Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen tijekom Rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine. Obnovljen je nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. srpnja 2004. godine.

Most je naručio osmanski sultan Sulejman Veličanstveni 1557. godine kako bi zamijenio stari drveni viseći most koji se pokazao nestabilnim. Izgradnja je započela iste godine i trajala je devet godina, što se može pročitati iz natpisa na mostu koji za godinu završetka navodi 974. godinu po islamskom kalendaru (oko 1567.).

Malo je zvaničnih podataka o njegovoj gradnji i sačuvane su samo legende o graditelju Hajrudinu, učeniku velikog turskog arhitekta Sinana. On je navodno pod prijetnjom smrću, u slučaju neuspjeha, morao izgraditi ovaj most. Prema legendi, arhitekt se spremao za svoj pogreb na dan skidanja drvene konstrukcije.

STARI MOST

Rimski most nalazi se na rijeci Bosni nedaleko od Ilidže na starom danas napuštenom putu, a odmah do magistrale koja vodi prema Blažuju. Rimski most je jedan od četiri stara kamena mosta na području Grada koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i Kozija ćuprija. Most se može vidjeti ako se vozi magistralnom cestom od Blažuja prema Ilidži. Nalazi se odmah pored puta, s desne strane.

Godine 1530. ovim krajevima je prolazio čuveni putopisac Benedikt Kuripešić i nije zabilježio ništa o ovom mostu. Međutim 20 godina kasnije Katarin Zeno piše o ovom mostu, i govori da je to kameni most sa sedam lukova na rijeci Bosni. Znači da je izgrađen poslije 1530. a prije 1550. godine. Ne zna se ništa o tome ko je naredio gradnju mosta niti ko ga je zidao. Most je obnavljan već polovinom 16. vijeka i moguće da je njegov obnovitelj bio veliki vezir Rustem-paša Hrvat, koji je sagradio i jedan most na Željeznici. Spominje se i da je obnovitelj mogao biti Gazi Ali-paša.

RIMSKI MOST

Stećak je uobičajeni naziv za kameni nadgrobni spomenik iz srednjeg vijeka na širem području Bosne i Hercegovine, sjeverozapadnim dijelovima Crne Gore, zapadnim dijelovima Srbije i južnim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Dalmaciji. Sinonimi za stećak su i nazivi bilig (bilizi), kami (kamenovi), mramor (mramorovi) i drugi. Karakteriše historiju srednjovjekovne bosanske države i njenih susjednih krajeva. Na području današnje Bosne i Hercegovine očuvano je preko 66.000 stećaka, u Srbiji i Crnoj Gori oko 5000, a u Dalmaciji oko 4000.[potreban citat] Njih 95% je u katastrofalnom stanju i neopohodna im je hitna zaštita.

Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše podataka za historičare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka. Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka, a i različitim vjerskim pripadnostima. Time je opravdana postavka o stećcima kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne.

STEĆCI

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu je najstarija muzejska institucija u Bosni i Hercegovini, osnovana 1888. godine, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. U početku je bio smješten u neuslovnim prostorijama, da bi regulacionim planom iz 1909. godine načinjena skica muzeja i predviđena njegova izgradnja u središnjem dijelu grada Sarajeva, na današnjem Trgu Bosne i Hercegovine. Arhitekt Karlo Paržik je uradio projekt za zgradu muzeja, koja se sastoji od četiri zasebna paviljona, međusobno povezana terasama, sa unutrašnjim atrijem gdje je smještena botanička bašta. Zgrada je rađena u neorenesansnom stilu. Interesantno je da je to jedina zgrada muzeja u jugoistočnoj Evropi koja je namjenski građena za tu svrhu.

Muzej je teško oštećen u toku posljednjih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995, a tadašnji direktor, Dr. Rizo Sijarić je poginuo prilikom granatiranja muzeja u decembru 1993.

Iako je problem nepotpunog i neblagovremenog finasiranja bio evidentan kroz poslijeratne godine operacije muzeja, 13. oktobra 2004. muzej je zvanično zatvoren

ZEMALJSKI

MUZEJ

za javnost na neodređeno vrijeme zbog nedostatka finansijskih sredstava za njegovo normalno funkcioniranje. Poslije ovog zatvaranja, muzej je bio ponovno otvoren za javnost, sve do 4. oktobra 2012. g.

Sebilj ili Sebil je arapska riječ u značenju "put", ali kao termin označava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdžija

tasom zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao žedne.

Sebilj na Baščaršiji je jedini objekat te vrste u Sarajevu, izgrađen 1891. godine, po nacrtu češkog arhitekte Aleksandra Viteka. Sebilj, kojeg je podigao 1754. godine

bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica, izgorio je u požaru 1852. godine, a nalazio se nešto niže od današnjeg.

SEBILJ

Gradska vijećnica se nalazi u Sarajevu nedaleko od Baščaršije na Mustaj-pašinom mejdanu i predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat iz austrougarskog perioda građen u pseudo-maurskom stilu. U ovom stilu rađena je većina objekata što ih je u Sarajevu ostavila austrougarska vlast, a sinonim je za austrougarski period u Bosni i Hercegovini i zaštitni znak tog vremena. Prvi projekat je uradio Karlo Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru Benjaminu Kalaju, izrada novog je povjerena Alexandru Witteku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je Witek navodno, upravo zbog ovog projekta (nedovoljnog osvjetljenja u glavnoj auli zgrade), umno obolio i izvršio samoubistvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Uporedo sa izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Objekat gradske vijećnice zvanično je predat na upotrebu

Gradska vijećnica Sarajevo

1896. godine. Nakon što je obnovljena, Vijećnica je ponovo otvorena 9. maja 2014. godine.

Most Mehmed-paše Sokolovića (Stari most u Višegradu) nalazi se u gradu Višegradu blizu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. vijeka u Bosni i Hercegovini. Most Mehmed-paše Sokolovića je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine (tzv. "Carigradska džada"). Izgradnja mosta povjerena je najvećem turskom graditelju, Kodža Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najvećih arhitekata svijeta. Zadužbina je Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira trojice sultana ( 1565.-1579. godine ) – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III.

Za ovaj most se zna da je popravljan oko 1664. godine, zatim 1875., 1911. i 1939 te 1940. godine. Pri povlačenju Austrijanaca iz Višegrada 1914. godine, razoreno je jedno okno, a slijedeće godine srpska vojska prilikom napuštanja Višegrada je razorila još jedno. Takvo stanje mosta se zadržalo do 1939. godine kada je doveden u ispravno stanje. Od 1915. do 1939. godine na porušenom dijelu mosta stajala je

Most u Višegrad

u

željezna konstrukcija preko koje se odvijao saobraćaj. Prilikom povlačenja Nijemaca u oktobru 1943. godine i taj je dio razoren.

Husein-kapetan Gradaščević (1802. - 17. august, 1834.), poznatiji kao Zmaj od Bosne, general je koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu. Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima Carstva. Kad je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murat-kapetana 1821 godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni.

1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. 18. jula iste godine, Gradaščević savladava vojsku pod

Kula Husein-kapetana Gradaščevića

zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.