuje točan smisao zakonskog teksta, a kvalifikacijom supsumiranje pravnorelevntnih činjenica pod pravne pojmove tj. odgovarajuću kategoriju vezivanja.3. Koje je pravo mjerodavno za tumačenje?

25

Mjerodavno pravo za tumačenje je lex fori, osim kod renvoi (tumačenje po pravu kojem pripada kolizijska norma).Prije nego što se strano pravno pitanje supsumira pod određenu kategoriju vezivanja kolizijskog pravila, često je potrebno odrediti pojam kategorije vezivanja, što nameće potrebu tumačenja tog dijela kolizijskog pravila i njezino razlikovanje od drugih pravila.4. Primjer za tumačenje kategorije vezivanjaJe li sposobnost oporučivanja potpada pod čl.7. njemačkog zakona koji uređuje pitanja poslovne sposobnosti, ili pod čl.26.st.5. kojim se određuje raspolaganje za slučaj smrti. Kvalifikacija sposobnosti oporučivanja traži istovremeno tumačenje čl.17. i njegovo razlikovanje od čl.26.st.5. navedenog zakona.5. TumačenjeTumačenjem se određuje sadržaj i opseg zakonskog pojma kategorije vezivanja, a dakako i poveznice. To se čini uglavnom po polaznom pravu, dakle po legis fori, osim kad se prihvaća renvoi; u posljednjem slučaju, kad se dakle kolizijskom normom polaznog prava upućuje na cjelokupno strano pravo, dakle i na stranu kolizijsku normu, tada kategoriju vezivanja strane kolizijske norme treba tumačiti po pravu države koje je to kolizijska norma. Uz to dakako treba kvalificirati kategoriju stranog kolizijskog pravila.Potrebno je tumačiti poveznice koje su pravno relevantne činjenice – npr. mjesto gdje stvar leži, mjesto redovnog boravišta osobe, i one koje su pravni pojmovi – npr. prebivalište, državljanstvo. Pri tome se tumači po propisima države s kojom poveznica stoji u najbližoj vezi.6. PovijestSustavnom istraživanju kvalifikacije dala su poticaj dva sudska spora:

Predmet Bartholo, odluka Alžirskog suda od 1889. – Osobe malteškog podrijetla, zaključile su brak na tom otoku. U braku nisu imali djecu. Kasnije se sele u Alžir (koji je tada pripadao Francuskoj), gdje suprug stječe nekretnine. Po njegovoj smrti dolazi do spora o nasljeđivanju tih nekretnina. Ostaviteljeva rodbina smatra da ih ona treba naslijediti, jer to proizlazi iz francuskog nasljednog mpp-a – ono upućuje na francusko materijalno pravo po kojemu udovica nema nikakvih prava. Protivno tome, udovica traži primjenu francuskih kolizijskih pravila o bračnoimovinskom statutu, po kojemu je mjerodavno pravo prvog bračnog prebivališta, a to je malteško pravo; po tom pravu udovica bi imala pravo na ¼ ostavine. Sud je zaključio da se, sa stanovišta francuskog prava, radi o nasljednopravnom pitanju.

Predmet Tennessee mjenica, odluka njemačkog Vrhovnog suda od 1882. – Radi se o tužbi pred njemačkim sudom zbog isplate vlastite mjenice izdane u državi Tennessee, SAD. Na osnovi njemačkog kolizijskog prava na tu mjenicu treba primijeniti pravo države Tennessee, kao pravo mjesta izvršenja ugovora – lex loci solutionis. Tuženi je stavio prigovor zastare. Po njemačkom mpp zastara se prosuđuje po legis causae, dakle po pravu te američke države po kojem je zastarni rok šest godina, s tim što je u Tennesseeju zastara institut procesnog prava. S druge strane, po njemačkom je pravu zastarni rok samo tri godine, a zastara se kvalificira kao materijalnopravni pojam. Budući da je po pravu države Tennessee zastara procesna ustanova, nastala je apsurdna situacija. Naime, sud, budući da je mogao primijeniti samo svoje (njemačko) procesno pravo, nije primijenio procesno pravo države Tennessee kojim se određuje zastara, a nije ni primijenio njemačko materijalno pravo, jer to pravo nije mjerodavno! Kasnija njemačka sudska praksa utvrđuje u sličnim predmetima da američki procesni propisi o zastari imaju istu funkciju kao njemačko materijalno pravo koje uređuje taj institut, pa stoga te strane procesne propise treba kvalificirati po lex fori, tj. po njemačkom pravu; na taj način njemački sudovi ih trebaju primjenjivati kao materijalnopravne propise.

7. Što rješava kvalifikacija?Njome se odgovara na pitanje ispunjava li potonja premisa, tj. konkretno pravno pitanje za koje se traži mjerodavno pravo, kriterije koje postavlja njoj prethodeća premisa, tj. određena kategorija vezivanja.

Metode kvalifikacijePostoje sljedeća rješenja statuta kvalifikacije:

mjerodavnost legis fori, legis causae,

26

na osnovi autonomnog definiranja i rješenje s pomoću tzv. stupnjevite kvalifikacije, kod nje se razlikuju dva stupnja kvalifikacije:

a) lex forib) nakon što se polazno kolizijsko pravilo uputi na mjerodavno pravo

8. Vrste kvalifikacija / Nabrojite metode kvalifikacije Kvalifikacija po legis fori – kvalifikacija po domaćem pravu. Kvalifikacija po legis causae – kvalifikacija po pravu one države na koje upućuju kolizijske norme

legis fori. Stupnjevita kvalifikacija (u RH prema ZRS) - 1. dio je po domaćem, a 2. dio po mjerodavnom

stranom pravu.RABEL - Poredbena (autonomna) kvalifikacija – najbolja kad bi bila moguća. Ne bi se kvalifikacija trebala oslanjati na nacionalno pravo lex fori i lex causae. Pogodna pri primjeni međunarodnih ugovora i konvencija – to su oni pojmovi koji su u pravima civiliziranog svijeta već definirani i imaju istoznačno značenje. U konvencijama je sve češće isticanje takvih pojmova, oni daju zaokruženu definiciju određenog pojma.***** Za poredbenopravnu kvalifikaciju vežemo:a) Rabela b) metode autonomnih pojmova. Na početku konvencije se daje kvalifikacija pojmova. Npr. bečka konvencija o kupoprodaji – kupoprodajom se u smislu ove konvencije smatra to i to – već na početku se kvalificiralo i podvelo pod činjenicu kupoprodaje, i to vrijedi za sve zemlje koje su preuzele konvenciju.

Teleološka kvalifikacija9. Dva stupnja (metode) kvalifikacije:

Kvalifikacija po lex fori – preteže u teoriji i praksi. Po polaznom pravu treba ocjenjivati pod koje domaće kolizijsko pravilo treba supsumirati određeni odnos???? To stanovište nalazi uporište u činjenici da je mpp grana unutrašnjeg prava svake države, iz čega se izvodi da domaći zakonodavac suvereno odlučuje o tome koje će se strano pravo primjenjivati. (Sud pred kojim se pojavljuje problem, treba kvalificirati taj odnos prema kategoriji vezivanja.) Smatra se da je nedostatak kvalifikacije na osnovi legis fori to što se ne uzima se u obzir sistematizacija pravnih pitanja po stranom pravu.Predstavnici kvalifikacije po lex fori su Bartern i Kan. Najjači argument u prilog kvalifikaciji po lex fori nalazi se u činjenici da se prilikom kvalifikacije radi o razumijevanju kolizijske norme – a logično je da se kolizijske norme shvaćaju u sustavu i prema pojmovima onog prava kome pripadaju. To je zakon suda, jer svaki sud polazi od kolizijskih normi svoje države. Argument je također da će sud najlakše shvatiti određene pojmove po domaćem pravu, te se smanjuje mogućnost grešaka u tumačenju. Što se tiče kritika, Wolf, Linz, Sasi, Jezdić prigovaraju da primjena kvalifikacije po lex fori vodi zloupotrebama, stvara pravnu nesigurnost na taj način što će se isti pojam na različite načine kvalificirati, zavisno o tome pred sudom koje zemlje se raspravlja. Također se tvrdi da lex fori ne pruža rješenje kada treba kvalificirati takvu pravnu ustanovu koju domaće pravo ne poznaje.U primjeru sa bivšim saudijskim kraljem, lex fori je nizozemsko pravo. Budući da nizozemsko pravo smatra da je sporna instrukcija jedna vrsta ugovora o darovanju, primijeniti će se kolizijska norma čija je pravna kategorija "ugovori", a ta kolizijska norma u tom slučaju upućuje na nizozemsko pravo. Slučaj je tako i riješen odlukom suda u Amsterdamu 1970. Primijenjeno je nizozemsko materijalno pravo, po kojem je da rovanje učinjeno petorici sinova pravovaljano.

Kvalifikacija po legis causae (pravo mjerodavno za meritum spora) – Mjerodavno je pravo države na koje upućuju kolizijska pravila legis fori. Tu teoriju zastupaju Daspagnet, Valery, Surville, a najvažniji njegov predstavnik je M.Wolff. Po našem mišljenju trebalo bi prihvatiti kvalifikaciju po legis causae kad polazno kolizijsko pravilo sadrži kategoriju vezivanja koja nije inače usvojena u materijalnom pravu legis fori. Primjer: Grčki GZ: Razvod braka i rastava od stola i postelje ocjenjuje se po pravu države koje uređuje osobne odnose bračnih drugova u trenutku pokretanja postupka za razvod braka, odnosno postupka za rastavu od stola i postelje. Ili angloamerički trust ili islamski mahr. Kako grčko materijalno pravo ne poznaje institut rastave od stola i postelje, taj pojam treba određivati

27

po legis causae. Dakle, ako se radi o pravnim institutima koji ne postoje po legis fori, uzimanjem u obzir smisla i svrhe tih pojmova unutar njihovih pravnih poredaka.Prva alternativa kvalifikaciji prema lex fori je lex causae, odnosno kvalifikacija prema pravu koje je mjerodavno za odnos koji se raspravlja. Temelje ove teorije je postavio Francuz Daspagnet (Despanje). U suvremenoj doktrini najznačajniji predstavnik učenja o kvalifikaciji legis causae je Wolf. Kod ove metode ima se u vidu uglavnom kvalifikacija samo pravne kategorije, ne i kvalifikacija poveznice. Najjači argument ove koncepcije je da kvalificirajući legis fori sud može doći u situaciju da traži odgovarajuću domaću pravnu kategoriju za ustanovu koju domaće pravo ne poznaje (npr. trust). Do takve situacije ne može doći prilikom kvalifikacije poveznice tj. kada je već utvrđena kolizijska norma. Prema kritičarima ove kvalifikacije, pravo koje je mjerodavno za raspravljanje spomenutog odnosa nije još poznato u trenutku kada se pristupa kvalifikaciji, ono se još traži.

Čl. 9. ZRS: Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima što ih sadrži.Nije moguća, jer u trenutku kvalifikacije ne znamo o kojem se mjerodavnom pravu radi. Prvo ide lex fori - kada dođemo do pravne norme, doći ćemo do mjerodavnog prava.

10. Stupnjevita kvalifikacijaPrema teoriji stupnjevite kvalifikacije, uvijek se pri kvalificiranju i tumačenju kolizijskih i materijalnih normi norme polazi od prava države suda, dakle od lex fori (prvi stupanj) jer samo to pravo poznajemo, dok se na drugom stupnju, ukoliko se ima primijeniti strano pravo kao mjerodavno, do drugog stupnja dolazi nakon što polazno kolizijsko pravilo uputi na mjerodavno pravo, ta se kvalifikacija čini po tom mjerodavnom pravu (lex causae).Pri tome se u prvom redu misli na materijalne (supstancijalne) norme lex causae, ali i na kolizijske ukoliko se primjenjuje ustanova renvoi.Proizlazi iz zakona – samo u slučaju kada kvalifikacija lex fori i lex causae dolazi do različitih pravnih normi.Primjer: Ukoliko bi hrvatski sud bio nadležan raspravljati imovinu američkog državljanina sa prebivalištem u RH, on bi (zbog usvajanja principa renvoi) morao konzultirati američke kolizijske norme i primjenjivati ih, zbog zakonskog rješenja kvalifikacije, po pojmovima koje one sadrže. Američko pravo predviđa za nekretnine mjerodavnost lex rei sitae, a za nekretnine lex domicilii. Iz ovog slijedi da bi se ostavina djelomično raspravljala po hrvatskom pravu (u odnosu na pokretnine), ukoliko Amerikanac ima prebivalište u RH; a djelomično po pravu mjesta gdje nekretnine leže. Nadalje, što se smatra pokretninom, a što nekretninom, imalo bi se raspraviti po američkom pravu, koje, sa svoje strane, prepušta odgovor na ovo pitanje pravu zemlje u kojoj se imovina nalazi. Ako pretpostavimo da je umrli Amerikanac imao, između ostalog, hipoteku nad kućom koja se nalazi u Njemačkoj, odgovor na pitanje je li hipoteka nad kućom pokretnina ili nekretnina treba tražiti u njemačkom pravu (tzv. preupućivanje do kojeg dolazi kvalifikacijom).Tzv. stupnjevitu kvalifikaciju postavio je Schnitzer u 40-im godinama prošlog stoljeća. Sastoji se u tezi da kolizijska i materijalna pravila treba tumačiti i kvalificirati uvijek po onom pravnom poretku kojemu pripadaju. Pri tome se razlikuju dva stupnja kvalifikacije:

Prva kvalifikacija čini se po lex fori – supsumiranje pravne situacije pod kolizijsko pravilo polaznog prava. Ponekad se pri tome javlja potreba elastičnog postupanja, pa dolazi do neke vrste prilagođavanja na poredbenopravnoj osnovi, sve međutim s ciljem usklađivanja polaznog kolizijskog pravila sa stranom životnom situacijom.

Do tzv. druge kvalifikacije dolazi se nakon što polazno kolizijsko pravilo uputi na mjerodavno pravo; ta se kvalifikacija čini po tom mjerodavnom pravu (lex causae).

Primjer: Ako se pravni odnos u polaznom i mjerodavnom pravu ne podvrgava pod jedanak pravila - u polaznom pravu npr. radi se o nasljednim odnosima, a u mjerodavnom pravu to je pitanje koje rješava bračnoimovinsko pravo – nakon upućivanja na lex causae, primjenjuju se odredbe tog mjerodavnog prava, pa po tom pravu treba izvršiti kvalifikaciju.

28

- na taj način ona najbolje odgovara ravnopravnosti i suverenosti pravnih poredaka, kao ispravnom reguliranju odnosa s međunarodnim elementom.

U određenom smislu u hrvatskom pravu i doktrini radi se o tzv stupnjevitoj kvalifikaciji.

Čim se napusti područje primjene polaznog prava, njegova funkcija prestaje – sva daljnja pravna pitanja treba kvalificirati po mjerodavnom pravu. Pri tome se razlikuju dvije vrste situacija:

1) Najčešće je mjerodavno strano materijalno pravo pa sva pitanja treba kvalificirati po tom pravu2) U drugim vrstama situacija se zapravo ne radi uopće o kvalifikaciji, dakle ne priznaju drugu

kvalifikaciju, već je u pitanju tumačenje mjerodavnog stranog prava

O kvalifikaciji u hrvatskom i komparativno pravuU hrvatskom pravu i doktrini radi se u određenom smislu o tzv. stupnjevitoj kvalifikaciji.Nakon što kvalificiramo, određujemo mjerodavno pravo po ZRSZ:

Lex fori – jer poznajemo to pravo (domaće) Lex causae – ako kvalifikacija po lex fori uputi na strano pravo, tada kvalificira i po lex causae i ako

je kvalifikacija različita po domaćem i po stranom pravu.

O kvalifikaciji i tumačenju u okviru međunarodnih ugovora11. Metode kvalifikacije u okviru međunarodnih ugovora / Koje su mogućnosti kvalifikacije i tumačenja pri primjeni mjerodavnog prava na osnovi međunarodnog ugovora?

Autonomna (konvencijska) kvalifikacija – ne naslanja se na pravni poredak nijedne države ugovornice (jer za unificirana pravila ne postoji pravni poredak koji bi bio mjerodavan za kvalifikaciju i tumačenje), već se temelji na svrsi donošenja ujednačenog konvencijskog rješenja.Tumačenje odredaba višestranih međunarodnih ugovora treba biti u skladu s načelima koja općenito vrijede za tumačenje ujednačenog prava, kao npr. uzimanje u obzir međunarodnog značenja materije i promicanje ujednačenih rješenja; teži se dakle tome da se unificirana pravila u svakoj državi ugovornici jednako kvalificiraju i tumače, što izlazi i iz pravila Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969.Npr. čl.7.st.1. Bečke konvencije o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980.: Pri tumačenju ove konvencije vodi se računa o njenom međunarodnom značaju i potrebi ujednačenosti njene primjene.

Teleološka kvalifikacija – Podredno i u slučaju dilema treba primijeniti teleološku kvalifikaciju koja se upire u svrhu unificiranog pravila i funkciju odgovarajućeg instituta u pravima država ugovornica.Primjer: čl.18. Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz 1980.: Pri tumačenju i primjeni prethodnih ujednačenih odredaba, uzima se u obzir njihov međunarodni značaj i želja postizanja ujednačenosti njihovog tumačenja i primjene.

7. UZVRAT I UPUĆIVANJE DALJE – RENVOI

Opća pitanja i određivanje pojma1. Renvoi / Što je renvoi i objasniti?Kolizijska pravila najčešće upućuju neposredno na materijalna pravila mjerodavnog prava.Katkada, međutim, polazna kolizijska pravila upućuju na kolizijska pravila mjerodavnog prava. U takvim slučajevima od poveznice kolizijskog pravila zavisi u znatnoj mjeri konačna primjena materiajlnog pravila određene države.Kad, dakle, polazno kolizijsko pravilo uputi i na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, to posljednje katkada

vraća na primjenu polaznog prava ili upućuje – sve to sa svojom poveznicom – na primjenu prava neke treće države.

29

Primjer: Norveški državljanin umro je u Zagrebu, gdje je imao prebivalište. Postavlja se pitanje uređivanja nasljednih odnosa tog ostavitelja, koji je ostavio pored ostalog, nekretnine koje leže u RH pa je stoga za raspravu ostavine isključivo međunarodno nadležan hrvatski sud. Za nasljeđivanje je mjerodavno domovinsko pravo ostavioca, dakle hrvatski sud upućuje na primjenu norveškog prava. Međutim, pri tome na osnovi odredbe o uzvratu i upućivanju dalje, što je sadrži čl.6. ZRS, ne upućuje se na norveško materijalno pravo, već na cjelokupno norveško pravo, dakle i na njegovu kolizijsku normu koja uređuju istu kategoriju vezivanja. Po norveškom mpp, nasljedni se statut ocjenjuje po pravu prebivališta pa stoga dolazi do vraćanja na primjenu materijalnog hrvatsk og prava, jer je ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište na teritoriju naše države.U takvom slučaju govori se o uzvratu, odnosno na upućivanje na daljnje pravo – renvoi. Do takve metode određivanja mjerodavnog prava dolazi kad se ne upućuje odmah na materijalno mjerodavno pravo, već i na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava.

Renvoi nikad ne :prihvaća primjenu svog prava već uvijek određuje primjenu nekog drugog prava, jer ih uzvraća ili preupućuje.Renvoi – polazno kolizijsko pravilo upućuje na kolizijsko pravilo mjerodavnog prava, a to posljednje ponekad upućuje na primjenu prava treće države; najčešće se primijeni pravo države na koje je uputila poveznica polaznog prava.Do renvoi dolazi samo ako kolizijska pravila prava na koje se uputilo sadrži drukčiju poveznicu od one polaznog prava! Drugim riječima, renvoi je moguć samo u jednoj situaciji: ukoliko kolizijsko pravo ne upućuje na materijalnu normu, već na cjelokupno pravo te države, odnosno na koliziiska pravila te države!

Sudovi u praksi ne prihvaćaju renvoi ukoliko stranke ne traže njegovu primjenu.Kolizi'ska pravila uvijek upućuju na materijalno pravo!

2. Dva vida:Renvoi pokriva dvije varijante:

Uzvrat – U uzvratu se neće primijeniti kolizijsko pravilo koje upućuje na primjenu stranog prava, nego će se primijeniti naše pravo.

Preupućivanje

Država A upućuje na cjelokupno kolizijsko pravo države B, i ide se od početka kolizijskog pravila države B i mogu postojati 2 oblika:

da se vrati natrag na državu A (uzvrat – vraćanje na polazno pravo) ili da uputi na pravilo države C (preupućivanje)

PRIMJERI: Preupućivanje – Za pravnu i poslovnu sposobnost Hrvata mjerodavna je njegova lex patriae

(domovinsko pravo), dakle hrvatsko pravo. Za Talijana – talijansko. No, norveško pravo kaže da je za pravnu i poslovnu sposobnost Norvežanina mjerodavno ius domicilli, dakle pravo prebivališta! Situacija: Hrvatsko kolizijsko pravilo uputilo je na cjelokupno norveško pravo, odnosno njegove kolizijske odredbe. Norveško je uputilo na neko treće pravo (npr. austrijsko), gdje Norvežanin ima prebivalište. (hrvatsko pravo → norveško pravo → austrijsko pravo)

Uzvrat – Ako taj isti Norvežanin ima prebivalište u RH (npr. poduzetnik je) i želi sklopiti nekakav ugovor, hrvatsko pravo kaže da je za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno pravo državljanstva. Tako je hrvatsko pravo uputilo na norveško. Norveško pravo kaže da je za pravnu i poslovnu sposobnost tog Norvežanina mjerodavno pravo njegova prebivališta (koje on ima u RH). Ovdje govorimo u uzvratu. (hrvatsko pravo → norveško pravo)

Pretpostavka primjene renvoi je da je kolizijsko pravilo uputilo na drugo kolizijsko pravilo stranog prava.U većini europskih država ovaj institut prihvaćen je neograničeno (ne prihvaćaju ga skandinavske zemlje i Grčka).Teoretičari i zakonodavstvo prihvaćaju renvoi, ali ga praksa ne prihvaća – sucima je to u pravilu

30

prekomplicirano.Renvoi je zapravo pravna besmislica, u budućem zakonu o mpp-u pokušat će se skinuti. Protivnici renvoi kažu da ga ne bi trebalo primijeniti, jer se njime ruši suverenost, ako ga domaće države primjenjuju sudac ne primjenjuje svoje već strano pravo, te se uvijek primijeni strana poveznica; nadalje, dosljednom primjenom (ping-pong) može se dogoditi da naše pravo uputi na strano, strano na naše, pa ono opet na strano itd. Ti argumenti nisu baš jaki jer je to sve zakonom uređeno (čl.6.).Još jedna negativnost očituje se u tome što je npr. u RH za pravnu i poslovnu sposobnost mjerodavno pravo državljanstva osobe a prema renvoi mjerodavno je npr. pravo prebivališta, tako da se događa da moramo postupiti prema onome što ne smatramo ispravnim.Negativnosti (nedostaci) renvoi ogledaju se također u tome što se primjenom renvoi krši temeljno načelo mpp-a – primjene najbližeg stranog prava. Renvoi je u suprotnosti sa ratiom mpp-a. Krše se i temeljne odredbe svrhe kolizijskih pravila = koja upućuju na najbliže pravo. Nije svrha kolizijskog pravila da uputi na neko drugo kolizijsko pravilo, svrha kolizijskog pravila je u tome da se primijeni ono pravo s kojim je situacija koja se rješava u najbližoj vezi.3. Sukob kriterija upućivanja:Pozitivan – kolizijsko pravilo svake države upućuje na mjerodavno pravoNegativan – svako kolizijsko pravilo upućuje na mjerodavnost stranog prava4. Kada se renvoi prvi puta pojavljuje?Renvoi je prvi put primijenio u Engleskoj sud u Canterberyju 1841. u predmetu Collier v. Rivas, no najčešće se spominju kasnije odluke francuskog Kasacijskog suda iz 1878. i 1882, u predmetu Forgo: Bavarski državljanin umro je u Francuskoj, gdje je imao samo domicile de fait (faktičko prebivalište). Po francuskom pravu za nasljeđivanje njegovih pokretnina bila je mjerodavna lex patriae, dakle bavarsko pravo. Sud je uputio na primjenu bavarske kolizijske norme, sadržane u Codexu Bavaricus Civilis iz 1756. po kojoj je (budući da sadrži poveznicu prebivališta koju je sud kvalificirao po bavarskom pravu) mjerodavno francusko pravo. Sud je ostavinu dodijelio francuskom fiskusu (državi), jer nije bilo poznatih zakonskih nasljednika.Renvoi je nastao tek u 19. stoljeću (formalno 1878.) na slučaju Forgo. Forgo je bio Bavarac koji je s 5 godina došao u Pariz i tamo stekao imovinu. Kada je umro, postavilo se pitanje tko će ga naslijediti. Forgo nije imao francusko državljanstvo niti zakonitih srodnika. Bio je Bavarac bez prebivališta. Francuski pravnici pozvali su se na lex patriae, odnosno na bavarsko pravo. Međutim, u bavarskom pravu za nasljeđivanje pokretne imovine bilo je relevantno mjesto prebivališta. Od tada se institut mogućnosti da se strano kolizijsko pravilo uzvrati, koristi u gotovo cijelom svijetu.5. Navedite razloge za prihvaćanje ustanove renvoi

Najčešći razlog je 1. postojanje različitih poveznica za određivanje osobnog statuta fizičkih osoba. Tako, kao u slučaju Forgo, ako je po polaznom pravu poveznica državljanstvo, a u pravu strane države na koje se upućuje poveznica je prebivalište.

Kao sljedeći razlog navodi se olakšavanje 2. rješenja kad se kategorija vezivanja različito kvalificira.Primjer: Mađarica je udana za državljanina države X u toj državi. Pred sudom te države postavlja se pitanje bračnog prezimena Mađarice. Po mpp države X, koja dozvoljava vraćanje na svoje polazno pravo, utvrđuje se bračno prezime za svakog bračnog druga po njegovom domovinskom pravu, dakle njezino se prezime određuje po mađarskom pravu. No, mađarski zakon određuje da se prezime određuje ako bračni drugovi nemaju isto državljanstvo, po pravu države njihova zajedničkog prebivališta. Sud u takvom slučaju različitih kvalifikacija, prihvaća takvo vraćanje na svoje pravo, te na konkretni slučaj primjenjuje svoje materijalno pravo.

Doprinos ujednačavanju rješenja za istu kategoriju vezivanja u različitim pravnim porecima, čemu u određenoj mjeri doprinosi i tzv. skriveni renvoi.

Upućivanje na strano pravo obuhvaća i 3.upućivanje na kolizijske norme tog prava, jer su kolizijska pravila odredbe o upućivanju na mjerodavni pravni poredak.

Hrvatska pravila o renvoi ---U hrvatskom mpp-u postoji opća i jedna posebna odredba o renvoi.Opća odredba o renvoi (čl. 6 ZRS)

31

**PITANJE** Koji je stav hrvatskoga prava prema renvoi (treba zaokružiti sljedeće): b) pozitivan stav, d) uzima ga u obzir.

Stavak 1. izričito prihvaća institut renvoi i to kao

a) vraćanje na polazno pravob) upućivanje na pravo treće države

Stavak 2. – tu se rješava kad strano mjerodavno kolizijsko pravilo vraća na polazno (hrvatsko) pravo, pa se propisuje primjena hrvatskog materijalnog prava- o tome kako postupiti u slučaju kad mjerodavno strano kolizijsko pravilo upućuje dalje na primjenu trećeg prava – nema zakonskog rješenjaPostoji zakonska praznina koju treba popuniti: opće rješenje o popunjavanju zakonskih praznina određuje čl. 2. ZRS-a6. ZRS: Ako bi prema odredbama ZRS-a trebalo primijeniti pravo strane države, uzimaju se u obzir njegova pravila o određivanju mjerodavnog prava. Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava uzvraćaju na pravo RH, primijenit će se pravo RH, ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava.Da nema st.2. došlo bi do tzv. efekta OGLEDALA ili PING-PONG. Renvoi bi išao beskonačno da nema st.2. i zamjera se to institutu renvoi jer nemaju sve države st.2.7. Koji naš zakon uz opću odredbu čl. 6 ZRS sadržava posebno pravilo o renvoi?Posebnu odredbu sadrži Zakon o mjenici. Čl. 94.st.1. ZMj: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Ako taj zakon upućuje na zakon druge zemlje, onda se primjenjuje zakon te druge zemlje.ZMj određuje mjerodavno pravo za određivanje mjenične sposobnosti i uzvrat i upućivanje na treće pravo.To znači da je u ZMj prihvaćen renvoi u oba oblika iz Ženevske konvencije (kao uzvrat na polazno pravo i upućivanje na treće pravo).

8. Foreign court theoryEngleski sudovi prihvaćaju renvoi kao tzv. FOREGIN COURT THEORY. Po toj teoriji engleski sudac koji po svom engleskom polaznom pravu treba primijeniti strano pravo, katkada pri tome treba postupiti onako kako bi postupio sudac u državi čije je pravo mjerodavno da se rješava isti slučaj. To se međutim odnosi samo na privatnopravne situacije s međunarodnim obilježjima AKO JE poveznica prebivalište.Engleska kao zemlja common law-a ima dvostruki ili totalni renvoi: sudac koji prema polaznom pravu treba primijeniti strano pravo dužan je postupiti onako kako bi postupio sudac u državi čije je pravo mjerodavno da rješava isti slučaj (foreign court theory).9. Koje argumente iznose protivnici renvoi?Glavni razlog protivljenja renvoi-u jeste taj što se time odstupa od primjene prava koje je najbliže određenoj situaciji pa se:

zaključuju da uvijek treba upućivati baš na materijalno pravo tako određenog mjerodavnog prava pa je stoga neprihvatljivo i apsurdno upućivanje i na kolizijska pravila takvog mjerodavnog prava, a i

primjena metode renvoi relativizira vrijednost polaznog kolizijskog prava te stvara teškoće pri utvrđivanju inozemnog kolizijskog prava.

Polje primjene renvoi12. Primjena renvoi PITANJE

Renvoi se primjenjuje za: statusna pitanja (npr. pravna i poslovna sposobnost, ime) bračna i obiteljska pitanja

32

nasljednopravna pitanjaInače kad se primjenjuje renvoi, uglavnom je ta metoda upućivanja ograničena na pitanja osobnog statuta, tj. područje

osobnog, obiteljskog i nasljednog prava.

Katkada se i za određivanje stvarnog statuta određuje renvoi, mada zbog gotovo općeg upućivanja na legis rei sitae, dolazi rijetko do primjene te metode.

13. Polje primjene renvoi prema čl. 6. ZRSZPITANJE

U hrvatskom mpp-u, zakonodavac određuje samo svoj pozitivni stav prema renvoi bez određivanja polje primjene te metode. Tako se u čl.6. ZRS određuje uzimanje u obzir kolizijskih pravila mjerodavnog prava.Iz izraza ZRS da se pravila o određivanju mjerodavnog prava pravnog poretka na koje je upućeno uzimaju u obzir, zaključujemo da ne postoji obvezatna primjena renvoi – treba ih primijeniti samo u onim slučajevima kad je po opće prihvaćenom stanovištu njihova primjena razumna i u skladu s načelom upućivanja na najbliže pravo. To su razna pitanja u vezi s određivanjem osobnog statuta fizičkih i pravnih osoba. Nikako se ne primjenjuje npr. pri određivanju mjerodavnog prava za oblik pravnog posla; taj se često određuje alternativnim kolizijskim pravilima čime zakonodavac želi favorizirati određene materijalnopravne rezultate. Ako bi pak, došlo do renvoi, isključilo bi se takvo favoriziranje. Što se tiče određivanja ugovornog statuta, renvoi je, zbog pravne sigurnosti i predvidljivosti, također isključen, osim ako stranke izričito ne ugovore primjenu cjelokupnog prava. Naime, u okviru kolizijskopravne autonomije, stranke mogu npr. ugovoriti da će se njihov ugovor ocjenjivati i po kolizijskim pravilima države X.Po čl.6.st.2. ZRS pri vraćanju na hrvatsko pravo dolazi do primjene hrvatskog materijalnog prava. Pritom se uopće ne uzima u obzir kakav pristup ima strano mjerodavno pravo o renvoi, tj. da ga ono dozvoljava ili ne.Po čl.6.st.1. ZRS dozvoljava se upućivanje i na treće pravo. Dakle, ako po hrvatskom kolizijskom pravilu treba primijeniti pravo države X te njene kolizijske norme upućuju dalje na pravo države Y, takvo daljnje upućivanje jest dozvoljeno.

14. Ne primjenjuje se na (slučajevi isključenja primjene metode renvoi) / Na što se renvoi ne primjenjuje?

***PITANJE*** ugovore oblik (formu) pravnog posla (npr. oporuka) delikte odnosno deliktnu odgovornost (jer je tu bitno pravo mjesta gdje se delikt dogodio) nekretnine konvencijsko pravo ne prihvaća renvoi (radi se o međunarodnim ugovorima; trebalo bi prihvatiti

samo ako upućuje na nejedinstveni pravni poredak, npr. radi se o Amerikancu, a on je državljanin VB, a u VB postoji englesko, škotsko i velško pravo – koje biste primjenili?, ne postoji američko pravo jer je mješovito. Tada se treba primijeniti ono pravo koje je najbliže toj osobi.

Skriveni renvoi – vraćanje na polazno pravo13. Skriveni renvoiU komparativnom pravu govori se u vezi s primjenom obiteljskog mpp pojedinih država SAD te izraelskog mpp nasljeđivanja o tzv. skrivenom renvoi. Naime, u određenim predmetima, posebno bračnog prava i odnosa roditelja i djece postoje u tim pravima samo pravila o međunarodnoj nadležnosti, koja se zasnivaju na prebivalištu stranaka. Sudovi uvijek primjenjuju u takvim predmetima lex fori, a kako njihovu nadležnost uvjetuju prebivalištem stranaka na njihovom području, dolazi tako do primjene lex domicilii stranaka.Ako u konkretnom slučaju stranke nemaju prebivalište u takvoj državi – država X – već u jednoj europskoj kontinentalnoj državi, državi Y, tada sudovi države X nisu nadležni, već su nadležni sudovi države Y. Ne može se tvrditi da bi u takvom slučaju sud države X primjenjivao pravo države Y, ali zastupa se gledište da

33

primjena prava države Y odgovara smislu navedenog kolizijskog pravila države X, pa da dolazi zapravo do skrivenog vraćanja s prava države X na pravo države Y.Primjer: Po irskom Ustavu sve donedavno brak nije bio razvediv. Međutim zakonom iz 1986. o priznanju stranih razvoda brakova, priznavale su se strane sudske odluke o razvodu irskih državljana ako je u državi odluke barem jedna o stranka imala prebivalište. U konkretnom predmetu pred njemačkim sudom iz 1990., vezano uz pokretanje postupka za razvod braka između dvoje irskih državljana, utvrđeno je da jedan od supruga prebiva u Njemačkoj. Po tadašnjem njemačkom mpp, za razvod braka mjerodavno je domovinsko pravo supruga, tj. irsko pravo, koje međutim ne poznaje institut razvoda. No na osnovi navedenog irskog zakona, sud zaključuje da irsko pravo skriveno vraća natrag na njemačke materijalne norme o razvodu koje in casu treba primijeniti.Skriveni renvoi je upućivanje na pravo druge države na temelju prebivališta jedne od stranaka u sporu u državi na koju se upućuje.

Posebna vrsta renvoi – upućivanje na nejedinstveni pravni poredak15. Posebna vrsta renvoi – upućivanje na nejedinstven pravni poredak**PITANJE**

Pravne situacije koje su povezane s više različitih teritorijalnih pravnih područja iste države uređuju interlokalni (interteritorijalni) kolizijski propisi, a na osnovi interpersonalnog (kolizijskog) prava ocjenjuju se situacije što su povezane s raznim personalnim, vjerskim i plemenskim pravima unutar iste države.Takvi teritorijalno nejedinstveni pravni poreci postoje npr. u određenim angloameričkim državama, npr. u SAD, Kanadi, Velikoj Britaniji, kao i u Meksiku, a bio je uveden i u bivšoj Jugoslaviji što se tiče određene privatnopravne materije – u prvom redu obiteljskih i nasljednih odnosa.U hrvatskom i komparativnom pravu postoje izričita kolizijska pravila o načinu upućivanja na mjerodavno pravo koje nije teritorijalno jedinstveno.Primjer: Čl.10. ZRS: Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog pravnog poretka.Što ako se pri upućivanju na nejedinstveni pravni poredak utvrdi da ne postoje interlokalne norme na razini takve države, kao npr. u SAD? U hrvatskom i komparativnom pravu ta se situacija predviđa pa se rješava supsidijarnom kolizijskom normom; njome se upućuje na mjerodavno područno materijalno pravo primjenom načela najbliže veze. Primjer: Po čl.10.st.1. ZRS, tada je mjerodavno pravo područja u toj državi s kojim postoji najbliža veza.

34

8. PRIJEVARNO ZAOBILAŽENJE PRAVA

1. Zaobilaženje prava (fraudoloznost) – kada stranke nastoje namjerno zaobići primjenu redovito mjerodavnog prava, na način što svojevoljno mijenjaju državljanstvo, domicili ili neku sličnu poveznicu u kolizijskim pravilima kako bi postigli primjenu drugog, za svoje interese povoljnije, pravo.Fraus legis – mijenja se poveznica kojom se mijenjaju/zaobilaze imperativne norme, a dokazuje se (teret dokazivanja je na onome koji tvrdi da je došlo do zaobilaženja) ostvarenom posljedicom - što je osoba dobila primjenom prava koje je mjerodavno nakon zaobilaženja, u odnosu na ono što bi dobila da nije bilo promjene poveznice.U slučajevima u kojima je volja stranke/stranaka odlučna za određivanje mjerodavnog prava, a priori je isključena mogućnost prijevarnog zaobilaženja prava. To se uglavnom odnosi na autonomiju stranaka kao poveznicu za određivanje ugovornog statuta.Kad se utvrdi prijevarno zaobilaženje domaćeg materijalnog prava, ne primjenjuje se inozemno pravo koje je postalo mjerodavno kao posljedica manipuliranja s poveznicom, nego se primjenjuje domaće pravno rješenje na koje bi upućivala poveznica da nije bilo prijevarnog postupanja.Fraus legis je moguć samo kod promjenjivih poveznica.Nepromjenjive poveznica (npr. nekretnina) se ne može mijenjati svojom voljom. Kod pravnih osoba može - Moulin Rouge se nalazi u Parizu, a registriran je u Londonu.2. Fraus legis pretpostavke (elementi) / Elementi fraus legisPrijevarno zaobilaženje prava (fraus legis) sadrži dva elementa:

subjektivni element – namjera mijenjanja činjeničnog stanja koje je temelj primjene određene poveznice kako bi se zaobišla primjena određene materijalne (najčešće prinudne) norme, a umjesto nje primijenilo povoljnije pravno rješenje

objektivni element – samo ostvarivanje te namjere (zla namjera)Poticaj za zauzimanje stava o prijevarnom zaobilaženju prava u okviru mpp-a bila je odluka francuskog Kasacijskog suda u predmetu Beauffremont od 1878.:Princesa Beauffremont, koja je udajom stekla francusko državljanstvo, dobila je 1873. od francuskog suda rastavu od stola i postelje; razvod braka nije mogla dobiti, jer je do 1884. po francuskom pravu brak bio nerazrješiv. Potom je stekla državljanstvo njemačkog vojvodstva Sachsen-Altenburg; po novom domovinskom pravu koje se primjenjuje na osnovi francuskog kolizijskog prava, rastava od stola i postelje bila je izjednačena s razvodom pa se ona mogla ponovno udati. Ona se doista ponovno udala u Berlinu. Kasacijski sud je donio odluku kojom je taj drugi brak proglašen ništavim, s obrazloženjem da je njemačko državljanstvo stečeno fraudolozno, u svrhu izigravanaj francuskog prava.3. Kako se provodi fraus legis / Neposredni fraus legis / Posredni fraus legis***PITANJE***

neposredno zaobilaženje prava – mijenja se okolnost koja dovodi to toga da poveznica upućuje na neko mjerodavno pravo; tako npr., ako je poveznica državljanstvo stječe se novo državljanstvo ili ako je poveznica locus rei sitae mijenja se mjesto gdje stvar leži; ako je i nakon opisane promjene polazno isto kolizijsko pravilo dolazi do neposrednog zaobilaženja.Primjer: Posjednik pokretnine, koji nije u dobroj vjeri (nepošteni posjednik), premješta pokretninu iz jedne države u drugu, samo zato što ta druga država predviđa povoljnije rokove za stjecanje vlaništva dosjelošću.

posredno zaobilaženje prava – nastaje kad se zaobilazi polazno kolizijsko pravilo ; postoji ako se postupa na način koji dovodi do neprimjene domaćeg kolizijskog prava time što se postupak vodi pred sudom strane države čije kolizijsko pravo upućuje na povoljnije materijalno pravo; primjer: Stranka, da bi izbjegla poveznicu države koje je državljanin, pokreće parnični postupak protiv tuženoga u stranoj državi na osnovi određenih propisa o međunarodnoj sudskoj nadležnosti te države, iako u državi koje je državljanin postoji općenarodna nadležnost domaćih sudova, sve to radi izbjegavanja primjene kolizijskih pravila svoje države umjesto kojih dolazi do primjene kolizijskog prava države gdje se vodi parnični postupak. U takvom slučaju radi se o vrsti forum shoppinga na kolizijskopravnoj razini – izboru nadležnosti suda određene države radi primjene kolizijskog prava te legis fori.

35

Takav način zaobilaženja primjene domaćeg kolizijskog prava nema negativnih pravnih posljedica, jer se institut fraudoloznog zaobilaženja prava ne može vezati uz pojam forum shoppinga tj. s korištenjem zakonske mogućnosti izbora između više međunarodnih sudskih nadležnosti u različitim državama. Naime, ako tužitelju procesna pravila daju takvu mogućnost pa je koristi tako da izabere međunarodnu nadležnost stranog suda, time on čini što mu propisi dozvoljavaju pa time ne postupa fraudolozno.O pojmu forum shopping najčešće se raspravlja u vezi sa situacijama u kojima tužitelj u sporovima s međunarodnim obilježjem izabire nadležnost suda određene države – dakako u okvirima procesnih odredaba takve države – radi primjene povoljnijeg materijalnog prava.

4. Propisi koji u RH sankcioniraju frauduloznon zaobilaženje prava, i određuju li ta pravila kako postupiti?***PITANJE***ZRSZ (čl.5.) sadrži opću zabranu prijevarnog zaobilaženja prava: Ne primjenjuje se strano pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog ili drugog zakona ako bi cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene prava RH.Ne određuje se kako postupiti kad se utvrdi frauduloznost. Međutim neki strani zakoni ipak daju odgovor na postavljeno pitanje. Primjer: Mađarski zakon: U slučaju izigravanja zakona primjenjuje se pravo koje je prema ovom zakonu inače mjerodavno.Pored navedenih općih klauzula postoje i posebne odredbe o zabrani fraudoloznog zaobilaženja domaćeg prava, kojeg je polje primjene ratione materiae ograničeno na zakone koji ih sadrže; takvi propisi postoje u švicarskom i u dva hrvatska zakona:PZ: Ne primjenjuje se strano pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog Zakonika ako bi njegova primjena bila postignuta isključivo radi izbjegavanja primjene prava RH.ZOSZP: Inozemno pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog Zakona ne primjenjuje se ako je mjerodavnost postignuta radi zaobilaženja odredaba prava RH.U praksi se na prijevarno zaobilaženje prava najviše pozivaju francuski sudovi. U njemačkoj sudskoj praksi gotovo nema pozivanja na navedeni institut.5. Primjenjuje li se u engleskom pravu fraus legis, a ako ne, koji ga institut zamjenjuje?Engleska: ne poznaje fraus legis, pa se ni ne ispituje postojanje namjere isključenja engleskog prava; zamjenjuje ga institut javnog poretka.SAD: fraudoloznost se ispituje u određenoj mjeri pri određivanju međunarodne sudske nadležnosti te priznanja i izvršenja stranih odluka – vezano uz učenje forum non conveniens koje se smatra sredstvom ograničenja forum shoppinga.Austrija: iznosi se mišljenje da je austrijske poveznice teško zaobići, a ako do toga ipak dođe, može se izigravanje u korist primjene određenog stranog materijalnog prava sankcionirati pomoću instituta zaštite javnog poretka.

9. PRETHODNO PITANJE

OpćenitoKad kolizijsko pravilo polaznog prava tj. legis fori, upućuje na primjenu stranog prava, postavlja se pitanje treba li po kolizijskim pravilima legis fori ili legis causae - tj. stranog prava koje je u tom slučaju mjerodavno – ocijeniti neke prethodne pravne situacije. Radi se o tzv. prethodnom pitanju.1. Razlika prethodnog pitanja i kvalifikacijeKod prethodnog pitanja u pitanju su dakle prethodni pravni odnosi, za razliku od kvalifikacije kojom se određuje po kojem se pravu definiraju pojmovi radi primjene kolizijskih pravila i kako se ta pravila razgraničuju.

36

Primjeri:U konkretnom predmetu mjerodavno je za nasljeđivanje austrijsko pravo. Po tom pravu ostavitelja nasljeđuju njegova supruga i djeca. Time međutim nije riješeno prethodno pitanje, npr. o tome je li postojao valjani brak, da su djeca bračna ili izvanbračna. Ta pitanja se ne prosuđuju po nasljednom statutu, već po bračnom statutu, odnosno po pravu koje je mjerodavno za uređivanje odnosa između roditelja i djece.Talijanska sudi talijanskog državljanina, navodno svog supruga, pred hrvatskim sudom radi uzdržavanja. Postojanje valjanog braka pretpostavka je za postavljanje tog zahtjeva. Prosuđuje li se postojanje i valjanost braka in casu na osnovi talijanskog kolizijskog prava budući da je po ZRS talijansko materijalno pravo mjerodavno za uzdržavanje, ili se to pitanje treba rješavati po kolizijskom pravu RH koje se odnosi na zaključenje braka?U navedena dva primjera radi se o nasljednom statutu i statutu uzdržavanja. To su tzv. glavna pitanja. No njihovo rješenje ovisi o postojanju drugih, prethodnih pravnih odnosa – bračnosti, valjanog braka – a to su prethodna pitanja.2. Što je prethodno pitanje? / Razlika prethodnog i djelomičnog pitanja***PITANJE***Prethodno pitanje je samostalna pravna cjelina (bit i osnova prethodnog pitanja), zbog toga što je podobno da se samostalno rješava.Prethodna pitanja su pravni odnosi iz dispozicije materijalne norme legis causae (npr. pitanje postojanja braka glede zahtjeva za uzdržavanje). Takvo se pitanje postavlja tek nakon što je kolizijsko pravilo uputilo na mjerodavno strano materijalno pravo.Djelomično pitanje je dio kategorije vezivanja; tako npr. pri određivanju mjerodavnog prava za ugovor ili izvanugovornu odgovornost za naknadu štete – što su glavna pitanja – djelomično pitanje je poslovna odnosno deliktna sposobnost.3. Razlika prethodnog i prvotnog pitanjaPrethodno pitanje se postavlja nakon što je kolizijsko pravilo uputilo na mjerodavno strano pravo.Prvotno pitanje se javlja pri primjeni kolizijskih pravila legis fori i odnosi se na utvrđenje relevantnih činjenica kategorije vezivanja.4. Problem određivanja prethodnog pitanja javlja se ako su kumulativno ispunjene pretpostavke:

za glavno pitanje mjerodavno je strano pravo strano kolizijsko pravo i kolizijsko pravo države foruma ne upućuju na primjenu istog prava postoji razlika između mjerodavnih prava na koje upućuju kolizijska prava navedena pod 2

Komparativna rješenja5. Koje su tri metode rješavanja prethodnog pitanja?***Pitanje***Prethodno pitanje često se rješava na oprečne načine. Uglavnom se razlikuju tri metode uređivanja takvih situacija:

Metoda zavisnog upućivanja – prethodno pitanje se prosuđuje po kolizijskim pravilima legis causae. Time se postiže međunarodna ujednačenost rješenja (da odluka vrijedi u svim državama) – ujednačena primjena prava u različitim državama na određene pravne slučajeve. Ako bi se ta metoda primijenila u prethodno navedenim predmetima, došlo bi do primjene – što se tiče bračnosti, valjanosti braka – austrijskih, odnosno talijanskih kolizijskih pravila.Pristaše ovog pristupa katkada odstupaju od navedenog zavisnog upućivanja – uglavnom onda ako je postojanje braka prethodno pitanje. Time se sprečava da - zavisno od toga koje je lex causae mjerodavna za glavno pitanje – brak bude po jednom pravu postojeći, a po drugom nepostojeći.Kod metode zavisnog upućivanja znači da rješavanje prethodnog pitanja zavisi od mjerodavnog prava po kojem se prosuđuje glavno pitanje – prethodno i glavno pitanje se prosuđuju po istom pravu.

37

Nezavisna metoda – ona preteže u sudskoj praksi naročito što se tiče bračnog prava; njome se prethodna pitanja uređuju kolizijskim pravilima legis fori. Time se postiže ujednačenost rješenja u državi foruma – tako se npr. uvijek postojanje braka, ako je to prethodno pitanje u raznim slučajevima, npr. pri određivanju nasljednog statuta ili za određivanje osobnopravnih učinaka braka, ocjenjuje po kolizijskim pravilima legis fori.Primjer: Odluka engleskog suda Court of Appeal u predmetu Lawrence v. Lawrence 1985: U tom predmetu žena se razvela od prvog muža i potom zaključila brak s drugim mužem u Nevadi (SAD), u vrijeme kad je ona imala prebivalište u Brazilu, a njen drugi muž u Engleskoj, gdje je bio njihov namjeravani bračni nastan. Razvod je bio priznat u Engleskoj, ali ne i u Brazilu. Sud je trebao riješiti pitanje o tome je li žena bila sposobna zaključiti drugi brak, tj. je li taj brak

valjan.Court of Appeal je dao potvrdan odgovor, koji se temelji na sljedećem razlogu: valjanost braka treba ocjenjivati po pravu države s kojom ima najbližu vezu, a to je u ovom slučaju Engleska kao bračni nastan. Time je prethodno pitanje riješio primjenom engleskih kolizijskih pravila.

Metoda uređivanja prethodnih pitanja po kojoj se ona uređuju zavisno od ocjene pretežitosti interesa na postizanje unutrašnje odnosno međunarodne ujednačenosti rješenja; u prvom slučaju primijeniti će se za ocjenu prethodnog pitanja kolizijska pravila legis fori, a u drugom legis causae.

Svaka država odlučuje koju će metodu koristit.Bez obzira na primjenu navedenim metodama, opće je prihvaćeno da se privatnopravna prethodna pitanja koja izlaze i zavise od stjecanja ili gubitka državljanstva uređuju zavisnim upućivanjem; prihvaća se načelo da svaka država sama odlučuje o tome tko je njen državljanin. To načelo je samo iznimno prihvaćeno zakonskom odredbom. Primjer: Švicarski zakon: Državljanstvo fizičke osobe određuje se po pravu države državljanstvo koje je u pitanju. 6. Kako se rješava prethodno pitanje u okviru primjene međunarodnih ugovora?Odbacuje se tzv. nezavisno upućivanje (lex fori), jer ono ne dovodi do željenog ujednačenja rješenja u državama ugovornicama, te se usvajaju uglavnom sljedeća tri rješenja:

prethodno se pitanje uređuje, kao i glavno pitanje, kolizijskim ujednačenim pravilom problemi koji nastaju ako se državama ugovornicama prethodno pitanje rješava različitim

upućivanjima, izbjegavaju se katkada donošenjem dodatnih ujednačenih kolizijskih pravila koja se primjenjuju u konvencijiskim okvirima

katkada ujednačeno mpp ne daje odgovor na pitanje određivanja mjerodavnog prava za prethodna pitanja, već to prepušta unutrašnjem pravu država ugovornica

Iznimke od pravila7. Iznimke od pravila – kada navedeni pristupi rješavanju prethodnog pitanja ne dolaze do primjene? Navedeni pristupi rješavanju prethodnog pitanja ne dolaze do primjene ako je prethodno pitanje riješeno pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog državnog tijela. Tako ako je npr. domaćom sudskom odlukom riješeno o statusu stranca, polazi se od tog rješenja bez obzira na kolizijska pravila stranog prava i na mogućnost priznanja takve odluke u inozemstvu.

10. PRILAGOĐAVANJE

Opća pitanja

***PITANJE***Prilagođavanje – nastoji se dati normama prihvatljivo tumačenje kako bi njihovi učinci bili što primijenjiviji.2. Rješavanje pitanja prilagođavanja / Što se postiže prilagođavanjem?Do prilagođavanja dolazi kada se treba primjenjivati više prava, domaće i strano, ili više stranih prava, a među tim pravima postoje znatne razlike ili sadrže proturječna ili nedostatna rješenja. Bitno je npr. kod

38

zastare: u germanskom i romanskom pravu zastara je institut materijalnog prava, a u angloameričkom pravnom poretku zastara je institut procesnog prava.Kod prilagodbe prvo sagledavamo čemu služi određeni propis, te ako se radi o istoj svrsi / istom cilju, lako je riješiti slučaj. Prilagodba = modificirana primjena ili kolizijskog ili materijalnog prava.Prilagođavanjem se izbjegavaju proturječnosti primjenjivih normi. Pri tome se ne korigiraju norme, već samo učinci njihove primjene.Primjer: Poligamni Marokanac i njegove tri supruge postali su državljani RH. Na oosobne učinke braka na osnovi ZRS primjenjuje se ex nunc hrvatsko pravo. Ono što pripada po hrvatskom materijalnom obiteljskom pravu supruzi – što se tiče uzdržavanja i skrbi – dijeli se po marokanskom pravu svim suprugama. Međutim, budući da je svaka od te tri žene supruga, nastaje u hrvatskom pravu – zbog navedene kumulacije pravila – proturječje normi: suprug duguje svakoj od žena cjelinu, a postoji samo jedna cjelina.Za prilagođavanje kao posebno metodološko sredstvo postoji potreba samo ako i nakon primjene poznatih metoda određivanja sadržaja prava, npr. teleološkim tumačenjem kolizijskog pravila, popunjavanjem praznina, ostaju proturječnosti između normi koje treba primijeniti.3. Obavlja li se prilagođavanje samo kad se primjenjuje strano pravo ili strano i domaće?Strano i domaće.

Metode prilagođavanja4. Metode prilagođavanja / Na koje se načine rješava problem prilagođavanja?***PITANJE***Prilagođavaju se po potrebi materijalna pravila pri njihovoj konkretnoj primjeni. Pitanje prilagođavanja rješava se uglavnom jednim od sljedećih načina:

davanje prednosti jednom od konkurirajućih materijalnih prava protezanje primjene mjerodavnog prava i na situacije koje ne pokriva kategorija vezivanja polaznog

kolizijskog pravila mijenjanjem mjerodavnog materijalnog prava i primjenom legis fori (vrlo rijetko)

Izbor konkretne metode zavisi mnogo od vrednovanja situacije, pri čemu treba uzeti u obzir i načela pravne sigurnosti i predvidljivosti. Imajući sve navedeno u vidu, navedeni slučaj mogao bi se riješiti na slijedeći način:Pri upućivanju na kumulativne proturječne statute, trebalo bi i nadalje primjenjivati, što se tiče osobnih učinaka braka, dotadašnje pravo, tj. marokansko pravo.Postoji određena sličnost sa zaštitom javnog poretka: nijedan od ta dva instituta ne napada određeno strano pravilo, već nastoji odstraniti konkretni rezultat njegove primjene.Dosadašnje nacionalne kodifikacije mpp-a, osim finske novele mpp-a, ni međunarodni ugovori, ne sadrže izričite odredbe o prilagođavanju, jer s jedne strane postoji opća dužnost tijela primjene da rješava pravne antinomije (= prividno proturječje između 2 ispravne tvrdnje), a s druge strane teško je dati opće pravilo pod koje bi se podvrgle sve moguće situacije u kojima je potrebno činiti prilagođavanje.

11. PRIMJENA STRANOG PRAVA – cjelokupna problematika mpp-a

O prinudnoj primijeni polaznih kolizijskih pravilaDo primjene stranog prava može doći samo ako polazno kolizijsko pravilo mpp-a, u konkretnom slučaju na osnovi svoje poveznice, uputi na strano pravo. Pri tome se najčešće upućuje na strano materijalno pravo. Katkada, međutim, primjenom metode revnoi dolazi do upućivanja i na strano kolizijsko pravo.Polazište za primjenu stranog prava čine 2 elementa:

pravna priroda kolizijskih pravila (kogentnost), pravna narav stranog prava (strano pravo je pravo, a ne činjenica!).

Sud po službenoj dužnosti mora odrediti mjerodavno pravo, tj. primjenu stranog prava.

39

Kolizijska pravila kao dio pravnog poretka legis fori, sudovi i druga nadležna tijela trebaju primjenjivati po službenoj dužnosti.Kolizijske norme su u tom pogledu prinudni propisi pa njihovu primjenu ne može zaobići nadležno tijelo. Primjena, dakle, ne zavisi od volje zainteresiranih stranaka. Primjena stranog prava nije uvjetovana postojanjem uzajamnosti. – kod kolizijskih pravila, Taj pojam međunarodnog javnog prava može doći do primjene samo pri primjeni metode posebnih materijalnih pravila; takvim se pravilima npr. uređuje privatnopravni položaj stranaca i to tako da se katkada veže uz postojanje uzajamnosti. Npr: Po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. strane fizičke i pravne osobe mogu stjecati na temelju nasljedstva nekretnine što leže u Hrvatskoj pod pretpostavkom uzajamnosti.

Pravna priroda stranog prava1. Zašto je u common law-u strano pravo činjenica, a u kontinentalnom pravu pravo?U državama u kojima se strano pravo tretira kao pravo (u mnogim državama pa tako i u Hrvatskoj) kolizijska pravila su ius cognes i sud vodi računa o njima po službenoj dužnosti tj. po službenoj dužnosti primjenjuje strano pravo. A države u kojima se strano pravo tretira kao činjenica su dispozitivna i sud će primijeniti strano pravo samo ako se predloži njihova primjena te na stranci leži teret dokazivanja sadržaja tog prava.2. Zašto se strano pravo u RH smatra pravom, a ne činjenicom?Jer su kolizijske norme prinudne norme.3. Kako znati je li strano pravo – pravo ili činjenica?Strano pravo – pravo (RH): u onim državama u kojima je primjena kolizijskih pravila kongentna (prisilna). Sud po službenoj dužnosti primjenjuje strano pravo i sadržaj tog prava.Strano pravo – činjenica (u common law državama): u onim državama u kojima je primjena kolizijskih pravila dispozitivna. Sud će primijeniti strano pravo samo ako se stranka pozove na to, tj. ako ona to predloži; prema tome na stranci leži teret dokazivanja sadržaja stranog prava.4. Tko utvrđuje strano pravo i kako se ono primjenjuje?***PITANJE***U Hrvatskoj je strano pravo za domaće tijelo primjene – pravo, a ne pravnorelevantna činjenica, kao što je to u common law državama. Pritom strano pravo ostaje stranim, ne postaje dakle dijelom domaćeg pravnog poretka; ono se u tuzemstvu samo onda primjenjuje ako to proizlazi iz primjene tuzemnih kolizijskih pravila.Domaće pravo nadležno tijelo treba utvrđivati i primjenjivati po službenoj dužnosti, no pri utvrđivanju sadržaja tog prava polazi se od nemogućnosti sučevog poznavanja svih stranih pravnih sustava pa se stoga propisuje suradnja tijela primjene sa strankama odnosno s nadležnim državnim tijelom sve radi utvrđenja sadržaja mjerodavnog stranog prava.ZRS određuje da sud ili drugo nadležno tijelo može zatražiti obavijesti o stranom pravu od Ministarstva pravosuđa RH, no stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava. Kako je predmet utvrđivanja strano pravo, nije dozvoljeno izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ili stranaka te ne dolaze do primjene dokazna pravila.Primjenjuje se strano pravo koje važi u času donošenja odluke. Pri njegovu tumačenju treba postupati u skladu sa sudskom praksom i učenjem pravne znanosti te strane države. To propisuje članak 9. ZRS, po kojemu se pravo strane države primjenjuje prema smislu i pojmovima što ih sadrži.Ako se strano pravo promijeni od časa pokretanja postupka, hoće li se primijeniti dotadašnje ili novo pravo? Već smo naveli da je u pravilu relevantno vrijeme donošenja odluke.

Koje se pravo primjenjuje ako se ne može utvrditi sadržaj mjerodavnog stranog prava?5. Koje se pravo primjenjuje ako se ne može utvrditi sadržaj mjerodavnog stranog prava?***PITANJE***U komparativnom pravu za takvu vrstu slučajeva predviđaju se uglavnom sljedeća rješenja:

40

propisuje se primjena legis fori, rješava se na osnovi primjene prava koje je najbliže stranom neutvrđenom pravu ili se na temelju sličnog polaznog kolizijskog pravila upućuje na mjerodavno pravo.

Uglavnom se podredno propisuje primjena polaznog prava, dakle legis fori.O tome ne postoji u ZRS izričito rješenje, za razliku od verzija nacrta tog zakona iz 1973., gdje su se predlagala ova alternativna rješenja: primjena legis fori, odnosno prava najbliže veze. Po našem mišljenju, radi pravne sigurnosti i predvidljivosti, u pravilu treba dati prednost primjeni legis fori.Pri tome ne dolazi u obzir rješavanje predmeta npr. odbacivanjem tužbe ako se radi o parnici jer bi to bila neopravdana uskrata pravosuđa.

Strano pravo i revizija6. Je li dopuštena revizija – izvanredni pravni lijek protiv pravomoćnih 2° presuda i rješenja kojima se okončava postupak – zbog pogrešne primjene ili neprimjene mjerodavnog stranog prava po poredbenom i hrvatskom mpp-u? / U kojim pravnim porecima je dopuštena revizija zbog pogrešne primjene materijalnog stranog prava?Revizija je dopuštena u austrijskom, grčkom i švicarskom pravu, te u ograničenom obimu i po francuskoj sudskoj praksi.U njemačkom pravu je isključena.U angloameričkim državama pitanje dopuštenosti revizije zbog pogrešne primjene stranog prava se uopće ne postavlja kad se strano pravo smatra činjenicom.ZAŠTO? Zato što se revizija može izjaviti samo protiv 2° presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijski sud ne može utvrđivati činjenice, pred njim nema izvođenja dokaza, utvrđivanja činjenica putem svjedoka ili vještaka.U hrvatskom mpp-u strano se pravo smatra pravom. Zbog toga se može izjaviti žalba protiv presude ako ono ne bude uopće utvrđeno pa dakle ne bude primijenjeno ili ako je ono pogrešno primijenjeno. Smatramo da se iz istih razloga može izjaviti i revizija.Primjer: Hrvatski sud je trebao u konkretnom slučaju primijeniti polazno kolizijsko pravilo A, koje bi uputilo na primjenu austrijskog prava, a umjesto toga pogrešno je primijenio kolizijsko pravilo B, koje je uputilo na mađarsko pravo. U takvom slučaju postoje dva razloga za reviziju: 1. zbog pogrešne primjene hrvatskog prava, njenog kolizijskog pravila, i 2. zbog toga što je to dovelo do pogrešne primjene stranog prava.7. Je li u RH dopuštena revizija zbog pogrešne primjene stranog materijalnog prava?Da. Revizija, isto kao i žalba protiv presude, može se izjaviti ako strano pravo ne bude uopće utvrđeno pa ne bude primijenjeno ili ako je ono pogrešno primijenjeno. Do pogrešne primjene ili do ne primjene mjerodavnog stranog prava može doći:

u vezi s pogrešnom primjenom polaznog kolizijskog pravila, dakle još unutar primjene pravnog poretka legis fori,

nakon što je međunarodno nadležni hrvatski sud pravilnim izborom polaznog kolizijskog pravila uputio na strano pravo, ali se krivo tumači i primjeni materijalno pravo te strane države.

Primjena stranog prava u common law državama8. Kako postupaju nadležna tijela ako strano pravo nije utvrđeno u državama common law sustava?Tužba se u navedenom slučaju samo rijetko odbacuje. Obično sudovi primjenjuju lex fori. Kao razlog primjene legis fori navode se različite okolnosti: nepostojanje drugog prava, stranke nisu tražile primjenu drugog prava, pretpostavlja se jednakost stranog prava s propisima i common law foruma, pretpostavlja se da su common law pravila strane države jednaka pravilima foruma common law, ili ako je npr. protupravni čin koji dovodi do građanskopravne odgovornosti (tort) izvršen u "neciviliziranoj državi".

Općenita podjela propisa: prisilni propisi dispozitivni propisi

41

Za potrebe mpp-a prisilne propise dijelimo u 2 kategorije: zaštitni prisilni propisi neposredne primjene – određuje se njihova primjena u konkretnom

slučaju, kad postoje uvjeti da se primjeni strano pravo određuje se izričita, vlastita primjena domaćih zaštitnih prisilnih propisa

zaštitni prisilni propisi kojima se štiti domaći javni poredak – neće se primijeniti ono pravo odnosno pravilo koje bi narušilo domaći poredak

9. Konkretni slučajevi neprimjene stranog prava / Nabrojite slučajeve neprimjene stranog prava***PITANJE***

Kad je strano pravo suprotno javnom poretku U slučaju renvoi Kod prijevarnog zaobilaženja prava

10. Kako je ZOSZP definirao moguće iznimke na primjenu stranog prava?S obzirom na javni poredak i fraus legis.Čl. 184/ 2 ZOSZP: Inozemno pravo, koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ZOSZP, ne primjenjuje se ako je mjerodavnost postignuta radi zaobilaženja odredaba prava RH.

12. KAKO UTJEČE PROMJENA PRAVA NA PRIMJENU MJERODAVNOG PRAVA

Opća pitanja1. Što su intertemporalna pravila?Intertemporalna pravila su posebna kolizijska pravila koja uređuju vremenske sukobe. Primjeri: Dosadašnje kolizijsko pravilo foruma sadržavalo je poveznicu državljanstvo, a od određenog časa to se mijenja pa se upućuje na mjerodavno pravo na osnovi poveznice redovnog boravišta. U određenom času stupio je na snagu u državi legis causae novi Građanski zakonik; što je s pravnim odnosima koji su nastali primjenom prijašnjeg GZ? Do određenog vremena pokretnina se nalazila u državi A, a potom je prenesena na državu B; kako utječe takva okolnost na primjenu legis rei sitae? Zbog raspada bivše Jugoslavije postavlja se pitanje do kada su vrijedili jugoslavenski propisi, a od kada vrijede hrvatski propisi kolizijskog, procesnog i materijalnog prava. Ta pravila primjenjuju se čak i onda kad kolizijska pravila mpp-a preciziraju čas upućivanja.***PITANJE***Postoje tri vremenske promjene prava:

promjena kolizijskih pravila legis fori, promjenjivost statuta promjena materijalnog prava legis causae.

Promjene kolizijskih pravila legis foriPosljedice takvih promjena najčešće se uređuju na osnovi prijelaznih pravila države foruma. Obično se pri tome propisuje, odnosno pretpostavlja u pravilu neretroaktivnost novih pravila.

Promjenjivost statuta (conflits mobiles)2. Promjenjivost statuta (conflits mobiles) / Što je promjenjivost statuta te u kojim slučajevima je problematika conflits mobiles a priori isključena?***PITANJE***Pod promjenjivošću statuta (conflits mobiles) podrazumijeva se pojava koja se javlja kada za vrijeme trajanja pravnog odnosa dolazi do promjene činjeničnog stanja na kojem se zasniva poveznica, što može utjecati na promjenu mjerodavnog prava. Primjenjuje se isto kolizijsko pravilo, no mijenjaju se okolnosti na

42

kojima se zasniva poveznica – tako se npr. mijenja državljanstvo, državna pripadnost broda, prebivalište ili mjesto gdje stvar leži.Takva se pitanja javljaju samo ako se mjerodavno pravo određuje pomoću navedenih i drugih promjenjivih, a ne dakle stalnih poveznica. Ta podjela – stalne i promjenjive poveznice – zasniva se na mogućnosti/nemogućnosti njihove promjene. Dok se prethodno navedene poveznice (npr. državna pripadnost broda) mogu mijenjati, s druge strane stalne su poveznice mjesto gdje nekretnina leži, mjesto zaključenja braka, mjesto gdje je nastala šteta. Kod tih stalnih, kao i kod onih trenutno djelujućih poveznica – mjesto zaključenja braka, mjesto osnivanja pravne osobe, mjesto gdje je šteta nastala – a priori je isključena problematika conflits mobiles. Kod njih nema naime uopće mogućnosti upućivanja na neko drugo pravo (isključen renvoi).Primjer situacije gdje se postavlja pitanje promjenjivosti statuta: Po čl.36.st.1. ZRS, za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavna je njihova lex patriae. U času zaključenja braka oni su bili državljani države X, a pet godina nakon toga stekli su državljanstvo države Y. Deset godina nakon zaključenja braka postavlja se pitanje mjerodavnog prava za njihove zakonske imovinske odnose.Kako utječe točno određivanje trenutka upućivanja na mjerodavno pravo na problem promjenjivosti statuta? Primjer takvog kolizijskog pravila: Čl.35.st.1. ZRS određuje za razvod braka mjerodavnost prava države koje su oni državljani u vrijeme podnošenja tužbe.Čini se da se takvim propisima izbjegava problematika promjenjivosti statuta. Međutim i u takvim slučajevima može promjenjivost statuta biti aktualna ako se radi o ocjenjivanju trajnih pravnih situacija ili odnosa tako da se upućuje na pravo s kojim konkretne situacije nemaju usku vezu, ili su čak izgubile svaku vezu.Primjer: Tužba za razvod braka podnesena je međunarodno nadležnom hrvatskom sudu 1. 9. 2006. Iz opravdanih razloga sud će odlučiti o zahtjevu tek sredinom 2007. U međuvremenu, u prosincu 2006., supruzi su stekli novo državljanstvo. Na osnovi čl.35.st.1. ZRS sud će biti dužan na razvod braka primijeniti domovinsko pravo bračnih drugova koje su oni imali u času podnošenja tužbe, mada su ga u međuvremenu izgubili i s tim pravom, u času donošenja odluke više nemaju nikakve veze.3. Rješenje za problem promjenjivosti statuta - conflits mobiles / Koje je opće rješenje za problem promjenjivosti statuta?

Opća rješenja***PITANJE***

Promjenjivost statuta rješava se analognom primjenom pravila o rješavanju promjena kolizijskih pravila legis fori. Razlika između te dvije vrste promjenjivosti je samo u slijedećem: kod promjenjivosti kolizijskih pravila radi se o dva zakona istog zakonodavca, s tim da jedan zakon zamjenjuje drugi, dok je kod promjenjivosti statuta riječ o dva zakona različitih zakonodavaca koji ostaju na snazi na svom području, a pitanje je samo koji od njih treba od određenog časa primjenjivati.U svakom konkretnom slučaju treba utvrđivati o kakvim se vrstama situacija radi – o tzv. završenim pravnim situacijama, trajnim pravnim situacijama ili o situacijama koje tek nastaju (jednako kao i kod promjena kolizijskih pravila legis fori).Na završene pravne situacije , ni promjenjivost statuta ni kasnija promjena kolizijskog pravila ne utječu. Na njih se primjenjuje pravo po kojem su nastale, odnosno priznaju se i po novom pravu. Ovdje se radi o stalnoj odnosno trenutno djelujućoj poveznici.Primjer: Ako je brak što se tiče oblika zaključenja valjano zaključen po pravu koje se primjenjivalo na oblik braka u tom relevantnom času, brak će se i kasnije smatrati valjanim, iako se promijenilo mjerodavno pravo za oblik braka.Protivno tome, ako kolizijsko pravilo uređuje tzv. trajne situacije, njen pravni nastanak uređuje mjerodavno pravo koje je u to vrijeme važilo, a ako dođe do promjene statuta, učinci takve pravne situacije ocjenjuju se po novom pravu od časa te promjene.

Posebna rješenja***PITANJE***

Katkada se u vezi s promjenom statuta javljaju tehnički problemi prilagođavanja, kao npr. u bračnoimovinskim odnosima pri prijelazu iz sustava spajanja dobara na sustav bračne stečevine. Smatra se

43

da nastale pravne odnose, koji se ne mogu supsumirati pod novi statut, treba i dalje prosuđivati po ranijem pravu po kojem su valjano nastali. Na jednak način treba ocijeniti i slijedeću situaciju: učinci poligamnog braka, što se tiču uzdržavanja i nasljeđivanja, prosuđuju se nakon što su bračni drugovi stekli npr. hrvatsko državljanstvo i dalje po njihovom osobnom statutu na osnovi kojeg su valjano zaključili poligamni brak. Daljnji razlog odstupanja od primjene prava na osnovi načela tempus regit actum (pravo koje je vrijedilo u vrijeme poduzimanja radnje) jest načelo priznanja prava što su stečena po ranijem mjerodavnom pravu (statutu). Primjer: Teza 15.st.2., varijanta A: Osoba ne gubi stečenu poslovnu sposobnost promjenom državljanstva.

