Lorna Byrne Anđeli u Mojoj Kosi

GIGA Lorna Byrne

Lorna Byrne

AN0ELI U MOJOJ KOSI

Naslov izvornika: ANGELS IN MY HAIR

GIGA Lorna Byrne

2 http://www.balkandownload.org

Mojoj djeci

GIGA Lorna Byrne


Sadraj

1 Kroz drugaije oi .................................................................................................................................... 4 2 uvari ...................................................................................................................................................... 9 3 Stube do Nebesa ..................................................................................................................................... 15 4 to skriva od mene? .............................................................................................................................. 22 5 Elijah ..................................................................................................................................................... 30 6 Preuzimanje tuih boli ............................................................................................................................ 35 7 Stvorenje bez due.................................................................................................................................. 40 8 Posrednik ............................................................................................................................................... 45 9 Aneo smrti ........................................................................................................................................... 48 10 Bombe ................................................................................................................................................... 53 11 Aneo majinske ljubavi ........................................................................................................................ 59 12 Seoska kuica ......................................................................................................................................... 67 13 Rei Joeu ............................................................................................................................................... 73 14 Nisam znala da imam anela uvara ....................................................................................................... 79 15 Mo molitve ........................................................................................................................................... 83 16 Tunel ..................................................................................................................................................... 88 17 Tri udarca po prozoru ............................................................................................................................. 95 18 Nije li Lorna sretnica... ..................................................................................................................... 101 19 Ja sam ovdje, ja sam ovdje - ovdje sam! ............................................................................................ 108 20 Zlatni lanac .......................................................................................................................................... 112 21 Trebam neko udo ................................................................................................................................ 118 22 Sotona pred vratima ............................................................................................................................. 122 23 Srodne due.......................................................................................................................................... 128 24 Mir u Irskoj i na Boi.......................................................................................................................... 132 25 Michael mi otkriva tko je, zapravo, on .................................................................................................. 140 26 Pokazuje se zao duh ............................................................................................................................. 146 27 Joe ....................................................................................................................................................... 152 28 Perce s Nebesa ..................................................................................................................................... 157 Zahvale ..................................................................................................................................................... 159

GIGA Lorna Byrne


1

Kroz drugaije oi Kada sam imala dvije godine, lijenik je mojoj majci rekao da sam retardirana. Mama je primijetila da sam jo kao beba izgledala kao da imam neki svoj posebni

svijet. Jedno od mojih najranijih sjeanja i jest kako leim u krevetiu - velikoj koari - i promatram majku kako se naginje nada mnom. Vidjela sam je okruenu prekrasnim blistavim, sjajnim biima duginih boja koja su bila mnogo vea od mene, ali puno manja od nje - otprilike veliine trogodinjeg djeteta. Ta su bia lebdjela zrakom poput ptijih perca i sjeam se da sam ih stalno pokuavala dotaknuti, ali nikako nisam uspijevala. Bila sam oarana tim stvorenjima i njihovim bljetavilom. U to vrijeme nisam znala da okolinu vidim drugaije od ljudi oko mene, tek sam mnogo kasnije doznala da one koje samo ja primjeujem zovemo anelima.

Kako su mjeseci prolazili, moja majka je shvaala da, koliko me god ona zabavljala ili mi privlaila panju, ja uporno zurim u neto drugo. Zapravo, bila sam negdje drugdje: zajedno s anelima; gledala sam to oni rade, razgovarala i igrala se s njima. Bila sam Rarana.

Kasno sam progovorila, ali sam s anelima komunicirala od najranije dobi. Ponekad bismo koristili rijei, na nain kako ih vi i ja koristimo, no, katkad one nisu bile potrebne - aneli i ja bismo komunicirali bez rijei, dijelili bismo misli.

Tada sam vjerovala da svi mogu vidjeti isto to i ja, ali onda su me aneli upozorili da nikome ne spominjem njihovo postojanje jer ih ionako samo ja vidim; naglasili su da moram uvati nau tajnu. Zapravo, godinama sam bila posluna i nisam govorila ljudima o tome to vidim. Tek sada, dok piem ovu knjigu, prvi put progovaram o mnogoemu to sam doivjela.

* * *

Lijenikov komentar izgovoren kada sam imala samo dvije godine imao je znaajan

Xinak na moj ivot: shvatila sam da ljudi mogu biti jako okrutni. U to vrijeme ivjeli smo u Old Kilmainhamu, blizu sredita Dublina. Moj je otac tamo iznajmio malen duan za popravak bicikala koji je imao pripojenu kolibu. Ako biste proli kroz duan i skrenuli lijevo, doli biste do malene i poprilino trone kue. Ona je bila samo dio niza praznih i naputenih koliba i prodavaonica, pustih zbog loeg stanja u kojem su se nale. Veinu vremena provodili smo u malenoj dnevnoj sobi u prizemlju: tamo smo kuhali, jeli, razgovarali, igrali se, ak se i prali u velikom metalnom koritu ispred vatre. Kua nije imala kupaonicu. Vani u vrtu mali je puteljak vodio do taglja u kojemu je bio nunik. Na katu su bile dvije malene spavae sobe; ispoetka sam jednu sobu, kao i krevet, dijelila sa starijom sestrom Emer.

Ja nisam viala samo anele (a vidjela sam ih neprekidno - od trenutka kada bih se probudila pa sve dok ne bih zaspala), ve i due preminulih. Moj brat, Christopher, roen je prije mene, ali preminuo je u dobi od samo deset tjedana. Iako ga nikada nisam vidjela, oduvijek sam ga mogla predoiti - imao je tamnu kosu, dok smo sestra i ja bile plavokose - i mogla sam se igrati s njim.

U to vrijeme nisam mislila da je to neto neobino; imala sam osjeaj da je on samo jo jedno dijete, uz nas dvije, premda je njegova pojava bila malo sjajnija.

Jedna od prvih stvari zbog koje sam shvatila da je Christopher drugaiji od nas je njegova dob, koja se esto mijenjala. Katkad bi se pojavio u liku bebe, a ponekad bi bio jednako star kao ja, pa bismo se zajedno gegali prostorijom. On nije bio stalno uz nas, nego se

GIGA Lorna Byrne


s vremena na vrijeme pojavljivao i nestajao. U jedno kasno zimsko poslijepodne, dok se vani sputao mrak, bila sam sama u naoj

maloj dnevnoj sobi kue u Old Kilmainhamu. Jedini izvor svjetla dopirao je iz otvorenog ognjita u kojemu je tinjala vatra. Svjetlost je treperila po podu na kojem sam sjedila igrajui se s malenim drvenim kockama koje mi je napravio otac. Christopher se doao poigrati sa mnom. Sjeo je blie vatri - rekao mi je kako bi za mene to mjesto bilo prevrue, no da je za njega u redu jer on ne osjea toplinu. Zajedno smo gradili toranj: ja bih stavila jednu kocku, a on bi postavio drugu na nju. Toranj je postajao sve vii i vii Iznenada su nam se ruke dodirnule. Bila sam zapanjena - to je bio potpuno drugaiji doivljaj od onog kada bih dodirnula druge ljude. Kada sam ga dotaknula, on je zaiskrio - izgledalo je kao da tisue zvjezdica bljete iz i oko njega. U istom trenutku ula sam u njega (ili je moda on uao u mene); inilo se kao da smo se spojili i postali jedno. U silnom oku sruila sam na toranj od kocaka!

Prasnula sam u smijeh i opet ga dodirnula. Mislim da sam tada, prvi put u potpunosti, shvatila da on nije od krvi i mesa.

Nikada nisam Christophera zamijenila za anela. Aneli koje sam ja vidjela ponekad su imali ljudsku vanjtinu, ali i tada je veina imala krila, a stopala im nisu doticala tlo. Osim toga, blistali su nekom sjajnom, unutarnjom svjetlou. Ponekad su aneli koje sam ja vidjela bili bez ikakvih obiljeja ljudskih bia. Pojavili bi se kao otro, bljetavo svjetlo.

Christopher se esto pojavljivao oko moje majke. Ponekad bi mama, sjedei u stolici pokraj vatre, zadrijemala i tada bih ga vidjela Xurenog u njezinim rukama. Nisam znala je li moja majka svjesna Christopherove prisutnosti pa sam ga jednom upitala: Da kaem mami da si ovdje?

Ne, nemoj joj rei, odgovorio je, jer ona nee razumjeti. Ali ponekad me osjea. Sjeam se jednog zimskog jutra, aneli su doli do mene s prvim zrakama sunca. Ja

sam sklupana leala pod pokrivaem, a moja je sestra Emer, s kojom sam dijelila krevet, ve bila budna i na nogama; umjesto nje, sklupan pokraj mene leao je Christopher. Pokakljao me je i rekao: Pogledaj, pogledaj, Lorna - tamo, pokraj prozora.

Kao to sam ve rekla, aneli se mogu pojaviti u razliitim oblicima i veliinama; toga jutra imali su oblik snjenih pahuljica. inilo se kao da je prozorsko staklo nestalo i kako je koja pahulja dotakla okvir prozora pretvarala se u anela veliine malene bebe.Tada je zraka sunca ponijela anela u sobu. Svaka beba bila je prekrivena bijelim, svjetlucavim snjenim pahuljama. Kada bi me dotakli maleni aneli, pahulje bi s njih pale na mene: golicale su me i, iznenaujue, bile su tople na dodir, a ne hladne.

Zar ne bi bilo divno, rekao je Christopher, kada bi svi znali da svoje depove mogu napuniti anelima; da im stanu tisue anela (koliko i pahuljica) u samo jedan dep, a onda bi zajedno mogli hodati po svijetu i nikad vie ne bi bili sami.

Okrenula sam se i upitala ga: A to ako ti se otope u depovima? Christopher se nasmijao i rekao: Ne! Aneli se nikada ne tope! Pomalo tuno sam mu odgovorila: Christophere, voljela bih da se ti smjesti u mamin

dep kao pahulja pa da joj onda stalno bude blizu. Okrenuo se i pogledao me, onako Xuren u krevetu, i rekao: Zna da sam ve

tamo. Tek kada sam odrasla majka mi je rekla da je imala sina Christophera, koji se rodio

godinu dana prije mene, ali je poivio samo deset tjedana. Umjesto odgovora, samo sam se nasmijeila. Sjeam se da sam je pitala gdje je Christopherov grob. Rekla je da je pokopan u neoznaenom grobu (onda je bio takav obiaj) na djejem groblju u Dublinu.

Tuno je to nema groba s urezanim Christopherovim imenom koji bih mogla posjeivati, ali on nije zaboravljen. Ponekad, pa ak i sada, nakon svih tih godina, osjetim njegovu ruku u svojem depu kako se pretvara da izrauje snjene pahulje, podsjeajui me

GIGA Lorna Byrne


da nikada nisam sama. Vie sam o odnosu Christophera i svoje majke nauila kada mi je bilo etiri ili pet

godina. Dorukovala sam za kuhinjskim stolom i mahala nogama. Krajikom oka zapazila sam Christophera u liku dvanaestogodinjeg djeaka kako pretrava preko cijele sobe i stie do vrata radionice ba u trenutku kada je kroz njih ulazila majka, nosei u rukama prepeeni kruh. Imala je velik osmijeh na licu dok je govorila: Lorna, eka te iznenaenje u stranjoj radionici ispod tatine radne klupe!

Skoila sam od stola sva uzbuena i krenula za Christopherom. On je proao ravno kroz duan i uao u mranu radionicu; morala sam zastati na ulaznim vratima jer je bilo toliko tamno da nisam nita vidjela; morala sam priekati da mi se oi priviknu na tamu. Tada je Christopher zasvijetlio poput svjetiljke, bio je meka, blistajua zraka koja mi je osvjetljavala put kroz zakrenu radionicu. Povikao je: Maka se omacila! I tamo sam, zahvaljujui Christopherovu svjetlu, vidjela etiri siuna maLa tri crna kao no i jednog crno-bijelog. Bili su prekrasni, mekani i sjajni od lizanja. Majka-maka, Blackie, izala je iz kutije, protegnula se i iskoila kroz prozor u vrt. Potrala sam za njom pozivajui Christophera da mi se pridrui, no on nije htio izai u vrt.

