Marković M Stočarska kretanja na Dinarskim planinama

Stočarska kretanja na Dinarskim planinama

•

Mirko Marković — Zagreb

(Antropogeografska promatranja)

1. Uzroci — zajedničke osobine — zonalnost.

U sklopu šire problematike našeg dinarskog stočarstva, posebno mjesto pripada izučavanju stočarskih kretanja. Zajednička osobina tih kretanja je sezonsko napuštanje matičnih seoskih gazdinstava i odlazak stoke na određene sezonske pašnjake. U većini slučajeva stoka se kreće u smjeru planina, tj. na više, ali ima slučajeva da stoka silazi na pašnjake, koji se nalaze niže od matičnih gospodarstava. Stočarska kretanja na Dinarskim planinama mogu se, dakle, označiti kao pokreti stoke na relaciji između matičnih gospodarstava i sezonskih pašnjaka.

Stočarska kretanja na Dinarskim planinama imaju svoj uži i širi areal rasprostiranja. U uži areal spadaju ona kretanja, koja se odvijaju unutar geografskih granica Dinarskih planina. To su prava dinarsko-stočarska kretanja. U širi areal spadaju kretanja, koja se dijelom odvijaju izvan granica Dinarskih planina. Zadatak je ovog rada da pruži uvid u geografski raspored dinarskih stočarskih kretanja užeg i šireg areala i to u stadiju, kako su se mogla pratiti kroz postojeću literaturu i na terenskim promatranjima kroz posljednjih dvadesetak godina. Obzirom da stočarska kretanja u zadanom prostoru u našem vremenu upravo odumiru kao forma starog načina planinskog privređivanja, smatram da će sinteza poznatijih činjenica uz jednu preglednu kartu biti koristan prilog utvrđivanju prošlosti i poticaj u iznalaženju novih rješenja u suvremenim uslovima.

Stočarska kretanja na području Dinarskih planina uvjetovana su prirodnim i društvenim osobinama ovog planinskog kraja. Položaj Dinarskih planina na razmeđu Sredozemlja i kontinentalne Evrope ima odlučujući utjecaj na pojavu i razvoj tih kretanja. Daljnje uzroke treba tražiti u proizvodno-privrednim odnosima u prošlosti, kada su stočarska kretanja bila ekonomičan način planinskog privređivanja. Važno je istaknuti, da stočarska kretanja nisu običaj ili tradicija ove sredine, već odraz nužde i najpovoljniji način privređivanja u određenoj pri rodnoj i društvenoj sredini. Današnje njihovo odumiranje dokaz je velike društvene prekretnice vremena u kojem živimo.

Za razumijevanje stočarskih kretanja iz primorja k unutrašnjosti važno je uočiti postojeće fenološke razlike između pojedinih visinskih zona Dinarskih planina. Poznato je, da sredozemna klima primorskog pojasa ne pogoduje rastu pašnjačke vegetacije. Duž čitavog našeg primorja kiše padaju uglavnom u hladno doba godine, dok su ljeta vruća i sušna. Krševito tlo povećava i onako siromaštvo na vlazi i travi. Međutim, klimatske i fenološke osobine primorja brzo se mijenjaju sa kretanjem prema planinskoj unutrašnjosti. Već na visini od oko 1000 m dinarski pejsaži nemaju izgled i osobine primorskog pojasa. Tu pretežu šume, koje istina nisu kontinuirane, ali se na mnogim planinama protežu zonalno sve do prirodne gornje granice šume. Ova se granica kreće na aps. visinama između 1600 i 1800 m. Iznad gornje granice šume otvara se zona planinskih pašnjaka. Vegetacijska sezona ovih pašnjaka pokazuje svoj maksimum u mjesecima srpnju i kolovozu, dakle u vremenu, kada u primorju vlada najveća suša. Ovakav vremenski i prostorni raspored fenoloških prilika između primorja i planinskog zaleđa bitan je za razumijevanje zašto primorski stočari izdižu ljeti svoja stada na visoke planinske pašnjake. To je u stvari kretanje za travom.

Drukčiji su razlozi stočarskim kretanjima onih stočara, koji imaju svoja stalna naselja po riječnim dolinama unutar planinske zone. Klimatski i fenološki razlozi potisnuti su ovdje ekonomskim mjerama očuvanja poljoprivrednih kultura u sezoni njihovog dozrijevanja.

Posebni razlozi utječu na kretanja stočara bosanske Vrhovine. Tu se ekonomski momenti isprepliću sa zimskim deficitom stočne hrane. Vrhovska stoka mora zimi da se kreće u niže krajeve, gdje ima uslova da nađe bar nekakvu pašu.

Uzroci dinarskim stočarskim kretanjima nisu, dakle, svuda identični. Svaka zona dinarskog stočarstva ima svoje uzroke. Zajedničko je svima kretanjima potraga za travom u vremenu, kada je u užem zavičaju nema, ili nema u dovoljnim količinama.

Kretanja stoke u sve tri spomenute dinarsko-stočarske zone odvijaju se iz godine u godinu po izvjesnom redu. Dinarski stočari nikada ne pokreću svoja stada tko kada ili kuda želi, već svako selo unaprijed zajednički odluči, kada će se stoka pokrenuti na određene sezonske pašnjake. Na području jugoistočnog dijela Dinarskih planina ovakva utanačenja se obdržavaju i poštuju strožje nego na sjeverozapadu. Kod određivanja dana za pokret, stočari se rukovode svojim načinima računanja vremena. Termine izdiga povezuju obično sa poznatijim proljetnim svecima. Organizacija i način kretanja zavise od kuda i kamo stoka kreće, zatim od opsega učestvovanja matičnog domaćinstva u planinskom privređivanju.

Gotovo u svim dinarskim područjima u vrijeme priprema za pokret, stočari koji organiziraju izdig (pojavci, kolibari ili katunari), brinu se za inventar koji će im trebati za život i rad na planini. Taj inventar se sastoji od raznih alatljika, posuda za zahvaćanje i preradu mlijeka, hrane, posuda za jelo, odjeće, pribora za prenos tereta i sl. Sav spomenuti inventar slaže se u sepete ili sanduke, zavije u gunjeve i tako tovari na konje ili magarce.

U isto vrijeme vrše se i ugovaranja između vlasnika planinskih stanova i stočara koji nemaju pravo na korišćenje planinske paše. Stočari bez prava na planinsku pašu pomažu se na taj način, da svoju stoku daju u podnajam vlasnicima planinskih koliba tj. kolibarima. Takva praksa sačuvala se sve do u najnovije vrijeme napose u Hercegovini i Crnoj Gori. Prilikom stupanja u podnajam ima različitih pogodbi. Po java sumjesa i pobravice u poslijeratnim godinama sasvim je nestala. Ranije su to bili najčešći oblici podnajma. Takav podnajam obavezivao je svakog kolibara da svome pobravičaru dade od svake mliječne ovce po oku sira i pola litre masla, dok su pobravičari bili

Page 1 of 16IMOart - Stočarska kretanja na Dinarskim planinama

10.10.2013.http://www.imoart.hr/portal/ta-imota/gospodarenje/stocarstvo/387-stoarska-kretanja-na-dinarskim-planinama.html?tmpl=comp...

obavezni dati svome kolibaru po ovci jednu oku soli i kroz sezonu jedne opanke i vreću brašna. Pogodbe u poslijeratnom periodu obično se kreću tako, da stočar koji daje stoku u podnajam daje kolibaru po ovci jedan kilogram soli, a dobiva od kolibara na sedam do osam mliječnih ovaca po jedan kilogram sira i jedan kilogram masla. U najnovije vrijeme susreću se novčane pogodbe, bez ikakve robne razmjene.

Polazak stoke iz sela odvija se sa unaprijed utvrđenog mjesta, obično rano izjutra. Kao polazišta biraju se od starine poznata mjesta. Tu se stoka prikuplja, prebrojava, grupira u stada i označuje red kojim će se kretati na planinu. U nekim područjima se redu kretanja pridaje naročita važnost. Obično se na put prvo pokreću ovce praćene čobanicama, zatim slijede goveda sa mladim čobanima, a posljednji polaze glavari katuna u pratnji starijih čobana. U posljednjoj grupi idu konji ili magarci sa tovarima, te žene i djeca. Ovakav raspored izdiga prakticira se u slučajevima, kada se relacija između sela i planine prelazi bez predanaka. Ako se, međutim, izdig obavlja u etapama tj. sa predancima, onda se stoka izdiže postepeno od "najdonjih" do "najviših" trava. Trajanje direktnih izdiga stoke najduže je kod južno-hercegovačkih stočara, koji polaze na visoke hercegovačke planine. Ima primjera da takvi izdizi traju i po sedam dana. Kretanja Vrhovaca na relaciji Vlašić — Posavina traju još duže, ali ona nemaju značajke tipičnih izdiga.

Značajno je, da većina dinarskih stočarskih kretanja ne slijede ceste ili prometnije javne putove. Stočari se koriste od davnine poznatim stazama. Često se ne radi o pravim utrtim stazama, već o smjerovima kojima se najkraće i bez Većih ugibanja može prolaziti. Stočarski putovi u pravilu izbjegavaju blizinu većih naselja, obilaze polja i šume, a drže se blizine slobodnih pašnjačkih površina, izvora i potoka.

I dolazak na planinu teče po izvjesnom redu. Obično kao prvi pristižu konji sa tovarima, iako su pošli kao posljednji. Iza konja stižu goveda, a posljednje dolaze ovce. Ovakav red dolaska karakterističan je za primorske stočare, koji za izdig trebaju više od dva dana. Kod izdiga iz podplaninskih sela stoka pristiže jednovremeno.

Boravak stoke na planinskoj paši vremenski je dosta raznolik. Ima planina na kojima stoka pase kontinuirano i preko stotinu dana, a ima i takvih na kojima paša traje manje od trideset dana. To zavisi od lokalnih, klimatskih i fenoloških prilika. Ako je pojava suše na ponekim planinama češća pojava, onda stočari prakticiraju dvostruki izdig, jedan u rano ljeto, a drugi u ranu jesen. Sušni period provode na nižim "ljetištima", gdje u to vrijeme nalaze dovoljno trave. Drugi izdig na planinu zovu onda povratcima.

Zdig ili spuštanje stoke sa planina odvija se analogno izdigu. Tom prilikom nosi se sa planine, uz ostalo, i zaliha prikupljenih mliječnih proizvoda. Taj teret iznosi često i po više stotina kilograma. Transport vrše konji, mazge ili magarci. Obično se zdig obavlja u vremenski kraćem roku nego izdig. Najčešće se stoka zdiže zajednički po selima, a rjeđe po pojedinačnim domaćinstvima. U jugoistočnim dinarskim područjima zdig se često obavlja u etapama. U tom slučaju se mliječni proizvodi direktno snašaju sa planine u matična domaćinstva, dok se stoka zadržava iznad sela na tzv. jeseništima. Na jeseništima boravi stoka do prve jače studeni ili snijega, a zatim silazi na zimovnik u sela. Većina dinarske stoke provodi zimske mjesece u stajama, a samo manji dio boravi van staja u torovima, naslonima ili otvorenim košarama. Neznatan broj stoke izlazi na zimovnik u planine, a još manji broj luta oko sela u potrazi za pašom. Jedino vrhovska stoka provodi zimovnik u pokretu i to najčešće na posavskim pašnjacima.

Dinamika i godišnji ritam dinarskih stočarskih kretanja dosta su me đusobno raznoliki. Međutim, neke zakonitosti postoje. Očito je, da već ranije spomenute tri dinarsko-stočarske zone, primorska, centralno-planinska i vrhovska, imaju svoja stočarska kretanja. Sva se ta kretanja odvijaju u raznim pravcima, zbog različitih uzroka i u različitim prirodnim i društvenim sredinama. Zajedničko im je potraga za travom u vrijeme, kada je u užem zavičaju nema.