Promjena materijalnog prava legis causae***PITANJE***Ako se promijeni materijalno pravo države na čije pravne norme su uputila kolizijska pravila polaznog prava, postavlja se pitanje koje pravo treba primijeniti polazno tijelo – ranije pravo ili pravo koje je u času donošenja odluke na snazi – na situacije nastale prije promjene materijalnog prava.Smatra se da tijelo u polaznoj državi treba postupiti na isti način kako postupa u takvom slučaju tijelo države legis causae, pod pretpostavkom da se po polaznom pravu strano pravo primjenjuje po službenoj dužnosti.Ispravna primjena stranog prava obuhvaća respektiranje svih:

a) Osobnihb) Prostornihc) Vremenskih dimenzija tog prava

Tako npr. ako bi sud države X, ili arbitražni sud sa sjedištem u državi X, na osnovi kolizijskog pravila trebao primijeniti na spornu situaciju nastalu koncem siječnja 2003. hrvatsko obvezno pravo, taj će najvjerojatnije poći od prijelazne odredbe čl.1163.st.1. ZOO kojom se određuje vremensko polje primijene tog zakona (Odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog zakona). U takvom slučaju dolazi do primijene verzije ZOO koja je bila na snazi 2003., a ne teksta tog zakona u verziji iz 2005.

13. JAVNI POREDAK; ZAŠTITA OSNOVNIH PRAVNIH NAČELA DOMAĆEG I EUROPSKOG PRAVA

Općenito1. Javni poredak – temelji/ povijest / Savignyjev i Huberov utjecaj na definiciju javnog poretkaPitanja o granicama primjene mjerodavnog prava postavljali su npr. već u 14. st. komentatori (postglosatori); oni su učili da se tzv. škodljivi statuti – statuta odiosa – primjenjuju samo teritorijalno. Time su postavljeni temelji instituta javnog poretka, koje dalje razrađuje Nizozemac Huber u 17.st. time što određuje granice primjene stranog prava. Međutim, moderno učenje o tom institutu veže se uz Savignya.Savigny, iako izričito ne spominje izraz javni poredak, razlikuje više vrsta odstupanja od primjene mjerodavnog prava. Navodi da do odstupanja dolazi zbog prinudnih domaćih propisa što se zasnivaju na moralu ili su doneseni zbog javnog interesa. Tvrdi da se strano pravo ne primjenjuje ako sadrži pravne institute koji nisu ni poznati ni priznati u domaćem pravu. Takvo gledište je u određenoj mjeri izrazio hrvatski znanstvenik Baltazar Bogišić.Mancini u drugoj polovini 19. stoljeća i talijanska škola koju on osniva razlikovanje prinudnih propisa polaznog prava s obzirom na njihov utjecaj na primjenu mjerodavnog stranog prava izražava s dva sljedeća pojma: ordre public interne i ordre public international.Javni poredak je najznačajniji institut mpp-a, jer se bez njega ne bi mogla razviti ideja o primjeni stranog prava u određenim situacijama.Kroz povijest razlikujemo statuta odiosa i statuta favorabilia.Statuta odiosa (tzv. škodljivi statuti) nisu bili prihvatljivi u domaćem poretku i nisu se mogli primijeniti; smatralo se da se primjenjuju samo teritorijalna (komentatori, postglosatori).Statuta favorabilia su bili primjenjivi statuti (mogli su se primijeniti). Savigny i Huber su dali značajna

44

promišljanja o primjeni stranog prava i javnom poretku. Statuta favorabilia omogućava nam da široko prihvatimo primjene stranih prava, jer primjena nekog drugog prava omogućava lakše rješavanje problema.Javni poredak služi za obranu domaćeg pravnog poretka; neće se primijeniti strano pravo ako ono narušava domaći pravni poredak.Javni poredak štiti domaće pravo i od inozemnih kolizijskih pravila koja mogu biti neprihvatljiva za strano pravo, pa se u slučaju renvoi ta pravila neće primijeniti!Javni poredak sadrži temeljna načela i norme svakog društva (poretka), a štiti se institutom javnog poretka.Institut javnog poretka je mogućnost da sudac u svakom trenutku kad uoči da bi se javni poredak mogao primijeniti odbije pravo strane države i učinke toga prava i tako zaštiti domaći javni poredak.Restriktivno tumačenje ovog propisa nije opravdano, zato se pravni poredak definira generalno - strano pravo se ne primjenjuje ukoliko ono šteti domaćem pravnom poretku.Svaka odredba javnog poretka je bianco pravilo (apstraktno pravilo koje određuje sudac u konkretnom slučaju po svom osjećaju pravde i pravednosti).2. Javni poredak***Danas se javni poredak definira kao institut kojim se štiti domaći pravni sistem od primjene stranog prava protivnog osnovnim pravnim načelima domaćeg prava, koji su u znatnoj mjeri sadržani u ustavima.*** - gl. definicija u RH2 značenja: Javni poredak (osnovne norme domaćeg prava) i institut javnog poretka (štiti javni poredak). Ne postoji ni jedan poredak, a da nema propisan institut javnog poretka.3. Interni javni poredak***Interni javni poredak jesu prinudni propisi polaznog prava.*** - def. u RH

4. Razlika instituta javnog poretka i internog javnog poretkaInstitut javnog poretka – nepromjenjiv + funkcija mu je da štiti domaći javni poredak.Osobina mu je da se uspostavi ravnoteža između potrebe primjene stranog prava i potrebe da se zaštite temeljne vrijednosti javnog poretka. Štiti domaći pravni sistem od primjene stranog prava protivnog osnovnim načelima domaćeg prava.Interni/javni poredak: promjenjiv – prinudni propisi polaznog prava.Odredbe o zaštiti javnog poretka sadrže propisi unutrašnjeg mpp-a mnogih država pa tako i hrvatski zakoni, npr. ZRS i ZA.5. Karakteristike/osobine javnog poretka

Iznimnost – primjenjuje se samo iznimno, kad bi primjena stranog prava ugrozila primjenu domaćeg prava (jer je odbijanje stranog prava uvredljivo za državu čije se pravo odbija primijeniti)

Relativnost – znači da je različit između država, sud se ne može pozvati na zaštitu domaćeg prava ukoliko postoje male razlike domaćeg i inozemnog prava. Obzirom na mjesto i vrijeme.

Promjenjivost – javni poredak je promjenjiv, česte promjene i izmjene ustava i zakona. Nisu svugdje jednake najveće vrijednosti društva. U mladim državama te su promjene češće.

Javni poredak je skup normi određenog društva u određeno vrijeme, koje se smatraju temeljima socijalnim, moralnim, ustavnim načelima i normama.Javni poredak se usko tumači, jer je naš ustav kratak.Štiti se institutom javnog poretka koji je nepromjenjiv i ima samo jedan cilj- zaštita domaćeg pravnog sistema (tj. javnog poretka).Institut javnog poretka djeluje kao granica, da ne bi prava drugih država bez kontrole ulazila u državu. On je uvijek isti jer štiti javni poredak bez obzira o kojim se interesima radi.6. Dvojaka svrha instituta javnog poretka:

da štiti opće vrijednosti društvenog sustava od primjene stranog prava protivnog tim vrijednostima, omogućuje primjenu stranog prava, jer bez javnog poretka se ne bi moglo primijeniti strano pravo.

Institut javnog poretka je najvažniji institut mpp-a. Nijedna država ne bi prihvatila odluku da će se za određene sporove primijeniti neko strano pravo kada ne bi postojao mehanizam RENVOI TEŽE, koji s jedne strane (misli se na renvoi) ima načelo primjene stranog prava (koje je najbliže situaciji koja se

45

rješava) i s druge strane načelo zaštite domaćih interesa {koji ne moraju biti ni napisani; ali ih se svejedno mora štititi).Iznimni slučajevi primjene instituta javnog poretka su oni slučajevi kada se mora štititi domaći javni poredak.Javni je poredak jedna od iznimaka u primjeni stranog prava!U kontinentalnim pravima sudovi su okovani procedurama, pa su suci praktički nesamostalni. U državama common law-a sudac može samostalno rješavati sporove u skladu sa svojim osjećajem prava i poštenja. Takav sudac, međutim, svoju odluku mora dobro obrazložiti.Institut javnog poretka nije isto što i javni poredak!Javni poredak predstavlja temeljna načela svakog pravnog poretka (sva zaštitna prislna pravila). On definira vrijednosti za svaku državu, kao pisana, ali i kao nepisana pravila koja predstavljaju temelj svake države.Javni se poredak štiti od primjene neprikladnog stranog prava institutom javnog poretka! Osobina instituta javnog poretka je u tome da se uspostavi ravnoteža između potrebe primjene stranog prava i potrebe da se zaštite temeljne vrijednosti javnog poretka.Pojam javnog poretka i njegov opseg primjene određuje organ primjene, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti svog vremena i prostora!7. Definirajte javni poredak prema čl. 4. ZRSČl.4. ZRS: Ne primjenjuje se pravo strane države ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

8. Položaj odredaba/klauzula o javnom poretku u međunarodnim ugovorimaKlauzule o javnom poretku u međunarodnim ugovorima se gotovo nikada ne donose u dvostranim konvencijama. Takvim konvencijama koje sadrže kolizijska pravila, a to su uglavnom konvencije o pravnoj pomoći, ujednačena kolizijska pravila upućuju samo na pravo jedne ili druge države ugovornice, a to je unaprijed poznato. Isključeno je, dakle, da to mjerodavno pravo bude proglašeno protivnim javnom poretku države polaznog prava, tj. javnom poretku jedne od država ugovornica.9. Kako Haške konvencije definiraju javni poredak?***PITANJE***Haaške konvencije o mpp-u, kojima se u potpunosti ili djelomično ujednačuje kolizijsko pravo, određuju da se mjerodavno materijalno pravo neće primijeniti ako je očito protivno javnom poretku. Takve primjere nalazimo npr. u sljedećim kolizijskim haškim konvencijama: Konvenciji o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961., Konvenciji o mjerodavnom pravu za cestovne nesreće iz 1971. i Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda iz 1971. S druge strane, procesne haaške konvencije ne sadrže odredbe o javnom poretku.

Pretpostavke za primjenu javnog poretka – veza s legis fori10. Koja je pretpostavka za primjenu javnog poretka i što predstavlja pojam uže veze s tim pravnim poretkom?***PITANJE***Opravdanost pozivanja na zaštitu domaćeg javnog poretka zavisi pored ostalog od toga ima li predmet koji se rješava usku vezu s tuzemstvom i njegovim pravom, tj. s lex fori. Takva veza postoji:

npr. kad bi primjena stranog prava imala u tuzemstvu trajnije učinke – ako se radi o osobi koja prebiva u tuzemstvu ili je tuzemni državljanin, također

npr. ako je tuzemno tijelo međunarodno nadležno u predmetu nastanka ili promjene određenog pravnog odnosa, kao npr. pri zaključivanju braka.

11. Ublaženo djelovanje javnog poretka (effet attenue)Tzv. ublaženo djelovanje javnog poretka – respektira učinke pravnih stanja nastalih primjenom stranog

46

prava u inozemstvu, iako takve situacije ne bi mogle nastati primjenom stranog prava koje je protivno tuzemnom javnom poretku.Što situacija koja se rješava ima labaviju vezu s tuzemstvom, to postoji manje opravdanje za neprimjenu mjerodavnog stranog prava. To se osobito tiče situacija u kojima se pojavljuje tzv. prethodno pitanje, dakle kad se radi o ocjeni situacija, pravnih odnosa koji su nastali primjenom određenog stranog prava.Primjer: Francuski Kasacijski sud već je 1860. priznao učinke inozemnoj odluci o razvodu braka, koja je donesena na osnovi kolizijskih pravila države tog inozemnog suda, iako je u to vrijeme razvod braka po francuskom pravu bio zabranjen.Takvo gledište koje respektira učinke pravnih stanja nastalih primjenom stranog prava u inozemstvu, iako takve situacije ne bi mogle nastati primjenom stranog prava koje je protivno tuzemnom javnom pravu, prihvatljivo je i za hrvatsko mpp. Radi se o pojavi tzv. ublaženog djelovanja javnog poretka (effet attenue) – učinak takve strane situacije priznaje se u tuzemstvu, on se dakle ne isključuje pozivanjem na zaštitu domaćeg javnog poretka.Kod rješavanja pravnih odnosa koji su nastali u inozemstvu po stranom pravu.Kad bi strani pravni odnos bio u suprotnosti s HR javnim poretkom, ipak nema zapreke da se u HR ostvaruju pojedini učinci tog pravnog odnosa koji sami nisu protivni pravnom poretku. Npr. poligamija – zabranjeno kod nas, ali može ostvarivati pravo na alimentaciju.U ZPP-u kad sudovi udovoljavaju zamolnicama inozemnih sudova u slučaju iskazivanja međunarodne pravne pomoći.Pravni odnos samo privremeno ne proizvodi učinke.

Funkcija javnog poretka, njegov sadržaj i podredno mjerodavno pravo12. Funkcije javnog poretka / Pozitivna i negativna funkcija javnog poretkaPravnotehnički javni poredak ima dvostruku funkciju:

pozitivnu, kojom se nameće primjena domaćeg polaznog prava, npr. pravila neposredne primjene; negativnu, kojom se isključuje primjena mjerodavnog stranog prava ako ta primjena nije spojiva s

osnovnim pravnim načelima polaznog prava.Negativna funkcija = sastoji se u tome da se odbija primjena stranog prava, odnosno odbija se sve ono što bi moglo naštetiti javnom poretku, ne priznaje se strano pravo. Pozitivna funkcija = izričito se naređuje primjena domaćeg prava. Dakle, ova funkcija podrazumijeva neposrednu primjenu onih zaštitnih propisa koji izričito određuju svoju primjenu (pozitivno djelovanje zaštitnih propisa). Ova je funkcija napuštena.13. Pozitivna funkcija javnog poretka:Pozitivnom funkcijom javnog poretka se nameće isključiva primjena domaćeg, polaznog prava. Npr. pravila neposredne primjene. Isključuje primjenu bilo kojeg prava. Ona je u francuskom GZ izražena ovako: Policijski i sigurnosni zakoni obvezuju sve koji borave na području države.Međutim pored takvih javnopravnih propisa o kojim se govori u navedenoj odredbi francuskog GZ, donose se i privatnopravni propisi kojima se uređuju situacije s međunarodnim obilježjem tako da se ili neposredno upućuje na primjenu polaznog prava, ili propisuju odstupanje od primjene stranog mjerodavnog prava te utvrđuje primjena prava države foruma. To su pravila neposreden primjene polaznog prava. U modernoj doktrini zamjenjuje se PNP.14. Navedite primjer iz ZRS za pozitivno djelovanje javnog poretka?Čl.35.st.3.: Ako se brak ne bi mogao razvesti kumulativno po pravu obiju država čiji su oni državljani, za razvod braka mjerodavno je pravo RH ako je jedan od bračnih drugova imao u vrijeme podnošenja tužbe prebivalište u RH.15. Negativna funkcija javnog poretkaNegativna funkcija javnog poretka nalaže neprimjenu stranog prava (već se primjenjuje domaće, polazno pravo u konkretno određenom slučaju). Ona isključuje primjenu mjerodavnog stranog prava (protivnog domaćem poretku), ako ta primjena nije spojiva s osnovnim pravnim načelima polaznog prava – primjena lex fori.

47

16. Primjer za negativno djelovanje javnog poretka / Javni poredak prema čl. 91. ZRSČl.91.ZRS: Strana sudska odluka neće se priznati ako je u suprotnosti s Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.Ona nalaže neprimjenu bilo kojeg prava, npr. sklapanje braka državljanina RH i državljanke Arabije neće se dopustiti jer poligamija koja je dopuštena u Arabiji nije dopuštena u RH.Negativna funkcija nije uperena protiv određene norme stranog materijalnog prava, tj. njenog sadržaja, već samo protiv njene primjene na konkretni slučaj. Umjesto stranog prava u pravilu se primjenjuje odgovarajuća norma domaćeg, polaznog prava. Pri tome se postupa ovim redoslijedom:17. Redoslijed primjene (kod negativne funkcije):

na osnovi polaznog kolizijskog pravila utvrđuje se mjerodavno strano pravo nakon što se ocjeni da bi primjena stranog prava bila protivna domaćem javnom poretku, ne dolazi

do primjene tog stranog prava umjesto stranog (mjerodavnog) prava primjenjuje se često odgovarajuća pravila domaćeg polaznog

prava, odnosno tako da se to pravo prilagođava (osnova je načelo pravičnosti- u okviru materijalnog polaznog prava)

18. Razlika pozitivne i negativne funkcije javnog poretka / ***PITANJE***Kako se određuje sadržaj javnog poretka?Razliku je isticao još Savigny. Kod pozitivne funkcije se ne primjenjuje nikakvo pravo, a kod negativne se uzima drugi institut, prilagođava se strano pravo. Npr. uvjeti za sklapanje braka – kada strani državljani žele u RH sklopiti brak, a nema uvjeta, po pravu RH brak se neće sklopiti – znači nema primjene ijednog prava.Razlika: Naš organ primjene će, kad uoči da je strano pravo u suprotnosti sa hrvatskim pravom i da vrijeđa domaći javni poredak, odbaciti to pravo i primijeniti hrvatsko. Tu se radi o propisima neposredne primjene (prinudni propisi koji se uvijek primjenjuju neovisno o pravu na koje upućuje kolizijsko pravilo legis fori).Hrvatski propisi neposredne primjene imaju isti cilj – kod vrednovanja stranog prava sudac najprije traži postoji li propis koji određuje primjenu polaznog/domaćeg prava, te ga mora primijeniti (ako ga nađe).Sudac primarno mora voditi brigu o domaćem javnom poretku a ne o stranom!Kod negativne funkcije javnog poretka organ primjene neće odmah isključiti strano pravo, već će iz stranog prava pokušati pronaći, onaj dio koji ne krši naše pravo te će taj modus primijeniti. Npr. prije 45 godina u SAD-u je nastao ugovor o leasingu, i netko je došao u Italiju, a u SAD-u sklopio taj ugovor. Talijansko pravo taj ugovor ne poznaje, pa Talijani traže postoji li u američkom pravu sličan ugovor koji postoji i u Italiji, pa će ga primijeniti (američko pravo) i priznati ugovor.Kad se odbije primjena stranog prava, propagira se rješenje da se primijeni domaće pravo. Prema modernijim shvaćanjima, sudac treba potražiti u istom pravu iste države postoje li druga pravila (norme) koje nisu u suprotnosti s domaćim pravom za rješenje problema. Ako ne nađe, treba potražiti u srodnom pravu (npr. pravni poredak New Zelanda svrstavamo u angloameričko pravo, te se tako traži srodno pravo u npr. engleskom pravu). Ako ni tamo ne nađe srodno pravilo (normu) koja nije u suprotnosti s domaćim pravom, odnosno javnim poretkom – treba onda primijeniti domaće pravo.Pri određivanju sadržaja javnog poretka, ustavna načela imaju važnu ulogu, no također i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. koja je na snazi u Hrvatskoj i 45 drugih zemalja. Prava čovjeka iz konvencijskog polja primjene ulaze u opseg javnog poretka država ugovornica. Stoga se neće primijeniti strano mjerodavno pravo, ako bi njegova primjena bila protivna odredbama navedene Konvencije.19. Koje je relevantno vrijeme za ocjenu protivnosti/suprotnosti stranog prava domaćem javnom poretku?Što se tiče relevantnog vremena za ocjenu protivnosti stranog prava domaćem javnom poretku, to je trenutak donošenja odluke. Ako se pak od časa nastanka nastanka pravne situacije o kojoj se radi pa do trenutka odlučivanja o zaštiti javnog poretka mnogo proširio ili pak suzio opseg tog pojma, konačno rješenje o određivanju javnog poretka zavisi od pravila intertemporalnog prava legis fori.Primjer za djelovanje javnog poretka:

48

U RH dođe kuvajtski državljanin koji se u Hrvatskoj želi oženiti sa Hrvaticom. Za ispunjenje materijalnih pretpostavaka za sklapanje braka (dob, bračne smetnje i sl.) vrijedi pravo državljanstva svake od tih osoba. Za Hrvaticu je mjerodavno hrvatsko pravo, za Kuvajčanina pravo njegove zemlje. Zadatak je matičara da utvrdi postoje li neke smetnje sa strane Kuvajčanina koje bi dovele do toga da on odbije zaključiti takav brak u RH. Ako matičar utvrdi da npr. Kuvajčanin ima još 3 ili 4 žene, on će odbiti zaključiti takav brak u RH jer je to suprotno javnom poretku RH, koji propagira monogamiju (iako je on valjano sklopio brakove u Kuvajtu jer kuvajtsko pravo dopušta poligamiju). Time je primijenjen institut javnog poretka!

Procesni javni poredak20. Što se štiti procesnim javnim poretkom?***PITANJE***Procesni javni poredak štiti strane sudske i arbitražne presude!Procesnim javnim poretkom se sprječava da strane sudske i arbitražne odluke koje su nespojive s bitnim načelima domaćeg procesnog prava tj. koje su donesene protivno osnovnim načelima procesnog prava države priznanja (npr. načelo saslušanja stranaka - audiatur et altera pars), ostvaruju učinke u tuzemstvu (apsolutno bitna načela). Uz to uskraćuje se pravna pomoć ako se traži na način bitno nespojiv s domaćim procesnim pravom.I na zaštitu procesnog javnog poretka, pazi se, uz određene iznimke, po službenoj dužnosti.U hrvatskom pravu, kao ni u stranom pravu, ne postoji opća klauzula ni definicija procesnog javnog poretka. Posebne odredbe sadrži ZRS, ZPP i ZA.Primjer: Strana sudska odluka neće se priznati ako je u suprotnosti s Ustavom RH utvrđenim osnovama državnog uređenja.

MATERIJALNA DIMENZIJA JAVNOG PORETKA-Uz kontrolu procesnog javnog poretka, u fazi priznanja i ovrhe strane sudske i arbitražne odluke, kontrolira se, u određenoj mjeri, bez ulaženja u suštinu odluke i njen sadržaj što se tiče primjene materijalnog prava.NPR. stranom sudskom odlukom utvrđuje se dužnost zaključenja braka; time se povređuje načelo slobode zaključenja braka pa se takva odluka ne može priznati.

***PITANJE***21. Popunjavanje zakonskih praznina po ZRS-uZa pravne situacije za koje ne postoji izričita zakonska kolizijskopravna norma. Prema čl. 2 ZRSZa primjenjuju se:

odredbe i načela ZRS-a, načela pravnog poretka RH i načela mpp-a.

22. Blanketne odredbeOdredbe koje upućuju na primjenu nekog pravila. Bilo bi idealno kad bi bila perpetuum mobile zakonska odredba, jer ne bi bila ugrožena pravna sigurnost.Javni poredak je gotovo u svim propisima blanketan (apstraktan).

49

III. POGLAVLJEOSTALE METODE

1. METODE KOJE ISKLJUČUJU ILI DOPUNJUJU KOLIZIJSKOPRAVNU METODU

Pravila neposredne primjene (PNP)1. Što su pravila neposredne primjene i navedite primjer za takvo pravilo u RH? / Navedite metodu pravila neposredne primjene i navedite primjer iz našeg zakonodavstva? Katkada se situacije s međunarodnim obilježjem uređuju na osnovi posebnih pravila legis fori, koja se u doktrini nazivaju pravila neposredne primjene.Takva pravila donose se u istom zakonu s kolizijskim normama, a katkada ih sadrže drugi propisi.Primjeri: Čl. 32.st.2. ZRS: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH, neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu RH smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstva i nesposobnosti za rasuđivanje.Čl. 977. PZ: Iznimno od odredaba čl. 976. Zakonika, koje za naknadu štete zbog sudara brodova upućuju na primjenu stranog prava, primjenjuju se: hrvatsko pravo, ako je jedan od brodova koji je sudjelovao u sudaru hrvatski ratni ili javni brod.Pravila neposredne primjene polaznog prava privatnopravni propisi kojima se uređuju situacije s međunarodnim obilježjem, tako da se ili neposredno upućuje na primjenu polaznog prava ili propisuju odstupanje, pod određenim okolnostima, od primjene stranog mjerodavnog prava, te utvrđuje primjena prava države foruma.PNP uvijek upućuju, iako se radi o privatnopravnim situacijama s međunarodnim obilježjem, neposredno na primjenu domaćeg prava. Uopće se ne polazi od primjene domaćih kolizijskih pravila, već se neposredno utvrđuje primjena domaćeg prava. Zakonodavac takve propise donosi radi promicanja svojih osnovnih načela ili zaštite određenih pravnih subjekata.U hrvatskom mpp-u nema opće odredbe o primjeni PNP. Određuju se općim klauzulama – sva PNP nisu dio javnog poretka, pa se određuju po vrsti, dispozicijama i sankcijama.Ratio donošenja PNP jeste zaštita domaćeg pravnog poretka2. Objasnite odnos između pravila neposredne primjene i pozitivne funkcije javnog poretka?Samo određene vrste pravila neposredne primjene polaznog prava vrše tzv. pozitivnu funkciju javnog poretka (npr. čl. 32.st.1. ZRS: U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak), tj. neposredno uređuju situacije s međunarodnim obilježjem primjenom, odnosno konkretiziranjem temeljnih pravnih načela države polaznog prava, dok druge vrste pravila određuju primjenu polaznog prava, no ne bezuvjetno, već samo ako bi mehanizam kolizijskopravne metode doveo do neprihvatljivog pravnog rezultata. Tako određena pravila neposredne primjene isključuju kolizijskopravnu metodu, odnosno dovode do neprimjene prava određenog kolizijskopravnom metodom.

Posebna materijalna pravila (PMP)Posebna materijalna pravila neposredno uređuju situacije s međunarodnim obilježjem.Ratio njihova donošenja je utvrđivanje pravila koja izražavaju specifičnosti situacija s međunarodnim obilježjem.PMP se donose tako da prvenstveno uzimaju u obzir međunarodna obilježja situacija koje uređuju.Izvori tih pravila su unutrašnji propisi, međunarodni ugovori te u određenoj mjeri sudska praksa.

50

Tom se metodom isključuje, u okviru pravila koja se donose, primjena kolizijskopravne metode. Pri tome je pravno nevažno bi li kolizijskom metodom u konkretnom slučaju, zavisno od situacije, došlo do primjene lex fori, tj. domaćeg materijalnog prava ili materijalnog prava neke strane države.Katkada se primjena PMP uvjetuje postojanjem uzajamnosti – npr. što se tiče propisa koji uređuju pitanja stjecanja vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama stranaca – bilo nasljeđivanjem bilo poslovima inter vivos – zatim plaćanja aktorske kaucije, zaposlenja.Inače, što se tiče određivanja privatnopravnog položaja stranaca, ako taj nije uređen PNP, često se utvrđuje nacionalni postupak.3. Koji je ratio donošenja pravila neposredne primjene, a koji posebnih materijalnih pravila?Ratio donošenja pravila neposredne primjene je zaštita domaćeg pravnog poretka, a posebnih materijalnih pravila je utvrđivanje pravila koja izražavaju specifičnosti situacija s međunarodnim obilježjem.

STATUTI

OPĆA PITANJA

1. Kako hrvatski ZRS uređuje pitanje popunjavanja zakonskih praznina?

Ako u ovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za neki odnos, odgovarajuće se primjenjuju:

odredbe i načela ZRS-a, načela pravnog poretka RH i načela mpp-a.

2. Javni poredak prema čl. 4. ZRS-a

Članak 4.: Ne primjenjuje se pravo strane države ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom Republike Hrvatske utvrđenim normama državnog uređenja.

3. Polje primjene renvoi prema čl. 6. ZRS-a?

Članak 6.: Ako bi prema odredbama ovoga zakona trebalo primijeniti pravo strane države, uzimaju se u obzir njegova pravila o određivanju mjerodavnog prava. Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava uzvraćaju na pravo Republike Hrvatske, primjenit će se pravo Republike Hrvatske, ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava.

4. Nejedinstveni pravni poredak prema čl. 10. ZRS-a / Kako se prema ZRS-u određuje mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven?

51

***PITANJE***

Članak 10.: Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog pravnog poretka. Ako se mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven ne može utvrditi na navedeni način, mjerodavno je pravo područja u toj državi s kojim postoji najbliža veza.

POVEZNICE državljanstvo, prebivalište, redovno boravište, mjesto gdje stvar leži, volja stranaka, mjesto štetne radnje odnosno nastanka štete, najuža veza (poveznica koje se primjenjuje podredno, odnosi se na konkretna rješenja, začetnik Savigny)

OSOBNI STATUTZRS:

OSOBNI STATUT FIZIČKIH OSOBA

Koja pitanja obuhvaća?

Uže i šire poimanje osobnog statuta

uže poimanje odnosi se na pravnu i poslovnu sposobnost, proglašenje nestale osobe umrlom i pravo na osobno ime

šire poimanje odnosi se na brojna granična područja: obiteljsko, bračno i nasljedno pravo Koje su potencijalno prihvatljive poveznice?

državljanstvo prebivalište uobičajeno boravište

ali i poveznice koje ovdje nisu toliko značajne:

boravište mjesto gdje je neka radnja obavljena ili je trebala bit obavljena (lex loci actus) poveznica najbliže veze

A) PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST

1. Koje je pravo mjerodavno za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe?

52

Članak 14.: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin.

Kako treba čitati čl.14.?

– Lex nationalis je temeljna veza, po njoj se određuje poslovna sposobnost, neovisno o tome što je sadržaj glavnog pravnog posla (lex causae i pravo mjerodavno za ostala pitanja)

– lex loci actus – samo za pitanja ugovora, ne i za obiteljske, nasljedne predmete pa niti kod mjerodavnog prava za lišenje/ograničenje poslovne sposobnosti

– ratio: zakonodavac želi da se pravni poslovi održe na snazi– kako se rješava pitanje apatrida? – i kod njih je moguća ova kombinacija s lex loci actus! – Što ako osoba u tijeku života prijeđe iz jurisdikcije u kojoj je bila punoljetna u onu u kojoj još nije? –

treba ga smatrati punoljetnim

B) LIŠENJE I OGRANIČENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

2. Koje je pravo mjerodavno za lišenje i ograničenje poslovne sposobnosti?

Članak 15.: Za stavljanje pod starateljstvo i prestanak starateljstva, te za odnose između staratelja i osobe pod starateljstvom (štićenika), mjerodavno je pravo države čiji je državljanin osoba pod starateljstvom. Privremene zaštitne mjere prema stranom državljaninu i osobi bez državljanstva koji se nalazi u Republici Hrvatskoj određuju se po pravu Republike Hrvatske i traju dok nadležna država ne donese odluku i ne poduzme potrebne mjere. Odredba stavka 2. ovog članka primjenjuje se i što se tiče zaštite imovine odsutnoga stranog državljanina i osobe bez državljanstva koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske.

Kako treba čitati čl. 15.?

– Po lex nationalisu štićenika se ocjenjuje da li je nastupio trenutak za mjeru, koje su vrste mjere zaštite, koje su posljedice na poslovnu sposobnost, kada prestaje starateljstvo, ali i pravni položaj staratelja i štićenika, prava staratelja, obim ovlaštenja za zastupanje

– primjenjuje se lex fori za privremene zaštitne mjere prema toj osobi i imovini – odredbu treba povezati s odredbama o nadležnosti: čl. 75. i 77. (u većini će naša tijela biti nadležna za naše državljane, iznimno pod dva uvjeta za strance)

C) PROGLAŠENJE NESTALE OSOBE UMRLOM

3. Koje je pravo mjerodavno za proglašenje nestale osobe umrlom?

Članak 16.: Za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bila ta osoba u vrijeme nestanka.

Kako trebamo čitati čl.16.?

– kod nas je proglašenje izjednačeno sa smrću – lex nationalis se primjenjuje za ocjenu postojanja uvjeta za donošenje te odluke kao i posljedice toga

proglašenja – nemamo normu o nadležnosti za ovo pitanje! – fiksirana poveznica!

D) OSOBNO IME

– iako mi nemamo jasnu normu čl. 14 se primjenjuje - lex nationalis, iznimno lex loci actus– europsko pravo zadire u materiju predmetima Konstatinides, Garcia Avello, Grunkin–Paul

53

OSOBNI STATUT PRAVNIH OSOBA

– Osobni statut pravne osobe određuje temeljna pitanja: nastanak (pravila i način upisa, potrebni dokumenti); koje su ovlasti zastupanja, koja su prava i obveze članova, koji je način prestanka

– komparativno mpp – izbor poveznice: Teorija sjedišta poznaje dva osnovna modela:

sistem inkorporacije ili statutarnog sjedišta (gdje se prema statutu nalazi sjedište)o za: najbolje odražava ratio pravno najbližeg poretka – on je omogućio „život“

pravne osobe o protiv: mogućnost fraudoloznog osnivanja društva u državi koja je pogodna

sistem stvarnog sjedišta (mjesto gdje su rukovodeća tijela) začetak: Moulin Rouge.Ova podjela se razvija iz predmeta Moulin Rouge, gdje tvrtka osnovana u Londonu sve svoje aktivnosti obavljala u Francuskoj. U francuskoj judikaturi formiran je stav o mjestu stvarnog sjedišta kao mjerodavnog pravnog poretka, pa u ovom predmetu po francuskom pravu nije priznata pravna sposobnost Moulin Rougeu.

Centar tehničkog poslovanja (lako se mijenja, često se radnje obavljaju na više mjesta pa se ne zna gdje je centar)

Mjerodavnost državljanstva većine rukovodećih – danas nepoznat u praksi– Europsko pravo:

osobni statut trgovačkog društva povezuje se s pitanjima temeljnih tržišnih sloboda: slobodi poslovnog nastana i slobodi osnivanja poduzeća

države članice i dalje imaju svoje nacionalne poretke i prihvaćaju teoriju osnivanja ili teoriju sjedišta, a temeljno je pitanje prakse ESP do koje granice država članica EU može svojim pravnom sprječavati da tuzemno trgovačko društvo svoje stvarno sjedište (glavne uprave) može premjestiti u drugu državu EU a da pri tome ne povrijedi slobodu poslovnog nastana svojstvenu zajedničkom tržištu?

Od 1988. Daily Mail, preko Uberseering i Centros sve do Cartesio ESP kroji to pravilo. Sve govori o tome da velike slobode premještaja sjedišta nema, već je dominantna teorija osnivanja.

4. Koje je pravo mjerodavno za pripadnost pravne osobe?

Članak 17.: Pripadnost pravne osobe određuje se po pravu države po kojem je ona osnovana. Ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.

Kako treba čitati čl. 17?

– Čl. 17/1 prihvaća teoriju osnivanja ali st. 2 od nje odstupa – Tako da u međunarodno obilježenom predmetu nadležno tijelo mora primjenom materijalnog prava

države stvarnog sjedišta utvrditi ima li po pravu te države ta pravna osoba njezinu pripadnost – Ako utvrdi da ima primjenjuje teoriju stvarnog sjedišta. Ako utvrdi da nema primjenjuje teoriju

osnivanja.

54

POVEZNICA DRŽAVLJANSTVO

Opća pitanja i neke pojedinosti

1. Državljanstvo

Državljanstvo je pravna pripadnost određenoj državi. Po EK o državljanstvu iz 1997. ono označuje pravnu vezu između neke osobe i države, a ne njezino etničko porijeklo. Ta Konvencija kaže da je državljanstvo temeljna – bitna veza na osnovi koje se određuje pripadnost jedne osobe nekoj državi; javnopravni odnos koji pojedincu jamči široku lepezu građanskih, ekonomskih, socijalnih, političkih i drugih prava.

Državljanstvo je najvažnija poveznica u hrvatskom mpp-u; ta poveznica tiče se subjekata pravnog odnosa. Njome se upućuje na mjerodavno pravo za razna statusna pitanja fizičkih osoba, kao npr. za njihovu pravnu i poslovnu sposobnost. To je prihvatljivo za ex Jugoslaviju jer emigrantske države žele zadržati "patronat" nad svojim građanima.

U nekim državama mjerodavno pravo za navedene pravne situacije naziva se osobnim statutom. To je pravni poredak na osnovi kojeg se, na osnovi poveznice državljanstva, procjenjuju svi osobni odnosi osobe.

Tako se npr. u mađarskom i austrijskom zakonu u posebnim kolizijskim pravilima upućuje pri određivanju mjerodavnog prava za razna osobna, obiteljska i nasljedna pitanja na osobni statut osobe.

Od osobnog statuta razlikuje se pojam osobnog statusa, koji međutim zakonodavac ne definira. U engleskom pravu npr. izraz personal status ima usko značenje jer upućuje samo na položaj u pravnoj sredini – npr. je li osoba udana, oženjena, je li dijete bračno ili izvanbračno.

U hrvatskoj doktrini katkada se daje uža definicija osobnog statuta; tako se smatra da to pravo određuje samo pravnu i poslovnu sposobnost. No, po ZRS državljanstvo je poveznica za

osobna, obiteljska i nasljedna pitanja.

Pozitivne pretpostavke:

lako se dokazuje (putovnica)Negativne pretpostavke:

polipatridi - višestruko državljanstvo (državljanin RH i Njemačke - ako pristane biti vojnik u jednoj države, ako zarate, u drugoj bit će dezerter);

apatridi - otežano kretanje u svijetu.

Posljedice državljanstva (pozitivne, negativne)

socijalni razlozi, političko-vojni u slučaju rata, ekonomski; emigrantske države su nastojale poveznicom državljanstva zadržati svoje ljude, npr. Hrvati u SAD-u

zadržavaju svoje državljanstvo, da ne gube vezu s domovinom; imigrantske države (SAD, Južna Amerika, Australija) prihvaćaju prebivalište - daju sva prava da ih integriraju,

da mogu stjecati imovinu, ići u vojsku; zemlje koje stoje na prebivalištu kao mjerodavnom pravu za statut

55

fizičkih osoba smatraju da se prebivalište ne može izgubiti – 2 vrste: 1. Domicil of foregin (po rođenju), 2. Domicil of choice (po izboru).

2. Kad je državljanstvo postalo poveznica, u kojem se zakonu ono određuje kao poveznica te tko je zaslužan za širenje te poveznice?

Ako se zanemari galicijski Građanski zakonik iz 1797., čl.3.st.3. francuskog GZ-a iz 1804. prvi utvrđuje državljanstvo kao poveznicu za određivanje pravne i poslovne sposobnosti, no samo što se tiče svojih francuskih državljana. Do tada se kao poveznica primjenjivalo prebivalište.

Državljanstvo se potom uvodi u mnoge kodifikacije građanskog i mpp. Za širenje te poveznice zaslužno je bilo Mancinijevo učenje koje je jasno izrazio u svojoj raspravi iz 1851. On smatra državljanstvo bitnom vezom između države i pojedinaca.

3. Koje je pravo mjerodavno za određivanje ima li neka osoba državljanstvo određene države? / Kvalifikacija poveznice državljanstva

Ima li neka osoba državljanstvo određene države, za to su po mp-u isključivo mjerodavni unutrašnji propisi te države. Mjerodavno je, dakle, lex causae.

Primjer: Švicarski zakon: Državljanstvo fizičke osobe određuje se po pravu one države državljanstvo koje je u pitanju.

Svaka država načelno slobodno odlučuje o tome tko joj pripada.

Privatnopravna prethodna pitanja, od čega zavisi stjecanje ili gubitak državljanstva (npr. bračnost rođenja, posvojenje), ocjenjuje se također po pravu države o čijem se državljanstvu radi, a ne po odredbama legis fori.

4. Državljanstvo unutar EU

Unutar EU, u verziji Ugovora o EZ iz 1997., uvedeno je državljanstvo (citizenship) EU, koje dopunjuje državljanstva država članica. Državljanin Unije je osoba koja je državljanin jedne od država članica. To državljanstvo daje, pored ostalog, osobama slobodan boravak u svim državama Unije, aktivno i pasivno izborno pravo na lokalnim izborima i za Europski parlament, i to u državi svog prebivališta. Državljanstvo Unije daje, dakle, određena javna prava, no ne utječe na uređivanje privatnopravnih odnosa koji se ocjenjuju po pravu države na koje upućuju kolizijske norme država članica na osnovi poveznice državljanstva.

Zapadno europske države više nemaju ovu poveznicu za ta pitanja jer "vlast" nad ljudima koji žive na njihovu teritoriju takvom poveznicom se gubi, a naprotiv se osigurava poveznicom uobičajenog boravišta ili prebivališta!

O stjecanju i gubitku hrvatskog državljanstva

5. Stjecanje i gubitak hrvatskog državljanstva

Hrvatsko državljanstvo se stječe

podrijetlom (ius sanguinus) – podrijetlom stječe dijete državljanstvo u slijedećim slučajevima:– čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani,– čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u RH,– čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, ili nepoznatog državljanstva,

a dijete je rođeno u inozemstvu. rođenjem na području RH (ius soli) – hrvatsko državljanstvo stječe dijete koje je rođeno ili nađeno na

području Hrvatske ako su mu oba roditelja nepoznata ili su nepoznatog državljanstva ili su bez državljanstva. prirođenjem

56

– neposredno stranac stječe hrvatsko državljanstvo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke:

a) da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost,b) da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude

primljen u hrvatsko državljanstvo,c) da poznaje hrvatsko jezik i latinično pismo,d) da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Hrvatskoj i

da prihvaća hrvatsku kulturu.– što se tiče maloljetne djece, prirođenjem stječu hrvatsko državljanstvo i to alternativno:

a) ako oba roditelja stječu državljanstvo prirođenjem,b) ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, a dijete živi u Hrvatskoj,c) ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, drugi je bez državljanstva ili

nepoznatog državljanstva, a dijete živi u inozemstvu. po međunarodnim ugovorima.

Hrvatsko državljanstvo prestaje:

otpustom, odricanjem i po međunarodnim ugovorima.

Međunarodni ugovori o državljanstvu

Postoje razni dvostrani i višestrani međunarodni ugovori koji među strankama uređuju materiju državljanstva.

Važniji višestrani međunarodni ugovori:

Ugovori o miru s Italijom iz 1947., Memorandum o suglasnosti između vlade Italije, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD i Jugoslavije o Slobodnom

teritoriju Trsta iz 1954., UN Konvencija o državljanstvu udane žene iz 1957., UN Konvencija o pravima djeteta iz 1989., Ugovor o EZ, u verziji iz 1997.

Dvostrani međunarodni ugovori zaključeni s bivšom Jugoslavijom, a koji mogu biti od interesa za RH:

Sporazum s Italijom o uređenju stanovitih pitanja koja se odnose na opciju iz 1950., Konvencija sa SSSR o reguliranju pitanja državljanstva osoba s dvojnim državljanstvom iz 1956., Sporazum s Italijom o reguliranju neriješenih slučajeva opcije za talijansko državljanstvo iz 1964.

Polje primjene i rasprostranjenost poveznice državljanstva

6. Polje primjene poveznice državljanstvo za osobna stanja fizičkih osoba / Državljanstvo kao poveznica koristi se za: / Raširenost poveznice državljanstvo u HR pravu

Državljanstvo je primarna poveznica za određivanje mjerodavnog prava za sva pitanja vezana uz osobna stanja fizičkih osoba:

za određivanje pravne i poslovne sposobnosti fizičke osobe skrbništvo za proglašenje nestale osobe umrlom za nasljeđivanje za razna bračna i obiteljska statusna pitanja za mjeničnu sposobnost

57

7. Rasprostranjenost poveznice državljanstva u dvostranim i višestranim ugovorima kojih je stranka Republika Hrvatska!

Hrvatska je država ugovornica samo manjeg broja međunarodnih ugovora koji utvrđuju poveznicu državljanstvo. To su određene dvostrane konvencije o pravnoj pomoći što ih je zaključila bivša Jugoslavija, a Hrvatska je postala strankom notifikacijom o sukcesiji; to su konvencije s Bugarskom, sa ČSSR, s Mađarskom. U njima se razna statusna pitanja državljana država ugovornica uređuju poveznicom državljanstva.

Što se tiče višestranih međunarodnih ugovora, državljanstvo kao alternativnu poveznicu utvrđuje npr. HK o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961.

8. Na kojim kontinentima i u kojim državama poveznica državljanstva ima široku primjenu?

Afrika: Alžir, Centralnoafrička Republika, Egipat, Gvineja, Kamerun, Kongo, Libija, Madagaskar, Maroko, Senegal, Tunis, Zair

Azija: Filipini, Indonezija, Irak, Iran, Japan, Jordan, Kina, Libanon, Sirija, Tajland, Turska Europa: Albanija, Austrija, Belgija, Bugarska, Češka i Slovačka, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Mađarska,

Makedonija, njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Ruska Federacija, Slovenija, Švedska, Španjolska Latinska Amerika: Dominikanska Republika, Haiti, Kuba,

Višestruko državljanstvo

9. Višestruko državljanstvo / Kako ZRS rješava pitanja dvostrukog ili višestrukog državljanstva?

Fizička osoba može steći i imati dva ili više državljanstava; tada se govori o dvostrukom ili višestranom državljanstvu. Takva pravna situacija nastaje kad neka osoba stječe više državljanstava na osnovi načela ius sanguinis i ius soli. Primjer za to su djeca iz mješovitih brakova, dodatno državljanstvo supruge koja ga stječe brakom, stjecanje novog državljanstva bez gubitka dotadašnjeg.

Višestruko državljanstvo je sukob između domaćeg i stranog ili stranih državljanstava. Uglavnom se rješava davanjem prednosti domaćem pravu, što dovodi do primjene domaćeg državljanstva.

Primjer: Čl.11.st.1. ZRS (pozitivan sukob): Ako osoba koja je državljanin RH ima i državljanstvo neke druge države, za primjenu ZRS-a smatra se da ima samo državljanstvo RH.

Kada je riječ o sukobu dvaju ili više stranih državljanstava, najčešće se u poredbenom pravu uzima kao konkretna poveznica ono državljanstvo koje je efektivno. A efektivno ili aktivno državljanstvo je ono kojim se osoba o kojoj je riječ pretežno ili isključivo služi, ono koje upućuje na bližu vezu osobe s jednim od njezinih domovinskih prava.

ZRS pobliže određuje što podrazumijeva pod najbližom vezom s jednom od više država čije državljanstvo ima osoba. Primjenjuje se pravo one od tih država s kojim osoba ima najužu teritorijalnu vezu.

Primjer: Čl.11.st.2. ZRS: Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva ili više stranih državljanstava, za primjenu ZRS-a smatra se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište.

Katkada, međutim, navedeno rješenje je neprimjenjivo jer polipatrid u relevantno vrijeme nema teritorijalnu vezu ni s kojom državom čiji je državljanin, ili ima jednako intezivnu vezu sa svim državama čiji je državljanin . Za takve vrste situacija predviđa se opće upućivanje na najbliže domovinsko pravo. Tada, dakle, tijelo primjene treba uzimanjem u

58

obzir svih relevantnih okolnosti – npr. efektivno služenje jednim od državljanstava, poznavanje jezika, kasnije stečeno državljanstvo – prvo utvrditi najbliže domovinsko pravo pa potom ga i primijeniti.

Nepostojanje državljanstva – osobe bez državljanstva i izbjeglice

10. Koje je pravo mjerodavno za apatride i izbjeglice / Objasnite pojam apatrida, koja međunarodna konvencija uređuje njihov položaj te kakvo je rješenje usvojio ZRS u određivanju mjerodavnog prava za statusna pitanja tih osoba? / Na koji način kolizijske odredbe Newyorške konvencije o pravnom položaju apatrida iz 1954. reguliraju pitanje osobnog statuta apatrida?

Pod pojmom stranaca podrazumijevaju se:

strani državljani, apatridi i izbjeglice.

Apatridi su osobe bez državljanstva.

Apatridija nastaje npr.

ako osoba iseljenjem izgubi dotadašnje državljanstvo a još nije stekla novo, rođenjem u državi koja prihvaća načelo ius sanguinis, a roditelji su osobe bez državljanstva, ili udajom za stranca, ako time gubi dotadašnje, a ne stječe muževo državljanstvo.

Mjerodavno pravo za apatride je pravo prebivališta.

Za situacije kad se poveznica prebivalište ne može primijeniti određuje je daljnja podredna poveznica, a to je po ZRS pravo boravišta.

Čl. 12. ZRS: Ako osoba nema državljanstvo ili se njezino državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinu prebivalištu. Ako osoba nema prebivalište ili se ono ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njezinu boravištu. Ako se ni boravište osobe ne može utvrditi, mjerodavno je pravo RH.

Ujednačena materijalna i kolizijska prava o apatridima uređuje Newyorška konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. koja je u nas i u mnogim drugim državama na snazi. Po toj konvenciji, pod osobom bez državljanstva određuje se osoba koju nijedna država svojim propisima ne smatra svojim državljaninom.

Konvencijske kolizijske odredbe tiču se osobnog statuta i promjenjivosti statuta:

Osobni statut osobe bez državljanstva uređuje se zakonima države u kojoj ima prebivalište, a ako nema prebivalište, po zakonima države njenog boravišta.

Svaka država ugovornica poštovat će prava što proizlaze iz osobnog statuta, a koja je osoba bez državljanstva prethodno stekla, naročito prav iz braka, pod pretpostavkom da su ispunjene formalnosti po pravu te države.

Konvencija se u pravilu u određenoj mjeri primjenjuje i na izbjeglice.

11. Koje je pravo sukladno Ženevskoj konvenciji o pravnom položaju izbjeglica mjerodavno za osobni statut svake izbjeglice?

Pravni položaj izbjeglica, kao i mjerodavno pravo uređuje ŽK o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. i ŽP o istoj materiji iz 1967., koji se uglavnom odnose na međunarodne izbjeglice.

Rješenja ove Konvencije o pravnom položaju i osobnom statutu izbjeglica potpuno su jednaka onima iz Newyorške konvencije.

59

Navedene konvencije – Newyorška i Ženevska - ne sadrže autonomne definicije pojma prebivališta i boravišta, pa stoga svaka država ugovornica treba odrediti taj pojam po svom pravu, dakle po lex fori, čime se dakako ne doprinosi ujednačenosti konvencijskih rješenja.

POVEZNICA PREBIVALIŠTE

Pojam, uloga i rasprostranjenost

1. Povijesno teorijsko polazište / Značaj poveznice prebivališta

prva poveznica za osobni statut: glossa Accursius sve do donošenja građanskih zakonika, osobito FCC 1804. ona je dominantna i primarna poveznica za osobni

statut danas dominira u Engleskoj, Irskoj, Danskoj, Švicarskoj od činjeničnog postaje pravni pojam, svaka država ga definira s jasnim uvjetima ali definicije u zakonima o

mpp-u su rijetke poveznica prebivalište je najvažnija poveznica u međunarodnom procesnom pravu, jer se njome najčešće

određuje opća međunarodna sudska nadležnost fizičkih osoba.2. Prebivalište u državama common law-a

Po engleskom pravu prebivalište je poveznica osobnog statuta, no ponekad i cjelokupnog pravnog posla - lex causae. Tako se sposobnost poduzimati osobne i obiteljske poslove ocjenjuje po pravu prebivališta, a po tom pravu se određuju i ti poslovi, npr. pretpostavke za zaključenje braka. Ali postoje i drugačija rješenja, pa se tako npr. sposobnost zaključenja stvarnopravnih ugovora o nekretninama ocjenjuje po lex rei sitae.

Po pravu SAD pravna se sposobnost ocjenjuje po pravu prebivališta, a o poslovnoj sposobnosti ne postoji jedinstveno rješenje. Katkada se ona ocjenjuje, što se tiče ugovora, po pravu mjesta zaključenja, no ipak je pretežno mjerodavna lex domicilii ili lex causae.

3. Pojam prebivališta u hrvatskom pravu

U ZRS nema definicije prebivališta pa na osnovi čl.2. ZRS treba popunjavati navedenu zakonsku prazninu, pa se za potrebe primjene tog zakona primjenjuje pojam prebivališta određen u drugim hrvatskim zakonima:

Zakon o strancima iz 2007. - prebivalište je mjesto u kojem se stranac sa stalnim boravkom nastanio s namjerom da u njemu živi;

Zakon o prebivalištu i boravištu građana iz 1991. - prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi.

4. Stjecanje prebivališta

Stjecanje prebivališta – konstitutivni elementi:

***PITANJE***

objektivni – faktični element boravka (mjesto stanovanja u određenom vremenu); subjektivni – voljni element namjere trajnog nastanjenja animus simper vivendi (konkludentne radnje –

kupovina grobnice); poslovna sposobnost – u protivnom se radi o zavisnom prebivalištu.

Traži se kumulativno ispunjenje ovih kriterija!

Kod prebivališta se dokazuje namjera (animus manendi).

60

Za stjecanje prebivališta, jer se radi o voljnom stvaranju najbliže teritorijalne veze s određenim pravnim poretkom, traži se poslovna sposobnost. Poslovno nesposobne osobe (npr. djeca) nemaju vlastito, već samo tzv. zavisno prebivalište.

5. Gubitak prebivališta / Može li gubitak i jednog od konstitutivnih elemenata dovesti do gubitka prebivališta?

Ne može – to bi uzrokovalo pravnu nesigurnost

6. Gube li naši državljani privremeno na radu prebivalište u RH?

U pravilu te osobe imaju dvostruki/trostruki domicil. Postoji tendencija da im se zadržava naš jer oni zapravo umirovljenjem dolaze natrag!

Po kojem se pravu određuje prebivalište?

7. Po kojem se pravu kvalificira / određuje prebivalište? Navedite pravilo i iznimke! / Kvalifikacija prebivališta

pravilo: najčešće se prebivalište određuje na osnovi prava države čiji organ rješava predmet - lex fori; ako se dakle predmet rješava pred nadležnim hrvatskim sudom prebivalište se određuje po hrvatskom pravu; zastupljeno čak i kod međunarodnih ugovora, npr. Ženevska konvencija o izbjeglicama, Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva, Uredba br.44/2001 za opću međunarodnu nadležnost određuje lex fori kvalifikaciju u čl. 59/1;

odstupanje: katkada se od navedenog pravila kvalifikacije po lex fori odstupa pa se prebivalište određuje po stranom pravu, neke međunarodne konvencije ne sadrže autonomnu definiciju prebivališta, pa se radi osiguranja međunarodne ujednačenosti rješenja, ono kvalificira po lex territorii, dakle po lex causae. Primjer: HK iz 1961.: Pitanje ima li oporučitelj prebivalište u određenom mjestu, uređuje pravo tog mjesta.

8. Navedite razloge odstupanja od osnovnog pravila o kvalifikaciji prebivališta u nekim međunarodnim konvencijama

Odstupa se radi osiguranja međunarodne ujednačenosti rješenja.

9. Pojam prebivališta u međunarodnom procesnom pravu EU

Po međunarodnom procesnom pravu Europske unije prebivalište se ne utvrđuje autonomno već se upućuje na lex fori. Određuje ga svaka država ugovornica svojim unutrašnjim pravom tj. određuje ga sud države pred kojim se vodi postupak - određuje se po lex fori. Po Bruxelleskoj konvenciji o sudskoj nadležnosti, priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim predmetima iz 1968. i Uredbi Vijeća Europske Unije br. 44/2001. od 2000., opća sudska nadležnost se određuje po prebivalištu tuženika u jednoj od država EU, a ima li osoba prebivalište na području države članice pred čijim sudom je postupak pokrenut, to taj sud ocjenjuje po svom unutrašnjem pravu.

10. Kada stranac u RH stječe prebivalište?

To propisuju naši upravni organi (kod nas policija). U zemljama koje prihvaćaju prebivališta odlučuje SUD (pravo Velike Britanije).

11. Može li osoba imati samo jedno prebivalište ili ih ima više?

Danas učestala pojava multidomicilijarnosti – nepovoljna!

Polje primjene prebivališta

12. Primjena prebivališta u RH po ZRS / Polje primjene poveznice prebivališta po ZRS-u

61

Po ZRS prebivalište je uglavnom poveznica podrednog kolizijskog pravila:

za osobe bez državljanstva za mnoge vrste ugovora za učinke braka za učinke izvanbračne zajednice za odnose roditelja i djece za učinke posvojenja

U svim navedenim slučajevima (osim za ugovore) prebivalište je poveznica podrednog kolizijskog pravila koje se primjenjuje ako nije moguće primijeniti primarno pravilo s poveznicom državljanstva. Kod ugovora se također podredno upućuje na mjerodavno pravo s pomoću poveznice prebivališta - i to ugovorne stranke koja izvršava karakterističnu činidbu - ako stranke nisu sporazumno odredile mjerodavno pravo, tj. nisu iskoristile primjenu primarne poveznice autonomije stranaka koju propisuje ZRS.

13. Podredna poveznica za osobni statut

Ako osoba nema državljanstvo ili se ne može utvrditi, određuje se mjerodavno pravo prema prebivalištu.

14. Kada je prebivalište poveznica primarnog kolizijskog pravila?

Prebivalište je iznimno poveznica primarnog, tj. alternativnog kolizijskog pravila. Primjeri:

ZRS: Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo države dužnikova prebivališta odnosno sjedišta.

ZRS: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava: 3) po pravu oporučiteljevog prebivališta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti.

16. Rasprostranjenost poveznice prebivališta u hrvatskom mpp-u?

***PITANJE***

temeljna supsidijarna (podredna) poveznica za osobne, obiteljske i bračne predmete te kod ugovora element lokalizacije

alternativna poveznica za oblik oporučnog raspolaganja iznimno primarna poveznica čl. 26. ZRS značajna poveznica međunarodne nadležnosti čl. 46/1

Prebivalište je značajno kao poveznica u hrvatskom mpp-u naročito pri određivanju opće sudske nadležnosti; nadalje što se tiče isključive nadležnosti i priznanja te izvršenja odluka inozemnih tijela ako se radi o stranci (strankama), državljaninu (državljanima) RH.

POVEZNICA REDOVNO (UOBIČAJENO) BORAVIŠTE

Pojam

1. Definicija

Činjenični koncept koji definiramo u skladu s preporukama Vijeća Europe iz 1972.:

sjedište privatnih i društvenih životnih aktivnosti određene osobe permanentnost boravka: iako je uobičajeno boravište blisko čistom faktičnom boravku, ono mora biti više

povremeno ili slučajno mjesto boravka – izričaj „uobičajeno“ ili „redovno“ boravište ukazuje na stabilnost iako se smatra da je potrebno boraviti u određenom mjestu 6 mjeseci (dijete) odnosno 1 godina (odrasla

osoba) danas se sugerira manja rigidnost u samom trajanju boravka, a veću pozornost na intenzitetu boravka.

62

2. Pretpostavke za postojanje redovnog boravišta - u skladu s preporukama Vijeća Europe iz 1972.:

***PITANJE***

da boravak traje duže vremena da je trajao ili da će prema okolnostima slučaja još duže vremena trajati da osoba ima u toj državi težište životnih odnosa

Redovno boravište smatra se vrstom činjeničnog prebivališta kod kojeg se pretpostavlja animus manendi (namjera), dok kod prebivališta se animus manendi dokazuje.

3.Konstitutivni elementi uobičajenog boravišta

***PITANJE***

objektivni – faktični element boravka (mjesto stanovanja u određenom vremenu) subjektivni – voljni element navike, pravilnosti boravka animus residendi ne traži se poslovna sposobnost pa ga imaju i maloljetnici ako su socijalno integrirani

4.Razlika od prebivališta:

***PITANJE***

osoba može imati više prebivališta, ali samo jedno redovno boravište za zasnivanje prebivališta je potreban voljni relevantni čin (animus manendi), a za redovno boravište on se

pretpostavlja ako on boravi na nekom području duže vrijeme za nesposobne osobe postoji samo izvedeno prebivalište, ali one mogu imati redovito boravište

Prebivalište je pravni koncept i stoga ograničen, dok je boravište činjenični koncept (činjenica pretežnog boravka u nekoj državi).

Boravište u pravilu treba trajati najmanje 6 mjeseci da bi postalo redovno.

Poveznica redovnog boravišta upućuje na pravo redovnog boravišta – lex firmae habitationis.

5. Kada stranac u RH stječe boravište?

To propisuju upravni propisi.

Rasprostranjenost

6. Povijest primjene poveznice redovnog boravišta

Počela se primjenjivati u međunarodnim ugovorima već na početku 20. st. Nastala je kao pokušaj pomirivanja država koje stoje na stanovištu da je za osobni statut fizičke osobe mjerodavno pravo državljanina i onih koji stoje na stanovištu prebivališta.

Tako je nalazimo već u HK o uređivanju starateljstva nad maloljetnicima iz 1902. Posebno nakon Drugog svjetskog rata dolazi do široke primjene te poveznice u raznim međunarodnim ugovorima kao i određenim kodifikacijama mpp-a.

63

Konvencije ne definiraju redovno boravište, no ipak treba taj pojam odrediti autonomno, dakle nezavisno od unutrašnjih pravnih poredaka država ugovornica. U protivnom bi došlo do definiranja po legis fori, što bi sprečavalo ujednačenu primjenu konvencijskih rješenja.

7. Rasprostranjenost poveznice redovnog boravišta u pravu RH

***PITANJE***

u naš pravni poredak ulazi kroz HK pomoćna supsidijarna poveznica za osobne, obiteljske i bračne predmete alternativna poveznica za oblik oporučnog raspolaganja značajna poveznica našeg budućeg zakona i unificiranog europskog i međunarodnog prava akcesorni kriterij za opću međunarodnu nadležnost sudova RH sukladno čl.46/2

Poveznica redovno boravište ušla je u hrvatsko pravo time što su neke od konvencija u nas na snazi, npr . HK o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja iz 1961., HK o mjerodavnom pravu za cestovne nesreće iz 1971., HK o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode iz 1973.

Tako npr. uz druge alternativne poveznice koje upućujue na mjerodavno pravo za oblik oporuke po čl.31.st.1. ZRS, na osnovi navedene Haaške konvencije o mjerodavnom pravu za oblik oporučnih raspolaganja primjenjuje se i poveznica redovno boravište.

8. Nacionalni sistemi mpp-a i poveznica redovno boravište

Vrlo je rasprostranjena u njemačkom pravu za razna pitanja osobnog statuta fizičkih osoba, npr. za određivanje prezimena, za obveze uzdržavanja, za osobe bez državljanstva.

9. DILEMA između ove tri poveznice u osobnom statutu u širem smislu:

DRŽAVLJANSTVO

ZA – jaka veza, lako se utvrđuje i dokazuje, sadrži vezu sa porijeklom neke osobe PROTIV – često ne upućuje na najbliže pravo, suvremeni tempo života ga relativizira, teškoće kod apatrida i

polipatrida PREBIVALIŠE

ZA – prednost je što se njime lako asimiliraju useljenici PROTIV – podložno je čestim promjenama, multidomicilijarnost uvodi pravnu nesigurnost

UOBIČAJENO BORAVIŠTE

***PITANJE***

ZA – idealan kompromis između zagovornika državljanstva naprama zagovornicama prebivališta: iako je UB u pravilu puno bliže konceptu prebivališta, prihvatljivije je u okolnostima pojačane mobilnosti ljudi; odgovara pravnim i činjeničnim okolnostima društvenog okruženja osobe o kojoj se radi: održava najbližu vezu kao ratio mpp-a, često korespondira s pravilima o međunarodnoj nadležnosti

PROTIV – faktički koncept koji je teško utvrditi, lako se mijenja

MJENIČNO PRAVO

1. Mjenica

64

Mjenica je instrument osiguranja plaćanja. Služi samo u svrhu toga da će nešto biti plaćeno. Vezana je uz neki drugi pravni posao. Prenosiva je (može bezbroj puta). Izdavatelj mjenice dužan je platiti imatelju mjenice.

2. Unifikacija mjeničnog prava

Rad na unifikaciji mjeničnog prava započeo je još prije 1. svjetskog rata sazivanjem Haških konferencija o unifikaciji mjeničnog i čekovnog prava, koje su održane 1910. i 1912. i rezultat koji je bio donošenje konvencije o jedinstvenom mjeničnom zakonu (tzv. Haški reglement). Tu je konvenciju potpisalo 26 država, ali je početak 1. svjetskog rata spriječio njenu ratifikaciju, tako da je taj pokušaj ratifikacije ostao nedovršen.

Nakon završetka rata pod okriljem Ekonomskog odbora Lige naroda u Ženevi je 1930. održana međunarodna konferencija za unifikaciju mjeničnog i čekovnog prava, na kojoj je prihvaćena Konvencija o jedinstvenom mjeničnom zakonu. Na drugom zasjedanju te konferencije 1931. prihvaćena je i Konvencija o jedinstvenom zakonu o čeku. Donesena je i Konvencija o rješavanju sukoba zakona kod mjenice, kojom su riješena određena pitanja mpp-a u vezi s mjenicom, o kojima se nije moglo ranije postići jedinstveno rješenje u Konvenciji o jedinstvenom mjeničnom zakonu.

Usprkos donošenju ŽK o jedinstvenom zakonu o mjenici, ostala je potreba da se neka pitanja mjeničnog prava riješe donošenjem odredaba o određenju mjerodavnog prava (tzv. kolizijskim odredbama), i to iz 2 razloga:

iako je donošenjem Konvencije o jedinstvenom mjeničnom zakonu učinjen velik korak prema unifikaciji mjeničnog supstancijalnog prava, same odredbe spomenute Konvencije ostavile su nacionalnom zakonodavstvu država potpisnica mogućnost da niz pitanja različito riješe, zbog čega je i dalje ostala potreba da se za ta različita rješenja među samim državama potpisnicama predvide tzv. kolizijske odredbe;

veliki dio država (SAD i zemlje Commonwealtha) ostao je izvan kruga ženevske Konvencije o jednoobraznom zakonu o mjenici.

Naš ZMj donosi tzv. kolizijske odredbe u čl. 94. do 100. u kojima su uglavnom preuzete odredbe ŽK o rješavanju sukoba zakona kod mjenice.

3. Zašto zemlje common law nisu pristupile Ženevskoj konvenciji o mjenici? / Zašto neke države nisu pristupile Ženevskoj konvenciji o obliku (to je ujedno i polje primjene konvencije) mjenične obveze?

Zemlje Commonwealtha joj nisu pristupile jer one nisu prihvatile kao mjerodavno pravo za određivanje pasivne mjenične sposobnosti stajalište koje je zastupala konvencija – pravo državljanstva. Te države su ostajale na stajalištu da je za osobni statut fizičke osobe mjerodavno pravo prebivališta i tako je nastao problem za određivanje pasivne mjenične sposobnosti.

Razlika je u mjerodavnom pravu za pasivnu mjeničnu sposobnost:

Konvencija – pravo državljanstva; države common lawa – pravo prebivališta (za osobni statut fizičkih osoba).

4. Da li je HK o mjenici bila uspješna i zašto?

65

Smatra se relativno uspješna. Prihvatilo ju je dosta država - 26, ali je početak 1. svjetskog rata spriječio njenu ratifikaciju, tako da je taj pokušaj ratifikacije ostao nedovršen.

5. Da li je ŽK o mjenici bile uspješna i zašto?

Smatra se da je ŽK o mjenici uspjela. Prihvaćana je 1930., dakle ona već 80 godina živi, radi i funkcionira i ništa se nije mijenjalo.

6. Koje je glavno pitanje, polje primjene ŽK?

Ona je riješila pitanje mjerodavnog prava za određivanje oblika ili forme preuzimanja mjenične obveze. Riješila je dakle samo jedno malo pitanje.

Mjenična sposobnost

7. Pasivna mjenična sposobnost / Čl. 94. ZMj

Čl. 94. Zakona o mjenici određuje mjerodavno pravo za tzv. pasivnu mjeničnu sposobnost - sposobnost trasanta trasirane mjenice, akceptanta, izdatnika vlastite mjenice, indosanta i avalista da se mjenično obveže - da primi mjeničnu obvezu.

Aktivna mjenična sposobnost - sposobnost biti vjerovnikom mjenične obveze. Vjerovnikom mjenice može biti svaka osoba, a od njezine pasivne mjenične sposobnosti zavisi hoće li moći dalje prenijeti mjeničnu obvezu na drugu osobu.

8. Mjerodavno pravo za pasivnu mjeničnu sposobnost

Za pasivnu mjeničnu sposobnost, naš ZMj određuje mjerodavnost domovinskog prava mjeničnog obveznika. Pri tome ostaju otvorena neka pitanja koja se pojavljuju u vezi s primjenom državljanstva kao poveznice, a koja ZMj nije izričito riješio:

Dvostruko ili višetruko državljanstvo (polipatridi) mjeničnog obveznika – Vrijede opća pravila mpp-a za rješenje pitanja tzv. pozitivnog sukoba državljanstva. Ako, dakle, mjenični obveznik ima 2 ili više državljanstava, od kojih je jedno domaće državljanstvo, tj. državljanstvo suda koji odlučuje u sporu, postojanje domaćeg državljanstva isključuje svako drugo strano državljanstvo, i mjenični se obveznik smatra isključivo državljaninom države čiji organ odlučuje u konkretnom predmetu. Ako, pak, mjenični obveznik ima državljanstvo 2 ili više stranih država, sud će morati ocijenit, uzevši u obzir okolnosti konkretnog slučaja, koje je njegovo aktivno ili efektivno državljanstvo tj. kojim se državljanstvom ta osoba služi. To će biti državljanstvo države u kojoj polipatrid ima svoje prebivalište.

Mjenična sposobnost apatrida - osoba bez državljanstva – Tu prazninu potrebno je dopuniti općim pravilom o mjerodavnom pravu za statusna pitanja apatrida. O tome koje pravo treba uzeti kao mjerodavno postoje različita mišljenja, ali se kao dvije jedino opravdane mogućnosti predlažu prebivalište ili redovno boravište obveznika. Mjenična sposobnost apatrida uvijek će se moći ocjenjivati barem po pravu mjesta gdje su mjeničnu obvezu preuzeli, a to je u času preuzimanja obveze ujedno i njihovo boravište.

9. Kako je zakon o mjenici riješio slučaj u kojem poveznica državljanstva upućuje na nejedinstven pravni poredak? / Kako je riješeno upućivanje na nejedinstveni poredak kod mjenice?

Slučaj kad državljanstvo kao poveznica upućuje na nejedinstveni pravni poredak – ZMj nije riješio koje će se od više prava, koja vrijede na području jedne te iste države (interlokalna, interpersonalna pravila), smatrati "domovinskim pravom" mjeničnog obveznika, pa će za naše pravo vrijediti opće pravilo o primjeni prava države čiji je pravni sistem nejedinstven (čl. 10. ZRS).

Pitanje relevantnog vremena za ocjenjivanje koje će se državljanstvo uzeti u obzir, ako je mjenični obveznik promijenio državljanstvo nakon preuzimanja obveze – Nije izričito riješeno ZMj u čl. 94/1, pa će biti mjerodavno državljanstvo u času preuzimanja obveze, a ne ono koje je obveznik stekao kasnije.

66

= promjena državljanstva = mobilni sukob zakona ili fiksirani trenutak

10. Koje je mjerodavno pravo za ocjenu pasivne mjenično-pravne sposobnosti u slučaju renvoi?

Druga rečenica čl. 94/1 ZMj prihvatio je renvoi u oba svoja oblika pri određivanju mjerodavnog prava za ocjenu pasivne mjenične sposobnosti. Primijenit će se ono pravo na koje su uputile tzv. kolizijske odredbe domovinskog prava. Trebalo bi uzeti u obzir samo kolizijske odredbe domovinskog prava, dakle ne bi se moglo uzimati u obzir i kolizijske odredbe ovog prava na koje je uputilo domovinsko pravo. Time se sprječava upućivanje ad infinitum.

Uzvrat: Za mjeničnog obveznika koji je danski državljanin s prebivalištem u RH, hrvatski sud koji odlučuje o njegovoj pasivnoj mjenično-pravnoj sposobnosti će ustanoviti na temelju čl. 94/1 da je mjerodavno dansko pravo kao domovinsko pravo, ali kolizijska odredba danskog prava određuje, kao mjerodavno pravo, pravo prebivališta - dakle, hrvatsko pravo. Stoga će naš sud primijeniti naše supstancijalno pravo u ocjeni da li je mjenični obveznik Danac mjenično sposoban.