Vratila sam se i upitala ga: Zato nisi htio izai van? Primio me za ruku, kao da me tjei - oboavala sam njegov dodir - ruke su nam se opet

sjedinile. Osjeaj je bio aroban: pruao mi je sigurnost i inio me sretnom. Lorna, kada bebe umru njihove due ostaju s majkama toliko dugo koliko su

potrebne, stoga ja ostajem ovdje s mamom. Kada bih izaao, to bi bilo kao da unitavam nae uspomene - i to neu uiniti!

Znala sam na to misli. Moja majka prenijela mu je puno ljubavi: sve uspomene koje je imala o trudnoi, o njemu dok ga je nosila u sebi, roenju, svu sreu i veselje koje je osjeala kad ga je drala na rukama i donijela kui - ve tada je znala da neto nije u redu, unato onome to su joj lijenici govorili. Mama je imala nekoliko dragoq'e-nih, zajednikih tjedana kod kue s Christopherom, prije njegove smrti, Christopher mi je priao o silnoj ljubavi koju je prelila na njega, a koju joj on sad vraa.

Tako je moj brat-duh ostao u kui, nikada ne izlazei, sve dok nije doao dan kada smo zauvijek morali napustiti duan u Old Kilmainhamu. Tada se inilo da je moja mama spremna pustiti malog brata da ode i da je dovoljna snana za nastavak ivota.

* * *

Kada vidim anela, poelim zastati i (doslovno) buljiti u njega; osjeam se kao da sam

u prisutnosti neizmjerne moi. Kada sam bila mlaa, aneli su uglavnom poprimali ljudski oblik - jer sam ih tako lake prihvaala - no sada to nije potrebno. Aneli koje vidim nemaju uvijek krila, ali kada ih imaju, zna me iznenaditi njihov oblik; katkad su kao vatreni plamenovi, samo to imaju formu i vrstou. Neka aneoska krila su pernata; vidjela sam jednog anela ija su krila bila tako krhka, visoka i zailjena da mi je bilo teko povjerovati da su to krila. ak sam ga htjela zamoliti da ih rastvori, da se uvjerim.

Kada aneli imaju ljudski oblik - sa ili bez krila - oi su im jedno od najfascinantnijih obiljeja. Aneoske oi nisu kao ljudske; one su ivahne, prepune ivota, svjetla i ljubavi. ini se kao da sadre samu bit ivota - njihovo isijavanje ispuni vas u potpunosti.

Kada mi aneli dolaze ususret, vidim neto kao jastuk energije izmeu tla i njihovih stopala; ponekad to izgleda kao tanka nit, no ponekad se taj jastuk napuhne izmeu zemlje i anela, pa ak utone u zemlju. Nikada nisam vidjela aneoska stopala koja dotiu zemlju

Postoji jedan odreeni aneo koji mi se pokazuje jo od najranije mladosti. Prvi put kada sam ga vidjela bio je u kutu spavae sobe i samo je rekao: Lorna. Na prvi pogled izgledao je poput svih anela, ali imao je neto to drugi nisu, blistao je jae i izgledao je kao

GIGA Lorna Byrne


neki zapovjednik, kao mona sila muke snage. Od tog prvog puta kad sam ga vidjela osjeala sam kao da je uvijek spreman zatititi me, kao oslonac, od tada se nastavio pojavljivati i postupno smo se sprijateljili. Rekao mi je da se zove Michael.

* * *

kola mi je bila teka; veina uitelja prema meni se ponaala kao da sam jako

usporena. Sakrament Prve svete priesti primila sam u koli kada sam imala est godina. Iako je trebao biti poseban dan - kao to obino i bude za veinu irske djece - bilo je to grozno iskustvo. Kada smo se u razredu pripremali za Prvu svetu priest, uitelji su postavljali djeci pitanja provjeravajui jesu li nauila gradivo iz katekizma, ali na mene se nisu obazirali; govorili su: Nema smisla tebe ita pitati! Sva su djeca morala stajati u vrsti i govoriti neto o sakramentu Priesti. Isprva bih i ja stajala, no onda bi me izdvojili i naloili mi da sjednem sa strane. Kao maleno dijete to me duboko ranjavalo. Stoga, dok sam sjedila u stranjem dijelu razreda ili na klupi u kutu, pitala bih svoje anele:

Zar ne znaju da sam i ja nauila gradivo katekizma?! Oni mi ne daju nikakvu priliku.

U crkvi, na dan moje Prve priesti, dok sam, napokon, hodala prema oltaru, neka me je ruka zgrabila i ponovno izvukla iz reda jer je neki uitelj odluio da bolje djevojice trebaju Li prije mene.

Dodue, bilo je i nekoliko dobrih ljudi; sjeam se, kada sam imala otprilike etiri godine, bila je jedna asna sestra, mislim da se zvala majka Moderini. Rekli su joj da sam spora i retardirana, ali ja sam osjeala da ona zna vie. Kada sam bila u njezinu razredu dola bi do mene i postavljali mi jednostavna pitanja na koja sam uvijek znala odgovore, pa bi se ona nasmijeila i pomilovala me po glavi.

Unato tim povremenim inovima dobrote, odrasla sam kao izopenik. Ljudi nisu mogli prihvatiti da sam drugaija. Ta znaajka mojeg ivota bila je vrlo, vrlo teka - i jo uvijek jest. Ljudi mi govore da imam previe povjerenja u druge, da sam previe iskrena za ovaj svijet, ali ja ne mogu biti drugaija nego to jesam. Neobino u svemu tome jest da je potpuna iskrenost - u nainu na koji razmiljamo i govorimo - i ona u ponaanju prema drugima, ne samo vrlo teka, nego vas moe dovesti do izolacije.

ak i danas nain na koji ljudi razmiljaju o meni, ili na koji me gledaju, jo uvijek utjee na mene. Iako me ne poznaju i ne znaju to radim, znaju da sam na nekoj razini drugaija. Ako izaem s prijateljima i upoznam nekog novog, koji ne zna nita o meni, taj e najee rei mojim prijateljima da sam udna i da ne moe odrediti je li to dobro ili ne. Teko je ivjeti s tim.

Moj je ivot u koli mnogo podnoljivijim uinio aneo po imenu Hosus. Jednog jutra, dok sam trala u kolu, pokuavajui sustii stariju djevojicu koja je bila sa mnom, iznenada sam vidjela prekrasnog anela koji se skrivao iza rasvjetnog stupa.

Pogledao me je i od toga dana nadalje Hosus se pojavljivao veinu jutara na mojem putu do kole. I danas ga viam redovito.

Hosus je izgledao - i izgleda - kao staromodni kolski uitelj. Nosi leprav ogrta koji je, veinu vremena, plave boje (ali moe je promijeniti), eir smijenog oblika i svitak u ruci. 2i su mu ozarene i blistaju kao zvijezde, izgleda kao mladi uitelj: ovjek pun energije, velikog autoriteta i mudrosti. Hosus uvijek izgleda isto, za razliku od nekih drugih anela koji me okruuju. Michael, na primjer, najee uzima ljudski oblik - to sam ga ja zamolila jer mi je tako lake komunicirati - ali esto mijenja svoj izgled, ovisno o tome gdje se nalazimo ili kakvu mi poruku treba prenijeti.

Za mene Hosus predstavlja znanje: izgleda vrlo ozbiljno i moe takvim biti, ali (isto tako) moe biti divan kada me tunu treba oraspoloiti. Hosus je bio taj koji me je tjeio i koji

GIGA Lorna Byrne


mi je govorio da ignoriram drugu djecu kada su mi se rugali u koli, ili kada vidim da odrasli potiho razgovaraju u skupinama, pa se okreu i pogledavaju u mene. Hosus mi kae: Nita oni ne znaju.

U poetku nisam znala ime tog anela, a, zapravo, ni on nije razgovarao sa mnom. Jednostavno bi se pojavio u uionici; oponaao bi uitelja ili neko dijete, ili se igrao, ili inio neto drugo to bi me oraspoloilo. Ponekad bi, na putu kui, ekao na kolskim vratima ili na suprotnoj strani ceste. Sjeam se prvog dana kada sam mu se obratila: nisam imala nikoga tko bi se sa mnom vraao kui jer je moja sestra ila na ples pa je otila ranije, zbog toga sam odugovlaila s izlaskom iz kole i polako tumarala igralitem. Kretala sam se polako prema velikim ulaznim vratima u nadi da u vidjeti Hosusa i da u moi porazgovarati s njim, pa sam bila oduevljena kad sam ga doista ugledala kako viri iza stupa.

Vikao je na mene da se pourim: Mora stii kui prije no to pone padati kia! Zastala sam na vratima i pogledala oko sebe. Nije bilo nikoga u blizini pa sam ga

pitala kako se zove. Hosus, odgovorio je. Umjesto odgovora samo sam se zahihotala. Skakutala sam

cijelo vrijeme od kole do kue, a on je skakutao sa mnom. I danas se sjeam da smo se smijali cijelim putem.

GIGA Lorna Byrne


2

,uvari Tata nije previe zaraivao popravljajui bicikle - zapravo nitko u naem susjedstvu

nije imao dovoljno novca pa su svi od njega oekivali susretljivost, uz obeanje da e dug podmiriti drugi put. Moj je otac bio ovjek dobra srca, zbog ega smo esto znali gladovati. Nai su se obroci stalno ponavljali: kruh i margarin ili kruh i pekmez, ja se nikada nisam alila na bolove u trbuhu koje sam trpjela jer sam znala da su mi roditelji pod velikim pritiskom. Na kraju su mi se poele otvarati rane po tijelu pa su me odveli lijeniku. On je rekao roditeljima da patim od pomanjkanja vitamina te da mi moraju svakodnevno davati svjeeg voa i povra. Zbog neimatine je to bilo nemogue ostvariti, osim kada bi nam susjed koji je imao vrt - donio malo svjeih namirnica. to se tie odjee, ovisili smo o paketima koje su nam slali roaci iz Amerike i, kada god bi koji stigao, mi smo mislili kako je pun prekrasnih stvari. Kao i mnogima drugima bilo nam je teko.

2ev duan bio je maleno, mrano mjesto na koje je bila naslonjena radionica s limenim krovom. Radionica je bila prepuna klupa i alata - raznih stvari - i mirisala je na ulje i mast. Ponekad bi me, prije nego to bi uao u kuu na aj, tata pozvao u radionicu da mu pomognem kod ienja ruku, pa bih mu drala limenku s masti koju je za to koristio. Mast je bila crna i ljepljiva, grozno je smrdjela, ali je bila uinkovita.

Nakon to bi nekoliko minuta trljao mast po rukama, tata bi ih brisao starom krpom i vrsto istrljao. Tada bi otiao u kuhinju i oprao ih hladnom vodom (toplu vodu imali smo samo kada bismo je zagrijali u kotlu na vatri); nakon toga ruke su mu bile potpuno iste. Voljela sam pomagati tati, ak i kada bi to bilo samo dranje limenke, iako me ponekad znao zamoliti da pripazim duan u vrijeme dok bi on ispijao aj s mamom, za sluaj da netko ue.

* * *

Katkad kada uitelja ne bi bilo, Hosus je znao sjediti za njegovim stolom. Prvi put kad

sam ga ugledala u uionici zamalo su mi iskoile oi. Pitala sam ga na glas: to radi ovdje? Uitelj je neto uo pa se okrenuo i zagledao u mojem smjeru. Kako bih zaustavila smijeh, morala sam prekriti usta rukom.

Razlog zbog kojeg sam bila toliko iznenaena je to su samo aneli uvari bili neprekidno u uionici, a Hosus je bio drugaiji. On nije bio aneo uvar. Aneli, uvari djece, bili su izrazito sjajnih boja, izrazito blistavi, kao jaka svjetlost. Hosusova pojava potpuno se razlikovala od njihove, vie je sliio ljudima; nosio je ogrta koji bi katkad okrznuo stol. Hosus je izgledao drugaije kako bi me nauio razlikovati anele uvare od posebnih anela koji su poslani da budu dio mojega ivota. Kao dijete, morala sam nauiti razlikovati pojedine vrste anela.

Razliiti aneli imaju razliite sposobnosti. Ba kao to sam morala, ja i svako drugo dijete, nauiti razlikovati uitelja od lijenika, tako sam morala nauiti prepoznati pojedine vrste anela da bih mogla znati kako mi mogu pomoi, meni i drugima.

