UVOD

Čovjek je društveno biće. Život u zajednici znači prihvaćanje određenih

normi i pravila; prije su imale izvorište u religiji, a danas im je podloga gospodarski i

politički interes.

Pojam politike je evoluirao tako da se danas može shvaćati dvoznačno:

- kao ukupna djelatnost vođenja i upravljanja državm

- kao određeni smjer i metode u vođenju države ili stranke.

Sociologija politike je disciplina koja proučava politiku kao društvenu pojavu

orgniziranja života u zajednici koja poćiva na odnosima podređenosti i nadređenosti.

Proučava najprije procese i političke ustanove, tj. vladanje i vlast.

Vlast i moć su pojmovi koji se vezuju uz politiku. Vlast je odnos između ljudi

koji obilježava nadređenost i nadmoć jednih nad drugima; utjecaj nadređenih na

ponašanje podređenih, korištenje sredstava sile, prinude i nasilja. Moć je mogućnost

jednog čovjeka ili grupe ljudi da ostvare svoju volju u zajedničkom djelovanju, čak i

unatoć otporu ostalih koji u tom djelovanju sudjeluju.

Čovjekov život je vezan uz zajednicu. Vrijednosti kojima on teži su sloboda i

pravednost. Zakoni su pravila koje propisuje država kao principe poželjnog

ponašanja koje njeni građani moraju slijediti, inače slijede sankcije.

Suvremena politička sociologija ne može se razumjeti bez radova Maxa

Webera. To vrijedi i za teoriju klasa, upravljanja, filozofiju znanosti, sociologiju

religije, organizacije… Međutim naravno da su prisutni mnogi radovi i djela ostalih

sociologa i znanasvenika.

2

1. POLITIKA

Politika se kroz povijest različito određivala. U izvornom grčkom smislu

politika je djelatnost koja se odnosi na polis, na uređenje zajedničkog života u polisu,

koja teži ostvarenju ideje o dobroj i pravednoj zajednici. Klasična politička filozofija

zato ju je shvaćala kao najviši stupanj čovjekove praktične djelatnosti te uzdizala kao

umijeće razborita i pravedna vladanja (državništvo).

Danas prevladavaju dva značenja. Prvo, shvaćena je kao sposobnost

postizanja kompromisa i konsenzusa, rješavanja sukoba pregovorima i sporazumom,

"umjetnost mogućeg". Drugo, shvaćena je kao težnja za moći, sposobnost nametanja

svoje volje drugima kako bi se postigli određeni ishodi ili rezultati.

Weber je razlikovao one koje žive za politiku i one koji žive od politike.

Onaj koji živi za politiku stvara od politike cilj svog života, a ne izvor prihoda, bilo

zato što nalazi mogućnost uživanja u pukom posjedovanju vlasti ili zato što mu ta

djelatnost omogućuje da nađe unutarnju ravnotežu i izrazi svoju osobnu vrijednost

stavljaući se u službu "stvari" koja daje smisao njegovu životu. Onaj koji živi od

politike je profesionalac, koji je politiku pretvorio u sredstvo zarađivanja za život.

Broj takvih raste s demokratizacijom politike, usponom stranaka i sve većom

autonomijom političkog u odnosu prema upravi. Naime, moderne države obilježava

proces racionalizacije, kojeg je bitna značajka uspostava racionalne birokracije koja

preuzima posao upravljanja. Tehnička nadmoć birokacije proizlazi iz njezine

racionalne organizacije i njezina načina rada, koji se zasniva na primjeni apstraktnih

pravila. Pravi političari imaju tri osobine koje njihovu djelatnost čine nadmoćnom

djelatnosti birokracije:

a) strast u smislu "stvarnosti", tj. strastvene odanosti nekoj stvari, Bogu

ili demonu koji njome upravlja

b) sposobnost dobre procjene - sposobnost da sabran i hladnokrvan pusti

da stvarnost djeluje na njega i da prema tome umije ljude i stvari

držati na distanciji

c) osjećaj odgovornosti - podrazumijeva djelovanje u kojemu se vodi

računa o realnostima života - onaj koji djeluje u skladu s etikom

odgovornosti ne uzima u obzir samo željeni cilj, već priznaje

3

konfliktno mnoštvo ciljeva, pa zato cilj, sredstva, posljedice i situaciju

uključuje u svoje kriterije za praktičnu odluku.

Razlika između političara i upravnih funkcionara je za Webera razlika između

politike i birokratskog upravljanja. Riječ je o razlici između svakodnevnog posla

upravljanja koji obavlja birokracija i politike koju je Weber odredio kao "težnju

prema sudjelovanju u moći ili prema utjecaju na raspodjelu moći, bilo između država

ili u okviru neke države između grupa ljudi koje ona obuhvaća".

Schäffle razlikuje "tekući državni život" od "politike". Prvo obuhvaća

postignuto stanje ravnoteže, ono što je utvrđeno, što se u praksi odnosi na rješavanje

tekućih držanvih poslova na osnovi zakona i drugih propisa. Drugo obuhvaća sam

proces stvaranja, ono što je promjenjivo, što nastaje, što se praktično odnosi na

poduzimanje novih mjera, djelovanje na promjenu važnih dijelova ustavnog poretka,

prekidanjem s nekim ustaljenim praksama i sl.

