Uciteljevanje u Knezevic Kosi

Autor: Ante Miletic

Zar je vrijedno govoriti o selu, našem domaćem selu prije pedeset godina? Zar danas, kad je skoro svako selo povezano asfaltnom cestom, autobusnom linijom, kad je samo selo prošarano uzduž i poprijeko asfaltnim ulicama, koja prestadoše biti šorovi s nazivom kućanstva ili imenima prema konfiguraciji tla: gornji kraj, kameni kraj i dobiše imena, suvremena imena i nazive iz bliske i daljnje prošlosti, kad u selu (mnogom) iu dvorištima (mnogima) stoji parkiran jedan ili dva automobila, au čvrstoj, najčešće novogradnji, nekad nakrivljenoj ruševnoj suši, čekaju vozače, poslenike, težake i sad još, ali pomalo stidljivo - orača traktori. Zar ima ikakve svrhe pisati i zar će se naći čitatelj koga će zanimati vrijeme u kom je ovaj traktorist (a gledam ih, voze traktor i sedmogodišnjaci i sedamdesetogodišnjaci, i dečki i cure, i snaše i bake i s vozačkom dozvolom i bez nje), držeći rukama ručice pluga, uzde zametnuo oko vrata, pa tabana za volovima ili gizdavim konjima ili šargiju Belgijanka, ili iza dvije smršavjele kravice - odbacivao nogom brazdu koja se nije dobro odvalila, doživio taj sijedi ratar, seljak, težak, individualni poljoprivrednik - da mu sin prije no što će otići na redovan neseljački, uredno mjesečno isplaćivan posao, da mu, dakle sin, onako usput, kao mladić nekada, dirinčio cijeli dan, i dok se on zapravo pravo ne razbudi i popuši jednu cigaru i popije crnu kavu ili mjesto nje, ili uz nju i jednu rakiju - sin se već prebacio u »golfa« i odjurio za svojim poslom. Ipak život se nemilosrdno kotrlja naprijed, ova uvjetna riječ »naprijed« sadrži u sebi - svakako - napredak, selo, ovo naše današnje, napredno i suvremeno, ni po čemu, ili bar skoro ni po čemu nije slično onom mojem od prije pedeset godina, seljačka leđa danas jedva da su pogrbljena, seljački dlanovi danas jedva da su žuljevit, seljak danas, uglavnom ne puši smrdljive, jeftine cigarete, ne živi danas seljak od kukuruzne proje i - gotovo svakodnevno graha kuruzarca, i eventualno komadića slanine, seljak danas ne pješači beskonačne kilometre do općine, ne vozi u trug i slami bolesnika petnaest-dvadeset kilometara do liječnika, seljak je danas toliko uznapredovao da ga Čaučesku u ime nekakvog novog, kvalitetno politički zrelog gotovo komunističkog zahvata hoće raseliti - naseliti u naselja s desetorokatnicama, a sadanja sela preorati, pa i njih pretvoriti u dio indusrrijske poljoprivredne proizvodnje, Ipak (još jedamput) seljak se sve to vrijeme nije bar u nečemu promijenio: i danas, kao i uvijek ranije - seljak nemilosrdno, surovo nepopustljivo - psuje vlast: i onu bivšu i ovu sadašnju, i kapitalističku i socijalističku, nesvjestan da mu ipak ta , ovakva i onakva, osigurava i organizira život. »Znate, drug Ante«, šapće mi seljak na ulici, a na asfaltnoj seoskoj ulici (nekad do koljena u blato urezanom seskom putu), nema ni kilometar daleko

nikoga da ga čuje-»znate drug Ante, ja vam hranim sedamn'set svinja , a jednom malo uhranjena platim čitav porez, samo ne smijem i neću to priznati, jer bi oni, ta jebena vlast, svejedno čija, odmah tražila dva praseta za porez «, seljak se od svega brani napadom, koji je kao iu nogometu, iu politici, iu životu uopće - najbolja obrana, ne bih ja sad o agraru, o zemljišnom maksimumu, o problemima sela uopće. Ipak (i opet) još u nečemu se nije promijenio seljak, ili točnije, selo u ovih pedesetak godina pokušava, ali nažalost često samo pokušava zadržati oko sebe, koliko je to moguće, takozvanu ekološku atmosferu, zaštićenu prirodu, koliko dugo će još uspijevati , pitanje je sad, ako je susjed digao svinjac i hrani odjednom stotinjak svinja - da li se narušava prirodni sklad ili se u tome ogleda napredak, pitanje je sad, nestao je pogrbljen seljak, nestala su prela i sijela, čijanja perja i mobe, ne vidiš više dvadesetak poslenika s motikama u kukuruzu, ne vidiš ih da prevrću otkose sijena, pomalo ne vidiš ni potleušice, ali ne susrećeš ni skupine seljaka koji o prazniku, ili za ružna vremena, ili uvečer poslije teškog posla - sjede na klupama pred kućom, pomalo puše i pomalo razgovaraju, više šute nego razgovaraju, ali sjede i misle i osjećaju da su nekako bliski, da pripadaju jedni drugima, nema potrebe, ni prilike da se dogovaraju što će sutra raditi, tko će kome pomagati ... Nestaje ili je već nestalo staro konzervativno, jadno, nerazvijeno selo. Ne ustaje se sa suncem i prije njega-zorom, nema potrebe jer selo krupnim koracima korača u napredak, ono prestaje biti bivše selo, ono postaje sadašnje i uskoro, buduće selo. Pa tko živ, zaboga. može imati nešto protiv toga? Mogu, evo ja, blesav, nekakav moderni rusovac, ja, koji sam se uz pomoć mnogih drugih borio čitav život da seljak počne živjeti život dostojan čovjeka, a sad kad doživljava novi život, kad je on, seljak u zahuktalom jurišu da dostigne nivo i standard, i položaj, i status gradskog čovjeka - ja se bunim, meni ništa nije pravo, negdje mi nešto izgleda promašeno, pošemereno, želim ti ja to opet staro, konzerva-tivno, sirotinjsko naselje? Ne, zaboga, ne! Pa, imam li onda nešto protiv ovog novog, naprednog, ušorenog asfaltiranog ulično-imenovanog, već po izgledu kao gradskog sela? Imam, samo, zaboga, ne znam zapravo što. Kad pravi voćar kupuje sadnicu, onda pažljivo pita stručnjaka, proučava sam na kakvoj je podlozi kalamljena njegova buduća bogatorodna i krasnoizgle-dajući voćka i rod. I sad bih ja - slikovito - sebi htio stvoriti sliku budućeg sela, našeg, ovog sad suvremenog, naprednog sela: cijepljenog na prastaroj, praiskonskoj podlozi. Ovo naše selo je mali grad, ali je uspjelo zadržati ono nešto po čemu je ostalo selo, a ne mali grad. Stojim uz otvoren prozor i doživljavam tihu, šutljivu sveprisutnu prirodu, rano jutro, sasvim rano ako se to može gradski doživjeti, sunce pokazalo tek dio sebe i ja gledam kako preda mnom, iz minute u minutu, iz ružičaste sumaglice izranja naš život - Sunce, segment po segment, maglica se rastače, prepušta sve više sunčanim zrakama objaviti svakodnevnu, radosnu, životnu vijest: Sunce izlazi i evo, izašlo je! Izlazak sunca svakog dana dočekivan je jednako spektakularno: ptičica, jedna tu ispod prozora, druge dvije na susjedovoj šljivi, tri-četiri u grmu kupine, pet-šest, petnaestak u malom voćaru: cvrkuću, pjevaju, žvrgolje svoj pozdrav Suncu, prekidano ponekad kliktanjem , bez sluha, poneke svrake koja podmuklo vreba pa u trenu u zaletu dostojnom sokolovom uzletu, zgrabite netom snesen kokošje jaje i gotovo nevjerovatno: nosi ga u razjapljenom kljunu svojoj dječici. Sunce izlazi i uz ptičji orkestar obasjava prekrasan prizor preda mnom: dolina rječice Radonje, dolina neširoka, ali dovoljno ipak široka dočarati svu ljepotu još netaknute prirode: ispod samog prozora vijuga cesta (ne beznačajna, nego ona što spaja Karlovac s Kladušom i Krajinom) , as nje, s ceste u blagom padu od skoro ipak desetak

metara počinje Kosanica, livada uvijek zelena, sve do košnje otave, a zeleni se jer sredinom doline teče Radonja - rijeka, govore ljudi, ne široka, na mjestima sužena da se gotovo može preskočiti, ali izvorište života prebujne zelene trave, preko rijeke opet Kosanica pedesetak-stotinjak metara, ne šira, a završava krivudavim seoskim putem ispod same šume, čija su mnoga stabla nadvila krošnjama nad put. Uz put, u samom voćaru koji prelazi u šumu, razbacane su kuće: to je selo Loskunja i šuma Loskunja, dio Petrove gore, a ovaj divni vidikovac s kojeg promatram taj gotovo već davno zaboravljeni pejsaž dostojan kista velikih impresionista - je prozor sobe u mojoj školi, u mome novom obitavalištu, selu Knežević Kosi. Ali idilu prekida još nekoliko istovjetnih zvukova: jedan odmah ispod prozora, drugi tridesetak metara dalje, treći jedva čujan s breščić nad breščić na kojem je škola: to žene, šaku po šaku, s visine sipaju grah u bakrene kotliće - sipaju grah, pa ako je slab vjetar onda pušu, da otpušu grahove ljuske i komadiće komuške, zorom se čisti grah i on brboće, glasa se, objavljuje da će opet, tko zna koji dan za redom, biti za - hranu (i doručak i ručak i večera često) - grah: ako se gazda zadržao na oranju malo dulje - grah čeka, čeka grah i zakašnjelog na objed, ako se u nj, slučajno, dobrohotnošću gazdaruce »uvuče« ponešto suhog mesa, onda se zna dogoditi da ga (graha) ne doteče za večeru, pa ljudi, zaboga, moraju kao božemioprosti Oklahoma Kid večerati - mlijeko, srećom, dobra gazdarica, a sve su manje više takve - kiselo mlijeko, jer je, ljeti pogotovo, ugodnije, još kad ga gazdarica drži duže vremena u »hladnjaku« - bunaru, onako ohlađeno, bogami prija: nisam jednom večerao u selu ispijajući naiskap po litru takvog ohlađenog kiselog mlijeka ... Odoh ja, po običaju daleko, a još nisam ni stigao u selo, u svoju homonimsku Kosu, Knežević Kosu, Kordunaski selo, prvo učiteljsko mjesto mog budućeg učiteljevanja i - najljepši period mog života! Zašto, upitajte, a ja vam neću baš lako moći odgovoriti, zato pročitajte ovaj moj zapis o mome najdražem selu - pa će vam možda biti jasno: može život biti lijep kad živiš s ljudima koji su ljudi, a može taj isti život biti pogan i ružan i tužan ako naletiš na ljude-stoku. Ali idemo mi iz Zagreba u tu »moju« Knežević Kosu, Ovo što pišem odavno je napisano u glavi, u duši, u srcu. Spremajući da to blistavo vrijeme boravka u Knežević Kosi i pribilježim, pravio sam nekakve skice - u glavi, naravno, mislio sam kako treba razraditi poglavlje upoznavanja, života i rastanka s vlašću, s ljudima, s djecom, s kolegama ... pa rad školski , plitički, društveni ... i onda zaključak da kao i do sada pišem bez »projekta« spontano, možda pomalo sustavno, ali ne obavezno kao po točkama dnevnog reda sastanka socijalističkog saveza. Pa počnimo, naravno, naslov treba: SELO Ipak, dvije uvodne napomene: prvo - pokušah doznati gdje je ta Knežević Kosa, bilo i onda nekakvih turističkih organizacija, rekoše mi kako doći, preko Karlovca do Vojnića, ionako se moraš najprije javiti u kotar - srez, pa onda ići u selo: znači , u kotaru će mi točno reći gdje je to selo i kako do njega doći, druga napomena: ja sam zapravo zaboravio kako izgleda selo: dio mladosti uz djetinjstvo proveo sam u Orašju u Županji, a ni jedno zapravo nije bilo selo, bile su to varošice (čak im je, čini mi se, takav bio i službeni naziv i tretman), prvu mladost i fizičko i političko i kulturno sazrijevanje doživio sam u Zagrebu, tada - iako ne europskom velegradu, ali ipak u gradu ponosnom na kulturnu prošlost, na visok stupanj bivših i sadašnjih kulturnih zbivanja, na grad u punom smislu te riječi i na svoja obilježja gradskog čovjeka: selo je tada bilo samo izvorište

