Sanjin Kovačić

Mačevanje - Vještina, vojna tradicija, šport

Fencing – Art, Military tradition, Sport (by Sanjin Kovačić)

Many writers tried to provide a definition of fencing. From the term “barbaric custom” (Jean Jacques Rousseau) to the cold and almost technical statement that “fencing is a skill of scoring hits without receiving any” (Molière, 1650). In fact it is a duel between two individuals (seldom between an individual and a group) in which cold weapons are used (epée or sabre) with the purpose of hitting the opponent with the point or the blade of that weapon in order to gain dominance in the fight. The historical form of fencing (a realistic fight with a high level of risk involved) is nowhere to be found nowadays. Fencing developed in practice as a modern Olympic sport, attractive and demanding, with sophisticated equipment; security and protection clothing and equipment for registration of hits that are a high technology product, as well as dramatic fencing, unavoidable in theatrical or cinematic achievements.

Mnogi autori pokušavali su dati definiciju mačevanja. Od pojma “barbarski običaj” (Jean Jacques Rousseau), do hladne i gotovo tehničke konstatacije “Mačevanje je vještina zadavanja udaraca, a da ih se ne primi” (Molière, 1650.g.). U stvari radi se o borbi pojedinca s pojedincem (rijeñe pojedinca protiv grupe), gdje se koristi hladno oružje (mač ili sablja) s ciljem pogañanja protivnika vrhom ili oštrim bridom tog oružja, u svrhu ostvarivanja dominacije u borbi. Povijesni oblik mačevanja (realna borba s visokom stupnjem rizika) danas se ne susreće. Mačevanje je preživjelo u praksi kao moderan olimpijski šport, atraktivan i zahtjevan, opremljen rekvizitima, zaštitnim sredstvima i priborom za signalizaciju pogodaka koji su proizvod visoke tehnologije, te kao scensko mačevanje, neophodno u teatarskim ili filmskim aplikacijama. Povijesni razvoj mačevanja usko je vezan uz povijest sukoba koji su obilježavali oblikovanje ljudske civilizacije. Kao stara borbena vještina koja se razvila iz nekih oblika borenja hladnim oružjem mačevanje je prisutno u mnogim kulturama, a vezano je uz njihov tehnološki razvoj, prvenstveno uz napredak vještine obrade metala. Prvi slikovni zapisi koji opisuju borbu hladnim oružjem koje podsjeća na mač datiraju iz Starog Egipta (hram Abu Medina iz Gornjeg Egipta koji je izgradio Ramzes III oko 1190. godine p.n.e.). Antička Grčka poznaje mačevanje kroz vještinu borenja “hoplomahia”. Grčki vojnik pješak, “hoplit”, bio je naoružan kopljem i kratkim mačem, a za obranu je nosio kacigu, prsluk, okrugli štit i metalne štitnike na nogama.

Stari Rim takoñer poznaju oblike borenja kratkim mačevima. Mačevanje se kao vještina podučava u vojsci (taj oblik mačevanja naziva se “armatura”). Najbolji borci imenovani su “doktorima oružja” (doctores armorum) i primali su dvostruku plaću. U gladijatorskim školama robovi – gladijatori pripremali su se za borbe u areni (“gladius” je latinski naziv za vrstu kratkog rimskog mača). Nakon sloma Rimskog imperija i barbarskih provala u Europu, uspostavlja se feudalni ustroj. Feudalna hijerarhija stvara poseban sloj “ljudi pod oružjem” koji su u službi crkve ili svjetovnih vladara (seniora). Križarski ratovi doprinose osnivanju “viteških redova”- za borbu osposobljenih redovničkih postrojbi (meñu poznatijima su vitezovi Templari). Plemstvo se odgaja u ratničkom duhu. Jahanje, borenje, a u doba mira lov i turniri (simulacije ratničkih vještina) glavna su preokupacija nižeg plemstva. Borenje hladnim oružjem izvan ratnih prilika prakticira se u obliku dvoboja i na viteškim turnirima. Još uvijek se ne može govoriti o mačevanju u današnjem smislu te riječi, ali borbe u dvoboju i na turnirima već karakterizira uvoñenje nekih pravila i ograničenja. Borbe se vode na konju ili pješice, a oružje su koplje, mač, sjekira, ili bojni mlat. Za zaštitu se koristi kaciga, štit, te pancirna košulja. Pomalo se uvodi i puni oklop. Oklopom se zaštićuju i konji koji se za potrebe borbe posebno uvježbavaju.

