30
ŠARM I MOĆ NEVIBRANTNIH ENERGIJA Temeljna ideja duhovne znanosti jest da je čovjek opremljen svim potrebnim sredstvima za samostalno djelovanje. Stoga bi svijet materije trebao biti medijem čovjekovog kreativnog ostvarenja, a ne izvorom njegovih esencijalnih potreba. Ostvaren čovjek sam kreira vlastitu realnost i posjeduje takav utjecaj na materiju koji mu omogućuje njeno oblikovanje, rastvaranje, osvješćenje i posvećenje (spiritualizaciju). Budući da njegova tjelesnost čini manji dio njegove sveukupnosti (najviše trećinu), čovjekove materijalne potrebe – prehrana, odjeća, nastamba, tjelesni užitak – niti su njegove jedine potrebe, niti ih je moguće zadovoljiti isključivo materijalnim sredstvima. Čovjekova je istinska potreba kreativno samoostvarenje, a ne bjesomučni konzumerizam. Iako su egzistencijalistički filozofi s početka dvadesetog stoljeća ključnim smatrali pitanja poput onog Ericha Fromma koje glasi – imati ili biti, ja bih tome pridodao slijedeće – i imati i biti, ali s konačnim ciljem zvanim – kreirati. Čovjek postoji da bi se kreativno ostvario, a sredstva koja tome vode jesu psihološko zdravlje koje je u praksi vidljivo kroz njegovu sposobnost da ostvari ispunjavajuće odnose s drugim ljudima, kao i duhovna osviještenost koja mu

Tomislav Budak - Šarm i moć nevibrantnih energija

Embed Size (px)

Citation preview

 

 

ŠARM I MOĆ NEVIBRANTNIH ENERGIJA

 Temeljna ideja duhovne znanosti jest da je čovjek opremljen svim potrebnim sredstvima za samostalno djelovanje. Stoga bi svijet materije trebao biti medijem čovjekovog kreativnog ostvarenja, a ne izvorom njegovih esencijalnih potreba. Ostvaren čovjek sam kreira vlastitu realnost i posjeduje takav utjecaj na materiju koji mu omogućuje njeno oblikovanje, rastvaranje, osvješćenje i posvećenje (spiritualizaciju). Budući da njegova tjelesnost čini manji dio njegove sveukupnosti (najviše trećinu), čovjekove materijalne potrebe – prehrana, odjeća, nastamba, tjelesni užitak – niti su njegove jedine potrebe, niti ih je moguće zadovoljiti isključivo materijalnim sredstvima. Čovjekova je istinska potreba kreativno samoostvarenje, a ne bjesomučni konzumerizam. Iako su egzistencijalistički filozofi s početka dvadesetog stoljeća ključnim smatrali pitanja poput onog Ericha Fromma koje glasi – imati ili biti, ja bih tome pridodao slijedeće – i imati i biti, ali s konačnim ciljem zvanim – kreirati. Čovjek postoji da bi se kreativno ostvario, a sredstva koja tome vode jesu psihološko zdravlje koje je u praksi vidljivo kroz njegovu sposobnost da ostvari ispunjavajuće odnose s drugim ljudima, kao i duhovna osviještenost koja mu omogućuje da djeluje iz sebe i kroz sebe, korištenjem unutarnjih, duševnih i duhovnih resursa.

No, tko nas još uči ovakvim stvarima? Samo istinske duhovne škole, ali takvih je izuzetno malo. Upravo nasuprot, suvremeno društvo čovjeka tretira kao robota ovisnog isključivo o materijalnom stimulansu. Ono kreira konzumenta usmjerenog prema vanjskim izvorima ispunjenja i zaštite te ignorira njegove skrivene snage, negirajući ih u potpunosti ili smatrajući ih presuptilnim za njegovu svakodnevicu u kojoj smije biti mjesta

samo za robotiziran rad, činovničke obaveze, hranu i tjelesne užitke utemeljene na posjedovanju nečega ili nekoga. Ukoliko ljudsko biće u „svom vlasništvu“ ima dovoljnu količinu propisanih (čitaj – marketinški napumpanih) materijalnih fetiša, ono je sretno i zdravo. Ukoliko ne, ono je nesretno i bolesno. Naravno, iako je sreća u ljubavi, ima nešto i u novcu – stoga treba imati jer materijalno blagostanje omogućuje slobodu da se čovjek bavi stvarima koje ga uistinu zanimaju. No, ljudi neostvareni u ljubavi, a svjesni činjenice da novac (ipak!) ne može kupiti ljubav, često potraže utjehu opet u vanjskom izvoru ispunjenja, ali drugačijeg agregatnog stanja pa kažu – čemu tuga, čemu bol kad postoji alkohol! Neki će ići i korak dalje pa će posegnuti za čarobnim kemikalijama narko-industrije, bilo da je riječ o onima koje nude ulični preprodavači ili onima koje su društveno prihvatljivije i mogu se nabaviti u apotekama. Na taj način moguće je privremeno ublažiti nedostatak ispunjenosti, ali uz cijenu trovanja vlastitog organizma. No, uzroci nezadovoljstva ostaju netaknuti.

Čovjekove istinske potrebe ne mogu biti ispunjene vanjskim izvorima pa time niti uzroci njegove neispunjenosti ne mogu biti nadvladani privremenim rješenjima. Stoga unutarnji izvori ispunjenja jednostavno nemaju alternative jer su jedino oni sigurni, trajni i zdravi. E, sad – problem je u tome što se do unutarnjih izvora ne dolazi uvijek toliko lako. Puno je lakše popiti nešto – tabletu ili travaricu, odnosno povući pokoji dim koji napetim živcima stvara privid opuštenosti. Da bi se došlo do unutarnjih izvora treba uložiti napor kojim ćemo se prvo osloboditi socijalnog i civilizacijskog taloga koji nas je gotovo nepovratno odvojio od takvih izvora, a to već nije toliko jednostavno, niti se može postići brzo. Međutim, izgleda da za većinu današnjih ljudi i minimalan napor usmjeren prema povezivanju s unutarnjim izvorima ispunjenja predstavlja nepremostivu prepreku. Ljudi današnjice okrenuti su instant zadovoljstvima, riječ „lako“ je ono što njih zanima, a svaki veći napor ili istinski trud – osim, naravno, onog koji im nameće šef (robovlasnik) na besmislenom poslu koji moraju raditi zbog straha za vlastitu egzistenciju – uvodi ih u stanje istinske prestravljenosti. Ako mu neki vanjski izvor naredi da čini stvari od kojih će možda i poginuti, čovjek će to rado učiniti, ali uložiti napor za vlastito oslobađanje – to nikako. Ovakav odnos prema sebi omogućuje da svijetom vladaju ljudi poput polupismenog

teksaškog kauboja ili da guverner najbogatije države svijeta (Kalifornije) postane osoba kao što je Arnold Schwarzenegger, loš glumac i bodybuilder mozga zatrovanog steroidima, koji tvrdi da 95 posto ljudi ionako ne zna tko im glavu nosi i žele da im se kaže što da rade[1]. A on, osoba koja javno izražava divljenje velikim svjetskim diktatorima, rado će im to i reći.   