birača za gradsku gospodu: Mačeka, Pernara, Košutića, Krnjevića, Vildara, Budisavljevića, Savicu Kosanovića da i ne govorimo o vladajućim partijama, nije čudo, negdje to već rekoh, čini mi se da mi prijatelj Ranko Marinković s puno negodovanja i čuđenja i prigovaranja govori: »Kud ćeš ukurac, u to seosko govno, gdje ćeš od intelektualaca sresti samo sreskog načelnika koji je stup i oslonac reda i poretka u ovoj našoj jebenoj balkanskoj takozvanoj državnoj tvorevini, naići ćeš i na školskog nadzornika, slugu i služitelja glavnog sluge režima - sreskog načelnika, možda ćeš sresti i kotarsmog liječnika, koji može, a ne mora biti možda jedini neutralac, s kim ćeš razgovarati, ako budeš uopće i smio razgovarati, osim o svojoj dužnosti da kao pokorni državni službenik odgajaš pokorne građane naše lijepe domovine, kojom tako divno, toplo i ljudski upravlja i narod vodi (tada bar fraza: u ljepšu budućnost) naš premilostivi kralj, njegovo veličanstvo Aleksandar «. Znam cinizam Rankov, ali ja se moram oduprijeti, osamostaliti, otići iz hrpe Miletića, a selo sam, iako ga zapravo nisam poznavao, nekako unaprijed volio: veselio sam se odlasku, ali ipak zapravo nisam znao kamo idem, kako će mi biti i što ću raditi, a brzo, iznenada, gotovo odmah kako dođoh u selo - upadoh u ne nezanimljive događaje i zbivanja. Tako počeh učiteljevati ... Krajolika Još na željezničkoj postaji upitah i rekoše mi da putujem vlakom Karlovac - Caprag i onda je Vojnić negdje četvrta-peta stanica. S interesom sam pratio svoje vlastito putovanje, kako nekako nesvjesno nazvah - putovanje zagrebačkog studenta u seoskog učitelja, zalazili smo pomalo u sve šumovitije područje, kroz sve zelenije površine, zagrebački parkovi su mi sada izgledali manje bujni jer sam iz vlaka znao ugledati veliku zelenu površinu , veću od nekoliko Tuškanac i mogu reći da pjesnička metafora o disanju punim plućima, o ljepoti bujne, široke netaknute prirode - ima mjesta u mojoj duši i mojoj naravi, beskrajno sam se radovao odlasku u selo, iako sam se malo pribojavao: nisam znao kako će me primiti ljudi, kako će me primiti djeca, kako ću s njima uopće raditi, osim toga, ništa nisam imao, svega dvije stotine dinara što mi sakupiše sestre i koferić iz studentskih dana, ocufan i ofucan kartonski koferić veličine današnjih »pederskih« taški kakve nosi svaki malo bolji državni ili gospodarski plaćenik, koferić kao damski neseser, kao - stvari će doći za mnom, au koferiću sve što imam: jedna presvlaka, jedna Siloneova »Fontamara«, jedno Silađijevo »Selo Demetrovo«, Pelagićevo »Umovanje zdravoga razuma «i još poneka knjiga ili brošura iz tadašnje legalno tiskane, ali za vlast» komunističke «literature i ponešto zgužvanih novina da se sadržaj koferića ne kotrlja, da izgleda jedan koferić, pun, nabijen ... Ali gube se te primisli jer sve više opija i osvaja krajolik: selo, jedno za drugim izviruje iz voćara, kuće podalje jedna od druge, pa onda se smjenjuju livade, oranice i bašte sa šumom koja se pruža u nedogled. Iako je to samo Petrova gora a ne Velebit ili Ozren, ili Šara - prostranstvo Gvozda je ogromno, pogotovo kad se obilazi, prolazi od sela do sela pješke kako je to do tada bilo, ili »gospodski« u seoskim kolima na dasci prekrivenoj dekom, sjedeći uz kočijaša ... Ali - nije pošteno! Sva ova ljepota voćara i šuma, iz seoskih kuća što vire iz voćnjaka, sve to beskrajno zelenilo - plod je mašte. Putovao sam na prvo učiteljsko mjesto, u Knežević Kosu - usred zime, a svu tu ljepotu zamišljao sam, i da se opravdam - idući poslije Uskrsa iz Zagreba u selo, sva priroda, i sela, i voćnjaci, i šume, izgledaju zaista kako sam ih u mašti gledao za vrijeme prvog putovanja, i još ljepše, u beskrajnom zelenolu zelenilo se bezbroj šljiva i trešanja i krušaka u bijelom cvatu, prošaranih ružičastim cvatom i sad dok putujem prvi puta prema Vojniću i sanjam o beskrajnom

zelenilu koje će uskoro zablistati punim sjajem i bojom nedokučivom i nedostižnom za bilo kojeg slikara osim za prirodu - sva ova bujna priroda, tisuće i stotine tisuća stabala stoje mirno, kao nekako pokorno, prekriveno snijegom, a kakva je to ljepota, upravo ona Arnoldovska: »Zimska nojca već se šulja dolom - sitne svijeće po svem pali selu - sniježak prši svakom stablu golom - rad bi natko košuljicu bijelu «, teško je možda pronaći i ocijeniti što je lijepo, a što manje lijepo, kakav mora biti život a da bi bio lijep: onda, ovo vrijeme koje opisujem, tada prije pedesetak godina - saljak je ostavio kola u kolnici, a uzeo sanjke prave, velike, s Lijevča i trug, ili-nedjeljom - karuce, paradne, s dva »zica« u šarenici ... jadan tadanji seljak: nije znao ni za antifriz, ni za »obaveznu zimsku opremu«, za lance i zimske gume, ako je i skliznuo s ceste u jarak, produžio je oranicom ili livadom pod dubokim snijegom, svi se veselili velikom snijegu, i svakom novom se radovali: bit će dobra ljetina ako zima ima dosta snijega. Ali, ja ne pišem traktat o životu i njegovim ljepotama i ružnoće - ja tek putujem na svoje prvo učiteljsko mjesto. I tako u zagrijanom vagonu čavrljam s nekim ljudima, razgovor spontan, bez upoznavanja, vedar razgovor i vedri ljudi, jedva da i vidim u vagonu nekoga tko se ne smije, ili bar donekle ne sudjeluje u tuđem smijehu i radosti. Nešto mi godinama, dugo godina, ni danas nije jasno: zašto ovaj današnji čovjek, uglavnom, skoro svaki - izgleda nekako smrknut, neveseo, nezadovoljan u svim ovim radostima koje mu je donijela civilizacija i napredak: u auto ulazi smrknut, iz njega izlazi mrgodan , otvara hladnjak nekako namrgođen, otvara ga energično, ljuto, udara vratima srdito kao i vratima automobila, a to su mu prijatelji, jer jedva da postoje prijatelji u susjedstvu, svi susjedi su nekako jedni drugima neprijatelji, onaj ima vikendicu a ja nemam, onaj ima golfa, a ja fiću, televizor otvara i gleda u nj nekako odsutno, i pere u dvorištu auto, a otvorio na sav glas radio nek susjed zna da ima u autu radio, jebe mu se što to njega možda smeta, možda se varam, ali tako mi sve izgleda: ja koga je život prebio, smrvio skoro do kraja, još uvijek se mirno, dostojanstveno i radosno radujem svakom novom danu, a oko mene ljudi klize, jure, ne zaustavljaju se, svatko se nekamo žuri kao da će mu nešto uteći: a meni se čini kao da im iz šaka iz života bježi - život! Sjetih se jedne zgode: »predveli« me zbog nekog, ne preteškog prekršaja, neke demonstracije u Petrinjsku (zagrebačka policija): u sobi za stolom, onim starinskim povelikim stolom, zvali ga svi amerikanskim, stolom što ima i lijevo i desno po četiri klasične ladice, au sredini prazan prostor da pisar, pisac, službenik, vlasnik stola može opružiti noge i dalje od širine stola, za stolom sjedi policijski komesar (tako smo zvali policajce intelektualce): fino izgleda, lijepo obučen, njegovan, prislonio me s druge strane stola uza zid: od dugog stajanja meni se glatkom parketu omekšaš noge pa uletih pljoštimice u netom opisani »prolaz« u stolu, udarih nogama u komesarov stolac, odleti povjerenik i stolac, a ja mirno ležim na leđima, pod stolom, jedva mi glava viri izvan stola, a nad glavom: pištolj. Povjerenik, stari policajac, skočio u obranu, prepao se atentata, a ja nemoćan na leđima na podu, nesposoban i ruku dignem (handsup) - smijem se: »Ne pucajte, komesaru, nism ja kriv, imate dobru čistačicu pa previše uglancala parket ! «Gleda povjerenik pa se poče i on smijati, ne vrijedi mu se namrgodi i urla, jer meni je zaista smiješna situacija, povjerenik pozva podređenog, pa uz meni poznatu, balkansku tvorevinu» Idi u pizdu materinu! «kaže svom podložnika:» pusti ga kući! «i nastavismo i rastavismo se u smijehu ... Kažem ja vama da su se nekad u ono gotovo primitivno, skoro - za današnje pojmove - kameno doba - ljudi

više smijali iu muci zabavljali i koliko god život bio težak, lakše ga obavljali - čak i policijski komesari! No, po običaju odlutah. Vratimo se mome vagonu i vedrim ljudima u njemu: jedan, tu negdje domaći objašnjava mi: »Znam ja to vaše selo, to vam je tri kilometra od Vojnića, ali sad kad stignemo u Vojnić, a do Vojnića sela varoši, koji li je već sitni geografski kurac, ima od željezničke stanice preko deset kilometara, e, to ćete morati prijeći pješke ako se na stanici ne nađu kakva kola, voze ljudi stalno »rudu« negdje od Topuskog, pa se nađu kola «, objašnjava mi lijepo, usrdno, nekako fino, toplo i prijateljski moj informator, i još me upozorava: »Sad će naići postaja Utinja, iz vašeg sela je do tih postaja mnogo bliže nego do Vojnića, istina, treba malo znati put, uglavnom seoski uski put, a ponegdje samo staza prečicom - brzo ste kod vlaka «. Zahvaljujem suputniku, sugovorniku, dobronamjernom savjetniku: imao je pravo, kasnije sam do vlaka dolazio šumom i prečacem, preko Vrela Utinje. Evo i Vojnića, pozdravljam nepoznate suputnike, ugodne sugovornike i savjetnike i pripremam se da radosno iskočim iz vlaka čim se zaustavi. No, od iskakanja nema ništa, pred vagonom prava kaljuža - prašina željezne rudače zamuljena sa snijegom pretvorila se u kaljužu, odoka procjenjujući duboku dobrano iznad gležnja, a ja u polucipelama i to ne baš sasvim čitavim. Vratih se u vagon, prođoh ga i siđoh na druga vrata jer se pred njima prostrla »oaza« tvrdog terena. Vlak produži prema Sisku, a ja ostadoh na dva kvadrata suhe zemlje u moru kaljuže. Stojim i ne znam što da radim, kad mi priđe jedan čovjek srednjih godina, gazi po crvenoj kaljuži, prilazi i pita tko sam, što sam i što radim i što mislim. Kažem mu tko sam i što sam, a on vrisnu da se zaori i jeknu poklič obližnjom šumom: »Ljudi, jeba ga ćeno (pas-uobičejena psovka koju s vremenom usvojih čak i ja),» doša 'nam je novi učitelj! Gle, gle, narode: mlad, lijep (po čemu ja lijep?), Učen (valjda po naočalama), 'ajmo nešto popiti da proslavimo! «I priđe mi i uprti me (s mojim neseserom) i prenese preko kaljuže i odnese na rukama do krčme. I već sjedimo u toploj krčmi, tri fraklići rakije preda mnom, nekoliko ljudi govore istovremeno, svi hoće da mi objasne da će selo »pobenav'ti« od veselja što im je stigao učitelj. (Zamislite danas vi tu nezamislivu nezamisli-vost, kad nitko ni ne šljivi učitelja, niti zna da u selu živi neki učitelj!) A onda smo veseli, pomalo podnapit krenuli »kući«, ili, objek-tivno mojoj stvarnoj novoj kući. Snijeg nije bio visok pa su kirijaši vozili rudaču kolima a ne sanjkama: ruda je teška pa bi, da je natovarena na sanjke mogla negdje povući i sanjke i konje i da se prevrne, a to bi bilo ravno maloj katastrofi, kola su bila sigurnija , bila je ta, rekli bismo, najobičnija trug: dvije jake planjke uzduž, dvije kratke poprijeko i jedna daska preko uzdužnih dasaka - sjedalom tvrda, žuljevit, daska prekri-vena više puta preklopljenim pokrivačem (dekom, dekom), ai kočijaš (kirijaš ) umota se u takvu deku da mu bude toplije. Izađoše kirijaši iz birtije i meni narediše da ih malo pričekam, za nekoliko minuta prista-doše jedna kola uza same stube krčme: trug puna slame prekrivena jednom dekom, a dvije čekaju da se pokrijem. Protestiram jer se sigurno neko odre-kao svoje deke, ali ljudi ni čuti, ni da me saslušaju: »Ti, gospodine učo, možeš i leći jer će vožnja trajati podugo, a uz kočijaša bi ti bilo zima i gadno bi se truckao na ovoj razvaljenoj cesti ... « I krenusmo. Bila je to zaista duga, polagana i mirna vožnja. Gledao sam cijelo vrijeme put i divio se: šuma lijevo, šuma desno, cesta ide kroz prosjeku. Mašta radi i kad jednom u proljeće prođoh tom cestom - divljenju nije bilo kraja: nekoliko kilometara od željezničke postaje, poluserpentinama, kao kroz beskrajni, rukama prirode uređeni