Hosus me esto razveseljavao, pa sam ga jednom upitala: Misli li da oni mene smatraju priglupom, ili koriste onu rije koju sam ula: 'retardirana', zato to me vide da se smjekam ili na glas smijem, a ne vide emu se smijem? to misli da bi oni mislili kada bi znali da sjedi za uiteljevim stolom, odjeven kao uitelj?

Hosus se na glas nasmijao: Pobjegli bi van vritei da je prostorija opsjednuta duhovima.

GIGA Lorna Byrne


Bi li znali da si ti aneo? Ne. Oni nas ne vide na isti nain kao to nas ti vidi Ve sam rekla, oduvijek sam mislila da i druga djeca vide i razgovaraju s anelima

kao ja, pa sam tek tada, a imala sam otprilike est godina, poela shvaati da to nije uvijek tako.

Zna, Hosuse, ja znam da neka djeca mogu vidjeti anele. Odgovorio je: Da, naravno da mogu, no samo kada su jako maleni, a onda odrastaju.

Kada dou do tvojih godina, veina djece nas vie ne vidi; neka nas prestaju vidjeti ve u treoj godini ivota.

Zapravo, sve bebe vide anele i duhove, no otprilike kada ponu govoriti, ui ih se to je stvarno, a to nestvarno, pa stvari koje nisu materijalne kao njihove igrake, prestaju biti stvarnima i postaju izmiljenima. Umovi male djece postaju uvjetovani i oni gube sposobnost da vide i dozive mnogo vie. Zbog toga to danas obrazovanje poinje vrlo rano, sve manje ljudi komunicira s anelima; to je jedan od razloga koji su aneli naveli meni kada su rekli da moram napisati ovu knjigu. Pisanje je neto ega se jako bojim jer ne elim biti izvrgnuta ruglu, ali znam da to moram uiniti; konano, ja uvijek uinim ono to mi aneli kau...

Postoje milijuni anela oko nas - nemogue ih je izbrojiti, kao ni snjene pahulje - ali mnogi su nezaposleni. Iako daju sve od sebe da bi nam pomogli, ne mogu doprijeti do nas. Zamislite milijune nezaposlenih anela koji lebde naokolo! Nemaju to raditi jer se veina ljudi toliko grozniavo trudi oko vlastitog preivljavanja da nisu svjesni svih anela koji postoje da bi im pomogli, a svuda su oko nas.

Bog eli da budemo sretni i zato nam alje anele da nam pomognu. Na raspolaganju nam je velika duhovna pomo koja samo eka da je zgrabimo i dok

neki od nas poseu za njom, drugi to ne uine nikad. Aneli hodaju uz nas, govorei nam da su ovdje, ali mi jednostavno ne sluamo; ne elimo sluati. Uvjereni smo da sve moemo sami. Vjerujui da smo samo krv i meso, zaboravljamo da posjedujemo duu. Mislimo da ne postoji neto vie od ovoga: da ne postoji ivot nakon ivota; da nema Boga; da ni aneli ne postoje. Stoga ne udi da smo postali materijalisti opsjednuti sami sobom. Ljudska bia su mnogo vie od krvi i mesa, ako to prihvatite i povjerujete da imate duu, vaa povezanost s vaim anelom e procvjetati.

Dok sjedite i ovo itate - bez obzira vjerujete li ili ne - pokraj vas je aneo: va aneo uvar i on vas nikada ne naputa. Svatko od nas je primio dar: tit svjetlosne energije. Dio zadatka svakog anela jest da postavi taj tit oko nas. Bogu i anelima mi smo jednaki; svi smo zasluili da budemo zatieni, da se netko brine o nama i da nas voli bez obzira to drugi misle o nama - dobro ili loe. Kada pogledam nekoga, vidim taj tit kao da fiziki postoji, kao da je stvaran.

Va aneo uvar je uvar vaeg tijela i due. Dodijeljen je vama prije no to ste zaeti: jo dok ste rasli u majinoj utrobi, on je bio s vama, titei vas. Kada ste se rodili i dok ste odrastali, va aneo uvar se nikad nije udaljio ni na trenutak: on je s vama dok spavate, kada ste u kupaonici, neprekidno - nikada niste naputeni. Kada umrete, va aneo je uz vas, pomaui vam da prijeete na drugu stranu. Va aneo, takoer, puta druge anele u va ivot kako bi vam pomogli u raznim situacijama; oni dolaze i odlaze. Njih zovem uiteljima.

Vjerojatno vam je u sve ovo teko povjerovati. Ako ne vjerujete, trebali biste preispitati svoju skeptinost.

Ako ste cinini, preispitajte svoju cininost. to biste izgubili kada bi se otvorili prema mogunosti aneoskog postojanja, ili prema svojoj duhovnosti i spoznajama o vlastitoj dui? Zamolite anele da vam odmah ponu pomagati. Aneli su odlini uitelji.

Kad sam bila dijete, aneli su sve vrijeme bili sa mnom, uili su me i pokazivali mi razliite stvari, na kraju dana bila sam stvarno sretna kad bih, nakratko, ostala sama. Jedno od mojih najdraih mjesta bila je mala, ugodna sobica koju sam dijelila sa sestrom Emer. Strop

GIGA Lorna Byrne


sobe bio je nizak i ukoen, a prozori su bili gotovo do poda, pa sam mogla kleknuti ili Xnuti promatrajui sva dogaanja na ulici. Vidjela bih susjede kako prolaze ulicom i ponekad bih uz njih viala, sada znam da su to bili, njihove anele uvare - inilo se da je uz njih prekrasna, sjajna osoba. Ponekad je izgledalo kao da aneo uvar lebdi, a ponekad je izgledao kao da hoda. Ponekad bi aneo postao dijelom osobe ili bi stajao iza nje omotanih krila oko ovjeka kojeg uva, kao u zatit-nikom zagrljaju.

Ti su aneli bili razliitih veliina: nekada bi se pojavili kao iskrica koja bi narasla do veliine odrasle osobe; ponekad bi bili golemi, mnogo vei od osobe o kojoj su se brinuli. Aneli uvari bili su bljetavi, esto odjeveni u zlatnu, srebrnu, plavu ili vrlo arenu odjeu.

Ponekad bih vidjela duha - isto kao to sam vidjela svojeg brata Christophera. Sjeam se susjede koja je ivjela na vrhu brda. esto bi prolazila pokraj mojeg prozora s etvero djece koja su visjela po njoj - beba i drugo maleno dijete u velikim starim kolicima i dvoje, neznatno starije djece - a vidjela sam starijeg ovjeka kako hoda uz nju. Jednoga dana ta je susjeda bila s mojom mamom u duanu pa sam je ula kako govori da joj nedostaje otac koji je nedavno preminuo.

Znala sam da je taj stariji ovjek pokraj nje, kojeg samo ja vidim, upravo njezin otac i djed njezine djece. Nasmijeila sam se jer, iako joj je nedostajao, on je zapravo nije napustio - samo ga nije mogla vidjeti. On je toliko volio svoju ker da je njegov duh ostao uz nju kako bi joj pomogao i tjeio je; i bit e uz nju sve dok ona ne bude spremna pustiti ga da ode.

Isprva je bilo lako zamijeniti duhove i ljude - to mi se dogodilo s Christopherom - no s vremenom su me aneli nauili razlikovati duhove od stvarnih osoba. Teko je to objasniti: duh izgleda kao bilo tko od nas, samo nekako sjajnije - kao da je svjetlo u njemu. To svjetlo oni mogu pojaavati i smanjivati; to je svjetlo jae, to su oni propu-sniji i prozirniji. Ako su im svjetla smanjena (to ponekad uine kako bi bili manje upadljivi), mogue ih je zamijeniti s biima od krvi i mesa. Pojednostavljeno, to je kao da pozdravite susjeda na cesti i nakon nekoliko minuta shvatite da ste pozdravili Johnnyja koji je preminuo prije est mjeseci. Moda tek tada shvatite da je Johnny izgledao nekako bljetavije od ostalih ljudi.

Jo jedna stvar zbog koje sam voljela gledati kroz prozor je promatranje energije koja je neprekidno plutala oko ljudi. Ponekad kad bih vidjela majku jedne od mojih prijateljica, vidjela bih vijugave zrake svjetla koja su izlazila iz nje - svjetlucave, blistavo-ljubiaste, ruiaste, crvene, zelene ili tirkizne - dolazile su iz jedne sredinje toke, kao zrani vrtlog. Ta je energija bila razliita od one kojom je ena normalno zraila i uvijek me je oaravala. Kasnije sam ula mamu kako govori da e ta ena roditi dijete i samo sam se nasmijeila.

Na isti sam nain mogla vidjeti jesu li ljudi bolesni, ak i ako nisam razumjela to zapravo vidim.

Leprava, tamna sjena kretala bi se oko tijela bolesnika, jasno mi pokazujui da neto nije u redu s njihovom krvi. Ponekad bi bljesnula slika kosti, mogla sam vidjeti da je kost oteena, ili da nepravilno zarasta i instinktivno bih znala da neto u tom tijelu nije kako treba biti, iako to nisam mogla objasniti rijeima.

* * *

Pamtim dan kada sam sjedila sklupana na prozoru promatrajui ulicu. Zapazila sam

ovjeka na velikom crnom biciklu koji je na stranjem nosau vozio svoju ker. Aneli su mi rekli da ih nastavim pratiti i da ne skidam pogled s njih, posebno dok prolaze ispod mojega prozora. Nisam pitala zato; kao dijete sam radila ono to su mi aneli govorili da radim, bez pogovora. Znala sam da trae od mene da pomognem tom ocu i njegovoj keri, stoga sam se cijelo vrijeme dok sam ih pratila pogledom - molila. Nisam znala to e se dogoditi, ali sam molila da ne bude neto jako loe.

Kada su ovjek i njegova ki prolazili ispred moje kue sve se usporilo, ba kao u

GIGA Lorna Byrne


usporenom filmu. Prestizao ih je veliki autobus na kat. Ve sljedeeg trenutka djevojica je kriknula, a ovjek je poeo padati s bicikla. Dijete, nekim udom, nije palo s bicikla. Noga joj je zapela u icama kotaa. Gledala sam oca dok je drhtavim rukama njeno oslobaao malenu noicu iz svinu tog kotaa. Nosio je uplakano dijete na rukama - ona je potiho jecala, nije vikala - do puteljka ispod prozora kroz koji sam ja sve netremice promatrala. Odrasli su potrali pomoi, ukljuujui i moju majku. Sjurila sam se niz stepenice i kroz vrata da vidim je li djevojica dobro. Kao i obino, nitko se nije obazirao na mene. Djevojici je spala cipelica i cijela joj je noga bila izgrebena i krvava; oderala je kou s tabana, ali nita nije bilo slomljeno.

Zamolila sam Boga i anele da joj pomau. ak i tada, u dobi od pet ili est godina, osjeala sam da imam vanu ulogu u

pomaganju ljudima. Vjerovala sam da se zbog mojeg paljivog praenja njihove vonje i molitve, tom ocu i njegovoj keri nije dogodilo neto mnogo ozbiljnije, a moglo se. Djevojica je mogla pasti pod autobus, mogla je pasti s bicikla i jako udariti glavom, no u stvarnosti je samo malo ozlijedila nogu, a sve drugo je, hvala Bogu, bilo u redu. Od tada sam mnogo puta bila stavljena u situacije u kojima sam (to je bio moj osjeaj) trebala pruiti pomo tako to bih sprijeila da se neto dogodi, a ako ne bih mogla u potpunosti sprijeiti, onda bih bar olakala situaciju. To je bio dio treninga koji su mi moji aneli namijenili: moda sam imala problema s uenjem u koli, ali od anela sam uila bez problema.

Jednom prigodom mogla sam iskoristiti svoj dar tako da sam pomogla prijateljiinom ocu. Josie je bila moja najbolja prijateljica. ivjela je u ulici malo dalje od mene, a voljela sam je jer je i ona bila drugaija - mucala je. Zapravo je jako mucala, ali kada bismo se nas dvije igrale potpuno bi prestala, a poela bi opet im bi nam se netko pridruio. Imala je dugu, ravnu, crvenkastu kosu i zelene oi. Bila je via od mene i jako mrava. Njezin je otac bio vlasnik garae na kraju ulice. Nije to bilo nita slino dananjim benzinskim postajama ili garaama, bilo je to golemo dvorite, prepuno olupina starih automobila i automobilskih dijelova. Njezin tata nam je zabranjivao da se tamo igramo, ali kako je desno od ulaznih vrata bila mala istina, s vremenom nam je dopustio da se na njoj igramo pod uvjetom da se ne udaljujemo.

