MIKROEKONOMIJA : I parcijalni ispit

1. Uvod2. Pojam tržišnih struktura3. Normalna cijena i uvjeti ravnoteže4. Teorija proizvodnje5. Teorija troškova6. Osnove ponude i tražnje

1. Uvod

Mikroekonomija je grana ekonomije koja proucava odluke pojedinacnih kucanstava i preduzeca, funkcioniranje pojedinacnih trzista i utjecaj regulacije i poreza na alokaciju rada, dobara i usluga.

Mikroekonomija je proucavanje ekonomskog ponasanja pojedinacnih jedinica odlucivanja, kao sto su pojedinacni potrosaci, vlasnici sredstava i preduzeca u sistemu slobodnog poduzetnistva.

2. Pojam, karakteristike i klasifikacije tržišnih struktura

Trziste predstavlja mjesto na kome se susrecu ponuda i traznja proizvoda. Ponuda i traznja se mogu susresti na nekom fizickom ili nekom virtuelnom mjestu. Obicno se na trzistu pojavljuju proizvodjaci i kupci, no nekada je neophodno da se na trzistu pojavi i drzava kako bi uspostavila odredjena pravila po kojim ce se razmjene odvijati.

Uloga drzave se najcesce odgleda u sprovodjenju odredjenih zakona po kojima se poslovanje odvija u kreiranju normi zastite zivotne okoline ili u sprjecavanju antimonopolskog ponasanja ucesnika. Ukoliko je drzava previse prisutna na trzistu tada ucesnici ne mogu iskazati svu kreativnost u svom radu jer je previse pravila koja gotovo sve regulisu. Sa druge strane ako drzava nije u dovoljnoj mjeri prisutna na trzistu tada ne postoje jasna pravila ili se nedovoljno postuju postojeca.

Trzista putem cijena rjesavaju osnovne ekonomske probleme. Svi ucesnici na trzistu posmatraju cijene i na bazi njih donose svoje odluke. Ako neko od proizvodjaca ocekuje da poraste cijena proizvoda kojeg on prodaje, on ce ga zadrzati neko vrijeme kako bi ga prodao po visoj cijeni. Znaci, cijene su te koje koordiniraju odluke potrosaca i proizvodjaca na trzistu.

Kada govorimo o trzistu potrebno je naglasiti da postoji mogucnost da neki od ucesnika na njemu zele kupiti finalne proizvode koje ce oni licno potrositi. Takvo trziste se naziva trziste finalnih dobara (proizvoda). Na drugoj strani, neki ucesnici zele nabaviti proizvode koje ce iskoristiti za dalju proizvodnju drugih proizvoda i takvo trziste nazivamo trziste proizvodnih faktora.

TRZISTE POTPUNE KONKURENCIJE

Na nekim trzistima pojavljuje se veliki broj ucesnika i na strani ponude i na strani traznje. Ako se na trzistu razmjenjuje proizvod koji je homogen i ako ucesnici mogu bez vecih poteskoca ulaziti na trziste i izlaziti sa njega, tada takvo trziste nazivamo trziste potpune ili ciste konkurencije. Obicno je na ovim trzistima drzava veoma malo prisutna, a ucesnici samostalno odlucuju o nacinu poslovanja. Npr. Pijaca se moze smatrati trzistem potpune konkurencije.

KLASIFIKACIJA TRZISNIH STANJA

Tendencija je da se mali proizvodjaci pokusavaju diferencirati od drugih. Oni koji uspiju u tome imaju bolje stope rasta i protekom vremena pocinju poslovati na trzistu monopolisticke konkurencije. Nakon daljeg razvoja preduzeca i okrupnjavanja kapitala ove firme lagano prelaze u oligopolska preduzeca, koja su veca i kapitalno snaznija. Kada jedno od tih oligopolskih preduzeca postane vece od ostalih onda ga nazivamo liderom na oligopolskom trzistu. I u zadnjoj fazi rasta najvece preduzece postane toliko veliko i mocno da postaje monopolista. Tu na scenu stupa drzava koja uz pomoc antimonopolskog zakonodavstva vrsi razbijanje ovih preduzeca na vise manjih podsticuci konkurenciju medju njima. Ovaj proces se neprestano odvija.

Sa sve vecom diferencijacijom proizvoda od strane kompanija pocelo se postavljati pitanje da li bilo koja diferencijacija proizvoda otvara novo trziste za taj proizvod ili se taj proizvod zadrzava na postojecem trzistu. Vecina teoreticara je saglasna da se za kriterij grane koriste dva kriterija. To su trzisni i proizvodni kriterij.