Upućivanje na treće pravo: Ako je mjenični obveznik danski državljanin s prebivalištem u Švicarskoj, a o njegovoj pasivnoj mjeničnoj sposobnosti odlučuje hrvatski sud, kao domovinsko pravo bit će mjerodavno dansko pravo, ali kolizijska odredba danskog prava upućuje na pravo prebivališta, dakle na švicarsko pravo. Stoga će biti mjerodavno švicarsko supstancijalno pravo za određivanje mjenične sposobnosti Danca.

11. Hoće li biti valjano obvezan mjenični dužnik koji nije sposoban po svom domovinskom pravu, niti po pravu na koje je domovinsko pravo uputilo?

Mjenični obveznik koji nije sposoban po svom domovinskom pravu, niti po pravu na koje je domovinsko pravo uputilo, ipak će biti valjano obvezan ako je svoj potpis dao na području države po čijem bi supstancijalnom pravu imao pasivnu mjenično-pravnu sposobnost - mjerodavnost legis loci actus, i to zbog pravne sigurnosti i zaštite povjerenja koje je imao vjerovnik po pravu zemlje u kojoj je mjenični dužnik preuzeo mjeničnu obvezu.

Razlozi sigurnosti i jednostavnosti u mjeničnom prometu nalažu da se prihvati pravilo po kojem je dovoljno da mjenični dužnik bude sposoban po pravu mjesta gdje je obvezu preuzeo.

Ovo nije iznimka, već se sadržajno radi o alternativnoj mjerodavnosti - bilo domovinskog prava obveznika, odnosno prava na koje ono upućuje, bilo prava mjesta preuzimanja mjenične obveze.

12. Postoje li kod ŽK o rješavanju sukoba zakona kod mjenice, rezerve po pitanju mjenične sposobnosti?

Postoji rezerva iz čl. 2/3 Ženevske konvencije koju naše pravo nije prihvatilo, po kojoj se primjena legis loci actus (pravo mjesta zaključenja pravnog posla) može isključiti za vlastite državljane. To znači da će to pravo vrijediti i za državljane RH koji preuzimaju mjenične obveze u inozemstvu, iako po našem pravu nisu mjenično-pravno sposobni. Dok npr. obveza državljanina Njemačke, koji je nesposoban po njemačkom pravu, neće biti valjana, iako je on sposoban po pravu zemlje u kojoj je mjeničnu obvezu preuzeo.

Oblik mjeničnih obveza

13. Mjerodavno pravo za oblik mjeničnih obveza

67

Za oblik mjeničnih obveza mjerodavno je legis loci actus (pravo mjesta gdje je pojedina mjenična obveza primljena). Ta je mjerodavnost obligatorna - mjenična obveza mora biti valjana po tom pravu odnosno pravilo locus regit actum ovdje nije fakultativno (kao npr. kod oblika ugovora ili kod oblika oporuke, gdje mogu alternativno vrijediti i neka druga prava).

Ipak postoje 2 iznimke koje su navedene u čl. 95/2 ZMj:

Djelovanje nevaljanosti ranije obveze na obveze koje su primljene iza nje na mjenici – Ako je neka obveza nevaljana po pravu mjesta gdje je primljena, ali odgovara obliku koji je predviđen po pravu mjesta gdje je primljena neka kasnija obveza, okolnost da je ranija obveza nevaljana neće utjecati na valjanost kasnijih obveza. Ta je iznimka u skladu s načelom samostalnosti mjeničnih obveza, ali je iznimka i od pravila locus regit actum i od pravila o neprekinutom nizu valjanih indosamenata kojima se mora iskazati zakoniti imalac mjenice. Ipak, obveza koja je nevaljana po pravu mjesta na kojem je primljena ne smije biti potpuno nevaljana. Ona mora biti valjana barem po pravu jednog od mjesta na kojem je primljena neka kasnija obveza. Ovaj izuzetak se ne odnosi na nevaljanost temeljne mjenice – ako, naime, osnovna obveza iz mjenice nije valjana, tada nema ni valjane mjenice. Valjanost osnovne obveze nužna je pretpostavka za valjanost svih ostalih obveza iz mjenice, ali i za postojanje mjenice kao vrijednosnog papira. Ako ta osnovna obveza nije valjana po pravu mjesta gdje je preuzeta, ne može se uopće dalje govoriti o mogućoj valjanosti ostalih, kasnijih obveza iz mjenice, pa je stoga očito da se prvi izuzetak ne može odnositi na nevaljanost tzv. temeljne mjenice.

Mjenične obveze koje naši državljani preuzimaju u inozemstvu – Ako takve obveze ne odgovaraju pravu mjesta gdje su preuzete, a mjenični odnos dužnika i vjerovnika ograničen je samo na naše državljane, mjenične obveze će biti valjane ako odgovaraju odredbama o obliku koji je propisan našim zakonom.Ova je iznimka predviđena i u ŽK, ali kao rezerva, i to s nešto drukčijim sadržajem nego što je onaj u našem ZMj. Po ŽK dovoljno je da se radi o obvezniku koji je državljanin države suda (i koja je tu rezervu prihvatila) i da je po njezinu pravu obveza valjana što se tiče oblika, pa da se u toj zemlji obveza smatra valjanom. Nije uopće važno tko je vjerovnik, tj. da li je osoba kojoj je mjenična obveza dana također državljanin te države. Dakle, iznimka iz ZMj je uža od mogućnosti koju pruža rezerva iz ŽK.

14. Načelo samostalnosti mjenične obveze

Načelo samostalnosti mjenične obveze nalaže da se pri ocjenjivanju valjanosti svake od njih, pojedina obveza uzima nezavisno od ostalih obveza iz iste mjenice. Npr. za obvezu trasanta vrijedi pravo mjesta izdavanja trasirane mjenice, za obvezu akceptanta pravo mjesta gdje je učinjen akcept (prihvat), a za valjanost pojedinog indosamenta pravo mjesta gdje je on učinjen.

Valjanost osnovne mjenične obveze (obveze trasanta trasirane mjenice ili obveze izdatnika vlastite mjenice) pretpostavka je za valjanost svih ostalih obveza iz mjenice, jer bez valjanosti osnovne mjenične obveze nema ni valjane mjenice, tako da se o valjanosti ostalih obveza ne može niti govoriti. Svako prenošenje mjenične obveze s jedne osobe na drugu je samostalno.

15. Je li mjesto „primitka“ mjesto na kojem je mjenična obveza potpisana ili mjesto gdje je mjenica predana vjerovniku?

Naš zakon govori o mjestu gdje su mjenične obveze "primljene", a ne o mjestu gdje su potpisane, kao što to govori čl. 3/1 ŽK. U svezi s tim postavlja se i pitanje koje je to mjesto "primitka". Da li je to mjesto na kojem je mjenična obveza potpisana ili npr. mjesto gdje je mjenica predana vjerovniku. Naš ZMj u čl. 94/2 govori o potpisu, pa se može smatrati da se i u toj odredbi i u odredbi čl. 95/1 radi o istom mjestu, jer je riječ i o istoj vrsti akta.

16. Koje se mjesto smatra mjestom primanja obveze kad se mjesto stvarnog potpisivanja razlikuje od mjesta naznačenog na mjenici, kakva je to presumpcija? / koje se mjesto smatra mjestom potpisivanja mjenice, kad se mjesto stvarnog potpisivanja razlikuje od mjesta naznačenog na mjenici i kakva je to presumpcija?

68

Kao mjesto primanja mjenične obveze smatra se ono mjesto gdje je doista stavljen potpis mjeničnog obveznika, a ne mjesto koje je na mjenici naznačeno, dakako ako su ta dva mjesta različita. Naznaka na mjenici o tome koje je mjesto ono gdje je obveza primljena predstavlja presumpciju, i to oborivu presumpciju. Stoga pošteni stjecatelj mjenice (vjerovnik bona fide) mora dokazivati da se radi o neslaganju naznačenog i stvarnog mjesta potpisivanja i da se on pouzdao u istinitost naznake. Vjerovnik bona fide ima opciju: može dokazivati da mjenična obveza nije potpisana na naznačenom mjestu, ili može inzistirati na tome da se primjeni pravo mjesta koje je na mjenici naznačeno, jer se on pouzdao u tu naznaku.

17. Ako na mjenici nema naznake o mjestu, koje će se mjesto uzimati kao mjesto potpisivanja mjenice?

Ako na mjenici uopće nema naznake o mjestu na kojem je obveza potpisana, postoji oboriva pretpostavka da je to mjesto obveznikova prebivališta. To, međutim, ne vrijedi za obvezu trasanta, jer je jedna od bitnih pretpostavki trasirane mjenice naznaka o danu i mjestu izdavanja.

18. Učinak nebiljegovanja mjenice po Ženevskoj konvenciji

ŽK je obvezala države ugovornice da svoja zakonodavstva urede tako da valjanost mjenične obveze ne zavisi od ispunjenja taksenih propisa. No te države mogu donijeti odredbe kojima ostvarivanje mjeničnih prava iz nebiljegovane mjenice uvjetuju prethodnim plaćanjem propisanih taksa i kazni za učinjeni financijski prekršaj. Zemlje po čijem je pravu mjenica izravni izvršni naslov (npr. Italija) mogu to svojstvo mjenice učiniti zavisnim od ispunjenja taksenih propisa već u času izdavanja mjenice.

Učinci (djelovanje, sadržaj) mjeničnih obveza

19. Koje je pravo mjerodavno za učinak obveza akceptanta trasirane mjenice i izdatnika vlastite mjenice (glavni dužnici)?

Za učinak obveza akceptanta trasirane mjenice i izdatnika vlastite mjenice mjerodavno je pravo mjesta gdje su te isprave plative.

20. Koje je pravo mjerodavno za učinak obveza ostalih mjeničnih dužnika (trasant, indosant, avalist, intervenijent)?

Za učinak obveza ostalih mjeničnih dužnika (trasanta, indosanta, avalista, intervenijenta) vrijedi pravo mjesta gdje su te osobe potpisale svoju obvezu (lex loci actus).

Pravo regresa

21. Pravo regresa

Imalac mjenice može vršiti regres zbog neakceptiranja ili zbog neplaćanja mjenice prema indosantima, trasantu, avalistima indosanta i trasanta, te prema akceptantu za čast (akceptantu-intervenijentu) o dospijeću mjenice, ako ona nije plaćena, a prije dospijeća, u 3 slučaja:

ako je prihvat potpuno ili djelomično odbijen ako je otvoren stečaj ili prisilna likvidacija nad imovinom trasata

a) bez obzira na to je li on akceptirao mjenicu ili nije, ili

b) ako trasat obustavi plaćanja, odnosno

c) ako je izvršenje na njegovoj imovini ostalo bezuspješno;

69

ako je otvoren stečaj ili prisilna likvidacija nad imovinom trasata mjenice koja se ne smije podnijeti na akcept.Lex loci actus pojedine mjenične obveze mjerodavna je za pitanje da li prema indosantu, trasantu ili avalistu nastaje regresna obveza tj. da li se prema njemu može tražiti regresna obveza. No za ostvarivanje protesta potrebno je da se ispune i neke radnje kao što su

podnošenje mjenice na akcept ili na plaćanje, zatim protest i notifikacija.

22. Koje je pravo mjerodavno za oblik i rokove protesta, te oblike ostalih činjenja od kojih zavisi vršenje i održanje mjeničnih prava (i održanje prava regresa) prema ŽK i ZM?

Ženevska konvencija o rješavanju sukoba zakona kod mjenice i naš zakon donose odredbu o obliku i rokovima protesta i o obliku ostalih činjenja od kojih zavisi vršenje i održanje mjeničnih prava, dakle i održanje prava regresa, i određuju da je za to pitanje mjerodavno pravo mjesta gdje treba podići protest ili izvršiti određeno činjenje. No koja su činjenja potrebna za održanje prava regresa prema pojedinom regresnom obvezniku, određuje pravo koje je mjerodavno za učinak pojedine regresne obveze, dakle pravo mjesta gdje su one primljene. Tako će za činjenja koja su potrebna za održanje prava regresa protiv pojedinog indosanta biti mjerodavno pravo mjesta gdje je on potpisao indosament, za regres protiv trasanta mjenice bit će mjerodavno pravo mjesta izdanja mjenice.

23. Koje je pravo mjerodavno za sadržaj svake regresne obveze?

Za sadržaj svake regresne obveze mjerodavna je lex loci actus - pravo mjesta preuzimanja (potpisivanja) obveze trasanta, indosanta, avalista i akceptanta na čast (intervenijenta).

24. Mjerodavno pravo za rokove za ostvarenje regresnih prava prema čl. 98 ZM?

Dok je za sadržaj svake regresne obveze mjerodavna njezina lex loci actus, za pitanje rokova potrebno je da za sve regresne obveze vrijedi isto pravo. To zahtijeva sigurnost mjeničnog prometa. Zbog toga ZMj određuje da za rokove ostvarivanja regresnih zahtjeva prema svim regresnim obveznicima jedinstveno vrijedi pravo mjesta izdanja mjenice.

Ograničenje akcepta i djelomična isplata

25. Mjerodavno pravo za ograničenje akcepta i djelomičnu isplatu?

Dva su pitanja za koja su i ŽK i naš ZMj donijeli posebno rješenje s ciljem otklanjanja mogućih sumnji glede njihove kvalifikacije:

dopustivost ograničenja akcepta na dio svote – ono po svojoj prirodi ulazi u okvir učinka (djelovanja) mjenične obveze akceptanta mjenične obveze akceptanta trasirane mjenice pa da se otkloni svaka sumnja o tome da i za to pitanje vrijedi isto pravo kao i za učinak obveze akceptanta izričito je određena mjerodavnost prava mjesta plaćanja

dužnost primanja djelomične isplate mjenice sa strane imaoca – da se unaprijed odredi točno poznato pravo za ocjenu pitanja da li imalac mjenice može ili ne može odbiti djelomičnu isplatu od strane akceptanta (ili izdatnika vlastite mjenice), određeno je i ŽK i našim ZMj da se na pitanje dužnosti primanja ili neprimanja djelomične isplate primjenjuje pravo mjesta plaćanja mjenice.

Građanskopravni odnos na kojem se zasniva mjenica

70

26. Nabrojite stanovišta na kojima se zasniva građanskopravni odnos mjenice i koje je stanovište prihvaćeno u našem pravu?

Mjenica nije nikad izdana a da ne postoji neki drugi pravni posao između stranaka, tzv. temeljni posao (kupoprodaja, zajam itd.). Zbog toga se postavlja pitanje kakav je odnos između tih pravnih poslova – temeljnog pravnog posla i mjenice. O tome postoje 2 osnovna stanovišta:

Njemački sistem – zasniva se na načelu apstraktnosti mjenice. Slijedi ga i naš zakon. Prava i obveze iz mjenice nezavisni su od osnovnog pravnog posla koji je bio povod izdavanju mjenice. Imaoc mjenice protiv trasanta, akceptanta i indosanta ima pravo na zahtjev na vraćanje neopravdanog obogaćenja ako su njihove obveze utrnule uslijed zastare ili uslijed toga što su bile propuštene radnje koje su potrebne za održanje mjeničnih prava. Ostali mjenični dužnici oslobođeni su svojih obveza u takvom slučaju (čl. 85. ZMj). Takvo pravo na vraćanje neopravdanog obogaćenja jest mjenično pravo, a ne građanskopravni zahtjev.

Francuski sistem – zasniva se na spajanju prava iz mjenice s pravnim odnosom (građanskopravnim ili trgovačkopravnim) između trasanta i trasata, tako da imaocu mjenice pripada, osim prava iz mjenice, i pravo na tražbinu izdatnika (trasanta) prema trasatu, koja je bila osnova za izdavanje mjenice, odnosno pravo na sredstva koja je trasant stavio trasatu na raspolaganje da bi taj mogao mjenicu akceptirati i platiti. Imalac mjenice ima tzv "pokriće" na spomenutoj tražbini odnosno sredstvima.

27. Mjerodavno pravo za pitanje stječe li imalac mjenice tražbinu, koja je dala povoda izdanju mjenice prema ŽK i ZMj?

Za pitanje da li imalac mjenice stječe tražbinu, koja je dala povoda izdanju mjenice, mjerodavno je pravo mjesta izdanja mjenice.

Gubitak ili krađa mjenice

28. Kakav postupak treba poduzeti da se mjenici oduzme pravna snaga u slučaju da je pokuša iskoristiti neovlaštena osoba?

U slučaju gubitka ili krađe mjenice postavlja se pitanje kakav postupak treba poduzeti da se mjenici oduzme pravna snaga u slučaju da je pokuša iskoristiti neovlaštena osoba. Što se tiče postupka, postoje 2 sistema:

sistem amortizacije – mjenica se poništava kao vrijednosni papir, s tim da podnositelj prijedloga za amortizaciju može na temelju odluke o amortizaciji ostvarivati svoja mjenična prava prema akceptantu, odnosno prema trasantu neakceptirane mjenice kao da ima neamortiziranu mjenicu;

sistem opozicije – poznaje ga francusko pravo, sprječava se stjecanje prava iz mjenice od neovlaštene osobe čak i kad je ona u dobroj vjeri.

29. Koje je pravo mjerodavno za gubitak ili krađu mjenice prema ŽK i ZMj? / Mjerodavno pravo za mjere koje se imaju poduzeti u slučaju gubitka ili krađe mjenice / Članak 100. Zakona o mjenici

Zbog praktičnih razloga (jer će ostvarivanje prava iz mjenice sa strane neovlaštene osobe biti poduzeto u mjestu plaćanja) ŽK i naš ZMj određuju da je mjerodavno pravo mjesta plaćanja mjenice za određivanje mjera koje se imaju poduzeti u slučaju gubitka ili krađe mjenice.

71

ČEKOVNO PRAVO

1. Ženevska konvencija o čeku

Na drugom zasjedanju Ženevske konferencije o ujednačenju mjeničnog i čekovnog prava 1931. donesene su 2 konvencije: Konvencija o jedinstvenom zakonu o čeku i Konvencija o rješavanju nekih sukoba zakona kod čeka.

Nakon Zakon o čeku, koji je donesen 1946., nije prihvatio navedene ženevske Konvencije, zbog toga što ŽK dopušta da se ček vuče i na druge osobe, a ne samo na banku, te zbog toga što je po našem zakonu vučenje čeka bez pokrića zabranjeno i kažnjivo, a ŽK nema tako oštro rješenje i dopušta da čak izuzetno bude i kreditno, a ne samo platežno sredstvo.

2. Odnos čeka i mjenice

Ček je dosta srodan mjenici, ali postoje i neke vrlo značajne razlike.

Ček je platežno sredstvo, dok je mjenica kreditni vrijednosni papir koji se izdaje kad netko nema gotovog novca, i to za osiguranje plaćanja koje će dospjeti tek nakon određenog vremena. Ček se, naprotiv, izdaje kad dužnik ima pokriće u banci pa želi raspolagati tim novcem. Zbog toga je ček uvijek plativ po viđenju i njegova dospjelost ne može biti drukčije određena.

Čekovna sposobnost

3. Čekovna sposobnost

Čekovna pasivna sposobnost obuhvaća samo sposobnost trasanta, indosanta i avalista, koji su regresni obveznici, ali ne i trasata na kojeg se ček vuče. Sposobnost da se bude trasatom čeka ograničena je u našem zakonu samo na banke odnosno bankare.

Dakle, osim za trasata, u našem pravu u cijelosti vrijede i za ček pravila o pasivnoj mjeničnoj sposobnosti iz čl. 94. ZMj.

Oblik čekovnih obveza

4. Oblik čekovnih obveza / Koje je po Ženevsko konvenciji o rješavanju nekih sukoba zakona kod čeka mjerodavno pravo za oblik čekovne obveze? / Mjerodavno pravo za oblik kod čeka

Prema ŽK vrijedi lex loci actus s iznimkama koje vrijede i za mjenicu, ali dodaje da je za valjanost oblika čekovnih obveza dovoljno da su one valjane prema pravu mjesta plaćanja. Vrijede, dakle, fakultativno i lex loci actus i lex loci solutionis.

Ne može se opravdano tvrditi da i u našem pravu vrijedi alternativna mjerodavnost legis loci solutionis za oblik čekovnih obveza, premda bi to inače odgovaralo prirodi čekovnih obveza.

5. Klauzula pokrića na čeku

S obzirom na to da se radi o bitnom sastojku čeka, treba i za to pitanje vrijediti pravo mjesta izdanja čeka. Po pravima nekih zemalja potrebno je da pokriće stvarno i postoji da bi ček bio valjan. Naše pravo ne čini valjanost čekovne obveze zavisnom od stvarnog postojanja pokrića, ali u slučaju da trasant nema pokrića kod trasata, premda je na ček stavio klauzulu pokrića, određuje da će morati nadoknaditi imaocu čeka potpunu štetu.

72

6. Koje pravo je mjerodavno za pitanje čini li odredba o dospjelosti na čeku, koja nije dospjelost po viđenju, ček nevaljanim što se tiče oblika?

Pitanje da li odredba o dospjelosti na čeku, koja nije dospjelost po viđenju, čini ček nevaljanim što se tiče oblika, treba prosuditi po pravu mjesta izdanja čeka (odnosno prema pravu mjesta plaćanja u zemljama koje su prihvatile ŽK). Po našem je zakonu klauzula o dospjelosti čeka, drugačije nego po viđenju, nevaljana, i takva isprava nije ček.

Učinci (djelovanje, sadržaj) čekovnih obveza

7. Koje je osnovno pravilo koje vrijedi za određivanje mjerodavnog prava za učinak čekovnih obveza?

Kao i za mjenicu, osnovno pravilo koje vrijedi za određivanje mjerodavnog prava za učinak čekovnih obveza je načelo nezavisnosti i primjena legis loci actus.

Čekovni trasat nije obveznik iz čeka, pa se na njega ne može primijeniti pravilo o akceptantu trasirane mjenice, jer kod čeka nema akcepta. ŽK određuje izrijekom mjerodavnost legis loci actus za učinak čekovnih obveza. Prema odredbama prava mjesta preuzimanja svake pojedine čekovne obveze ocjenjuju se sljedeća pitanja:

kako odgovara pojedini čekovni obveznik; kakvi prigovori pripadaju pojedinom čekovnom obvezniku prema onom koji postavlja regresni zahtjev zbog

neisplate; opseg pojedine čekovne obveze; prenosivost prava iz čeka.

Našim Zakonom o čeku koji upućuje samo na analognu primjenu tzv. kolizijskih odredaba iz ZMj, nisu riješena neka pitanja o mjerodavnom pravu koja su specifična za ček. Ta pitanja, međutim, izričito rješava ŽK, koja određuje da se na njih ima primijeniti pravo mjesta plaćanja čeka, pa smatramo da bi ta rješenja trebala vrijediti i u našem pravu. To su sljedeća pitanja koja se odnose na isplatu čeka i na neke obveze trasata, dakle uglavnom na modalitete plaćanja:

može li se ček akceptirati, certificirati ili vizirati i kakvo je djelovanje takvih radnji; mora li imalac čeka primiti djelomičnu isplatu ili je čak može tražiti; može li ček biti precrtan i što znači takvo precrtavanje, te može li se na ček staviti naznaka "samo za

obračun" ili druga naznaka u istom smislu i kakvo je djelovanje takve naznake; može li trasant (izdatnik) opozvati ček ili se na drugi način protiviti njegovoj isplati.

Pravo regresa

8. Pravo regresa

Pravo regresa može imalac čeka ostvarivati prema indosantu, trasantu ili avalistu prema istim načelima koja vrijede za mjenicu, tj. nakon podnošenja čeka na isplatu, podignutog protesta i eventualno obavljene notifikacije.

Za svaku pojedinu obvezu mjeničnih regresnih obveznika vrijedi lex loci actus te obveze. Kod čeka bi primjena ovog prava mogla dovesti do velikih neprilika za imaoca čeka pa je zbog toga ŽK donijela odredbe o mjerodavnosti prava mjesta plaćanja za rokove podnošenja čeka na plaćanje i za određivanje pitanja koje su radnje potrebne za održanje regresnih prava. Ta rješenja trebalo bi prihvatiti i naše pravo.

9. Mjerodavno pravo za oblik i rokove protesta i ostale radnje kojima se održavaju čekovna prava?

Za oblik i rokove protesta i ostalih radnji kojima se održavaju čekovna prava vrijedi pravo mjesta gdje se te radnje imaju izvršiti (kao i kod mjenice).

Za rokove ostvarenja regresnih prava (osim rokova za podnošenje čeka na plaćanje) mjerodavno je pravo mjesta izdanja čeka (kao i kod mjenice).

73

Građanskopravni odnos na kojem se zasniva ček

10. Građanskopravni odnos na kojem se zasniva ček

Čekovno pravo poznaje ista dva sistema koja poznaje i mjenično:

Njemački sistem – s čekom na ovlaštenog imaoca ne prelazi automatski i čekovno pokriće, koje mora biti naznačeno na čeku. Ovaj sistem vrijedi kod nas.

Francuski sistem – suprotno stajalište od njemačkog sistema – da pokriće prelazi ipso iure s prijenosom čeka.11. Mjerodavno pravo za pitanje stječe li imalac čeka i tražbinu koja je dala povoda izdanju isprave?

Kod mjeničnog prava za pitanje da li imalac mjenice stječe i tražbinu koja je dala povoda izdanju isprave mjerodavno je pravo mjesta izdanja mjenice. To bi se rješenje imalo analogno primijeniti i na ček. ŽK donosi, međutim, drukčije rješenje, tj. određuje za to pitanje mjerodavnim pravo mjesta plaćanja čeka. Dvojbeno je da li se takvo rješenje može prihvatiti i u našem pravu.

Gubitak ili krađa čeka

12. Gubitak ili krađa čeka

Prema ZMj za poduzimanje mjera iz slučaja gubitka ili krađe mjenice mjerodavno je pravo mjesta plaćanja. Takvo rješenje treba analogno prihvatiti i za ček. Jednako rješenje daje i ŽK o rješavanju sukoba zakona kod čeka.

STVARNI STATUT

ZRS:

1. Koje je mjerodavno pravo za vlasničke odnose glede stvari koje su u prijevozu?

Članak 18.: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima, te pravo raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu, mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi. Za navedene odnose u pogledu stvari koje su u prijevozu mjerodavno je pravo mjesta odredišta (opredjeljenja). Za navedene odnose na prijevoznim sredstvima mjerodavno je pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva, ako propisima Republike Hrvatske nije drukčije određeno.

POVEZNICA MJESTO GDJE STVAR LEŽI

1. Locus rei sitae!

Poveznica mjesto gdje stvar leži (locus rei sitae) odnosi se prvenstveno na određivanje mjerodavnog prava za određene objekte pravnog odnosa. Tako se njome upućuje na mjerodavno pravo za stvarna prava na pokretninama i nekretninama - stvarni statut je dakle lex rei sitae.

Uz to ta poveznica u određenim pravnim poretcima upućuje na mjerodavno pravo za nasljeđivanje nekretnina.

74

Mjesto gdje stvar leži i stvarni statut

2. Kojom se poveznicom određuje stvarni statut?

Stvarni statut se određuje navedenom poveznicom u hrvatskom i stranom mpp-u te u određenim međunarodnim ugovorima.

Čl. 18. ZRS: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi.

PZ: Njegovo jednostrano kolizijsko pravilo, po kojem se primjenjuje hrvatsko pravo na pravo vlasništva i stvarna prava na brodu u gradnji koji se gradi u RH, također polazi pri određivanju stvarnog statuta od poveznice mjesta gdje se stvar nalazi.

Od navedene poveznice odstupa se upućivanjem na pravo najuže veze.

3. Primjena poveznice lex rei sitae kod određivanja stvarnog statuta? Što se sve uređuje na osnovi lex rei sitae?

Po tom pravu, na koje upućuje poveznica mjesto gdje stvar leži, prvenstveno se određuje nastanak, trajanje i prestanak stvarnih prava na tjelesnim stvarima - pokretninama i nekretninama - zatim njihov sadržaj i izvršavanje, prijenos i akcesornost, te i oblik pravnog posla o stvarnim pravima na nekretninama.

4. Primjena poveznice lex rei sitae kod određivanja ugovornog statuta

ZRS: Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina – iznimka od autonomije stranaka.

Teza 24.: Za ugovore koji imaju za predmet stvarno pravo na nekretnini mjerodavno je pravo države u kojoj se nekretnina nalazi.

Dakle, ZRS i Teze isključivo određuju mjerodavnost lex rei sitae za ugovore koji se odnose na nekretnine.

5. Načelo podjele

Načelo podjele - razlikuje se obveznopravni kauzalni posao i pravni posao kojim se raspolaže sa stvari. Tako po hrvatskom pravu npr. za stjecanje vlasništva na nekretnini potrebno je valjano očitovanje volje dosadašnjeg vlasnika da njegovo dosadašnje vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ali uz to i upis stjecatelja vlasništva u zemljišne knjige.

Ta podjela se reflektira i na kolizijskopravnoj razini, pa se tako kauzalni pravni posao podvrgava pod ugovorni, a njegove stvarnopravne posljedice pod stvarni statut. Tako se npr. po lex rei sitae ocjenjuje kako utječu nedostaci kauzalnog posla na stjecanje/gubitak stvarnih prava.

6. Teškoće u vezi određivanja mjesta gdje se pokretnina nalazi mogu nastati ako se za vrijeme transporta stvari zaključuju pravni poslovi koji utječu na njihova stvarna prava.

Primjer: Robu koja se transportira kamionom u Milano talijanskom kupcu, kupuje mađarsko poduzeće dok se kamion nalazi u tranzitu kroz Njemačku.

U takvom i sličnim slučajevima radi se o raspolaganju robom za vrijeme transporta, koje čini proizvođač u zemlji podrijetla ili trećoj državi, odnosno kupac ili daljnji kupac u državi odredišta ili nekoj trećoj zemlji. Uglavnom za

75

pravne poslove koji se tiču stvarnog statuta, odstupa se od poveznice mjesta gdje stvar leži, jer je to mjesto vrlo promjenjivo i stoga pravno nevažno, pa se zato primjenjuje poveznica MJESTO ODREDIŠTA. Tom se mjestu daje prednost pred mjestom odaslanja robe s kojim stvari nemaju više veze.

Primjer: ZRS: Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima, u pogledu stvari koje su u prijevozu, mjerodavno je pravo odredišta.

7. Kojom poveznicom se određuje stvarni statut za transportna sredstva? / Stvarni statut za transportna sredstva

Situs tih sredstava, jer se brzo mijenja, nepoznat je ili se nalazi izvan svakog državnog teritorija, nije pravno relevantan. Smatra se da ta sredstva imaju stoga najbližu vezu s pravom države svoje državne pripadnosti.

8. Vrijednosni papiri

***PITANJE***

Vrijednosni papiri su pokretnine i stoga pravo na te papire ocjenjuje se prema mjestu gdje se ti papiri nalaze - upućuje se na tzv. lex cartae sitae. Prelazi li s prijenosom vlasništva na papiru i pravo koje vrijednosni papir sadrži, ocjenjuje se po posebnom pravu, po statutu za vrijednosni papir, pa se tako za obveznice upućuje na ugovorni statut, a za udjele u trgovačkim društvima (dionice, udjeli) na osobni statut trgovačkog društva.

UGOVORNI STATUT (članak 19.)

ZRS:

1. Podredna poveznica za ugovorni statut:

Ako nije izabrano pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se:

za ugovore o prodaji pokretnih stvari – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prodavaoca;

za ugovor o djelu odnosno ugovor o gradnji – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka nalazilo prebivalište odnosno sjedište poslenika (poduzimača);

za ugovor o punomoći – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka nalazilo prebivalište odnosno sjedište opunomoćenika;

za ugovor o posredovanju – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište posrednika;

za ugovor o komisionu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište komisionara;

za ugovor o otpremanju (špediciji) - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište otpremnika;

za ugovor o zakupu pokretnih stvari - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zakupodavca;

za ugovor o zajmu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca;

za ugovor o posluzi - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poslugodavca;

za ugovor o ostavi - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ostavoprimca (depozitara);

za ugovor o uskladištenju - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište skladištara;

76

za ugovor o prijevozu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prevozioca;

za ugovor o osiguranju - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka nalazilo prebivalište odnosno sjedište osiguratelja;

za ugovor o autorskom pravu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište autora;

za ugovor o poklonu - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poklonodavca;

za burzovne poslove – pravo sjedišta burze; za ugovor o samostalnim bankarskim garancijama - pravo mjesta gdje se u vrijeme sklapanja ugovora nalazilo

sjedište davaoca garancija; za ugovor o prijenosu tehnologije - pravo mjesta gdje se u vrijeme sklapanja ugovora nalazilo sjedište

primaoca tehnologije; za imovinska potraživanja iz ugovora o radu – pravo države u kojoj se rad obavlja ili se obavljao; za ostale ugovore – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište

ponudioca.Izraz "ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo" zapravo označava prešutnu ili skrivenu najbližu vezu. Naša sudska praksa to nije prepoznala pa svi sudovi podredno primjenjuju navedeni katalog prava iz ZRS-a.

NEMOGUĆNOST PRIMJENE – složeni ugovori, ugovor o razmjeni, burzovni poslovi

NEADKEVATNI REZULTATI – npr. ugovori o prijenosu tehnologije da li primatelj ili davatelj tehnologije; najam nekretnine

PRAVNO-POLITIČKI RAZLOZI ZA ODSTUPANJE – zaštita slabije ugovorne strane

2. Mjerodavno pravo za ugovor o zakupu pokretnih stvari

primarno: izabrano pravo; podredno: pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište

zakupodavca.3. Mjerodavno pravo za ugovor o osiguranju

primarno: izabrano pravo; podredno: pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka nalazilo prebivalište odnosno sjedište osiguratelja.

4. Mjerodavno pravo za burzovne poslove

primarno: izabrano pravo; podredno: pravo sjedišta burze.

5. Primarno i podredno mjerodavno pravo za ugovor o prijenosu tehnologije

primarno – izabrano pravo; podredno – pravo mjesta gdje se u vrijeme sklapanja ugovora nalazilo sjedište primaoca tehnologije.

6. Ako kupac odbije preuzeti stvar koja je predmet ugovora o prodaji, koje je pravo po ZRS-u mjerodavno za daljnje postupanje prodavaoca? Obrazložite! / Mjerodavno pravo za način predaje stvari

Članak 23.: Pravo mjesta gdje se stvar mora predati mjerodavno je, ako ugovorne strane nisu drukčije ugovorile za način predaje stvari i za mjere koje treba poduzeti ako se odbije preuzimanje stvari.

7. Koje je mjerodavno pravo za jednostrani pravni posao?

Članak 26.: Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo dužnikova prebivališta odnosno sjedišta.

8. Koje je pravo mjerodavno za atipične slučajeve?77

Za atipične ugovore podredno je mjerodavna posljednja varijanta u katalogu, dakle – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca.

PRIMJER: Stranke su svoj ugovorni odnos nazvale "ugovorom o dugoročnoj poslovnoj suradnji", dok sud izvodi zaključak da, iako ovaj složeni odnos ima elemente brojnih ugovora, po svojim je najvažnijim sastojcima najbliži ugovoru o zajmu. Dalje primjenjuje čl. 20. ZRS-a nalazeći da posebne okolnosti slučaja iz prvog dijela ne postoje, te se odlučuje primijeniti pravilo čl. 20. toč. 8. Da li je sud proveo valjanu kvalifikaciju? Smatrate li ispravnom odluku suda? Sud nije proveo valjanu kvalifikaciju jer se radi o atipičnom ugovoru za kojeg treba primijeniti posljednju točku u katalogu.

POVEZNICA AUTONOMIJA, VOLJA STRANAKA

Općenito i rasprostranjenost

1. U koje vrste poveznica spada autonomija volje stranaka?

Autonomija volje stranaka spada u:

subjektivne (jer stranke same izabiru tu poveznicu) i primarne.

Primarna poveznica za određivanje mjerodavnog prava za ugovorne odnose u modernom mpp-u jest stranačka autonomija - mogućnost stranaka da same sporazumno izaberu mjerodavno pravo za svoj ugovor. Ako stranke iskoriste tu mogućnost izbora, po sporazumno izabranom pravu, tj. po lex autonomiae, ocjenjuju se njihovi međusobni ugovorni odnosi; dakle, u takvom slučaju stranke same izabiru ugovorni statut.

Primjer: ZRS: Za ugovor je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne stranke, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

U okviru prava EU, odredbe utvrđuje RK iz 1980. Ona sadrži razna ograničenja, npr. što se tiče ugovora o radu, s potrošačima, što se tiče pravila neposredne primjene.

2. Po kojim kolizijskim pravilima se ocjenjuje je li stranačka autonomija dozvoljena i koje su njene granice? / Granice izbora mjerodavnog prava

Je li stranačka autonomija dozvoljena i koje su njene granice, to se ocjenjuje po kolizijskim pravilima legis fori.

3. Povijesni razvoj stranačke autonomije

Charles Dumoulin (Francuska škola, 16. i 17. st.) za oblik pravnog posla proglašava mjerodavnim pravo mjesta zaključenja. To pravo mjerodavno je općenito i za ugovorne odnose, s tim što se locus contractus katkada smatra mjestom zaključenja, a katkada mjestom izvršenja ugovora.

Austrijski opći građanski zakonik (AOGZ) iz 1811. određuje između ostalog i mjerodavno pravo za ugovorni statut – što se tiče prava mjerodavnog za ugovorne obveze daju se razne vrste rješenja, zavisno od toga zaključuju li ugovor domaći li strani državljani, ili domaći sa stranim državljanima i zaključuje li se ugovor u tuzemstvu ili inozemstvu, tako se upućuje na lex fori, lex loci contractus ili na lex autonomiae – ovo posljednje samo ako se u tuzemstvu zaključuje ugovor između inozemaca ili u inozmstvu između stranaca i domaćeg državljanina.

78

Savigny priznaje samo posredni utjecaj stranaka na mjerodavno pravo i to ako odrede mjesto izvršenja ugovora; u takvom slučaju je mjerodavno pravo države tog mjesta.

Modernom razvoju stranačke autonomije mnogo je doprinijelo Mancinijevo učenje o individualnoj slobodi volje, što je došlo do izražaja u prihvaćanju kolizijskopravne autonomije u talijanskom GZ iz 1865.

4. Koje je pravo dolazilo do primjene kad nije bilo autonomije stranaka (prije 200-300 godina)?

Kada nije bilo poveznice autonomije stranaka, primjenjivalo se pravo mjesto zaključenja ugovora (lex loci contractus) i pravo mjesta izvršenja (lex loci solucionis). Dakle, išlo se od mehaničkih prema fleksibilnim poveznicama. Prva poveznica za ugovorne odnose je bila mjesto sklapanja ugovora koja je sve ugovore stavljala na istu razinu što znači da se nije mogla postići fleksibilnost.

5. Što znači poveznica lex loci solutionis?

Pravo mjesta izvršenja.

6. Poveznicu volja stranaka u novije vrijeme se utvrđuje i za neke druge kategorije vezivanja:

Njemačko pravo: za opće učinke braka, oporučno nasljeđivanje nekretnina koje leže u tuzemstvu, izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

Švicarsko pravo: za materijalnopravne učinke braka, za oporučno nasljeđivanje, izvanugovornu odgovornost za naknadu štete.

Teze: za izvanugovornu odgovornost za naknadu štete, imovinske odnose bračnih drugova, izvanbračnu zajednicu.

Autonomija stranaka je svojstvena ugovorima ali značajna je danas i za druga područja mpp-a (kao ograničena na nekoliko poveznica, izvedena kod ugovornog bračno-imovinskog režima).

Kolizijskopravna i materijalnopravna autonomija

7. Razlika između kolizijskopravne i materijalnopravne autonomije? / Što je materijalnopravna stranačka autonomija i po kojem pravu se ocjenjuje njezina dopuštenost?

Kolizijskopravnom autonomijom gotovo se isključivo primjenjuje izabrano pravo pa se isključuje primjena prava države koje bi se inače primijenilo da nema takvog izbora prava - izabiru cjelokupno pravo sa svim njegovim normama (i dispozitivnim i kongentnim).

Primjer: Hrvatsko trgovačko društvo i talijansko dioničko društvo u ugovoru o prodaji sporazumno su odredili primjenu švicarskog prava. Ako su stranke iz različitih pravnih poredaka, izabrat će pravo treće države - neutralno.

Hrvatsko i talijansko društvo za ugovor odrede mjerodavnim pravo države X, a za pitanja zatezne kamate odrede primjenu prava Y. Po pravu države X treba odrediti da li je dozvoljeno takvo materijalnopravno upućivanje za pitanje zatezne kamate. To je kolizijskopravno upućivanje!

Materijalnopravnom autonomijom (inkorporacija odredbi) stranke u svoj ugovor inkorporiraju samo dispozitivne odredbe određenog pravnog poretka - izabiru dijelove prava.

Materjalnopravna autonomija može se ugovara se za ugovore bez međunarodnog obilježja (primjer: dva hrvatska trgovačka društva ugovore da je za njihov ugovor o prodaji koji ima samo hrvatsko obilježje, što se tiče zastare tražbine mjerodavno francusko pravo) i za ugovore s međunarodnim obilježjem (primjer: hrvatsko i tursko trgovačko društvo za ugovor o djelu izaberu primjenu prava države X, dok za sva pitanja vezana uz zatezne kamate utvrđuju

79

primjenu odredaba francuskog prava). U ovom primjeru, materijalnopravno upućivanje na francusko pravo valjano je samo u okviru dispozitvnih pravila države X, koje pravo su stranke izabrale metodom kolizijskopravnog upućivanja.

Tumačenje takvih izabranih propisa pomoću materijalnopravnog upućivanja jest tumačenje sadržaja ugovornih odredaba, a ne pravnih normi.

Je li materijalnopravno upućivanje dozvoljeno i koji je njegov domet, ocjenjuje se po mjerodavnom pravu na koje upućuje polazno mpp (mpp legis fori). Ako je, pak, ugovoreno takvo upućivanje na ugovorne odnose bez međunarodnog obilježja, tada njegova valjanost i domet zavisi od pravnog poretka tuzemnog prava.

Dva hrvatska društva u svom ugovornom odnosu odluče da po pitanju skrivenih nedostataka stvari kod prodaje rabljenih stvari ugovorne strane ugovore rok i kraći od jedne godine. U tom smislu stranke mogu ugovoriti model npr. švicarskog materijalnog prava. To je inkorporacija odredbi!

8. Upućuje li kolizijskopravna autonomija na cjelokupni pravni poredak?

Da.

O izboru prava – općenito, mjerodavno pravo za izbor i vrijeme izbora

9. Kako se kvalificira sporazumni stranački izbor prava u odnosu na glavni ugovor za kojeg se ugovara mjerodavno pravo? / Uglava o izboru mjerodavnog prava

Sporazumni stranački izbor prava kvalificira se kao ugovor sui generis, što se razlikuje od tzv. glavnog ugovora za koji se ugovara mjerodavno pravo. Dakle, uglava o izboru mjerodavnog prava je STRANAČKI SPORAZUM – sui generis!

Primjer: U ugovoru o prodaji, zaključenom između hrvatskog i talijanskog trgovačkog društva, stranke su ugovorile da će se njihovi ugovorni odnosi prosuđivati po švicarskom pravu. U tom slučaju ugovor o prodaji je glavni ugovor, dok je posebni ugovor navedeni sporazum o mjerodavnom pravu.

10. Po kojem pravu se ocjenjuje valjanost sporazuma o mjerodavnom pravu? / Po kojem se pravu ocjenjuje valjanost sporazuma o izboru prava?

Za takav je sporazum mjerodavno pravo države koje su stranke izabrale. To je prihvatljivo i za hrvatski mpp koje o tome ne sadrži kolizijskopravno rješenje.

Ako su stranke npr. izabrale mjerodavnost njemačkog prava, tada njihov sporazum o izboru mjerodavnog prava treba također ocjenjivati po njemačkom pravu.

11. Izričit i prešutni izbor prava u RH / Izjave volje o sporazumu o mjerodavnom pravu

ZRS nije izrijekom napisao mogućnost da stranke prešutno izjave izbor prava. PZ je to decidirano rekao pa je tu sumnju otklonio ali ta praznina u ZRS-u još uvijek postoji.

ZRS ne spominje izričit i prešutni izbor prava kao načine izražavanja volje, ali se u praksi smatra da stranke mogu kao i u hrvatskom materijalnom ugovornom pravu, i prešutno zaključiti sporazum o izboru prava.

Prešutni način izbora, pored izričitog sporazuma, predviđa međutim PZ, Rimska konvencija iz 1980. te Uredba br.593/2008. o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze.

Prešutni stranački izbor mjerodavnog prava (prema PZ) treba utvrđivati i iz okolnosti svakog pojedinog slučaja.

80

Prešutni sporazum treba biti nedvosmislen, treba izlaziti iz ugovora ili iz okolnosti slučaja.

Kao relevantne okolnosti što proizlaze iz ugovora smatraju se npr.: ugovaranje sudske ili arbitražne nadležnosti, ugovaranje mjesta izvršenja ugovora, ugovorni jezik, primjena uzanci i općih uvjeta određene države. Što se tiče drugih okolnosti, po PZ to su okolnosti slučaja, to su npr.

zajednički osobni statut stranaka, ugovorena valuta, veza s drugim ugovorima, terminologija određenog pravnog poretka.

PRIMJER: Hrvatska tvrtka za proizvodnju poljoprivrednih strojeva Elinga nabavljala je sirovinu (čelični materijal) od BIH tvrtke Sfinga. Davne 1999. sklopile su prvi ugovorni odnos te nastavile uspješnu suradnju idućih nekoliko godina. Međutim, roba isporučena 13.1.2003. bila je manjkava, toliko loše kvalitete da je oštetila strojeve za obradu te uzrokovala težak zastoj u proizvodnji Elinge. Elinga za tu isporuku odbija isplatiti ugovorenu cijenu i prijeti Sfingi da će ustati tužbom ne pristane li na nagodbu oko naknade za prouzočenu štetu. Kako Sfinga tvrdi da je roba bila iste kvalitete kao i prije isporučena, ustraje na svom potraživanju i odlučuje prva utužiti Elingu za ugovoreni iznos. Zagrebački Trgovački sud nađe se pred predmetom s međunarodnim elementom i treba se odlučiti za mjerodavan materijalni propis. Utvrđuje da su ugovor za spornu isporuku strane sklopile putem telefaksa, gdje su odredile samo datum isporuke, količinu i cijenu u hrvatskim kunama, dok nije bilo klauzule o izboru mjerodavnog prava. Sud ipak nalazi da su iste stranke za prvi ugovorni odnos iz 1999. sročile ugovor u pismenoj formi, u duhu hrvatske pravne terminologije. Prava i obveze bile su strogo definirane te je kupac morao u roku od 8 dana od primitka robe isplatiti na račun prodavatelja iznos određenu u hrvatskim kunama, dok je Sfinga morala robu kvalitete dogovorene po standardu propisanom u pravu EZ isporučivati u tvorničko skladište nedaleko Zagreba. Taj je ugovor sadržavao i klauzulu o izboru nadležnosti u korist zagrebačkog Trgovačkog suda. Temeljem kojih bi indicija sud mogao zaključiti da se ovdje radi o prešutnom izboru prava?

12. Kad stranke mogu ugovoriti mjerodavno pravo?

Stranke obično biraju mjerodavno pravo prije ili tijekom zaključenja glavnog ugovora.

13. Naknadna izmjena izabranog prava

Stranke mogu naknadno izmijeniti već izabrano pravo, koja djeluje – zavisno od njihovog sporazuma – ex nunc ili ex tunc. Naknadno izabrano pravo ne smije biti na štetu prava i interesa trećih osoba.

Granice izbora i polje primjene izabranog prava

14. Što određuje granice izbora mjerodavnog prava? / U kojem pravu nalazimo okvire stranačke autonomije? / Navedite granice izbora mjerodavnog prava

Polazno mpp, dakle legis fori. Polazno pravo uvijek određuje granice.

15. Slučajevi isključive i ograničene stranačke autonomije / U kojim je slučajevima stranačka autonomija ograničena, a u kojim isključena?

Polazno mpp, dakle legis fori, određuje okvire (granice) stranačke autonomije. Stranke u pravilu mogu izabrati bilo koje pravo, ne moraju s njim biti ničim povezene. Autonomija će biti ograničena kada postoji propis koji ju ograničava na npr. pravo mjesta sklapanja ugovora.

Za određene vrste ugovora stranačka je autonomija isključiva ili ograničena. Primjeri:

81

isključiva – Švicarski zakon: autonomija stranaka je isključena za ugovore s potrošačima. ograničena – Švicarski zakon: Za ugovore o radu autonomija stranaka je ograničena samo na izbor

određenih pravnih poredaka i to onih koji s posloprimcem stoje u bliskoj vezi.U hrvatskom mpp-u ograničenja stranačke autonomije propisuju PZ, ZOSZP, ZRS, Zakon o zaštiti potrošača iz 2007., Obiteljski zakon:

POTROŠAČKI UGOVORI: Članak 4. ZZP: Izborom mjerodavnog prava potrošač koji ima boravište u Republici Hrvatskoj ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu.

UGOVORI O RADU: Članak 971. PZ: Za privatnopravne odnose koji proizlaze iz ugovora o zapošljavanju članova posade broda mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale. Ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, mjerodavno je pravo državne pripadnosti broda ako okolnosti ne upućuju na neko drugo pravo koje je činjenično ili pravno u bližoj vezi sa spornim odnosom i strankama. Primjena navedenih prava ne isključuje primjenu prisilnih propisa prava najbliže veze o odgovornosti za smrt i tjelesne ozljede člana posade ako su oni za člana posade povoljniji.

UGOVORI O PLOVIDBENIM ODNOSIMA: Članak 973. PZ: Na ugovore o pomorskim plovidbenim odnosima primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale. Članak 974.: Iznimno se primjenjuje na ugovore o iskorištavanju brodova ovaj Zakonik: 1) na odgovornost prijevoznika za oštećenje, manjak ili gubitak tereta čija se primjena ne može isključiti sporazumom stranaka, ako se luka ukrcaja ili odredište nalazi u Republici Hrvatskoj (IZRAŽENO TUZEMNO OBILJEŽJE); 2) ako bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego prema odredbama ovog Zakonika (HRVATKSI ZAKON JE MINIMALNA MAKSIMALNA MJERA).

UGOVORI O PRIJEVOZU PUTNIKA, PRTLJAGE, STVARI, POŠTANSKIH POŠILJAKA TE OBAVLJANJU KOMERCIJALNIH DJELATNOSTI KOJE NISU PRIJEVOZ OSOBA ILI STVARI U ZRAČNOM PROMETU: Članak 177. Odredbe ovoga Zakona o ugovorima ne primjenjuju se ako su stranke ugovorile primjenu određenoga drugog prava. Iznimno odredbe ovoga Zakona o ugovorima o iskorištavanju zrakoplova obvezno se primjenjuju: 1) kada su obje ugovorne strane - naručitelj prijevoza i prijevoznik - fizičke ili pravne osobe s prebivalištem, odnosno sjedištem, u Republici Hrvatskoj, a aerodrom se polaska ili odredišta nalazi u Republici Hrvatskoj, 2) ako bi se primjenom drugoga prava povrijedile prisilne odredbe ovoga Zakona, koje se sporazumom stranaka ne mogu isključiti i mijenjati, a aerodrom se polaska ili odredišta nalazi u Republici Hrvatskoj, 3) kad bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego primjenom odredaba ovoga Zakona.

Ograničenja se utvrđuju iz slijedećih razloga:

zbog preuzetih međunarodnih obveza, zbog toga što se utvrđuje da su određena hrvatska zakonska rješenja minimalna ili maksimalna mjera koja se

treba poštovati, zbog pretežne veze s domaćim pravnim poretkom ili zbog uređivanja takvih situacija koje treba prosuđivati

uvijek po domaćem materijalnom pravu, zbog uske povezanosti s domaćim pravnim poretkom, za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je

mjerodavno pravo države na području koje se nalazi nekretnina.Izabrano pravo ne može derogirati primjenu prinudnih pravila legis fori.

Nema ograničenja autonomije stranaka u pogledu jesu li stranke ovlaštene izabrati samo jedno pravo ili mogu sporazumno odrediti primjenu više prava za pojedine dijelove njihova ugovornog odnosa.

16. Najčešća ograničenja stranačke autonomije/Granice stranačke volje u izboru mjerodavnog prava?

Granice stranačke autonomije se procjenjuju/promatraju po kolizijskim pravilima legis fori:

javni poredak zaobilaženje zakona

82

renvoi17. Polje primjene izabranog prava tj. UGOVORNOG STATUTA koji se određuje bilo poveznicom stranačke autonomije ili nekom podrednom poveznicom

Polje primjene izabranog prava tj. ugovornog statuta koji se određuje bilo poveznicom stranačke autonomije ili nekom podrednom poveznicom, najčešće karakterističnom radnjom, je vrlo široko. Obuhvaća uglavnom sljedeće materije:

tumačenje ugovora ispunjenje obveza koje nastaju iz ugovora posljedice potpunog ili djelomičnog neispunjenja utvrđenje naknade štete utvrđenje zastare utvrđenje posljedica ništavosti

KONTROLA PRIMJENE POVEZNICA IZBJEGAVAJUĆOM KLAUZULOM

Općenito

1. Načini upućivanja na mjerodavno pravo

Zadaća mpp-a je da na osnovi kolizijskih pravila upućuje na primjenu prava koje s pravnom situacijom ima najužu, bitnu vezu. Određivanje sadržaja najuže veze, što uglavnom čini zakonodavac konkretiziranjem te poveznice, a samo iznimno organ primjene - što se događa ako kolizijsko pravilo jednostavno upućuje na pravo najuže veze - često se razlikuje u prostoru i vremenu, zavisno od raznih činilaca, npr. pravnog općeg sustava, tradicije, pravne i zakonodavne politike.

2. Upućivanje na pravo najbliže veze može biti dvojako:

Za određene vrste situacija zakonodavac utvrđuje da je za određene kategorije vezivanja poveznica najbliža veza. Pri tome ne konkretizira tu najbližu vezu, pa to treba učiniti organ primjene. Ta je metoda opravdana za uređivanje onih situacija za koje se unaprijed ne može sa sigurnošću utvrditi da će imati najbližu vezu s pravom na koje bi upućivala određena objektivna poveznica - npr. državljanstvo, prebivalište itd.

Na osnovi upućivanja na najbliže pravo, utvrđuju se za pojedine kategorije vezivanja takve poveznice koje konkretiziraju načelo najbliže veze. Tako se npr. upućuje za određivanje osobnog statuta s pomoću državljanstva jer se smatra da je domovinsko pravo najbliže za određivanje osobnih stanja. Za ove vrste situacija katkada se utvrđuju izbjegavajuće klauzule.

3. Izbjegavajuća klauzula – clausula escape

Izbjegavajuća kluzula je dio kolizijskopravne metode rješavanja privatnopravnih situacija s međunarodnim obilježjem. Njome se nastoji ostvariti primjena prava najbliže veze, čak unatoč onim kolizijskim pravilima koja svojim poveznicama upućuju na neko drugo pravo. Postoje, dakle, kada se utvrđuje odstupanje od primjene prava na koje upućuju kolizijska pravila, ako s drugim pravnim poretkom postoji bliža veza. Njima se nastoji ostvariti primjena prava najuže veze, čak protivno kolizijskim pravilima koja inače upućuju na mjerodavno pravo.

Prvi put je spominje Pillet (francuska škola). Nalazimo ih u nekim HK i Rimskoj konvenciji iz 1980. > kod pojedinačnih ugovora o radu.

83

4. Osnovne vrste izbjegavajućih klauzula – escape clause

opće – opće klauzule utvrđuje švicarski zakon; primjer: pravo na koje ovaj zakon upućuje iznimno se neće primijeniti ako je prema ukupnim okolnostima očito da situacija s tim pravom ima neznatnu dok s drugim pravom ima naprotiv mnogo užu vezu, dakle do primjene te klauzule dolazi kada su kumulativno ispunjene pretpostavke:

– da situacija koja se rješava ima neznatnu vezu s pravom koje je mjerodavno po drugim kolizijskim propisima i

– da s drugim pravom postoji mnogo uža veza. posebne – posebne klauzule odnose se pojedine vrste kategorije vezivanja.

1. zatvorene – to su takve posebne klauzule kojima se odbacuje primjena utvrđenog mjerodavnog prava pa se propisuje primjena određenog drugog prava, primjer: mađarski zakon: neće se primijeniti lex loci delicti ako oštećenik i štetnik imaju prebivalište u istoj državi, tada se primjenjuje posljednje navedeno pravo. Npr. HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama 1971; HK o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode 1973. (obje HK su na snazi u HR)

2. otvorene – to su takve posebne klauzule koje upućuju na primjenu najbliže veze, primjerice odredbe kojima se određuje deliktni statut upućivanjem na pravo najbliže veze, primjer: Austrijski zakon: ne primjenjuje se lex loci delicti commissi, ako svi sudionici imaju jaču vezu s pravom jedne te iste druge države - tada se primjenjuje to pravo.

3. posebne klauzule koje samo isključuju primjenu utvrđenog mjerodavnog prava ostavljajući sudskoj praksi da odredi koje pravo treba potom primijeniti

5. Učinci primjene izbjegavajućih klauzula

Izravni učinci primjene mogu se očitovati u slijedećem:

može doći do primjene legis fori, umjesto stranog prava na koje upućuje kolizijska norma; može doći do primjene stranog materijalnog prava, no ne onoga na koje upućuje kolizijsko pravilo.

6. Izbjegavajuća klauzula u međunarodnim ugovorima

Primjere izbjegavajućih klauzula nalazimo u:

HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. HK o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode iz 1973. RK iz 1980.: primjer otvorene klauzule: pojedinačni ugovori o radu: utvrđuje prvo neprimjenu općih rješenja

kojim čl. 4. određuje podredno mjerodavno pravo ako stranke nisu iskoristile mogućnost izbora prava, te zatim upućuje na pravo države u kojoj se nalazi poslovno mjesto putem kojeg je radnik zaposlen, ako on redovito ne obavlja rad ni u jednoj državi, no to pod pretpostavkom da ugovor o radu nije u bližoj vezi s drugom državom; u takvom, posljednje navedenom slučaju, primjenjuje se pravo bliže veze.

ZNAČAJKE SITUACIJA I NAČELA KOJA UTJEČU NA ODREĐIVANJE POVEZNICA

načelo karakteristične činidbe i načelo povoljnosti

Karakteristični sadržaj

1. Što je karakteristični sadržaj pravne situacije? / Poznaje li ZRS načelo karakteristične činidbe?

Opću formulaciju i važnost pojma karakterističnog sadržaja uveo je A. Schnitzer 1944. (začetnik), i to kao konkretizaciju najbliže veze. On polazi od toga što čini unutrašnju bit nekog ugovornog odnosa, on polazi od toga tko kome dolazi, onaj tko nešto čini u tom odnosu predstavlja srž ugovornog odnosa; to je primjerice prodavatelj u

84

odnosu kupoprodaje jer on u tom odnosu mora učiniti brojne radnje dok kupac ima na sebi samo jednu radnju. Kad se dođe do toga za koga se veže ugovor, tada treba provesti lokalizaciju. On postavlja teoriju o nenovčanoj činidbi.

ZRS poznaje načelo karakteristične činidbe (čl. 20. ZRS) - karakteristična činidba je ona činidba koja nije izražena u novcu.

Smatra se da treba uputiti na onaj pravni poredak s kojim pravna situacija ne samo zbog pojedinih vanjskih okolnosti, npr. mjesta zaključenja, istog državljanstva stranaka, već i zbog svog sadržaja ima najužu vezu. Tako se smatra da je karakterističan onaj sadržaj pravne situacije koji je specifira od sličnih drugih situacija.

Načelo primjene karakteristične činidbe veže se uz određivanje ugovornog statuta.

Metoda upućivanja na mjerodavno pravo na osnovi karakterističnog sadržaja (karakteristične činidbe) primjenjuje se pri određivanju ugovornog statuta, i to kad stranke nisu same izabrale pravo koje uređuje njihove ugovorne odnose - mjerodavno pravo.

2. Primjena načela karakteristične činidbe (karakterističnog sadržaja) i primjeri

***Pitanje***

U hrvatskom pravu konkretizira se primjena načela karakteristične činidbe za pojedine vrste ugovora.

Čl. 20. ZRS: Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se:

za ugovore o prodaji pokretnih stvari - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište prodavaoca

za ugovor o djelu odnosno za ugovor o gradnji - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište poslenika (poduzimača)

za ugovor o punomoći - pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište oponumoćenika.

PZ: Na odnose iz ugovora o gradnji, preinaci ili o popravku brodova, primjenjuje se pravo mjesta brodogradilišta ako stranke za te ugovore ili za dio tih ugovora nisu izabrale pravo.

Primjeri:

kupac iz države A naruči od prodavatelja iz države B robu koja je smještena u državi C. → Ukoliko primijenimo presumpciju karakteristične radnje, primijenit će se pravo države B.

Ukoliko bi prodavatelj prodao robu kupcu za vrijeme svog posjeta državi A → dvojbeno je da li je i dalje ugovoru najbliže vezano pravo države B - sada postoji dobra osnova za razmatranje sukobljenih prava država A i B.

Ako bi dogovorili susret kupca i prodavatelja u državi C, u kojoj se ugovor treba i izvršiti, → konkurirajuće je zasigurno i pravo države C.

3. Što se čini kad se ne može utvrditi karakterističan sadržaj? / Kako se postupa ako se ne može utvrditi koja stranka izvršava karakteristični sadržaj

Ponekad je vrlo sporno što čini karakterističan sadržaj. Tako npr. kod mješovitih ugovora - složenih ugovora o gospodarskoj suradnji (joint ventures), ili kod ugovora o razmjeni.

Ako se ne može utvrditi koja stranka izvršava karakterističan sadržaj, tada se načelo primjene najuže veze treba konkretizirati po slobodnoj procjeni relevantnih ugovornih elemenata.

85

Odstupa se od navedene poveznice, te se mjerodavno pravo određuje uzimanjem u obzir drugih relevantnih okolnosti - npr. redovno boravište, zajedničko državljanstvo.

4. Odstupanje od primjene pravila karakterističnog sadržaja

U određenim slučajevima, iako se lako i nedvosmisleno utvrdi karakterističan sadržaj, taj se iz pravnopolitičkih razloga ne smatra relevantnim, pa se upućuje, na osnovi posebne kolizijske norme, uzimanjem u obzir drugog načela kojem se daje prednost, npr. zaštite slabije ugovorne stranke - radnika ili potrošača - na drugo pravo.

Kad se dakle radi o sukobu dva priznata načela mpp-a, načela karakteristične činidbe i načela zaštite određenih osoba, daje se prednost iz socijalnopolitičkih razloga načelu zaštite određenih osoba, upućuje se na pravo s kojim su te osobe najuže teritorijalno povezane:

Kod potrošačkih ugovora (isključenje stranačke autonomije; odstupa se od primjene i upućuje na pravo s kojim su te osobe najuže povezane).

Kod ugovora o radu (ograničenje stranačke autonomije).Primjer: Teza 25: Daje se prednost zaštiti potrošača tako da se trebaju primjenjivati prinudni propisi njegova redovna boravišta, mada su stranke izabrale neko drugo pravo. To navedeno pravo njihova redovnog boravišta dolazi pod određenim pretpostavkama do podredne primjene.

Primjer odstupanja od karakteristične činidbe: Glazbena skupina OASIS u kojoj su svi članovi karakteristični činitelji ali svi imaju različito prebivalište.

5. Odstupanja po čl. 4/5 ZRS:

ako se ne može utvrditi karakteristična činidba ako iz svih okolnosti proizlazi da ugovor ima bližu vezu s nekom drugom državom

6. Je li moguće konstruirati karakterističnu činidbu pri određivanju stvarnopravnih i nasljednopravnih odnosa?

Nije. Pri određivanju stvarnopravnih ili nasljednopravnih statuta nije moguće konstruirati karakterističnu činidbu jer se radi o kolizijskim pravilima koja imaju drugačije kategorije vezivanja nego što su to ugovori. Stoga za te, i druge statute, zakonodavac ili sudska praksa određuje mjerodavno pravo uzimanjem u obzir svoje ocjene o tome s kojim pravnim poretkom kategorije vezivanja imaju (naj)bližu vezu.

Načelo povoljnosti

7. Favor negotii / Objasnite institut povoljnijeg prava i navedite primjer njegove aplikacije u hrvatskom zakonodavstvu (npr. čl. 14 ZRS)!

***Pitanje***

Kako bi se postiglo povoljnije materijalnopravno rješenje, utvrđuje se više poveznica od kojih samo jedna od njih upućuje u konkretnom slučaju na mjerodavno pravo, i to ona koja dovodi do primjene povoljnijeg prava.

Taj se institut naziva favor negotti koji se dakle primjenjuje radi postizanja povoljnijih materijalnopravnih rješenja.

86

U takvim slučajevima, na osnovi načela povoljnosti, poveznice upućuju na mjerodavno pravo koje npr. proširuje valjanost pravnih poslova, daje prednost određenoj vrsti stranaka ili promiče neke druge pravno-političke ciljeve. Time se u određenoj mjeri odstupa od Savignyevog načela o tome da svaki pravni odnos treba biti podvrgnut pod pravo u kojem ima svoje sjedište.

Uvjetna kolizijska pravila:

Takva pravila favoriziraju i promiču valjanost pravnih poslova - radi se o tzv. favor validitatis što se tiče sposobnosti fizičkih osoba zaključivati pravne poslove.

Tako se za kategoriju vezivanja npr. sposobnost fizičke osobe i neka druga pitanja donose dva kolizijska pravila koja imaju dvije različite poveznice. Ako pravni posao nije valjan po pravu na koje upućuje prvo kolizijsko pravilo, tada treba primijeniti drugo kolizijsko pravilo. Na taj način šanse da će pravni posao biti valjan po jednom od prava na koje upućuju dvije različite poveznice neusporedivo su veće nego kad postoji upućivanje samo na osnovi jednog kolizijskog pravila.

Primjeri:

čl. 14. ZRS: Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Fizička osoba koja bi prema pravu države čiji je ona državljanin bila poslovno nesposobna, poslovno je sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obveza. (ne primjenjuje se na obiteljske i nasljedne odnose)

čl. 94. ZMj: Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Osoba koja bi prema zakonu označenom u prethodnom stavku, bila mjenično-pravno nesposobna, ipak je pravovaljano obvezana, ako je potpis dala na području zemlje po čijim bi zakonima imala mjenično-pravnu sposobnost.

čl. 43. ZRS također propisuje favor validitatis – upućuje za pozakonjenje na lex patriae roditelja, a ako su njihova državljanstva različita, na lex patriae onog roditelja po kojemu je pozakonjenje pravovaljano.

8. Koje je pravo mjerodavno za oblik pravnog posla i pravne radnje?

Alternativne poveznice:

Alternativnim poveznicama također se ostvaruje favor negotii, odnosno favor validitatis. Najčešće takve poveznice upućuju na mjerodavno pravo za oblik pravnog čina, no i za utvrđenje raznih statusnih pitanja. Time se također povećava vjerojatnost da će pravni posao, o čijem se obliku radi, biti valjan; naime pravni posao će biti valjan ako je takav po pravu na koje upućuje jedna od poveznica koje su alternativno propisane. Dakle, obično se takva rješenja određuju općenito za određivanje oblika pravnog posla ili za oblik pojedinih vrsta pravnih poslova.

Primjeri:

Čl. 7. ZRS: Ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, smatra se da su pravni posao i pravna radnja u pogledu oblika pravovaljani, bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen odnosno pravna radnja poduzeta, bilo po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje. Ovdje se utvrđuje alternativna primjena legis loci actus i legis causae.

PRIMJER: Mađar i Hrvat na sajmu u Austriji usmeno sklapaju ugovor o transferu tehnologije (licenca patenta) te su dogovorili da će eventualne sporove glede glavnih prava i obveza prosuđivati prema švicarskom pravu. Dolazi do spora i predmet se nađe pred osječkim sucem. On se odmah prisjeti da je hrvatski ZOO propisao obveznu pismenu

87

formu za ovu vrstu ugovora, ali se nađe u nedoumici: treba li izbor prava koje je učinjen za dio ugovora smatrati izborom u odnosu na cijeli ugovor? Koje pravo dakle primijeniti za pitanje valjanosti oblika ugovora?

Pored navedenog općeg rješenja za alternativno upućivanje, navodimo i kolizijska pravila o utvrđenju mjerodavnog prava za određene vrste pravnih poslova:

za oblik oporuke za oblik ugovora za oblik primanja mjenične obveze za utvrđenje statusnih pitanja kod određivanja stvarnog statuta pri upućivanju na deliktni statut – primjer: čl. 28 ZRS: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, ako za

pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Način određivanja mjerodavnog prava po ovoj odredbi: sud ocjenjuje sadržaj materijalnog prava oba pravna poretka na koje upućuju poveznice, pa potom primjenjuje one norme materijalnog prava koje su u konkretnom slučaju povoljnije za zaštičenu stranku tj. za oštećenog. Pri tome nije potrebna intervencija stranke - sud po službenoj dužnosti (ex offo) treba utvrditi, pa potom primijeniti povoljnije pravo.

9. Koji se institut primjenjuje u čl. 28. ZRS-a kod određivanja mjerodavnog prava za izvanugovornu odgovornost za štetu?

Institut povoljnijeg prava.

10. Slučajevi u kojima se načelo favor negotti ostvaruje donošenjem alternativnih poveznica

za određivanje oblika pravnog čina za utvrđivanje raznih statusnih pitanja kod određivanja stvarnog statuta pri upućivanju na deliktni statut

11. Definiraj pojam favor negotii te navedi kojim se metodama postiže?

Favor negotii je pogodnost radi postizanja valjanosti, tj. održavanja pravnog posla ili odnosa. Primjenjuje se u materijalnom pravu. Izražava se:

primjenom poveznica koje su strankama bliske – uvjetno kolizijsko pravilo, određivanjem više alternativnih poveznica - pravni posao će biti valjan, ako je takav po pravu na koje upućuje

jedna od poveznica koje su alternativno povezane ili tzv. cijepanjem statuta tj. određivanjem posebnih poveznica za pojedine elemente pravnog posla.

12. Za koja se pitanja u mpp-u katkad određuje kao poveznica povoljnije pravo?

zaštita djece, poticanje pozakonjenja, izvanugovorna odgovornost za naknadu štete, zaštita oštećenog.

RIMSKA KONVENCIJA O MJERODAVNOM PRAVU ZA UGOVORNE OBVEZE IZ 1980.

Opće napomene

1. Osnovna konvencijska načela

88

Rimska konvencija se primjenjuje između svih država EU. Postoje međutim nastojanja da se navedena materija, uz usvajanje modernih rješenja, pretoči u sekundarno pravo EU. Time bi se postigla, pored ostalog, nadležnost Eurospskog suda za tumačenje takvog prava.

Konvencija sadrži vrlo moderna detaljna rješenja o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze. Zbog toga su njena cjelokupna struktura ili pojedina pravila preuzeta od strane trećih država, pa tako i u Tezama za novi hrvatski zakon o mpp-u.

Konvencijsko polje primjene ratione materiae i loci

2. Ratione materiae Rimske konvencije

Konvencija se primjenjuje na ugovorne odnose, ako ti odnosi imaju vezu s pravima različitih država. Pojam ugovor-nog odnosa ne utvrđuje se po unutrašnjem pravu, već u duhu i smislu Konvencije.

Primjena Konvencije se ne uvjetuje državljanstvom ili prebivalištem stranaka ili pravom koje na ugovorne odnose treba primijeniti. Smatra se da postoji dovoljno medunarodnog obilježja ako je npr. utvrdena nadležnost suda u jednoj državi ugovornici za rješavanje spora o ugovornom odnosu koji je isključivo povezan s drugom državom ugovornicom.

Koje materije ne ulaze u polje primjene Rimske konvencije?

***Pitanje***

Izričito su isključene sljedeće materije:

pitanja osobnog stanja fizičkih osoba, s tim što se to ne odnosi na odredbe koje rješavaju pitanje nesposobnosti te na pitanja zastupanja;

ugovorne odnose iz područja obiteljskog i nasljednog prava, kao i na obveze uzdržavanja prema izvanbračnom djetetu;

ugovorne odnose iz prava vrijednosnih papira; ugovore o arbitraži i ugovore o sudskoj nadležnosti, kao i procesna i dokazna pitanja; ugovorne odnose iz prava trgovačkih društava; ugovorne odnose iz trusta; ugovorne odnose iz privatnog osiguranja ako je osigurani rizik na području države ugovornice.

Područje primjene mjerodavnog prava

Na osnovi konvencijskih odredaba određuje se koje je pravo mjerodavno za ugovorne odnose, dakle odreduje se ugovorni statut. Koju sve materiju obuhvaća takav ugovorni statut?