Jednog prekrasnog, sunanog, nedjeljnog dana, iako odjevene u istu odjeu, igrale smo se neprekidno pazei da se ne isprljamo. Igrale smo se s lutkama na toj maloj istini u dvoritu, smijale se i alile. Sjeam se da sam osjeala kako mi aneli uporno neto govore, stalno trae da neto sluam.

Mislila sam da ele da njih sluam, ali to nije bilo to. Na kraju su me ak i dodirnuli ne bi li dobili moju pozornost. Sjeam se, prestala sam se igrati i poela sam oslukivati zvukove oko sebe. Uinilo mi se da ujem neto, ali nisam bila sigurna. Kada sam upitala Josie, odgovorila je da ona nita nije ula, stoga smo se nastavile igrati sve dok aneli nisu ponovili: Sluaj! Ponovno sam posluala i obuzeo me udan osjeaj - ne znam kako bih ga opisala, kao da sam bila u drugom vremenu i prostoru. Bila sam dezorijentirana. Dok sam tako pozorno sluala, izdvojeno sam ula glas Josieina oca kako doziva upomo, jako nemono i iz daljine. Josie i dalje nije nita ula.

Bilo nas je strah zai meu visoko naslagane olupine automobila jer smo znale da nam je to strogo zabranjeno, no ja sam odluila otii bez obzira na sve. Josie me je slijedila. Dok sam pratila anela putem uz te automobilske olupine, neprekidno sam ponavljala: Molim te, Boe, molim vas aneli, molim vas, uinite da joj tata bude dobro!

Pronale smo Josieina oca; jedan automobil pao je na njega zgnjeivi ga, krvi je bilo posvuda, ali bio je iv. Sjeam se da sam otrala po pomo. Mislim da je Josie ostala uz oca. Nisam sigurna kojim sam putem trala: prema njihovoj kui ili mojoj. Ali svi su dotrali pomoi. Nas su potjerali jer nismo smjele biti blizu za vrijeme dizanja olupine s njezina oca, ali sjeam se trenutaka kada je dolazila hitna pomo. Bolnica, St. James, bila je odmah uz

GIGA Lorna Byrne


ulicu. Kasnije se oporavio. Zahvaljivala sam Bogu i anelima na tome. Opet su moji aneli pomogli meni, kako

bih ja pomogla nekom drugom.

* * * Kao to sam ranije spomenula, vai aneli su tu da vam pomognu. Kada ponete

prihvaati mogunost njihova postojanja, poet ete osjeati njihov dodir u svojem ivotu. Aneli vas, zapravo, cijelo vrijeme dodiruju; navodei vas da spoznate da su pokraj vas. Oni ele da znate kako ima mnogo vie toga u ivotu od onoga to moemo vidjeti.

Ne prolazimo kroz ivot sami: moda jesmo u ljudskom tijelu, ali svatko od nas ima duu koja je povezana s Bogom. Aneli su takoer povezani s Bogom; im zazo-vemo Boje ime, mi dajemo ovlasti anelima.

Drugim rijeima, mi ih ovlaujemo da oni nama daju mo. Bog nam je podario slobodu izbora i aneli to nikada nee prekoraiti. Ako im kaemo da otiu, ako im kaemo da ne elimo njihovu pomo, tada e se Bog i njegovi aneli povui. No nee nikada otii u potpunosti; ekat e negdje u blizini.

Je li vam se ikada dogodilo da idete nekamo i skrenete desno umjesto lijevo? Duboko u sebi znali ste da ste trebali skrenuti lijevo i kasnije razbijate glavu zbog toga to niste. To je bio va aneo koji vam je aputao na uho da morate skrenuti lijevo. Aneli su svuda oko nas, nevidljivi ekaju da pomognu. Ali anele treba zamoliti za pomo. S izricanjem te molbe, mi im doputamo da nam pomognu te ojaavamo vezu izmeu osobe i njezina anela.

Shvaam tek sad, nakon svih ovih godina, da sam zapravo tuma, prevoditelj izmeu anela i ljudi; i kao takvu me esto pozivaju kako bih posredovala. Iako ja imam odreenu ulogu, svi mi imamo mo zamoliti anele da nam pomognu, u bilo koje doba.

esto sam traila od anela da pomognu mojoj obitelji. Bilo nam je teko, nakon to sam napunila est godina, mama je rodila jo troje djece - dvije djevojice, Helen i Aoife i djeaka, Barryja - tako nas je bilo petero. Povrh svega toga, mama je esto bila bolesna i u bolnici. A kada bi otila u bolnicu, obitelj bi nam bila razdijeljena i bili bismo poslani njezinim roacima.

Imala sam etiri godine kada smo Emer i ja prvi put poslane teti Mary. Teta je ivjela sa svojim muem i troje djece nedaleko od naeg doma, no iako nije bilo kilometarski daleko, meni se inilo kao da smo na drugom planetu.

Kada sam prvi put ugledala njihovu kuu pomislila sam da je palaa; inila se golemom u usporedbi s naom kuicom. Unutra je sve bilo luksuzno, prekrasno, toplo, dok je u naoj kui bilo vlano i veinu vremena hladno; ovdje sam mogla bosa trati po mekim tepisima. Vrijeme objeda bilo je nevjerojatno - obilje hrane posluene na prekrasnom stolu, servirano na istom kompletu tanjuria i alica koji su izgledali tako krhko da sam se bojala da u ih razbiti. Svaki obrok je bio gozba - bilo je toliko hrane da si mogao birati to eli. Jednoga dana pitali su me elim li kompletni doruak. Nisam mogla vjerovati to sam dobila: kobasice, peeno jaje, slaninu, krvavicu, rajice i prepeenac - sve to samo za mene! I nita od toga nije bilo prepolovljeno ili u komadiima, kao kod kue. Najbolja od svega bila je - kupaonica. Kupala sam se u kadi prepunoj vrue vode - osjeala sam se poput princeze.

Na tom sam putovanju prvi put shvatila koliko smo zapravo mi siromani. U vrijeme naeg boravka kod tete Mary posjetili su nas mamini roditelji i ja sam

morala, za tu prigodu, odjenuti svoju najbolju haljinu - sivo-plavu, izvezenu s prednje strane. Oduvijek sam voljela nositi haljine, a ta mi je bila jedna od najdraih pa sam ju rado obukla. Baku i djeda vidjela sam samo nekoliko puta, stoga sam bila srameljiva pred njima. Oboje su bili veoma visoki i meni su izgledali kao divovi. Iako su oboje bili visoki, baka je bila i debela, hodala je sa tapom zbog modanog udara koji je pretrpjela nekoliko godina ranije.

GIGA Lorna Byrne


* * *

Katkad, kad je mami bilo bolje i kada bi vrijeme bilo lijepo, ili bismo na izlet u

Phoenix Park - prostran, irok, otvoren prostor u predgrau Dublina gdje je bilo jelena i drugih divnih stvari. Bilo je udaljeno gotovo etiri kilometra od nae kue, pa smo mogli bez nekih problema pjeice otii tamo. Jedne nedjelje, kad sam imala sedam godina, svi smo krenuli.

Tata je gurao bicikl s koarom za izlet na stranjem nosau, a mama je gurala djeja kolica u kojima je bio moj mali brat Barry. Emer i ja smo hodale, a nae mlae sestre, Helen i Aoife, izmjenjivale su se u hodanju ili sjedenju u kolicima.

Nosili smo koaru s gozbom u njoj: sendviima od rajice, sendviima od marmelade i jabukama iz susjedova vrta, a tata nam je skuhao vrui, slatki aj. Poslije ruka smo moje sestre i ja igrale nogomet. Kasnije sam odlutala meu stara stabla, sama. Voljela sam se igrati meu dr-veem; energija nekih stabala - ne svih - bi me privukla. Bio je to udesan osjeaj, trnci bi me preplavili, aroban ugoaj koji me je privlaio prema odreenom drveu kao magnet. Igrala sam igrice s drveem, trala sam izmeu stabala sve dok me energija jednog ne bi privukla k sebi pa bih se je morala osloboditi. Toga popodneva prile su mi sestre i upitale to radim. Samo sam im rekla da se igram: nisam se ni trudila objasniti im igru - ionako me ne bi razumjele.

Na kraju popodneva bili smo toliko iscrpljeni od silnog tranja da smo se radovali povratku kui i veeri. No ak i prije no to smo skrenuli u nau ulicu, znala sam da neto nije u redu. Dva vrlo velika anela hodala su ulicom prema meni i znala sam, po nainu na koji su prilazili, da se dogodilo neto strano. Kada su doli do mene, zagrlili su me svaki s jedne strane. Nastavili smo koraati. Rekli su mi da se krov na naoj kui uruio. Bila sam u oku.

Bila sam uasnuta prizorom koji sam ugledala. Nisam mogla skinuti pogled s ruevine: velik dio krova se uruio. Tata je pokuao otvoriti vrata, ali nije mogao, a kada ih je na silu gurnuo ramenom, dignuo se oblak praine. U kui nita nije bilo prepoznatljivo - sve je bilo u krhotinama.

Naime kada se krov uruio, s njime su pali i stropovi. Mojim djejim oima kua je izgledala slomljeno. Sjeam se da sam pomislila gdje emo sada spavati? Penjali smo se preko ruevine i mojim malenim, djejim nogama svaki se dio betona ili kamena inio golemim. Praine je bilo posvuda i sve je bilo u komadiima - sav namjetaj, sve nae igrake, sve majine dragocjenosti. Vidjela sam majku, uplakanu, kako die predmete s poda, nijemo sam stajala u oku gledajui roditelje kako pokuavaju spasiti dio imovine. Sjeam se mame kako podie maleni smei vr za mlijeko sa svijetlom prugom i govori: Ovo je jedino ostalo cijelo.

Taj vr je sve to je ostalo od njezina svadbenog dara - imala je tako malo, a sada je i to nestalo. Jo uvijek se sjeam suza u njezinim oima. Taj je prizor i mene rasplakao, zapravo svi smo plakali, osim tate. Rekao nam je da ne plaemo, da e on sve popraviti. Nekako su mama i on raistili malen prostor i tata je podignuo neto kao zatitni krov pa smo mogli prenoiti, no bilo je vrlo opasno. Spavala sam razmiljajui o injenici da nam se kua uruila i pitala sam se to sada, kamo moemo otii?

Postali smo beskunici, a tata je ostao bez sredstava za ivot.

GIGA Lorna Byrne


3

Stube do Nebesa Na sreu, u pomo nam je priskoila moja roakinja Nettie. Iako je jo bila vrlo

mlada, gotovo dijete, ivjela je sama u velikoj kui. Naslijedila ju je u dobi od esnaest godina, nakon to su joj roditelji preminuli. Nisam sigurna kakav je dogovor postignut izmeu nje i mojih roditelja, ne znam jesmo li plaali stanarinu ili ne, ali preselili smo se k njoj u Ballymun, na sjevernu stranu Dublina, kilometrima udaljen od Old Kilmainhama.

U poetku sam bila nesretna zbog preseljenja - voljela sam Old Kilmainham - no kada sam stigla u Ballymun i vidjela koliki je vrt, kako su velike sobe, bila sam sretna. Najvanije mi je bilo da je ta kua bila stabilna pa sam bila sigurna da se nee sruiti. Imala je tri spavae sobe na katu i unutarnju kupaonicu i zahod, to je bio pravi luksuz. U prizemlju je bila prekrasna duga kuhinja s pogledom na vrt, predvorje i Nettina spavaa, koja je vjerojatno prije bila blagovaonica.

Vrt kue bio je aroban; poslije njega mi se ni jedan vie nikada, nije inio velikim. Svata smo tamo mogli raditi. Imali smo ak i stog sijena unutar kojeg smo skrivali slatkie kad god bi bila roendanska slavlja. Tata je, kada bi imao vremena, uzgajao povre, redove i redove povra, koje god moete zamisliti, ukljuujui graak koji smo voljeli puckati i napravio je goleme gredice jagoda.

U to vrijeme bilo nas je petero djece u obitelji. Moj brat Barry jo je bio beba, izmeu njega i mene bile su dvije djevojice, Helen i

Aoife, i naravno Emer, moja starija sestra. S bratom i sestrama nisam se previe igrala; osim kada bismo proslavljali roendane ili neto slino. Pretpostavljam da sam imala neke druge interese. Drugaije sam vidjela svijet.