Dvoboj u Srednjem vijeku

Dvoboj predstavlja borbu dva pojedinca (što mu i ime kaže), a u srednjem vijeku dvoboji predstavljaju način rješavanja sporova, najčešće imovinskih, ali i svih drugih. U slučajevima spora dvaju vazala, za arbitražu je bio nadležan njihov senior, feudalac na višoj hijerarhijskoj stepenici. Kako je arbitraža u takvim prilikama vrlo nezahvalan posao, uveden je pojam “suda božjeg”, prema kojem je trebalo održati dvoboj, a pravda je na strani pobjednika. Takvi dvoboji održavali su se u posebno ograñenom prostoru, oko kojeg su se okupljali gledatelji. Iz tog vremena datira i poznati običaj da izazivač baca rukavicu, a izazvani ju podiže ukoliko prihvaća izazov. Viteški turniri služili su u doba mira za održavanje borbene spremnosti, a provodili su se još od XI. stoljeća i to kao grupni (simulirana borba dviju vojski), ali i pojedinačni sukobi. Na turnirima se koristilo zatupljeno oružje, meñutim mnogi sudionici su ipak završavali s ozljedama, pa i gorim posljedicama, jer su borbe bile vrlo surove. Turniri su predstavljali atrakciju za cijeli kraj, postaju pravi praznik, a oko turnirskog polja okupljaju se trgovci, akrobati, žongleri, plesači... Viteški turniri u XII. stoljeću postaju pod utjecajem kulta viteštva koji se javlja u cijeloj Europi nakon Križarskih ratova sve kurtoazniji, uvode se pravila, borbe nadziru suci. Naročito spektakularne su bile pojedinačne borbe konjanika, koji su kopljem nastojali oboriti protivnika. Nakon obaranja na tlo, borba se nastavljala mačevima, sjekirama, mlatovima, bodežima... Turniri svoju kulminaciju doživljavaju u XV. stoljeću, a nakon toga pomalo gube smisao jer u ratnu praksu sve više ulazi vatreno oružje. Sud božji kao povod za dvoboje zadržao se sve do kraja XIV. stoljeća, kada je uglavnom napušten kao način presuñivanja sporova i odluke su donosili vladari, čime se pomalo ustrojavao pravni sustav. Dvoboji time ipak ne prestaju, a razlozi za njihovim održavanjem postaju sve bizarniji. Sve prisutnije vatreno oružje protiv kojeg ni puni oklop nije predstavljao zaštitu dovodi do njegovog postupnog povlačenja. Time se gubi i svrha teških dvoručnih mačeva, pa se mač transformira u relativno lagano i tanko oružje - rapir (nastao u Španjolskoj). Lakoća rapira omogućava usavršavanje tehnike borenja, budući da tjelesna snaga ne igra više presudnu ulogu. Mačevanje se kao vještina sve više profilira. Pišu se prve knjige o tehnici borenja talijanskih autora (Manciolino 1531, Marozzo 1536, Alciato 1544, Grassi 1570, Agrippa 1604, Alfieri 1653. i mnogi drugi). Javljaju se prve dvorane za mačevanje (Salle d’armes). Mačevanje postaje gotovo umjetnost, a u Europi se prakticira najviše u Italiji (koja daje mnoštvo učitelja mačevanja), zatim Francuskoj, poznatoj po velikom broju dvoboja, Španjolskoj, koja je kolijevka novog oružja - rapira, pa zatim Engleskoj, Njemačkoj... Nova opasna “zabava” uzela je maha meñu plemstvom. Mač (rapir) potezao se gotovo bez povoda. Bilo je dovoljno da dva jogunasta plemića izraze različito misljenje o nekoj stvari i već je dogovoren dvoboj, koji je mogao završiti fatalno. Što više, postojao je običaj da izazivač i izazvani u sukob uvuku i svoje najbolje prijatelje, koji su se takoñer morali boriti (otuda pojam sekundant, secundus=drugi). U kasnijim stoljećima se sekundanti nisu trebali boriti i dobili su ulogu svjedoka. Ponekad bi se uključilo više prijatelja, pa se dvoboj pretvorio u sukob četvorice protiv četvorice, pa i više protivnika. Apsurdno je bilo da su se u takvim dvobojima na život i smrt bez ikakvog razloga borili ljudi koji su se prvi put sreli, samo iz lojalnosti prema prijatelju. Odbijanje je predstavljalo veliku sramotu. Borbe su se vodile prema dogovorenim pravilima, samo rapirom, ili rapirom i bodežom u drugoj ruci. U Francuskoj je u periodu izmeñu 1588. i 1608. u dvobojima poginulo oko deset tisuća plemića. To je zabrinulo kralja i državnu upravu, jer se snaga monarhije zasnivala upravo na snažnom plemstvu, pa su dvoboji zabranjeni, a prekršitelji drastično kažnjavani. Ta mjera je znatno smanjila broj dvoboja, ali ih nije potpuno iskorijenila, pa su ih najhrabriji još neko vrijeme održavali u tajnosti.