Društvu, dakle, nije u interesu da čovjeka okrene sebi pa bi netko mogao pomisliti da su za takve stvari zadužene religije i duhovne škole. Ništa od toga. Čast rijetkim iznimkama, ali velike svjetske religije jednostavno su mrtvo slovo na papiru i na nešto suptilniji način ostvaruju isti cilj – neslobodu i neosviještenost, s tom iznimkom što barem deklarativno imaju moralnu dimenziju. Stvar nije ništa bolja niti s alternativnim, odnosno supkulturnim pokretima kao što je, na primjer, „New Age“ koji je također inficiran virusom površnosti, materijalizma, elitizma i glamoura. New Age već odavno nije nov, niti napredan, niti alternativan jer je svojim ulaskom u modu prešao u takozvani mainstream gdje sekundarne stvari postaju važnije od suštinskih. Tako neki poznati holivudski gurui samo za svoja kratka predavanja traže honorare od nekoliko tisuća dolara te limuzinu i vozača da se slučajno ne bi miješali s priprostim pukom i time onečistili svoje uzvišeno biće. Biti viđen, imati novac i status te se družiti s „poznatim osobama“ (uglavnom poznatima po gluposti, taštini ili razvratnosti) jest ono što je bitno.

Lažni New Age gurui temelje vlastiti „duhovni“ rad na dobro upakiranim frazama koje obećavaju brzo i lako ostvarenu moć bilo koje vrste (gurui novca, gurui seksa, gurui samovažnosti) jer to je, uostalom, ono što ljudi traže, a ne istinski trud. Brzo se uzdići iznad bijede svakodnevnog života, pobjeći od anonimnosti i postati „kozmičko biće“, odnosno zajahati neki pseudospiritualni ego-trip kojim će se mišljenje o sebi na brzinu uzdići do nebeskih visina, a pod tepih sakriti vlastite nedostatke, jest prava stvar. A nepoželjna unutarnja stanja ionako će nestati odlaskom u neki od sve brojnijih „wellnes centara“ u kojima se ljude doslovno gladi percem po dupetu, obećavajući im čuda. Ili se, kao što je pokazao nedavni slučaj, može spiskati desetine tisuća eura na lažnu vračaru (svaka joj čast!), na koju ćemo prebaciti vlastitu odgovornost pa pomoću njene „vidovitosti“ (vidjela je gdje je lova, to je sigurno) nadvladati osobne poteškoće. To je ono što čovjek želi i na što

je spreman potrošiti, kao što vidimo, i veće količine novca. Samo da ne mora sam ništa poduzeti, da se ne mora suočavati s neugodnim istinama, da ne mora ništa mijenjati ili, ne daj Bože, preuzimati bilo kakvu odgovornost.

No, znamo iz biologije da samo drač i korov rastu brzo, a najljepšim cvjetovima je potrebno vrijeme da izrastu, odnosno ponekad se oko njihovog rasta – redovitom  i adekvatnom njegom – moramo i potruditi. Stoga, bez truda nema niti ostvarenja. Da bi došao do istinskih unutarnjih izvora ispunjenja, čovjek se mora okrenuti sebi, spoznati sebe i boriti se za sebe. On mora uložiti napor kojim će sustavno, kontinuiranim radom, rastvarati unutarnje mehanizme koji ga blokiraju i onemogućuju da dopre do takvih izvora. Takav trud nije malen, ali nije niti prevelik jer je nemoguće pročistiti se forsiranjem, već samo uravnoteženim redovitim radom. Kad se zbroji vrijeme koje ljudi provode zureći u televizor ili ispijajući kave u zadimljenim prostorima, tada ovakav rad ne zahtijeva ništa više vremena od regularnog dangubljenja ili bavljenja plitkim zadovoljstvima. Vrijednost kontinuiranog bavljenja nečime dobro poznaju muzičari kad kažu da će čak i bubnjar, družeći se sustavno s muzičarima, jednog dana postati muzičar. Stvar je, dakle, u kontinuitetu, a ne u nadljudskim naporima koji će jadne ljude toliko izmrcvariti da neće imati vremena za svoju omiljenu sapunicu. No, da se ovaj članak ne bi pretvorio samo u kritiku bespuća ezoterijske pseudozbiljnosti i ljudske usudbene blesavosti, ja bih se ipak vratio na meni omiljenu temu – nevibrantnu energiju i njezine izvore.

ULOGA ENERGETSKOG RADA U SUSTAVIMA OSOBNOG RAZVOJA

Energetski aspekt osobnog razvoja ili je precijenjen ili podcijenjen. Sustavi koji su u potpunosti utemeljeni na energetskom radu sve će unutarnje procese promatrati primarno kao energetske. Stoga će i sredstva liječenja biti isključivo energetska, što onemogućuje pacijentu da i sam svjesno sudjeluje u svom iscjeljenju i od njega uči. Sustavi energetskog liječenja često razvijaju modele slične akademskoj, „službenoj“ medicini te se bave „suzbijanjem“ negativne energije, ne shvaćajući da kad je o procesu iscjeljenja riječ nema borbe – borba samo daje snagu onome protiv čega se borimo. Homeopati[2] su odavno otkrili da je bolest nemoguće

suzbijati na način na koji to radi akademska medicina, jer se ona time samo potiskuje sve dublje u tijelo. Istu tvrdnju iznosi i tradicionalna kineska medicina (akupunktura i ostale grane) čiji je cilj povratak pacijenta u zdravo stanje, a ne „borba protiv opake bolesti“. Prema mišljenju WHO (svjetske zdravstvene organizacije), tradicionalna kineska medicina, a zatim i homeopatska medicina po svojoj su učinkovitosti vodeći sustavi liječenja, ispred alopatske medicine. Iako instrument akademske medicine, WHO jednostavno ne može zatvarati oči pred dobrim rezultatima ovih dviju „alternativnih“ formi liječenja.

Međutim, iako su ove medicinske grane ispravno uočile da bolest treba izvući van iz organizma, odnosno otpustiti je, čak niti one ne osiguravaju automatski da će se ovakav proces i odigrati jer se sve svodi na energetski rad, a nema tehničkih sredstava kojima se postiže svjesnost  o uzrocima simptoma. Homeopatija, na primjer, očekuje od pacijenta da „sam shvati“ uzroke svog problema time što će ih homeopatski preparat potaknuti na manifestaciju, odnosno izvući na površinu. Možda, ali u većini slučajeva to se ne događa. Tada se pacijenti, iznervirani upornom prisutnošću simptoma, često vraćaju alopatskoj medicini kojom nastoje barem privremeno suzbiti problem. I to je na određen način u redu, samo što suzbijanje problema ne rješava problem trajno i jednom za svagda. Ovakav je cilj moguće postići jedino korištenjem sustava koji omogućuju  svjesno suočavanje s uzrocima te  učenje lekcije koja leži iza problema, a sve to mora biti praćeno i promjenom životnog stila. Bolest ili problem, naime, nastaje kao sredstvo inicijacije u viši stupanj svijesti i novu kvalitetu života - dakle, da bismo od njega nešto naučili te se na osnovu naučene lekcije u konačnici i promijenili. Stoga sam, govoreći o svom radu na web stranicama, već naglasio da energetski rad smatram izuzetno bitnim, ali ako ga promatramo s najšireg mogućeg gledišta, gdje proces izlječenja uključuje sve relevantne elemente (efikasno čišćenje simptoma problema, otkrivanje i čišćenje uzroka te učenje lekcije od problema otkrivanjem njegovog smisla), tada energetski rad ima svoje domete. On u prosijeku daje dobru trećinu nezamjenjivih sredstava kojima se navedeni ciljevi postižu na brz, skladan i temeljit način. Ali ne više od trećine.

