HISTORIJA PSIHOLOGIJE

Svjesno pericepirano stanje. Svijest nije statisčko stanje.

Psihologija j nauka: svjesnim procesima, nesvjesnim vanjskim manifestacijama, mentalnim procesima i ponašanju.

FACIJALNA EKSPRESIJA – položaj lica

DEFINICIJA PSIHOLOGIJE

Psihologija je nauka o duši, nastala je iz grčke riječi: PSYCHE (duh ili duša) i LOGOS (nauka, riječ). Termin psihologija je prvo pripisan Filipu Malanchtonu (1497 – 1560), a zatim Rodolfu Goeckelu (1547 – 1628). Kasnije je otkriveno da je ovaj termin prvi upotrijebio hrvatski filozof Marko Marulić u jednom izgubljenom spisu. Evropski psiholozi definiraju psihologiju kao nauku koja se bavi psihičkim procesima i njihovim manifestacijama u ponašanju.

Psihologija je skup naučnih disciplina koja proučavaju subjktivne, psihičke doživljaje, procese, osobine, strukture i ponašanja jedinke, kao i uvjete njihovog ponašanja i razvoja.

Psihologija je nauka koja se bavi ponašanjem i mentalnim procesima.

Dva perioda psihologije:

1. Period prednaučne psihologije, zahvata vrijeme od prvih mitova religija do 1879. U tom periodu veliki mislioci su dali mnogo toga što je stvarno psihički fenomen.

2. PERIOD NAUČNE PSIHOLOGIJE: veza je za osnivanje prvog eksperimentalnog labaratorijskog ureda 1879 godine u Lajpcigu. Psihologija se razvija kroz psihološke škole (pravce). Najmanja psihološka jedinica jeste osjet/osjećanje, na osnovu kombinacije osjeta mogu se obajsniti psihički procesi.

Četiri problema/pitanja:

1. Da li je psihologija moguća nauka o psihičkom?2. Kakve je prirode psihičko i gdje to stoji?3. Veza između psihičkog/duševng i tjelesnog?4. Odnos onog što mi nosimo kao nasljeđe i okolina.

DESET NAJVAŽNIJIH PSIHOLOGA VREMENA

POVJESIČARI VODITELJI STUDIJAWundt SkinerJames FreudFreud James

Watson PiagetPavlov Hall

Ebinghaus WundtPiager RogersSkiner WatsonBinet Pavlov

Fehner Thorndicke

SHVATANJA GRČKIH FILOZOFA

Grčka kultura je integrirala dostignuća drugih civilizacija. Grčki filozofi su postavili pitanje: „Šta je duša i od čega je nastala?“. Odgovarali su: „Duša je osobna materija u tijelu.“ Ta materija je VODA (Tales), ZRAK (Anaksimen), NEODREĐENA MATERIJA – „APERUON“ (Anaksimander), VATRA (Heraklit), ZEMLJA i VATRA (Parmenid), POSEBAN ATOM (Demokrit).

Priroda ima dušu i sve je u kretanju.

TALES- duša magneta privlači gvožđe

HERAKLIT – sve je u vječnoj promjeni, cjelokupno saznanje je vezano za čula.

PITAGORA – „Čovjek je mjerilo svih stvari“. Ovom izrekom je postavio problem subjektivnog saznanja.

DEMOKRI

Svijest je sazdana od sićišnih čestica (atoma). Atomi duše su maleni, krhki i brzi. Kada čovjek umre atomi duše se rasprše i nema nadživljavanja. Materijalna supstanca se sastoji iz atoma i praznog prostora između njih. Atomi su pokretni, nevidljivi, vječni, neuništivi. Razliku između predmeta stvaraju kombinacije atoma. Opažanje je tumačio kao proces odvajanja nekakve sličice, edidola koji prodire u orfane čula i pokreće atom prema dole. Glava je organ mišljenja, a srce ljutnje.

PLATON

Postoje dva svijeta: NEMATERIJALNI SVIJET IDEJA i MATERIJALNI SVIJET STVARI IDEJA (fizički svijet). Ideje su vječne, izvorne i nepromjenjive. Materijalni svijet je odblijesak, sijenka i nesavršena kopija ideja. Duša pripada idejama: savršenija je i stvarnija od tijela. Ona je u stanju da shvati idealna svijet i nadživljava tijelo. Močna je da nadvisi konkretnu neposrednost fizičkih predmeta, jer se bavi apstraktnim relacijama. Duša se seli iz tijela u svijet ideja i opet se vraća u tijelo.

Tri vrste duše (podjela duša je podjela čovjka na tri sloja):

1. ČULNA2. OSJEĆAJNA3. RACIONALNA (pripada svijetu vječnih ideja)

SPOZNAJA je samo racionalna spoznaja. To je sječanje na istiniti božanski svijeta ideja. Racionalna duša omogućava spoznaju apstraktnih odosa. Značaj: ukazao na podražaje koji ne dospijevaju do pravog svijeta (sublimirane draži), opisao racionalni, osjećajni i čulni tip ličnosti i pisao o konfliktima između njih.

ARISTOTEL

Najveći mislilac antičke Grčke, sistematizirao sve spoznaje iz psihologije u svojoj epohi. Utemeljitelj je mnogih nauka. Napisao prvo djelo iz psihologije „O duši“. On je Platonov učenik ali odbacuje njegove špekulacije i ne prihvata da postoje stvari uopće, već samo pojedinačne. Pravi razliku između materije i forme. Materija je vječna i neuništiva, ali je nekonkretna i neodređena, dok je forma konkretna i oblikovana. Platonovo veliko razlikovanje između tijela i duše, Aristotel ne prihvata i nastoji da otkrije odnos među mentalnim i fizičkim procesima. Forma i materija su združeni ali se sadržana potencijalnost u materiji ne može ostvariti samo formom. Forma je funkcija, namjena materije, ono čenu ona služi. Kada oči gledaju, gledanje je njihova duša – statua nema dušu jer ne može da gleda. Izučavao je čula, saznavanje, pamčenje, emocije, iluzije i rezoniranje. Postoji šest čula, pet osnovnih i jedno koje kombinira i usklađuje ostala. Čula su temelj saznanja, ali ona bez logike ne omogućavaju saznanje i obratno.

Tri sloja duševnosti (sve tri duše ima samo čovjek):

1. VEGETATIVNA DUŠA – vezana za biološki život2. ANIMALNA DUŠA – vezana za osjećanj, žudnje i kretnje3. AKTIVNI UM – povezan sa misljenjem

TEORIJA ASOCIJACIJE je od posebnog značaja. Otkrio je tri osnovna zakona asocijacije: po DODIRU, SLIČNOSTI i KONTRASTU. Pretača Lockovog učenja o tabula rasi. Učenje o katarzi je nagovještaj nesvjesnog.

RANA GRČKA MEDICINA

Shvatanja sljedbenika Asklepija, sina boga sunca Apolona, heroja rata i liječnika. Grčki liječnik Alkmeon je opis tijela bazirao na objektivnim opažanjima. Tvrdio je da su zdravlje i bolest produkt ravnoteže. Alkmeon je petsto godina p.n.e u pristupu bolesniku isticao važnost: RACIONALNOG, NEMISTIČKOG, OBJEKTIVNO OPAŽENOG I HOLISTIČKOG (cjelokupmoc) POSTUPKA.

HIPOKRAT

Sljedbenik shvatanja Alkmeona u medicini. Isticao iscjeljiteljsku snagu prirode i osobenost bolesti pacijenta. U svojim djelima „Umjetnost liječenja“, „Priroda čovjeka“ i „O svetoj bolesti“ opisuje mnoge duševne bolesti, naročito epilepsiju kao prirodnu bolest. Smatra se za ANTIČKOG „OCA PSIHOLOGIJE“.

Od posebnog značaja ua psihologiju su: holistički pristup liječenju, formulacija dugovječne teorije temperamenta i motivacije, opis mnogih problema ponašanja i opis prirodnih uzroka ponašanja.

Dijeli temperament na četiri vrste: KOLERIK, FLEGMATIK, MELANHOLIK, SANGVINIK (potvrđena od I.Pavlova i Guliforda).

GALEN

Medicinsko i psihološko znanje Galen je stekao u Aleksandrijskom muzeju i institutu. U muzeju su se obrazovali ideali dva poznata matematičara Euklid i Arhimed. U opisu strukture i forme tijela koristio je: anatomska saznanja iz Aleksandrije, vlastita klinička iskustva i rezultate seciranja životinja i ljudi (gladijatora). U djelu „O rasprav o strastima i pogreškama duše“ ističe da bolesti duše proizilaze iz strasti, ustvari iz gnjeva, straha, tuge i nasilne požude. RAZLOG UTJECAJA STRASTI JE NERACIONALNI POSTUPAK ČOVJEKA. Tako je put oslobođenja od strasti razumijevanje i spoznaja samog sebe, ipak je teško ostati, jer nas ljubav prema samom sebi čini slijepim. Samoljublje je razlog zašto čovjek vidi greške samo kod drugih, a ne kod sebe i zato je ljudima potreban MENTOR - TERAPEUT.

HISTORIJA PSIHOLOGIJA

Zastoj u razvoju psihologije u srednjem vijeku. Potpuno je zanemareno, iskrivljeno i hegirano učenje filozofa antičke Grčke.

KEMP - je tvrdio da pored zastoja psihologije u srednjem vijeku, tadašnji tumači ljudske duše su primjenjivali njihova gledišta. Razlog tome je što je bio veliki utjecaj hrišćanskih dogmi. U to vrijeme posebno su govorili o duši sljedbenici Svetog Pavla. U centru dešavanja je pitanje: porijeklo i sudbina duše, pitanje vječnog života, problem grijeha i pobjede nad grijehom, o duši kao središtu neizrecivog iskustva, vrijednosti i prednost vjere nad saznanjem, posmatranje samog sebe, a ne posmatranje svijeta oko sebe – glavna pitanja.

Sljedbenici su: Tertulian, Klimen Aleksandrijski, Orgen, sv. Augustin.

TETULIAN - U svojoj knjizi „O duši“ on osporava shvatanja Platona, ukazuje na greške čula i razne sposobnosti duše. Tvrdi da je ideja o vječnoj duši neprihvatljiva. Zato što duša po njemu ima svoj početak, duša je božanskog porijekla, njen je početak u božijem duhu – FLATUS (božijem dahu). Duša nije ni materijalna, ni nematerijalna, ona je unutrašnjost čovjeka omaotana tijelom.

„VJERUJEM JER JE BESMISLENO!“

KLIMEN ALEKSANDRIJSKI - Duša je jedinica dvojakog porijekla. Dusa je racionalna jer je nebeska, ali i iracionalna jer je zemaljska. Duša je neodvojena od krvi i sjemena, prenosi se sa roditelja na djecu. Ona je posrednik između čula i razuma. Racionalna jer je srodna božanskom umu. Besmrtnost duše se stiče vjerom, pravdnim postupcima, znanjem i božijom milošću.

ORIGEN – Učenik Klimena i sljedbenik Platona. U svom učenju naglašava važnost razuma. Njegovo učenje o duši je dvosmisleno. Ona je načelo života, neodvojena od krvi, ali je i degradirani um, odvojena od tijela. Duša je nematerijalna. Porijeklo duše je dvosmisleno: načelo života dolazi od roditelja, a gornja duhovna duša dolazi spolja.On naglašava važnost slobodne volje. Tvrdi da je SLOBODNA VOLJA je uvijet dolaska od spoznaje čula do spoznaje umnih i moralnih istina. Tvrdi da razum omogućava čovjeku da se oslobodi želja, kontroliše svoja čula i da u potrazi za istinom doživi nadahnuće (prosvjetljenje).

SV. AUGUSTIN

Origenov učenik i dugi niz godina je bio dominantan u filozofiji i psihologiji. Njegova učenja su važila sve do 12. i 13. Stoljeća, sve do pojave učenja koje je oživio Aristotel. Učenje sv. Augustina je najbolji pokazatelj dominantnih svatanja tog vremena. On je isticao potrebu oslobođenja od čulnih požuda, uzdizanja iz prostog postojanja do umnosti iz spoznaje svijeta do spoznaje ideje koja se nalazi u Božijem duhu. Prvobitni grijeh i želja za posjedovanjem i uživanjem se pojavljuje pri samom rođenju – duša dječija nije nevina.

Stuplji duše po sv. Augustinu:

1. Duša je životno načelo koje oživljava tijelo, daje mu jednostavnost i održava sklad i srazmjeru u rastu i rađanju – ovo životno načelo pripada BILJKAMA.

2. Čulni život koji označava pojavu ANIME – pripada ČOVEJK i ŽIVOTINJE3. Misleća i umna duša koja je svojstvena samo čovjeku – ANIMUS

Inteletivna djelatnost se odvija na dva razuma:

1. NIŽI RAZUM – vezan za čulne stvri, odnosno za promjenjive odraze ideja2. VIŠI RAZUM – omogućava oslobađanje od neposredno datog i uzdizanje do posmatranja

vječitih ideja – ovaj postupak podrazumijeva djelovanje NAJDUHOVNIJEG DIJELA DUŠE (MENS) mjesto instinktivnog znanja čiste umstvenosti.

SAMOPOZNANJE jeste poznavanje nekog predmeta na različite načine. POZNAVATI NEKI PREDMET ZNAČI ZNATI DA SE ZNA. Znanje ne dolazi s polja, već iznutra. Znanje je znanje duše koja doseže samo sebe u neposrednoj „APERCEPCIJA“ (doseže samu sebe) – samospounaja da bi mogli spoznati stvari van sebe.