4

2. MOĆ I VLAST

2.1. Pojam moći

Pojam moći u socijalnu znanost uveo je Thomas Hobbes za kojeg moć

čovjeka čine sredstva kojima on trenutačno raspolaže radi dobivanja nekog budućeg

vidljivog dobra. Moć ima dva izvora - ona je prirodna, koju čine iznimne tjelesne i

duhovne sposobnosti, neobična snaga, tjelesna kondicija, mudrost, plemenitost, ili

instrumentalna, koja se zasniva na tim sposobnosti-ma i sretnom stjecaju okolnosti.

No najveća ljudska moć je moć države ili moć najvećeg broja ljudi udruženih

sporazumom u jednu osobu, prirodnu ili građansku.

U sociologiji je pojam moći afirmirao Weber, koji je moć odredio kao

"stupanj vjerojatnosti da će u nekom društevnom odnosu pojedinci uspjeti i u slučaju

otpora nametnuti svoju volju drugima, bez obzira na čemu ta vjerojatnost počiva".

Obojica moć vide kao određenu sposobnost, sredstvo za postizanje nekog dobra, koja

se odnosi na stjecaj sretnih okolnosti ili odnose među ljudima.

Parsons moć vidi kao mogućnost da se mobiliziraju društveni resursi za

postizanje ciljeva za koje se javnost opredijelila. On definira moć kao "opću

sposobnost koja omogućuje da se osigura ispunjavanje određenih dužnosti od

jedinica jednog sustava kolektivne organizacije, kad su te dužnosti legitimne s

obzirom na kolektivne ciljeve i kad se, u slučaju odbijanja, može očekivati primjena

opipljivih sankcija, koji god modalitet bio izabran za provođenje tih sankcija".

Moć kao sposobnost utjecaja na druge ljude, mogućnost nametanja naše volje

drugima kako bi činili ono što mi želimo, jest Weberovo određenje moći. Ono

pretpostavlja shvaćanja društva kao arene za stalnu borbu među pojedincima i

grupama za stjecanje dobara i vrijednosti. Moć je sposobnost da prisilimo druge na

djelovanje koje inače ne bi poduzeli, tu sposobnost pojedinci i grupe stječu na

temelju posjedovanja određenih resusra (položaja, novca, znanja) u određenoj većoj

količini. Tri su lica moći:

1. Moć kao odlučivanje;

- R. Dahl istraživao je strukturu moći u gradiću New Havenu pošavši od

stajališta da je moć mogućnost sudjelovanja u donošenju odluka te da se

5

stoga zaključci o strukturi i distribuciji moći mogu donijeti tek nakon

pomnog ispitivanja ključnih političkih odluka, i to tako da se utvrde osobe ili

grupe koje su aktivno sudjelovale u njihovu donošenju, da se ispita njihovo

stvarno ponašanje u tom procesu te analizira ishod tog procesa odlučivanja –

ta su istraživanja potvrdila pluralističko stajalište da je politička moć u nekoj

zajednici podijeljena na mnoštvo različitih subjekata.

2. Moć kao postavljanje dnevnog reda;

- P. Bahrach i M. Baratz primijetili su da Dahlovo istraživanje moći i druga

istraživanja ispituju samo jedno lice moći, a da im izmiče drugo, važnije lice

- moćan i najmoćniji je onaj tko odlučuje o čemu će se uopće odlučivati.

3. Moć kao duhovna kontrola, odnosno sposobnost utjecaja na druge oblikovanjem

njegovih mišljenja, želja i potreba;

- Steven Lukes primjećuje da se shvaćanjem moći kao sposobnosti pojedinca

da ostvari svoju volju unatoč otporu zanemaruju kolektivne snage, socijalne

strukture i kulturni obrasci koji uvjetuju ponašanje cijelih skupina.

- on tvrdi da postoji nevidljiva moć u socijalnim strukturama koja manipulira

ljudskim željama i potrebama.

2.1.1. Izvori i oblici moći

Weber je moć smatrao univerzalnim fenomenom, mijenjaju se samo njezini oblici i

sredstva. Za njega je moć sociološki amorfna; sve zamislive ljudske osobine i sve

zamislive konstelacije mogu biti osnova za provedbu svoje volje u nekoj danoj situaciji –

ta se volja može nametnuti novcem, silom i uvjeravanjem. Prisila podrazumijeva upotrebu

fizičke sile, što može dovesti do tjelesnog kažnjavanja. Utjecaj se ostvaruje novcem, tj.

materijalnim nagrađivanjem, te ideološkim uvjeravanjem i manipulacijom u različitim

oblicima.

Michael Mann u razlikuje četiri oblika moći: ekonomska, ideološka,

politička i vojna moć. Ekonomska moć izvire iz kontrole nad sredstvima za

proizvodnju, ideološka moć je moć nad idejama i uvjerenjima, politička moć se

izražava u djelatnosti države, a vojna se temelji na uporabi fizičke sile.