Prema prvom kriteriju preduzeca su grupisana u neku granu ako se njihovi proizvodi mogu opisati kao bliski supstituti. A prema drugom kriteriju preduzeca se grupisu u neku granu ako imaju slicne tehnoloske procese proizvodnje ili koriste slicne sirovine kao baznu sirovinu. Tako mozemo trziste margarina i maslaca svrstati u jednu granu, a recimo proizvodnju koznih jakni u koznih presvlaka u drugu.

U mikroekonomskoj teoriji se najcesce spominju tri klasifikacije : stakerbergova, samuelsonova i vintraubova.

a. Stakerbergova

Polazi prvenstveno od broja ucesnika na trzistu i medjuovisnosti cijena na trzistu. Prepoznaje 9 stanja. U zavisnosti od vrste trzisnog stanja postoji razlicita pregovaracka moc pojedinih ucesnika. Svakako da je pregovaracka moc kupca veca ako se na strani traznje nalazi jedan kupac a na strani ponude mnostvo proizvodjaca. Raspisivanje tendera predstavlja ovakvu situaciju. No postoji manje jasna situacija kod recimo bilateralnog monopola. Nivo cijena ovisi o pregovarackim sposobnostima oba ucesnika na trzistu. Ovakva situacija se moze sresti ako recimo jedna fabrika proizvodi odredjene dijelove samo za jednog proizvodjaca automobila.

b. Samuelsonova

Polazi od broja ucesnika, diferencijacije proizvoda i utjecaja prodavaca ili kupaca na formiranje cijena ( stepen kontrole cijena). Nastala je zbog slozenosti trzisnih prilika i potrebe da se u analizu ukljuce i dodatne karakteristike trzista koje ranije nisu postojale, npr. Razliciti metodi prodaje koji su se snazno razvili nakon II svjetskog rata.

c. Vintraubova

Polazi od nacina formiranja cijena, odnosno od toga kakav jeutjecaj preduzeca na formiranje cijena. Njeni kriteriji su : broj ucesnika, koeficijent elasticnosti supstitucije i koeficijent unakrsne elasticnosti. Ovdje je potrebno pojasniti kategoriju unakrsne elasticnosti supstitucije. Ona pokazuje koliko dobro moze jedan proizvod supstituirati neki drugi. Sto je proizvod bolji supstitut ovaj koeficijent je veci. Sa druge strane kod monopola se prodaje proizvod koji nema bliskog supstituta pa ovaj koeficijent ima odredjenu malu vrijednost.

Kod ogranicene konkurencije je situacija nesto drugacija. Zbog toga sto je manje ucesnika na trzistu oni imaju vecu ekonomsku snagu. Kada jedan od ponudjaca nestane sa trzista, drugi u odredjenoj mjeri primijete njegov nestanak kroz povecanu traznju svojim proizvodima.

3. Normalna cijena

Cijena je novcani izraz vrijednosti i trzisna je kategorija. Cijena vrsi nivelaciju ( uskladjenost) ponude i traznje.

Normalna cijena je cijena koja zadovoljava uslov da je ponuda jednaka traznji i uvijek je jednaka vrijednosti.

Monopolska cijena je cijena koja je veca od vrijednosti samog proizvoda.

Normalna cijena egzistira unutar nacionalne ekonomije.

4. Teorija proizvodnje

U proizvodnji angazujemo veliki broj faktora proizvodnje tj rad, kapital, sirovine, energija itd. Potrebna je detaljna analiza tehnologije koja ce se koristiti, potreban je izvor vode dovoljnog kapaciteta i hemijskog sastava vode, zemljiste u blizini izvora na kome ce biti smjesten proizvodni objekat, skladiste, potrebni su kamioni za transport vode, obezbjedjenje putne infrastrukture, da ne govorimo od dozvolama za poslovanje, koncesije, veliki iznos kapitala, radnici i strucnjaci- tehnolozi, ekonomisti i inzinjeri. Svi ovi inputi su neophodni za rad jedne ovakve fabrike.

Preko proizvodnje odredjenih roba i usluga, preduzeca ostvaruju svoj osnovni cilj : profitabilno poslovanje. Stoga je potrebno analizirati elemente proizvodnje, te ukazati na njene osnovne karakteristike, a koje dovode do maksimiziranja profita preduzeca.