Od Augustuna se ne može očekivati neka razriješenja psihološka teorija, jer kad god naiđe u svom učenju na nešto što protivriječi negovim teološkim učenjima, on se povlači u misticizam. Njegovo učenje tumačeno kao NAJVEĆI DOMET SPEKULATIVNOG MIŠLJENJA, bio je pristup sve do 13. stoljeća.

SVETI TOMA AKVINSKI (125 – 1274)

Svoja tumačenja duševnih stanja i procesa zasniva na učenjima Augustina gledištima njegovog učitelja Alberta Velikog i filozofije najvećeg antičkog mislioca Aristotela. Od Augustina preuzima neposredno svjedočanstvo svijesti, odnosno spoznavanje sebe preko sebe (ovo stanje će Kant nazvati APERCEPCIJA). Toma je Aristotela povezao s hrišćanstvom nakon 1100 godina. Oslanja se na Aristotelov organon i prihvata ućenje Platona o dominantnosti ideje nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljnehrišćanske dogme: praroditeljski grijeh i vječno ispaštanje. U svojoj gnoseologiji Toma Akvinski tvrdi da saznanje podrazumijeva izvjesnu sličnost između onoga koji spoznaje i onoga što se spoznaje. Ovo tumačenje pokazuje da saznanje počinje čulnom percepcijom. Analogno Aristotelu tvrdi da je čovjek društven biće. Čovjekova duševnst se izražava govorom, kulturom, običajima i tradicijom. Poznatija djela su mu „Prtiv zabluda nevjernika“ i „Teološka suma“ – smatraju se vrhunskim dostignućima srednjovjekovna sistema teologije. Odbacuje čisti empirizam: čulo ne može postati razum, jer se on razlikuje ne samo po stupnju, već i po prirodi. ZAJEDNIČKO ČULO se odnosi na same čulne operacije, a OSOBENO ČULO poznaje samo čulni oblik čiji utjecaj trpi. Čulo vida je sposobno da razlikuje jednu boju od druge, ali ne i boju nekog okusa ili mirisa.

PRETAČE MODERNE PSIHOLOGIJE

Savremena psihologija je ponikla iz dva velika korijena: FILOZOFIJE i PRIRODNIH NAUKA

Nakon renesanse filozofija se razvija u dva pravca:

1. RACIONALIZAM (RATIO – razum) – bezgranična vjera u um čovjeka2. EMPIRIZAM – naglašavaiskustvo čovjeka

Tri teorije o odnosu između tijela i duše su bile dominantne u 17. 18. I 19. stoljeću. To su Descartesovo međudejstvo, Leibnitzov paralelizam i spinozin monizam.

Locke: U RAZUMU NEMA NIŠTA ŠTO PREDHODNO NIJE BILO U ČULNOM ISKUSTVU

RENE DECARTES

Francuski matematičar i filozof. Začetnik racionalizna – „MISLIM DAKLE POSTOJIM“ („COGITO ERGO SUM“).

U poznatom djelu „Rasprava o metodama“ objavljuje četiri pravila:

1. Samo što je razgovijetno i jasno opravdano je smatrati istinitim2. Svaki problem treba razlučiti na manje, lako shvatljive dijelove problema – ANALIZA3. Misaoni proble treba biti i sintetički, da ide određenim redom od prostijeg ka složenijem4. Na kraju treba izvršiti PREBROJAVANJE i KONTROLU cijelog procesa radi izbjegavanja mogućih

grešaka

Prikazao je dvije supstance: EKSTENZIVNU (DJELJIVO MATERIJALNO) i CJELOVITU DUHOVNU. Materijalna supstanca zauzima prostor, ima težinu i kreće se. Zakonitost se izražava UZROKOM i UČINKOM. Duhovna supstanca je pdvrgnuta zakonitosti slobode i sadrži misaone procese: OSJEĆANJE, HTJENJE i MAŠTU.

Čovjekovo tijelo je savršen stroj koji djeluje u skladu sa mehaničkim zakonitostima, a duša je BESPROSTORNA. Životinje nemaju dušu. Čovjekova duša se odlikuje slobodnom voljom, vrši slobodan izbor između mogućnoti, spoznaje i želja. Spoznaja je omogućena samoopažanjem utvrđenih ideja.

PINELNA GLANDULA (epifiza) je centar duše, a ona je ta koja prenosi fizičke nadražaje duše i podsticaje duše tijlu.

Bitne odredice njegovog učenja:

Priznaje utjecaj nasljeđa – sve nam je dato rođenjem, a učenje je ustvari oslobađanje onog što imamo

Naslućuje refleksne aktivnosti organizma Reakcija mišića Svođenje kompleksnig emotivnog života (duševnih stvari) na šest elementarnih strasti:

RADOZNALOST, LJUBAV, MRŽNJA, ŽELJE, RADOST i TUGA

GOTFRIED LAIBNIC (1646 – 1716)

Predstavnik racionalizma u Njemačkoj, filozof i matematičar. Pod utjecajem svojih otkrića u matematici (tvorac računa beskonačno malih brojeva) smatrao je da se cijeli svijet sastoji od monada. MONADA je vječita, neuništiva, nedjeljiva, nezavisna bića i njihova aktivnost proističe iz njih samih, a ne iz njekih vanjskih utjecaja. Najviša monada je Bog, ustvari vrhunska sila koja ujedinjuje i usavršava prirodu i sve monade u njoj. SVAKA MONADA JE MIKROKOSMOS MAKROKOSMOSA.

U tumačenju odnosa među dušom i tijelom zagovara DUALIZAM i PSIHOFIZIČKI PARALELIZAM.

GOLE i NESVJESNE monade su karakteristične za tijela, a monade duše se odlikuju JASNIM OPAŽANJEM. Sve radnje tijela se odnose po mehaničkim zakonima, a mentalni procesi (duševni procesi) se odvijaju u skladu sa mentalnom uzročnošću.

Za razliku od shvatanja Dekartea, Laibnic ne priznaje intearakciju između duše i tijela. Fizičke promjene možemo shvatiti samo ako shvatimo ranije fizičke promjene, a isto tako i mentalne promjene možemo shvatiti samo ako shvatimo pređašnje mentalne promjene. Iako ne posoji predhodna interakcije između duše i tijela ponekada izgleda da uzajamni utjecaj potojijer, jer postoji prethodno ustanovljena harmonija monada između njih.

Laibnic je pretača učenja o nesvjesnom. Mentalno zbivalje se ispoljava u različitim nivoima svjesnosti. Proces BISTRENJA SVIJESTI znači prerastanje nesvjesnog u svjesno. Jednih precepcija nismo svjesni, a drugih pak možemo, u isto vrijeme, biti svjesni, one su APERCIPIRANE. (svjesnost unutarnjeg svijeta). Laibnic je rekao da je percepcija: „Unutrašnji svijet koji tumači i predstavlja vanjski svijet.“ A apercepcija je: „Svjesnost ili reflektivno saznavanje tog unutrašnjeg saznavanja.“

BARUCH SPINOZA (1632 – 1677)

Prihvata Dekartovo učenje o utvrđenim idejama i važnost razuma. Priznaje samo jedn suptancu koja je istovremeno i duhovna i materijalna. BESKONAČNA SUPSTANCA JE BOG ILI PRIRODA. Priroda je jedini uzrok samom sebi, a ima beskonačno mnogo osobina ili atributa, a mi možemo spoznati samo dvije: MIŠLJENJE (poimanje volje, osjećanja) i PROTEŽNOST (kretanje, mirovanje – modusi). Atributi se granaju na moduse. Sloboga je tumačio kao shvaćena nužnost. Ponašanje čovjeka je DETERMINISANO (određeno nečim izvan ili unutar nas). On naglašava da svijet spoznajemo razumom a negovu suštinu INTUICIJOM. U akademskoj psihologiji se ne priznaje intuicija, ali se priznaje u humanistički orjentisanim psihologijama i praksi kliničkih psihologija.

Za savremenu psihologiju značajno učenje o stanjima AMBIVALENCIJE (istovremeno postaje stanja u čovjeku koja su suprotna – mrzi i voli, ambivalencija u braku) i KONFLIKTIMA (sukob između idealnog ja i realnog ja) – ovo u osnove dinamske psihologije.

PSIHOLOGIJA U NJEMAČKOJ

IMMANUEL KANT (1724 – 1804)

Njemački filozof. Cijeli svoj život je nastojao da utvrdi, da spozna kako ljudi uopće mogu nešto saznati i na čemu se njihova spoznaja zasniva. On se također zanimao za metafiziku i etiku, razvio se pod utjecajem Leibnitza. Ni skepticizam Huma, ni Ruso, ni Labnic mu nisu bili strani. U svojim djelima: „Kritika čistog uma“, „Kritika praktičnog uma“ i „Kritika moći suđenja“ razrađuje pitanja spoznaje, etike i umjetnosti. U njegovim etičkim shvatanjima je važno naglasiti da je Kant tvrdio da je moral čovjeka najveća dužnost, moćna i temeljna, tvrio je da je moral kategorički imperativi u kome lične pobude (osobine) čovjeka mogao postati općim zakonima čovječanstva. (Moj moralni stav treba da bude takav kakva bi svi imali!)

On tvrdi da u nama postoje određene intuicije ili kategorije koje su urođene i neovisene o iskustvu. Intuicije (urođena znanja) omogućavaju iskustvene spoznaje. Ova znanja on naziva APRIRODI znanja (prije iskustva), a ona poslije iskustva APOSTERI znanja (nanja iz iskustva). Smatrao je da se spoznaja zasniva na aprirodnim kategorijama i prolazi kroz tri supnja:

1. ČULNA SPOZNAJA (povezivanje oseta i opažanja) - to je spoznavanja pojmovnih stvari, a ne suštine.

2. RAZUMSKA SPOZNAJA (sastoji se iz 12 kategorija razuma) – proces spoznaje se odvija putem analitičkih sudova (proširenje znanja). Razumska spoznaja je proces sinteze čulnih podataka.

3. UMSKA SPOZNAJA – ovdje se prelaze granice iskustva, ali se ni tu ne otkriva „stvar po sebi“ odnosno suština stvari. Sadržaj iskustva su svijet pojava. Svijet pojava ne odražava stvari same po sebi, već stvarnost kakva je za nas.

Doprinio je savremenoj psihologiji:

VAŽNOST EMPIRIČKOG PRISTUPA VAŽNOST NESVJESNOG VAŽNOST KONFLIKTA U LIČNOSTI ULOGA APERICEPTIVNE MASE (porištenje ranijeg iskustva prilikom percipiranja nečeg

novog) U SPOZNAJI UČENJE I KONCIPIRANJE METODA U EDUKACIJSKOJ PSIHOLOGIJI

Kant je kritikovao racionalnu psihologiju iako je svojim učenjem o univerzalnosti zakona ljudskog mišljenja podstakao razvoj objektivne psihologije. Kantovo shvatanje psihologije podsjeća na Ogist Kontovu kritiku introspekcije kao ne naučne metode. Doprinos Kanta razvoju naučne psihologije je značajan. Učenje i jedinstvo akta i pericepcije je kritika asocijacionizma. Kantova filozofila središta su utjecala: na psihološke sisteme i teorije u kojima se naglašavaju apriorni principi u pericepciji i mišljenju.

HERBART – JOHANS FRIEDRICH (1776 – 1841)

Filozof i psiholog. Osnivač pedagogije. Nastojanje je da psihologiju učinio egzaktnom empirijskom naukom. Sljedbenik je asocijacionista. Sva spoznaja po njemu počinje u čulima, a u svijesti se ta iskustva iz čula konstruiraju sa procesima koji se tamo odvijaju.

Herbert je začetnik sistemske teorije o svjesnom i nesvjesnom. Ideje vode borbu za mjesto u svijesti. Ideje su aktivne sile koje u toku sukoba, isključuju jedne druge iz svijesti. Naše ideje rastu ili nestaju sa stepenom svijesti, a kada se izgube one nalaze u području nesvjesnog. Istisnuta ideja nije izgubljena, ona može da se povrati u različitim situacijama: kada oslabi idejaa koja ju je izgurala, kada se udruži sa nekom drugom ideom ili kada sama ojača. Kada ideje izlaze iz svijesti ili kada se vraćaju u svijest, uvijek prelaze preko jednog praga.

Herbert je otkrio i značajan psihički mehanizam koji se naziva APERCEPTIVNA MASA. To je korištene ranijeg iskustva prillikom pericepiranja nečeg novog. Doprinos Herberta savremenoj psihologiji je u naglašavanju važnosti empirističkog pristupa, u potrebi da psihologija istražuje i nesvjeno, a ne samo svjesno, u razvijanju unutrašnjih konflikta ličnosti i u otkriću uloge aperceptivne mase u spoznaji, i posebno u učenju i koncipiranju metoda važnijih edukativnoj psihologiji.

JOHANS MÜLLER

On je fiziolog. Istraživao je on što je za psihologiju bitno. On je istraživao čula, istraživao prostornu pericepciju i vršio eksperimente, naročito sa pericepcijom prostora. Iskoristio je što je Kant govorio, ali je išao radikalnij nego Kant. Priznavao je iskustvo tj. introspekciju. Učenja o refleksin aktivnostima i o „specijalnoj energiji nerava“ su važni doprinosi psihologiji.

