KRITIKA ZATVORA

Izbor tekstova

a šta`š2015.

SADRŽAJ:

Emma GoldmanZatvori: Društveni zločin i neuspjeh (str. 5)Zatvor u kojem živimo (str. 25)AnarhistiZašto smo protiv zatvora, protiv svih zatvora? (str. 33)Federico BuonoU ćelijama Otkupljenja (str. 38)Nikos RomanosŠtrajk glađu (str. 46)POZIV NA DAN MEĐUNARODNE SOLIDARNE AKTIVNOSTI (str. 54)Zidanje kontrole i separacije (str. 68)George OrwellCrtice o nacionalizmu (str. 77)

5

EMMA GOLDMAN

Zatvori: Društveni zločin i neuspjeh

Godine 1849. Fjodor Dostojevski napisao je na zidu svoje zatvorske ćelije sljedeću priču Svećenik i vrag:

“‘Čuj, ti mali debeli oče!’ reče vrag svećeniku. ‘Što te natjera da tako lažeš tom jadnom, zavede-nom puku? Kakve si to paklene muke opisao? Zar ne znaš da oni već prolaze kroz paklene muke u svojem zemaljskom životu? Zar ne znaš da ste ti i državne vlasti moji predstavnici na zemlji? Ti si taj koji im nanosiš bol pakla kojim im prijetiš. Zar ne znaš to? Dobro, pođi onda sa mnom.!’

Vrag zgrabi svećenika za ovratnik, podigne ga visoko u zrak, i odnese ga u tvornicu, u ljevaoni-cu željeza. Ondje je vidio radnike kako trče i žure se gore-dolje i kinje se na žarkoj vrućini. Uskoro gust, težak zrak i vrućina postadoše za svećenika nepodnošljivi. Sa suzama u očima on se obrati vra-gu: ‘Pusti me! Pusti me iz tog pakla!’

‘O, moj dragi prijatelju, moram ti pokazati još mnoga mjesta.’ Vrag ga ponovno zgrabi i odvuče na seosko gazdinstvo. Ondje je gledao seljake kako mlate žito. Prašina i vrućina su nepodnošljive. Nad-glednik nosi bič i nemilosrdno bičem udara svakog

6

od njih tko padne na tlo iscrpljen od teškog rada ili od gladi.

Zatim odvodi svećenika u kolibe gdje neki rad-nici žive sa svojim obiteljima – prljave, hladne, zadimljene, smrdljive rupe. Vrag se ceri. Pokazuje siromaštvo i tegobe tog života.

‘Pa, nije li to dovoljno?’ pita on. I čini se da se čak i on, vrag, sažalio nad ljudima. Pobožni slu-ga božji to ne može podnijeti. Uzdignutih ruku on moli: ‘Pusti me odavde. Da, da! To je pakao na ze-mlji!’

‘E, pa onda znaš. A ipak im i dalje obećaješ pa-kao. Mučiš ih, kinjiš do smrti duhovno, a oni su već tijelom mrtvi! Dođi! Pokazat ću ti još jedan pakao – još jedan, najgori.’

Odveo ga je do zatvora i pokazao mu tamni-cu, smrdljivu, u kojoj je mnogo ljudskih tjelesa, nezdravih i bez snage, leže na podu, pokriveni na-metnicima što proždiru njihova jadna, gola, iscr-pljena tijela.

‘Skini svoju svilenu odjeću’, reče vrag svećeni-ku, ‘stavi na svoje gležnjeve teške lance kakve ovi nesretnici nose; lezi na hladan i prljav pod – i onda im govori o paklu koji ih tek čeka!’

‘Ne, ne!’, odvrati svećenik, ‘ne mogu niti zami-sliti nešto tako strašno. Preklinjem te, odvedi me odavde!’

7

‘Da, to je pakao. Nema goreg pakla od ovoga. Nisi li to znao? Zar nisi znao da su ti muškarci i te žene koje ti plašiš slikom pakla kad umru – zar nisi znao da su oni već u paklu, i prije nego što umru?’”

To je napisano prije pedeset godina u mračnoj Rusiji, na zidu jednog od najstrašnijih zatvora. A ipak tko može zanijekati da se isto ne može primi-jeniti i na sadašnjicu, čak i na američke zatvore?

Bez obzira na sve naše reforme kojima se di-čimo, na naše velike društvene promjene i na naša dalekosežna otkrića, ljudska bića i dalje šalju u naj-gori pakao, u kojemu ih zlostavljaju, ponižavaju, muče, da bi se društvo moglo “zaštititi” od vlastitih sablasti.

Zatvor, društvena zaštita? Kakav je monstruo-zan um uopće mogao takvo što izmisliti? To je isto kao da kažemo da se zdravlje može promicati šire-njem zaraze.

Nakon osamnaest mjeseci užasa u engleskom zatvoru, Oscar Wilde je podario svijetu svoje veli-ko remekdjelo, Baladu o tamnici u Readingu:

Svaki čin ružan ko korov kužan U ozračju tom cvati; Sve ono što je u Čovjeku dobro Gubi se tu i strati, Blijeda Tjeskoba čuva dver tešku, A Stražar Očaj je prati.[1]

8

Društvo ide dalje, čini besmrtnim taj kužni zrak i ne shvaća da iz njega mogu proisteći samo pogub-ne posljedice.

Trenutačno trošimo tri milijuna i petsto tisu-ća dolara na dan, milijardu i devedeset pet tisu-ća dolara na godinu, za održavanje zatvora i to u demokratskoj zemlji – što je suma velika gotovo kao prihod od žita koji se procjenjuje na sedam-stopedeset milijuna dolara, ili proizvedenu količinu uglja procijenjenu na tristopedeset milijuna dolara. Profesor Bushnell iz Washingtona procjenjuje da zatvori koštaju šest milijardi na godinu, a dr. G. Frank Lydston, uvaženi američki autor koji se bavi zločinima, pak kao prihvatljivu brojku navodi pet milijardi dolara godišnje. Takvo nečuveno trošenje da bi se golema vojska ljudskih bića držala u kave-zu poput životinja![2]

A ipak zločin je u porastu. Tako znamo da je danas u Americi četiri i pol puta više počinjenih zločina na milijun stanovnika nego prije dvadeset godina.

Najstrašniji je aspekt cijele priče da je naš na-cionalni zločin ubojstvo, ne krađa, pronevjera, ili silovanje kao na Jugu. London je pet puta veći od Chicaga, no ipak stotinu i osamnaest se ubojstava dogodi na godinu u Chicagu, za razliku od dvadeset u Londonu. Ali nije Chicago vodeći grad po zloči-nima, jer tek je sedmi na popisu, na kojemu vode

9

južni gradovi te San Francisco i Los Angeles. Kad je stanje stvari tako strašno, čini se smiješno nakla-pati o tome kako zatvori štite društvo.

Prosječni um sporo shvaća istinu, ali kad se naj-potpunije organizirana, centralizirana institucija, koju se održava prekomjernim nacionalnim izda-cima, pokaže potpunim društvenim neuspjehom, i najgluplji um mora dovesti u pitanje njezino pravo da postoji. Prošlo je vrijeme kad smo mogli biti za-dovoljni našim društvenim tkivom uglavnom zato što je “određeno božanskim pravom” ili dostojan-stvom zakona.

Opće rašireno istraživanje stanja u zatvorima, agitacija i izobražavanje ljudi tijekom posljednjih nekoliko godina zaključni su dokaz da ljudi uče duboko zagrebati u samo dno društva, do uzroka strašne diskrepancije između društvenoga i pojedi-načnoga života.

Zašto su onda zatvori društveni zločin i ne-uspjeh? Da bi se odgovorilo na to vitalno pitanje dolikuje da istražimo prirodu i uzrok zločinâ, me-tode koje se rabe u borbi s njima i posljedice koje te metode imaju u oslobađanju društva prokletstva i strahote zločinâ.

Prvo, o prirodi zločina: Havelock Ellis dijeli zločin na četiri faze, na po-

litički zločin, zločin zbog strasti, zločin zbog ludila,

10

slučajni zločin. On kaže da je politički zločinac žr-tva pokušaja manje-više despotske vlasti da sačuva svoju stabilnost. On nije nužno kriv zbog povrede društva; on jednostvno pokušava preokrenuti odre-đeni politički poredak koji po sebi može biti protu-društveni. Tu istinu priznaje cijeli svijet, samo se ona ne priznaje u Americi gdje i dalje prevladava glupo poimanje da u demokraciji nema mjesta za političke zločince. A ipak je John Brown bio poli-tički zločinac; pa tako i čikaški anarhisti; a to je i svaki štrajkač. Posljedično bi, kaže Havelock Ellis, politički zločinac našega doba ili mjesta mogao biti junak, mučenik, svetac u nekom drugom dobu. Lombroso naziva političkog zločinca istinskim pre-tečom progresivnoga kretanja ljudskoga roda.

“Zločinac iz strasti obično je čovjek koji se zdrav rodio i vodio iskren život, ali je pod pritiskom neke velike, nezaslužene nepravde uzeo pravdu u svoje ruke.”[3]

Gospodin Hugh C. Weir u svojoj knjizi Policij-ska prijetnja, navodi slučaj Jima Flahertyja, zločin-ca iz strasti, koji se, umjesto da ga društvo spasi, pretvorio u pijanca i recidivista, čime je uništio i osiromašio svoju obitelj.

Još je tužniji primjer Archie, žrtva u romanu Preokret ravnoteže Branda Whitlocka, inače naj-većem američkom ekspozeu zločina u nastanku.

11

Archija je, i više nego Flahertyja, u zločin i u smrt odvela okrutna neljudskost njegova okruženja i be-skrupulozno proganjanje zakonske mašinerije. Ar-chie i Flaherty samo su dio njih nekoliko tisuća, i pokazuju kako zakonski aspekti zločina i metode koje se njime bave pomažu da se stvori bolest koja potkopava cijeli naš društveni život.

“Zločinac koji počinja zločin zbog ludila doista se ne može smatrati zločincem više od djeteta, jer on je duševno u istom stanju kao dijete ili životi-nja”.[4]

Zakon to već odavno priznaje, ali samo u rijet-kim slučajevima kad je ludilo doista očito ili kad krivčevo bogatstvo dopušta luksuz zločinačkog lu-dila. Postalo je sasvim moderno biti žrtva paranoje. Ali u cjelini, “suverenost pravde” i dalje nastavlja kažnjavati zločine počinjene zbog ludila svom že-stinom svoje moći. Tako Ellis navodi iz statistika dr. Richtera koje pokazuju da je u Njemačkoj stoti-nu i šest luđaka od njih stotinu četrdeset i četiri koji su počinili zločin, osuđeno na teške kazne.

Slučajni zločinac “predstavlja nadaleko najveću klasu naše zatvorske populacije i najveća je prijet-nja društvenoj dobrobiti”. Koji uzrok prisiljava go-lemu vojsku ljudske obitelji na zločin, da više voli odvratni život među zatvorskim zidovima umjesto života izvan njih? Sasvim sigurno taj uzrok mora

12

biti tako strašan da ne ostavlja svojim žrtvama mo-gućnost bijega, jer i najpokvarenije ljudsko biće voli slobodu.

Ta strahovita sila uvjetovana je našim društve-nim i ekonomskim ustrojem. Ne želim zanijekati biološke, fiziološke ili psihološke čimbenike u na-stanku zločina; ali teško da postoji napredni krimi-nolog koji neće priznati da su društveni i ekonom-ski utjecaji najbezdušniji, najotrovniji zametak zlo-čina. Uzmemo li u obzir da čak i postoje urođene sklonosti zločinu, ipak nije ništa manja istina da te sklonosti bogato pothranjuje naš društveni okoliš.

Uska je veza, kaže Havelock Ellis, između zlo-čina počinjenog nad osobom i cijene alkohola, te zločina nad vlasništvom i cijene žita. On navodi Queteleta i Lacassagnea, od kojih prvi gleda na društvo kao na pripravitelja zločina, a na zločince kao na instrumente za njihovu izvedbu. Drugi pak smatra da je “društveni okoliš sredina koja njeguje zločin; da je zločinac mikrob, element koji postaje jedino važan kad pronađe sredinu koja ga potiče da uskipi; svako društvo ima zločince kakve zaslužu-je”.[5]

“Najuspješnije” industrijsko razdoblje onemo-gućuje radniku da zaradi dovoljno da održi zdravlje i krepost. A kako je blagostanje, u najboljem slu-čaju, imaginarno stanje, tisuće ljudi stalno se pri-

13

družuje vojsci nezaposlenih. Od istoka do zapada, od juga do sjevera, ta se golema vojska potuca u potrazi za poslom ili hranom, a sve što uspijevaju naći ubožnice su i sirotinjske četvrti. Oni u kojima ima iskre preostaloga samopoštovanja, više vole otvoreni prkos, više vole zločin od iscrpljujućeg, ponižavajućeg siromaštva.

Edward Carpenter procjenjuje da je u pet šesti-na krivičnih djela narušeno neko vlasničko pravo; ali to je preniska brojka. Pomnije će istraživanje pokazati da se devet od deset zločina može, izrav-no ili neizravno, povezati s našim ekonomskim i društvenim nejedanakostima, s našim sustavom nemilosrdnog izrabljivanja i potkradanja. Nema zločinca tako glupog koji ne bi priznao tu strašnu činjenicu, premda ga ona ne opravdava.

Zbirka filozofije zločina koju su skupili Ellis, Lombroso i drugi uvaženi stručnjaci, pokazuje da zločinac odveć snažno osjeća da ga društvo navodi na zločin. Milanski je lopov rekao Lombrosu: “Ja ne kradem, ja samo uzimam od bogataša ono što im je previše; osim toga, ne potkradaju li odvjetnici i trgovci?” Ubojica je napisao: “Znajući da su tri če-tvrtine društvenih vrlina kukavičko nasilje, mislio sam da će otvoreni napad na bogataša biti manje nečastan od oprezne lukavštine.” Drugi je napisao: “Zatvoren sam jer sam ukrao pola tuceta jaja. Mi-nistri koji kradu milijune su časni. Jadna Italija!”

14

Neki je obrazovani kažnjenik rekao gospodinu Da-vittu: “Društveni su zakoni osmišljeni kako bi osi-gurali svjetskom bogatstvu da vlada i kalkulira te time lišavaju veći dio čovječanstva njegovih prava i prilika. Zašto bi me oni kaznili zbog toga što sam na ponešto sličan način uzeo od onih koji su uzeli više nego što imaju pravo imati?” Isti je čovjek do-dao: “Religija krade duši neovisnost; domoljublje znači glupo štovati svijet u kojemu dobrobit i mir stanovnika žrtvuju oni koji od toga izvlače dobit, dok zakoni, ograničavaju prirodne želje i vode rat protiv jasnoga duha zakona naših bića. U usporedbi s tim”, zaključuje on, “krađa je častan posao”. [6]

Doista, više je istine u toj filozofiji nego u svim pravnim i moralnim knjigama našeg društva.

