DIVLJA MISAO, Claude Levi-Strauss {1962.}{iz pogovora: grubo govorei, pitoma misao bi bila ona znanstvena (zapadnjaka). Divlja misao se, po Levi-Straussu, najvie zadrala u umjetnosti. Osobina pitome misli je odreena discipliniranost. Levi-Straussov strukturalizam je pokuaj da se shvati osnovna struktura ljudskog uma, to bi znailo da se mogu istraivati temelji misli, zajedniki svim ljudima. Divlja misao je pokuaj da se objasni nain razmiljanja kultura koje nemaju na stupanj tehnologije. Divlja misao je misao ''primitivnih'', ne-racionalna i ne-znanstvena. Levi-Strauss priznaje razliku, ali tvrdi da postoji neto bitno isto (slino je s onih navodnih 88 kulturnih univerzalija) u svim kulturama: suprotstavljanje kulture prirodi. Zapravo, razlika nije ''supstancijalna'', nego ''modalna'' (tek kao izmeu divljih i pitomih ivotinja): 'primitivci' su takoer otkrili vatru, sjedilatvo, obradu. I divlja i pitoma misao su logine, samo se nama zbog razlika u nainu razmiljanja divlja ini neloginom (za potkrepu Levi-Straussovoj osnovno tezi, da su ljudi strukturno slini: Pogledaj samo koliko se nama ine slini ''divljaci'' iz Afrike onima iz Amazone ili Australije. Nama su oni praktino isti! E, pa vjerojatno neko pleme iz praume Kongo doivaljava Amazonce mnogo slinijim Europljanima, negoli sebi! Definitivno postoje neke stvari koje su temeljne svim ljudima na svijetu). Daleko od toga da je naa civilizacija jedina predisponirana za 'kraj povijesti'. A pitoma misao itekako je jednom davno bila divlja. Pogovor Milivoja Solara}1. POGLAVLJE ZNANOST O KONKRETNOM- predrasuda je da 'primitivni' narodi i kulture nemaju sposobnost apstraktnog miljenja (i da su ''intelektualno siromaniji''), prvenstveno izala iz toga da oni nemaju rijei za apstraktne pojmove, nego samo za pojedinane stvari. No to nije istina. Tamo gdje i nemaju apstraktne rijei, to nadoknauje sintaksa i govor. ''Upotreba apstraktnih ili manje apstraktnih rijei ne ovisi o intelektualnim sposobnostima, nego o nejednako istaknutim i usitnjenim interesima''- jezik koji ima manje apstrakcije ima, s druge strane, vie pojmova. - ono to prigovaramo primitivnim kulturama da ih zanimaju samo njihove neposredne potrebe, a ne i promiljanje o svijetu isto prigovaraju i oni nama- takoer, domoroci imaju gotovo znanstvenu botaniku i zooloku, pa i klimatoloku i sl., klasifikaciju rodova i vrsta. Dodue, vie s obzirom na fizike slinosti i razlike, nego neke 'dublje'. Imaju tona znanja o biolokoj (prije ekolokoj: od ekos kua, okolina) sredini u kojoj ive. Naprosto je to pitanje zainteresiranosti. Francuz e znati mnogo vrsta vina, a Hopi biljaka- narodi koji imaju takvo znanje o vrstama ivih bia, imaju striktno i veliko znanje i o morfologiji dotinih vrsta. Izuzetno dobro znaju detalje. Oito je da veliko znanje o stvarima domoroci nemaju samo zato (kako im se prigovara) to su im korisne; prije e biti da znaju koje stvari su im korisne jer ih poznaju- tako iroko znanje je samo u malom opsegu za praktinu primjenu. Ono je tako iroko zbog intelektualne znatielje, a ne jer se sve to moe iskoristiti. Divlja misao (primitivna) ima takav zahtjev za sistematizacijom stvari koje nalaze u prirodi, kakav ima i zapadna znanost. Zahtjev za redom, poretkom: svaka stvar, biljka i ivotinja, ima svoje mjesto u prirodnom poretku- Levi-Strauss povezuje magiju sa znanou (po Cassireru, i magija i znanost su vrste simbolikog odnosa ljudi prema prirodi. Dakle, ima to smisla), tvrdei da je razlika u tome to magija trai potpuni determinizam, a znanost ga nalazi tek na nekim razinama. Dapae, pretjeruje on, magijski determinizam je u neku ruku anticipacija znanosti, vjera i nada u znanost koja e ga objasniti, potvrditi, smjestiti gdje mu je mjesto. Pokuaji klasifikacije vrsta ak anticipiraju znanstvene metode- magija nije neki poetni, blagi oblik znanosti. Ona je oblik spoznaje usporedan sa znanou, neto kao metafora znanosti. Po rezultatima i metodama, jasno, znanost je daleko ispred magije. ''Mentalne operacije su iste kod znanosti i magije. Priroda im je slina.''- neolitiki paradoks: danas je poznato da ljudi u neolitiku nisu doli do svojih dostignua sluajno, nego sistematski. Radilo se o 'znanstvenim' metodama: promatranje, hipoteza, iskustvo, eksperiment. To to je ovjek otkrio pred neolitik bile su sloene stvari. Dakle, neolitik poiva na znanstvenoj ( 'znanstvenoj') tradiciji. Paradoks: kako to da je izmeu neolitika i moderne znanosti moralo proi toliko vremena da bi se stvorila sva ta tehologija koju danas imamo? Ne bi li bilo logino da je to ilo bre?- jedino rjeenje paradoksa, tvrdi L.-S. (a da mu pritom ne zvui dobro ideja da je, kad je znanost dola na jednu odreenu razinu, ona utrla put neem drugom npr. ratovima meu sjedilakim narodima, drukijom privredom, ekonomskom stagnacijom zbog demografskih ili drugih razloga, ili ak ekonomskim prosperitetom koji je ljude 'dezainteresirao' za daljnje istraivanje prirode... to je ili a) uzrok stagnacije znanosti, ili b) uinilo znanost privremeno nepotrebnom ili neprimamljivom), jest u tome da postoje dva naina znanstvenog razmiljanja: 1. percepcija i imaginacija (blie intuitivnom); 2. uznapredovali (manje intuitivan)- intuitivan nain znan. misli je takav da razvrstava stvari po intuiciji, nadajui se da ih je i priroda tako razvrstala. Takav nain razmiljanja (a u sebi ima mitsko i magino) je tono prilagoen odreenim otkriima, onima koje je priroda u tom trenutku dopustila, ili do koje su u tom trenutku mogli doi. To je znanost o konkretnom. On time utire put naprednijoj znan. misli. L.-S. misli da je prvi nain razmiljanja temelj neolitike znan. revolucije, a ovaj drugi je temelj moderne znanstvene revolucije. Na ovom prvom (znanost o konkretnom), kakav je svojstven i primitivnim narodima, zasniva se i naa civilizacija (znai, razlika je samo kvantitativna?! 'Mi' smo ranije nego 'oni' doli do ove druge, uznapredovale spoznaje). Dakle, znanstveni nain razmiljanja zajedniki je obama- to je dakle prva znanost, a ne primitivna. - mitsko miljenje je takva vrsta imenovanja pojmova i stvari koja se ne moe odnositi univerzalno (apstraktno). Tj., za razliku od npr. apstraktnih rijei, mit se ne moe odnositi na velik broj stvari, nego na ogranien. Svaki mit znai neto posebno, dok apstraktne rijei znae neto ope. Mitsko miljenje ima ogranienu mo primjene na izvanjske stvari, dok apstraktni pojmovi imaju veu mo primjene. Moderni ovjek radi pomou pojmova, primitivan pomou znakova. Pojmovi oito imaju iru primjenjivost, jer znakovi se odnose samo na one stvari koje su ve bile u upotrebi, a pojmovi pretendiraju na univerzalnost, oni uvijek znae neto novo. Primitivan nain razmiljanja ima percept, stvar koju se ve percipiralo (za koju se zna to znai), kao osnovu komunikacije; moderni nain razmiljanja ima koncept, ideju (apstrakciju od percipirane stvari).