Je li zaključen ugovor, je li ugovor valjan ili pojedine njegove od redbe, to se ocjenjuje po ugovornom statutu, tj. po pravu koje se u slučaju valjanosti ugovora treba primijeniti. Tako se po Konvenciji u okviru ugovornog statuta prosuđuje npr. ponuda i prihvat, uključivanje u sadržaj ugovora općih poslovnih uvjeta te mane volje.

Konvencija nadalje utvrđuje, primjerice, različite aspekte ugovornih odnosa koji se ocjenjuju po ugovornom statutu, i to dalje navodimo:

Tumačenje ugovora; Ispunjenje ugovornih obveza; Posljedice djelomičnog ili potpunog neizvršenja ugovornih obveza;

89

Različite načine prestanka obveza, naročito njihovim ispunjenjem, ispunjenjem sa subrogacijom, zatim prijeboj, novacija; nadalje, po mjerodavnom se pravu ocjenjuje zastara te gubitak prava koji nastaje protekom vremena;

Posljedice ništavosti ugovora.Uzvrat i upućivanje na drugo pravo - renvoi

Konvencija isključuje uzvrat i upućivanje na drugo pravo, renvoi. To se odnosi na sve slučajeve određivanja mjerodavnog prava, dakle bilo sporazumom stranaka ili na osnovi objektivnog podrednog upućivanja.

Primjeri: Ako su stranke ugovorile na ugovor primjenu prava države X, tada je mjerodavno materijalno pravo te države; U slučaju da mjerodavno pravo nije sporazumno odredeno pa se na osnovi podredne poveznice upućuje na pravo države Z, primjenjivo je materijalno pravo te države.

Teritorijalno nejedinstveni državni pravni poreci

Ako se neka država sastoji od više pravnih područja koja imaju vlastite propise za ugovorne obveze, tada se za odredivanje mjerodavnog prava svako pravno područje smatra državom.

Medutim, Konvencija dozvoljava takvim državama s teritorijalno nejedinstvenim pravnim područjima da isključe primjenu Konvencije na sukobe prava koji postoje između njenih pravnih područja.

Poveznice

3. Temeljna pravila o upućivanju kod RK / Stranačka autonomija kod RK

Kao i općenito pri odredivanju ugovornog statuta, Konvencija na mjerodavno pravo upućuje

primarno: subjektivnom poveznicom autonomije stranaka, a podredno: objektivnom poveznicom.

Autonomija stranaka - izbor mjerodavnog prava

Općenito

Stranke mogu izabrati mjerodavno pravo za svoje ugovorne obveze. Izbor treba biti izričit ili dovoljno sigurno izlaziti iz ugovornih odredaba ili iz okolnosti slučaja.

Dozvoljeno je i prešutno ugovaranje mjerodavnog prava.

4. Po kojem se pravu prosuđuje postojanje i valjanost izbora mjerodavnog prava?

Postojanje i valjanost bilo koje ugovorne odredbe pa tako i sporazuma o izboru prava, prosuđuje se po mjerodavnom pravu koje bi trebalo primijeniti ako bi odredba bila valjana. Ako su, dakle, stranke izabrale primjenu prava države X, navedena se pitanja postajanja i valjanosti tog izbora, prosuđuju po izabranom pravu.

Predmet, način i opseg izbora mjerodavnog prava

Stranke mogu izabrati bilo koje pravo pa i ono koje nije povezano s njihovim ugovorom.

90

5. Izbor nedržavnog prava – da li bi stranke mogle za mjerodavno pravo izabrati npr. skup pravila koje je kodificirala međunarodna zajednica?

Ne, nedržavno pravo je svojstveno samo za arbitražu.

Smatra se da se može izabrati samo pravo određene države, a ne npr. lex mercatoria, UNIDROIT načela međunarodnih trgovačkih ugovora ili opća pravna načela, što je dozvoljeno u međunarodnom arbitražnom pravu.

6. Da li je dozvoljeno cijepanje statuta (depasaž) tj. izbor više prava?

Matić kaže da je ono neprihvatljivo, ali danas je drugačije. Cijepanje ugovornog statuta je prihvatljivo kad se radi o složenim ugovorima koji sadrže brojne povezane ugovore.

Stranke mogu podvrgnuti svoj ugovor pod mjerodavno pravo u cjelini ili samo što se tiče dijela ugovora.

Dozvoljava se i naknadni izbor mjerodavnog prava; to podrazumijeva mogućnost promjene već postojećeg izbora ili po prvi put biranje mjerodavnog prava. Takav izbor, zavisno od stranačkog sporazuma, djeluju ex nunc ili ex tunc. Promjenom se ne smije štetno utjecati na prava trećih osoba.

Primjena pravila izabranog prava može se isključiti ako bi takva primjena bila očito protivna javnom poretku države foruma, tj. države čiji sud rješava predmet.

7. Na koji je način ograničena autonomija volje kod Rimske konvencije?

U određenoj mjeri Konvencija ograničava opseg primjene izabranog prava. Postoji šest ograničenja zbog primjene prinudnih pravila:

činjenica što su stranke izabrale strano pravo, bilo da je uz to ugovorena ili ne i sudska nadležnost stranog suda, ako su svi ostali dijelovi relevantnog činjeničnog stanja u vrijeme izbora prava povezani samo s jednom državom, tada navedeni stranački izbor stranog prava ne utječe na primjenu prava te države koji se ne mogu isključiti ugovorom, a nazivaju se prinudni propisi;

može se dati učinak prinudnim propisima druge države s kojom činjenično stanje ima blisku vezu ako se odredbe te države trebaju primijeniti bez obzira na mjerodavno pravo za ugovor;

konvencijska rješenja ne ograničavaju primjenu pravila države suda (legis fori) koja, bez obzira na pravo koje je mjerodavno za ugovor, prinudno uređuju situaciju/činjenično stanje; radi se o pravilima neposredne primjene države foruma i njihova primjena isključuje svako kolizijskopravno upućivanje;

četvrto i peto ograničenje se utvrđuje radi zaštite određenih vrsta ugovornih stranaka i to potrošača i posloprimaca; izborom prava ne može se lišiti te vrste ugovornih stranaka one zaštite koju im daju odredeni prinudni propisi, i to što se tiče potrošača, države njihova redovna boravišta, a što se tiče posloprimaca, države čije pravo bi bilo podredno mjerodavno, dakle u slučaju da se stranke nisu sporazumjele o mjerodavnom pravu;

upućuje se na prinudna pravila legis situs što se tiče oblika ugovora o nekretnini.Objektivna poveznica

Ako stranke nisu izričito ili prešutno izabrale mjerodavno pravo, odreduje se primjena prava države s kojom je ugovor najuže povezan.

Karakteristična činidba

Kod znatnog broja tipskih ugovora bez teškoća se može utvrditi karakteristična činidba. Tako npr. prodaju karakterizira činidba prodavatelja, kod najma odnosno zakupa, činidba najmodavca, odnosno zakupodavca.

8. Na koji način Rimska konvencija provodi lokalizaciju karakteristične činidbe?

91

Konvencija lokalizira karakterističnu činidbu – povezuje je s odredenim pravnim poretkom s kojim u relevantno vrijeme ugovorna stranka koja je obavlja ima odredenu teritorijalnu vezu; relevantno je vri jeme zaključenja ugovora.

Pri tome Konvencija razlikuje neposlovnu i poslovnu djelatnost navedene stranke. Kod neposlovne djelatnosti, upućuje se na redovno boravište takve osobe, a ako je ona trgovačko društvo ili udruženje, na mjesto njene glavne uprave. Ako se radi o poslovnoj djelatnosti, upućuje se na mjesto gdje se nalazi glavno poslovno mjesto ili u kojoj se nalazi drugo poslovno mjesto ako prema ugovoru navedenu djelatnost treba izvršiti putem tog poslovnog mjesta.

Odstupanja od karakteristične činidbe

9. Odstupanja od karakteristične činidbe po RK

Postoji više vrsta odstupanja.

odstupanje što se tiče sljedećih dviju vrsta situacija: – ako se ne može utvrditi karakteristična činidba – kod nekih dvostrano naplatnih atipičnih ugovora,

npr. kod joint venturea ili bartera ne može utvrditi karakteristična činidba, tada se odstupa od navedene poveznice te se mjerodavno pravo utvrduje uzimanjem u obzir drugih relevantnih okolnosti, kao npr. zajedničko redovno boravište stranaka, zajedničko državljanstvo i/ili pravo države izvršenja ugovornih obveza;

– ako iz svih okolnosti proizlazi da ugovor ima bližu vezu s nekom drugom državom – ako se utvrdi da postoji bliža veza s pravom neke druge države, tada se treba primijeniti njezino pravo;

ako je predmet ugovora stvarno pravo na nekretnini ili pravo korištenja nekretnine, ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, podredno se to pravo ne odreduje primjenom teorije karakteristične či nidbe, već se presumira da je takav ugovor u najužoj vezi s pravom države gdje nekretnina leži pa se stoga upućuje na lex rei sitae;

ugovori o prijevozu robe – za njih se pretpostavlja da imaju najbližu vezu s državorn u kojoj prijevoznik u vrijeme zaključenja ugovora ima glavno poslovno mjesto ako se u toj državi nalazi mjesto ukrcaja, iskrcaja ili glavno poslovno mjesto pošiljatelja; navedena je presumpcija oboriva; ako se u konkretnom slučaju utvrdi bliža veza s nekim drugim pravom, dolazi do primjene tog prava;

Konvencija utvrduje ograničenje i što se tiče podrednog odredivanja mjerodavnog prava na osnovi karakteristične činidbe - tako se za potrošačke ugovore podredno utvrđuje mjerodavnost prava njihova redovnog boravišta, a za ugovore o radu pravo države obavljanja rada (lex loci laboris), čak ako rad privremeno obavlja u drugoj državi; ako medutim posloprimac ne obavlja rad redovito ni u jednoj državi (npr. voditelj/pratitelj putničkih aranžmana), ili se rad obavlja npr. na otvorenom moru (na bušećim platformama), mjerodavno je pravo države poslovnog mjesta koje je zaposlilo posloprimca.

Promjene i prestanak ugovornih obveza

Ustup tražbine i zakonska subrogacija

Za obveze između ustupitelja (cedenta) i primatelja (cesionara) mjerodavno je pravo koje je po konvenciji mjerodavno za njihov ugovor.

Drugačije se rješenje propisuje za djelovanje ustupa prema dužniku, cesusu. Po pravu koje je mjerodavno za ustupljeno potraživanje ocjenjuju se sljedeća pitanja: njena prenosivost, postojanje i sadržaj ustupljenog potraživanja, odnos između primatelja i dužnika (cesusa), pretpostavke pod kojima se na prijenos može pozvati protiv dužnika, te oslobadajući učinak dužnikove činidbe. Na taj način štiti se dužnika, jer se prihvaća načelo da ustupom njegov pravni položaj ne smije biti pogoršan.

Zakonska se subrogacija temelji na odnosu između starog i novog vjerovnika te se ocjenjuje po pravu koje je mjerodavno za taj temeljni odnos; po tom pravu se utvrđuje je li i u kojoj visini potraživanje vjerovnika prema dužniku po zakonu

92

prelazi na navedenu treću osobu. Po istom pravu ocjenjuju se pravne situacije kad više osoba kao npr. sudužnici trebaju ispuniti ugovornu tražbinu, a vjerovnika je namirila jedna od tih osoba.

Međutim, radi zaštite dužnika, čiji se pravni položaj ne smije ustupanjem tražbine pogoršati i u navedenom slučaju zakonske subrogacije sadržaj tražbine i pitanja u vezi sa zastarom ocjenjuju se po pravu koje je mjerodavno za tu tražbinu.

Prijeboj

Prijeboj dovodi do prestanka dviju tražbina i to one koja se stavlja u prijeboj s onom s kojom se prebija. Kako se općenito o načinu prestanka obveza ocjenjuje po ugovornom statutu, to se odnosi i na prijeboj, medutim samo ako su tražbine koje se prebijaju podvrgnute istom mjerodavnom pravu.

Ako to nije slučaj, konvencija se ne primjenjuje, već rješenja treba tražiti u nacionalnim pravima država članica.

Rimska konvencija i hrvatsko medunarodno privatno ugovorno pravo de lege ferenda

Pri donošenju hrvatskih Teza u znatnoj mjeri su uzeta u obzir konvencijska rješenja. Tako su u Teze od 22. do 32. pretočene najvažnije konvencijske odredbe, npr. o stranačkom izboru, podredno mjerodavnom pravu, potro-šačkom ugovoru i ugovoru o radu, polju primjene mjerodavnog prava, obliku ugovora, te o ustupanjima.

PRAVO POMORSKE I UNUTRAŠNJE PLOVIDBE

1. Međunarodni ugovori koji uređuju plovidbu:

Četiri ženevske konvencije o pravu mora Briselska konvencija za izjednačavanje nekih pravila o teretnici iz 1924. Konvencija za izjednačavanje nekih pravila o sudaru iu 1910. Konvencija za izjednačavanje nekih pravila o spašavanju i pružanja pomoći na moru iz 1910. Konvencija o zaštiti ljudskih života na moru iz 1960.

2. 4 ŽK o pravu mora:

Konvencija o otvorenom moru 1958. Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom morskom pojasu Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora Konvencija o epikontinentalnom pojasu

Brod i državna pripadnost broda

3. Što je brod po PZ?

Prema PZ, brod je plovni objekt namijenjen za plovidbu morem, čija je duljina veća od 12 metara, a bruto tonaža veća od 15, ili je ovlašten prevoziti više od 12 putnika. Brod može biti putnički, teretni, tehnički plovni objekt, ribarski, javni ili znanstvenoistraživački.

S pravnog stajališta, brodovi se dijele prema nekoliko kriterija podjele:

93

konstrukciji, svrsi, granicama dopuštene plovidbe i veličini.

Brod je svaki plovni objekt koji je brod prema hrvatskom pravu, i po pravu države čiju ima državnu pripadnost.

Za pitanje što je brod i koji se plovni objekt smatra brodom vrijedi kvalifikacija prema pravu njegove državne pripadnosti, a ne isključivo kvalifikacija po odredbama legis fori.

4. Stvarna veza između broda i države koja mu priznaje svoju državnu pripadnost

Prema ŽK o otvorenom moru iz 1958., između broda i države koja mu priznaje svoju državnu pripadnost mora postojati stvarna veza, čime se izbjegava postojanje tzv. fiktivne pripadnosti ili fiktivne zastave. Kod nas je ta stvarna veza određena propisivanjem uvjeta pod kojim brod može biti upisan u upisnik brodova.

Državnu pripadnost RH brod stječe upisom u upisnik brodova odnosno izdavanjem privremenog plovidbenog lista, i takav brod mora vijati zastavu naše trgovačke mornarice.

Stjecanje hrvatske državne pripadnosti broda može biti obvezatno ili fakultativno, zavisno od toga je li upis broda u upisnik brodova obvezatan ili je samo moguć na zahtjev zainteresirane osobe.

Brod koji je upisan u inozemni upisnik brodova ne može se upisati u hrvatski upisnik, što je u skladu sa ŽK o otvorenom moru. Time se sprečava mogućnost stjecanja fiktivne zastave i eventualno izigravanje propisa o upisu hipoteke. Po toj odredbi brod koji plovi pod zastavama dviju ili više država, kojima se služi po svom nahođenju, neće se prema trećim državama moći pozivati ni na jednu pripadnost država čiju zastavu vije, i može se smatrati brodom bez državne pripadnosti.

Brod koji ima hrvatsku državnu pripadnost nalazi se na otvorenom moru pod suverenitetom RH.

5. Gubitak državne pripadnosti broda

Gubitak državne pripadnosti broda treba ocjenjivati po istom pravu po kojem je stečena državna pripadnost.

Brod koji ima državnu pripadnost RH, može tu pripadnost izgubiti:

ako je brod propao ili se pretpostavlja da je propao (presumpcija za pomorski brod jest da 3 mjeseca nema vijesti o njemu)

ako se brod trajno povuče iz plovidbe ako više ne udovoljava uvjetima o obveznom i fakultativnom upisu

Stvarna prava na brodu

6. Mjerodavno pravo po PZ-u za prestanak, gubitak i stjecanje stvarnih prava na brodu

Po svojim fizičkim osobinama brod je pokretna stvar, te bi po pravilima mpp-a za stvarna prava na njemu vrijedila lex rei sitae u vrijeme kad je stvarno pravo stečeno, promijenjeno ili prestalo. Dosljedna primjena legis rei sitae dovodila bi do pravne nesigurnosti. Kad se brod nalazi na otvorenom moru, on je na području koje nije pod suverenitetom ni jedne zemlje pa stoga u tom času ne bi ni postojala lex rei sitae. Kad bi se, naprotiv, stvarna prava na brodu stjecala, mijenjala ili gubila prema pravu mjesta gdje se brod u određenom času nalazi (osim otvorenog mora), pravni poredak za stvarna prava neprestano bi se mijenjao onako kako se mijenja smještaj broda njegovim kretanjem. Zbog toga se pokazalo potrebno odrediti stalan pravni poredak po kojem će se ocjenjivati stjecanje, promjena ili gubitak stvarnih prava na brodu, a to je ili

94

pravo državne pripadnosti broda ili pravo luke registracije.

Za pitanja koja se odnose na izvršenje na brodu ili za dozvolu sredstava za osiguranje (privremene naredbe) na brodu koji se nalazi u obalnom moru neke države, mjerodavno je pravo države čije je to obalno more, dakle lex fori.

Stvarna prava na brodu jesu:

vlasništvo broda ugovorno založno pravo na brodu (hipoteka) zakonsko založno pravo na brodu (privilegij)

7. Mjerodavno pravo za stjecanje, promjenu ili gubitak prava vlasništva na brodu?

Za stjecanje, promjenu ili gubitak prava vlasništva na brodu mjerodavno je pravo njegove državne pripadnosti. To pravo vrijedi i za pitanje sadržaja vlasništva kao i suvlasništva na brodu.

Pri stjecanju vlasništva na temelju zakona ili pravnim poslom pravna osnova vlasništva ocjenjuje se po pravu koje je mjerodavno za to stjecanje, ali će se za stvarnopravne učinke uvijek primjenjivati pravo državne pripadnosti broda.

Za stjecanje vlasništva sudskom odlukom primjenjuje se lex fori.

8. Mjerodavno pravo za osnivanje i opseg hipoteke?

Za osnivanje hipoteke mjerodavno je pravo državne pripadnosti broda. To pravo vrijedi i za opseg hipoteke.

9. Mjerodavno pravo za zakonska založna prava (privilegije)?

Za zakonska založna prava (privilegije) većinom je mjerodavno pravo državne pripadnosti broda (tako i u našem pravu), a u zemljama common law-a mjerodavno je lex fori.

Vlasnik broda, brodar i zapovjednik broda

10. Mjerodavno pravo za dužnosti i prava zapovjednika broda?

Na dužnosti i prava zapovjednika broda u upravljanju brodom i u zasnivanju prava i obveza za nosioca prava raspolaganja brodom, odnosno vlasnika broda ili brodara, primjenjuje se pravo državne pripadnosti broda.

Ograničenje brodareve odgovornosti

11. Mjerodavno pravo za ograničenje brodareve odgovornosti / Koja su 3 osnovna stajališta o mjerodavnom pravu za ograničenje brodareve odgovornosti te koje je rješenje usvojio naš PZ?

Na ograničenje odgovornosti brodara ili druge fizičke ili pravne osobe koja je prema PZ-u s njim izjednačena primjenjuje se pravo države čiju državnu pripadnost brod ima. Iznimno primjenjuje se PZ ako su njegove odredbe o ograničenju odgovornosti strože od propisa države čiju državnu pripadnost brod ima.

Stanovišta o tome koje je pravo mjerodavno za ograničenje brodareve odgovornosti razlikuju se u pojedinim pravnim porecima. Postoje tri osnovna stanovišta:

mjerodavnost prava državne pripadnosti broda - prihvaćeno u RH mjerodavnost legis fori mjerodavnost svake pojedine ugovorne/izvanugovorne obveze

95

Naš Zakon određuje da će se na ograničenje odgovornosti brodara ili druge fizičke ili pravne osobe, koja je po ovom zakonu izjednačena s njim, primijeniti pravo državne pripadnosti broda. Osobe koje su izjednačene s brodarom jesu vlasnik broda, nosilac prava raspolaganja brodom, poslovođa broda i naručitelj prijevoza u brodskom ugovoru. To su u određenim slučajevima i zapovjednik broda, članovi posade i druge osobe koje rade za brodara. Brodar ipak ne može isključiti svoju odgovornost u dva slučaja:

ako je događaj iz kojeg su nastale tražbine uzrokovan brodarevom osobnom krivnjom; ako se radi o štetama koje su nastale smrću ili tjelesnom ozljedom osoba koje su u radnom odnosu s

brodarom.Ipak Zakon određuje da će se na ograničenje odgovornosti brodara primijeniti lex fori, tj. naše pravo, ako je ono strože tj. povoljnije za vjerovnika.

Radni odnosi članova posade pomorskih brodova

12. Mjerodavno pravo za radne odnose članova posade pomorskih brodova?

Za privatnopravne odnose koji proizlaze iz ugovora o zapošljavanju članova posade broda mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale. Ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, mjerodavno je pravo državne pripadnosti broda ako okolnosti ne upućuju na neko drugo pravo koje je činjenično ili pravno u bližoj vezi sa spornim odnosom i strankama. Primjena navedenih prava ne isključuje primjenu prisilnih propisa prava najbliže veze o odgovornosti za smrt i tjelesne ozljede člana posade ako su oni za člana posade povoljniji.

13. Predviđa li ZRS drugačije opće rješenje mjerodavnog prava za ugovore o radu članova posade od onoga u PZ-u?

PZ – pravo državne pripadnosti broda ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo

ZRS – pravo države gdje redovno obavljaju rad

Brod u gradnji

14. Mjerodavno pravo za prava na brodu u gradnji?

Na pravo vlasništva i na stvarna prava na brodu u gradnji, a koji se gradi u RH primjenjuje se hrvatsko pravo.

Zakon ne donosi odredbu o mjerodavnom pravu za stvarna prava na brodu u gradnji koji se gradi u brodogradilištu koje nije na području RH, pa bi se analogno na stvarna prava na takvim brodovima trebalo primijeniti pravo države u kojoj se nalazi brodogradilište u kojem se brod gradi, odnosno države upisnika brodova u gradnji u koji je taj brod u gradnji upisan.

15. Mjerodavno pravo za obvezna prava iz ugovora o gradnji, preinaci ili popravku broda?

Za obvezna prava iz ugovora o gradnji, preinaci ili o popravku brodova primjenjuje se u prvom redu pravo koje stranke izaberu na osnovi autonomije stranaka, dakle svojom voljom, a ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo primijenit će se pravo mjesta gdje se nalazi brodogradilište u kojem se brod gradi.

Ugovori o plovidbenim odnosima

16. Ugovori o plovidbenim odnosima:

96

Ugovor o iskorištavanju brodova Ugovor o plovidbenom agencijskom poslu Ugovor o plovidbenom osiguranju Ugovor o spašavanju broda Ugovor o preinaci i popravku broda

Autonomija stranaka kod ugovora o plovidbenim odnosima

17. Koje je mjerodavno pravo za ugovore o plovidbenim odnosima?

Na ugovore o pomorskim plovidbenim odnosima primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale.

Za sve ove ugovore o plovidbenim odnosima mjerodavno je pravo koje ugovorne stranke same izaberu. Sporazumna volja stranaka jest, prema tome, poveznica koju to kolizijsko pravilo predviđa za određivanje mjerodavnog prava i koja zavisi od samih stranaka, i zbog toga se i naziva subjektivnom poveznicom.

PRIMJER: Talijanski trgovački lanac za proizvodnju tekstilnih tkanina, Gradisca, prodao je splitskoj modnoj kući veću količinu vrhunskih modnih tkanina te se obvezao iste dostaviti kupcu. Sklapa s jadrolinijinim brodarom ugovor o prijevozu stvari od Barija do Splita, i nalaže iste predati do 22.3.2002. zastupniku splitske modne kuće. Zastupnik splitske tvrtke, gosp. X dočekuje brod, primio je robu te ju prevezao u skladišta. Već je slijedećeg dana započelo iskorištavanje tih tkanina, a šestog dana nakon primitka robe krojači nailaze na u potpunosti oštećene tkanine. Primatelj odlazi u ured Jadrolinije i pismenim protestom ulaže reklamaciju na oštećenja koja su nastala u prijevozu. Obavještava i ugovaratelja prijevoza o nastaloj situaciji, međutim brodar odbija u postupku protesta nadoknaditi prouzročenu štetu, smatrajući da je protest upućen sa zakašnjenjem. (PZ, čl. 550, st. 1 propisuje za nevidljivo oštećenje uložiti protest u roku 3 dana). Talijanska ga strana upozorava da je njihovim ugovorom o prijevozu bilo određeno da će za eventualne sporove koji bi mogli nastati biti nadležan splitski Trgovački sud, dok će mjerodavno biti švicarsko pravo. Po švicarskom je pravu rok za upućivanje protesta glede nevidljivog nedostatka 15 dana od dana iskrcaja te smatra protest pravovremenim. Dolazi do spora između talijanskog proizvođača i brodara, i splitski sud prije ulaska u meritum treba odlučiti po kojem će pravu prosuđivati spornu situaciju. Koje je pravo mjerodavno za ovaj spor i zašto? Mjerodavno je za sve plovidbene ugovore pa tako i za ovaj pravo koje su stranke izabrale a to je u ovom slučaju švicarsko pravo. Da se ista situacija dogodila u zračnom prijevozu, koje bi pravo sudac primijenio? Također švicarsko jer je i u zračnom prometu primarno mjerodavna autonomija stranaka.

18. Koje shvaćanje autonomije je prihvaćeno u našem PZ-u?

Zakon prihvaća tzv. kolizijskopravno shvaćanje autonomije stranaka, po kojem je autonomija ovlaštenje stranaka da stvore poveznicu, tj. sporazum o primjeni prava. Izabrano pravo se primjenjuje kao cjelina, tj. kao pravo koje će u cijelosti biti mjerodavno za ugovor o plovidbenom odnosu između stranaka koje su ga zaključile.

Izbor mjerodavnog prava za ugovore nije neograničen. Svi pravni poreci predviđaju pravo stranaka da izaberu mjerodavno pravo samo za odnose koji imaju međunarodno obilježje.

Ugovorni odnos stranaka mora imati vezu s nekim stranim pravnim poretkom i ne smije biti u isključivoj sferi legis fori.

19. Ograničenje/isključenje autonomije stranaka kod ugovora o plovidbenim odnosima:

U slučajevima kad svi relevantni elementi upućuju na to da se radi o potpuno unutrašnjem odnosu - ugovorni odnos mora imati vezu s nekim stranim pravnim poretkom i ne smije biti u isključivoj sferi legis fori (međunarodno obilježje pravnog odnosa)

Ograničenje koneksiteta - znači da ugovorne stranke, i kad imaju autonomiju, moraju izabrati takvo pravo koje je barem u nekakvoj vezi s njihovim ugovornim odnosom. U našem plovidbenom pravu nema ograničenja

97

koneksiteta. Stranke vrlo često izabiru englesko pomorsko pravo i kad njihov odnos nema nikakve veze s engleskim pravnim sistemom jer ono ima dugu tradiciju i dobro je poznato u svijetu. Npr. korištenje engleskih polica osiguranja u pomorstvu (Loyd's).

Ako je ono protivno javnom poretku Prijevarno zaobilaženje prava – ako bi se autonomijom volje izabralo pravo koje bi pogodovalo jednoj od

stranaka tj. da stranci pripadne nešto što ne bi trebalo.20. Izričita i prešutna volja stranaka

Volja stranaka o izboru mjerodavnog prava može se izvršiti izričito i prešutno, a može se ustanovit i iz okolnosti slučaja. Koje su to okolnosti na osnovi kojih se utvrđuje prešutna volja, ne određuje podrobno ni jedan pravni poredak, već se to prepušta sudskoj praksi. Naš PZ spominje utvrđivanje prešutne volje stranaka na nekoliko mjesta: za ugovore o iskorištavanju pomorskih brodova, za ugovore o spašavanju i za ugovore o pomorskom osiguranju upotrebljava gotovo jednaku formulaciju "ako stranke nisu izričito odredile pravo koje se mora primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi ni iz okolnosti slučaja" - to znači da će sudac u svakom konkretnom slučaju uzeti u obzir sve relevantne okolnosti, bez obzira na to odnose li se one na ponašanje stranaka prije zaključenja ugovora, na sam ugovor ili na ponašanje nakon njegova zaključenja.

O prešutnoj volji stranaka kod ostalih vrsta ugovora gdje ona nije spomenuta mi se priklanjamo gledištu da bi se prešutna volja stranaka mogla utvrđivati i kod tih ugovora gdje nije spomenuta jer nema bitnih razlika između ugovora u kojima je zakon spomenuo prešutnu volju stranaka i onih gdje to nije učinio.

21. Koje je pravo mjerodavno za valjanost izbora prava? / Navedite gledišta koje je pravo mjerodavno za ocjenu valjanosti izbora mjerodavnog prava i koje je gledište prihvaćeno u našem PZ-u?

O tome koje je pravo mjerodavno za ocjenu da li je uopće došlo do valjanog izbora mjerodavnog prava postoje 2 gledišta:

Po prvom gledištu bilo bi mjerodavno lex fori - po tom će se pravu ocjenjivati je li do suglasne volje stranaka došlo bez mane volje. Nas taj način se naznaka (klauzula) o mjerodavnom pravu odvaja od osnovnog ugovora u kojem se nalazi (cijepanje ugovornog statuta), i podvrgava drugom pravu od onog koje (možda) vrijedi za sam ugovor. Na taj se način klauzula o izboru mjerodavnog prava podvrgava pravu koje stranke možda nisu niti mogle predvidjeti.

Po drugom gledištu bilo bi mjerodavno pravo koje je izabrano za ugovorni odnos.Naš Zakon ne donosi nikakvu odredbu o tom pitanju, ali primjenjuje se pravo koje su stranke izabrale, ne lex fori.

22. Mozaik mjerodavnih prava / Jesu li stranke pri izboru mjerodavnog prava vezane za jedno pravo koje će vrijediti za cijeli ugovor o plovidbenim odnosima ili mogu izabrati više prava za pojedine dijelove tog ugovora?

Mozaik mjerodavnih prava je mogućnost izbora više mjerodavnih prava za pojedine dijelove ugovora.

Na pitanje mogu li stranke izabrati više prava za pojedine dijelove ugovora u teoriji postoji različiti odgovori.

Katičić: ugovaranje više mjerodavnih prava dopušteno je i a priori, dakle u vrijeme zaključenja ugovora, kad sami ti zakoni dopuštaju da se više prava primijeni na isti ugovor a posteriori, tj. u slučaju kad se ugovoreno pravo u toku izvršenja ugovora, ili u vrijeme spora o njemu, ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na neki njegov dio.

Sajko: moguće je izabrati više mjerodavnih prava za jedan ugovor u slučaju da dođe do paralelne primjene izabranog prava i legis fori za određena specijalna pitanja.

Matić: stranke mogu izabrati samo jedno mjerodavno pravo za svoj ugovor, premda je ovo pitanje u teoriji sporno.

23. Promjene u sadržaju izabranog prava

98

O pitanju treba li primijeniti izabrano pravo po sadržaju koji je imalo u vrijeme zaključivanja ugovora ili po sadržaju koji ima u času spora postoje različita mišljenja:

Primjena prava kakvo je bilo u času zaključenja ugovora je upravo onaj sadržaj koji su stranke željele da se primjeni na njihov odnos. Bilo bi suprotno njihovim opravdanim očekivanjima kad bi se učasu spora primijenio drugi sadržaj.

Stranke ne biraju sadržaj supstancijalnih odredaba, nego pravni sistem koji će uređivati njihov odnos, pa se prema tome podvrgavaju svim eventualnim kasnijim promjenama u tom sistemu. U svakom pravnom sistemu postoje odredbe za situacije koje su zahvaćene promjenom propisa (tzv. prijelazne odredbe), pa se izabrano pravo primjenuje zajedno s njima i od njih zavisi hoće li se na konkretan odnos primijeniti, i u kojoj mjeri, izmjene tog sistema.

Naš zakon ne donosi nikakve odredbe o tom pitanju, ali smatra se da bi se izabrano pravo trebalo primjenjivati zajedno sa svim svojim izmjenama, i to prema prijelaznim odredbama toga prava.

24. Naknadni izbor prava i zamjena izabranog prava drugim pravom kod ugovora o plovidbenim odnosima

Zakon ništa ne govori o tome mogu li stranke naknadno izabrati mjerodavno pravo za svoj ugovor i mogu li svoj prvotni izbor zamijeniti izborom drugog prava, ali se smatra da je to dopušteno, s rezervom da to ne bi smjelo ići na štetu prava koje su u međuvremenu stekle treće osobe.

25. Uzvrat i upućivanje na treće pravo / Primjenjuje li se renvoi u našem PZ-u?

Uzvrat i upućivanje na treće pravo (renvoi) se ne primjenjuje kad je mjerodavno pravo određeno voljom stranaka.

PZ kaže: Upućivanje na mjerodavno strano pravo znači upućivanje na njegove materijalne odredbe uz isključenje njegovog kolizijskog prava.

Ugovori o iskorištavanju brodova

26. Ugovori o iskorištavanju brodova / Nabrojite ugovore o iskorištavanju brodova

Ugovori o plovidbenom poslu:o Ugovor o prijevozu stvari o Ugovor o prijevozu putnika i prtljageo Ugovor o tegljenju odnosno potiskivanju o Ugovor o ostalim plovidbenim poslovima

Ugovor o zakupu broda27. Mjerodavno pravo za ugovore o iskorištavanju broda

kao primarno mjerodavno pravo: autonomija stranaka kao supsidijarno mjerodavno pravo: pravo koje je određeno objektivnom poveznicom – najbliže pravo

(pravo koje je u najbližoj vezi s ugovornim odnosom) kao prvo supsidijarno mjerodavno pravo28. Isključiva primjena hrvatskog prava / Navedite slučajeve ograničenja autonomije po našem PZ kod ugovora o iskorištavanju brodova / Ograničenja autonomije stranaka kod ugovora o iskorištavanju brodova

Iznimno, na ugovore o iskorištavanju brodova primjenjuje se PZ:

na odgovornost prijevoznika za oštećenje, manjak ili gubitak tereta, predviđenu odredbama ovoga Zakonika, čija se primjena ne može isključiti sporazumom stranaka, ako se luka ukrcaja ili odredište nalazi u Republici Hrvatskoj,

ako bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego prema odredbama ovog Zakonika.

99

Stranke ugovora o prijevozu stvari i ugovora o prijevozu osoba ne mogu isključiti djelovanje odredaba hrvatskog prava na slijedeće odnose:

na odgovornost brodara za oštećenje, manjak ili gubitak tereta, koja je predviđena PZ-om, a čija se primjena ne može isključiti sporazumom stranaka ako se luka odnosno pristanište ukrcaja ili odredište nalazi u RH;

na prijevoz putnika, ako bi putnik primjenom ugovorenog stranog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego prema odredbama PZ-a.

Na kogentnu primjenu našeg prava u tim slučajevima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Stranačka volja o primjeni mjerodavnog prava na ostale dijelove ugovora i dalje će vrijediti.

U našoj se teoriji smatra (npr. Katičić) da je javni poredak razlog za isključenje primjene stranog prava u navedenim slučajevima iz PZ-a.

29. Koje je pravo mjerodavno za ugovore o iskorištavanju brodova ako ga stranke nisu izabrale?

Najbliže pravo. Ako se pravo čiju su primjenu stranke izabrale za ugovor o iskorištavanju brodova ne može primijeniti na cijeli ugovor ili na koji od odnosa koji proistječu iz ugovora ili ako stranke nisu izričito odredile pravo koje se mora primijeniti, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi ni iz okolnosti slučaja, na ugovor ili na ugovorni odnos primjenjuje se pravo koje je s njim u najbližoj vezi.

28. Kako će sudac odrediti pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom ili ugovornim odnosom?

Mora uzeti u obzir sve bitne i karakteristične okolnosti za pojedinu vrstu ugovora o iskorištavanju broda i ocijeniti na koje pravo, kao na najbliže, upućuju okolnosti u ugovoru između konkretnih stranaka. Za tu ocjenu sudac nema unaprijed određenih kriterija, nego mora ocijeniti čitav niz okolnosti. Ako okolnosti ugovornog odnosa među strankama pretežno upućuju na jedno određeno pravo, tada bi to pravo bilo ono koje je u najbližoj vezi s tim ugovorom. Na taj su način stranke stavljene u položaj da ne znaju unaprijed koje je pravo mjerodavno za njihov ugovor, pa se ne mogu ponašati u skladu s njegovim odredbama. Pravo koje je najbliže ugovornom odnosu bit će mjerodavno za odnos u cjelini. Tek ako se ne može odrediti najbliže pravo, zakon pravi razliku između glavnih i sporednih prava i obveza te posebno određuje mjerodavno pravo za neke vrsti ugovora.

30. Mjerodavno pravo za ugovor o prijevozu putnika ili stvari, zaključenog na temelju unaprijed određenih općih uvjeta brodara?

Ako se radi o ugovoru o prijevozu putnika ili stvari koji je zaključen na temelju unaprijed određenih općih uvjeta brodara, ako se ne može utvrditi pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom, bit će mjerodavno:

za glavna prava i obveze: pravo države čiji je državljanin ili čiju državnu pripadnost ima prijevoznik; za sporedna prava i obveze: pravo mjesta gdje su pojedine radnje obavljene ili su morale biti obavljene

(legis loci solutionis).31. Mjerodavno pravo za ugovor o tegljenju?

Na ugovore o tegljenju primijenit će se, ako se ne može odrediti koje je pravo najbliže ugovoru među strankama, odredbe PZ-a. Zakon je donio takvu odredbu imajući pred očima činjenicu da će se pred našim sudom sporovi o ugovoru o tegljenju pojavljivati uglavnom kad se radi o tegljenju u našim lukama ili u našem obalnom moru. I u

100

ugovoru o tergljenju primijeniti će se na sporedna prava i obveze pravo mjesta gdje su pojedine radnje obavljene ili su morale biti obavljene (lex loci solutionis).

32. Mjerodavno pravo za ostale vrste ugovora o iskorištavanju broda?

Za ostale vrste ugovora o iskorištavanju brodova primjenit će se:

na glavna prava i obveze: lex loci contractus tj. pravo mjesta gdje je ugovor sklopljen ako se ne može utvrditi pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom;

na sporedna prava i obveze (način krcanja i predaje tereta, računanje vremena za stojnice i prekostojnice, način plaćanja vozarine i sl.): lex loci solutionis tj. pravo mjesta gdje su pojedine radnje obavljene, odnosno gdje su morale biti obavljene.

33. Navedite podredno mjerodavna prava za ugovore o iskorištavanju brodova

pravo najbliže veze (ako se ono ne može utvrditi onda slijedeća prava); za ugovor o prijevozu stvari ili putnika: pravo države čiji je državljanin ili čiju državnu pripadnost

ima brodar (za glavna prava i obveze) i legis loci solutionis (za sporedna prava i obveze); za ugovor o tegljenju: odredbe PZ-a; za ostale ugovore o iskorištavanju brodova: lex loci contractus (na glavna prava i obveze) i lex loci

solutionis (za sporedna prava i obveze).Ugovor o plovidbenom agencijskom poslu

34. Mjerodavno pravo za ugovor o plovidbenom agencijskom poslu?

Za ugovore o plovidbenom agencijskom poslu mjerodavno je:

u prvom redu pravo koje su izabrale same stranke; supsidijarno pravila koje u našem mpp-u vrijede za ugovor između nalogodavca i agenta općenito (u PZ-u o

tome nema posebnih odredaba)Ugovor o plovidbenom osiguranju

35. Mjerodavno pravo za ugovor o plovidbenom osiguranju?

Ako se ne radi o slučaju u kojem se isključivo primjenjuje hrvatsko pravo, mjerodavno pravo za ugovor o plovidbenom osiguranju je:

primarno: autonomija stranaka – ugovorne stranke mogu svojom voljom odrediti pravo koje će biti mjerodavno za njihov ugovor;

supsidijarno: pravo sjedišta osiguravatelja kao ugovorne stranke koja obavlja karakterističnu radnju u ugovoru – zakon nije prihvatio, kao supsidijarno mjerodavno pravo, pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom nego je izravno odredio mjerodavnost prava sjedišta osiguravatelja.

36. Kada je PZ predvidio obveznu/isključivu primjenu hrvatskog prava na ugovor o pomorskom osiguranju?

Slučajevi kad će se isključivo primijeniti hrvatsko pravo premda ugovor o plovidbenom osiguranju možda ima i neko međunarodno obilježje:

ako su sve zainteresirane osobe iz ugovora o pomorskom osiguranju državljani RH s redovnim boravištem u RH odnosno domaće pravne osobe sa sjedištem u RH, a

radi se o osiguranim predmetima koji su izloženi pokrivenim rizicima isključivo na području RH.Zanimljivo je da je zakon kao kriterij vezanosti za područje RH, kad je riječ o fizičkim osobama, uzeo (uz državljanstvo) redovno boravište, a ne prebivalište te osobe. Pri osiguranju putnika i stvari u prijevozu zrakom prihvaćeno je, naprotiv, prebivalište zainteresiranih osoba.

101

37. Mjerodavno pravo za izravnu tužbu

Postojanje prava na izravnu tužbu utvrđuje se prema pravu koje je mjerodavno za glavno potraživanje ili prema pravu koje je mjerodavno za ugovor o osiguranju.

Ugovor o spašavanju broda

38. Mjerodavno pravo za ugovor o spašavanju broda?

Osim u slučajevima u kojima je određena isključiva primjena našeg prava, mjerodavno pravo za ugovor o spašavanju broda je:

primarno: autonomija stranaka supsidijarno: pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom; ako se ono ne može odrediti, određuju se daljnja

supsidijarna mjerodavna prava, koja se ocjenjuju prema vremenu prestanka opasnosti u kojoj se nalazio spašavani brod, u vezi s tim postoje tri moguće situacije:

- spašavanje broda završeno je u nekoj luci u koju je brod bio doveden – primjenjuje se pravo države one te luke gdje je spašavanje okončano;

- spašavanje broda završeno je na moru – primjenjuje se pravo prve luke u koju je spašeni brod prispio nakon završenog spašavanja;

- spašavanje broda završeno je na moru, ali je brod kasnije zbog nekog drugog uzroka propao (uzroka koji nema veze s opasnošću zbog koje se pristupilo spašavanju) - primjenjuje se PZ.

Za spašavanje broda kad nema ugovora o spašavanju mjerodavna je legis fori.

39. Isključiva mjerodavnost HR prava za ugovor o spašavanju broda?

Slučajevi u kojima će se isključivo primjenjivati hrvatsko pravo (PZ) na ugovore o spašavanju:

ako su se spašavale osobe bez istodobnog spašavanja imovine, ako su sve osobe državljani Republike Hrvatske, ili ako je brod koji je spašavao ili brod koji je bio spašavan, a ako je bilo više brodova jedan od njih, hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod,

ako se radi o pravu tegljača na nagradu za spašavanje; ako se radi o odlučivanju suda o nagradi za spašavanje u slučaju da je u spašavanju sudjelovalo više spasilaca

od kojih od kojih su neki spasili osobe a neki brod i stvari; kad se radi o poništenju ili izmjeni ugovora o spašavanju od strane suda ; ako se radi o određivanju čiste nagrade koja ostaje nakon odbitka štete koja je nanijeta brodu spasiocu pri

spašavanju i troškova spašavanja; ako se radi o određenju nagrade za spašavanje između brodova istog nosioca prava raspolaganja, vlasnika

brodova ili brodara; kad se radi o zastari tražbine i rokovima zastare .

Ugovori o gradnji, preinaci i popravku broda

40. Mjerodavno pravo za odnose iz ugovor o gradnji, preinaci i popravku broda?

primarno: autonomija stranaka; supsidijarno: pravo mjesta brodogradilišta gdje se preinaka ili popravak obavlja; za ove vrste ugovora zakon

nije kao supsidijarno predvidio primjenu prava koje je u najbližoj vezi s ugovorom nego je odredio direktnu poveznicu.

41. Podredna mjerodavna prava kod ugovora o plovidbenim odnosima / Koje je pravo mjerodavno za ugovore o plovidbenim odnosima ako ga stranke nisu izabrale?

za ugovor o iskorištavanju brodova - najbliže pravo;

102

za ugovor o plovidbenom agencijskom poslu - pravila koje u našem mpp-u vrijede za ugovor između nalogodavca i agenta općenito;

za ugovor o plovidbenom osiguranju - pravo sjedišta osiguravatelja; za ugovor o spašavanju broda - pravo koje je u najbližoj vezi s ugovorom; za ugovor o preinaci i popravku broda - pravo mjesta brodogradilišta gdje se preinaka ili popravak obavlja.

Plovidbene nezgode

42. Nabroji plovidbene nezgode

Plovidbene nezgode su:

sudar brodova; spašavanje na moru i u unutrašnjoj plovidbi; zajednička havarija; vađenje potonulih stvari; izvanugovorna odgovornost brodara (za smrt i tjelesne povrede, za oštećenje stvari i za zagađivanje okoline,

za zagađivanje izljevom tereta ulja i nuklearne štete).Sudar brodova

43. Primarno, podredno i isključivo pravo za naknadu štete zbog sudara brodova.

44. Koje je pravo mjerodavno za naknadu štete zbog sudara brodova

Na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuju se:

pravo države u čijem se teritorijalnom moru ili unutarnjim morskim vodama dogodio sudar, odredbe PZ-a – ako se sudar dogodio na otvorenom moru.

Iznimno od navedenih odredaba, na naknadu štete zbog sudara brodova primjenjuju se:

ako svi brodovi koji su sudjelovali u sudaru imaju istu državnu pripadnost – pravo te države, ako brodovi koji su sudjelovali u sudaru imaju različitu državnu pripadnost, ali je pravo svih tih država isto –

pravo tih država.

45. Isključiva mjerodavnost hrvatskog prava kod sudara brodova

Iznimno od odredaba PZ-a koje za naknadu štete zbog sudara brodova upućuju na primjenu stranog prava primjenjuju se:

odredbe PZ-a – ako sve zainteresirane stranke imaju zajedničko državljanstvo ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj;

hrvatsko pravo – ako je jedan od brodova koji je sudjelovao u sudaru hrvatski ratni ili javni brod.Spašavanje

46. Mjerodavno pravo za pitanje podjele nagrade za spašavanje između vlasnika broda ili brodara broda spašavatelja i posade tog broda?

Na pitanje podjele nagrade za spašavanje između vlasnika broda ili brodara broda spašavatelja i posade tog broda primjenjuje se pravo države čiju državnu pripadnost ima brod spašavatelj.

Zajednička havarija

47. Primarno, podredno i isključivo pravo u slučaju zajedničke havarije

103

48. Mjerodavno pravo u slučaju zajedničke havarije

primarno: pravo koje su stranke same izabrale (autonomija stranaka); sekundarno: pravo luke u kojoj je iskrcan posljednji dio tereta koji se nalazio na brodu u trenutku izvršenja

čina zajedničke havarije.49. Isključiva primjena prava RH kod zajedničke havarije?

Ako zajednička havarija nije ugovorom isključena, naše će se pravo uvijek primijeniti kad su sve stranke u slučaju zajedničke havarije državljani RH ili hrvatske pravne osobe.

Vađenje potonulih stvari

50. Kada će se odredbe našeg prava o vađenju potonulih stvari primjenjivati i izvan našeg obalnog mora i unutrašnjih voda?

PZ donosi tzv. nepotpuno ili jednostrano kolizijsko pravilo o primjeni mjerodavnog prava. To pravilo određuje da će se odredbe našeg prava o vađenju potonulih stvari na odgovarajući način primjenjivati i izvan našeg obalnog mora i unutrašnjih voda pod sljedećim uvjetima:

ako je potonula stvar u državnom vlasništvu ili ako na stvari postoji pravo vlasništva hrvatske pravne osobe ili hrvatskog državljanina;

ako stvari vadi hrvatska organizacija udruženog rada, druga hrvatska pravna osoba ili hrvatski državljanin.Oba uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena.

Iz ove odredbe mogu se izvesti sljedeći zaključci:

na vađenje potonulih stvari u obalnom moru RH uvijek se primjenjuje naše pravo; na vađenje stvari koje su potonule na otvorenom moru ili u obalnom moru i unutrašnjim vodama druge

države vrijedit će također naše pravo ako su ispunjena dva ranije navedena uvjeta, što znači ako u odnosu između stranaka preteže domaći element;

ako se radi o vađenju stvari koje su potonule na otvorenom moru ili u obalnom moru, odnosno unutrašnjim vodama druge države, a spomenuti uvjeti ne postoje, vrijedit će opća pravila mpp-a, i to:

– ako se radi o vađenju na temelju ugovora između ovlaštene osobe s izvođačem radova – pravo koje je mjerodavno za ugovorne odnose;

– ako se radi o vađenju na temelju ugovora između organa koji je naredio vađenje s izvođačem radova – pravo države u čijem se obalnom moru ili u unutrašnjim vodama obavlja vađenje;

– ako se radi o vađenju bez ugovora – pravo koje je mjerodavno za poslovodstvo bez naloga;– ako se radi o izvanugovornom vađenju izvršenom protiv volje ovlaštene osobe – pravo države kojoj

pripada obalno more ili unutrašnje vode u kojima se potonula stvar vadi; a ako je stvar potonula na otvorenom moru i tamo se vadi – lex fori suda koji odlučuje o sporu.

Izvanugovorna odgovornost brodara za štetu

51. Izvanugovorna odgovornost brodara za štetu?

Naš PZ ne sadrži odredbe o mjerodavnom pravu za slučajeve brodareve izvanugovorne odgovornosti za štetu, pa stoga vrijede opća pravila mpp-a. S obzirom na to da se radi o štetama za koje postoji odgovornost ako se dogode u obalnom moru ili u unutrašnjim vodama, bit će mjerodavno lex loci delicti commissi tj. pravo države kojoj pripada obalno more odnosno čije su unutrašnje vode. PZ uređuje izvanugovornu odgovornost za 3 posebne situacije:

Odgovornost za smrt i tjelesne povrede osoba u moru izvan broda Odgovornost za oštećenje stvari i zagađivanje okolice Odgovornost za zagađivanje od pomorskog broda izlijevanjem ili izbacivanjem ulja koje se prevozi kao teret

Odgovornost poduzetnika nuklearnog broda

104

52. Mjerodavno pravo za odgovornost poduzetnika nuklearnog broda

I za ovaj slučaj odgovornosti vrijedi lex loci delicti commissi, tj. pravo države u kojoj je nastala nuklearna šteta.

Pravne posljedice događaja na brodu

53. Pravne posljedice događaja na brodu

PZ određuje da će se pravo državne pripadnosti broda primjenjivati na pravne posljedice događaja na brodu kad je za te događaje inače mjerodavna lex loci tj. pravo mjesta gdje se događaj zbio.

Pravo državne pripadnosti broda primjenjivat će se i na događaje koji su nastali na stranim brodovima, a nalaze se na području RH, ali pod uvjetom uzajamnosti. Riječ je o tzv. materijalnoj uzajamnosti – država, čije je državne pripadnosti brod, mora primjenjivati hrvatsko pravo na događaje koji su nastali na hrvatskom brodu kad se on nalazi u obalnom moru ili u unutrašnjim vodama te države.

Oblik pravnih čina u plovidbenim odnosima

54. Mjerodavno pravo za oblik pravnih čina u plovidbenim odnosima

Za oblik pravnih čina u plovidbenim odnosima mjerodavna je alternativno ili lex loci actus (pravo mjesta gdje je čin izvršen odnosno gdje je trebao biti izvršen ako je propušten) ili lex causae (pravo koje je mjerodavno za plovidbeni odnos u cijelosti).

Pravilo locus regit actum, koje i inače vrijedi za oblik pravnih čina u mpp-u, prihvaćeno je ovdje fakultativno, tj. ono nije isključivo (obligatorno) mjerodavno, nego je uz njega alternativno mjerodavno i drugo pravo – u ovom slučaju ono koje je mjerodavno za sadržaj pravnog odnosa u čijem je okviru čin poduzet odnosno trebao biti poduzet.

Zakonske praznine

55. Popunjavanje zakonskih praznina prema PZ

Zakon donosi tzv. odredbu o popunjavanju zakonskih praznina, navodeći izvore iz kojih će sudac analogijom moći ustanoviti pravilo o mjerodavnom pravu (kolizijsko pravilo). Ako u PZ-u nema odredaba o mjerodavnom pravu za navedene odnose, na te se odnose na odgovarajući način primjenjuju:

odredbe i načela PZ-a; odredbe i načela drugih zakona koji uređuju odnose s međunarodnim obilježjem; načela pravnog poretka RH; općeprihvaćena načela mpp-a.

Izuzeci od načelne primjene stranog prava (javni poredak i zaobilaženje zakona)

56. Koji su izuzeci od načelne primjene stranog prava?

Zakonodavac je stao na stanovište da nije potrebno donositi izričitu odredbu o javnom poretku, jer se radi o općem izuzetku od načelne primjene stranog prava koji postoji bez obzira na to je li izrijekom spomenut ili nije.

Zakon je ipak zadržao odredbu o zabrani zaobilaženja zakona: Ne primjenjuje se strano pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovoga Zakonika ako bi njegova primjena bila postignuta isključivo radi izbjegavanja primjene prava Republike Hrvatske.

105

PRAVO ZRAČNE PLOVIDBE

Zrakoplov i državna pripadnost zrakoplova

1. Što je imatrikulacija?

Imatrikulacija je upis zrakoplova u registar zrakoplova, što je pretpostavka za stjecanje državne pripadnosti zrakoplova.

Da bi zrakoplov mogao biti upisan u domaći registar, potrebno je domaće državljanstvo vlasnika odnosno vlasništvo domaće pravne osobe.

Zakon određuje da se prava na zrakoplovu u vlasništvu građana i pravnih osoba primjenjuje pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.

Ugovori o prijevozu putnika, prtljage i stvari zrakoplovom

2. Isključiva primjena prava RH kod ugovora o prijevozu putnika, prtljage i stvari zrakoplovom / Kako je ZOSOZP definirao moguće iznimke na primjenu stranog prava?

Zakon određuje 3 slučaja u kojima stranke ne mogu svojim sporazumom odrediti primjenu mjerodavnog stranog prava:

Ugovorni odnosi koji imaju interno obilježje u tolikoj mjeri da je u njima nedopušteno ugovaranje stranog mjerodavnog prava – u tim odnosima nema dovoljno međunarodnog obilježja da bi bila moguća primjena međunarodnog prava. Da bi neki ugovor o prijevozu putnika ili stvari ušao u kategoriju potpuno unutrašnjeg ugovora, potrebno je da se kumulativno ispune dva uvjeta:

– obje ugovorne strane (naručilac prijevoza i zračni prijevoznik) su fizičke ili pravne osobe s prebivalištem odnosno sjedištem u RH, a

– aerodrom polaska ili odredišta se nalazi u RH Ugovor može imati međunarodno obilježje u tolikoj mjeri da se stranke mogu sporazumjeti o primjeni

stranog mjerodavnog prava, ali ako se aerodrom polaska i odredišta nalazi u RH, stranke ne mogu povrijediti primjenu kogentnih (prisilnih) odredaba našeg ZOSOZP-a (Zakon o obveznopravnim i stvarnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi).

Odredbe stranog prava koje su stranke ugovorile, neće se primijeniti ako bi tim odredbama putnik bio stavljen u nepovoljniji položaj, nego primjenom odredaba ZOSOZP-a.

3. Mjerodavno pravo za ugovor o prijevozu putnika i stvari zrakoplovom?

Ako ne postoji ni jedan od slučajeva isključive primjene hrvatskog prava, mjerodavno pravo za ugovor o prijevozu putnika i stvari je:

primarno: autonomija stranaka (subjektivna poveznica); supsidijarno (dakle, ako se pravo čiju su primjenu ugovorne strane ugovorile ne može primijeniti na cijeli

ugovor ili na neki od odnosa koji proistječu iz ugovora, ili ako strane nisu izričito odredile pravo koje će se primjenjivati, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može nedvojbeno utvrditi niti iz okolnosti slučaja): pravo koje je s ugovorom ili s ugovornim odnosom u najbližoj vezi (objektivna poveznica). Zakon postavlja oborivu pretpostavku o tome koje je pravo najbliže ugovoru – ako iz bitnih okolnosti ne proizlazi što drugo kao najbliže pravo za glavna prava i obveze iz ugovora o prijevozu putnika i stvari zrakoplovom, ima se smatrati pravo države u kojoj je u vrijeme sklapanja ugovora prijevoznik (osoba koja vrši karakterističnu radnju) imao prebivalište odnosno sjedište. Mjerodavno pravo za sporedna prava i obveze (kao što su način

106

primanja i predaja stvari ili način plaćanja prevoznine i slično) je pravo mjesta gdje su izvršene te radnje odnosno gdje je trebalo da budu izvršene.

Ugovor o osiguranju u zračnoj plovidbi

4. Kada je isključivo mjerodavno pravo RH na ugovor o osiguranju u zračnoj plovidbi?

Hrvatsko pravo će se isključivo primijeniti na ugovor o osiguranju u zračnoj plovidbi ako su sve zainteresirane osobe u tom ugovoru državljani RH s prebivalištem u RH ili pravne osobe s hrvatskom državnom pripadnošću sa sjedištem u RH, a riječ je o osiguranim predmetima koji su izloženi pokrivenim rizicima isključivo na području RH.

Ova odredba ZOSOZP-a je gotovo jednaka odredbi PZ-a. Razlika između ZOSOZP i PZ je u tome što je u PZ-u kao drugi kriterij pripadnost (uz državljanstvo) uzeto redovno boravište, a u ZOSOZP prebivalište fizičke osobe.

5. Na koje je načine uvjetovana primjena mjerodavnog prava kod ugovora o osiguranju u zračnoj plovidbi? / Primarno i podredno mjerodavno pravo, te relevantno vrijeme određivanja poveznice za ugovor o osiguranju zrakoplova?

Ako se ne radi o slučajevima za koje je isključivo mjerodavno hrvatsko pravo, na ugovor o osiguranju u zračnoj plovidbi bit će mjerodavno:

primarno: autonomija stranaka; supsidijarno: primjenjuje se pravo države sjedišta osiguravatelja (uz uvjet 1) da stranke nisu izričito odredile

pravo koje se mora primijeniti na ugovor, a njihova se namjera o primjeni određenog prava ne može utvrditi niti iz okolnosti slučaja, 2) da se pravo čiju su primjenu stranke odredile ne može primijeniti na dio tog ugovora ili na neki odnos iz tog ugovora - ili samo na taj dio ugovora, odnosno na pravni odnos iz tog ugovora); zakon ne određuje relevantno vrijeme za određenje poveznice sjedišta osiguravatelja, pa treba smatrati da je mjerodavno vrijeme zaključenja ugovora.

Oblik ugovora i ostalih pravnih radnji

6. Po kojem su pravu valjani oblik ugovora i svake druge pravne radnje koja je izvršena u ispunjenju ugovora?

Oblik ugovora i svaka druga pravna radnja koja je izvršena u ispunjenju ugovora valjani su ako su valjani prema pravu mjesta gdje je ugovor sklopljen, odnosno gdje je izvršena radnja, ili prema pravu prema kojem se ocjenjuju glavna prava i obveze iz ugovora.

Mjerodavno je, dakle, alternativno lex loci actus i lex causae.

Stvarna prava na zrakoplovu

7. Koje je mjerodavno pravo za stvarna prava na zrakoplovu?

U pogledu prava vlasništva i drugih stvarnih prava na zrakoplovu primjenjuje se pravo države u kojoj je zrakoplov registriran.

Nezgode u zračnoj plovidbi

8. Nezgode u zračnoj plovidbi

Nezgode u zračnoj plovidbi mogu biti:

107

havarija na zrakoplovu – u ZOSOZP nema odredaba o havariji na zrakoplovu spašavanje i pomaganje – u ZOSOZP nema odredaba o obveznopravnim odnosima proizašlim iz spašavanja i

pomaganju zrakoplovu u opasnosti sudar zrakoplova – naš zakon ne sadrži nikakve posebne odredbe o naknadi štete zbog sudara zrakoplova

kao ni odredbu mjerodavnog prava za taj slučaj, ali što se materijalnih odredba tiče vrijede opća pravila o odgovornosti za štetu, a za odredbe o mjerodavnom pravu treba analogno primijeniti odredbe o naknadi štete zbog sudara brodova;

odgovornost za štete koje zrakoplov u letu nanese na zemlji – ZOSOZP uređuje odgovornost za te štete; primjenjuje se zakon države na čijem je teritoriju nanesena šteta (lex loci delicti commissi)

Zakonske praznine

9. Popunjavanje zakonskih praznina prema ZOSOZP-u

Ako u ZOSOZP-u nema odredbe o pravu mjerodavnom za neki odnos primjenjuju se:

načela pravnog poretka Republike Hrvatske i o opće prihvaćena načela međunarodnoga privatnog prava.

Izuzeci od načelne primjene stranog prava

10. Kad se ne primjenjuje inozemno pravo?

javni poredak – Odredbe inozemnog prava ne primjenjuju se ako bi se učinak primjene očito protivio javnom poretku Republike Hrvatske.

zaobilaženje prava – Inozemno pravo koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovoga Zakona ne primjenjuje se ako je mjerodavnost postignuta radi zaobilaženja odredaba prava Republike Hrvatske.

NASLJEDNI STATUT

Temeljna pitanja:

mjerodavno pravo za zakonsko nasljeđivanje mjerodavno pravo za oporučno nasljeđivanje

– mjerodavno pravo za oporučnu sposobnost – mjerodavno pravo za materijalnu valjanost oporuke (sadržaj)

108

– mjerodavno pravo za formalnu valjanost oporuke (oblik)

ZRS:

1. Koje je mjerodavno pravo za nasljeđivanje u hrvatskom pravnom poretku?

Članak 30.:

stavak 1: Za nasljeđivanje mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti. Kako treba čitati čl. 30/1?

– Treba odrediti pitanja koja ulaze u polje primjene ove odredbe te odvojiti ona koja se rješavaju po posebnim kategorijama vezivanja.

– U polje primjene lex causae čl. 30. ulazi: krug osoba koje mogu biti pozvane na nasljeđe; zakonski nasljedni red, isključenje od nasljeđivanja; odricanje od nasljedstva, odgovornost za dugove ostavitelja.

– Sadržaj oporuke i njezina materijalna valjanost ocjenjuju se po čl. 30/1. Teškoća je u tome što se oporučna sposobnost ocjenjuje po pravu državljanstva u trenutku sastavljanja oporuke, a ne u trenutku smrti pa može doći do toga da se ta dva pitanja ocjenjuju po različitim pravima ukoliko je od trenutka sastavljanja oporuke do trenutka smrti došlo do promjene državljanstva.

– U polje primjene čl. 30/1 ne ulazi: smrt fizičke osobe pretpostavka je za nasljeđivanja. Za utvrđivanja vremena smrti,

proglašenje nestale osobe umrlom primjenjuje se čl. 16. (a ne čl. 30.). što čini ostavinsku masu. Sadržaj imovine ostavitelja određuje se prema dotičnom

imovinskom pravu, a ne zakonu mjerodavnom za nasljeđivanje. ulazi li potraživanje iz ugovora o životnom osiguranju načinjeno za slučaj smrti u korist

bračnog druga u ostavinsku masu, ili će pripasti neposredno bračnom drugu, odlučuje se po ugovornom statutu (čl.19.)

ukoliko je ostavitelj imao određena imovinska prava koja proizlaze iz izvanugovornih odnosa primjenjuje se čl. 29.

za prethodna pitanja npr. valjanosti braka, utvrđenog očinstva ne primjenjuje se nasljedni statut već onaj koji rješava odnosno pitanje.

– Dvojbena pitanja: pasivna nasljedna sposobnost nasciturusa, fizičke osobe – status ili nasljeđivanje? nasljeđivanje nekretnina: ukoliko države predviđaju posebna pravila za pitanje nasljeđivanja

nekretnina i traže primjenu prava lex rei sitae nema smisla ignorirati taj njihov (javnopravni) zahtjev jer odluka donesena u drugoj državi u kojoj se jedinstveno odluči o ostavini neće biti priznata niti će biti stvarnopravno uredna u državi u kojoj se ona nalaze.

stavak 2.: Za sposobnost za pravljenje oporuke mjerodavno je pravo države čije je državljanstvo imao oporučitelj u trenutku sastavljanja oporuke.

Kako treba čitati čl. 30/2?

– Pravilo: za oporučnu sposobnost mjerodavno je pravo državljanstva oporučitelja u trenutku sastavljanja oporuke.

– Doseg odredbe: ovim pravom određuje se minimalna dob za sastavljanje oporuke, sposobnost rasuđivanja odraslih.

– Na ova pitanje trebati će, prema prilici, odgovoriti u odnosu na trenutak sastavljanja oporuke, ali i trenutak promjene oporuke ili njezina opoziva.

– Dilema forma ili sadržaj: zajednička oporučna raspolaganja. Poznato njemačkom i austrijskom pravu. više osoba jednim aktom raspolažu svojom imovinom kako ga prosuđivati pred našim sudovima:

109

ukoliko su oporučna raspolaganja odvojena, opoziv jednoga ne dira u valjanost drugoga – to je pitanje oblika

ukoliko su raspolaganja vezana, međusobno uvjetovana, radi se o pitanju sposobnosti i ukoliko bi sukladno čl. 30. ZRS bilo mjerodavno naše pravo oporuka bi bila ništavna.

2. Nabrojite mjerodavna prava za oblik oporuke po ZRS-u i navedite razliku između našeg zakona i Haške konvencije o obliku oporučnih raspolaganja

Članak 31.: Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je pravovaljana po jednom od ovih prava:

po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena; po pravu države čiji je državljanin bio oporučitelj bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; po pravu oporučiteljeva prebivališta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; po pravu oporučiteljeva boravišta bilo u vrijeme raspolaganja oporukom bilo u vrijeme smrti; po pravu Republike Hrvatske (legis fori); za nekretnine – i po pravu gdje se nekretnina nalazi.

Razlika naspram HK: Naš ZRS predviđa jedno mjerodavno pravo više, i to lex fori. Dakle, naš čl. 31. razlikuje se od čl. 1. Konvencije. A to jeste dozvoljeno i moguće jer sama Konvencija čl. 3. nudi ugovornicama proširenje načela favor testamenti.

Primjer sa predavanja: Sukladno čl. 71. ZRS Općinski sud u Osijeku međunarodno je nadležan za ostavinski postupak hrv. državljanina preminulog u Njemačkoj pa nasljednici predočuju tom sudu oporuku sastavljenu u Njemačkoj. Sud nalazi da se radi o pismenu naslovljenom "Ovlaštenje", datiranom 30.4.1986. u Hamburgu i potpisanog imenom preminuloga. Sudac polazi od Zakona o nasljeđivanju te utvrđuje da pismeno ne zadovoljava zakonom propisanu formu oporuke pa sud zbog toga primjenjuje samo pravila o zakonskom nasljeđivanju i budući nema nasljednika imovinu predaje Općini. Po žalbi je i drugostupanjski sud morao odlučiti o predmetu te on zauzima isto stajalište kao i prvostupanjski. Da li su ovi sudovi ispravno postupili? Nisu jer postojanjem stranog elementa ispunjene su pretpostavke za primjenu ZRS-a u kojem čl. 31. sadrži alternativne poveznice koje dovode do odgovarajućeg materijalnog prava za pitanje oblika oporuke. Tako da se odlukom VSRH niže stupanjske odluke ukidaju.

3. Koje je pravo mjerodavno za oblik opoziva oporuke?

Opozivanje oporuke pravovaljano je što se tiče oblika ako je taj oblik pravovaljan bilo po kojem pravu prema kojem je, u skladu s odredbama ZRS-a, oporuka mogla biti pravovaljano sastavljena.

Kako treba čitati čl. 31.?

– Za oblike oporuke preuzeta je HK iz 1961. – Predviđena su alternativne poveznice – popis HK ugovornice mogu proširiti, kod nas je učinjeno

alternativom na primjenu lex fori– Slijedi načelo jedinstva oporučivanja – narušava ga opcija primjene lex rei sitae nekretnine

HK O SUKOBU ZAKONA KOD OBLIKA OPORUČNIH RASPOLAGANJA OD 5. 10. 1961.

Polje primjene konvencije

1. Polje primjene HK iz 1961.?

110

Polje primjene ove HK je određivanje mjerodavnog prava za oblik oporučnih raspolaganja. Materijalni uvjeti nisu predmet uređenja konvencije. Ona se izričito ograničila na pitanje oblika oporučnih raspolaganja, dakle na određenje koje je pravo mjerodavno za formalne pretpostavke njezine valjanosti.

2. Prostorno polje primjene HK iz 1961.?

39 država potpisnica Nepotrebna uzajamnost među ugovornicama čl. 6. ZRS Posljedično ovaj međunarodni ugovor erga omnes ima svojstvo izvora primarnog značaja čl.3. ZRS

3. Koji su ciljevi Konvencije?

Cilj Konvencije je bio da ujednači pravila o primjeni mjerodavnog prava za oblik oporučnih raspolaganja iz slijedećih razloga:

oporuka, za razliku, od ugovora nije predmet pregovaranja među strankama; pitanje valjanosti oporučnog raspolaganja postavlja se tek nakon oporučiteljeve smrti, kad se više ne mogu

otkloniti eventualni nedostaci; oporuka redovito raspolaže cijelom oporučiteljevom ostavinom, pa su imovinski interesi o kojima se odlučuje

često vrlo veliki; s obzirom na različitost supstancijalnih odredaba o obliku oporuke i kolizijskih odredaba o obliku koje postoje

u pravima pojedinih država, može se dogoditi da valjanost određene oporuke zavisi od toga pred sudom koje zemlje se pokreće pitanje o tome;

značajna posljedica formalne nevaljanosti: samo zakonsko nasljeđivanje.Načela na kojima je zasnovana konvencija

4. Primjenu kojeg načela provodi čl. 2/2 HK o oporuci i zašto?

Načelo favor testamenti. Tvorci Konvencije prihvatili su načelo favor testamenti iz tri razloga:

propisi o obliku oporuke svakog prava predstavljaju samo minimum garancije za njenu autentičnost i stvoreni su prema shvaćanju zakonodavca o tom pitanju i prema prilikama koje vladaju u njegovoj zemlji;

svi pravni sistemi u svijetu prihvaćaju kao osnovno pravilo o određenju mjerodavnog prava za oblik oporučnih raspolaganja pravilo locus regit actum, tj. da oblik vrijedi lex loci actus – pravo mjesta gdje je sačinjeno oporučno raspolaganje;

lex loci actus u velikoj većini pravnih sistema nije jedino mjerodavno pravo; pravilo locus regit actum ne vrijedi za oblik oporuke obligatorno nego fakultativno, tj. uz lex loci actus alternativno vrijedi još neko pravo (npr. lex causae nasljeđivanja, lex patriae ili lex domicilii oporučitelja ili lex rei sitae); krug alternativnih poveznica ne smije biti ni širok ni uzak.

Načelo se izravno manifestira u Konvencijskom:

čl. 1. za određivanje mjerodavnih prava; čl. 2. za oblik opoziva; te

neizravno u:

čl. 3.-4.

5. Načela na kojima je zasnovana konvencija

Konvencija se zasniva na 2 glavna načela:

111

načelo favor testamenti - radi se samo o obliku oporuke; ako forma ili oblik nisu valjani, sud neće ni razmatrati sadržaj oporuke; to načelo glasi: Pri određivanju prava koje treba biti mjerodavno za oblik oporučnih raspolaganja valja omogućiti da se oblik raspolaganja smatra valjanim uvijek kad odgovara odredbama bilo kojeg pravnog poretka s kojim su oporučitelj ili njegova ostavina bili u nekoj razumnoj vezi tako da se primjena tog prava može opravdano prihvatiti (državljanstvo, prebivalište...);

načelo jedinstva oporučivanja – mogućnost oporučitelja da samo jednom oporukom, koja je valjana što se tiče oblika, raspolaže cijelom svojom ostavinom; kad bi oporučitelj morao za svaki dio svoje ostavine koja se nalazi u različitim državama sastavljati posebne oporuke, to bi bila ne samo velika poteškoća za njega nego i "pravni apsurd".