Njima je Miler dokazao da refleksni aktivitet obuhvata tri stupnja:

1. IMPULS OD ČULA DO KIČMENE MOŽDINE2. PREDAVANJE NADRAŽAJA3. IMPULS OD KIČMENE MOŽDINE DO MIŠIĆA

Teorija o „specifičnoj energiji nerava“ pokazuje da razni kvaliteti iskustva mogu biti poznati jedino putem specifičnih kvaliteta ili energija posebnih nerava. Kvaliteti u iskustvu dolaze od specijalizirane energije usađene u svakom nervu. Kvaliteti u iskustvu dolaze od specijalizirane energije usađene u svakom nervu. To znači da je svaki osjet ovisan od specifične energije određenog nerva i neovisan od prirode draži. Iste draži na različitim senzornim orgsnima izazivaju različite kvalitete, a različiti stimulusi na istom čulnom organu izazivaju isti kvalitet.

Centar specifičnosti osjeta se nalazi u perifernom nervu.

ENGLESKI EMPIRIZAM

1. RANI EMPIRIZAM – naš um je pasivan pod velikim utjecajem iskustva (Hols, Lock i Berkly)2. KASNI EMPIRIZAM – um je aktivan u vidu asocijacije ASOCIJACIONIZAM (Hume i Hatey)

TOMAS HOLS

Značajan ne samo za opću psihologiju nego i za sociologiju. U tumačenju povezivanja ljudi naglašava agresivnu stranu ljudskog ponašanja: „ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK“. Tvrdi da se snaga jedne grupe naroda može odrediti samo preko jedne centralne sile – tu centralnu silu može imati monarhija. Navodi razloge zašto se ljudi uvjezuju u grupe narode, nacije... – iz lične koristi jer se bojimo drugih i onda se povezujemo. On je začetnik empirijske psihologije i svoja proučavanja i zaklučke temelji na činjenicama.

Hols govori o kretanju u mozgu i ne slaže se sa smještajem duše pinealnu glandulu. Povezivanje ideja u memoriju tumači zakonima asocijacizma. Ideje su povezanje u mentalnom životu, jer su povezane u iskustvo. Ukazuje na razliku između slobodnih ili nekontrolisanih asocijacija i dirigovanog ili usmjerenog ponašanja. Za psihologiju je od posebne važnosti njegovo naglašavanje da je senzacija izvor ideja i da slobodne i kontrolirane asocijacije omogućavaju objašnjenje MEĐUVEZA IZMEĐU ELEMENATA ISKUSTVA.

JOHN LOCKE (1632 – 1704)

Najpoznatiji predstavnik emprizma. DUŠA JE TABULA RASA na koju se utiskuje iskustvo. U iskustvu postoje dva izvora: osjeti koji dolaze iz specijalnih OSJETNIH objekata i osjeti koji dolaze iz unutarnje djelatnosti duha ili REFLEKSIJA.

REFLEKSIJA omogućava spoznaju vlastitih duševnih stanja i pružaju ideje o idejama, iz njih istječu sve ideje koje se nalaze u našem umu. Ideju su elementarne jedninice psihičkog. Na osnovu dva izvora znanja saznajemo vanjski svijet i rad našeg uma. Kako su osjeti glavni izvor saznavanja, ipak to ne znači da su pouzdani.

Govori o dva tipa ideja:

1. JEDNOSTAVNE IDEJE (odjećanja i predstave) – imaju primarni i sekundarni kvalitet. Primarni kvaliteti su svojstvo objekta (oblik, kretanje), a sekundarni kvaliteti su ovisi od subjekta (miris, boja)

2. SLOŽENE ili KOMPLEKSNE IDEJE – kombiniranjem elementarnih ideja um stvara kompleksne ideje, uspostavljanjem odnosa između dvaju povezanih ideja i razdvajanjem jednostavnih ideja od pratećih PROCESOM APSTRAKCIJE

Lokov najveći doprinos je teorija ASOCIJACIJE. Lock je značajno uticao na razvoj psihologije u 19. stoljeću, posebno na procese asocijativnih, strukturalnih, refleksoloških i biheviorizam.

GEORGE BARKLEY (1685 – 1753)

18. stoljeće je racionalističko stoljeće. U učenjima tri filozofa tog vremena: Georg Berkely, David Hume i David Harhtely su zadržali ista usmjerenja ASOCIJACIONIZMA:

Berkley se u 20-toj godini objavio vrelo zapažene studije. Historičari kažu: “Bio inteligentno i prerano sazrelo dijete.“ Poznat je i po ekscentričnom ponašanju. U svom učenju polazi od Lockovog razlikovanja PRIMARNIH i SEKUNDARNIH kvaliteta, ali negira postojanje primarnih kvaliteta, jer u našem iskustvu postoje samo sekumdarni, subjektivnni kvaliteti. Specijalni predmeti u odnosu na naše iskustvo nisu ništa. Spoljni predmeti u odnosu na na naše iskustvo nisu ništa. Slično kao Lock tvrdi da sve spoznaje o vanjskom svijetu zavise od našeg iskustva. Ali on tvri da postojanje spoljnjeg svijeta ovisi o pericepciji. Ističe da svijet ne postoji u sebi niti po sebi. „ESSE ES PERCIPI“ (biti jete biti percipirano) – jasno pokazuje suštinu njegovog SUBJEKTIVNOG IDEALIZMA, to znači DA SVIJET POSTOJI ZATO ŠTO JE PERCIPIRAN.

On nastoji da pronađe jedinstvo u mentalnom životu. Zašto dvije osobe vide isti predmet ili sekvenca zbivanja je ishod djelovanja duše kao osnove našeg iskustva. Za nadovezivanje iskustva postoji aktivni uzrok koji je sadržan u Bog. Spoljni predmeti postoje kad ih mi ne precepiramo jer ih percepira BEZGRANIČNI BOŽIJI UM.

U savremenoj psihologiji Barkeley se smatra jednim od osnivača ASOCIJACIONIZMA. Eksperimentalna itraživanja su potvrdila utemeljenost njegovog gledišta o percepciji dubine.

DAVID HARTLY (1705 – 1757)

Svoje asocijacionalističko gledište temelji na biologiji. U 18. Stoljeću on je zahvaljujući svojim kliničkim iskustvima kao liječnik i biolog je anticipirao fiziološku psihologiju. VANJSKI OBJEKTI DJELUJU NA NAŠA ČULA (čulne organe). Određeni slijed iskustva uvjetuje isti red osilacije (treptanja) u čulnom organu, a proces koji se odvija u čulnom organu nastavlja se u istom slijedu u mozak.

Hartli je tvrdio da paslike (naknadne slike) nastaju u čulnim organima nakon djelovanja podražaja, asocijativnim zakonima, kontigriteta i učestlosti. Objašnjavao je memoriju emocije, sna i značenja iječi, skupine ili sekvence.

DAVID HUME (1711 – 1776)

Razlikuje impresije i ideje. Ideje su blijede kopije impresija. Smatra da su osjeti osnova saznavanja: „SENSO ERGO SUM“ (Osjećam dakle jesam). Impresije i ideje se javljaju zajedno u ljudskom umu se jednostavne ideje povezuju i obrazuju složene ideje. Složene ideje se odliuju na osnovu TRI ZAKONA ASOCIJACIJE:

1. Zakon KONTIGVITETA (dodira)2. Zakon SLIČNOSTI3. Zakon UZROČNO-POSLJEDIČNIH ODNOSA

Za razliku od Barkliya negira ulogu duše u povezivanju iskustva odnosno u stvaranju povezane sekvence ideja. Hume smatra da je psihologija nova nauka o ljudskoj prirodi koja treba da proučava seriju iskustava koja se kombiniraju prirodnom silom asocijacija. Hume je stotinu godina prije Wundta pripremao teren za njegovo utemeljenje psihologije kao nauke o psihičkom.

Glvano pitanje asocijacističke psihologije je: „ŠTA UVJETUJE POVEZIVANJE ISKUSTVA?“ Hume nije mogao to utvrditi, a kasnije će psihologija, posebno fizička psihologija utvrditi ulogu organizma u spajanju.

PSIHOLOŠKI PRAVCI

PSIHOLOŠKI PRAVAC je cjeloviti teretsko-metodološki model zasnovan na početnim postulatima, nosilac određenog psihičkog shvatanja od kojeg se polazi u procesu koceptualizacije i empirijskih istraživanja.

Pravci u psihologiji su:

1. STRUKTURALISTIČKA PSIHOLOGIJA2. FUNKCIONALISTIČKA ŠKOLA3. GEŠTALT PSIHOLOGIJA4. BIHEVIORALNA PSIHOLOGIJA5. REFLEKSOLOŠKA PSIHOLOGIJA6. PSIHOANALIZA7. EGZISTENCIJALISTIČKA PSIHOLOGIJA8. HUMANISTIČKA PSIHOLOGIJA

Kad se spomene klasično eksperimentalno istraživanje uvijek se spominju dva poznata psihologa Vunt i Tičner.

Vunt je 1879.g. u Laipcigu osnovao prvi ekspermentalni labaratorij za eksperimentalnu psihologiju. Ova godina je proglašena godinom početka razvoja psihologije kao nezavisna i eksperimentalna nauka. U labaratoriji u strogo kontrolisanim uvjetima uz uvježbane ispitanike su istraživani razni procesi, a najviše stanja svijesti.

Vunt i njegovi suradnici su metodom essperimenta i metodom introspekcije ukazali na postojanje sadržaja svijesti koji se dalje ne mogu dijeliti. Taj psihički atom je po Vuntu bio osnovni element svijesti (osjeti, osjećanja, senzacije koje su povezane sa predstavama i afektima). Labaratorij je postao, ne samo prvi svjetski centar za eksperimentalna istraživanja, već je istovremeno bio uspješna škola. Veliki broj psihologa su u to vrijeme kraće ili duže boravili u labaratoriju.

Slovenački psiholog Pečjak je rekao:

Od Njemaca najpoznatiju bili su O.O. Kimper (osnivač kasnije Vizburške škole), F. Kriger (Vuntov nasljednik i osnivač Laipiške škole), Njuman (začetnik eksperimentalne psihologije; istraživao pamćenje), Mede (socijalna psihologija; osnivač prvog eksperimentalnog teničkog labaratorija). Iz Amerike prvi je došao Stenli Hol (biogenetska teorija razvoja; prvi predstavnik američkog univerziteta psihologa => prvi američki labaratorij za psihologiju). Katel je začetnik prve diferencijalne psihologije i testologije; prvi američki profesor psihologije. Andželt – utemeljitelj Čikaške škole psihologije. Binem – osnivač prve psihološke labaratorije u Kanadi. Iz Engleske su prvi došli Spirman i Tičener (osnivač strukturalizma). Američki psiholozi su stjecali znanje iz eksperimentalne labaratorije i branili svoje doktorate. Nisu svi slijedili taj pravac. Govorili su o procesima i psihičkim aktivnostima, a ne o sadržajima svijesti. Edvard Tičener je dosljedno slijedio Vuntovu teoriju istraživanja. Povjesničari psihologije kažu da je Tičener osnivač strukturalizma. Postoje i druga shvatanja da je prvi spomenuo strukturačizam Vilhem Džeims, a neki kažu da je i Vunt (Tičener je bio učenik Vunta). Tičener je primjenjivao metode kao Vunt.

STRUKTURALISTIČKA PSIHOLOGIJA

Deskriptivna nauka jer je zasnovana na opisu samoopažanja i njihovoj klasifikaciji. Ukazuje samo na sadržaj samoopaženih stanja svijesti. ANALITIČKA INTROSPEKCIJA – jedina metoda istraživanja koja se primjenjuje u strukturalističkoj psihologiji. E. Titchner je negirao svaku usporedbu između „prave introspekcije“ , ostvarenja romanopisaca i eseista zasnovanih na samoposmatranju. Psihologi strukturalisti su utvrdili da se pojave svijesti mogu objasniti na osnovu tri elementa koji se ne mogu dalje dijeliti. To su: OSJETI, PREDSTAVE I AFEKTI. Nisu priznavali nesvjesne procese psihičkog života. PSIHIČKI ŽIVOT je kombinacija osnovnih elemenata svijesti. Procesom asocijacije ostvaruje se povezivanje elemenata u strukturu svijesti. Ne omogućava anticipaciju i praktičku upotrebu rezultata, iako su i Wundt i Titchner do njih dolazili primjenom eksperimenata u strogo kontroliranim i rigoroznim uvjetima. Značajni su tretirali samo one introspektivne iskaze koje je saopštavao ispitivanje nakon 10 000 kontroliranih introspekcija.

DOPRINOSI STRUKTURALIZNA:

1. W. Wundt i E. Titchner su utemeljitelji samostalne empirijske psihologije2. Tretman eksperimentalna metoda postaje glavno istraživačko sredstvo3. Psihologija je dobila akademski status4. Reakcije na strukturalnu psihologiju su postakle razvoj novih psiholoških pravaca

POGREŠKE STRUKTURALIZMA:

1. Usko definisan predmet psihologije2. Odvajanje svijesti od djelatnosti3. Zanemarivanje nesvjesnih procesa4. Naglašavanje elementarizma – primat osnovnih elemenata nad cjelinom5. Preferiranje introspekcije uvjetuje veću subjektivnost

LIČNOST EDWARDA TICHNERA

Kaller je u ocjeni ličnosti E.Titchnera rekao: „Englez, a Amerkanac po prebivalištu“.

Sljedbenici E. Titchnera (D.Boring i supruga, Mary Floy Washburn) su iskazivali vrlo pozitivne sudove o njegovoj ličnosti: najbliži geniju bio je spreman da pomogne, ispoljavao je toplinu i podršku saradnicima, cijenio je striktan empirijski pristup psihologiji.

Kritičari, a i neki njegovi učenici izricali su suprotne sudove: ispoljavao je dominantnost, miješao se u privatni život, Charles Sperman (njegov student) da je njegov introspektivni metod „unutrašnjeg bauvljanja“, njegovo uvjerenje da slijedi učenje W.Wundta je „pogrešan odraz“ te psihologije.