Dva ključna momenta odredila su da mačevanje opstane kao vještina i nakon postupnog smanjenja broja dvoboja, odnosno sve češćeg uvoñenja dvoboja pištoljima. Radi se o pojavi floreta krajem XVII. stoljeća i uvoñenju žičane maske za zaštitu lica oko 1776. godine. Floret se javio kao kraća i lakša verzija rapira, s oštricom četverostranog presjeka, koja je završavala zaobljenim gumbom nalik na cvjetni pupoljak - otuda mu ime: fleuret (fleur=cvijet, franc.). Floret je služio za vježbu, usavršavanje tehnike, dok se u dvoboju borilo rapirom. Bio je lagan i tehnika se mogla duže vrijeme uvježbavati bez zamora. Pojava zaštitne maske omogućila je masovno bavljenje mačevanjem, jer je uklonjena opasnost ozljeñivanja lica i očiju. Mačevanje postaje predmet nadmetanja bez rizika i bez namjere za nanošenjem ozljeda. Organiziraju se mačevalačke revije (akademije) na kojim se pokazivala vještina mačevanja. Poznati majstori obilazili su gradove i susretali se s domaćim favoritima. To predstavlja početak sportskog mačevanja. Floretu se u tu svrhu pridružio mač (sličniji rapiru, s nešto drugačijom tehnikom borenja), a takoñer i sablja, koja je kao konjaničko oružje preuzeta s istoka, a zbog svoje praktičnosti u borbi s konja prihvatile su je u XVIII. i XIX. stoljeću sve europske vojske.

Mačevanje u prošlosti: Meyer, Joachim, 1570 (Njemačka škola mačevanja)

Športskim mačevanjem mogu se danas baviti i djeca u najmlañem uzrastu. Na slici: prezentacija mačevanja u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.