U toku proizvodnje koriste se odredjeni fiksni i varijabilni inputi. Fiksni inputi su masine, zemljiste, zgrade itd. Dok su varijabilni inputi materijali koji se koriste u direktnoj proizvodnji, radna snaga, elektricna energija, i sl.

Proizvodna funkcija izrazava odnose izmedju koristenih kolicina inputa u proizvodnji i maksimalnih velicina outputa pri datoj tehnologiji.

U analizi procesa proizvodnje razlikujemo tri funkcije prinosa u odnosu na angazovane outpute. To su:

a. Funkcija rastucih prinosab. Funkcija konstantnih prinosac. Funkcija opadajucih prinosa

Kod funkcija rastucih prinosa nakon povecanja angazovanja odredjenih proizvodnih inputa rezultirajuci outputi rastu mnogo brze nego inputi. Npr. Ukoliko povecamo broj zaposlenih radnika u jednom proizvodnom pogonu za 10%, a output tog pogona u narednom periodu poraste za 13%, tada kazemo da postoje rastuci prinosi u proizvodnji. Ova situacija je najpovoljnija za poduzeca i javlja se u slucaju angazovanosti samo jednog faktora proizvodnje.

Kod funkcije konstantnih prinosa prinosa povecanje angazovanja novih inputa i povecanje rezultirajuceg outputa je ravnomjerno. Ovakva situacija pokazuje da vec postoji odredjena zasicenost proizvodnje sa tim inputom. U ovakvoj situaciji bi trebalo razmisljati da se poveca fixni kapacitet preduzeca kako bi se ponovo otvorila mogucnost pojavljivanja rastucih prinosa.

Postojanje opadajucih prinosa je najnepovoljnije za preduzeca. Angazovanje novih inputa dovodi do ispodproporcionalnog smanjenja rezultirajuceg outputa. To se desava npr. Kada preduzeca imaju nekoliko radnika previse od kojih neki ne rade na pravi nacin. Kada zaposlite jos jednog radnika tada se proizvodnja poveca ispod proporcinalno. Kada radnici koji dobro rade vide da u preduzecu drugi ne rade dobro a ipak ostvaruju iste zarade tada i oni pocinju da manje rade, sto u konacnici dovodi do smanjenja ukupne proizvodnje.

Proces proizvodnje predstavlja kombinaciju faktora potrebnih da se proizvede jedinica nakog proizvoda. proizvodni proces, npr, u proizvodnji cokolade obuhvata mijesanje nekoliko komponenti u tacno odredjenim omjerima i na tacno odredjenim temperaturama. Jedan te isti proizvod moze biti proizveden na razlicite nacine , odnosno putem razlicitih proizvodnih procesa.

Ekonomistima je vazno da utvrde koji proizvodni proces je najjeftiniji, kako bi mogli imati sto nize troskove proizvodnje, a samim tim i sto veci iznos profita.

U kratkom roku je moguce povecati proizvodnju samo dodatnim angazovanjem varijabilnih inputa, kao sto su radna snaga, energija, sirovine itd. Dok je u dugom vremenskom periodu moguce povecavati i fiksne kapacitete.

Prosjecan fizicki proizvod je kolicnih ukupnog outputa sa angazovanjem varijabilnog faktora proizvodnje.

Granicni fizicki proizvod predstavlja prirast ukupnog proizvoda angazovanjem dodatne jedinice varijabilnog inputa.

5. Osnove ponude i traznje

Za svim proizvodima postoji odredjena traznja i sa druge strane postoji odredjena ponuda tih proizvoda ili usluga. U sustini cjelokupna ekonomija se zasniva na tri znacajna pitanja koja svaki student ekonomije treba poznavati. To su tzv osnovna pitanja ekonomije koja glase :

a. Sta proizvoditi?b. Kako proizvoditi?c. Za koga proizvoditi?

Kod donosenja odluke sta proizvoditi potrebno je sagledati veliki broj faktora, a analiza obicno krece od biznis plana koji treba da odgovori na pitanje da li je ulaganje u tu proizvodnju isplativo i u kom vremenskom periodu, koliki su rizici i koliko je resursa potrebno ( novcanih, vremenskih, tehnoloskih).

Drugo tesko pitanje jeste kako proizvoditi. Postoji mnogo mogucih metoda proizvodnje jednog te istog proizvoda. Donosenje odluke na koji nacin da proizvedemo proizvod daje smjernice za sve kasnije aktivnosti. Kod odabira nacina proizvodnje posmatramo prvenstveno 2 faktora : ekonomsku isplativost i mogucnost uspjesne implementacije tehnoloskog rjesenja u zavisnosti od uslova pod kojim ce proizvodnja biti pokrenuta.