Povjesničar psihologije David Hotherall opisuje bitne osobine njegove ličnosti riječima: „On je bio kulturan čovjek, raznovsnih interea i dobrog ukusa, koji je govorio nekoliko jezika, bio je sjajan sagovornik, a kadkad začuđujuće topao i susretljiv.“

STAVOVI EDWARDA TITCHNERA

Strukturalistička psihologija ima trostruki cilj:

a) Otkrivanje i analiza ukupnih metalnih procesa odnosno osnovnih elemenata koj su sadržani u njima i načina kako oni djeluju zajedno

b) Otkrivanje zakonomjernosti povezivanja osnovnih elemenata u cjelinic) Utvrđivanje korelacija između mentalnih procesa i fizioloških korelacija (živčani sustav)

Psihologija je „nauka o psihičkom“, bavi se općenitim umom, a ne umorima pojedinca. Psihologija je proučavanje psihičkog života normalnog odraslog čovjeka, a ne djece, životinja ili umno poremećenih“.

Primjenom introspektivne metode uz poštapanje svih principa eksperimentalnog istraživanja i posebno, dugo uvježbavanje ispitanika u „promatranju vlastitih doživljaja“ moguće je spoznati da je psihologija zaista „čista nauka“.

FUNKCIONALISTIČKA ŠKOLA – FUNKCIONALIZAM

Funkcionalizam se javio kao reakcija na strukturalizam. U njemu je nastojano da se utvrdi šta čini svijsrt. Istražuje čemu svijest služi. Ulazi u probleme adaptacije. Veliki broj istaknutih imena psihologije, ali i biologije slijedi ovaj pravac. Među predhodnicima funkcionalizma smataju Darvina, Sir Francis Goston, Džems Mekin Katel i Stenli Hol. Pristalice ovog pravca nastoje objasniti psihičke fenomene i teže da otkriju uzroke i efekte, već i kako i zašto se mi ponašamo. Funkcionalizam teži da uoči vezu između tjelesnog i svjesnog. Od veze zavisi proces adaptacije. Dostignuća su danas prisutna u svim psihološkim disciplinama i to naročito u aplikativnim (primjenjenim) i posebno izučavanje adaptacije.

CHARLES DAEWIN

U knjigama „Porijeklo čovjeka“ i „Izražavanje osjećanja kod čovjeka i životinja“ iznio je svoje psihološke spoznaje. Srodnost u izražavanjima emocija kod čovjeka i životinja, ljudsko razmišljanje ima dosta sličnosti sa sa razmišljanjima kod viših životinja. Darvinovo proučavanje vlastite djece je značajno za razvojnu psihologiju.

1. Ludilo je izraz nesposobnosti čovjekove kontrole svojih emocijonalnih izražavanja.2. Prilagođavanje okolini je nužni uvjet odrržavanja jedinke u životu.3. Prirodna selekcija omogućava preživljavanje najsposobnijih.4. Adaptivna funkcija svijesti i uloga uma u procesima adaptacije čovjeka je neposredno

povezana sa učenjima psihologa funkcionalizma.5. Uticaj evolucionizma na psihologiju je bio značajan: vezivanje psihologije za biologiju, razvoj

zopsihologije, rasprave o instinktima i filogenetskim studijima inteligencije.

SIR FRANCIS GALTOM

1. Dosljedna primjena principa varijacije, odabiranje i prilagođavanja u proučavanja individua i rasa.

2. Genijalnost i specifične crte genijalnosti se nasljeđuju.3. Mjerenje individualnih razlika.4. Ljudski razvoj je moguće pomoću eugenika (eugenes – plemenita roda) značajno unaprijediti.

JAMES McKEEN CATTELL

1. Svoj rad razvijao je pod velikim uticajem Darwina i Galtona. Galtona je opisivao kao „najvećeg čoveka kojeg sam ikad upoznao“.

2. Tvrdio je, suprotno strukturalistima, da psihologija treba da proučava pojedinačno a ne samo opće, ne samo ono što je svojstveno svim ljudima već i osobine koje ih razlikuju.

3. Prvi je upotrijebio termin „test“ i konstruisao prve testove.4. Njegovi testovi su uključivali mjerenje snage, brzine pokreta, osjete i percepcije, opseg

pažnje, vrijeme reakcije, procjena vremenskih perioda i pamćenje slova.

WILLAM JAMES

Začetnik američke funkcionalističke psihologije, ali i psihologije općenito u americi. Neki tvrde da je začetnik i psihologije u svijetu, mada to nije tačno.

Svoj psihološki sisteme gradio na kritici njemačke kalsične psihologije, na sistemskom proučavanju evropske psihologije i na spoznajama Darwina i Galtona.

Glavni pojam u Jamesovoj psihologiji je tok svijesti. Deskripcijom toka svijesti James se suprostavio atomističkom (elementi svijesti) i asocijonističkim opisima svijesti. Njegovo shvatanje svijesti kao neprekidnog toka, kao procesa koji se stalno kreće predstavlja anticipaciju kasnije fenomentološke deskripcije neposrednog iskustva.

James je ukazao na četiri karakteristike „toka svijesti“:

1. Svijest je individualna – ima lično obilježje2. Svijest je stalna promjena – neprekidnost3. Svijest je kontinuirana – nema iznenadnih, skokovitih i dramatičnih promjena4. Svijest je selektivna

Jamesova teorija emocija je originalan i inovativan doprinos psihologiji. James nije bio psiholog istraživač, već nadareni pisac psiholoških studija. Njegova knjiga „Načeli psihologije“ i danas je rado čitano djelo među psiholozima.

EDVARD LEE THORNDIKE

Thordnike je tvrdio da su individualne razlike genetski uvjetovane i da je eugenika najbolji put za popravljanje ljudske vrste.

Brojni eksperimenti iz područja učenja se i danas testiraju velikim korakom u proučavanju inteličencije životinja.

Opiti na životinjama su pokazali da je učenje postepen proces se odvija u vidu slijepih motornih pokušaja u kojima se vrijeme dolaska do cilja skraćuje a broj pogrešaka smanjuje.

Uspješne operacije se ustaljuju zato što poslije njih dolazi nagrada. Ovu pojavu Thorndike je nazvao potkrepljenjem. Kasnije je formulirao i zakon učinka (efekta) koji glasi: Kada između situacije i odgovora nastaje veza koju prati ili joj slijedi stanje zadovoljstva, ona se povećava. Kada je pak, prati ili joj slijedi stanje nezadovoljstva, tada ona slabi.“

Thordnikova psihološka shvatanja su snažno uticala na neobiheviorizam, možda čak i više nego klasični biheviorizam.

PERIOD KASNOG FUNKCIONALIZMA

JOHN DEWEY

Studija koju je John Dewey objavio, pod naslovom „Pojam refleksnog luka“, u časopisu „Psychological review“ označava formalni početak funkcionalizma. Smatran je vodičem filozofom instrumentalizma i vrsnim pedagogom.

Prihvatio je Darwinovu teoriju evolucije, njegovo shvaćanje o ograničenim resursima i borbi za preživljavanje, ali J.Dewey nije zanemario i ulogu kulture i obrazovanja u stvaranju razlika u ljudskom rodu.

Razlikuje dva instrumentaza prilagođavanje: običaje i navike. Nove situacije nalažu odgovarajuće adaptivne odgovore. Inteligencija omogućava savladavanje prepreka. Kada navike otkažu mišljenje i svijet omogućavaju prilagođavanje sredini.

Za razliku od psihologa koji su pridavali važnost ili svijesti ili ponašanjum, Dewey ističe da su i svijest i ponašanje podjednako važni za uspješno prilagođavanje okolini.

PREDMET FUNKCIONALISTIČKE PSIHOLOGIJE

Funkcionalistička psihologija je sadašnja u više psiholoških škola koje su povezane identičnim shvatanjima o svijesti. Funkcionalistička psihologija proučava funkciju mentalnih procesa (svijesti), ukazuje na povezanost svijesti i naglašava procese na fizičku i socijalnu adaptaciju.

Vrijednosti spoznaje:

1. Funkcionalna psihologija se interesuje za operacije, a ne za svjesne sadržaje i za otkrivanje kako se mentalni procesi odvijaju i do kakvih posljedica dovode, a ne za zasnivanje psihologije samo na osnovnim elementima.

2. Funkcionalizam je u svojoj suštini psihološko prilagođavanje organizma sredini. Psihološki procesi su sredstvo za uspješno adaptiranje okolini. Funkcija svijesti je da omogući organizmu savladavanje prepreka a naročito kada se stečenim navikama ove prepreke ne mogu savladati.

BIHEVIORALNA PSIHOLOGIJA – BIHEVIORIZAM

Tvorci i sljedbenici biheviorizma su smatrali da psihologija može biti nauka samo o ponašanju. Jer možemo mjeriti samo ono što čovjek ispoljava u vidu vanjskih manifestacija. Ne postoji svijest već samo ono što možemo mjeriti. Tvorac je Džon Vatson.

KARAKTERISTIKE BIHEVIORALNE PSIHOLOGIJE

Osnivači i sljedbenici bihevioralne psihologije tumače psihologiju kao nauku o ponašanju. U studiji osnivača biheviorizma Johan Broausa Watson (1878-1958) „Psihologija kako je vidi biheviorizam“ sadržani su temelji biheviorizma:

1. Zbog proučavanja stanja i funkcije svijesti psihologija se nije mogla razviti u jednom od predhodnih nauka.

2. Introspekcija je loša i pogrešna metoda i treba je zaniti objektivnim eksperimentalnim metodama, metodama koje su srodne metodama drugih nauka.

3. Jedini predmet proučavanja psihologije može biti samo ponašanje.

Ovakva orjentacija psihologije omogućava objektivno posmatranje i mjerenje, predviđanje i kontroliranje ponašanja.

Bihevioristi se poistovjećuju sa sintagmama „Psihologija podražaja i reakcije“ ili „Pihologija mišićnog trzanja“ jer je osnova spoznaje podražajna situacija (S) i reakcija (R). Odnos između situacije (S) i reakcije (R) izražava se šemom S-R. Šema S-R pokazuje da se Watson interesira za periferiju organizma i da se dešavanja u mozgu i u organizmu ispoljavaju na periferiji. Predviđanja i upravljanje ponašanjem se zasniva na spoznaji uticaja situacija na ponašanje. Istraživanja procesa klasičnog uvjetovanja i protuuvjetovanja su doveli do zaključka da je klasično uvjetovanje temelj ljudskog ponašanja.

KORIJENI BIHEVIORIZMA

Jaques Loeb (Žak Lab) je ukazao na biološki svrsishodnu reakciju orjentacije organizma prema određenom fizičkom ili hemijskom stimulansu. Ova pojava kretanja tropizma odnosno pojava kretanja insekata prema svjetlosti plamena (fototropizam) korijenje biljaka prema zemlji (getopizam) ili suncokreta prema suncu (neliotropizam). Spoznaje o stropizmu su pokazale da je živi svijet povezan sa okolinom.

„Prisilni pokreti“ izazvani utjecajem okoline omogućavaju objašnjenje rašćenja, reprodukciji rasprostranjenja. E. Thornonikae je na rezultatima eksperimenta nad mačkom pokazao da je složeni proces učenja i rješavanje problema instrumentalnog karaktera. Mačka se ponaša instrumentalno i po „zakonu efekta“.

Utjecaj Vladimira Muhajloviča Behtjereva (refleksologija) i Ivana Petrovića Pavlova (fiziologija više naravne aktivnosti) na J.Watsona je vrlo značajan. I Pavlova je otkrio i detaljno opisao uvjetni i bezuvjetni refleks, pojavu gašenja i spoznatog oporavka, pojavu generalizacije i diferencije druge važne dimenzije ponašanja V.Behtjerev je zahtijevao da psihologija mentalističke nazive zamijeni fiziološkim, da je čovjekova psihička aktivnost skup složenih refleksa i da se psihologija može razviti isključivo objektivnim ispitivanjima.

FAZE U RAZVOJU BIHEVIORIZMA

1. KLASIČNI BIHEVIORIZAM2. NEOBIHEVIORIZAM3. NEO-NEOBIHEVIORIZAM

Klasični biheviorizam vremenski traje od 1913. Do 1930. Watsonov klasični biheviorizam tvrdi da predmet psihologije ne mogu biti sadržaji svijesti, več ponašanje koje se može objektivno mjeriti. Metod introspekcije nije naučni metod. Bihevioristi prihvata objektivno posmatranje a za tumačenje psiholoških problema i zakona prihvata S-R SHEMU.

Neobiheviorizam naglašava da ponašanje nije određeno samo spoznanjima dražima već i unutrašnjim stanjima organizma. S-R SHEMOM O-varijabla je unutrašnja, intervenirajuća varijabla. Interesovanje sa periferije ka unutrašnjosti organizma, ali se objektivno mogu posmatrati samo periferni procesi. Ispitivanje intervirajući varijabli se zasniva na posmatranju spoljašnjihmdraži i reakcija. Klasični biheviorizam je nastajao da obezbijedi objektivnost naučnih činjenica, a neobiheviorizam objektivnih naučnih pojmova i naučne teorije.

Neo-neobiheviorizam mentalističke pojmove opravdano tumači kao teoriske pojmove i ako i dalje imaju status hipotetičkih konstrukata. Oni su vraćeni, ali ne i introspekcija. Neposredni doživljaji emocija, motiva, mišljenja itd. se ne prihvataju, već samo posredno kao hipotetički konstrukti. Postojanje fizičkih draži koje izazivaju neke reakcije, čulna orjentacija bez značenja za organizam nisu dovoljni za objašnjenje.