Isključenje uzvrata ili upućivanja na treće pravo (renvoi)

6. Renvoi u HK

U doktrini mpp-a vlada gotovo općenito mišljenje o tome da renvoi treba isključiti kad se pravilo o međunarodnom pravu odnosi na oblik pravnog čina. Isto stanovište treba zauzeti i za oblik oporuke. Isključenje ustanove renvoi za oblik pravnog čina slijedi iz činjenice da se za oblik smatra gotovo bez izuzetaka mjerodavnom lex loci actus.

Mjerodavna prava

7. Prava koja su po HK mjerodavna za oporučna raspolaganja?

Ta su prava određena alternativno, na osnovi načela favor testamenti, i dovoljno je da oporučno raspolaganje odgovara po svom obliku barem jednom od tih prava:

Pravo mjesta sastavljanja oporuke (lex loci actus) – To pravo ima najširu primjenu u postojećim pravnim sistemima. Dva su osnovna razloga za primjenu legis loci actus:

– relativna nesigurnost određenja legis causae (pravo koje je mjerodavno za sadržaj) unaprijed za svaki pojedini slučaj, legis causae će se sa sigurnošću moći odrediti tek kasnije pa zbog toga ne bi bilo uputno vezati valjanost oblika pravnog čina za pravo koje će biti mjerodavno za njegov sadržaj;

– ako primjena legis causae nije siguran način da se unaprijed zna hoće li pravni čin biti valjan po svom obliku treba za to pitanje odrediti drugo mjerodavno pravo, a praktički će ta osoba najlakše saznati sadržaj pravnih pravila po kojima treba da postupi – u mjestu gdje pravni čin poduzima;

Domovinsko pravo oporučitelja (lex patriae) – Domovinsko pravo oporučitelja prihvaćeno je uz lex loci actus u velikom broju pravnih sistema. Vrlo je česta pojava da oporučitelj poznaje pravila o obliku oporuke svog domovinskog prava. Zbog toga mu treba omogućiti da svoju posljednju volju izrazi u obliku koji predviđa njegova lex patriae, a da se ne mora obavještavati o propisima koji vrijede u mjestu sastavljanja oporuke. Međutim, lex patriae postavlja nekoliko problema:

8. Koje će se državljanstvo primijeniti na polipatrida po Haškoj konvenciji o sukobu zakona kod oblika oporučnih raspolaganja?

– Što ako je oporučitelj bipatrid ili polipatrid - sukob državljanstava Rješavanje pozitivnog sukoba državljanstva: Treba smatrati da je oporučitelj s bilo kojim od svojih domovinskih prava u razumnoj vezi, stoga - niti jedno pravo ne treba eliminirati već primijeniti bilo koje od domovinskih prava.

Rješavanje negativnog sukoba državljanstva (apatridi): Nepostojanje državljanstva zahtijeva u slučajevima kad je mjerodavno domovinsko pravo zamjenu te poveznice nekom drugom, npr. posljednjim državljanstvom ili češće prebivalištem, odnosno redovnim boravištem. ZRS rješava apatridiju tako da državljanstvo supstituira poveznicom prebivališta i redovita boravišta - kako su one

112

ionako predviđene alternativnim pravilom čl. 1. Konvencija nema posebnog pravila za negativni sukob državljanstva.

– Što ako je došlo do promjene državljanstva – relevantno vrijeme (vrijeme sastavljanja oporuke i vrijeme smrti) – Po načelu favor testamenti pogoduje jedino alternativna mjerodavnost oba domovinska prava!

– Nejedinstveni pravni poredak na koji upućuje državljanstvo oporučitelja – Konvencijas daje rješenje istovjetno našem čl. 10. ZRS. Ako državljanstvo kao poveznica upućuje na pravo države koja ima nejedinstvani pravni poredak, bit će potrebno posegnuti za drugim pravilima koja će dati odgovor na to koje se pravo, od onih koja vrijede na području te države, ima smatrati "domovinskim" pravom oporučitelja. Takva se pravila nazivaju interlokalnim i interpersonalnim pravom. Ako država s nejedinstvenim pravnim poretkom nema tih pravila, može se sucu dati drugi kriterij za izbor između više prava koja vrijede u takvoj državi tj. prema najstvarnijoj vezi koju je imao oporučitelj s jednim od pravnih poredaka od kojih se taj nejedinstveni sistem sastoji.

Pravo oporučiteljeva prebivališta (lex domicilii) – Lex domicilii ima značajnu ulogu u pravnim sistemima koji prebivalište smatraju poveznicom za tzv. osobne statute u širem smislu. To su zemlje Common lawa, skandinavske zemlje i Švicarska.

– Relevantno vrijeme (vrijeme sastavljanja oporuke i vrijeme smrti) – Moguća je promjena oporučiteljeva prebivališta od sastavljanja do smrti kada alternativno vrijede oba.

9. Objasnite problematiku kvalifikacije pojma prebivališta usvojenu u HK o sukobu zakona kod oblika oporučnih raspolaganja

– Kvalifikacija prebivališta – Dok je pojam državljanstva jedinstven u svim pravnim porecima, pojam prebivališta se razlikuje (npr. pojam prebivališta u pravima kontinentalne Europe i u engleskom pravu), pa HK određuje da će se pitanje je li oporučitelj imao prebivalište u nekom mjestu ocjenjivati prema pravu samog tog mjesta. Sud će morati ispitivati je li oporučitelj imao prebivalište prema pravu svakog od mjesta za koje se bude tvrdilo da je bilo njegovo prebivalište. Ovome se prigovara da će na taj način oporučitelj moći imati nekoliko prebivališta, ovisno od pojma prebivališta u mjestu gdje je boravio, a za koje se tvrdi da mu svojim pravilima priznaje postojanje prebivališta. To se, međutim, ne može izbjeći ako se želi zadovoljiti različite koncepcije prebivališta u zemljama ugovornicama. Konvencija ipak predviđa mogućnost stavljanja rezerve na takvu kvalifikaciju prebivališta i određuje da svaka država ugovornica može pridržati sebi pravo da, isključivši gore navedenu odredbu, kvalificira prebivalište po svom pravu kad se to pitanje pojavi pred njezinim sudom. RH je izjavila rezervu u čl. 9. – kvalifikacija lex fori.

Pravo oporučiteljeva redovnog boravišta (lex residentiae habitualis) – Pojam redovnog boravišta predstavlja osnovnu poveznicu kad se radi o tzv. osobnim odnosima u širem smislu.

10. Primjena lex rei sitae za oblik oporučnih raspolaganja, negativne strane

Smještaj nekretnina kojima se oporukom raspolaže (lex rei sitae) – U pravnim sistemima koji razlikuju mjerodavno pravo za nasljeđivanje pokretnina i nekretnina, lex rei sitae vrijedi isključivo za nekretnine.

11. Navedite argumente protiv primjene poveznice legis rei sitae kod oblika oporučnih raspolaganja

Protiv primjene legis rei sitae govori više razloga:

– oporučitelj koji ima više nekretnina u različitim državama morao bi sastaviti posebne oporuke za svaku nekretninu jer se oporuka mora sastaviti po pravu gdje nekretnina leži, što je protivno načelu jedinstva oporučivanja;

– oporučitelj bi mogao napraviti i oporuku po pravu države gdje ima neku manju nekretninu, što bi dovelo do primjene prava mjesta te male nekretnine na oblik cijele oporuke kojom raspolaže mnogo većim imovinskim vrijednostima.

Lex rei sitae vrijedi za oblik oporuke, ali samo za nekretnine koje su podvrgnute tom pravu, tj. koje se nalaze na području gdje to pravo vrijedi.

113

Dolazi do ustupka načelu jedinstva oporučivanja ali u skladu s načelom favor testamenti.

Ostala prava (lex causae, lex fori)Lex causae, ili mjerodavno pravo za nasljeđivanje u cjelini, nije prihvaćeno zbog toga što zavisi od kolizijske odredbe suda pred kojim se oporuka pojavljuje, a osim toga to je pravo indirektno već obuhvaćeno u Konvenciji, jer se kao lex causae u svim pravnim porecima uzima ili lex patriae ili lex domicilii ili lex rei sitae za nekretnine.

Lex fori nije prihvaćena, jer ne mora imati nikakve veze s oporučiteljem ili ostavinom. Njezino unošenje u Konvenciju omogućilo bi nasljednicima da traže sud po čijem će pravu oporuka biti valjana (forum shopping). U našem pravu lex fori ostaje na snazi na osnovi čl. 3. HK: "Ova konvencija ne dira u sadašnja ili buduća pravila država ugovornica koje priznaju testamentarne odredbe sačinjene u obliku propisanom zakonom koji nije predviđen u HK".

Opoziv oporučnog raspolaganja

Opoziv oporuke je akt kojim se u cijelosti ili djelomično stavlja izvan snage oporuka.

Mogući oblici:

fizičko uništenje oporuke, sastavljanje nove oporuke drugog sadržaja, sastavljanje opoziva bez novog utanačenja koje rezultira zakonskim nasljeđivanjem.

12. Mjerodavno pravo za opoziv oporučnog raspolaganja po Haškoj konvenciji iz 1961. / Prava mjerodavna za opoziv oporučnog raspolaganja sukladno Haškoj konvenciji o sukobu zakona kod oblika oporučnih raspolaganja? / Na koji način haška konvencija za oblik oporučnih raspolaganja utjelovljuje načelo favor testamenti kada je u pitanju valjanost opoziva oporuke? / Primjenu kojeg načela provodi čl. 2. st. 2. HK o oporuci i zašto?

Prema čl. 2. st. 1. na oblik opoziva oporuke primjenjuju se alternativno (ili-ili = bilo koje pravo od navedenih) ista prava koja su mjerodavna za oblik oporuke. Prema čl. 2. st. 2. opoziv je valjan i onda kad je valjan po jednom od prava po kojem je bila valjana opozvana oporuka, premda sam opoziv nije valjan ni po jednom od prava koja za njega vrijede. To će npr. biti slučaj kad je mjesto sastavljanja oporuke različito od mjesta sastavljanja opoziva, a opoziv nije valjan ni po domovinskom pravu oporučitelja, ni po mjestu njegova prebivališta, odnosno redovnog boravišta, ni po lex rei sitae nekretnina kojom oporuka raspolaže ni po pravu mjesta gdje je taj opoziv sastavljen, ALI je valjan po pravu mjesta gdje je sastavljena sama oporuka. Navedena odredba Konvencije konsekventno provodi primjenu načela in avorem testamenti. Bilo bi doista teško smatrati ispravnim gledište po kojem opoziv ne bi vrijedio premda je sastavljen po istom pravu po kojem se opozvana oporuka smatra valjanom što se tiče oblika.

Zajednička oporučna raspolaganja

13. Zajednička oporučna raspolaganja / Priznaje li se zajednička oporuka u RH i nabrojite podjelu takvih oporuka?

Kod nas se ne poznaje taj institut. Kad se govori o tzv. zajedničkim oporukama, obično se misli na zajedničke oporuke bračnih drugova. To je svaka oporuka u kojoj dvije ili više osoba oporučuje "uno actu". Postoji nekoliko vrsti takvih oporuka:

Po načinu određivanja nasljednika: – uzajamna, gdje se oporučitelji međusobno postavljaju za nasljednike

114

– oporuka u kojoj oporučitelj određuje jednog ili više nasljednika, a ovi opet postavljaju treću osobu ili više njih za nasljednika ostavine koju su naslijedili

– oporučitelji postavljaju zajedničkom oporukom neku treću osobu (ili osobe) za nasljednika Po vezi između oporučnih raspolaganja

– uzajamno uvjetovana zajednička oporučna raspolaganja – opozivom raspolaganja jednog oporučitelja automatski se opoziva i raspolaganje drugog oporučitelja

– slobodna zajednička oporučna raspolaganja – opozivom jednog ne dolazi do opoziva drugog raspolaganja

– zavisna zajednička oporučna raspolaganja – kad jedan oporučitelj umre, ne može se više opozvati raspolaganje drugog koji je ostao na životu

Prava različitih država različito se odnose prema dopustivosti zajedničkih oporuka, a i imaju različita gledišta o tome radi li se kod zajedničkih oporuka o pitanju 1. biti, 2. sadržaja ili 3. oblika.

14. Kako bi trebao postupiti naš sudac u slučaju da se suoči sa zajedničkom oporukom? / Kako bi naš sudac primijenio odredbu o zajedničkoj oporuci?

Naše pravo ne poznaje institut zajedničke oporuke. Ako se radi o raspolaganjima oporučitelja koja su slobodna i čiji opoziv nije ograničen ili onemogućen, radi se o istoj situaciji kao kad bi ti oporučitelji sastavili posebne oporuke. U tom slučaju treba činjenicu da su raspolaganja u zajedničkoj oporuci, smatrati samo pitanjem oblika i primijeniti odredbe HK koje se odnose na određenje mjerodavnog prava za oblik oporučnih raspolaganja.

Ukoliko su oporučna raspolaganja odvojena, opoziv jednoga ne dira u valjanost drugoga – to je pitanje oblika. Ukoliko su raspolaganja vezana, međusobno uvjetovana, radi se o pitanju sposobnosti i ukoliko bi sukladno čl. 30. ZRS-a bilo mjerodavno naše pravo oporuka bi bila ništavna.

Primjena pravila konvencije – nepotrebnost uzajamnosti

15. Primjenjuje li se HK 1961. uz uvjet uzajamnosti?

Ne. HK se primjenjuje na sve slučajeve oblika oporučnih raspolaganja o kojima se bude raspravljalo i odlučivalo pred sudom ili drugim organom koje od zemalja ugovornica. Konvencija se primjenjuje bez ikakvog uvjeta uzajamnosti. Konvencijska se pravila primjenjuju kao da se radi o pravilima koja je sama država ugovornica donijela za sve slučajeve ocjenjivanja oblika oporučnih raspolaganja.

Primjena konvencije u vremenu

16. Primjena HK u vremenu

HK određuje da će se ona primjenjivati u državama ugovornicama na sve slučajeve kad je oporučitelj umro nakon njezina stupanja na snagu. Ali, države ugovornice mogu upotrijebiti rezervu čl.13. HK i odrediti da će se kod njih HK primjenjivati samo na ona oporučna raspolaganja koja su učinjena nakon stupanja HK na snagu.

Rezerve

17. Rezerve / Kako se primjena prava određenog Konvencijom može isključiti?

Svaka ugovornica može posegnuti za klauzulom javnog poretka čl. 7., a i sve ugovornice mogu izjaviti čak pet rezervi.HK od 1961. predviđa 5 rezervi:

čl. 9. - rezerva o kvalifikaciji domicila (5. pitanje - 3b) čl. 13. - rezerva o vremenskom djelovanju Konvencije (10. pitanje)

115

čl. 10. - rezerva koja omogućuje državama ugovornicama da ne priznaju usmeni oblik oporučnih raspolaganja koje je učinio njihov državljanin koji nije imao državljanstvo ni jedne druge države, a nisu postojale izvanredne okolnosti

čl. 11. - rezerva prema kojoj svaka država ugovornica može pridržati pravo da ne prizna oporučna raspolaganja učinjena u inozemstvu, ako su ispunjeni sljedeći uvijeti:

– oporučno raspolaganje je valjano samo u obliku koji dopušta jedino pravo mjesta gdje je oporučitelj raspolagao

– oporučitelj je imao državljanstvo države koja je stavila rezervu– oporučitelj je imao prebivalište ili redovno boravište u toj državi– oporučitelj je umro u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je raspolagao

čl. 12. - rezerva prema kojoj si svaka država ugovornica može zadržati pravo da isključi primjenu odredaba Konvencije na oporučne odredbe koje po njezinom pravu nemaju nasljednopravni karakter (npr. priznanje očinstva u oporuci)

BRAČNI STATUT

Bračni statut obuhvaća pitanja:

sklapanja braka – materijalne pretpostavke čl. 32. forma/oblik sklapanja braka nevažnost braka razvod braka učinci braka - osobni i imovinski status djece (bračno porijeklo, izvanbračno porijeklo, pozakonjenje djece)

ZRS:

1. Koje je mjerodavno pravo za uvjete za sklapanje braka po ZRS-u i koji je institut mpp-a primijenjen?

Članak 32.:

stavak 1.: U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je, za svaku osobu, pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak.

– Hipotetski primjer za bračni statut: Student završne godine Sveučilišta u Madridu, smjer management, posredstvom razmjene dolazi slušati dva semestra predavanja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Nakon nekoliko mjeseci upoznaje Hrvaticu s kojom se odluči vjenčati. Po kojem će pravu hrvatski organi prosuđivati dozvoljenost sklapanja ovog braka?

stavak 2.: I kad postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom Republike Hrvatske neće se dopustiti sklapanje braka ako, što se tiče te osobe, postoje po pravu Republike Hrvatske smetnje koje se odnose na postojanje ranijeg braka, srodstvo i nesposobnost za rasuđivanje (institut javnog poretka).

– Student je porijeklom i državljanstva države Maroko, a u kojoj je višeženstvo zakonito. Kako će postupiti organ primjene ukoliko utvrdi da Marokanac u zemlji svojega državljanstva ima već jednu suprugu?

2. Koje je mjerodavno pravo za oblik braka?

Članak 33.: Za oblike braka mjerodavno je pravo mjesta u kojem se brak sklapa.

116

– Kako su oboje muslimanske vjeroispovijesti, žele sklopiti brak na propisan vjerski način. Po kojem se pravu ocjenjuje dozvoljenost takve odluke i formalna valjanost tako sklopljenog braka?

3. Mjerodavno pravo za razvod braka

Članak 35.: Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe. Ako su bračni drugovi državljani različitih država u vrijeme podnošenja tužbe, za razvod braka mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani. Ako se brak ne bi mogao razvesti po navedenom pravu, za razvod braka mjerodavno je pravo Republike Hrvatske ako je jedan od bračnih drugova imao u vrijeme podnošenja tužbe prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ako je jedan od bračnih drugova državljanin Republike Hrvatske i brak se ne bi mogao razvesti po navedenom pravu, za razvod braka mjerodavno je pravo Republike Hrvatske.

4. Mjerodavno pravo za imovinske odnose bračnih drugova

Članak 37.: Za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za osobne i zakonske imovinske odnose. Ako navedeno pravo predviđa da bračni drugovi mogu izabrati pravo koje je mjerodavno za bračno-imovinski ugovor, mjerodavno je pravo koje su oni izabrali.

OBITELJSKI STATUT

Obiteljski statut obuhvaća pitanja:

porijeklo djece odnosi roditelja i djece – uključivo roditeljska skrb, kontakti, uzdržavanje posvojenje

ZRS:

1. Mjerodavno pravo za pozakonjenje

Članak 43.: Za pozakonjenje mjerodavno je pravo države čiji su državljani roditelji, a ako roditelji nisu državljani iste države – pravo države onog roditelja po kojemu je pozakonjenje pravovaljano. Ako po navedenom pravu nema uvjeta za pozakonjenje, a roditelji i dijete imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjerodavno je pravo Republike Hrvatske. Za pristanak djeteta, druge osobe ili državnog organa za pozakonjenje mjerodavno je pravo države čiji je državljanin dijete.

2. Koje je pravo mjerodavno za uvjete zasnivanja posvojenja?

Članak 44.: Za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelj i usvojenik. Ako s usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani. Ako bračni drugovi zajednički

117

usvajaju, za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja, osim prava države čiji je državljanin usvojenik, mjerodavna su i prava država čiji su državljani i jedan i drugi bračni drug.

3. Koje je pravo mjerodavno za oblik posvojenja?

Za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.

DELIKTNI STATUT

ZRS:

Čl. 28.: Za izvanugovornu odgovornost za štetu, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

POVEZNICA MJESTO ŠTETNE RADNJE I MJESTO NASTANKA ŠTETE

1. Koje je mjerodavno pravo za deliktni statut

Mjesto štetne radnje (locus delicti commissi) i mjesto nastanka štete (locus damni) su najčešće poveznice koje upućuju na deliktni statut. Tako određeno mjerodavno pravo, zavisno od primjene jedne od navedenih poveznica, je slijedeće:

ako je poveznica mjesto štetne radnje – lex loci delicti commissi; ako je poveznica nastanka štete – lex loci damni.

2. Mjesto štetne radnje u korpusu hrvatskih propisa / Usporedite čl. 28. ZRS i čl. 182. ZOSOZP

U hrvatskom pravu postoje različite varijacije primjene navedenih poveznica s tim da dolaze do primjene drugih poveznica. Primjeri:

ZRS čl. 28./1. – Za izvanugovornu odgovornost za štetu, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika.

PZ čl. 976 – Za naknadu štete zbog sudara brodova mjerodavno je pravo države u čijem se obalnom moru ili na čijim se unutarnjim vodama dogodio sudar.

ZOSZP čl. 182. – Na odgovornost za štetu koju zrakoplov u letu nanese na zemlji primjenjuje se zakon zemlje na čijem je teritoriju šteta nanesena (lex loci damni).

3. Mjerodavno pravo za nastanak, sadržaj, prestanak i povredu prava intelektualnog vlasništva, tj. industrijskog vlasništva i autorskog prava?

Što se tiče prava intelektualnog vlasništva, tj. industrijskog vlasništva i autorskog prava, općenito u poredbenom mpp prihvaćeno je upućivanje na mjerodavno pravo za njihov nastanak, sadržaj i prestanak, kao i za njihovu povredu, na osnovi poveznice mjesta zaštite (locus protectionis).

118

Primjer: Jesu li osobi A povrijeđena određena patentna prava u državi X, to se ocjenjuje po pravu te države - lex loci protectionis.

4. Mjesto štetne radnje (locus delicti commissi) / Kako se određuje poveznica mjesta štetne radnje?

Mjesto štetne radnje smatra se mjestom gdje je štetna radnja u potpunosti ili djelomično izvršena.

5. Mjesto nastanka štete (locus damni) / Kako se određuje poveznica mjesta nastanka štete?

Mjesto nastanka štete smatra se mjestom u kojem je došlo do povrede zaštićenog pravnog interesa.

6. Koja je funkcija poveznice mjesta štetne radnje, a koja mjesta gdje je šteta nastala?

Poveznica mjesta štetne radnje ima preventivnu funkciju, jer se primjenom prava mjesta štetne radnje polazi od ocjene protupravnog čina prema okolini u kojoj je izvršen.

Poveznica mjesta nastanka štete ima funkciju zaštite pravnih dobara – oštećeni se štiti prema mjerilima okoline u kojoj su njegova prava povrijeđena.

7. Koju materiju uređuje mjerodavno pravo?

Mjerodavno pravo uređuje slijedeće materije:

pretpostavke odgovornosti - deliktnu odgovornost, protupravnost, krivnju, kauzalitet, vrste i načine naknade štete, prijenos i nasljeđivanje potraživanja.

Po hrvatskom mpp-u se pri tome upućuje na mjerodavno materijalno pravo, dakle ne dolazi u obzir primjena ustanove renvoi.

Pojedinosti o analiziranim rješenjima

8. Kada načelo ubikviteta ne dolazi do primjene?

Načelo ubikviteta ne dolazi do primjene:

u slučajevima protupravnih čina u zrakoplovima i na brodovima (jer se na takve situacije primjenjuje pravo državne pripadnosti zrakoplova odnosno broda)

kod sudara brodova (jer se za takve situacije zavisno od mjesta sudara (unutarnje morske vode, teritorijalne vode, otvoreno more) mjerodavno pravo utvrđuje poveznicom mjesta štetne radnje, mjesta suda – tj. upućuje se na hrvatsko pravo ako je hrvatski sud međunarodno nadležan poveznicom (iste) državne pripadnosti brodova)

kod zaštite tržišnog natjecanja (jer bez obzira na to gdje je štetna radnja izvršena, ako pravne i fizičke osobe sa sjedištem i prebivalištem u inozemstvu sudjelujući u prometu robe i usluga proizvode učinke na hrvatskom tržištu, primjenjuje se hrvatsko pravo).

9. Što je distancijski delikt i koje se načelo mpp-a odražava u njegovu kolizijskom rješavanju?

Distancijski delikt nalazi se kod poveznica mjesta štete radnje i mjesta nastanka štete – ako se štetna radnja dogodi u jednoj državi, a šteta nastane u drugoj. Tu dolazi do izražaja načelo ubikviteta - alternativnog upućivanja bilo na pravo države gdje je počinjena štetna radnja bilo na mjesto gdje je nastala šteta. Princip ubikviteta povezuje se s

119

povlašćujućim načelom po kojem oštećeni ima opciju između navedena dva prava. Hrvatski propisi upućuju na primjenu prava koje je povoljnije za oštećenoga.

HK O MJERODAVNOM PRAVU ZA PROMETNE NEZGODE OD 4. 5. 1971.

Polje primjene konvencije

1. Polje primjene HK od 1971. / Kako je definiran pojam "štete" po HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode?

Konvencija se primjenjuje na građansku izvanugovornu odgovornost za štetu koja nastane kao posljedica prometne nezgode na cesti, a ne na druge slučajeve prometnih nezgoda.

Konvencija se odnosi na prometne nezgode na cestama.

Konvencija govori o prometnoj nezgodi koja se dogodila na javnom putu, dakle na cesti.

Prometna nezgoda mora se odnositi na jedno ili više vozila.

Konvencija obuhvaća i štete koje prouzroči ili su prouzročene na pasivnom vozilu, dakle vozilu koje se ne kreće.

Odredbe Konvencije odnose se i na štete koje su nastale izvan javnog prometnog puta (npr. kad vozilo siđe s puta i ošteti zgradu koja se nalazi kraj njega, ili kad vozilo u kretanju odbaci kamen s puta koji ondje nanese štetu).

Konvencija se ne odnosi na saobraćajne nezgode u zračnom, željezničkom, riječnom ili pomorskom prometu.

Mjerodavno pravo

2. Renvoi u HK od 1971. / Primjenjuje li se renvoi u Haškoj konvenciji o mjerodavnom pravu za prometne nezgode?

Ustanova renvoi je isključena, jer se uvijek primjenjuje unutrašnje pravo.

3. Mjerodavno pravo / Što je supsidijarni statut kod HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode?

primarno: lex loci delicti commissi – pravo mjesta na kojem se dogodila nezgoda; supsidijarno: pravo države registracije vozila, a i redovnog boravišta oštećenog.

4. Slučaj "Martelange" u Belgiji

120

To je slučaj eksplozije kamiona-cisterne s plinom 100 m od granice, pri čemu je šteta nastala i na drugoj strani granice, u drugoj državi. Takvi slučajevi bit će doista rijetki.

Štete nanesene osobama i vozilu odnosno vozilima

5. 3 slučaja u kojima HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode iz 1971. daje prednost pravu mjesta registracije vozila, u odnosu na lex loci delicti commissi

Izuzeci od primjene legis loci delicti commissi u korist prava mjesta registracije:

– ako je u nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo, a ono je registrirano u drugoj državi, a ne u državi nezgode

– ako su u nezgodi sudjelovala dva ili više vozila, a sva su registrirana u istoj državi– ako su u nezgodi sudjelovale dvije ili više osoba izvan vozila na mjestu nesreće i smatraju se

odgovornima, na njih će se primijeniti pravo mjesta registracije vozila, ako su sve te osobe imale svoje redovno boravište u zemlji registracije. Pravo mjesta registracije primjenjivat će se tada i ako su te osobe ujedno bile i oštećene osobe (npr. pješak koji nepropisno pretrčava cestu).

Štete nanesene stvarima

6. Mjerodavna prava za štete na stvarima prema Konvenciji o nesrećama / Rješenje HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode za štetu nanesenu stvarima

– za štete na stvarima koje su se prevozile u vozilu, a koje pripadaju putniku ili su mu bile povjerene – primarno legis loci delicti commissi, a podredno pravo mjesta registracije

– za štete nanesene stvarima koje se prevoze u vozilu, a koje ne pripadaju putniku koji se nalazi u vozilu ili koje nisu povjerene takvom putniku, one mogu biti povjerene vozaru, vozaču ili vlasniku vozila - primarno legis loci delicti commissi, a podredno pravo mjesta registracije

– za štete nanesene osobnim stvarima oštećenog (žrtve) koji se nalazio izvan jednog ili više vozila primjenjuje se pravo mjesta registracije vozila ako je ono mjerodavno i za odgovornost prema oštećenom tj. kad je njegovo redovno boravište u državi u kojoj je vozilo registrirano; naprotiv za štete nanesene stvarima koje se nalaze izvan vozila kao npr. ograda, drvo ili kuća u koju je udarilo vozilo koje je uslijed nezgode sletjelo s ceste primjenjuje se pravo mjesta gdje se dogodila nezgoda (lex loci delicti)

Vozila bez registracije ili s više registracija

7. Mjerodavno pravo kod višestruke registracije

Ako vozilo ima više registracija ili ako uopće nije registrirano, mjerodavno je pravo redovnog smještaja (zadržavanja) vozila.

Pravila o kontroli i sigurnosti prometa

8. Pravila o kontroli i sigurnosti prometa / Objasnite mehanizam primjene pravila o kontroli i sigurnosti prometa u čl. 7. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode

HK donosi odredbu po kojoj će se pri određivanju odgovornosti za štetu morati voditi računa i o pravilima kontrole i sigurnosti prometa koja su na snazi na mjestu i u vrijeme nezgode. To znači da se u ocjeni protupravnosti ponašanja koje je dovelo do prometne nezgode ne vodi isključivo računa o propisima koji su na snazi na mjestu gdje se nezgoda dogodila, nego i o pravilima koja se odnose na uređenje prometa u okviru prava koje je mjerodavno za odgovornost (tada kad se ne primjenjuje lex loci delicti, nego pravo mjesta registracije vozila).

9. Mjerodavno pravo za primjenu pravila o kontroli i sigurnosti prometa po HK

121

Konvencija dopušta da se na poštivanje propisa o uređenju i sigurnosti prometa primjenjuju pravila države registracije vozila koja su stroža od onih na mjestu gdje se dogodila nezgoda (lex loci delicti).

Opseg primjene mjerodavnog prava

10. Opseg primjene mjerodavnog prava

Konvencija primjerice a ne taksativno nabraja pitanja koja ulaze u opseg primjene mjerodavnog prava. Mjerodavno će se pravo primjenjivat na slijedeća pitanja:

uvjeti i opseg odgovornosti razlozi za oslobođenje, ograničenje i podjelu odgovornosti postojanje i priroda štete vrsta i opseg naknade štete da li se pravo na naknadu štete može prenijeti na drugu osobu ili naslijediti koje osobe imaju pravo na naknadu štete koju su osobno pretrpjele odgovornost naredbodavca za postupke njegovih podčinjenih (službenika) zastara i gubitak prava koji se temelji na proteku određenog roka.

Pravo izravne (direktne) tužbe (zahtjeva)

11. Direktna/izravna tužba (zahtjev) prema HK / Kako je prema HK o mjerodavnom pravu za prometne nezgode riješeno pitanje tzv. direktne tužbe oštećenog prema osiguravatelju osobe koja je odgovorna za štetu? / Haška konvencija iz 1971. – čl. 3., 4. i 5. – direktna tužba oštećenika

Direktna tužba je tužba oštećenog prema osiguravatelju osobe koja je odgovorna za štetu.

HK daje oštećenom široku mogućnost postavljanja direktnog zahtjeva, određujući više mjerodavnih prava, koja su samo prividno postavljena supsidijarno ali se u stvari primjenjuju alternativno.

Ako je mjerodavno pravo države registracije vozila, a ono ne dopušta direktnu tužbu oštećenog prema osiguravatelju, ali takvo oštećenikovo pravo postoji prema pravu države na čijem se području dogodila nezgoda, oštećeni će imati to pravo. Ako ni jedno od spomenutih prava ne dopušta izravnu tužbu, ali ga dopušta pravo koje je mjerodavno za ugovor o osiguranju, oštećeni će imati to pravo.

Ako bi sva ili neka prava dopuštala oštećenom direktnu tužbu, oštećeni neće moći birati ono koje je za njega najpovoljnije, već će se primijeniti pravo koje prvo dopušta oštećenom postavljanje direktnog zahtjeva.

Nepotrebnost uzajamnosti

12. Primjenjuju li se odredbe HK od 1971. uz uvjet uzajamnosti?

Ne. Odredbe Konvencije primjenjuju se bez ikakvog uvjeta reciprociteta i bez obzira na to je li pravo koje je mjerodavno na osnovi tih odredaba pravo neke od država ugovornica ili nije.

Nejedinstveni pravni poredak

13. Federalna klauzula

122

Čl. 14. Konvencije predstavlja tzv. federalnu klauzulu. Država koja nema jedinstveni pravni poredak može ograničiti primjenu Konvencije samo na neke svoje teritorijalne jedinice, izjavom koju bude dala u času potpisivanja, ratifikacije ili pristupanja Konvenciji. Takva se izjava može uvijek promijeniti davanjem nove izjave. Stavljanje ove odredbe u Konvenciju bilo je potrebno radi složenih država u kojima federalna zakonodavna vlast nema ovlaštenja zaključivati međunarodne ugovore ako oni sadrže propise kojima se uređuju pitanja u isključivoj zakonodavnoj nadležnosti njihovih područnih jedinica.

HK O PRAVU KOJE SE PRIMJENJUJE NA ODGOVORNOST PROIZVOĐAČA ZA ŠTETU OD NJEGOVIH PROIZVODA OD 2. 10. 1973.

Polje primjene Konvencije

1. Polje primjene HK o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda

Konvencija se odnosi se na pitanje izvanugovorne odgovornosti proizvođača (određene činjenice za koje pravo veže postanak obveznih odnosa bez obzira na stranačku volju tj. na neki pravni odnos) za štetu koju prouzroče njihovi proizvodi ("products liability").

Ugovorna odgovornost za štetu je isključena.

2. Products liability / Što je products liability?

Pod pojmom "products liability" pretežno se smatraju sve vrste odgovornosti za ozljede tijela i za štete na stvarima koje su posljedica mana proizvoda, a koje su nastale nakon što je prestala stvarna kontrola proizvođača nad proizvodom. Što se tiče odnosa između proizvođača i oštećenog, većinom se tim pojmom obuhvaća i ugovorna i izvanugovorna odgovornost za štetu.

Odgovornost za štetu na koju se odnose odredbe Konvencije

3. Odgovornost za štetu na koju se odnose odredbe HK

Konvencijom se određuje pravo koje je mjerodavno za odgovornost proizvođača i ostalih osoba za:

štetu koju prouzrokuje proizvod, štetu koja nastaje zbog pogrešnog (netočnog) opisa proizvoda, štetu koja nastaje zbog toga što nije dana odgovarajuća naznaka njegovih osobina, posebnih karakteristika ili

načina njegove upotrebe.123

Konvencija se ne odnosi na situacije kad između odgovorne osobe i oštećenog postoji ugovorni odnos. Dok se za ugovornu odgovornost za štetu, njezino ograničenje ili isključenje uglavnom primjenjuje pravo koje je mjerodavno za ugovorni odnos u cjelini, a za izvanugovornu odgovornost uglavnom lex loci delicti.

4. Osoba koja je izravno pretrpjela štetu

Osoba koja je izravno pretrpjela štetu je ona koja je prva pretrpjela štetu na svojoj osobi, imovini ili zbog izgubljene ekonomske koristi.

Konvencija govori o "osobi koja je pretrpjela štetu", dok se u odredbama o mjerodavnom pravu govori o "osobi koja je izravno pretrpjela štetu". U prvom se slučaju radi o oštećenom koji traži naknadu štete koja je nastala u slučaju odgovornosti proizvođača za proizvod. To može npr. biti otac koji kupi defektni automobil u državi A, i ne znajući za njegovu neispravnost zbog konstrukcijske greške, posudi taj automobil sinu u državi B u kojoj ovaj drugi ima redovno boravište. Za vrijeme vožnje u državi B dođe do nezgode u kojoj sin pretrpi tjelesne ozljede, a otac je oštećen samo zbog štete koja je nastala na samom proizvodu. Sin se smatra "osobom koja je izravno pretrpjela štetu" za svrhe određenja mjerodavnog prava, a otac je "pretrpio štetu", ali se na taj slučaj Konvencija ne primjenjuje jer između njega i osobe koja je odgovorna postoji ugovorni odnos.

Tumačenje izraza proizvod, šteta i osoba

5. Autonomna pravila za interpretaciju izraza u HK / Navedi i definiraj autonomne definicije iz Konvencije o odgovornosti proizvođača

Proizvod – svaki proizvodni ili industrijski proizvod, bez obzira radi li se o pokretnini ili nekretnini. Uključuje i sirove proizvode.

Šteta – svaka šteta koja je nanesena osobama ili stvarima (imovini), kao i ekonomski gubitak (posljedična izmakla dobit) koju je pretrpio oštećeni uslijed toga što je došlo do štete nanesene osobi ili stvarima.

Osoba – i fizička i pravna osoba.Osobe na čiju se odgovornost odnose pravila Konvencije

6. Koje se osobe prema HK smatraju odgovornima za neispravan proizvod / Personalno polje primjene HK:

proizvođači gotovih (dovršenih) proizvoda ili proizvođači sastavnih dijelova nekog proizvoda; proizvođači prirodnih proizvoda; dobavljači (isporučitelji) proizvoda; ostale osobe, uključivši popravljače i skladištare, ako se nalaze u trgovačkom lancu pripreme ili distribucije

proizvoda za tržište.Mjerodavno pravo

7. Mjerodavno pravo za odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda po Konvenciji

primarno: – legis loci delicti, ali samo kada je locus delicti ujedno i mjesto redovnog boravišta oštećenog, ili

glavno poslovno mjesto odgovorne osobe, ili mjesto pribavljanja proizvoda od strane oštećenog; – pravo redovnog boravišta oštećenog primjenjuje se prije legis loci, ako su ispunjeni uvjeti za to (10.

pitanje); supsidijarno: pravo glavnog mjesta poslovanja osobe koja je odgovorna za štetu, osim ako se oštećeni ne

poziva na primjenu legis loci delicti, koja je za njega povoljnija.

124

Primjena legis loci delicti

8. U kojim slučajevima je po čl. 4. HK o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda mjerodavno lex loci delicti? / Što je lex loci delicti po Haškoj konvenciji iz 1973.? / Kako je kvalificirano lex lori delicti po Haškoj konvenciji o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda?

Kao prvo mjerodavno pravo u tekstu Konvencije, ali ne i u stvarnoj primjeni, određuje se pravo mjesta gdje se dogodila štetna činjenica (legis loci delicti), ali ne kao pravo koje bi bilo samostalno mjerodavno na osnovi te poveznice, nego jedino ako se radi o pravu na koje upućuje još barem jedna od slijedeće tri poveznice:

redovno boravište osobe koja je izravno pretrpjela štetu; glavno mjesto poslovanja osobe za koju se smatra da je odgovorna za štetu; mjesto gdje je osoba koja je izravno pretrpjela štetu pribavila proizvod koji je štetu prouzročio.

Na taj je način u čl. 4. Konvencija izbjegla da mjerodavno pravo odredi samo po jednoj poveznici, što je uvijek dovodilo do neprikladnih rezultata, jer je u mnogim slučajevima takva jednostrana i mehanička primjena jedne poveznice onemogućavala primjenu drugog prava koje je u konkretnom slučaju bilo prikladnije s obzirom na okolnosti slučaja i time bliže pravnom odnosu na koji bi se trebalo primijeniti.

9. Pojam elastične kvalifikacije / Objasnite elastičnu kvalifikaciju na primjeru iz Haške konvencije iz 1973. / Objasnite pojam elastične kvalifikacije na primjeru čl. 4. Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda

Lex loci delicti valja kvalificirati elastično. Poznata je dilema u mpp-u o kvalifikaciji loci delicti kao s jedne strane mjesta gdje je izvršena protupravna radnja i s druge strane mjesta gdje je nastupila štetna posljedica. Kod odnosa koje uređuje Konvencija vrlo se često događa da ta dva mjesta nisu ista. Sucu pri tome treba omogućiti primjenu elastične kvalifikacije s obzirom na okolnosti slučaja. Upotreba elastične kvalifikacije neće dovoditi do dvojbenih ili neprihvatljivih rezultata jer se to mjesto uvijek mora poklapati ili s redovnim boravištem oštećenog ili s glavnim poslovnim mjestom štetnika ili s mjestom gdje je oštećeni pribavio proizvod. Prema obrazloženju Konvencije, sucu treba ostaviti da sam ocijeni koje je to mjesto, ako su činjenice takve da postoji dilema o tom pitanju.

Primjer 1: Proizvođač automobila je svojom nepažnjom proizveo neispravan automobil u državi X, te zbog te neispravnosti dođe do nezgode u državi Y, u kojoj je oštećenik ozlijeđen. U tom bi slučaju trebalo smatrati da je locus delicti u državi Y, a ne u bilo kojoj drugoj državi u kojoj su se eventualno manifestirale daljnje štetne posljedice (npr. potreba liječenja oštećenog ili djelomična invalidnost oštećenog koja će se trajno manifestirati u državi u kojoj oštećeni živi i radi).

Primjer 2: Oštećeni upotrijebi lijek u državi X, prve simptome oboljenja zbog loše proizvedenog lijeka osjeti u državi Y za vrijeme puta, a bolest se konačno manifestira u državi Z, gdje se oštećeni mora podvrći liječenju. Mjesto gdje se bolest manifestira u punom intenzitetu Z neće se smatrati mjestom gdje se dogodila štetna činjenica. Što se tiče mjesta u državama X i Y, treba ostaviti sucu mogućnost da nam odredi koje je od tih dvaju mjesta ono na kojem se štetna činjenica dogodila.

Pravo redovnog boravišta oštećenog

10. Kada će pravo redovnog boravišta oštećenog biti primarno mjerodavno pravo?

Pravo mjesta redovnog boravišta oštećenog primarno je mjerodavno pravo ako je to pravo proizvođač ili druga osoba koja je s njim izjednačena mogao "predvidjeti" i ako je država u kojoj se nalazi redovno boravište oštećenog ujedno:

125

država u kojoj se nalazi glavno mjesto poslovanja štetnika, tj. osobe koja se smatra odgovornom za štetu; ili država u kojoj je neposredno oštećena osoba pribavila proizvod koji je prouzrokovao štetu.

Pravo glavnog mjesta poslovanja osobe koja je odgovorna

11. Kada će se primijeniti pravo glavnog mjesta poslovanja osobe koja je odgovorna po HK o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od njegovih proizvoda?

Kada slučaj ne može biti riješen ni primjenom legis loci delicti ni primjenom prava redovnog boravišta oštećenog, primijeniti će se pravo glavnog mjesta poslovanja osobe koja je odgovorna za štetu, osim ako se oštećeni ne poziva na primjenu legis loci delicti koja je za njega povoljnija. Time je u ograničenom broju situacija oštećenom dana mogućnost izbora za njega povoljnijeg prava.

Predvidivost: legis loci delicti i prava redovnog boravišta oštećenog

12. Načelo ravnoteže interesa stranaka

Načelo ravnoteže interesa stranaka zahtijeva da proizvođač ne bude izložen riziku da se na njegovu odgovornost primjenjuje pravo države u koju on nije izvozio svoje proizvode, niti ih je kanio izvoziti, niti je mogao pretpostaviti da će se njegovi proizvodi tamo dalje stavljati na raspolaganje tržištu, odnosno da se primjeni pravo države u koju je čak izrijekom zabranio izvoz svojih proizvoda. Da bi se postigla takva sigurnost za proizvođača, u Konvenciju j unesena je odredba čl. 7. kao klauzula predvidivosti.

13. Klauzula predvidivosti prava u HK

Klauzula predvidivosti određuje da se pravo mjesta redovnog boravišta neposredno oštećene osobe i pravo mjesta gdje se dogodila štetna činjenica, neće primjeniti ako osoba za koju se smatra da je odgovorna za štetu dokaže da nije mogla razborito predvidjeti da će proizvod o kojem se radi biti dostupan u toj državi putem redovnih trgovačkih kanala.

Klauzula predvidivosti se ne odnosi na pravo glavnog mjesta poslovanja štetnika - pravo tog mjesta nije štetniku nepoznato niti nepredvidivo, i on svoje ponašanje mora uskladiti s njim.

Teret dokaza leži na osobi koja je odgovorna za štetu. Ona mora dokazati da nije mogla razborito predvidjeti da će se njezin proizvod moći pribavljati redovnim trgovačkim putem u državi gdje ima redovno boravište oštećeni ili u državi gdje su nastupile štetne činjenice.

Redovno boravište odnosno glavno mjesto poslovanja – određivanje relevantnog vremena

14. Koje je vrijeme relevantno ako je došlo do promjene redovnog boravišta ili glavnog mjesta poslovanja od trenutka pribavljanja proizvoda do trenutka nastanka štete?

Konvencija o tom pitanju ne daje nikakvo rješenje, već odluku prepušta sudu odnosno organu primjene prava. Nesumnjivo će sud smatrati relevantnim vrijeme nastanka štetne činjenice.

Mjerodavnost različitih prava za pojedine odgovorne osobe

15. Mjerodavnost različitih prava za pojedine odgovorne osobe

Ako se u konkretnom slučaju radi o više osoba koje mogu biti odgovorne za štetu, za svaku će se od njih mjerodavno pravo određivati posebno.

Isključenje uzvrata i upućivanja na treće pravo

126

16. Je li u HK isključen renvoi?

Da. Kao i ostale haške konvencije, tako i ova izrijekom isključuje primjenu ustanove uzvrata i upućivanja na treće pravo (renvoi).

Javni poredak

17. Kako Haške konvencije definiraju javni poredak?

Konvencija određuje da se primjena prava koje je po Konvenciji mjerodavno za odgovornost proizvođača za štetu može odbiti ako bi primjena tog prava bila "očito" suprotna javnom poretku. Ovakva se odredba, s istom formulacijom, nalazi već u mnogim haškim konvencijama i u skladu je s praksom Konferencije. Riječ "očito" naznačuje sucu da se ustanovom javnog poretka služi oprezno i samo u jasnim slučajevima suprotnosti primjene stranog prava s domaćim javnim poretkom.

Nepotrebnost uzajamnosti

18. Uzajamnost u HK /(čl. 11 ) Upotrebljava li se HK između država neugovornica tj. hoće li se odredbe HK uporabiti na državu nečlanicu HK?

Države ugovornice moraju primijeniti pravo koje je određeno kao mjerodavno bez obzira na to je li pravo neke od zemalja ugovornica ili nije. Drugim riječima, mjerodavno se pravo primjenjuje bez obzira na reciprocitet (uzajamnost).

Nejedinstveni pravni poredak

19. Nejedinstveni pravni poredak

Konvencija određuje da će se svaka teritorijalna jedinica smatrati posebnom državom za potrebe određivanja mjerodavnog prava.

Rezerve

20. Dopuštene rezerve po HK? / Dopuštene rezerve po Haaškoj konvenciji o pravu koje se primjenjuje na odgovornost proizvođača za štetu od proizvoda?

Konvencija dopušta izričito stavljanje samo dviju rezervi:

da si zemlje ugovornice mogu pridržati pravo da Konvenciju ne primjenjuju na poljoprivredne proizvode u prirodnom stanju, te

da na pitanje zastare ne primjenjuju odredbe čl. 8. t. 9. (zastara i gubitak prava utemeljenih na poretku određenog roka, uključujući pravila o početku, prekidu i obustavi tog roka - tada će se primijeniti lex fori).

Rezerve se mogu povući u svako vrijeme, a povlačenje stupa na snagu prvog dana trećeg kalendarskog mjeseca nakon notifikacije.

UVOD

Pojam međunarodnog građanskog postupovnog prava

1. Od kojih se normi sastoji mgpp?

127

To su:

prema tradicionalnom shvaćanju postupovne norme države u kojoj se vodi postupak (lex fori processualis) – sukladno tome primjena stranog prava je isključena, i slučajevi u kojima se strano postupovno pravo ipak primjenjuje bili bi izuzetak od navedenog pravila. Međutim, to tradicionalno gledište se može podvrgnuti kritici. Premda se domaće postupovno pravo najčešće primjenjuje, to još ne znači da bi primjena stranih postupovnih normi trebala biti uvijek isključena. Da je tako potvrđuje i praksa. Po stranom pravu se prosuđuje, na primjer, stranačka i parnična sposobnost stranaka. Ono nalazi primjenu kod dokazivanja (izuzev ako se pojedina pitanja ne tretiraju kao materijalnopravna), kod pružanja međunarodne pravne pomoći, priznanja učinaka stranih sudskih i drugih odluka, postupaka pred arbitražom itd. Primjena stranog postupovnog prava ovisi ipak o državi u kojoj se vodi postupak sa stranim elementom. To određuju njena pravila, iz čega proizlazi da se kolizijske norme mogu primijeniti i u mgpp-u.

supstancijalna pravila koja se nalaze u međunarodnim konvencijama

2. Supstancijalna pravila

Pod supstancijalnim normama ne podrazumijevaju se samo materijalne, nego i postupovne norme koje ne upućuju na mjerodavno pravo, nego same rješavaju postupovna pitanja. Ta pravila su sve češće u primjeni a uređuju institute za koje se prije smatralo da ih isključivo uređuju države svojim internim propisima (npr. izravna međunarodna nadležnost).

3. Što je mgpp?

Međunarodno građansko postupovno pravo je skup supstancijalnih i kolizijskih normi koje uređuju:

nadležnost i druge pretpostavke za vođenje sudskih i drugih postupaka u građanskim stvarima s međunarodnim elementom,

institute i radnje u tim postupcima, radnje koje se u vezi s tim postupcima vrše u stranim državama te priznanje učinaka stranih sudskih odluka i odluka (ali i isprava) koje su s njima izjednačene, kao i stranih

arbitražnih odluka.

4. Koje je mjesto mgpp-a u pravnom sustavu?

Postoje tri gledišta od kojih su neka manje, a neka više prihvatljiva – premda se svako od njih može smatrati utemeljenim:

prema jednom mišljenju, mgpp spada u građansko postupovno pravo – u prilog ovom gledištu ide to da norme koje se odnose na mgpp nalaze se u propisima koje uređuju građanski postupak općenito

prema drugom gledištu, mgpp je samostalna pravna grana prema trećem gledištu, mgpp je sastavni dio međunarodnog privatnog prava – u prilog ovom gledištu ide

to da postoje slučajevi u kojima je teško razgraničiti materijalne i postupovne norme; ovo je najprihvatljivije.

3. Četiri najznačajnija aspekta mgpp-a:

međunarodna nadležnost dostava pismena i drugih podnesaka prikupljanje i izvođenje dokaza / po stranom pravu / u inozemstvu priznanje i ovrha stranih sudskih odluka

128

Izvori mgpp-a

5. Formalni izvori mgpp-a

Formalni izvori mgpp-a su:

Međunarodna pravila – Međunarodna pravila nastajala su i kao konvencijska i kao običajna. Međunarodna običajna pravila aktualna su i danas, na primjer u slučajevima izuzeća od jurisdikcije pojedinih skupina povlaštenih osoba. Konvencijska pravila nalaze se u višestranim (multilateralnim) i dvostranim (bilateralnim) konvencijama. Univerzalne konvencije za mpp donosi Haška konferencija. RH je potpisnica nekolicine: HK o građanskom postupku iz 1954., HK o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961., HK o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. Međutim, još nije donijeta konvencija s kojom bi bila izvršena potpuna kodifikacija i koja bi u svim zemljama bila prihvaćena. Univerzalna unifikacija je teško provediva, jer postoje različiti interesi i stajališta pojedinih država. Ove teškoće lakše je otkloniti na regionalnoj razini i stoga su brojne konvencije donijete za područja Amerike, odnosno Latinske Amerike, Europe, Skandinavije, za neke afričke i arapske zemlje itd.Napose treba istaknuti rad unutar Europske unije. EU ima pravni temelj: čl. 61. (c) Ugovora o EZ (izmjene prema Ugovoru iz Amsterdama od 1. svibnja 1999.). Prema čl. 61. (c) UEZ, Vijeće je, u opsegu potrebnom radi osiguranja djelovanja unutarnjeg tržišta, ovlašteno donositi različite mjere, uključujući i mjere kojima se ostvaruje pravosudna suradnja u predmetima s prekograničnim obilježjem. Prema čl. 65. UEZ, te mjere obuhvaćaju i "priznanje i ovrhu odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, uključujući i odluke u izvansudskim predmetima." U pravilu je riječ o uredbama, premda Vijeće i EP mogu donositi i direktive, smjernice i odluke. Ugovorom iz Nice, koji je stupio na snagu 1. veljače 2003., mjere donose zajednički Vijeće i EP prema čl.. 251., a u području obiteljskog prava samo Vijeće (čl. 67.). Mehanizam nadzora je uređen tako da sudovi država članica protiv čije odluke nema pravnog lijeka (in concreto) mogu od Suda EZ zatražiti tumačenje Uredbe, odnosno pokrenuti postupak prethodnog odlučivanja. Najznačajniji akti od interesa za gpp su: Uredba Vijeća (EZ) br. 44 / 2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i priznanju i ovrsi presuda u građanskim i trgovačkim stvarima, Uredba Vijeća (EZ) 1347/2000 o nadležnosti i priznanju i ovrsi presuda u bračnim stvarima i stvarima roditeljske odgovornosti za djecu oba supružnika koja je zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) 2201/2003 o nadležnosti i priznanju i ovrsi presuda u bračnim stvarima i stvarima roditeljske odgovornosti, Uredba Vijeća (EZ) 1348/2000 o dostavi sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim i trgovačkim stvarima, Uredba Vijeća (EZ) 1206/2001 o suradnji između sudova država članica u vezi s izvođenjem dokaza u građanskim i trgovačkim stvarima, Uredba Vijeća (EZ) 1346/2000 o stečajnom postupku, Odluka Vijeća o osnivanju Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima br. 2001 / 470 / EZ, Uredba Europskog parlamenta i Vijeća (EZ) 805/2004 o ustanovljenju europskog ovršnog naloga za neprijeporne tražbine, Smjernica Vijeća 2003/8EC za poboljšanje pristupa sudovima u prekograničnim sporovima kojom se određuju minimalna zajednička pravila za pravnu pomoć, Uredba (EZ) 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i ovrsi odluka te suradnji u predmetima koji se odnose na obveze uzdržavanja.

Kad je donošenje multilateralnih konvencija skopčano s teškoćama ili kad ne postoji širi interes, pogodan instrument su bilateralne konvencije. Takvih konvencija ima ogroman broj. U novije vrijeme se uobičajilo sklapati dvostrane ugovore o zaštiti i uzajamnom poticanju ulaganja koji sadrže i postupovne odredbe napose glede nadležnosti za rješavanje sporova između država i državljana drugih država. I Hrvatska je sklopila brojne takve ugovore. Tako npr. Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Finske o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja (NN 11/02).

129

Interni propisi države – Interni izvori mgpp-a jesu propisi koje donose države. Postoje pisane i običajne norme. Pisana pravila mogu se nalaziti u propisima koji uređuju građanski postupak općenito, zakonima o međunarodnom privatnom pravu ili drugim zakonskim aktima. Postoje i propisi koji uređuju samo neko pitanje. U RH se pravila mgpp-a nalaze:

– ZRS– Zakonu o parničnom postupku– Ovršnom zakonu,– Pomorskom zakoniku– Stečajnom zakonu– Zakonu o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu– Zakonu o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu– Zakonu o arbitraži

Općepriznata i regionalna načela – regionalne sporazume donose države Latinske Amerike, Skandinavije, Europe. U općeprihvaćena načela građanskog postupka ubrajaju se u smislu čl. 38. Statuta Međunarodnog suda pravde npr.:

– načelo zabrane zlorabljenja postupovnih prava,– načelo saslušanja stranaka,– načelo iura novit curia,– načelo slobodne ocjene dokaza,– načelo dopustivosti žalbe,– načelo sudačke neovisnosti,

a u regionalno prihvaćena načela spada npr.

– načelo sudjelovanje porotnika (nepravnika) u sudovanju.

6. Rješenje pluraliteta pravnih izvora

S obzirom na pluralitet izvora mgpp-a treba obratiti pažnju na njihov međusobni odnos. Načelno se može reći da se oni i upotpunjuju i isključuju. Međunarodne konvencije imaju polje primjene koje same određuju (ratione personae, ratione materiae itd.). Na taj se način između njih vrši razgraničenje. Katkad same konvencije određuju da njihovo postojanje ne utječe ili djelomično utječe na učinke drugih konvencija (unose klauzulu kompatibilnosti).

To ne isključuje mogućnost da se konvencije dopunjuju, jer one nisu uvijek potpune. Neke konvencije to izričito i predviđaju. Razvio se sustav tzv. bilateralizacije prema kojemu multilateralne konvencije upućuju na bilateralne konvencije kao dopunske pravne izvore. Međusobno upotpunjavanje je potrebno i korisno.

Nije isključeno da se pojavi sukob konvencija uslijed istovremenog i neujednačenog uređenja nekog pitanja. U novije vrijeme ukazuje se na pravilo maksimalne učinkovitosti prema kojem će se u slučaju sukoba primijeniti učinkovitija konvencija.

Razvitak mgpp-a

7. Kapitulacija

Iako u državama redovito sude domaći sudovi, u 16. stoljeću nastaje institut kapitulacija. Razvijene države osnivaju na području drugih država sudove za suđenje svojim državljanima. Ta se praksa zadržala do prvog svjetskog rata.

8. Casebooks

Casebooks su djela u kojima se reproduciraju i komentiraju sudske odluke, a objavljuju se u angloameričkim zemljama.

130

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST

Pojam međunarodne nadležnosti

1. Vrste međunarodne nadležnosti / Posebna mjesna nadležnost

Objektivna nadležnost – djelokrug poslova određenog tijela, pojedina tijela vrše samo poslove za koje su nadležna

Subjektivna nadležnost – pravo i dužnost suda ili tijela da postupa u određenoj pravnoj stvari ili da poduzme određenu radnju

Apsolutna nadležnost – sudska nadležnost, razgraničenje nadležnosti sudova od ostalih tijela Relativna nadležnost – nadležnost u užem smislu, kompetencija, razgraničenje djelokruga poslova unutar

domaćeg sudskog sustava, u suvremenoj državi ima više sudova između kojih također postoji dioba rada Stvarna nadležnost – dioba rada vrši se s obzirom na podjelu poslova između sudova različite vrste i između

sudova iste vrste različitog ranga, s obzirom na vrste predmeta (competentia ratione materia) ili svojstvo osoba (competentia ratione personae)

Mjesna nadležnost (competatio ratione loci) – dioba rada postoji i između sudova iste vrste i ranga s obzirom na područje na kojem su nadležni

– opća mjesna nadležnost postoji za sve vrste pravnih stvari (forum generalis)– posebna mjesna nadležnost (forum specialis)

- isključiva (forum exclusivum) – postupak se može pokrenuti isključivo pred određenim MJESNO nadležnim sudom

- izberiva ili elektivna (forum electivum) – postoji mogućnost izbora jednog od nadležnih sudova

- supsidijarna ili pomoćna (forum subsidialis) – postoji kad se u određenom slučaju ne može primijeniti OPĆE PRAVILO o mjesnoj nadležnosti pa je mjesno nadležan neki drugi sud

2. Funkcionalna / instancijska nadležnost

Specifična vrsta stvarne nadležnosti, koja određuje kompetenciju sudova za rješavanje o pravnom lijeku ili drugim pitanjima, obzirom kojem sudu je stavljeno u nadležnost da odlučuje o određenoj pravnoj stvari u prvostupanjskom postupku.

3. Koji je sud (tijelo) nadležan da postupa u pravnim stvarima s međunarodnim elementom?

Najjednostavnije rješenje bi bilo da je to neki međunarodni forum. To za sada ipak nije realnost, premda su neki rezultati ostvareni. Stoga najčešće postupaju interni sudovi jedne države. Međutim, treba odrediti koja će to biti država. Problem je složen jer postoje okolnosti koje upućuju na više država. Zbog toga je potrebno najprije odrediti sudbenu vlast jedne države koja je u cjelini nadležna. Drugim riječima, potrebno je razgraničiti nadležnost sudbenih sustava različitih država.

11. Razgraničenje nadležnosti sudbenih sustava različitih država vrši se:

konvencijama sporazumima internim zakonima

131

Razgraničenje se može izvršiti međunarodnim pravilima (konvencijama), a ako ih nema, ili neka država njima nije vezana, države su slobodne odrediti u kojim će slučajevima njihova sudbena vlast biti nadležna. Uslijed ove mogućnosti mogu nastati teškoće. Naime, tako može postupati ne samo jedna država nego sve države. Stoga može nastati sukob nadležnosti, odnosno može doći do konkurencije nadležnosti.

13. Sukob nadležnosti

pozitivan – kad više država svojata postupanje u određenoj vrsti pravnih stvari. negativan – kad više država odbija postupati u određenoj vrsti pravnih stvari, pa dolazi do situacija koje

praktično predstavljaju uskraćivanje pravne zaštite otvoren – kad postoje propisi s različitim formulacijama latentan – kad pojmovi imaju različit sadržaj

14. Interna ili specijalna nadležnost

U ovoj knjizi se za označavanje nadležnosti sudova i drugih tijela država rabi termin međunarodna nadležnost.

Od međunarodne nadležnosti treba razlikovati internu ili specijalnu nadležnost koja obuhvaća mjesnu i stvarnu nadležnost unutar sudbenog sustava jedne države. Vladajuće je gledište da samo međunarodna nadležnost spada u mgpp. Ipak, interna nadležnost nije bez značenja, jer se iz postojanja mjesne nadležnosti može izvoditi zaključak o postojanju međunarodne nadležnosti.

Međunarodna i mjesna nadležnost u jednoj državi redovito se podudaraju utoliko što, ako postoji jedan nadležnost, postoji i druga nadležnost. Međutim, ne mora uvijek biti tako. Moguće je da postoji mjesna nadležnost, ali da je međunarodna nadležnost isključena, na primjer kad se radi o povlaštenim osobama koje uživaju imunitet od jurisdikcije sudova odnosne države. Moguće je i da postoji međunarodna nadležnost, ali da se mjesna nadležnost ne može utvrditi. Tada se kao rješenje određuje forum ordinatum.

15. Forum ordinatum

Ako je za suđenje nadležan sud u RH a ne može se utvrditi koji je sud mjesno nadležan, Vrhovni sud RH će na prijedlog stranke (tužitelj se mora obratiti Vrhovnom sudu prije podnošenja tužbe) odrediti koji će stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan.

4. Međunarodna vs. mjesna nadležnost

Sličnost:

obje vrše teritorijalno razgraničenje kompetencija pravila su često identična – predmet im je lokalizacija pravnih odnosa glede nadležnosti

Razlika:

međunarodna – razgraničenje kompetencija pravosuđa država; sud na nju pazi ex offo tijekom cijelog postupka

mjesna nadležnost – teritorijalna nadležnost između stvarno nadležnih sudova iste države; sud pazi na nju po prigovoru stranke do nekog vremena

Mnoge države su poistovjetile međunarodnu i mjesnu nadležnost.

Određivanje međunarodne nadležnosti

132

16. Određivanje međunarodne nadležnosti / Navedite i pojasnite pravni sustav koji najbolje odražava "elastični" način određivanja međunarodne nadležnosti

elastični način (kriterij) – tako da zakonodavac utvrdi načela odnosno temeljne smjernice te prepusti sudovima da odlučuju o pojedinostima; prema angloameričkoj doktrini "forum non conveniens“ sudovi su nadležni ako postoji izvjesna veza s odnosnom državom; ova doktrina se može javiti u dvije varijante:

– sudovi odnosne države su nadležni, ali ako postoje posebne okolnosti zbog kojih je nadležnost neprikladna, ona je isključena (forum non conveniens),

– sudovi jedne države nisu automatski nadležni, nego samo ako to proizlazi iz okolnosti slučaja (forum conveniens);

ratio: sudovi jedne države moraju imati mogućnost da odbiju odlučivati u jednoj pravnoj stvari kada, premda su ispunjene pretpostavke za postojanje nadležnosti, kad činjenične i pravne okolnosti upućuju na sudove drugih država.

kruti način – nadležnost se određuje tako što se propisima utvrđuje kad ona postoji;ratio: ovakvo je određivanje međunarodne nadležnosti prihvatljivije jer optimalno pridonosi pravnoj sigurnosti i gotovo redovito vodi računa o postupovnoj ekonomičnosti. Tako i prema hrvatskom pravu, domaći sud je nadležan kad je njegova nadležnost izričit predviđena zakonom ili međunarodnim ugovorima.

17. Neizravna i izravna nadležnost

Pojedina država ne može svojim pravilima izravno utjecati na određivanje međunarodne nadležnosti u drugim državama. Ona to može činiti samo neizravno, nepriznavanjem učinaka odluka stranih sudova, ako su donijete u pravnim stvarima u kojima, prema njenom shvaćanju, strani sudovi ne bi mogli postupati. To je tzv. neizravna nadležnost (competence indirecte). Neizravnu nadležnost mogu uređivati i međunarodne konvencije. To su tzv. jednostavne konvencije (conventions simples). Te konvencije uređuju međunarodnu nadležnost kao pretpostavku za priznanje učinaka sudskih odluka. Npr. HK o priznanju i ovrsi stranih presuda u građanskim i trgovačkim stvarima od 1. 02. 1971.

U novije vrijeme donose se i međunarodna pravila kojima se izravno uređuje međunarodna nadležnost sudova i drugih tijela država. Ovakva pravila nalaze se u tzv. dvostrukim konvencijama (conventions doubles). Njima se može utvrditi međunarodna nadležnost sudbene vlasti pojedine države. Putem tih pravila može se suziti ili proširiti domašaj internih propisa o međunarodnoj nadležnosti. To je tzv. izravna nadležnost (competence directe). Izravna međunarodna nadležnost pridonosi unifikaciji propisa isključujući primjenu internih propisa o nadležnosti koji često mogu biti neprimjereni. Pokušaji ovih univerzalnih conventiones doubles su neuspješni!

18. Bruxelleska konvencija iz 1968.

Bruxelleska konvencija iz 1968. je tzv. CONVENTION DOUBLE jer sadrži odredbe o nadležnosti sudova države ugovornice, i pravila o priznanju međunarodne nadležnosti sudova ostalih država ugovornica.

Ne mogu joj pristupiti države koje nisu članice EZ, ali mogu zaključiti tzv. paralelnu konvenciju, što je i učinjeno potpisivanjem Luganske konvencije 1988.

Polje primjene: Direktna sudska međunarodna nadležnost u imovinskim građanskim i trgovačkim stvarima, čija primjena ovisi od prebivališta tuženoga u državi ugovornici.

Konvencijom se olakšava i ubrzava priznanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u državama ugovornicama.

133

Kriteriji za određivanje međunarodne nadležnosti

9. Kriteriji za određivanje međunarodne nadležnosti:

Međunarodna nadležnost određuje se uporabom određenih kriterija. Kriterij se nalazi u postojanju određenih poveznica koje mogu biti osobne ili stvarne. Ta je veza:

prebivalište (forum domicilii) ili boravište (forum residencii) u više država kontinentalne Europe redovito prebivalište tuženika u parničnim stvarima prebivalište zainteresirane stranke u nekim izvanparničnim stvarima izbrano prebivalište poznaju neka prava fizička prisutnost stranaka na domaćem području (što omogućuje dostavu) traži se prema angloameričkom

pravu državljanstvo stranaka (forum patriae) nalazimo u odredbi francuskog Code Civila protutužba (veza s nekim drugim sudskim postupkom) volja stranaka (autonomija stranaka) uzajamnost odnosno retorzija legis causae

Vrste međunarodne nadležnosti

10. Vrste međunarodne nadležnosti

pozitivna (utvrđuju se pravne stvari za koje međunarodna nadležnost postoji) i negativna (navode se pravne stvari u kojima je međunarodna nadležnost isključena)

isključiva i izberiva (u okviru izberive mogu se razlikovati opća i posebna)Isključiva međunarodna nadležnost19. Isključiva (bezuvjetna, rezervirana, ekskluzivna) međunarodna nadležnost

Isključiva (bezuvjetna, rezervirana, ekskluzivna) međunarodna nadležnost postoji kad država svojim propisima bezuvjetno pridržava za svoju sudbenu vlast i druga tijela postupanje u određenim pravnim stvarima (forum exclusivum), i to bez obzira na postojanje nadležnosti sudova (tijela) drugih država.

Razlikuju se i apsolutni i relativni slučajevi isključive međunarodne nadležnosti, već prema tome poznaju li ih sve države ili samo neke.

Postojanje isključive međunarodne nadležnosti domaćih sudova ili tijela ne znači da se time isključuje ili ograničava nadležnost stranih sudova. To bi bilo protivno načelu da pojedina država ne može određivati međunarodnu nadležnost drugih država. Postojanje isključive međunarodne nadležnosti ipak je relevantno. Ako strani sud ili drugo tijelo donese odluku u pravnoj stvari za koju je isključivo nadležan domaći sud ili drugo tijelo, takva se odluka u pravilu neće u tuzemstvu priznati pa neće imati niti učinak ovršne isprave.

20. Isključiva međunarodna nadležnost hrvatskih sudova (ZRS)

Isključivu međunarodnu nadležnost domaćih sudova i drugih tijela predviđa i hrvatsko pravo. Ona postoji samo kad je to ZRS-om ili drugim zakonom izričito određeno. Isključiva međunarodna nadležnost hrvatskih sudova postoji:

134

u sporovima o pravu vlasništva na nekretninama; u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretninama te u sporovima nastalim iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnina, ili iz ugovora o uporabi stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnine nalaze na području Hrvatske;

u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništenja ili razvoda braka, ako je tuženik bračni drug hrvatski državljanin i ima prebivalište u Hrvatskoj;

u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva, ako je tužba podnijeta protiv djeteta koje je državljanin Hrvatske i ima prebivalište odnosno boravište u Hrvatskoj,

u sporovima o čuvanju, podizanju i odgoju djece koja su pod roditeljskom skrbi, ako su tuženik i dijete državljani Hrvatske i oboje imaju prebivalište u Hrvatskoj;

u sporovima za davanje dozvole za stupanje u brak, ako je maloljetnik koji traži dozvolu državljanin Hrvatske, odnosno ako su obje osobe koje žele stupiti u brak državljani Hrvatske a brak se sklapa u inozemstvu;

za raspravljanje nepokretne ostavštine, ako se ostavina nalazi u Hrvatskoj te za sporove iz nasljednopravnih odnosa i sporove o potraživanjima vjerovnika prema ostavini; za raspravljanje nepokretne ostavine osoba bez državljanstva, osoba čije se državljanstvo ne može utvrditi ili osoba koje imaju status izbjeglica, ako se ostavina nalazi na području Hrvatske;

za raspravljanje nepokretne ostavine stranog državljanina ako se nekretnine nalaze u Hrvatskoj kao i za odgovarajuće sporove iz nasljednopravnih odnosa i sporove o potraživanjima vjerovnika prema ostavini;

za proglašenje nestalog hrvatskog državljanina umrlim bez obzira gdje je imao prebivalište; za razdiobu fonda ograničene odgovornosti koji je osnovan u Hrvatskoj; u sporovima o nagradi za spašavanje hrvatskih ratnih brodova i hrvatskih javnih brodova, o naknadi štete

nastale zbog sudara brodova od kojih je jedan hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod; u sporovima koji nastanu u tijeku i u vezi s provođenjem postupka ograničenja odgovornosti brodara koji

provodi hrvatski sud; u sporovima koji nastanu u tijeku i u vezi sa sudskim ovršnim postupkom koji hrvatski sud provodi na

brodovima; za provedbu stečajnog postupka protiv dužnika čije je središte poslovnoga djelovanja na području Hrvatske.

21. Isključiva međunarodna nadležnost drugih domaćih tijela

Isključiva međunarodna nadležnost drugih domaćih tijela postoji bez obzira je li u istim pravnim stvarima nadležan odgovarajući strani sud ili kakvo drugo tijelo. Ova nadležnost prema odredbama ZRS-a postoji:

kad se odlučuje o čuvanju, podizanju i odgoju djece pod roditeljskom skrbi, ako su obje stranke hrvatski državljani i imaju prebivalište u Hrvatskoj;

kad se odlučuje o usvojenju i njegovom prestanku, osobe koja je hrvatski državljanin i ima prebivalište u Hrvatskoj;

u stvarima skrbništva hrvatskih državljana bez obzira gdje imaju prebivalište, ako zakonom nije drukčije određeno.

Međutim, tijelo neće donijeti odluku i poduzimati mjere u stvarima skrbništva hrvatskog državljanina koji ima prebivalište u inozemstvu, ako utvrdi da je tijelo, nadležno po pravu strane države, donijelo odluku ili poduzelo mjere kojima je osigurana zaštita osobe, prava i interesa hrvatskog državljanina.