6

Za Manna je moć sposobnost postizanja ciljeva ovladavanjem okolinom. Ona može

biti obilježje pojedinca (distributivna moć) kao njegova sposobnost da navede druge

da sudjeluju u ostvarenju njegovih ciljeva, ili obilježje društvenih skupina

(kolektivna moć) kao moć koju demonstrira jedna grupa nad drugom (npr. kad jedna

država kolonizira drugu).

Moć može biti ekstenzivna kao sposobnost organiziranja velikog broja ljudi

na velikom području radi minimalne suradnje (npr. crkva i vjernici) ili intenzivna kao

sposobnost čvrste organizacije i snažne mobilizacije sudionika (npr. moć neke sekte).

Moć može biti autoritativna, koja se izražava preko svjesnih zapovijedi i njihova

svjesnog poštovanja ili difuzna, koja se širi spontano i nije rezultat zapovijedi. Mann

priznaje veliku važnost ekonomske moći, no smatra da ona nije jedini izvor socijalne

moći te da su i tri druga izvora važna. Smatra da neka skupina u nekom društvu može

monopolizirati 2 ili 3 izvora moći, ali ukupna moć nikada nije u jednim rukama.

Šest je strategija ograničavanja moći:

1. neutraliziranje moći – sredstva: konstitucionalizam i legalizam - rastvaranje

političke moći u pravne odnose i forme, inzistiranje na pravnoj proceduri.

Najstarija i najprihvaćenija strategija – nalazimo je od Lockea, Montesqueua,

Kanta do suvremene proceduralne demokracije

2. smanjivanje opsega moći – sredstvo: smanjivanje ovlasti i funkcija države –

reduciranje funkcija države, prenošenje njezinih ovlasti i funkcija na društvo kao

sferu slobodne i spontane razmjene. Koncepcije minimalne, ograničene, legalne

države

3. kontrola upotrebe moći – sredstva: opozicija i javnost - nadzor vlastodržaca i

razotkrivanje zloupotreba moći. Pretpostavke - sloboda govora i tiska, imunitet

zastupnika

4. raspodjela moći – sredstva: horizontalna dioba vlasti između izvršne,

zakonodavne i sudske te vertikalna podjela nadležnosti između centralne i lokalne

vlasti, odn. federalne države i federalnih jedinica (federalizam); dekoncentracija i

decentralizacija moći

5. disperzija moći – sredstvo: organizacijski i socijalni pluralizam, stvaranje mnoštva

konkurirajućih centara moći, pravnim priznanjem slobode organiziranja, te

zakonskim ograničenjem korištenja monopolskog položaja nad nekim izvorom

7

moći. Dahlova ideja poliarhije – različite grupe kontroliraju resurse za stjecanje

političke moći (novac, status, znanje), ali svaka kontrolira tek mali dio

6. uravnoteživanje moći – sredstvo: zaštita i predstavništvo manjina i politički

depriviranih, pozitivna diskriminacija – manjinske i ženske kvote.

2.2. Vlast

Vlast je vjerojatnost da će se određene osobe pokoriti naredbi određenog

sadržaja. Razlika između moći i vlasti jest u tome što vlast pretpostavlja određen

stupanj pokoravanja i pristanka, dok se moć može zasnivati na pukoj prisili. Iako je

difuzna, moć povijesno uvijek vodi k vlasti. Vlast je koncentrirana, centralizirana i

običajima ili propisima formalizirana moć zapovijedanja, što podrazumijeva

poslušnost većeg broja ljudi. To uključuje i podilaženje masama kako bi vlast dobila

legitiman oblik, tj. dobrovoljan pristanak podređenih.

Vlast je po Weberu jedan od najvažnijih elemenata djelovanja zajednice.

Vlast i način njenog vršenja čine od amorfnog djelovanja zajednice racionalno

udruživanje ili pak struktura vlasti i njen razvoj formiraju djelovanje zajednice prema

određenom cilju. Vlast je poseban oblik moći – kod kojeg primarni cilj nije čisto

ekonomski interes. Međutim, ekonomska je moć česta posljedica vlasti, te ujedno i

jedno od njenih najvažnijih sredstava. Pored toga, način primjene ekonomskih

sredstava u cilju očuvanja vlasti, presudno utječe na vrstu strukture vlasti. Vlast

Weber direktno povezuje s upravom; svaka vlast se izražava i funkcionira kao

uprava. Svakoj upravi je potrebna vlast, jer za vođenje uprave uvijek treba nekome

dati u ruke bilo kakvu moć zapovijedanja.

Element dobrovoljnog i svjesnog podvrgavanja, internaliziranog i

legitimiziranog sustava normi sastavni je dio tog pojma. Vlast se temelji na

legitimizaciji, opravdanju i prihvaćanju poretka od strane podanika/građana.

Legitimacija ima zadaću institucionalnu zbilju učiniti objektivno provodivom i

subjektivno prihvatljivom .