S druge strane, postoje i sustavi osobnog razvoja koji se ne

služe energetskim radom, već stavljaju naglasak na svijest (živčani sustav) i liječenje razumijevanjem problema – njegovih simptoma, uzroka i izvora - bez upotrebe energetskih intervencija tijekom terapijskog procesa. No, bez energetske dimenzije, terapijska je intervencija znatno napornija i kruća, dulja i nepotrebno teška. Iako sam puno govorio o trudu koji je potrebno uložiti da bi se došlo do unutarnjih izvora, ja nikako nisam pobornik teškog rada (rad ubija, to smo davno zaključili), već prihvaćanja neminovnosti zbog cilja koji se ostvaruje. Stoga će energetski rad u jednom „alternativnom“ terapijskom procesu omogućiti, između ostalog, veću otvorenost klijenta, brže osvješćenje uzroka i lakše ostvarenje duhovnog iskustva. Također, energija će brzo pročistiti ostatke unutarnjih blokada te olakšati stabilizaciju novonastale realnosti unutar energetskog tijela, a zatim i unutar fizičkog tijela. Naime, svijest komunicira direktno s mozgom i živčanim sustavom, ali energija komunicira sa krvožilnim sustavom i tjelesnim tekućinama. Ako 70 posto čovjekovog tijela čini voda, onda je očigledno koliko je ovakav utjecaj bitan. Stoga vibracijska, energetska medicina jest medicina 21. stoljeća i mnogi svjetski liječnici koji se nisu prodali rigidnom akademskom sistemu i farmaceutskoj industriji rade na razvoju vibracijskih sustava liječenja. To što se medicinski establishment svim silama odupire ovakvim trendovima više ne zanima nikoga, a ponajmanje pacijente – liječnici ih gube brzinom svjetlosti i jednostavno će se, kao što se već događa u nekim dijelovima zapadnog svijeta, morati mijenjati i prilagođavati novim, holističkim trendovima.

No, što je to, uopće, energetski rad? U ovaj se koš stavlja sve što ima ikakve veze s procesom kanaliziranja energije univerzalnog polja, ali je energetski rad i mnogo više od toga. Popularizacija energetskog rada dosegla je svoj vrhunac s Reikijem – danas u hrvatskim urbanim centrima gotovo svaka domaćica posjeduje Reiki inicijaciju i to je dobro. Ono što je nešto manje dobro jest da je energetski rad, i ovdje i u ostalim dijelovima svijeta, pomalo srozan na bapske priče ili nebulozne mistifikacije novoeonskih elitista pa mnogi inteligentni i razumni ljudi prema takvoj vrsti rada imaju averziju. No, glupo je ne koristiti slobodnu i neiscrpnu energiju univerzalnog polja koja nam je svima na raspolaganju samo zato što postoje ljudi koji je koriste na površan način. Ja ne odustajem od slušanja dobre muzike samo zato što muzička industrija (koju danas dobrim

dijelom vode bjelosvjetski gangsteri) omogućuje da i do zuba naoružan lik pod imenom „50 Cent“ snimi album i to pod nazivom „The Massacre“.

ENERGETSKI RAD NA NIVOU AURE I ČAKRI

Dakle, iako energija univerzalnog polja nije vidljiva, jednako kao ni struja, moguće ju je osjetiti te su vidljive njene posljedice, jednako kao i posljedice korištenja električne energije. Ovakvu analogiju navodim zato što je energija univerzalnog polja jednim svojim aspektom također električna energija, samo puno više i finije frekvencije. Ona ima svojstva identična elektricitetu – proizvodi svjetlost i toplinu te ima snagu i napon. Energija univerzalnog polja je vibrantna i puni naše energetsko i fizičko tijelo neophodnom vitalnom silom. Tamo gdje je energija snažna, zdrava (čista) i protočna leži naša snaga; tamo gdje je nema ili je onečišćena i blokirana jesu naše slabosti. Vibrantna energija univerzalnog polja (prana) mora slobodno cirkulirati, kretati se od točke A prema točki B i nazad. Time ona direktno ukazuje na jedan od primarnih aspekata svoje prirode, a to je da uspostavlja odnos između čovjeka i svijeta koji ga okružuje.

Aura[3] (ljudsko energetsko polje), zajedno s energetskim centrima koji je ispunjavaju (čakrama), vezana je uz razinu međuljudskih i međuživotnih odnosa - s procesima razvoja, rasta i umiranja. Stoga ona može biti blokirana negativnim stanjima koja nastaju kao posljedice narušenog sklada između čovjeka i drugih ljudi te svijeta koji ga okružuje. Čakre su centri energetske komunikacije i zato, kratko i jasno, energetske blokove u auri i čakrama stvaraju prvenstveno loši međuljudski odnosi. Traumatsko iskustvo[4] i toksična povezanost[5]

ispunjavaju osobu negativnim emocijama i neprirodnim uvjerenjima (mislima) te dovode do kreiranja nepoželjnih životnih uloga (identiteta). Re-kreiranjem skladnih i ispunjavajućih odnosa - prvo na psihoenergetskoj razini, a zatim i u materijalnoj realnosti - postupno nestaju blokade iz aure, čakre se otvaraju i počinju funkcionirati optimalno. A temeljni aspekt univerzalnog energetskog polja koji iscjeljuje ljudsko polje - auru i čakre - jest ljubav, izražena i primljena direktno i čisto. Ljubav se tada manifestira kao optimalan energetski protok između dviju osoba, a to u psihospiritualnom smislu znači bezuvjetno prihvaćanje druge osobe takve kakva jest te

entuzijastičku podršku njenim nastojanjima, pod uvjetom  da ne povređuje naš ili tuđi integritet.