Ako su ekonomski, politički, moralni i fizički čimbenici mikrobi zločina, kako se društvo nosi s tom situacijom?

Metode borbe sa zločinom bez dvojbe su se mnogo mijenjale, ali uglavnom u teoretskom smi-slu. U praksi, društvo je zadržalo primitivan mo-tiv u svojem odnosu prema prijestupniku, a to je osveta. Isto tako je usvojilo teološku ideju – kaznu; dok se zakonske i “civilizirane” metode sastoje od zastrašivanja ili terora, i preobrazbe. Vidjet ćemo da su sva četiri načina izričito neuspjela i da danas nismo ništa bliže rješenju nego u srednjem vijeku.

15

Staromodan je prirodni poriv primitivnoga čo-vjeka da uzvrati udarac, osveti se. Umjesto toga, civilizirani je čovjek, lišen hrabrosti i smjelosti, prenio na organiziranu mašineriju dužnost da se osveti umjesto njega, ludo vjerujući da država ima pravo učiniti ono za što on više nema odlučnosti ili dosljednosti da učini. “Njegovo veličanstvo zakon” mudra je stvar; neće se pognuti pred primitivnim nagonima. Njegova je misija “više” prirode. Uisti-nu, on je još ogrezao u teološkoj zbrci, koja prokla-mira kaznu kao sredstvo pročišćenja, ili posredno ispaštanje grijeha. Ali na legalnoj i društvenoj ra-zini, zakonska odredba provodi kaznu, ne samo da bi nanijela bol krivcu, nego i da bi zastrašila druge.

Što je, ipak, stvarna osnovica kazne? Pojam slobodne volje, zamisao da je čovjek u svako doba slobodan čimbenik dobra ili zla; ako izabere ovo posljednje, za to mora platiti. Premda se ta teorija odavno raspala i odbačena je, ipak je svakodnevno primjenjuje cijela vladina mašinerija i pretvara je u najokrutnijega i najsurovijega mučitelja ljudskoga života. Jedini razlog za njezin nastavak još je okrut-nije poimanje da što se više širi strah od kazne, to je veći preventivni učinak.

Društvo se koristi najdrastičnijim metodama kad je riječ o prijestupnicima koji su se ogriješili o društvo. Zašto nisu zastrašeni? Premda se u Ame-rici čovjeka smatra nevinim dok mu se ne dokaže

16

krivnja, pravni instrument, policija, provodi teror, zatvara bez razlike, tuče, tiranizira ljude, rabi bar-barsku metodu “trećega stupnja”, podvrgava svoje nesretne žrtve smrdljivom zraku policijske posta-je i još smrdljivijem jeziku stražara. A opet, zločin je u porastu i društvo plaća cijenu. S druge strane, javna je tajna da, kad nesretni građanin dobije punu “milost” zakona i kad ga u ime sigurnosti skriju u najgori od paklova, da tu tek počinje prava kalvari-ja. Lišen svojih prava kao ljudsko biće, degradiran na puki automat bez volje ili osjećaja, ovisan posve o milosti okrutnih čuvara, on svakodnevno prolazi kroz proces dehumanizacije, u usporedbi s kojom je divlja osveta puka dječja igra.

Nema te kaznene institucije ili popravilišta u Sjedinjenim Državama u kojima ljude ne muče toljagom, palicom, luđačkom košuljom, vodenim kurama, “kolibrićem” (provođenjem struje kroz ti-jelo), samicama, borbom s bikovima i izgladnjiva-njem “kako bi postali dobri”. U tim im ustanovama lome volju, ponižavaju dušu, duh im pokoravaju ubojitom monotonijom i rutinom zatvorskoga živo-ta. U Ohiu, Illinoisu, u Pennsylvaniji, Missouriju i na jugu, ti su užasi postali tako očiti da su doprli i do izvanjskoga svijeta, dok u većini drugih zatvora još prevladavaju iste kršćanske metode. Ali zatvor-ske zidine rijetko dopuštaju bolnim kricima žrtava da pobjegnu – zatvorski su zidovu debeli, prigušuju

17

zvuk. Društvo bi prije moglo ukinuti sve zatvore, nego očekivati da će ga zaštititi te ćelije užasa dva-desetoga stoljeća.

Godinu za godinom vrata zatvorskoga pakla vraćaju u svijet izmučenu, bezvoljnu, oronulu go-milu ljudi, s Kainovom oznakom na čelu, uništenim nadama, prikraćenih prirodnih sklonosti. A budući da ih dočekuju samo glad i neljudskost, te žrtve uskoro ponovno tonu u zločin kao jedinu moguću egzistenciju. Nije uopće neobično naći muškarca i ženu koji su proveli polovicu svojega života – ne, gotovo cijeli svoj život – u zatvoru. Znam ženu na Blackwell`s Islandu koja je zatvarana i puštana tri-deset i osam puta; a od prijatelja sam doznala za sedamnaestgodišnjeg mladića, kojega je on njego-vao i brinuo se za nj u pitsburškom kazneno-po-pravnom domu i koji nikad nije niti otkrio što to znači biti na slobodi. Njegov je život išao od po-pravilišta do popravilišta, sve dok nije, slomljena tijela, umro kao žrtva društvene osvete. Ta osobna iskustva potkrepljuju raširene podatke koji dokazu-ju krajnju jalovost zatvora kao sredstva zastrašiva-nja ili preobrazbe.

Dobrohotne osobe žele sada preusmjeriti to pi-tanje zatvora – zahtijevaju da se zatvoreniku još jedanput vrati mogućnost da postane ljudsko biće. Ma kako to bilo hvalevrijedno, bojim se da je ne-moguće nadati se dobrim rezultatima kad se toči

18

dobro vino u pljesnivu bocu. Ništa osim potpune rekonstrukcije društva neće spasiti čovječanstvo od raka zločina. Ipak, ako se tupi rub naše društvene savjesti naoštri, kaznene ustanove mogle bi dobi-ti novu glazuru. Ali prvo treba obnoviti društvenu svijest, koja je u prilično oronulom stanju. Nužno ju je probuditi kad je riječ o činjenici da je zločin pitanje stupnja, da svi u sebi imamo rudimente zlo-čina, manje-više, u skladu s našim mentalnim, fi-zičkim i društvenim okolišem; i da je pojedinačni zločinac puki odraz zajednice.

Prosječni bi pojedinac, probuđene društvene svijesti, mogao naučiti odbijati “čast” da bude kr-vosljednik prava. Mogao bi prestati progoniti, pre-stati prezirati društvenoga prijestupnika i prestati biti nepovjerljiv prema njemu, te mu pružiti priliku da živi među svojim bližnjima. Do institucija je, naravno, teže doprijeti. One su hladne, neproboj-ne i okrutne; ipak, oživljenom društvenom sviješću moglo bi biti moguće osloboditi zatvorske žrtve okrutnosti zatvorskih službenika, stražara i čuvara. Javno je mijenje moćno oružje; čuvari ljudskoga plijena čak ga se boje. Moglo bi ih se malo podu-čiti ljudskosti, posebice ako shvate da njihov posao ovisi o tome.

Ali najvažniji je korak tražiti za zatvorenika pravo da radi dok je u zatvoru, i da za to dobije određenu naknadu koja će mu omogućiti da stavi

19

nešto na stranu za dane kad ga oslobode, za početak novoga života.

Gotovo je besmisleno polagati odviše nade u postojeće društvo kad razmotrimo da su radnici, i sami robovi-najamnici, osuđeni na kažnjenički rad. Neću ulaziti u okrutnost te primjedbe, nego ću tek razmotriti koliko je neodgovarajuća. Do sada je bunt organiziranoga radništva vodio borbu s vjetre-njačama. Zatvorenici su uvijek radili; samo je drža-va bila njihov izrabljivač, čak i kad je individualni poslodavac bio kradljivac organiziranoga rada. Dr-žave su ili upošljavale kažnjenike da rade za vladu, ili da rade za pojedince. Dvadeset devet država sli-jedi taj plan. Federalna vlada i sedamnaest država su ga odbile, kao i vodeće europske države, budući da on vodi silnom izrabljivanju i zlostavljanju za-tvorenika te beskrajnom podmićivanju.

“Rhode Island, država kojom vlada Aldrich, možda je najgori primjer. Pod petogodišnjim ugo-vorom, koji je potpisan 7. srpnja 1906. i obnovljen još sljedećih pet godina u ime privatnih ugovornika, rad stanara kazneno popravnoga doma i okružno-ga zatvora na Rhode Islandu prodan je korporaciji Reliance-Sterling Manufacturing po cijeni nižoj od dvadeset i pet centi na dan po osobi. Ta je tvrtka doista divovski radni zatvorski trust jer unajmljuje za rad i kažnjenike iz kazneno-popravnih domova Connecticuta, Michigana, Indiane, Nebraske i Juž-

20

ne Dakote te popravilišta iz New Jerseyja, Indiane, Illinoisa i Wisconsina, sve u svemu jedanaest usta-nova.

Koliko je korupcija koju osigurava ugovor iz Rhode Islanda golema, može se procijeniti prema činjenici da ta ista tvrtka plaća šezdesetdva i pol centa na dan u Nebraski za rad kažnjenika, a da Tennessee, primjerice, dobiva dolar i deset centi na dan za rad kažnjenika od tvrtke Gray-Dudley Hardware; Missouri dobiva sedamdeset centi na dan od kompanije Star Overall Mfg.; West Virgi-nia dobiva šezdeset i pet centi na dan od kompanije Kraft Mfg.; Maryland dobiva pedeset i pet centi na dan od tvrtke Oppenheim, Oberndorf & Co. koja proizvodi košulje. Razlika u cijenama ističe gole-mu korumpiranost. Primjerice, kompanija Relian-ce-Sterling Mfg. proizvodi košulje, cijena im je u normalnoj proizvodnji ne manje od dolar i dvadeset centi za tuce, dok zatvoru u Rhode Islandu plaćaju trideset centi po tucetu. Nadalje, država ne napla-ćuje tom trustu najamninu za korištenje golemom tvornicom, ne naplaćuje ništa za struju, grijanje, svjetlo, pa čak ni za kanalizaciju te ne utjeruje po-rez. Kakva korupcija!”[7]

Procjenjuje se da se više od dvanaest milijuna dolara vrijednih radničkih košulja i kombinezona proizvede na godinu u Sjednjinem Dražavama za-tvorskim radom. Uglavnom to rade žene, i prva je

21

pomisao kako golema količina ženskoga radništva ostaje bez posla. Druga je pomisao da su muški osuđenici, koji bi trebali naučiti neki zanat koji bi im dao kakvu-takvu priliku da se mogu sami izdr-žavati kad iziđu iz zatvora, osuđeni raditi taj posao na kojemu ne mogu zaraditi ni dolar. To je to ozbilj-nije kad promislimo da se velik dio tog rada obavlja u popravilištima, koja silno na glas propovjedaju kako obučavaju svoje štićenike da postanu korisni građani.

Treća je, i najvažnija, pomisao da je golema dobit, koja se na taj način izvlači iz rada osuđeni-ka, stalan poticaj poduzetnicima da zahtijevaju od svojih nesretnih žrtava zadaće koje su posve iznad njihovih sposobnosti i da ih kažnjavaju okrutno kad njihov rad ne udovolji pretjeranim zahtjevima.

Još koju riječ o osuđenosti kažnjenika na po-slove za koje se ne mogu nadati da će pomoću njih zarađivati za život kad jednog dana budu oslobo-đeni. Indiana je, primjerice, država koja se na sva usta hvali da napreduje u poboljšanju modernog kaznenopopravnoga sustava. A ipak, prema izvje-štaju njezina “popravilišta” iz godine 1908., 135 je štićenika uposleno u proizvodnji lanaca, 207 u proizvodnji košulja, a 255 u ljevaonici – ukupno 597 u tri zanimanja. Ali u tom takozvanom popra-vilištu štićenici bi mogli raditi pedeset i devet razli-čitih poslova, od kojih je trideset i devet povezano s

22

potrebama te države. Indiana, poput drugih država, propovijeda obučavanje štićenika popravilišta za zanimanja koja će im omogućiti da zarađuju za ži-vot nakon što budu na slobodi. No, ona ih zapravo tjera da izrađuju lance, košulje i metle, ove posljed-nje u korist kompanije Louisville Fancy Grocery. Metlarstvo je posao koji uvelike monopoliziraju slijepi, šivanjem košulja bave se žene i samo je jed-na slobodna tvornica lanaca u državi, a oslobođeni se osuđenik ne može nadati da će ondje dobiti po-sao. Cijela je stvar okrutna farsa.

Ako države mogu, dakle, biti sredstvo potkra-danja svojih bespomoćnih žrtava za tako golemi profit, nije li krajnji čas da organizirano radništvo prekine svoje beskorisno jaukanje; i da inzistira na doličnoj naknadi za osuđenike, kao što radničke organizacije zahtijevaju za sebe? Na taj će način radnici uništiti zametak koji od zatvorenika čini neprijatelja radničkim interesima. Na drugom sam mjestu već rekla da se tisuće osuđenika, nestručnih i bez zanimanja, bez sredstava za život, vraćaju u društveni tor. Ti muškarci i te žene moraju živjeti, jer čak i bivši osuđenik ima potrebe. Zatvorski ih je život učinio nedruštvenim bićima, a čvrsto zatvo-rena vrata na koja nailaze nakon izlaska iz zatvora neće smanjiti njihovu gorčinu. Neizbježan je rezul-tat da oni tvore pogodnu jezgru iz koje se regruti-raju štrajkolomci, detektivi i policajci, odveć voljni

23

udovoljiti gospodarovoj ponudi. Tako organizirano radništvo, svojim budalastim protivljenjem radu u zatvoru, samo sebe poražava. Pomaže stvaranju otrovnih dimova koji guše svaki pokušaj da dođe do ekonomskog poboljšanja stanja. Ako radnik želi izbjeći te posljedice, trebao bi inzistirati na pravu osuđenika da radi, trebao bi ga primiti kao brata, primiti ga u svoju organizaciju, i uz njegovu pomoć okrenuti se protiv sustava koji ih obojicu melje.

I na kraju, ali ne manje važno, u porastu je pro-vedba barbarske i neodgovarajuće doživotne kazne. Oni koji vjeruju u promjenu i iskreno joj teže, brzo dolaze do zaključka da čovjek mora dobiti priliku da čini dobro. A kako će je dobiti ako je pred njim deset, petnaest ili dvadeset godina zatvora? Nada u slobodu i u povoljnu priliku jedini je poticaj u životu, posebice u zatvorskome životu. Društvo je dugo griješilo prema zatvoreniku – mora mu barem tu nadu ostaviti. Nisam posebno uvjerena da će mu ostaviti tu nadu ili da će se na tom planu dogoditi bilo kakva promjena sve dok se zauvijek ne dokinu uvjeti koji stvaraju i zatvorenika i tamničara.