- no, mogue je komunicirati ljudima koji su na jednoj razini s ljudima na drugoj. I mitska misao moe uopavati (''moe biti znanstvena''). No mitska slika svijeta ima zatvoren, ogranien broj sredstava za komunikaciju: kao da imaju popisano ono o emu govore, unaprijed (nepotpuno) sistematizirano- iako takvim primitivnim nainom komunikacije nikad nije do kraja izgraena reenica, ona uvijek ima neto originalno autorovo. Takav jezik ''gradi strukturne cjeline, ali ne pomou drugih strukturnih cjelina'' (tj. apstraktnih rijei). Jedina strukturna cjelina kojom se mitski jezik koristi je jezik sam. Mitska misao ''pomou dogaaja stvara strukture, a znanstvena pomou struktura dogaaje (dogaaj = znan. mijenjanje svijeta)''- umjetnost je, misli L.-S., na pola puta izmeu znanstvene i magijske misli. On s jedne strane stvara pomou improviziranih sredstava, ali ''stvara predmet spoznaje''. Sva umjetnika djela su smanjeni modeli (ak i oni prirodne veliine, jer se nuno odrie jedne od tri dimenzije). Smanjivanje tu ima zanimljivu svrhu: da upoznamo predmet, promatranjem. Umjetnost radi na nain slian kao i znanost. S druge strane, umjetnost stvara predmete kojih nema. Slina je mitu, jer ima tendenciju: a) prikazati ''apstraktne odnose''; b) biti ''predmet estetske kontemplacije''. I umjetniko djelo stvaraju struktura i dogaaji, ali ne kao mit/znanost. Umjetniko djelo je omjer izmeu dogaaja i strukture, ponekad na tetu jednog, ponekad na tetu drugog- u slikarstvu praktiki vie nema tehnikih problema. Sve se moe nacrtati, stvar je samo imaginacije (to je ''znanstveno slikarstvo''). Znanstveno slikarstvo ima uvijek istu izvedbu (tehniku) i namjenu (l'art pour l'art); primitivno slikarstvo ima uvijek isti povod (slikanje ivotinja i sl.)- L.-S. radi analogiju izmeu igre i obreda. Meutim, obred ima tenju ravnotei izmeu dviju strana, ivota i smrti. I 'primitivci' imaju sportska natjecanja (u okviru obreda)

2. LOGIKA TOTEMSKIH KLASIFIKACIJA- kako stvoriti logiku od ovakvih 'primitivnih' pojmova o kakvima se govorilo u prethodnom poglavlju? Nije li to nemogue (jer nema odreenih 'vjenih' pojmova)- no, oni imaju sadraj. Oni pojmovi koji su bili upotrebljeni, mogu se ponovo upotrijebiti uz malu izmjenu sadraja. ''Ta logika je kao kaleidoskop'' - manji i vei komadi ine cjelinu (zapravo, ini se da jezina logika 'primitivnih' koristi indukciju)- postoji struktura u tom jeziku: imaju dovoljno grae, makar ne neogranieno- takva logika ima (po etnografiji) dvije strane: afektivnu i intelektualnu- Indijanci vjeruju u magiju prirode i ivotinja, u neku ruku su s njima povezani (s druge strane, pogledaj u to Zapadnjaci vjeruju: u ovjekovo uskrsnue, nebeskog boga... U najmanju ruku su ta vjerovanja ravnopravna). Njihovo znanje o prirodi je bazirano na osjeaju, ali to ne znai da mu manjka objektivnosti - afektivnost i intelekt su povezani - sudanski uroenici (vjerojatno misli na Sudan u irem smislu, cijeli Sahel) imaju klasifikaciju biljaka 'u ladice'; klasificiraju po odreenom slijedu. I Navajoi imaju taksonomiju (metodu sistematizacije, znanost o klasificiranju), i to prvo svih ivih bia, pa potom ivotinja i biljaka. Naravno, 'primitivna' klasifikacija nije jednaka kao zooloka (ali pitanje je je li manje vrijedna. Navajoima, za njihove potrebe, puno je vrednija njihova nego zapadnjaka klasifikacija). Postoji odreena logika klasifikacije u 'primitivnih naroda', postoji kriterij klasifikacije, razvrstavanja- naravno, tim sustavima fale mnogi elementi (kao kod Borgesove 'klasifikacije'? Ne tako drastino), no jasan je kriterij. Imaju ''suvisle klasifikacijske sustave''. To je u neku ruku totemska klasifikacija (sam autor kae ''ta ''totemska'' klasifikacija''), jer totem je neto to ima upotrebnu vrijednost, to zanima onoga koji klasificira. A on ('primitivni' klasifikator) ih klasificira po toj 'totemskoj' vrijednosti, prema svojoj zainteresiranosti- L.-S. je apsolutni protivnik toga da za se ''primitivce'' tvrdi da su u 'carstvu nagona' ili sl., jer oni ''imaju oblike znanja i miljenja''. Njihova klasifikacija biljaka i ivotinja slina je klasifikaciji u Grka i Rimljana (Galen, Plinije i dr. su imali sline klasifikacije) - ''prirodna filozofija'' vrlo je slina kod Indijanaca i antikih i srednjevjekovnih filozofa- ''uroenike klasifikacije su metodine i utemeljene na vrstom teoretskom znanju'', ali ne samo to. Neke su ak i sline zoolokim i botanikim klasifikacaijama Zapada. Na primjer, neki domoroci su imali dvoimeno nazivlje - dakle, ak i nomenklaturu (po obliku, ne po jeziku) slinu Zapadnjakoj - nomenklatura kao u Carla Linnea- neki imaju prefiks koji oznaava posebnu vrstu (npr. D za drvo, T za travu - to pokazuje da imaju apstraktno miljenje, samo ne koriste apstraktni jezik)- etnolog naprosto ''pred takvom preciznou i pomnou'' ne moe sve shvatiti. Trebao bi biti i ''botaniar, zoolog...''- mitovi i obredi poivaju na preciznom poznavanju biljaka i ivotinja (jo jedna poveznica mita i znanosti). Mitska interpretacija biljaka ima veze s njihovom medicinskom primjenjivou. Slinost pridavanja osobina biljkama nalazimo na razliitim krajevima Zemlje (pa ak i kod starih Grka)- slinosti u formi (strukturi) obreda (lova na ivotinje) nalaze se kod posve drukijih i udaljenih domorodakih skupina: ''Elementi (misli se na elemente obreda) nisu stalni, stalni su samo odnosi'' (tj., forma je stalna, a sadraj je promjenjiv). Pomou razliitih sadraja (jezika, mita, obreda...) ''mogu se graditi analogne logike forme''- nisu iste ivotinje koje se koriste za obrede, nego je isti sustav znaenja koji se pridaje (ne nuno istim) ivotinjama u obredima- neki uroenici iz JI Azije imaju drukiju klasifikaciju boja nego Zapad, ali isto tako po koherentnom kriteriju. Prema tome, to je jednako vrijedna sistematizacija boja kao i naa. Kako god, ta klasifikacija ima svoju logiku- neke indijanske klasifikacije ivotinja su sline europskoj klasifikaciji elemenata: na zrak, vodu, zemlju, vatru i sl. No, kriterij klasifikacije se ''ne moe nikad pretpostaviti; moe se samo a posteriori otkriti''. To je jasno, jer oito je da razne grupe razvrstavaju stvari po razliitim naelima/kriterijima- nae tekoe s time: vanjske (ne shvaamo, ne zapaamo kriterij po kome domoroci rade klasifikaciju - ne nalazimo klju za domorodaku klasifikaciju. Naravno, i razni domoroci meusobno, npr. Aboridini i Pueblo Indijanci, imaju razliit kriterij klasifikacije)- unutranje tekoe su pitanje logike: domoroci esto imaju drukiju, ''mnogovaljanu prirodu logike''. Imaju razliit nain povezivanja (stvari u svijetu), i ak vie kriterija (e ovo jest kao u Borgesovom smijenom vodiu za ivotinjske vrste!) klasifikacije. Imaju razliite vrste teorijskog razmatranja, razliite taksonomije. To su ''logiki sistemi s vie dimenzija''. Nekad dijele vrste po izgledu, nekad po funkciji (ili za njih, ili u prirodi)- kad dijele ivotinje po funkciji, ne znamo