ENERGETSKI RAD NA HARA NIVOU

No, aura nije sve što postoji na energetskom planu. Nakon razine međuljudskih odnosa, slijedeća i za jednu dimenziju viša razina čovjekovog postojanja jest nivo namjere, odnosno takozvani „hara nivo“[6]. Na ovoj se razini nalaze centri energetske akumulacije – energija se sakuplja za ostvarenje najrazličitijih ciljeva, a sredstvo djelovanja ovdje jest namjera. Naime, nitko čovjeku ne može reći što da misli, radi i u kojem smjeru da se kreće jer da bi bio istinski sretan i ostvaren, on sam mora biti svjestan svojih ciljeva te, koristeći unutarnje resurse, raditi na njima. Imati jasne ciljeve jedan je od osnovnih kriterija duševnog zdravlja[7] te se upravo zato temeljni oblici osobnog razvoja uglavnom svode na otkrivanje i spoznavanje samoga sebe – vlastitog identiteta i istinskih potreba. No, iako različiti po izvedbi, ljudski se ciljevi, suštinski gledano, ne razlikuju bitno prema svome karakteru. Svi ljudi žele iste stvari - naravno, na svoj specifičan način. Zato je ciljeve moguće grupirati, a svaka grupa zahtijeva različite tipove energije da bi se ostvarili – centri energetske akumulacije na hara nivou dovoljno su raznovrsni i posjeduju čitav niz frekvencija potrebnih za realizaciju najrazličitijih ljudskih ciljeva. Energetska razina i kvaliteta kojom je moguće baratati na nivou namjere odražava univerzalni kozmički princip svjetla. Stoga se obličje koje ljudsko biće ima kada ga se promatra kroz vizuru ove razine običava zvati „svjetlosnim tijelom“. Takvo tijelo za jednu je oktavu suptilnije od aure i ne treba ga miješati s ljudskim energetskim poljem. Svjetlosno tijelo nalazi se u istom prostoru kao i aura, ali za dimenziju više i izgleda kao veliko svjetlosno jaje koje okružuje čovjekovo fizičko tijelo.

 Otkrivanje vlastitih ciljeva, odnosno izvorne namjere, temeljni je preduvjet za korištenje energije ovog nivoa. Znanje o energetskim centrima hara razine, njihovoj poziciji i funkciji, neće biti od prevelike pomoći ukoliko ne znamo što hoćemo. Bez cilja i usmjerenosti prema njegovom ostvarenju, hara centri su uspavani i uglavnom neaktivni. Sve dok čovjek čeka izvanjski poticaj na aktivnost, ne može koristiti puni potencijal ove razine. Stoga hara nivo od čovjeka zahtijeva odlučnost, borbenost i

besprijekornost djelovanja, a unutar svjetlosnog tijela nalaze se skrivene snage – energetski centri pod imenom „dan tien-i“ (prema kineskom terminu koji označava „središta moći“), čijom je kontinuiranom i discipliniranom primjenom moguće izbrusiti sebe te se oblikovati u snažnu energetsku sondu koja može ostvariti ono što želi. Kultiviranje svjetlosnog aspekta prane ili čija[8] čovjeku može omogućiti dodatnu (ponekad nadljudsku) tjelesnu snagu i otpornost, može mu dati emocionalnu dubinu i svijest o istinskim emotivnim potrebama, može mu donijeti mentalnu jasnoću i oštrinu te ga izbrusiti do stupnja svjesnog percipiranja bilo koje pojave u svemiru, bez ograničenja koja nameću prostor i vrijeme. Ovdje treba napomenuti da svjetlosna dimenzija prane također vibrira, struji i pulsira te se može kretati od jedne prostorno-vremenske točke prema drugoj, ali iako nadilazi ograničenja materijalnog svijeta, ova vrsta energije još uvijek spada u vibraciju i dijelom je dualnog svemira.

NEVIBRANTNE ENERGIJE ZVJEZDANOG NIVOA

Došli smo, konačno, i do nevibrantnih energija. Naime, istinski čovjekov izvor jest sveopći Duh, ali o Duhu je teško govoriti, jednako kao što je gotovo nemoguće govoriti o duhovnom, mističnom iskustvu (prosvjetljenju). To je zato što po svojoj prirodi duhovna dimenzija nadilazi dualni svemir i spada u svijet Jedinstva. No, u svijetu Jedinstva nema više točke A i točke B te procesa koji bi se između njih odvijali. Stoga nema ni vibracije ni pulsacije, a nema niti riječi kojima bi se adekvatno opisala navedena sfera jer su riječi sredstvo komunikacije unutar dualnog svemira. Riječima je moguće opisivati proces, ali na nivou Duha nema procesa. Radi se o dimenziji koju karakterizira bezvremenost (ne postoji linearno vrijeme s kretanjem od prošlosti prema budućnosti), besprostornost (ne postoji ovdje ili ondje) i statičnost (nema vibracija niti titranja). Ne treba zaboraviti da sve što sam sada rekao i nije baš tako jer riječi su prilično ograničeno sredstvo tumačenja svijeta Jedinstva. Stoga bi netko mogao pomisliti da zbog „statičnosti“ ovu sferu karakterizira i beskrajna dosada ili ispraznost, no ništa nije dalje od istine – nema dosade i nema ispraznosti. Dapače. No, problem je u ljudskom umu jer za njega ovakva sfera jednostavno ne može postojati s obzirom da je nema čime percipirati. Stoga je um beskrajno zbunjen, a često i uplašen te ima silan otpor prema duhovnoj dimenziji čovjekovog postojanja

jer misli da ga Duh želi isključiti ili uništiti. Zato se kod duhovno neosviještenih i netreniranih ljudi um često ponaša kao HAL 9000, superkompjutor iz filma/knjige „Odiseja u svemiru 2001“ koji je programiran prvenstveno za vlastiti opstanak i izvodi svakojake igre u trenutku kada ga, zbog nametanja vlastite volje, posada svemirskog broda želi isključiti.

Um ne može spoznati Duh, ali čovjek je naučen vjerovati, ponavljam – naučen vjerovati - da su njegova čula i um (intelekt) jedina vjerodostojna opažajna sredstva. No, u opažajna sredstva svakako spadaju i osjećaji, ali je čovjek opet naučen da se osjećajima „ne može vjerovati“, da se njima „ne treba prepuštati“ – treba biti „racionalan“ (što god to značilo). „Mislim dakle jesam“, kaže Rene Descartes, a ne „jedno sam s Duhom, dakle jesam“ ili, ne daj Bože, „osjećam dakle jesam“. Još od doba vlastitog nastanka, civilizacija u kojoj živimo dizajnirana je s ciljem da ljudi izgube kontakt sa svojom iracionalnom prirodom – prvenstveno s emocijama, a preko toga i s duhovnošću. Kad je o Duhu riječ, um bi jednostavno rekao - Duh ne postoji! I bio bi u pravu, jer na duhovnom nivou nema ni postojanja niti nepostojanja – i jedno i drugo su koncepti uma, odnosno ljudske sintakse. Pa što je onda, pobogu, Duh i kako ga percipirati, kad je i sama percepcija proces?