Mačevanje kao šport

Sport fencing Fencing is one of the oldest and founding Olympic sports beginning with the first modern Olympic games in Athens 1896 when it became part of the regular programme of competition. The founder of modern Olympic movement – baron Pierre de Coubertin was a fencer himself, and numerous documents and paintings testify about this (Olympic Museum in Lausanne). The International Fencing Federation (F.I.E. – Fédération Internationale d’Escrime) was founded in Paris in 1913 and today assembles 120 national federations from all continents. The Croatian Fencing Federation is member of F.I.E. from 1992. Croatian fencers competed before that as part of the respective states (Austro-Hungarian Monarchy, Kingdom of Serbs, Croatians and Slovenes, Kingdom of Yugoslavia, Socialist Federal Republic of Yugoslavia). Sport fencing has a substantially developed international competition system. Apart from the Olympic games (being held every four years), each year World and European championships are organised for all categories (seniors, juniors and cadets) in all fencing disciplines (foil, epée and sabre). There are plenty of competitions in the World Cup, while fencing is an integral part of various regional multi-sport events such as Mediterranean Games, Pan-Asian Games, Pan-American Games, Commonwealth Games, the Universiade (Student Olympics), World Military Games and as part of many other international sport events.

Pretvorba mačevanja iz ubilačke borbene vještine u športsku aktivnost najučinkovitije je provedena u Europi, tako da danas možemo reći da je športsko mačevanje izravni slijednik onih oblika mačevanja koji su se prakticirali u Zapadnoj Europi krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Mačevanje je jedan od najstarijih olimpijskih športova i već od prvih modernih Olimpijskih igara (Atena 1896) nalazi se u redovnom programu natjecanja. Osnivač modernog olimpizma, baron Pierre de Coubertin i sam je bio mačevalac, o čemu svjedoče brojni dokumenti i slike (Lausanne, Olimpijski muzej). Meñunarodna mačevalačka federacija (F.I.E. – Fédération Internationale d’Escrime) osnovana je u Parizu 1913. godine, a danas okuplja 111 nacionalnih federacija sa svih kontinenata. Hrvatski mačevalački savez član je F.I.E. od 1992. godine, a primljen je u članstvo neposredno nakon meñunarodnog priznanja neovisne Hrvatske i priznanja Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) od strane Meñunarodnog olimpijskog odbora (CIO – Comitée Internationale Olympique), kao treći olimpijski šport u Hrvatskoj koji je stekao meñunarodno priznanje. Športsko mačevanje ima vrlo razvijen meñunarodni sustav natjecanja. Osim Olimpijskih igara koju su svake četvrte godine, svake godine održavaju se svjetska i europska prvenstva za sve dobne skupine (seniore, juniore, kadete) u svim mačevalačkim disciplinama (floret, mač, sablja), oko 150 natjecanja FIE-A koja se boduju za svjetski kup (rang listu FIE), regionalna natjecanja kao Mediteranske igre, Panazijske igre, Panameričke igre, Igre Comonwealtha, Studentsko svjetsko prvenstvo - Univerzijada, Vojna natjecanja – svjetsko prvenstvo i drugi CISM turniri, mnoga meñunarodna natjecanja bez FIE-A kategorije, te redovita nacionalna prvenstva i drugi turniri manjeg značaja.

Osnovna pravila mačevanja

Basic Rules of Fencing Fencing is an indoor sport and competition is held on specially prepared fencing strips with electronic registration of hits, under the guidance of a referee. Competition is held in three fencing weapons: foil, epée and sabre. In all three weapons both women and men fence. There are also age categories. In the international system of competition the following are the categories: cadets (to the age of 17), juniors (to the age of 20), seniors and veterans (above 50). In national systems of competition there are several younger age categories, and the boundaries between particular groups vary between different countries (in Croatia up to the age of 11 and 14). The equipment of the fencers (protective mask, clothing and weapon) has to be in accordance with standards of quality and dimensions. The basic element of competition is an individual fight between two opponents that is fought until a defined number of hits is reached, within limits of time. Hits are achieved with the touch of the point (foil, epée and sabre) or slice with the blade. The target space on the body of the opponent varies according to the weapon and that conditions the differences in technique and tactics of the match. There are also differences in rules of registering hits among particular weapons (disciplines).

