KONCEPT (I)RACIONALNOSTI U KONTEKSTU EVOLUCIJSKE

PSIHOLOGIJE

IGOR MIKLOUŠIĆ

Uvod

Allport (1954) navodi kako je pitanje ljudske racionalnosti jedno od najtraj-nijih problema u filozofiji, a pitanja temeljne racionalnosti ili iracionalnosti zao-kupljala su brojne mislioce poput Machiavellija (1469.–1527.), Hobbesa (1588.–1679.), Lockea (1632.–1704.) i Jean-Jacquesa Rousseaua (1712.–1782). Dolaskom psihologije nije se mnogo promijenilo. U psihološkoj domeni socijalni su psiholozi odigrali značajnu ulogu u dokumentiranju ljudske iracionalnosti. Samo kratak po-gled na neka od najprominentnijih istraživanja iz socijalne psihologije, poput onog Milgrama (1963), Zimbarda (1971) i Sherifa (1988), otkriva da su najveće spozna-je socijalne psihologije proizašle iz onoga što bi se moglo nazvati iracionalnim po-našanjem. Festingerov (1957) koncept kognitivne disonance postao je ogledni pri-mjer psihološke konceptualizacije iracionalnog i racionalnog, posebice nakon što je prihvaćen i u ekonomskim i marketinškim okvirima. Sve te pojave često stavlja-mo pod zajednički nazivnik „ljudske iracionalnosti“, pri čemu odajemo dojam ja-snog razgraničavanja racionalnosti i iracionalnosti. Međutim, tek u trenutku kada te konstrukte treba objektivno definirati, otkriva se njihova kompleksna narav.

Tversky i Kahneman (1974) čine iskorak u tom pogledu eksplicitno definira-jući iracionalnost u okviru odstupanja od normativnih, uglavnom ekonomskih, modela ponašanja čime su posljedično pokrenuli nov val interesa i istraživanja na području iracionalnosti. Koncept iracionalnosti postao je tako naširoko proble-matiziran među psiholozima i ekonomistima, no tek s uzletom evolucijske psi-hologije, koja naglašava adaptivnu prirodu ljudske spoznaje i ponašanja, fokus se preusmjerava s normativnih definicija racionalnosti na otkrivanje učinkovitosti naizgled iracionalnog intuitivnog ponašanja (npr. Buss, 1995, 2005, 2008; Cosmi-des i Tooby, 1992). Istraživanja iracionalnosti tako dobivaju sasvim novu perspek-tivu kojoj je cilj integriranje naizgled sukobljenih koncepata ljudske prirode i razvi-janje sveobuhvatnog modela ljudskog kognitivnog funkcioniranja.

Stoga se u ovom trenutku, možda više nego ikad prije, iracionalnost nalazi u fokusu kognitivnih, socijalnih i evolucijskih psihologa, a nije zanemariv ni inte-res šire populacije, pa knjige koje se bave ljudskom iracionalnošću i populariziraju trenutačne spoznaje iz tog područja vrlo brzo postaju bestseleri (npr. Ariely, 2008; Dawes, 2001; Kenrick i Griskevicius 2013; McCrane, 1994).

Što racionalnost jest, a što nije

Raspravu o racionalnosti možemo započeti razlikovanjem kognitivnih kapaci-teta i racionalnog mišljenja (Baron, 1985). Kapaciteti se odnose na kognitivne pro-cese i informacijsko procesiranje, prvenstveno vezano uz proučavanje inteligenci-je i vezanih konstrukata, poput perceptivne brzine i radnog pamćenja. Nasuprot

362 UVOD U BIHEVIORALNU EKONOMIJU

tome, dispozicije vezane uz racionalno mišljenje možemo pojmiti i kao kognitivne stilove koji se odnose na adekvatnost formiranja mišljenja i donošenja odluka. Ra-cionalnost neke odluke definirana je u ekonomskoj teoriji racionalnog izbora kao odluka koja maksimira zadovoljstvo ili korisnost za pojedinca (npr. Bronfenbre-nner, Sichel i Gardner, 1990). Također, ono što nazivamo racionalnim mišljenjem odnosi se većinom na koherentan mentalni proces koji se zbiva na svjesnoj razini i čiji razvoj od dokaza do zaključka možemo pratiti i opisati.

Ipak, valja razjasniti da nitko do sada nije tvrdio kako su svi koncepti ve-zani za ljudsku racionalnost adekvatno operacionalizirani ili shvaćeni. Primjeri-ce, Bowell i Kemp (2005) pri razmatranju problema kritičkog mišljenja svesrdno kritiziraju ono što nazivaju mitom relativnosti istine te kroz više primjera razjaš-njavaju kako se racionalnost odluka i vjerovanja ne može procijeniti s obzirom na argumente na kojima se zasnivaju. Primjerice, kada je nečije vjerovanje podupr-to argumentom koji osoba smatra zadovoljavajućim, tada je i njezino vjerovanje opravdano. Pogrešna evaluacija valjanosti argumenta jest ono što nas u tom slu-čaju dovodi do donošenja iracionalnih odluka ili vjerovanja, unatoč tome što sam proces donošenja odluke može biti racionalan. Dakle, naoko jednostavan i popu-laran koncept ljudske racionalnosti, primijenjen u istraživačkom okviru, posta-je temeljem djelomično nejasnog i zbunjujućeg, no ipak vrlo uzbudljivog područ-ja istraživanja.