U poetku je moj novi ivot bio malo usamljen, no ubrzo sam stekla nove prijatelje. Upoznala sam djevojicu Rosaleen koja je ivjela s druge strane dugakog zida koji se protezao dnom svih vrtova. Bio je to predivan, velik zid, duljine ceste, na koji nam je tata prislonio ljestve kako ne bismo unitili cipele penjui se po njemu. Bio je to i irok zid, dobar za hodanje, po kojem smo se mogli sigurno kretati pa smo na taj nain putovali od jedne kue do druge ili do polja. Voljela sam taj zid i sve ono to sam mogla vidjeti dok bih stajala na njemu.

Rosaleen mi je postala najboljom prijateljicom. ivjela je u velikoj, uminkanoj kui s druge strane zida, otprilike est kua nie od nae. Kad bismo se posjeivale, najee smo koristile zid. Taj nam je put bio drai od onog okolnog. I Rosaleen je imala veliku obitelj, ali su neki od njezine brae i sestara ve bili odrasli ljudi koji su otili od kue. Poznavala sam njezinu mlau sestru Caroline i brata Michaela, koji je bio osam godina stariji od nje. Rosaleen je bila visoka i mrava djevojica, duge, ravne, crne kose, bila je jako zabavna i puno se smijala. Voljela sam provoditi vrijeme s njom i njezinom obitelji, zapravo sam vie bila kod njih nego s vlastitom obitelji.

Rosaleenin otac je, ini mi se, bio Nijemac, velik i snaan ovjek, tamne kose koja je lagano poela bijeljeti. esto je izbivao zbog posla, no kada je bio kod kue, bio je jako dobar prema Rosaleen, njezinu bratu, sestri - i prema meni. Nedjeljom bi obino svima kupio malenu vreicu slatkia, a ja sam bila jako sretna i ponosna injenicom da je i mene ukljuio u taj obiaj - mene je ukljuivao u sve.

U tim vreicama bilo je po est ili osam slatkia, no meni su bili prekrasni i trudila sam se da mi to dulje traju.

U Rosaleeninoj kui postojao je jo jedan nedjeljni obiaj koji sam jako voljela:

GIGA Lorna Byrne


njezina majka bi nam itala priu. Svi bismo se okupili u njezinoj spavaoj sobi i sjeli na krevet - ponekad bi to bile samo Rosaleen, Caroline i ja, a ponekad bi se pridruio Michael ili jedna od mojih sestara. Rosaleenina majka je divno itala prie pa bismo taj sat zaneseno sluali. Neke od knjiga koje nam je itala bile su podue, pa je itanje znalo trajati tjednima. Jedna od meni najdraih bila je Tajni vrt, koju je napisao Frances Hodgson Burnett.

U vrtu smo imali veliku drvenu ljuljaku koju nam je otac popravio, stoga se je mogla jako visoko zaljuljati. Na toj sam se ljuljaki znala igrati satima. Dok bih sjedila na njoj, aneli bi me uili nekim jednostavnim ivotnim lekcijama. esto bih, dok sam fiziki sjedila tamo, zapravo bila u nekom drugom svijetu. Tada bi mi aneli pokazivali neke divne i arobne stvari.

Ponekad bi mi, dok bih sama bila na ljuljaki, jedan od anela rekao: Lorna, isprui ruku, moramo ti neto pokazati. I stavio bi mi u ruku neto siuno. Kad bi to dotaknulo moj dlan, a aneo odmaknuo svoju ruku, taj siuni predmet pretvorio bi se u svjetlost. Izgledala je kao malena zvijezda ili ivanica, pa bi poela rasti, kao da postaje iva. Kako je rasla i rasla, tako je poela blistati, a iznutra je izbijala jarka uta svjetlost. Tada bi uzletjela s mojeg dlana i postajala sve sjajnijom i sjajnijom, sve dok djelomino ne bi zaklonila i samo sunce, pa sam mogla gledati ravno u nju bez kiljenja ili izazivanja boli u oima. Ugledala bih prekrasan prizor, kao odraz u zrcalu -prekrasno ensko lice koje me gleda odozgo i osmjehuje mi se.

Prvi put kada mi se to dogodilo aneli su mi rekli da je to Kraljica anela. Voljeli su koristiti izraze koji su meni, kao djetetu, imali smisla: podsjeali su me na bajke koje sam poznala, u njima je pisalo da je kraljica kao majka, isto kao to je moja majka kraljica nae obitelji. Aneli su mi objasnili da je ta osoba Kraljica anela, Majka svemira, Majka svih stvorenja, Majka svih anela. uta svjetlost, u kojoj sam vidjela lice, iznenada bi eksplodirala u milijun dijelova koji kao da su padali iz sunca, poput zlatnih traka.

Tijekom godina redovito sam dobivala taj dar od anela i kao odrasla, pogotovo kada mi je podrka bila najpotrebnija.

Preseljenje u Ballymun znailo je da moram promijeniti kolu. Moje tri sestre i ja krenule smo u malenu dravnu kolu za djevojice i djeake koja je od kue bila udaljena vie od pola sata hoda. Moje sestre ile su autobusom. Ja sam uglavnom ila pjeice. Kad bih ila u kolu morala sam uriti, no kad bih se vraala kui, mogla sam hodati polako.

Na istom zemljitu s jedne je strane bila kola, crkva je bila otprilike u sredini, a na suprotnoj strani od kole stajao je upni dvor. U koli su bile samo tri uionice, to nije bilo ni priblino dovoljno, pa smo koristili upni dvor za dva razreda. Prvu godinu bila sam u razredu u upnom dvoru; dva su razreda imala nastavu na dva kraja hodnika, bez ikakve pregrade izmeu njih. Moj uitelj je bio gospodin Jones, bio je jako lo prema meni. Da se njega pitalo: ja sam bila tupava i jako mu je smetalo to ima nekog poput mene u razredu. Jednog jutra aneli su mi rekli da e se u koli dogoditi neto to e me razveseliti. Kao i obino, bili su u pravu: ono to se dogodilo zaista me je razveselilo i dandanas me veseli kad se sjetim toga!

Imali smo sat irskog jezika i gospodin Jones je objavio da e dati pola krune djetetu koje tono odgovori na njegovo pitanje. Zanimalo ga je kako bismo na engleski jezik preveli irsku rije 'crann', pa je pitao svako dijete po redu, poevi s desne strane, a mene je posjeo samu, na lijevu stranu. Proao je kroz cijeli razred, pitao je svakog uenika i nitko nije znao odgovor. Mene je izostavio. Sjedila sam tako sama u svojoj klupi i znala sam da znam odgovor. Bila sam uzbuena, nisam se mogla prestati vrpoljiti, eljela sam iskoiti iz svoje klupe i povikati odgovor. Aneli su me tekom mukom zadravali. Recite mu da pogleda prema meni, molim vas, recite mu da mene pita! molila sam anele gotovo u suzama.

Ne brini, Lorna, rekli su mi, pitat e te. Gospodin Jones bio je okiran i stalno je ponavljao: No hajde! to vam je? Pa to je

barem jednostavno! Nasmijem se svakog puta kada se sjetim izraza njegova lica - kako mu

GIGA Lorna Byrne


se oi poveavaju i lice crveni. Zanijemio je. Postavio je pitanje jo jednom djetetu, posljednjem - ne raunajui mene i objavio: ini se da nitko nee osvojiti pola krune.

Hosus je cijelo vrijeme stajao pokraj gospodina Jonesa i pokazivao u mojem smjeru ali, naravno, gospodin Jones ga nije vidio. Htjela sam povikati Hosusu da zgrabi uitelja za ruku i dovede ga k meni. Cijeli je razred utihnuo, ni jedno se dijete nije micalo. Usprkos aneoskom uvjeravanju, inilo mi se da me gospodin Jones ipak nee traiti odgovor na svoje pitanje. Krenuo je polako prema svojoj klupi, a razred je jo uvijek bio u potpunoj tiini. Odjednom su Hosus i aneo uvar njeno primili gospodina Jonesa za ruke, okrenuli ga, doveli k meni i cijelo mu vrijeme neto aputali. Znam da nema smisla, rekao je, ali svejedno u pitati!

I pitao me, a ja sam mu puna samopouzdanja s veseljem odgovorila: To znai 'drvo'. Vilica mu se naglo opustila. To je bio toan odgovor na njegovo pitanje. Cijeli je

razred poeo pljeskati i smijati se, bili su oduevljeni mojim odgovorom. Morao mi je dati obeanih pola krune. Zauvijek u pamtiti kako mi ih je poloio na dlan i kako sam mu zahvalila.

Do tada nikada nisam imala toliko vlastitog novca -cijelih pola krune.

*** Veina djece urila je kui poslije kole, no meni je bilo drae polagano etati i

provoditi vrijeme nasamo s anelima. etnja od kole do kue znala je stoga trajati satima; znala sam hodati uz veliki bedem sa strane puteljka, jer mi je tada pogled sezao preko ivice do polja i velike kue s druge strane. Ponekad bih skakutala s anelima, igrajui se i alei se s njima. A ponekad bi mi pokazivali razne stvari; na primjer: povukli bi raslinje ustranu i ot-krili mi rupu u bedemu s osinjim gnijezdom, zato to su ba oni razmicali raslinje ose se ne bi uznemirile, pa sam mogla satima stajati i gledati ih bez straha da e me napasti. Sjeam se kako sam se jednom vratila traei osinje gnijezdo, no odrasli su ih pronali i otrovali, to me jako rastuilo.

Aneli su mi esto pokazivali i stoku na poljima iza bedema. Nauili su me da gledam neke stvari na drugaiji nain od ostalih ljudi; na primjer, ja ne bih samo bacila pogled na kravu, ve bih ju cijelu dobro zagledala: svaku liniju, svaku malu kvricu. Zbog anela je svaki detalj svijetlio ili se nekako isticao, pa sam ga mogla lako zamijetiti. Omoguili su mi jo i pogled u oi ivotinje; ak i ako je ivotinja bila jako daleko. Bilo mi je doputeno vidjeti stvari koje veina ljudi nikada ne vidi i to mi je bilo oaravajue.

Mogla sam vidjeti svu svjetlost, energiju, sve to se dogaalo u ivotinji i oko nje; ponekad je to izgledalo kao da oko ivotinja pleu svjetlosne lopte, a ponekad bi se samo energija palila i gasila, kao svjetlo. Mogla sam vidjeti tele u utrobi krave; bilo bi mi ponekad teko razabrati to vidim, pa su mi aneli rekli da paljivije gledam. Iskreno, ponekad je tele izgledalo kao ljepljiva masa i micalo se -neto slino kao pekmez koji je moja majka znala kuhati.

Budui da sam bila toliko fascinirana svime to su mi aneli pokazivali izvan kole, nije ni udo to nisam ba imala vremena za stvari koje su se dogaale u koli. Kao dijete, kad bi mi aneli neto objasnili, mislila sam da razumijem njihov odgovor, no kako sam odrastala, polako sam poela shvaati dublji smisao onoga to su mi aneli govorili.

U koli sam imala prijateljicu, Marian, koju nisam viala izvan kole. Uvijek kad bismo izale iz upnog dvora i krenule prema koli ili crkvi, ona je inzistirala da bude pokraj mene, pa i kada bi je uitelji sparili s nekom drugom djevojicom, ona je pronala nain da hoda uz mene i uvijek je postavlja pitanja. Zanimalo ju je zato ja znam toliko toga, no ja joj nisam mogla rei za moje aneoske uitelje. Jednog dana, dok smo hodale igralitem prema crkvi, traila me je da joj priam o Bogu. Bila sam toliko iznenaena da nisam mogla disati.

GIGA Lorna Byrne


Napokon sam izustila: Uitelji i sveenik nam govore o Bogu, zato pita mene? Pokuavala sam se spasiti odgovaranja na to pitanje, no ona je inzistirala: elim da mi ti pria.

Tako sam joj poela priati o Bogu. Vidi li onu zebu, onu prekrasnu zebu s perjem u svim nijansama zlatne, ute i plave boje? Ta ptica je kao Bog. Dobro je pogledaj, vidi njezinu ljepotu i savrenstvo. Ti si kao ta ptica; ti si lijepa - jer si i ti kao Bog.