Iz usta, rujna mu ruža, Iz srca bijelê će list! Jer nije lako znati baš kako Volju iskazuje Krist, Otkad hodočasniku pred Papom Procvao štap je čist![8]

24

[1] Prema prijevodu Luke Paljetka, Oscar Wil-de, Balada o tamnici u readingu, Znanje, Zagreb, 1987., str.27.

[2] W. C. Owen, Zločin i zločinci. [3] Zločinac, Havelock Ellis. [4] Isto. [5] Isto. [6] Isto. [7] Citirano iz publikacija Nacionalnog odbora

za zatvorski rad. [8] Balada o tamnici u Readingu, str. 24.

Prisons: A Social Crime and Failure, Emma Goldman, Anarchism and Other Essays, Mother Earth 1917 (1910).

Prevela Biljana Romić. Preuzeto iz Emma Goldman, Anarhizam i drugi ogledi, DAF, Zagreb 2001.

25

Zatvor u kojem živimo

Zatvoriti ljudsko biće u nekoliko kvadratnih metara, kroz mjesece, kroz godine. Nadzirati ga, ponižavati, oteti mu emocije. Zatvor je zlostavlja-nje. No, ipak neophodan ovom društvu. Mogli bi čak reći da zatvor nije samo emanacija države koja nastoji suzbiti i izolirati “devijantna”, neprilagođe-na, suvišna ili nepoželjna ljudska bića. Naprotiv, on je sastavni dio društva. Ako bolje razmotrimo mo-gli bi reći da nije zatvor nastavak društva, već da je društvo produžetak zatvora. Zatvor u kojem su kaznionice samo najuočljiviji i najbrutalniji aspekt sistema, koji nas sve istovremeno pretvara u suuče-snike i žrtve, u zatočenike.

Ovaj je tekst kratko putovanje kroz “kvartove i odsjeke” našega svijeta, putovanje koje ne želi biti znanstvena ekspedicija, koje želi samo ukazati na odgovornosti zato što nepravda posjeduje ime, lice i adresu.

Ukidanje zatvora nezamislivo je bez ukidanja, ili bolje rečeno destrukcije, sadašnjih društvenih odnosa. Argumentirati ukidanje državne izolacije tvrdnjom da zatvori nisu uvijek postojali (budući da su suvremena tvorevina) ne vodi, u najboljem slučaju, nikuda, a u najgorem (kao što se često zbi-va) ka kreiranju teorija kojima je cilj reintegracija “devijantnih” pojedinaca u društvo putem alterna-

26

tivnih koercitivnih mjera. Što u suštini znači pred-lagati nadilaženje zatvora kroz prisilno “reusklađi-vanje” pojedinca putem njegova uklapanja u proces kulturnog, moralnog i intelektualnog preodgoja. To jest, definitivnim uništenjem slobodne volje. Mo-derna je država već učinila mnogo koraka ka tom smjeru i zato joj zasigurno nije potrebna pomoć u obliku demokratskoga abolicionizma. Tamnice, bi-čevi i sistematične tjelesne kazne (mada nisu pot-puno nestale) zamijenjene su suptilnijim metodama prisile čiji je cilj, osim iskupljenje tijela, uništenje uma. Psihijatrizacija zatvorenika, “resocijalizacija” kroz društveni rad, nadzor socijalnog radnika, teh-nološki izumi kao elektronska narukvica, sve su to mehanizmi koji slamaju otpor i pretvaraju “devi-jantnu” osobu u policajca samoga sebe. Uz nave-deni koercitivni smjer možemo vrlo lako zapaziti do koje mjere zidovi zatvora stežu čitavo društvo.

Ako poimamo zatvor kao generalizaciju kazne na industrijskom nivou, doživjet ćemo ga kao izraz svojevrsnog političkog i gospodarskog sistema, a ne kao neizbježni element društva. Kad će se nje-gova evolucija morati prilagoditi novim političkim i gospodarskim uvjetima i potrebama, vlast će ga spremno nadići. U biti, nije se čovjek oslobodio ropstva, mučenja i vješala, već je politika prilago-dila svoja koercitivna i kaznena sredstva potrebama proizvodnje (ideološke i tržišne). Što ne podrazu-

27

mijeva nestanak zatvora. Naprotiv, i povijest nam pokazuje da se koercitivni lanci sve više stežu kako slika “prisile” postaje sve maglovitija i neopiplji-vija.

Ako krenemo, dakle, od predodžbe da je zatvor uvjetovan ovim društvom i da je današnjem siste-mu vlasti trenutno neophodan, jasno proizlazi da uništenje zatvora mora pratiti uništenje današnjih društvenih odnosa. [...] Sadašnji ekonomski uvjeti i totalitarni smjer vlasti pretvaraju sve siromahe u po-tencijalnu buduću “lovinu” za zatvore. Stara izreka “ako pogriješiš, plati”, mada prisutna u ideologiji ograničenog građana, u velikoj je mjeri prevladana u činjenicama: krivicu ne određuje više samo oda-bir nezakonitog ili protuzakonitog postupka, nego i jednostavno pripadanje klasi. Zakonodavne spone koje se svakodnevno sve više stežu oko siroma-ha jasno pokazuju da je siromaštvo inkriminirano i progonjeno, a ne sâmo djelo. Povećanjem broja siromaha raste i broj krivičnih djela u kaznenom zakonu. U današnjem je društvu lik kriminalca gotovo nestao, da bi ustupio mjesto krivcu. Zato smo svi mi, stanovnici društva-zatvora, osuđeni na zamjenjivi način truliti iza bodljikave žice: radilo se o kaznionici, centru za azilante, psihijatrijskoj bolnici ili o prognaničkom centru, svejedno. Po toj logici uopće ne izgleda paradoksalno što širenjem nasilja (simptom građanskog planetarnog rata) nije

28

sâmo nasilje toliko kažnjivo (budući da nije prijet-nja nego životna limfa sadašnjeg stanja), koliko su-što postojati i biti. Osobe se kažnjavaju i zatvaraju (a često i eliminiraju) samo zato što su siromašne te nepotrebne proizvodnoj i tržišnoj mašineriji, a ne zato što zaista predstavljaju prijetnju svojim pro-tuzakonitim djelovanjem. Zato svakidašnji život u zatvorima, društveni odnosi između zatvorenika, stražara, upravitelja i njihova interakcija ne počiva toliko na prisili koliko na rekompoziciji onih istih otuđenih društvenih odnosa koji postoje s ove stra-ne rešetki.

Imbecilnost vitezova “ljudskih prava” ističe se tvrdnjom da zatvorska kazna uzrokuje kasnije lošije ponašanja pojedinaca na slobodi. Navedena teza prikazuje zatvor kao školu nasilja i divljaštva. Kroz ove je stavove vidljiv prisan odnos između ovih “dobrih duša” ljudskih prava i sistema koji ih okružuje. Ne ulazi nasilje iz zatvora u društvo, de-šava se upravo suprotno: hijerarhijski sistem, zlou-potreba vlasti, maskilizam i podčinjenost u odno-sima između zatvorenika jednaki su odnosima koji svatko od nas doživljava u društvu-zatvoru. Zatvor samo odražava ono što se nalazi izvana. Ako želi-mo tražite uzroke otuđenih odnosa u zatvoru, on će postati sve, sveukupna egzistencija i ljudska bića kontaminirana zatočenjem. Ako pod zatvorom po-drazumijevamo vršenje prisile nad tijelima i umo-vima, otuđenost osjećaja, nametnutu hijerarhiju i

29

prinudno pokoravanje zakonima (moralnim, prav-nim, običajnim), postaje očito da se preživljavanje na koje smo osuđeni odvija unutar jednog zatvora oko kojeg, međutim, ne postoji izvana.

Od najranijih godina “civilizirane osobe” poči-nju služiti svoju kaznu unutar društva-zatvora i na taj način im takav život postane pravilo. Takozvani odgoj u institucijama kao što su obitelj i škola je samo početak doživotne kazne koji nas pretvara istovremeno u zatvorenike i stražare reprodukcije ideologije zatvora. I upravo se na pravilu i ideolo-giji temelji pasivno prihvaćanje uloge zatvorenika: od malih nogu pojedinac uči podčinjavanje (nazva-no poštivanje, mada ne podrazumijeva reciproci-tet) autoritetu i hijerarhiji. Odnos s roditeljima, s nastavnicima ili sa svećenikom ne uspostavlja se na “prirodan” način, izborom i slobodnom voljom, zato što je obavezan. U takvim odnosima ponašanje stražara je nebitno (mogu činiti sve dok igraju do-dijeljenu im društvenu ulogu), kao i osjećaji poje-dinaca zatvorenika: obiteljski i školski autoritet (ili zajednice, u rijetkim slučajevima kad preživi njen princip) djeluju za njegovu dobrobit, za buduće uključivanje u društvo, da ne počini “greške” i na-dasve da mali pojedinac rastući reproducira one iste mehanizme koji su temelj čitave strukture zatvora.

Na ovom principu “dodatne kazne” zapažamo kako se primjenjuje pravna metoda. Nastavnik ili

30

otac ne potpisuje nikakav ugovor sa subjektom, samo nameće zakone koji pri prekršaju određuju kaznu pojedinca, ali ne obvezatno i sankciju prekr-šaja. Kao u svakom aspektu društvenog života više se kažnjava čovjek u svojoj sveukupnosti i njegova egzistencija nego njegova djela. Ova razlika mo-gla bi i biti nezanemariva budući da kažnjavanje djela ionako fizički “dodiruje” osobu. Postaje, me-đutim, fundamentalna kada se dotičemo ideološke konstrukcije o potrebi kažnjavanja i okrivljavanja samog postojanja i djelovanja ljudskih bića. Or-ganizacija školskih zgrada, a sve češće i mjesta za zabavu, samo su “predjelo” koje društvo nudi da bi ukrotilo duh i um te priviknulo na život u ka-vezima. U inkubatorima pasivnosti i otuđenja ljudi upijaju i prihvaćaju podvojenu i paradoksalnu “lič-nost”, koja s jedne strane živi u masi, a s druge po-sjeduje hijerarhijsku ideju o dolasku na vrh te iste mase (ali uvijek kao njen sastavni dio). U biti, na-dajući se u pohvale autoriteta ili postajući najbolji u razredu, po mogućnosti tlačeći najgoreg, ali ipak unutar razreda. Važno je da se nikada ne zapitamo da li je pravedno dobivati pohvale s visine bilo koje propovjedaonice, pohvale koje pri tome nisu veza-ne ni uz koju našu zaslugu ili specifični talent, već za naše cjelokupno postojanje: zato što postojimo u zatvoru.

Dovoljno je promatrati bilo koju četvrt izgrađe-nu u posljednjih pedeset godina da bi shvatili kako

31

vlast poima samu sebe. Dovoljno je naročito pogle-dati takozvane socijalne kvartove, košnice u koje su sabrani i zatvoreni siromasi, zato što prva stvar na koje nas asociraju su zgrade zatvora. Sve su vla-de iznova osuđivale, preventivno, siromahe zbog njihovih uvjeta i potencijalne opasnosti. Uzastopni narodni ustanci, zaneseni snom o boljem životu, protiv arogancije moćnika, naveli su “reakciju” da se opskrbi sredstvima nadzora i kanalizira nezado-voljstvo s ulica. Jedno od tih sredstava bilo je i pro-jektiranje i restrukturiranje urbanih sredina. Mogli bi se dugo zadržati na toj temi, a ipak ne bi uspjeli nabrojati sve izgrađene monstruoznosti, nadasve u drugoj polovici XX stoljeća. Naspram nedavnih nemira u različitim dijelovima svijeta, ipak jedan aspekt metropolskoga čudovišta zaslužuje posebnu pažnju.

Arhitektura periferija predstavlja trijumf alije-nacije. Kvartovi su mjesta u koja se masovno ugu-ravaju podčinjeni da bi uginuli u svojoj društvenoj i individualnoj atomizaciji, dok nekretnine od ar-miranog betona niču posvuda s opsesijom nadzora, po uzoru na one duge hodnike s brojnim rešetkama koje filtriraju pristup potencijalno opasnim osoba-ma na mjesta reprodukcije tržišta i vlasti. Navede-nim mehanizmom, kad se izgnanici iz “proletersko-ga sna” uzrujaju i stanu udarati po rešetkama, ili pak zapale svoju ćeliju, stražari jednostavnije za-ključavaju hodnike, kontroliraju ulaze i izlaze, pri-

32

je no što zapucaju s opservacijskog tornja. Zato se čitavi sektori metropola nadgledaju telekamerama za video-nadzor (na svakom uglu ulice), komuni-kacije između stražara postaju permanentne, a in-formatički uređaji, optički kablovi i bežične mreže (kablovi i antene nalaze se posvuda u zatvorima) omogućavaju vrlo brzu koordinaciju represivnih snaga. Arhitektura zatvora doživjela je kvalitativni skok: u prošlosti su ljudi zatvarani nakon eventual-ne pobune, danas stalno žive zatvoreni.

U takvom su kontekstu pobune zatvorenika če-sto definirane samim zatvorom, to jest napad se vrši na marginalne dijelove zatvora, a njegova srž osta-je nedodirnuta, svodeći zatim mit i obranu zatvora na njegov detalj. Stoga, fraze kao “obrana kvarta”, “moj grad”, “nećemo policiju na našim ulicama” označavaju prisvajanje ideologije zatvora. Kako bi se inače mogao definirati kao “naš”, zatvor koji je izgrađen protiv nas? Četvrti su odraz zatvora na koji smo osuđeni i odnosa koji su nam nametnuti. I kao takvi pripadaju vlasti. A sve ono što pripada vlasti ne smije opstati. Ne želimo time reći da stano-vi u kojima živimo treba spaliti (barem ne odmah), već da se nadzor može slomiti samo uz napuštanje lažnih pripadnosti koje je stvorila zatvorska ideo-logija, kako bi realno sprečavali na tisuće čvorova mreže kontrole, budući da nemamo što sačuvati.

Naslov originala: Nella prigione sociale, “Machete”, br. 5, 11/2009, Italija - S talijanskog prevela: Erika Preden

33

ANARHISTI

Zašto smo protiv zatvora, protiv svih zatvora?Govorimo jednostavne stvari jer mi i jesmo jed-

nostavna bića. Misli, želje i snovi koje pokušavamo izraziti pripadaju ljudskom rodu otkad je svijeta. Nepregledna povorka zakonodavaca, političara, stručnjaka, intelektualaca i ostalih podržavatelja ideja koje treba odobriti, iskomplicirali su pitanja do krajnje apstrakcije, toliko da su se ljudi koji su se oduvijek pozivali na jedinu knjigu u kojoj se može naći nekakav odgovor – knjigu životnog iskustva, počeli osjećati glupima i manje vrijednima.