Izberiva međunarodna nadležnost

22. Izberiva međunarodna nadležnost

135

Kad jedna država svojim propisima predvidi izberivu mjesnu nadležnost svojih sudova i drugih tijela ( forum electivum) za određene pravne stvari, ona na taj način ne isključuje postojanje međunarodne nadležnosti sudova i tijela drugih država. Izberiva međunarodna nadležnost znači da subjekt koji pokreće postupak može odabrati hoće li ga pokrenuti pred domaćim ili pred stranim sudom (tijelom). Ako ga pokrene pred stranim forumom, odluka koja je donijeta u tom postupku može se priznati i postati ovršna isprava, ako su ispunjene i ostale pretpostavke. Izberiva međunarodna nadležnost predviđa se za pravne stvari za koje je država manje zainteresirana.

Izberivu međunarodnu nadležnost (opću i posebne) hrvatskih sudova i drugih tijela predviđa i hrvatsko pravo. Pri tome se rabe uobičajene poveznice poput prebivališta odnosno boravišta stranaka, njihova državljanstva i druge.

U parničnom postupku polazi se od prebivališta odnosno sjedišta tuženika. Opće je pravilo da nadležnost hrvatskog suda postoji ako tuženik ima u Hrvatskoj prebivalište, odnosno sjedište. Ako su stranke hrvatski državljani, nadležnost postoji i kad tuženik ima boravište u Hrvatskoj. Ako tuženik nema prebivalište u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi, hrvatski sud je supsidijarno nadležan, ako tuženik ima boravište u Hrvatskoj. Ako ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost hrvatskog suda postoji i kad jedan od njih ima prebivalište, odnosno sjedište u Hrvatskoj.

Kad se o pravnom odnosu odlučuje u izvanparničnom postupku, nadležnost hrvatskog suda postoji ako osoba prema kojoj je podnijet zahtjev ima prebivalište odnosno sjedište u Hrvatskoj. Kad u postupku sudjeluje samo jedna stranka, hrvatski sud je nadležan ako ona ima prebivalište odnosno sjedište u Hrvatskoj.

23. Vrste izberive međunarodne nadležnosti

opća posebna retorziona

23. Raspravljanje nepokretne i pokretne ostavine HR državljana

Ako se nepokretna imovina hrvatskog državljanina nalazi u inozemstvu, nadležnost hrvatskog suda postoji samo ako po pravu države u kojoj se nalazi nekretnina nije nadležno njeno tijelo. Za raspravljanje pokretne ostavine hrvatskog državljanina, nadležnost hrvatskog suda postoji ako se pokretnine nalaze na području Hrvatske ili ako po pravu države u kojoj se pokretnine nalaze nije nadležno strano tijelo, odnosno ako to tijelo odbije raspravljati ostavinu.

24. Raspravljanje pokretne ostavine stranaca

Za raspravljanje pokretne ostavine stranog državljanina koja se nalazi u Hrvatskoj, nadležan je hrvatski sud, izuzev ako u državi ostavitelja sud nije nadležan za raspravljanje pokretne imovine hrvatskih državljana. Za raspravljanje pokretne ostavine osoba bez državljanstva, osobe čije se državljanstvo ne može utvrditi ili osobe koja ima status izbjeglice, nadležnost hrvatskog suda postoji, ako se pokretnine nalaze na području Hrvatske ili ako je ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište u Hrvatskoj. Ako ostavitelj nije imao prebivalište u Hrvatskoj, odgovarajuće će se primijeniti odredbe koje važe za raspravljanje ostavine stranog državljanina, razumijevajući pod stranom državom onu u kojoj je ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište. Ove odredbe odnose se i na nadležnost u sporovima iz nasljednopravnih odnosa i sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostavini.

136

24. Retorziona međunarodna nadležnost čl. 48.

Međunarodna nadležnost hrvatskih sudova može pod određenim pretpostavkama postojati i prema kriterijima koje domaće pravo inače ne poznaje. To će biti ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda protiv hrvatskog državljana prema kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o kriterijima o nadležnosti hrvatskih sudova. Tada će ovi kriteriji biti mjerodavni za postojanje nadležnosti hrvatskih sudova u sporovima u kojima je tuženik državljanin te strane države. Tako, na primjer, ako u stranoj državi postoji nadležnost prema mjestu ispunjenja (forum adimpleti contractus), ovakva nadležnost postojat će i u Hrvatskoj, premda je hrvatsko pravo inače ne predviđa.

25. Posebna međunarodna nadležnost

poveznice prebivališta, boravišta, državljanstva, mjesta činidbe, mjesta nastanka štete, smještaj imovine…

25. U kojim stvarima postoji međunarodna nadležnost drugih hrvatskih tijela?

Međunarodna nadležnost drugih hrvatskih tijela postoji:

kad se odlučuje o čuvanju, podizanju i odgoju djece pod roditeljskom skrbi; kad se odlučuje o osvojenju i njegovom prestanku, ako je osoba koja usvaja hrvatski državljanin i ima

prebivalište u Hrvatskoj – kad bračni drugovi zajednički usvajaju, dovoljno je da je jedan od njih hrvatski državljanin i da ima prebivalište u Hrvatskoj; te

kad se odlučuje i poduzimaju mjere u stvarima skrbništva stranog državljanina koji ima prebivalište u Hrvatskoj, ako zaštitu njegove osobe, prava i interesa nije osiguralo tijelo države čiji je državljanin.

Određivanje međunarodne nadležnosti putem propisa o mjesnoj nadležnosti

26. Određivanje međunarodne nadležnosti putem propisa o mjesnoj nadležnosti

U nekim državama nisu donijeti posebni propisi o međunarodnoj nadležnosti domaćih sudova (tijela) za sve ili neke pravne stvari (npr. Austrija, Turska). To ne znači da u takvoj državi ne postoji međunarodna nadležnost. U takvim slučajevima će se postojanje međunarodne nadležnosti cijeniti prema propisima o mjesnoj nadležnosti domaćih sudova.

Određivanje međunarodne nadležnosti putem propisa o mjesnoj nadležnosti moguće je jer, ako prema propisima o mjesnoj nadležnosti postoji nadležnost bilo kojeg domaćeg suda, postoji i međunarodna nadležnost. Naime, budući da je mjesno nadležan sud dio određenog sudstva, ono je nadležna u cjelini. Ovako utvrđena međunarodna nadležnost može biti isključiva ili izberiva, već prema tome o kakvoj se mjesnoj nadležnosti radi.

U hrvatskom pravu postoji odredba prema kojoj je domaći sud nadležan suditi u sporovima s međunarodnim elementom kad ta nadležnost proizlazi iz odredaba zakona kojima se uređuje mjesna nadležnost sudova. Ta se odredba nalazi u ZPP-u: "Sud u RH nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u RH za određenu vrstu sporova, nadležan je za suđenje u toj

137

vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u RH." Smatramo da je treba primjenjivati lex generalis, dakle u slučajevima za koje nije izričito predviđena međunarodna nadležnost. Dakle, načelno stoji čl. 27. ali se primjenjuje samo za popunu praznina, primjerice:

za protutužbu, za isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi protiv istog tuženika.

Sporazum stranaka o međunarodnoj nadležnosti

Izričiti sporazum

25. Sporazum stranaka o međunarodnoj nadležnosti (prorogacija i derogacija)

Međunarodna nadležnost sudbene vlasti neke države može se zasnovati i sporazumom stranaka. Tada se postupak neće voditi pred sudom one države gdje bi se vodio da nema sporazuma, nego pred sudom države u kojoj je on određen sporazumom. Riječ je o postupovnom aspektu načela autonomije stranačke volje. To je:

prorogacija međunarodne nadležnosti – prorogacijom se ustanovljuje nepostojeća nadležnost, derogacija međunarodne nadležnosti – derogacijom se isključuje postojeća nadležnost.

Prorogacija i derogacija dva su aspekta iste pojave. Prorogiranjem nadležnosti jedne sudbene vlasti istovremeno se redovito derogira nadležnost druge. Danas se gotovo svuda smatra da je prorogacija međunarodne nadležnosti korisna i moguća.

31. Ograničenja prorogacije/derogacije međunarodne nadležnosti

Prorogacija odnosno derogacija međunarodne nadležnosti nisu neograničene. Da bi se stranke mogle sporazumjeti o međunarodnoj nadležnosti, potrebno je da su ispunjene određene pretpostavke. Postoje ograničenja koja se odnose na derogaciju domaće sudbene vlasti i prorogaciju strane:

redovito nije dopuštena u pravnim stvarima za koje postoji isključiva nadležnost domaćih sudova (najčešće su to statusne i obiteljske stvari)

traži se da je barem jedna od stranaka - stranac da je prorogacija bezuvjetna

Posebna ograničenja mogu postojati za derogaciju strane sudbene vlasti i za prorogaciju domaće:

smatra se da treba postojati interes domaće države za postupanje u određenoj stvari

32. Sporazum o međunarodnoj nadležnosti u hrvatskom pravu

Sporazum o međunarodnoj nadležnosti uređuje i hrvatsko pravo. Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda, ako je barem jedna od njih strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, a ne radi se o ugovoru za koji postoji isključiva nadležnost hrvatskog suda (čl. 49. st. 1.). To znači da stranke ne mogu prorogirati nadležnost stranog suda, ako su obje domaći državljani. Ako bi one ipak to učinile, i strani sud donio odluku, njeni učinci ne bi se priznali u Hrvatskoj. Ovo se rješenje može opravdano kritizirati. Zašto se u Hrvatskoj ne bi mogla priznati strana odluka, ako je nadležnost stranog suda zasnovana prorogacijskim sporazumom između hrvatskih

138

državljana koji imaju prebivalište ili boravište u nekoj stranoj državi, kad inače može biti priznata presuda donijeta u to državi, ako nadležnost suda proizlazi iz odredaba o mjesnoj nadležnosti koje u toj zemlji vrijede.

32. Čl. 49/2 ZRS-a o izberivoj nadležnosti i koji je njegov nedostatak?

Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti hrvatskog suda ako je barem jedna od njih hrvatski državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u Hrvatskoj. Iz ove odredbe proizlazi da se nadležnost hrvatskog suda ne može prorogirati ako su obje stranke strani državljani pa niti kad imaju prebivalište u Hrvatskoj. I ovo se može opravdano kritizirati. Ako strani državljani mogu voditi postupak u Hrvatskoj kad tuženik ima u njoj prebivalište, zašto se ne bi mogla prorogirati nadležnost domaćeg suda.

33. Kada se u hrvatskom pravu stranke ne mogu sporazumjeti o međunarodnoj nadležnosti/ne mogu je isključiti?

U hrvatskom pravu postoje i posebni slučajevi kad se stranke ne mogu sporazumjeti o međunarodnoj nadležnosti:

određeni bračni sporovi; sporovi za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva; sporovi o čuvanju, podizanju i odgoju djece; sporovi o zakonskom uzdržavanju djece te bračnih drugova i bivših bračnih drugova; stvari koje se odnose na osobna stanja roditelja i djece; te stvari davanja dozvole za stupanje u brak.

Kad se stranke sporazume o nadležnosti, imaju u vidu međunarodnu nadležnost sudbene vlasti jedne države i određeni sud u toj državi. Sporazum o prorogaciji može se odnositi i na više određenih sudova prema izboru tužitelja. Sporazum se može odnositi i na međunarodnu nadležnost sudova više država ili arbitražnih tijela, pri čemu su moguće različite kombinacije.

26. Stranke ugovaraju nadležnost prvostupanjskog suda, što pretpostavlja pristajanje i na nadležnost drugostupanjskog suda. Moguće je, međutim, da se stranke sporazume o nadležnosti sudbene vlasti jedne države, ali da ne predvide mjesno nadležni sud. Takva prorogacija je valjana jer je bitno da je utvrđena nadležnost sudbene vlasti određene države. Konkretni sud u određenoj državi odredit će se prema njenim propisima o mjesnoj nadležnosti. Također nije isključeno da se stranke sporazume o nadležnosti konkretnog suda u jednoj državi, ali ne i o međunarodnoj nadležnosti sudbenog sustava kojem taj sud pripada. Ovakva prorogacija je valjana jer podvrgavanje stranaka nadležnosti konkretnog suda podrazumijeva njihovu suglasnost da se podvrgnu nadležnosti sudstva države kojoj taj sud pripada. Sklapajući sporazum o prorogaciji sudstva određene države, stranke mogu, ali ne moraju, izričito derogirati međunarodnu nadležnost sudstva određene države, koje bi bilo nadležno da nema prorogacijskog sporazuma. I tada kad se to izričito ne učini, postoji derogacija.

28. Da li je valjan sporazum kojim se derogira nadležnost sudstva jedne države, ali se ne prorogira nadležnost druge?

Bez učinaka je sporazum kojim se derogira nadležnost sudstva jedne države, ali se ne prorogira nadležnost druge jer bi u protivnom došlo do odricanja od sudske zaštite.

139

29. Ako stranke prorogiraju nadležnost sudstva jedne države s obzirom na određeni tužbeni zahtjev, važi li sporazum ako tužitelj naknadno preinači tužbeni zahtjev?

Tužitelj ne bi mogao preinačiti tužbeni zahtjev jer je sklopljeni prorogacijski sporazum određenog sadržaja kojega je jedna stranka promijenila što jednostranim očitovanjem volje nije moguće.

30. Koga sve obvezuje sporazum o međunarodnoj nadležnosti?

Sporazum o međunarodnoj nadležnosti ne obvezuje samo stranke, nego i njihove pravne sljednike koji u materijalnom i postupovnom smislu nastupaju umjesto svojih prednika.

31. Obvezuje li sporazum i kad pravni slijednik i drugi kontrahent ne bi mogli sklopiti sporazum, jer to ne dopuštaju kogentni propisi odnosnih država?

Tako se može dogoditi da umjesto stranke koja je stranac nastupi slijednik koji je domaći državljanin. Treba razlikovati je li postupak pokrenut ili nije. Ako nije, sporazum više ne obvezuje, jer se ne može provesti. Ako jest, treba imat u vidu usvaja li država čija je nadležnost prorogirana načelo perpetuatio iurisdictionis ili ne. Ako ga usvaja, sporazum i dalje obvezuje, jer se postupak može dovršiti. Ako ga ne usvaja, sporazum više ne obvezuje, jer se postupak ne može dovršiti.

30. Na koja dva načina je moguće sklopiti sporazum o međunarodnoj nadležnosti?

Sporazum o međunarodnoj nadležnosti može se sklopiti tako da se sklopi poseban ugovor za neki postojeći ili budući spor, ili da se u neki drugi već postojeći ugovor između stranaka uvrsti klauzula o nadležnosti (prorogacijska klauzula). Sporazum se ne može odnositi na neodređene sporove. On se mora odnositi na postojeći spor, ili sporove koji mogu proizaći iz određenih pravnih odnosa.

31. U kojem obliku se može sklopiti sporazum o međunarodnoj nadležnosti?

Sporazum o međunarodnoj nadležnosti može se načelno sklopiti u pisanom obliku ili usmeno.

ZRS ne rješava ovo pitanje ZPP u čl.70. traži pisanu formu ZA u čl.6.st.2. traži pisanu formu

10. Oblik međunarodne nadležnosti:

izričit / pisani prešutan / usmeni

140

32. Koja je pravna narav sporazuma o međunarodnoj nadležnosti?

Prema jednom mišljenju, sporazum je postupovni institut. Kao takav, ako je uvršten u neki dugi ugovor, sporazum se ocjenjuje samostalno i ne ovisi o drugim odredbama ugovora. Tada ništavost glavnog ugovora ne utječe na valjanost sporazuma o međunarodnoj nadležnosti. Drugo gledište vidi u sporazumu materijalnopravni ugovor. Stoga se sporazum prosuđuje kao i glavni ugovor. Prvo gledište treba odobriti, ali treba uzeti u obzir i izvjesne materijalnopravne okolnosti.

Prešutni sporazum

34. Prešutna prorogacija (prorogatio tacita)

Prešutna prorogacija postoji kad jedna stranka pokrene postupak pred sudom neke države koji nije međunarodno nadležan, a druga stranka ne prigovori nenadležnosti i upusti se u raspravljanje o meritumu spora. Međunarodna nadležnost zasniva se i podnošenjem protutužbe.

Prema hrvatskom pravu (čl.50. ZRS-a), kad nadležnost hrvatskog suda ovisi o pristanku tuženika, smatra se da je dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu, odnosno prigovora na platni nalog i nije osporio nadležnost, ili se upustio u raspravljanje. Isti bi učinak trebalo imati i podnošenje prigovora na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, s obzirom da se nakon njega postupak nastavlja kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. To dakako u slučaju da on ne sadrži i prigovor nenadležnosti. Podnošenje protutužbe bi se u svakom slučaju moglo smatrati prešutnim pristankom tuženika na međunarodnu nadležnost.

Dakle, traži se aktivno sudjelovanje:

odgovor na tužbu, upuštanje u raspravu.

U protivnom valja izvesti zaključak da ne postoji nadležnost suda RH u smislu čl.50.

Zasnivanje međunarodne nadležnosti putem izbranog prebivališta

35. Zasnivanje međunarodne nadležnosti putem izbranog prebivališta

Stranke biraju prebivalište imajući u vidu svoju pravnu stvar i sudski postupak u kojem će se odlučivati o toj stvari. Ovakvo zasnivanje međunarodne nadležnosti razvilo se u Belgiji, Engleskoj, Francuskoj i nekim drugim zemljama. Sporno je radi li se ovdje o izričitoj ili prešutnoj prorogaciji. Ovakav način zasnivanja međunarodne nadležnosti bliži je drugom mišljenju, jer se nadležnost zasniva na neizravan način, ali bi se moglo govoriti i o zasnivanju međunarodne nadležnosti sui generis.

Mjerodavno pravo za sporazum o mjesnoj nadležnosti

36. Mjerodavno pravo za sporazum o mjesnoj nadležnosti

Za prosuđenje dopuštenosti, valjanosti i učinaka sporazuma o međunarodnoj nadležnosti sudbene vlasti jedne države mjerodavna su međunarodna pravila, ako postoje i ako obvezuju odnosnu državu. Ako nije tako, bit će mjerodavno interno pravo određene države, ovisno o tretmanu sporazuma o nadležnosti:

141

ako se taj sporazum tretira kao materijalnopravni institut, prosudit će se po pravu koje je mjerodavno za pravni odnos – lex causae;

ako se sporazum tretira kao postupovni institut, prosuđuje se po postupovnom pravu, ali i po mjerodavnom materijalnom pravu;

valjanost sporazuma, odnosno nedostaci u očitovanju volje (zabluda, prijevara, prinuda) prosuđuju se po pravu koje je mjerodavno za ugovore (ugovorni statut).

sposobnost za sklapanje ugovora redovito se prosuđuje po personalnom statutu stranaka, ali nije isključeno da to bude i ugovorni statut;

dopuštenost i učinci sporazuma o nadležnosti prosuđuju se prema postupovnim pravima država čija je međunarodna nadležnost prorogirana, odnosno derogirana. Svaka od tih država prosuđuje sporazum po svom pravu.

Perpetuatio iurisdictionis

37. Perpetuatio iurisdictionis / Koji je utjecaj promjene okolnosti na kojima se zasniva međunarodna nadležnost? / U kojem se trenutku ocjenjuje postojanje međunarodne nadležnosti? Kakvo je rješenje predvidio ZRS, a kakvo ZPP, te koje valja prihvatiti?

Međunarodna nadležnost sudbene vlasti neke države postoji u trenutku pokretanja sudskog postupka i ona će redovito postojati do njegova okončanja. Međutim, okolnosti iz kojih proizlazi postojanje nadležnosti mogu se tijekom postupka promijeniti. Hoće li se to odraziti na postojanje nadležnosti? O tome postoje različita stajališta:

Prema nekim shvaćanjima, okolnosti na kojima se temelji međunarodna nadležnost moraju postojati ne samo u vrijeme pokretanja sudskog postupka, nego i tijekom njegova trajanja do donošenja odluke. Ako se te okolnosti tijekom postupka promijene, postupak se ne može okončati. Tada će se sud proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu.

Prema drugom stajalištu, vrijedi načelo perpetuatio iurisdictionis. U tom smislu postupa se analogno kao kad se radi o internoj nadležnosti za koji vrijedi načelo perpetuatio fori. Postojanje nadležnosti ocjenjuje se prema stanju u vrijeme pokretanja postupka i kasnije promjene nisu odlučne. Ako je sud bio nadležan u vrijeme pokretanja postupka, ostaje to i dalje. Hrvatsko pravo usvaja načelo perpetuatio iurisdictionis pa su prema ZRS-u za ocjenu nadležnosti hrvatskog suda značajne činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći. Međutim, valja uzeti u obzir i odredbu članka 15. stavka 3. ZPP-a prema kojoj je ovo pitanje riješeno drukčije: "Ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ili sud druge vrste, ako zakonom nije izrijekom drukčije određeno". Prema ZPP-u bitan je moment podnošenja tužbe sudu, a prema ZRS-u moment kad je tužba dostavljena tuženiku. Čini se da treba prihvatiti stajalište prema navedenoj odredbi ZRS-a, jer na to upućuje i sama odredba članka 15. stavka 3. ZPP ("ako zakonom nije izrijekom drukčije određeno"), premda smatramo da je rješenje iz ZRS-a neprikladno.

PRAVNI POLOŽAJ STRANACA U SUDSKOM POSTUPKU

Pravo na pristup sudu

1. Tko sve ima pravo na pristup sudu?

142

Stranci imaju pravo na slobodan pristup sudu strane države. Strancima se priznaju materijalna prava, pa je slobodan pristup sudu nužna posljedica toga. Značajno je da se to pravo ne priznaje samo stranim državljanima, nego i apatridima.

Slobodan pristup sudu imaju ne samo fizičke nego i pravne osobe. To nisu samo pravne osobe privatnog prava, nego i pravne osobe javnog prava koje imaju i privatnopravni subjektivitet prema mjerodavnom pravu, kao što su države njihova tijela i teritorijalne jedinice te međunarodne organizacije.

2. Koji je ratio prava stranaca da nastupaju pred sudovima?

Pravo stranaca da nastupaju pred sudovima značajno je zbog više razloga. Prije svega zbog toga što još ne postoje međunarodni forumi za pravne stvari s međunarodnim elementom. Uslijed toga su stranci redovito upućeni da na interne sudove država radi zaštite svojih prava. Obraćanje internim sudovima država također je pretpostavka za diplomatsku zaštitu.

Stranačka i postupovna sposobnost stranaca

3. U kojem svojstvu stranci mogu nastupati kao stranke?

Slobodan pristup sudu znači da stranci mogu nastupati kao stranke, to jest kao tužitelji, tuženici i umješači. Ta mogućnost postoji bez obzira radi li se o fizičkim ili pravnim osobama.

4. Kakva se sposobnost priznaje strancima?

Stranci mogu biti nositelji postupovnih prava i obveza. Njima se priznaje stranačka sposobnost. Stranci mogu poduzimati postupovne radnje, služiti se svojim postupovnim pravima i ispunjavati svoje postupovne obveze Strancima se priznaje postupovna sposobnost (postupovna poslovna sposobnost). Stranci mogu osobno bez punomoćnika vršiti postupovne radnje s pravnim učinkom, ako se to inače dopušta strankama. Strancima se uglavnom priznaje i postulacijska sposobnost.

5. Može li se stranac u nekoj državi baviti odvjetništvom? / Mogu li se osobe koje su u stranoj državi upisane u odvjetničku komoru ili tijelo sa sličnim ovlaštenjima baviti odvjetništvom u RH?

Ne. Osobe koje su u stranoj državi upisane u odvjetničku komoru ili tijelo sa sličnim ovlaštenjima, pa čak i domaći državljani, u većini zemalja ne mogu se baviti odvjetništvom. U RH strani odvjetnici mogu zastupati stranke samo u postupku pred izbranim (arbitražnim) sudom.

6. Koje je mjerodavno pravo za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe?

Stranačka i postupovna (procesna) sposobnost osoba priznaju se u svim zemljama, ali nisu jednako uređene.

Stoga je važno po kojem će se pravu, kao mjerodavnom, prosuditi postoji li u konkretnom slučaju stranačka i postupovna sposobnost. To su, prije svega, supstancijalne norme koje su donijete na međunarodnom planu. Ako takvih normi nema ili se ne mogu primijeniti, mjerodavne su interne norme država.

143

Ne postoji jedinstveno gledište o pitanjima koje je to pravo. Prema jednom gledištu, mjerodavno pravo je lex fori pri čemu se katkad uzima u obzir i personalni statut. Prema drugom gledištu, mjerodavan je personalni statut (lex patriae, lex domicilii) pri čemu se može uzeti u obzir i lex fori. Oba gledišta primjenjena su u praksi.

Prema hrvatskom pravu, za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Ako ovakva osoba ima više stranih državljanstava, smatra se da ima državljanstvo one države u kojoj ima prebivalište. Ako nema prebivalište niti u jednoj državi, smatra se da ima državljanstvo one države s kojom je u najbližoj vezi. Mjerodavno pravo za apatrida određuje se prema njegovom prebivalištu, a ako ga nema prema boravištu. Ako se boravište ne može utvrditi, mjerodavno je hrvatsko pravo.

Za stranačku sposobnost pravne osobe mjerodavno je pravo države po kojem je osnovana. Ako ta osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana, i po pravu te druge države ima njenu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.

7. Kako postupiti kad strani državljanin nije postupovno sposoban prema svojem personalnom statutu, ali bi to bio prema legis fori? / Može li strani državljanin koji nije parnično sposoban prema pravu države čiji je državljanin, a parnično je sposoban prema hrvatskom pravu, sam poduzimati radnje u postupku? Može.

To se u većini slučajeva rješava in favorem stranke. I prema hrvatskom pravu, ako strani državljanin nije parnično sposoban prema pravu države čiji je državljanin, a parnično je sposoban prema hrvatskom pravu, može sam poduzimati radnje u postupku. Teškoće mogu nastati ako takva osoba ima zakonskog zastupnika. Može li zakonski zastupnik nastupati pred sudom umjesto takve osobe i vršiti pravno relevantne radnje? Postoji mišljenje da to nije moguće jer bi tada moglo doći do toga da stranka i njen zakonski zastupnik vrše kolidirajuće radnje. Prema hrvatskom pravu, zastupnik može poduzimati radnje u postupku, ali samo dotle dok strani državljanin ne izjavi da sam preuzima vođenje parnice. Time se otklanja opasnost da se ne poduzimaju potrebne radnje. Ako strani državljanin preuzme vođenje postupka, obvezuju ga ranije radnje njegovog zakonskog zastupnika.

8. Ius standi in iudicio

Pravna i stranačka sposobnost na jednoj strani te poslovna i postupovna sposobnost na drugoj strani redovito se podudaraju. Međutim, ne mora uvijek biti tako. U nekim državama postoje asocijacije koje nemaju pravnu sposobnost, ali im se priznaje stranačka sposobnost (ius standi in iudicio).

9. Postoji li prema HR pravu mogućnost da se jednoj asocijaciji koja nije pravna osoba, prizna stranačka sposobnost?

Da. Prema hrvatskom pravu, postoji mogućnost da se jednoj asocijaciji koja nije pravno sposobna prizna stranačka sposobnost. Parnični sud može iznimno, s pravnim djelovanjem u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti ovrha.

10. Kad postoji nepodudarnost između poslovne i postupovne sposobnosti?144

Nepodudarnost između poslovne i postupovne sposobnosti postoji kad je poslovna sposobnost ograničena. Subjekti koji imaju djelomičnu poslovnu sposobnost redovito nemaju postupovnu sposobnost jer ta ne može biti djelomična. Postoje, međutim, slučajevi u kojima se tim osobama priznaje postupovna sposobnost.

11. Parnična sposobnost punoljetne osobe kojoj je djelomično ograničena poslovna sposobnost?

Prema hrvatskom pravu, punoljetna osoba kojoj je djelomično ograničena poslovna sposobnost parnično je sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti. Maloljetnik koji nije stekao potpunu poslovnu sposobnost parnično je sposoban u granicama u kojima mu se priznaje poslovna sposobnost. Parnična sposobnost tada postoji ako se radi o pravima i obvezama koje ove osobe mogu samostalno stjecati, ali je tada neograničena.

12. Koje je pravo mjerodavno za postulacijsku sposobnost stranaka?

Hoće li se priznati postulacijska sposobnost, i u kojim slučajevima, ovisi o pravnom poretku države u kojoj se vodi sudski postupak (lex fori). Razlog tomu nije samo postupovna anrav ovog instituta, nego i okolnost što od njega ne ovisi meritorna odluka.

Jednakost stranaca i domaćih državljana

13. Jednakost stranaca i domaćih državljana

Danas u većini država stranci imaju načelno isti položaj kao i domaći državljani (načelo jednakog postupanja). To predviđaju međunarodna pravila i interni propisi država. Tako npr. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Deklaracija Generalne skupštine UN o ljudskim pravima pojedinaca koji nisu državljani zemlje u kojoj žive, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Povelja Organizacije američkih država iz 1948.

Načelo jednakog postupanja prihvaćaju i brojne bilateralne konvencije, pa tako i one koje je sklopila Hrvatska ili im je stranka na temelju sukcesije.

Prema hrvatskom Ustavu svi su državljani RH i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Slučajevi nepovoljnijeg položaja stranaca

7. Slučajevi nepovoljnijeg položaja stranaca

Stranci su načelno izjednačeni s domaćim državljanima u postupku pred sudom, ali postoje i slučajevi kad su u nepovoljnijem položaju. Stranci mogu biti u nepovoljnijem položaju (pravne prepreke)

zbog pravila o uzajamnosti i retorziji, kad moraju dati osiguranje za troškove postupka, kad im se ne priznaje oslobođenje od prethodnog snošenja troškova postupka te uslijed nepoznavanja službenog jezika suda, udaljenosti i slično.

Stranci mogu biti i neizravno u nepovoljnijem položaju uslijed ograničenja koja predviđaju imigracijski, devizni i drugi propisi države postupanja.

145

Uzajamnost i retorzija

8. a) Uzajamnost i retorzija

Uzajamnost može biti:

formalna– zakonska – postoji ako je predviđena zakonom ili izjavom vlade odnosno drugih državnih tijela– diplomatska – postoji kad je predviđena međunarodnom konvencijom

faktička – to je ona uzajamnost koja postoji u praksi. Nije potrebno da postoji podudarnost priznatih prava. Dovoljno je da se u suštini radi o istim pravima.

U pojedinim slučajevima propisi nekih država predviđaju da sudovi traže objašnjenja o postojanju uzajamnosti od određenih tijela svoje države, na primjer ministarstva vanjskih poslova ili ministarstva pravosuđa. Tako kod nas u slučaju sumnje sudovi od Ministarstva pravosuđa i uprave RH u nekim slučajevima traže objašnjenje RH. Objašnjenja katkad mogu biti i obvezatna. Objašnjenja su potrebna kako ne bi došlo do neujednačene prakse.

Država koja traži uzajamnost može čak i vlastitim državljanima onemogućiti ostvarenje njihovih prava. Negativne posljedice uzajamnosti mogu se ublažiti tako da se presumira njeno postojanje uz mogućnost utvrđivanja suprotnoga, bilo po službenoj dužnosti bilo na prijedlog stranaka.

U novije vrijeme postoji tendencija da sud ne utvrđuje po službenoj dužnosti postojanje uzajamnosti, nego samo na prijedlog stranaka. U prilog presumpciji govore i praktični razlozi jer se njome smanjuju troškovi i postupak pojednostavnjuje.

Retorzija je druga strana uzajamnosti. Radi se o tome da će jedna država primjeniti neke nepovoljnije mjere prema državljaninu neke strane države kad strana država primjenjuje takve mjere ( idem per idem) prema njenim državljanima.

9. b) Osiguranje troškova postupka

Postoje slučajevi u kojima su stranke u sudskom postupku dužne dati osiguranje da će podmiriti troškove postupka, koje bi mogla imati njihova protustranka (ako ih na to obvezuje sudska odluka). To je institut osiguranja troškova postupka (cautio iudicatum solvi).

Pretežiti broj država usvaja institut cautio iudicati solvi imaju u vidu samo strance. Prebivalište fizičkih osoba ili stvarno sjedište pravnih osoba u pravilu nije bitno, ili se postavlja kao dodatna pretpostavka za njegovo postojanje. Tako predviđa i hrvatsko pravo, i to izrijekom kad su u pitanju fizičke osobe. Ovakva obveza stranaca može postojati samo u slučaju da nemaju prebivalište u Hrvatskoj. Čl. 82. st. 1. ZRS: "Kad strani državljanin ili osoba bez državljanstva koja nema prebivalište u RH pokreće parnicu pred sudom RH dužan je tuženiku na njegov zahtjev osigurati parnične troškove."

Mora li stranka koja ima pravo na osiguranje troškova biti domaći državljanin ili će se ono priznati i strancu? Pravo na osiguranje troškova postupka treba priznati svakoj stranci, a ne samo onoj koja je domaći državljanin. To nije protivno ni odredbama ZRS-a, koje govore o osiguranju troškova na zahtjev "tuženog", a ne "tuženog koji je domaći državljanin".

146

Osiguranje redovito daje tužitelj u korist tuženika. Stoga se govori i o aktorskoj kauciji. Ako ima više tuženika, svaki može tražiti osiguranje. Osiguranje postoji i u odnosu na umješače. Umješač na strani tuženika može tražiti osiguranje, a umješač na strani tužitelja dužan je ovo dati u visini troškova miješanja.

Prema hrvatskom pravu, podnositelj protutužbe nije dužan dati osiguranje troškova jer je protutužba sredstvo obrane. To je tako jer se institutom osiguranja troškova štiti tuženik, a ne tužitelj.

Da bi nastala obveza davanja osiguranja troškova postupka, potrebno je da tuženik postavi zahtjev. Zahtjev mora biti određen i treba ga, u pravilu, postaviti prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.

Prema hrvatskom pravu, tuženik je dužan postaviti zahtjev najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ovo nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, odnosno čim je saznao o pretpostavkama za traženo osiguranje. Zahtjev se može postaviti bez obzira na imovno stanje tužitelja, jer se ovdje ne radi o opasnosti neplaćanja troškova uslijed slabog materijalnog stanja nego uslijed otežane naplate.

Aktorska kaucija se najčešće daje u gotovu novcu, ali postoje i druge mogućnosti, poput deponiranja stvari, osnivanja hipoteke na nekretninama, vrijednosnim papirima (mjenica, ček) i slično. I hrvatsko pravo predviđa davanje osiguranja troškova u novcu, ali i u "drugom pogodnom obliku".

Rješenje kojim se usvaja zahtjev za osiguranje troškova sadrži:

iznos osiguranja, rok u kojem se osiguranje mora dati, upozorenje tužitelju na zakonske posljedice što ih zakon predviđa ako NE BUDE DOKAZANO da je osiguranje

dano u određenom roku.Zahtjev za davanje aktorske kaucije redovito se podnosi prvostupanjskom sudu. Ako tužitelj u određenom roku ne dokaže da je dao osiguranje, smatrat će se da je tužba povučena, odnosno da je tužitelj odustao od pravnog lijeka, ako je zahtjev za osiguranje stavljen tek u postupku povodom pravnog lijeka. Tuženik koji je pravodobno postavio zahtjev da mu tužitelj osigura troškove, nije dužan nastaviti postupak u glavnoj stvari sve dok se pravomoćno ne odluči o njegovom zahtjevu, a ako zahtjev bude usvojen, dok tužitelj ne položi osiguranje. Međutim, ako sud odbije zahtjev za osiguranje troškova, može odlučiti da se postupak nastavi prije nego što je rješenje o njegovu odbijanju postalo pravomoćno.

Ako prestanu postojati okolnosti koje su bile razlog za određivanje aktorske kaucije, na primjer kad je tužitelj stranac postao domaći državljanin, nju bi trebalo ukinuti.

10. Slučaj kad tuženik nema pravo na osiguranje troškova:

Prema hrvatskom pravu, tuženik nema pravo na osiguranje parničnih troškova:

ako u državi čiji je on državljanin hrvatski državljani nisu dužni davati osiguranje (radi se o uzajamnosti koja može biti formalna i faktička);

kad tužitelj uživa u Hrvatskoj pravo azila; kad se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužitelja iz njegovog radnog odnosa u Hrvatskoj; kad se radi o bračnim sporovima, ili sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ili o

zakonskom uzdržavanju; kad se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, protutužbi ili izdavanju platnog naloga.

147

11. Podrazumijevaju li odredbe u međunarodnim konvencijama o slobodnom i lakom pristupu sudu i klauzule najvećeg povlaštenja, oslobođenje od davanja osiguranja?

Slobodan i lak pristup sudu znači samo da se strancima neće uskraćivati pristup.

Klauzulu najvećeg povlaštenja ne treba miješati s klauzulom nacionalnog tretmana. Klauzula nacionalnog tretmana strane državljane izjednačava s domaćima. Kod klauzule najvećeg povlaštenja postoji obveza jedne države da državljane druge države neće tretirati nepovoljnije nego državljane bilo koje treće zemlje. To znači da oslobođenje od osiguranja troškova ovisi o tome je li ono priznato državljaninu bilo koje zemlje.

12. Mjerodavno pravo za osiguranje troškova sudskog postupka

Hoće li se tražiti osiguranje troškova sudskog postupka, ovisi u prvom redu od međunarodnih pravila. Ako takvih pravila nema ili ne obvezuju državu postupka, mjerodavna su interna prava država. Mjerodavno je pravo države u kojoj se vodi postupak (lex fori).

13. c) Oslobođenja od prethodnog snošenja troškova postupka

Prema hrvatskom pravu, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (pristojbe za podneske, sudske zapisnike i njihove priloge te sudske odluke, troškovi svjedoka i vještaka, troškovi očevida, odvjetnika, troškovi stranaka zbog osobnog dolaska na sud itd.).

U nekim zemljama troškove postupka ili njihov dio u određenim predmetima snosi država. U većini država, međutim, troškove snose stranke. Razlozi tome fiskalne su naravi, ali se oni nalaze i u onemogućavanju obijesnog parničenja i nepotrebnog opterećenja suda. Svaka stranka prethodno sama snosi (predujmljuje) troškove koje je prozrokovala svojim radnjama.

Kako bi se i strankama koje ne raspolažu potrebnim sredstvima omogućio pristup sudu, postoji

institut oslobođenja od prethodnog snošenja troškova postupka (siromaško pravo) i besplatna pravna pomoć.

Prema hrvatskom pravu, oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća: oslobođenje od plaćanja pristojbi i polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, očevida i sudskih oglasa.

Djelomično oslobođenje postoji kad se stranka oslobađa samo plaćanja pristojbi.

Ako je stranka potpuno oslobođena od plaćanja troškova, može se odrediti da je zastupa punomoćnik, ako je to nužno radi zaštite njenih prava, i stranka je oslobođena od stvarnih izdataka i nagrade punomoćniku.

14. Kome se oslobođenje od troškova može priznati?

Oslobođenje od troškova može se priznati i tužitelju i tuženiku te umješaču. Načelno se mogu osloboditi fizičke osobe. Samo se u nekim državama oslobođenje priznaje pravnim osobama, uz određene pretpostavke.

Prevladavajuće mišljenje u hrvatskoj doktrini je da se pravne osobe ne mogu osloboditi ove obveze. Međutim, takvo stajalište nije utemeljeno. Naime, postoji mogućnost oslobađanja od pristojbi humanitarnih organizacija i

148

organizacija koje se bave zaštitom invalida i obitelji poginulih, nestalih i zatočenih u obavljanju humanitarne djelatnosti, osoba koje obavljaju javne ovlasti, kao i svih osoba, pa i pravnih osoba u određenim vrstama sporova itd. Dakle, pravne osobe se mogu osloboditi od plaćanja pristojbi, ali pod određenim pretpostavkama (povlaštena djelatnost, određene vrste sporova).

U većini država o oslobođenju odlučuje sud, ali ima i zemalja u kojima su nadležna druga tijela. Odluka o oslobođenju donosi se na prijedlog stranke.

Najvažnija pretpostavka koja mora biti ispunjena kako bi se stranka oslobodila od prethodnog snošenja troškova postupka jest određeno imovinsko stanje stranke.

Prema hrvatskom pravu, sud će osloboditi od plaćanja troškova stranku koja ih prema svojem općem imovnom stanju ne može snositi bez štete po nužno uzdržavanje sebe i svoje obitelji, odnosno ako bi plaćanjem pristojbi bila znatno umanjena sredstva iz kojih se uzdržava stranka i članovi njene obitelji.

Da bi sud mogao odlučivati o oslobođenju od snošenja troškova potrebno je da ima podatke o imovnom stanju stranke. Kod nas potvrdu o imovnom stanju, koju izdaje Porezna uprava Ministarstva financija, podnosi stranka koja traži oslobođenje.

15. Može li se priznati strancu kao stranci oslobođenje od prethodnog snošenja troškova postupka i omogućiti besplatna pravna pomoć?

HR pravo priznaje strancima oslobođenje od troškova postupka, ali traži postojanje uzajamnosti (formalna ili faktična uzajamnost (reciprocitet) između države postupka i države čiji je državljanin dotični stranac). Ako stranac ima više državljanstava, treba uzeti da ima ono koje je za njega najpovoljnije.

Strani državljani imaju pravo na oslobađanje plaćanja parničnih troškova i kada ne postoji uzajamnost s njihovom državom, ako imaju prebivalište u Hrvatskoj. Pravo na oslobođenje imaju i osobe bez državljanstava, ako imaju prebivalište ili boravište u Hrvatskoj.

16. Mjerodavno pravo za oslobođenje od prethodnog snošenja troškova i za pružanje besplatne pravne pomoći

Za oslobođenje od prethodnog snošenja troškova i za pružanje besplatne pravne pomoći prvenstveno su mjerodavna međunarodna pravila. Ako ta pravila ne postoje ili su nepotpuna, ili ne obvezuju sud države pred kojim se odvija postupak, mjerodavno pravo je lex fori. Za neka pitanja može biti mjerodavno i neko drugo pravo. Tako je za isprave na temelju kojih će se odlučivati mjerodavno lex loci actus.

17. d) Nepoznavanje službenog jezika suda

Prema hrvatskom pravu, postupak se vodi na hrvatskom jeziku i uz uporabu latiničnog pisma. Stranke i drugi sudionici u postupku imaju pravo pri sudjelovanju na ročištima i pri usmenom poduzimanju drugih postupovnih radnji pred sudom koristiti svoj jezik. Ako se postupak ne vodi na jeziku stranke odnosno drugih sudionika u postupku, osigurat će im se usmeno prevođenje na njihov jezik onoga što se na ročištu iznosi te usmeno prevođenje isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja. Prevođenje obavljaju tumači. Sud je dužan stranke i druge

149

sudionike u postupku poučiti o pravu da usmeni postupak pred sudom prate na svom jeziku uz pomoć tumača. Međutim, oni se mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju jezik na kojem se vodi postupak.

Troškovi prevođenja padaju na teret stranke ili sudionika kojega se tiču. S druge strane, uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina u parničnom postupku uređuje se posebnim zakonom. Troškovi prevođenja na jezik nacionalne manjine koji nastanu primjenom odredaba hrvatskog Ustava, ZPP-a i drugih zakona o pravu pripadnika nacionalnih manjina na uporabu svoga jezika padaju na teret sredstava suda.

Ostali slučajevi

18. Prepreke praktične naravi:

prostorna udaljenost od suda ograničenja za ulaz stranaca u zemlju postupka

DOKAZI I DOKAZIVANJE

Dokazivanje u pravnim stvarima s međunarodnim elementom

1. Što su dokazivanje, predmet dokazivanja, dokazna snaga, ocjena dokaza?

Dokazivanje (probatio) je stvaranje uvjerenja suda u postojanje neke relevantne činjenice za pojedinu tvrdnju stranaka ukazivanjem na razloge.

Predmet dokazivanja (thema probandi) je skup tvrdnji o činjenicama (događaji i stanja) koje su relevantne za utvrđivanje istine u postupku.

Do saznanja o tvrdnjama o činjenicama koje su predmet dokazivanja dolazi se putem dokaznih sredstava (meedium probandi) ili dokaza.

Dokazna snaga (nervus probandi) je podobnost dokaznih sredstava da kod suda stvore uvjerenje o istinitosti tvrdnji o činjenicama koje se dokazuju. Dokaznu snagu izvedenih dokaza ocjenjuje sud.

Ocjena dokaza jest zaključak suda o postojanju ili nepostojanju relevantnih činjenica za donošenje sudske odluke.

Prema legalnoj (zakonskoj) teoriji dokaza uzima se da je tvrdnja o nekoj činjenici dokazana, ako postoje određena dokazna sredstva (pozitivna zakonska teorija dokaza) odnosno da nije dokazana, ako ne postoje određeni dokazi (negativna zakonska teorija dokaza).

Prema teoriji slobodne ocjene dokaza (teorija slobodnog sudačkog uvjerenja), sud po svojem uvjerenju ocjenjuje koje su tvrdnje o činjenicama dokazane, uzimajući u obzir provedene dokaze. Vrijedi u RH.

2. Mjerodavno pravo u pravnim stvarima s međunarodnim elementom za pitanja po kojem će se pravu prosuditi predmet dokazivanja, teret dokazivanja, dopustivost dokaznih sredstava, dokazna snaga i izvođenje dokazivanja?

150

Za prosuđivanje ovih pitanja prvenstveno su mjerodavna međunarodna pravila. Ovih je, međutim, malo – pa se primjenjuju interna prava država. O tome koje je to pravo postoje dva gledišta.

Prema jednom, mjerodavno je materijalno pravo na koje u danom slučaju upućuju kolizijske norme (lex causae, lex loci actus). To se objašnjava time što su subjektivna prava u uskoj vezi s njihovim dokazivanjem. Na taj se način postiže pravna sigurnost, jer stranke znaju kako će ostvariti svoja prava.

Prema drugom gledištu, mjerodavno je postupovno pravo, i to lex fori. Dokazno pravo ima pretežno postupovni karakter i svaka država nastoji primijeniti svoje postupovno pravo kao najprikladnije.

Obje koncepcije, polazeći načelno od materijalnog prava odnosno od postupovnog prava kao mjerodavnog, predviđaju i mjerodavnost onog drugog za pojedina pitanja.

Predmet dokazivanja

3. Mjerodavno pravo za predmet dokazivanja

Što se tiče prava koje je mjerodavno za predmet dokazivanja, treba razlikovati:

mjerodavno pravo za kvalifikaciju – lex fori; mjerodavno pravo po kojem će se prosuditi relevantne činjenice – materijalno pravo (lex causae, lex loci

actus).

Teret dokazivanja

4. Mjerodavno pravo za teret dokazivanja

O tome po kojem će se mjerodavnom pravu prosuditi teret dokazivanja postoje tri gledišta:

Prema jednom, pravila o dokazivanju jesu pravila materijalnog prava ako se odnose na materijalnopravne odnose. Tko će dokazivati sporne činjenice, prosuđuje se prema materijalnom pravu na koje upućuju kolizijske norme za dani odnos. Tako, na primjer, ako je sporno pravo vlasništva na nekoj stvari, stranka koja to pravo svojata treba ovo da dokaže prema stvarnom statutu (lex rei sitae).

Prema drugom gledištu, radi se o postupovnom pitanju čije rješenje ovisi o postupovnom pravu države postupka. Mjerodavno pravo je lex fori.

Prema trećem gledištu mjerodavno pravo je lex causae, ali zbog posebnih razloga katkad treba primijeniti i lex fori. To će biti tada kad su pravila o teretu dokazivanja donijeta zbog postupovnih razloga bez obzira na određene pravne odnose. Tako će se prema legis fori prosuditi hoće li se dokazivati neprijeporne činjenice, u kojoj mjeri će se uvažiti notorne činjenice, čini li priznanje stranke nepotrebnim daljnje dokazivanje, hoće li se uzeti u obzir formalno ili prešutno priznanje stranke, može li se stranka saslušati i u kojim okolnostima, hoće li se uzeti da su sporne činjenice dokazane ako protivna stranka onemogućava njihovo dokazivanje i slično. Ovo se gledište može smatrati najprihvatljivijim s obzirom da ima u vidu posebnosti pojedinih pitanja.

Dopustivost dokaznih sredstava

5. Mjerodavno pravo za dopustivost dokaznih sredstava

Postoje dva osnovna gledišta o mjerodavnom pravu po kojem će se prosuditi pitanje dopustivosti dokaznih sredstava:

U prvom slučaju mjerodavno je materijalno pravo. Uporaba dokaza ne može se odvojiti od samog prava. Ne postoje ujednačena mišljenja o tome koje je to pravo:

151

– Prema jednom shvaćanju, to je pravo na čijem je području važenja nastao sporni pravni odnos ( lex loci actus, lex contractus, pravilo locus regit actum), ali njihov domašaj može ograničiti lex fori.

– Prema drugoj varijanti ove koncepcije, dopustivost dokaznih sredstava treba prosuditi prema materijalnom pravu koje je mjerodavno za dani pravni odnos (lex causae). Dokaz se, sukladno tome, ne može odvojiti od materijalnog prava čije postojanje treba njime dokazati. U protivnom bi došlo do pravne nesigurnosti. Lex causae se neće primijeniti kad je to protivno pravu suda postupka odnosno javnom poretku njegove države. Tada se može primijeniti lex loci actus.

Prema drugom stajalištu, dopustivost dokaznih sredstava ima postupovni karakter pa je mjerodavno postupovno pravo – i to lex fori. To znači da se u državi postupka neće dopustiti izvođenje dokaza koje njeno pravo ne poznaje.

Prema hrvatskom pravu sud odlučuje koji će se od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ali se u nekim slučajevima dokazivanje mora vršiti određenim dokaznim sredstvima. Mjerodavnost legis fori za dopustivost dokaznih sredstava najjednostavnije je rješenje koje ne traži poznavanje stranog prava.

Dokazna snaga dokaznih sredstava

6. Mjerodavno pravo za dokaznu snagu dokaznih sredstava

Po kojem će se internom pravu prosuditi dokazna snaga dokaznih sredstava, postoje dva osnovna gledišta:

Prema prvom gledištu, mjerodavno je materijalno pravo. To je pravo na čijem je području važenja nastao sporni pravni odnos (lex loci actus) ili pravo koje je mjerodavno za predmetni pravni odnos (lex causae). To proizlazi iz veze subjektivnog prava i dokaza.

Prema drugom gledištu, mjerodavno pravo je lex fori, jer se radi o postupovnom pitanju. Kako će se ono riješiti, ovisi o strukturi sudskog postupka, pa ga treba tražiti u pravu suda.

I prema hrvatskom pravu, mjerodavno je pravo lex fori.

Izvođenje dokazivanja

7. Mjerodavno pravo za izvođenje dokazivanja

Ta pitanja će se prosuditi prema postupovnom pravu suda (lex fori).

Napose o pojedinim dokaznim sredstvima

Svjedoci i vještaci

8. Mjerodavno pravo za svjedoke i vještake kao pojedino dokazno sredstvo

152

Ako nema međunarodnih pravila, za pojedina pitanja mjerodavna su interna prava država. Važno je koje će pravo biti mjerodavno, jer u pravima postoje razlike. Uglavnom postoje dva gledišta o mjerodavnom pravu:

Prema jednom gledištu, mjerodavno je materijalno pravo koje je mjerodavno za pravni odnos, ali katkad može biti i lex fori.

Prema drugom gledištu, mjerodavno je postupovno pravo suda pred kojim se odvija postupak, a za neka pitanja i lex causae. Ovo gledište je vladajuće u više zemalja, a proizlazi i iz hrvatskog prava.

Očevid

9. Mjerodavno pravo za očevid kao pojedino dokazno sredstvo

Prema jednom mišljenju, mjerodavno pravo je lex causae, odnosno lex loci actus, uz mogućnost da za neka pitanja vrijedi i lex fori.

Prema drugom gledištu, mjerodavno pravo je lex fori. To proizlazi i iz hrvatskog prava.

Isprave

10. Koje isprave su strane?

Strane isprave su one koje je izdalo strano državno tijelo ili druga strana osoba.

10. Mjerodavno pravo za strane isprave / Po kojem će se mjerodavnom pravu prosuditi je li isprava domaća ili strana?

Ako to ne uređuju međunarodna pravila, mjerodavno pravo je lex fori. Naime, prema tom pravu prosudit će se je li isprava domaća. To znači da isprave koje to nisu spadaju u strane.

11. Mjerodavno pravo za prosuđenje dužnosti podnošenja isprava

Što se tiče mjerodavnog prava za prosuđenje dužnosti podnošenja isprava, razlikuje se situacije u kojima ta dužnost ima:

materijalnopravni karakter – mjerodavno je materijalno pravo, i to lex causae; postupovni karakter – mjerodavno je postupovno pravo suda (lex fori). To proizlazi i iz hrvatskog prava.

Javne isprave

12. Po kojem će se pravu prosuditi radi li se o javnim ispravama?

To su prvenstveno međunarodna pravila, a ako ih nema ili ne obvezuju državu postupka, mjerodavno pravo je lex loci actus. To je vladajuće gledište. I prema hrvatskom pravu, pod javnom ispravom podrazumijevaju se isprave koje se u državi u kojoj su izdate, smatraju javnim ispravama i koje su izdate u obliku i na način propisan zakonom odnosne države. Iznimno, mjerodavno pravo može biti i lex fori kad se lex loci actus iz bilo kojeg razloga ne može primijeniti.

153

13. Mjerodavno pravo po kojem će se prosuditi dokazna snaga stranih javnih isprava

O mjerodavnom pravu po kojem će se prosuditi dokazna snaga stranih javnih isprava postoje dva gledišta:

Prema jednom, treba primijeniti lex loci actus, odnosno načelo locus regit actum. Ovo je gledište izraženo u više bilateralnih konvencija i u praksi nekih država, napose francuske judikature.

Prema drugom, mjerodavno je pravo države u kojoj stranu javnu ispravu valja uporabiti ( lex fori). To drugo gledište usvaja hrvatsko pravo tako da strane javne isprave koje su propisno ovjerovljene, uz uvjet uzajamnosti i ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, imaju istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave. Uzajamnost ovdje može biti formalna ili faktička. Priznanje pune dokazne snage stranim javnim ispravama kritizira se jer da nije osnovano priznati im veću dokaznu snagu od one koju imaju po legis causae odnosno po pravu mjesta izdanja. Prema hrvatskom pravu dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice, ili da je isprava nepravilno sastavljena.

Legalizacija stranih javnih isprava

14. Legalizacija

Legalizacija je potvrda autentičnosti isprave. Sama legalizacija također je javna isprava, ali je treba razlikovati od isprave koja se ovjerava.

Prema hrvatskom pravu, javne isprave izdane u inozemstvu mogu se uporabiti u Hrvatskoj samo ako su ovjerovljene. Ovjerovljenjem se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe koja je potpisala ispravu i pečata stavljenog na ispravu.

Legalizaciju mogu vršiti tijela države u kojoj je isprava izdana ili tijelo države u kojoj stranu ispravu treba uporabiti.

15. Interna legalizacija

Kad se u jednoj državi izda javna isprava koja se namjerava uporabiti u inozemstvu, katkad je potrebno da je najprije legaliziraju tijela države izdavanja. To su obično ministarstva vanjskih poslova ili diplomatska i konzularna predstavništva, a mogu biti i sudovi. To je takozvana interna legalizacija.

16. Međunarodna legalizacija

Poslije interne legalizacije, ukoliko je bila potrebna, javna se isprava dostavlja na legalizaciju nadležnom tijelu strane države u kojoj se isprava namjerava uporabiti. To je ministarstvo vanjskih poslova ili diplomatsko odnosno konzularno predstavništvo strane države. Radi se o takozvanoj međunarodnoj legalizaciji.

17. Uzajamnost kod ovjeravanja stranih javnih isprava u HR pravu

Prema hrvatskom pravu, strane javne isprave ne podliježu ovjeravanju, ako s osnova uzajamnosti niti hrvatske javne isprave ne podliježu ovjeravanju u državi o kojoj je riječ. Uzajamnost može biti formalna ili faktička.

154

18. Mjerodavno pravo za određivanje je li legalizacija stranih javnih isprava potrebna

Je li legalizacija stranih javnih isprava potrebna, prvenstveno određuju međunarodna pravila. Ako takvih pravila nema, mjerodavno je pravo države u kojoj se isprava namjerava uporabiti.

Privatne isprave

19. Mjerodavna prava kod privatnih isprava

Je li neka isprava privatna, prosudit će se po pravu koje je mjerodavno za materijalnopravni odnos koji ispravom treba dokazati. To vrijedi i za pretpostavke koje se trebaju ostvariti da bi isprava imala učinak.

Za postupovnu punomoć koja je sadržana u privatnoj ispravi, njene učinke, oblik i dokaznu snagu mjerodavno je lex fori.

Za prosuđenje urednog vođenja trgovačkih knjiga mjerodavno je lex loci actus, a za njihovu uporabu mjerodavno je lex fori.

Za dokaznu snagu trgovačkih knjiga mjerodavno je pravo za materijalnopravni odnos.

PRIMJENA STRANOG PRAVA

1. Primjena stranog prava u državama kontinentalne Europe

U više država kontinentalne Europe i zemalja čija su se prava razvijala pod utjecajem europskog prava vladajuće je gledište da strano pravo treba tretirati kao pravo. Sud primjenjuje strano pravo kao i domaće. I za strano pravo vrijedi načelo iura novit curia (sud poznaje pravo). Sud ne može odbiti da postupa stoga što ne poznaje strano pravo. Ako ga ne poznaje, mora po službenoj dužnosti utvrditi njegov sadržaj. To će sud učiniti pribavljanjem podataka o sadržaju stranog prava od određenih tijela svoje države (ministarstvo vanjskih poslova, ministarstvo pravosuđa), ili strane države, od znanstvenih institucija, korištenjem stručne literature i slično.

Podatke o stranom pravu mogu pridonijeti i stranke, po vlastitoj inicijativi ili na zahtjev suda. Ako stranke to ne učine, to ne može biti njima na štetu. To je gledište hrvatskog prava. Sud ili drugo nadležno tijelo utvrdit će po službenoj dužnosti sadržaj stranog mjerodavnog prava. Za tu svrhu mogu se zatražiti podaci od Ministarstva pravosuđa. I stranke mogu podnijeti sudu javnu ispravu o sadržaju prava.

2. Je li dopuštena revizija kao pravni lijek protiv odluke drugostupanjskog suda, kad je primjenjeno strano pravo?

Moguća su dva slučaja:

Može se raditi o tome da je pogrešno primjenjena domaća kolizijska norma, pa je primjenjeno pogrešno strano supstancijalno pravo, ali nije povrijeđeno. Tada se može izjaviti revizija zbog pogrešne primjerne kolizijske norme.

Drugi je slučaj ako je primijenjeno ono strano supstancijalno pravo koje je trebalo primjeniti, ali pogrešno. Treba odobriti stajalište da je revizija dopuštena i da se ne pravi razlika između domaćeg i stranog prava.

3. Primjenom kojeg prava će sud riješiti slučaj, ako se ni na koji način ne uspije utvrditi sadržaj stranog prava?

155

Ako sud ni na koji način ne uspije utvrditi sadržaj stranog prava, mora slučaj riješiti primjenom nekog drugog prava:

Prema jednom gledištu, to je lex fori. Prema drugom gledištu, prvenstveno treba postupiti prema pravu koje je slično i u najbližoj vezi s

mjerodavnim pravom. Tek kad ni to ne bi bilo moguće, primjenit će se lex fori.

4. Primjena stranog prava u angloameričkim zemljama

Druga skupina država tretira strano pravo kao činjenicu (angloameričke zemlje, Argentina, Nikaragva, Paragvaj, Porto Riko). Strano pravo je res facti. Suština ovog gledišta u tome je što se strano pravo ne utvrđuje po službenoj dužnosti, nego njegov sadržaj mora "dokazati" stranka (kao i druge činjenice). To je dužna učiniti stranka koja neko svoje subjektivno pravo temelji na stranoj normi.

Razvila su se posebna pravila dokazivanja stranog prava. Stranke su dužne da se pozovu na strano pravo i dokažu njegov sadržaj. Sadržaj stranog prava dokazuje se putem svjedoka - vještaka. To su uglavnom osobe koje se praktično bave nekim stranim pravom pa im je ono poznato iz vlastite djelatnosti, kao što su odvjetnici, konzuli, bankarski službenici i slično.

MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ (MPPĆ)

Pojam i predmet međunarodne pravne pomoći

1. Međunarodna pravna pomoć

Moguće je da je za potrebe sudskog postupka, koji se vodi u jednoj državi, potrebno izvesti neke radnje u drugoj državi. Tada se pribjegava pravnoj pomoći. To je međunarodna pravna pomoć. Ona se ukazuje jer sudovi ne mogu, u pravilu, djelovati izvan područja svoje države.

Međunarodnu pravnu pomoć reguliraju međunarodna pravila i interni propisi država, a pružaju države, odnosno njihovi sudovi i druga tijela, jedni drugima. Pojedina država ima pravo tražiti međunarodnu pravnu pomoć od druge države, a ova je dužna tu pomoć pružiti, ako to predviđaju međunarodne konvencije.

2. Koje djelatnosti spadaju u međunarodnu pravnu pomoć?

Međunarodna pravna pomoć može obuhvatiti razne djelatnosti. Načelno ovamo spada:

dostavljanje isprava iz jedne države adresatima u drugoj državi; izvođenje i pribavljanje dokaza i drugih podataka u jednoj državi za potrebe sudskog postupka koji se vodi u

drugoj državi; te pribavljanje podataka o stranom pravu.

3. Koje konvencije uređuju materiju pribavljanja podataka o stranom pravu?

156

Pribavljanje podataka o stranom pravu je sve važniji oblik suradnje između država, jer od saznanja sadržaja stranog prava može ovisiti ishod postupka. Stoga se ova materija sve više uređuje na međunarodnom planu. Od multilateralnih akata treba spomenuti EK o informacijama o stranom pravu od 7. 06. 1968. i Inter-američku konvenciju o dokazu i podacima o stranom pravu od 8. 05. 1979.

Pretpostavke za međunarodnu pravnu pomoć

4. Tri skupine pretpostavki za međunarodnu pravnu pomoć

Pretpostavke za međunarodnu pravnu pomoć se, uglavnom, mogu svrstati u tri skupine:

pretpostavke koje se tiču zahtjeva za ukazivanjem međunarodne pravne pomoći; pretpostavka uzajamnosti između države moliteljice i zamoljene države; te pretpostavka da tražena radnja nije protivna javnom poretku zamoljene države.

5. Što će se dogoditi u slučaju ako se traži izvršenje radnje koja ja protivna javnom poretku RH?

Prema hrvatskom pravu uskratit će se pravna pomoć stranom sudu "ako se traži izvršenje radnje koja je protivna javnom poretku RH". U takvom će slučaju sud nadležan za pružanje pravne pomoći dostaviti po službenoj dužnosti predmet Vrhovnom sudu RH radi donošenja konačne odluke.

Odnosi državnih tijela i drugih osoba

6. Suradnja sudova (tijela) koji traže međunarodnu pravnu pomoć sa sudovima (tijelima) koje je ukazuju može se odvijati izravno ili preko drugih tijela, a razlikuju se:

izravni put diplomatski put konzularni put preko ministarstava pravosuđa preko središnjih otpremnih i prijamnih tijela preko posebnih ovlaštenih osoba

7. COMMISSIONER

To su posebno ovlaštene osobe putem kojih neke države predviđaju mogućnost izvođenja određenih radnji u inozemstvu, za potrebe sudskog postupka, a najčešće su to suci ili odvjetnici iz države postupka. Nadzor nad izvođenjem radnji mogu vršiti konzularni funkcionari države postupka.

Radnje mogu izvoditi i stranke (osobito ili putem svojih punomoćnika), a pod nadzorom ovlaštene osobe. Ovlaštena osoba određuje sud koji će postupati. Pretpostavka je da se država u kojoj radnju treba izvesti suglasila s time općenito ili za poseban slučaj te da se pri tome ne koriste prinudne mjere.

Ovaj je način postupanja nezgrapan i skup, ali je njegova prednost u tome što omogućuje postupanje po legis fori. Ovakvo ukazivanje međunarodne pravne pomoći razvilo se u Engleskoj, Škotskoj, SAD, Australiji i nekim drugim zemljama čija su prava bila pod utjecajem angloameričkog prava.

157

8. Da li državna tijela koja imaju sjedište u stranoj državi i za koje treba obaviti radnje u inozemstvu mogu same obaviti te radnje u toj državi?

Nije isključeno da državna tijela, koja imaju sjedište u stranoj državi i za koje treba obaviti radnje u inozemstvu, sama obave te radnje u toj državi.

Iznimno postupanje tijela jedne države na području druge države stara je pojava (kapitulacije, koncesije, sudbena tijela oružanih snaga i sl.). Neki od tih oblika danas su neprihvatljivi.

Međutim, to ne znači da bi ta pojava u suvremenim prilikama bila u svakom slučaju isključena. Tako je moguće da konzularni funkcionari sa sjedištem u stranoj državi vrše u ovoj dostavljanje akata iz svoje države adresatima koji su državljani njihove države i nalaze se u državi njihova sjedišta. Oni mogu i saslušavati ovakve osobe.

9. Kako će se izvršiti dostavljanje hrvatskim državljanima u inozemstvu?

Prema hrvatskom pravu, ako dostavljanje treba izvršiti hrvatskim državljanima u inozemstvu, može se izvršiti preko nadležnog hrvatskog konzularnog ili diplomatskog predstavnika koji vrši konzularne poslove u odnosnoj državi. Dostavljanje je valjano samo ako osoba kojoj se akt dostavlja pristane da ga primi.

Pružanje međunarodne pravne pomoći

10. Pružanje međunarodne pravne pomoći

Zahtjev (zamolnica) za pružanje međunarodne pravne pomoći mora imati propisani sadržaj i oblik. U zahtjevu se redovito nalaze podaci o sudu (tijelu) koji ga je postavio, strankama i njihovim punomoćnicima, o predmetu, navode se radnje koje treba izvršiti i eventualno kako pri tome treba postupiti.

Zahtjev mora biti sačinjen u propisanom obliku i na propisanom jeziku. Ako je potrebno, zahtjev ima priloge, primjerice poziv koji treba uručiti.

Prema hrvatskom pravu, zamolnice stranih sudova i prilozi uz njih moraju biti sastavljeni na jednom od jezika koji su u službenoj uporabi u sudu. Ako to nije slučaj zahtjevu treba biti priložen ovjerovljeni prijevod na tom jeziku. Zamolnice domaćih sudova i njeni prilozi moraju biti sastavljeni na jeziku zamoljene države. Ako se tako ne postupi, uz zamolnicu mora biti priložen ovjerovljeni prijevod na taj jezik.

Zahtjev za pružanje međunarodne pravne pomoći dostavlja se (izravno ili preko drugih tijela) nadležnom sudu (tijelu) zamoljene države koji treba po njemu postupiti. Taj će postupiti po zahtjevu i obaviti radnje koje se od njega traže, ako su ispunjene propisane pretpostavke. U slučaju potrebe, zamoljeni sud (tijelo) može koristiti i prinudne mjere. Zamoljeni sud (tijelo) neće ispitivati je li strani sud (tijelo), koji je postavio zahtjev, bio nadležan, niti će ocjenjivati cjelishodnost izvođenja bilo koje radnje glede koje je postavljen zahtjev za njeno poduzimanje.

Mjerodavno pravo

11. Mjerodavno pravo za pružanje međunarodne pravne pomoći

158

Za pružanje međunarodne pravne pomoći mjerodavna su međunarodna pravila. Ako takvih pravila nema ili su nepotpuna, mjerodavna su interna prava država. Vladajuće je stajalište da je to, u pravilu, lex fori (načelo locus regit actum). Mjerodavno može biti u nekim slučajevima i strano pravo.

Mjerodavnost legis fori, ali pod određenim pretpostavkama (ako to ne bi bilo protivno javnom poretku) i stranog prava za pružanje međunarodne pravne pomoći predviđa i hrvatsko pravo. Sudovi ukazuju pravnu pomoć inozemnim sudovima na način predviđen u domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog suda može se obaviti i na način koji zahtijeva inozemni sud, ako takav postupak nije protivan javnom poretku RH.

LITISPENDENCIJA

1. Litispendencija

Za vrijeme dok postupak traje u identičnoj stvari ne može se pokrenuti i voditi drugi sudski postupak. Identitet se odnosi na stranke i tužbeni zahtjev, odnosno predmet spora. Razlozi za to su pravne naravi (paralelne i suprotstavljene odluke) i praktične naravi (narušavanje procesne ekonomije, zbog stvaranja parničnih troškova na dvije strane).

Litispendencija je postojanje parnice u jednoj pravnoj stvari. Interna prava država ne dopuštaju istovremeno vođenje dvaju postupaka u identičnoj stvari, premda se u pojedinostima razlikuju.

2. Sud pred kojim je kasnije pokrenut postupak može odlučiti da ipak nastavi postupak, ako to traži stranka u sljedećim slučajevima:

ako tužitelj nije poduzeo nužne mjere za dovršetak postupka meritornom odlukom; ili ako sud pred kojim je prvo pokrenut postupak nije donio odluku u razumnom vremenu.

3. Koje pretpostavke moraju biti ispunjene za uvažavanje litispendencije?

da se odluka stranog suda može priznati i ovršiti da je strani postupak pokrenut prije domaćeg

4. Da li postoji mogućnost da se litispendencija uvaži ali da se domaći sudski postupak ne obustavi?

Postoji mogućnost da se litispendencija uvaži, ali da se domaći sudski postupak ne obustavi nego samo prekine do okončanja stranog sudskog postupka. Prekid traje sve do okončanja stranog postupka, a ponekad i do podnošenja zahtjeva za priznanje i ovrhu strane odluke, pa čak i do donošenja odluke o njemu.

5. Kada će se po HR pravu prekinuti postupak pred domaćim sudom (pretpostavke za uvažavanje litispendencije prema HR pravu)?

Hrvatsko pravo uvažava litispendenciju i, ako su ispunjene određene pretpostavke, predviđa mogućnost prekida postupka pred domaćim sudom. Postupak će se na zahtjev stranke prekinuti kad je u tijeku spor u istoj pravnoj stvari i između istih stranaka:

ako je postupak pokrenut najprije pred stranim sudom;

159

ako se radi o sporu za koji ne postoji isključiva nadležnost hrvatskog suda; te ako postoji uzajamnost.

Domaći postupak prekida se do okončanja stranog postupka. Ako se postupak pred stranim sudom završi donošenjem meritorne odluke koja je postala pravomoćna i njeni se učinci priznaju u Hrvatskoj, neće se provoditi daljnji postupak pred hrvatskim sudom i taj će odbaciti tužbu. Analogno vrijedi i za nagodbu koja je sklopljena pred stranim sudom ili za presudu na temelju nagodbe. Ako se tužitelj u postupku pred stranim sudom odrekao tužbenog zahtjeva, postupak je okončan. Ako se učinci strane odluke ne mogu priznati u Hrvatskoj, nastavit će se s postupkom pred hrvatskim sudom. Tako će se postupiti i ako je strani sud pravomoćno odbacio tužbu kao nedopuštenu ili ako je tužitelj u stranom postupku povukao tužbu.

6. Po kojem će se pravu, kao mjerodavnom, prosuditi ustanova litispendencije?

To su međunarodna pravila, a ako ih nema, interna prava država. Treba razlikovati

je li nepostojanje litispendencije postupovna pretpostavka – mjerodavno pravo je lex fori; kad ona postoji odnosno kakvi su učinci stranog postupka – prosudit će se prema pravu države u kojoj je

postupak pokrenut.

RES IUDICATA (PRESUĐENA STVAR)

1. Ne bis in idem

O pravomoćno riješenoj stvari ne odlučuje se ponovno. Stranke ne mogu više tražiti sudsku zaštitu u stvari u kojoj je pravomoćno (konačno) odlučeno (ne bis in idem). To je presuđena stvar ili res iudicata.

2. Ispunjenje kojih pretpostavki se traži da bi se u jednoj državi uvažilo postojanje strane sudske odluke?

Da bi se u jednoj državi uvažilo postojanje strane sudske odluke, potrebno je da su ispunjene određene pretpostavke:

traži se da se radi o takvoj sudskoj odluci čiji se učinci mogu priznati postojanje nadležnosti stranog suda odsutnost postupovnih nepravilnosti

3. Propisi u HR pravu o učincima strane pravomoćne odluke na domaći postupak?

U hrvatskom pravu nema izričitih propisa o učincima strane pravomoćne odluke na domaći postupak, ali se može usvojiti stajalište da taj postupak ne treba provoditi, ako postoji strana odluka koja zadovoljava pretpostavke za priznanje i ovrhu. Stranka može (1) iskoristiti prigovor rei iudicatae i (2) predočiti sudu stranu odluku.

Zatim bi se moglo postupiti na dva načina:

Prva je mogućnost da se postupak prekine i stranka uputi da u delibacijskom postupku ishodi priznanje učinaka strane odluke. Prekid bi trajao do okončanja delibacijskog postupka.