Ako ptica padne i ozlijedi se, nee osjetiti svu bol, jer e devedeset i devet posto te boli osjetiti Bog umjesto nje. Bog osjea sve to se dogaa svakoj ptici, isto tako je s nama - kada se nama dogodi neto to nas boli, mi osjetimo samo dio toga. Bog osjeti ostatak i odnosi to sa sobom.

Znam da ovo nisu bile moje rijei - bila sam premlada za tako mudre rijei - bile su to rijei koje mi je dao Bog, ili aneli, kako bi mi pomogli objasniti Marion pojam Boga.

Voljela sam crkvu; ponekad sam znala kasniti u kolu jer bih se uuljala u nju prije nastave - to je bilo neto to sam voljela raditi. Crkva je uvijek bila bez i jednog ovjeka. Volim crkve jer su - pune anela. I kada u njima bude samo nekoliko ljudi, anela je uvijek mnotvo. Ljudi ne shvaaju koliko je, zapravo, anela unutar jedne crkve; oni su tamo, veliaju Boga i ekaju Boje ljude da im se pridrue, no esto nitko ne doe. Na nedjeljnoj je misi crkva puna anela: aneli uvari sa svakim ovjekom, aneli oko sveenika za oltarom i jo mnogo anela koje Bog alje. Crkve su jako mona mjesta; kada vidim nekog u crkvi okruenog anelima i svjetlom, znam se pomoliti: Molim te dopusti da ova osoba danas uje svojega anela, neka nae nain da stupi u kontakt sa svojim anelom te tako i sa samim Bogom.

Aneli se ne nalaze samo u kranskim crkvama: ima ih i u sinagogama, damijama i na svim drugim svetim mjestima. Aneli ne obraaju panju na vau religiju: rekli su mi da je njihov stav da bi sve crkve trebale biti pod jednim krovom. Muslimani, idovi, protestanti, hindusi, katolici i svi drugi vjernici trebali bi biti zajedno pod jednim kiobranom. Moda jesmo razliitog izgleda, moda vjerujemo u razliite stvari, no svi imamo due. Ne postoji razlika izmeu muslimanske i kranske due.

Kad bismo mogli vidjeti jedni drugima due, ne bismo se meusobno ubijali zbog razliitih interpretacija Boga.

Jednog dana dok sam etala s tetom nedaleko od njezine kue, prole smo pokraj neke crkve. Na vratima su stajala dva prekrasna anela. Moja teta se okrenula prema meni i rekla: Nemoj gledati prema toj crkvi. Zapanjeno sam je pogledala, a ona je nastavila: To je protestantska crkva. Zabranjeno ti je ui u dvorite ili u zgradu bilo koje protestantske crkve! Kriomice sam pogledala prema crkvi, vidjela sam ljude koji ulaze; izgledali su isto kao mi. Sljedei put, kada sam prolazila pokraj iste crkve, osmjehnula sam se anelima na ulazu. Bilo mi je zabranjeno ulaziti unutra, ali znala sam da je crkva puna anela.

* * *

Gospoa Murtagh, naa prva susjeda, bila je prekrasna ena zavidne figure - no uvijek

je vikala na nas kada bismo hodali po zidu. Ponekad me je znala zamoliti da joj nakratko priuvam djecu. Tako me je jedno poslijepodne, kada sam imala oko osam godina, zamolila da joj pripazim djecu dok ona ode do moje majke na aj. Kad sam ulazila u njezinu kuu, na putu mi se isprijeio aneo i rekao: Budi jako oprezna kada ue!

U prvom trenutku sam bila preplaena i protiv vlastite volje sam ula u kuhinju. Gospoa Murtagh se spremala za odlazak, a na tednjaku je bio lonac u kojem je neto kljualo.

To ete ostaviti na vatri? upitala sam. Odgovorila je: Da, bit e dobro.

GIGA Lorna Byrne


Ne biste li radije to ugasili? upitala sam. Nije me htjela posluati, a bila je tip ene koji se lako naljuti ako ne uinite kako ona

kae. U kuhinji je bilo dvoje djece, jedno u velikim kolicima i drugo koje jedva hoda. im je gospoa izala, poela sam se osvrtati po kuhinji. Stranja vrata bila su zakljuana, i nije bilo kljua.

Odjednom, tednjak je, uz jako utanje, eksplodirao - ne znam tono to se dogodilo, no kuhinja je bila puna dima i u plamenu. Zgrabila sam djecu i pokuala progurati kolica kroz vrata u hodnik. Stol i tednjak bili su izmeu kolica i vrata, pa sam morala proi pokraj gorueg tednjaka da izaem iz kuhinje. Kolica su bila teka i nije ih bilo lako pomaknuti. Zgrabila sam starije dijete, iznijela je pred kuu i vrisnula na susjeda, koji je tuda prolazio, da kua gori.

Potrala sam natrag u kuu; sve je bilo puno crnog dima, bilo me je strah da se dijete u kolicima ne ugui prije nego ga iznesem van. Susjed me pratio u kuu i, hvala Bogu, uspio je izgurati kolica van.

Djeca su bila na sigurnom. PlaXi sam otrala svojoj kui. Mama i gospoa Murtagh sjedile su u kuhinji i pile aj - nisu nita ule. Zajecala sam da je kua u plamenu i one su potrale u vrt susjedne kue. Sjeam se kako se gospoa Murtagh bacila na pod i zagrlila svoju djecu, potresena i sva u suzama. Pogledala me i zahvalila mi. Cijelo prizemlje njihove kue bilo je crno, ali vatra je bila ugaena; susjed ju je nekako uspio ugasiti.

* * *

Pedesetih godina u Irskoj se ivjelo teko: stopa nezaposlenosti bila je visoka i mnogo

ljudi moralo je emigrirati. Mojoj obitelji bilo je posebno teko zbog majke koja je esto pobolijevala i svako malo bila u bolnici. U vrijeme njezina izbivanja na vrt bi sav zarastao, jer je tata morao raditi i brinuti se za nas djecu pa nije imao vremena za drugo. ak i uza svu nau pomo, jedva je stizao napraviti ono osnovno. Zbog toga sam se esto brinula. Na putu prema koli razgovarala bih s anelima o svemu to mi se dogaalo kod kue. Oni bi mi znali rei da se ne brinem jer e mama ozdraviti.

Tata bi nas probudio rano ujutro i spremao za kolu; pomagali smo mu pripremiti doruak i sendvie za kolu. Emer i ja vodile smo brigu o mlaem bratu i sestrama, istile smo kuu i postavljale stol za veeru. Imali smo malo novca, a kako je tata imao dodatne trokove zbog vonji autobusom kada je posjeivao mamu u bolnici, esto nismo veerali - ivjeli smo na krekerima i siru.

Mama je rodila jo dvoje djece dok smo ivjeli u Ballymunu, dva djeaka, Cormaca i Dillona. Sad nas je bilo sedmero - svi mlai od dvanaest godina. Bilo nam je teko. Tata je ak u jednom razdoblju otiao raditi u Englesku, inilo mi se kao da ga nema mjesecima. Tada je, opet, vrt bio zaputen i nismo imali povra. Razgovarala sam s anelima o tome kako mi nedostaje tata i koliko sam tuna jer je morao otii.

Sjeam se dana kada se tata neoekivano vratio kui. Aneli su mi rekli da pogledam kroz prozor i vidjela sam ga kako dolazi niz ulicu prema kui, na sebi je imao ogrta i eir, u ruci koveg. Zapazila sam da je moj otac naoit ovjek: oekivala sam da e izgledati mnogo starije nego kada je odlazio, no zapravo je jo bio vrlo mlad - u ranim tridesetim. Bila sam presretna; potrala sam niz stepenice upozoriti mamu. Sakrila sam se iza nje dok je otvarala vrata da mu poeli dobrodolicu. Taj smo dan svi bili neopisivo sretni.

Odmah po dolasku tata je opet morao traiti posao, ali je poeo raditi i u vrtu gdje smo mu svi pomagali. Oduvijek sam voljela pomagati tati i voljela sam uzgajati povre; upati korov i moliti anele da pomognu povru rasti. Oajniki sam eljela biti korisnijom, no kad si tako malen, to moe uiniti? esto sam plakala frustrirana to ne mogu uiniti vie, no trudila sam se da me tada nitko ne vidi, pa bih se sakrila iza drvene kuice u vrtu.

GIGA Lorna Byrne


esto sam se igrala s djecom iz obitelji koja je ivjela prekoputa nas, u slijepoj uliici: bila je to velika obitelj, kao i naa, a ja sam se najvie druila sa srednjom kerkom Alice, koja je bila otprilike mojih godina. Njihov je otac esto izbivao zbog posla u Engleskoj, a mama im je puno radila u kui i oko nje. Tata ih je posjeivao svakih nekoliko mjeseci, no jednog dana su mi aneli rekli da mu je sljedee putovanje posljednje, ono nakon kojega ide u Raj.

Bila sam jako tuna. Sve se promijenilo; nisam eljela vie odlaziti k njima i igrati se s prijateljicom u vrtu. Udaljila sam se, no trudila sam se da to nitko ne primijeti, posebno ne Alice. Jednog dana, dok sam bila kod kue, aneli su mi rekli: Za nekoliko dana emo ti rei da ode do Alice i morat e otii.

Za tri dana morala sam posluati. Duboko sam udahnula, izala kroz vrata svoje kue, prela cestu prema Alicinoj kui, dola do stranjih vrata njihove kuhinje i pokucala na njih. Alicina majka ih je otvorila. Pogledala sam po prostoriji; bilo je mranije nego obino. Alice je bila unutra, s jednim od svoje brae, okrenula se prema meni i iroko se nasmijeila. Zakoraila sam u kuhinju, samo nekoliko koraka, nisam htjela ii dalje. Alice mi je uzbueno ispriala da joj se otac, zauvijek, vraa kui jer je napokon naao posao u Irskoj. Bila je uzbuena. A ja sam bila zbunjena - bilo mi je drago zbog nje, a iznutra sam plakala. Znala sam da su se njezini roditelji nadali tom poslu u Irskoj i povratku kui ve dulje vrijeme. Sada ga je napokon pronaao, a nee ga doivjeti. Pozvala sam Alice na igranje, jer nisam htjela ostati u njezinoj kui.

Sjeam se da sam kasnije, tog istog dana, otila do crkve, sjela ispred oltara i razgovarala s Bogom, molei ga da, ako je ikako mogue, dopusti Alicinom ocu da doe kui i ostane.

U Alicinoj kui vladalo je veliko uzbuenje na dan kad joj se otac vraao kui - bilo mi je drago zbog njih. No nekoliko dana kasnije, sjedila sam na ljuljaci u njihovu vrtu, druga djeca igrala su se oko mene i nebo se iznenada promijenilo. Aneo mi je rekao: Okreni se i otvori oi.

Okrenula sam se i pogledala prema kui, s neba se sputala jarka zraka svjetlosti koja je bila puna anela. Tu svjetlost sam nazvala Stube prema Nebesima. Taj prekrasan prizor, pjesma i glazba koji su ga pratili oduzeli su mi dah. Poeljela sam krenuti prema njemu, ali sam ipak ostala sjediti, lagano se njiui.

Svjetlost je prola kroz krov i na tren se uinilo kao da je ispunila cijelu kuu. Tada su zidovi nestali i mogla sam vidjeti Alicinog tatu kako lei na svojem krevetu. Supruga ga je pokuavala probuditi. Njegovo tijelo lealo je na krevetu, no njegov duh je bio - pokraj kreveta, s jo dva duha sa svake strane. inilo se da ih poznaje - ja ih nisam prepoznala, ali sliili su mu, pa mislim da su to bili njegovi roaci koji su mu doli pomoi na njegovu putovanju. Oko njih je bilo mnotvo anela. Alicin tata krenuo je u svjetlost zajedno s duhovima i anelima koji su ga i dalje njeno pridravali. Vidjela sam ih kako se penju meu ostale anele po onoj svjetlosnoj zraci, dok se pjesma i rajska glazba nastavila. Na trenutak su zastali, Alicin otac je jo jedanput pogledao iza sebe.

Za mene je vrijeme tada stalo; odjednom se kua vratila u prvobitno stanje, stepenice su nestale. Alicina majka stajala je na vratima i dozivala djecu.