2. Primorska zona.

Primorska zona dinarskog stočarstva proteže se u unutrašnjost, dokle dopiru kretanja primorskih stočara. Ova granica prolazi grebenom Velebita, zatim preko Plavna hvata Šator, odakle se naglo vraća na greben Dinare i Kamešnice. Dalje ide preko Livanjskog i Duvanjskog polja te izbija na Ljubušu, Čvrsnicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru i Maglić. Dalje prema jugoistoku ova se granica spušta na jug do Orjena, zatim preko Cetinjskog polja zahvaća zavalu stare Zete. Ova granica odgovara stanju u prvoj polovici našeg stoljeća. Još krajem prošlog stoljeća ona je u svom jugoistočnom sektoru tekla drukčije. Išla je od Maglića na Durmitor, Sinjajevinu i Bjelasicu. Čitav sklop Prokletija spadao je također u sferu primorske stočarske zone.

Stočarska kretanja u primorskoj zoni nisu svuda razvijena jednakomjerno. Postoje područja gdje su ta kretanja dobro razvijena, ali i takova gdje ih uopće nema. Predodžba o rasporedu glavnih ishodišnih područja najbolje se vidi iz priložene karte. Najveće ishodišno područje po svom opsegu i privrednom značenju je huminsko područje. Zatim slijedi rudinsko područje. Oba ova područja zauzimaju krajeve južne Hercegovine. Daljnje značajnije ishodišno područje je zagorsko, koje zauzima krajeve oko rijeke Krke, Čikole i gornjeg toka Cetine. Prema dužini kretanja slijedi područje južno-crnogorskog primorja. Znatno su kraća kretanja stoke iz biokovskog primorja, odnosno Zagore na Biokovo, te iz velebitskog primorja i Bukovice na Južni Velebit. U svemu, primorska zona ima šest značajnijih ishodišnih područja stočarskih kretanja.



Huminsko područje pruža se od Imotskog polja na jugoistok do Stolca i Ljubinja u južnoj Hercegovini. To je blago brdovit, izrazito kraški kraj u kojem stočarstvo ima bogatu tradiciju. Humnjačka stočarska kretanja odlikuju se velikom pokretljivošću sa izdizima, koji traju i do pet dana hoda. Pokretljivost humnjačkog stočarstva očituje se zapravo kroz čitavu godinu. Zimske mjesece provode humnjačka stada (hajvani) na niskim pašnjacima uz Trebižat i Bregavu na tzv. najdonjim travama. Zbog neznatne aps. visine zime su tu redovito bez sniježnog pokrivača. Trajanje paše na najdonjim travama zavisi o vremenu. Ako je godina toplija, već krajem siječnja počinje postepeno izdizanje stoke prema višim zaravnima istočno i zapadno od Neretve. Ovu etapu ispaše zovu Humnjaci "donje trave". Zovu ih tako zbog njezinog relativno nižeg položaja u odnosu na njihova stalna naselja. Na donjim travama pase stoka do Blagovijesti tj. 25. ožujka, kada se pripušta na "srednje trave". Pojas srednjih trava odgovara visini stalnih humnjačkih naselja. Tu se stoka zadržava do Đurđeva (23. travnja), kada započinje pokret na "gornje trave". Ova etapa odgovara humnjačkim zaravnima ispod donje granice šume. Tu stoka pase prave proljetne trave. Zato Humnjaci ovu etapu nazivaju proljetištem. U pojasu proljetišta nema stočarskih nastamba, već se stoka svako jutro izgoni, a pod veče vraća u matična gazdinstva. Ljetni izdig na visoke hercegovačke planine započinje obično trideseti dan po Đurđevu. Prilikom izdiga stoke, ne odlaze svi članovi domaćinstva na planinu, već samo jedan dio. Na planinu idu uglavnom mlađe čobanice i čobani u pratnji starijeg glavara ili maje. Ostali ostaju u kući i obrađuju zemlju. Ne izdižu ni sva domaćinstva, već samo ona koja posjeduju pravo na planinsku pašu. Porodice bez toga prava daju stoku u podnajam kolibarima.

Humnjačke planine dijele se u dvije prostrane planinske oblasti, koje dijeli kanjon Neretve. Zapadni dio Humine, tzv. Bekija, orjentirana je na planinske masive zapadno od Neretve. To su Čabulja, Čvrsnica, Vran i Ljubuša planina. Istočni dio Humine izdiže stoku na Bjelašnicu, Visočicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru, Prenj i Velež.

Na planine Čabulju, Čvrsnicu i Vran izlaze stočari iz okolice Mostara, napose iz Bogodola i Goranaca, zatim iz okolice Čapljine i Ljubuškog. Ponešto stoke pristiže i iz sela istočnog dijela Imotskog polja. Prilikom izdiga, svi kreću u smjeru Klanca na zapadnoj strani Čabulje. Odavle se putovi razilaze, već prema tome tko kuda kreće. Na stanove na Čabulji stiže se za jedan dan, a do Ljubuše i Vrana za tri dana. Na Čabulji ima masivno zidanih pojata, pa poneki Humnjaci provode ovdje zimovnik. Stoku hrane sijenom i napajaju vodom iz cisterne. Zimovnik napuštaju rano u proljeće, da se ovce u Humini ojagnje. Na Dugom polju, između Čvrsnice i Vrana ima također nekoliko masivno zidanih pojata za zimovnike. Ova zavala leži na aps. visinu na kojoj još uspijevaju otpornije poljoprivredne kulture, pa se tu u vremenu između dva rata počelo razvijati stalno naselje. U poslijeratnom periodu na Dugom polju nema ranije živosti.

Na Ljubušu izdižu Humnjaci iz Dobrog Sela, Međugorja i Gradnića južnije od Mostara. Prilikom izdiga kreću istim putom kao i stanari Čabulje. Od Klanca skreću za Bare, Omrčenicu i Podić, te odavle počinju uspon na Ljubušu. Putuju tri dana. Na ovoj planini Humnjaci imaju ograničena prava na pašu, jer sjeverniji dijelovi Ljubuše su vlasništvo stočara iz susjedne Bosne.

Bjelašnica je najveća i travom najbogatija humnjačka planina. Na nju izdižu stoku privrednici iz Podveležja. Prilikom izdiga stoka se kreće zapadnim podnožjem Veleža, zatim kroz Donje i Gornje Zijemlje na klanac Lipetu. Tu se putovi dijele. Stočari, koji posjeduju stanove na zapadnoj strani Bjelašnice, idu dalje za Borke i Konjic, dok ostali polaze za Glavatičevo i odavle izlaze na planinu. Trajanje izdiga iznosi ovdje tri do četiri dana. Bjelašnica je također granična planina između humnjačkih i bosanskih stočara. Obje strane se pridržavaju od davnine utvrđenih pašnjačkih granica.

Na Visočicu izdižu stoku privrednici iz Kružnja i Kokorine. Prilikom izdiga obilaze Velež sa istočne strane, te kreću preko Nevesinjskog polja za Glavatičevo. Od Glavatičeva se putovi granaju zavisno od položaja stanova na planini. Put do Visočice traje tri do pet dana. Zanimljivo je, da sva stoka na Visočici ne provodi čitavo ljeto na planinskoj paši, već jedan dio silazi kroz kraće vrijeme na obližnje niže pašnjake. Silaženje stoke je uzrokovano čestom ljetnom sušom i deficitom paše na Visočici. Tako npr. Mrnđići sa Poljica silaze o Ilijinu dne (2. kolovoza) na 20 dana u Trbotinu (aps. vis. 1250 m) i tu stoka pase po okolnim strništima. Iza toga se ponovo izdiže na Visočicu, gdje ostaje do Gospojine tj. 8. rujna. Druge porodice ne silaze preko ljeta sa Visočice, ali se zato ranije spuštaju sa planine. Takvi raniji silasci dopušteni su samo porodicama koje imaju "džemat" tj. pravo na korištenje strništa iza kako se sa zemlje uzmu zirati (urod). Kada se džemati iskoriste, vraća se stoka u matičnu Huminu.

Na Treskavicu izlazi stoka iz šire okolice Ljubinja i Berkovića iz Dabarskog polja. Prilikom izdiga, kreće se preko Nevesinjskog polja za Ulog i Kalinovik, odakle otpočinje pravi uzlaz na planinu. Treskavica je, isto kao Bjelašnica i Visočica, planina preko koje prolazi granica između bosanskih i hercegovačkih stočara. Granica ide preko Vratla i Ćabenskih Stijena. Izdig na Treskavicu traje četiri do pet dana.

Na Prenj izlaze stočari iz okolice Mostara i Nevesinja. Za izdig koriste stočarski put, koji izlazi na Porim, ili od Zijemlja na Lipetu. Manji dio humnjačkih stočara izlazi na Prenj iz doline Neretve preko Glogova. Izdig traje svima dva dana. Izgleda, da je na Prenju još krajem prošlog stoljeća bilo mnogo više stoke nego u novije vrijeme. Većina ranijih nastambi danas se u terenu jedva raspoznaje. Na ovoj planini,



po svoj prilici zbog pretjerano intenzivne paše, došlo je do teških degradacija pašnjačkih površina, što je pospješilo karstifikaciju tla i bezvodnost.

Slična je situacija i na Veležu. Na njemu ima malo vrijednih pašnjaka i malo stoke. Posjećuju ga neredovito privrednici iz Bačevića, Hodbine, Malog Polja i Rotimlja svi iz okolica Stôca. Privrednici iz podveleških sela zaziru Velež kao stočarsku planinu. Svi oni posjeduju svoja prava na udaljenoj, ali travom daleko bogatijoj Bjelašnici.

Rudinsko područje nalazi se jugoistočno od Humine. Čine ga nizovi nižih vapnenačkih grebena i analognih zaravni. Čitav se kraj odlikuje izrazito kraškim zemljištem i oskudicom tekućih voda. Zbog relativno veće aps. visine, klima je tu nešto svježija prema onoj u Humini. U hladnijim godinama najniži dijelovi Rudine pokriveni su oko mjesec dana sa snijegom. Zato ovdje nije razvijeno zimsko pašarenje u etapama, već stoka provodi zimu u stajama. U proljeće, prije izdiga, pušta se stoka na kraće vrijeme "na torine". Pravi izdig započinje o Vidovu tj. 28 lipnja. Planine rudinskih stočara su Tovarnica, Čemerno, Volunjak i Maglić. Put do ovih planina ide preko Korita za Gatačko polje, odakle svi izlaze na visoravan Čemerno. Tu se putovi razilaze. Put za Tovarnicu vodi u Sutjesku do Sastavaka. Odavle jedni kreću na planinu direktno preko Koljena, dok drugi nešto produžuju kanjonom Sutjeska do Suhe, odakle skreću u lijevo na planinu. Put za Volujak i Maglić vodi sa Čemerna na zapad ispod sjeverne stijene Lebršnika i Kuka, te se strmo u zavojima izdiže na Volujak. Taj put prevale rudinski stočari za četiri do pet dana. Na planinama se zadržavaju do Gospojine (15. kolovoza), kada se istim putovima vraćaju u matična gazdinstva. Jedan dio rudinske stoke ne zdiže se direktno u stalna selišta, već se usputno zadržava na etapnim jeseništima. Ovaj običaj etapnog izlaska na planine i etapnog silaska sa planina bio je u Rudinama tokom ranijih stoljeća naročito raširen. O tome postoje i historijski dokumenti, a i sačuvana tradicija to potvrđuje. U razdobljima punog procvata ovdašnjeg stočarstva najbogatije rudinske planine bile su Dobri Do i Pivska planina ispod Durmitora. Put do tih pašnjaka sa etapnim zastancima trajao je po mjesec i više dana.