160

Jednostavnije je drugo rješenje koje treba usvojiti – da sud incidenter cijeni učinke strane odluke (odluči o priznanju kao o prethodnom pitanju). Ako se učinci strane odluke priznaju, sud će odbaciti tužbu, jer se tada strana odluka izjednačuje s domaćom odlukom. U protivnom, postupak se nastavlja.

4. Mjerodavno pravo za ustanovu rei iudicata

U pogledu mjerodavnog prava za ustanovu rei iudicata, rješenja su analogna kao i za litispendenciju. U nedostatku medunarodnih pravila, mjerodavna su interna prava država. Je li res iudicata postupovna smetnja prosudit će se prema legis fori. Za učinke strane odluke mjerodavno je pravo države u kojoj je ona donesena, ali se ne mogu uvažiti učinci koji nisu dopušteni prema pravu države postupka.

MEĐUNARODNA ARBITRAŽA

Pojam arbitraže

1. Što je arbitraža?

Arbitraže su nedržavna tijela kojima su zainteresirani subjekti povjerili na rješavanje svoj spor što je nastao iz nekog ugovornog ili izvanugovornog odnosa.

Često se pravi razlika između međunarodne i unutarnje arbitraže, pri čemu se navodi kako postoje dvije vrste međunarodne arbitraže.

2. Domaća arbitraža

Domaća arbitraža je arbitraža čije je mjesto/sjedište na području RH.

2. 2 vrste međunarodne arbitraže:

Međunarodna javna arbitraža – međunarodna arbitraža koju predviđa međunarodno javno pravo za rješavanje međunarodnih sporova između subjekata tog prava.

Međunarodna privatna arbitraža – međunarodna arbitraža za rješavanje sporova iz privatnopravnih odnosa s međunarodnim elementom.

Potonja bi bila predmet proučavanja u okviru mgpp-a. No, treba imati u vidu da je i takva arbitraža najčešće domaća, jer joj je mjesto na području neke države i odvija se prema pravnim normama koje je ta država propisala.

Dakle, međunarodna arbitraža je u pravilu ipak domaća arbitraža pred kojom se mogu rješavati sporovi sa ili bez međunarodnog obilježja. Tako predviđa i hrvatsko pravo.

U nastavku ćemo, međutim, domaću arbitražu pred kojom se rješavaju sporovi s međunarodnim obilježjem zvati međunarodnom arbitražom, premda to ona "stricto sensu" nije.

4. Kada će prema hrvatskom pravu postojati međunarodno obilježje arbitraže?

161

Međunarodno obilježje (međunarodni element) može se izraziti u različitim pripadnostima stranaka ili arbitara, u djelovanju na području više država, u pravnom poslu koji je u vezi s više država i slično. Prema hrvatskom pravu međunarodno obilježje će postojati ako je bar jedna od stranaka u sporu fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu odnosno pravna osoba osnovana po stranom pravu. Dakle, glede fizičkih osoba, arbitraža je međunarodna čak i ako u postupku sudjeluju hrvatski državljani od kojih bar jedan ima prebivalište ili uobičajeno boravište u inozemstvu.

5. Veza zbog koje se arbitraža u nekoj od država smatra domaćom:

Veza zbog koje se arbitraža u nekoj od država ipak smatra domaćom može biti izražena u tome što:

sjedište arbitraže (arbitražnog vijeća) je na području jedne države (kao što predviđa hrvatsko pravo), ili primjenjeno je postupovno pravo određene države, ili arbitražni postupak vođen je na području jedne države (osobito u slučaju ad hoc arbitraže), ili arbitražna odluka (pravorijek) donesena je na području jedne države.

Arbitraža se smatra domaćom u onoj državi iz čijeg pravnog poretka izvodi svoja ovlaštenja. Prinudni propisi te države obvezatni su za arbitražu i njeni sudovi mogu vršiti nadzor nad njenim radom i ispitivati i poništavati njene odluke. Mada postoje veze između međunarodnih arbitraža i država, postoji trend da se na međunarodnom planu osnivaju arbitraže koje ne bi bile vezane uz jednu državu, ili bi to bile samo minimalno, napose kad je u pitanju ovrha njihovih odluka (internacionalizacija).

6. Temeljna zadaća međunarodne arbitraže

Temeljna je zadaća međunarodne arbitraže da svojim odlukama rješava sporove, iako institucionalne arbitraže često provode postupke mirenja te tzv. fact-finding postupke u kojima utvrđuju činjenično stanje, ali ne donose odluku.

2. Prednost arbitraže

Prednosti arbitraže koje su apsolutne (kojih kod državnih sudova nema) su:

tajnost – ne spominju se imena stranaka, a sudovi su dužni objaviti odluke, tj. one su javne; sve arbitraže su tajne, nema podataka, nema publiciteta, velike svjetske tvrtke ne pristaju da se njihovi podaci objavljuju na internetu i njima ako dolazi do spora je tajnost bitna, da se ne zna tko se spori a posebno oko čega se spori;

jednostuplje – arbitraža ima samo jedan stupanj, nema drugog stupnja, arbitražni pravorijeci su pravomoćni i ovršni odnosno izvršni, nema pravnog lijeka protiv arbitražnog pravorijeka, kao kod državnih sudova.

Arbitražu treba osporavati u pravno neuređenim državama jer u onim uređenima sudovi su učinkoviti.

Relativne prednosti arbitraže:

brzina rješavanja – arbitraža je relativno brza, ali u nekim pravnim porecima (ne i u Hrvatskoj) državni sudovi dobro rade;

ekonomičnost – arbitraža nije jeftina ona je skupa, u jednom primjeru da bi se arbitraža pokrenula trebala je svaka stranka uplatiti 180.000 $, dakle ekonomičnost je uvjetna prednost.

7. Sklapanjem arbitražnog ugovora derogirana je nadležnost državnog suda. Ako bi jedna stranka, unatoč postojanju arbitražnog ugovora, pokrenula u identičnoj stvari postupak pred državnim sudom, druga stranka može staviti prigovor nenadležnosti.

162

Ako jedna stranka pokrene postupak pred državnim sudom, a druga stranka ne prigovori nenadležnosti, uzima se da su se stranke prešutno suglasile o stavljanju arbitražnog ugovora izvan snage. Državni sud može prigovor odbiti ili usvojiti. Ako sud usvoji prigovor, proglasit će se nenadležnim i uputiti stranke da spor riješe pred arbitražom. Državni sud ne bi mogao po službenoj dužnosti ispitivati postojanje i valjanost arbitražnog ugovora.

8. Prema hrvatskom pravu, ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile arbitražu, sud kome je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama na prigovor tuženika oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, izuzev ako nađe da ugovor o arbitraži:

nije valjan, da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti.

Takav prigovor tuženik može staviti pred sudom najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se pripremno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prilikom upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu.

9. Predstavlja li litispendencija postupovnu smetnju?

Postupak pred sudom, prema hrvatskom pravu, ne bi bio niti smetnja za vođenje i dovršetak arbitražnog postupka, tj. litispendencija ne bi predstavljala postupovnu smetnju. Odluka državnog suda kojom odbija ili usvaja prigovor nenadležnosti ne obvezuje arbitražu. Međutim, ako sud odbije prigovor nenadležnosti, a arbitraža donese pravorijek, ovaj se neće priznati u zemlji suda. Ako se državni sud proglasi nenadležnim i odbaci tužbu, to ne znači da arbitraža mora postupati. Ona se i tada može proglasiti nenadležnom.

Kad je prigovor nenadležnosti postavljen u postupku pred državnim sudom i u arbitražnom postupku (u kojem još nije donijeta odluka), državni sud može (ali ne mora) zastati s postupkom dok arbitraža ne odluči o svojoj nadležnosti. Ako se arbitraža proglasi nenadležnom, prestaje ugovor o arbitraži, a prigovor nenadležnosti u postupku pred državnim sudom može postati neosnovan. Međutim, samo postojanje ili odluka o postojanju arbitražnog ugovora ne mora uvijek vezati državni sud. Ako državni sud i arbitraža donesu u identičnoj pravnoj stvari različite odluke, to može biti razlogom za ponavljanje postupka pred državnim sudom, odnosno za poništenje pravorijeka.

10. Kako državni sudovi vrše kontrolu arbitražnog sudovanja?

Budući da su međunarodne arbitraže nedržavna tijela, države su zainteresirane za njihovu djelatnost i putem svojih sudova vrše izvjesnu kontrolu arbitražnog sudovanja. Državni sudovi mogu, ako su ispunjene određene pretpostavke, ispitivati i poništavati arbitražne ugovore, odlučivati o nekim pitanjima kod pokretanja i provođenja arbitražnog postupka i poništavati pravorijek. Redovito je nadležan sud koji bi bio nadležan da postupa u danoj stvari da nije sklopljen arbitražni sporazum, premda hrvatsko pravo sadrži drukčije rješenje: "Za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda, polaganje pravorijeka, odlučivanje o tužbi za poništenje pravorijeka arbitražnog suda i o zahtjevu za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu."

11. Teorije o pravnoj naravi arbitraže: / Koja je najvažnija razlika između kontraktualne i jurisdikcijske teorije o pravnoj prirodi arbitraže a u odnosu na arbitražnu presudu? / Objasnite elektičko gledište o pravnoj prirodi arbitraže

163

Civilistička ili kontraktualna teorija – arbitraža je institut materijalnog prava. Stranke sklapaju ugovor o arbitraži kojim arbitraži povjeravaju presuđenje svojega spora. Odluka arbitraže obvezuje stranke zato što su one na to prethodno pristale. Arbitraža nije sudbeno tijelo niti je njen pravorijek presuda, nego neka vrsta nagodbe s postupovnopravnim posljedicama. Ovo je najbolja teorija. ZAŠTO?? Ova teorija olakšava priznanje učinaka stranih pravorijeka jer su države više sklone prihvatiti strano materijalno pravo negoli strano postupovno pravo.

Publicistička (javnopravna) ili jurisdikciona ili postupovna (procesna) teorija – upozorava na javnopravni ili postupovni karakter arbitraže. Valjanost arbitražnog ugovora može se samostalno ocjenjivati. Arbitraža je sudbeno tijelo kojeg priznaje određeni pravni poredak i njene odluke mogu postati pravomoćne i ovršne, kao i presude državnih sudova. Takvo gledište je usvojeno i u hrvatskom pravu.

Eklektičko gledište – uzima u obzir obje teorije. Arbitraža se osniva prema materijalnom pravu, a djeluje prema postupovnom pravu. Arbitražni ugovor ima privatnopravni karakter s obzirom na njegovo sklapanje i nedostatke volje, ali i postupovni značaj jer isključuje nadležnost državnih sudova.

Vrste međunarodnih arbitraža

12. Dvije vrste međunarodnih arbitraža

Po organizacijskom sustavu, arbitraže dijelimo na:

Povremene ili ad hoc arbitraže – Stranke ih sporazumom određuju kao nadležne za postupanje samo u pojedinoj spornoj stvari. Kad arbitraža tu stvar riješi, prestaje postojati. Ne postoje službenici za obavljanje administrativnih i tehničkih poslova pa njih moraju obavljati arbitri. Oni moraju odrediti i postupovna pravila po kojima će se odvijati postupak, dakako samo ako stranke to već nisu učinile. Stranke kod ovih arbitraža imaju više mogućnosti za ostvarenje načela autonomije volje nego kad su u pitanju institucionalne arbitraže.

Stalne ili institucionalne arbitraže – To su stalna tijela. One su često povezane s drugim tijelima i organizacijama, npr. trgovačkim (gospodarskim) komorama, burzama i drugim gospodarskim ili profesionalnim asocijacijama. Imaju svoja pravila (pravilnike) po kojima postupaju i službe za obavljanje administrativnih tehničkih poslova pa je položaj svih sudionika u postupku olakšan. One vode i liste arbitara s kojih stranke biraju arbitre. Igraju sve važniju ulogu u praksi.

Stranke se trebaju sporazumjeti kakvoj će arbitraži povjeriti svoj spor, premda je katkad moguće da postoji nadležnost arbitraže i bez njihova sporazuma.

Po vrsti sporova, arbitraže dijelimo na:

opće arbitraže (nadležne za sve vrste sporova) i specijalizirane arbitraže (nadležne za sporove iz određenih vrsta djelatnosti poput prometa žitaricama,

drvom, pamukom, vunom, za sporove među određenim subjektima, npr. arbitraže za ugljen i minerale).Institucionalne arbitraže provode postupak mirenja tzv. fact- finding postupke u kojima utvrđuju činjenično stanje, ali ne donose odluku. Mišljenja arbitraže o pravno relevantnom činjeničnom stanju ne tretiraju se kao arbitražne odluke i ne mogu se uporabiti u ovršnom postupku.

HR arbitraža je institucionalna – Stalno izbrano sudište pri Hrvatskoj Gospodarskoj Komori.

Ugovor o arbitraži

13. Kako je ZA odredio pojam ugovora o arbitraži (UA)?

164

Čl. 6. ZA: Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali, ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog. Taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora.

14. Posljedice UA

Procesnopravne:– UA predstavlja procesnopravni prigovor u slučaju kad je pred državnim sudom podnesena tužba u

istom sporu i među istim strankama. U tom slučaju, državni sud će se na prigovor tuženika oglasiti nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim ako nađe da UA nije valjan, da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti.

– UA stranke derogiraju nadležnost državnih sudova, oduzeli smo nadležnost državnom sudu. Materijalnopravne – Obostrana obveza stranaka da poduzmu sve kako bi se omogućilo odvijanje arbitražnog

postupka do donošenja pravorijeka, tj. da se suzdrže od svega onoga što bi bilo u suprotnosti s tim ciljem.

15. Da bi se arbitražni postupak mogao provesti, potrebno je da su stranke o tome suglasne. Suglasnost se izražava tako što stranke sklapaju ugovor o arbitraži kojim povjeravaju svoj spor određenoj arbitraži.

Moguće je i da stranke ugovore alternativnu nadležnost dvaju arbitraža. Pokrene li se postupak pred jednom arbitražom, druga u pravilu više nije nadležna. Ako se arbitraža pred kojom je pokrenut postupak proglasi nenadležnom, druga ostaje nadležnom. Izbor arbitraže može ovisiti i o postupovnoj ulozi stranaka. Može se ugovoriti da će biti nadležna arbitraža u državi kojoj pripada stranka koja pokreće postupak, odnosno protiv koje se pokreće postupak. Može se ugovoriti i alternativna nadležnost arbitraže i državnog suda, kao i koja će stranka biti ovlaštena na izbor.

16. Može li se pobijati postojanje i valjanost arbitražnog ugovora? / Koji su razlozi za pobijanje arbitražnog ugovora i tko odlučuje?

Može se pobijati i postojanje i valjanost arbitražnog ugovora. Ako se ugovor pobija zbog njegovih nedostataka, koji mogu biti materijalnopravni i postupovni, traži se njegovo poništenje, tj. odluka da ne postoji nadležnost arbitraže. Ako je ugovorena nadležnost arbitraže za sve sporove koji proizlaze iz određenog pravnog posla, a razlog za poništenje arbitražnog ugovora postoji samo za jedan spor, može se tražiti poništenje samo za taj spor. Arbitražni se ugovor može pobijati u arbitražnom postupku ili u postupku pred državnim sudom.

17. Može li prema hrvatskom pravu arbitražni sud odlučivati o svojoj nadležnosti i prigovorima o postojanju ili valjanosti UA?

Prema hrvatskom pravu arbitražni sud može odlučivati o svojoj nadležnosti, uključujući i odlučivanje o svakom prigovoru o postojanju ili valjanosti ugovora o arbitraži. Tada će se arbitražna klauzula koja je sastavni dio nekog

165

ugovora smatrati kao sporazum neovisan od ostalih odredaba tog ugovora. Odluka arbitražnog suda o tome da je taj ugovor ništav, sama po sebi ne znači da ni arbitražna klauzula nije valjana. Radi se o autonomiji arbitražne klauzule - severability doktrina. Arbitražni sud može odlučivati o prigovoru i nadležnosti kao o prethodnom pitanju ili u odluci o biti spora.

18. Do kada arbitraža može pobijati ugovor o arbitraži, a do kada državni sud?

Može se pobijati postojanje i valjanost arbitražnog ugovora. Arbitražni ugovor se može pobijati u arbitražnom postupku ili u postupku pred državnim sudom.

Arbitražni se ugovor, u pravilu, može pobijati do donošenja arbitražnog pravorijeka (nakon njegova donošenja može se pobijati samo pravorijek). Nedostaci UA se prenose na arbitražnu odluku donesenu na temelju tog ugovora. Nakon donošenja odluke, nema mjesta pobijanju UA, nego samo pobijanju arbitražne odluke.

Pred državnim sudom arbitražni se ugovor može pobijati i nakon donošenja pravorijeka, ako ugovor i dalje proizvodi učinke. To će biti, na primjer, kad su ugovorom obuhvaćeni i drugi eventualni sporovi o kojima nije odlučeno.

Uglavnom se smatra, ako se arbitražni ugovor pobija pred državnim sudom u vrijeme trajanja arbitražnog postupka (bez obzira kad je postupak pred sudom pokrenut), da arbitraža ne mora zastati s postupkom dok državni sud ne donese odluku. I hrvatsko pravo sadrži navedeno rješenje.

19. Koji sud je nadležan za utvrđivanje valjanosti ili postojanje UA, te za utvrđivanje nenadležnosti arbitraže?

Valjanost ili postojanje arbitražnog ugovora može se utvrđivati kao prethodno pitanje u postupku poništenja arbitražnog pravorijeka. Postoji nadležnog državnog suda u povodu zahtjeva stranke da se utvrdi nenadležnost arbitraže. Za provođenje ovih postupaka nadležan je, ovisno o vrsti spora, Trgovački sud u Zagrebu ili Županijski sud u Zagrebu.

20. Sud, kojem je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile arbitražu, će se na prigovor tuženika oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim ako nađe da ugovor o arbitraži nije valjan, da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti. Drugim riječima i neki drugi sud može biti u prilici da utvrđuje valjanost arbitražnog sporazuma i to kao prethodno pitanje za donošenje odluke o svojoj nadležnosti.

21. Ugovor o arbitraži se može sklopiti kao: / Dvije vrste ugovorne arbitraže

Kompromis – poseban samostalni ugovor u odnosu prema glavnom ugovoru kojim stranke pristaju da svoj spor iz njega ili u vezi s njim rješavaju pred arbitražom. Taj se ugovor, u pravilu, sklapa nakon što je spor nastao. Ugovor o arbitraži je poseban ugovor koji se sklapa tek kada je došlo do spora.

Kompromisorna (arbitražna) klauzula – ugovor koji se sklapa kao posebna klauzula glavnog ugovora i njome se utvrđuje nadležnost arbitraže za buduće sporove proizašle iz glavnog ugovora ili u vezi s njim. Ova se klauzula u odnosu prema glavnom ugovoru samostalno prosuđuje. Sklapa se prije nastanka spora. Učinci tih ugovora o arbitraži su jednaki. To proizlazi i iz hrvatskog prava.

166

Međutim, ne može se sklopiti arbitražni ugovor o svim budućim sporovima između stranaka. Potrebno je da pravni odnos bude određen.

20. Za koje sporove se sklapa kompromisorna (arbitražna) klauzula?

Za buduće sporove proizašle iz glavnog ugovora ili u vezi s njim.

0. Što se dešava sa arbitražnom klauzulom ako je glavni ugovor ništav?

Ona vrijedi, no do prije 50 godina ukoliko je glavni ugovor bio ništav bio je ništav i ugovor o arbitraži.

21. Zašto je danas drugačije? Zašto je danas arbitražna klauzula samostalna u odnosu na glavni ugovor?

22. Oblik arbitražnog ugovora

Što se tiče oblika arbitražnog ugovora, može se različito postupati. Postoje propisi koji ne predviđaju da se ugovor sklapa u određenom obliku. Tada se arbitražni ugovor može sklopiti u obliku u kojem se može sklopiti glavni ugovor.

Hrvatsko pravo propisuje da je ugovor o arbitraži valjan samo ako je sklopljen u pisanom obliku. Smatra se da je ugovor sklopljen u pisanom obliku ako je unesen u isprave koje su stranke potpisale ili ako je sklopljen razmjenom pisama, teleksa, telefaksa, brzojava ili drugih sredstava telekomuniciranja koja omogućavaju pisani dokaz o ugovoru, bez obzira jesu li ih stranke potpisale.

Također se smatra da je ugovor o arbitraži sklopljen u pisanom obliku:

ako je jedna od strana uputila drugoj strani ili ako je neka treća osoba uputila objema stranama pisanu ponudu za sklapanje ugovora o arbitraži, a protiv te ponude nije pravodobno izjavljen prigovor, što se prema običajima u prometu može smatrati prihvatom ponude,

ako nakon usmeno sklopljenog ugovora o arbitraži jedna od ugovornih strana uputi drugoj pisanu obavijest u kojoj se poziva na prethodno sklopljeni usmeni ugovor, a druga strana pravodobno ne prigovori sadržaju primljene obavijesti, što se prema običajima u prometu može smatrati suglasnošću sa sadržajem primljene obavijesti.

Do nedavno je ugovor o arbitraži morao biti u pisanoj formi, no danas je ta strogost ublažena pa može i u usmenoj formi.

Usmeno je arbitraža ugovorena kada se dvije stranke dogovore, jedna strana drugu obavijesti da su sklopili ugovor o arbitraži a druga strana se ne protivi (tko šuti znači da pristaje – qui tacet consentire videtur).

23. Osobitost ugovora o arbitraži kod potrošačkih ugovora

Ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog ugovora, ugovor o arbitraži mora ipak biti napisan u posebnoj ispravi koju su potpisale obje strane. U toj ispravi, izuzev ako je sastavljena kod javnog bilježnika, ne smije biti drugih utanačenja osim onih koji se odnose na arbitražni postupak.

24. Kada će doći do sklapanja arbitražnog ugovora prešutno tj. konkludentnim činima?

167

Do sklapanja arbitražnog ugovora može doći i prešutno odnosno konkludentnim činima. To će biti kad tužitelj pokrene postupak, iako prethodno nije sklopljen arbitražni ugovor, a tuženik se upustio u meritorno raspravljanje.

25. Slučajevi prestanka UA:

Najvažniji slučajevi prestanka arbitražnog ugovora jesu:

kad stranke uredno ispune svoje obveze iz glavnog ugovora, ovaj prestaje postojati, što ima za posljedicu i prestanak arbitražnog ugovora;

protek vremena za koje je nadležnost arbitraže ugovorena; sporazumni stranaka kojim raskidaju arbitražni ugovor; donošenjem arbitražnog pravorijeka ili sklapanjem nagodbe pred arbitražom; te kad državni sud (ili drugo tijelo) poništi arbitražni pravorijek zbog razloga koji se odnose na valjanost

arbitražnog ugovora.

26. Mjerodavno pravo za valjanost arbitražnog ugovora?

prema kontraktualnoj teoriji: ugovorni statut; prema jurisdikcionoj teoriji: pravo koje su stranke izabrale (načelo autonomije volje).

Ako stranke nisu izabrale ni jedno postupovno pravo, moguća su razna rješenja. Može biti mjerodavno pravo države čije je postupovno pravo primijenjeno, pravo države na čijem je području postupala arbitraža, pravo države u kojoj je donijet pravorijek, lex fori ili kumulativno više prava.

Za oblik ili formu bilo kojeg pravnog čina mjerodavna je lex loci actus (tako je u cijelom svijetu). Za valjanost oblika ugovora o arbitraži vrijedi načelo locus regit actum ili je mjerodavno pravo ono koje je mjerodavno za arbitražni ugovor. Sposobnost stranaka za sklapanje arbitražnog ugovora prosuđuje se prema personalnom statutu.

Prema hrvatskom pravu, za materijalnopravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale. Ako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, mjerodavno će biti pravo koje je mjerodavno za bit spora ili pravo RH.

27. Da li se i do kada arbitražni ugovor može mijenjati?

Da, stranke mogu sporazumno mijenjati arbitražni ugovor do donošenja arbitražne odluke.

Nadležnost međunarodne arbitraže

27. Da bi međunarodna arbitraža mogla postupati, potrebno je da se radi o sporovima za koje je nadležna, tj. o sporovima gkede kojih prinudni propisi dopuštaju njihovo rješavanje pred arbitražom. Nije dovoljno da postoji samo arbitražni ugovor nego je potrebno da postoji i tzv. arbitrabilnost sporova. Podobni za iznošenje pred arbitražu su samo sporovi o dispozitivnim pravima. Može se raditi o ugovornim i drugim pravnim odnosima (izvanugovornim).

28. Što je preduvjet tj. koje vrste sporova možemo iznijeti pred arbitražu?

Prva pretpostavka da spor može izaći pred arbitražu je arbitrabilnost. Arbitrabilni sporovi se mogu podvrgnuti arbitraži. Arbitrabilnost vrijedi u svim pravnim porecima.

168

28. Arbitrabilnost

Arbitrabilnost se dijeli na tri oblika:

arbitrabilnost ratione personae – Određuje razliku između domaće i strane arbitraže. Ako su stranke koje sudjeluju u arbitraži domaće, onda je to domaća arbitraža. Ukoliko postoji međunarodno obilježje, onda je to međunarodna arbitraža. Vezana je za pitanje tko može biti stranka u arbitraži. To je vezano za međunarodno obilježje spora. Jedna od stranaka mora biti strana osoba ili spor mora imati međunarodno obilježje. Ako je spor isključivo tuzeman, nema ratione personae.

Arbitrabilnost ratione iurisdictionis – Kaže da je svaki spor arbitrabilan ukoliko za njega nije predviđena isključiva domaća nadležnost. Npr. za obiteljske sporove postoji isključiva nadležnost državnog suda u nekim pravnim porecima. Iako se zadovoljavaju ostala dva uvjeta, u određenim sporovima određeni pravni sustavi isključuju mogućnost arbitraže, jer se spor može isključivo riješiti pred domaćim sudom.

arbitrabilnost ratione materiae – ova arbitrabilnost govori o tome koji se sporovi mogu podvrći arbitraži vezano za materiju. Pred arbitražu se mogu podvrći sporovi o dispozitivnim pravima stranaka tj. prava kojima stranke slobodno raspolažu, a to su osobna ili subjektivna - procesna prava:

– da stranka slobodno prizna tužbeni zahtjev– da stranka slobodno ospori tužbeni zahtjev– da stranka sklopi sudsku nagodbu

Mi kao stranka koja ima spor ta samo svoja prava prenosimo na arbitražu.

29. Ograničenja arbitrabilnosti po ZA:

Domaća arbitraža – Prema hrvatskom pravu stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu samo za rješavanje sporova o pravima s kojima stranke mogu slobodno raspolagati.

U sporovima s međunarodnim obilježjem stranke mogu ugovoriti i arbitražu čije je mjesto izvan područja RH, izuzev ako je posebnim zakonom propisano da takav spor može rješavati samo sud u RH.

Jedina pretpostavka arbitrabilnosti je dispozitivnost spornih odnosa.

30. Je li arbitraža nadležna da sudi o sporovima do kojih može doći, ako je glavni ugovor raskinut a stranke to nisu izričito predvidjele?

Sve će ovisi o tome kako su se stranke sporazumjele pa ako su predvidjele da će arbitražni ugovor prestati važiti s prestankom važenja glavnog ugovora sve će biti jasno. Ako to pak nisu učinile, onda je ipak moguće da arbitražni ugovor proizvodi učinke s obzirom da raskid glavnog ugovora ne mora nužno onemogućiti da se o posljedicama takvog raskida (npr. o odgovornosti za štetu i sl.) raspravlja u postupku pred arbitražom. Na to upućuju propisi o arbitraži niza država, kao i hrvatsko pravo.

30. Tko će odlučivati je li arbitraža nadležna za određeni spor?

O tome može odlučivati sama arbitraža (Kompetenz-Kompetenz = nadležnost o nadležnosti) ili državni sud.

Kod kompetenz-kompetenz se donosi međupravorijek - odlučuje se o nadležnosti, a konačnim pravorijekom se odlučuje o samom sporu. Arbitraža donosi međupravorijek zato što je protiv međupravorijeka dopuštena žalba državnom sudu, povodom žalbe državni sud će odlučiti o nadležnosti. Tako neće doći do toga da stranka ostane bez pravne zaštite, neće doći do toga da se oba organa proglase nenadležnim.

Arbitraža može ispitivati svoju nadležnost po vlastitoj inicijativi i povodom prigovora stranaka.

169

31. Do kada se može staviti prigovor nenadležnosti?

Prema EK o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, stranka koja namjerava istaknuti prigovor nenadležnosti koji se temelji na nepostojanju, ništetnosti ili nevaljanosti arbitražnog sporazuma, dužna je to učiniti u tijeku arbitražnog postupka, ali najkasnije do momenta kad se upusti u spor, do upuštanja u meritum stvari. Ako se prigovor temelji na činjenici da sporno pitanje prelazi granice ovlaštenja arbitra, mora se istaknuti odmah čim je tijekom arbitražnog postupka postavljeno. Izuzetno, prigovor se može staviti i kasnije. Kad je kašnjenje stranke u isticanju prigovora nastalo iz razloga za koji arbitar smatra da je opravdan, uzet će se da je prigovor pravodobno podnijet. Nakon što ispita svoju nadležnost, arbitraža će odlučiti je li nadležna ili nenadležna. Prema hrvatskom pravu, ako arbitraža odluči kao o prethodnom pitanju da je nadležna, stranke mogu u određenom roku tražiti od suda da odluči o tom pitanju. Ako arbitraža tako ne postupi, nego o svojoj nadležnosti odluči u odluci o meritumu spora, stranke neće imati ovu mogućnost, ali će moći pobijati pravorijek zbog nenadležnosti arbitražnog suda. Ako se arbitraža proglasi nadležnom, nastavit će se s postupkom. Ako se arbitraža proglasi nenadležnom, odbacit će tužbu i njena je odluka konačna. Tada stranke mogu ostvarivati svoja prava pred državnim sudom ili drugom nadležnom arbitražom.

Arbitraža redovito nije dužna uputiti tužbu, koju je odbacila, državnom sudu ili drugoj arbitraži.

Subjekti arbitražnog postupka

32. Tko može ugovoriti nadležnost međunarodne arbitraže za rješavanje sporova i biti stranka u arbitražnom postupku?

To su subjekti privatnopravnih odnosa – fizičke i pravne osobe. Hrvatsko pravo predviđa da svi hrvatski državljani i pravne osobe hrvatskog prava, uključujući i RH te jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave, mogu sklopiti ugovor o arbitraži i biti stranke u sporu pred arbitražnim sudom. Mogu postojati i ograničenja napose kad su stranke javnopravne osobe, poput države, njenih tijela koja imaju privatnopravni subjektivitet, teritorijalnih jedinica i slično.

Kad javnopravni subjekti sudjeluju u arbitražnom postupku, redovito se smatra da su se odrekli imuniteta koji bi mogli uživati.

U arbitražnom postupku obično postoje dvije stranke. Nije, međutim, isključeno da postoje i višestranački sporovi, kao kad se radi o transakcijama u kojima sudjeluje više osoba. Tada može doći do spajanja postupaka. Moguće je da postoji i suparničarstvo. Potrebno je da su suparničari stranke arbitražnog ugovora i da su se suglasili o osobi svojeg arbitra.

Katkad se traži da su stranke pripadnici raznih država ili da je barem jedna od njih stranac (strani državljanin ili apatrid). Newjorška konvencija o priznanju i ovrsi stranih pravorijeka i UNCITRAL model zakon o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži ne traže da stranke budu državljani različitih država. Ovo nije odlučno niti u Austriji, Francuskoj i Njemačkoj.

33. Što je spor s međunarodnim obilježjem?

Prema hrvatskom pravu, spor s međunarodnim obilježjem je spor u kojem je barem jedna od stranaka fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom pravu.

170

U to slučaju mogu ugovoriti i arbitražu čije je mjesto izvan područja RH, izuzev ako je posebnim zakonom propisano da takav spor može rješavati samo sud u RH. Prema izloženom, glede fizičkih osoba nije bitno državljanstvo fizičkih osoba već njihovo prebivalište ili uobičajeno boravište, a glede pravnih osoba uzima se u obzir pravo po kojem su osnovane.

34. Punomoćnik stranaka

U arbitražnom postupku stranke mogu, ali ne moraju, imati punomoćnike. Načelno, punomoćnik može biti svaka osoba koja ne mora biti odvjetnik izuzev ako se to prisilnim propisima posebno ne traži. To uostalom odgovara i naravi arbitraže. Ponegdje se izričito dopušta da punomoćnik može biti i strani državljanin.

Punomoćnik ne bi mogla biti osoba koja nije punoljetna ili ima fizičke ili druge nedostatke koji joj onemogućavaju djelovanje. Od punomoćnika stranaka treba razlikovati njihove savjetnike i pomagače. Te osobe ne mogu obavljati postupovne radnje.

35. Kada po vlastitoj incijativi, ili na poziv stranaka u arbitražnom postupku mogu sudjelovati treće osobe kao umješači?

U arbitražnom postupku mogu po vlastitoj inicijativi ili na poziv stranaka sudjelovati i treće osobe kao umješači. Pretpostavka je da to predviđa arbitražni ugovor ili da su se stranke o tome naknadno suglasile. Suglasnost stranaka je potrebna jer se miješanjem treće osobe mogu umanjiti ili na drugi način promijeniti njihovi postupovni izgledi vođenjem postupka protiv više protivnika. Napose se mogu povećati troškovi postupka. Dakako, sasvim je logično, ako treća osoba sudjeluje u postupku, da se na nju protežu učinci pravorijeka.

Arbitri

36. Arbitri

Arbitri vrše suđenje u međunarodnim arbitražama. Mogu postupati jer su ih na to ovlastile stranke kao osobe svoga povjerenja kojima su se podvrgle. Mogu postupati samo u granicama svojeg ovlaštenja. Oni su u svom radu i vremenski limitirani, jer njihova ovlaštenja traju samo dok ne izvrše povjerene im zadatke.

37. Receptum arbitri

Receptum arbitri je ugovorni odnos koji postoji između stranaka i arbitara. Najčešće se zasniva prešutno, tako što arbitar prihvaća svoje imenovanje. Postoji mišljenje da je to ugovor o najmu, odnosno ugovor o službi. Ovome se prigovara jer da arbitri nisu dužni izvršavati naloge stranaka. Prema drugom shvaćanju, to je ugovor sui generis. Uzima se da ugovorni odnos ne postoji samo između arbitra i stranke koja ga ja imenovala, nego i između arbitra i druge stranke od momenta kad je ova obaviještena o imenovanju.

Arbitar je u ugovornom odnosu sa strankama i kad ga je imenovala treća osoba. Iz ugovornog odnosa između stranaka i arbitara proizlaze određena prava i obveze. Arbitri su dužni, u skladu sa svojom zadaćom, sudjelovati u

171

radu arbitraže i donošenju pravorijeka kao i izvršiti druge dužnosti koje proizlaze iz arbitražnog ugovora (potpisivanje i dostavljanje pravorijeka i sl.).

38. Arbitri se ne mogu tužbom prisiljavati na izvršenje svih obveza, jer bi to moglo štetno utjecati na njihov rad, ali bi se moglo smatrati da su dužni strankama naknaditi štetu do koje je došlo povredom njihovih dužnosti dolozno ili iz grube nemarnosti (culpa lata).

39. Kada se arbitar može povući s dužnosti?

Ako jedan od arbitara ne vrši ili ne može vršiti svoju dužnost, to se samostalno cijeni i ne utječe na ostale arbitre. Prema hrvatskom pravu, u slučaju da iz bilo kojeg razloga ne može obavljati svoju dužnost, arbitar se može povući s te dužnosti. I strankama je ostavljena mogućnost da se sporazume o prestanku mandata arbitra, a ako to nije moguće, bilo koja od njih je ovlaštena zatražiti da to učini ovlaštenik za imenovanje. Ako ne postoji sporazum niti glede ovlaštenika, takvu pomoćnu radnju će učiniti predsjednik stvarno nadležnog suda koji je određen zakonom ili sudac kojega on ovlasti.

40. Imaju li arbitri pravo na naknadu za svoj rad i troškove koje su u vezi s tim imali?

Arbitri imaju pravo na naknadu za svoj rad kao i troškova koje su u vezi s tim imali. Arbitri imaju pravo na naknadu i kad to nije izričito ugovoreno ili propisima predviđeno. Prema hrvatskom pravu to pravo im pripada prema zakonu, ali je arbitru dopušteno da ga se odrekne. Takvo očitovanje arbitra mora biti dano u pisanom obliku, kao i njegova izjava o prihvaćanju dužnosti.

41. Prestanak ugovornog odnosa između stranaka i arbitara

Postojanje ugovornog odnosa između stranaka i arbitara ovisi o postojanju arbitražnog ugovora. Stoga prestanak ugovora o arbitraži na bilo koji način ima za posljedicu i prestanak ovog ugovornog odnosa.

42. Tko može biti arbitar?

Arbitar može biti svaka osoba, fizička i pravna, kao što su, na primjer, trgovačke komore i slično. Ovo, međutim, nije svugdje prihvaćeno. Izvjesna ograničenja postoje utoliko što arbitar može biti samo punoljetna i poslovno sposobna osoba. Arbitri ne moraju imati određenu stručnu, a napose pravnu spremu, premda se to ponegdje traži. I strani državljani mogu biti arbitri, ali mogu postojati i razna ograničenja.

Prema hrvatskom pravu državljanstvo nije pretpostavka za obavljanje funkcije arbitra, ali je strankama dopušteno a zaključe kakav drukčiji sporazum. Arbitar ne može biti stranka u postupku, zakonski zastupnik ili član kakvog tijela stranke. Međutim, suci hrvatskih sudova mogu biti birani samo za predsjednike arbitražnih vijeća ili arbitre pojedince. Imenovanje neke osobe za arbitra, koja to ne može biti, može imati za posljedicu ništavost arbitražnog ugovora.

43. Kako se uređuje sastav arbitraža?

Propisi uglavnom uređuju sastav arbitraže, ali se strankama redovito ostavlja mogućnost postizanja drukčijeg sporazuma. Sporazum stranaka može se nalaziti u samom arbitražnom ugovoru ili u nekoj posebnoj ispravi kojom se on dopunjava, npr. nakon što je spor nastao. Pri tome stranke imaju jednaka prava i obveze. Ako se stranke ne sporazume, primjenjuju se propisi. Propisi su dispozitivne naravi, ali ima i takvih koji su prinudni.

44. Utjecaj stranaka na sastav arbitraže i određivanje arbitara kod arbitraže ad hoc

172

Mogućnost stranaka da utječu na sastav arbitraže i određivanje arbitara veće su kod arbitraže ad hoc, jer u slučaju institucionalne arbitraže obično postoje njena pravila kojima stranke mogu biti vezane, premda je i to sve rijeđi slučaj.

U slučaju arbitraže ad hoc, stranke mogu sporazumno odrediti jednog ili više arbitara. Ako je predviđen samo jedan arbitar, stranke će ga sporazumno odrediti. Ako je predviđeno više arbitara, svaka od stranaka imenuje jednog ili više njih, a to mogu i zajednički učiniti. Stranke se mogu sporazumjeti da arbitra(e) imenuje neka treća osoba. Često se traži da je ukupan broj arbitara neparan. Ako postoji prisilan propis on može biti prisilne naravi. Prema hrvatskom pravu, stranke se mogu sporazumjeti o broju arbitara, pa prema tome i da on bude paran. Međutim, ako takvog sporazuma među strankama nema, hrvatski propisi ipak predviđaju neparan sastav arbitražnog suda.

45. Postupak arbitražnog vijeća u slučaju da se ne postigne većina glasova

Neparan se broj arbitara obično predviđa kako se ne bi onemogućilo donošenje pravorijeka kad se glasovi prepolove. Međutim moguće je da se riješi i situacija u kojoj nije postignuta većina glasova.

Tako hrvatsko pravo predviđa da arbitražno vijeće, u slučaju da se ne postigne većina glasova, ponovno raspravlja o mišljenju svakog arbitra i nakon toga ponovno glasuje. Ako niti nakon ponovljenog glasovanja ne bude postignuta većina, predsjednik vijeća je ovlašten donijeti pravorijek. Stranke će se rijetko sporazumjeti o parnom sastavu arbitražnog vijeća i na taj način predsjedniku vijeća dati ovakva ovlaštenja.

Pravila arbitražnih ustanova najčešće predviđaju neparan sastav arbitražnog vijeća, premda dopuštaju strankama da odstupe od njihove primjene.

46. Ukoliko se stranke nisu sporazumjele o imenovanju arbitara, kakav je postupak u RH kada arbitražu provode 3, a kakav je kada provodi 1 arbitar?

Kada arbitražu provode tri arbitra (što je uobičajeno), svaka stranka imenuje jednog, a dva tako imenovana arbitra imenuju trećeg, koji je ujedno i predsjednik arbitražnog vijeća. Ako jedna stranka ne imenuje arbitra i o tome ne obavijesti drugu stranku u roku od 30 dana nakon što primi obavijest o imenovanju arbitra i poziv da imenuje arbitra, ili ako se dva arbitra ne sporazume o imenovanju trećega u roku od 30 dana od imenovanja posljednjeg od njih dvojice, imenovanje će na zahtjev stranke obaviti onaj ovlaštenik koji je predviđen sporazumom stranaka ili u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova predsjednik Trgovačkog suda u Zagrebu, a u ostalim predmetima predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, odnosno suci tih sudova koje ove osobe ovlaste.

Isto rješenje je i glede situacije kad arbitražu provodi arbitar pojedinac. Dodatno, ako u tijeku postupka imenovanja o kome su se stranke sporazumjele, jedna od stranaka ne postupi u skladu s dogovorenim pravilima, ili stranke ili arbitri ne uspiju postići sporazum u skladu s pravilima tog postupka, ili treća osoba uključujući i neku ustanovu ne obavi djelatnost koja joj je povjerena u skladu s pravilima tog postupka, svaka stranka može zahtijevati od ovlaštenika za imenovanje da poduzme potrebne mjere, izuzev ako sporazumom o postupku imenovanja nije predviđen nek i drugi način na koji će se imenovanje osigurati.

47. Utjecaj stranaka na sastav institucionalne arbitraže

Kad stranke povjere svoj spor na rješavanje institucionalnoj arbitraži, također mogu utjecati na imenovanje arbitara, ali često moraju uzeti u obzir i propise foruma kojemu su se podvrgle. Stranke obično mogu predlagati arbitre i nisu vezane listama koje redovito postoje pri ustanovama. Pravila institucionalnih arbitraža najčešće predviđaju postupak imenovanja arbitara samo za slučaj kad stranke nisu ugovorile nešto drugo.

173

47. Izuzeće arbitara / Kada stranke mogu, a kada moraju tražiti izuzeće arbitara?

Stranke mogu sporazumno opozvati arbitra koji ne izvršava ili odugovlači s ispunjavanjem svojih dužnosti.

Arbitri se izuzimaju od postupanja, ako postoje okolnosti koje dovode u pitanje njihovu nepristranost. Izuzeće arbitara mogu tražiti stranke. Svaka od stranaka može tražiti izuzeće bilo kojeg arbitra. Arbitri se mogu i sami izuzeti.

Stranke mogu pristati na postupanje arbitra i kad postoje razlozi za izuzeće. Prema hrvatskom pravu, osoba kojoj se bilo tko obrati radi imenovanja za arbitra, dužna je iznijeti sve okolnosti koje bi mogle dati povoda za utemeljenu sumnju u njezinu neovisnost ili nepristranost. Arbitar je te okolnosti dužan iznijeti strankama i nakon imenovanja te u tijeku postupka.

Stranke mogu zahtijevati izuzeće arbitara zbog istih razloga zbog kojih mogu tražiti izuzeće sudaca. U ZA nema pravila o apsolutnim razlozima za izuzeće – arbiter inhabilis, već samo o relativnim razlozima – arbiter suspectus.

48. Izuzeće se može tražiti:

ako postoje okolnosti koje bi mogle dati povoda za utemeljenu sumnju u neovisnost ili nepristranost arbitra, ako arbitar ne ispunjava svoje obveze da vodi arbitražu primjerenom brzinom ako arbitar ne ispunjava svoje obveze da pravodobno poduzima svoje radnje u postupku ako arbitar ne ispunjava svoje obveze da se brine da ne dođe do odugovlačenja postupka ako arbitar nema potrebne kvalifikacije o kojima su se stranke sporazumjele

49. Sporazum stranaka o izuzeću arbitara prema hrvatskom pravu

Prema hrvatskom pravu stranke imaju pravo sklopiti sporazum glede postupka izuzeća ali ne mogu isključiti primjenu odredbe koja se odnosi na pravo bilo koje od stranaka da se u određenim slučajevima obrati ovlašteniku za imenovanje kako bi ovaj donio odluku o izuzeću. Stranka koja traži izuzeće arbitra kojega je imenovala ili u čijem je imenovanju sudjelovala, može to učiniti samo ako je razlog za izuzeće nastao nakon imenovanja arbitra, ili ako je za takav razlog saznala nakon što je arbitar imenovan. Ako ne postoji sporazum stranaka, stranka koja namjerava tražiti izuzeće, dužna je u roku od 15 dana od dana kad je saznala za imenovanje, ili kad je saznala za neku okolnost, podnijeti arbitražnom sudu pisani zahtjev za izuzeće uz navođenje razloga zbog kojih ga traži. Ako se arbitar čije se izuzeće traži ne povuče ili se druga stranka ne složi s traženjem za njegovo izuzeće, odluku o izuzeću donijet će bez odgode arbitražni sud u sastavu u kome sudjeluje i arbitar čije se izuzeće traži.

Zahtjev se mora postaviti odmah po saznanju razloga za izuzeće. Ako stranka poslije saznanja vrši postupovne radnje, suglasna je da djeluje arbitar čije izuzeće traži.

50. Kada su stranke obaviještene o imenovanju arbitara, da li se arbitri mogu opozvati?

Ne, od trena kad je o imenovanju obaviještena protustranka.

174

50. O izuzeću arbitara odlučuje:

Kod ad hoc arbitraže – državni sud koji bi bio nadležan da nije ugovorena arbitraža; ŽS u ZG i TS u ZG. Kod institucionalne arbitraže – sama arbitraža, arbitražna ustanova.

Mjerodavno pravo za rješenje spora

51. Mjerodavno pravo za rješenje spora

Rješavajući spor koji su stranke iznijele, arbitraže primjenjuju materijalno pravo. Mjerodavno je, u prvom redu, pravo o kojem su se stranke sporazumjele (načelo autonomije stranačke volje). Nije potrebno da postoji veza između pravnog odnosa i izabranog prava (pravo neutralne države). Nije isključeno (ako to propisi ne zabranjuju) da stranke izaberu razna prava za pojedine dijelove svojeg pravnog odnosa (depecage). Odabrano pravo mogu stranke kasnije zamijeniti nekim drugim pravom. Načelno se stranke mogu sporazumjeti o mjerodavnom pravu izričito ili prešutno.

Mogućnost i valjanost izbora mjerodavnog prava prosuđuje se prema legis fori ili pravu koje je izabrano. Ako se stranke nisu sporazumjele o mjerodavnom materijalnom pravu, mjerodavna su međunarodna pravila. Ako takvih pravila nema, mjerodavno je pravo na koje upućuju kolizijske norme. To mogu biti kolizijske norme države u kojoj je sjedište arbitraže, kolizijske norme države u kojoj zasjeda arbitraža ili kolizijske norme države koju odabere arbitraža kao najprikladnije.

Za oblik pravnog posla u pravilu vrijedi načelo locus regit actum, odnosno lex loci actus (pravo mjesta zaključenja pravnog posla).

Prema hrvatskom pravu, arbitražni sud odlučit će po pravnim pravilima koja su stranke izabrale kao mjerodavna za bit spora. Međutim, svako upućivanje na pravo ili pravni sustav određene države tumačit će se, izuzev ako se stranke nisu izričito drukčije sporazumjele, kao izravno upućivanje na supstancijalna pravila te države, a ne na njezina pravila o određivanju mjerodavnog prava. Ako stranke ne postupe tako, arbitražni sud će suditi po pravu za koje smatra da je sa sporom u najužoj vezi. Prema hrvatskom pravu arbitražni sud u svakom slučaju treba imati u vidu odredbe ugovora te mjerodavne običaje.

54. U čemu je kod nas kod određivanja mjerodavnog prava, razlika između arbitražnog i sudskog postupka?

U arbitražnom postupku postoji autonomija stranaka pri izboru prava.

Odlučivanje prema pravičnosti

52. Pretpostavke za arbitražu po pravičnosti

Sporazum stranaka Dopušteno međunarodnim pravilima Dopušteno internim propisima države

Moguće je da međunarodne arbitraže rješavaju sporove prema pravičnosti. To će najčešće biti moguće ako su se stranke tako suglasile i ako je sporazum u tom pravcu dopušten međunarodnim pravilima ili internim propisima država.

175

Odlučivanje prema pravičnosti omogućava nalaženje boljih rješenja za presuđenje sporova modificiranjem i upotpunjavanjem pravnih normi. Odlučivanje po pravičnosti ne znači samovolju i moraju se uzeti u obzir osnovna pravna načela, prinudne norme i trgovački običaji.

Arbitražni postupak

53. Arbitražni postupak

Arbitražni postupak je postupak koji provodi međunarodna arbitraža da bi mogla rješavati sporove između stranaka u kojem utvrđuje činjenično stanje (radi utvrđenja činjeničnog stanja provodi se dokazni postupak) i donosi odluku (pravorijek).

52. Načela arbitražnog postupka

Načelo dispozicije – ono je više zastupljeno nego kad je u pitanju postupak pred državnim sudom napose stoga što stranke mogu poduzimati ne samo one dispozitivne radnje poput podnošenja ili povlačenja tužbe i protutužbe, odricanja od tužbenog zahtjeva, priznanja itd., nego im je dobrim dijelom dopušteno da utječu i na pravila postupka

Načelo ekonomičnosti – smatra se da je postupak pred arbitražom brži i jeftiniji od postupka pred državnim sudom

Načelo isključenja javnosti – načelo javnosti se gotovo redovito ne uvažava Načelo saslušanja i kontradiktornosti – stranke moraju imati mogućnost očitovanja Načelo izravnosti Načelo usmenosti

56. Kojom radnjom započinje arbitražni postupak i pravne posljedice?

Pokretanje arbitražnog postupka ima postupovne i materijalnopravne posljedice. Stoga je važno vremenski odrediti u kojem momentu taj postupak počinje. To može ovisiti o sporazumu stranaka, ali ako ovoga nema ne postoje jedinstvena rješenja.

Kod ad hoc arbitraže arbitražni postupak počinje kad je tuženik primio zahtjev da se spor iznese pred arbitražu.

Kod institucionalne arbitraže arbitražni postupak počinje kad je arbitraža, tj. njeno tajništvo ili slično tijelo, primila prijedlog za pokretanje arbitražnog postupka.

Prema hrvatskom pravu arbitražni postupak počinje u ono vrijeme glede kojeg su se stranke sporazumjele, a ako takvog sporazuma nema onda će se smatrati da je on pokrenut onog dana kad arbitražna ustanova koja organizira i osigurava rad arbitraže primi tužbu te, u slučaju ad hoc arbitraže, onoga dana kad tuženik primi obavijest o tome da je protivna stranka imenovala arbitra ili predložila arbitra pojedinca i uz nju poziv da imenuje drugog arbitra ili da se izjasni o predloženom arbitru pojedincu i tužbu kojom se spor iznosi pred arbitražni sud.

57. Kako stranke sukladno ZA mogu utjecati na tijek arbitražnog postupka?

sklopiti nagodbu (obustava postupka) povući tužbu ili sporazumno okončati postupak

176

sporazum o pravilima postupka kojih će se sud pridržavati

58. Tužba kod arbitražnog postupka

Tužba može biti deklarativna, konstitutivna ili, što je najčešće, kondemnatorna. Tužba treba sadržavati potrebne podatke o strankama, sporu i određeni zahtjev. Uz tužbu se dostavljaju prilozi s eventualnim prijevodima.

?

59. Mjesto arbitraže

Prema hrvatskom pravu, stranke u sporu se mogu sporazumjeti o mjestu arbitraže. Međutim, ako takvog sporazuma nema, mjesto arbitraže odredit će arbitražni sud vodeći računa o okolnostima spora, uključujući i pogodnost određenog mjesta za stranke. Ako mjesto arbitraže nije određeno sporazumom stranaka ili odlukom arbitražnog suda, smatrat će se da je mjesto arbitraže ono mjesto koje je u pravorijeku označeno kao mjesto njegovog donošenja. Neovisno o tome, ali i ako ne postoji drukčiji sporazum stranaka, arbitražni sud se može, radi savjetovanja između svojih članova, saslušanja svjedoka, vještaka ili stranaka, radi pregleda robe ili isprava, sastajati u bilo kojem mjestu koje smatra prikladnim.

60. Sudjelovanje stranaka u arbitražnom postupku

Stranke prisustvuju raspravi osobno ili preko svojih ovlaštenih zastupnika odnosno punomoćnika. Ako jedna ili obje stranke, koje su uredno pozvane, ne dođu na usmenu raspravu, a nemaju opravdanih razloga za odsutnost, arbitraža može pristupiti raspravi spora kao da su stranke prisutne.

I prema hrvatskom pravu ako bilo koja stranka ne dođe na ročište ili ne podnese dokazne isprave u određenom roku, arbitražni sud može nastaviti postupak i donijeti pravorijek na temelju rezultata postupka i dokaza kojima raspolaže. Moguće je i da se, ako na ročište ne dođe niti jedna stranka, tužba smatra povučenom.

Odluke međunarodne arbitraže

61. Vrste odluka koje donosi međunarodna arbitraža

Međunarodna arbitraža može donositi razne odluke u tijeku arbitražnog postupka:

odluke o postupku – koje se mogu odnositi na upravljanje arbitražnim postupkom, poput odluka o zakazivanju i odlaganju rasprava, polaganju predujma za troškove, o dokazivanju itd.;

odluke kojima se arbitražni postupak završava bez meritornog odlučivanja, kao u slučaju kad se arbitraža proglašava nenadležnom;

odluke o prethodnim pitanjima; meritorne odluke kojima se završava arbitražni postupak (pravorijek).

62. Vrste odluka koje donosi arbitražni sud:

Prema hrvatskom pravu arbitražni sud donosi:

pravorijek – pravorijek mora biti donijet u pisanom obliku i obrazložen. Obrazloženje međutim nije potrebno ako su se stranke tako sporazumjele kao, ili ako je pravorijek donijet na temelju nagodbe stranaka. Pravorijek

177

treba sadržavati nadnevak i mjesto njegova donošenja kao i potpis arbitra pojedinca ili potpise članova vijeća. Pravorijek je valjan i ako ga koji arbitar uskrati potpisati, ako ga je potpisala većina članova vijeća te na pravorijeku utvrdila uskraćivanje potpisa.

zaključak – postupak se može okončati i zaključkom arbitražnog suda kad:– tužitelj povuče tužbu, izuzev ako se tuženik tome usprotivi, a arbitražni sud smatra da ovaj ima

opravdani prani interes da se donese konačni pravorijek o sporu– stranke sporazumno odluče o okončanju postupka– arbitražni sud nađe da je nastavak postupka iz nekog drugog razloga postao nepotreban ili nemoguć

Donošenjem konačnog pravorijeka ili zaključka okončava se postupak o pitanjima kojima je njima odlučeno.

61. Privremene mjere radi zaštite prava stranaka

Vođenje arbitražnog postupka nije u protivnosti s određivanjem privremenih mjera radi zaštite prava stranaka. Ne postoji, međutim, ujednačena praksa u pitanju tko izriče te mjere. U nekim se državama smatra da arbitraža ne može donositi ovakve mjere, pa ih izriče državni sud. Ovo se može kritizirati, jer ako arbitraže mogu donositi ovršne odluke kojima se konačno odlučuje, zašto ne bi mogle i privremene mjere.

Prema hrvatskom pravu i u slučaju nepostojanja drukčijeg sporazuma stranaka, arbitražni sud može, na zahtjev jedne od stranaka, privremenom mjerom osiguranja naložiti bilo kojoj stranci da poduzme određenu mjeru koju arbitražni sud smatra potrebnom s obzirom na predmet spora. Arbitražni sud može zatražiti od bilo koje stranke da dade odgovarajuće osiguranje u vezi s takvom mjerom. Ako stranka na koju se privremene mjere odnose, dragovoljno ne postupi prema ovima, stranka na čiju se prijedlog te mjere određene, može se obratiti nadležnom sudu radi njihovoga prisilnog provođenja.

62. Koje odluke mogu biti donijete pravorijekom?

Arbitražnom odlukom o meritumu spora (pravorijek), tužbeni se zahtjev usvaja ili odbija. Odluka kojom se usvaja tužbeni zahtjev može biti deklaratorna, konstitutivna ili kondemnatorna. U kondemnatornim odlukama postoji i paricijski rok o čijem proteku ovisi njena ovršnost. Arbitraža može donijeti i djelomični pravorijek, dopunski pravorijek i međupravorijek (katkad i privremeni pravorijek). Arbitraža može donijeti pravorijek i na temelju nagodbe stranaka, ako sadržaj takve dispozicije stranaka ne bi bio protivan javnom poretku, a katkad i pravorijek na temelju priznanja. Načelno se ne može donijeti pravorijek zbog izostanka, jer arbitražni sud mora utvrditi činjenično stanje, premda je moguća i drukčija praksa. Ako stranke mogu odrediti primjenu postupovnog prava države koje poznaje presudu zbog izostanka, ili ako im je dopušteno postići sporazum kojim bi arbitražni sud dobio takvo ovlaštenje, donošenje arbitražnog pravorijeka zbog izostanka ne bi bilo isključeno.

63. Način odlučivanja arbitražnog vijeća

Kada se arbitraža sastoji od više arbitara, potrebno je odrediti kako će se odlučivati. Odluke se mogu donositi jednoglasno, običnom ili kvalificiranom većinom.

Prema hrvatskom pravu, strankama je dopušteno da postignu sporazum na koji će način arbitražno vijeće odlučivati. Ako takvog sporazuma nema, arbitražno vijeće odlučuje većinom glasova. Ako se ne postigne većina glasova, ponovno će se raspravljati o razlozima za svako mišljenje, pa ako se ni nakon toga ne postigne većina glasova , pravorijek će donijeti predsjednik vijeća. To u slučajevima kad je vijeće sastavljeno od parnog broja arbitara. O pitanjima upravljanja postupkom predsjednik arbitražnog vijeća može, izvan sjednice vijeća, samostalno odlučivati, ako to nije u suprotnosti sa sporazumom stranaka ili s odlukom vijeća.

178

Ako je glas predsjednika arbitražnog vijeća odlučujući, ovaj može biti ovlašten da prihvati jedno od mišljenja (sustav tiers arbitre) ili da odlučuje kao arbitar pojedinac odnosno kao superarbitar prema svom nahođenju. U Hrvatskoj je usvojeno ovo drugo rješenje, jer će se u slučaju nemogućnosti postizanja većine glasova arbitraže ponovno raspravljati o razlozima za svako mišljenje, a ako se ni tada ne postigne većina pravorijek će donijeti predsjednik vijeća.

64. Oblik pravorijeka

Zbog razloga pravne sigurnosti i svrsishodnosti, pravorijek se izrađuje u pisanom obliku.

65. Obrazloženje pravorijeka

Pravorijek u pravilu treba biti obrazložen, premda ima zemalja u kojima se to ne traži ili u kojima pravorijek ne mora biti potpisan u svim slučajevima. Stranke se redovito mogu i drukčije sporazumjeti. Ovo predviđa i hrvatsko pravo. Obrazloženje nije potrebno ako je arbitraža odlučivala ex aequo et bono. Međutim, moguće je stajalište da bi obrazloženje i tad bilo potrebno, izuzev ako su se stranke drukčije sporazumjele. Naime, i u tom slučaju arbitražni sud se treba očitovati o utvrđenim činjenicama, premda ne mora navoditi pravnu osnovu za donošenje pravorijeka.

66. Da li je pravorijek valjan i ako ga koji arbitar uskrati potpisati?

Izvornik pravorijeka i sve prijepise potpisuju arbitar pojedinac, odnosno svi članovi vijeća. Pravorijek je valjan i ako koji arbitar uskrati potpisati, ako ga je potpisala većina članova vijeća te na njemu konstatirala uskraćivanje potpisa.

64. Kako se završava arbitražni postupak?

Arbitražni postupak se redovito završava donošenjem pravorijeka ili dostavljanjem njegova prijepisa strankama ili njihovim punomoćnicima. Arbitražni postupak može biti dovršen i tako da se ne donese pravorijek.

65. Dostavljanje pravorijeka

Dostavljanje može vršiti arbitražna ustanova te sam arbitražni sud, napose ako se postupak vodio pred arbitražom ad hoc. Ovo predviđa i hrvatsko pravo, koje dodatno omogućuje da se stranke mogu sporazumjeti o dostavi putem suda ili javnog bilježnika. Ako se dostava vrši putem suda, ovu će radnju izvršiti stvarno nadležni sud za pružanje pravne pomoći mjesno nadležan prema mjestu na kojem treba poduzeti određenu radnju. Međutim, sud može, na zahtjev stranke koja izjavi da je spremna snositi troškove u vezi s tim, odrediti da se dostava povjeri javnom bilježniku. Kad je dostavljanje izvršeno, arbitraža je vezana svojom odlukom i ne može je više povući ili izmijeniti.

66. Objavljivanje pravorijeka

Preteže stajalište kako se načelo isključenja javnosti iz arbitražnog postupka treba uvažavati. Katkada se objavljivanje pravorijeka uvjetuje pristankom stranaka. U novije vrijeme se pravorijeci sve više objavljuju u stručnim edicijama, a javljaju se i rješenja u pojedinim propisima prema kojima će pravorijeci biti dostupni javnosti ako sporazumom stranaka to nije isključeno.

179

Učinci arbitražnog pravorijeka

64. Učinak arbitražnog pravorijeka / Nabrojite pravne učinke arbitražne odluke

učinak pravomoćnih presuda državnih sudova – pravomoćnost (pravomoćan je onaj pravorijek protiv kojeg se ne može podnijeti redovan pravni lijek)

ovršnost (ako se radi o kondemnatornoj odluci)Pravorijeci međunarodnih arbitraža imaju u državama u kojima se smatraju za domaće učinak pravomoćnih presuda državnih sudova. To možemo smatrati gotovo općeprihvaćenim stajalištem.

65. Mogu li stranke svojim dispozicijama utjecati na učinke pravorijeka?

Postoje tri različita pristupa ovome problemu:

moguće je strankama dopustiti da slobodno određuju učinke pravorijeka, pri čemu bi se taksativno postavila određena ograničenja, glede kojih država ne pristaje na slobodno raspolaganje

strankama može biti potpuno onemogućeno da u tom pravcu na bilo koji način postignu sporazum koje bi pravni poredak priznao učinke (tako npr. japansko pravo)

strankama mogu biti dopuštene jedino određene dispozicije koje su taksativno navedene u državnim propisima, to je najčešći slučaj

65. Je li dopušten prema HR pravu sporazum stranaka glede mogućnosti pobijanja pravorijeka pred arbitražnim sudom višeg stupnja?

Prema hrvatskom pravu strankama je dopušten sporazum glede mogućnosti pobijanja pravorijeka pred arbitražnim sudom višeg stupnja, tj. modificiranje općeg pravila po kojem pravorijek ima prema strankama učinak pravomoćne presude državnog suda. Sporazum mora biti izričit.

66. Kada pravorijek postaje pravomoćan?

Pravorijek najčešće postaje pravomoćan u trenutku njegova donošenja. To je vladajuće gledište koje je usvojeno i u hrvatskom pravu.

67. Kad postoji mogućnost podnošenja pravnih lijekova? / Kada pravorijek nije pravomoćan i ovršan?

Žalba kao pravni lijek protiv pravorijeka dopuštena je samo ako su stranke u svom arbitražnom ugovoru ugovorile da će se pravorijek moći pobijati pred 2° arbitražom!!!!

No žalba u arbitraži postoji samo pravno-teoretski. Iz kojeg razloga se žalba nikad ne ugovara? Nema pravne ni stvarne svrhe da prvo jedan arbitraža rješava pa da onda druga arbitraža rješava, a nitko ne bi ni dopustio da bude arbitar u prvom stupnju pa da se onda protiv njega može žaliti.

66. Ovrha arbitražnog pravorijeka

180

Ako se radi o kondemnatornoj odluci, učinak je pravorijeka između ostalog i njegova ovršnost. Ako se pravorijek ne tretira kao sudska odluka, potrebno je da dobije egzekvaturu državnog suda, tj. da ga sud proglasi ovršnim. Ako se pravorijek tretira kao sudska odluka, to najčešće neće biti potrebno.

67. Koji organ izvršava arbitražne odluke?

Državni sud koji bi bio nadležan da nema ugovora o arbitraži jer je arbitraža nedržavni organ pa ne može poduzimati prinudne mjere.

67. Kada će hrvatski sud odbiti ovrhu domaćeg pravorijeka?

Hrvatsko pravo usvaja kompromisno rješenje, jer u postupku ovrhe domaćeg pravorijeka državni sud vrši i njegovo svojevrsno priznanje. Naime, premda je prema posebnoj odredbi Ovršnog zakona arbitražni pravorijek izjednačen s odlukom suda, Zakon o arbitraži predviđa da sud može odbiti odrediti ovrhu domaćeg pravorijeka, ako utvrdi da je on donijet u sporu koji prema hrvatskom pravu nije arbitrabilan, ili ako je protivan javnom poretku. Valja zaključiti da će hrvatski sud u ovršnom postupku, koji je pokrenut na temelju domaćeg pravorijeka, ipak provjeriti ispunjava li ovaj te temeljne pretpostavke. Pravorijek je izjednačen s ovršnom sudskom odlukom tek nakon te radnje suda, što znači da je praktično proveden postupak priznanja. "Priznanje" domaćeg pravorijeka se ne spominje niti u naslovu zakonskog članka koji se odnosi na domaći pravorijek. Smatramo da će sud u ovom slučaju donijeti ili odluku s kojom se odluka određuje ili s kojom se to odbija učiniti, pri čemu će se u njenom obrazloženju očitovati o ispunjenju pretpostavki za "priznanje", tj određivanje ovrhe. Sasvim je jasno da će u slučaju stranog pravorijeka postupiti drukčije.

Poništenje arbitražnog pravorijeka (izvanredni pravni lijek)

1. Koje su dvije povrede na koje državni sud može paziti po službenoj dužnosti?

Domaći se pravorijek, u slučaju da su ispunjene određene pretpostavke može poništiti. Radi se o izvanrednom pravnom sredstvu. Poništenje pravorijeka može se redovito tražiti zbog nekih značajnih postupovnih nedostataka koji su prethodili njegovu donošenju. Pogrešna primjena materijalnog prava se samo iznimno uzim u obzir. U velikom broju država arbitražna će se odluka poništiti ako je protivna domaćem javnom poretku.

Tako propisuje i hrvatsko pravo. Sud će domaći pravorijek poništiti ako se odnosi na spor koji

nije arbitrabilan prema hrvatskim propisima ili ako je protivan javnom poretku – čak i onda kad se stranka nije pozvala na taj razlog.

2. Kada se ex offo neće priznati ili izvršiti strani arbitražni pravorijek?

ukoliko predmet spora nije arbitrabilan i ako bi to priznanje bilo protivno javnom poretku RH

68. Razlozi za poništenje (izvanredno pravno sredstvo) arbitražnih odluka:

181

Pravorijek može poništiti TS u ZG tj. ŽS u ZG, ako stranka koja podnese tužbu dokaže:

Prema hrvatskom pravu nedostaci na kojima se može temeljiti tužba za poništenje pravorijeka:

ako ugovor o arbitraži nije uopće bio sklopljen ili nije bio valjan (ugovor nije valjan, na primjer, ako su ga sklopile osobe koje to nisu mogle);

ako stranka u postupku nije bila sposobna sklopiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu ili ako stranka nije bila uredno zastupana;

ako stranka koja je podnijela tužbu za poništenje pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom;

ako se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom, ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama, ili sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži, s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koji joj nisu podvrgnuti, može poništiti samo onaj dio odluke u kome se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji nisu bili podvrgnuti arbitraži (može se, na primjer, raditi o tome da je arbitraža odlučivala o sporu na koji se ne odnosi arbitražni sporazum, ili o zahtjevu koji stranke nisu postavile);

ako sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s odredbama Zakona o arbitraži ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka (može se, na primjer, raditi o tome da je sudio manji broj arbitara nego što je predviđeno, ili da glasovanje arbitara nije izvršeno na predviđen način);

ako pravorijek nije obrazložen ili potpisan sukladno tom zakonu; pored toga sud će poništiti pravorijek, neovisno o tome je li se stranka pozvala na to, ako predmet spora nije

arbitrabilan prema zakonu ili je u suprotnosti s javnim poretkom RH.Poništenje se može tražiti zbog postupovnih nedostataka, iznimno zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

69. Može li se pravorijek poništiti ako je stranka saznala za nove činjenice ili stekla mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih bi za nju mogao biti donesen povoljniji pravorijek, da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni prije zaključenja raspravljanja?

Pravorijek se može poništiti i, ali samo ako su to stranke izričito predvidjele u arbitražnom ugovoru, u slučaju da je stranka koja pobija pravorijek saznala za nove činjenice ili našla ili stekla mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih bi za nju mogao biti donesen povoljniji pravorijek, da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni prije zaključenja raspravljanja koje je prethodilo donošenju pobijanog pravorijeka. Ovaj razlog može se isticati samo ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao te okolnosti iznijeti u arbitražnom postupku.

70. Poništenje pravorijeka u postupku pred državnim sudom

Pravorijek se može poništiti u postupku pred državnim sudom. Poništenje se može tražiti tužbom koja je konstitutivne naravi (Austrija, Njemačka), ili prijedlogom za ponavljanje postupka (Francuska, Italija). Hrvatsko pravo propisuje da se pravorijek može poništiti samo po tužbi stranke. Ako je u pitanju međupravorijek, onda je njegovo poništenje moguće tražiti isključivo u postupku za pobijanje konačnog pravorijeka u kojem je donijet. O poništenju se odlučuje u parničnom postupku (katkad i u ovršnom postupku).

71. Mogu li se stranke sporazumno odreći prava na podnošenje tužbe za poništenje pravorijeka?

Ne. Stranke se ne mogu sporazumno odreći prava na podnošenje tužbe za poništenje pravorijeka.

72. Koji sud je nadležan za poništenje pravorijeka? 182

Uobičajeno rješenje u poredbenom pravu je da o tužbi za poništenje odlučuje sud koji bi bio nadležan za vođenje postupka u prvom stupnju da nije sklopljen arbitražni ugovor. Hrvatsko pravo od toga odstupa pa je za poništenje pravorijeka nadležan Trgovački sud u Zagrebu u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.

73. Gdje se podnosi izvanredno pravno sredstvo protiv arbitražne presude?

Samo onom sudu koji bi bio nadležan da nije bilo arbitraže. To je obično u prebivalištu tuženika.

73. Rok za podnošenje tužbe za poništaj pravorijeka

Prema hrvatskom rješenju, tužba za poništenje pravorijeka može se podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek (objektivan rok) ili, ako je tužba podnesena protiv dopunskog pravorijeka, odnosno protiv ispravke pravorijeka ili njegova tumačenja koji je prema odredbama Zakona o arbitraži njegov sastavni dio, od dana kad je stranci koja je tužbu podnijela dostavljena odluka arbitražnog suda o jednom od tih zahtjeva.

74. Može li sud odgoditi postupak po tužbi za poništenje?

Sud od kojega se traži poništenje pravorijeka može, ako nađe da je to prikladno ili ako to zatraži jedna od stranaka, odgoditi postupak po tužbi za poništenje za vrijeme koje on odredi, kako bi dao mogućnost arbitražnom sudu da nastavi postupak ili da poduzme nešto drugo što bi moglo ukloniti razloge za poništenje pravorijeka.

75. Odluke suda u postupku za poništenje pravorijeka

Ako se radi o postupku za poništenje pravorijeka, sud može usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev odnosno prijedlog stranke. Kad su ostvarene tražene pretpostavke, sud će poništiti pravorijek s učinkom ex tunc.

76. Kakvi su učinci poništenja?

Prema jednom gledištu, nadležnost arbitraže prestala je postojati i postupak se ne može nastaviti. Postoji i gledište da se stvar može vratiti arbitraži na ponovno odlučivanje. Oba su rješenja prihvatljiva, uz izvjesne modifikacije. Arbitraža je prestala postojati, ali, barem prema većini rješenja u poredbenom pravu, samo ako je pravorijek poništen zbog nepostojanja, odnosno ništavosti arbitražnog sporazuma. U ostalim slučajevima, nadležnost arbitraže ostaje, jer postoji i arbitražni sporazum.