Oni su se igrali u prednjem dijelu vrta, a ja sam sjedila u stranjem dijelu, na ljuljaki. Pogledala je kroz mene, kao da me ne vidi, okrenula se i prola kroz vrtna vrataca u dvorite ispred kue. Sjedila sam, znajui tune vijesti koje Alice i njezina braa i sestre ne oekuju. Osjeala sam se usamljenom i tunom, pa sam upitala anele koji su bili sa mnom: Hoe li se moi vratiti da ih utjei - barem na kratko? Posebno zbog Alice, koja ga jako voli i kojoj je uasno nedostajao dok je putovao.

Odgovorili su: Da, ubrzo e se vratiti. Provest e neko-vrijeme s njima. Zbog toga sam se osjeala malo bolje, duboko sam uzdahnula, sila s ljuljake i rekla anelima: Mislim

GIGA Lorna Byrne


da sada idem kui. Dok sam odlazila, kroz prozore njihove kue odjekivao je pla. Prola sam kroz vrtna

vrata, prema svojoj kui. Nikoga nije bilo doma - moja je majka ve otila tjeiti Alicinu majku.

To je bio jedan od najtunijih dana u mojem mladom ivotu: oduvijek sam mislila da mame i tate ive zauvijek.

GIGA Lorna Byrne


4

to skriva od mene? Jednoga je dana tata doao kui dovezavi se u sjajnom, crvenom automobilu.

Izgledao mi je golemo, no moda samo zato to sam ja bila mala. Posudio ga je od prijatelja da moemo otii na put - moj prvi! Automobil je bio natrpan stvarima, a moji roditelji i nas sedmero djece smo se preko njih utrpali unutra. Putovali smo mojoj baki u Mountshannon, u okrug Clare; seosko podruje udaljeno dvjestotinjak kilometara. inilo se da putovanje traje cijeli dan, no ja sam uivala u svakom trenutku: posebno u prizorima koje sam gledala kroz prozor. Tata bi svako malo zaustavio automobil da se odmorimo, a imali smo sree i dobili sladoled.

Tada sam prvi put upoznala roditelje mojeg oca. ivjeli su u hostelu u kojem je baka bila nadstojnica. Sjeam se trenutaka kada smo stigli. Provezli smo se kroz kolni ulaz i stari slavoluk, u dvorite, pa kroz jo jedan manji slavoluk, u jo jedno dvorite. Ispred nas je stajala prostrana stara kua, okruena velikim kamenim spremitima, koja su i sama sliila na kuice - kasnije mi je baka objasnila da su to spremita u kojima su se u prolosti drali konji i koije.

Tata je zaustavio automobil i svi smo poiskakali van. U udu sam gledala kuu. Kada samo uli, predstavili su me baki i djedu. Djed je imao drvenu nogu; reeno mi je da ju je kao mladi izgubio u borbi za slobodnu Irsku.

Baka i djed imali su jako malo novca, ali je djed imao prekrasan, starinski, njemu prilagoen automobil, da ga moe voziti svojom drvenom nogom. Prvu veer mi je pokazao malenu lastavicu koja je ispala iz gnijezda; drao ju je u kutiji za cipele i hranio kapaljkom. Pronaao je i nekoliko ptijih jaja, pa ih je sada grijao u nadi da e se izlei ptii. Djed je djelovao poprilino slabo i jako se zgrbio, odmah sam primijetila da je svjetlo koje njega okruuje priguenije u odnosu na svjetla drugih osoba, jedva vidljivo, no nisam previe razmiljala o tome.

Moja baka bila je sitna enica, kratke sijede kose i elegantnog izgleda. Naporno je radila odravajui hostel istim i bila je odlina kuharica, te je provodila sate i sate u kuhinji spravljajui crni kruh, tortice od jabuka i svakojaka druga ukusna jela. Zapravo su baka i djed veinu svojeg vremena provodili u kuhinji koja je uvijek mirisala na svjee peenje, a ja bih im se pridruila i uivala u alici aja i kriki toplog crnog kruha.

Velika kua bila je divna. Iza kuhinje je bio dugaak hodnik prepun posuda za cvijee. Kako sam ja tamo bila ljeti, hodnik je bio pun cvijea u raznim bojama. Na kraju hodnika bila je staklena soba u kojoj nije bilo niega posebnog osim bakinog cvijea, no tu sam sobu voljela. Velik dio vremena provodila sam u njoj, razgovarajui s anelima.

Vrt je bio fantastian. Iza kue je bilo dvorite sa spremitima za koije gdje su se gnijezdile lastavice, a iza njih su bila mala dvorina vrataca, koja bih uvijek preskakala umjesto da ih otvorim, a vodila su u vrt s velikim drveem i prekrasnim miriljavim arenim cvijeem. Bilo je tu zeeva i ptica, a ponekad, kada bih legla ispod kronje velikog stabla, mogla sam vidjeti i gnijezdo kosa i mladunce u njemu.

Iza vrta su bila polja i otvorena priroda. Voljela sam vrt i osjeala sam se sigurnom u njemu.

Od prvog dana u Mountshannonu odlazila sam sama u duge etnje; mogla sam se iskrasti bez da itko primijeti ili provjerava kuda idem. Uspijevalo mi je do kraja odmora ostati neprimijeenom. to se odraslih ticalo, veinu vremena ponaali su se kao da ne postojim. Katkad mi se inilo kako bi oni uistinu i bili sretniji da me nema; nikada nisam bila sigurna je

GIGA Lorna Byrne


li to zato to znam to misle ili zato to sam tijekom godina ula to govore o meni. Jednom, kao maleno dijete, ula sam susjedu kako govori mojoj majci da imam sree to me nisu nekamo zatvorili i bacili klju. Kada je susjeda to izgovorila, moja majka nije reagirala, nije me branila.

* * *

Mogla sam hodati kilometrima - kroz umu, preko polja, uz obalu rijeke Shannon - no

nikada se nisam osjeala usamljenom. Uvijek sam razgovarala s anelima koji su bili uz mene, gledala i sluala ptice i ivotinje. Ponekad bi aneli rekli: Sada hodaj tie, uljaj se tihim koracima. Tada bi se ispred mene pojavilo neto to sam trebala vidjeti. Sjeam se koliko me oarao prizor obitelji zeeva koja se igrala. Kada sam im se pribliila, nisu pobjegli pa sam sjela pokraj njih i gledala ih satima. Znam da sam ponekad hodala kilometrima, no nikada se nisam izgubila i nikada mi se nita nije dogodilo. Danas, kada se sjetim to sam sve znala raditi - prelaziti ceste i rijeke, polja puna stoke - moram se zapitati: kako to da mi se nita nije dogodilo? No odgovor je jasan: Bog i aneli su me uvali kao kap vode na dlanu. Aneli su me znali nasmijati i rasplakati, bili su mi najbolji prijatelji koje sam mogla imati; bili su mi sve.

Jednom sam se iskrala kroz malena vrata i odmah me je aneo zgrabio za ruku: Doi, Lorna, moramo ti neto pokazati. Neto to znamo da e htjeti vidjeti. Dok smo hodali preko polja, okrenula sam se prema njima i kroz smijeh rekla:

Kladim se da sam bra od vas! Potrali smo punom brzinom i ja sam pala. Porezala sam koljeno i poela plakati: Ne

boli te tako jako - to je samo mala ogrebotina, rekli su mi aneli. Hmmm, vama je to samo mala ogrebotina, rekla sam, za mene je to velika

ogrebotina. Osjeam kako me pee. Jako me pee. Samo su mi se nasmijali i rekli: Hajde, ustani, moramo ti neto pokazati. Ustala sam i, naravno, ubrzo zaboravila na bolno koljeno. Dok smo hodali preko polja

prema umi, rekli su mi da moram sluati. Mogla sam uti ivotinje u daljini. to, tono, trebam uti? pitala sam. Jednu odreenu ivotinju. Odvoji sve zvukove dok ne uje samo jedan. Na taj te

nain moemo nauiti da nas bolje uje kada odraste, rekli su. Poela sam odvajati sve zvukove koje sam ula dok sam prolazila umom, sa svakim

korakom mogla sam uti kako tlo pucketa pod mojim nogama. Ubrzo sam mogla razlikovati razliite ptice: pjev vrapca, kosa, zebe i mnogih drugi. Prepoznala sam ih izdaleka, znala sam tono gdje su, kao i gdje je svaka ivotinja koja mi je bila u blizini. Kada bi me aneli neemu Xili, to bih brzo svladala.

Tada sam zastala i rekla: ujem zov, kao pla, to ste htjeli da ujem? Hodala sam dalje dok je drvee postajalo sve vie, a tama sve gua. Pretamno je

ovdje! rekla sam anelima Zar mi ne moete osvijetliti put? Ne boj se, odgovorili su, slijedi zvuk koji uje. Slijedila sam ga i to me je dovelo do istine. Stala sam, oslukivala i opet sam ula

pla. Znala sam da je blizu. Dolazilo je meni zdesna, pa sam se vratila meu drvee i trnovito grmlje koje me ogreblo po rukama i nogama.

Zvuk plaa tada je utihnuo pa ga je bilo teko pronai. Svjetlo je bilo iza mene, a meu korovom i grmljem bila je tama.

Aneli, ne vidim nita, rekla sam. Tada se pri dnu stabla pojavilo svjetlo. Jedan od anela mi je rekao: Pogledaj svjetlo, tamo pokraj stabla, gdje je maleni grm,

tamo e ga nai. I tamo sam je nala. Pticu, ne obinu, nego pticu grabljivicu - kasnije sam doznala da

GIGA Lorna Byrne


je to kobac. Mislim da je to bio najmraviji, najruniji stvor kojeg sam ikad vidjela, ali meni je bio predivan. Podigla sam ga i pogledala u kronju odakle je pao; nikada se ne bih mogla popeti tako visoko da ga vratim u gnijezdo. Dok se micala u mojim rukama, primijetila sam da je ptica ozlijeena - noice su joj bile deformirane i imala je posjekotinu na vratu, vjerojatno od pada. Aneli su mi rekli da je izbaena iz gnijezda jer je roditelji nisu eljeli.

Ona je Boji dar za tebe, rekli su mi, brinut e se o njoj ovoga i sljedeeg ljeta, no nakon toga nee ii s tobom kui.

Katkad bi mi aneli rekli stvari koje nisam razumjela; ali i njih sam prihvaala kao i sve drugo - kao istinu. Uzela sam pticu i krenula kroz umu, pa preko polja prema kui. Putem sam pronala stari eir i kutiju u koju sam smjestila pticu.

Polako je jaala i rasla, ali jo uvijek nije mogla hodati kako treba pa sam ju nosila kud god bih ila. Nije mogla ni letjeti jer zbog deformiranosti svojih nogu nije mogla sletjeti. Stoga smo se tata i ja dobacivali s pticom. Na taj smo je nain nauili da rairi krila i da na tren poleti.

Hranjenje je takoer bilo problem, jer je trebala krvavo, sirovo meso, a ja nisam eljela ubijati ivotinje da bih nju prehranila. Znala sam da meso mora biti svjee, osim toga koliinski je tako malo jela da je i to bio problem. Moji roditelji nisu mogli odvajati peni ili pola penija da bih ja mogla kupiti sirovo meso za pticu pa sam rekla anelima: Stvarno znate oteati stvari! Sjeam se da sam sa svojom obitelji otila u nekoliko kilometara udaljen Killaloe. Ula sam u mesnicu sa svojom pticom i rekla mesaru da trebam malo sirovog mesa za nju, ali da nemam novca. Mrzila sam injenicu da moram prositi, no mesar je bio jako ljubazan i rekao mi je da mogu doi bilo kada dok sam tamo na odmoru i da e mi dati meso. Zvui jednostavno, no nije bilo - moji roditelji nisu imali novca za gorivo pa me nisu mogli voziti iz Mountshannona u Killaloe.

Onda nisam, a ni dandanas ne razumijem zato se moji roditelji nisu htjeli vie brinuti o mojoj ptici: i danas me to mui. Ljudi koji me nisu poznavali pomogli su mi da prehranim pticu, a moji roditelji nisu htjeli. Znala sam dok je majka kuhala traiti ostatke sirova mesa po kuhinji, makar veliine ajne liice, no uvijek bih sluala glasna uzdisanja negodovanja. Bila sam voljna prepustiti svoju porciju mesa u korist ptice, no majka mi ni to nije dopustila pa sam morala prositi. Uvijek sam mislila kako bi se vie brinuli o ptici da ju je naao netko od moje brae ili sestara, a ne ja. Bilo mi je teko. No nekim udom uspjela sam prehraniti pticu.