Razmatrajući postojeće pristupe problemu iracionalnosti, osvrnut ćemo se na definiranje i procjenu iracionalnosti kroz proučavanje heuristika (npr. Tversky i Kahneman, 1974). Dotaknut ćemo se djelomično i dualnih procesa obrade in-formacija te kroz njih sagledati individualne razlike u iracionalnosti (Stanovich i West, 2000; Evans i Over, 1997) kako bismo na kraju razložili evolucijsko-adap-cionistički pogled na ljudsku iracionalnost (npr. Gigerenzer, 2008; Kenrick, 2013; Rode, Cosmides, Hell i Tooby, 1999; Stanovich i West, 2003; Tooby i Cosmides, 1992; Todd, Fiddick i Krauss, 2000), njegove snage i način na koji taj pristup kon-trastira dosadašnje pristupe.

Heuristike

Rana istraživanja modela donošenja odluka nedvosmisleno su upućivala na to da ljudsko ponašanje sustavno odstupa od različitih modela donošenja odluka i ra-cionalne prosudbe (npr. Tversky i Kahneman, 1974). Teorijski modeli na kojima su se temeljila ta istraživanja načina na koji ljudi donose odluke nazivaju se „kla-sičnim teorijama odlučivanja“ i bili su osmišljeni od strane ekonomista, statističa-ra i filozofa, ali ne i psihologa (Sternberg, 2002). Ti modeli odražavaju jake strane ekonomskog gledišta poput lakoće razvoja i uporabe matematičkih modela, no ve-ćinom pretpostavljaju ono što će se kasnije nazivati neograničenom racionalnosti. Primjerice, model (neograničeno) racionalnog muškarca i žene pretpostavljao je da su donositelji odluka u potpunosti obaviješteni o svim postojećim opcijama za svo-je odluke te o svim posljedicama tih odluka, da su iznimno osjetljivi na suptilne razlike među tim opcijama i u potpunosti racionalni u svojem odabiru. Zagovor-nici takve neograničene racionalnosti, iako priznaju da njihovi modeli pretpostav-

363IGOR MIKLOUŠIĆ Koncept (i)racionalnosti u kontekstu evolucijske psihologije

ljaju gotovo nerealne mentalne sposobnosti, ipak takve vizije racionalnosti prika-zuju kao visoke ideale ljudskog mišljenja kojima bi ljudi trebali težiti (Gigerenzer i Todd, 1999). No već je Simon (1957) uočio da ljudi ne donose uvijek idealne odlu-ke, da u odluke unose subjektivne razloge te da nisu uvijek bezgranično racional-ni. Između ostalog, pogrešno procjenjuju vjerojatnosti, traže i interpretiraju infor-macije u skladu s postojećim vjerovanjima (pogreška potvrđivanja), neučinkovito testiraju hipoteze, narušavaju aksiome teorije korisnosti, pokazuju neprimjerene stupnjeve sihurnost u uvjerenja i mnogo drugoga (Gilovich, 2002). Ipak, svi ti na-lazi su se ignorirali u korist neograničeno racionalnog pojedinca kada je pokrenu-ta prva lavina istraživanja ljudske iracionalnosti.

Kao okosnicu koja je potaknula velik broj istraživanja iracionalnosti uzima se rad na temu kognitivnih pristranosti Kahnemana i Tverskog (1974), koji je imao širok utjecaj na razumijevanje procesa donošenja odluka i u kojem je prvi put upo-trijebljen termin heuristika. Heuristike su definirali kao kognitivne prečace koje ljudi koriste kada su izloženi neizvjesnosti, a heurističko procesiranje okarakterizi-rano je kao iracionalno pristupanje procesiranju informacija. Koristeći heurističko procesiranje ljudi se orijentiraju tek na mali broj informacija koje im omogućuju donošenje odluka. Upravo iz tog razloga, ti kognitivni prečaci često stvaraju pri-stranosti kod odgovora i na nizu zadataka odlučivanja produciraju različite rezul-tate od onih koje bi propisala bayesovska logika ili neki drugi ekonomski model. Unatoč tome što su takve „heurističke“ reakcije gotovo normativni odgovori veći-ne populacije i očekivana reakcija u širokom rasponu situacija, heuristički odgovo-ri su okarakterizirani kao iracionalni. Takav pogled na ljudsku racionalnost ipak nije naišao na univerzalno prihvaćanje. Cohen (1981) primjerice brani stav kako je tolika raširenost ljudske iracionalnosti konceptualno nemoguća, a jedna od zami-jećenih kritika upućuje i na neprimjerenost stvaranja općenite slike ljudske iracio-nalnosti na temelju suboptimalnih rezultata u rješavanju zadataka koji za rješenja imaju normativno-statističke standarde te se odnose većinom na umjetna laborato-rijska testiranja, ne uzimajući u obzir čimbenike okoline i vremenska ograničenja.