po kojoj funkciji ih dijele, pa je mogua hrpa raznih podjela (koje ne moemo nagaati a priori, jer nemaju jedinstven kriterij kao ''mi'')- postoje i ''vrlo jednostavne'' strukture oprenosti, npr. kod pokapanja - oaloeni se mau jednom bojom, oni malo dalji drugom (tog ima od Australije do Amerike)- kad domoroci stvaraju strukture, logike sustave, ''sam in povezivanja vaniji je od prirode veza'' - zato ne moemo nai logiku 'konzistentnost' kakvu u Europi imamo- totemske klasifikacije imaju jo jedan problem: njihov sustav miljenja podloan je promjeni kroz vrijeme, jer ne postoji ona osnova za kontinuitet miljanja koji bi se odrao generacijama (jer dogaaji proizvode strukturu, umjesto, kao na Zapadu, da struktura proizvodi dogaaje). Totemski sustav je sinkronian, a razvoj kulture koja se njime koristi (i zbog toga moda jo ne zadugo) dijakronian. U domorodakim kulturama bi se s vremenom trebale stvarati nove strukture; no, to se ne dogaa, nego se 'krpaju' stare strukture (s prijelaznim razdobljima, jasno)- ipak, neke strukture pripadnici plemena uvaju ak u ideal tipu (npr. dva posve udaljena plemena uzgajaju kukuruz na posve isti nain, kako su uzgajali njihovi 'stari'. Dakle, i domorodake institucije mogu se odravati! I to ponekad bez obzira na vremensku i prostornu udaljenost: ba kao to su Australci zadrali sve zapadne institucije, od dolaska engleskih kanjenika (no, to je moda vie posljedica globalizma))

3. POGLAVLJE - SUSTAVI TRANSFORMACIJA- logiki sustavi 'primitivnih' drutava ine ''diferencijalne razmake''. To su razmaci izmeu starih sustava i sustava koje tek stvaraju. Kad se dogodi dovoljan razmak, potreban je novi sistem. Sustavi trebaju biti ''kodovi, podesni za prenoenje poruka'' i za ''izraavanje''. Diferencijacija se stvara kad stari kodovi (sinkronino nastali) postanu previe razliiti, pa ih se treba ujednaiti (u dijakroniji) da bi ostali podesni za komunikaciju. Bitna je konvertibilnost (mogunost da se kodovi transformiraju)- takva forma, tih logikih sustava, moda na Zapadu jest vezana uz neki sadraj. No, u 'prim'-zajednicama nije. Ta forma naprosto povezuje razliite sadraje, a nema uvijek isti- ''razliite razine drutvene stvarnosti'' u totemizmu su konvertibilne; tj. moe se zamijeniti nain prijanje komunikacije (u najirem smislu) s buduim- razni primitivni sustavi su simetrini. Na razliitim mjestima (npr. Papua, Australija, Solomonovi otoci) sustave ne slijede kronoloki jedan iza drugoga, nego su ''obrnuto simetrini'' kao da su jedan transformacija drugog (imaju slinu formu, svi imaju oprenosti izmeu ivota i smrti, imaju tabue)- na sjeveru Australije, 'primitivni' sustavi su koherentni, premda obrnuto simetrini (negdje je patrijarhat, drugdje matrijarhat; negdje je tabu individualan, a drugdje kolektivan - ali svugdje je sustav simetrian i koherentan. Postoji npr. ''drutvena struktura i pravila o sklapanju brakova'', vrlo simetrina)- dakle, egzogamija kod Warramunga i endogamija kod Aranda nisu dva nepovezana sustava. Oni su samo transformacije jedne strukture. To je opa, nadposebna struktura unutar koje se zbivaju transformacije- pogotovo je Australija pogodna za dokazivanje zajednike strukture drutava, zbog svoje znatne izdvojenosti od ostatka svijeta (osim sjevernog dijela). Levi-Strauss pronalazi ak i intelektualni snobizam meu Aboridinima - svaka grupa se, kao i u Europi, vodila time da bude bolja od druge, ali opet na poseban nain. Zato, sve te grupe su uglavnom varijacija na temu- znai, ''konceptualni sustavi'' (sustavi koji, oito, imaju svoj koncept) ''onoguavaju stalnu promjenu poruka''. Prema tome, bez obzira na nedostatak apstrakcije, domorodaki sustavi mogu davati neto openito, unutar ega postoje varijacije (promjene poruka)- totemski sistemi su posrednik izmeu prirode i kulture, izmeu ovjeka i njegove okoline (a to - posredovanje izmeu prirode i kulture - je svojstveno svim ljudima. Opet vidi Cassirera). Totemizam je sredstvo da se prevlada opreka izmeu prirode i kulture. Totem je simbol koji predstavlja prilagodbu ovjeka prirodi (ili ovjekovo nadvladavanje prirode?)- 'primitivci' esto koriste kontrarne dualnosti. Simetrini dualizam je stalno prisutan (muko-ensko, neplodno-plodno, vie-nie), pa tako i kultura-priroda- priroda ''nije sama po sebi kontradiktorna'', nego po tome kakvu ovjek u njoj ima ulogu. ''Mitovi ne pokuavaju objasniti prirodne pojave, nego pokuavaju objasniti ljudsku ulogu u prirodi pomou prirodnih pojava''- dakle, ljudska kultura, infrastruktura, dolazi u prirodu, na ve odreenu situaciju. A forma (kultura) kojom ovjek dolazi u prirodu, vjerojatno ima jednaku strukturu- svaka religijska misao, ukljuujui tu domorodake obrede, je struktura proturjenosti. U obredima se domoroci slue proturjenostima (a i Zapadnjaci, bogami)- totemske predodbe: kod koji ''omoguava prijelaz iz prirode u kulturu''. No, ne samo da objanjava taj prijelaz, nego i normira, postavlja pravila djelovanja - totemski nain razmiljanja je temelj odreene etike: popisuje ili zabranjuje neto (npr. zabranjuje jedenje totemske ivotinje, ili propisuje jedenje totemske ivotinje dok zabranjuje jedenje netotemske)- totemska pravila raznih plemena ista su po obliku, ali esto razliita po sadraju ili, dapae, obrnutog sadraja (kao pozitiv i negativ fotografije)- no, i ondje gdje nema totemizma (npr. Bumani), vrijede odreena pravila koja povezuju prirodu s drutvom: dok u totemskim plemenima postoje pravila koja kau da odreene drutvene grupe jedu odreene ivotinje, u Bumana odreene drutvene grupe jedu odreene dijelove ivotinje. To se ini razliito, ali je to zapravo vrlo jednostavna transformacija (primijeti korelaciju drutvene grupe - dijelovi prirode koji se smiju jesti - ''prirodna podjela i drutvena podjela su homologne'' (homologno je slino analognom)). Za potkrepu, u mnogim razliitim narodima i kulturama rijei za hranjenje i za seks su iste: oito je da se spolni odnos i jedenje hrane poistovjeuje (to bi Freud rekao na to?), pa su tako i najei tabui na razliitim mjestima incest i kanibalizam. Prvi ima veze sa seksom, drugi s hranjenjem. - ''zabrane (i propisi) u uzimanju hrane ne prate uvijek totemske klasifikacije i one (totemske klasifikacije) su im logiki podreene''