Ako je Duh čista apstrakcija unutar koje nema procesa, vremena ni prostora, onda ga nije moguće percipirati čak niti suptilnim energetskim osjetilima kakva nalazimo unutar aure (čakrama) ili unutar svjetlosnog tijela (dan tien-ima). Međutim, mistici uporno tvrde da razina Jednosti postoji i da ju je moguće spoznati kroz „meditaciju“, „molitvu“, „namjeru“, odnosno postupke koji pripremaju teren za takvo iskustvo te se ono tada ili događa ili ne događa, ovisno o volji Duha samoga. U međuvremenu se ipak dosta otkrilo o prirodi mističnog iskustva i suvremeni čovjek ne ovisi više samo o nejasno napisanim drevnim tekstovima Na temelju novih otkrića psihospiritualne znanosti, danas možemo reći da je Duh moguće percipirati direktnim doživljajem, ne-posrednim iskustvom. Tehnički gledano, potrebno je identificirati se s nekom njegovom manifestacijom (objektom) i prvo takav objekt osjetiti u potpunosti. Točno je, dakle, da za mistično iskustvo treba pripremiti teren - neposredan, direktan doživljaj temelji se na emocionalnoj identifikaciji s objektom percepcije. Stoga bismo

mogli reći da je osjećaj svojevrsno sredstvo opažanja duha, iako je i osjećaj proces. No, bez osjećaja nema direktnog doživljaja i upravo je zato osjećaj nadređen razumu kad je duhovnom iskustvu riječ. Pored emocionalne identifikacije s objektom treba imati namjeru da se objekt preko kojeg želimo percipirati Duh doživi direktno, bez procesa. Ukoliko je naša namjera dovoljno čvrsta, a svijest pročišćena i otvorena, direktan doživljaj nam ne može umaći. U direktnom iskustvu nema više razlike između subjekta percepcije (osobe koja nešto percipira) i objekta percepcije – oni postaju jedno. Da bi se percipiralo Duh, nužno je ukinuti proces, odnosno sve posredne oblike percepcije. Tada se pred nama otvara jedna sasvim nova dimenzija postojanja za koju um nema koncept pa je smatra nepostojećom.

Ovdje moram napomenuti da niti ljudski um ne treba promatrati samo kao smetnju – njegova je uloga od ključne važnosti za manifestirano biće. Njega treba znati isključiti onda kad je to potrebno te zatim ponovo uključiti. Um (Ego) omogućuje čovjeku konkretno djelovanje u svijetu koji ga okružuje, a takvo se konkretno djelovanje nipošto ne bi smjelo zanemariti. Iako je Duh izvorom najdubljeg mogućeg ispunjenja, duhovno orijentirana osoba ne smije se pretvoriti u spiritualnog narkomana koji nema volje za svakodnevnim životom. Duhovno iskustvo treba služiti kao temelj čovjekovom kreativnom ostvarenju, a ne kao sredstvo bijega od realnosti. Što je čovjek dublje uronjen u Duh, to mu je lakše ostvariti kontakt s dubokim unutarnjim izvorima sreće, kreativnosti, zadovoljstva, ispunjenja i zdravlja. Međutim, na njemu je da realizira svoj unutarnji potencijal – Duh to jednostavno neće učiniti za njega. Stoga nakon što je duhovno iskustvo ostvareno, treba upregnuti svoje ljudske potencijale - mozak, ruke i noge - i raditi na samoostvarenju. Uloga uma ovdje je od ključne važnosti jer um vlada ljudskim vještinama i treba ga trenirati kako bi nam omogućio kvalitetno djelovanje.

No, koliko god ljudski um bio zanimljiv te posjedovao fascinantne mogućnosti, ipak je sveopći Duh izvorom kreativnih ideja i inspiracije. Stoga bez Duha nema niti vještina jer se one nemaju na čemu bazirati. Kreativnost ne izvire iz uma, iako mnogi tako misle, niti iz čovjekovog mozga i živčanog sustava. No, zanimljivo da mnogi skeptici, ali vrlo često i neke novoeonske škole osobnog razvoja ili „unapređenja kvalitete

vlastitog života“ ne poznaju ili ne priznaju duhovnu realnost. Često se diče znanošću koja, navodno, nikada nije dokazala postojanje bilo čega osim onoga što je vidljivo ili mjerljivo instrumentima. Stoga prije negoli krenemo dalje, da vidimo još i što suvremena znanost kaže o suptilnim aspektima postojanja/nepostojanja koje mistici jednom riječju zovu Duhom. Naime, malo je ljudi svjesno da znanost više nego dobro poznaje činjenicu da vidljivi i mjernim instrumentima spoznatljivi svemir nije sve što postoji. Ne samo da nije sve, nego predstavlja manji, gotovo minorni, dio sveukupne egzistencije. Evo što suvremena fizika[9] kaže o ljudskoj percepciji i suptilnim aspektima postojanja.

 

 

S web stranice talijanske astrofizičarke Giuliane Conforto[10]

prenio sam gornji prikaz iz kojeg je vidljivo da od sveukupnog postojanja, odnosno ukupne mase energije/materije koja postoji u svemiru, 70% čini takozvana „tamna energija“ (dark energy), a dodatnih 25% „egzotična materija“ (exotic matter) koje su potpuno nespoznatljive postojećim mjernim instrumentima. U preostalih 5% posto spada „obična tamna materija“ (dark ordinary matter), naša dobra stara prepoznatljiva materija za koju mislimo da je jedino što u svemiru postoji i koju je moguće opažati i mjeriti postojećim instrumentima. Samo 0,5% čini „osvijetljena obična materija“ (luminous ordinary light) čijih je jedva 0.005% moguće vidjeti golim okom. Dakle, od sveukupnog postojanja ljudsko oko vidi samo 0,005% zbivanja, a mjerni instrumenti mogu percipirati svega pet posto. Što je s ostalim aspektima, sa strahovito velikih 95% „tamne i egzotične energije/materije“?

Otkriće tamne energije/materije ostvareno je mjerenjem brzine kretanja nebeskih tijela, na primjer planeta koje kruže oko neke zvijezde. Osnovni princip na kojem se takvo mjerenje temelji jest činjenica da je za njihovu poziciju i kretanje potrebna

određena količina mase kako bi gravitacijska sila mogla držati objekte da se ne razlete naokolo. Prilikom takvih mjerenja utvrđeno je da masa tijela mora biti puno veća od mase luminozne materije – stoga je i stvoren zaključak da pored vidljive mase postoji i takozvana tamna masa, a njena je količina izvanredno velika.[11] Dakle, aspekt postojanja koji nam elektromagnetska sila omogućuje percipirati nije jedini. Iako suvremeno društvo koristi elektromagnetsko svjetlo u svrhu prenošenja informacije, a suvremena znanost smatra elektromagnetizam odgovornim za vidljivost pojava u svemiru, ova sila može biti u interakciji s jedva 0,5% sveukupne mase postojeće energije/materije. Stoga Giuliana Conforto smatra elektromagnetsko svjetlo varljivim – ono stvara iluziju da postoji samo ono što možemo vidjeti golim okom ili izmjeriti suptilnim instrumentima. Koristeći elektromagnetsko svjetlo kao sredstvo komunikacije, mi možemo vidjeti samo onu energiju/materiju koja je s njime u interakciji, ali ne i ostatak koji je, u ovom slučaju, prilično velik. Kad se čovjek pita zašto ne može vidjeti nadnaravne svjetove ili mrtve osobe, tada je odgovor slijedeći – zato što se koristi krivim sredstvom. Elektromagnetsko svjetlo je u interakciji jedino s luminoznom običnom materijom, dok tamna masa nema interakciju s takozvanim „prirodnim“ silama – sferičnom gravitacijom, elektromagnetskim svjetlom i jakom nuklearnom silom. Zato tamnu masu nije moguće vidjeti okom, niti mjeriti postojećim mjernim instrumentima te je čovjek obično doživljava kao „nadnaravnu“.