BIHEVIORIZAM I RAZVOJ PSIHOLOGIJE

Najveći doprinos bihviorizma je u insistiranju na konstituiranje psihologije kao objektivne nauke. Bihevioristi su kao naglašavali važnost primjene objektivnih i eksperimentalnih metoda i operacionalizaciji hipoteza i pojmova.

Savremena psihološka učenja su utemeljena i na rezultatima objektivnih istraživanja klasičnih bioheviorista i neobiheviorista.

Na postavkama biheviorista se razvila bihevior teorija. Bihevioristička terapija odbacuje tumačenje uzroka psiholoških poremećaja mentalističkim procesima i nastoji da kod klijenata otkloni „simptome“. „Bolesno ponašanje“ je stečeno učenjem i zato ga treba učenjem „ugasiti“ jer je moguće, primjerenim i određenim psihoterapijskim postupcima pacijenta odučiti od starog bolesnog ponašanja, novim učenjem ga naučiti zdravim vidovima učenja.

U kritici biheviorizma je ukazano na njegove slabosti: redukcionalizam (pronalaženje najmanje jedinice ponašanja), periferalizam (tumačenje psiholoških fenomena rezultatima periferijalnih posmatranja, a ne onim što se dešava u mozgu) ekstremni ambijentalizam (učenje i okolina su osnovni uzroci individualnih razlika) i pretjeranim odbacivanjima introspekcije.

GEŠTALT PSIHOLOGIJA

Ovaj se pravac javio kao reakcija na strukturalizam početkom 20-og stoljeća prvo u Njemačkoj. Osnivači su Hajmer, Kofka i Keler.

Geštalt – cjelina, forma, oblik

Geštaltisti nisu priznavali osjete kao najmanje psihološke jedinice niti su smatrali da se procesi svijeti zasnivali na sumaciji osjeta. Njihov pristup je fenomenološki – priznaju svjesne procese i priznaju mogućnot ispotivanja eksperimentalne introspekcije svjesnih procesa.

GEŠTALT PRINCIPI

1. PRINCIP BLIZINE – slične jednostavne likove koji su prostorno ili vremenski blizu pericepiraju se kao cjelina.

2. PRINCIP SLIČNOSTI – slične draži se grupiraju kao cjeline.3. PRINCIP ZATVORENOSTI – nezavršenje figure se opažaju cjelovitim4. PRINCIP DOBRE FORME – određena konfigura draži (simetričnot, uravnoteženost, skladnost,

potpunost) se pericpira kao cjelina.5. PRINCIP ZAJEDNIČKE SUDBINE – linije, tačke, šare, likovi, koji „idu“ u isto smijeru se

pericipiraju kao cjeline.6. PRINCIP FIGURA-POZADINA – izgleda da figura leži na osnovi ili ispred nje.

ODNOS IZMEĐU POZADINE I FIGURE

OSOBINE FIGURE:

1. Zauzima manji dio prostora, zatvorena je granicama2. Istupa naprijed3. Stabilnija je u opažanju i pamćenju i otporna na promjene4. Bogatija detaljima5. Svijetlije i zamračenije boje6. Nosilac značenja – percipirani događaji

OSOBINE POZADINE:

1. Veći dio, nezavršena2. Povlači se od posmatrača u drugi plan3. Manje je stabilna4. Siromašnije detaljima, skromnijeg sadržaja bezlična5. Tamnija ili manje zasićena bojom6. Za nju je vezana veća diferencijalna osjetljivost posmatrača7. Nije nosilac perceptivnog značenja ili se u njen udio ne izdvaja svjesno

UTJECAJ GEŠTALT PSIHOLOGIJE

UTJECAJ NA TEORIJU I PRAKSU EDUKACIJE PSIHOLOGIJE: proces učenja je proces je rekonstrukcije i reorganizacije, a ne asocijanističko povezivanje stimulusa i reakcije (S-R teorija) važnost učenja putem uviđanja, a ne učenja pokušajima i pogreškama naglašavanjima i pogreškama, naglašavanje kreativnog mišljenja.

UTJECAJ NA NEUROPSIHOLOFIJU: ukazuje na integraciju i dinamičku ulogu mozga – prispjeli stimulusi su u dinamičkoj interakciji; između doživljaja i mentalnih procesa postoji suština istovjetnost (izomorfnost)

UTJECAJ NA SOCIJALNU PSIHOLOGIJU: na načelima geštalt psihologije Kurt Lewin je razvio teoriju. Poljaka K. Lewin je psihološko polje pojedinaca i grupa objašnjavao je terminima koji se koriste u analizi polja sila u fizici. Organizam i okruženje čine jedinstvenu cjelinu i ponašanje se može objasniti uzajamnim i međusobnim djelovanjem sila polja.

UTJECAJ NA METODOLOGIJU PSIHOLOŠKOG ISTRAŽIVANJA: proučavanje svijesti i ponašanja proučavana su teorijski i emprijiski; primjenjivali su holistički pristup i fenomenološki i eksperimentalni metod; fenomenološki netod je opis jednostavnog, neposrednog doživljaja beza analize sastavnih elemenata.

UTJECAJ NA KLINIČKU PSIHOLOGIJU – utjecaj geštalt shvatanja o cjelovitosti je vidljiv u razvoju geštalt terapije. Geštalt terapija se pojavila 70-ih godina prošlog stoljeća. Danas je jedan od praktično prihvaćenih terapija. Psihički poremećaj tumače kao vid dezorganizacije da tehnikama reorganizaciji ličnosti i ostvare simetričnost i harmnoničnost unutar nje – da postignu „dobar“ geštalt.

PSIHOANALIZA

Sigmund Freud rođen je 1856.g. u Prišborgu (savremena Češka), a umro 1939.g. u Londonu gdje je pobjegao jer su mu nacisti spalili sve knjige. Umro je od karcinoma.

Sa tri godine došao je u Beč gdje je godinu dana do smrti otišao. Završio je medicinu ali se zanimao za: neurologiju, psihijatriju, psihologiju i psihoanalizu. U početku svog psihološkog razvoja on se zainteresovao za neurozu i psiho-neurozu i zanimala ga je HIPNOZA. U to vrijeme je bio poznat francuz Šarko koji je koristio hipnozu – izlječivao je hipnozom neurozu.

Frojd je primijetio da se ne rješava problem jer simptomi i dalje ostaju. U jednom slučaju „A“ o jednoj mladoj ženi koja je pila vodu iz čaše povraćala je i hipnozom mu je rekla da joj je kao dijetetu dadilja dala čašu vode iz koje je predhodno pas pio vodu.

Hipnotizer je sugerirao ženi da otvori kišobran kada se probudi iz hipnoze. Iako je bio lijep dan žena je otvorila kišobran kad se probudila. Kada ju je pitao zašto je to uradila rekla je da je to uradila da provjeri da li je ispravan – racionalizacija.

PSIHOLANALITIČKA TEORIJA

Sukob između biološke (nagonske) prirode čovjeka i društva (predstavljenog porodicom) – određuje socijalno ponašanje čovjeka. Iskustva stečena u djetinstvu u porodici – ključne su za rješavanje konflikata i prilagođavanje u društvu.

STRUKTURA LIČNOST:

ID – biloško JA

Rezervoar psihičke energije – nesvjesni dio ličnosti Princip zadovoljstva Refleksi – automatske reakcije bez vjesne kontrole Primarni procesi – procesi usmjereni na zadovoljavanje želje – pomjeranje, sažimanje,

simbolika, fantazmatički sadržaji, bez udjela logike.

EGO – psihološko JA

Usklađuje zahtjeve Ida, Super Ega i realnosti Princip realnosti Seksualni procesi – logika racionalnost Ego funkcije Adaptivno – inhibitivno (testiranje realnosti, kotrola impulsa, tolerancije, frustracije,

mehanizmi odbrane) Sintetičko – integrativne (sinteza, neutralizacija, seksualni procesi)

SUPER EGO – socijalno JA

Društvene komponente ličnosti, predstavnik socijalnih i etničkih vrijednosti i ideala Princip savršenstva Nastaje identifikacijom sa roditeljima Izdvaja se kao funkcija iz Ega – samoposmatra Savjest i ideali Funkcije – koči seksualne i agresivne impulse, realne zamjenjuje moralnim ciljevima Unutrašnja nagrada i kazna – ponos i krivica, rigidan, strog, slab test realnosti

PSIHOANALITIČKI TERAPIJSKI METOD

Klasična psihoanaliza 3-5 godina, 3-5 puta nedjeljno, kauč, seting Konfrontacija – sa izbjegavanjem u ponašanju, analizi, osjećanjima Klarifikacija – gdje se slično ponaša, osjeća Introspekcija – ključna, učiniti svjesnim, razumljiva, jednostavna i uvremenjena (otpor,

transver) Prorada – zbog vraćanja starog Analitička psihoterapija Grupna analiza

MODEL PSIHIČKOG APARATA

Organizacija ličnosti se sastoji iz tri instance:

1. ID (es, ono) – dinamički, haotični, amoralni dio ličnosti. U njemu se nalaze sadržine koje su nasljeđene, uključujući instinkte kao i sadržaje koje su procesom represije od svjesnih postale nesvjesne. ID predstavlja rezervoar psihičke energije, upoznajemo ga samo posredno (analizom slobodnih asocijacija, snova i simptoma). Rukovodi se principom zadovoljstva (užitka) i ne poštuje zakone logike ni zakone morala.

2. EGO (ich, ja) – iznadak ida. EGO je stvarno središte ličnosti koji predstavlja svjesne kognitivne procese (percepcije, pamćenje, zaključivanje) i koji se rukovodi principom realnosti. Koristi odbrambene mehanizme ličnosti u cilju integracije psihičkih procesa u cjelini. Njegov položaj je vrlo složen jer mora da odražava ravnotežu između primitivnih potreba IDA, socijalnih inhibicija SUPEREGA i zahtjeva realnost. Ako se ne pridržava normi SUPEREGO kažnjava ličnost osjećanjem manje vrijednosti i osjećanjem krivice.

3. SUPEREGO (nad-ja) – modifikovani ego koji vrši tri funkcije: samoposmatranje, savjest i EGO ideali. SUPEREGO sadržava internalizirani kodeks moralnih normi i standarda ponašanja. On se formira mehanizmom identifikacije sa roditeljima i introjekcijom njihovih zahtjeva u spostavljanju ličnosti.

KRITIKA FREUDOVE TEORIJE

Empirijski podaci imaju ozbiljne nedostatke (vršio posmatranje u nekontrolianim uvjetima) Primanje zdravo za gotovo (nije provjeravao svoje nalaze iz drugih izvora) Teorija je „loša“ jer njeni dijelovi nemaju empirijske Oskudijeva u pravilima za predviđanje Nema kvantifikacije

DOPRINOS FREUDOVE TEORIJE

Isticanje dinamičkog karaktera ličnosti Osporavanje potpune racionalnosti ljudske prirode Otkrića raznih odbranbenih mehanizam ličnost Naglašavanje važnosti ranog djetinstva Ukazivanje na važnost emocija (afekata)

GLAVNE UVREDE UPUĆENE FREUDU

Pripisivanje prohotljivih rušilačkih ideja prema djetetu Pripisivanje perverznih i rodovnih nagona svih bića Objašnjavanje ljudskih procesa preko seksualnih nagona (motivima) Povezanost sa mehanističkim determizmom, a ne humanizmom (sve je unaprijed

determinisano) Sumorna slika svijeta Zavist žena zbog penisa

DISIDENTI I NEOFROJDISTI

ALFRED ADLER

FIKCIONALNI FINALIZAM – važnija su očekivanja od budućnosti nego od prošlosti, vjera utiče na ponašanje.

TEŽNJA KA SAVRŠENSTVU – to je krajnji cilj koji daje jedinstvo i dosljednost ličnosti. U razmišljanju o krajnjem cilju ističe tri etape: biti agresivan, biti moćan, biti savršen. To je težnja ka savršenom upotpunjavanju, to je „veliki nagon naviše“, izvor je urođen.

OSJEĆANJE MANJE VRIJEDNOSTI I KOMPOZICIJA – zbog osjećanja manje vrijednosti ljudi teže ka moći, dostignuće veće vrijednosti.

INTERESOVANJE ZA DRUŠTVO – savršeno društvo dolazi na mejsto čisto lične ambicije, radeći za opće dobro ljudi kompenziraju svoj osobni stil.

STVARALAČKO SAMSTVO – Adler govori o čovjekoljublju, saradnji, stvaralaštvu, osobnosti.

ISTIČE VAŽNOST KOGNITIVNOG ODNOSA SVJESNOG ASPEKTA ČOVJEKOVE LIČNOSTI

ERICH FROMM

Erich Fromm traži odgovor na pitanje o ljudskoj prirodi. Izvor svih psihičkih snaga je potreba da se iznađe rješenje iz proturiječnosti prirode čovjeka, da se teži višoj formi jedinstva sa prirodom i drufim ljudima. Specifične ljudske potrebe su važnije od bioloških.