8

2.2.1. Tipovi legitimne vlasti

Već je u 1970-ima uočeno da demokratska država ima problema s

legitimitetom, tj. da teško održava povjerenje u svoju vlast. Prema Weberu, država

kao zajednica koja ima monopol fizičke sile mora biti legitimna, podvlašteni moraju

vjerovati da su njezina uloga i djelovanje opravdani. On razlikuje tri tipa legitimne

vlasti: a) Tradicionalna vlast svoju legitimnost temelji na svetosti i vječnoj važnosti

tradicije. Tako se legitimirala vlast feudalnih vladara, a danas se na tom tipu

egitimnosti održavaju vladajuće dinastije u Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji itd.

b) Karizmatska vlast temelji svoju legitimnost na iznimnim osobinama vođe,

njegovoj sposobnosti da okuplja, mobilizira i vodi mnoštvo. Podređenost

takvoj osobi je emocionalni odnos, koji ona mora poticati i održavati (vjerski

vođe, diktatori, Hitler…).

c)Legalno-racionalna vlast temelji se na moći prava. Vlast se ne prihvaća

zbog kvaliteta osobe, već zbog vjerovanja u ispravnost poretka zasnovanog na

neosobnim, apstraktnim i jednako važećim pravilima. Taj tip vlasti svojstven

je modernim demokratskim državama.

9

3. DRŽAVA

3.1. Definicija države

Država je, prema Weberu, skup društvenih organizacija i institucija koji na

određenom teritoriju posjeduju monopol primjene sile.Marcel Prélot državu određuje

kao političku instituciju koja obuhvaća mnoštvo javnih i privatnih institucija, pa se i

može nazvati "institucijom institucija". Država ima tri posebna obilježja:

1. veliko stanovništvo kojem država daje jedinstvo

2. teritorijalnu osnovu jer je prije svega prostorna pojava

3. političku vlast, element po kojem se razlikuju vladajući i podanici

Država se uobičajeno definira kao zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju

pod nekom suverenom vlasti.

3.2. Teorije države

U političkoj sociologiji razlikuje se pet osnovnih skupina teorija o državi:

1. evolucionističke koordinacijsko-funkcionalističke teorije – vide državu kao tijelo ili

instituciju koja ima regulacijsku ulogu u društvu ili kao podsustav koji obavlja

funkciju koordinacije važnih društvenih poslova, a razvija se u skladu s potrebama

i zahtjevima razvoja društva

- država je u nekom smislu "mozak" društva

- za Durkheima država ima regulacijsku ulogu i moralnu svrhu

2. liberalno-individualističke teorije – polaze od poimanja države kao skupa javnih

institucija ili javnih službenika, ponajprije na razini središnje vlasti

- u klasičnom liberalizmu razvijena je teorija minimalne države, koju

zagovaraju suvremeni neoliberali i libertarijanci

- Friedrich von Hayek u knjigama Ustrojstvo slobode i Zakon,

zakonodavstvo i sloboda tvrdi da upletanje države u društvo treba ograničiti

na donošenje općih propisa

10

- Robert Nozick u djelu Anarhija, država i utopija dokazuje da pojedinci

imaju neka prava koja su toliko temeljna da se moraju poštovati bez obzira

na navodne koristi koje bi društvo moglo imati njihovim ograničavanjem ili

kršenjem

3. pluralističke teorije – odbacuju državu kao središnji pojam, smatrajući je samo

jednim od udruženja koje teži da bude najmoćnije

- moderni pluralisti (Dahl, Lindblom) dokazuju da se moć u društvu i

političkom procesu raspoređuje nehijerarhijski i kompetitivno te umjesto

države rabe pojam političkog sustava koji bolje opisuje novu realnost

- za pluraliste izvorne i vodeće snage državnog djelovanja dolaze iz

društvenih izvora

4. marksističke teorije – državu shvaćaju kao političku instituciju ili strukturu koja

izravno ili neizravno zastupa interese kapitala i vladajuće klase u društvu te se

brine o održanju sustava kapitalističke dominacije; pritom se razlikuju dvije

temeljne orijentacije;

- instrumentalisti državu vide poglavito kao neutralno oruđe za vršenje

političke vlasti, koje svaka klasa dok ga kontrolira, može upotrijebiti kako

bi unaprijedila vlastite interese

o kao zagovornik ovog pristupa – Ralph Miliband u djelu Država u

kapitalističkom društvu dokazivao je da je vladajuća klasa

kapitalističkog društva ona klasa koja posjeduje i kontrolira sredstva za

proizvodnju i koja je sposobna koristiti se državom kao instrumentom

društvene dominacije

- strukturalisti dokazuju da je irelevantno tko kontrolira državu zato što ona

svojom pozicijom, strukturom i ulogom utjelovljuje temeljnu vezanost uz

kapital a protiv podređenih klasa

o Claus Offe u knjizi Strukturni problemi kapitalističke države dokazuje

da iz same strukturne moderne države slijedi da ona organizira kapital i

dezorganizira radničku klasu

5. institucionalno-etatističke teorije nastale su kao reakcija na teorije koje državu

vide kao izraz političkog utjecaja društvenih snaga te nastoje pokazati da država