Zagorsko područje čine kraške zaravni i polja oko gornje Krke, Čikole i Cetine. Planinski pašnjaci ovog područja nalaze se na Dinari, Troglavu i Kamešnici. Glavna ishodišta izdiga su okolica Knina, Promine, Šibenika i Drniša, zatim naselja oko gornje Cetine i uz južnu stranu Kamešnice. Iz navedenih mjesta izdig započinje o Antunovu (13. lipnja), a zdig o Gospojini (8. rujna). Stočari iz okolice Knina, iz Vrbnika, Biskupije i Vrpolja kreću na Dinaru. Njihovi se pašnjaci nalaze na Suhom polju, Loševcu, Rađi dolu i Risovcu. Neki Vrpoljčani, kada na Risovcu ponestane trave, tjeraju stoku na udaljeni Gnjat i tamo je napasaju. Pašnjake na Brezovcu koriste Polačani, zatim privrednici iz Golubića i Kovačića. Polačani imaju pravo na tri najveća dinarska pašnjaka. To su Duler, Sjedinovac i Samar. Na ovim pašnjacima ne boravi isključivo polačanska stoka, već i ona iz udaljenih primorskih sela. Polačani su ranijih godina rado primali u podnajam stoku iz primorja, jer su od takvog zanimanja imali više koristi nego od vlastite stoke. Sličnim su se poslom bavili i privrednici iz poddinarskog sela Uništa. Njihov najveći pašnjak nalazi se na jugoistočnoj strani Gnjata prema Troglavu. Kada su Uništani iscrpli gnjatske pašnjake, polazili su daleko na sjever, u susjednu Bosnu, gdje su imali svoja prava na Šator planinu. Na Šatoru su prije posljednjeg rata pasla stada ovaca iz okolice Šibenika, a u poslijeratnim godinama na Šatoru se moglo naći svega dva do tri stada sela Grkovaca iz Livanjskog polja.

Između Gnjata i Bata nalazi se pašnjak Razvala. Ovamo izlazi stoka iz Tepljuha kod Drniša, zatim iz Štikova. Od Razvale prema jugoistoku pruža se kontinuirani niz pašnjaka sve do Troglava. Većinu tih pašnjaka koriste privrednici iz sela Gornje Cetine. Samo na pašnjak zvan Jančak dolazi stoka iz okolice Šibenika. Ovo kretanje ide preko Drniša i Vrlike, a obavljaju ga kolibari iz sela Koljani.

Na Troglavu boravi preko ljeta manje stoke nego na Dinari. Razlog je tome, što je na višim dijelovima Troglava paša zabranjena. Privrednici zato koriste niže dijelove planine, osobito na potezu od Koljana do Prologa. Tu se uglavnom susreću stada iz Koljana, Bračevog Doca, Laktaca, Vučipolja, Zasioka, Bitelića i Obrovca. Dalje od Prologa prema jugoistoku, na planinu Kamešnicu, izdižu stoku podplaninska sela Gljev, Otok, Udovčić, Rudo i Voštane.

U periodu između dva rata i ranije, kada je na Dinari i Troglavu ljetovalo i do 200.000 grla stoke, postojao je običaj zadržavanja krupnijeg blaga na zimovniku u nižim dijelovima planine. Zimovnik se provodio u posebno građenim kolibama tzv. bušnjačama. U to vrijeme zagorski su stočari poznavali i etapne izdige. Na jesenskim staništima boravila im je stoka iza silaska sa planine, a na proljetnim kućištima zadržavala se prije izdiga.

Područje južnog crnogorskog primorja poznato je zbog stočarskih kretanja, koja su po svom opsegu spadala među najduža. Međutim, njih je posljednjih nekoliko godina posve nestalo. U tim kretanjima učestvovali su privrednici iz Crmnice, zatim iz okolice Bara i Ulcinja. Stoku su gonili na udaljene Kučke planine. Trajanje izdiga iznosilo je sedam do osam dana. Stoka je išla preko Sutomora za Vir-pazar, prelazila je Skadarsko jezero na velikim maunama, i uz Moraču i Malu Rijeku išla do Tare. Dolinom Tare izlazila je na Kučke planine, gdje se zadržavala na pašnjacima oko Surdupa i Kučkog Maglića. Tu je stoka boravila od Vidova do Gospojine.

Znatno skromniji opseg i značaj imaju stočarska kretanja oko Biokova i Velebita.

Na Biokovo izlazi stoka iz obližnjih podplaninskih sela. Od primorske strane izdižu stoku sela Podgora, Tučepi, Kotišina, Makar, Veliko Brdo, Bast i Brela. Iz Biokovske Zagore izdižu sela Žeževica, Grabovac, Zagvozd, Krstatice, Župa i Rašćane. Izlazak stoke na planinu odvija se redovito najkraćim pristupnim stazama. Izuzetak čine samo sela iz primorja, odakle se zbog velike strmine odabiru zaobilazniji putovi. Biokovska paša se koristi u dvije visinske i vremenske etape. Niža etapa kreće se u pojasu između 600 i 1200 m. Izdig na ovu etapu obavlja se sredinom travnja. Viša etapa zahvaća biokovsko nadgorje. Na ovu etapu izdiže samo jedan dio primorskih stočara, dok se ostali zadržavaju u nižoj etapi. Stočari iz Biokovske Zagore ne poznaju etapni izdig već iz svojih sela direktno odlaze u nadgorje. Na planinu kreću o Vidovu, a silaze o Gospojini (8. rujna). Zagorci zdižu direktno u svoja sela, a primorci zadržavaju stoku "na stajama" u zoni niže etape. Tu im stoka pase do početka zime i potom se, ili spušta u primorska sela, ili ostaje zimovati na stajama.

Na Velebit izdižu stoku primorci i to najviše iz sela južno od Karlobaga. Selo Lukovo ima npr. pašnjak u Bukovoj drazi, iz Lisarice stoka kreće na Sjauševac i Stap, iz Tribnja na Malo Rujno, iz okolice Starigrada na Veliko Rujno, a iz Selina na Libinje. U nadgorju Južnog Velebita pravo na pašu imaju privrednici iz Bukovice. Posljednjih nekoliko godina samo još poneka domaćinstva iz Posedarja i Kruševa mogla su se zateći na stanovima oko Dolaca između Višerujna i Babinog Vrha. Velebit je u prošlosti bio na glasu kao bogata stočarska planina, ali je kroz posljednjih nekoliko decenija znatno opustio. Samo tragovi zaostalih i napuštenih koliba podsjećaju na negdašnju živost



ovdašnjeg stočarstva.

3. Centralno-planinska zona.

Ova zona počinje od ličke strane Velebita i pruža se kontinuirano prema jugoistoku sve do Prokletija i pešterske visoravni. Njezina sjeverna i južna granica dotiče se ili preklapa sa primorskom, odnosno vrhovsko-peripanonskom zonom. Obje spomenute granice nisu nikada bile stalne. Osobito je nejasna granica prema vrhovsko-peripanonskoj zoni.

Izdužena i uska centralno-planinska zona, obzirom na stočarska kretanja, nije jedinstvena oblast. Od sjeverozapada prema jugoistoku pokazuju se, analogno kao kod primorske zone, područja u kojima su stočarska kretanja više ili manje slična, odnosno razvijena. U tom pogledu, osim tradicionalne sklonosti dinarskih gorštaka katunskom načinu života, važnu ulogu imaju i reljefne prilike zemljišta. Reljefni odnosi krajnjih dijelova ove zone napose se razlikuju. Dok sjeverozapadna područja karakteriziraju izduženi i uski gorski grebeni i veća ili manja kraška polja, za jugoistočna područja karakteristične su visoke zaravni sa istaknutim vrhovima i duboko usječenim dolinama. Uski i izduženi gorski grebeni na sjeverozapadu, nisu toliko povoljni za planinsku pašu kao prostrane i visoke zaravni na jugoistoku. S tim u vezi su i stočarska kretanja najraširenija upravo na teritoriju crnogorsko-sandžačkih planina. Najznačajnija središta ovdašnjih stočarskih kretanja su prokletijsko, peštersko, kučko-komovsko i durmitorsko-sinjajevinsko područje. Na teritoriju Bosne izdvajaju se tri karakteristična područja i to: istočno-bosansko, srednjo-bosansko i zapadno-bosansko. Nekoć značajno ličko područje u Hrvatskoj, nema danas nikakvih kretanja.

Prokletijsko područje zahvaća dijelove istoimenog planinskog masiva, koji iz susjedne Albanije prelazi u našu zemlju. Na prokletijske pašnjake izdižu stoku privrednici iz gornjeg Polimlja, iz Metohije, Rugove i okolice Rožaja. Stočari iz sela gornjeg Polimlja koriste predjele od plavsko-gusinjske doline na istok, sve do najviših vrhova Bogićevice. Stoka iz okolice Plava izlazi na planinu dolinama Babinopoljke, Treskavice i Trokusita. Iz okolice Gusinja stoka se izdiže na Bor, Žirovnicu, Popadiju i Trojan. Planinski pašnjaci istočno od Bogićevice pripadaju stočarima iz Metohije. Padine Prokletija okrenute metohijskoj zavali nemaju tako bogate pašnjake kao strane okrenute dolini Lima, ali iznad 1600 m aps. visine gotovo svi tereni su pokriveni pašnjačkom vegetacijom. Najudaljeniji metohijski pašnjaci nalaze se na istočnim stranama Bogićevice, naokolo Đerovice, na Juničkoj i Dečanskoj planini te Marijašu. Osobito je cijenjen dečanski pašnjak Pločica na sjevernoj strani Đerovice. Tu je već u srednjem vijeku postojao oveći katun Dečanskog vlastelinstva. Drugi vrijedan pašnjak, nalazi se sjevernije ispod vrha Marijaša, u dolini Dečanske Bistrice. Stočari ga od davnine zovu Raški Dô. Ovaj pašnjak koristili su krajem prošlog stoljeća stočari iz okolice Plava, a pred kojih 70 godina preoteli su ga stočari iz Istinića u Metohiji. Izmjena vlasnika pašnjaka na Prokletijama, kroz posljednjih nekoliko decenija, čest je slučaj. Tako je Lumbardska planina, koja i danas nosi ime po stočarima iz Lumbarde, promijenila svoje stanare, koji sada izlaze na nju iz sela oko Peći. Iz iste okolice izlaze stočari na Koprivnik i Stereočku planinu. Sjevernije od Peći, iz podgorskih sela, izlazi stoka na Rusoliju. Pašnjake južne strane Hajle i Štedina koriste stočari iz Rugove. Nekadašnja velika kretanja rugovske stoke sasvim su obustavljena. Samo još poneki Rugovci imaju u Metohiji svoje pašnjake, kuda u rano proljeće tjeraju ovce na jagnjenje. Iza toga, stoku tjeraju nazad u Rugovu i već početkom lipnja započinje izdig na Hajlu. U tradiciji starijih Rugovaca još je živo sjećanje, kada su njihovi očevi tjerali velika stada na daleke zimovnike. Zanimljivo je, da nisu polazili na jug prema moru, već prema sjeveru u nizine uz donju Drinu i Moravu.

Peštersko područje pruža se sjevernije od Prokletija, te zahvaća prostor između Rožaja i Sjenice. Središte toga područja čini prostrana pešterska visoravan aps. visine između 1100 i 1300 m. Stalna pešterska naselja nalaze se gotovo u zoni planinskih pašnjaka. Tako npr. selo Buđevo leži na aps. visini 1300 m, a najbliži pašnjak mu je na 1350 m. Ima slučajeva da pašnjaci leže čak niže nego obližnje selo. Zbog takvih prilika stočarska kretanja na Pešteru nemaju karakter izdiga ili zdiga, već su razvijena u horizontalnom smislu. Zato pešterski stočari nemaju stalne katune ni stalne pašnjake, već su u stalnom pokretu za travom. Kolibe i torovi napravljeni su im sasvim montažno, da se mogu brzo sastaviti i rastaviti. Zimi se koliba zajedno sa torovima prevuče u selo i podigne priboj. Ranijih godina, kada je za dugih zima ponestalo hrane, puštala se stoka iz priboja "na rovine". Stariji Pešterci išli su i na daleke zimovnike u Šumadiju i oko donje Morave.