drvored uspinjemo se do Biljega, do stupa - biljega s tri »ruke«, a tri putokaza : jedan pokazuje naš prijeđeni put, sporedni put, odvojak na željezničku stanicu Vojnić, a druga dva govore da smi izašli na glavnu cestu koja vodi od Karlovca do Vojnića, gdje se desno odvaja za Kladušu (sadašnji Abdićev Agrokomercovim velegrad, a onda pusta, poveća krajiška kasaba), a lijevo za Vrginmost, preko Biljega i dalje za Topusko, Glinu, Sisak ... A to je onaj Biljeg gdje u šumi Abez bi održano vijeće i donesena odluka o dizanju ustanka, bio je to sastanak na kome bijaše i Čanić Opačić, junak Korduna s kojim ja davno prije Abez ukrstih mačeve ideološke borbe: ja komunist, a on ljuti protivnik komunizma, kakvi već mogu biti socijalde-mokrati svih boja. Susretoh se se njim više puta, sve do ne tako davnih dana, ao tome će biti više riječi drugom zgodom: sad smo blizu praga s kojeg se odlazi u vječita lovišta, ali veliki Manitu nije dozvolio da se ja i Čanić ikad posvadimo, ja sam ga na Golom otoku malo više »tukao« nego što je moj običaj, ali našli smo se i poslije Golog otužni, malo oronuli, beskrajno umorni, ali još uvijek orni za prepirku, no ne i za mržnju. Ipak, makar malo zalutah - još sam u trug, sad s Biljega nizbrdo, stalno »pod sebe«, kako rekoše ljudi, do ubavoga seoca Vojišnica i koju samo što prođosmo, upada (u galopu, da ne bi!) Nakon neka dva i pol sata vožnje u Vojnić. Na Četverokraki križanju u »centru« Vojnića (kao da je imao još nešto osim centra) odvijiše se troja kola iz kolone kirijaša i krenuše udesno, prema Karlovcu, u moju Knežević Kosu. Prolazimo glavnom ulicom Vojnića, a prolaznici, ne baš s nekim velikim interesom zagledaju u trug u kojoj sad sjedim i razgledam panoramu Vojnića, kasnije, poslije spoznavanja ponetko će mi uz osmijeh, pogotovo poslije sudara s »vladajućim strukturama« znati reći: »A da , tebe ono vozili u trug k'o željeznu rudaču, zato si ti tako tvrd i ne daš se rastaliti na blagoj vatri, ali podgrijat će ti oni guzicu živom vatrom od koje se ili kali ili tali čovjek, i, bogami su mi pod turom prigrijali vatricu, samo što to mene, s ponosom i sjećanjem, ne istali nego iskali ... Krenusno ulicom niz Vojnić, nekoliko kuća desno, nekoliko lijevo, a onda se stvori radonjska dolina, moja ljeporica, rijeka teče - nije zamrzla, a njoj s jedne i druge strane dvije plohe, livade prekrivene netaknutim, kao snijeg bijelim snijegom, moja dolina koja će cijelo proljeće, i ljeto i jesen bujati u beskrajnom zelenilu prošaranom žutim Žabljakom, crvenom sjetelinom, bijelim ivančicama ... Ulazimo u selo, a sela praktički nema: prođosmo s desna jednu drvenu kuću, stoji uza samu cestu, gotovo da se sa same ceste ulazi preko visoka praga u kuću, nema ograde, međe, osamljena. Druga najbliža školi udaljenoj tridesetak metara, s lijeva kuća, na samoj cesti, više razrušena nego kuća, tri nesložna brata, kasnije ću doznati, ali o ljudima poslije ... Desetak metara iznad te kuće - na brini škola - tvrđava io njoj potom. Na cesti, pred »ulazom« u školu (jer nema ulaza, ni ograde, nego putić blatnjav uzbrdicom uz ostatke neke ograde oko školskog dvorišta) - stoji tridesetak ljudi, žena i djece: čekaju mene i dočekuju s pljeskom kao političara, kao, učini mi se, kao poglavicu u nekoj udaljenoj pustoj, možda afričkoj zemlji. Čini mi se taj pljesak kao nekakav ritual, pomislih poslije da su oni jebivjetri, kirijaši poslali nekog iz Vojnića biciklom da javi selu da im dolazi novi učitelj pa se na brzinu iz obližnjih kuća (ne daljnjih, ali ni bližih od stotinu metara) sjati nešto naroda, pomalo - u cijelom tome veselju - žalosnih što me ne dočekaše ljepše, bolje, svečanije. Uđosmo u školu, stotinu već godina staru krajišku zgradu, stamenu i kamenu, stotinu godina staru zgradu, ali isto toliko već staru školu, ovdje, Bogu za leđima, na padinama, ali nekako skoro i usred Petrove gore. Ulazimo u školu, u stupcu cijela povorka,

pridolaze sve novi ljudi, pustila me dva momka što su me, praktično ukočenog izvukla iz truge i pomalo pod ruku dovela u školu. Netko već naložio vatru, spušta se sumrak, pa netko donio lampu petrolejku, u velikoj sobi, a vidim kroz otvorena vrata da ni u manjoj nema ama baš ničega: goli zidovi, ni stola, ni stolice, ni kreveta, ni ormara. Žvrgolje ljudi, govori ih bar deset odjednom, a ja nemoćan bez riječi, s mojim neseserom-koferčić koji je u neku ruku trebao predstavljati simbol moga nekog učiteljskog gospodstva, ali tu čast imađaše taj moj koferčić samo za kratko. Jedan odrješit čovjek ušutka ljude i krenu u organiziranu akciju: najprije obezvrijedi koferčić govoreći da u njemu ionako nemam ništa, pozva ženu imenom Marija te joj reče da se sa ženama pobrine za krevet: da napune strožu finom netaknutom slamom, da nađu dvije plahte, dva jastuka, jedan veći, jedan manji, dvije-tri dobre deke. Ode Marija i ne prođe, časti mi moje, ni petnaestak minuta, kad evo ti dva momka sa strožom, a za njima, sve po naredbi; plahte, jastuci i deke, već ranije naložili peć u maloj sobici i žene složiše krevet - učini mi se to kraljevska ložnica: »Jest na podu«, kaže onaj komandir, »ali i nas dosta spava na podu. Ti jesi gospodin, ali nisi pokvareni gospodin (pročitao me odmah), pa ćeš dobro spavati na podu «. Brine se čovjek i dalje: »Ti si, učo, gladan i umoran, samo još malo popričati, pa ćeš tu dolje, pod školom, kod Vida - može l ', Vide? Može - dobro je - pojesti desetak jaja (Bog da ga ubije, a ja u životu nikad nisam pojeo odjednom više od tri jajeta, au Zagrebu ne pamtim taj luksuz, jedino za Uskrs »gibirala« me jedna pisanica, pa ako sam negdje u čestitanju uhvatio još jednu-dvije - eto čašćenja!) - pa na spavanje ... « Te iste večeri u Knežević Kosi pade prvi razgovor, prva priča i prva objašnjenja, razjašnjenja i orijentiranja. Dokonatah, i to dobro bi radi snalaženja, čitav niz bitnih i značajnih elemenata. Evo, uglavnom, naznaka nekih: Već tri mjeseca od početka školske godine djeca ne idu u školu, a tradicija gotovo vjekovnog tijeka osnovnog obrazovanja u tom selu gotovo začuđuje: nisam uopće nikog morao prijavljivati zbog nepolaska škole (kao na pr. Kasnije u takozvanoj »razvijenoj« Podravini). Učiteljica, kći pravoslavnog popa iz Vojnića, susjednog sela s druge strane prema Kladuši, dobila premještaj kući, u rodno selo, uz obitelj - roditelje, pa ja dobih to upražnjeno mjesto. Ljudi se obradovali iz više razloga: došao im novi učitelj, a to su jedva čekali, i to ne učiteljka, a ne bilo kakav učitelj, da ponovim, nego mlad, zdrav, živ i okretan, zgodan i lijep (a ja uvijek do danas mišljah da sam, u neku ruku - ružan), narodskog izgleda, jer počeh odmah u njihovom stilu, narodski, jednostavno razgova-rati i čak zajebavati se, opozicionar, što izbi u prvi plan, jer netko reče da su ovi svi u ujedinjenoj oporbi (tada HSS-hrvatska seljačka stranka, SDS-samostalna demokratska stranka, udružene, i službeno u SDK - seljačko-demokratsku koaliciju). Ne govorim, naravno, da sam komunist, ali se odmah razjašnjavamo i oni oduševljeno prihvaćaju moj prvi »politički« nastup: »Ja sam zagrebačka sirotinja i bio sam kao đak i student protiv gospode svake fele«, odmah se spozna, njima ne smeta što sam ja Kranjac (Hrvat, katolik uvjetno) a što je cijelo selo srpsko, pravoslavno. U svakoj sam kući dobrodošao u svako doba, i na ručak i na večeru, kao kod kuće, bit će im drago (a skoro da mi je i trebalo jer tadanji zakon bijaše surov, prvu plaću, i to od prvog dana narednog mjeseca uzima država u mirovinski fond, na prvu plaću treba čekati tek nakon tri mjeseca - jer plaća je, naravno, tekla unatrag), pozvaše me unaprijed u nekoliko kuća na krsnu slavu, jer uskoro bi Sveti Nikola, i tako riječ po riječ, pa pomalo teoretski dobih osnovnu sliku o selu, o ljudima, o tom narodu ... O tim ljudima bit će riječi u posbno poglavlju jer to oni zaslužuju ...

Prvoj priči dođe kraj .. Ljudi, žene i djeca, koje bijaše dosta, a koja zurahu u mene kao u boga, bez riječi prateći svaku moju riječ (ao toj djeci bit će posebno poglavlje jer ga i ona zaslužuju) - počeše se razilaziti . Meni dadoše ključ od zgrade, ključ poput onih koje na snimkama gledamo: tridesetak centimetara dug, željezni, negdje kilogram težak, »ostavi ga, učo, tu u kući, ionako nitko od nas u selu ne zaključava kuću ni danju ni noću, pa ne moraš ni ti «. Siđoh s ljudima na cestu i oprostismo se, as prvim novim, gotovo jedinim susjedom Vidom uđoh u njegovu kuću, onu što spomenuh viđenu pri dolasku, nekako ruševnu, dotrajalu. Uđosmo u povelik trijem, predvorje, kuhinja, sve valjda odjednom, u dnu prostorije pravo pravcato ognjište, uglavnom poznato mi iz knjiga, visi na lancima kotlić, valjda topla voda za nešto. Uze Vid tavu pa naredi mlađem bratu da nareže koju »šnitu tanju« suhe slanine, a mene upita koliko ću jaja. Ja pomalo stidljivo, a pomalo ni ne znam što da kažem, promrmljah: »Tri, možda četiri«, a on se smije pa kaže: »Ja odadrem i po deset da bi bio sit. Dobro, evo šest, pa ćemo poslije vidjeti «. Nareže slaninu na manje kriške da se može jesti vilicom, uvali u poveliku tavu prepunu žlicu masti, razbi šest jaja, zamuti na ognjištu u toj tavi jaja u kajganu, pa tavu i komad kuružnjaka preda me. Nekako me sram, ali ispraznih tavu (bijah gladan, od jutra bez jela) pa se prisjetih da ne pamtim kad sam u Zagrebu i da li sam ikad tako slasno i masno i tako obilno večerao. Pomislih krivo, pogrešno, u početku, naravno naopako, da su ti seljaci nekako bogati, pa da tu neće »pasti« ona jedna Miškinina socliteraturna knjižica u neseseru - uzeto tih šest jaja iz nekog sandka punog jaja, a kraj toga sanduka još dva- tri sanduka puna jaja, stvar postade jasna kad mi Vid rasplete jajčanu priču: on i braća mu, u neku ruku su trgovci, skupljaju-kupuju po selu jaja (na stotine, na tisuće) pa ih petkom, na sajmeni dan voze u Karlovac na prodaju, a ubirući jaja, poneko, a na veliku količinu jaja i podosta ih se djelomično razbije - napukne, natucne, kako reče Vid, »pa ih, da ih jebe ćeno, jedemo svaki bogovetni dan, i tebi, učo, razbijah u tavu razbijena jaja (al 'friška, ne boj se!): ta natučena jaja ne mogu u prodaju, pa ih treba nemilice tamaniti «. Jaja, naravno ova kokošja, dugo su me pratila kao obrok, gotovo svakodne-vno, jer sam bio pomalo lijen kuhati i jedna zgoda, pa da završim s tom jajadom: Idem jednom Ilicom s nekoliko drugova, pa se onako kao malo zabrinuto ponekad osvećem iza sebe sve dok me jedan od drugara upita zašto, a ja odgovorim: »Na momente mi se čini da ovo ne idu za mnom ljudi već pilići - toliko sam jaja pojeo u Knežević Kosi da mi se učini da ću početi leći piliće«. Drugari se nasmojali, ne prvi put, jer su voljeli kad naiđem u Zagreb s punom košarom doživljaja iz te moje divne Knežević Kose. Ujutro se rano digoh. Gledam s prozora panoramu: dolina Radonje i rječica Radonja, a onda šuma i poneka kućica izvoruje iz hrpe drveća. Netko kuca na vrata i čujem stidljiv ženski - djevojački glas kako pita da li sam ustao, potvrđujem i ulazi lijepo, jedro mlado djevojče - godina ispod dvadeset, kaže da je iz prve kuće, dolje, prema Vojniću, kuća njenog najstarijeg brata Marka (Novakovića , ne jedinog Novakovića u seu) - pa, eto, donijela lončić tople varenike i par kobasica i zeru kruha - kuružnjaka da doručkujem prije nego odem u kotar da se javim. Zahvalih curi, a onda ona porumenila i samo promucala da lončić Dnes o podne kad dođem njima na ručak - pa uteče. Gledam za njom: na njoj debela suknja i neka debela svibnja, a na nogama Batini gumeni opanci i vunene, debele domaće čarape. Ali iako je izgledala kao iz Kremenko obitelji, naziralo se lijepo lice i lijepo oblikovano tijelo. Ali, ja - moždaglupo, ponovih već ranije, još prije dolaska u selo, donesenu odluku da neću dirati nijednu seosku djevojku. Bila je to odluka

na mjestu, jer mi mnogo poslije reče jedan seljak, da me ljudi i zbog toga cijene, znali oni to i vodili računa, svaka im čast! Kako bijaše još rano jutro, obiđoh u prvom, letimičnim pogledom školu, mjesto gdje ću živjeti (nažalost, mnogo kraće vrijeme nego što sam htio, mislio i želio), zgrada, već rekoh - stoljetna, na strmom brdašcu, s prozora sobe bi mogao skočiti desetak metara uzdužno i nizbrdo ravno na cestu. U zgradu se ulazilo s dvorišne strane, vrata masivna, dvokrilna, skoro dva metra široka, a tri visoka, debela, hrastova s bravom i ključem koji spomenuh, kao iz srednjeg vijeka. Otvoriš vrata iu hodniku si koji ide, širok kao vrata, duž cijele zgrade, ili njenom širinom, okomito na pravac ceste. Možda je zgrada bila i kvadratna, ali samo nešto - frontom - dulja od širine. Metar od ulaza su vrata u jednu prostoriju (izbjegavam riječ soba, jer bi to bilo vrlo uvjetno), u čijoj su dubini dovrac bez vrata u drugu prostoriju, obje prostorije prazne, gole, s po jednim prozorom bez stakla u dvorište, očigledno nisu godinama služile ne kao stambene prostorije, nego nisu služile ničemu. Tri koraka dalje druga vrata, sve na istoj, s ulaza desnoj strani zgrade - velika soba s dva prozora prema cesti, soba dobro potpođena, stakla sva na prozorima, ali soba gola: čisti nudizam, ni čavla od kakve slike na zidu. Nasuprot ulazu u ovu sobu vrata, čitava, s bravom i kvakom, ulaz u drugu sobu, malu, jednako praznu i golu sobu, ali sad već u njoj slamarica s plahtama, jastucima i dekama i klupčica jedna, na njoj nekakav lavorić i dva ručnika i kanta s vodom (koji komfor!) - žene to opremile sinoć dok smo mi muški razgovarali. Gledam sav taj inventar i mislim: »Kad ću ja to sve vratiti!« Nasuprot ulazu u ou veliku sobu je ulaz u učionicu koja zauzima polovicu zgrade, četiri prozora na suprotnom zidu, a dva na užem zidu, poprečnom, gledaju na cestu. Stresoh se od hladoće: ledana, a to i bi, nikad je nismo uspjeli podnošljivo zagrijati. No, ona još nije na redu. Elem, obrijao se, zauzlao (stavio kravatu što cijelog života činim samo u izuzetnim slučajevima - kad moram) i krenuh u Vojnić, u kotar, da položim zakletvu, da se javim, dakle, »na dužnost«, da se suočim i na moju nesreću, odmah sudarim s vlašću.