4. POGLAVLJE - TOTEM I KASTA- enidba (''razmjena ena'') i totemska hrana su naini oitovanja drutvene povezanosti - dakle, razmjena ena i razmjena hrane su dva obrasca (u mnogim plemenima!) koja imaju drutvenu funkciju (bilo kroz obred, egzogamiju ili sl.) - ponegdje jedan od njih, negdje oba, u raznim kombinacijama; ali svugdje je prisutan barem jedan- negdje je postojala egzogamija kao razmjena, ali je privreda bila ''endoprivreda'' (dakle, bez razmjene s drugima); drugdje obrnuto. esto se egzogamnost nadoknauje ''endorazmjenom'', i endogamnost ''egzorazmjenom'' (egzo i endo se obino odnose na klanove jednog plemena, rjee i na plemena)- takva egzogamija i endogamija u plemenima i kulturama postavlja klanove kao kaste. (''funkcionalne kaste'', kae L.-S.). To je udno, kae autor, jer ''kaste obino povezujemo s viim stupnjem civilizacije (ak pismenim), a ne s 'najprimitivnijim' ''. Ipak, nesumnjivo je da bi ''svaki etnolog kastu povezao prije svega s endogamijom'' (enidba je dozvoljena samo unutar kaste). Dakle, ipak se radi o kastama- takoer, ''postoji podudarnost izmeu takvih 'kastinskih' plemena i kastinskih drava: i u jednoj i u drugoj svaka (kastinska) grupa vri specijaliziranu funkciju, i tako se grupe unutar plemena dopunjavaju''. Razliite kaste unutar plemena takoer imaju razliita pravila zabrane jedenja totemskih ivotinja- ali i u egzogamnim kulturama takoer postoje specijalisti. Dakle, moda i nije tolika razlika u drutvenoj podjeli izmeu egzogamnih i endogamnih- totemske institucije (kulture, dakle) se zasnivaju na dva sistema razlika: razlika u drutvu i razlika u prirodi. Te razlike su homologne, i to ili tako da se grupe razlikuju meusobno po vrsti (totemskoj, ivotinje ili biljke) koja se pripisuje pojedinoj grupi. Razlika moe biti ili a) na razini vrsta ili b) na razini grupa- dakle, priroda i drutvo kao dva sistema razlika, meu kojima postoji analogija, slue kako bi napravile razliku izmeu drutvenih grupa, ali unutar jedinstvene cjeline. S vremenom e poeti raslojavanje, kad e se na druge grupe, povezane s drugim (totemskim; biljnim ili ivotinjskim) vrstama, poeti gledati kao na posebne vrste- i u Europi srednjeg i novog vijeka se ljudska fizionomija usporeivala sa ivotinjskom- ipak, sve to ne znai da endogamne i egzogamne kulture nemaju slinu strukturu. Zato je mogua transformacija kao vid prijelaza s egzogamije na endogamiju; postoje i prijelazni oblici izmeu totemskih grupa i kasta. (egzogamija = egalitarnija; endogamija = raslojenija). Endogamija i egzogamija su prilino povezane (npr. mogue je unutar jedne grupe imati egzogamiju izmeu klanova, ali endogamiju unutar polovica plemena)- mogue je da hijerarhija postoji i izmeu polovina plemena (npr. ratnika i miroljubiva polovina). Nije bilo mogue da svaki klan bude posve zaseban (kao to su vrste: klan medvjeda, rakuna...), jer bi to dovelo do raspada drutva na razne neprijateljske skupine - dakle, moe jedan klan imati totemsko obiljeje vrste, ali ima kastinsku disciplinu (totem vs. kasta), jer inae dolazi do raspada. Zna se granica izmeu prirode i drutva, obrednog i stvarnog- odnosi izmeu razvijenijih kasta se zasnivaju na eponimima (imena ivotinja: klan vuka, klan kornjae, klan medvjeda...) koji su ostatak primitivnijih totemskih grupa (vuk, kornjaka, medvjed); iako su to ve drutveni (vie specijalizirani, vie hijerarhijski) odnosi, zasnivaju se na starim prirodnim legendama- negdje je naglasak vie na funkciji kasta (Australija), negdje na legendi o totemu (Amerika), ali svugdje postoji formirana kasta- takoer, negdje su ''kaste zamiljene prema prirodnom uzoru (Amerika), drugdje su totemske grupe, obrnuto, zamiljene prema uzoru iz kulture (Indija)''; no svugdje postoji drutvena struktura bazirana na nekom uzoru (kod ove druge, bazirane na kulturi, ei je ne-ivotinjski, predmetni simbol specijalizirane grupe: npr. igla kao simbol krojaa itd. Ali i plemena po prirodnom uzoru imaju predmetne simbole grupe, mada mnogo rjee i rijetko kad povezane sa specijalizacijom)- i ''totemske grupe'' i ''profesionalne kaste'' su u neku ruku ''egzo-praktine'' (ne posve zatvorene): totemci ee razmjenjuju ene, kaste ee razmjenjuju dobra- no, i jedni i drugi su takoer barem u neku ruku i ''endo-praktini'' (ne posve otvoreni): one grupe koje razmjenjuju ene esto to ine samo ogranieno, da ne ''narue strukturu'' - ono to postavlja granicu kod takvih grupa: prirodne razlike nikad ne mogu biti stvarna doslovna podloga za drutvene razlike. Ta podloga postoji samo u imaginaciji. Postoje samo prirodne razliitosti, s jedne strane; i drutvene razliitosti, s druge strane. Njihova mjeavina uvijek poiva na mati, mitu (pa tako i drutvene razlike u europskom feudalnom sistemu: to je hijerarhizacija na temelju mita: drutvena razlika se pokuava opravdati 'prirodnom' razlikom meu ljudima, iako ne s toliko simbolike kao domoroci)- takva razlika prirodno-kulturno posebno je izraena u stavu prema enama: ene su prirodno sline, pa se mogu razmjenjivati. Istovremeno su i razliite, inae ne bi bilo potrebe za njihovom razmjenom. S druge strane, smatra se da su sline samo ''unutar granica svojih drutvenih grupa''. Tu je obrnuta simetrija kod totemaca i kod kasta- kaste i totemske grupe su obrnuto proporcionalne: kaste su heterogene s obzirom na funkciju, a homogene s obzirom na strukturu (ene se ne mijeaju). Totemske grupe su homogene s obzirom na funkciju, a heterogene s obzirom na strukturu (drutvena struktura je heterogena jer se ene mijeaju)- uzajamnost u kasta proizlazi iz specijalizacije funkcija (svaka kasta proizvodi za druge kaste), a u totemskih grupa iz podjele priroda-drutvo (ene vre prirodnu funkciju, mukarci drutvenu). Ugrubo: a) kaste - dobra se razmjenjuju, ene ne; b) totemske grupe - ene se razmjenjuju, dobra ne (zapadno drutvo je definitivno blie kastinskom; a, kako pie u mom gornjem pasusu, takoer je zasnovano na gotovo totemskom mitu)- no, i izmeu totemskih grupa i kasta postoji slinost: ''kaste sebe predstavljaju kao prirodne vrste, a totemci predstavljaju prirodne vrste kao kaste'' (kaste ''naturaliziraju kulturu'', totemci ''kultiviraju prirodu''). I jedni i drugi rade analogiju priroda-drutvo- no i one ne-kastinske i ne-totemske kulture imaju poveznicu izmeu kulture i prirode, i to opet u obliku ena. ''Sustav ena je srednji pojam izmeu sustava kulture i sustava prirode''- 'primitivni' totemizam moe se vrlo jednostavnom transformacijom pretvoriti u nimalo primitivan sustav kasti. Naprosto se radi o opem ''modusu operandi'', koji nije rezerviran za pojedinano pleme- nije sve u kategorijama prehrambenih tabua, egzogamije i endogamije (nije sve u podjeli endogamno-kastinski, egzogamno-totemski). To se tako moe initi jer postoji svugdje isti obrazac- ne upravljaju ideje sustavima koje ljudi stvaraju, to jest, ne upravljaju potpuno (vjerojatno L.-S. smatra da ta struktura, ono zajednikom svim ljudima, upravlja stvaranjem kulture. Koliko to zarobljuje ovjeka determinizmom - to je pitanje. Odreeni determinizam postoji u ovjeka (ali genetski/bioloki, a ne neki metafiziki)). Nasuprot Marxu, Levi-Strauss tvrdi da obiaji ne proizlaze nuno iz prakse. Ipak, infrastruktura (kod Marxa bi to bila baza; superstruktura bi bila nadgradnja) igra veliku ulogu (no pitanje je - koliko je ta struktura, bila ona i ''infra'', zajednika svim ljudima; tj., koliko nas a priori determinira. Strukturalizam je u neku ruku determinizam). Izmeu ideje i injenice (ostvarenja ideje) posrednik je sustav (struktura?)

