MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ ...svrhom ugradnje dentalnih implantanta te njegove alternative. U radu se takoĎer predočuju i minimalno invazivni postupci kod druge kirurške

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

STOMATOLOŠKI FAKULTET

Bego Osmanović

MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U

DENTALNOJ IMPLANTOLOGIJI

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, lipanj 2015.

Diplomski je rad ostvaren u

ZAVODU ZA ORALNU KIRURGIJU

STOMATOLOŠKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Voditeljica rada: doc. dr. sc. Dragana Gabrić

Lektor za hrvatski jezik: Tomislav Salopek, prof.

Lektor za engleski jezik: Filip Kanić, dipl.oec., univ.spec.oec.

Rad sadržava: 35 stranica

10 slika

1 CD

Zahvaljujem doc. dr. sc. Dragani Gabrić na susretljivosti, ljubaznosti i stručnim savjetima

tijekom izrade ovoga diplomskog rada.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................. 1

2. POVIJEST DENTALNE IMPLANTOLOGIJE ............................................................ 2

3. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ MEDICINI ..................... 4

4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ IMPLANTOLOGIJI ..... 5

4.1. PLANIRANJE UGRADNJE DENTALNIH IMPLANTATA ............................... 5

4.1.1. CBCT (eng. Cone-beam computerised tomography) ............................................. 5

4.1.2. Kompjutorizirana stomatologija ........................................................................... 7

4.2. UGRADNJA DENTALNIH IMPLANTATA ....................................................... 10

4.2.1. Flapless tehnika ..................................................................................................... 10

4.2.2. Minimalno invazivne augmentacijske tehnike ................................................... 12

4.2.3. Minimalno invazivni postupci odizanja dna maksilarnog sinusa .................... 15

4.3. DRUGA KIRURŠKA FAZA – OTVARANJE IMPLANTATA ......................... 20

4.4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI PRI NEUSPJEHU U DENTALNOJ

IMPLANTOLOGIJI ............................................................................................... 22

5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 26

6. SAŽETAK ....................................................................................................................... 27

7. SUMMARY ..................................................................................................................... 28

8. LITERATURA ................................................................................................................ 29

9. ŽIVOTOPIS .................................................................................................................... 35

POPIS KRATICA

CT – computed tomography

CBCT – cone beam computed tomography

CGIS – computer guided implant surgery

CNIS – computer navigated implant surgery

CAD/CAM – computer aided design / computer aided manufacturing

IGI – image guided surgery

GBR – guided bone regeneration

PRF – platelet rich fibrin

PRGF – plasma rich in growth factors

Er,Cr:YSGG – erbium, chromium:yttrium-scandium-gallium-garnet

Er:YAG – erbium-doped:yttrium aluminium garnet

aPDT – antimicrobial photodynamic therapy

Bego Osmanović Diplomski rad

1

1. UVOD

Nadomještanje izgubljenih zubi važno je za pacijentovo opće zdravlje, kao i za

zdravlje preostalih zubi. Dentalni je implantat po svojoj definiciji aloplastični i

biokompatibilni materijal ugraĎen enosealno ili subperiostalno u čeljust kako bi bio temelj

budućemu fiksnom ili mobilnom protetskom nadomjestku (1). Dentalni su implantati pružali

struci i pacijentu ekstremno predvidive modalitete terapije i nadomještanja zuba (2). Iako

razvoj implantologije počinje još od vremena prvih poznatih civilizacija, to područje

stomatologije danas je itekako aktualno i konstantno napreduje (3). Tendencije

implantologije danas jesu da učine postupke minimalno invazivnima, bržima i preciznijima, a

razvoj tehnologije i samih operativnih postupaka omogućuju približavanje takvim idealima

(1).

Svrha je rada pobliže predstaviti minimalno invanzivne postupke u dentalnoj

implantologiji, objašnjavajući prednosti Cone beam computed tomography (CBCT) u

planiranju postave dentalnih implantata te ističući prednosti i nedostatke dvaju kirurških

sustava: statičkog i dinamičkog u kontekstu kompjutorizirane stomatologije koja omogućuje

prebacivanje virtualnoga plana terapije u stvarnu kliničku situaciju. Isto tako, rad ukratko

predočuje minimalno invazivnu tehniku ugradnje dentalnih implantata flapless i

augmentacijske tehnike. Upućuje i na krestalni pristup podizanja dna maksilarnog sinusa sa

svrhom ugradnje dentalnih implantanta te njegove alternative. U radu se takoĎer predočuju i

minimalno invazivni postupci kod druge kirurške faze, odnosno otvaranja implantata te se

navodi koji su minimalno invazivni postupci pri neuspjehu u dentalnoj implantologiji (2).


2

2. POVIJEST DENTALNE IMPLANTOLOGIJE

Pokušaji i nastojanja ljudi da nadomjeste zube koji nedostaju sežu u same početke

civilizacije. Različite kulture koje zauzimaju važno mjesto u povijesti ostavile su tragove koji

su otkriveni i pohranjeni u arheološkim nalazima. Plemena i Srednjoj Americi čije su kulture

cvale do dolaska Europljana sredinom XV. stoljeća koristila su se postupcima ukrašavanja

zuba brušenjem, ugradnjom poludragog kamenja u obliku inleja ili ugradnjom inleja od

plemenitih kovina. Osim ukrašavanja, postoje i brojni dokazi o pokušajima transplantacije

zubi te o različitim pokušajima implantacije na mjesta ekstrakcije. Posebno zanimljiv

arheološki nalaz za povijest dentalne implantologije jest onaj Wilsona Popenoea i njegove

supruge. Naime, oni su u Hondurasu pronašli dio donje čeljusti pripadnika civilizacije Maja iz

VII. stoljeća, u kojoj su se u alveolama triju donjih sjekutića nalazile replike zuba izraĎenih

od školjaka. Poslije su rendgenska snimanja provedena u Sao Paolu u Brazilu dokazala

stvaranje nove kosti oko mjesta implantacije (3).

Do samog kraja XIX. i početka XX. stoljeća koncept implantologije pomalo je

zasjenjen, no odonda su ponovno krenula nastojanja da se aloplastični materijali uporabljuju

za implantaciju. Materijali poput kaučuka, zlata i porculana vežu se uz autore kao što su Perry

1888. i Snamensky 1891 godine. Nakon toga, metalne se slitine počinju upotrebljavati kao

nadomjestak za pojedini zub ili kao retencija za fiksni ili mobilni protetski nadomjestak.

Dizajnirani su u različitim oblicima kao što su šuplji vijak, puni vijak, clinidrična mrežica,

igla itd. (3).