                          JA SAM VLAST - TVOJ BOG

Slušao sam, čitao i učio: pred klasnim neprijateljem treba se držati hrabro i pošteno. To bi bilo čak nekako zgodno kad bi ambijent u kojem sam se našao bio nekako pomalo divlji kakav sam ja tada bio. Ali ja sam upao u otužnu, pomalo benevolentnu i polupismenu sredinu, onako pravu klajnbirgerovsku, seosko-kotarsku sredinu u kojoj su sve stvari bile na svome mjestu. Ta sredina mene nije trebala. Što se mene tiče nije moglo ostati sve kako jest, jer sam trebao tavori kao skromni (još više: beznačajni seoski učo), a bogovi iznad mene i seoskih učitelja - kotarski načelnik, narodni poslanik, kotarski liječnik - ovaj u Vojniću) su naređivali , određivali i kotrolirali ponašanje nas - podanika.Ne daj Bože da im netko od nas, sitnih, beznačajnih, stane na žulj. A ja sam, naravno, stao i zato što mi je sve u životu išlo naopako, svaki čas bio na žulju nekog od glavonja i glavešina slavnog sreza Vojnić. Kao da su - gospoda im Boga - na svakom nožnom prstu imali po nekoliko žuljeva. Nešto me s početka zbunjivalo, hoću li se ja, s već pomalo gradskim zagrebačkim navokama, snaći na selu? Hoću li ja, uopće i uočiti tog klasnog neprijatelja, a pogotovo nisam znao što ću ja njemu, ili on meni, reći ili učiniti. Nije trebalo dugo čekati. Samo nekoliko dana kako sam kod školskog nadzornika položio zakletvu (takav je bio red) i dobio upute za rad škole, pozvan sam u srez. Uveden sam u

lijepu kancelariju pred mrgodna, mršava gospodina. Osjetio sam da je glavonja (i klasni neprijatelj), odmah sam znao da je već počeo stvarati moj dosje (a već od tada me prate cijelog života dosjei koji se slažu u sve veći - danas već podebeo, otužan otisak jedne, nekim čudnim slučajem, osobe osuđene unaprijed da mu se trajno i riječi i koraci i misli slažu u dobro čuvan a nokome koristan ni potreban dosje). Meni je taj susret s glavnim, svemoćnim sreskim u kom se iz izraza i ponašanja njegova vidjelo i znalo da je u njemu utjelovljena sva svemoćna, iako primitivna, kraljevsko - otadžbinska vlast. Meni je taj susret bio zanimljiv, jer sam ja uvijek bio neka pomalo čudna osoba, ja sam sve zgode, pa i one gadne, podnosio strpljivo, stoički, mirno, bez ikakva uzrujavanja, ali i bez zaboravljanja uvreda, i bez - nečega što ne mora biti (u karakteristici: tih, miran, pomalo krvoločan) nikakva odlika - bez dlake na jeziku, više sam cijeloga života mogao trpjeti nego šutjeti. Ne ustajući iza stola, ne pružajući, naravno, ruku, mrko me, malo predugo - ako bi se u ovom slučaju moglo govoriti o pristojom i kulturnom ponašanju - gledao u mene, a onda se razvi, neočekivano za njsega - sreskog načelnika - nesvakidašnji, rekli bismo »spontan« dijalog: »Ja sam Armin Milanić (donedavno Mozes, kažu - prvi Židov, sreski načelnik, pa kako to takav nije htio biti, on je prešao u Milanic) - sreski načelnik«. »Ja sam Ante Miletić, učitelj tu u Knežević Kosi«. »Znam, pa što onda?« Izletjelo mu. »Pa ništa, sad znamo tko smo, a imamo i iste inicijale«, izletjelo je i meni, bez ikakve potrebe i koristi. Pjena mu nije udarila, ali je skočio sa stolice i - već pomalo u falsetu - održao mi govor: »Ja sam sreski načelnik, za vas Bog i batina (sad mi je odmah bolo jasno da se dosje formira) - a vi ste seoski učo, nitko i ništa. Vi imate samo slušati i vjerno služiti državi koja vas plaća. Ako bude tako, bit će sve u najboljem redu «. Bio sam malo zatečen tom surovošću i grubošću, iako je izrekao meni već znane fraze - i samo sam slušao: nisam znao, a izgleda ni imao što reći. »Za sada smo gotovi«, promrmljao je i dodao: »Sve mi se čini da neće sve biti u redu«. Pružajući već ruku prema kvaki okrenuo sam se i bez posebne potrebe, neki vražićak u meni (današnji veliki revolucionari u bezbroj memoara rekli bi da je progovorila njihova klasna i revolucionarna svijest, a ja ipak ostah kod nekog vražićka) progovori jasno i prilično glasno: »I meni se čini ...« »Van!« - Sad je već riknuo, a ja skoro oborio nekog PISARČIĆ (uz vrata valjda prisluškivao) žureći na svjež zrak ispred bijesa njegova kotarskog veličanstva. Na kraju, naravno i nije ništa bilo u redu. O detaljima potom, ali trebalo bi još poneku reći o ponekom, koji je uz sreskog načelnika bio oslonac, stup ili stupić državnog poretka i države uopće, karakteristi-čno je da se nigdje ne spominje narod, naravno ne iz današnje perspektive narodne države, nego - ja nisam narodni učitelj (iako smo se sami tako zvali) već državni službenik, On, sreski načelnik je najviši u kotaru, a onda redom, nizbrdo, sve niži službenici - bitno je da su služili državu - ta zato su bili službenici i zato su se tako zvali. Teško je, gotovo nemoguće objasniti današnjoj mladoj generaciji, pa i onima rođenima u godinama pred rat, zavrijeme rata i odmah poslije rata - kako može biti opaka država u kojoj ne vlada diktatura, država zaogrnuta gomilom fraza o demokratičnosti, slobodi, pravima građana, a u suštini, država kao naša bivša Jugoslavija u kojoj je vladao teror

nad duhom, nad slobodom misli ... Naoko, postojao je ustav, postojalo je više političkih stranaka, ali sve što su one mogle učiniti, bilo je - narod bi rekao - luk i voda, postojala je nad svim strankama jedna posebna, držav-na, državotvorna, kojoj je bio jedini zadatak održati samodržavlje ove naše reativno sitne, građanske, buržoaske, tzv. demokratske balkanske gotovo karikature od države. Bile su to gadne godine! Ne mogu naprosto naći, ni smoći riječi, izraza, opisa koji bi čak i meni, a kamo li mladim generacijama mogle objasniti kako se to živjelo u tim, opet oprostite na izrazu, jebenim predratnim godinama! Tada vladajuća, svemoćna, zandarske, državna - ne naravno narodna, ili zapravo nenarodna stranka bila je Jugoslavenska radikalna zajednica, koju smo svi odreda zvali Jereza, nje to nikakva h - j, hereza, nego stranka koja je čuvala poredak u kojem je sve - za vladu i vlast i državu bilo bezopasno osim komunista, a komunista je bio gotovo svatko tko se usudio išta prigovori postojećoj političkoj konstelaciji na čelu Jerezu, na čelu poretka bio je svemoćni, utovljen, beskrupulozni Milan Stojadinović, dotjeran, naoko uglađen, izbrijan i napirlitana, suvereni čuvar kraljevske dinastijski moći i poretka, imao je za mene u toj svojoj dotjeranosti, jednu manu: uz svečane frakove, uz za svoje glomazno tijelo dotjerane sakoe - nosio je, slikovito rečeno košulje smeđe ili crne boje: nadolazeći fašizam potpuno mu je odgovarao. Ja se u taj jedini ispravni, mogući, bogomdani, od svih patrijarha i biskupa blagoslovljeni i posve-ćeni poredak nisam uklapao. Ja sam tada morao i trebao kao državni službenik, kao čovjek koji prima plaću od države - da agitira za monarhiju kao najbolji društveni poredak, za Jerezu kao njenog najboljeg čuvara, da podržavam djelotvorni kapitalizam, da idem u crkvu, da nedjeljom ne radim, da u određene dane postim, da stalno glasam na svim skupovima za rezoluciju odanosti sreskom načelniku, ministru prosvjete, vladi, policiji, da lojalno služim »državu jer me plaća«, jer od nje živim, da kao državni službenik budem njen (državni) puni oslonac . A ja sam-o Gospode! - Radio sve naopako, ništa od onoga što je bilo propisano. Naravno, zato sam »izletio« iz te državne službe vrlo brzo jer je nadležna vlast »našla za shodno da me otpusti ...« No, io tom potom! Ali vratimo se još nekim osloncima te državne vlasti, nisu to bile buba-švabe, bilo je tu nekoliko desnih i nekoliko lijevih ruku sreskog načelnika, organizirani teror na duh moj, slobodarski neukroćen i čak pomalo nekontroliran. A bio tu, recimo, narodni poslanik za cijeli srez Vojnić, naravno jerezovac, jer da je i dobio na izborima manje glasova od kandidata oporbe, dodali bi mu potreban broj glasova, onih oporbenih. I narod se žalio, dva manje jedan jesu tri, govorilo se, a ja, učitelj koji sam učio djecu običnim računima, bio sam u početku iznena-đen, sve dok mi nije postalo jasno da postoji, osim ove školske matematike i ona druga, izborna. Jerezovac dobije dva glasa, a samostalaca - opozi akcionara isto dva pa mu uzmu jedan, i onda jerezovac ima tri, a ovaj drugi jedan. Računica jednostavna, ali cijela je država počivala na toj raču-nici: dva manje jedan jesu tri (to, naravno, danas ne bi prošlo kod profesora Elezovića u emisiji »Brojke i slova«, ali je onda išla). Sjedim jedne nedjelje u gostionici Steve Nikolića u Vojniću, Stevo simpatičan samostalaca, opozicionar, ali oprezan, mek - trgovac birtaš na kraju, a ja došao da jednom ručam onako pošteno, i juva, i pečenje i salata i pivo, sjedim s dva seljaka, taman u slast pojeo juvu, pa se prihvatio pečenja, kad priđe Stevo, gostioničar, pa pomalo bojažljivo prošapće: »Gospodine učo, zove vas onaj gospodin doći«. A ja lijepo kažem čovjeku da reče gospodinu da ću doći čim ručam, a Stevo još bojažljivije kaže da bi trebalo »oma«

da odem jer onaj gospodin je poslanik, a ja kažem da ću doći, ali tek kad ručam pa makar me zvao i gospodin Bog. Lijepo ručah i priđoh mome pozvanome gospodinu, koji pomalo ljutit, ali ipak u okviru pristojnosti ponudi me da sjednem uz njega i dvojicu mi nepoznatih njegovih susjedilaca (bili su to oslonci državotvornosti, doznat ću kasnije). Pita me onaj gospodin, tvrd, nabusit, napuhan, da li znam tko je on, a ja, naravno, odgovaram da ne znam, a on meni kaže po prilici ovako - da je on Milovan Grba, narodni poslanik za ovaj kotar i da je već ču za mene, da mu se ne dopada to što je čuo, a to je da se družim sa samostalcima, a da to ne bih smio jer se ova naša draga država, otadžbina oslanja na ljude kojima je dužnost da u svako doba pomažu te državničke napore. Ja još uvijek pomalo naivan, a još više agresivan, kažem tom uvaženom gospodinu da ja, učitelj u Knežević Kosi, vršim svoj učiteljski poziv savjesno, s mnogo predanosti i ljubavi za tu siromašnu djecu, ali da ih učim da budu pošteni, savjesni i radišni ljudi kad odrastu. Gaspodin poslanik mi reče da njega uopće ne zanima što ja radim s djecom i kako radim s njima i što hoću od njih da napravim, nego on zna da cijelo to selo, ta moja Knežević Kosa, ima samo dva jerezovca (seoskog trgovca koji me uskoro »glave koštao« i još jednog supijanog trgovačkog dužnika), a da se on boji da možda meni ne bi palo na pamet da im se, tim antidržavnim opozicionarima i ja pridružim. Slušam, gledam, mislim pa mu kažem da bi ipak najbolje bilo da se mi ne »pregoni« oko plitikim i da bi mi bilo drago da me pusti da na miru živim i radim svoj posao, a on meni reče i ponovi zbilja već otrcanu frazu : »Samo kao državni službenik!« Da se boji da se ne bi nas dvojica negdje sudarila! Shvatih da sam opet pred - još jednim klasnim neprijateljem, pokaza se to točnim jer ne bih do danas pamtio jednog običnog narodnog zastupnika, ali bio je to Milovan Grba, a ne bilo tko. Treći ozbiljan, tvrd, surov i za svoje obrazovanje jedva zamisliv oslonac kraljevskom režimu - bio je kotarski liječnik doktor Savo Kosanović (inače su rijetko gdje liječnici ulazili u stranačke borbe, a pogotovo su se rijetko ovako oštro deklari-rali kao ovaj »moj« u Vojniću). Naravno, ne radi se ovdje o doktoru Savici Kosanoviću, široj publici poznatom iz serije o Nikoli Tesli, taj Savica Kosanović je, suprotno svom imenjaku iz Vojnića, bio opozicionar, samostalaca, mala a ne prva digresija. U to moje vrijeme učiteljevanja u Knežević Kosi formirala se u Hrvatskoj tzv. udružena oporba (pod vodstvom Mačeka i ostalih odvjetnika) i Samostalna demokratska stranka (pod vodstvom Većeslava Vildera, Savice Kosanovića - Teslinog, a ne vojničkog - Srđana Budisavljevića i ostalih, skoro bismo isto rekli - odvjetnika, uglavnom, ali ne isključivo Srba). Obje strane su imale dosta zajedničkog, bile su po programima više-manje demokratske, obje su odavno, negdje onako kao usput izgubile iz svog programa parolu republi-kanstva, obje su, nekad slabije, nekad jače, ali stalno i trajno bile anti-komunističke , jedna značajna razlika je ipak postojala: u okviru Samo-stalne demokratske stranke razvijao se nov, intelektualno jak i za politiku stranke značajan pokret - »Seljačko kolo«, organizacija mladih, predvođena vrlo naprednim mladim ljudima, uglavnom komunistima. I dok je u Hrvatskoj seljačkoj stranci stari prefrigani »lisac« Herceg osnivao društvo zvano »Seljačka sloga«, zabavljajući narod folklorom, nošnjama i pjesmom i odvodeći ga tako od ozbiljnih političkih tema - samostalna »Seljačka kola« su nicala u selima kao oporba, koja su - unatoč odupi-ranju rukovodstva stranke - podizala i kulturni i politički duh i znanje i sposobnost, naročito mlađih njudi. Rekli su mi u Zagrebu da je partijska direktiva da se ponašamo i vladamo i radimo u selu onako kakva je atmosfera u selu, ja sam se, dakle i pred vlašću i pred narodom deklarirao