Prekretnica u shvaćanju heuristika

Ključni obrat u shvaćanju heuristika i njihove (i)racionalnosti jest opservacija kako su bihevioralna narušavanja racionalnih – bayesovskih modela donošenja od-luka ponekad rezultat strategija optimiranih prema okolišu, a ne prema laborato-rijskim uvjetima. Stoga, iako možemo prihvatiti tvrdnju da su određena ponašanja u laboratorijskim uvjetima iracionalna, često ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi kako bi implementiranje optimalne strategije iz laboratorija u objektivne životne situacije bilo učinkovitije u postizanju životnih ciljeva (Gigerenzer i Todd, 1999). Taj način razmišljanja postao je osnova koncepta koji možemo nazvati ekološkom racionalnošću. Taj koncept koji negira ljudsku iracionalnost per se nastavlja se na Simonovu (1957) ideju ograničene racionalnosti koja prepoznaje da se ljudi samo djelomično ponašaju promišljeno i racionalno a da je veći dio ponašanja emocio-nalan i iracionalan, i koja uzima obzir ograničenja ljudskog uma i strukturu okoli-ne u kojoj um djeluje, prije atributiranja iracionalnosti ljudskom ponašanju. Ogra-

364 UVOD U BIHEVIORALNU EKONOMIJU

ničena racionalnost prepoznaje da s ograničenim informacijama ili situacijskim ograničenjima naše odluke nisu iracionalne nego ograničeno racionalne. Ograni-čena racionalnost sastoji se od dviju komponenti. Prva tvrdi da modele ljudskog prosuđivanja moramo graditi na onome što znamo o sposobnostima uma, a ne na zamišljenim kompetencijama, implicirajući na probleme normativa i optimizacije u mnogim životnim situacijama. Jednostavno rečeno, u mnogim životnim situaci-jama teško je „izvagati“ optimalan izbor. Druga komponenta, ključna za suvreme-ne kritičare iracionalnosti, tvrdi da kognitivni prečaci, tj. heuristici, nisu primjeri pogrešnih procjena nego da često vode do pravilnih zaključaka i prilagođenog po-našanja pod vrlo važnim uvjetom: prilagođenosti okolini (Gigerenzer, 2006; Gi-gerenzer i Selten, 2001). Glavna vrijednost heuristika stoga nije njihova „iracio-nalnost“ već njihova učinkovitost. Ono što biva prepoznato kao iracionalnost u laboratorijskim uvjetima, jesu nezamjenjivi prečaci za donošenje odluka u brzo promjenjivom okolišu s ograničenim vremenom i kognitivnim resursima na raspo-laganju. Stoga unatoč povremenim pogreškama, učinkovitost heuristika treba pro-matrati u prirodnim okvirima, a uspješnost u okviru objektivnih posljedica (Gige-renzer i Goldstein, 1996).

Gigerenzer (2007, 2008; Gigerenzer i Todd, 1999), osim kritike racionalnih modela ljudskog funkcioniranja prevalentnih u ekonomiji, pruža uvid i u uzroke nastajanja takvih pogrešaka, to jest uzroke heurističkog rezoniranja. Braneći heu-ristike kao adaptivna rješenja ekoloških problema s kojima se čovjek susretao tije-kom evolucije, konceptualizira ljudski model odlučivanja kao adaptivnu „kutiju s alatom“ preuzimajući koncept modularnosti iz evolucijske psihologije (Cosmides i Tooby, 1992). U toj je „kutiji“ svaka heuristika poput specifičnog alata; zaseban mehanizam optimiran za rješavanje specifičnog zadatka. Pojam ekološke racio-nalnosti (Gigerenzer i Todd, 1999; Todd, Fiddick, Krauss, 2000) služi kako bi-smo uvidjeli koliko je pojedina heuristika prilagođena zahtjevima okoline te u tom kontekstu racionalnost nije logična već ekološka te se na nizu primjera pokaza-lo kako su heuristike nezamjenjivi mehanizmi kada optimalna strategija ne može biti adekvatno osmišljena, kada je optimizacija prezahtjevna, spora ili opasna, te kako koncept heurističkog funkcioniranja treba odvojiti od koncepta iracionalno-sti, barem u gore navedenim uvjetima. Kahneman i Tversky (2000) kasnije napo-minju kako, iako s normativne strane proces donošenja odluka mora biti proma-tran u kontekstu nenarušavanja logičkih pravila dedukcije i racionalnosti ciljeva, iz kognitivne perspektive proces donošenja odluka mora biti promatran u interakciji s okolinom, uzimajući u obzir potrebe, preferencije i ciljeve kojima pojedinac teži.