Moderni koncepti implantologije kakvi se danas poznaju oblikovali su se na temelju

istraživanja švedskog anatoma P. I. Branemarka koja počinju pedesetih godina prošloga

stoljeća (3). Branemark je pri svojim pokusima na kunićima ugradio titansku napravu u fibulu

kako bi pratio cijeljenje kosti. Nakon nekoliko mjeseci, kada je te iste naprave trebalo


3

izvaditi, primijetio je kako se kost čvrsto vezala za materijal. Taj fenomen Branemark je

nazvao oseointegracijom i već je 1965. ugradio prvi dentalni implatant in vivo na ljudskome

volonteru. Tijekom sljedećih godina publicira brojne radove i 1978. svoja dostignuća

komercijalizira i plasira na tržište kao titanske dentalne implatante. Njegove su studije trajale

gotovo 30 godina i bile su poprilično skeptično gledane sve do 1981. Godine, kada je konačno

objavio sve svoje pronalaske nakon brojnih testiranja in vivo i in vitro. Nakon početnog

odbacivanja od znanstvene zajednice povjerenje u njegove protokole i pronalaske počinje

rasti. Na konferenciji u Torontu 1982. godine konstruiraju se smjernice za implantologiju.

Standardizacija procesa bila je „vjetar u leĎa“ tadašnjoj mladoj grani stomatologije i javnost

počinje prihvaćati implantologiju kao punopravni i sigurni oblik terapije. Nakon konferencije

u Torontu, u osamdesetim godinama 20. stoljeća implantologija doživljava i komercijalni

procvat i dokazi uspješnosti penju se na više od 90 %. Sljedeća dva desetljaća obilježena su

napretkom tehnologije i procesa, kao što su primjerice modifikacije površine implantata (1).


4

3. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ

MEDICINI

Minimalno invazivni zahvati postali su nova paradigma u dentalnoj medicini. Glavna

misao vodilja ovakvoga pristupa jest očuvanje tkiva, što podrazumijeva provoĎenje zahvata

na način koji je najpoštedniji i najprecizniji (4). Poboljšanjem starih tehnika i razvojem novih

tehnologija nastala je revolucije i trenutačno su pred samim terapeutom mnoge opcija koje je

moguće inkorporirati u svakodnevnu praksu kako bi facilitirao gore navedeni pristup.

Neke od opcija uključuju terapiju ozonom koja se pokazala veoma dobrom u

usporedbi s konvencionalnim modalitetima terapije, a slijedi načela minimalne invazivnosti i

konzervativnoga pristupa zajedno s redukcijom troškova i neželjenih posljedica (5).

Tvrdotkivni i mekotkivni laseri, koji se stalno poboljšavaju i šire spektar indikacija, postaju

dio svakodnevice u stomatološkoj praksi i takoĎer pokazuju znatne prednosti u usporedbi s

konvencionalnim instrumentima i tehnikama (6,7,8,9,10). Sredstva za vizualno povećanje,

poput operativnog mikroskopa, pružaju terapeutu visoku razinu preciznosti i poboljšanje

motornih sposobnosti, što rezultira boljim kliničkim rezultatima i manjom traumom za

pacijenta (11). Može se zaključiti kako će vrlo vjerojatno u budućnosti u svim granama

stomatologije minimalna invazivnost postati standard.


5

4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ

IMPLANTOLOGIJI

4.1. PLANIRANJE UGRADNJE DENTALNIH IMPLANTATA

Planiranje implantata smatra se temeljcem uspješne terapije. Ultimativni cilj

implantološke terapije jest zadovoljiti pacijentovu želju za nadomještanjem zubi. U

pronalaženju zadovoljavajućeg kompromisa izmeĎu ciljeva terapije i anatomskih

ograničenosti svakoga pojedinog pacijenta potrebne su velika pozornost i preciznost u

planiranju. Osim detaljne anamneze i kliničkoga pregleda, od neizostavne su važnosti

radiološka dijagnostika i radiološko planiranje (1,2,12).

4.1.1. CBCT (eng. Cone-beam computerised tomography)

Dvodimenzionalne radiološke tehnike kao što su ortopantomogrami ili retroalveolarne

snimke jednostavne su, dostupne i jeftine dijagnostičke snimke za planiranje implantata. No,

one produciraju dosta grešaka i imaju mnogo nedostataka u usporedbi s trodimenzionalnim

tehnikama, kao što su superpozicija struktura, distorzija slike i različita artificijelna uvećanja.

Zbog tih razloga trodimenzionalne su tehnike postale esencijalno dijagnostičko

sredstvo koje čini „zlatni standard“ u implantologiji (13). Razvojem dentalnih CT ureĎaja s

konusnim snopom rendgenskih zraka s visokom rezolucijom i nižim dozama efektivnoga

zračenja te primjenom posebnoga pribora za snimanje i obradu snimaka, planiranje

implantološke terapije postaje egzaktnije i povećavaju se dijagnostičke vrijednosti i indikacije

(14). Premda su trenutačne tendecije prema protetski voĎenoj implantologiji, utilizacija takvih


6

radiografskih snimaka može se dovesti na još veću razinu uporabom različitih softvera za

virtualno planiranje (15).

Takvi sustavi pokazuju širok dijapazon prednosti kao što su precizno odreĎivanje

pozicije, angulacije i dimenzije implatanta te suprastrukture. Unaprijed signaliziraju moguće

komplikacije zbog pogrešnog odabira veličine ili pozicije implantata. Isto tako, pokazuju

izrazito veliku vrijednost pri kompleksnim situacijama, u kojima je anatomija ograničavajući

čimbenik i zbog vizualizacije količine dostupne kosti mogu pomoći pri odabiru donorskoga

mjesta za koštanu augumentaciju (1,13,15). Neki od dostupnih sustava jesu Procera-

Software®(Nobel Biocare, Göteborg, Švedska), Virtual Implant Planning

® (BioHorizons,

Birmingham, SAD), coDiagnostiX®

(IVS Solutions AG, Chemnitz, Njemačka), Implant 3D

Media Lab Software®

(Media Lab Srl, Follo (SP), Italija) (Slika 1).

Slika 1. (A) CT slika kreirana s trodimenzionalnim softwareom za planiranje. Prikazani su

panoramski pogled, (B) aksijalni pogled, (C i D) pogled po presjecima i (E) trodimenzionalni

pogled sa simulacijom implantata, prikazanim živcima, koštanim defektima i radiografskim

prijedloškom. Preuzeto: (1).


7

4.1.2. Kompjutorizirana stomatologija

Prebacivanje virtualnoga plana terapije u stvarnu situaciju omogućeno je razvojem

tehnologije. Postoje dva navoĎena kirurška sustava: statički i dinamički.