Kučko-komovsko područje čine planinski masivi između gornjeg toka Tare i Lima. Osim Komova i Kučkih planina ovamo još spadaju Visitor, Zeletin i Bjelasica.

Na Komove izdižu stočari iz Vasojevića i Kuča. Južna i zapadna strana planine pripada stočarima iz Kuča, a sjeverna i istočna Vasojevićima. Stočari iz vasojevićkih sela izdižu stoku ranije nego Kuči. To biva zato, jer Kuči moraju do Komova prevaliti znatno dulji put nego Vasojevići. Osim toga, Kuči se prilikom izdiga kreću sa zastancima, zadržavaju se često i po više dana na usputnim pašnjacima. Stoga su Kuči sebi zadržali pravo da na Komovima ostanu dulje nego Vasojevići. Vasojevićka stoka zdiže se sa planine već krajem kolovoza, dok kučka počinje silaziti istom u sredini rujna. Kučki stočari prakticirali su ranijih godina jesenske povratke na Komove. Na povratke su kretali isključivo stariji čobani bez žena i djece. Izgon na povratke trajao je obično mjesec dana. Sredinom prosinca sva kučka stoka bila je već unutar seoskih staja.

Na Kučke planine izlaze privrednici iz Drekalovića, Kuča i Lijeve Rijeke. Stoka iz Drekalovića izlazi na planinu preko Stavča i Trepetljikovog dola. Pašnjaci su im između Zagona i Surdupa. Kučka stoka izlazi na planinu s južne strane preko Koštice. Njihovi se pašnjaci nalaze na Širokaru, oko Rikavačkog jezera i Kučkog Maglića. Lijevoriječani izlaze na svoje pašnjake dolinom Tare. Pašnjaci su im odmah iznad Tarinog izvora.

Na Visitor i Zeletin izgone stoku privrednici iz sela gornjeg Polimlja. Prostrani pašnjak Mramorje na Visitoru koristi stoka iz Brezovice i Pepića. Izdig započinje o Đurđevu, kada su najviši dijelovi planine još pod snijegom. Zato stoka ne kreće na visoke katune, već se etapno s kopnenjem snijega sve više izdiže. Zanimljivo je, da stoka iz Martinovića, koja se izdiže na pašnjak Beškeće, izlazi na Visitor kasnije i bez etapnih zadržavanja. Slično izdižu i privrednici iz Murine na pašnjak Misu. Oko prava za pašnjak Misa bilo je početkom našeg stoljeća krvavih obračunavanja između Crnogoraca i Malisora. Visitor i Zeletin postali su, naime crnogorski državni teritorij istom 1912. godine. Ranije su to bile malisorske planine. Ostaci kamenitih malisorskih katuna na Misi mogu se još i danas zapaziti.



Na Bjelasicu izlazi stoka iz okolnih podplaninskih sela. Sa zapadne strane izdižu ponajviši stočari iz Kolašina, sa južne i istočne strane izlaze Vasojevići, a sa sjeverne strane Bjelopoljci. Izdig počinje sredinom lipnja, a zdig se obavlja početkom rujna. I tu se pojavljuje izvjesna etapnost u izdigu i zdigu. Naime, znatan broj ovdašnjih stočara, kroz 20 do 30 dana prije izdiga na Bjelasicu, napasaju svoju stoku na obližnjim proljetištima iznad sela. Iste pašnjake koriste i pod jesen iza zdiga stoke. U ranija vremena na Bjelasici je stoka zimovala, a poznat je bio i jesenski izlazak "na povratke". Zimovalo se u masivnim drvenim "košarama" ili naslonima, a ljudi su se sklanjali u okrugle savardake ili busare. Rano u proljeće silazila je stoka u matična sela na jagnjila, a već o Đurđevu, iza kako su se po dolinama zasijali usjevi i zabranile livade, kretala bi stoka nazad u planinu. Zanimljivo je spomenuti, da u predaji ovdašnjih stočara živi sjećanje na vremena, kada su veliki "buljuzi" ovaca svake jeseni kretali u daleku Posavinu ili Pomoravlje. Ova kretanja odvijala su se dolinom Lima do Višegrada, te dalje uz Drinu. Drugi smjer kretanja išao je preko Pešteri na Rašku i Ibar. Trajanje kretanja u jednom smjeru iznosilo je po 14 i više dana. Ovakvi primjeri nas upućuju na zaključak, da su nekoć stočarski silasci u Posavinu bili daleko širih dimenzija nego što je to slučaj danas.

Durmitorsko-sinjajevinsko područje obuhvaća planinske masive između rijeka Pive, Tare, Morače i Zete, te spada u red najprostranijih dinarskih stočarskih oblasti. Sačinjavaju ga Pivska planina, Durmitor, Treskavac, Sinjajevina, Moračka Brda i Prekornica. Planinski pašnjaci ovog područja spuštaju se sa padina spomenutih masiva sve do pojasa stalnih naselja, koja tu dosižu aps. visinu i iznad 1500 m. Stočarska kretanja oko Durmitora, u Pivskoj Župi i na Drobnjaku, zbog blizine stalnih selišta i planinskih pašnjaka, nemaju veća vertikalna pokretanja. Na Pivskoj planini pase preko ljeta stoka Pivljana iz Župe i stočara koji na Pivskoj planini imaju stalne naseobine. Sela i katuni stoje tu jedni pored drugih. Slični odnosi postoje i u Drobnjaku. U takvim prilikama izdiga i zdiga tu praktično nema. Postoji samo kretanje stoke na relaciji između sela i pašnjaka. Stalna i bliza veza između matičnog domaćinstva i katuna čini ovdašnje stočarstvo rentabilnijim prema bilo kojem drugom dinarskom području.

Na samom Durmitoru, zapravo, u njegovim prostranim cirkovima, nalazimo svega nekoliko manjih pašnjaka sa katunima. Na njih izlaze Drobnjaci iz okolice Žabljaka. Tako katun Veliki i Mali Štulac posjedaju privrednici iz Ćiperovače, Bosače, Uskoka i Kovačke Doline. Na Lokvicu izlazi stoka iz Janča Dola i Šumanovca. Taj se katun u poslijeratnim godinama prestao koristiti. Jedan još stariji napušteni katun vidi se na ulazu u Savin Dô ispod Savinog Kuka. Ove ruševne kolibe zove narod Orin katun. Na južnoj strani Durmitora nalazi se Dobri Dô. To je najveći i travom najbogatiji durmitorski pašnjak. Njegovu vrijednost povisuju izvori žive vode, što je za ovdašnje blago od naročite važnosti. Pašnjak Dobri Dô koriste danas privrednici iz Pašine Vode, Javorja, Komarskog Kraja i Komarnice. Nekoć su ovamo pristizala dubrovačka stada iz daleke hercegovačke Rudine.

Ljetni boravak stoke na pašnjacima Pivske planine i Durmitora traje od početka lipnja do kraja kolovoza, iznimno do sredine rujna. Na nižim pašnjacima stoka se zadržava i duže. Ljeti je paša svuda obilna i stoka nema potrebe za većim kretanjem. Zimi su, međutim, prilike puno teže. Stočne hrane nema dovoljno, a zime znaju da potraju sve do sredine travnja. U nemogućnosti da preko drugih zima osiguraju stoci dovoljno sijena, ovdašnji stočari pomažu se izgonom "na rovine", "na staje" ili "na vatane". Rovine su zimski pašnjaci sa kojih vjetar ispuše snijeg. Na takvim čistinama pronalazi stoka malo zaostale trave "živice". Kod većeg snijega pomažu čobani stoci u pronalaženju trave. Oni pomoću lopata "rove" snijeg i tako otvaraju rovine. Izlazak na staje udomaćen je kod stočara, koji na obližnjim pašnjacima posjeduju masivno građene staje sa prostranijim tavanima na koje stane veća količina sijena. Najteži oblik zimskog kretanja stoke su izlasci na vatane. Stoka se jednostavno pusti iz naslona da se slobodno kreće po snijegu i da si sama potraži pašu. Noći provodi pod vedrim nebom, ili se vraća u naslon. Čobani noćivaju u šatorima ili se sklanjaju u obližnje kolibe. Dakako, da na ovakav način mnogo stoke stradava od studeni i vukova. Izlasci na vatane obustavljeni su još prije posljednjeg rata, a na rovine i staje nestaju upravo u naše vrijeme.

Od Durmitora prema jugoistoku pruža se prostrana i krševita Sinjajevina. Na njezine sjeverozapadne, niže dijelove izgone stoku Uskoci, Šaranci i Drobnjaci. Na više, jugoistočne dijelove Sinjajevine, izdižu Bjelopavlići i Moračani. Kretanje stoke na pašnjake sjeverozapadnog dijela planine nalikuje onima oko Durmitora. Prakticiraju se i zimski izlasci na staje. Drukčija su, međutim, kretanja stočara koji koriste jugoistočni, viši dio Sinjajevine. Oni moraju preći put od nekoliko dana pješačenja. Osobito naporan pristup do Sinjajevine imaju stočari iz bjelopavlićkih sela. Oni se kreću preko Nikšića za Šavnik i Boan, pa odavle izlaze na svoje katune. Putovanje im traje četiri do pet dana. Izdizi na Sinjajevinu od strane Morače odvijaju se preko Kolašina i doline Plašnice. Kretanja s te strane traju manje, dva do tri dana. Na planini se stoka zadržava od kraja lipnja do druge polovine kolovoza. Zimi je jugoistočni dio Sinjajevine sasvim pust.

Južno od Sinjajevine nalazi se planinsko-pašnjački kraj Moračkih planina. Na ovdašnje pašnjake izdižu privrednici iz Brda, Gornje Morače i Nikšićke Župe. Stočari iz Brda zadržavaju se na pašnjacima južnije od Moračke Kape pa do Kapetanovog jezera. Moračani napasaju stoku na Loli, Javorju, Bučumu, te oko Biovske lokve. Stočari iz Nikšićke Župe izlaze na Trešnjicu, na Konjsko i Lukavicu. Izdizi na sve spomenute pašnjake traju po jedan dan. Zimska kretanja i povratci tu su nepoznati.

Na teritoriju bosanskog dijela centralno-planinske zone, stočarska kretanja ograničena su na znatno kraće relacije. Osim toga, od jugoistoka prema sjeverozapadu primjećuje se njihovo slabljenje.

Istočno-bosansko područje obuhvaća planine Bjelašnicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru i Maglić. Sve ove planine stoje na razmeđu hercegovačkih i bosanskih stočarskih prava. Na Bjelašnici je kamenim međašima točno označeno do kuda imaju svoja prava Hum njaci, a gdje počinju prava stočara iz Bosne. Ali dok stočari iz Humine moraju do planinskih pašnjaka na Bjelašnici putovati nekoliko dana, Bosancima je pristup mnogo kraći. Tako na pašnjak na Hranisavi izlazi stoka iz najbližih podplaninskih sela oko Pazarića, zatim iz Budimlića, Bioča i Korče. Na Vlahinji pase stoka iz Lokava i Kasatića. Kolibe na Mrtvanju su u poslijeratnom razdoblju sasvim opustjele. Tu je nekoć pasla stoka iz Ljubovčića i Kučukovića. Slično je opustjela i mahala Opančak. U najnovije vrijeme mnoga domaćinstva podplaninskih sela ne učestvuje više u izdigu. Stoke ima malo, pa potrebe podmiruju na nizinskim pašnjacima. Skraćuje se i vrijeme boravka na planini. Zanimljivo je, da je i prijašnjih godina, kada je na Bjelašnici bilo puno više stoke nego danas, bošnjačka stoka izlazila na planinu iza dolaska humnjačke i silazila prije nego je ova napustila planinu. Na ostale pašnjake ovog područja, od Treskavice do Maglića, bosanski stočari imaju također ograničena prava. Granice tih prava točno se u terenu znaju i sve zainteresirane strane paze da se nečije pravo ne povrijedi. Tko pređe sa stokom na tuđe pašnjake, taj je dužan nadoknaditi štetu i dati zadovoljštinu za povrijeđeno pravo. Nekoć su sporovi za povrijeđena prava poprimali široke razmjere, što je dovodilo do međusobnih razračunavanja i sukoba najbližih susjeda i rodova. Danas su takve razmirice rjeđe i razumnije.