Kao adekvatno rješenje pitanja iracionalnosti u sklopu kognitivnih znano-sti Stanovich (1999, 2004; Stanovich i West, 2000, 2003) predlaže prije spome-nuti pristup razdvajanja ciljeva u sklopu teorije dualnog procesiranja. Stanovichev (1999) model dualnih sustava gleda na Sustav 1 kao na brz, paralelan, komputacij-ski jak, asocijativan te pragmatički. Taj Sustav je evolucijski najstariji. Za razliku od njega, sustav 2 je spor, sekvencijalan, povezan s dugoročnim pamćenjem i in-telektualnim kapacitetom. Evolucijski je mlad i karakterističan je za ljude. Evans (2008) i Stanovich (2004) prepoznaju da konceptualizacija iracionalnog dijela ljudskog ponašanja potječe iz pogreške tretiranja heurističkog sustava kao da je je-dini. Stanovich (2004) takav modularni sustav naziva Autonomni Set Sistema ili TASS (The Autonomous Set of Systems).

365IGOR MIKLOUŠIĆ Koncept (i)racionalnosti u kontekstu evolucijske psihologije

Evolucijska perspektiva

Posljednjih nekoliko desetljeća možemo pratiti sve veći značaj evolucijske per-spektive u razumijevanju ljudske kognicije, ponašanja i kognitivnih procesa (To-oby i Cosmides 2007; Gangestad i Simpson, 2007). Takav relativno nov pristup, vođen spoznajama iz područja evolucijske biologije, pokušava razumijevanjem evo-lucijskih procesa koji su oblikovali naš um pridonijeti otkrivanju njegove struktu-re, te proučavanjem psiholoških mehanizama za koje možemo pretpostaviti da su olakšavali preživljavanje i reprodukciju naših predaka otkriti i razumjeti univer-zalnu i specifičnu arhitekturu ljudskog uma (Barkow, Cosmides i Tooby, 1992; Tooby i Cosmides, 1992). Evolucijski psiholozi pretpostavljaju kako svo manifes-tno ljudsko ponašanje proizlazi iz temeljnih psiholoških mehanizama i kognitiv-nih procesa (poput informacijskog procesiranja ili heuristika odlučivanja) te kako nijedno ponašanje ne može biti producirano bez njih (Cosmides i Tooby, 2005). Stavljajući fokus na temeljne mehanizme, evolucijska psihologija postaje nezamje-njiv izvor informacija o našim sposobnostima rezoniranja i donošenja odluka te uvelike pridonosi kognitivnoj, razvojnoj, socijalnoj i psihologiji ličnosti. U pogledu ljudske racionalnosti, ključna pitanja evolucijske psihologije odnose se na struktu-ru mehanizama rezoniranja koji su evoluirali kroz prirodnu selekciju te na razumi-jevanje adaptivne koristi njihove strukture kroz prepoznavanje funkcije i adaptiv-nih problema koje rješavaju. Kako se učinkovitost sustava rezoniranja procjenjuje s obzirom na prilagodljivost potrebama okoline, u kontekstu evolucijske psihologije ponovo možemo govoriti i o ekološkoj racionalnosti.

Unatoč bogatoj literaturi s područja donošenja odluka koja pretpostavlja da mozak funkcionira poput općenitog algoritma primjenjivog na sve probleme, evo-lucijsko razmatranje kognicije pretpostavlja da je prirodni odabir, oblikujući ljud-sko rezoniranje, stvorio situacijski specifične, specijalizirane mehanizme, dizajni-rane za rješavanje adaptivnih problema s kojima se ljudska vrsta suočavala (Barrett i Kurzban, 2006; Buss, 2005, 2008; Carruthers, 2005; Cosmides i Tooby, 1992, 2007; Gigerenzer i Todd, 1999).

Prvobitne pretpostavke i istraživanja strukture ljudskog sustava rezoniranja pretpostavljale su nepostojanje situacijske ili kontekstualne ovisnosti što se odrazi-lo i na način osmišljavanja istraživanja (Kahneman, Slovic i Tversky, 1982). Prate-ći tu logiku, naša odluka o tome što konzumirati za ručak i koji automobil kupiti trebala bi biti potpuno istovjetna dokle god logička struktura koja bi vodila tu od-luku ostaje ista. Jedan od velikih doprinosa evolucijske psihologije vidljiv je upravo u tom kontekstu, gdje je kroz seriju studija dokazana kontekstualna zavisnost ljud-skog rezoniranja. Cosmides i Tooby (1992) na primjeru Wasonovog (1971) zadatka odabira pokazuju važnost konteksta. U tom logičkom zadatku u kojemu ispitani-ci moraju strateški otkrivati informacije kako bi provjerili je li set pravila narušen izrazito malo ispitanika daje pravilan odgovor kada je zadatak apstraktno formuli-ran. Ipak, kada je isti logički problem bio konceptualiziran kao otkrivanje varanja u socijalnoj interakciji, uspješnost je znatno porasla. Cosmides i Tooby (1992) taj rezultat interpretiraju kroz evolucijsku perspektivu gdje je drugačija konceptuali-zacija istog logičkog zadatka potaknula kognitivnu adaptaciju otkrivanja varanja. U sklopu evolucijske psihologije racionalnost se tako povezuje aktiviranjem spe-

366 UVOD U BIHEVIORALNU EKONOMIJU

cifičnih, adaptivnih, modula i razmatra se u kontekstu koristi određenog ponaša-nja za razmnožavanje i preživljavanje. Ovdje valja primijetiti kako neko ponašanje koje je u našoj evolucijskoj povijesti bilo korisno, u današnje doba i u specifičnom kontekstu može biti kontraproduktivno, ali s ovim pogledom ipak okarakterizira-no kao racionalno. Dakle, odluke koje se ne čine racionalnima, na površnoj razi-ni, pokazuju se smislenima na dubljoj – evolucijskoj razini.