kao samostalaca, zadatak je bio da u sav rad u tzv. legalnim uvjetima, unosim komunistički duh. Bile su to, da ponovim, gadne godine! Za devezsto trideset osmu su bili predviđeni izbori, u kotaru Vojnić politička atmosfera je bila doslovno nabijena političkim elektricitetom i ja sam htio-ne htio, a ipak sam htio, upadao sve dublje u ta, rekli bismo lokalna politička zbivanja. Jednoga dana mi dođe u posjet nepoznat čovjek., Onizak, čak jako nizak, odrešita i inteligentna osoba, pristojno - ne nemarno seljački odjeven, bez pola kažiprsta desne ruke, zapazih odmah (»To mi sječkara odrezala« - usput jednom reče), priđe mi i manirom sigurna čovjeka predstavi se: »Ja sam Stanko Opačić, svi me zovu Čanić, jer sam mali, a ovdje je skoro svaki Stanko Ćane, saljak sam i političar, tu iz brezove Glave, kraj Tušilovićaoko osam kilometara odavde, dođoh da se upoznamo. Pružih i ja ruku njemu, predstavih se i sa smiješkom upitah, naivno, ovako: »Kako seljak, a političar?« On meni odvrati daje i došao da malo o toj politici i porazgovaramo. Sjedosmo: on na jedinu stolicu koju sam imao u stanu, ja na krevet (koji sam u međuvremenu nabavio, star, truo, oronuo - sto godina star drveni krevet koga na skupu držahu dva zida i s kraće strane kolac čvrsto čavlima zabijen u pod) . I Čanić Opačić, taj niski, sitan i nabijen seljak - političar, kasnije sudionik povijesnog sastanka u šumi Abez, ustanički kolovođa, četiri godine gotovo nerazumni ratnik, borac, junak, gotovo heroj, pa iza rata ministar i na kraju ili skoro na kraju tog našeg zajedničkog druženja i vojevanja - kolega s Golog otoka - taj Ćane - Čanić, moj višegodišnji suborac, suputnik i suparnik - održa meni, uskoro vidjeh, zaista potreban i nužan - kratki tečaj - iz poli-tike, ove domaće, moje - kojom sam okružen iu koju sam upao, reklo bi se silom prilika, a ustvari ne mogu poreći da sam uživao i s užitkom se upuštao u političke vratolomije. Otprilike meni Čanić reče ovo: Situacija u kotaru Vojnić, a pogotovo u općini Vojnić je - politički jasna, iako ne i ugodna i mirna, u većini smo mi samostalci, oporba, ali na vlasti je jereza, međutim u općini Vojnić smo na izborima pobijedili i predsjednik općine je samostalaca - Mišan Napijalo (kasnije, za rata, govorili mi, nažalost kolaboracionist, o kome će još biti riječi) s kjim na čelu bijasmo gadnu Birke protiv radikala, režimlije Milanic, Grba, Kosanovića. Ovo vaše selo je skoro kompletno protiv režima, a na vama je da ga učvrstite i održite. U selu je adikal trgovac Ivančević, koga se čuvajte i koji je čvrsti, tj., prljavi doušnik režimskih glavonja. Uz njega su i ovi vaši prvi susjedi. Ali to su ljudi bez ugleda u selu. Mi smo u Tušiloviću stvorili seljačku zemljoradničku zadrugu. (Moja opaska: postojala je u Srbiji Zemljoradnička stranka političara Voje Dimitrijevća, koja je u srpskom selima osnovala dosta zadrua, a bez organizacije političke stranke. Tu se, kupujući robu u dućanu i predajući žitarice na prodaju - sastajemo, razgovaramo i dogovaramo. Mogli bi i vi u selu osnovati zadrugu (i »Seljačko kolo«, dodadoh ja) pa bi tako odvukli ljude od trgovca Ivančevića, koji pokušava sustavom davanja robe na veresiju, naročito siromašnijim seljacima, pridobiti ih za Jerezu i slabiti naše redove. (osnove uskoro i mi zadrugu, ali o tom potom). »Mlad ste«, kaže još meni Čanić, »trebali bi se malo više pričuvati, jer već u srezu govore kako će vas pričepiti - čitate navečer seljacima neke knjige ...« Zahvalih se Čanić na informacijama, a on mi - smješeći se pomalo prefrigano - dodaje: »Znate, učo, ja sam seljak, dobar gospodar, napredan ratar, čitam i poljoprivrednu, ali i političku (samostalsku» Novu riječ «) tisak, politika mi ušla u krv, pa se s njom bavim. Naravno, amaterski, iz ljubavi, iz mržnje prema bogatima, iz ljudskog ponosa i prkosa

kotarskim ali i preko njih beogradskim vlastodršcima, eksploatatorima nas seljaka ... «Vidim ja pred sobom starijeg, mudrijeg i iskusnijeg bojovnika protiv nenarodnog režima, ali vidim i određenu zbrku, onu političku koju ja oduvijek Nazivom socijaldemokratskom, naoko naprednu, bojovnu, gotovo revolucionarnu, ali u suštini antikomuni-sticka. Uskoro se to i pokaza u jednom, najprije naivnom, a onda u oštrom sudaru s canci Opačićem. Posjećivali se usputno i namjerno. Uskoro mu upoznah i suprugu i kćer (kasnije ratnike s njim zajedno). Susretali se, diskutirali pa se pomalo počeh pretvarati u učitelja - političara. Jednom tako krenuh do prvog susjeda (s moje, školske strane) po ručak. Zgodno je to reći, a zgodno i zvuči. Ne idem susjedu na ručak, na grah, nego po ručak, po pečeno pile i pečene krumpire. Sve onako rumeno u pećnici - pećnici pečeno i zapečeno. I još uz to zelenu salatu (nosili mi seljaci živu živad, pa mi susjeda povremeno to klala, čistila i pekla. Ja se smijem i kažem joj da me dvori i časti kao nekad kmetica gospoštiju). Pođoh, dakle na ručak. Kad sretoh, tu pred susjedovom kućom Čanić Opačića. Ide iz Vojnića »pjehe« kući. Pozvah ga na ručak. Susjeda sluša i kaže da idemo gore u školu, a ona će donijeti ručak. Popili ja i Čanić po dvije rakije, pa lijepo gospodski ručamo i pomalo diskutiramo. Našlo se u mene i vina pa lijepo zali-jevamo rumenim vinom još rumenije pile i pečene krumpiriće. Sve lijepo, slasno, ružičasto. A život nam ni jednom ni drugom niti je ruži-čast niti izgleda da je takav pred nama. Riječ po riječ s novom čašicom vina diskusija postaje sve žustrija, sve oštrija, sve političnija. Ćane bio ponosan na svoje političko obrazovanje i već nekoligodišnje iskustvo, a ja već oštri formiran radikalno - komunistički revolucionarno. On se jasno i izrazito ograđuje od komunizma. Njegova diskusija ne ide dalje od socijalno građanskog i kako bih ja opet rekao - socijaldemo-kratskog, čak pomalo primitivnog shvaćanja komunizma. Zajednička zemlja, zajednički kazan, pa čak zajedničk žene. Ja mu objašnjavam što je to marksizam. Govorim mu da je to buržoaska, građanska, gospodska propaganda On tvrd, neće valjda on, napredan i dobar gospodar raditi istu, zajedničku zemlju s nekim ljenivcem. Obojica će isto dobivati. I tada dođe do one »povijesne« situacije. Udara Ćane, Čanić Opačić, za mojim stolom na »mojem« ručku šakom po mome stolu i viče - dok je Ćane na Kordunu, neće na njemu, na Kordunu vijoriti se Crvna zastava, ni srp i čekić na njoj! O toj situaciji govorim opširnije u svojoj priči o »susretu« s Čanić na Golom otoku, pa sad da ušutim! Ipak, naravno, ostadosmo ja i Ćane prijarelji i drugovi i suborci i poslije konzumacije tog rumenog pileta i vina rumenog. Sad tek pod sasvim stare dane ne viđamo se i više se sigurno nećemo vidjeti! Pa kad sam, eto, već kod njega, mogao bih nastaviti priču o njemu do kraja, žao mi je što sam u nevolji, pa ga ne mogu bar još jednom obići. Susret se trideset osme kod njega u kući. Ja otpušten iz službe, brisan iz biračkog popisa u Zagrebu, pa dođoh da provjerim u Vojnić u upis, jer se približavaju izbori, ali me u Vojniću nisu upisali, jer sam otpušten, pa je dobro došao jerezovcima i taj jedan moj opozicijski glas. Neće ga morati krasti jer me nema, nestao sam. Ja pomalo bijesan jer sam baš htio glasati, ostajem desetak dana na Kordunu u agitaciji, skoro bi se moglo reći u kortešaciji. Jednog od tih kordunaskih mojih slobodnih dana (otpuštenih dana, gotovo neobuzdani mladenački, bezbrižno i neoprezno, kao da nikad neću tražiti učiteljsko mjesto, kao da nisam oženjen i kao da mi sin nije na putu da se rodi - jednog takvog dana zanoćih kod Ćane Opačića . Sjedimo za večerom, razgovaramo o sutrašnjem velikom zboru na kojem će, pred vjerovatno nekoliko tisuća ljudi, govoriti Ćane, kad li već u mraku zapazismo nekakvu vatricu u dvorištu. U kuhinju poče ulaziti dim paljevine.

Nekoliko glasova začu se izvana. Izletjesmo i mi . Netko naivno, onako šibicom u strahu iu brzini zapaia zbijeno sijeno u otvorenom Ćaničinom sjeniku. Začas vilama počupaš ljudi na poveliku hrpu gorućeg sijena. doletjelo nekoliko kanti vode i začas ugasismo začeti, a nerazbuktani požar. Neki čovjek reče onako Kordunaški, hladnokrvno: »Odi ti, Ćane s Učom, odmori se za zbor i dogovori se s Učom - mi ćemo stražariti do jutra«. Uđosmo u kuću, ja nastavih večerati, a Čanić se uzšetao, pa frkće k'o bijesan pas: »Jebli majku svoju , čut će oni još za Ćanu ...! « Dobi sutradan na narodnom zboru riječ Čanić Opačić, popne se na govornicu, jedva ga se iza nje vidi, pa diže ruku i s ono pola kažprsta pokaza negdje prema istoku, pa zagrmi, onako nizak, oratorski, lijepo i skladno, ali oštro i protestno : »Braćo i prijatelji, sinoć mi je Beograd zapalio šajer (štagalj), ali i moga 'mi je i kuću zapaliti, ali na izborima neće pobijediti ...!« Sretosmo se poslije toga tek za rata - u Čazmi. Dođe u moju bazu mlad časnik. Kaže da ga šalje zapovjednik korpusa i moli da drug Miletić dođe odmah kod njega. (Moli!? Nevjerovatno, zašto, ne mgu ni zamisliti). Pokupih se i odoh do stožera korpusa (nekoliko kuća dalje). Uvedoše me, (ađutant već postoji) u kanclariju generala Matetića. Gledam: general Matetić, malo dalje povjerenik Šibl, i dva - u prvi mah nepoznata čovjeka. Jedan general sa svim oznakama, stamen, malo plav, naoko miroljubiv, hladan, naizgled nezainteresiran - predstavlja nas. General Ivan Gošnjak, junak, heroj građanskog španjolskog rata i našeg oslobodilačkog rata, zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske. Drugi, Gošnjak jedva do ramena, isto valjda general, moj Čanić Opačić s Korduna, junak, dva puta valjda nadrastao svoju visinu. Hoće Matetić da nas upoznaje, ali Čanić, junak - skoči sa stolice, prilazi meni. Zagrlismo se i izljubismo dva puta (srpskohrvatski a ne tri puta srpska) i pred licem velikog, za Hrvatsku tada najvećeg i najvišeg vojnog rukovodstva padoše dvije, ne bih baš opet rekao povijesne rečenice. Znao sam da ćeš se i ti naći u partizanima! «Ja, mirno, po običaju nepotrebno i blesavo rekoh:» A što si drugo mislio, samo ja nisam bio siguran da ćeš se i ti naći ovdje pod crvenom zasta-vom. «Čini mi se da smo se nas dvojica razumjeli, ali samo nas dvojica. Pozvali me u korpus na želju Čanić. Predlaže on i pita me bi li se sada (pod, naravno, sigurnom stražom i pratnjom) vratio na Kordun, u ZAVNOH, za rukovoditelja zadružnog pokreta. Nije to bilo prvi puta da ja budem tup, krivo usmjeren, naopak. Zahvalih Čanić na povjerenju i pozivu, zapalih jednu cigaretu »Ljubuški« (uzeh je ispred zapovjednika korpusa, zapravo neponuđen) i rekoh da ne bih mijenjao ovaj posao prosvjetiteljski kojim se sada bavim u Moslavini. Rastadosmo se i skoro u hrpi nevolja skoro zaboravih Ćanu - Čanić Opačića, junačkog ustanika s Korduna. Prohujale četiri ratne godine, rekao bi mnogi poeta još od Prera-Dovici do današnjih pjesnika slobodnog stila i izraza, bez rime i ritma. Ali socrealista, pa čak i bez onoga socpridjevka rekao bi nešto drukčije. Propuzao su, provukle se, promilile četiri krvave i herojske i tužne ratne godine. Duge kao četiri gladne godine ipak su prošle, a onda u euforiji slavlja i radosti počelo je prestrojavanje, ne, naravno na nacionalnoj osnovi, nego prestrojavanje drugova i prijatelja i poznanika i čak onih meni nepoznatih poznanika. No ostavimo za drugu zgodu traženje njihovih nepoznatih grobova i uglavnom zaboravljanje njihovog nekadašnjeg postojanja. Potražimo žive! Dođoh jednog daa, brzo iza svršetka rata iz Bjelovara u Zagreb iu nekom slobodnom času pročitah neku vijest o nekom nastupu jednog od ministara hrvatske vlade. Ministar o kojem je riječ, bijaše glavom i bradom i naravno još uvijek s pola kažiprsta moj stari