Specifične ljudske potrebe su:

1. Potreba za udruživanjem nasuprot narcizmu2. Potreba za prevladavanjem vlastite biološke prirode – stvaralaštvo nasuprot destruktivnost3. Potreba za „društvenom ukorijenjenošću“ (utemeljenošću) nasuprot tendenciji bijega „pod

majčinu zaštitu“4. Potreba za identitetom i individualnim autonomnim nasuprot konformističkoj uniformnosti

horde5. Potreba za ovirom orjentacije i verovanja – razum nasuprot iracionalnosti

KEREN HORNEY

Protivriječnost (kontradikcija) kulturnog djelovanja može se grubo podijeliti u tri kontratendencije i to:

1. TENDENCIJA PRIBLIŽAVANJA DRUGIMA – tražiti ljubav drugih i odobravanje kroz ugađanje i pokorenost

2. ISTOVREMENA TEDENCIJA PROTIV DRUGIH – ići protiv ljudi, takmičiti se s njima radi dominacije, moći, autoriteta, a sve kroz neprijateljstvo i buntovništvo

3. SEPERATISTIČKA IZOLACIJA OD DRUGIH – udaljavati se od ljudi, odlaženje od društvenog kontakta postajući emocijonalno pogođen idući od bezosjećajnosti ili „stalnim bježanjem“ bez ikakvog cilja

Keren Horney ukazuj i na tzv. „neurotički krug“ (ciklus virtilizus):

1. Nesiguran čovjek traži utočište u drugim i time potiskuje strah i neprijateljstvo2. Potreba potiskivanja straha dovodi do osjećanja potrebe za ljubav, odobravanjem i

intimnošću3. Iz straha da će strah nesigurnog pojedinca biti otkriven, jer su drugi isto kao i on egoistični

kompetetivni, pa će ga ismijavati, otkriti njegovu nesigurnost i pokazat će želju za manipulacijom

4. Zbog potrebe za sigurnošću odbacuje druge ba ne bi bio odbačen i razvija neprijateljstvo5. Ovaj „krug“ se završava početnom nesigurnošću ali sada mnogo jačom

FREUDOVO TUMAČENJE RAZVOJA LIČNOSTI

FAZA ORALNOG SEKSUALITETA – prva godina života, najviše zadovoljstvo dijete postiže preko USTA, ustvari sve što je vezano sa hranjenjem, sisanjem, dodirivanjem može biti izvor ugode. Frustracije doživljene u vezi sa aktivnostima u kojima usta imaju važnu ulogu, mogu imati kasnije posljedice. Freudovi sljedbenici su tvrdi (pretjerivali) da su ove frustracije vezane sa sklonošću za pušenj, sa brbljivošću, pa čak i sa nasiljem ako je proces griženja bio vezan sa frustracijama.

ANALNA FAZA – druga godina života, dijete najviše pažnje posvećuje analnom otvoru, odnosno sa izbacivanjem – defakcijom. To je period navikavanja djeteta na kontrolu defakcije i uriniranja. Pretjerana strogost u navikavanju dovodi do škrtosti ili sklonosti kolekcionarstvu, pretjeranoj pedanteriji itd.

FALUSNA FAZA – od treće do pete godine, pjačan interes za polnim organima i razlikeizmeđu polova. Javlja se veća sklonost prema roditeljima suprotnog spola, a ljubomora i zavist istog pola. U falusnoj fazi se javljaju tri kompleksa: edipalni kompleks, kompleks elektre i kastracioni kompleks. Ako ovaj period nije ugodno prebrođen javljaju se kasnije komplikacije.

FAZA LATERACIJE – od pete godine do puberteta, seksualnost slabije izražena, miran period razvoja.

FAZA GENITALNOG SEKSUALITETA – vrijeme brzog sazrijevanja, priod sazrijevanja ega kao i svijesti i samosvijesti, okretanje prema vršnjacima, razvoj generacijskog identiteta.

HUMANISTIČKA PSIHOLOGIJA

Humanističkapsihologija se bavi ispitivanjem, prirode, funkcije i osobina psihološki zdravih ljudi. Manje je zanimaju nesvjesni procesi, a više se zanimaju za latentne procese. Osnove ove psihologije je dao poznati psiholog Abraham Maslov. On je naglasio da se psihologija treba baviti daleko više životom čovjeka i njegovim iskustvima, a ne samo poremećajjima.

Humanistički orjenstisani psiholozi polaze od dvije vrste potreba: biološke i osobne potrebe. Biološke potrebe su potrebe koje se moraju zadovoljiti, a vezane su za održanje života. Osobne potrebe se također trebaju zadovoljiti, a one su izraz ličnih potreba čovjeka i njegovih mogućnosti. Ove potrebe Maslov naziva „Being neads“ (potreba bivanja), a biološke naziva potrebama nedostatka. Potrebe bivanja po Maslovu su potrebe za ličnim razvojom , za doživljavanje ipunjenosti, i potreba za ispoljavanje svakog čovjeka.

Naziv humanistička psihologija se često formulira na osnovu onoga što čovjeka čini onim što jeste, tj. Šta konstituiše punu ljudskost i koji to činioci ometaju odnosno postiču razvoj ljudskosti. Svaki čovjek po Maslovu nosi potencijal da ostvari svoju potrebu za ljudskošću. Otkirvanje u sebi ljudskosti prema onoj teoriji mi ustvari otkrivamo svoju pripadnost ljudskoj vrsti.

Humanistička psihologija je „treća psihološka sila“

Čovjek je ili treba biti aktivan, nezavisan, samoupravljači izbiratelji, centar sopstvenog života.

U centru istraživanja humanistički orjentisani psiolozi se nalazi živuća osoba, akcent je stavljen na tipično ljdska svojstva kao sposobnost za izbor, kreativnost, samorazvoj nasuprot mehanističkog i redukcionističkog shvatanja čovjeka.

Impuls za idividualnom i vlastitom realizacijom je usađen u svakoj osobi.

Humanisti se suprostavljaju svakog „očovječenju“ (depersonizaciju), ne žele da se ovjek svodi objekt, nastoje da u čovjeku otkriju i pokrenu sve ono što ga čini ljudskim bićem.

Jedna od temeljnih postavki humanističke psihologije jeste u tome da se phihvaća čovje kao nešto više, a ne kao zbroj sastavnih funkcionirajućih dijelova, čovjek je „ujedinjena cjelovitost“.

IDEJE O SAMORAZVOJU

LAO CE (6. vijek p.n.e.) uči da se „TE“ (unutrašnja moć, vrlina, suština pojedinca) uzdiže bez ičije naredbe spontano

ARISTOTEL (4. vijek p.n.e.) piše da je u građi data potencija za savršenstvo (u kamenu je mogućnost za statuu Hermesa, a u sjemenu je već dato drvo). Vrlina je upotreba sopstvenih ljudskih potencijala.

SPINOZA (17. vijek p.n.e.) ističe da je čovekov moralni zadatak da realizira sopstvene sposobnosti i da postane ono što potencijalno jeste.

TEMELJNE POSTAVKE HUMANIZMA

1. Moguće je proučavati čovjeka u pojedinostima samo kada se uzme u obzir njegova „cjelovitost totaliteta“ (Goldstein 1963)

2. Čovjek je „intencionalno biće“ i kao takav može da se aktuelizira (May, Bugental, Maslov)3. Čovjek je „ekspanziono i kreativno biće“ (Buhler, 1964) otvoren prema sebi i drugima, te

sposobnan uspostaviti međuljudske odnose (Rogers, 1970, Heigh, 1973)

RAMIRO BUJAS (1879 – 1950)

Ramiro Bujas je rođen 1879. godine u budvi. Na univerzitetu u Gracu studirao je filologiju, književnost i psihologiju.

R. Bujas bio je čovjek veoma širokog renesansnog duha. Osim psihologijom e bavio sa lingvistikom, arheologijom, spelelogijom i drugim naukama. Njegova interesovanja u psihologiji su bila vrlo široka. Njegovi radovi o tome najbolje govore: Psihologijsko opažanje školskog djeteta, Eksperimentalna psihologija u službi kriminalistike, Čitljivost latinskih i ćiriličnih slova, Parapsihologija, Znanost i objektivnost, Mozak i psihički procesi, Pitanje duhoznanstvene psihologije, Sugestija i hipnoza, Nov način mjerenja umora, Upotreba psihogalavanskog fenomena, Psihologija reklame, Psihologija sporta, O ocjenjivanju i drude.

Na fiziološkom institutu medicinskog fakulteta u Zagrebu Ramiro Bujas je 1920 godine osnovao psihološku labaratoriju. Na višoj pedagoškoj školi je 1923 godine osnovao institut za psihologiju. Nakon osnivanja katedre za psihologiju na filozofskom fakultetu u Zagrebu (1929.), fakultet je preuzeo labaratoriju koji je tada nazvan psihološki institut za psihologiju je 1932 počeo izdavati prvi psihološki časopis Acta instituti psihologici.

Između njegovih brojnih teoretskih tumačenja psihičkih pojava najznačajnije su:

a) Teorija osjeta (za nastanak procesa važni su procesi u okolni i procesi u čulnom organu)b) Pažnju nije shvatio kao potrebu fizičku funkciju već kao intenzitet intelektualnog iskustvac) Istražio je elektrodermalnu reakciju kože u zavisnosti od njene tmperatured) Značajan je i Bujadsov psihogalavnski zakon (psihogalvanske pojave su objektivni indikatori

kvalitet, veličine i vremenskog toka razvoja emocijae) Izradio vlastitu teoriju opne koja nadražuje ćelije cortijevog organa (ova teorija sluha je

suprotna od Helmholtzove teorije rezonancije).

BORISLAV STEVANOVIĆ (1891 – 1975)

U uredbi o organizaciji filozofskog fakulteta koja je donesena 1927 godine predviđeno je osnivanje psihičke grupe kao nove i samostalne nastavne jedinice. Profesor Petronjević se slaže za formiranje samostalne psihološke grupe na kojoj će se predavati nova empirijska psihologija, jer je kako je to naglašeno u svojoj knjizi „osnovi empirijske psihologije“, psihologija prestala da bude dio filozofije i postala empirijskom naukom koja se, kao i druge empirijske discipline, bavi se samo onim što je dato u iskustvu.

ProfesorPetronjević se zlaže da se njegov bivši student Borislav Stanković uputi 1923 godine u Englesku na postdiplomski studiji psihologije i podržava 1928 njegov izbor za docenta na novoformiranoj psihološkoj grupi. Izborom dr. Stankovića i njegovom angažovanom aktivnošću odmah po izboru počinje nova psihološka grupa da živi i radi.

Borislav Stanković je rođen 1891 u Aleksnici. Od 1909 do 1913 studira na filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je slušao predavanja Branislava Petrovića. Studij prekida zbog rata, Nastavlja nakon rata i diplomira 1919 godine. Od te godine do 1923 godine predaje psihologiju i filozofiju u srednjim školama Aleksinca i Beograda. Od 1923 do 1926 nailazi na posdiplomskom studiju iz psihologije na londonskom univerzitetu. 1927 godine je kod Avelinga (Ejvelinga) odbranio doktorsku disertaciju „eksperimentalno izučavanje mentalnih procesa uključenih u proces suđenja“ zbog svoje naučne vrijednosti disertacija je, na preporuku netora Avelinga, poznatog engleskog psihologa objavljena u Velikoj Britaniji. Profesor Borislav je 1970. Godine izabran za redovnog člana akademije.

Stevanović je u početku proučavao spoznajene procese, osobito mišljenje i pamćenje. Procese suđenja tumačio je s dinamičkog gledišta diferencirajući ulogu konacije (težnju, mentalni napor) i ulogu valicije (svjesnu odluku, prihvatanje). Kasnijeje njegov istraživački rad bio usmjeren na probleme pedagoške psihologije, psihologije djeteta i inteligencije.

U ocjeni doprinosa Borislava Stevanovića razvoju psihologije Radivoj Kvaščev navodi njegove brojne istraživačke radove. Istraživao je: prirodu, strukturu, mjerenje i razvoj inteligencije, pronalaženje optimalnih puteva za razvoj sposobnosti, psihološke zakonitosti razvoja mišljenja i učenja, prirodu transfera i shvatanje transvera na novim teorijskim principima, otkrivanje psiholoških činilaca razvoja ličnosti, razvijanje različitih mentalnih struktura učenjem, primjena psihologije pri rješavanju najrazličitijih vaspitnih i obrazovnih problema škole.

Inteligenciju je shvatio kao opću sposobnost uviđanja bitnih odnosa među podacima i otkrivanje novih podataka. Godine 1934 standardizirao je Bine-Simonovu skalu za mjerenje inteligencije. Bio je prvi među evropskim psiholozima koji su smatrali da se razlike u inteligenciji između gradske i seoske djece javljaju i zato što su testovi više prilagođeni iskustvima gradske.

Stevanović je objavio veliki broj knjiga i studija. Među njegova najznačajnija djela spadaju: razviće dečije inteligencije i beogradska reviuzija Bine-Simonove skale, Socijalno-kulturna sredina i umne zrelosti, Inteligencija i uspijeh u radu kod dece istih roditelja, Metode učenja i pamćenja, Vaspitljivost sposobnosti, Pedagoška psihologija i druge.

RAZVOJ PSIHOLOGIJE U SLOVENIJI

Najstarije psihološke spise – Zaboravljanje i pamćenje; Razvoj predodžbe o čovječijoj duši; Iznadosjetilni svijet – je 1872 godine objavio Josip Križan. Knjigu „Nauka o čuvstvima“ je objavio tri godine kasnije.

1889 Fran Gabršok objavljuje „Iskustveno dušeslovlje“. Knjiga je namijenjena dgajateljima i učiteljima.

U periodu od 1886 do 1890 Frančišek Lampe publikuje četiri djela vrijedna za psihologiju: Spomen; Uvod u mudrosloviju; Dušeslovna pisma; Dušeslovija. V.Pečjak tvrdi da je F. Lampe u ovim knjigama prezentirao sve što se od tada znalo o psihologiji, ukazao da su osjetilne težnjeprodukt osjetilnih iskustava, da umna aktivnost nadmašuje senzorna iskustva i da prodire u bit. Prikazao je i originalnu teoriju ličnosti s dinamičkog i razvojnog aspekta.