5. POGLAVLJE - KATEGORIJE, ELEMENTI, VRSTE, BROJEVI- zato 'domoroci' pridaju ogromno znaenje ivotinjama, nebeskim tijelima i ostalim personificiranim prirodnim pojavama? Prvo, kae L.-S., odnos priroda-drutvo kod totemaca ne predstavlja stvarni odnos, nego pokuaj da se pomou metoda klasifikacije ''prirodni i drutveni svijet obuhvate u obliku organizirane cjeline'' (kultiviraju!)- postoji vie razina klasifikacije, a ne samo jedna (kako su mislili etnolozi: nije jedina klasifikacija ona po prirodnim vrstama, nego postoji npr. i ona s apstraktnim kategorijama). Mogu je prijelaz na druge razine- onaj koji je postavio pitanje s poetka teksta, Boas, kae da se toliko znaenje pridaje ivotinjama zato to je lagano tako vrsto diferencirane vrste podijeliti u klase. No, ''prirodna raznolikost vrsta ne daje konaan model (klasifikacije), nego sredstvo za oblikovanje drukijih sustava''- no, vrste su jedne od najpogodnijh za klasifikaciju i zato to su niti posve ope niti posve jedinstvene. Vrsta je zlatna sredina. Kombinatoriku vrsta se samo posuuje od prirode kako bi se primijenila na drutvenu kombinatoriku- 'primitivna' klasifikacija takoer ima kategorije, tj. iskljuujue tipove (ako podijele neku biljku na 5 kategorija, to znai da je svaka biljka unutar jedne kategorije), ba kao i znanstvena Linneova klasifikacija (dakle, divizija vrsta je potpuna, sjeti se log. kod Rea)- takva kategorizacija je slina i znanstvenoj, i filozofskoj, logikoj... u domorodaca, ona dozvoljava prelazak u druge klasifikacije. Oito, klasifikacija ima sline strukture koje su svojstvene svim vrstama ljudske misli, i divljoj i pitomoj - ''mogue je s vrsta prijei na kategorije'', i time ''nema proturjeja izmeu sustava i leksika'' (forme i sadraja?).- no, takva uroenika klasifikacija poinje od dihotomija (kao i filozofska: bitak/nebitak; bitak se dalje dijeli na duhovni/materijalni, materijalni na ivi/neivi itd.) - svijet ''predoen u obliku kontinuuma koji ine oprenosti''. Ukratko, vrste prelaze ''na sustave svojstava ili kategorija''. Uglavnom, logika klasifikacije je svugdje jasna- konkretni klasifikatori: ivotinje, biljke- apstraktni klasifikatori: brojevi, smjerovi (sjever, jug, istok, zapad), lijevo-desno- naravno, Levi-Straussu je zanimljiv prelazak s konkretnih na apstraktne klasifikatore ('kriterije' klasifikacije). Tu se vidi ''logika struktura klasifikacije'' (''koja je na poetku dihotomija, opreka'': konkretno-apstraktno, elementarno-specifino)- u 'primitivaca' postoji ''analitiki postupak koji omoguava prijelaz s kategorija na elemente i s elemenata na vrste''. Slino se dijele i plemena: na grupe, pa na klanove- dakle, vrste (ivotinja) ''nisu bioloki entitet'', nego ''pojmovni alat''. Niti domoroci vjeruju da su im preci bili ivotinje: to je za njih simbolika, ''pojmovni alat''. Sustav je napravljen ''pomou ivotinja, a ne od samih ivotinja''- prirodni elementi ''predstavljaju neka opa svojstva'' - vrsta je srednji klasifikator. On se moe iriti prema gore (elementi, kategorije, brojevi - poopavanje) ili prema dolje (vlastita imena - specijalizacija). I u jednom i u drugom sluaju nastaje mrea- dakle: poruka se kodira (bilo u kategorijama, vrstama, elementima...) i prenosi se pomou ''vie sintaktikih postupaka: amblema, ponaanja, zabrana'', unutar cjeline- moglo bi se i ''klasificirati klasifikacije'', da se vidi gdje se kako dijeli i koliko kategorija ima, no to bio bio ''golem'' posao- naravno, domorodaka klasifikacija ne obuhvaa sve vrste, ali ini konzistentu cjelinu bez rupa (koja itekako dobro slui kao sustav komunikacije). - moe li se posumnjati u to da je ova cjelina zaista sustavna? Ili nije, zbog toga to je preputena ''arbitrarnosti i sluajnosti''? Naravno da jest sluajno, jer svaki sustav je preputen nepredvidljivom dijakronijskom slijedu dogaaja, zbog samih ljudi (koji doivljavaju ratove, nemire, epidemije)- ''to vie priamo o konkretnim grupama, vea je koliina arbitrarnosti''. U sustav i u determiniranu strukturu uvijek se gomilaju dogaaji, koji ih mijenjaju (dakle, iracionalno je oekivati potpunu sustavnost. Tog ni u Europi i SAD-u nema)- za Saussuera, jezik ide od arbitrarnosti do motiviranosti (sustavnosti). Ali sustavi idu od motiviranosti (sustavnosti) do arbitrarnosti. Ako se struktura i dovede ''do kaosa'', poet e se stvarati nova motivacija (struktura). Nikad se ne vrati do poetne strukture, ali postoji ta tendencija. Struktura tako ima poetak i kraj: isprva je kompaktna, logina i ''inteligibilna'', no kasnije se grana i poveava se arbitrarnost u njoj. Kasnije dolazi do ''inercije, logike ravnodunosti''. I tako struktura ustvari opstaje (prema tome, ne moe se rei da je struktura 'primitavaca' sluajna, ili da je manjkava u odnosu na nau)

6. POGLAVLJE - UNIVERZALIZACIJA I PARTIKULARIZACIJA- dakle, sustav se mijenja kroz povijest pomou ''dinaminog procesa'', i to nije nikakvo proturjeje. ''Logika cijelog sustava ne poklapa se nuno s lokalnim logikama'': sustav omoguuje lokalne promjene sebe sama, pomou pravila transformacije- ''opa aktivnost usustavljivanja'' (dakle, to slaganje strukture svojstveno svima) ne potjee samo od totemske klasifikacije. Dakle, sistematizacija nije plod totemizma. (oito, ona je opa, imanentna mnogim drutvima i kulturama). Totemizam se precjenjuje, iako je vrsta jako dobro sredstvo za klasifikaciju .