11

ima značajan stupanj autonomije od društva i da postoje posebni interesi državnog

aparata koji se ponekad razilaze s interesima većeg dijela društva

- Eric Nordlinger u djelu Autonomija demokratske države upućuje tri

osnovna prigovora neoliberalnim, pluralističkim i marksističkim teorijama

države: zanemaruju mogućnost da se želje i ciljevi mogu u istoj mjeri

odraziti na javnu politiku kao i želje cijelog društva; ne razmatraju

mogućnost da državni aparat ima svoje posebne interese koji su suprotni

željama društva; ne uzimaju u obzir stvarno autonomno djelovanje države i

načine da se ono još i poveća.

3. 3. Država i društvo

Društva su sistemski povezane cjeline sastavljene od samostalnih dijelova.

Promjene u jednom dijelu utječu na promjene u drugim dijelovima, te ukupnosti sistema.

Postojeće snage društva djeluju tako da održavaju postojeću organizaciju i ustroj, ta

da je svaka promjena u skladu s prirodnim razvitkom sustava.

U predindustrijskim društvima je glavni zločin bio protivljenje,

omaložavanje, ignoriranje vjere i sl. Društvo (crkva i plemstvo) se brinulo za

sankcije (vješanje, spaljivanje, odsjecanje dijelova tijela i sl.). Isto tako, ubistvo nije

shvaćeno kao ozbiljan zločin, otac je imao pravo odlučivati o životu i smrti članova

svoje obitelji. U industrijskim društvima se promijenila priroda kažnjavanja (zatvor,

protjerivanje, uvjetna ograničenja, novčane kazne), glavni oblik kažnjavanja je kroz

institucije suda i zatvora.

Država je od svoga nastanka imala veliku ulogu u društvu, posebno u gospodarstvu;

Andrew Haywood razlikuje pet oblika države:

1. minimalna država – svojstvena liberalnom razdoblju razvoja kapitalizma u 19.st.

kada se država postavlja kao zaštitno tijelo, a njezine se funkcije svode na održanje

mira i socijalnog poretka (ograničeno se upliće u društvo)

2. razvojna država – obilježena je važnom ulogom države u poticanju ekonomskog

rasta, osobito u industrijalizaciji (npr. Japan u Meiji razdoblju)

12

3. socijaldemokratska država – usmjerena je prema socijalnoj promjeni u skladu s

načelima jednakosti i socijalne pravde; taj tip države karakterističan je za zemlje u

kojima je u dužem razdoblju na vlast bila socijaldemokratska stranka (npr. Austrija

i Švedska)

4. kolektivistička država – stavljanje ekonomskog života pod državnu kontrolu

(primjer su komunističke zemlje s centralnoplanskim sustavima)

5. totalitarna država – krajnja i najekstenzivnija forma državne intervencije; pod

državnu kontrolu stavlja ne samo ekonomiju već i obrazovanje, kulturu, religiju,

obiteljski život (npr. Staljinov SSSR, Hitlerova Njemačka, Huseinov Irak).

3.4. Država i nacije

Država koja se specifično izjašnjava kao domovina određene

nacije naziva se nacionalna država i većina modernih država spada u tu

kategoriju iako možda postoje oštri sporevi o njenom legitimitetu.

Nacionalna država je specifični povijesni oblik političke organizacije koja nastaje na

osnovu različitih načina povezivanja i ujedinjavanja nacije i države. Nacionalna država je

oblik države ili političkog identiteta koji osigurava suverenitet nad teritorijem određene

nacije i time osigurava svoj legitimitet. Ideja nacije-države je povezana s pojavom

modernog sustava država od Westphalskog ugovora 1648.

Zapadni pojam nacije-države uključuje:

1. kontrolu nad određenim teritorijem

2. nezavisni, relativno centralizirani administrativni aparat

3. političku strukturu, pravni sustav, gospodarstvo, valutu, obrazovni sustav

4. kulturu definiranu jezikom, umjetnošću, običajima, religijom

5. rituale identifikacije – za poticanje solidarnosti.

Čimbenici koji povećavaju poziciju moći nacije-države:

1. Suverenost, integritet i stabilna administrativna kontrola nad određenim teritorijem

preduvjeti su da država bude u mogućnosti provoditi određenu politiku

13

2. Države s redovitim i znatnim izvorima prihoda moćnije su od onih koje te prihode

nemaju

3. Države u bogatim društvima lakše donose odluke o povećanju poreznih stopa od

onih država koje upravljaju siromašnim društvima (što ujedno jača njihovu moć)

4. Države koje su primorane posuđivati velike količine novca biti će u nepovoljnijoj

poziciji od onih čiji su prihodi dovoljni za financiranje svih aktivnosti

5. Države mogu povećati vlastitu moć ako uspiju regrutirati najsposobnije i

najobrazovanije članove društva u svoje redove

3.5. Civilno društvo

Demokratska društva karakterizira supostojanje triju sektora: javnoga (država),

privatnog (tržište) i građanskog (civilno društvo). Definicija civilnog društva ima koliko i

autora koji o tome pišu. Uglavnom se svi slažu da je to područje institucija, organizacija,

mreža i pojedinaca smještena između obitelji, države i tržišta, u koje se ljudi udružuju

dobrovoljno radi zagovaranja svojih zajedničkih interesa. U svojoj najjednostavnijoj

formi, civilno društvo predstavlja skup institucija i udruga/organizacija koje spajaju ljude

uz vladu i privatni sektor.