Statički sustav (eng. computer guided implant surgery, CGIS) podrazumijeva

upotrebu statičnih kirurških šablona kako bi se reproducirala virtualna pozicija implantata

isplanirana prije navedenim softverom. Kirurški se stentovi proizvode s pomoću CAD/CAM

tehnologije ili stereolitografije i 3D-printanja. Prednosti ove tehnologije jesu precizna

preparacija kod osteotomije, mogućnost flapless pristupa i svih beneficija koje takav pristup

pruža. To je minimalno invazivni pristup jer je maksimalno poštedan za tvrda i meka tkiva,

smanjuje vrijeme te olakšava kirurški postupak implantacije (Slika 2). Ograničenja ovog

sustava ipak postoje, a istraživanja pokazuju kako je njihova devijacija preciznosti u okvirima

pozicije jednog milimetra i pet stupnjeva unutar okvira inklinacije. Sugerira se pridržavanja

minimalne sigurne udaljenosti. Što se samog rukovanja tiče, postoje problemi u distalnim

regijama čeljusti zbog reduciranoga meĎuokluzalnog prostora. Kao jedan od najvećih

nedostataka se navodi i mogućnost termalnog oštećenja mjesta osteotomije zbog reducirane

eksterne irigacije tijekom samog zahvata. Intraoperativno se takoĎer pojavljuje problem

fiksacije i stabilizacije samog stenta jer o tome ovisi krajnji ishod preciznosti. Kao zadnji

nedostatak navodi se i nemogućnost intraoperativne modifikacije pozicije implatanta.

Dinamički sustav (eng. computer navigated implant surgery, CNIS) koristi se

kirurškim navigacijskim sustavom koji reproducira virtualnu poziciju implatanta iz CT

podataka s pomoću sustava optičkog trackera bez potrebe za intraoralnim stentovima. Takav

se sustav naziva još i optički navoĎenom implantologijom (eng. image guided surgery, IGI).

Prednosti su tog sustava mogućnost intraoperativne modifikacije pozicije implantata jer

terapeut u stvarnome vremenu vizualizira pacijentovu anatomiju te se mogu izbjeći različiti


8

neuspjesi povezani s preprekama ili defektima koji nisu bili vidljivi preoperativno na

radiološkim snimkama. Isto tako, optičko praćenje omogućuje stalnu vizualizaciju pozicije

svrdla u trima dimenzijama na zaslonu i zaobilaze se tehničke teškoće koje se pojavljuju kod

CGIS-a, kao što su termalna oštećenja i pomaci ili frakture kirurških stentova. Dinamički se

sustavi svakodnevno poboljšavaju, no ograničenja postoje u obliku tehničkih teškoća s

optičkim senzorima koji su dosta osjetljivi na refleksiju te zahtijevaju čistu vidljivost izmeĎu

njih i svrdala koja prate. Zbog toga je pozicioniranje samog terapeuta u odnosu prema

pacijentu u tijeku zahvata katkad problematično.

S financijskog aspekta, takvi sustavi su prilično skupi i podrazumijevaju dosta dugu

krivulju učenja u svrhu što uspješnije manipulacije. Navedena dva sustava po svojoj su

prirodi minimalno invazivna i daljnjim razvojem kompjutorizirane stomatologije sigurno će

naći svoje mjesto u praksi ako se premoste današnja ograničenja (12,13,14,16).


9

Slika 2. (A) Bezubi maksilarni greben. (B) Planiranje terapije s pomoću softvera. (C)

Simulacija izgleda kirurškog stenta. (D) Finalni plan izraĎen s pomoću CT snimki prenosi se

u CAD/CAM sustav, koji proizvodi kirurški stent s fiksacijama na meko tkivo. (E) Kirurški se

stent pozicionira na greben i imobilizira fiksacijskim vijcima. Preuzeto: (1).


10

4.2. UGRADNJA DENTALNIH IMPLANTATA

4.2.1. Flapless tehnika

Flapless tehnika ubraja se u domenu minimalno invazivnih postupaka na kojima se

sve više inzistira u svim granama stomatologije. U implantologiji ta tehnika omogućuje

intervenciju s minimalnom traumom na meka i tvrda tkiva, znatno smanjujući vrijeme trajanja

kirurškog postupka i postoperativnog cijeljenja. TakoĎer se pokazalo da je tehnika mnogo

ugodnija za pacijenta u usporedbi s konvencionalnim odizanjem režnja u smislu manje

postoperativne simptomatologije (17). Tehnika je posebice indicirana u pacijenata u kojih

postoji adekvatna količina keratiniziranoga tkiva iznad alveolarnoga grebena povoljnog oblika

jer je u takvim slučajevima moguće iskoristiti sve benefite ovakvoga pristupa (2).

Tehnika ima i svojih nedostataka koji se ponajprije očituju u nepreglednosti. Naime,

zbog minimalnog operativnog polja za ovu tehniku kolokvijalno se može reći da je „slijepa“

zbog toga što je pregled veoma ograničen, a to može rezultirati neželjenim ishodima, kao što

su fenestracije kortikalne kosti ili loše pozicioniranje samih implatata. Nadalje, pri kirurškom

postupku može nastati oštećenje obližnjih anatomskih struktura. Nemogućnost evaluacije i

liječenja koštanih defekata i nemogućnost manipuliranja režnjem u estetske svrhe, takoĎer su

zamjerke koje se pripisuju ovoj tehnici (2,17) (Slika 3).


11

Slika 3. (A) Stanje prije operacije. (B) Ekscizija tkiva do zadanog dijametra budućeg

implatanta s pomoću tkivnog pančera. (C) Uklanjanje tkiva. (D) Postavljanje implatanta.

Preuzeto: (9).


12

4.2.2. Minimalno invazivne augmentacijske tehnike

Uspješna terapija implantatima ovisi o odgovarajućem volumenu kosti na mjestu

postave implatata jer je dugoročna prognoza implantata pod nepovoljnim utjecajem zbog

nedovoljnog volumena kosti. Resorpcija kosti može se reducirati primjenom atraumatske

ekstrakcije. Atraumatska tehnika podrazumijeva upotrebu posebnih periotoma s

odgovarajućim nastavcima ili poseban set piezotoma kako bi se minimizirala trauma na

okolnoj kosti te kako bi se olakšao sam postupak implantacije i/ili augumentacije (Slika 4).

Osim samog akta ekstrakcije, važna je i postekstrakcijska procjena alveole da bi se postavila

točna indikacija za daljnje terapijske postupke, pri čemu su se neka pomagala poput

endoskopa pokazala veoma beneficijalnim. Deficijentna postojeća kost, posebice vestibularni

aspekt, često kompromitira uspjeh implantološke terapije jer stvara dodatne komplikacije

(1,2,18,19,20,21).

Slika 4. Piezotom s posebnim setom nastavaka za atraumatsku ekstrakciju. Preuzeto: (1).