- pomou tako dobrog (neiscrpnog?) sredstva klasifikacije kao to je vrsta, klasifikacija ''moe izai izvan svojih okvira'': univerzalizacijom (''proirivanje na podruja izvan prvobitnog skupa'' - npr. stvaranje apstraktnih kategorija) ili partikularizacijom (''proirivanje na podruje izvan prirodnih granica, tj. individuacijom'' - npr. davanje vlastitih imena)- klasifikacijski sustav se proiruje i prostorno-geografski. Kako se ''geografski okvir'' (nekog plemena) iri, tako se i popunjava - iako su esto totemske grupe zatvorene prema svijetu, ''totemske klasifikacije imaju zadau promicati pojam ovjeanstva bez granica'' - totemska univerzalizacija- dakle, sustav se moe proiriti. No, moe se i suziti, i tako praktiki izai iz klasifikacije (kad se vie ne svrstava u kategorije, nego se daju vlastita imena) - individuacija. Na taj nain, kad se npr. djeci daju imena vukova, jelena ili kornjaa, drutveno ih se priprema na ulogu, oekivano ponaanje. Davanje imena ima psiholoki i drutveni utjecaj na lana zajednice (sada jo dijete)- imamo s jedne strane kolektivna bia, a s druge individualna (koja su ''imenovana samo zato to nisu mogla biti oznaena'', Gardiner)- vlastita imena nisu obian dio klasifikacijskog sustava. No, i ona ine tu cjelinu, i imaju svoje znaenje unutar tog sustava. esto su vlastita imena vezana uz totemska imena. I ona se mogu uopiti, tako da doseu apstraktne kategorije. ''Vlastito ime se dobilo ralanjivanjem vrste''. No, esto i nije tako: imena negdje nemaju veze sa ivotinjama- imena se esto daju prije roenja, s obzirom na okolnosti: nije da ''slobodan pojedinac bira ime za slobodnog pojedinca'', nego su imena determinirana. Tu ime slui za ''identificiranje sebe preko drugoga'' (oca, majke, totema ili ivotinje). Ono nije u punom smislu vlastito- s jedne strane, ime treba pripadati nekoj ogranienoj klasi imena (unutar kojih su Tristan, Marko, Vlatko, Lovre, Dora, Glorija itd. Neka udnija, neka uobiajena, ali u svakom sluaju da se dijete ne zove Govno ili Puiwefhiuvc) S druge strane, ime opet mora biti donekle originalno (ako u svojoj ulici ima 18 Ivana, da ne nazove dijete Ivan). Dakle, i univerzalno i partikularno - 'primitivci' daju imena a) po totemima; b) po oekivanoj drutvenoj ulozi; c) kombinacijom ta dva. Forma biranja imena svugdje je ista- takoer, postoje utjelovljena (koje pripadaju samo jednoj osobi) i neutjelovljena (nosi ih mnogo pojedinaca istovremeno) imena (oba postoje u zapadnoj tradiciji, a u 'primitivaca', ini mi se, samo ''utjelovljena'', iako su nastajala po principu 'dvoimenog nazivlja', ili troimenog. Oito, to da je neko ime utjelovljeno, ne znai da je potpuno individualistiki motivirano)- ista imena su mnogo manje vjerojatna u takvim 'domorodakim' kombinacijama nego u europskim (mada i europska imena poivaju na prezimenu kao klasi, i onda osobnom imenu kao pojedinanom. No, opet to osobno ime pripada klasi istih osobnih imena, kao to je npr. uobiajeno John)

7. POGLAVLJE - POJEDINAC KAO VRSTA- oito, sustav imenovanja esto ''izraava odnos prema nekom drugom'' (klanu, rodbini, roditeljima). Postoji ime koje pokazuje vlastitost, i postoji ime koje oznaava klasu (ime oca ili sl., kod nas prezime). No, izmeu njih postoji mogunost transformacije- prezime (patronim) je u Europi ''klasifikator obitelji''- tri zakljuka: a) vlastita imena su dio grupe svih naziva (dakle, ''strukturno povezani''); b) vlastita imena su ak podreena u cijelom logiko-jezinom sustavu ('primitivaca'. Ali, da li i u Europljana?); c) ''sustavi postupaju s individuacijom kao s klasifikacijom (dakle, pojedinanosti se uvijek uvrtaju/klasificiraju negdje u sustav) riskiraju da, s primanjem novih lanova, narue strukturu sistema''. No, uvijek se nau (razna) rjeenja da se individue stavi u neku od klasa tog sustava, a da se struktura odri (opet, ponavljam: Europljani deduciraju, 'primitivci' induciraju)- na sve te naine imenovanja (neke kulture, kao Europljani, zadravaju i uvaju svoja imena; neke druge kulture, kao Aboridini, zabranjuju upotrebu jednog imena nakon smrti, dakle unitavaju imena), pa i na drugim primjerima, pokazuje se da su klasifikacijski sustavi konani i nepromjenjivi (po formi, ne po sadraju). Odnosi unutar struktura su ravnopravni- kao to se pokazalo, imena u domorodakim strukturama se pojavljuju ''kao uopeni nazivi ili sa sklonou uopivanja''. U tome su imena pojedinaca slina vrstama!- ''veza izmeu vlastitog imena i vrste nije sluajna''. Ljudi se najee usporeuju s - pticama. ini se kao da su ptice ''neko drugo drutvo, zbog potpune odvojenosti od ljudi''. Zato se lake personificiraju. L.-S. povlai paralelu izmeu ljudskih pojedinaca izraenih kao, imenom, vrsta i ivotinja koje personificiramo. To je imanentno i Zapadnjacima i 'primtivcima'. Metafore i metonimije su takoer sline u 'nas' i 'njih'; mogu se transform. - oito ima slinosti izmeu 'naih' i 'primitivnih' obiaja (davanje imena je samo jedan sluaj). ''Ne proizlazi li etnografska radoznalnost iz oduevljenja obiajima 'primitivnih', koja skrivaju velike slinosti s naima?''- prema tome, i 'nai' i 'njihovi' obiaji su nain na koji odreena kultura ''razlae stvarnost''. Ne postoji temeljna razlika- Levi-Strauss ne prihvaa Durkheimovu tezu o ''drutvenom porijeklu logike misli''. ''Sustav kategorija nije samo posljedica drutvene strukture'', nego i sustav kategorija i drutvena struktura, ''uz lokalne i povijesne modalitete'', izraavaju odnos izmeu ovjeka i svijeta (dakle, u svim kulturama)- Levi-Strauss, prema tome, smatra da se razliite kulture mogu usporediti s istim cvijetom koje raste na razliitim mjestima: razlika izmeu ljudskih drutava i kultura je samo relativna, u relaciji s lokalnim i povijesnim momentom. I u Europi postoji ''totemizam'', samo to se ''totemizam ovdje humanizirao'' (tj. ljudi su nam totemi, a ne ivotinje). ak i posve ''utjelovljena'', posve jedinstvena imena - pripadaju nekoj klasi. Oni koji unutar neke kulture daju imena, ''znaju to rade'', imaju svoju logiku prilikom klasificiranja. Uvijek postoji logika kod klasificiranja, opeljudska logika- imena su, dakle, donji dio sustava, najnia toka klasifikacije (ali ipak u tu klasifikaciju spadaju). Ispod vlastitih imena, u logiko-jezinom sustavu, nalazi se samo pokazivanje