Prema hrvatskom pravu, ako je pravorijek koji je donesen na temelju valjanog ugovora o arbitraži u kojem imena arbitra nisu bila određena poništen zbog razloga koji se ne odnose na postojanje ili pravnu valjanost arbitražnog ugovora, taj ugovor valjan je pravni temelj za novu arbitražu u istom sporu. Štoviše, u slučaju dvojbe sud može o tome, na zahtjev stranke, donijeti posebnu odluku. Također je predviđena mogućnost, ako sud kome je podnesena tužba za poništenje pravorijeka nađe kako je to moguće i prikladno i to stranka zatraži, da se predmet vrati na ponovno odlučivanje arbitražnom sudu. Međutim, valja primijetiti, da će i u tom slučaju donijeti odluku o poništenju pravorijeka.

183

77. Isključuje li podnošenje tužbe za poništenje pravorijeka, mogućnost pokretanja ovršnog postupka na temelju te odluke?

Ne. Prema hrvatskom pravu, podnošenje tužbe za poništenje pravorijeka ne isključuje mogućnost pokretanja ovršnog postupka na temelju te odluke, jer ona ima učinke pravomoćne sudske odluke i oni postoje dok ne bude ukinuta. Ovrha se, međutim, može odgoditi do završetka postupka za poništenje. Prema posebnoj odredbi Zakona o arbitraži, ako je pred nadležnim tijelom pokrenut postupak za poništenje pravorijeka ili postupak za obustavu stranog pravorijeka, sud kome je podnesen prijedlog za priznanje ili ovrhu može, ako to smatra svrhovitim, prekinuti postupak do okončanja postupka za poništenje ili obustavu, a može, ako to zatraži stranka koja je podnijela prijedlog za priznanje ili ovrhu, prekid uvjetovati polaganjem odgovarajućeg osiguranja.

Nagodba pred međunarodnom arbitražom

78. Nagodba pred međunarodnom arbitražom

Arbitražni postupak može se završiti i nagodbom između stranaka. Stranke mogu sklapati nagodbu o pravima i obvezama kojima mogu raspolagati, poštujući prinudne propise. Ako se stranke ne mogu nagoditi, arbitražni postupak se nastavlja, ali ga tada stranke mogu okončati raskidanjem arbitražnog ugovora ili povlačenjem tužbe.

Hrvatski propisi predviđaju mogućnost sklapanja sudske nagodbe. Ovakva nagodba može biti ovršna isprava ako se njome nalaže kakva činidba jednoj ili objema strankama.

Stranke u hrvatskoj arbitraži mogu zahtijevati donošenje pravorijeka na temelju sudske nagodbe. Sama nagodba ne bi bila predstavljala ovršnu ispravu. Naime, ako se stranke tijekom postupka nagode, arbitražni sud će na njihov zahtjev obustaviti postupak. Stoga im je ostavljena mogućnost tražiti da na temelju takve nagodbe ovaj donese pravorijek, koji ima iste učinke kao i svaki drugi pravorijek donijet pred arbitražom. Takav pravorijek može biti i ovršna isprava. Jedina razlika između hrvatskog rješenja i onoga u postupku pred ICSID jest u tome što arbitražni sud mora donijeti pravorijek na temelju nagodbe, izuzev ako je nagodba protivna javnom poretku RH.

Mjerodavno pravo za arbitražni postupak:

79. Mjerodavno pravo za arbitražni postupak

Načelo autonomije stranaka i ovdje se široko primjenjuje, uz poštivanje prinudnih normi. Dakle, arbitražni postupak u prvom redu određuju stranke sporazumno. Ako stranke to ne učine, prvenstveno se primjenjuju međunarodna supstancijalna pravila. Ako ne postoje međunarodna pravila ili nisu potpuna, primjenjuju se interni propisi država i arbitraža. Pri tome treba razlikovati arbitraže ad hoc i institucionalne arbitraže. U slučaju arbitraže ad hoc, mjerodavni su propisi sjedišta odnosno djelovanja arbitraže. Druga je mogućnost da postupak odredi sama arbitraža. Postupak se uvijek vodi po pravu mjesta gdje se taj postupak vodi – pravo sjedišta arbitraže. Nikad nije eksteritorijalno.

Ovrha domaćih arbitražnih pravorijeka

80. Ovrha domaćih arbitražnih pravorijeka

184

Donošenjem pravorijeka odnosno njegovim dostavljanjem strankama, završava arbitražni postupak. Stranke mogu dragovoljno postupiti prema pravorijeku. One to često čine, a napose kad su u pitanju trgovačka društva, jer bi neudovoljavanje pravorijeku moglo štetiti njihovu poslovnom ugledu i poslovanju.

Ako dužnik dragovoljno ne udovolji svojim obvezama iz arbitražnog pravorijeka, vjerovnik može tražiti njegovu prinudnu ovrhu. To je moguće, jer je pravorijek ovršna isprava.

Pravorijek ima državnu pripadnost mjesta gdje je provedena arbitraža.

Prema hrvatskom pravu, ovršne isprave jesu, između ostalog, ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba, a sudskom nagodbom se smatra i odluka donijeta u postupku pred izbranim sudom. Sud će odrediti ovrhu domaćeg pravorijeka, izuzev ako utvrdi da predmet spora nije arbitrabilan prema hrvatskim zakonima, ili je u suprotnosti s hrvatskim javim poretkom. Pravorijek je izjednačen s ovršnom sudskom odlukom tek nakon što sud provjeri ispunjava li ovaj te temeljne pretpostavke, što znači da je praktično proveden postupak priznanja, premda sud neće donositi nikakvu posebnu odluku o tom pitanju, ako je utvrdio da ne postoje takve okolnosti. U suprotnom slučaju donijet će posebnu odluku posebnu odluku kojom će odbiti ovrhu domaćeg pravorijeka.

Prema hrvatskom pravu, ako je u pitanju domaći pravorijek, stranka koja traži njegovu ovrhu, dužna je uz svoj pisani prijedlog podnijeti sudu izvornik pravorijeka ili propisno ovjerovljeni prijepis pravorijeka. Ovrhu provodi stvarno nadležni sud određen posebnim zakonom.

81. Gdje se podnosi prijedlog za ovrhu?

Prijedlog za ovrhu se traži u mjestu prebivališta tuženika, a ako se radi o strancu prvo se traži priznanje ovrhe a tek onda ovrha.

Mirenje

81. Mirenje

Pored rješavanja sporova u arbitražnom postupku, međunarodne institucionalne arbitraže često provode i postupak mirenja (koncilijacije, posredovanja, medijacije) stranaka – kako bi one sporazumno riješile svoj spor. Postupak se pokreće na prijedlog jedne ili obiju stranaka. Ako je prijedlog stavila jedna stranka, a druga ne prihvati mirenje, ono se ne može provesti. Prijedlog ne obvezuje stranke i one mogu od njega odustati. Mirenje provodi (iz)miritelj ili povjerenstvo. Nakon što (iz)miritelj ili povjerenstvo ispita stavljene prijedloge i utvrdi relevantne okolnosti, strankama daje svoj prijedlog za rješenje spora. Takav prijedlog ne obvezuje stranke. Ako mirenje ne uspije, stranke ne obvezuju radnje poduzete tijekom njegova odvijanja. Pristanak stranaka na mirenje ne znači da su pristale da arbitraža riješi njihov spor.

82. Mirenje prema HR propisima

185

Hrvatsko pravo posebnim zakonom uređuje mirenje (Zakon o mirenju iz 2003.). Stranke mogu svoje sporove rješavati u postupku mirenja ako se radi o građanskopravnim sporovima, uključujući i sporove iz područja trgovačkih, radnih i drugih imovinskopravnih odnosa u stvarima u kojima stranke mogu slobodno raspolagati.

Prema hrvatskim propisima mirenje je svaki postupak, bez obzira na njegov naziv, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć jednog ili više (iz)miritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje. Postupak mirenja se najčešće provodi u okviru institucionalnih arbitraža.

Za pokretanje mirenja nije potrebno prethodno sklapanje sporazuma o mirenju, jer mirenje počinje prihvatom prijedloga za pokretanje postupka mirenja. Prijedlog se podnosi protivnoj stranci ili njenom punomoćniku u pisanom obliku, a smatra se odbijenim ako se druga strana u određenom roku o njemu ne izjasni.

83. Mirenje se dovršava:

Mirenje se dovršava na jedan od slijedećih načina:

sklapanjem nagodbe; odlukom (iz)miritelja da se postupak mirenja obustavlja zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne

mirno rješenje spora više nije svrhovito; pisanom izjavom o okončanju postupka koju su stranke uputile (iz)miritelju; pisanom izjavom o odustajanju od postupka mirenja koju je jedna stranka uputila drugim strankama i

(iz)miritelju; te protekom roka od 60 dana od dana prihvata prijedloga za pokretanje mirenja a da nagodba nije postignuta,

kojeg stranke mogu produljiti pisanim sporazumom za najviše 60 dana.

84. Da li nagodba u postupku mirenja ima svojstvo ovršen isprave?

Za slučaj da je potpise stranaka na nagodbi u postupku mirenja ovjerio javni bilježnik, ona će imati svojstvo ovršne isprave.

85. Što ako stranke ne postignu nagodbu zbog nesuglasnosti o pravnim pitanjima, a postoji njihov sporazum glede činjenica?

Postoji mogućnost da stranke ne postignu nagodbu zbog nesuglasnosti o pravnim pitanjima, a da postoji njihov sporazum glede činjenica. Tad mogu kod javnog bilježnika ovjeriti svoje potpise na pisanom zajedničkom očitovanju o činjenicama glede kojih su suglasne, a koje je obvezujuće u svim eventualnim daljnjim postupcima.

Postupak utvrđivanja činjenica bez donošenja odluke (fact–finding) je moguć i pred Dodatnim tijelom Međunarodnog Centra za rješavanje ulagačkih sporova. Međutim, u tom postupku stranke ne određuju koje su činjenice utvrđene. To je zadaća posebnog povjerenstva koje je dužno sačiniti izvješće, ali su stranke ovlaštene da odrede kakav će učinak ono imati.

86. Da li državni sud ili drugo tijelo koje vodi postupak može preporučiti strankama mirenje?

186

Prema hrvatskom pravu, državni sud ili drugo tijelo koje vodi postupak može, ako se radi o sporovima u kojima je mirenje dopušteno, preporučiti strankama mirenje. Ako se stranke o tome sporazume, sud ili drugo tijelo može odgoditi daljnje poduzimanje radnji u postupku za najviše 60 dana. Ovaj rok je moguće produžiti sporazumnim prijedlogom stranaka. Ako tijekom njegova trajanja nagodba ne bude postignuta, postupak pred državnim tijelom će se nastaviti.

87. Da li se tijekom arbitražnog postupka stranke mogu sporazumjeti da se provede postupak mirenja i kako tada mogu postupiti?

Dakako, i tijekom arbitražnog postupka stranke se mogu sporazumjeti da se provede postupak mirenja. Nakon provođenja tog postupka, ako među njima postoji suglasnost glede rješenja spora, stranke mogu:

sklopiti nagodbu koja nije ovršna isprava, sklopiti nagodbu na kojoj je javni bilježnik ovjerio njihove potpise u kom slučaju bi nagodba imala svojstvo

ovršne isprave (u ova dva slučaja arbitražni postupak bi se obustavio), tražiti od arbitražnog suda da donese pravorijek na temelju nagodbe.

PRIZNANJE I OVRHA STRANIH ODLUKA

Pojam priznanja i ovrhe stranih odluka

1. Kada se govori o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka?

Učinci sudskih odluka najčešće su ograničeni na područje države čiji je sud donio odluku. Može se, međutim, ukazati potreba da se učinci protegnu i na područje druge države, kako se u njoj ne bi moralo ponovno pokretati odgovarajući postupak. Može se, na primjer, raditi o tome da dužnik nema imovinu u državi u kojoj je donijeta odluka, ali je ima u drugoj državi.

Da bi vjerovnik mogao prinudno namiriti svoje potraživanje, mora realizirati svoju odluku u drugoj državi. Ili, može se raditi o tome da je brak razveden u jednoj državi, a jedna od stranaka želi sklopiti brak u drugoj državi. Da bi to mogla učiniti, potrebno je da se u toj dugoj državi prizna odluka o razvodu braka. U ovakvim slučajevima govori se o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka.

2. Koje strane odluke se mogu priznati, a koje prinudno ovršiti?

Deklarativne i konstitutivne odluke se mogu priznati, a kondemnatorne se mogu i prinudno ovršiti. Kad se radi o kondemnatornim odlukama, potrebno je razlikovati priznanje njihove ovršnosti od same ovrhe. Da bi se strana odluka mogla ovršiti, potrebno je najprije priznati njenu ovršnost. Stoga bi bilo preciznije, umjesto o "priznanju i ovrsi" stranih odluka, govoriti o priznanju njihovih pravnih učinaka.

2. Koje države moraju biti aktivne u priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka?

187

Priznaje i ovrha stranih sudskih odluka pretpostavlja aktivnost barem dviju država. To su država čiji je sud donio odluku koja se naziva državom odluke (državom podrijetla, prvom državom) i država u kojoj se traži priznanje njenih učinaka koja se naziva državom priznanja (zamoljenom državom, domaćom državom, drugom državom).

3. Uređivanje priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka i odluka koje su s njima izjednačene

Priznanje i ovrhu stranih sudskih (i drugih) odluka uređuju međunarodne konvencije i interni propisi država.

Ako međunarodnih pravila nema ili su nepotpuna, priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka i odluka koje su s njima izjednačene uređuju interna prava država.

Postoji nekoliko mogućnosti u pogledu poimanja mjerodavnog internog prava:

Prema nekima to može biti pravo države odluke. Priznati stranu sudsku odluku znači priznati njene učinke kao u državi u kojoj je donijeta.

Prema drugom stajalištu, priznata strana sudska odluka izjednačuje se s domaćom sudskom odlukom u pogledu svojih učinaka. To je i gledište hrvatskog prava. Govori se i o asimiliranju ili inkorporiranju strane sudske odluke u domaći pravni poredak. U tom bi smislu za učinke strane sudske odluke trebalo biti mjerodavno pravo države priznanja.

Moguća je i kombinacija navedenih gledišta. Učinci stranih sudskih odluka prosuđuju se kumulativno prema pravu države u kojoj je strana odluka donijeta i prema pravu države priznanja, ali joj se ne daju veći učinci od onih koje predviđa pravo države priznanja za određenu vrstu odluka.

Koje će pravo biti mjerodavno i koje će tijelo provoditi postupak, ako nema međunarodnih pravila, određuje država priznanja.

Pojam stranih odluka koje su podobne za priznanje i ovrhu

4. Koje su strane odluke podobne za priznanje? čl. 86.

sudske odluke, sudske nagodbe, ali i odluke drugog organa koje su u državi u kojoj su donesene izjednačene sa sudskom odlukom donesene u građanskopravnim stvarima koje ulaze u polje primjene čl. 1. ZRS-a javne isprave stranih tijela koje su u državi odluke izjednačene sa sudskim odlukama treba priznati i ovršiti

kod nas

5. Koje su strane sudske (i druge) odluke podobne za priznanje i ovrhu? / Pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi strane sudske i druge odluke bile podobne za priznanje i ovrhu:

Da bi se priznali učinci jedne odluke kao strane, potrebno je:

da je odluka strana da je odluka donijeta u građanskopravnoj stvari da je odluku donio ovlašteni sud, drugo ovlašteno tijelo ili ovlaštena osoba da se radi o odluci određene vrste

5. Kad će se raditi o stranim odlukama? / Kriteriji za razgraničenje domaćih od stranih odluka

Za razgraničenje stranih odluka od domaćih može se primijeniti teritorijalni ili personalni kriterij:

188

teritorijalni kriterij – strane su odluke one koje su donijete izvan područja države priznanja personalni kriterij – strana odluka je ona koju nije donio sud (tijelo) države priznanja, nego sud (tijelo) neke

druge države. Ovaj kriterij bolje pogađa suštinu stvari i treba ga prihvatiti.

6. Kako treba tretirati odluke međunarodnih sudova?

Prema vladajućem mišljenju, te odluke treba tretirati kao strane.

7. U kojim stvarima moraju biti donijete strane odluke koje se priznaju i ovršavaju?

Priznaju se i ovršavaju strane odluke koje su donijete u građanskopravnim stvarima. Građanskopravna stvar može se uzeti u užem značenju kao imovinskopravna stvar, a može se proširivati statusnim, obiteljskim, radnim, trgovačkim i drugim pravnim stvarima.

Hrvatsko pravo ubraja ovamo "statusne, obiteljske i imovinske odnosno druge materijalnopravne" stvari.

8. Koje je pravo mjerodavno za određenje pojma građanskopravne stvari?

Ako pojam građanskopravne stvari nije određen međunarodnom konvencijom, određuju ga interna prava država. Ne postoji suglasnost je li to pravo države odluke, pravo države priznanja ili pravo države čije je materijalno pravo mjerodavno u danom slučaju. Najprihvatljivije je da to bude pravo države priznanja, kao ne bi došlo do toga da se u toj državi priznaju učinci strane odluke koja prema njenom shvaćanju nije donijeta u građanskopravnoj stvari.

6. Po kojem će se pravu prosuditi je li stranu odluku čije se priznanje i ovrha traži, donio sud?

Ne postoje jedinstvena gledišta u pitanju – po kojem će se pravu prosuditi je li stranu odluku čije se priznanje i ovrha traži, donio sud. To može biti pravo države odluke, pravo države priznanja ili oba prava. Mjerodavno treba biti pravo države odluke, jer je samo država koja je ustanovila neko tijelo ili mu omogućila rad ovlaštena odrediti može li to tijelo postupati u određenim stvarima.

7. Da li u građanskopravnim stvarima strane odluke mogu donositi i druga tijela osim sudova?

U građanskopravnim stvarima odluke mogu donositi i druga državna tijela, ako su ovlaštena, kao na primjer tijela socijalne skrbi ili javni bilježnici. Danas je prevladalo gledište da se takve strane odluke mogu izjednačiti sa stranim sudskim odlukama u pogledu priznanja njihovih učinaka.

I prema hrvatskom pravu, stranom odlukom smatra se i odluka drugog tijela koja je u državi u kojoj je donesena, izjednačena sa sudskom odlukom.

7. Hoće li se priznati učinci strane odluke koja je donijeta u državi koju država priznanja ne priznaje u međunarodnopravnom smislu, ili čiju vladu ne priznaje ili s kojom nema diplomatske odnose?

189

Hoće. Sporno je hoće li se priznati učinci strane odluke koja je donijeta u državi koju država priznanja ne priznaje u međunarodnopravnom smislu, ili čiju vladu ne priznaje ili s kojom nema diplomatske odnose. Učinke tih odluka treba priznati, jer je priznanje države prema općem stajalištu deklarativni akt, pa i nepriznata država postoji i članica je međunarodne zajednice.

8. Hoće li se priznati učinci odluke koja je donijeta u državi koja je prestala postojati, ali su njena tijela u drugim državama nastavila s radom?

Neće. Neće se priznati učinci odluke koja je donijeta u državi koja je prestala postojati, ali su njena u drugim državama nastavila s radom. Tako, npr. u Francuskoj nije priznata odluka o razvodu braka koju je donio ruski konzul u izbjeglištvu.

10. Da li subjekti pravnih odnosa ili samo jedan od njih mogu svojom izjavom volje proizvesti učinke koji se inače mogu ostvariti samo sudskim ili odgovarajućim odlukama?

U nekim državama subjekti pravnih odnosa, ili samo jedan od njih, mogu svojom izjavom volje proizvesti učinke koji se inače mogu ostvariti samo sudskim ili odgovarajućim odlukama. U nekim islamskim zemljama, suprug može razriješiti svoj brak određenim formalnim očitovanjem (talak). Slična mogućnost postoji i prma izraelskom pravu (ghet ili gett). U pojedinim zemljama nije ujednačena praksa u pogledu mogućnosti priznavanja tih razvoda. U Engleskoj, novija judikatura priznaje ove razvode, ako su valjani prema pravu države na čijem području stranke imaju prebivalište. Negativno gledište zauzet je u švicarskoj i talijanskoj praksi. U Francuskoj se javilo kolebanje. Postoji mišljenje da treba razlikovati razvode braka do kojih je došlo jednostranom izjavom volje supruga od onih gdje postoji sporazum supružnika. Jednostranoj izjavi supruga ne može se priznati značaj sudske odluke, ali se sporazum supružnika može tretirati kao sporazumni razvod braka i kao takav biti priznat. Prema našem shvaćanju, na ove se razvode ne bi mogli primijeniti propisi o priznanju učinaka stranih odluka jer takvih odluka nema. Ovdje se radi o pravnom poslu za koje je mjerodavno određeno strano materijalno pravo. U tom smislu, ovaj bi se institut tretirao kao onako kako to predviđa mjerodavno pravo, ako to ne bi bilo protivno domaćem javnom poretku.

11. Može li se priznati učinak nekim ovršnim ispravama koje nisu potvrđene na način da se autentifikacija odnosi i na potpis i na sadržaj?

Prema hrvatskim propisima moguće je da dužnik, u ispravi na kojoj je javno ovjerovljen samo njegov potpis, da suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene njegovi računi te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, ako se dostavi osobi kod koje se vodi račun. S obzirom da je čest slučaj da na računu, koji je zaplijenjen i s kojega se treba izvršiti isplata vjerovniku, nema novca, predviđeno je da takva isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha na drugim predmetima ovrhe. Načelno bi trebalo biti moguće priznati učinke ovakvih isprava u drugim državama i na temelju njih provesti ovrhu. Međutim, pravo države u kojoj treba priznati učinke takve isprave može sadržavati odredbu sličnu onoj koju sadrži i Nacrt Konvencije o nadležnosti i stranim presudama iz 1999., prema kojoj nije dovoljno da je ovjerovljen samo potpis, nego je potrebna i ovjera sadržaja. U takvom slučaju priznanje bi bilo odbijeno.

Isto vrijedi i za ovršnu ispravu koja je sastavljena sukladno odredbama Zakona o mirenju (nagodba na kojoj je potpise stranaka ovjerio javni bilježnik), jer se radi samo o ovjeri potpisa ugovornih stranaka a ne i o ovjeri sadržaja. Shodno vrijedi i za ovršne privatne isprave sastavljene sukladno Zakonu o javnom bilježništvu. Stoga bi, ako postoji mogućnost da će se takve isprave trebati koristiti u inozemstvu, trebalo savjetovati da se izvrši i autentifikacija njihova sadržaja.

190

10. Za priznanje i ovrhu načelno su podobne slijedeće odluke:

sudske presude u građanskom postupku; odluke kaznenih sudova o građanskopravnim zahtjevima; odluke sudova u izvanparničnom postupku; odluke sudova o troškovima postupka; i privremene mjere.

Mogu se priznati učinci i odbijajućih presuda. Zahtjevima za priznanje i ovrhu mogu udovoljiti konačne presude, djelomične presude, međupresude, presude zbog izostanka, presude na temelju priznanja i platni nalozi. Presude zbog izostanka, ako su konačne i ako su stranke imale punu mogućnost očitovanja, mogu se priznati i ovršiti.

11. Kada su podobne za priznanje odluke kaznenih sudova o građanskopravnim zahtjevima?

Odluke kaznenih sudova o građanskopravnim zahtjevima podobne su za priznanje i ovrhu kad je u njima odlučeno o građanskopravnim zahtjevima u kaznenom (adhezijskom) postupku. To su također građanskopravne presude.

12. Kada se mogu priznati odluke sudova u izvanparničnom postupku?

Odluke sudova u izvanparničnom postupku mogu se priznati, ako propisi to ne isključuju. Potrebno je da se radi o građanskopravnim stvarima o kojima se u državi odluke može odlučivati u izvanparničnom postupku.

13. Kad dolaze u obzir za priznanje i ovrhu odluke sudova o troškovima postupka?

Odluke sudova o troškovima postupka dolaze u obzir za priznanje i ovrhu i kad se o tome odlučuje posebnom odlukom.

14. Kada se priznaju učinci stranih privremenih mjera?

Ne postoje jedinstvena gledišta mogu li se priznavati učinci stranih privremenih mjera. Protiv toga se navodi njihova privremena narav. Praktični razlozi i socijalni momenti govore u prilog priznanju. Strane privremene mjere mogu se odnositi na stvari koje se nalaze u državi priznanja ili činidbe koje u toj državi izvršiti. Potrebno je da su privremene mjere ovršne i u državi u kojoj su donijete.

15. Što se priznaje s obzirom na strukturu stranih odluka?

S obzirom na strukturu stranih odluka (izreka, obrazloženje) čije se priznanje i ovrha traži, u pravilu se priznaje samo izreka, jer je ona odlučna.

16. Treba li dopustiti djelomično priznanje i ovrhu strane odluke koja se ne može priznati i ovršiti u cijelosti?

Ako se strana odluka ne može priznati i ovršiti u cijelosti, treba dopustiti djelomično priznanje i ovrhu, ako je to moguće, odnosno ako se podoban dio može izdvojiti iz cjeline.

Nagodbe

17. Kada će prema HR pravu nagodba koja je sklopljena u upravnom postupku biti ovršna isprava?

191

Nagodbe ne moraju uvijek biti ovršne isprave. Tako će prema hrvatskom pravu nagodba koja je sklopljena u upravnom postupku biti ovršna isprava samo ako glasi na ispunjenje novčane obveze.

13. Mogu li se strane nagodbe priznavati i ovršavati kao odgovarajuće strane odluke?

Strane se nagodbe mogu priznavati i ovršavati kao i odgovarajuće strane odluke. Potrebno je da nagodbu prethodno priznaje država pred čijim je tijelom sklopljena.

14. Da li hrvatsko pravo izjednačava nagodbe sklopljene pred stranim sudom sa stranim sudskim odlukama?

Hrvatsko pravo izjednačava nagodbe sklopljene pred stranim sudom sa stranim sudskim odlukama.

Pretpostavke za priznanje učinaka stranih odluka

14. Negativne i pozitivne pretpostavke za priznanje učinaka stranih sudskih i drugih odluka koje su s njima izjednačene, prema HR pravu:

ZRS poznaje princip pozitivnih i negativnih pretpostavki.

Hrvatsko pravo predviđa sljedeće negativne i pozitivne pretpostavke za priznanje učinaka stranih sudskih i drugih odluka koje su s njima izjednačene:

A) Strana odluka neće se priznati ako u odnosnoj stvari postoji isključiva nadležnost hrvatskog suda ili drugog tijela. Ako tuženik traži priznanje strane odluke koja je donijeta u bračnom sporu ili ako to traži tužitelj, a tuženik se tome ne protivi, isključiva nadležnost nije smetnja za priznanje te odluke.

B) Priznanje će se odbiti ako se povodom prigovora osobe protiv koje je odluka donijeta utvrdi da ova nije mogla, uslijed nepravilnosti u postupku, sudjelovati u njemu. Ovo napose uslijed toga što poziv, tužba ili rješenje kojim je postupak započet nisu toj osobi uredno dostavljeni, odnosno što ih se uopće nije pokušalo dostaviti.

C) Ako je pri odlučivanju o osobnom stanju (statusu) hrvatskog državljanina trebalo primijeniti hrvatsko pravo, strana odluka priznati će se i kad je primijenjeno strano pravo, ako ovo ne odstupa bitno od hrvatskog prava koje se primjenjuje na takav odnos.

D) Strana odluka priznat će se ako je podnositelj zahtjeva uz odluku podnio i potvrdu nadležnog tijela o njenoj pravomoćnosti. Ako se radi o ovrsi strane odluke, potrebna je potvrda o njenoj ovršnosti. Potvrdu izdaje strani sud, odnosno drugo tijelo nadležno po pravu države u kojoj je odluka donesena.

E) Strana odluka neće se priznati ako je u suprotnosti s javnim poretkom RH.

F) Strana odluka neće se priznati ako je u istoj stvari hrvatski sud ili drugo tijelo donijelo pravomoćnu odluku, ili ako je u Hrvatskoj priznata neka druga strana sudska odluka koja je donijeta u istoj stvari.

G) Strana odluka neće se priznati ako ne postoji uzajamnost. Nepostojanje uzajamnosti nije smetnja za priznavanje strane odluke koja je donijeta u bračnom sporu i u sporu radi utvrđivanja i osporavanja očinstva ili materinstva, kao ni kad takvo priznanje ili ovrhu traži hrvatski državljanin.

192

14. Pozitivna pretpostavka prema ZRS-u

mogu se priznati samo one odluke koje su u državi odluke postale pravomoćne (čl. 87.) kada sud priznanja odlučuje o učincima strane odluke ona treba biti pravomoćna sukladno pravu države

odluke (res iudicata) pravomoćnost se dokazuje formalnim aktom - potvrdom koju izdaje tijelo odluke; obavezno se prilaže uz

zahtjev za priznanje strane odluke

15. Negativne pretpostavke prema ZRS-u

postojanje procesnih nepravilnosti u postupku donošenja odluke; postojanje isključive nadležnosti hrvatskih organa za odlučivanje u predmetu; postojanje pravomoćne odluke suda RH ili priznate druge strane sudske odluke donesene u istoj stvari; činjenica da je u tijeku ranije pokrenuta parnica u istoj pravnoj stvari i među istim strankama; protivnost javnom poretku RH; nepostojanje uzajamnosti.

15. U kojim slučajevima isključiva nadležnost HR suda nije smetnja za priznanje strane odluke?

Ako tuženik traži priznanje strane odluke koja je donijeta u bračnom sporu, ili to traži tužitelj, a tuženik se tome ne protivi.

Odluke stranih sudova koje se odnose na osobni status državljanina države čija je odluka u pitanju. Ovršna odluka ako je pravomoćna i uz potvrdu istog, osim za 1°, jer za nju nije potrebna potvrda.

16. Značajke pretpostavki koje se najčešće traže

a) Nadležnost suda (tijela) odluke – Da bi se priznali učinci strane odluke, u pravilu, traži se da ju je donio nadležni sud (tijelo). Najčešće se traži da postoji međunarodna nadležnost, ali se katkad uzima u obzir i interna (specijalna) nadležnost. Je li ostvarena pretpostavka međunarodne nadležnosti mogu regulirati međunarodna pravila, pravo države odluke, pravo države priznanja, kumulativno oba ova prava, a katkad se uzimaju u obzir i propisi trećih država. Mjerodavnost prava države odluke može spriječiti priznanje učinaka onih stranih odluka koje nisu valjane u državi u kojoj su donijete jer ih je izrekao nenadležni sud. Tome se prigovara jer da se na taj način priznaju propisi stranog prava o nadležnosti koji su neprihvatljivi za državu priznanja te da mogu nastati teškoće kad su u istoj stvari postupali sudovi iz raznih država. Međutim, država priznanja najčešće nije zainteresirana je li sud odluke bio međunarodno nadležan. Nju samo zanima ne radi li se o pravnoj stvari za koju su isključivo nadležni njeni sudovi. Pretpostavlja se da je strani sud bio nadležan po svojem pravu. Mjerodavnost prava države priznanja je najčešće neprijeporna. Tu se radi o tome bi li sudovi države odluke bili nadležni kad bi se propisi o nadležnosti države priznanja primijenili u državi odluke. Pri tome nije odlučno primjenom kojeg kriterija je strani sud bio nadležan nego samo je li uopće mogao postupati.

Kad je mjerodavno pravo države odluke mogu se donijeti posebni propisi o međunarodnoj nadležnosti ili se mogu koristiti propisi o internoj nadležnosti domaćih sudova. Ako se koriste interni propisi, ovi se mogu rabiti u pozitivnom i negativnom smislu. Ako se rabe u pozitivnom smislu, strani sud je nadležan samo ako bi to bio da se njegova nadležnost prosuđivala prema propisima o nadležnosti države priznanja. Ako se propisi o internoj nadležnosti države priznanja koriste negativno, strani sud je nadležan kad ne postoji isključiva nadležnost domaćeg suda. To propisuje i hrvatsko pravo.

193

Ako propisi koji predviđaju da je strani sud bio nadležan prema pravu države priznanja pobliže ne određuju o kakvoj se nadležnosti radi, treba uzeti da je to isključiva nadležnost.

Kumulativa mjerodavnost prva države odluke i prava države priznanja ne može se prihvatiti.

Što se tiče propisa o nadležnosti trećih država, u obzir dolaze samo propisi o isključivoj nadležnosti.

Međunarodnu nadležnost sudbene vlasti jedne države mogu stranke i prorogirati.

Pored međunarodne nadležnosti, katkad se traži da je strani sud bio i interno, to jest stvarno i mjesno nadležan. Interna nadležnost se uzima u obzir samo kad to propisi izričito traže. Danas se sve manje traži postojanje interne nadležnosti, jer država priznanja nije za to zainteresirana.

U koje vrijeme mora postojati nadležnost stranog suda kako bi se moglo smatrati da je bio nadležan da donese odluku čije se priznanje i ovrha traži, ovisi o okolnosti koje je pravo mjerodavno za postojanje nadležnosti. Ako je mjerodavno pravo države priznanja, može se uzeti da je odlučno vrijeme u kojem se odlučuje o priznanju učinaka strane odluke. Ako je mjerodavno pravo države odluke, onda bi to u svakom slučaju bilo vrijeme u kojem je postupao njen sud.

Nadležnost se presumira, s tim da se može dokazivati suprotno. Teret dokazivanja treba biti na protustranci koja je prigovorila nadležnosti.

Otvorenost stranim odlukama - propisi o internoj nadležnosti države odluke koriste se negativno: strani će sud biti nadležan kada ne postoji isključiva nadležnost domaćih sudova.

Efekt zrcala direktne na indirektnu nadležnost bio bi značajna prepreka u priznavanju stranih odluka!

b) Postupovne nepravilnosti – Priznat će se učinci strane odluke samo ako nije donijeta u postupku u kojem nije bilo postupovnih nepravilnosti. Nije odlučna svaka nepravilnost, već samo ona koja je bitno utjecala ili mogla utjecati na donošenje odluke. Nije potrebno da su propisi države odluke i države priznanja identični. Hrvatsko pravo navodi nepravilnosti u postupku zbog kojih stranka nije mogla u ovome sudjelovati te napose ukazuje na određene okolnosti.

Hoće li se postojanje odnosno nepostojanje postupovnih nepravilnosti utvrđivati po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka? To mogu uređivati propisi, kao u hrvatskom pravu, koje govori "o prigovoru osobe" protiv koje je strana odluka donesena. Ako nema propisa, treba proći od presumpcije da nema postupovnih nepravilnosti, ali stranke mogu ukazivati i na protivno. Na postojanje nepravilnosti mogla bi se, u pravilu, pozivati samo ona stranka koja je nepravilnosti pobijala pravnim lijekovima u stranom postupku.

Postojanje pretpostavke nepostojanja postupovnih nepravilnosti predviđaju međunarodna pravila i interni propisi država. Kada tu pretpostavku valja smatrati ostvarenom određuju međunarodna pravila, a ako ih nema propisi države odluke ili države priznanja ili propisi obiju država. Najčešće su to propisi države odluke.

Povrede postupovnih pravila koja reguliraju pravne radnje ili očitovanja stranaka u postupku; dakle povrede:

načela obostranog saslušanja stranaka, načela jednakog postupanja prema strankama, prava predlaganja i izvođenja dokaza u svoju korist, prava na nepristrano suđenje te povreda neovisnosti sudbene vlasti.

194

Čl. 88. ZRS: nepravilnosti zbog kojih stranaka nije mogla sudjelovati u postupku: nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno, što uopće nije pokušana dostava.

Štiti osobu protiv koje je odluka donesena, neovisno o tome u kojoj je ona procesnoj ulozi bila u tijeku postupka.

Ukoliko stranka nije sudjelovala u postupku, a mogla je to učiniti, nema prepreke priznanju strane odluke.

Ne stoji prigovor stranke da dostava nije uredno izvršena, a ona je ipak sudjelovala u postupku: čl. 88/2: "osim ako se bilo na koji način upustila u raspravu o pravnoj stvari u prvostepenom postupku".

Ne stoji prigovor na procesne nepravilnosti na koje se stranka propustila žaliti redovnim ili izvanrednim pravnim lijekovima u državi odluke.

Prigovor opravdan ako:

je bila neuredna dostava podneska kojim se pokreće postupak stranci nije ostavljen dovoljno dugi rok za pripremu obrane

Povreda se ocjenjuje kumulativno po pravu države odluke i države priznanja.

Neovisno o tome što će sukladno pravu države odluke postupovne radnje možda i biti sukladne zakonu, može se zahtijevati da neka radnja bude izvršena na određeni način.

Npr. dostava poziva, tužbe ili rješenja kojima započinje postupak mora biti izvršena osobno osobi protiv koje je strana odluka donesena.

Npr. švicarski propis po kojemu je prijevod podneska koji se dostavlja na područje Švicarske obvezan!

c) Očitovanje stranaka – Načelo saslušanja stranaka ne znači da se obje stranke u svakom slučaju moraju saslušati, nego samo da su imale mogućnost da se izjasne o svim relevantnim okolnostima. To pretpostavlja sudjelovanje stranaka u postupku, čemu prethodi njihovo obavještavanje o njemu. Ono se vrši dostavljanjem poziva i drugih akata.

Za prosuđenje ispunjenja pretpostavke mogućnosti očitovanja stranaka, uključujući i dostavljanje, mjerodavna su međunarodna pravila. Ako takvih pravila nema, mjerodavno može biti pravo države odluke, pravo države priznanja ili oba ova prava, a katkada i pravo treće države.

d) Prijevara – Suština prijevare je u namjernom komisivnom ili omisivnom izazivanju ili održavanju pogrešne predodžbe o nekoj stvari ili pravnoj činjenici. Prava i judikature nekih zemalja, na primjer Engleska, predviđaju mogućnost da se sudske odluke i pravorijeci koji su prijevarno donijeti mogu tužbom pobijati. Drugdje se mogu koristiti izvanredni pravni lijekovi. Prijevara se može predviđati i kao posebna pretpostavka za priznanje učinaka strani odluka. Tada se neće priznati i ovršiti strana odluka koja je prijevarno donijeta.

Sud priznanja uzima u obzir prijevaru po službenoj dužnosti (npr. kad je propisano da je ništava strana odluka koja je prijevarno donijeta) ili na zahtjev stranke.

Uobičajeno se smatra da se pojam prijevare prosuđuje prema pravu države priznanja. Ako se s obzirom na učinke strana odluka koja je prijevarno donesena može napadati u državi u kojoj je donesena, može se napadati i u drugoj državi (američka judikatura).

195

e) Primjena određenog prava – Kad sud jedne države odlučuje u nekoj stvari s međunarodnim elementom, primijenit će pravo one države na koju upućuju njegove kolizijske norme. Priznajući učinke strane odluke država priznanja suglasna je s primjenom onog materijalnog prava na koje upućuju kolizijske norme suda odluke. Moguće je, međutim, da država priznanja smatra kako je u danom slučaju trebalo primijeniti neko drugo pravo. U takvim se slučajevima neće priznati učinci strane odluke. To može biti posebna pretpostavka za priznanje učinaka stranih odluka. Smatra se da je pretpostavka ostvarena, ako rezultati do kojih se došlo primjenom određenog prava, odgovaraju rezultatima do kojih bi se došlo da je primijenjeno pravo na koje upućuje kolizijska norma države priznanja. To je tzv. načelo ekvivalentnosti. Odnosi li se ovdje potreba primjene određenog prava na supstancijalne ili na kolizijske norme? Najčešće su to supstancijalne norme. Takvo gledište se može kritizirati jer pravo države priznanja ne mora uvijek biti mjerodavno. Ono je ublaženo tako što će se priznati učinci strane odluke i kad je primjenjeno strano pravo ako se ono ne razlikuje bitno od domaćeg prava u vrijeme donošenja inozemne odluke (retroaktivna primjena propisa). To je gledište i hrvatskog prava.

f) Pravomoćnost (konačnost) strane odluke – Prema hrvatskom pravu, strana odluka treba biti pravomoćna u vrijeme kad se odlučuje o priznanju njenih učinaka. Ako u to vrijeme još nije pravomoćna, ali je do momenta odlučivanja u delibacijskom postupku stekla to svojstvo, njene bi učinke trebalo priznati. Međutim, ako je sud u tijeku delibacijskog postupka, a prije donošenja odluke o priznanju, utvrdio da je strana odluka nepravomoćna, ne bi smio priznati njene učinke.

Hoće li se za priznanje učinaka stranih odluka tražiti pretpostavka pravomoćnosti, određuju međunarodna pravila i interni propisi država. Je li strana odluka postala pravomoćnom, prosudit će se prema međunarodnim pravilima, a ako ih nema, mjerodavno je pravo države u kojoj je odluka donijeta. To predviđa i hrvatsko pravo. Pravomoćnost proizlazi iz određenog pravnog poretka, a to je onaj čije je tijelo donijelo odluku.

Isto vrijedi i za mjerodavnost prava po kojem će se prosuditi učinci pravomoćnih stranih odluka. Ovdje treba biti mjerodavno i pravo države priznanja utoliko što se stranoj odluci ne mogu priznati oni učinci koje ne priznaje pravo države priznanja.

Postojanje pravomoćnosti treba utvrditi u delibacijskom postupku (postupak za davanje egzekvature; poseban postupak u kojem se utvrđuje jesu li ispunjene tražene pretpostavke za priznanje stranih sudskih i drugih odluka). Pravomoćnost se često dokazuje odgovarajućom potvrdom koju daje tijelo odluke, a pridonosi je podnositelj zahtjeva za priznanje. Tako je i u hrvatskom pravu.

g) Ovršnost strane odluke – Ovršnost stranih odluka je pretpostavka za priznanje njihovih učinaka.

U koje vrijeme mora postojati ovršnost stranih odluka kako bi se mogli priznati njihovi učinci? Nije, naime, isključeno da se traži priznanje učinaka strane odluke, a da ona još nije stekla svojstvo ovršnosti. Je li odlučan moment podnošenja zahtjeva ili moment odlučivanja o zahtjevu? Prvo rješenje je načelno ispravno, ali u prilog drugog govore razlozi ekonomičnosti. Ako strana odluka nije bila ovršna u momentu podnošenje zahtjeva za priznanje njenih učinaka, ali je prije odlučivanja o zahtjevu postala ovršnom, zahtjev se može pozitivno riješiti. Međutim, ako u vrijeme odlučivanja o zahtjevu strana odluka još nije postala ovršnom, sud priznanja ne bi smio odgoditi donošenje svoje odluke dok ona ne stekne to svojstvo.

Prema hrvatskom pravu, potvrdu o ovršnosti domaće odluke daje sud odnosno tijelo koje je odlučivalo o tražbini u prvom stupnju.

196

Učinci ovršnosti strane odluke prosudit će se prema međunarodnim pravilima, a ako ovih nema prema pravu države odluke.

h) Javni poredak – Neće se priznati učinci strane odluke, ako su protivni javnom poretku države priznanja u vrijeme odlučivanja o tome.

Je li strana odluka, čije se priznanje i ovrha traže, protivna javnom poretku, treba utvrđivati sud priznanja po službenoj dužnosti, budući da se radi o važnim interesima države priznanja.

Za javni su poredak mjerodavna prvenstveno međunarodna pravila. Ako nema međunarodnih pravila, mjerodavno je pravo države priznanja. Danas bi trebalo uzeti u obzir i temeljna načela međunarodnog poretka. U međunarodnoj zajednici postoje općeprihvaćena načela koja obvezuju države kao njene članice, bez obzira jesu li ih posebno izrazile svojim pravom.

Ključan je za procjenu protivnosti javnom poretku lex fori trenutak odlučivanja u postupku po priznanju strane odluke.

Protivan domaćem javnom poretku može biti:

neki segment postupka u kojemu je odluka donesena, ili sadržaj odluke koji ovisi o primijenjenom mjerodavnom pravu.

Primjerice: stranom odlukom naloženo uzdržavanje djeteta u odnosu na koje očinstvo nije upisano i utvrđeno (nedostaje dokazani pravni osnov uzdržavanja).

Odlukom je utvrđeno očinstvo i određeno uzdržavanje, ali je prva (statusna odluka) donesena samo temeljem izjave majke o očinstvu djeteta a da sud nije utvrđivao njezinu istinitost.

Ukoliko bi strana odluka kao pravni osnov uzdržavanja navodila dokazano očinstvo nad djetetom začetim u postupku oplodnje uz medicinsku pomoć – protivno JP jer se izrijekom u tim slučajevima zabranjuje utvrđivanje očinstva (čl. 85. ObZ).

Ukoliko bi strana odluka kao pravni osnov uzdržavanja navodila utvrđeno majčinstvo ili očinstvo djeteta koje je zakonski posvojeno – protivno JP jer se po zasnivanju posvojenja očinstvo ili majčinstvo zabranjuje utvrđivati (čl. 147 ObZ).

Procesni javni poredak

- Procesni javni poredak čine pravila kojima se štite temeljna prava stranaka u pogledu postupka.- Prema praksi Suda EZ (Krombach), procesni javni poredak čini pravo na pravičan postupak zaštićeno čl. 6.

Europske konvencije o ljudskim pravima.- Priznanje odluke kojom se krši čl. 6. i samo je protivno čl. 6. EKLjP (Pellegrini protiv Italije, 30882/96 od

20. srpnja 2001.)Materijalni javni poredak

- najvažnije vrednote materijalnog prava države priznanja ili prava Zajednice- meritorno preispitivanje izrijekom zabranjeno (čl. 36. i 45. st. 2.)- stoga i u pogledu materijalnog javnog poretka – strogo tumačenjei) Litispendencija – Može se dogoditi da se u jednoj državi traži priznanje učinaka strane odluke i da je u njoj, u identičnoj stvari, u tijeku sudski postupak. U tom slučaju se postavlja pitanje, utječe li postupak u državi

197

priznanja na priznanje učinaka strane odluke? Ako to ne reguliraju međunarodna pravila, odgovor će ovisiti o pravu države priznanja. Prema jednom rješenju neće se priznati učinci strane odluke.

Prema blažem rješenju, postupak priznanja učinaka strane odluke treba prekinuti do okončanja onog drugog postupka koji se vodi u državi priznanja. Vrijeme pokretanja drugog postupka nije odlučno. Prema drugoj varijanti ovog rješenja, treba uzeti u obzir vrijeme pokretanja drugog postupka. To je i gledište hrvatskog prava. Sud će zastati s priznavanjem učinaka strane odluke, ako je pred hrvatskim sudom u tijeku ranije pokrenuta parnica n istoj stvari i među istim strankama i to do pravomoćnog okončanja te parnice. Nakon toga sud može postupiti po pravilima koja se primjenjuju za slučaj da u istoj stvari postoje dvije odluke.

Kako cijeniti pretpostavku nepostojanja litispendencije za priznanje učinaka strane odluke? Ne bi trebalo, zbog domaćeg sudskog postupka, odbiti priznanje učinaka strane odluke niti prekinuti delibacijski postupak. Pravomoćna strana (i domaća) odluka treba imati prednost pred domaćim sudskim postupkom, koji je u identičnoj stvari u tijeku. Najpravilnije rješenje bi bilo da se prekine postupak pred sudom države priznanja, do pravomoćnog okončanja delibacijskog postupka.

U vrijeme postavljanja zahtjeva za priznanje strane odluke u istoj pravnoj stvari među istim strankama u državi priznanja teče sudski ili neki drugi postupak kojega je odluka izjednačena sa sudskom.

Treba zastati s postupkom priznanja strane odluke do pravomoćnog okončanja parnice ranije pokrenute pred hrvatskim sudom među istim strankama u istoj pravnoj stvari (čl. 91. st. 2).

U procesnom smislu radi se o prekidu postupka kojega poznaje ZPP, čl. 212/8.

Ukoliko meritornim rješenjem naš sud okonča postupak, tada se glede priznanja strane odluke primjenjuje čl. 90. st. 1. U protivnom se nastavlja postupak priznanja.

j) Nepostojanje druge odluke / Postojanje pravomoćne odluke suda RH ili priznate druge strane sudske odluke donesene u istoj stvari – Može doći do konkurencije strane odluke s domaćom odlukom (odlukom koja je donijet u državi priznanja) i konkurencije dviju stranih odluka.

Ako se traži priznanje učinaka strane odluke, a u identičnoj stvari je donesena i odluka u državi priznanja, često se daje prednost domaćoj odluci. S njome se izjednačava i strana odluka čiji su učinci već priznati u državi priznanja. Tako predviđa i hrvatsko pravo. Domaća odluka u najvećem broju slučajeva mora biti pravomoćna. Sudbina nepravomoćne odluke je neizvjesna. Odlučan je moment pravomoćnosti.

Prednost domaćoj/već priznatoj stranoj odluci.

Što ako se paralelno postave dva zahtjeva za PiO a konkurencija je dviju stranih odluka: ZRS ostavio prazninu

Dvojbeno je: priznati učinke ranije donesene odluke ili dati prednost onoj u odnosu na koju je ranije postavljen zahtjev za priznanje

Možda je kasnije pokrenut ali ranije dovršen postupak?

Možda se kasnija presuda temelji na svježijim činjenicama?

k) Uzajamnost (reciprocitet)198

Učinci strane odluke priznat će se ako se odluke donesene u državi priznanja priznaju u državi u kojoj je dana odluka donijeta. Dovoljno je utvrditi postojanje faktičkog reciprociteta koji je zadovoljen ukoliko se u praksi vrši uzajamno priznanje između država.

Anuliranje ove pretpostavke kroz tri iznimke: u bračnom sporu, sporu oko utvrđivanja očinstva ili materinstva te kada priznanje ili ovrhu traži hrvatski državljanin.

Uzajamnost može biti formalna ili fatička, a postoji i tzv. elastična uzajamnost, kada se u stranoj državi priznaju učinci odluke iz države priznanja uz jednake uvjete kao i domaće odluke. Uzajamnost traži i hrvatsko pravo, ali ne određuje kakva mora biti.

Da li se na postojanje uzajamnosti pazi po službenoj dužnosti ili će na nju upozoravati stranke, ovisi o tome hoće li se u državi priznanja strano pravo tretirati kao pravo ili kao činjenica. Postojanje uzajamnosti može se presumirati dok se ne dokaže suprotno. Tako i hrvatsko pravo.

Teret je dokaza na protivniku predlagača priznanja, a u slučaju sumnje odnosno ukoliko on ne uspije dokazati nepostojanje uzajamnosti sud će ex offo zatražiti obrazloženje Ministarstva pravosuđa.

Ukoliko se ne može utvrditi postojanje uzajamnosti s nekom državom (jer do tog trenutka nije među njima bilo zahtjeva za priznanje i ovrhu), uzajamnost postoji!

Kada formalnopravno uzajamnost s nekom državom deklarativno postoji, ali je priznanje naših odluka u toj državi bitno otežano zbog trajanja, ekonomičnosti ili bilo kojeg razloga koji se može smatrati razumnim, odnosno ta država provodi revision au fond naših odluka, treba prihvatiti da uzajamnost s tom državom ne postoji!

Uzajamnost mora postojati u vrijeme odlučivanja o priznanju učinaka strane odluke.

Postupak za priznanje učinaka stranih odluka

17. Vrste postupka za priznanje učinaka stranih odluka

Delibacijski postupak (davanje egzekvature) Priznanje učinaka stranih odluka bez ispitivanja Priznanje učinaka stranih odluka u posebnom postupku Posredno/neizravno priznanje učinaka stranih odluka (interpolacija ili dvostruka egzekvatura) Incidentno priznaje učinaka stranih odluka

18. 1) Delibacijski postupak

U posebnom postupku se utvrđuje jesu li ispunjene tražene pretpostavke za priznanje stranih sudskih i drugih odluka. Postupak može imati oblik redovnog sudskog postupka. Donošenjem odluke o priznanju učinaka postupak je, u pravilu, završen. U slučaju priznate kondemnatorne odluke, treba naknadno provesti ovrhu. Prinudna ovrha ne spada u ovaj postupak. Da bi se ona provela, nakon što je u delibacijskom postupku strana odluka proglašena ovršnom, trebalo bi pokrenuti ovršni postupak kao i kad se traži ovrha domaće odluke.

19. 2) Priznanje učinaka stranih odluka bez ispitivanja

199

Učinci stranih odluka bez ispitivanja najčešće se priznaju kad se radi o odlukama u statusnim, obiteljskim i sličnim stvarima. Smatra se da takve odluke ne treba podvrgavati ispitivanju, jer svaka država samostalno odlučuje o tim stvarima.

Prema hrvatskom se pravu, u određenim slučajevima, ne vrši ispitivanje stranih odluka. Odluke stranih sudova koje se odnose na osobni status državljanina države čija je odluka u pitanju, priznaju se u Hrvatskoj bez preispitivanja jesu li ostvarene pretpostavke postojanja isključive nadležnosti hrvatskog suda ili drugog tijela, je li strana odluka u suprotnosti s hrvatskim javnim poretkom te postoji li uzajamnost.

20. 3) Priznanje učinaka stranih odluka u posebnom postupku

Postupak za priznanje učinaka stranih odluka nije posvuda jednako uređen. Razlikuju se:

sustav neograničene kontrole sustav revizije iz osnova sustav ograničene kontrole- usvaja ga HR pravo- strane odluke se samo formalno ispituju u državi priznanja. sustav prima facie evidence sustav međunarodnih konvencija

U suštini postoje dva sustava priznanja učinaka stranih odluka. Razlika između njih je u načinu na koji će se ostvariti učinci iz strane odluke:

izravno – ako se ostvaruju izravno, to znači da se učinci ostvaruju na temelju priznate strane odluke. Ovršna i druga odluka je strana, a ne domaća odluka. Ako učinci strane odluke dolaze do izražaja izravno, njihovo priznanje ima deklarativni značaj s djelovanjem ex tunc. Priznanje učinaka stranih odluka načelno treba biti ovakvo – deklarativno. Samo se tako uvažava strana odluka u potpunosti.

neizravno – ako se učinci ostvaruju neizravno, u državi priznanja donosi se, na temelju strane odluke, nova odluka čiji se učinci realiziraju. To je najočitije kod kondemnatornih stranih odluka. Ovršna i druga isprava je domaća odluka. Ako učinci strane odluke dolaze do izražaja tek njihovim priznanjem putem domaće odluke, ta odluka ima konstitutivni značaj s djelovanjem ex nunc.

21. 4) Posredno/neizravno priznaje učinaka stranih odluka (interpolacija ili dvostruka egzekvatura)

Ponekad izravno priznanje strane odluke nije moguće, jer nisu ostvarene tražene pretpostavke u državi priznanja. Najčešće je riječ o nepostojanju uzajamnosti s državom odluke. Strana odluka, čiji se učinci ne mogu priznati jer je donijeta u državi čiji se učinci ne priznaju, priznat će se najprije u trećoj državi koja se ubraja u one čije se odluke priznaju. Priznanjem strane odluke u trećoj državi, ova se izjednačava s domaćim odlukama te države. Nakon toga, takva se odluka može priznati i u državi u kojoj to inače ne bi bilo moguće. U ovakvim slučajevima govori se o interpolaciji ili dvostrukoj egzekvaturi.

22. 5) Incidentno priznanje učinaka stranih odluka

U postupku, koji je u tijeku pred sudom jedne države u nekoj pravnoj stvari, može se postaviti pitanje uvažavanja učinaka neke strane odluke, koji su važni za ishod tog postupka. U takvim slučajevima, učinci strane odluke imaju karakter prejudicijelnih pitanja koja treba riješiti sud pred kojim se odvija postupak. U takvim slučajevima sud dolazi u situaciju da cijeni učinke strane odluke, a da pri tome ne donosi posebnu odluku o njezinom priznanju. To je

200

incidentno priznanje učinaka stranih odluka. Da bi se učinci strane odluke uzeli u obzir, potrebno je da su ispunjene pretpostavke za priznanje stranih odluka koje se inače traže. O uvažavanju učinaka strane odluke ne donosi se posebna odluka i o tome se ne govori u dispozitivu odluke koja je donijeta u danom postupku, nego se navodi u njenom obrazloženju. Priznanje učinaka strane odluke vrijedi samo u postupku u kome je izvršeno.

Incidentno priznanje je moguće i prema hrvatskom pravu. Incidentno može odlučivati samo sud, ali u svakom postupku. Incidentno priznanje učinaka stranih odluka ne isključuje mogućnost da se pokrene i poseban postupak. Međutim, ako je o priznanju učinaka strane odluke već odlučeno u posebnom postupku, o toj se odluci ne može incidentno rješavati, jer odluka donesena u posebnom postupku nije ograničena samo na taj postupak.

23. Ovrha stranih odluka

Proglašenje strane odluke ovršnom treba razlikovati od njene ovršnosti. To su dva postupka koji se sukcesivno odvijaju. Oni mogu biti formalno odvojeni, ali nije isključeno da se provede samo jedan postupak. Provođenje dva postupka znači i donošenje dvaju odluka. Donošenje druge odluke ovisi o konačnosti prve odluke. Ako se provodi jedan postupak, donosi se jedna odluka kojom se odlučuje o ovršnosti strane odluke i dopušta njena prinudna ovrha.

Priznanje i ovrha stranih arbitražnih pravorijeka

24. Priznanje i ovrha stranih arbitražnih pravorijeka

Strani pravorijek će se priznati i njegova ovrha odrediti u RH osim ako sud u povodu prigovora stranke utvrdi da postoji neki od razloga previđenih u Zakonu o arbitraži.

24. Teorije priznanja i ovrhe stranih arbitražnih pravorijeka

Kontraktualna teorija – pravorijek nije odluka sudbene vlasti, nego proizlazi iz arbitražnog ugovora na kojemu se temelje njeni učinci. Radi se o pravnom poslu za koji vrijede propisi materijalnog prava.

Jurisdikciona teorija – radi se o rješavanju sporova umjesto državnih sudova, i takve odluke imaju karakter sudskih odluka. Ovo proizlazi iz okolnosti što učinci pravorijeka ne ovise samo o arbitražnom ugovoru, nego postoje jer ih država priznaje. U Hrvatskoj se strani pravorijeci tretiraju slično kao i strane sudske odluke.

Eklektičko gledište – pravorijek se tretira i kao pravni posao i kao sudska odluka.

25. Za priznanje učinaka stranog pravorijeka potrebno je:

da pravorijek postoji – ne smije biti poništen u državi u kojoj je donesen ili u državi na temelju čijeg je prava donesen;

da se radi o stranom pravorijeku – hrvatsko pravo usvaja kriterij mjesta arbitraže za razgraničenje domaćeg od stranog pravorijeka, pa se stranom arbitražnom odlukom smatra ona koja je donijeta u arbitražnom postupku čije mjesto nije bilo u Hrvatskoj, državna pripadnost pravorijeka određuje se prema mjestu arbitraže pri čemu se uglavnom smatra da je mjesto arbitraže ono u kojem je donijet pravorijek;

da su ispunjene propisane pretpostavke za prizanje učinaka stranog pravorijeka; te da je to utvrđeno u propisanom postupku.

Sama ovrha stranog pravorijeka, čiji su učinci priznati, ne spada u postupak priznavanja.

201

26. Koji je kriterij da li je pravorijek domaći ili strani? / Nabrojite kriterije za određivanje pripadnosti arbitražne odluke

teritorijalni kriterij – mjesto sjedišta arbitraže – strane su odluke one koje su donesene izvan područja države priznanja

personalni kriterij – primjena ne materijalnog nego postupovnog prava – strana odluka je ona koju nije donio sud (organ) države priznanja nego sud (organ) neke druge države

27. Strani pravorijek će se odbiti priznati po prigovoru protivne stranke ako sud utvrdi:

da ugovor o arbitraži nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan; ili da stranka u postupku nije bila sposobna sklopiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu ili da stranka nije

bila uredno zastupana; ili da protustranka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi

nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom; ili da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom, ili koji nije obuhvaćen njegovim

odredbama, ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži, s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koja joj nisu podvrgnuta, može priznati samo onaj dio odluke u kome se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji su bili podvrgnuti arbitraži (djelomično priznanje); ili

da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s odredbama Zakona o arbitraži ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka; ili

da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba Zakona o arbitraži; ili da pravorijek još nije postao obvezatan za stranke (dakle, mora biti konačan i ovršan); ili da je pravorijek po sudu zemlje u kojoj je ili po čijem je zakonu donijet, poništen ili je odgođeno nastupanje

njegovih učinaka.

28. Sud će propriu motu odbiti priznanje i ovrhu stranog pravorijeka ako utvrdi:

da predmet spora nije arbitrabilan prema hrvatskim zakonima; ili da bi priznanje ili ovrha pravorijeka bilo u suprotnosti s hrvatskim javnim poretkom.

202

UREDBA VIJEĆA BR. 44/2001. O SUDSKOJ NADLEŽNOSTI, PRIZNANJU I OVRSI ODLUKA U GRAĐANSKIM I TRGOVAČKIM PREDMETIMA, BRUXELLES I.

Nadležnost

Opća nadležnost

1. Kako je u uredbi riješeno pitanje nadležnosti?

Uredba opću međunarodnu nadležnost utvrđuje na osnovi tuženikova prebivališta. "Osobe s prebivalištem u jednoj od država članica utužuju se bez obzira na njihovo državljanstvo pred sudovima te države".

Pojam prebivališta fizičkih osoba treba utvrđivati po unutrašnjem pravu države članice pred čijim sudom je pokrenut postupak, dakle po legis fori.

Posebne nadležnosti

nadležnost mjesta izvršenja ugovora – ako je predmet postupka ugovor ili iz ugovora, osoba s prebivalištem u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici pred sudom mjesta izvršenja obveze o kojoj se radi

nadležnost u predmetu uzdržavanja – posebno pravilo za uzdržavanje propisuje međunarodnu nadležnost tijela države u kojoj vjerovnik uzdržavanja ima prebivalište ili uobičajeno boravište, ili u slučaju daje zahtjev za uzdržavanje pridružen zahtjevu za odluku o statusnom pitanju pred sudom koji je prema svom pravu nadležan za odlučivanje o tom pitanju, osim ukoliko je nadležnost zasnovana samo na državljanstvu jedne od stranaka

nadležnost u predmetu izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete – utvrđuje se nadležnost suda mjesta gdje je štetna radnja učinjena ili može biti učinjena

posebna protektivna pravila za osiguranje, potrošačke ugovore i ugovore o radu

2. Na koji način Uredba br. 44/2001 odredbama o nadležnosti u pojedinačnim ugovorima o radu štiti posloprimca?

Uredba štiti pored potrošača i posloprimce tako da za njih kao tužitelje utvrđuje posebne nadležnosti i ograničava polje primjene sporazuma o sudskoj nadležnosti.

Isključiva nadležnost

3. Isključiva nadležnost predviđena kod Uredbe br. 44/2001?

Uredbom se za određene materije propisuje isključiva nadležnost, pri čemu se odstupa od opće poveznice tuženikova prebivališta i utvrđuje nadležnost prema najbližoj vezi vrste predmeta s određenim pravnim poretkom države članice:

za stvarna prava na nekretninama, najam i zakup za tužbe kojima je predmet valjanost, ništavost ili prestanak trgovačkog društva, druge pravne osobe ili

udruženja fizičkih ili pravnih osoba ili valjanosti odluka njihovih tijela za tužbe kojima je predmet valjanost upisa u javne registre za tužbe kojima je predmet valjanost patenata, žigova, uzoraka ili modela

203

za tužbe vezane uz prisilno izvršenje odluka (ovrhe)

Sporazum o nadležnosti

4. Oblik ugovora o međunarodnoj nadležnosti prema Briselskoj konvenciji

U pravilu mogu se stranke sporazumjeti da će sud ili sudovi jedne države članice biti nadležni ako barem jedna od njih ima prebivalište na području jedne države članice.

Sporazum je valjan samo ako je zaključen u propisanom obliku i to:

pismeno ili usmeno s pisanim dokazom; u obliku koji odgovara praksi što su je stanke i uspostavile, ili u međunarodnoj trgovini, u obliku što odgovara trgovačkom običaju koji su stranke poznavale ili trebale

poznavati, i koji ugovorne stranke takvih vrsta ugovora općenito priznaju i redovito primjenjuju (čl. 23. st. 1. a) b) c)).

Čl. 24. utvrđuje tzv. prorogatio tacita. Uspostavlja se nadležnost suda države članice ako se tuženik upustio pred njim u postupak. To se međutim ne odnosi na slučajeve u kojima je propisana isključiva nadležnost ili ako se tuženik upustio u postupak samo radi osporavanja nadležnosti.

Priznanje i ovrha inozemnih odluka

1. Koje je pravilo a koja iznimka prema Briselu kod priznanja i ovrhe inozemnih odluka?

Načelo: sudske odluke drugih država članica priznaju se (čl. 33.) Iznimno, priznanje se može odbiti zbog razloga navedenih u čl. 35. i čl. 36. Uredbe.

Automatsko priznanje odluka država članica koje ulaze u polje primjene čl. 1; za priznanje odluka trećih država treba primjenjivati nacionalni režim.

Taksativno nabrojani razlozi odbijanju priznanja i ovrhe strane odluke ujedno su i obligatorni:

ukoliko je neka od tih pretpostavki ispunjena - priznanje se strane odluke odbija; ukoliko niti jedna nije ispunjena – priznanje se mora provesti; ne primjenjuju se norme unutarnjeg prava, čak i onda kada su povoljnije za priznanje.

2. Koje odluke ulaze u režim Brisel I? čl. 32.

Svaka odluka koju donese sud neke države članice, bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva, uključujući presudu, nalog, odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudski službenik.

“Odluka mora potjecati od sudskog tijela države članice koje na temelju vlastitog ovlaštenja odlučuje u predmetu između stranaka.“” C-414/92, 2. lipnja 1994., C-414/92, 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren

Nije važna vrsta suda (npr. sudovi opće nadležnosti, trgovački, radni, obiteljski, kazneni sudovi (u adhezijskom postupku), itd.).

Obuhvaćene su i sudske odluke koje ne donose suci, već drugi službenici suda: npr. odluke koje u Njem. donosi Rechtspfleger.

204

Nevažan je naziv i oblik sudske odluke.

Podobne su za priznanje i odluke kojima se tužba odbacuje kao nedopuštena.

Nisu obuhvaćene odluke upravnih tijela, čak ni onda kada se odnose na “građanske ili trgovačke predmete” u smislu čl. 1. st. 1.

Nisu obuhvaćene odluke:

sudova država nečlanica nedržavnih (privatnih) sudova međunarodnih sudova

Odluke kojima sud države članice upravlja postupkom nisu odluke u smislu članka 32.

Privremene mjere su odluke u smislu čl. 32. (osim ako su donesene ex parte).

Sudske nagodbe, čak i kad se njima okončava postupak, nisu odluke u smislu Uredbe jer su one „u bitnome ugovorne prirode u smislu da njihove odredbe ovise prvenstveno o namjeri stranaka“.

Sudske nagodbe uređene su poglavljem IV. Uredbe.

2. Pozitivna pretpostavka prema Briselu I.

nema klasične pravomoćnosti! Kada je priznanje strane odluke glavna stvar, do zaustavljanja postupka može doći tek na inicijativu stranke

kada se traži priznanje odluke protiv koje je uložen "redovan pravni lijek" čl. 37.

3. Negativne pretpostavke za priznanje

Ne priznaje se odluka:

ako bi priznanje bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se traži ako je povrijeđeno pravo na obranu (ako dostava nije bila pravilna ili pravovremena) tj. propuštanje dostave

tužbe tuženiku, ako se tuženik nije upustio u postupak ako je nespojiva s drugom postojećom odlukom koja je donesena između istih stranaka u državi članici u

kojoj se traži priznanje ako je nespojiva s prethodnom odlukom koja je donesena u drugoj državi članici ili u trećoj državi – dakle u

državi koja nije država članica – u sporu o istom zahtjevu i između istih stranaka no samo u slučaju ako ta odluka ispunjava potrebne pretpostavke u državi u kojoj se traži priznanje ili je već priznata

2. Javni poredak prema Briselu I

- Priznanje će se odbiti ako bi bilo očito protivno javnom poretku države u kojoj se ono traži. (čl. 34/1)- Uredba ne definira javni poredak.- Ljudska prava svakako čine javni poredak EU i njezinih država članica: Temeljna prava zajamčena Europskom

konvencijom o zaštiti ljudskih prava iz 1950. i koja proizlaze iz ustavnih tradicija koje su zajedničke državama članicama, tvore opća načela prava Unije (čl. 6. st. 2. UEU)

- Odluka Suda EZ u predmetu C-7/98 Krombach 28. ožujka 2000.: sprječavanje tuženika u iznošenju njegove obrane ulazi u kategoriju temeljnog ljudskog prava zajamčenog između ostalih čl. 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i čl. 6. st. 2. UEU - priznanje tako donesene odluke može se smatrati povredom javnog poretka foruma.

205

- Svaka država članica samostalno odlučuje o tome koja pravila tvore njezin javni poredak, ali granice pojma javnog poretka su stvar tumačenja Uredbe.

- Restriktivna primjena iznimke javnog poretka: “očito protivno javnom poretku” teleološko tumačenje: svrha Uredbe je slobodno kretanje sudskih odluka

3. Postupovne nepravilnosti prema Briselu I

Povreda prava na saslušanje čl. 34. t. 2.: odluka suda druge države članice neće se priznati ako: tuženiku koji se nije upustio u postupak, pismeno kojim se pokreće postupak ili drugo odgovarajuće pismeno, nije bio dostavljeno pravodobno i na način koji mu omogućuje da pripremi svoju obranu, osim ako je tuženik propustio uložiti pravno sredstvo protiv odluke, iako mu je to bilo moguće.

Upuštanje tuženika u postupak:

– ocjenjuje se autonomno (u skladu s Uredbom o dostavi), a ne prema lex processus ili lex fori– U smislu čl. 34. t. 2. tuženik se upustio u postupak ako je on ili njegov punomoćnik iznio sudu

argumente u svoju obranu iz čega se može zaključiti da je saznao da je postupak protiv njega pokrenut te da je imao dovoljno vremena da pripremi obranu (C-172/91, Sonntag v. Waidmann)

Pravodobna dostava pismena:

– ona koja daje dovoljno vremena tuženiku da pripremi obranu– u praksi sudova država članica, mjesec dana od uredne uglavnom se smatra dovoljnim vremenom– manje od mjesec dana – ovisno o okolnostima slučaja (npr. vrijeme koje je razumno potrebno za

prijevod, izbor i imenovanje punomoćnika, je li dostava obavljena u vrijeme godišnjih odmora i sl.)Način dostave:

– prema BK, tražilo se da dostava bude “uredna”– prema BU, pismeno mora biti dostavljeno „na način koji omogućuje tuženiku da pripremi svoju

obranu”– puke formalne neregularnosti ne sprečavaju priznanje, ako je tuženik u stvarnosti na vrijeme saznao

za pokretanje postupka– u prvom planu je cilj (pravo na saslušanje), a ne forma– ako je dostava učinjena prema Uredbi 1348/2000, onda je ova pretpostavka u svakom slučaju

ispunjena

4. Nespojivost s odlukom suda države članice ili treće države prema Briselu I (čl. 34. t. 3. i 4.)

Odluka suda druge države članice neće se priznati ako je nespojiva s:

odlukom donesenom između istih stranaka u državi članici u kojoj se priznanje traži (čl. 34. t. 3.) odlukom donesenom u drugoj državi članici ili u trećoj državi između istih stranaka u sporu o istom zahtjevu,

ukoliko ranija odluka ispunjava pretpostavke za priznanje u državi članici u kojoj se priznanje traži (čl. 34. t. 4. Uredbe)

Odluke su proturječne ako se njihove pravne posljedice međusobno isključuju, C-145/86, Hoffmann v Krieg.

Nevažno je pritom odnose li se odluke na isti pravni predmet: tužiteljica je tražila priznanje njemačke odluke o uzdržavanju pred nizozemskim sudom, gdje je već postojala odluka o uzdržavanju donesena u postupku razvoda braka.

206

5. Litispendencija prema Briselu I

Litispendencija u državi priznanja ili drugoj državi članici ne predstavlja razlog za odbijanje priznanja!

6. Nadležnost suda odluke prema Briselu 1

Nadležnost suda koji je donio odluku načelno se ne može preispitivati (čl. 35. st. 3).

Iznimka javnog poretka ne primjenjuje se na pravila o nadležnosti (čl. 35. st. 3).

Npr. Krombach: njemački sud dužan je priznati odluku francuskog kaznenog suda kojom je odlučeno o građanskoj odgovornosti optuženika, bez obzira na to što se sud oglasio nadležnim samo temeljem toga što je žrtva kaznenog djela bila francuska državljanka.

207