13

Kako bi se povećala kvantiteta i kvaliteta kosti, u dentalnoj se implantologiji

primjenjuju različiti materijali i postupci za augmentaciju (2,18,19,20,21). Sama fiziološka

obilježja koštanih transplatanata i materijala za nadomještanje kosti opisuju se s njihovim

mogućnostima oseoindukcije, oseokondukcije i osteogeneze. Oseoindukcija podrazumijeva

novo stvaranje kosti diferencijacijom lokalnih stanica vezivnoga tkiva u stanice koje će

stvoriti kost, i to pod utjecajem jednog ili više induktivnih sredstava. Oseokondukcija nastaje

kad nadomjesni materijal za augumentaciju služi kao nosač za urastanje prekursorskih

osteoblasta u defekt. Konačno, osteogeneza nastaje kad se živi osteblasti presaĎuju u defekte

zajedno s materijalom za augmentaciju, gdje mogu uspostaviti središta stvaranja kosti.

Autogena kost sa svojim odlikama osteoinduktivnosti, osteokonduktivnosti i osteogeneze

često se smatra „zlatnim standardom“ u postupcima augmentacije. Dostupni su različiti

materijali koji se rabe kao koštani supstituti s različitim biološkim i mehaničkim svojstvima.

Mogu se kategorizirati u tri velike skupine: alogeni materijali – koštani supstituti od druge

jedinke iste vrste, ksenogeni – od jedinki druge vrste i aloplastični – sintetski proizvedeni. Po

kemijskom sastavu variraju od bioloških apatita, monofaznih kalcijevih fosfata (trikalcijevi

fosfati, hidroksiapatiti) i silikata do različitih keramika. Važno je napomenuti kako do danas

nije komercijalno dostupan materijal koji je ekvivalentan autogenoj kosti po svojim

oseoinduktivnim svojstvima (18,22). Tehnika voĎene koštane regeneracije (GBR) neposredno

nakon ekstrakcije izrazito je pogodna da bi se sačuvala postojeća alveolarna kost i

nadomjestila nedostajuća, u svrhu postizanja dostatnog volumena za kasniju implantaciju.

Predvidljivost i uspjeh koji se danas mogu postići GBR-om omogućuju kliničaru sličnu stopu

uspješnosti na mjestima gdje postoje koštani defekti u usporedbi s mjestima gdje defekata

nema. Materijali koji se mogu upotrebljavati jesu alogeni tipa demineralizirane smrznute kosti

i ksenogeni tipa deproteinizirane goveĎe kost (u Hrvatskoj nije registrirana i nije dopuštena

njezina uporaba) (18,23,24). Posebna skupina materijala koja se takoĎer rabi kod GBR-a jesu


14

faktori rasta. Faktori su rasta biološki medijatori koji imaju važnu ulogu u cijeljenju tkiva i

formiranju kosti. Jedan od najboljih izvora faktora rasta u tijelu jesu krvni trombociti. U

svojim alfa-granulama trombociti sadržavaju faktore kao što su transformirajući faktor rasta

beta, faktor rasta podrijetla iz trombocita, faktor rasta sličan inzulinu i faktor rasta fibroblasta

(25,26). Marx i suradnici prvi su 1998. (27) prvi uveli tehniku koncentracije trombocita kako

bi se proizvela autologna plazma bogata trombocitima. Pokazalo se da ovaj koncept ima

veliki potencijal u smislu dopune i poboljšanja standardnih tehnika voĎene koštane

regeneracije i tehnika augmentacije te su se protokoli dobivanja takvih bioloških materijala

pojednostavnili i poboljšali te su komercijalno su dostupni za svakodnevnu upotrebu. Tehnike

koje se danas najviše primjenjuju i koje su minimalno invazivne jesu trombocitima obogaćen

fibrin i plazma obogaćena faktorima rasta. Protokol dobivanja trombocitima obogaćena

fibrina prilično je jednostavan. Prikupi se uzorak pacijentove krvi i stavlja se u epruvete bez

antikoagulansa, epruvete se odmah nakon toga centrifugiraju desetak minuta na otprilike 3000

okretaja u minuti. Odsutnost antikoagulansa implicira započinjanje kaskade koagulacije i

nakon nekoga vremena formirani se fibrinski ugrušak prikupi iz sredine epruvete izmeĎu

eritrocita na dnu i acelularne plazme na vrhu. Rezistentne autologne fibrinske membrane lako

se dobiju istiskujući serum iz ugruška. Protokol dobivanja plazme bogate faktorima rasta

takoĎer počinje uzimanjem uzorka pacijentove krvi, no ovoga se puta u epruvetu dodaju

antikoagulansi kako bi se spriječila aktivacija i degranulacija trombocita, a slijedi jednofazno

ili dvofazno centrifugiranje. Nakon centrifugiranja plazma se separira u 3 frakcije pažljivim

pipetiranjem (3). Frakcija koja se nalazi na dnu epruvete jest plazma bogata faktorima rasta i

neposredno prije njezine aplikacije potrebno ju je aktivirati kalcijevim kloridom ili goveĎim

trombinom (21,25,26,28,29,30). Membrane su najčešće kolagene ili od ekspandiranog

politetrafluoroetilena (e-PFTE). Materijali se postavljaju u svježe ekstrakcijske alveole te se

prekrivaju neresorptivnim membranama, nakon čega se režanj produljuje dabi se moglo


15

šivanjem postići primarno cijeljenje ili barem parcijalno primarno cijeljenje jer se tako

optimizira ishod liječenja (18,23,24).

4.2.3. Minimalno invazivni postupci odizanja dna maksilarnog sinusa

Ugradnja implatanta u stražnjem dijelu gornje čeljusti još je uvijek izazov. Smanjen

koštani volumen zbog resporpcije kosti te pneumatizacija sinusne šupljine otežavaju ugradnju

implatanta koji nose nadomjestak zuba. Kao jedna od mogućnosti za rješavanje ovoga

problema jest podizanje dna maksilarnog sinusa. Danas se primjenjuju dva glavna pristupa

podizanja maksilarnog sinusa sa svrhom ugradnje dentalnih implantata: dvofazna tehnika s

pomoću lateralnoga pristupa i jednofazna tehnika s pomoću lateralnog ili krestalnog pristupa

(18).

Krestalni je pristup opisao Summers 1994. i on se smatra manje invazivnim u

usporedbi lateralni (31). U kirurškome smislu svaka tehnika koja podrazumijeva krestalni

pristup sastoji se od perforacije dna sinusne šupljine s pomoću osteotoma ili svrdla. Posljednji

se koštani segment mobilizira apikalnim pomicanjem Schneiderove membrane te se na taj

način dobiva potrebna visina za augmentaciju. Indikacije za transalveolarnu osteotomijsku

tehniku (krestalni pristup) uključuju ravno dno maksilarnog sinusa s preostalom visinom kosti

od najmanje 5 mm i prikladnom širinom grebena za postavljanje implantata (Slika 5). Kako je

originalna tehnika bila ograničena mogućnošću elevacije od samo tri do četiri milimetra i

praćena rizikom od perforacije zbog upotrebe krutih i oštrih instrumenata, mnogi su autori

objavili različite modifikacije originalne tehnike (32,33,34).