8. POGLAVLJE - PRONAENO VRIJEME- svi postupci (logiki, jezini; klasifikacija i sistematizacija) kod dosad opisanih 'primitivnih' naroda imaju ''sustavno obiljeje odnosa koji ih spajaju''. Ti sustavi ''imaju dvije odlike: unutarnju koherentnost i neogranienu sposobnost proirivanja''- ''jedna os nosi strukturu: povezuje ope i posebno, konretno i apstraktno''. Po toj osi, klasifikacija se moe kretati (obino u parovima oprenosti), ali sustav nikad ''ne doivi neuspjeh''. Dakle, sustav moe ii prema veoj openitosti, ili prema veoj individualnosti, ali nikad ne prestaje biti sustav (ak ni vlastita imena ga ne rue) - tako se sustavi mogu primijeniti, ako su prvobitno nastali u manjih grupa, i na vee grupe: mogu se proiriti s plemena na naciju, npr. U svakom sluaju, organizacija ostaje, iako su ''etnolozi pokuavali taj sustav razbiti na institucije, od kojih bi totemizam bio najjaa''. Comte je shvatio ''ekonominost i domet klasifikacijskog sustava''. Klasifikacija je za njega ''jedinstvo metode'' i ''homogenost doktrine''- divlja misao, tvrdi Levi-Strauss, nije ''misao divljaka'', nego ''nepripitomljena misao, jo-ne-kultivirana misao''. To da je ova druga kultivirana (kultivirano = obraeno) misao proizlazi iz lokalnih i povijesnih uvjeta (znai, razliito mjesto i razliito vrijeme; naprosto drukija ukupna situacija). Divlja i pitoma misao mogu koegzistirati (jer imaju istu podlogu!). Postoji ''barem jo jedno mjesto gdje je divlja misao zatiena - umjetnost''. Takoer, u drutvu na nekim mjestima jo postoji divlja misao.- ono posebno kod divlje misli jest to ona pokuava biti ''i analitika (vidi se neka vrst elje za filozofiranjem) i sintetika istovremeno''- za Comtea, sav intelektualni napredak proizlazi iz teoloke filozofije, tj. iz ovjekova poistovjeivanja sa silama prirode koje ne moe objasniti (magijskog) - tako je krenula i antika misao, i tako kree (ili je jo uvijek tamo) 'primitivna' misao; tu Levi-Strauss pronalazi zajedniki temelj divlje i pitome misli- religija = ''humanizacija prirodnih zakona (antropomorfizam prirode)''; magija = ''naturalizacija ljudskih akcija (fiziomorfizam ovjeka)'' - one su uvijek sadrane jedna u drugoj, sa obje svoje komponente (humanizacija i naturalizacija)- promatranje konkretnoga ima svoj kraj u simbolici: kao to mi prvo ne promatramo sugovornikove simbole da bismo ih kasnije tumaili (nego istovremeno promatramo i tumaimo), tako i 'primitivci' ne razlikuju promatranje od tumaenja- klasifikacijski sustavi su sustavi znaenja: jedno znaenje se ne moe pripisati drugom simbolu; ima razlikovnu funkciju- totemizam: temeljen na podudarnosti: podudarnosti izmeu niza prirodnih vrsta i niza drutvenih grupa (u parovima); prinoenje rtve: temelji se ne na slinosti, nego na 'napretku' po osi od ovjeka do boanstva- totemske klasifikacije, dakle, ''imaju dvostruko objektivan temelj: prirodne vrste uistinu postoje, i drutveni elementi uistinu postoje''. Totemizam je strukturna homologija izmeu prirode i drutva; po svemu objektivniji od obreda rtvovanja (totemizam ni ne priznaje boanstva); totemizam je tumaenje, obred je 'djelovanje', totemizam je stvaran, obred je laan. Klasifikacijski sustavi, kojima je cilj dati znaenje (to je cilj i totemizma!), su objektivni, za razliku od obreda- ''totemske institucije'' svugdje se grade na podudarnosti prirodnog i drutvenog niza, i to je metaforika podudarnost; te ''totemske'' institucije nude puno vie od mitova. Svi mitovi takoer su slini; no, mitovi su siromani, i sadanji sustav se ne moe mitologizirati, zbog dijakronije (mitovi pripadaju sinkroniji u prolosti)- no, totemizam ne prethodi egzogamiji, ili drugim obiajima. On ide paralelno s obiajima, kao tumaenje stvarnosti, a ne kao njihov uvjet- drugi klasifikacijski sustavi su a) zamiljeni (mitovi) ili b) provoeni (obredi), a samo je c) provoen (totemizam)- klasifikacijski sustavi su ''u antipatiji'' s povijeu (kao sinkronija s dijakronijom). ''Povijest je podreena sustavu'', u totemskim drutvima. Evolucionizam je neto posve drugaije- stoga, postoje ''hladna'' i ''topla'' drutva: prva pokuavaju onemoguiti (preko svojih institucija) svaki utjecaj povijesti na njihovu strukturu, druga ukljuuju povijest u svoj razvoj (prva su oito konzervativna, ak u historijskom smislu; ali i druga mogu itekako biti konzervativna). Cilj ''hladnih'' nije zaustaviti povijesna dogaanja, nego imati ih cikliki; ''topli'' pak imaju povijest kao pravac. Oito je da su 'primitivci' hladna drutva, a Europljani topla (nisam uope u to toliko uvjeren; ali, itekako dobar materijal za raspravu o konzervativizmu, ne samo politikom, nego i povijesnom!) - 'primitivci' pokuavaju potpuno zadrati strukturu postojeeg drutva; njima je sve u tradiciji (to je upravo i karakteristika konzervativnih Zapadnjaka; status quo na temelju tradicije; sreom, na Zapadu postoje ideje povijesnog napretka)- no, divlja misao uspijeva pomiriti sinkroniju i dijakroniju, uspijeva pomiriti sadanjost i nepromjenjivost tradicije (ako je zaista tako, onda su Levi-Strauss i drugi etnolozi/ antropolozi, uspjeli dokazati da ovjek nije, u temelju, bie napretka, nego samo ako PRIPITOMI MISAO!), odrava tradicionalne institucije: 'primitivci' odravaju mogunost prijelaza iz sadanjosti u prolost; oni znaju u sadanjosti materijalizirati prolost (ne bih se kladio da to ne rade i Zapadnjaci!) - i 'primitivci' imaju svoje ''arhivske dokumente'' koji uvaju povijest, ''daju joj fiziko postojanje''. U divljoj misli je sadrana ''ista povijest''. Sve to je jako slino nacionalizmu Europljana zasnovanom na povijesnom sjeanju- i to njihovo povijesno sjeanje je pridonijelo ''gradnji simbolikih sustava''; prema tome, ''jako su dobro znali ukljuiti iracionalno u izgradnju racionalnog''. ''Klasifikacijski sustavi omoguuju ukljuivanje povijesti''

9. POGLAVLJE - POVIJEST I DIJALEKTIKA- Levi-Strauss ovdje otvara raspravu s Sartreom. Koliko divlja misao moe biti dijalektika? L.-S. tvrdi: divlja misao je obuhvatnija od ''onoga to Sartre priznaje dijalektikom umu''. Ona ima shematizam i serijalnost (periodinost, u nizu). Po Levi-Straussu, divlja misao potencijalno obuhvaa sve ljudsko, a to je ''dijalektiki princip''- no, L.-S. drukije gleda na dijalektiki um nego Sartre, koji se dvoumi: da li analitiki i dijalektiki um posve suprotstaviti, ili su oni komplementarni? (a otkud L.-S.-u da ne moe oboje? Ima osobnih razmirica sa Sartreom pa ih projicira ovdje) A sam Sartre se koristi analitikim umom - ''definira, pravi razlike, svrstava i suprotstavlja''- L.-S. se dosta zalijee u ocjenama, ini mi se: zbog netrpeljivosti prema Sartreu- L.-S. kae da i njegov i Sartreov pogled na dijalektiku polaze od Marxa, ali imaju razliit put. L.-S. misli da je opreka izmeu analitikog i dijalektikog uma samo relativna. Analitiki i dij. um se potpomau, analitiki um vri stalne napore da objasni jezik, drutvo i misao. I analitiki um je dijalektiki, oni nisu razliiti- dijalektiki um je ono vie u anal. umu; ono to pretvara ljudsko u neljudsko- L.