Giuliana Conforto tvrdi da s tamnom energijom/materijom komunicira slaba nuklearna sila, odnosno slabi dio takozvane „elektroslabe sile“ (electroweak)[12]. Slaba nuklearna sila četvrta je temeljna sila u svemiru – pored već spomenute elektromagnetske sile, gravitacije i jake nuklearne sile. Zbog njene direktne interakcije i s elektromagnetskom silom, pri čemu se ove dvije sile ponašaju kao jedinstvena sila, stvoren je pojam elektroslabe sile. Elektromagnetski aspekt elektroslabe sile omogućuje čovjeku da vidi ljepotu univerzuma (ali samo 0,005 posto), on vidljivome daje formu, geometriju i granice. No, što je to „slaba sila“? Giuliana Conforto tvrdi slijedeće:

- „slaba sila“ daje ritam i pokret nuklearnoj materiji i time tvori život i oblike;

- prožima živu i neživu tvar, transformira zvijezde i planete tako što utječe na zbivanja u njihovoj jezgri;       

- povezuje prirodno s „natprirodnim“ jer ukida procjep između „zemaljskog“ i „duhovnog“ i time omogućuje ljudima svjesno korištenje njenog potencijala;

- ne može je se mjeriti jer predstavlja suptilni, emotivni aspekt ljudskog postojanja – ljudski eros, ljubav, umjetnost, svijest.

Zašto je znanstvenici zovu slabom? Giuliana Conforto smatra da je to zato jer nemaju instrumente kojima bi mjerili Emocije i Ljubav koji su njena istinska manifestacija. Ona također tvrdi da je ideja o luminoznoj, „običnoj“ materiji kao jedinoj postojećoj ništa drugo do kolektivna iluzija, hranjena ljudskim vidom te podržana i od znanstvenika i od religija. Iako svjesni postojanja slabe sile, većina znanstvenika odabire ignorirati je. Međutim, u svojoj izvanrednoj knjizi „Organic Universe“ [13] Giuliana Conforto ukazuje na činjenicu da, premda nevidljiva, tamna energija/materija daleko je realnija i na ljudski život utjecajnija od vidljive realnosti. No, ne može je se kupiti ni prodati, a niti eksploatirati s ekskluzivnim pravom. Ona predstavlja beskonačan izvor sile koju Giuliana Conforto smatra izvorom slobodne energije („free energy“). Ona omogućuje obilje, što u konačnici ukida siromaštvo i izrabljivanje pa bi njeno prepoznavanje i korištenje značilo kraj moći svjetskih moćnika. To je i razlog zašto se službena znanost malo bavi ovom vrstom energije - moćni mecene siromašnih znanstvenika to nikako ne žele. I Nikola Tesla bio je u nemilosti svjetskih bogataša koji su ga financirali samo dok je koristio njihovom bogaćenju. Nakon što je njujorškom bankaru J.P.Morganu demonstrirao svoje planove o slobodnoj proizvodnji i bežičnom prijenosu električne energije korištenjem Zemljinog elektro-magnetskog polja, Tesla je bio izbačen iz Morganovog ureda s pitanjem – „a kako ću ja onda mjeriti i naplaćivati potrošnju?“

Može li tamna materija/energija biti Duh? Zašto ne – duhovna realnost ionako je termin koji smo koristili u nedostatku boljega. Koliko je meni poznato, osim Giuliane Conforto, današnji znanstvenici nisu se usudili baviti prirodom tamne materije/energije. Premda ona prema svim pretpostavkama jednostavno mora postojati, znanstvenici tvrde da ne znaju i što

je ona. No, ako je tamna energija/materija kvantitativno nadređena vidljivoj realnosti, lako je moguće da je i kvalitativno. Ima i svojstva slična Duhu – nespoznatljiva je, nevidljiva, neuhvatljiva, navodno „slaba“ i „nebitna“, a ipak drži zvijezde i planete na njihovim pozicijama. Ispunjava prazan prostor, odnosno vakuum, i navodno se umnožava korištenjem – dakle, ima svojstva slična Ljubavi. Ona je izvorom slobodne energije, povezuje prirodno s natprirodnim te predstavlja izvor ljudske kreativnosti te stvari kao što su univerzalna, kozmička ljubav, inspiracija ili nadahnuće, odnosno potreba za umjetničkim izrazom. Sve te „nematerijalne“ stvari moraju imati nekakav izvor – zašto taj izvor ne bi bila tamna energija/materija?

Zanimljivo da Castanedin Don Juan sveopći Duh također naziva i „tamnim morem“[14] te ga smatra potpunom apstrakcijom o kojoj se ne može govoriti, ali je svakako moguće percipirati je te uočiti njezine posljedice, odnosno sekundarne manifestacije. Duh se spoznaje direktnim iskustvom, ne-posrednim i bez-procesnim doživljajem koji predstavlja samu suštinu mističnog iskustva[15]. Duh je, dakle, moguće percipirati. No, još je manje poznato da je Duh moguće upotrijebiti u praktične svrhe. I o tome govori Don Juan kada Castanedi otkriva apsolutno „najveću mudrost koju je itko ikada moga izreći“[16]. Naime, kad je Castaneda napisao svoju prvu knjigu o Don Juanovim učenjima, želio je znati da li Don Juan ima nešto protiv objavljivanja njegovog znanja. Castaneda je od svojih čitaoca dobivao pisma u kojima su neki izražavali mišljenje da je pogrešno objavljivati ezoterične doktrine, tvrdeći da istočnjački učitelji zabranjuju svojim učenicima javno iznošenje tajnih znanja. Don Juanov odgovor je da nije bino što netko otkriva jer sve što jesmo i sve što činimo počiva na našoj osobnoj snazi. Ako nemamo dovoljno osobne snage, i najveličanstveniji dio mudrosti može nam biti otkriven, a da nam takvo otkriće baš ništa ne znači. Tada mu Don Juan otkriva navedenu mudrost i kaže da ga baš zanima što će s tim otkrićem učiniti. Najveća mudrost svih vremena glasi – „da li znaš da si baš ovoga trenutka okružen vječnošću? I znaš li  da tu vječnost možeš iskoristiti ako želiš?“

Na stupnju razvoja na kojem se nalazio, Castaneda, naravno, nema pojma o čemu Don Juan govori. Bez dovoljne količine energije nema niti percepcije beskonačnosti, a još manje njene

upotrebe u praktične svrhe. Stoga se i svjetski vlastodršci svim silama i trude držati ljude na što je moguće nižem stupnju svijesti, no nitko ne može upornu osobu odvojiti od nečega što joj prema prirodnom pravu pripada. Upravo je zato i potrebno raditi na sređivanju vlastitih odnosa (i s time automatski na čišćenju aure i čakri) te na ostvarenju vlastitih životnih ciljeva (automatski i na čišćenju svjetlosnog tijela) kako bi se očistile karmičke naslage, rupe i blokovi u energetskim tijelima te se razina energije podigla dovoljno visoko za percepciju apstraktnih dimenzija ljudskog postojanja. Elektromagnetski aspekt elektroslabe sile mogli bismo povezati s pranom ili čijem jer prana se ponaša kao elektromagnetska energija fine frekvencije. Međutim, slaba sila više nema svojstva koja je moguće mjeriti jer kod nje nema kretanja, nema prostora ni vremena. Ona je čista svijest, odnosno (prema Giuliani Conforto) „kozmička ljubav“ (agape, bezuvjetna ljubav) i moguće ju je jedino osvijestiti kod sebe i drugih i time, posrednim putem, potaknuti suptilne elektromagnetske procese u energetskim tijelima. No, slabu silu nije moguće „poslati“ ili „usmjeriti“ prema nekome ili nečemu na način na koji je to moguće s pranom ili „bioenergijom“. S njom je jedino moguće ući u stanje jednosti, doživjeti je direktno, odnosno osvijestiti je i pobuditi na nevibrantno „zračenje“ (u nedostatku kvalitetnijeg izraza koristim onaj koji najpribližnije opisuje navedeni postupak).    