16

Slika 5. Sekvencija koraka kod krestalnog pristupa prema Summersu; mjesto implantacije se

preparira počevši od svrdla malih promjera do svrdla većih promjera, dno sinusa se frakturira,

odiže se sinusna membrana, postavlja se augmentacijski materijal u dobiveni prostor i slijedi

implantacija. Preuzeto: (34).

Benner je predložio podizanje membrane hidrauličnim krestalnim pristupom, s

pomoću lateks balona koji se puni fiziološkom otopinom (35). Postupak je sljedeći: bezubom

se grebenu pristupa tako da se odigne režanj skalpelom ili ekscidira gingiva tkivnim

pančerom, nakon čega se postavlja vodič s izmjenjivim stoperom na kost te se umeće posebno

trepanacijsko svrdlo kojim se uklanja kost do dubine jednog milimetra od dna sinusa.

Posljednji se milimetar kosti mobilizira osteotomom i čekićem vodeći brigu o tome da

osteotom veličinom odgovara perforaciji od posljednje preparacije. Mobilnost osloboĎenoga

koštanog fragmenta provjerava se tupim instrumentom, nakon čega slijedi uvoĎenje

balonskog katetera koji se napuhuje najmanje pet puta. Otpor pritiska na špricu svaki je put

sve manji zbog sve veće mobiliziranosti Schneiderove membrane te volumen uštrcane

tekućine odgovara volumenu dobivenom u prostoru sinusa za 20 %. Nastali se prostor puni

augmentacijskim materijalom (32) (Slika 6 i 7).


17

Slika 6. Shematski prikaz odizanja sinusne membrane hidrauličnim krestalnim pristupom

prema Biekeru. Preuzeto: (35).


18

Slika 7. (A) Odizanje režnja. (B) Kontrolirana fraktura dna maksilarnog sinusa s pomoću

osteotoma. (C) Insercija balona za odizanje dna sinusne membrane. (D) Postavljanje

materijala za nadomještanje kosti. Preuzeto: (39).

Alternativno kao opcija postoji intralift tehnika koja se izvodi s pomoću posebno

dizajniranih piezotoma koji su komercijalno dostupni kao set. Kompletan set sastoji se od

različitih nastavaka za struganje kosti koji se uporabljuju sekvencionalno kako bi se

dosegnula subantralna kost i sinusna membrana bez perforacije. Set takoĎer sadržava posebni

nastavak koji se rabi kako bi se isporučio kontrolirani mlaz fiziološke otopine za podizanje


19

sinusne membrane (Slika 7). Ideja ovakvog dizajna jest minimalna invazivnost i siguran

sinusni lift krestalnim pristupom. Prednosti se takoĎer očituju u selektivnosti rezanja (reže se

samo kost bez ikakve ozljede mekih tkiva, uključujući sinusnu membranu), u minimalnom

krvarenju tijekom operacije, brzom cijeljenju i minimalnom riziku od neuspjeha (1) (Slika 8).

Slika 8. Set nastavaka za intralift tehniku. Preuzeto: (1).

Osim originalne tehnike i dvije navedene modifikacije, postoje još mnoge druge

tehnike i komercijalni setovi u svrhu pojednostavnjivanja i poboljšanja samog postupka. Ipak,

još uvijek nije jasno postoji li prednost i superiornost pojedine modifikacije u odnosu prema

drugima. Čini se kako odabir tehnike ponajprije ovisi o preferenciji i iskustvu samog

operatera (36,37,38).


20

4.3. DRUGA KIRURŠKA FAZA – OTVARANJE IMPLANTATA

Pri drugoj kirurškoj fazi, implatant mora biti otkriven kako bi se mogla postaviti

suprastruktura za cijeljenje. Ideja te faze jest pridruživanje suprastrukture za cijeljenje na

implantant, očuvanje keratiniziranoga tkiva i modifikacija forme ili debljine tkiva. Period

cijeljenja mekoga tkiva prije postavljanja konačne protetske restauracije obično traje izmeĎu

dva i četiri tjedna. Najjednostavnija metoda kirurškog otkrivanja jest ona primjenom tkivnog

pančera. Ta tehnika podrazumijeva uporabu mekotkivnog pančera koji je promjera jednakog

promjeru implatanta ili neznatno širega promjera. Pozicija implantanta odredi se palpacijom,

sondiranjem tupom sondom ili rendgenskom snimkom i pančer se pozicionira točno iznad te

se zatim rotacijskom kretnjom prodire kroz debljinu mekoga tkiva uz oprez da se ne ošteti

podležeća kost u razini implatanta (2).

Prednosti su te tehnike minimalna invazivnost, izbjegavanje prikazivanja periosta i

minimalno vrijeme cijeljenja tkiva na mjestu gdje se postavlja suprastruktura. Nedostatci

tehnike jesu žrtvovanje dijela keratiniziranoga tkiva, nemogućnost točne vizualizacije kosti

oko implatanta i nemogućnost izravne vizualizacije sučelja izmeĎu implantata i suprastrukture

(2).

Alternativno gore navedenoj tehnici jest otkrivanje implantata skalpelom,

elektrokirurški ili laserom (2,10,39,40). Uporaba lasera tijekom druge kirurške faze pruža

prednosti kao što su jednostavnost manipulacije, odlična hemostaza i preglednost. Isto tako,

smanjuje se bakterijska kontaminacija na mjestu incizije i pruža se veća ugodnost za pacijenta

zbog smanjena postoperativnog otjecanja i boli. Nadalje, otisci u svrhu izrade nadomjestaka

nošenih implatantima mogu se odmah uzeti nakon druge kirurške faze izvedene laserima zbog

toga što je u takvim slučajevima kirurško polje suho i čisto (10,39,40). Unatoč svim


21

prednostima uporabe lasera u implantologiji i stomatologiji općenito su pravilni odabir vrste

lasera i njihova načina rada conditio sine qua non.

Konkretno, kod druge kirurške faze u implantologiji, posebna se pozornost mora

obratiti na nekontrolirano povećanje temperature kosti oko implatata jer ima negativne

posljedice i može dovesti u pitanje samu oseointegraciju. Pokazalo se kako povećanje

temperature na više od 47 °C tijekom jedne minute može uzrokovati ireverzibilno oštećenje

kosti (41,42). Interakcije površine implantata s primjenom lasera takoĎer treba uzeti u

razmatranje jer može nastati oštećenje i kao posljedica negativan ishod terapije (40). Diodni

laseri, CO2 laseri i posebice Er (Erbij) porodica lasera pod odreĎenim postavkama mogu se sa

sigurnošću primjenjivati kod druge kirurške faze u implantologiji (10). Neki su klinički

slučajevi pokazali da bi laseri poput Erbij, Krom: Itrij, Skandij, Galij, Granati (Er,Cr:YSGG)

u rukama operatera s dovoljnim kirurškim iskustvom mogli potpuno zamijeniti hladnu

skalpelsku tehniku u situacijama kada je potrebno konturirati tkiva oko implantata ili

primijeniti mukogingivalne tehnike, te u frontalnom sektoru gdje su estetski zahtjevi visoki i

gdje bi pacijenti mogli profitirati od beneficija koje pružaju (39) (Slika 9).