Govore nam da je zatvor potreban kako bi se kaznili oni koji krše društvena pravila. Dakle, po-jam “pravilo” pretpostavlja da se društvo temelji na slobodnom dogovoru, na skupini normi koje skup pojedinaca svojevoljno prihvaćaju. No, je li stvarno tako? Da li vlade stvarno predstavljaju želje onih kojima se vlada? Da li siromah rado pristaje da bo-gataš profitira na njegovom radu? Da li bi lopov ukrao čak i onda kada bi naslijedio tvornicu od tate ili kad bi mogao živjeti od njezinog iznajmljivanja?

U stvarnosti, prema onome kako funkcionira ovo društvo, možemo samo odlučiti kako ćemo se pona-šati prema zakonima koji su drugi donijeli za nas i koje su vlade nametnule većini žena i muškaraca.

34

Prije nego li se zapitamo je li pravedno ili ne kazniti zatvorom onoga tko krši pravila, trebamo se zapitati tko odlučuje i kako o pravilima ovoga društva?

Govore nam da nas zatvori štite od nasilja. Da li je stvarno tako? Kako je moguće da najgore nasilje, poput ratova ili gladi, koja je nametnuta milijunima ljudi, može biti posve legalno? Zašto se završava iza rešetaka ako se ubije iz ljubomore, a gradi se karijera ili se čak postaje “heroj” ako se bombar-dira cijeli jedan narod? Zatvor kažnjava samo onu vrstu nasilja koja smeta državi i bogatima ili onu koja im odgovara predstavljati je kao nečovječnu (npr. silovanja ili neki posebno okrutni zločini). Ali strukturalno društveno nasilje je svakodnevno za-štićeno zatvorom.

Koliko je pothvata koijma se svakodnevno krši zakon? Koliko je šefova koji završavaju u zatvoru? Što je s takozvanim najtežim zločinima? Ne čini li vam da se oni koji krivotvore novac teže kažnjava-ni od silovatelja? Neka vas to ne čudi jer zakon štiti vlasništvo, a ne dobrobit ljudi.

Govore nam da je zakon jednak za sve. Unatoč tome, u zatvoru je najviše žena i muškaraca niskog stupnja obrazovanja, imigranata ili sinova radnika, koji su zatvoreni najviše zbog zločina koji se tiču imovine, odnosno za stvari koje se na direktan na-čin tiču društva u kojem živimo, zbog potrebe da

35

se pronađe novac za preživljavanje od jutra pa do mraka. Da ne brojimo sve one koji bi bili slobodni (ili onih s takozvanim alternativnim kaznama) kad bi jednostavno imali novac da plate dobrog odvjet-nika.

Govore nam da zatvor služi za iskupljenje i resocijalizaciju. Većina zatvorenika se sastoji od recidiva, onih koji prilikom izlaska nalaze iste ili još lošije uvjete od kad su zatvoreni. Uostalom, ako postoji nekakav način da se pojedincu zabrani raz-mišljanje o njegovim djelima to je zasigurno pod-vrgavanje ovih posljednjih brojanju kaznenih djela kao na sajmu: koliko djela, toliko kazni. Kojigod zločin počinio, kad odsluži kaznu (kad “se vrati dug”) zašto se ne bi trebao osjećati dobro? Ako je uvjeren u ono što je napravio (ako je buntovnik ili svjestan lopov) razmišljat će o novoj mržnji pre-ma društvu, društvu kojega je, iako kriminalnije od njega samoga, zatvorilo i drži ga pod ključem. Što je produktivno u tome da ste godinama razdvojeni od vaših bližnjih i ne radite ništa zanimljivog, osu-đeni na protok vremena, podučeni da glumite pred socijalnim radnikom ili psihologom, naviknuti na podčinjenost glavnome?

Zapitajmo se je li ovo društvo toliko puno vrli-na, koje širi visoke vrijednosti i jednake odnosa da nam preporučuje da se integriramo u njega?

Govore nam da zatvor ako već ne iskupljuje, onda barem plaši. A zašto je onda sve više zatvo-

36

renika? Zašto se onda kod nas stvara prostor za sve veću kriminalizaciju takvog ponašanja? Jasno je da se ovdje radi o jednom pravom pravcatom soci-jalnom programu: maknuti sirotinju s ulice, a isto-vremeno ulagati u unosan biznis zatvora (koliko je samo tvrtki koje se bogate zakupima građevina, održavanjem, namještajem, itd?). U SAD-u, svje-tioniku civilizacije kažnjavanja, iako su zločini u padu, više je zatvorenika nego seljaka. Je li ovo put kojim želimo ići?

Protiv zatvora smo jer je on stvoren i razvijan da bi štitio privilegije bogatih i državnu moć.

Protiv zatvora smo jer jedno društvo koje se ne bi temeljilo na novcu i profitu već na slobodi i soli-darnosti, ne bi ga ni trebalo.

Protiv zatvora smo jer zahtjevamo svijet u ko-jem će se pravila stvarno donositi zajednički.

Protiv zatvora smo jer i najgori zločin govori nešto o nama, o našim strahovima, o našim slabo-stima i uzaludno je skrivati ga iza zida.

Protiv zatvora smo jer su najveći kriminalci oni koji drže ključeve.

Protiv zatvora smo jer prinuda i pokora ne stva-raju ništa dobrog.

Protiv zatvora smo jer zahtjevamo korijenitu promjenu ovoga društva (a pritom kršeći zakone) i ne želimo se miroljubivo integrirati u njegove

37

gradove, u njegove tvornice, u njegove vojarne, u njegove supermarkete.

Protiv zatvora smo jer je zvuk ključa u rupi za-tvorske ćelije svakodnevno maltretiranje, izolacija je gadna, završetak ispitivanja patnja, Vrijeme pri-tvora pješčani sat koji polako ubija.

Protiv zatvora smo jer je čuvarevo tijelo uvijek zatvoreno, spremno da brani svaki prijestup i svako nasilje, dehumanizirano jer smo naviknuti na po-slušnost i tajne dojave.

Protiv zatvora smo jer nam je oduzeo previše dana, mjeseci ili godina, ili mnogo prijatelja, nepo-znanika ili drugova.

Protiv zatvora smo jer ljudi koje smo u njemu upoznali nisu ni bolji, ni lošiji od onih koje susre-ćemo vani. (Kada bolje razmislimo, često su bolji).

Protiv zatvora smo jer nam vijest o bijegu grije srca više od prvog dana proljeća.

Protiv zatvora smo jer kad ga gledamo kroz rupu ključanice, svijet izgleda napučen samo zlim i sumnjivim ljudima.

Protiv zatvora smo jer se smisao za pravdu neće nikada naći u kodeksu.

Protiv zatvora smo jer društvo, koje ima potre-bu za zatvaranjem i ponižavanjem, i samo je zatvor.

http://www.ispodplocnika.net/tekstovi/zasto-smo-protiv-zatvora,-protiv-svih-zatvora

38

FEDERICO BUONO

U ćelijama Otkupljenja

Predgovor“12 svibnja 2012. bit ću podvrgnut suđenju za

tešku krađu, nakon što sam oslobođen uz zabranu prebivališta.

Rekao sam odvjetniku da odbijam obranu, no on tvrdi da mora odraditi svoj posao.

Iako nisam ništa potpisao i mada sam preuzeo odgovornost za krađu, na temelju vlastitog iskustva i stalnog antipravnog istraživanja, u sudnici pred sucem i policajcima ja sam bio smatran “pravom”.

Kao što je pravo i zabrana prebivališta, premda ja nisam ništa izabrao.

Kao točku rasprave (bez postavljanja granice “granici”) moramo si postaviti pitanje, kao krajnju točku, da li su skrivanje i bijeg oblici totalne nega-cije?”

* * *

Katapultiran u prisutno odsustvo i u stvarnost statičnog uobličenja postojanja, nalazim se na dnu preostale dubine, unutar mračne ćelije otkupljenja.

39

Što vidim? I da li gledam mojim “pogledom”? Mogu li čuti i/ili osjetiti ako sam lišen perspek-

tive? Moja stopala i moje noge prigušuju — zamije-

tivši potpunu percepcijsku prazninu — u kompul-zivnom kretanju širenje događaja.

Kao da moji donji udovi preuzimaju moć kreta-nja. Jesam li još dio samoga sebe, dio kretnji svoga tijela?

Ulazim jednog subotnjeg popodneva u ćelije ot-kupljenja, ali već nakon nekoliko infinitezimalnih minuta ne znam više ni kako sam, ni gdje sam, ni koje je vrijeme...

Pritišće me snaga koja proizvodi induciranu podčinjenost, gledam zidove — s utisnutim slika-ma iscrtanih krvlju ili izbljuvkom mojih “prethod-nika” — sebe samog.

Trenutak za trenutkom — u nepokretnom tre-nu — zamjećujem čin depersonifikacije, u samoj odsutnosti “perspektive”, unutar kažnjeničke sobe.

Čujem glas, kao da dolazi iz svijeta imaginativ-nih aluzija.

Čujem i što čujem u tom slušanju? Glas me zove i kaže mi: “Trebaš nešto?” U ćelijama otkupljenja nema ničega, osim že-

ljeznog ležaja s prljavim pokrivačima.

40

Da, ima još nešto, tamo gore, nekakva zatvo-rena kutija, iz koje dolazi “glas”. U tu osobitu re-likviju smještena su neprekidno goruća svijetla, i mikrofon u koji treba odgovarati.

“Da”, kažem, “trebam u zahod”. U ćeliji otkupljenja nalazimo se ja i četiri zida

koji zrače miris uspavljujućeg otkupljenja. Izvan statične ćelije hodnik, s obije strane kave-

zi visoki do stropa. I još velikih neona, raspršuju svijetlost koja na-

griza trenutke u kojima pogled traži “nešto” na što bi se spustio.

Vraćam se unutra i čujem zvukove koji nikada ne prestaju.

Mislim: “kišit će?”. Onda osvijestim da ja to ne mogu znati, nikako, ali otkrivam pri vraćanju na moj prethodni izlazak iz ćelije da se radi o vodi iz zahoda, koja se u stalnom kruženju nikada ne zau-stavlja.

Tišina. Ništa oblikuje vremenost tišine u vreme-nu koje izobličuje.

U ćelijama otkupljenja tišina prikliješćuje glas u srž vlastitog “bitka”, uklješćuje ga u škripac gdje u hipu ova tišina proizvodi mȍre slojevitih obli-ka, koje iskorjenjuju iskustva i oduzimaju životnu limfu, svemu što se proživljava.

41

Polusan, san pokreće realnost oko otkupljenič-ke sobe.

Međutim, postoji li u ćelijama otkupljenja “uo-kolo-okolo”?

U polusnu nastaje, u stalnom nahrupljivanju slika, svijet napučen bezbrojnim vizijama koje se pojavljuju i nestaju.

Okrećem se, ležim na boku mojeg tijela kako ne bih previše osjećao bol u kostima, koju mi željezni ležaj nanosi, komprimirajući mene-samog-pojedin-ca.

Ponovno čujem glas — “iznad” mene: “trebaš nešto?”

Jesam li ja zvao? Ne razlikujem ono što čujem od onog što vidim

slušajući... Čujem kako se otvaraju teška željezna vrata,

ulazi sablasni lik, gleda me u lice, kao da je na nje-mu nešto abnormalno.

Pita me “želiš jesti?” U ćelijama otkupljenja ne možeš jesti — no,

iako ne osjećam glad konzumiram splačinu pred policajcem, mada me jedi.

U neprestanom — “gore-dolje” činu deperso-nalizacije imam trenutak intuicije, i pitam policajca koliko je sati:

42

“17:50”, kaže. “Ah, mislio sam da su 2 ujutro”, odgovaram. Bio sam uvjeren, nakon što sam krenuo zbraja-

ti koliko je vremena moglo proći od mog ulaska u ćelije otkupljenja.

Unutra, u ćeliji, mašta prska s jedne na drugu stranu u “određenom” trenutku.

Prije odlaska, gotovo brižljivo, policajac kaže “Nastoji se odmoriti”.

“Ah da, odmoriti?!” mislim. Oklopna vrata ćelije se zatvaraju, proizvodeći

inhalacije otupjelosti unutar mojeg zatvoreničkog tijela.

Pokušavam hodati, da bih se kretao, ali hladno-ća ćelije je nametljiva, prisutan je i jedan ventilator koji nikada ne staje.

Ponirem u ponore i u gudure ćelija otkupljenja. Tišina... čujem netko kuca: “tko je?”, pitam se.

Mislio sam da sam sȃm — u mojem prolasku kroz hodnik vidio sam tri prazne ćelije — no otkrivam da je stigao — nečujan — netko tko se jada, i želi u zahod.

I ja želim ići, da iskoristim trenutak, i vidim mojeg privremenog susjeda, ali ništa, jedan po je-dan — okajanje je neprekidno, postaje post uma.

43

Sȃm — sve do potpunog okajanja. Vraćam se u ćeliju, liježem, drugo mi ne pre-

ostaje. Zaspim, u stalnom polusnu, ili je možda polu-

san moj san? U jednom trenutku opažam u navlaci prljavog

pokrivača, utisnutu, među naborima, smeđe boje, figure lubanja i kostura, u raznim položajima.

Jesam li budan, ili nisam? Polažem ruku na oči, kako bih smirio glavobo-

lju koju proizvode stalno upaljena svjetla u nepre-kidnom nadiranju njihovog depersonirajućeg efek-ta, a u jednom trenu, ne opažajući njegov dolazak, čujem još jedan glas.

Međutim, ne dolazi odozgo, čujem ga oko sebe. Čini mi se da ga prepoznajem, Maurizio, Nihi-

list-egoist u afinitetu, kaže mi u nizu jeka: “Kerber bdije pred vratima tvojeg osobnog Pa-

kla”. Da li sam budan?

Neukrotivi stvore samo je Snaga savladala tvoje tijelo “Otkupljenička praznina oduzima život smjelih

44

u neprekidnoj blještavoj zasićenosti bijele i svjetlosne smrti

sada osluškuje individualni napor Kerber koji bdije nad vratima tvojeg osobnog Pakla”[1]

“Maurizio?!” pitam, ne čujem ništa.

Jesam li budan?

Osmijehujem se, osjećam toplinu na dnu čela, u trenutku lucidne ludosti, ali ubrzo nestaje, i kao sjena koja pada ponovno čujem vodu zahoda, koja nikada ne staje...