Na Ljubljanskom univerzitetu koji je osnovan 1919 predavali su dva poznata psihologa Franc Veber i Karel Ozvald. Sa stajališta savremene psihologije su značajni Veberovi pogledi koje je iznio u knjizi „Estetika“ (1925). Ali ni Veber ni Ozvald nisu utjecali na daljni razvoj slovenačke psihologije, koja je oblikovana tek nakon Drugog svjetskog rata.

MIHAJLO ROSTOHAR (1878 – 1966)

Mihajlo Rostohar, pionir psihološke nauke u Slovniji i Češkoj, rođen je 30 jula 1878 godine u zemljoradničkoj porodici u Begu kod Krškog. Poslije gimnazijske mature otišao je u Beč na studije na Filozofski fakultet. Godine 1905 doktorirao je sa diseertacijom o hipotezi. Bjeno naučno značenje. Poslije toga preseli se u Prag gdje na Karlovom univerzitetu dao svoj habilatcioni rad teorije hipotetičkog suda.

Mihajlo Rostohar je jedno vrijeme proveo u usavršavanju u institutu u Wundtovom institutu u Lejpcigu. Kasnije je boravio i u drugim čuvenim Njemačkim institutima (Kulpeov, Kruegerov i Stumpfov institut).

Nakon usavršavanja u institutima u Njemačkoj vraća se u Prag. Na univerzitetu u Pragu predaje psihologiju sve do početka prvog Svjetskog rata. Poslije rata odlazi u Ljubljanu. Pokušava da osnuje odjeljenje za psihologiju i institut za psihologiju, neuspijehe u svojoj plemenitoj namjeri i vraća se razočaran u Češku.

Na univerzitetu u Brnu je izabran za profesora psihologije. U Brunu je osnovao i institut za psihologfiju i izvršio mnoga originalna psihološka istraživanja. Najvažnije radovi su: O razvoju predstava kod djece; Studije iz razvojne psihologije; Razvojvizuelnih predstava počev od početnog utiska; O psiholoskom shvatanju predstava.

Nakon završetka drugog Svjetskog rata vraća se u Brno. Predaje psihologiju od 1948 godina. S obzirom da nije htio da potpiše rezoluciju inforbiroa, bježi u Ljubljanu gdje na Filozofskom fakultetu 1952 i institut za psihologiju. Mihajlo Rostohar je bio prvi šef katedre za psiholgiju, a 1952 i institut za psihologiju. Mihajlo Rostohar je bio prvi sef katedre za psihologiju i direktor instituta. Predavao je opću psihologiju, socijalnu psihologiju, predopsihologiju i psihodefektologiju.

Od 1950-1966 objavio je četiri knjige: Početno čitanje po analitičkoj metodi; Osnovne oče psihologije; Psihologija i socijalna psihologija.

Izvršio je brojna eksperimentalna istraživanja, posebno iz oblasti saznajnih procesa. To su: siinestezija, reprodukcija obojenih likova, razlika između predstave boje i sjećanja na boju, nastanak i razvitak pojmova, razvpj mašte, trajanje i kolebanje pažnje, metode početnog čitanja, dječije poimanje istine i druge.

RAZVOJ PSIHOLOGIJE U HRVATSKOJ PRIJE OSNIVANJA LABARATORIJE ZA PSIHOLOGIJU

U toku srednjeg vijeka u djelima prvih humanističkih filozofa Nikole Podruškog, Makra Marulića, Ivana Polikarpa Barbule, Jurja Dragišića; Ilije Crijevića i Tankvita Andreisa javljaju se razmatranja o društvenom životu općenito i o pojedinim društvenim funkcijama: pamćenje, predstavama, mišljenju, motivima i emocijama.

Sredinom XV stoljeća Julije Dalmatinac je napisao djelo „De animae potentiis“ (O duševnim moćima)

Početkom XVI stoljeća hrvatski književnik Marko Marulić (1450-1524) je u „Psychologija de ratione animae humanae“ prvi u svijetu upotrijebio termin PSIHOLOGIJA u značenju NAUKA O DUŠI (prva upotreba riječi psihologija pripisivana je Rudolfu Gockelu, Ottu Cammanu i Filipu Mealanchtonu)

U XVI stoljeću Matija Benesš preveo je na latinski jezik i popratio komentarom znamenitu Aristotelovu raspravu o duši – De anima.

Početkom XIX stoljeća Inocent Čulić je u djelu „Praelectiones in universam psiholosophiam“ posebno obradio psihologiju.

U XIX stoljeću Simeun Čuić je u svojoj seriji „Philosophia critice elaborata“ – izdanoj u Beču 1815 razmatrao problematiku psihologije u dvije sveske: „Psychologia empirica“ i „Psychologia rationalis“.

U drugoj polovini XIX stoljeća Stepan Basariček, Julijus Glaser, Josip Posedel, Đuro Aronold objvljuju prve školske udžbenike i moografije iz psihologije na hrvatskom jeziku.

U okviru fiziologijskog instituta Medicinskog fakulteta u Zagrebu Ramiro Bujas (1879-1959) je 1920 godine utemeljio labaratoriju za eksperimentalnu psihologiju - prvi takve funkcije u jugoistočnoj Evropi. Ovaj datum označava početak razvitka psihologije kao samostalne nauke u Hrvatskoj.

RATVOJ PSIHOLOGIJE U HRVATSKOJ POSLIJE SMRTI R. BUJASA

Na odsijeku za psihologiju i institut za psihologiju u Zagrebu Ramira Bujasa je naslijedio njegov sin Zoran Bujas (1910-2004)

Zoran Bujas je studirao u Zagrebu i u Parizu kod H. Pierona. Istraživanje iz područja psihofizike koja su bila predmet interesovanja francuskoh psihologa su utjecala na naučnoistraživački rad Z. Bujaa i na hrvatsku psihologiju.

Vid Pečjak ističe da je prof. Zoran Bujas objavio značajan broj naučnih radova iz psihologije i da je, u svojim istraživanjima, najviše pažnje posvetio problematici: osjeta okusa, adaptaciji, psihofizici, zamoru, psihogalvanskom efektu, dokimologiji, inteligenciji i njenom mjerenju standardizovanim testom, psihofarmakeologiji, klimakoesteziji i njenim problemima iz psihologije pojmova.

Otkrio je brzinu nastaja nja pojedinih ukusa, provjerio je valjanost teorije detekcije signala u psihofizici, konstruisao je sa saradnicima prvu bateriju testova i odredio odgovarajuće morme (bob), modificirao je revenove progresivne matrce, sastavio je posve novu vrstu testova za mjerenje inteligencije, sastavio je posebne upitnike, provjerio hipotezu o promjeni strukture faktora u stanju umora (sa Petzom, Krkovićem i Sorokinom).

Boris Petz je ocijenio da su psiholzi Hrvatske najviše istraživali problematiku psihologije osjeta, dokimologije, psihofiziologije rada i testova. Psihofiziologija osjeta: Dinko Stary, Ante Fulgozi, Nada Smolić, B. Bartolović i S. Szabo. Dokimologija: Adela Ostojić-Bujas, Boris Sorokin i Ivan Furlan. Psihofiziologija rada: Boris Petz, Anđelko Krković, Braco Sremec i Branko Šverko. Testovi: Adela Ostojić-Bujas, Dinko Stary, Boris Sorokin, Ante Fulgosi i Konstantin Momirović. Istraživana su i socijalnopsihološki problemi: Rudi Supek, Mladen Zvonarević, Josip Obradović, Pavle Novosel, Ivan Šiber i Boris Sorokin. Matematička psiholgija: A. Fulgosi, K Momirović. Psiholingvistika: A. Fulgosi.

RAZVITAK PSIHOLOGIJE U SRBIJI PRIJE OSNIVANJA KATEDRE ZA PSIHOLOGIJU

1859 godine je ojavljena knjiga Hristofora Ristića „Psihologija empirična“. Knjiga je objavljenja u Sremskim Karlovcima prije Fechnerove knjige „Elementi psihofizike“.

Državna štamparija u Beogradu je objavila dvije knjige iz psihologije. Milan Kujundžić – „Kratki pregled harmonije u svetu“ i „Namena o osjećanju“ (1867); Haralampija Vasilijević – „Pihologija kao nauka udešena za školsku upotrebu“ (1870)

Pavle – Paja Radoslavljević (1879-1958) je bio predavač psihologije u učiteljskoj školi. U školi je 1905 godine uredio labaratoriju za eksperimentalnu psihologiju. Neshvaćen napušta Srbbiju i dugi niz godina predaje psihologiju na Američkom univerzitetu. Paja Radosavljević je doktorirao kod Wundhtovog učenika i začetnika pedagoške psihologije neimana. 1908 godine u Zagrebu je štampana njegova knjiga „Uvod u eksperimentalnu psihologiju“.

Branislav Petronjević (1875-1954) je istaknuta ličnost psihologije u Srbiji. Uvaženi filozof i svestrani nauknik je predavao psohologiju (uz filozofiju) na ilozofskom fakultetu u Beogradu više od trideset godina. Napisao je prvi univerzalni udžbenik iz psihologije pod naslovom „Osnovi empirijske psihologije“ (1919) i kraću knjigu „Osnovi psihologije“ (1926). B. Petrović definirao je psihologiju kao nauku o svijesti koja proučava unutarnje iskustvo. Zalagao se za razvoj dobro utemeljeje empirijske psihologije i ukazao na potrebu osnivanja GRUPE ZA PSIHOLOGIJU na Filozofskom fakultetu. B. Petrović je mnogo pomogao dolasku i izboru začetka moderne psihologije u Srbiji Borislava Stevanovića.

Bogatu tradiciju ima dječija psihologija, pedagoška psihologija i psihotehnika. U Srbiji je od 1907 izlazio „Glasnik srpskog društva za dečiju psihologiju“. Od 1925 djeluje savjetovalište za izbor zanimanja. 1931 godine osnovan je psihotehnički zavod. Između dva svjetska rata prevedene su brojne knjige iz psihologije B. Lorenco je preveo Freudovu knjigu „Uvod u psihologiju“ koja je doživjela pet izdanja.

DOPRINOS N. ZECA RAZVOJU PSIHOLOGIJE

Neuropsihijatar Nedo Zec je rođen 1899 godine u mostaru. Osnovnu školu, gimnaziju i trgovačku akadamiju je završio u Sarajevu. Medicinski fakultet je završio u Beču. Nakon završetka Medicinskog fakulteta nije mogao nastavizti specijalizaciju iz neuropsihijatrije zbog naprednih ideja koje je zagovarao. 1934 godine izabran je za asistenta na neuropsihijatrijskom odsijeku državne bolnice u Sarajevu sa prekidno od 1942/43 zbog odvođenja u logor Jasenovac. 1947 godine izabran je za redovnog profesora na medicinskom fakultetu i za šefa klinike kasnije za člana akademije nauka i umjetnosti u BiH.

1945 je postavljen za miistra narodnog zdravlja BiH. U dvogodišnjem periodu Nedo Zec je mnogo doprinio unapređenje zdravstvene službe: otvorena je srednja zubarska i srednja medicinska škola, osnovane su dvoje bolnice za duševne bolesti u Jagomiru i Sokocu. Kao ministar zdravlja zvanično je otvorio 1946 Medicnski fakultet u Sarajevu. Umro je 17.11.1971.

Akademik Nedo Zec ispoljavao je izrazito interosovanje za likovnu umjetnost. Oz psihologije likovnih umjtnosti održao je veliki broj predavanja i napisao studiju „O psihologiji modernog slikarstva“ (Izraz 1961).

Nedo Zec je objavio preko 80 naučnih radova u našim i stranim publikacijama iz neuropihijatrije. U časopisu „Pregled“ objavio je tri rada iz psihologje: Psihologija ranog djetinstva (1948); Psihologija puberteta (1949). Publikovao je i tri knjige: „O psihologiji djetinstva i problemima vaspitanja“ (Svjetlost, Sarajevo, 1950); „Psihologija adolescencije i teškoće u vaspitanju“ (Zavod za napređenje školstva BiH, Sarajevo 1961); „Osnovi medicinske psihologije i opšte psihopatologije“ (Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1970).

NAJVAŽNIJI DATUMI U RAZVOJU PSIHOLOGIJE U BiH-i

1. Osnivanje društva psihologije BiH. Društvo psihologa BiH osnovao je 11. Jauara 1964 godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U skladu sa tadašnjim pravilima udruženja psihologa Jugoslavije društvo psihologa je osnovano pod nazivom „Društvo psihologa Bosne i Hercegovine“ i ozvaničeno je 30 marta 1964 godine nakon zasijedanja vanredne skupštine udruženja psihologa Jugoslavije. Od ukupnog broja pihologa (25) na osnivačkoj skupštini bilo je prisutno 16 psihologa.

2. VI kongres psihologa Jugoslavije održan je od 16 do 19 maja 1978 godine u Sarajevu (sportska dvorana „Skenderija“). U radu kongresa učestvovalo je više od 700 psihologa iz svih krajeva Jugoslavije. Održane su četiri teme i četrnaest kolokvija. Naslov osnovnih tema: Socijalisstičko samoupravljanje kao psihosocijalni fenomeni (dr. B. Perišić i dr. M. Zvonarević);

Psihološi problemi preobražaja vaspitanja i obrazovanja (dr. R. Kvaščev i dr. I. Toličić); Današnji društveni i tehnički zahtjevi na poslovima u radnim organizacijama i njihov odraz na produktivnost radnih ljudi i na zadatke psihologije (dr. B. Petz i dr. I. Šeber); Klinički pristup ličnosti u procesima društvene transformacije (dr. J. Berger).