Kad je o apstraktnome svijetu riječ, mnogi ljudi jako se diče svojom konkretnošću i praktičnošću te smatraju bavljenje „nekakvim apstrakcijama“ odrazom neodgovornosti ili neproduktivnog filozofiranja. No, jednako kao što konkretno igra nezaobilaznu ulogu u čovjekovom životu, tako i apstrakcija i njezini bezbrojni aspekti igraju još i veću, samo što čovjek to ne primjećuje.  Koristiti „beskonačnost“ u praktične svrhe? Kako to činiti i zašto bi ta beskonačnost uopće bila zanimljiva? Zato što jest. Za osobu vještu u direktnom doživljavanju nekoga ili nečega otvara se niz interesantnih mogućnosti kad je o praktičnom korištenju beskonačnosti riječ. Sama riječ - beskonačnost - implicira neograničene mogućnosti. Dobra vijest za praktične osobe jest da je takve mogućnosti moguće sistematizirati - ne radi stvaranja sustava, već radi potrebe uma da sistematizira stvari kako bi ih lakše razumio i manifestirao u dualnom svijetu. No, prije negoli krenemo sistematizirati

nevibrantnu energiju, evo još samo nekoliko riječi takozvanoj „tami“ kojom se često opisuje. Iako fizika govori o „tamnoj energiji/materiji“, a čak i Don Juan upotrebljava izraz „tamno more“, ovdje nije riječ ni o kakvim „mračnim“ pojavama. Navedeni se termini koriste više zbog namjere da se naglasi nepoznatost ili nespoznatljivost sfere Duha, odnosno slabe sile, a osoba koja se usmjeri na direktan doživljaj ove sfere najčešće doživljava sve samo ne mrak. Riječ je o beskrajnom „moru“ mogućih stanja, odnosno potencijala. Njihovim se osvješćenjem, praćenim svjesnom namjerom usmjerenom prema njihovoj manifestaciji, odnosno pokretanju njihovih manifestiranih (kinetičkih) aspekata, pokreću brojni konstruktivni procesi. Stoga bi adekvatniji izraz bio – nevidljiva materija ili možda alkemičarska „prima materija“, s obzirom da je postojanje tamne materije primarno i prethodi vidljivoj manifestaciji takozvane obične materije.

Dakle, unutar čovjekovog bića nalaze se specifični izvori slabe sile ili Duha – riječ je o takozvanim zvjezdanim centrima, nazvanim tako zbog sposobnosti da, baš kao i zvijezde, sami stvaraju vlastitu energiju. Zvjezdani centri jesu centri manifestacije Duha unutar ljudskog bića, ali je njima također moguće percipirati Duh i njegove najrazličitije aspekte. Dakle, postoje percepcijski „organi“ kojima se percipira Duh - to nisu čakre ni dan tien-i, niti ljudska tjelesna osjetila, već je riječ o sustavu još suptilnijih unutarnjih izvora koji se pojavljuju kao najdirektnije manifestacije Duha. Ako čakre pokreće ljubav, a svjetlosno tijelo (hara nivo) namjera, zvjezdane centre aktivira isključivo direktna spoznaja. Upravo je zato pohađanje „Intenziva direktnog iskustva Istine“, odnosno drugih srodnih sustava koji omogućuju direktan doživljaj, toliko bitno. Direktno iskustvo put je do spoznaje Duha te do aktivacije pojedinog zvjezdanog centra i njegovih specifičnih aspekata. Koji su neki od takvih aspekata?

U članku pod nazivom „Anatomija i dinamika energetskih centara“[17] već sam govorio o pozicijama i karakteristikama sedam osnovnih zvjezdanih centara pa ih sada ne bih ponavljao. Temeljni aspekt zvjezdanih centara jest da, za razliku od čakri koje su centri energetske komunikacije te dan tien-a koji su centri energetske akumulacije, oni predstavljaju samostalne izvore zračenja. Također, za razliku od čakri i dan tiena koji

predstavljaju vibrantnu energiju u njenim različitim aspektima, zračenja zvjezdanih centara su nevibrantnog karaktera. Da vidimo sada koji su to neki od specifičnih aspekata takvog zračenja. Na primjer, korištenjem šestog zvjezdanog centra koji se nalazi desetak centimetara iznad glave, moguće je aktivirati energije koje imaju efekt identičan antibioticima, ali bez štetnih nuspojava. Štoviše, energetsko srebro ima efekt jednak koloidalnom srebru[18]- danas sve popularnijem prirodnom antibiotiku koji uništava 650 poznatih vrsta virusa i bakterija te mu mnogi alternativni ustavi daju prednost nad farmaceutskim antibioticima, s prirodnošću i nepostojanjem nuspojava kao osnovnim argumentom. Ja bih tome dodao slijedeće – korištenje koloidalnog srebra prema mojem iskustvu jest učinkovito kad je o infekcijama riječ, ali pored njegove skupoće (osim ako nemate aparat za njegovu proizvodnju) kao osnovne mane, ovdje se još uvijek radi o konzumaciji nečega što dolazi izvana te se, umjesto samostalnosti i neovisnosti, stvara ovisnost o vanjskom izvoru. Međutim, osoba koja je otvorila, pročistila i aktivirala šesti zvjezdani centar ima kontakt s nevibrantnim energijama plemenitih metala – srebrom, zlatom, bakrom ili platinom i može takve energije koristiti s istim efektom kao da konzumira koloidalne preparate ili antibiotike. S tom razlikom što antibiotici imaju dobro poznate nuspojave, a imaju ih i koloidi ako se ne poštuje propisana doza. Energetsko, nevibrantno srebro nema nikakvih nuspojava, osim prirodnih procesa čišćenja koje potiče i koji se ionako manifestiraju kao sredstva ozdravljenja (povišena temperatura, povraćanje, proljev, kihanje i slično).   