Duboka racionalnost

Imajući na umu nedostatke ekonomske teorije u razumijevanju motivaci-je ljudskog ponašanja i problem neprimjerenog, gotovo arbitrarnog dodjeljivanja, epiteta „racionalno“ i „iracionalno“ specifičnim ljudskim ponašanjima, Kenrick i sur. (2009) predlažu usvajanje koncepta duboke racionalnosti. Taj koncept pruža proširen pogled na (ekonomsku) racionalnost inkorporirajući evolucijsku paradi-gmu. Naime, koristeći evolucijski okvir omogućava veće razumijevanje specifičnih motiva, kontekstualnih faktora i heuristika odlučivanja koje vode naše preferenci-je i odabire.

Razlika između ove i postojećih ekonomskih teorija jest u tome što, iako su-vremeni ekonomisti nisu slijepi na postojanje kontekstualnih i individualnih ra-zlika u odlučivanju, većina i dalje potpuno ignorira izvore takvih razlika. Kenrick i sur. (2009) tome se suprotstavljaju povezujući evolucijsku i ekonomsku paradi-gmu, dobro primjećujući kako je i evolucijski pristup temeljno ekonomski. Evolu-cijski pristup se naime fokusira na odluke jedinki o alokaciji ograničenih resursa u specifične, za fitnes važne, aktivnosti. Pod fitnesom se podrazumijeva kapacitet organizma da prenese svoje gene u slijedeće naraštaje – bilo kroz vlastitu reproduk-ciju, bilo kroz podupiranje prijenosa gena srodnika. Evolucijska, ili duboka, raci-onalnost tako u ponašanju jedinki pokušava pronaći mehanizme koji su tim je-dinkama omogućavali da maksimiraju svoj fitnes. Taj pristup nam omogućava ne samo da mnoga danas naočigled iracionalna ponašanja razumijemo kao duboko racionalna nego i da se usmjerimo na razne kontekstualne faktore koji bi bez pri-mjene evolucijske paradigme ostali nezapaženi.

Dobar primjer diskrepancije površinske i duboke racionalnosti jesu riskan-tne financijske odluke, velike javne donacije ili akvizicije nimalo praktičnih luk-suznih dobara u koje se ljudi ponekad upuštaju. Bez razumijevanja specifičnog konteksta „rasipne“ financijske odluke pojedinih osoba bi se mogle okarakterizira-ti kao iracionalne, no uzimajući u obzir kontekstualne faktore na koje nas upozo-rava evolucijska teorija, postaju racionalne. Tako dobro dokumentirane razlike iz-među primjerice žena i muškaraca u upuštanju u riskantne financijske odluke ili nalaz da su muškarci udešeni motivima parenja skloniji pokazivati resurse i status te donositi riskantnije financijske (Griskevicius i sur., 2007, Sundie i sur., 2011), ima smisla u kontekstu teorije seksualnog signaliziranja i skupih signala (Zahavi, 1975). Ova teorija, primjenjiva na gotovo sve ostale životinjske vrste, govori kako „rasipanje“ i pokazivanje resursa često ima važnu ulogu u priskrbljivanju partneri-ca signalizirajući sposobnost stjecanja inače ograničenih resursa i mogućnost pre-nošenja tih „sposobnih“ i „snalažljivih“ gena na potomstvo. U tom kontekstu po-