22

Slika 9. (A) i (B) Dizajniranje i odizanje trapezoidnog režnja, otkrivanje implantanta. (C)

Postavljanje suprastrukture za cijeljenje; režanj se naslanja na suprastrukturu kako bi se

omogućilo cijeljenje per secundam intentionem. (D) Jedan tjedan nakon operacije. (E) i (F)

Izgled novoformirane papile nakon uklanjanja suprastrukture za cijeljenjje: vestibularni i

okluzalni pogled (G) i (H) konačni izgled restauracije. Preuzeto: (39).

4.4. MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI PRI NEUSPJEHU U

DENTALNOJ IMPLANTOLOGIJI

Zbog rastućega broja postavljenih implantata na godišnjoj bazi (5 505 720 u 2006.

godini u SAD-u) povećava se i broj komplikacija, kao što su patološke reakcije mekih tkiva

oko implantata i periimplantantni koštani defekti s kontinuiranim gubitkom podupiruće kosti.

Bakterijska kontaminacija površina implantata čest je razlog nastanka komplikacija. Nakon

pojave komplikacija pred terapeutom postoje dvije mogućnosti: liječenje periimplantitisa ili

eksplantacija. U oba su se slučaja laseri pokazali kao opcija koja facilitira načela minimalne


23

invazivnosti u kontrastu s drugim konvencionalnim metodama, no za liječenje

periimplantitisa laserima nedostaje još studija koje bi mogle to sa sigurnošću tvrditi te bi se

trebali ukloniti neki nedostatci koje laseri trenutačno pokazuju poput nekontroliranog

povećanja temperature i visoke cijene aparature. Najčešće upotrebljavani laseri u liječenju

periimplantitisa jesu CO2, diodni i erbijska porodica lasera i u budućnosti će, zasigurno, laseri

preuzeti svoje važno mjesto u terapiji zbog svojih izrazitih hemostatskih sposobnosti,

selektivne ablacije subgingivnog kamenca i baktericidnog učinka, no zasada konzervativni

pristupi takvoj problematici ostaju i dalje aktualni, dok se neke druge metode još ne razmotre

i uĎu u širu kliničku uporabu (8,39,43). Kao vrlo perspektivna metoda uklanjanja

dekontaminacije s implantanata pokazala se antimikrobna fotodinamska terapija. Ta terapija

podrazumijeva asocijaciju svjetlosti s prikladnim fotosenzitivnim agensom u prisutnosti

kisika. Funkcionira po principu da se fotosenzitivna tvar (npr. toluidin) veže za ciljanu stanicu

i nakon što se osvijetli izvorom svjetlosti specifične valne duljine (npr. diodni laser) u

prisutnosti kisika podliježe promjeni iz niskoga energijskog stanja u ekscitirano stanje, što u

konačnici rezultira stvaranjem radikala kisika i drugih reaktivnih tvari koji su toksični za

ciljanu stanicu. Prednosti fotodinamske terapije jesu mogućnost dekontaminacije površina

implantanata bez oštećenja mikrostrukture i superiornija dekontaminacija u usporedbi s

uporabom lasera bez fotosenzitivne tvari. Ipak, zbog nedostatka kontroliranih kliničkih studija

fotodinamska terapija smatra se dopunom mehaničkoj i kirurškoj terapiji periimplantitisa.

Neke od zamjerki toj terapiji jesu nedovoljna selektivnost fotosenzitivnih tvari koje se

uporabljuju (moguće oštećenje stanica domaćina), i upitna efektivnost kod teških oblika

periimplantitisa. Buduće studije morat će definirati parametre iradijacije lasera i

problematiku fotosenzitivnih tvari (vrstu, koncentracije, oblik i vrijeme aplikacije) kako bi se

ova metoda usavršila (43,44,45,46).


24

Eksplantacija je postupak uklanjanja neuspjelog implatata te čini završnu točku

dugoročno neuspjelog liječenja. Kako bi se postupak eksplantacije smatrao uspješnim, važno

je da se provede tako da se čini minimalna trauma pacijentu i smanji mogućnost

postoperativnih komplikacija kao što su ekscesivno uklanjanje tvrdih i mekih tkiva te ostavi

mogućnost buduće implantološke terapije. Primjena lasera za postupke eksplantacije čini se

prikladnom. Histološke su studije pokazale kako je Er,Cr:YSGG laser prikladan zato što prati

načela minimalne invazivnosti. U usporedbi sa Nd:YAG,Er:YAG i CO2 laserima,

Er,Cr:YSGG pokazuje veću poštednost za okolna tkiva prilikom primjene. Nadalje, ova vrsta

lasera ima visoku kvalitetu dekontaminacije okolnoga tkiva, odlična hemostatska svojstva i,

posljedično, bolju preglednost kirurškog polja. Postoperativno je cijeljenje zadovoljavajuće, a

postoperativni bol i trauma za pacijenta su minimalni. Iako ne postoje apsolutne

kontraindikacije za upotrebu ove vrste lasera, posebnu pozornost treba usmjeriti u pacijenata

koji su imunokompromitirani, koji imaju predispoziciju za slabije cijeljenje rana i oni koji su

prethodno podvrgnuti radioterapiji maksilofacijalnog područja. TakoĎer, uporaba se lasera u

pacijenata u kojih postoji rizik od osteonekroze čeljusti inducirane lijekovima ne preporuča

(8) (Slika 10).


25

Slika 10. (A) Primjena lasera na mjestu neuspjelog implatanta. (B) Kirurško polje neposredno

nakon iradijacije laserom i nakon eksplantacije. Preuzeto: (8).


26

5. ZAKLJUČAK

Implantologija kao veoma dinamično i inovativno područje dentalne medicine

svakodnevno usvaja nova otkrića i znanja iz drugih biomedicinskih i bioloških područja.

Može se reći da će implatantološka terapija u budućnosti biti raširenija i da će sve više

pacijenata zahtijevati takav oblik terapije. Zbog iznimno velikih zahtjeva sve će se više

inzistirati na povećanju produktivnosti i smanjivanju vremena provedenog u ordinaciji. Zbog

tih razloga minimalno invazivni pristup u svim fazama implantološke terapije čini se kao

logičan korak dalje prema postizanju tih ciljeva. U kontekstu današnjega vremena, tehnologije

koje nam stoje na raspolaganju su zadovoljavajuće, no svakako postoji prostor za njihovo

daljnje usavršavanje i pojednostavnjenje. Daljnje razumijevanje bioloških procesa,

usavršavanje materijala koji se upotrebljavaju i poboljšanje kirurških tehnika učinit će

terapijske ishode uspješnijima i predvidljivijima. Na samome terapeutu ostaje mogućnost

odabira najboljega mogućeg rješenja za svakog pacijenta na individualan način.