Ako je tražnja definisana kao količina robe ili vrijednost usluge koju su kupci, odnosno potražioci spremni platiti po različitim cijenama, a na drugoj strani ponuda kao količina robe ili vrijednost usluga koje su ponuđene po određenoj cijeni, treba znati da kupci i prodavci različito reaguju na promjenu cijena.

U osnovi kada se cijena poveća, spremnost i mogućnost prodavca i davaoca usluga da ponude robu i usluge će se u pravilu povećati, dok će na drugoj strani spremnost i mogućnost kupaca i korisnika usluga za kupovinom robe i korištenjem usluga biti smanjena.

Potražnja je dakle određena rasporedom cijene potražnje, što predstavlja količine koje su potrošači spremni da kupe po različitim cijenama. Potražnju direktno određuju dvije stvari:

a. Isporuke koje su jednake potražnji;

b. Željena količina robe na skladištu.

Stoga, proizvođači žele da na skladištu imaju veće količine robe koje će odgovarati potražnji za određeni period. Zato proizvođači imaju interes za zalihama da bi mogli obezbjediti isporuke u određenom vremenskom periodu. Spremnost za adekvatnu proizvodnju robe ili postojanje dovoljnih količina uskaldištene robe u odnosu na tržišne zahtjeve za tom robom, naziva se inventorni racio. On ima direktni odraz na određivanje cijene proizvoda.

Iz toga se javljaju određene zakonitosti uticaja cijena na ponudu i tražnju. Kad je cijena visoka, tražnja je mala, a ponuda velika. Kada je cijena niska, tražnja je velika, a ponuda mala.

Ako smo podrazumijevali da u klasičnom ekonomskom pristupu, koji brzinu proizvodnje smatra značajnom, vidljivo je da u oba slučaja cijena ima izuzetan značaj u odnosu ponude i tražnje. Može doći do disproporcije cijena u odnosu na ponudu i tražnju. Postavlja se pitanje adekvatne reakcije proizvođača, odnosno davalaca usluga. U tom dijelu postoje ekonomske pretpostavke.

U klasičnom ekonomskom pristupu logično je da kod velike potražnje, a malih zaliha proizvođači moraju povećati proizvodnju da bi se cijene uravnotežile u odnosu ponude i tražnje.

Na drugoj strani, u dinamici sistema gdje već postoje određene količine robe na zalihi, a cijene su pri tome visoke, te zbog tih cijena potražnja nije velika, tada se pretpostavlja da proizvođači mogu da usklade postojeću količinu robe na skladištu sa željenom, jedinom promjenom cijena. Dakle, trebali bi smanjiti cijenu proizvoda na zalihama, čime bi se potražnja povećala, a zalihe smanjile, te se uravnotežio odnos ponude, tražnje i cijene.

RAVNOTEŽA PONUDE I TRAŽNJE

„U svakom trenutku bezbroj faktora utiče na ekonomsku aktivnost. Neki ljudi kupuju, dok drugi prodaju, preduzeća pronalaze nove proizvode, vlade donose nove zakone, stranci osvajaju tržišta, a domaći proizvođači svoja tržišta pogone van zemlje. Kad se uravnoteže sve sile koje djeluju u privredi, tržišta pronalaze ravnotežu između ponude i tražnje. Što predstavlja tržišnu ravnotežu? Ona predstavlja ravnotežu između svih različitih kupaca i proizvođača. Previsoka cijena bi značila višak dobara uz višak proizvodnje, preniska cijena bi uzrokovala dugačke redove u trgovinama i manjak dobara. One cijene po kojima kupci žele kupiti tačno onoliko koliko prodavači žele prodati postižu ravnotežu ponude i tražnje“. Postojanje velikog broja kupaca i prodavaca dovodi do toga da oni imaju zanemarljiv uticaj na tržištu cijena i takvo tržište je konkurentno tržište.

„Pri izjednačenosti ponude i tražnje, uspostavlja se ravnoteža cijena i količina koju kupci žele kupiti tada je i jednaka količini koju prodavci žele prodati. Radi se o ravnoteži, jer kad su ponuda i tražnja izjednačene nema potrebe da cijena raste ili se smanjuje. Bez svjesne koordinacije uspostavlja se ravnoteža između tržišnih učesnika od kojih svako teži da maksimizira profit“.