No oko mene, u gudurama ćelija otkupljenja ti-šina obavija zidove — i opet tonem u san vječitih mȍra.

Pri odlasku na mokrenje, donose mi jelo, pitam za sat: “19 je”, kaže policajac.

Sutra me čeka suđenje, i u ovom statičnom ali pokretljivom trenutku razmišljam što reći branite-lju, kojeg su mi dodijelili, mada nisam odabrao da ga prihvatim.

“Ja negiram pravo”, eto što ću reći.

Moje se misli kroz iduće sate isprepliću, u mnoštvu krhotina psiho-fizičke intuicije.

45

Budim se ujutro i odlazim na suđenje, sve do kraja želio sam se oduprijeti ali mi moja ograničena snaga ne dozvoljava da odaberem.

Lisice stišću moja zapešća kao dokaz čina de-personalizacije, i neprekidna svjetlost nasrće u nizu odbljesaka...

Da li sam u ćelijama spasenja živio u mȍrama ili u javi?

[1] “La fatica”, Maurizio De mone

Autor osobno Naslov originala “Nelle celle della Redenzio-

ne”; S talijanskog prevela: Erika

46

NIKOS ROMANOS

Štrajk glađu

Štrajk glađu – kontradikcija u borbenom položajuČin prvi: Neprekidna kontrainformacijaČin drugi: Gerilska akcijaČin treći: U slučaju porazaPovijesni primjeri političkih egzekucija u Zapad-noj EuropiU vezi slučaja anarhista Kostas Sakkasa

Moje razmatranja o odlučnoj bitki štrajka gla-đu ne znače nužno da bih i ja izabrao ovo speci-fično sredstvo. I neću izjaviti da li se slažem ili ne sa dotičnim sredstvom, kao što nema ispravnog ni pogrešnog u takvim situacijama, i sve se stalno do-vodi u pitanje i preispituje.

Štrajk glađu – kontradikcija u borbenom položaju

Štrajk glađu je posljednje sredstvo borbe revo-lucionarnog pojedinca. U povijesti se njime kori-stio široki politički spektar boraca, zatočenih zbog

47

subverzivnih akcija, pretežno protiv demokratskih režima.

Od smrtonosnih štrajka glađu Rote Armee Frak-tion (RAF) i smrti boraca IRA-e i ETA-e, sve do uspješnih štrajka glađu anarhističkih drugova kao što su Christophoros Marinos i Kostas Kalaremas, članova Revolucionarne Borbe i Zavjere Vatrenih Ćelija. Zajednička točka može biti minimalna kao i nepostojeća, ali odluka ostaje ista, “borim se do kraja”.

Takva je odluka uspjela stvoriti specifičnu ucje-nu državi. Ucjenu koja je, koliko god paradoksno zvučala, stekla važnu pregovaračku snagu zbog smrti štrajkaša glađu.

Naravno, kada govorimo o pregovaračkoj snazi priznajemo postojanje ravnoteže unutar revoluci-onarnog rata, kojeg oblikuju socijalni, politički i ekonomski uvjeti određenog razdoblja, i polariza-ciju koja postoji između državnika i revolucionara. Što ne znači da ih poštujemo, jer naš je cilj napasti ih i uništiti. S druge strane niti znači da ih nećemo tražiti, pronaći i iskoristiti u našu korist.

Štrajkaš glađu je upravo takav slučaj, u kojem se humana fasada demokracije koristi za realiza-ciju zahtjeva borca. Borba se vodi protiv političke reprezentacije sistema, demokracije; radi se o ek-splozivnoj napravi koju je borac odlučio postaviti u

48

svoje tijelo i napasti direktno temelje demokratske kohezije, uz obavijest da će u slučaju neispunjenja zahtjeva uslijediti eksplozija koja će izazvati lanča-nu reakciju unutar demokracije.

I upravo tu obavijest drugovi izvan zidova mo-raju izraziti na različite načine. Uz militantnu stra-tegiju koja će se prilagoditi okolnostima, istovre-meno ciljajući na stvaranje visoke političke cijene za svaki dan kojim država produžava odbijanje za-htjeva borca.

Naravno, sve ovo zahtjeva brisanje svakog in-stitucionalnog posredništva i naše jasno odvajanje od ljevičarskih politikanata i njihovih hulja.

Prelazeći iz teorije u praksu, javno ću iznijeti nekoliko razmatranja o postupcima i strategijama koje se mogu koristiti tokom ove surove i – vre-menski – ograničene borbe. Pošto smatram da ko-munikacija između taoca i slobodnih drugova mora biti dvosmjerna, a ne ograničena na teoretska pi-tanja, nego smještena na jedino polje na kojem je testirana njena efikasnost, polje prakse.

Čin prvi: Neprekidna kontrainformacija

Točka gledišta: Funkcionira kao glasnik rata, uz jasne i agresivne anarhističke riječi, zadržava borbu drugova u pravovremenosti i istovremeno informi-

49

ra zainteresirane i indiferentne da nijedan naš drug nije usamljen te da dok god država ne ustukne na-padi će trajati.

Načini: transparenti, plakati, letci, grafiti, ispu-nite svaki ugao grada, okupirajte zgrade i radio sta-nice, kako bi bitka našeg druga bila otvorena rana države; intervencije i razglasni sistemi na ključnim točkama koji prenose anarhistička zapažanja i gla-sove drugova; ispisivanje slogana po autobusima, tramvajima, vlakovima, stanicama i platformama podzemne željeznice, koji će uz apatiju i stres put-nika prenositi i jasnu poruku: ni koraka natrag, po-bjeda za borbu našeg druga.

Čin drugi: Gerilska akcijaGerilske akcije ciljaju, između ostalog, na stva-

ranje pritiska i izazivanje društvene napetosti, te konflikata unutar sistema; na kratki spoj društvene kohezije i stvaranje pojačanog intenziteta koji cilja na vrlo specifičnom metu, ostavljajući državi otvo-ren izbor za dekompresiju, to jest trenutno prihva-ćanje zahtjeva našeg druga.

Gerilski napadi moraju biti solidno i strateški ciljani, da bi govorili o napadima koji će odjeknuti zbog svoje dinamike ili zbog izbora cilja, kao što može biti političar ili novinar kojima njihova in-stitucionalna uloga daje publicitet, poruka uvijek ostaje ista, bitka našeg druga.

50

U slučaju raširenih napada na moć, potrebno je da izvršitelji objave razloge i povode akcije. Pokraj spaljenih bankomata i vladinih zgrada pocrnjelih od požara, slogani solidarnosti i letci trebaju infor-mirati prolaznike da dok god se država ne povuče napadi će se nastaviti.

Na taj će način čak i oni koji su indiferentni i utopljeni u suzdržljivosti postati instrument poli-tičkog pritiska, dok god se budu plašili mogućeg ustanka zbog brojnih samovoljnih i ilegalnih djela, koja postaju od javnog značaja.

Subverzivna djela u kojima su povezani za-jednički zahtjev i zajednička borba sa jasnim, ne toliko apstraktnim, značenjem, postižu veću dina-miku i multipliciraju intenzitet napada, stvaraju eksplozivno ozračje. Najbolji i najsvježiji primjer gore navedenog su gerilski napadi i političko-so-cijalna dinamike stvorene nakon državnog napada na okupirane, samoorganizirane prostore i strukture pokreta.

Čin treći: U slučaju poraza

Budući da svaka borba u sebi nosi mogućnost poraza, u najgorem slučaju da našeg druga ubije tvrdokorni stav državnog mehanizma, potrebno je odmah stvoriti protutežu, koja će natjerati drugu

51

grupu političara odgovornih za sličan slučaj da do-bro razmisle o posljedicama takvog izbora.

Povijesni primjeri političkih egzekucija u Zapadnoj Europi

Ciljajući na pojedince koje nose veliki dio od-govornosti za smrt štrajkaša glađu. Liječnici-muči-telji koji su prakticirali prisilno hranjenje nad štraj-kašima glađu (Španjolska-GRAPO), reakcionarni suci koji su stvorili karijeru na štetu boraca (Nje-mačka-smrt Holger Meinea), politički nadzornici, glavni tajnici, ministri i njihov čopor pasa bili su i ostali meta. Sva ova iskustva su dio revolucionarne povijesti koja se ne bi smjela ponavljati kao farsa, nego s čak uz više strasti za slobodom i više mržnje prema našim neprijateljima.

U vezi slučaja anarhista Kostas Sakkasa

Anarhist K. Sakkas započeo je štrajk glađu 4.6. zahtjevajući trenutni otpust. Razlog je osvetničko produženje pritvora na 36 mjeseci, što znači čitave tri godine zatvora. Osvetnički tretman i arbitrarnost države nas ne iznenađuju, niti trebamo tražiti po-vratak na njenu zakonitost.

Nemojmo zaboraviti da živimo u svijetu u ko-jem se vojne operacije, bombardiranja i etnička

52

čišćenja invazivnih ratova carstava poduzimaju u ime mira, zajedno s istrjebljenjem osoba putem presuda koje ih prepuštaju na sporu smrt u zatvoru, u ime krvožedne i beznačajne pravde i još bezna-čajnijeg društva.

No, koristeći njihove vlastite kontradikcije i slabosti dobivamo šansu da se borimo u odlučnoj bitki za oslobođenje anarhističkog druga. Važno je napomenuti da se gerilac Zavjere Vatrenih Ćelija, Gerasimos Tsakalos, nalazi pod istim režimom spe-cijalnog zatočeništva.

Zaključak kojeg smo izvukli iz tog opresivnog izbora države je da odlučni pojedinci mogu nanijeti bitne rane državnom mehanizmu. Do toga stupnja da će ovaj potonji radije platiti političku cijenu ne-legalnog pritvora. Izbor države koji prouzrokuje pukotine na fasadi “humanosti” i pravde kojom se diče.

Činjenica je da će država dovesti situaciju do ekstremnih granica, ciljajući na psihički slom borca kako bi pokolobela njegovu odluku.

Trebamo ustati protiv istrebljenja našeg druga. Svakim sredstvom, ostajući svi uz njega.

NEPREKIDNI NAPAD ZA OSLOBOĐE-NJE ANARHISTA KOSTAS SAKKASA

SVE ZA SLOBODU DUG ŽIVOT ANARHIJI

53

P.S. Kako bih izbjegao svaki nesporazum tre-bam nadodati da ja ne odbijam zatvorsku hranu zato što koristim vlastite namirnicama (kuhajući itd.). Zato bi s moje strane izjava o uzdržavanju o zatvorske hrane bila licemjerna i svjesna obmana drugova koji bi je čitali, i dobili lažnu sliku. Za dru-gove koji koriste zatvorsku hranu može zaista pred-stavljati lišavanje, ali u svakom drugom slučaju je apstraktno i besmisleno.

Nikos Romanos [1]

[1] Nikos Romanos, jedan od četvorice grčkih anarhista optuženih za pljačku banke, nalazi se u pritvoru u atenskom zatvoru Avlona Special Youth Detention Centre.

16. 10. 2013. sh-contrainfo.espiv.net

54

Na oltarima demokratske inkvizicije

POZIV NA DAN MEĐUNARODNE SOLIDARNE AKTIVNOSTI

14-25. mart 2014., prije presude protiv dru-gova Freddyja, Marcela e Juana u slučaju “Se-curity”

Zato jer nijedan lanac neće biti vječan i nijedan zatvor neće biti visoko siguran — Claudia Lopez

Jedan napad, jedan mrtav policajac i kam-panja za istrjebljenje

Štititi bogate ponekad se skupo plaća — Alexander M. Jacob

18. oktobra 2007. napadnuta je banka u srcu Santiaga, Banco Security. Carabineros zatvaraju okolne ceste kako bi napali pljačkaše. I tako, tokom kontrole jednog motora dolazi do oružanog sukoba i Luis Moyano, Carabineros, ostane na licu mjesta mrtav. Drugi policajac ranjen.

Santiago Centar je uznemiren i lov se pretvara u osvetu. Odjel analitike Carabinerosa na brzinu odmjeri taktiku napada, karakteristike sudionika,

55

vrstu oružja i bijeg. Nakon brze analize donese sud: počinioci su bivši članovi jedne subverzivne grupe.

Uz snažnu medijsku kampanju vijest se brzo širi, putem izjava koju su za štampu dali udovica i sinovi šefa Moyana. Službene počasti u sjećanje na lik i djelo policajca, i prijetnje napadačima šire se bez ustezanja.

U roku od mjesec dana uhapšen je jedan od navodnih sudionika u pljački. Nakon tri dana objavljena su imena i fotografije navodnih članova grupe. Ovi podaci, koje su izgradili kadrovi moći, blagoslovljeni su kao čista istina i postali u društvu nepobitni dokazi.

Freddy Fuentevilla, Juan Aliste, Marcelo Vi-llarroel i Carlos Gutierrez, njihova lica izložena su štampi, koja ih analizira i govori o biometrijskim ekspertizama i kriminološkim analizama visoke ra-zine.

Policija objavljuje broj telefona na koji građa-ni mogu dostaviti informacije, pozivajući narod da prijavi svako sumnjivo kretanje ili prisutnost oso-ba koje su već bile osuđivane. Prijetnje objavljuje štampa i suština poruke je jasna: žele ih mrtve.

Obavljeni su pretresi domova drugova, njiho-vih obitelji i rođaka. Ali ni traga od njih. Policijski obruč se širi ali ne uspijevaju nikoga uhapsiti. Pri-jetnja koju je moć izrekla je nepokolebljiva: ako ih nađu, drugovi neće preživjeti.

56

Nalog za hapšenje: Koga?

Svjesni smo težine naših izbora i nemamo namjere ublažiti naše odluke — Zavjera Vatrenih Ćelija

Popis imena i fotografije navodnih sudionika u pljački banke, koje su objavili glasnogovornici moći, žele učvrstiti sliku “kriminalca bivšeg sub-verzivnog elementa”. Isključiti svaki razlog bor-be, pokušati ih politički izolirati iz sredine borbe, pretvoriti ih u marginalizirane osobe i bez ikakvog povijesnog kontinuiteta.

No, drugovi ne samo da imaju borbenu prošlost, nego i sadašnjost, a zasigurno i budućnost. Četvori-ca optuženih za napad na banku su aktivni pobunje-nici koji su se nastavili boriti i tokom demokratske tranzicije, ne praveći razliku između ruha — uni-forme, skupocjena odijela — budući da izvršavaju vlast i upravljaju državom/zatvorom/kapitalom.