Najkraće rečeno, civilno društvo jesu građani koji se aktivno i slobodno upliću u

sve sfere društvenog djelovanja. Ono obuhvaća mrežu brojnih dobrovoljnih udruga i

nevladinih organizacija. Za sudjelovanje u civilnom društvu smatra se nužnom pravna

osobnost pojedinca što naći da djeca ne pipadaju civilnom društvu nego obitelji. U

suvremenom demokratskom društvu pod civilnim društvom se podrazumijeva javna

djelovanja koja nisu pod izravnim nadzorom države: javnost, dobrovoljne udruge,

interesne skupine, političke stranke i društveni pokreti.

14

4. TIPOVI POLITIČKIH POREDAKA

4.1. Demokracija

U Gettysburškoj adresi iz 1863.g. Abraham Lincoln je odredio demokraciju kao

vladavinu naroda, od naroda, za narod. Vlast se provodi "od naroda" tako da narod izravno

vlada, sudjeluje u vlasti ili tek omogućuje vladanje (dakle uključuje ideju narodne

participacije u vlasti), dok se vlast provodi "za narod" ako je ona u njegovu interesu ili u

njegovu korist (dakle podrazumijeva da vlast treba obnašati u općem interesu).

Demokracija je tek u 90-im godinama uspostavljena kao politički poredak u približno

polovici zemalja svijeta. Poznata je Churchillova izreka: "demokracija je najgori politički

poredak, izuzevši sve druge. "

Demokraciju obilježava odgovoran politički pluralizam ojačan društvenim

pluralizmom. U ideološkom smislu riječ je o intelektu-alnom zalaganju za status

građanina, poštovanje prava manjina, vladavina prava i potpora individualizmu.

Prisutna je mobilizacija niskog intenziteta sa snažno izraženom participacijom

građana. Vodstvo se formira slobodnim izborima i vlast obnaša u zakonskim

granicama. Kratko rečeno demokracija je vladavina naroda (od naroda i za narod).

Demokratski poreci, prema modelu poliarhije koju je razvio Robert Dahl imaju šest

obilježja: birane dužnosnike, slobodne i poštene izbore, slobodu izražavanja, pristup

alternativnim izvorima informacija, autonomija udruženja, sveobuhvatno građansko

pravo.

Razlikujemo dva tipa demokracije:

1. Predstavnička demokracija – odluke donose samo predstavnici izabrani za tu

svrhu.

2. Izravna (direktna) demokracija – odluke donose svi oni koji su za njih

direktno zainteresirani.

Društvene i kulturalne pretpostavke demokracije su: razina ekonomskog razvitka,

kontrola državne moći, nepostojanje temeljnih razdora, dopuštenje kritike, pristup

informacijama, podjela vlasti.

15

4.2. Totalitarizam

Totalitarizam je koncept koji se koristi radi opisivanja političkoga sustava

gdje država kontrolira svaki javni i privatni život. Nema značajnijeg pluralizma jer

službena stranka monopolizira vlast, ideologija je razrađena i usmjeravana prema

određenoj utopiji, postoji široka i intenzivna mobilizacija raznih organizacija koje

stvara režim i u koje je učlanjenje obvezno, a vodstvo vlada bez definiranih

ograničenja i s velikom nepredvidljivošću.

Totalitarni poreci, prema modelu totalitarizma koji su razvili Carl Friedrich i Zbigniew

Brzezinski imaju šest obilježja:

1. službena ideologija

2. jednostranačka država

3. potpuni monopol partijsko-državne strukture nad oružanom silom

4. monopol nad sredstvima masovnih komunikacija

5. sustav policijskog terora

6. državna kontrola nad gospodarstvom.

4.3. Autoritarizam

Autoritarni režim je poredak s ograničenim političkim pluralizmom, nema

razrađene i politički usmjerene ideologije, nego postoji specifičan mentalitet, nema

intenzivne ili ekstenzivne političke mobilizacije, a vlast se obnaša u okviru loše

definiranih iako predvidljivih normi. Ekonomska, religijska, obiteljska i kulturna

pitanja su prepuštena individualnom odlučivanju. Autoritarizam promatra društvo

kao hijerarhijsku organizaciju s jasnom linijom zapovijedanja od vladara ili

vladajuće grupe nadolje. Građani su dužni poštovati zakon i plačati porez bez ikakve

mogučnosti utjecaja na odluke.