Srednje-bosansko područje stočarskih kretanja pruža se na potezu od Kupreškog polja do Ivan planine. U to područje spadaju Raduša, Vranica i Bitovnja planina. Po obilju i kvalitetu paše, to su najbogatije bosanske planine.

Na Radušu izdižu stoku privrednici iz sela Rumboci i Jaklići. Zbog toga se čitava Raduša dijeli na tzv. Rumbočku i Jaklićku planinu. Bogatstvo paše, uz mogućnost dopunske poljoprivrede, privlači ovdašnje stočare na produženi boravak na planini. Tako su se neka ranija, isključivo sezonska boravišta na Raduši, razvila u stalna. Kao primjer mogu poslužiti Donji i Gornji Jaklići kao korespondentno naselje. Ranije je na mjestu Gornjih Jaklića bio katun Donjeg Jaklića. Drugi stočari prakticiraju na Raduši zimovnik u pojatama. Stoka iza zimovnika silazi u podplaninska sela rano u proljeće. Tu se ovce ojagnje i već krajem travnja započinje iznova izdig.

Pašnjaci na Vranici pripadaju stočarima iz okolnih dolina. Na istočni dio planine do Sarajevskih vrata izlazi stoka iz sela Ragale, Mržanića i Busovače. Taj dio Vranice, prema Prokoškom jezeru, zovu Jezerskom planinom. Na zapadne dijelove Vranice izlazi stoka iz naselja oko gornjeg Vrbasa. Taj dio Vranice zove se Rosin i Dobruška planina. Na južni dio planine, napose na pašnjak Luku, izlazi stoka iz okolice Fojnice. Ovaj dio Vranice zove se Matorac. Između vrhova Matorca i Zeca nalazi se prostrani pašnjak Dernečište. On pripada selima južnije od Fojnice. Na Vranici pasu ovce, goveda i konji. Trajanje paše kreće se od Antunova do Gospojine. Kao specifičnost ovog kraja sačuvao se običaj davanja stoke "na surek". Surek (tur. sürmek) je veće stado ovaca ili goveda, često i mješano, koje na planinu izgoni unajmljeni surekdčija. Stoka jednog sureka ne potječe iz jednog sela, već iz njih više. Surekčije su kolibari ili zakupnici većih planinskih pašnjaka, dok sami nemaju ili imaju malo vlastite stoke. Ranijih godina su vlasnici stoke naplaćivali surekčiju u robi i mliječnim proizvodima, dok ih u zadnje vrijeme plaćaju gotovinom.

Na Vranici se održao još jedan stari oblik izgona stoke na planinu. To su tzv. sride. Za razliku od sureka, sride su stada sastavljena isključivo od goveda, napose volova. Čuvari srida, sridari, biraju se iz sela odakle se srida izdiže. Sridar ne mora biti kolibar. Ako sridar nema vlastitu kolibu, onda selo zajednički učestvuje u podizanju kolibe i tora. U ranija vremena sridare je birala općinska uprava i to za više sela zajedno.

Bitovnja je po prostranstvu mala planina, ali je na glasu zbog vrijedne paše. Na istočnu stranu Bitovnje izlazi stoka iz okolice Kreševa. Prilikom izdiga, kreće se putom preko šumovite Visočice i Preleva. Na zapadnu stranu planine izlazi stoka iz sela Gobelovine, Stojkovića i Seonice. Sezona ispaše je ista kao na susjednoj Vranici.

Zapadno-bosansko područje zahvaća prostor od gornjeg toka Une do Šuice na jugoistoku. Najpovoljnije pašnjačke planine ovog područja nalaze se između Glamočkog i Kupreškog polja. To su Vitorog, Hrbljina, Slovinj, Cincar i Krug planina. Na spomenute planine izlazi stoka iz obližnjih podplaninskih sela. Sezona ljetne paše kreće se svuda od kraja svibnja ili početka lipnja do druge polovine kolovoza. Takav vremenski raspored uobičajen je kod stočara koji imaju svoja matična domaćinstva po zavalama okolnih kraških polja, dok stočari koji nastavaju više planinske zaravni izgone stoku ranije, a vraćaju se kasnije.

Na Vitorogu pase stoka, koja potječe iz sela Kupreškog polja. Uz tu stoku, nalazimo ovdje i ovce iz planinskog sela Pribelja. Ovo selo nalazi se na aps. visini 1200 m, a razvilo se iz ranijih koliba. Pašnjaci Pribelja nalaze se neposredno iznad samog sela. Izdig, kao pojam, ovdje je nepoznat. Stoka se isključivo kreće u podjednakim visinskim pojasevima, ujutro izlazi a pod veče se vraća u selo.

Između Vitoroga i Slovinja pruža se prostrana kraška visoravan Hrbljina. Na ovu visoravan izlaze privrednici iz Opačića, Mladeškovaca, Dubrave, Isakovaca i Podkraja, svi iz Glamočkog polja. Manji broj stoke pripada domaćinstvima, koja imaju na samoj Hrbljini svoje "košare" kao stalna prebivališta. Na susjedni Slovinj izlazi stoka iz sela istočnog ruba Glamočkog polja. Dalje prema jugoistoku Slovinj se nastavlja kao Cincar i Krug planina. Na Cincar izdižu stočari iz Dolca i Draganića, te iz okolice Livna. Na Krugu boravi stoka iz Suhača, Kablića i Potočana. Na Krugu se održao običaj zimovanja stoke. Stočari, koji preko zime ostaju na Krugu imaju masivno građene košare sa velikim tavanima. Stoka im silazi u Livanjsko polje u rano proljeće, o Đurđevu, i već krajem lipnja, o Petrovu, iznova se vraća u planinu.

Zanimljivo je, da se pašnjaci na zapadno-bosanskim planinama ne iskorišćuju jednakomjerno. Ima planina na koje se stoka uopće ne izdiže. Takve su npr. Klekovača i Osječenica. Jednako se slabo koriste pašnjaci na Plazenici, Lunjevači, Šatoru i Vijencu. Razlozi za takvo stanje su različiti. Negdje su to velike šumske površine kroz koje stoka teško prolazi, negdje je po srijedi oskudica vode, drugdje opet teški pristupi. U davnijoj prošlosti izgleda da je na svim višim zapadno-bosanskim planinama bilo stočarskog života. Za današnji broj stoke, ovdašnji privrednici nisu zainteresirani za udaljenije izdige.

Kretanja ličkih stočara gotovo su sasvim obustavljena. Još između dva posljednja rata izgonila su sva podvelebitska sela svoju stoku na velebitsko nadgorje. No, lički stočari imali su na Velebitu i prostorna i vremenska ograničenja. Napose je to važilo u nadgorju Južnog Velebita, gdje su svoja prava imali stočari iz Bukovice. U još davnijoj prošlosti postojala je nagodba između ličkih i dalmatinskih stočara o uzajamnoj služnosti pašnjaka na Velebitu, Lici i Ravnim Kotarima. Dalmatinci su mogli zimovati u Lici, a lička stoka na primorju. No ta je nagodba zaboravljena i u praksi izgleda nije imala većih rezultata. Moguće je i tu po srijedi bila pojava zajuživanja ličke stoke, o kojoj će još biti govora kasnije.

4. Vrhovsko-peripanska zona.

U terenu ovaj kraj nije strogo definiran, jer se pod nazivom bosanske Vrhovine uglavnom smatraju viši predjeli Bosanske Krajine između Une i Vrbasa. Stvarno, ovo stočarsko područje ima šire dimenzije, napose prema istoku. Njegovo pravo središte nalazi se oko planina Vlašića, Manjače i Čemernice. Dalje prema istoku gubi se njegova osebujnost. Ali ta konstatacija važi samo za novija razdoblja. U starija vremena su dolinama Bosne, Drine i Morave svake jeseni pristizala velika stada iz najviših dinarskih predjela. Slično je bilo većih kretanja u najzapadnijim dijelovima Bosne, s obje strane Grmeča. Značajnija ishodišna mjesta bila su tu visoravan Bravskog i Petrovačkog polja, Srnetica i Donji Unac. Sva ovdašnja stoka silazila je na zimovnik u nizinu oko Save, Une i Vrbasa. Ta su kretanja nestala pred kojih 50 do 70 godina.



Od vrhovskih stočarskih kretanja, koja su se zadržala sve do naših dana najznačajnija su ona, koja se odvijaju na relaciji između Vlašića, Manjače i Čemernice s jedne strane te bosanske i slavonske Posavine s druge strane.

Vlašić planina je od davnine poznata kao stara dinarsko-stočarska oaza. Već njezino ime potsjeća na vlaške prastanovnike ovog kraja, koji su tu, kako to historijski izvornici pokazuju, živjeli kao stočari nomadi. Kada danas uspoređujemo starija saznanja sa postojećim životnim shvaćanjima stočara sa Vlašića, u suštini kao da se malo toga izmijenilo. Promjene se očituju samo u sklopu ekonomskih odnosa i stupnja suvremenog standarda života, dok žudnja za stokom, težnja za stalnim pokretom u nepoznato, slobodnim životom bez stalnog ognjišta, bez obzira koliko je takav život težak i u suvremenim shvaćanjima današnjice ekonomski štetan, ostaju kao urođeni imperativ ovih ljudi. Dakako, savremeni život je u mnogom izmijenio lik negdašnjih vlašićkih stočara i oni se danas, pored sve svoje pokretljivosti, ne mogu smatrati pravim nomadima. Većina vlašićkih stočara imaju danas svoj posjed i obitelji u selima naokolo planine te izvjestan dio godine provede u svojim domovima. Svoju neskrivenu težnju za kretanjem sa stokom opravdavaju ekonomskim razlozima. Zarade su im ponekad pristojne i mogli bi si priuštiti bolji život od onog kakvog imaju. Ali oni su zadovoljni u svom pozivu, slobodi u prirodi, premda sami svoj život drastično zovu "pasjim životom".

Za vrhovska stočarska kretanja karakteristični su veliki prostori i česte izmjene smjera i opsega kretanja. Zato se podaci iz izvještaja ranijih istraživača vrhovskog stočarstva često razlikuju. Koliko se danas još od starijih Vrhovaca može doznati, stočari sa Vlašića i okolnih planina odlazili su zimi u dva navrata u nisku Posavinu. Prvi silazak izvodili su obično o Lukovu (18. listopada). Išli su dolinom Vrbasa, Usore i Bosne. Put do posavske ravnice prevalili su za deset do petnaest dana. Po silasku u posavsku ravnicu, vrhovski stočari su se obraćali poznanicima iz ranijih godina i kod njih dobivali zaklon i privolu za pašu svojih stada. Zanimljivo je, da se i u najpovoljnijim sredinama Vrhovci nisu zadržavali više od dva do tri dana na jednom mjestu, čak ni onda kad ih ništa nije gonilo na pokret. Oni su spontano napuštali svakog svoga domaćina i kretali dalje u neizvjesnost. Putovi su ih odvodili daleko na sjever od Save. Mnogi Vrhovci dopirali su čak do Drave. Imali su poseban dar za orjentaciju. Snalazili su se u terenu kao pravi stručnjaci, a u stvari su gotovo svi od reda bili nepismeni ili polupismeni ljudi. Privrednici iz Slavonije nisu svuda jednakom pripravnošću primali Vrhovce na svoje livade. Nekima je odgovaralo da im bosanske ovce tore zemlju, dok su ih drugi tjerali sa svojih posjeda. Činjenica je, da je vrhovska stoka pričinjala slavonskim i posavskim poljoprivrednicima znatnu štetu na usjevima. Zato je često dolazilo do ozbiljnih sporova, koji su svršavali razračunavanjima i pred sudom. Pravdu je bilo teško odmjeriti, jer je svaka strana nalazila svoje razloge za vlastiti postupak.