3. Svečano otvaranj odsijeka za psihologiju održano je u oktobru 1989 godine na Filozofskom fakultetu. 1989-1992 na odsijeku su radili prof.dr. Ismet Dizdarević, prof.dr. Nedeljka Gajanović, prof.dr. Ratko Dunđerović, prof.dr. Ejub Ćehić, prof.dr Petar Stojanković, prof.dr. Faruk Dilberović, doc.dr. Renko Đapić, doc.dr Aida Hašimbegović, asis. Slobodan arković, asis. Ranka Mavrinac i asis. Tanja Todorović. Gostujući profesori: doc.dr. Alija Kulenvić, prof.dr. Boris Wolf i prof.dr. Konstantin Momirović. Prvi predsjednik odsijeka je bio prof.dr. Ismet Dizdarević.

DILEME I KRIZE PSIHOLOGIJE U SVIJETU

1. Kriza (društvene) korisnosti (u kritici je naglašavano da su problemi kojima se bavi psihologija negativno selekcionirana, da je u izučavanju, razumijevanju, kontroli i predviđanju ispoljava naivnost i nesigurnost predviđanja).

2. Kriza „labaratorija“ (veliki broj labaratorijskih istraživanja za koje se ne zna koliko su rezultata „valjani“ u stvarnim životnim situacijama)

3. Statistička kriza (pristrasnost velikih uzroka kojima je moguće dokazati dve što se želi dokazati, nedorečenost u interpretaciji statističkih podataka, brka „statistička značajnost“ i „naučna značajnost“ razlika)

4. Kriza naučnosti (pitanje teoretskih modela pruzetih iz prirodnih nauka, potreba za drugim metodama)

5. Filozofska kriza (rasprava o umješnosti-neumješnosti mehanističkog (determinističkog) i potpunog indeterminizma (za druge kategorije) )

6. Kriza „publikacije“ („Publiciraj ili pogini“)7. Etička kriza

PROMJENE SVIJESTI I PONAŠANJA POJEDINCA

1. Pojedinci prihvaćaju sudove koji protivriječe njihovim čulim.2. Moguće je promijeniti mišljenje pojedinca a da on nikad ne postane svjestan

podsticanja za promjene.3. Opiti u farmakologiji pokazuju kako se ljekovima mijenja raspoloženje, stavovi i

ponašanje.4. Promjenom psiholoških uvjeta izazivaju se halucinacije i druge nenormalne reakcije

kod normalnog pojedinca u budnom stanju.5. Moguće je dezintegracijom čovjekove strukture ličnosti (razaranjem samopouzdanja i

rušenjem njegove slike o sebi) učiniti tu ličnost ovisnom od drugih.

PSIHOLOŠKE METODE MJENJANJA PONAŠANJA

1. Brain Washing (ispiranje mozga)2. Senzorna deprivacija3. Sugstija pomoću subliminalne stimulacije4. Posthipnotska sugestija5. Ubjeđiivanje 6. Propaganda 7. Glasanje 8. Dominantni pet posto9. Grupna psihologija10. Kombinovane metode (droge, psihohirurgije, elektrošok isl)

PRIORITETNI ZADACI PRIMJENJENE PSIHOLOGIJE

Aplicirati teorijske metode u praksi gdje god je to moguće.

Smanjiti jaz između akademske i primjenjene psihologije kroz organizaciju službe, odgojno-obrazovnog sistema psihologije, sistematske kontinuirane edukacije i druf+gih inovacija.

Otvaranje prema bitnim socijalnim problemima sredina u kojima psiholozi žive i rade, i to većim zalaganjima za socijalnu psihologiju, stjecanje šireg i temeljitijeg znanja iz drugih socijalnih disciplina kao i većim angažmanom u javno društveno-političkom životu.

Veća fleksibilnost prema drugim profesijama većim zalaganjem za timski rad i interdisciplinarna istraživanja i konačno.

Sistemska istraživanja vlastite profesije počevši od motivacije omladine u izboru ovoga znaja sve do evaluacije adekvatnosti i efektivnosti psihologijske prakse.

GLEDIŠTA RADIKALNE PSIHOLOGIJE

Pozitivistička psihologija svodi čovjeka na stvar Psihologija je odvojena od fiziologije psihologija treba da unaprijedi razumijevanje mozga

nervnog sistema Nauka o ličnosti je odvojena od biloških nauka, od naika o životinjskom ponašanju zato što

ljdska situacija zahtjeca druge osobine Nauka o ličnosti će biti u suštini socijalne psihologija jer je čovjek socijalan Psihologija treba da razvije takve oblike istraživanja pomoću kojih će ljudi postići

većerazumijevanje i veći stepen kontrole svog sopstvenog ponašanja i iskustva svojih sopstvenih odnosa sa drugim, svog sopstvenog mjesta u društvenom poretku

Psihologija ne treba biti pijačna roba koja se lahko prodaje onima koji su močni i čiji je interes da stvari ostanu onakve kakve jesu

Psihologija treba biti istinski demokratski pofuhvat koji bi mogao biti koristan svim ljudima

Predviđanje i kontrola ponašanja nekih ljudi koju izvode neki drugi ljudi ne može biti vrednost netralna

MASLOW: KAKAV JE I KAKAV TREBA BITI SAVREMENA PSIHOLOGIJA

1. Psihologija treba da bude više humanistička, što znači da se mora veiše baviti problemima humanista, a manje problemima svoga ceha.

2. Psihologija treba da se češće okreće filozifiji, nauci, estetici, a osobito etici i vrijednosti.3. Američka psihologija treba da je hrabrija i kreativnija umjesto što se samo čuva od grešaka.4. Psihologija treba da bude više usmjerena na probleme, a manje opterećena metodama i i

traženjem sredstva.5. Psihologija treba da je više pozitivnaa manje negativna. (Maslow kaže da je suviše

pesimističana, negativana i ograničena, usmjerena jedino na otkrivanje nedostataka čovjeka.)6. Terapija treba da izađe iz kancelarije i proširi se na mnoga druga područja. (Treba da je

preuzmu učitelji, roditelji i drugi laici.)7. Psihologija treba proučavati dubine čovjekove prirode isto kao i površinsko ponašanje,

nesvjesno isto kao i svjesno.8. Akademska psihologija je previše isključiva u svojoj zapadnjačkoj orijentaciji. Treba da se

oslanja i na istočne, azijske izvore. Takva kakva jeste suviše je objektivistička, izvanjska, bihevioralna, zato treba da bude i subjektivna, unutarnja, meditativna.

9. Psihologija treba da proučava i „krajnja iskistva“. Treba načeti pitanja zbog čega čovjek živi, šta njegov život čini vrijednim, šta znače ajviša iskustva.

10. Psihologija ne treba da čovjeka proučava kao pasivnu glinu koja je beznadežno određena vanjskim silama. Čovjek jeste ili treba biti aktivan, autonoman, autoregulativan pokretač koji odabira mogućnoti i središte vlastitog života.

11. Intelektualci su skloni da se apsorbiraju apstrakcijama, riječima i pojmovima, zaboravljajući pri tome na neposredna iskustva, a kojima se začela cijela nauka. Naročito je psihologija izložena ovoj opasnosti.

12. U psihologiji nije bilo dovoljno integrirao učenje Geštalt – psihologije i organizmičke teorije. Ljudsko biće je cjelina i jedinstvo. Svaka je stvar u njemu povezana sa drugima.

13. Psiholozi treba da više proučavaju jednokratnu, jedinstvenu osobu, a ne samo nekakvog čovjeka uopće.

14. Moramo više znati o stvarima željama i potrebama čovjeka koji raste i aktualizira se.

MIŠLJENJA VELIKIH PSIHOLOGA O PSIHOLOGJI

HANS AJZENK: Mislim da je psihologija izuzetno značajna za društveni napredal jer vjerujem da je većina nerješenih problema psihološke prirode.Terapija ponašanja predstavlja veliki doprinos bar jednom aspekt socijalnog ponašanja, anime kontroli neuroza, a metoda modificiranja ponašanja može imati sličan utjecaj na antisocijalne aktivnosti bilo u školi, kriminalitetu itd.

GILFORD: Kada psihologija stiče osnovne informacije i razvija tehnike proučavanja ponašanja možemo je pozvati u pomoć pri rješavanju nekih problema svjeske populacije. Ubrzan poras

stanovništva na svijetu već je prouzrokovano da osjećamo sve veću nestašicu, prijeti još većom nestabilnošću sredstava neophodnosti za život. Ljudi moraju naučiti da žive zajedno ili će sve zajedno umrijeti. Pri donošenju važnih odluka vlade se sastaju sa ekonomistima. Oni će osjećati sve veću potrebu da zatraže savjet pri rješavanju društvenih i političkih problema i zato neka psiholozi budu spremni.

BORIS FEODOROVIĆ LOMOV: Metode i otkrića psihologije mogu se primijeniti u korist ili na štetu čovjeka. To zavisi od toga ko i kakve svrhe upotrebljavava te metode i otkrića. Poznata je stvar, naprimjer, da u nekim zemljana pokušavaju da upotrijebe psihologiju da opravdaju rasnu i nacionalnu diskriminaciju, neizbiježnost ratova, agresivnu politiku.

SIGISMUND KOH (Boston, SAD): Smisao je, naravno, u tome da psiholozi kao osjetljiva ljdska bića pomažu drugima – kao što i drugi odsjetljivi ljudi nekom prilikom pomognu psiholoziima. Ako je psiholog u takvim odnosima poseno oštar to uopće nije zato što posjeduje naučnu besprijekornost ili sigurnu „tehnologiju“ već zato što je dugim i intimnim produbljivanjem stekao veći stepen disciplinovane stručnosti na određenim područjima ljdske djelatnostima i iskustvima.

GALJPERIN (Moskva): Gdje god čovjek uči – a čovjek mora naučiti sve da bi mogao djelovati na visokom nivou u koji se zahtjeva – psihičkoj djelatnosti pripada vodeća, ako ne i odlučujuća uloga. Savremeni zahtjevi za kvalitetnu masovnu djelatnost mogu se zadovoljiti samo naučnom organizacijom uopšte i posebno psihologijom.

GLAVNI POKAZATELJI NAPRETKA PSIHOLOGIJE (PIAGET)

Sve veći naglasak na istraživanjima i analizama intraorganizmičkim varijabli što, zauzvrat, daje sve šire perspektive strukturačizma kao pojmovnoj/teoretskoj aparaturi u psihologiji.

Udaljavanje od redukcionizma u interpertaciji psihologijskih nalaza te usporedno s time, sve veći naglasak na interakcijskom i rcionalističkom tumačenju psihičkih i nepsihičkih (fizikalnih, organskih, socijalnih) fenomena.

Sve učestalije baratanje apstraktnim modelima (faktor analitički, stohastički, kibernetski i drugi modeli) u cilju formulacije empirijskih nedokučenih („skrivenih“) procesa odnosno njihove provizorne reprezentacije.

Pojačajna i obostrana povezanost psihologije s nizom drugih znanstvenih disciplina među kojima se u velikom broju nađu i takve s kojima je psihologija tradicionalno imala vrlo slabe ili nikakve veze (logika, povijest, npr.)

PSIHOLOZI ZNAJU

- da pojedinci prihvataju sudove koji protivrječe njihovim čulima. U opitima tvrde da figura „A“ pokriva veći prostor nego figure „B“ mada je čulna spoznaja obrnuta.

- kako da promijene mišljenje pojedinca u odobranom pravcu, a da on nikad ne postane svjetan podsticaja koji su promijenili njegovo mišljenje (Opiti Smita, Spensa i Klajna traže od

ispitanika da prate kao se izraz statičkog, bezizražajnog portreta čovjeka „mijenj“. Lice postaje „ljuće“ ili „srećnije“ na podržajne riječi – ljut, sreća)

- kako da se pomoću lijekova utiče na raspoloženje, stavove i ponašanje. Skiner tvrdi da će u dalekoj budućnosti motivacioni i emocionalni uvjeti normalnog života vjerovatno biti održavani u bilo kom željenom stanju pomoću upotrebe lijekova.

- kako da dezintegriramo čovjekovu ličnost razarajući njegovo samopouzdanje, rušeći predstavu koju on ima o sebi i čineći ga zavisnim od drugih (Hinkl i Wulf pokazuju kako, u toku „ispiranja mozga“ raste potreba za drugim kada je pojedinac izolovao i odbačen. Isljednik razvija kad njega osjećanja krivice i straha).

- kako sa stvore psihološke uvjete u kojima će proizvesti žive halucinacije i druge nenormalne reakcije kod normalnog pojedinca u budnom stanju (Mac Gril tvrdi da do toga dolazi ako se presjeku kanali čulnog podsticaja. Nepokretan (nema kinestetičkih informacija), zatvorenim očima u roku od 48 ponavljanja se pojavljuju halucinacije i bizarne predstave)

da je moguće na osnovu dosadašnjih teorijskih i empirijskih spoznaja precizirati ponašanje i osobine ličnosti koje želimo postići (Skiner:Šta ti kažeš na projekat ličnosti. Daj mi podatke i dat ću ti čovjeka. Šta kažeš na kontrolu motivacije, stvaranju interesa koji će učiniti ljude najproduktivnijim i najuspješnijim? Da li ti to izgleda Fantastično? Pa ipak neke od tih tehnika su dostupne, a još više može eksprimentalno da se uradi. Pomisli na mogućnost kontroliranja života naše djece i da na osnovu toga vidimo šta možemo od njih da stvorimo).