16

ZAKLJUČAK

Činjenica je da politika nije za svakoga. Politika znači uporno i lagano bušenje

tvrdih daski i to sa strašću i umjerenošću. Točno je da čovjek nikad ne bi dostigao ono što

je moguće kad ne bi stalno posezao za onim što je nemoguće. Svi mi na neki sebi

svojstven način posjedujemo moć i vlast. Samo je to kod nekih više izraženo, a kod drugih

manje.

Svatko od nas koristi odnosno raspolaže raznim sredstvom radi postizanja bilo

kakvih ciljeva, međutim uglavnom nas spriječava to što “svaki podređeni ima samo

jednog neposredno nadređenog” koji ga može poticati na ostvarenje ciljeva ili mu

nedozvoljavati da dosegne ikakav cilj. Sve je to, nažalost, dio politike, moći koja je

prisutna unutar nje i vlasti pojedinaca koje ta moć i politika potiću. Zapavo u velikoj mjeri

ljudi su krivi za neke nepravilnosti u politici te u raspodjeli moći i vlast unutar svoje

zajednice ili države. Često krivim ljudima dajemo vlast, a oni sebi grade moć, a što je

najžalosnije često i moć nad nama. Ljudi ne shvačaju da smo mi sami kojači svojih

sudbina i života, kako si napravimo tako će nam i biti. Htjeli mi to ili ne, svi smo mi, na

ovaj ili neki drugi način, dio politike i događanja unutar nje, iako to večina odbija i ne želi

priznati.

Seminar ću završiti riječima Rousseau: “Engleski narod misli da je slobodan. Ali

grdno se vara. On je slobodan samo u vrijeme izbora za članove Parlamenta. Čim su oni

izabrani, on ponovo postaje rob i ne znači ništa. Načinom korištenja kratkih trenutaka

svoje slobode, on pokazuje da je zaslužio da je izgubi.” Da li je takva situacija prisutna i

kod nas?!

17

LITERATURA

1. Duverger, M.(2001.) Politička sociologija. Osijek, Zagreb, Split: Pan liber.

2. Fanuko, N.(2006) Sociologija. Zagreb: Profil internacional.

3. Held, D.(1990.) Modeli demokracije. Zagreb: Školska knjiga.

4. Kuvačić, I. (2004.) Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing-tehnička

knjiga.

5. Internet  ; http://hr.wikipedia.org/wiki/Civilno_društvo

http://cmc.foi.hr:8080/komwiki/index.php/MOĆ_i_POLITIKA

http://www.scribd.com/doc/11194592/sociologija

http://hr.wikipedia.org/wiki/Demokracija

18

Prilog 1 : NAJZNAČAJNIJI POJMOVI IZ SEMINARSKOG RADA

Politika: (prvobitno znači javni poslovi, polis). To je ukupnost svih odnosa, procesa i

institucija kroz koje se vrši svjesno reguliranje konfliktnih situacija i interesa i

kojima se odlučuje o zajedničkim poslovima i životnim aktivnostima jedne društvene

zajednice.

Mo ć je vjerojatnost da će pojedinac ili grupa uspjeti nametnuti i provesti svoju volju,

čak i usprkos otpora drugih.

Vlast je vjerojatnost da će se određene osobe pokoriti naredbi određenog sadržaja.

Razlika između moći i vlasti jest u tome što vlast pretpostavlja određen stupanj

pokoravanja i pristanka, dok se moć može zasnivati na pukoj prisili.

Legitimnost je kada pojedinci prihvaćaju poredak i djeluju u skladu s njim i to ne

samo zbog običaja, navika ili individualnog interesa ili pak straha od represije, nego

na temelju uvjerenja u njegovu opravdanost i valjanost.

Tri tipa legitimne vlasti po Weberu:

- Tradicionalna – prihvaća se jer je „oduvijek tako“. Legitimnost se temelji na

svetosti prastarih običaja i nepisanim pravilima.

- Karizmatska – temelji se na vjerovanju podanika u iznimne i nadnaravne

osobine vođe (karizma – božji dar).

- Racionalno-legalna – temelji se na pravilima i procedurama koje određuju

prava i obveze podanika i osoba na vlasti.

Država je skup društvenih organizacija i institucija koji na određenom teritoriju

posjeduju monopol primjene sile. Značajke:

- Politički aparat vlasti – institucije poput parlamenta ili kongresa, te

činovničke javne uprave.

- Suverenitet – vlast na određenom teritoriju.

Nacije  je etapa u razvoju naroda koja se očituje u stvaranju države.koja ima

zajednički teritorij,tlo,zemlju kao kolijevku života i garanciju opstojnosti , svoj

jezik ,nacionalne ustanove, obitelj,tradicionalne,običajne ustanove,tipično

etničke,kulturne ustanove i državu sa sustavom političkih institucija i tijela, običaji i

19

prava koji nisu ništa drugo do prava ljudskih osoba koje poštuju i posjeduju posebne

ljudske vrijednosti kao izraz nacionalnog naslijeđa.

Civilno dru š tvo je područje institucija, organizacija, mreža i pojedinaca smještena

između obitelji, države i tržišta, u koje se ljudi udružuju dobrovoljno radi

zagovaranja svojih zajedničkih interesa.