367IGOR MIKLOUŠIĆ Koncept (i)racionalnosti u kontekstu evolucijske psihologije

kazivanje luksuznih, nimalo praktičnih i skupih dobara poput Porschea (Saad i Vongas, 2009; Sundie i sur., 2011) nije više ekonomska iracionalnost već je poput paunovog perja, više vezano uz kratkoročne motive parenja. Dobar primjer sna-ge duboko racionalne perspektive jest i komparativna analiza zaduženja građana u urbanim sredinama (Griskevicius i sur., 2012) gdje se na primjeru dva usporediva grada u SAD-u pokazalo kako se različita stopa zaduženja građana može razumje-ti tek ako uzmemo u obzir omjer spolova u tim gradovima. Tako su u kontekstu intenzivnije kompeticije za partnerice (višak neoženjenih muškaraca u populaci-ji) muškarci primorani na ulaganje više sredstava u fazi udvaranja kako bi ostva-rili reproduktivnu prednost. Dakle, tek uzimajući u obzir kontekst unutarspolnog nadmetanja muškaraca možemo u potpunosti razumjeti uzroke tog fenomena, a naoko iracionalno zaduživanje građana možemo promatrati kao evolucijski uvje-tovanu optimizirajuću strategiju i razumljiv pomak u obrascima potrošnje. Dru-gi primjer jest i analiza sklonosti štednji u kontekstu ekonomske krize, gdje se po-kazalo kako udešavanje ljudi slikama neimaštine stvara drastično različite reakcije u ispitanika ovisno o njihovom socio-ekonomskom statusu prilikom odrastanja (Griskevicius i sur., 2013; Griskevicius i sur., 2011). Taj naoko iracionalan nalaz kako se neki ljudi u kontekstu krize odlučuju na financijski riskantnije i rastrošni-je odluke ponovo postaje racionalan ako ga promatramo kroz evolucijski kontekst teorije životne povijesti. Teorija životne povijesti predviđa način na koji će orga-nizmi alocirati svoje resurse tokom života (Stearns, 1992), a strategije variraju od brze do spore (Figueredo et al., 2005; Nettle, 2010). Brzu strategiju karakterizi-ra ranije ulaženje u seksualne odnose, fokus na kratokočne strategije parenja, ma-nje ulaganje u potomstvo te veća impulzivnost i sklonost riziku, dok spore strate-gije naglašavaju stabilnost, planiranje i veću samokontrolu. Razlike se, po teoriji, stvaraju tijekom odrastanja gdje organizmi koji okolinu percipiraju kao riskantnu i nestabilnu ulažu više u rizičnija ponašanja te se usmjeravaju na aktivnosti s brzom nagradom s obzirom na to da dugoročna planiranja u nestabilnim uvjetima pred-stavljaju veći rizik u kontekstu mogućnosti preživljavanja i reprodukcije. Okolinski uvjeti su dakle okidač za aktiviranje specifičnih bihevioralnih modula koji utječu na naše daljnje donošenje odluka. Vidimo kako osobe koje su odrastale u siromaš-nijim i stresnijim okolinama na različit način percipiraju krizu te umjesto naoko racionalne štednje, češće biraju riskantnije financijske pothvate. Možda najefika-sniji primjer ove diskrepancije ekonomskog i evolucijskog modela u shvaćanju ra-cionalnosti jesu primjeri ekonomske igre poznate i kao igra ultimatuma. U toj igri, jednom igraču u paru arbitrarno je dodijeljen novčani iznos. Na njemu je da ga po-dijeli s (anonimnim) partnerom u omjeru koji smatra optimalnim, a na partneru je da prihvati ili odbije podjelu. Ako partner prihvati, oboje odlaze s podijeljenim novcem, no ako odbije, nitko ne dobiva ništa. Ekonomska teorija ovdje predviđa kako bi igrač koji raspoređuje sredstva trebao gotovo sve zadržati za sebe, a osoba koja mora prihvatiti ili odbiti trebala bi biti zadovoljna i najmanjim iznosom jer je alternativa potpun nedostatak sredstava. Ipak, u većini zemalja raspodjela se pri-hvaća ako drugi igrač dobije 30-40 posto (Heinrich i sur., 2006). Na sve ponude manje od 30% ljudi uglavnom reagiraju ljutnjom i željom da kazne “prijestupni-ka” norme dijeljenja. I u ovom primjeru vidimo kako naše emocije koje potječu iz evoluiranih mehanizama za procjenu pravednosti naglašavaju nama svakako ispla-tivije i ekonomski racionalnije odluke koje bismo mogli donijeti.

368 UVOD U BIHEVIORALNU EKONOMIJU

Treba primijetiti da takvo shvaćanje racionalnosti ima svojih oponenata, pa tako Stanovich i West (2003) propozicije evolucijskih psihologa kako adaptivnost ponašanja implicira njegovu racionalnost nazivaju fundamentalnom pogreškom. Glavni argument za takav stav Stanovich podupire nalazima istraživanja koja po-kazuju da iako je modalni odgovor koji se dobiva na većini heurističkih zadata-ka adaptivan po evolucijskim kriterijima, kognitivno najsposobniji pojedinci ipak su skloniji davanju odgovora koji su epistemološki i instrumentalno racionalniji. Njihov je stav kako definicije racionalnosti moraju biti konzistentne sa subjektom čija se optimizacija procjenjuje. Ipak, fokus na proksimalne funkcije je krajnje ne-učinkovit. Kad bismo racionalnost sudili prema učinku na nizu arbitrarnih zada-taka s normativno određenim pravilima, odmah bismo se mogli odreći nade da ćemo ikada imati konzistentnu definiciju racionalnosti kao i toga da ćemo doku-čiti uzroke, ponekad „iracionalnog“, ljudskog ponašanja. Tek kroz razmatranje ul-timativnih razloga dajemo stvarni odgovor na pitanje „zašto“; zašto ljudi ulažu u luksuzna dobra, zašto biraju riskantne ulagačke strategije, zašto ne štede kad bi tre-balo štedjeti ili ne dijele kada bi trebalo dijeliti.