27

6. SAŽETAK

Implantologija, kao grana dentalne medicine, preuzima sve veću važnost pri pružanju

mogućnosti za rješavanje bezubosti u pacijenta. Minimalno invazinvni pristup u dentalnoj

medicini postaje standard te se manifestira na sve njezine grane. Razvojem znanosti i

tehnologije takav je pristup našao svoje mjesto u dentalnoj implantologiji. Svaka se faza

implantološke terapije uvoĎenjem novih tehnologija i pristupa približava paradigmi

minimalne invazivnosti. Pri planiranju terapije kompjutorski softveri koji rade u harmoniji s

digitalnim radiološkim tehnikama olakšavaju predviĎanje ishoda i odabira najboljih mogućih

terapijskih rješenja. Kompjutorizirana dentalna medicina i kompjutorski navoĎeni kiruruški

sustavi uvelike olakšavaju provoĎenje terapije i očekuje se njihova veća zastupljenost zbog

beneficija koje pokazuju. Minimalno invazivni postupci augmentacije i minimalno invazivne

kirurške tehnike postaju dopuna, a u nekim slučajevima i punopravna zamjena za

konzervativne pristupe. Primjena lasera facilitira načela minimalne invazivnosti i uklapa se u

neke faze implantološke terapije, kao što je druga kirurška faza ili pri liječenju neuspjeha u

dentalnoj implantologiji.

.


28

7. SUMMARY

Implantology, as distinct branch of dental medicine, is gaining increasing importance

in providing solutions to patients with anodontia. Minimally invasive approach is becoming

standardized within all branches of dental medicine. Scientific and technological

advancements have enabled it to find its place within dental implantology. Incorporating

scientific and technological advancements within different phases of dental implantology

treatment approaches the minimally invasive paradigm. Furthermore, when planning the steps

of the therapy, computer software, which works harmoniously with digital radiologic

techniques, allows for the prediction of the outcome and choosing the best possible approach

to achieve the desired result. Computerized dental medicine and computerized surgical

systems greatly facilitate therapy performance and it is expected that their use will grow due

to proven benefits. Minimally invasive bone augmentative procedures and minimally invasive

surgical techniques are becoming supplementary, in some cases full substitutes, to

conservative techniques. The use of laser in dentistry facilitates the principle of minimally

invasive dentistry and fits with certain phases of implantology – such as the second surgical

phase or in cases of dental implantology failure.


29

8. LITERATURA

1. Ajay VS. Clinical Implantology. 1st ed. Gurgaon: Elsevier India; 2013.

2. Hupp JR, Ellis E, Tucker MR. Contemporary Oral and Maxillofacial surgery. 6th

ed. St. Louis: Mosby; 2014.

3. Knežević G. Osnove dentalne implantologije. Zagreb: Školska knjiga; 2002.

4. Jingarwar MM, Bajwa NK, Pathak A.Minimal intervention dentistry - a new

frontier in clinical dentistry. J Clin Diagn Res. 2014;8(7):ZE04-8

5. Saini R. Ozone therapy in dentistry: A strategic review. J Nat Sci Biol

Med. 2011;2(2):151-3.

6. Barot VJ, Vishnoi SL, Chandran S, Bakutra GV. Laser: The torch of freedom for

ankyloglossia. Indian J Plast Surg. 2014;47(3):418-22.

7. Shankar BS, T R, S NM, Reddy PS, Saritha G, Reddy JM. Chronic inflammatory

gingival overgrowths: laser gingivectomy & gingivoplasty. J Int Oral Health.

2013;5(1):83-7.

8. Smith LP, Rose T. Laser explantation of a failing endosseous dental implant. Aust

Dent J. 2010;55(2):219-22.

9. Liu Y, Gao J, Gao Y, Xu S, Zhan X, Wu B. In vitro study of dentin

hypersensitivity treated by 980-nm diode laser. J Lasers Med Sci. 2013;4(3):111-9

10. Coluzzi DJ, Convissar RA. Atlas of laser applications in dentistry. Chicago:

Quintessence; 2007.

11. Kapadia JA, Bhedasgoankar SY, Bhandari SD. Periodontal microsurgery: A case

report. J Indian Soc Periodontol. 2013;17(6):790-2.


30

12. Fuster-Torres MA, Albalat-Estela S, Alcañiz-Raya M, Peñarrocha-Diago M. CAD

/ CAM dental systems in implant dentistry: update. Med Oral Patol Oral Cir

Bucal. 2009;14(3):E141-5.

13. Gulati M, Anand V, Salaria SK, Jain N, Gupta S. Computerized implant-dentistry:

Advances toward automation.J Indian Soc Periodontol. 2015;19(1):5-10.

14. Janković S, Miletić D. Dentalna radiografija i radiologija. Split: Medicinski

fakultet Split; 2009.

15. Rubio Serrano M, Albalat Estela S, Peñarrocha Diago M, Peñarrocha Diago M.

Software applied to oral implantology: update. Med Oral Patol Oral Cir

Bucal. 2008;13(10):E661-5.

16. Nickenig HJ, Eitner S, Rothamel D, Wichmann M, Zöller JE. Possibilities and

limitations of implant placement by virtual planning data and surgical guide

templates. Int J Comput Dent. 2012;15(1):9-21.

17. Romero-Ruiz MM., Mosquera-Perez R, Gutierrez-Perez JL, Torres-Lagares D

Flapless implant surgery: A review of the literature and 3 case reports. J Clin Exp

Dent. 2015;7(1):e146-52.

18. Lang NP, Lindhe J , Karring T. Klinička parodontologija i dentalna implantologija;

Zagreb. Nakladni zavod Globus d.o.o.; 2010.

19. Tavarez RR, Dos Reis WL, Rocha AT, Firoozmand LM, Bandéca MC, Tonetto

MR, Malheiros AS. Atraumatic extraction and immediate implant installation: The

importance of maintaining the contour gingival tissues.J Int Oral Health.

2013;5(6):113-8.

20. Beltrán V, Fuentes R, Engelke W. Endoscopic visualization of anatomic structures

as a support tool in oral surgery and implantologyJ Oral Maxillofac Surg.

2012;70(1):e1-6.


31

21. Nazirkar G, Singh S, Dole V, Nikam A. Effortless effort in bone regeneration: A

review. J Int Oral Health 2014;6(3):120-4.

22. Al-Nawas B, Schiegnitz E. Augmentation procedures using bone substitute

materials or autogenous bone – a systematic review and meta-analysis. Eur J Oral

Implantol 2014;7(Suppl2):S219-S234.

23. Barone A, Todisco M, Ludovichetti M, Gualini F, Aggstaller H, Torrés-Lagares D,

Rohrer MD, Prasad HS, Kenealy JN. A prospective, randomized, controlled,

multicenter evaluation of extraction socket preservation comparing two bovine

xenografts: clinical and histologic outcomes. Int J Periodontics Restorative Dent.