-S. eli doi do onog nepromjenjivog u ljudskoj prirodi, i to zato trai na najneoekivanijim mjestima. Takva etnografija postavlja novu zamisao o ljudskoj prirodi (reducirajui nae stare zamisli o istoj). Tako se redukcijom dolazi do novih spoznaja (ali redukcija ne znai pojednostavljivanje!)- za razliku od Sartreova pogleda, Levi-Strauss ne prihvaa suprotstavljanje ovjeka ovjeku ili ovjeka svijetu (ne prihvaa dijalektiku antitezu). Sartre, kao pravi europski dijalektiar, smatra da postoje povijesni i ne-povijesni narodi (po starom principu idiotske (doslovno idiotske, na-sebe(Europu)-koncentrirane) dijalektike)- Sartre, to mu u usta stavlja Levi-Strauss, razlikuje i pravu dijalektiku (dijalektiku povijesnih drutava) od neprave dijalektike (dijalektike primitivnih drutava, koja se cikliki ponavlja; slinija biologiji nego povijesti!)- svako od ''desetaka ili stotina tisua ljudskih drutava'' mislilo je za sebe da je svjetskopovijesno. No, sve to je ''egocentrino'', ali i naivno, misli Levi-Strauss. Ukratko, Levi-Strauss ne priznaje povijesni primat zapadne civilizacije. Istina o ovjeku je ''u sustavu razliitih i slinih svojstava'', a ne da jedno drutvo ima ekskluzivno pravo na istinu. Sartreova razlika 'civilizirano'-'primitivno' je suprotstavljanje 'ja'-'drugi'- i Sartre se koristi divljom milju. ''To ne bi nita loije formulirao melanezijski divljak''- ono to zamjera Sartreu - europocentrinost, 'povijesna' drutva - L.-S. bi trebao zamjeriti Marxu. Al jebiga, kad se nije s Marxom zakaio- jo Sartreova dijalektika moe proi kod etnologa kad se radi o Europi. No, Sartre pokuava objasniti ''kako ive i misle lanovi egzotinih drutava'' (to se slaem da je puno kompetentniji L.-S. nego Sartre). Sartre tu opet pristupa dijalektiki. Smatra da 'divljaci' ne mogu imati nikakva sloena znanja, ne moe analizirati i dokazivati - s obzirom da L.-S. dokazuje da je um domorodaca analitiki (a dijalektiki um je ''analitiki um u pokretu''), pa je prema tome on i dijalektiki - L.-S. se slae s dijalektikim umom, ali dri i da tu ulogu igra analitiki um, koji je imanentan svim kulturama. To ga razlikuje od Sartrea, koji je, po L.-S., ''u zabludi''- Levi-Strauss misli da je jezik taj koji je uvjet za svaku analitiku i dijalektiku. Od jezika kree tenja svakog ovjeka kao ''dijelektikog bia'' k ''totalizaciji''. Bez jezika nema ni analitike ni dijalektike- L.-S. kritizira zapadnjako gledanje na povijest kao na tvorevinu iskljuivo zapadne civilizacije - usporeuje to s 'primitivnim' gledanjem na prolost kao na majku svega. Sartreova povijest je ekvivalentna 'primitivnom' mitu- npr. to da je Francuska revolucija bila granica izmeu dva otro suprotstavljena sustava, je mit (to je slino razlikovanju uzroka i povoda; Fr. rev. je ekvivalent povodu). ''Da smo ranije ivjeli, bili bismo isto tako pristae fronde kao to smo sad Fr. rev.'', kae L.-S. Time pokazuje relativnost povijesti: ako je neto previe vremenski udaljeno od nas, ''to vie ne moemo interiorizirati (prihvatiti kao svoje, internalizirati; op.) - povijest, dakle, nije neto mistino; povijesti se pridaje preveliko znaenje, dok je ona ustvari slina etnologiji: ''povijest prikazuje ljudska drutva u vremenu, etnografija u prostoru''. No, filozofi zanemaruju prostor i previe cijene vrijeme (oni je gledaju dvodimenzionalno, a ne trodimenzionalno!) - oni (Sartre i takvi) misle da dijakronija daje veu vrijednost ljudskosti. To je njima logino, jer im se povijest ini kao kontinuitet, a kulturna razbacanost koju prouavaju etnolozi kao diskontinuitet. Samo kontinuitetom, je li, ovjek moe doi do svog punog ostvarenja.- no, stvar s povijeu je u tome to i ona mora birati, ne moe obuhvatiti puni kontinuitet, mora razluiti injenice koje e uzeti od onih koje nee (inae bi povijest ''bila kaos''). Prema tome, i povijest je diskontinuitet. Nuno je parcijalna, nikad cjelovita- dakle, Francuska revolucija (kakvu je mi poznajemo) definitivno je mit- kod po kojem povjesniari rade nisu datumi (jer sami po sebi nita ne govore), nego klase datuma (unutar klase svaki datum u odnosu na drugi ima smisao). Kao prirodni prema iracionalnim brojevima, tako su datumi iz jedne klase iracionalni prema datumima iz druge klase. ''Dogaaji koji imaju znaenje za jedan kod, za drugi nemaju''. L.-S. tvrdi da su to antinomije povijesti, i da se iz njih moe izii tako da se ''prizna kako je povijest metoda kojoj ne odgovara neki poseban predmet (neka odreena civilizacija)''. - prema tome, povijest nije povlatena u odnosu na druge vrste spoznaje. No, zato ona ''ne cvjeta u divljoj misli'' (iako joj je u neku ruku kompatibilna: divlja misao takoer priznaje primat prolosti kroz mit)? Zato to je divlja misao ''izvanvremenska'' (''eli obuhvatiti svijet i kao sinkroniju i kao dijakroniju''). Ona se od pitome misli razlikuje time to ima diskontinuitet (ve u tome to dijeli stvari u parove oprenosti), dok pitoma misao trai kontinuitet (koja trai spajanje stvari, a ne razdvajanje; trai cjelopovijesnu sintezu)- nama nisu neshvatljivi obiaji 'primitivaca'; nama su samo neshvatljivi uvjeti u kojima se ti obiaji odvijaju! Nama se ini da su nai obiaji dio vrlo shvatljivog konteksta (tj. smatramo da nai obiaji nisu praznovjerni)- naprosto je drukije shvaanje meu kulturama: za domoroce je forma neodvojiva od sadraja, za nas nije. Njihov jezik je ''ogranienog rjenika''- mnogi se slau da se ''svijet 'primitivnih' sastoji prvenstveno od poruka''. No, isto tako smatraju da je osnovna razlika izmeu 'njih' i 'nas' ''mentalna i tehnoloka inferiornost''. Otkrilo se, meutim, da i svijet znakova (ne samo apstraktnih pojmova) moe prikazati apsolut, cjelovitost svijeta- takoer, smatralo se da je naa misao logika, a 'primitivna' predlogika. No, pokazalo se da su one u jednakoj mjeri logike, i da su jednako razumske- smatralo se da 'njihove' poruke imaju veze s prirodom, a 'nae' s razumom; ali, pokazalo se da je svaka informacija dio svijeta prirode- dvije su vrste znanja: A) teorija osjetilnog, koja nam je pomogla da zadovoljimo osnovne potrebe (znanje kako) i B) teorija pojmljivog, koja je rodila suvremenu znanost (znanje da). Oni se ukrtaju (divlja i pitoma misao)