Jednog dana bila sam jako tuna pa mi je Hosus rekao: Znamo da ti je katkad teko pri srcu, pa jo si tako mala, no mora zapamtiti da te Bog stvorio drugaijom i to e zauvijek biti tvoj ivot. Ti e morati izvravati posebna djela.

Odgovorila sam: Ali ja to uistinu ne elim. Zato Bog nije mogao odabrati neku drugu osobu?

Hosus se samo nasmijao i rekao mi: Jednoga dana e i to saznati. Bojim se, odgovorila sam mu. Plae mi se od toga. Morat e plakati, rekao mi je Hosus, jer tvoje suze oslobaaju due. Tada nisam razumjela to mi je govorio.

* * * Moja je baka kao i mnogi drugi mislila da sam na neki nain retardirana, zato je rijetko

razgovarala sa mnom. No jednog dana je progovorila. Tada sam mnogo nauila o njoj i svojoj obitelji. Pozvala me je da joj pomognem oistiti spavau sobu - neto to do tada nikada nije Xinila. Prije toga sam tamo zala jedanput ili dva puta, a i onda sam smjela samo gledati i nita ne dirati. Ovog puta me pozvala da joj pomognem obrisati prainu.

Dala mi je krpu i zamolila da obriem stol dok ona brie ormari - oprezno je podizala dragocjene predmete i brisala ih. Gledala sam kako podie fotografiju u velikom ovalnom

GIGA Lorna Byrne


okviru i osjetila sam da u sebi nosi veliku tugu. Vjerojatno je primijetila da je gledam jer se okrenula prema meni i ponijela fotografiju, sjela na stari, visoki i veliki krevet, potapala prazno mjesto pokraj sebe i pozvala me. Popela sam se na krevet i sjela pokraj nje dok su mi se noge njihale preko ruba. Pokazala mi je prekrasnu staru fotografiju djevojice, otprilike mojih godina, kako stoji u iznoenoj haljinici, bosih nogu i sa zabaenom kosom. Pokraj nje je bio djeak, kleao je na koljenima, u ruci je drao tap kojem je jedan kraj zavravao u blatnjavoj lokvi. Ovo su mojih dvoje djece koje je Bog uzeo k sebi i sada su zajedno s njim na nebu.

Dok je to govorila, oi su joj se napunile suzama. Rekla sam joj: Vidjet e ih ponovno; zna to, zar ne, bako?

Da, Lorna, odgovorila mi je. Nadam se da u ih uskoro vidjeti. Zanimalo me to im se dogodilo. Ispriala mi je da su bili uasno siromani kad se

njezin sinL - zvao se Tommy - razbolio, vjerojatno zbog nekvalitetne prehrane. Osjeala sam njezinu golemu tugu, velik teret, dok je o tome govorila. Njezina kerkica Marie bila je bolesna: imala je izraslinu u grlu. Moj djed ju je vozio biciklom, kilometrima i kilometrima, od njihova doma u Wicklowu do bolnice u Dublinu. Njegov silni trud nije bio dovoljan; umrla je prije no to su je lijenici stigli operirati. Baka mi je otkrila da se esto dok gleda mojeg tamnokosog zgodnog oca, zapita: kako bi Tommy izgledao da je imao priliku odrasti. A kada gleda mene i moje sestre razmilja o tome kako je Marie mogla izgledati. Znam da u ih jednog dana opet drati u zagrljaju i ne mogu doekati taj dan. Mogla sam osjetiti bol koju je proivljavala uz svoju djecu.

Tada je iz ista mira rekla: Zna, Lorna, nemoj se bojati. Duhovi te ne mogu ni na koji nain ozlijediti. ak i kada te je strah, treba samo izmoliti malenu molitvu, samo reci: 'Isuse i Marijo, volim vas. Spasite due.' Nasmijeila mi se i vie nita na tu temu nije rekla, tada, niti ikada kasnije. Voljela bih da sam joj mogla rei to ja vidim; podijeliti s njom bol i veselje koje sam osjeala; doznati to ona vidi i osjea, no aneli su mi rekli da nije doputeno. Uvijek sam vjerovala da baka shvaa da ja vidim vie od onoga to vidi veina ljudi - no nikada mi nita o tome nije rekla. Ustala je s kreveta i nastavila s brisanjem praine. Nakon to je zavrila, izala je iz sobe. Slijedila sam je, a na izlasku sam zatvorila vrata iza sebe.

Moja se baka vratila u kuhinju, a ja sam otila u kupaonicu i molila. Zahvaljujem vam, dragi Boe i aneli. Molim vas, pomozite mojoj baki - tuna je i

pati. Kasnije toga ljeta saznala sam neto vie o tome to se dogodilo s Marie. Bilo je vedro

poslijepodne i moj djed je latio svoj stari automobil u jednom od spremita za koije. Zavirila sam unutra, a on me je poslao po alicu aja. Kad sam se vratila, rekao mi je da sjednem pokraj njega. Sjedili smo i gledali lastavice kako lete iz svojih gnijezda pa se vraaju s hranom za svoje ptie. Bilo mi je udno sjediti pokraj djeda. Jedini put kada sam razgova-rala s njim bilo je prvog dana kad smo stigli i kad sam mu pomogla nahraniti mlade lastavice. No ovaj put je bilo drugaije. Pitala sam anele: to se to dogaa?

Samo sluaj, mora ti ispriati o Marie i o tome kako ju je nosio do bolnice. Djed mi je opisao taj dan. Bilo je prohladno, no sunce je sjalo; tvoja baka je pripremila Marie za putovanje.

Ona je bila u loem stanju i znali smo da hitno mora u bolnicu. Tresao sam se dok sam pripremao bicikl znajui unaprijed da nee izdrati cijeli put koji je bio dui od trideset kilometara, no to je bio jedini nain da ju odvedem tamo - nije bilo nikoga da pomogne, nikoga s konjem i koijom, nikoga da podijeli putovanje sa mnom.

Tada mi se osmjehnuo i rekao: Samo tebi, Lorna, ti e biti prva i posljednja osoba kojoj u ovo ispriati.

Zavezao sam vreicu sa sendviima, jabukom i bocom vode na stranji nosa. Bojao

GIGA Lorna Byrne


sam se da e Marie umrijeti na putovanju. Zagrlio sam tvoju baku; bila je sva u suzama jer nije mogla poi s nama, morala se brinuti o tvojem ocu i tvojem stricu koji su bili maleni. Uzeo sam Marie iz njezinih ruku i prenio je do bicikla.

Posjeo sam je na preku, privinuo na prsa i odvezao se. Nisam se mogao okrenuti pozdraviti baku. Bilo je teko voziti se s Marie na rukama i s mojom drvenom nogom - vie sam se odgurivao, nego to sam vozio. Dugo smo putovali. esto sam stajao da dam Marie malo vode vrhovima prstiju - ona nije mogla normalno jesti i piti, naime da joj se ta izraslina u grlu pomaknula mogla je umrijeti. Nakon nekoliko sati - mislim da je bilo u vrijeme ruka - osjetio sam glad pa sam stao pojesti sendvi i popiti malo vode. Nakon toga sam vozio jo neko krae vrijeme, a onda mi se probuila guma i to je bio kraj putovanja biciklom. Ostavio sam ga kraj puta i nastavio s Marie u rukama. Drao sam je vrsto; mogao sam osjetiti otkucaje njezina srca i uti plitko disanje. Bio je mrak kada sam napokon stigao do bolnice. Nekako su znali da dolazimo; popeo sam se stepenicama, iscrpljen, jedva koraajui kada mi je medicinska sestra izala ususret i uzela Marie iz ruku. Nisam ju htio pustiti. Sjeo sam na stolicu i ekao, doao je lijenik i rekao mi da e je odmah ujutro operirati.

Pogledao me, oiju punih suza: Bilo je prekasno! Izraslina u njezinu grlu se pomaknula i zatvorila dunik ba kad su je vodili na

operaciju. To ju je uguilo. Djed se okrenuo i pogledao me: Postao sam jako ogoren nakon toga - izgubili smo Tommyja i Marie, ja jednostavno nisam vie vjerovao u Boga. Jako sam oteao ivot tvojoj baki.

Gledala sam djeda dok su mu suze curile niz obraze, vidjela sam Tommyja i Marie kako stoje ispred njega i pruaju ruke u elji da dotaknu njegove suze. Rekla sam mu to vidim: Djede, Marie i Tommy sada su s tobom, ne plai.

vrsto me je zagrlio i grcajui rekao: Nemoj nikome rei da si vidjela djeda kako plae.

Ne brini, rekla sam i nasmijeila mu se. U isto su vrijeme mi aneli apnuli: To je tajna. Rekla sam djedu: Neu nikada nikome govoriti o ovome. I nisam, do sada. Dok je sa mnom razgovarao, svjetlo oko djeda postajalo je mnogo blistavije, slinije

svjetlima drugih ljudi. Tada sam shvatila da su ga njegovi bol i patnja zbog izgubljene djece Xinili toliko ogorenim i da su ugasili svu ivotnu radost. Ustao je i vratio se u spremite za koije kako bi nastavio rad na automobilu. inilo mi se da nisam s njim ni razgovarala. Povukao se natrag u starog sebe, njegovo svjetlo postalo je vrlo slabo. Nikada ga vie nisam vidjela okruena onakvim jarkim svjetlom.

Bila sam premlada za tu priu, ali sam znala da opet radim za anele i tada sam im pomagala da oni pomognu mojem djedu.

* * *

Uivala sam u ljetu u Mountshannonu i nadala sam se da emo se vratiti sljedeeg

ljeta. Godina je brzo prola, a kada su dani postali dulji ja sam jedva doekala praznike, povratak u Mountshannon.

Ovog puta nismo odsjeli kod bake i djeda. Provezli smo se pokraj njihove kue, kroz selo Mountshannon i zaustavili se na samom njegovu rubu, ispred velike kue s podivljalim vrtom. Kua je gotovo cijela bila prazna -mislim da je imala tek stol, nekoliko stolaca i tednjak, ali bez kreveta ili bilo ega drugoga u sobama. Nama to nije bilo vano. Mi smo uivali u naoj velikoj pustolovini i spavali u vreama na podu.

To ljeto kada smo odsjeli u staroj, praznoj kui, ljupka i vremena gospoa Sally mojem je ocu darovala komad zemlje blizu Mountshannona. Iako je bio daleko u brdima i teko se bilo do njega uspeti po planinskoj cesti, meni se sviao. Ta je zemlja bila u

GIGA Lorna Byrne


neposrednoj blizini malene kolibe gdje je Sally ivjela. Koliba je imala vrata u tradicionalnom stilu od dva dijela. Gornji dio uvijek je bio otvoren. Uvijek nas je ula kada smo dolazili i doekivala nas s velikim osmijehom na licu; katkad s makom u rukama. Osjeali smo se dobrodolima, dala bi nam aj i kekse ili tortice od jabuka. Voljela sam sjediti s njom za kuhinjskim stolom, piti aj i sluati o njezinom odrastanju u okrugu Clare. Ona je uivala u drutvu, pa kad bih krenula kui, nakon to bih satima sjedila kod nje, uvijek me je molila da se vratim sutra ili da nagovorim roditelje da joj dou u posjet.

Sally je bila jako usamljena u planini, potpuno sama. To je i bio razlog zato je mojem ocu darovala komad zemlje - nadala se da e on sagraditi kuu, pa bi i ona imala drutvo. Znala mi je rei kako u moda i ja jednoga dana doi ivjeti tamo sa svojom djecom. Kako sam tada imala samo osam godina, moja mi djeca nisu bila ni u primisli, pa sam se na te rijei uvijek glasno nasmijala.

Sally je imala mnogo maaka i malih maLa, posvuda. Govorila je da su joj oni jedino drutvo. Koliba je bila puna maaka, ali je bila besprijekorno ista. Ta malena kuica bila je prekrcana namjetajem, ali po njemu nikada nije bilo praine, ni komadia papiria. Uvijek je mirisala na isto i domae.

Voljela sam Sally, uival

Documents

Lorna Byrne Anđeli u Mojoj Kosi