drugar Stanko Opačić Čanić. Svratih u »njegovo« ministarstvo. Tajnica ne zna što će od gomile posjetilaca koji traže »audijenciju« kod mog velikog Čanić. Htjedoh se preokreće, otići, ali tajnica me pogleda, pa u svoj svojoj muci još me zapita da možda želim do druga ministra. Odgovorih potvrdno. Ali joj i rekoh da ga ne trebam ni za što posebno, nego sam se htio samo vidjeti s njim, starim drugom, pa ću doći jedan drugi dan. Ona me ipak zadrža. Upita za generalije (rekli bi mnogi tada, pa i poslije - čak i poneki ministar »genitalije«). Ja rekoh da će biti dosta drugu ministru kazati da ga želi vidjeti neki Ante Miletić. Ja opet o starom iskušenju. Ako poruči da sad nema vremena, ako ... da ... i tako dalje. Mislim da se više nećemo vidjet. Djevojka uđe i odmah iziđe i ljubazno prozbori čak i ne zatvarajući vrata sasvim - »Izvolite, druže! Čeka vas drug ministar «. Uđoh. Za velikim stolom punim papira, s tri telefon, sjedi, jedva ga vidiš, u »Bidermajer« (kako govoraše o tom stilu jedan moj pravovjerni akademski slikar u Kutini, Ive Milat, u kojeg sam se trebao ugledati, ali nisam htio. Bio to čovjek aktivan društvenopolitički radnik, priznat i danas, pogotovo jer nije bio na Golom otoku. Što je svojevremeno napadao kao pripadnik jedne Pavelićeve postrojbe Staljingrad - nije važno.Elem, u toj bidermajer stolici s metar visokim naslonom sjedi moj Čanić. Nije mi poletio ususret. Ali bio sam uvjeren da to nije učinio da bi čuvao i sačuvao dostojanstvo ministra. Nego mislim - nije se moglo vidjeti - da mu ni noge nisu doticale pod. Imao bi on sigurno muka da se iskobelja iz tog starinskog namještaja u koji je upao ni kriv ni dužan. Priđoh mu, izljubismo se, sad se valjda kaže: hrvatski - dva puta, pozdravismo kao stari drugovi i prijatelji. Pa htjedosmo da porazgovaramo poneku. Ali čim zineš, zvoni neki telefon. Moj Ćane, kao nekad, ponosno se buni: »Jeba ga ćeno, koji sad zvoni ...« i dogovorismo se da ga obiđem kod kuće. Dođoh jednom, pozdravih se sa ženom, sjećam se nekih fizičkih oštećenja, ne znam detalje - bila je jednom teško ranjena, i kćerkom, sad već curom, popričasmo i ljubazno se rastadosmo. Svaki zaokupljen svojim poslom pomalo se počesmo (i ne samo mi) zaboravljati. »Sretosmo« se slijedeći put, o koje li tragike i kojeg li užasa!, Samo koju godinu kasnije - na Golom otoku. O tom opširnije ne romanu, ne Felja-tonu, ne tragediji, nego nekom jezivom eseju »Havaji, moja istina o Golom otoku«. I tu u tom `1 eseju, ne bi rečeno sve. A onda ipak se nađosmo još jedamput, podosta godina iza Golog otoka. Nađosmo se nas dvojica predratnih poznanika i prijatelja i suboraca protiv eksploatatora, nađosmo se u ulogama koje nam nikako nisu odgovarale, nekako po onoj narodnoj: »Što si radio (sve te godine) - ništa. Gdje si bio - nigdje «ili samo negdje, tamo gdje me nije trebalo. Svratio, naime, do mene u Kutinu jedan drugar, Golać pa kaže da je vraćajući se s mora, navratio do Čanić Opačića, bio kod njega, popili rakijicu, pa i ručali zajedno. Pa sad drugar misli, ne može se oteti dojmu da je Čanić deprimiran, u društvu koje je dizao na ustanak i koje su u četverogodišnjoj krvavoj, često beznadnoj, mnogo puta bezizlaznoj junačkoj borbi vodio i predvodio i svojom pameću i svojim junaštvom i svojom besprimjernom hrabrrošću . Da je u tome društvu neshvatljivo, nerazum-ljivo, bolno i nevjerovatno nehumano, neljudski, ružno i porazno - otpi-san. I kaže meni drugar kako mu se čini da ne bi bilo loše kad bih ja, jednako tako ružno gurnut od takozvanih od svojih u Šturc, u neku globalnu grupu naprijatelja države i drušrva i poretka, za koju sam se čitav život borio - da bi bilo korisno i Čanić drago da ga obiđem. Jednog dana rekoh u uredu da imam u Zagrebu nekih privatnih i službenih poslova. Posjede me Čedo (Frank) u svoj »850« pa odosmo preko Siska džile (ravno, pravo) i kroz Vojnić u moju bivšu Knežević Kosu, do Tušilovića. Pitam, gledaju me ljudi, kao

prepoznavaju. »Je si li ti bio odjek učitelj prije rata?« - Pokazuju mi uski puteljak pa u jedan seoski kutak, bujan voćar, au njemu drvena kuća. U toj drvenoj kući, već pomalo u godinama, malen, nizak, prosijed, ali žilav seljak-neseljak, političar-nepolitičar, junak-nejunak ... otpisani, bivši, trećerazredni, nesvoj u svojoj i na svojoj zemlji, gotovo nitko i nits , moj drugar i prijatelj iz onih divnih dana borbe protiv tiranina, eksploatatora - moj Čanić Opačić. O Gospode, kakav je to bio sastanak! Susret na rubu pameti. Izvan svih humanih normativa, na tom krvlju natopljenom tlu odbačena dvojica starih poznanika. Tko kome može objasniti da nas dvojica nismo povijesne krpe koje odbacuju gotovo kao smeće nekakvi nadnaravni, novi provjereni staljinisti novog tipa. Što su oni za nas dvojicu povijesne krpe, ne znači nikome ništa. Osim, možda, nama dvojici izopćenih ali ponosnih, nikad pokorenih, tvrdoglavih, besmislenih i jalovih vječih boraca za nekakvu nikad dostižna pravdu, ljudsku, dragu, skladnu pravdu i pravedan život. Uđosmo u kuću. Hoćemo li po starom običaju jednu prepečenicu. Pijuckamo i čudimo se. Nikako da poteče ovaj drugarski, lijepi, zajebantski razgovor. Ništa nije predratno. Nema veze to s tim što sam ja njega malo više bubetao kad je jedan prolazio kroz stroj, kroz martirij, neshvatljiv »topli zec« za djučerašnjeg junaka, generala, ministra. Ne možemo mi ni jedan da dokučimo, nema toliko pameti u nama da shvatimo, da smo nas obojica, u ovoj svojoj državi, među ovim svojim ljudima koji i nisu bili svjesni kolikog sebe svaki od nas dvojice daje. Odnosno odvaja za njega, za tog zajebanog, sad rukovodećeg, tupog, neinteligentnog, krajnje nehumanog predsjednika općine, tajnika komiteta. Mi smo sad obojica bivši odjebani, bivši ljudi, sretni što još živimo. Žao mi je, od svega mi je najviše žao upravo to da smo i sad poslije svega iskustva, poslije svih saznanja, čak i onih do Roberspjera i Maraa - nesposobni da razgovaramo kao ljudi. Samo što ne počesmo razgovor o vremenu. Pita ipak Ćane kako živim, što radim ... Odgovaram da radim opet svoj prastari posao, prosvjećuju i obrazujem ljude (bar se tješim da to radim s nekim uspjehom), da sam, naravno, uglavnom zadovoljan. On pokazuje svoju pristojnu drvenu kuću, dosta komfornu s fasadom izrezbarenom strpljivim, polaganim, gotovo minucioznim radom djeljanje svojom rukom. Strpljenju se navikao tucajući kamen na Golom otoku, a drvenim, ukrasnim porubnicama svoje drcenjare, vjerovatno isto tako. Beskorisnost i bespotrebnost vlastitog rada postala je opsesija. Kaže mi da je sve to, kuću i Potrebić oko kuće napravio sam uz pomoć nekoliko ljudi koji ostadoše ljudi i koji nisu nikako shvatili ni mogli shvatiti, da je njihov ugledni, poštovani i na kraju voljeni Čanić - izdajica. Ipak mislim da bi neutralni, objektivni promatrač mogao zapaziti gotovo bitnu razliku između mene i njega. Čanić je zaista bio očajno deprimiran, a odviše ponosan da bi jadikovao. (Nešto kasnije, podosta kasnije doznah sa zadovoljstvom da je Čanić dobio mirovinu i to generalsku). Nešto mi u Ćaničinj kući zape za oko. Nekoliko vrata, ormara i poneki drugi predmeti posoblja - izrezbareni. Opet pažljivo, opet minuciozno, a predstavljaju bitku na Kosovu, cara Lazara, Svetog Savu, urezani tekstovi, ne sjećam se da li sam ih čitao, ali sam uočio: sve u ćirilici. U osnovnoj školi se u Hrvatskoj učila latinica. U uporabi u praksi tu u Vojniću bila je latinica. Čanić je dobro znao, naravno, i jedno i drugo pismo. Prije rata primali smo »Novu riječ«, glasilo samostalaca, tiskanu latinicom. Zato ova vratna ćirilica i ovaj Sveti Sava, Boj na Kosovu s carom Lazarom i Milošem Obilićem - učini mi se indikativnim. Dovedoh to u vezu, nehotice u podsvijesti mi niz sjećanja, Ćaničino lupanje po mome stolu. Učini mi se načas da taj, duhom jak, a tijelom mali Čanić bije i bio je boj

cijeloga života s crvenom zastavom, čas ona u njegovoj ruci, čas u nečijoj ispred ili iza njega. Naravno, još se jednom susretih s Čanić Opačićem, ali izravno. Čitam neku bogato ilustriranu i opremljenu, zvučno najavljivanu, ali kasnije, koliko ja znam, nereklamiranu, bez mišljenja prikaza, osvrta i ocjene - knjigu druga Marića »Djeca komunizma«. Čitam tu veliku, rekao bih monogafiju biografija velikih ljudi iz revolucije, junaka, političara, stvaralaca nove socijalističke Jugoslavije. Što dalje i više čitam, ne mogu se oteti dojmu koji se svakom novom biografijom sve više potvrđuje. Davno nisam, tko zna da li sam ikad uopće pročitao tako mudro sročen, vješto iskonstruiran višegodišnjim znanstvenim radom perfidno pokriven atak na komunizam. Jedna biografija za drugom su biografije nesretnih ili tragičnih bolje rečeno ljudi - sva »djeca komunizma«. Sve ljudi prebogati dugogodišnjom borbom za komunizam. Sada, poslije Glavnjača, Mitrovica, Golog otoka - ljudi bez života, odbačeni, kažnjeni, u Šturc. Nije čudno da je i biografija Čanić Opačića našla mjesto u knjizi biografija velikih nesretnika. Ali, kao i cijela knjiga koja je uz svoj čak neprikriveni prizvuk antikomunizma, prekrivena finim prizvukom srpski nacionalizma, i biografija Čanić Opačića podsjeća na one izrezbarene Lazare i svete Save. Samo u još jednom važnom pristupu stvaranja biografija griješi autor Marić: Čanić Opačić nije dijete komunizma, nije objektivno nikad ni bio komunist (naravno, onako kako ja definiram čovjeka za koga kažem da je komunist). Za tu svoju tvrdnju mogao bih navesti mnoge razloge. Pada mi na pamet jedna anegdota iz Kutine: Društvo pravnika drži svoju godišnju skupštinu, pa predsjedatelj, stari diplomirani pravnik, pozdravlja skup duhovito, pomalo podmuklo, čak pomalo ružno: »Drugovi pravnici i drugovi priučeni pravnici ...« misleći na one mnogobrojne upravne pravnike koji su s različitih obrazovnih pozicija, prijamnim ispitima ušli u neku višu ili visoku školu te iz nje izišli kao pravnici. Čanić je bio priučeni komunista, on i tisuće drugih postali su komunisti pod mnogobrojnim i mnogostrukim uvjetima i razlazima. Biti komunista značilo je postojati, sazrijevati, marksistički se kovati i iskovati. To Čanić nije ni uz najbolju volju mogao, jer ga je »uhvatio« ustanak, revolucija, obrana - najprije svog golog života, svoje obitelji, svojih Kordunaša i svog hrvatskog srpstva od bezumnih izdajica, propalica, palikuća i ubojica, superzločinaca koji su se nazivali Hrvati i koji su niotkog birani i niotkog određeni (mislim, naravno na hrvatski narod) vršili nasilje i klanja neviđena od Timur-lenka, nad srpskom, židovskim, romskim i hrvatskonaprednim narodom. U tom jezivom kolopletu bezumlja, kao inače rođeni vođa, vodi on Četić, odrede, brigade u početku gotovo isključivo Srbe. U junačkim borbama, sad sve više u društvu i s Hrvatima, kojih je sve više i na Kordunu i koji su u borbu protiv fašizma, Nijemaca, Talijana - ulazili kao komunisti. Oni su prije četrdeset prve razvijali se i sazrijevali kao komunisti. Mnogo prije nego je Čanić udario šakom po mome stolu (u tom kolopletu, pod vodstvom komunista i partije, kad su njegovi samostalci Vilder, Kosanović, Budisavljević dali petama vjetra) - vodio je Čanić bespoštednu, jezivo tešku, dugo vremena gotovo besperspektivnu borbu, da bi je beskrajnim junaštvom, odricanjem, bezumnim jurišima uspješno okončao. A okončao je Ćane tu našu i tu svoju borbu, pobjedonosno kao general mal 'te ne kao Čapajev i ne znajući ni sam kako, ni kada, pod široko razvijenom crvenom zastavom komunističkom čak sa srpom i čekićem. Možda je Ćane u nespokojnim noćima, kad se više nije pucalo, u ministarskom zagrebačkom stanu - rano, onako težački - seljački, a ne generalski rano ustajao, prilazio prozoru, još uvijek u