Demokracija je vladavina naroda (od naroda i za narod). Dva tipa demokracije:

- Predstavnička demokracija – odluke donose samo predstavnici izabrani za tu

svrhu.

- Izravna (direktna) demokracija – odluke donose svi oni koji su za njih

direktno zainteresirani.

Totalitarizam je koncept koji se koristi radi opisivanja političkoga sustava gdje

država kontrolira svaki javni i privatni život. Totalitarni režimi na vlast dolaze na

različite načine koji variraju od državnih udara ili vojnih intervencija s jedne do

višestranačkih demokratskih izbora s druge strane.

Autotarizam je poredak s ograničenim političkim pluralizmom, nema razrađene i

politički usmjerene ideologije, nego postoji specifičan mentalitet, nema intenzivne ili

ekstenzivne političke mobilizacije, a vlast se obnaša u okviru loše definiranih iako

predvidljivih normi.

20

Prilog 2 : CITATI

Čovjekov smisao za prevednost čini demokraciju mogućom. Njegova sklonost prema nepravednosti čini demokraciju neophodnom. [Reinhold Niebuhr]

Demokracija znači da odluku donose oni kojih se ta odluka tiče. [Carl Friedrich von Weizsäcker]

Diktature su jednosmjerne ulice. U demokraciji je dopušten promet u oba smjera. [Albert Moravia]

Vlade koje ne dopuštaju slobodu govora jer se na taj način šire istine koje su im teret, rade potpuno istu stvar kao dijete koje zatvori oči da ga nitko ne bi vidio. [Börne]

Novine moraju imati pravo reci sve kako bi se određenim ljudima oduzela sloboda da rade sve. [Terrenoire]

Pitanje "Utjecu li masovni mediji na politiku?" podsjeća me na stari židovski vic "Od čega je kava slatka - od šećera ili od miješanja?". [Franz Kreuzer]

Iskustvo oduvijek pokazuje da svaki čovjek koji ima vlast u rukama ima predispozicije da je zloupotrijebi. On će ići tako daleko dok ne naiđe na ograničenja.  [Montesquieu]

Moć u čovjekovu biću je ekspanzivna i ne da se ograničiti ni kroz što drugo nego kroz moć iste ili u najmanju ruku slične veličine. [Aldous Huxley]

Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo. [Rousseau]

Sloboda je za jedno društvo ono što je zdravlje za pojedinca. [Lord Bolingbroke]

Odreći se slobode znači odreći se svog ljudskog dostojanstva, odreći se svojih ljudskih prava, pa čak se odreći i svojih obaveza. [Rousseau]

Tako savršena vlast nije za ljude. Da postoji narod bogova, u njemu bi se demokratski upravljalo. [Rousseau]

21

Prilog 3: PITANJA ZA RASPRAVU

1. Je li je bolja vlast ljudi ili vlast zakona? Koja je više prisutna danas?

2. Zašto je politika toliko važna?

3. Zauzimaju li političari redovito prva mjesta u zemlji (sa ili bez raznih skandala i

afera vezanih uz njih)?

4. Kakav je po vama idealan političar? Postoji li uopće takav?

5. Što je moć po vama? Kako je steči?

6. Koji ljudi opčenito imaju moć?

7. Kako su moć i politika povezani?

8. Postoji li kod nas „moć bez odgovornosti”?

9. Je li su moć i nasilje bitna obilježja čovječnosti ?

10. Što mislite o Nietzscheovoj tezi da je život volja za moć?

11. Jeste li ikada bili pod utjecajem nečije moći ili vlasti i niste vidjeli izlaz?

12. Kada biste bili utjecajna osoba i političar, kako bi vi postupali da vas ljudi vole

i poštuju, kakvu bi vi politiku vodili? S druge strane da imate vlast i moć nad

pojedinim društvom, da li bi to zlorabili ili bi pomogli i sebi i zajednici u kojoj

živite?

13. Utječu li vlast i politika uvelike na život ljudi danas?

14. Gdje su granice i postoje li uopće što se tiče političke odgovornosti prema

društvu?

15. Zašto građani sve manje vjeruju politici ?

16. Može li i kako politika vratiti ili pridobiti povjerenje određenog društva?

17. Može li se zamisliti svijet, život ili neko društvo bez politike?

18. Često se svi bunimo protiv politike, postoje li onda dobre strane politike?

19. Sudjelujete li u radu neke politike, ili ste možda dio nje?

20. Smatraš li da bi ti bio bolji političar od današnjih naših političara? Da li bi bio\

bila sposoban\a upravljati nekom državom?

22

21. Za većinu nas je lakše govoriti o novcu nego o moći. Ljudi koji ju imaju poriču

to, ljudi koji je žele nastoje izgledati kao da je ne traže, a oni kojima njeno

stjecanje dobro ide tajnoviti su oko toga kako su je stekli. Što mislite o tome?

22. Smatraš li se uzornim i poštenim građanom svoje države i koliko pridonosiš

društvu oko sebe?

23