Prvi boravak u Posavini nije trajao dugo. Znak za povratak bio je prvi veći snijeg. To je bivalo sredinom ili krajem prosinca. Tada su se Vrhovci užurbano vraćali u svoja selišta. Tu se stoka smještala u drvene "košare" i hranila prikupljenim sijenom. Zalihe sijena nisu dopuštale da stoka čitavu zimu provede u Vrhovini. Zato je već krajem siječnja ili sredinom veljače otpočeo novi silazak u Posavinu. Taj izgon zvali su Vrhovci "na jagnjila", jer su im se ovce u toku ovog silaska ojagnjile. U Posavini su ovce pasle svega 20 do 30 dana, koliko je trebalo mladim janjcima da ojačaju za povratak. O Đurđevu je obično sva vrhovska stoka bila iznova u svojim košarama. Iza mirovanja, koje je trajalo svega 7 do 14 dana, slijedio je izdig na Vlašić, Manjaču, Čemernicu i ostale vrhovske planine.

Najnovija istraživanja vrhovskog stočarstva pokazuju izvjesne promjene prema ranijem stanju. Dvostruki zimski silazak u Posavinu sasvim je nestao. Naprosto je spojen u jedan duži zimski silazak. Zbog dužine trajanja silaska i boravka u Posavini, areal vrhovskih kretanja se povećao. Vrhovska stoka je kroz posljednja dva do tri decenija dopirala do Međimurja, Turopolja, Hrvatskog Zagorja i Samobora. Dakako, da su i počinjene štete na tako velikom arealu postale općedruštveni problem. Taj spor riješen je istom u najnovije vrijeme, kada je Sabor SR Hrvatske 1966. godine donio Zakon o zabranu nomadskog stočarenja. Tim Zakonom zabranjen je pristup bosanske stoke na teritorij SR Hrvatske, a vrhovsko stočarstvo skučeno je u granicama do rijeke Save. Posljednje tri godine čine se od strane zainteresiranih lokalnih vlasti u Bosni veliki napori, da se vrhovskoj stoci osigura zimska ispaša ili prehrana u stajama. Dosadašnji rezultati ne zadovoljavaju. Statistike i izvještaji pokazuju, da je prošlih nekoliko zima velik broj vrhovske stoke gladovao. Tako je samo u toku zime 1966./'67. gladovalo na području bosanskih komuna Skender Vakuf, Banja Luka, Travnik, Kotor Varoš i Mrkonjić grad oko 130.000 grla ovaca, jer ovdašnjim stočarima nije bilo dopušteno da krenu u bosansku Posavinu. Iduće godine skinut je ovaj zabran i vrhovska stada našla su se opet u savskoj nizini. Bilo je, dakako, i ilegalnih prodora preko Save, ali je većina tih stada brzo vraćena na teritorij Bosne. Vrhovskoj stoci dopušten je boravak na teritoriju SR Hrvatske uz uslove, da tu ima osigurane unajmljene pašnjake i da do njih prilazi osiguranim prijevoznim sredstvima.

Problem vrbovskog stočarstva i njegovih kretanja aktuelan je i zanimljiv problem. Njegovo rješenje traži zahvate prvenstveno u užoj matičnoj regiji. Polunomadsko stočarstvo u današnjim prilikama ne može i ne smije biti uslov za egzistenciju jedne značajne privredne grane.

5. Osvrt kroz prošlost.

O dinarskim stočarskim kretanjima u ranijim razdobljima postoje samo fragmentarni podaci. Iz tih fragmenata zaključujemo, da su ona u prošlom i ranijim stoljećima bila brojnija i dalekosežnija. Poznato je, da su ona postojala u još većoj davnini. Sve veći broj arheoloških nalaza na visokim lokalitetima Dinarskih planina upućuju na zaključak, da se ovdje započeo stočarski život daleko prije nego to spominju pisani dokumenti. B. Gušić je vanredno plastično rekonstruirao život dinarskih gorštaka od vremena paleolitika na dalje i s pravom ukazao, da su tu stočarska kretanja započela negdje početkom neolita, dakle u fazi kada se dotadašnji dinarski čovjek-lovac preorijentirao na odgajivača stoke. Stočarska kretanja u daljnjim razdobljima nisu prekidala ni rimska, slavenska, mletačka, turska, ni bilo koja druga kolonizacija.

Od srednjega vijeka na dalje mogu se dinarska stočarska kretanja pratiti kroz pisane dokumente. Prvi izvornici, koji se datiraju u 11. stoljeće, spominju ih u vezi sa vlaškim stočarima. Kasniji sredovječni dokumenti spominju uvijek Vlahe, kao stočare nomade bez stalnog prebivališta. Izgleda, da su Vlasi u vremenu prije turske okupacije naših krajeva bili veoma raširen narod, koji je nastavao visoka dinarska područja i tu se isključivo zanimao stočarstvom. Današnji toponimi kao Vlaška nizina, Stari Vlah, Vlahinja, Vlašići, Vlašić planina i drugi to samo potvrđuju. Čak se i Velebit na kartama 16. i 17. stoljeća označavao kao Morlačka planina (Monti Morlacca), što podsjeća na crne Vlahe, koji se već pod imenom Nigri Latini spominju u Ljetopisu popa Dukljanina. O sredovječnim kretanjima vlaških stočara na području



Dinarskih planina zna se relativno malo. Teško ih se može pratiti vremenski i prostorno, jer su Vlasi bili neobično pokretan i društveno izoliran narod. Selili su brzo, svuda su se osjećali kao kod kuće. Zime su provodili po toplijim župnim dolinama, a ljeta na visokim planinama. Kroz proljeće i jesen kretali su se u visinskim zonama između ljetišta i zimovnika. Iz sačuvane dubrovačke arhivske dokumentacije proizlazi, da su za zimovnike najradije koristili primorske oblasti oko Skadra, toplu hercegovačku Huminu, Konavle, Zagoru i Ravne Kotare. Kretanja na zimovnik u Posavinu nisu iz toga vremena historijski potvrđena, ali je vjerojatno da su ona postojala.

Turskom okupacijom naših krajeva nastaju za vlaške stočare teritorijalna ograničenja. Onemogućeni da svoje zimovnike i dalje provode u primorju mletačke Dalmacije, Vlasi su bili prisiljeni da zimuju po nižim dolinama riječnih tokova. Tu su se susreli sa slavenskim sesilnim žiteljstvom, koje se tu od ranije, nezavisno od Vlaha, zanimalo stočarstvom. Slavenski starosjedioci imali su u stvari dvojnu poljoprivredu, ratarstvo i stočarstvo. Stada su im izlazila preko ljeta na obližnje planinske pašnjake, a preko zime su boravila po selima. Vlasi, koji su se počeli naseljavati u blizini slavenskih naseobina morali su postepeno prihvatiti uredbe i običaje nove sredine. U novonastalim prilikama nisu više mogli živjeti samo od stočarstva. Morali su, dakle, da se vežu uz zemlju. Svoja ranija velika kretanja sa stokom morali su ograničiti na uže areale. Tako je započeo proces asimilacije jednog nomadskog balkanskog prastanovništva u vremenu, kada društvena sredina u određenoj etapi razvitka nije mogla zadržati ranije oblike borbe za životnu egzistenciju.

O novijoj prošlosti dinarskih stočarskih kretanja literatura je sve obilnija. Vrijedni prilozi za pojedinačna stočarska područja publicirani su u seriji pod naslovom "Naselja i poreklo stanovništva", koju je 1902. godine pokrenuo J. Cvijić. Osim ove serije, korisne priloge dali su, u obliku zasebnih monografija ili radova u periodičkoj štampi, brojni naši i strani stručnjaci. J. Cvijić je, koristeći svoja golema iskustva iz terena, prvi pokušao da kartografski predoči geografski raspored svih postojećih stočarskih kretanja na Balkanskom poluotoku. Ta karta je objavljena u njegovoj knjizi o Balkanskom poluotoku (1922.). Tom kartom Cvijić je puno zaslužan, da su stočarska kretanja na Balkanskom poluotoku shvaćena u svojoj pravoj veličini i opsegu, no neka njegova tumačenja zaslužuju u naše vrijeme izvjesnu diskusiju. Radi se o stočarskim kretanjima na relaciji primorje — planinska unutrašnjost. Cvijić je, naime, starija kretanja primorskih stočara protumačio na taj način "da su Srbi i Vlasi silazili u dolinu donje Neretve i na poluostrvo Stonski Rat ili Pelješac" — zatim — "da istorijski spomenici pominju, da su dinarski stočari sa hiljadama ovaca silazili na zimovnik u okolicu Splita i Trogira". (1922, 269). Oba ova Cvijićeva citata su točna i arhivski dokumentirana. Međutim, interpretacija zimovanja stoke u primorju nije shvaćena onako, kako to pokazuju novija saznanja. Cvijić je bio mišljenja, da je stoka iz dinarske unutrašnjosti jednostavno svake zime dolazila na zimovnik u primorje, a u proljeće se ponovo vraćala nazad u planine. Cvijića su na takvo zaključivanje naveli podaci iz dubrovačkih arhiva, igdje se u nizu isprava ponavlja da su Vlasi iz Huma, Travunije ili gornje Zete silazili na zimovnik u Boku i na Pelješac. Drugi dokumenti, također iz dubrovačkih arhiva, govore kako je vlaška stoka sa Dobrog Dola pod Durmitorom 1423. godine zimovala u Konavlima, a 1399. godine su Vlasi sa Maglića provodili zimovnik oko Slanog kraj Dubrovnika. Svakako, da se u vjerodostojnost ovih podataka nemože sumnjati, međutim pri tumačenju vlaških zimovnika u primorju treba voditi računa, da su u srednjem vijeku vlaški stočari bili nomadski narod, bez stalnog boravišta, te da su imali stoku prilagođenu nomadskom načinu života. Današnja stoka nema više te osobine. Zato danas, kao ni ranijih godina, stoka iz dinarske unutrašnjosti ne silazi na zimovnik u primorje. U primorje se vraća samo ona stoka, koja u primorskoj zoni ima svoje stalno boravište. Stoka, koja svoj stalni domicil ima unutar centralno-planinske zone nije nikada silazila na zimovnik u primorje. Novija zootehnička saznanja demantiraju, također, takve silaske. Učinjeni pokusi pokazali su, da planinska stoka ne podnosi primorsku klimu i obrnuto, da primorskoj stoci prija i koristi planinska paša. U narodu se ta pojava zove "zajuživanje", a zootehničari je smatraju kao poremećenje stočne aklimatizacije. Kod dinarskih stočara centralno-planinske zone postoji tradicionalno zaziranje od zimovanja njihove stoke u primorskim oblastima. To sam istaknuo na više ranijih mjesta. Međutim, ne želim ustvrditi da nikada nije bilo pokušaja da dinarska stoka ode preko zime u primorje. Bitno je, da je svaki takav pokušaj svršio obolijevanjem stoke. "Pomor u stoci često je bio toliki — kaže M. Lutovac za rugovsku stoku, koja je više puta pokušala prezimiti u primorju — da su čobani s proleća sobom dovodili samo pse i donosili zvona. Ako je nešto stoke i prebolelo — nastavlja Lutovac vuna joj je otpala od bolesti, nepogodne hrane i klime" (1933, 33). Isti autor kaže dalje, da "bolje nisu prolazili ni oni Rugovci, koji su silazili u jegejsko primorje" i nastavlja "jedne godine neki Rugovci su od 4000 ovaca vratili samo 40" (1933, 33).