Svojim vlastitim posebnostima i subjektivno-šću, svaki drug pridonosi jednom dijelu borbe kroz različite sredine. Kao što su se sami definirali:

- Freddy Fuentevilla: bivši militant MIR-a, akti-van autonomni antikapitalist

- Carlos Gutierrez Quiduleo: bivši militant MAPU Lautaro, aktivan Weichafe

57

- Juan Aliste: bivši militant MAPU Lautaro, ak-tivan subverzivni borac antikapitalist

- Marcelo Villarroel: bivši miltitant MAPU La-utaro, autonomni i slobodarski subverzivni borac

Uvučeni u tisuću slučajeva, drugovi prelaze u ilegalu pred prijetnjama smrću koje objavljuju gla-snogovornici moći, i pred lovom koji su pokrenule snage sigurnosti, izgradivši idealni scenarij da bi ih mogli fizički uništiti i opravdati istrebljenje revo-lucionara.

Freddy i Marcelo uhapšeni su u Argentini 15. marta 2008., optuženi i zatvoreni zbog posjedo-vanja vatrenog oružja, upoznali su argentinske zatvore. Podvrgnuti suludom kaznenom režimu i dugima izolacijama zbog stalnog otpora iskazanog u svakodnevnoj borbi, na granici ludila živeći bez prirodnog svijetla, ili umjetnog, i bez dvorišta za šetnju... Stvarajući lik izolacije unutar izolacije iz sigurnosnih razloga, što će se kasnije nastaviti u Či-leu, ali u režimu zatvora visoke sigurnosti, sakrive-no unutar onoga što je poznato pod imenom Cárcel de Alta Seguridad.

Nakon što su drugovi odslužili polovicu kazne izbačeni su iz zemlje, u Čile. U međuvremenu je uhapšen Juan, također u Argentini, 9.jula 2010., smjesta bačen u ralje čileanske policije.

Carlos ostaje u bijegu sve do hapšenja na terito-riju Mapuche, 28. novembra 2013.

58

Svaki je drug ostao vjeran svojim životnim iz-borima, svojoj odluci da se bori, koju su godine osnažile i obilježili nebrojeni teški trenuci represi-ja, ali i radosti i ljubavi u borbi. Odbaciti vrijednosti moći i servilnu monotoniju nije prolazna ili trenut-na odluka, to je neprekidni kontinuitet.

Pravosudni labirint jednog birokratskog uništenja

Moje hapšenje oktriva koliko se plaše duha ot-pora. Moje hapšenje je želja da se uništi svaki trag radikalnoj alternativi hemiplegijske verbalnosti i komedija raskida sa sistemom i njegovim mukama. Unatoč svemu, borba se nastavlja. — Jean-Marc Roullian

Suradnja argentinsko-čileanskih država za hap-šenje Freddya, Marcela i Juana, vodi nas do anti-ustaničkog plana poznatog kao Operación Cóndor, kojeg su sprovele diktature Latinske Amerike.

Dolaskom Freddya i Marcela u čileanski za-tvor započinje sudski proces, ali ovaj put u okviru vojnog suda, omraženog tužioca Reveca, poznatog po suradnji s mučiteljima i legalnim linčovanji-ma u vrijeme diktature. Drug Juan, nakon hapše-nja i deportacije u Čile, uvršten je u istu istragu sa Freddyjem i Marcelom, svi pod vojnim sudom.

59

Juan, Freddy i Marcelo su u zatvoru odvojeni u tri različita odjela, koji postoje u Zatvoru Visoke Sigurnosti, s uzastopnim kaznenim mjerama koje im nameće zatvorska uprava, s neprekidnim upa-dima u ćelije, i uz česta uznemiravanja njihovih obitelji i drugova.

2010. zahvaljujući prosvjedima i štrajkovima glađu političkih zatvorenika Mapuche izmijenjen je zakon po kojem više nijednog civila neće moći suditi vojni sud. Ova izmjena u arhitekturi moći do-vela je do sudske promjene za slučaj “Security”, od pravosudnog cirkusa do civilnog predmeta, uz nove rokove, suce i odredbe.

Za vlast i moć se sudskim procesom otvorio jedan novi scenarij, zato što su u strogom smislu riječi ustrajali na fizičkom uništenju drugova koji su do tada bili u bijegu.

Nakon što su uhapšeni, policijski metci ostali su netaknuti u futrolama pištolja, spremni da budu ispaljeni protiv drugih revolucionara, u ovom slu-čaju nisu ispaljeni da bi osvetili “vojnog druga”, šefa Montoyu... zato je pitanje postalo dosadno. Nisu ih uništili uobičajenom brutalnošću fizičke eliminacije zato što su ih morali optužiti za masu istražnih predmeta i pravosudnih apsurdnosti te po-kopati pod zidove pravosudne birokracije i ugušiti besmislenim procedurama.

60

U ovom se scenariju razvila čitava pravosud-na slika, koja neprekidno otkriva svoje granice i mijenja svoja pravila. Juan, Marcelo i Freddy bili su podvrgnuti najdužem pritvoru u Čileu, u okviru nove reforme krivičnog procesa, 4 godine zatvora bez ijedne presude. U međuvremenu je tužilaštvo uspjelo poništiti i realizirati u dva navrata “pripre-mu suđenja” i rastegnuti rokove do u beskonačnost.

Ne govorimo o pravednim rokovima ili o po-štivanju zakona, govorimo o brutalnosti moći i o njihovoj potrebi da utope u zaborav drugove, za-robljene u zamkama i labirintima pravosudne pan-tomime.

Usred samog procesa, 28. novembra 2013., druga Carlosa Gutierreza Quiduleo, sve do tada u ilegali, uhapsile su represivne snage. Nakon hapše-nja odveden je na Odjela Maksimalne Sigurnosti u Zatvoru Visoke Sigurnosti, u izolaciju. Njegovo su-đenje je nazavisno i paralelno s Juanovim, Marce-lovim i Freddyjevim. Tako drug Carlos ostaje pod istragom i u pritvoru, bez datuma početka suđenja.

Nakon što su određene sve točke velikog teatar-skog spektakla, i svi dijelovi kojima će se namet-nuti volja moćnika, određen je datum kada će se na oltaru demokracije žrtvovati pobunjenici.

25. marta tri suca, tri bijednika, odlučit će o životu naših drugova, uzdižući se kao polubogovi

61

određujući dio života u kojem će zatvorenici morati biti kažnjeni.

Sudska zamka će se proširiti do samih granica, u slučaju da ne budu osuđeni za djela za koja su da-nas optuženi, drugovi koji su bili pri kraju kazne uz pogodnosti (za sudjelovanje u akcijama urbane ge-rile tokom devedesetih — Marco i Juan), postat će predmetom samovoljne odluke zatvorsko-pravne uprave, koja bi odlučila da li trebaju ostati u zatvo-ru odrađujući prethodnu kaznu ili s pogodnostima iz 2007.

Oružje demokracije je ovaj put pretvoreno u dokumente i izjave koje nastoje izvršiti zahtjeve tužitelja. Tako je tužilaštvo zatražilo:

- za druga Juana Alistea: doživotna + 20 godi-na zatvora, optužen za tri pljačke banke, ubojstvo Moyana i navodni pokušaj ubojstva još jednog po-licijskog službenika tokom sukoba kraj banke Se-curity

- za druga Freddyja Fuentevilla: doživotna + 15 godina zatvora za ubojstvo Moyana i oružani sukob s drugim policajcima te dvije pljačke banke

- za druga Marcela Villarroela: 18 godina zatvo-ra za dvije pljačke banke

62

Na oltarima demokratske inkvizicije...

Zato što imamo anarhiju u našim glavama i ni-kada joj nećete uspjeti suditi, koliko god cementa izbljuvali na nas da bi nas pokopali, koliko god zatvora izgradili da bi nas zatvorili, na koliko god godina nas osudili i koliko god antiterorističkih za-kona izglasali da bi vaše teatarske predstave bile što strožije... Naša će anarhija svaki put pobjeći...

— Giannis Mihailidis i Nikos Romanos

Sudski procesi su vrhunac monopola nad nasi-ljem koje vrši država, kada demokratska inkvizicija nastoji izvršiti egzemplarne sankcije. No, u sluča-ju buntovnih subjekata uloga pravde se zaoštrava i uvećava, pretvarajući suđenje u politički linč.

Mada pravosuđe uporno tvrdi kako je ono čisto i aseptično, ovo je i biti će suđenje koje mora da štiti naredbe bogatih, ovo je politički proces. Zato dokazi i optužbe nadilaze događaje iz 2007, uzdi-žući se protiv drugova kao subverzivnih subjekata.

Ovime ne tražimo jednakost ispred zakona ili “pravedno suđenje”, mi želimo pokazati i dokazati kako funkcionira struktura moći kada se usmjeri na svakog tko joj se opire i sukobljava se s njom sva-kodnevno i radikalno.

63

Dakle, od 25. marta, javni tužioci, suci, i advo-kati u službi moći prikazat će svoju estetiku i oho-lost, Žandarmerija će do komičnosti pretjerati sa teatrom sigurnosti, a udovica Moyano će što bolje naoružati štampu.

Svi će braniti svoju ulogu lakeja moći, ali mi nimalo ne sumnjamo u stav naših drugova: uzdi-gnute glave, bez kajanja za svoje izbore, sa silnom snagom nepokorenih.

Potrebno je shvatiti ključni trenutak suđenja, kako glede pravde koja si prisvaja pravo da sudi i optužuje revolucionare, tako istovremeno i glede naših izazova i šansi, nas vječnih neprijatelja, da zaoštrimo konfliktualnost, sve do točke nepovrata. Naš je odgovor solidaran, odlučan i svjestan rata.

Glavni cilj teatra pravosuđa, čak i kad je samo jedna osoba osuđena, je slomiti i uništiti duh suko-ba, svesti ga na pravilo, na normu, na samu moć, ovisno o slučajevima.

I tako, nakon pravosudnog scenarija, želi se pokopati optuženike, jednostavno eliminirati ih, uništiti, pod težinom presude i pretvoriti ih u puki broj unutar zatvora; da bi ih svijet s druge strane rešetaka zaboravio i da bi zatvorenici poslušno ušli u novu ulogu koju im je društvo pripisalo: ulogu osuđenih.

Naši drugovi se nisu rezignirano predali moći i čitav su život ostali vjerni odluci da se neprekidno

64

bore. Prolazeći i nadilazeći specifične scenarije, u kontinuitetu borbe i raskida s poretkom.

Dokazujući na taj način da nas moć može tra-žiti, zatvoriti, podignuti zidove i ispaljivati kazne i osvete, ali da nam naša volja neće nikada dozvoliti da se suočimo sa scenarijima moći iz perspektive žrtve. Naše aktivne ruke će uvijek nastojati uništiti rešetke koje nas žele zaustaviti...

Nećemo dozvoliti da odluke i ritam države upravljaju našim ratnim stavom. Borba je način ži-vota sve do samoga kraja, u kojem nema prostora za stanke.

U pravosudnom scenariju drugovi su pokušali omesti “istinu” moćnika putem pravne obrane, ali ne da bi potvrdili ili interiorizirali nametnuti jezik: nevini, žrtve, krivi.

Na taj način strategiji obrane nije osnovni cilj izbjeći ili omesti kamenovanje i doživotnu otmicu koja visi nad njihovim glavama, sabotirajući me-hanizam pravosudne istine, i u skladu s tim planira borbu na ulicama kao dio borbenog života protiv dominacije.

Danas više nego ikada... Riječi i Akcija

Pod solidarnošću podrazumijevamo nepreki-dan rast naših anarhističkih ideja, u svim oblicima,

65

kako bi neprijatelj shvatio da ovdje ništa ne zavr-šava, da će se sve i dalje nastaviti u zatvoru ili na ulicama. Gdjegod bili: ni minuta tišine i čitav jedan život borbi. — Monica Caballero, Francisco Solar

Uoči suđenja našim drugovima gorljivo poziva-mo na borbu, da se digne glas rata, pozivajući još jednom na Dan Međunarodne Solidarne Aktivno-sti, od 14. do 25. marta 2014.

Igrajući uvijek aktivnu ulogu u društvenom ratu, pozivamo različite pojedince da konkretno izraze podršku i solidarnost sa drugovima koji če-kaju suđenje. Znajući i da će poruku solidarnosti s pažnjom primiti ne samo drugovi, već i moćnici koji ih žele izolirati i poraziti.

Ofenzivna solidarnost se suočava s teatrom pravde i prenosi sukob iz državnih ureda na ulice, gdje želimo da se nalaze i naši drugovi, živi, slo-bodni i buntovni.

Nećemo biti pasivni gledatelji linčovanja na-ših drugova, niti ćemo pokorno prihvatiti presude koje mogu donijeti da bi poslužile kao egzemplarne kazne. Upućujemo poziv da se nitko ne isključi iz sudjelovanja i da se svi aktiviramo za totalno oslo-bođenje.

Solidarnost, zajednička snaga, podrška, prela-zi zidove, ismijava granice i ujedinjuje zemlje za-jedničkim jezikom društvenog rata. Da li će borac

66

ostati sam, u sudnicama buržoaske pravde, ovisi o nama, što smo sposobni stvoriti. Svako djelo je bit-no i pridonosi borbi protiv moći, kada se sije sjeme solidarnosti i slobode.

Pozivamo na djelovanje, kroz različite oblike akcija, bez vođa i predvodnika, u kojima svatko osobno doprinosi u sredini u kojoj se nalazi, svaka gesta je važna. Na taj način solidarnost stvara, širi i produbljuje mreže suučesništva, moćna oružja i sredstva pri suočavanju sa Moći.

Ovaj apel je otvoreni poziv svakom tko želi izraziti solidarnost, akcijom, kontrainformacijom, autonomnim izražavanjem pobune.

Nećemo naše drugove ostaviti same, pri svakoj erupciji prijetnji koje bljuje Moć, naša uvjerenost je neprekidna borba, sve do kraja, sve do uništenja i posljednjeg bedema društva-zatvora.

Protiv svih oblika vlasti, protiv svih oblika moći. Na ulici..., zatvorenici ili u bijegu, bit će uvi-jek u borbenom stavu.

Solidarnost i Akcija od 14. do 25. marta 2014., sve dok ne budemo ponovno vidjeli Freddyja, Mar-cela i Juana na ulici, sve dok ne budu slobodno ho-dali sa svima onima koji se bore.

Granice i različiti jezici su prepreke koje ćemo ukloniti da bi se sreli jedan kraj drugoga, da bi se

67

zajedno uzdigli protiv naloga i naredbi ovog siste-ma, i da bi mržnjom pljunuli na svakoga tko je vje-ran zakonu i na životne izbore koje nam predlažu.