U evolucijskom kontekstu su naša percepcija, kognicija, motivacija i pona-šanje tek isprepleteni dijelovi adaptivnog sustava evoluirali da bi riješili ponavlja-juće probleme s kojima su se susretali naši preci. Kenrick, Griskevicius, Neuber i Schaller (2010) u svom popisu fundamentalnih motivacija identificiraju sedam ta-kvih evolucijski relevantnih okvira tj. problema – 1) izbjegavanje tjelesne ozljede, 2) izbjegavanje bolesti, 3) stvaranje prijateljstava, 4) postizanje statusa, 5) pronala-ženja partnera/ice, 6) zadržavanje partnerice, 7) briga za obitelj. Upravo su te mo-tivacije ključne za razumijevanje racionalnosti nekog ponašanja, a da bismo ga ra-zumjeli, moramo se pitati koji problem je neki psihološki sustav rješavao i kako je on mogao pomoći jedinki da se razmnožava i preživi.

Sve navedeno nam ukazuje na smjer kojim bi se buduća istraživanja racional-nosti trebala kretati, a to je integracija kako normativnih modela tako i njihova ekološkog značaja unutar šireg konteksta evolucijske perspektive.

Literatura

Allport, G. W. (1954). The Historical Background of Modern Social Psychology, u G. Lin-dzey (ur.), The Handbook of Social Psychology. Cambridge, MA.: Addison-Wesley.Ariely, D. (2008). Predictably Irrational: The Hidden Forces That Shape Our Decisions. Har-per Collins.Barkow, J., Cosmides, L., Tooby, J. (ur.) (1992). The adapted mind: Evolutionary psycholo-gy and the generation of culture. New York: Oxford University Press.Baron, J. (1985). Rationality and intelligence. Cambridge, Cambridge University Press.Barrett, H. C., Kurzban, R. (2006). Modularity in cognition: Framing the debate. Psycholo-gical Review, 113 (3), 628-647.Bronfenbrenner M., Sichel W., Gardner W. (1990). Economics. Boston: Houghton Miff lin.

369IGOR MIKLOUŠIĆ Koncept (i)racionalnosti u kontekstu evolucijske psihologije

Buss, D. M. (1995). Evolutionary psychology: A new paradigm for psychological science. Psychological Inquiry, 6, 1-30.Buss, D. M. (2005). The handbook of evolutionary psychology. New York: Wiley.Buss, D. M. (2008). Evolutionary psychology: The new science of the mind, Third Edition. Bos-ton: Allyn & Bacon.Carruthers, P. (2005). The case for massively modular models of mind. U R. Stainton (ur.), Contemporary Debates in Cognitive Science, Oxford: Blackwell.Cohen, L. J. (1981). Can human irrationality be experimentally demonstrated? Behavioral and Brain Sciences, 4, 317-331.Cosmides L., Tooby J. (1992). Cognitive adaptation for social exchange. U Barkow i sur. (ur), The Adapted Mind. Evolutionary psychology and the generation of culture (163-228). New York: Oxford University Press.Cosmides, L., Tooby, J. (2005). Neurocognitive adaptations designed for social exchange. U D. M. Buss (ur.), The Handbook of Evolutionary Psychology (584-627). New York: Wiley.Dawes, R. M. (2001). Everyday irrationality: How pseudo-scientists, lunatics, and the rest of us systematically fail to think rationally. Boulder, CO: Westview Press.Evans, J. (2008). Dual-processing accounts of reasoning, judgment, and social cognition. Annual Review of Psychology, 59(1), 255-278.Evans, J., Over, D. (1997). Are people rational? Yes, no, and sometimes. Psychologist, 10, 403–440.Festinger, L. (1957). A theory of cognitive dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press.Figueredo, A. J., Vasquez, G., Brumbach, B. H., Sefcek, J. A., Kirsner, B. R., Jacobs, W. J. (2005). The K-factor: Individual differences in life history strategy. Personality and Indivi-dual Differences, 39, 1349-1360.Gangestad, S. W., Simpson, J. A. (2007). The evolution of mind: Fundamental questions and controversies. New York: Guilford.Gigerenzer G., Goldstein D. G. (1996). Reasoning the Fast and Frugal Way: Models of Bo-unded Rationality, Psychological Review, 103, 650-669.Gigerenzer, G. (2006). Bounded and rational. U R. J. Stainton (ur.), Contemporary debates in cognitive science (115-133). Oxford, UK: Blackwell. Gigerenzer, G. (2007). Gut Feelings: The Intelligence of the Unconscious. Viking Adult.Gigerenzer, G. (2008). Rationality for mortals. New York: Oxford University Press. Gigerenzer, G., Selten, R. (ur.) (2001). Bounded rationality: The adaptive toolbox. Cambrid-ge: MIT Press.Gigerenzer, G., Todd, P. and the ABC Research Group (1999). Simple Heuristics that Make us Smart. New York: Oxford University Press.Gilovich (ur.) (2002). Heuristics and Biases: The Psychology of Intuitive Judgement, Cambrid-ge, UK: Cambridge University Press.Griskevicius, V., Ackerman, J. A., Cantu, S. M., Delton, A. W., Robertson, T. E., Simpson, J. A., Thomson, M. E., Tybur, J. M. (2013). When the economy falters do people spend or save? Responses to resource scarcity depend on childhood environments. Psychological Sci-