Zbog iznijetih činjenca proizlazi, da se neka novija saznanja o dinarskim stočarskim kretanjima mogu primijeniti i na njihovu prošlost. Osobito je važno razlikovati silazak stoke na zimovnik u primorje. U primorje doista silazi stoka, ali isključivo ona, koja odavle i potječe. Ta stoka veći dio godine provede u primorju, a samo dva do tri ljetna mjeseca boravi na planinskoj paši. Stoka iz planinske unutrašnjosti ne silazi nikada na zimovnik u primorje. Tako je sigurno bilo i u prošlosti. Izuzetak su bili samo vlaški nomadi, koji su imali aklimatiziranu stoku, neosjetljivu na zajuživanje. Stočarska spuštanja u smislu kako ih je shvaćao J. Cvijić postoje samo u vrhovsko-peripanonskoj zoni, gdje stoka doista silazi na zimovnik u Posavinu.

6. Zaključak.

Stočarska kretanja na Dinarskim planinama razlikuju se obzirom na tri glavne dinarsko-stočarske zone. To su primorska, centralno planinska i vrhovsko-peripanonska zona. Svaka od ovih zona ima svoja stočarska kretanja. Uzroci kretanja stoke su potraga za travom u vremenu, kada je u užem zavičaju nema. Pojava tih kretanja može se pratiti od predhistorijskih vremena sve do naših dana. Njihov puni razvoj pripada razdobljima nomadske stočarske ekonomije i početnoj fazi udruživanja stočara za svladavanje zajedničkih poteškoća. Inertnost sredine i općenito teške prilike, izazvane specifičnim historijskim kretanjima, pogodovale su održavanju ovakvog načina privređivanja. Tako su se stočarska kretanja zadržala sve do naših dana. Ona u posljednjim decenijima nestaju i doskora će preći u historiju naše planinske ekonomije. Sve je to, historijski gledajući, prirodno i progresivno.

No iza svega toga ostaje jedno veliko otvoreno pitanje, kojem naša zajednica izgleda ne pridaje dovoljno važnosti. Dinarski tereni su sigurno naše veliko prirodno i društveno bogatstvo, koje su, kako smo to vidjeli, naši stari znali cijeniti i pravilno koristiti. Mi danas u tome zaostajemo. Valorizacija tih terena za suvremene naše potrebe nije adekvatna pravoj mjeri. Jednako tako ne znamo ih ni pravilno koristiti. Stare forme planinske ekonomije u naše vrijeme neminovno propadaju, a nove se ne stvaraju. Veliki prostori naših dinarskih pašnjačkih terena danas su prava društvena pustoš. I dolazi do nevjerojatnih sukoba pojmova. U stoljećima daleko manjih društvenih potreba, kada su ljudi živjeli u strogo regionalnim okvirima, održavala se na Dinarskim planinama daleko intenzvniija stočarska aktivnost, nasuprot danas, kada su stvarne potrebe neuporedivo veće, a produktivnost manja. Dakako, put do uspjeha nije u umjetnom podržavanju preživjelih formi



planinskog privređivanja, a najmanje u oživljavanju starih stočarskih kretanja, već ga treba tražiti u metodama, koje su već stečene u stranim, napose susjednim alpskim zemljama. Treba biti na čistu, da tzv. farmerski uzgoj stoke u ravnicama nije i ne može biti dovoljna zamjena za naše dinarsko stočarstvo. Svuda u svijetu pokazuju se u kvaliteti velike razlike i prednosti u korist planinskog stočarstva. Osim toga, naše dinarske terene u suvremenim uslovima ne možemo i nesmijemo ostaviti puste i bez pravilne društvene namjene. Njihova prirodna osnova jedinstveno upućuje, da ove terene treba i u buduće koristiti kao bazu za jednu intenzivnu i kvalitativnu višu planinsku ekonomiju.

Važnija literatura

Ardalić V., Bukovica, Zbornik za narodni život i običaje JAZU knj. 4, 5 i 7, Zagreb 1899—1902.

Bajčetić B., Prilog poznavanju poljoprivredne proizvodnje u području gornjeg toka Neretve, Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, god. III, sv. 4/5, Sarajevo 1954.

Bajčetić B., Prilog pitanju korišćenja hercegovačkih planinskih pašnjaka, Poljoprivredni pregled, sv. 6, Sarajevo 1955.

Bajčetić B., Planinsko gazdovanje donje Hercegovine, Radovi Naučnog društva BiH, knj. XVI, Sarajevo 1960.

Baković D., Pašnjaci Velebita, Stočarstvo, Zagreb 1959.

Baković D., Stočarstvo na kraškom području Hrvatske, Krš Hrvatske, Split 1957.

Balić M., Poljoprivreda krša i planinskih krajeva, Zagreb 1948.

Barjaktarević M., Rugova, Srpski etnografski zbornik knj. LXXIV, Beograd 1960.

Bjelovitić M., Mediteranska Hercegovina, Geografski horizont, br. 12, Zagreb 1957.

Bošnjak R., Lika. Privreda, saobraćaj i naselja, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 20, Beograd 1937.

Carikov D., O zemljištu i ekonomskim prilikama područja Skadarskog jezera u granicama naše države, Glasnik Ministarstva poljoprivrede, sv. 31, Beograd 1930.

Cvijić J., Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije, Zagreb 1922.

Cvijić J., Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 1, Beograd 1902.

Dedijer J., Bilećke Rudine, Srpski etnografski zbornik, knj. V, Beograd 1903.

Dedijer J., Hercegovina, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd 1909.

Dedijer J., Hercegovina i Hercegovci, Letopis Matice srpske, knj. 289, Novi Sad 1912.

Dedijer J., Stočarske zone u planinama dinarske sisteme, Glasnik Gografskog društva, sv. 3/4, Beograd 1914.

Dedijer J., La transhumance dans les pays dinariques, Annales de Géographie, tom. XXV, Paris 1916.

Degen A., Alp- und Weidewirtschaft im Velebitgebirge, Jahrbuch über Erfahrungen auf dem Gebiete der Weidewirtschaft, Ergänzungsband zu 2. Jhrg. Hannover 1914.

Drače Dž. i Bubica V., Razvitak, stanje i problematika stočarstva Bosne i Hercegovine, Veterinaria, god. III, sv. 3/4, Sarajevo 1954.

Drecun V., Prilog poznavanju kapaciteta pašnjaka na Zelengori, Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, god. III, sv. 4/5, Sarajevo 1954.

Drecun V., Poljoprivredna proizvodnja na planinskim masivima Bosne i Hercegovine, Stočarstvo, br. 11—12, Zagreb 1954.

Dvorsky V., O ispitivanju katuna u zapadnom delu Balkanskog Poluostrva, Glasnik Geografskog društva, sv. 3/4, Beograd 1914.

Đurđev B., Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja 15. veka, Simpozijum o srednjovekovnom katunu. Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Erdeljanović J., Kuči, Srpski etnografski zbornik, knj. VIII, Beograd 1907.

Erdeljanović J., Bratonožići, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd 1909.

Erdeljanović J., Stara Crna Gora, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXIX, Beograd 1926.

Filipović S., Planina Vlašić i mljekarstvo na njoj, Glasnik Ministarstva poljoprivrede i voda, sv. 46 i 79, Beograd 1927.

Filipović S., Dinarske planine, paša i mljekarstvo na njima, Zagreb 1938.



Filipović M., Visočka nahija, Srpski etnografski zbornik, knj. XLIII, Beograd 1928.

Filipović M., Privreda, saobraćaj i naselja u Visočkoj nahiji, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 7, Beograd 1929.

Filipović M., Vogošća i Bioća u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knj. XLVI, Beograd 1930.

Filipović M., Glasinac, Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Beograd 1950.

Filipović M., Rama. Promatranja o privredi, saobraćaju i naseljima, Posebna izdanja Srp. geogr. društva, sv. 29, Beograd 1951.

Filipović M., Ozrenjaci ili Maglajci. Etnološki prikaz, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo 1952.

Filipović M., Rama u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIX, Beograd 1955.

Filipović M., Katun u našoj istoriografiji, Simpozium o srednjovekovnom katunu, Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Filipović M., Struktura i organizacija srednjovekovnih katuna, Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Finci Ž., Ekonomika stanovništva planinskih oblasti, Poljoprivredni pregled sv. 11—12, Sarajevo 1953.

Friganović M., Polja gornje Krke, Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 3, Zagreb 1961.

Gašić, D., Livade i pašnjaci na planini Jahorini, Agronomski glasnik, god. XI, sv. 7/8, Beograd 1940.

Gušić B., Vratnice, Hrvatski planinar, god. XXIV, Zagreb 1928.

Gušić B., Biološko-medicinski problemi našeg planinskog sela, Liječnički vjesnik, god. 58, br. 9, Zagreb 1936.

Gušić B., Dabri (Antropogeografski prikaz), Dabri i susjedna sela Srednjeg Velebita. Izd. JAZU, Zagreb 1959.

Gušić B., Čovjek i kras, Krš Jugoslavjie, knj. I, Zagreb 1957.

Gušić B., Kalendar prokletijskih pastira, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 40, Zagreb 1962.

Gušić B., Naše primorje (Historijsko-geografska studija), Pomorski zbornik JAZU, Zagreb 1962.

Gušić B., Brada u Prokletijama, Naše planine, god. 16, br. 3/4, Zagreb 1964.

Gušić B., "Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 42. 1964.

Gušić-Heneberg M., Durmitorska zbirka, Izd. Etnogr. muzeja, Zagreb 1930.

Gušić M., Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka, Etnološka biblioteka sv. 10, Zagreb 1930.

Gušić M., Tumač izložene građe. Etnografski muzej, Zagreb 1955.

Hirtz M., Život stanara na Velebitu, Lički kalendar za 1936 g., Zagreb 1935.

Horvat, B., Prilog poznavanju područja Vitoroga i Šatora, Arhiv Ministarstva poljoprivrede, sv. 5, Beograd 1936.

Horvat I., Vegetacija kao prirodni temelj gospodarstva u planinama, Veterinaria, god. I, br. 810, Sarajevo 1952.

Hrabak B., O hercegovačkim vlaškim katunima prema poslovnoj knjizi Dubrovčanina Dživana Pripčinovića, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, NS sv. IX, Sarajevo 1956.

Ilančić D., Brojčani razvitak stočarstva u hrvatskim zemljama, Veterinarski vjesnik, Zagreb 1924.

Ivanović R., Dečanski katuni, Istoriski časopis SAN, knj. III, Beograd 1952.

Ivanović R., Katunska naselja na manastirskim vlastelinstvima, Istoriski časopis SAN, knj. V, Beograd 1955.

Jagodić D., Privreda kraških oblasti Bosne i Hercegovine. Ekonomski institut Univ. knj. 2, Sarajevo 1962.

Jardas F., Organizacija ispaše u Srednjoj Bosni, Gospodarski glasnik, god. III, br. 7, Zagreb 1943.

Jardas F., Planinsko gospodarstvo i pašnjarstvo NR Hrvatske. Problem planinske privrede FNRJ, Beograd 1956.

Ježić J. i Janjatović M., »Zajuživanje« pojava poremećene aklimatizacije, Veterinaria, god. I, Sarajevo 1952.

Jireček K., Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmälern von Ragusa, Sitz ungsberichte der k. böhm. Gesellschaft der Wissenschaft, Prag 1879.

Jireček K., Skadar i njegovo zemljište u srednjem veku, Glasnik Geografskog društva, sv. 3/4, Beograd 1914.



Jovičević A., Crnogorsko primorje i Krajina, Srpski etnografski zbornik, knj. XXIII, Beograd 1922.

Jovičević A., Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular, Srpski etnografski zbornik, knj. XXI, Beograd 1921.

Kanaet T., Privredno-geografske oblasti i područja NR BiH, Zbornik III Kongresa geografa FNRJ, Sarajevo 1954.

Kanaet T., Podveležje i Podvelešci, Djela Naučnog društva BiH, knj. VI Sarajevo 1955.

Kanaet T., Ljubuški travari, Geografski pregled, sv. IV, Sarajevo 1960.

Kanaet T., Jasenica i Jaseničani, Geografski pregled, sv. V, Sarajevo 1961.

Karanović M., Pounje u Bosanskoj Krajini, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXV, Beograd 1925.