Tržište je dakle u stanju konkurentske ravnoteže kada je tražena količina jednaka raspoloživim količinama i tada cijena niti raste, niti opada.

U uslovima konkurentske tržišne ravnoteže može doći do odstupanja u vidu nestašica, viškova, disproporcije ponude i tražnje, i u vezi s tim pritiskom na cijene.

Nestašica predstavlja situaciju na tržištu u kojoj se potražuje više dobara i usluga nego što se na tržištu nudi.

Višak predstavlja situaciju na tržištu u kojoj se nudi više dobara i usluga nego što se na tržištu traži.

„Sposobnost tržišta da, pod uslovima potpune konkurencije, neprestano uspostavlja ravnotežu i anulira tržište od viška tražnje, odnosno viška ponude naziva se čišćenjem tržišta. Tržišta koja su karakterizirana cjenovnom konkurencijom na taj način se čiste od viška ponude odnosno viška tražnje roba jer promjene cijena imaju tendenciju da eliminiraju te viškove.“

6. Teorija troškova

S obzirom da smo suočeni sa ograničenim resursima, donošenje ekonomske odluke o njihovoj upotrebi treba odgovarati optimalnoj kombinaciji inputa, odnosno onoj kombinaciji uz koju su troškovi minimalni, a profit maksimalan.

Dakle, cilj preduzeća je da maksimiziraju profit, koji je jednak razlici ukupnog prihoda i ukupnog troška. U tom kontekstu ukupni prihod definiramo kao iznos koji preduzeće stiče od prodaje svog outputa (gotovih proizvoda i usluga), a iznos koji se plaća za kupovinu inputa (plata radnika, oprema) je ukupni trošak. Razlikovat ćemo način na koji trošak poima ekonomist i računovođa. U tom konktekstu razmatramo: oportunitetne troškove, ekonomske nasuprot računovodstvenim troškovima i nepovratne troškove.

OPORTUNITETNI TROŠAK

Trošak određenog izbora podrazumijeva odricanje od onog što bi se dobilo kao alternativni izbor. „Donošenje odluke u svijetu oskudnosti zahtijeva od nas da žrtvujemo nešto drugo, tj. Košta nas prilike da činimo nešto drugo. Ta izgubljena mogućnost naziva se oportunitetni trošak.“

Oportunitetni trošak odluke pojavljuje se zato što sučeljavanje ograničenih resursa sa neograničenim potrebama nameće nam izbor jedne alternative i gubitka zbog odricanja od neke druge.

Oportunitenti trošak je dakle trošak koji snosimo ili žrtvujemo kada pravimo izbor ili donosimo odluke, odnosno čini vrijednost dobra ili usluge koje nismo koristili, a mogli smo.

EKONOMSKI I RAČUNOVODSTVENI TROŠAK

Iako se troškovi definiraju kao novčani izraz trošenja inputa- faktora proizvodnje, ekonomisti i računovođe različito poimaju pojam troška, što se bazira na razlikovanju implicitnih i eksplicitnih troškova. Računovođe posmatraju poslovanje i finansije preduzeća retrospektivno, jer s jedne strane evidentiraju imovinu i obaveze, a sa druge strane ocjenjuju postignute rezultate. Radi se o stvarnim izdacima preduzeća za najamnine, utrošeni materijal, transport, kamate na kredite i druge izdatke u proizvodnji, i zovemo ih eksplicitnim troškovima (računovodstveni troškovi). Ekonomisti se za razliku od računovođa bave raspoređivanjem oskudnih resursa, pa ih zanima koliki će troškovi biti u budućnosti te kako preduzeće može preraspodijeliti svoje resurse kak bi smanjilo svoje troškove i poboljšalo profitabilnost. Ekonomski troškovi su ustvari troškovi koji proizilaze iz propuštenih prilika. Oni nisu vezani za novčane izdatke i predstavljaju trošenje vlastitih resursa preduzeća ili lica koja imaju vlasničke udjele u preduzeću. Ovakvi troškovi se nazivaju implicitni troškovi koji izražavaju prihode koji bi mogli biti ostvareni angažovanjem ovih inputa na drugim mjestima.

NEPOVRATNI TROŠKOVI

Za razliku od oportunitetnih troškova, koji su često skriveni ali koje možemo uzeti u obzir pri donošenju ekonomskih odluka, nepovratni troškovi su već učinjeni i ne mogu se promijeniti sadašnjim ili budućim odlukama.