— Zavjera Vatrenih Ćelija Familiares y compañerxs de los Procesados

por el Caso Sicurezza — Publicación Refracta-rio – RadioAzione — Individualità Affini di Santiago-Valparaiso-Buenos Aires-Neuquén-Barcellona – Solidarixs en Guerra contra el Po-der — Hommodolars – Rojoscuro – Cruz Negra Anarquista México – Viva la anarquia – Núcleo antiautoritario de agitación propaganda y Sin Banderas Ni Fronteras y afines – 81 Razones por Luchar – Colectivo Anticarcelario Vuelo de Justicia – Revista Infierno – Voz Como Arma — Anarhistička Biblioteka

DOK GOD BUDE BIJEDE, BIT ĆE I POBUNE!

radioazione.org, februar 2014 Naslov originala: Jornada de Agitación Soli-

daria Internacionalista del 14 al 25 de Marzo del 2014 ante el juicio contra los compañeros Freddy, Marcelo y Juan por el Caso Security, jornadade-agitacionysolidaridadporelcasosecurity.wordpress.com S talijanskog prevela: Erika

68

Zidanje kontrole i separacije

Moglo bi se reći da svi, manje ili više, živimo okruženi zidovima. Zidovima tradicije, kulture, običaja, nametnutih nam normi i strahova. No osim ovih neopipljivih zidova, sve više smo okruženim fizički prisutnim zidovima, snažnim metaforama koje podsjećaju na “moć arhitekture“ da utječe na ljudske živote. Arhitekture čiji je osnovni cilj na-silno nametnuti građansku poslušnost tamo gdje je ona prema mišljenju moćnika izostala.

Vremena kada je simbolom podijeljenog svijeta bio Berlinski zid sada su dio prošlosti, no zidovi i dalje postoje i niču, a njihova prisutnost jasna je sli-ka svijeta u kojem živimo. Berlinski je zid izgradila u kolovozu 1961. godine istočnonjemačka strana, bio je dug 165 kilometara, visok 3,6 metara, a na svakih sto metara bio je postavljen kontrolni toranj. Prilikom pokušaja prelaska zida živote je izgubilo oko dvjesto ljudi. Zid je srušen 1989. godine, kada su se stanovnici Berlina spontano i bilo čime što im se našlo pri ruci odlučili pobuniti. Iako je u povije-sti možda najviše spominjan, Berlinski zid nije prvi primjer pokušaja da se fizičkom barijerom određe-na populacija podvrgne kontroli.

Prije Nijemaca na to su se odlučili Englezi kada su nakon Drugog svjetskog rata izolirali kinesko stanovništvo na Maleziji izgradivši “nova sela“ u

69

koja su smjestili stotine tisuća ljudi. Pritom su či-tavu populaciju stavili pod kontrolu okruživši ih bodljikavom žicom. Sličan potez učinili su i Ame-rikanci u Vijetnamu kada su pokušali odijeliti svoje vijetnamske saveznike od pobunjenika.

Zidovi kontrole i straha nisu bili zaobišli ni Sjevernu Irsku gdje su kontrolni tornjevi, golemi zidovi sa kamerama i prislušnim uređajima izazi-vali osjećaj straha. Iako tih građevina danas više nema njihove fotografije podsjećaju na tužnu i ne tako davnu prošlost. No, ono najtragičnije jest da ako svoj pogled fokusiramo na kontrolne tornjeve, zidove i žičane ograde s nadzornim kamerama na trenutak bismo mogli zaboraviti da se radi o uklo-njenim građevinama Sjeverne Irske i pomisliti da bi to nažalost moglo biti bilo koje drugo mjesto na svijetu. Možda dio Jeruzalema, Zapadne obale, Meksika, Iraka, Italije… asocijacija je nažalost pre-više.

Jedan od zidova o kojima se danas možda naj-više priča jest separacijski zid u Palestini s čijom je izgradnjom izraelska vlada započela 2002. godi-ne navodeći kao razlog obranu od terorista. 2004. godine Međunarodni sud pravde proglasio je zid ilegalnim jer se proteže kroz okupirana područja, no na stranu Izraela stale su SAD te je izgradnja nastavljena. Danas je zid skoro gotov, a do 2010. godine trebao bi biti dug 703 kilometra. Još prije 60

70

godina započeto uništavanje palestinskih sela i gra-dova, okrutni masakri i protjerivanje preko 750 000 Palestinaca iz njihovih domova pretvorilo je nekad većinsku palestinsku populaciju u izbjeglice koje danas žive pod aparthejd režimom, a osam metara visok zid predstavlja prijetnju etničkog čišćenja za-početog 1948. godine.

Protežući se Zapadnom obalom, zid je izolirao 78 palestinskih sela, razdvojio zajednice i uništio živote. Mnogi su zarobljeni između zida i “Zelene linije“, odnosno granice iz 1949, koju mogu prijeći samo uz posebne dozvole, kroz posebna vrata i u striktno određeno doba dana. Osim zidom, mnogi su okruženi izraelskim naseljeničkim naseljima i cestama. Od 78 izoliranih sela njih 14 se nalazi u opasnosti da nestanu s lica zemlje. Iako je kao ra-zlog izgradnje izraelska vlada navela obranu od te-rorista, strahote, konstantna ponižavanja i izolacija onih s “opasne“ strane zida izazivaju samo bijes te postavljaju pitanje tko je zapravo terorist.

U kolovozu 2006. američki predsjednik Geor-ge Bush potpisao je odluku o izradi zida na 1125 kilometara dugoj granici između SAD-a i Meksi-ka. Ugovor za izgradnju zida, u kojeg je već na po-četku bilo uloženo više od milijardu dolara i koji prolazi državama Texas, Novi Meksiko, Arizona i Kalifornija, dobila je izraelska tvrtka Elbit Systems limited, smještena u Haifi, koja je iskustvo, a i zara-

71

du, stekla u izgradnji separacijskog zida u Palesti-ni. Zajedno sa Boeingom, Elbit SAD-e opskrbljuje najnovijom vojnom tehnologijom, prethodno te-stiranom na Palestincima, a sada korištenom pro-tiv meksičkih imigranata. Granični zid prije svega odražava meksičke siromahe, koji bježe u SAD-e u potrazi za poslom i boljim životom. Čak kad net-ko od stanovnika Latinske Amerike uspije prijeći granicu (što je uistinu teško, jer do 1995. godine na granici je pronađeno više od 3000 mrtvih tijela, ubijenih od strane teksaških dobrovoljaca), u SAD-u ih čeka težak život. Potplaćen posao koji nitko od domaćeg stanovništva i ne želi raditi, život u ilegali bez zdravstvenog osiguranja i ikakvih drugih prava.

Zid tako i praktički i simbolički dijeli bogatu Sjevernu Ameriku od siromašnih latinoameričkih zemalja, jer to što vrijedi za siromašno stanovniš-tvo Latinske Amerike, ne vrijedi i za bogate ulaga-če i multinacionalne kompanije. Njima je granica u potpunosti otvorena, a posebno od 1. siječnja 1994. godine, kada je na snagu stupio Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA). Na mek-sičkoj su strani tada niknuli novi industrijski po-goni i tvornice, koncentracije jeftine radne snage. Američki predsjednik Bush nazvao je granični zid sa Meksikom, “pojačan“ kamerama i najnovijom tehnologijom, granicom 21. stoljeća.

Očaran idejom i zaradom koju donosi izgradnja zidova, Bush je odlučio podići zid i u Iraku, odno-

72

sno Bagdadu gdje su svakodnevni život i sloboda kretanja već bilo otežani i gotovo onemogućeni brojnim kontrolnim točkama i barijerama. Tako su u travnju ove godine američki vojnici započeli s izgradnjom masivnog betonskog zida u bagdad-skom predgrađu Sadru ističući kako im je namjera fizički podijeliti ideološke, političke i vjerske raz-mirice između dviju sukobljenih entiteta i ‘svjeto-va’, iračkih sunita i šiita. Bagdad je tako preko noći pretvoren iz ratne zone u jedno veliko gradilište, odnosno “militarističku zonu u izgradnji“. Zidovi i ograde danas su posvuda u Iraku, može ih se vidjet u Sadru, Falluji, te su gotovo postali zaštitno lice urbanih dijelova Bliskog istoka.

Teško je i zamisliti da su značajni dijelovi gra-da i čitavi kvartovi u potpunosti izmijenjeni preko noći, i to doslovce preko noći, jer većina se radova iz sigurnosnih radova odvijala noću. Osjećaj je vje-rojatno kao da živite u ogromnom labirintu čiji se prolazi konstantno mijenjaju; zamislite probuditi se ujutro i shvatiti da je glavni put koji je stoljećima vodio do određene točke odjednom potpuno odsje-čen, prisiljavajući stanovnike da svaki dan izno-va mijenjaju rute na koje su navikli i konstantno traže nova i sigurnija rješenja. Takvi gradovi, bilo da se radi o Bagdadu, Sadru, Betlehemu ili Rama-llah, gradovi su čiji je identitet beskonačna izmjena službenih i neslužbenih zaobilaznica, alternativnih

73

putova i opasnih prečaca; eksperimentalni gradovi-kavezi, urbanistički proizvodi konteksta rata.

Postavlja se pitanje koliko kilometara zida za-pravo ocrtava okupirana područja, koliko se kilo-metara zida proteže urbanim dijelovima ostatka svijeta, koliko je bilijuna dolara uloženo u izgrad-nju svih tih zidova? U neku ruku, ima smisla za-ključiti kako je čitava serija međusobno povezanih barikada zapravo unosan mehanizam globalizacij-skih procesa. Takve su barijere “junk“ proizvod ratne mašinerije koja se munjevitom brzinom širi svijetom i osvaja nova tržišta popularizirajući sve više prisutan militaristički urbanizam, pri čemu se proizvodnja golemih kamenih blokova za izgradnju zidova pokazala kao unosan posao koji se u potpu-nosti uklapa u globalnu ekonomiju.

Iako je takvih primjera širenja militarističkog urbanizma nažalost mnogo, možda nam je najbliži onaj u Padovi, gradu u kojem su gradske vlaste po-digle 3 metra visok i 84 metra dugačak zid u četvrti Anelli kako bi izolirali i onemogućili slobodu kre-tanja afričkim useljenicima čiji je život u getu već sam po sebi bio težak.

Iako je u Njemačkoj 1989. jedan zid srušen, prošle je godine tamo niknuo novi zid. Radi se o dva i pol metra visokoj željeznoj i betonskoj ogradi okrunjenoj bodljikavom žicom i opremljenom si-stemom kamera, dugačkoj 13 kilometara od čega

74

je svaki kilometar koštao milijun eura. Zid je po-dignut oko Heiligendamma, u kojem se početkom lipnja prošle godine održao samit predstavnika G8 – najbogatijih zemalja svijeta. Zid je trebao odijeliti one koji odlučuju o sudbini svijeta od onih koji se protive njihovim odlukama i uopće čitavom siste-mu u kojem manjina odlučuje o većini, uzimajući si pritom moć kontrole prirodnih resursa i ljudskih života. Do tog zida prosvjednici nisu ni mogli doći, jer je vlada zabranila pristup zidu te se prosvjedovat moglo s minimalne udaljenosti 200 metara od zida. No, to nije bio jedini represivni postupak od strane njemačke vlade. Mnogo prije prosvjeda započele su racije privatnih stanova i društvenih centara u kojima su se protivnici G8 sastajali, prestao je vri-jediti šengenski sporazum, što je značilo ponovno uvođenje pojačanih graničnih kontrola na zapad-noj granici i aerodromima. U okolici su Heiligen-damma kasarne i sportske dvorane bile pretvorene u privremene zatvore. I dok su predstavnici elite uživali u luksuzu, stanovnicima okolnih mjesta bila je onemogućena sloboda kretanja, a represija protiv prosvjednika ocrtala je mašineriju kontrole i stra-ha u koju je Njemačka uložila više od 92 milijuna eura.Olimpijske su igre završile, ceremonija na ko-joj vlade “promoviraju mir“ tako da putem svojih sportskih prvaka međusobno dokazuju tko je su-periorniji ove je godine digla mnogo prašine. Jed-

75

nom riječju bio je to pravi spektakl u kojem je Kina uspješno demonstrirala svoju separacijsku i oku-pacijsku politiku već na samim ulicama Beijinga tako što je zidom odijelila one dijelove grada koje nije stigla na vrijeme renovirati ili uništiti. Čitave siromašne i useljeničke četvrti odijelili su zidom od ostatka grada kako bi ih učinili nevidljivima, ali istovremeno i prisilili stanovnike tih područja da odsele (većina njih živi od malih dućančića i resto-rana ili prodajući robu na ulici, te su im ovakvom izolacijom istovremeno odsječeni prihodi) kako bi nakon Olimpijskih igara ta područja mogli prodati “pravim ulagačima“.

Ako u obzir uzmemo spomenute separacijske i izolacijske zidove, ograde i barijere, sve više “po-jačane“ dodatnom tehnologijom i video-nadzornim sustavima, te činjenicu da takvih zidova ima sve više — Jeruzalem, Falluja, Padova, Beijing, samo su neki njih – izgleda da su sve te barijere zapravo fizička manifestacija političkog sistema u području arhitekture; manifestacija institucije sve sofisticira-nijih graničnih barijera, koja je arhitekturu ratnih i okupiranih područja prenijela u gradove i urba-na središta s ciljem veće kontrole i sijanjem kul-ture straha. Sve te barijere još jednom oslikavaju okrutnu i kompleksnu svjetsku politiku prostornog planiranja i njezinu moć da utječe na ljudske živote.