2013;33(6):795-802.

24. Darby I, Chen ST, Buser D. Ridge preservation techniques for implant therapy. Int

J Oral Maxillofac Implants. 2009;24 Suppl:260-71.

25. Birang R, Torabi A, Shahabooei M, Rismanchian M. Effect of plasma-rich in

platelet-derived growth factors on peri-implant bone healing: An experimental

study in canines. Dent Res J (Isfahan). 2012;9(1):93-9.

26. Mogharehabed A, Birang R, Torabinia N, Nasiri S, Behfarnia P. Socket

preservation using demineralized freezed dried bone allograft with and without

plasma rich in growth factor: A canine study. Dent Res J (Isfahan).

2014;11(4):460-8.

27. Marx RE, Carlson ER, Eichstaedt RM, Schimmele SR, Strauss JE, Georgeff KR.

Platelet-rich plasma: Growth factor enhancement for bone grafts. Oral Surg Oral

Med Oral Pathol Oral Radiol Endod. 1998;85(5):638-46

28. Dohan DM, Choukroun J, Diss A, Dohan SL, Dohan AJ, Mouhyi J, Gogly B.

Platelet-rich fibrin (PRF): a second-generation platelet concentrate. Part I:


32

technological concepts and evolution. Oral Surg Oral Med Oral Pathol Oral Radiol

Endod. 2006;101(3):e37-44.

29. Fuerst G, Gruber R, Tangl S, Sanroman F, Watzek G. Enhanced bone-to-implant

contact by platelet-released growth factors in mandibular cortical bone: a

histomorphometric study in minipigs. Int J Oral Maxillofac Implants.

2003;18(5):685-90.

30. Angelo T, Marcel W, Andreas K, Izabela S. Biomechanical stability of dental

implants in augmented maxillary sites: Results of a randomized clinical study with

four different biomaterials and PRF and a biological view on guided bone

regeneration. Biomed Res Int. 2015;2015(1):850340.

31. Esposito M, Cannizzaro G, Barausse C, Cosci F, Soardi E, Felice P. Cosci versus

Summers technique for crestal sinus lift: 3-year results from a randomised

controlled trial. Eur J Oral Implantol. 2014;7(2):129-37.

32. Katalinić I, Duski R, Katanec D, Gabrić D. Podizanje dna maksilarnog sinusa:

Podizanje dna maksilarnog sinusa ; Baloon-Lift-Control i piezokirurgija. Sonda.

2011;21(1):32-5.

33. Trombelli L, Minenna P, Franceschetti G, Minenna L, Farina R. Transcrestal sinus

floor elevation with a minimally invasive technique. J Periodontol.

2010;81(1):158-66.

34. Balaji SM. Direct v/s Indirect sinus lift in maxillary dental implants. Ann

Maxillofac Surg. 2013;3(2):148-53.

35. Bieker W. Baloon-assisted sinus floor elevation – an alternative to open sinus

elevation. EDI Journal. 2006;1(1):26-30.


33

36. Esposito M, Felice P, Worthington HV. Interventions for replacing missing teeth:

augmentation procedures of the maxillary sinus. Cochrane Database Syst Rev.

2014;5(5):CD008397.

37. Soltan M, Smiler DG. Antral membrane balloon elevation. J Oral Implantol.

2005;31(2):85-90.

38. Kfir E, Kfir V, Mijiritsky E, Rafaeloff R, Kaluski E. Minimally invasive antral

membrane balloon elevation followed by maxillary bone augmentation and

implant fixation. J Oral Implantol. 2006;32(1):26-33.

39. Arnabat-Domínguez J, Bragado-Novel M, España-Tost AJ, Berini-Aytés L, Gay-

Escoda C. Advantages and esthetic results of erbium, chromium:yttrium-

scandium-gallium-garnet laser application in second-stage implant surgery in

patients with insufficient gingival attachment: a report of three cases. Lasers Med

Sci. 2010;25(3):459-64.

40. Romanos GE, Gutknecht N, Dieter S, Schwarz F, Crespi R, Sculean A. Laser

wavelengths and oral implantology. Lasers Med Sci. 2009;24(6):961-70.

41. Eriksson AR, Albrektsson T. Temperature threshold levels for heat-induced bone

tissue injury: a vital-microscopic study in the rabbit. J Prosthet Dent.

1983;50(1):101-7.

42. Eriksson RA, Albrektsson T. The effect of heat on bone regeneration: an

experimental study in the rabbit using the bone growth chamber. J Oral Maxillofac

Surg. 1984;42(11):705-11.

43. Marotti J, Tortamano P, Cai S, Ribeiro MS, Franco JE, de Campos TT.

Decontamination of dental implant surfaces by means of photodynamic

therapy. Lasers Med Sci. 2013;28(1):303-9.


34

44. Smeets R, Henningsen A, Jung O, Heiland M, Hammächer C, Stein JM.

Definition, etiology, prevention and treatment of peri-implantitis--a review. Head

Face Med. 2014;10(5):34-5.

45. Deppe H, Mücke T, Wagenpfeil S, Kesting M, Sculean A. Nonsurgical

antimicrobial photodynamic therapy in moderate vs severe peri-implant defects: a

clinical pilot study. Quintessence Int. 2013;44(8):609-18.

46. Mellado-Valero A, Buitrago-Vera P, Solá-Ruiz MF, Ferrer-García JC.

Decontamination of dental implant surface in peri-implantitis treatment: a

literature review. Med Oral Patol Oral Cir Bucal. 2013;18(6):e869-76.


35

9. ŽIVOTOPIS

Bego Osmanović roĎen je u srpnju 1990. u Bosanskoj Gradišci, država Bosna i

Hercegovina. Nakon osnovne škole upisuje Poljoprivrednu srednju školu „Sanus Futurum“ u

Sanskom Mostu, smjer veterinarski tehničar. Maturirao je 2008. godine. Iste godine upisuje

Stomatološki fakultet u Zagrebu. Apsolvirao je 2015. godine. Tijekom studiranja volontirao je

kao demonstrator na pretkliničkim vježbama iz restorativne dentalne medicine i fiksne

protetike. U ljeto 2013. godine mjesec dana volontirao je u državnoj bolnici AKH u Beču, na

odjelu maksilofacijalne kirurgije. TakoĎer je više puta volontirao na Oralnoj kirurgiji na

Stomatološkom fakultetu u Zagrebu te na taj način sakupljao vrijedno znanje. Na petoj i šestoj

godini studija redovito je asistirao u jednoj zagrebačkoj ordinaciji.

Documents

MINIMALNO INVAZIVNI POSTUPCI U DENTALNOJ ...svrhom ugradnje dentalnih implantanta te njegove alternative. U radu se takoĎer predočuju i minimalno invazivni postupci kod druge kirurške