Klemenčić V., Die geographischen Probleme der Almwirtschaft in Jugoslawien, Almgeographie, Forschungsberichte 4, Wiesbaden 1964.

Končar L., Stočarska politika BiH i njezino mjesto u okviru stočarske politike FNRJ. Savremeni problemi unapređenja stočarstva u BiH, Sarajevo 1953.

Končar L., Stočarstvo na području hercegovačkog krša, Krš Bosne i Hercegovine, Split 1957.

Kovačević D., Srednjovekovni katun po dubrovačkim izvorima, Simpozijum o srednjovekovnom katunu, Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Krstić Đ., Problem planinskih pašnjaka, Pregled, sv. 2, Sarajevo 1954.

Krstić Đ., Problematika poljoprivrede Donje Hercegovine, Sarajevo 1956.

Krstić O., Planinski i šumski pašnjaci Jugoslavije, Subotica 1956.

Kukuljica N., Planinsko gospodarstvo u okolici Dubrovnika, Stočarstvo, sv. I, br. 4, Zagreb 1947.

Lalatović P., Reorganizacija stočarstva NR Crne Gore, Stočarstvo, sv. II, br. 3/4, Zagreb 1948.

Lalević B. i Protić I., Vasojevići u crnogorskoj granici, Srpski etnografski zbornik, knj. V, Beograd 1903.

Lesić M. R., Poljoprivreda Sjenice i Peštera. Stanje i smernice razvitka, Beograd 1959.

Lutovac M., Privreda, saobraćaj i naselja u Rožaju i Bihoru, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 8, Beograd 1930.

Lutovac M., Stočarstvo na Sinjajevini. Prilozi za poznavanje stočarstva na našim visokim planinama, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 12, Beograd 1932.

Lutovac M., Stočarstvo na severoistočnim Prokletijama, Posebna izdanja Geografskog društva sv. 14, Beograd 1933.

Lutovac M., La Metohija. Études de géographie humaine, Travaux publiés par l'Institut d'études slaves, Paris 1935.

Lutovac M., Privredno-geografske odlike Katunskog krša, Glasnik Geografskog društva, sv. 25, Beograd 1939.

Lutovac M., Ibarski Kolašin. Antropogeografska ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXVII, Beograd 1954.

Lutovac M., Ivangradska (Beranska) kotlina. Regionalna-geografska ispitivanja. Posebna izdanja SAN, knj. 269, Beograd 1957.

Lutovac M., Rožaje i Štavica, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXV, Beograd 1960.

Lutovac M., Iz stočarskog života u nekim našim krajevima, Zbornik za narodni život i običaje JAZU knj. 40, Zagreb 1962.

Lutovac M., Naše planinsko stočarstvo u novim uslovima, Zbornik VI Kongresa geografov FLRJ, Ljubljana 1962.

Mićić Lj., Zlatibor, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXIV, Beograd 1925.

Milin R. i Janjatovič M., Prilog proučavanju sindroma "zajuživanja" ovaca, Veterinaria, br. 57, Sarajevo 1952.

Milinušić N., Stočarstvo Bosne i Hercegovine, Ekonomist, god. VII, br. 79, Zagreb 1941.

Milojević B. Ž., Pešter i Sjenica. Antropogeografska skica, Glasnik Geografskog društva, sv. 5, Beograd 1921.

Milojević B. Ž., Kupreško, Vukovsko, Ravne i Glamočko polje, Srpski etnografski zbornik, knj. XXV, Beograd 1923.

Milojević B. Ž., O privredi i naseljima u dolini Cetine i Krke, Glasnik Geografskog društva, sv. 11, Beograd 1925.

Milojević B. Ž., Komovi, Glasnik Geografskog društva, sv. 19, Beograd 1933.

Milojević B. Ž., Sinjajevina, Visitor i Zeletin, antropogeografske crte. Glasnik Skopskog naučnog društva, knj. XIV, Skoplje 1934.



Milojević B. Ž., Čvrsnica, Hrvatski geografski glasnik, sv. 6, Zagreb 1935.

Milojević B. Ž., Durmitor. Regionalno-geografska ispitivanja, Zbornik radova Geografskog instituta SAN, knj. 2, Beograd 1951.

Milojević B. Ž., Prenj. Prilog geografiji jedne visoke Dinarske planine, Glas SAN, knj. CCXLIX, Beograd 1961.

Milojević S. M., Jedan prilog pitanju o opadanju stočarstva u Dinarskom kršu, Glasnik Geografskog društva, sv. 21, Beograd 1935.

Nimac F., Čobanovanje. Život i tradicija pastira Dalmatinske Zagore na Bosanskim planinama, Etnološka istraživanja i građa, sv. 2, Zagreb 1940.

Ogrizek A., Život stočara u srednjebosanskim planinama, Gospodarski kalendar za 1935. god., Zagreb 1934.

Ogrizek A., Problematika crnogorskog stočarstva, Stočarstvo, br. 7/8, Zagreb 1949.

Pajković M. B., Stočarstvo na Bjelasici, Glasnik Geografskog društva, sv. 15, Beograd 1929.

Pajković M. B., Stočarstvo na Komovima, Glasnik Geografskog društva, sv. 16, Beograd 1930.

Palian B., Stanje stočarstva i perspektive njegova razvitka u srezu Livanjskomu, Veterinaria, god. V, br. 1, Sarajevo 1956.

Paunković Đ. P., Antropogeografija doline Spreče, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 24, Beograd 1941.

Pavlović Lj., Užička Crna Gora, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXIV, Beograd, 1925.

Perišić I., Prilozi o čobanovanju na Šator planini, Etnološka istraživanja i građa, sv. 2, Zagreb 1940.

Poleksić R., Karakteristika crnogorskih planina i planinsko gazdovanje. Problemi planinske privrede FNRJ, Materijal sa savjetovanja na Pokljuki, Beograd 1956.

Popović C. D. i Marković Z., Stočari "balije" kod Čapljine i Ljubuškog, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo 1955.

Popović J., Ljetni stanovi (katuni) na Zelen gori, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLI , Sarajevo 1928.

Popović J., Ljetni stanovi (staje) na planinama Vranici, Matorcu i Šćitu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLII, Sarajevo 1930.

Popović J., Ljetni stanovi na planinama Vranici, Zec i Bitovnji, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLIII, Sarajevo 1931.

Popović J., Ljetni stanovi na planini Bjelašnici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLIV, Sarajevo 1932.

Popović J., Ljetni stanovi (mahale) na planini Treskavici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLV, Sarajevo 1933.

Popović J., Ljetni stanovi (mahale) na planini Visočici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLV, Sarajevo 1933.

Popović J., Ljetni stanovi (staje) na planini Prenju, Glasnik Zemaljskog muzeja muzeja BiH, sv. XLVI, Sarajevo 1934.

Popović J., Ljetni stanovi na planini Plaši, Muharnici i Čvrsnici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLVII, Sarajevo 1935.

Popović J., Planinski pašnjaci na bosansko-hercegovačkim planinama, Agronomski glasnik, sv. 8/9, Beograd 1935.

Popović J., Ljetni stanovi na planinama Vranu, Čabulji i Čvrsnici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLVIII, Sarajevo 1936.

Popović J., Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo 1937.

Popović J., Ljetni stanovi na planini Hrbljini i Krugu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. LX, Sarajevo 1939.

Radivojević T., Lepenica, plemena u crnogorskim brdima, Srpski etnografski zbornik, knj. XV, Beograd 1911.

Radušinović P. S., Zetska kotlina, Geografska promatranja, Titograd 1962.

Rađenović P., Sela parohije Krnjeuše u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knj. XXV, Beograd 1923.

Rađenović P., Bjelajsko polje i Bravsko, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXV, Beograd 1925.

Rađenović P., Unac, Srpski etnografski zbornik, knj. LVI, Beograd 1948.

Raičević S., O stočarstvu i stočarskom životu u Vasojevićima, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. VI, Beograd 1931.

Rako A., Stočarske prilike na našem kršu, Stočarstvo, god. I, br. 4, Zagreb 1947.

Ramusović J., Katun Mali Štulac, Glasnik Geografskog društva, sv. XXXI/1, Beograd 1951.

Rogić V., Velebitska primorska padina, Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 2, Zagreb 1958.



Roglić J., Privreda i naselja Makarskog primorja, Glasnik Geografskog društva, sv. 17, Beograd 1931.

Roglić J., Antropogeografske osobine Imotskog polja, Glasnik Geografskog društva, sv. 23, Beograd 1937.

Roglić J., Prilog poznavanju humljačkog stočarstva, Geografski glasnik, sv. XVIII, Zagreb 1956.

Rubić I., Ispaša na Biokovi, Hrvatski geografski glasnik, sv. 1, Zagreb 1929.

Simonović R., Stočari u Lici i na Velebitu, Lički kalendar za 1937, Zagreb 1936.

Šerić H., Stočna proizvodnja Bosne i Hercegovine u predhistorijsko doba, Veterinaria, god. I, br. 8—10, Sarajevo 1952.

Šerić H., Istorijski osvrt na razvoj stočarstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1953.

Šerić H., Stočarska proizvodnja Bosne i Hercegovine za vrijeme bosanske samostalnosti, Veterinaria, br. 1, Sarajevo 1965.

Šmalcelj I., Život Podgoraca na Velebitu sa kratkim opisom ovce južnovelebitskog Podgorja, Veterinarski arhiv, sv. 9, Zagreb 1939.

Šmalcelj I., Vranica (Planinsko-gospodarska crta), Naše planine, god. II, Zagreb 1950.

Šmalcelj I., Osnove planinskog gospodarstva, Veterinaria, god. II, sv. 3, Sarajevo 953.

Šmalcelj I., Planina Jahorina (Planinsko-gospodarska crta), Naše planine, sv. VI, Zagreb 1954.

Šmalcelj I., Osnove ovčarske politike u svijetu i kod nas, Veterinaria, god. III, br. 2, Sarajevo 1954.

Šmalcelj I., Stočarstvo na području krša Zapadne Bosne, Krš Bosne i Hercegovine, Split 1957.

Šobajić P., Dabarsko polje u Hercegovini. Antropogeografska ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXVII, Beograd 1954.

Tomić S., Drobnjak, Srpski etnografski zbornik, knj. IV, Beograd 1902.

Tomić S., Banjani, Srpski etnografski zbornik, knj. LIX, Beograd 1949.

Tomić S., Piva i Pivljani, Srpski etnografski zbornik, knj. LIX, Beograd 1949.

Trifković S., Višegradski Stari Vlah, Srpski etnografski zbornik, knj. V, Beograd 1903.

Trifunoski J. F., Geografske karakteristike srednjovekovnih vlaških katuna, Simpozijum o srednjovekovnom katunu. Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. 2, Sarajevo 1950.

Vukmanović J. L., Geografski pregled Crmnice, Cetinje 1950.

Vukmanović J. L., Paštrovići. Antropogeografsko-etnološka ispitivanja, Cetinje 1960.

Vukosavljević S. V., Organizacija dinarskih plemena, Posebna izdanja SAN, knj. CCLXX, Beograd 1957.

Zdanovski N., Stočarska kretanja, Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, br. 4/5, Sarajevo 1954.

Izdig rudinjanskih stočara u planinu. Sutjeska. Foto B. Gušić



"Uljeljeljuk" prigodom izdiga u planinu. Suha u Sutjesci. Foto B. Gušić

Drinjačka koliba na Gornjim Barama u Tovarnici. Foto B. Gušić

Rudinjanske kolibe na Vratnicama u Volujaku. Foto B. Gušić



Kolibe na Lučinama u Prenju. Foto B. Gušić

Drobnjačke kolibe na Dobrom dolu. Durmitor. Foto B. Gušić

Stočarski stan ispod Maje Rops u Prokletijama. Foto B. Gušić

Šiptarski stanovi na Pločicama u Prokletijama. Foto B. Gušić



Documents

Marković M Stočarska kretanja na Dinarskim planinama