76

http://www.ispodplocnika.net/tekstovi/zidanje-kontrole-i-separacije

Tekst je prvo objavljen u petom broju Is-pod pločnika u proljeće 2009. godine. www.is-podplocnika.net

77

GEORGE ORWELL

Crtice o nacionalizmu

OpsesivnostNestabilnostRavnodušnost prema činjenicamaPozitivni nacionalizam 1. Neotorijevstvo 2. Keltski nacionalizam 3. CionizamPreneseni nacionalizam 1. Komunizam 2. Politički katolicizam 3. Rasni osjećaji 4. Klasni osjećaji 5. PacifizamNegativni nacionalizam 1. Anglofobija 2. Antisemitizam 3. Trockizam

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu men-

78

talnu naviku koja je sada tako široko rasprostranje-na da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži posto-jeći ekvivalent odabrao sam riječ “nacionalizam“, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičaje-nom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto ne-gativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Pod “nacionalizmom“ prije svega podrazumije-vam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao “dobri“ ili “loši“.[1] Zatim – a to je puno važnije – podra-zumjevam naviku da se identificiramo sa pojedi-nom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa. Nacionalizam ne treba brkati sa patriotiz-mom. Obje riječi se koriste na tako neodređen na-čin da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

79

Pod “patriotizmom“ podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života, za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog na-cionalista je da obezbijedi više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očigledno dok se odnosi na pre-poznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg mo-žemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj. da riječ “nacionalizam“ koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionali-zam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvata pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma. On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture ko-jima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: jevrejska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u

80

njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaći da naciona-listički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali ne-prijatelji SSSR, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumije-vam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri ja-snija. Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo, ili uglavnom, u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On historiju, a naročito modernu historiju, vidi kao be-skrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova strana na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka sa pukim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stra-nu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe ubjeđuje da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki

81

nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj go-vorim široko rasprostranjena među engleskom in-teligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugo-vima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima pre-stiža da je onima kojima je jako stalo do aktuelne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način. Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od ve-likih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke, SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski tre-balo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u prak-si se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svako ko je sklon razbijanju glave oko jed-nog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža. On bi dakle po-čeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi po-čeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njego-vu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog ko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije

82

je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potiče nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih “eksperata“ i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939.[2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su skoro istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slu-čajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerovatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab. Politički ili vojni komenta-tori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacio-nalističke lojalnosti.[3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uži-vao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se po-litičkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalistič-kih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojem se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džin-

83

goizam.[4] Sigurno je da je on još uvijek rasprostra-njen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatra-ča vjerovala prije desetak godina. Međutim, u ovom eseju se uglavnom bavim reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patrioti-zam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u veoma širokom smislu tako da obuhvata ne samo članove Komu-nističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile. Komunist je, za potrebe ovog eseja, neko ko na SSSR gleda kao na svoju otadžbinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i una-prijeđuje ruske interese po svaku cijenu.[5] Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov direktni i indirektni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova. Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgo-varao današnjem komunizmu je bio politički kato-licizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio G. K. Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzi-bilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokato-

84

ličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tokom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao “Velika je Dijana Efezijanska“. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka reče-nica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić di-jaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superi-ornost katolika nad protestantom ili paganom. Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superi-ornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji nepresta-no pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow[6] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precije-njivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i po-slije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su “Leopanto“ ili “Balada o Sv. Barbari“, “Juriš Lake brigade“ izgleda kao pacifistički spis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se

85

mogu naći u našem jeziku. Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci neko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždao. Na planu unutarnje politike on je bio “mali Englez“, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i, u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gle-dao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe a da to niko ni ne primijeti. Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demo-kracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mu-ssolini je uništio izabranu vlast i slobodu štampe, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokora-vanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Fran-cuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela nje-gova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti iz-među političkog katolicizma, čiji primjer predstav-lja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje slič-nosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockiz-ma. Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak

86

i po svojoj mentalnoj atmosferi, bilo bi pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteri-stike nacionalističke misli su slijedeće:

OpsesivnostNiti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmi-

šlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Sva-kom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvra-ćanjem. Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglav-nom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjet-nosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.[7] Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka ze-mlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima

87

drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljuba-vi i mržnje. Neka od tih imena (npr. “patrioti“ za Francove pristaše, ili “lojalisti“ za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparnič-ke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korišćenja bilo kojeg od njih. Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom duž-nošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofo-bični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadi-ni ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv BBC akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa “a“. Primjeri su broj-ni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostra-njenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korišćenju njihovih slika kao mete u streljanama.

NestabilnostNacionalističkoj lojalnosti intenzitet sa kojim

se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona

88

može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istakao. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji naciona-lističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upit-na. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook. Pangermanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina. U zadnjih pedeset ili sto godina pre-neseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearna naciona-lizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također mo-guće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauze-ti njeno mjesto. U prvoj verziji Pregleda historije H.G. Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veli-čane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: me-đutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički po-

89

kreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regruto-vali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenljiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertonom. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjer-niji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu pri-lično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja. U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privr-ženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao inte-lektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internaci-onalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje

90

u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano va-ljati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.Bog, Kralj, Imperij, bri-tanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne pre-poznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Ravnodušnost prema činjenicamaSvi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju

sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britan-ski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, kri-votvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini “naša“ strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične foto-

91

grafije Nijemaca koje su objesili Rusi.[8] Isto je i sa historijskim događajima. O historiji se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegava-la Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina Terora, ispalji-vanje stotina Indijaca iz topova od strane heroja iz vremena Pobune[9] ili rezanje lica Irkinja britvama od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime “pravedne stvari“. Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt sto-ljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinač-nom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjer-stava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odluči-valo u skladu sa političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazi-lo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osuda-

92

ma njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate. Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošlji-va da je nacionalist obično gurne u stranu i ne do-pusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stva-ri događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeli-će tog svijeta u historijske knjige kad god je to mo-guće. Dobar dio propagandističkih napisa u današ-nje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se pro-mijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu

93

trebali dogoditi se ne pominju i na kraju poriču.[10] Čang-Kai-Šek je 1927. žive skuhao na stotine ko-munista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatra-lo da se kuhanje komunista “ne računa“, ili da se možda nije niti dogodilo. Primarni cilj propagande je, dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu historiju po svoj prilici dje-limično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se poka-zalo da Trocki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje do-kumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je pota-knuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se za-ista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na pri-mjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili mož-da stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi če-sto ulivale osjećaj nestvarnosti. Čovjek nije imao

94

načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora. Šta je bilo pravedno, a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u avgustu 1944? Je li istina za njemačke gasne komore u Poljskoj? Ko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formi-rao vlastito mišljenje. Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpu-nosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu. Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve naciona-lističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki naciona-listi nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovi-ma o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

95

Ispitao sam, najbolje što sam mogao, mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima naciona-lizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljno. Nacio-nalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na komplek-sne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod obič-nog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su na-brojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naziva, pozitivni, preneseni i negativni nacionali-zam, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam

1. NeotorijevstvoPrimjeri su ljudi poput Lorda Eltona, A.P. Her-

berta, G.M. Younga, profesora Pickthornea, litera-tura torijevskog reforskog odbora i magazini kao što su The New English Review i Nineteenth Cen-tury and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da

96

se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila sklo-ni tvrditi da “engleske ideje“ (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neoto-rijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj mi-saoni pravac, čini se, stiče poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces gubljenja iluzija i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada po-staje žestoko probritanski orijentiran prilično je uo-bičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su F. A. Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Wau-gh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod T. S. Elliota, Wyndhama Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

2. Keltski nacionalizamVelški, irski i škotski nacionalizam se u nekim

tačkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvr-dila da je istodobno proruska i pronacistička. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Nje-gov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom.

97

Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksonca – jednostavniji, kreativniji, manje vulga-ran, manji snob itd. – ali uobičajena glad za moći je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Vels mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

3. Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka va-rijanta se doima nasilnijom i zloćudnijom od bri-tanske. Klasificiram ga kao direktni, a ne prenese-ni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligenci-ja, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engle-skoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

98

Preneseni nacionalizam

1. Komunizam

2. Politički katolicizam

3. Rasni osjećaji

Staromodni prezrivi stav prema “urođenicima“ u Engleskoj je znatno oslabljen, a razne pseudo-znavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene.[11] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponiranom obliku, tj. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uo-bičajeno među engleskim intelektualcima, i vjero-jatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksual-nim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pita-nja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgro-zio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Na-cionalistička privrženost obojenim rasama je obič-no pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksu-alni životi superiorni, i postoji obimna podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

99

4. Klasni osjećajiMeđu intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža

javljaju se samo u transponiranom obliku – tj. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, sa običnim sno-bizmom u svakodnevnom životu.

5. PacifizamVećina pacifista ili pripada opskurnim vjerskim

sektama, ili su jednostavno humanisti koji se pro-tive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelek-tualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgle-da mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu. Pacifistička pro-paganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pa-cifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristra-snu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni po pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u odbrani zapadnih ze-malja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što

100

se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifi-stička propaganda ovog tipa izbjegava pominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se In-dijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Bri-tanaca. Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i zna-če) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo, ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni sa jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u En-gleskoj se čini da je bilo malog preklapanja član-stva Unije zakletih na mir i Crnokošuljaša. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlyleu, jednom od intelektualnih otaca fašizma. Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Paci-fisti su napravili grešku kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovo prenijeti.

Negativni nacionalizam

1. AnglofobijaMeđu inteligencijom je podrugljiv i blago ne-

prijateljski stav prema Britaniji manje-više obave-zan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačena

101

emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo na-kon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjesti-ma, kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski inte-lektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju po-niženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji ili možda Americi, a ne Britaniji. Mnogi intelektualci se na spoljnopoli-tičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Britanija mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje “prosvijetljenih“ u velikoj je mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglo-fobija je uvijek podložna obrtanju i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slije-dećem ratu, uobičajena pojava.

2. AntisemitizamTrenutno postoji malo tragova antisemitizma,

pošto su nacistički progoni učinili da svako ko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih ugnjetača. Svako ko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ “antisemitizam“ tvdi da je, naravna

102

stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se bri-žljivo eliminiraju iz svih vrsta literature. U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjero-jatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam pri-rodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni da podlegnu anti-semitizmu, makar na mahove.

3. TrockizamOva riječ se koristi u tako širokom smislu da

obuhvata anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ovdje njome označavam doktrinar-nog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje pro-učavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela, nego u radovima samog Trockog, koji nipošto nije bio čovjek sa samo jed-nom idejom. Iako je trockizam u nekim mjestima, kao u Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organizi-ran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija u biti je negativna. Trockist je

103

protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanj-ski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist. U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj. da kolaboriraju sa fašistima, očigledno neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali, upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u sva-kom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih po-kreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenad-nog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne dešava često, iako za to nema ja-snog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napravi-ti, činit će se da sam često pretjerivao, previše po-jednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva. To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je

104

na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati. Za početak, niko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inte-ligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati van svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, sa neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koeg-zistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio “nacionalist ovo“ ili “nacionalist ono“, koristeći u svrhu ilustracije ek-streman tip nacionalista koji jedva da je pri zdra-voj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesovanja za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lorda Eltona, D. N. Pritta, Lady Houston, Ezre Pounda, Lorda Vansittarta, oca Coughlina i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Mo-nomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtije fele nije kadar napisati knjigu

105

koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna či-tanja ima određeni deodorirajući efekat. Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijum-fovao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemi-lost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija, Poljska, palesti-na, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravni, ili to barem ni-kad nije slučaj. Eltoni, Pritti i Coughlini, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i izno-va izvikuju jednu te istu laž, su očigledno ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvatamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje. Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postoja-nje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša ko-jem je na umu samo da “zada udarac“ protivniku, i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih grešaka počini. Kada je Lloyd Ge-orge, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se cifre saberu, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisa-no da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: “Gade!“. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja

106

tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Engle-sku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Špa-njolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacio-nalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam na-veo pet tipova nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima:

Britanski torijevac: Britanija je iz rata izašla smanjene moći i prestiža.

Komunist: Rusija bi pretrpjela poraz od Nje-mačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist: Irska je u stanju sačuvati ne-ovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist: Ruske mase prihvataju Staljinov re-žim.

Pacifist: Oni koji se “odriču“ nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očigledne ako je slu-čaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe na-

107

veden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpje-ti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruira-ti lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan in-telektualac sa ljevice je, na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pre-gaziti Egipat 1942, da Japanci nikad neće biti istje-rani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efek-ta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja. Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Eu-ropu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala. Kad je Hitler napao Rusiju, zvaničnici iz Ministarstva za obavještavanje su “kao propratnu informaciju“ objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, sa druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi

108

bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko miliona. Nema potrebe za nabrajanjem primjera. Poenta je da čim se umešaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini “naša“ strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u inte-lektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanju osjećati da je taj zločin pogrešan. Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preve-liko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašu-jućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svi-jetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijeti-zam. Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jed-nom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije

109

moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku. Ne prihvatam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu niko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lo-šim sredstvima. Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje. To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i za-tim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojite je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na bri-tanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja re-šiti pukim razmišljanjem. Ali možete barem prizna-ti da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati sa

110

prihvatanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, po-trebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pita-nja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

Maj 1945.

[1] O nacijama, pa čak i o neodređenijim enti-tetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u žen-skom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne ime-nice, te imenice koje označavaju predmete su sred-njeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očigledno apsurdne opaske, kao na primjer: “Njemačka je po svojoj naravi podmukla“, se mogu naći u bilo ko-jim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svako izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat“ ili “Sva-ki Englez je licemjer“). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr. Tolstoj ili Bernard Shaw. (prim. Orwell)

111

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, predvidjeli su sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan mar-ksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu da predvidi pakt. (prim. Orwell)

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiru-ski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreš-ke kao što su vjerovanje da je odbrambena linija Maginot neprobojna ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca, nisu im uzdr-male reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kape-tan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je odbrana jača od napada, a drugi da je napad jači od odbrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove po-pularnosti u ljevičarskim krugovima jeste taj da su obojica bili u sukobu sa Ministarstvom rata. (prim. Orwell)

[4] Jingoism: ekstremni, agresivni patriotizam-šovinizam. (prim. Anarhistička biblioteka/ AB)

[5] Orwell je ovaj esej pisao u vreme kada su skoro sve zvanične evropske komunističke partije,

112

i na istoku i na zapadu, bile staljinističke. To je, u manjoj ili većoj meri, bila i pozicija mnogih ista-knutih intelektualaca i umetnika tog vremena, ne samo partijskih kadrova i ideologa. Iako je staljini-zam imao opoziciju – trockisti, koje Orvel dalje u tekstu opisuje kao jednako doktrinarne, bili su više konkurencija, a ne opozicija – taj fenomen prosto nije bio tema ovog eseja. (prim. AB)

[6] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjet-skog rata (1916), baziran na priči o Ali Babi i četr-deset hajduka. (op. prev.)

[7] Neki Amerikanci su negodovali zbog re-doslijeda riječi u polusloženici “anglo-američki“. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa “ame-ričko-britanski“. (prim. Orwell)

[8] The News Chronicle je pozvao svoje čitatelj-stvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, sa prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasr-tala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja. (prim. Orwell)

[9] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti u Indiji 1857. (op. prev.; ispravka AB)

[10] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže mogu-

113

će. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godiš-njaka koji prikazuju skorašnje političke događaje. (prim. Orwell)

[11] Dobar primjer je praznovjerje o sunčani-ci. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase pod-ložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno kretati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike iz-među “urođenika“ i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici. (prim. Orwell)

George Orwell, Notes on Nationalism (May 1945), Polemic No. 1, October 1945.

Preveo Mirza Purić, Novi pogledi, Sarajevo, jesen 2006. Preuzeto sa portala Buka (BH), http://www.6yka.com/novost/15772/dzordz-orvel-crtice-o-nacionalizmu

a šta`š

a šta`š

a šta`š

a šta`š

a šta`š

a šta`š

a šta`š