Ja sam, naime, uvijek za samostalnost i samodovoljnost, odnosno za „free-energy“ varijantu, ako takve ima. Zašto trošiti novac na liječnike i skupe preparate – izliječimo se sami, korištenjem unutarnjih resursa. Koloidalno zlato, na primjer, ima povoljno djelovanje na mozak, živce i žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, a često se koristi za liječenje reumatoidnog artritisa. Energetsko zlato ima potpuno isti efekt. Koloidalni bakar se koristi za liječenje srca i krvožilnog sustava – energetski bakar također, ali bez plaćanja i mogućeg trovanja. No, ovo nipošto nije sve – i ostali zvjezdani centri također nude brojne mogućnosti. Na primjer, aktivacijom nevibrantnih energija drugog zvjezdanog centra, poznatijeg pod nazivom „kreativni centar“, automatski se čiste svi slojevi aure od nakupljene negativne energije – nije potrebno plaćati

bioenergetičare koji će rukama mlatarati oko vas, smatrajući sebe jako značajnima. Aktiviranjem prvog zvjezdanog centra čiste se toksini iz stanica, a DNK podsjeća na izvorno, savršeno stanje. Aktivacijom četvrtog zvjezdanog centra, „centra ljubavi“, čiste se primordijalni elementi – vatra, voda, zrak, zemlja, eter, odnosno emocije s njima povezane – ljutnja (zdravo stanje – motivacija), tuga (radost), strah (sigurnost), krivnja (nevinost) i trans (budnost). Aktivacijom sedmog zvjezdanog centra čiste se svi strani entiteti i štetni astralni utjecaji, a treći zvjezdani centar centrira osobu te raščišćava i usklađuje međuljudske odnose.

Preko zvjezdanih centara (ali i na direktan način) moguće je također ostvariti kontakt s raznim sferama, odnosno aspektima Duha. Duhovno iskustvo uvijek je različito i novo i koliko god mislimo da o Duhu znamo, on je u suštini vječita misterija - nespoznatljiv i uvijek svjež. Duh je prema vlastitoj prirodi apstraktan izvor mira, ispunjenja, kreativnosti, ljubavi, znanja – bilo čega što čovjek može zamisliti, ali uvijek više od toga. To je i njegova najbolja strana jer se osobama koje misle da su sve shvatile život obično pretvara u neizmjernu dosadu. Stoga su mogućnosti koje pred nas stavljaju Duh i zvjezdani centri neizmjerne. Upravo se zato njima treba baviti, a ne o njima pisati. Tečajevi koje vodim, počevši s Intenzivom direktnog iskustva Istine, namijenjeni su osobnom, neposrednom doživljaju Duha ili Apsoluta. Mnogi drugi služe pripremi za duhovno iskustvo, odnosno duševnom čišćenju, a neki su namijenjeni njegovoj konačnoj realizaciji u svakodnevnom životu. Moj najnoviji sustav – „Aktivacija Duha“ – najdirektnije se bavi pokretanjem aktivnih aspekata Duha u cilju samoostvarenja, ali spada u napredne tečajeve i besmisleno ga je pohađati bez kvalitetne pripreme ostvarene direktnim iskustvima doživljenim na Intenzivu, odnosno bez adekvatne duševne pročišćenosti i višegodišnjeg bavljenja vibrantnim energijama (Reikijem ili srodnim sustavima).

I na kraju, netko će možda postaviti pitanje kuda takva svijest i takav način rada u konačnici vodi. O tome danas dosta govori Giuliana Conforto u navedenoj knjizi, ali je dosada možda ponajviše rekao i napisao Sri Aurobindo Ghose (1872 – 1950)[19], čuveni indijski mistik, pjesnik, pisac, političar i humanist. On aktivnu stranu Duha opisuje riječju „nadmental“ (supramental)

te ga doživljava kao svojevrsnu poveznicu između transcedentne „Satchitanande“ (istine-svijesti-blještavila), odnosno temeljne ili „pasivne“ strane Duha (tamne materije/energije), i Kreacije, odnosno materijalnog univerzuma. Nadmental stoga predstavlja aktivnu silu (slabu nuklearnu silu?) koja na suptilan, ali snažan način vrši konkretne intervencije i kojom je na određenom stupnju razvoja moguće „upravljati“ (bolje rečeno, pokrenuti je intencijom i usklađivanjem sa stupnjem svijesti koji predstavlja). Cilj njegove duhovne škole jest spiritualizacija materije, atualizacija supersvijesti unutar osobe, što bi kasnije trebalo dovesti i do obogotvorenja same materije[20]. Sri Aurobindo ostavio je iza sebe golem opus čiji zajednički nazivnik tvori ideja o evoluirajućem čovjeku koji još uvijek nije do kraja formiran i koji će tek postati samostalni kreator vlastite sudbine, odnosno kvalitetnog društva. Moj je stav da je samostalnost širokog spektra osnovni preduvjet za slijedeću evolutivnu stepenicu. Poznavanje Duha kao vlastitog izvora te njegovih mogućnosti svakako predstavlja golem doprinos takvoj cjelovitosti i samodovoljnosti, a otkrića zvjezdanih centara i nevibrantnih energija imaju značajnu ulogu evolucijskom trenutku u kojem se nalazimo. Stoga ih treba koristiti.

 

Tomislav Budak, prosinac 2005.

[1] www.arnoldexposed.com

[2] Vidi članak „Mijazmi – nov pogled na nasljedni faktor“ na www.tomislavbudak.com/mijazmi.htm

[3] Vidi članak „Anatomija i dinamika energetskih centara“ na www.tomislavbudak.com/anatomija.htm

[4] Vidi članak „Traumatsko iskustvo – struktura, izvor, posljedice i smisao“ na www.tomislavbudak.com/trauma.htm

[5] Vidi članak „Temelji ljudske motivacije“ na www.tomislavbudak.com/temelji.htm

[6] www.tomislavbudak.com/anatomija.htm

[7] Vidi članak „Kriteriji tjelesnog, duševnog i duhovnog zdravlja“ na www.tomislavbudak.com/kriteriji.htm

[8] Japanska varijanta glasi – ki; odatle i izraz Rei-ki koji predstavlja spoj energije univerzalnog polja - Rei, s energijom osobnog energetskog polja – ki.

[9] Na osnovu najnovijih otkrića i dokaza ostvarenih putem Wilkinson Microvave Anisotropy Probe – vidi http://map.gsfc.nasa.gov/

[10] www.giulianaconforto.it

[11] Vidi članak o tamnoj materiji na http://astron.berkeley.edu/%7emwhite/darkmatter/dm.html

[12] Za doprinos unifikaciji slabe i elektromagnetske interakcije između elementarnih čestica, znanstvenici Sheldon Glashow, Abdus Salam i Steven Weinberg nagrađeni su 1979. godine Nobelovom nagradom za fiziku.

[13] Vidi knjigu Giuliane Conforto: „Organic Universe“, EDIZIONI NOESIS, 2004. 

[14] Carlos Castaneda: „Aktivna strana beskonačnosti“, VBZ Zagreb, 2004., str. 121-129.

[15] Vidi www.tomislavbudak.com/intenziv.htm te članak „Kriteriji tjelesnog, duševnog i duhovnog zdravlja“ na www.tomislavbudak.com/kriteriji.htm

[16] Vidi Carlos Castaneda: „Priče o moći“, VBZ Zagreb, prvo poglavlje.

[17] www.tomislavbudak.com/anatomija.htm