370 UVOD U BIHEVIORALNU EKONOMIJU

ence, 24: 197-205.Griskevicius, V., Tybur, J. M., Ackerman, J. A., Delton, A. W., Robertson, T. E., Whi-te, A. E. (2012). The financial consequences of too many men: Sex ratio effects on saving, borrowing, and spending. Journal of Personality and Social Psychology, 102, 69-80. Griskevicius, V., Tybur, J. M., Sundie, J. M., Cialdini, R. B., Miller, G. F., Kenrick, D. T. (2007). Blatant benevolence and conspicuous consumption: When romantic motives elicit strategic costly signals. Journal of Personality and Social Psychology, 93, 85-102.Henrich, J., McElreath, R., Barr, A., Ensminger, J., Barrett, C., Bolyanatz, A. i Ziker, J. (2006). Costly punishment across human societies. Science, 312(5781), 1767-1770.Kahneman, D., Slovic, P., Tversky, A. (ur.) (1982). Judgment under uncertainty: Heuristics and biases. Cambridge, UK: Cambridge University Press.Kenrick, D. T., Griskevicius, V., Neuberg, S. L., Schaller, M. (2010). Renovating the pyra-Renovating the pyra-mid of needs: Contemporary extensions built upon ancient foundations. Perspectives on Psyc-hological Science, 5, 292-314.Kenrick, D. T., Griskevicius, V., Sundie, J. M., Li, N. P., Li, Y. J., Neuberg, S. L. (2009). Deep rationality: The evolutionary economics of decision-making. Social Cognition, 27, 764-785. Kenrick, D.T., Griskevicius, V. (2013). Deep rationality: The hidden wisdom behind our see-mingly senseless decisions. New York: Basic Books.McCrane, J. (1994). The myth of irrationality. New York: Carroll & Graf. Milgram, S. (1963). Behavioral Study of Obedience. Journal of Abnormal and Social Psyc-hology, 67, 371-378.Nettle, D. (2010). Dying young and living fast: Variation in life history across English nei-ghborhoods. Behavioral Ecology, 21, 387-395. Rode, C., Cosmides, L., Hell, W., Tooby, J. (1999). When and Why Do People Avoid Un-known Probabilities in Decisions Under Uncertainty? Testing Some Predictions From Op-timal Foraging Theory. Cognition, 72, 269-304.Saad, G., Vongas, J. G. (2009). The effect of conspicuous consumption on men�s testoster-The effect of conspicuous consumption on men�s testoster-one levels, Organizational Behavior and Human Decision Processes. 110, 80-92.Sherif, M. (1988). The Robbers Cave Experiment: Intergroup Conflict and Cooperation. We-sleyan University Press Middletown, CT.Simon A. Herbert (1957). Models of Man. New York: Wiley.Stanovich, K. E. (1999). Who is rational? Studies of individual differences in reasoning. Ma-hwah, NJ: Erlbaum.Stanovich, K. E. (2004). The robot’s rebellion: Finding meaning in the age of Darwin. Chica-go: Chicago University Press.Stanovich, K. E. and West, R. F. (2000). Individual differences in reasoning: Implications for the rationality debate? Behavioral and Brain Sciences, 23 5, 645-726. Stanovich, K. E., West, R. F. (2003). Evolutionary versus instrumental goals: How evolutio-nary psychology misconceives human rationality. U D. Over (ur.), Evolution and the psycho-logy of thinking: The debate (171-230). Hove, England: Psychology Press.

371IGOR MIKLOUŠIĆ Koncept (i)racionalnosti u kontekstu evolucijske psihologije

Stearns, S. (1992). The evolution of life histories. Cambridge, England: Oxford University Press.Sternberg, R. J. (2002). Cognitive Psychology. Belmont: Wadsworth Publishing.Sundie, J. M., Kenrick, D. T., Griskevicius, V., Tybur, J. M., Vohs, K. D., Beal, D. J. (2011). Peacocks, Porsches, and Thorstein Veblen: Conspicuous consumption as a sexual signalling system. Journal of Personality and Social Psychology, 100, 664-680.Todd, P. M., Fiddick, L., Krauss, S. (2000). Ecological rationality and its contents. Thin-king and Reasoning, 6, 375-384.Tooby, J., Cosmides, L. (1992). The psychological foundations of culture. U J. Barkow, L. Cosmides, J. Tooby (ur.) The adapted mind (19-136). New York: Oxford University Press. Tooby, J., Cosmides, L. (2007). Evolutionary psychology, ecological rationality, and the unification of the behavioral sciences. Commentary on „A framework for the unification of the behavioral sciences“ by Gintis. Behavioral and Brain Sciences, 30, 42-43.Tversky, A., Kahneman, D. (1974). Judgment under uncertainty: Heuristics and biases. Science, 185, 1124-1131.Wason,P.C. (1971). Natural and contrived experience in a reasoning problem. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 23, 63-71. Zahavi, A. (1975). Mate selection: A selection for a handicap. Journal of Theoretical Biolo-gy, 53, 205-214.Zimbardo, P. G. (1971). The power and pathology of imprisonment. Congressional Record, 15, 1971-10-25.