Mačevanje je dvoranski šport, a natjecanja se provode na posebno pripremljenim borilištima (što uključuje pistu odreñenih dimenzija – 1,5 do 2 metra širine, dužine 14 metara i sustav za elektronsko bilježenje pogodaka). Natjecanja se održavaju u tri mačevalačka oružja, a to su: floret, mač i sablja. Kako se u posebnim konkurencijama natječu i muški i žene (tijekom 1998. godine prihvaćena su i natjecanja u sablji za žene) možemo govoriti o šest disciplina: floretu za muške i žene, maču za muške i žene, te sablji za muške i žene. U mačevanju ne postoji podjela po težinskim skupinama, tako da se na natjecanjima podjela vrši samo po oružjima (floret, mač, sablja), spolu (muški, žene), te po dobnim skupinama. Dobne granice prema pravilima F.I.E. su: kadeti - do 17 godina, juniori – do 20 godina, seniori – bez dobnog ograničenja, te dvije skupine veterana – preko 50 godina i preko 60 godina starosti. Nacionalni savezi sami odreñuju dobne granice za skupine mlañe od kadeta i tu se javlja odreñena raznovrsnost, ovisno o razvijenosti mačevanja u pojedinoj zemlji. U Hrvatskoj su službene dobne kategorije (osim seniora, juniora i kadeta još i dječaci i djevojčice do 11 godina, te do 14 godina starosti. Natjecanja mogu biti pojedinačna, ekipna i mješovita (slučaj vojnih prvenstava). Natjecanje vodi Tehnički odbor (od 3 do 7 članova, ovisno o razini natjecanja) a u svojoj nadležnosti ima provedbu sustava natjecanja, odreñivanje sudaca i rješavanje žalbi u prvom stupnju. S Tehničkim odborom usko surañuje Organizacijski odbor koji osigurava tehničke pretpostavke za provedbu natjecanja. Borbe se vode pod nadzorom i vodstvom suca, a uz pomoć elektronskog aparata za registraciju pogodaka. Pravila u borbi i način nanošenja pogodaka razlikuju se od oružja do oružja. U floretu i maču se priznaje isključivo pogodak vrhom oružja (ubod), dok kod sablje vrijedi i pogodak bridom oštrice (udarac). Kod suñenja u borbi floretom i sabljom u slučaju obostranih pogodaka primjenjuje se odreñena konvencija u dodjeli prednosti temeljena na inicijativi i tehničkoj izvedbi pojedinih akcija, dok se kod mača obostrani pogoci sude obojici protivnika. Borbe se vode do odreñenog broja pogodaka (5 u grupama pojedinačnih natjecanja i jednom obliku ekipnog natjecanja, odnosno 15 u direktnoj eliminaciji pojedinačnog natjecanja, a do 45 u štafetnom ekipnom natjecanju). Borbe su vremenski ograničene (3 minute efektivne borbe u pojedinačnim grupama, 9 minuta u direktoj eliminaciji). Ako nakon isteka vremena niti jedan protivnik nije postigao potreban broj pogodaka, pobjeñuje protivnik koji je vodio u trenutku isteka vremena, a u slučaju neriješenog rezultata, odobrava se produžetak od 1 minute. Sudac je tijekom borbe nadležan za cijelu situaciju na svom borilištu i osim dosuñivanja pogodaka brine o pravilnom korištenju terena, disciplini protivnika i svih osoba koje okružuju borilište i ima na raspolaganju širok izbor sankcija kako bi natjecanje bilo regularno. Suci na meñunarodnim natjecanjima moraju imati položen meñunarodni sudački ispit (A,B ili C kategorije) koji provodi F.I.E. Oprema natjecatelja (zaštitne maske, odijela i oružje) moraju biti kvalitetom izrade i dimenzijama usklañeni s pravilima, a prihvaća se samo oprema proizvoñaća koji imaju atest F.I.E. Na natjecanjima se provodi opća kontrola opreme (od strane posebne službe), a prije svake borbe sudac je takoñer dužan provjeriti opremu natjecatelja.

FLORET

MAČ

SABLJA

Važeća površina u mačevanju kod pojedinih oružja (bijeli dijelovi tijela).

Floret

Mač

Sablja