seljačkim dugim gaćama bez ministarske pidžame, razbuđen gotovo svakodnevnom pjesmom prolazećih vojnika i radnih brigada - možda je Ćane razmišljao, slušajući kako se u pjesmi budi istok i zapad, kako dolazi dan slobode, kako treba da nam živi rad i kako sve te pjesme začinja ona bandijera rosa kojoj on, ne tako davno, ne htjede dati ulaz na Kordun, a onda, malo po malo, postade simbol pod kojim su njegovi Kordunaši u prvo vrijeme roguljama jurišali i ubistveno ginuli pod ustačkim i njemačkim mitraljezima. Samo što se ne pokriva, dok spava, pokriven crvenom zastavom. Dok tako mini-struje u Zagrebu uvažen i poštovan, ne može a da kao svaki pošten čovjek ne prisjeti se, bar povremeno, da je još i, ne tako davno bio seljak - političar i da je, vjerovatno, na njegovu nesreću svaki čas na um padao njegov Vojnić i njegov Tušilović, njegov Kordun. Kordun u kome gotovo ni u najskrovitije žbunju ili šumarku nije ostala ni jedna nespaljena kuća. Prolazio sam i ja Kordunom. Kotarsko mjesto Vrginmost bez ijedne kuće, bajte 3h3 jedna do druge, čak i nekoliko godina, a u Vojniću ostala čitava samo bivša ljekarna s urušenim krovištem sredinom zgrade (trebali je jedni i drugi pa je spremili). Istina, Vojnić su ubrzo gradili Zagrepčani i Zagreb. Sela su dugo vapila za Dijara, za ciglom. Kažu mi ljudi da se tada iza rata saginjao na cesti, na ulici i dizao u džep čavao odnekog ispao na cesti. Koliko je istine u Marićevoj biografiji Čanić Opačića kad govori kako se Bakarić pobrinuo da se oslobodi Čanić (Rade Žigića i Dušana Brkića) zbog srbovanja i da je on (s rečenim kolegama ministrima) dospio na Goli otok najmanje zbog pristajanja uz rezoluciju IB-a. Nisam istraži-vao, nije to moj fah, niti je to moja intimno, nprovjereno, nedokazano ostao do dana današnjega uvjeren, da taj Čanić, taj višegodišnji moj drug i prijatelj vječno usječen u moju dušu i moja sjećanja - nije zapravo nikad stigao ni da postane komunist, a kamo li informbirovac. Njegovim srbovanjem u odnosu na njegovo partizanovanje, a ne četnikovanje, morali bi se i trebali pozabaviti prije svega pravi povijesničari (ne kalibra autora »Djeca komunizma) uz pomoć sociologa, psihologa. Dok čitam tu Marićev biografiju Čanić Opačića, iz podsvijesti mi se u svijest prikradaju oni izrezbareni Ćaničini ormari, pa nešto razmišljam. Točno je da se Čanić bunio kad je gledao mjesecima kako se njegov Kordun stalno zlopati i nikako da se izvuče iz ruševina i zgar-šta. Čanić je sada u gotovo ratom netaknutom Zagrebu. Putovao je Hrvatskom i gledao mnoštvo sela, gradova i gradića ratom nedodirnutih ili jedva oštećenih. Svi su tražili novac, svi su gradili, a Vojnić je vapio za ciglom i ciglama, za pilama. Je li Čanić osjećao da je njegov kraj, njegova sela i ljudi, sve odreda partizani, bez četnika - zaposti-vljen. Je li Čanić pomišljao, da se to radi zato što su to srpski sela. Ne znam, ali sam u jedno siguran, da sam kojim slučajem poslije rata ostao učitelj i da sam kakvim stjecanjem okolnosti četrdeset pete i dalje bio u toj mojoj miloj i dragoj, a tada spaljenoj, ali ipak lijepj Knežavić Kosi, ja bih kao Hrvat vrištao i tražio da se tim ljudima pomogne. Ali je li ikome moguće dočarati traume koje je proživljavao Čanić Opačić koji je pune četiri godine boj bojevali i dizao i vodio sve te ljude pod parolom: srušit ćemo društvo bogataša, eksploatatora - doći će naše vrijeme kada će sirotinja svojim radom prestati biti sirotinja. Koliko se Čanić osjećao prevarenim i koliko se u njemu iu njega vraćao osjećaj da je Srbin, da je za nešto odgovoran, a da ne može sa sebe stresti tu odgo-vornost i osjećaj neke potmule krivio - ja također ne znam i uistinu ne mogu znati. Ali da sam, da ponovim, te četrdeset pete, sjedio na zgarištu svoje kuće, pa skupljao čavle po karlovačkom sajmištu - sve se bojim da bih od Hrvata (dobrog i poštenog) postao čak Srbin. Ne branim, naravno, Čanić, ali još manje branim srbovanje i srpske nacionalizam, ali ne vjerujem i znam da vapaje za pomoć s Korduna nisu upućivali srpske nacio-

ljestvici nego stradalnici, Pogorelca, ali ipak borci. Zbog toga i opet ponavljam: veća pogreška od stvaranja Golog otoka bila je (i trajno ostala) ideja. Stav, politika da nema nikakve revizije, nikakve rehabilitacije, nikakvog istraživanja zašto je tko bio na Golom otoku. Možda bi se čak otkrilo da je netko krao čavle određene za Kordun. Zašto se ne bi znalo da sam ja, kao rukovoditelj, dobio opskrbu u diplomatskom magazinu i kupo-vao u švercu mast od čovjeka koji je mjesečno »dizao« po trideset kilogra-ma masti i zarađivao dvostruku plaću (već onda). Zamislite, jednu reha-bilitaciju, pa drugu, pa treću - pa da bivši Golać upre prstom u nekog koji ga je poslao na Goli otok zbog diplomatskog magazina. Da je to činjeno odmah, komunistički, pošteno i humano, možda Čanić ne bi ni zaplovio u pravoslavno ćirilovske svetosavske vode ... Stanko Opačiću, Ćane, Čanić - zbog našeg drugarstva i prijatelj-stva, zbog velikog poštovanja prema tebi na ovaj se način, žaleći i tebe i sebe, opraštam zauvijek od tebe, moj jednoprsti mališane! Golijate kor-dunaški, sud konačni o tebi io meni o našem prijateljstvu dat će, možda jednom, povijest! Ne boj se, čitaoče dragi! Vraćam se svojoj Knežević Kosi i obećavam vam da neću ni ja, a ni ti, naletjeti više na nekog drugog Čanić. Bilo je dosta onih kojima bi vrijedilo posvetiti više pažnje, ali, eto, »izdovo-ljio« sam se, izjadao, ispripovijedao, uvrijedio i povrijedio pričom o jednom čovjeku, tako olako, nezasluženo, nepravedno odbačenom ... Vraćam se tebi, o lijepa, o draga, o slatka Knežević Koso, u kojoj sva blaga, svu sreću, svu ljepotu jednog kratkog životnog razdoblja - valjda dragi Bog mi dao ... Knežević Kosa, taj homonimski naziv (da l 'kosa djevojačka, da l' kosa iz Sjenokos, da l 'kosa geografska) bi ubrzo, odmah objašnjen. Od ceste za Karlovac izdizala se desno idući prema Karlovcu uzvisina, ogranak padina Petrove gore, po svim zemljopisnim karakteristikama, jedna kosa. Po, vjerovatno, prvim obiteljima Kneževića, nazvana Knežević Kosa. Bilo je tu i djvojaka i djevojačkih kosa, ali ne dadoše svojim do pleća raspletena kosama, ni pletenicama kose do ispod pleća - ime selu. U toj, dakle, Knežević Kosi, bijaše već dugi niz godina škola, naravno, jedno-razredna (za slabije poznavaoce pedagogije, škola za sva četiri razreda odjedamput). Na tu Kosu (Knežević) nastavljala se poslije jedna lijepa udolina - dva-tri kilometra duga nova Kosa - po obitelji Živkovića - Živković Kosa, selo iz kojeg su sva djeca išla meni u školu, Knežević Kosu. Iz škole, preko ceste, pucao je divan vidik preko rijeke Radonje i doline Radonje - šumovit ogranak Petrove gore, i tu rubom doline smjestilo se selo Loskunja, nazvana po šumi Loskunja ili šuma po selu. Djeca iz tog sela išla su meni u školu. Kad se to sve skupi, imao sam čak skoro pedeset učenika (iz rti sela). Ja neiskusan učinih prvo ono što sam smatrao da je najbolje. Zamolih nekoliko ljudi i žena da u svijetu nedjeljicu dođu u školu roditelji (otac ili mati) školske djece. Učionica - ledara, u njoj četiri reda onih starinskih teških klupa, starih već desetljećima i jedna obična željezna peć koja je jedva zagrijavala učionicu do petnaest stup-njeva celzija. Čekam sa zebnjom hoće li doći roditelji bez pisanog poziva, bez oaveze u zabačenom selu. Jedan od onih koje zamolih da pozovu rodi-telje, kaže mi: »Doći će oni, ne boj se, učo, nedjeljom ionako ne rade, a ni u crkvu ne idu - predaleko im je«. Kad naiđe narod, mili Bogo, sve po četvero ih se zbija u klupu za dvoje učenika, pa još počeše sjedati na pod između redova klupa. Došli roditaljima i doveli djecu, došli i oni koji nisu imali djece u školi - sve htjelo vidjeti i čuti mladog, novog, finog učitelja. Napunila se učionica kao šipak koštica. Ja lud otpočetka. Pozdravih sve prisutne, iznenađen brojnom posjetom i odmah održah nekakav pozdrav. Politički govor kao na nekom predizbornom mitingu:

»Dragi prijatelji, ja sam Ante Miletić, vaš novi učitelj, Hrvat iz Zag-reba ili Kranjac, kako vi kažete. Nadam se da vas to neće smetati, jer ću ja vašu djecu učiti da budu pošteni ljudi, da ne cijene ljude po tome koje su narodnosti i vjere, već po tome koliko su pošteni i čestiti. Ja sam iz siromašne ličke obitelji s mnogo djece. U životu do sada više gladan nego sit. Volim djecu i voljet ću vašu djecu i učiti ih onom njbolje. Pomozite mi, šaljite djecu u školu. Pustite ih da kod kuće nešto uče prije nego ih zaposlite kućnim poslovima ... «i sve tako nekako ... Diže se jedan malo ostario, može imati unuke u školi a ne djecu, pa prozbori:» Mi te čekali, učo, k 'o žedni vode, ko gladni ljeba. Sinoć vidim cijepaš drva da naložiš ovu školu. Nemoj to više raditi! Ima momaka u selu, oni će ti napiliti i nacijepati drva. Ne kupuj u Vojniću ni meso, ni kruh, ni mlijeko, dobit ćeš od nas sve što ti treba, samo ti služi nama tako što ćeš nam djecu učiti. Napisati neku molbu, neko pismo, adresu ilki nešto drugo. Što si Kranjac (Hrvat) baš nas briga. Budi ti nama čovjek, pa se ne boj ničega! ... «Izabrasmo nekakav školski odbor, dogovorismo se da sutradan dođu sva djeca u školu, a ako bude nekakvih problema, blizu smo, rješavat ćemo ih i riješiti. DJECA Sutradan, ja nervozan, ustadoh gotovo zorom. Uskoro dođe susjeda djevojka Kata s povelikim lončićem tople varenike, s komadom mesnate suhe slanine i komadom kukuruzovnice. Kaže: »Šalje naša Marija da» fruštikate «prije škole i poručuje da dođete danas k nama na ručak. Opet pomislih, a već i rekoh susjedi da sam ja samo obični učo, a ne neki Drašković ili Erdedi ili Pejačević - da me dvore, ali doručak mi dobro dođe. Okrijepih se, okuražih se i već pola sata prije osam, prije početka službene nastave uđoh s mnogo treme i nervoze u razred. Razred već pun, šute dječačić-pačići kao zaliveni.Muha da se čuje. Na moj drhtavi »Zdravo« odgovaraju pomalo jednakim, stidljivo nervoznim glasićima: »Zdraavo«. Ustali pa stoje i čekaju, učiteljka s njima, prije početka nastave molila neku molitvu (takav, valjda, običaj uvela), a ja od prve zaboravio i to od prve baš molitvu. Ni danas ne znam, ali mi se čini da molitva nije bila propisana. Sjedoše đaci, ja ustreptao, gledam s ljubavlju i nekim ponosom dečkiće i djevojčice i mislim: »Kako da počnem?«. Naravno, najprije administracija, ona će razbiti tremu. Već sam ranije iz lanjskog imenika iu njemu priloženog popisa novoupisanih, novaka prvaka pripremio privremeni popis učenika. Prozivam jednog po jednog i na kraju nijedan nije izostao. Kakva to djeca bijahu! Ne vidim ja ni šuplje opanke, ni bose od hladnoće pocrvenjele nožice, ni okrpane veste i hlače i suknjice, vidim samo zlaćana mala lica, umivena, čista, počešljana, djevojčice s ukras-nim nekim ukosnicama. Svi gledaju u mene kao u Boga. Ja šetam ispred ona četiri reda klupa i nešto djeci govorim, a pedeset pari zacakljenih crnih, sivih, plavih očiju prate svaki moj korak i slušaju svaku riječ ... Pun razred djece, ili točnije puna učionica razreda djece. Sva četiri razreda odjednom. Govorili nam u učiteljskoj školi io toj moguć-nosti (najgoroj), o radu u tzv. jednorazrednoj školi. No što je, tu je - sad treba krenuti na posao. Elem, već jednom ja moram početi s radom u školi. Pa zato sam i došao (za to sam i plaćen, kaže sreski načelnik). Stadoh nasred razreda (sjesti i da sam htio, nisam mogao, jer ni u učionici nije bilo stolca), a sve oči uprte u mene. »Ja sam vaš novi učitelj«. Oni meni odmah otvoreno, Kordunaški, reklo bi se kratko odgovoriše u jedan glas: »Znamo«, tako da iznenađenja počeh prihvaćati jednostavnije i normal-nije. Rekoh im i prezime. Oni opet: »Znamo«. Ipak iz gomile jedan glasić dodade: »Kranjac!«.

S djecom se treba upoznati. Čudno je kako su učitelji s lakoćom pamtili svoje štićenike, pacijente, svoju djecu ... Za prvog učitelja, tada, sva su djeca bila kao njegova. Ne bih ja prošao cestom pokraj djeteta koje plače, a da ga ne umirim. I ono preko jarka i tarabe, preko u dvorištu tek prohodali, s nekom šibom, cvili. Petero-šestero svinja, on kao da čuva te prasce koji su pravi prasci pa ga ne slušaju, nego ga čak njuškama gurkaju i navlače za košuljicu, jedino što na sebi ima. Ja preskačem plot, vodim dijete materi, a ona se smije budalica koja hoće čuvati svinje već sad a još ne može, kao da neće cijeli život čuvati stoku ... A kakva su divna bila ova moja djeca u Knežević Kosi! »Koja djeca!«, Rekla bi Asja dok je još bila mala, jer ovaj izraz ovako bilo je daleko sveobuhvatno. Jer zaista, ova sintagma, »Koja djeca!«, Kao da je govorila i rekla sve: draga i mila i pametna i nestašna, vedra, ponekad tužna, ali najčešće vesela, puna života i životne radosti, čak i kad cupkaju bosim nožicama po prvom tek palom snijegu. Počeh se s djecom upoznavati. Počeh pitati kako se koje dijete zove: zapazih muriljovsko jedno zlaćano lice pa osjećajući da ću ga zapamtiti kao malog Muriljovog lubenicara, upitah prvoga njega kako se zove, a on reče - Godić. Vidjeh u hrpi djece sićušnu, urednu, kao anđelak curicu, što se jedva malo izdigla, kad ustane, iznad školske klupe. Ipak nije nakazno lice, mako mi je kasnije objašnjavao maestro Krsto Hegedušić, jer ja tada trideset osme godine nisam mogao dokučim da u životu ničeg lijepog nema i da je sve rugoba, i život i ljudi. To lijepo djetešce, na upit kako se zove, odgovori: Godić. I tako ja zaredom: ja pitam, oni odgovaraju - Godić pa Godić, pa opet Godić. Poveselih se kad četvrti ne bi Godić već Novaković, pa Mrđenovići, pa Hrstić, Milašinčići. Jedan krakat, naočit, najviši i najjači u razredu (najveći mangup - utvrdismo kasnije) kaže: »Ti, gospodine učitelju, ne'š tako nikoga zapamtiti, već poslušaj ti mene, a ja ću te naučiti kako ćeš potrefiti koji je od nas koji i čiji «. Skoro ga zbunih kad mu u interesu ai odgojno na mjestu rekoh: »Momče, morat ćete se naučiti da se gospodinu učitelju govori» vi «, a ne» ti «. Malo se on zamislio, prekinuh ga u strategijskoj razradi njegove zamisli kako naučiti učitelja naučiti kako mu se djeca zovu. Zamislio se taj dečko pa kaže: »Mogu ja tebi, gospodine učo, govoriti i» vi «- ako mi se omakne jer si sam, a ja kažem» vi «, recimo trojici derana kad hoće da navale tući se sa mnom. Govorili smo i mi učitelju »vi«, samo nije podugo bilo škole pa smo valjda malo zaboravili. Zato se nemoj ljutiti ako bude i ovako i onako «. (Moralo je tako i biti jer je već i onda za mene život išao i ovako i onako). Elem, on će mene naučiti kako ja njih zapamtim ... Kaže on meni: »Mi se, evo, ka 'ovce zbili u rupu da te bolje vidimo. Najprije vi nas, gospodine učo, rastjerajte po razredima. Zato i jesu četiri reda klupa. Ovi pilići (prvaci) trebaju u prvi red do peći, a mi četvrtasta do prozora, tamo je zima! «Prijedlog je odmah» proveden u djelo «(kako mi to nije prije palo na pamet!?). »E, sad vidiš, učo, na priliku, ja sam Pavao Novaković, u kući me zovu Pajo, a ovi derani u školi Pajkan jer tako nikoga ne zovu. Znaš, učo, ima ti još Milka Novaković, pa Ilija Novaković (svi ga zovu Ićo), pa Dušan Novaković ... «» Stani, zaboga! «, Vičem ja ... a on mirno kaže:» Sve ćeš ti to pomamtiti . Vidiš, Milka više ne ide u školu, kažu njeni - dosta joj je tri razreda. Dušan je u prvom razredu, a što veliš, on je moj rođeni brat. Tako je maći. Ića isto ne ide u školu. A Anđa je u trećem, pa ćeš tako lako zapamtiti ... «A sad ja njega molim da prekinemo. Jer ako mi počne o Godič, zaboraviću i kako se ja zovem.

Naravno, kako to već biva, sve sam ih popamtio. Pa se mnogih sjećam i danas, poslije ravno pedeset godina. Naravno, u njihovom tadašnjem mladenačkom, dječjem obličju. Sjetio sam se živo ove scene upoznavanja jednom u Kutini, kad postadoh razrednik jednog petog razreda, u kojem se od nešto više od trideset učenika, čak njih petnaest, zvalo Ivan (ne bijaše tada Alena i Alana, Damira i Davora, Claire i Iris) ... Hodam ispred klupa i mislim što sad da radim. Kad li upravo Duskic (njega upamtih otprve) vrisnu. Ispružio nožicu iz prva klupe, a ja mu malo stadoh na nju. Pogledah mu noge i Zaprepastih se: on bos. Pogledah kroz prozor. Pada snijeg, a ja blentavo zapitah Duška da li mu je zima. Nije, kaže, nego pitaj ti onoga moga brata pajkan, njemu mora da je zima. On ima tri puta dulje stope od mojih. Koje li naivnosti. Zavirih ispod klupa: lijep broj bosih, jedan bez cipela u debelim čarapama, jedni u nekim opancici bez oputa, povezani za noge, ili oko nogu špagom ili žicom da bi se držali na »rpi«, a tek malo njih u dobrim cipelama ili BATINA čizmama. A odjeća? Nekakve veste, kaputi sparivani, dva razli-čita rukava ... Gospode, poslije doznah, ponetko od starijih »ćubi« doma da bi dijete u njegovoj vijesti otišlo u školu ... Ali i ja sam u bratovim starim hlačama, i cipele su mi zakrpane. Ali ipak izgledam kao običan čovjek. A ova djeca - svatko od njih bi se moglo kasnije u Podravini prisjetiti toga. Poslužiti im kao strašilo u žitu, suncokretu ili konoplji ... I već tada je selo bilo prilično raslojeno, kako bi se to danas reklo. Bilo je tu djece dobro obučene i dobro obuvene. Bilo je djevojčica koje su izgledale kao lutkice iz dućana gdje se prodaju suveniri. Očešljane, ukrašene sitnim jednostavnim ukrasima. Bilo je djevojčica u divnim narodnim nošnjama. Ali, na sve sam se brzo navikao i brzo reagirao i pronalazio rješenja. Prvo rješenje za bose, polubose, u čarapama bez cipela ili opancima od dva-tri komada žicom ili špagom držanih u kontinuitetu. Možda sam tada, a ne bi bilo kasno ni sada, trebao dobiti nagradu kao inovator: uvedoh ja, meni se i danas tako čini, prvi »školski autobus«. U suhopar-nim knjigama i prikazima o prosvjeti u NOB-i i kasnije - mogao je naći mjesta moj prvi školski »autobus«. Zima je, seljaci uglavnom imaju vremena pa se dogovorismo da svaki dan netko od njih dežura. Ujutro u sanjkama punim slame proveze se od Loskunja i Živković Kose i doveze ujutro, a odveze predvečer. Majke na cesti sretnu mene, pozivaju bez suglasnosti glave kuće u kuću na rakijicu, na komad špeka i kukuruzovače i uzdišu: »Popij, učo, založi zericu, učo, Bog te blagoslovio! To moje dijete ide u školu i dolazi kući veselo, nepromrznuto «. »Sva djeca«, kažu majke, »naglas govore:» Uh, što imamo finog učitelja! «A meni dođe milo, prizalogajim pa popijem rakijicu kad već teče besplatno, pa uživam. Učio ja tu »svoju djecu« svemu i svačemu. Najprije ono što je nastav-nim programom bilo propisano: čitati, pisati, računati, zemljopisnoj orijentaciji, povijesnoj snalažljivosti, više o Ivaniću i Gupcu, a manje o Tomislavu i Lazaru. Učio ih učiti, raditi, da slušaju i poštuju starije, roditelje, susjede i da ne ulaze u susjedske zadjevice, da izbjegavaju tuč-njave, svađe i nasilje ... Učio ih, a ona učila. Otvarao im nekakve vidike, neku bolju budućnost, namirenje s ovim opakim životom. Da li su moje priče o tome da sva djeca trebaju biti sita i obuvena i obučena, da osim o Božiću, Uskrsu i Krsnoj slavi još ponekad trebaju jesti mesa i kolača, da se igraju i zabavljali, da vide svijeta, bar do Zagreba . Da li su te moje priče bile bajke, ne znam ni danas, ali su djeca slušala otvorenih usta i ušiju i mozga. Doživješe oni što ne izginuše u krvavom i surovom fašističkom pokolju i neke od tih, drugačijih i tadanjih dana, nove i ljepše dane. Pijuckam konjak jednom mnogo poslije tih dana u uredu predsjednika kotara, kasnije direktora tvornice keramike, a nažalost inače uvijek boležljivog Nikole Fuštara (iz Knežević Kose) pa se sjećamo mojih bajki.

»Ne bijahu, bogami, bajke«, kaže izbornik kotarski ruko-vodilac: »Ma, vi, moj učo, bijaste kao nekakav prorok ...« Jednog jutra osvanu u školi, uđe dostojanstveno u razred jedan fino obučen, dotjeran, izbrijan, malo namirisan gospodin. U pratnji nešeg vojničkog školskog nadzornika, predstavi se, ne zaboravih ni danas prezime: Samardžija. »Došao sam da pregledam vaš rad u školi.« Osta-doše cijelo dopodne. Pita taj gospodin sve: čitanje, pisanje, računanje, povijest, zemljopis (srećom ne pade mu na pamet da pita pjevanje). Znoje se djeca, znojim se i ja. On pita, djeca odgovarju sve bolje (tu u Knežević Kosi ja nisam imao drugoredaša, ponavljača - sve bistra djeca, k'o suza anđeoska, ko rosa dolje na livadi radonjska. Umorio se čovjek pitajući, umorila se djeca odgovarajući. Umorih se i ja , a vidim i moj nadzornik iz Vojnića. Gospodin iz Zagreba pogleda nadzornika, zamoli mene da djecu pustim na odmor, pruži mi ruku i reče: »Svaka vam čast, mladi čovječe - mene poslali da vas se riješe, da vas otpuste, a ja ne nađoh ništa što bi tome pomoglo. Ako je do mene, nastavite mirno i ovako fino i dobro raditi svoj posao. Posao pravog čestitog učitelja «. Onako, podosta zbu-njen, pogotovo ljudskim nastupom tog klasnog neprijatelja - pozvah ih prijeko u sobu na kavu i rakiju. »Ne bismo smjeli«, kaže inspektor iz Zagrba, »protiv propisa je, ali nećemo, kolega«, obraća se mome prvom šefu, »odbiti poziv mladog kolege ...« Popismo kavu i prepečenicu. Oni odoše, a mene salijetala djeca. »Jesmo li znali, gospodine učo, da se nijesmo osramotili ...«, a ja sam izvan sebe. Jednim zagrljajem bih, kad bih samo mogao, zagrlio svih pedesetak svojih mališana. Ne znam što bih rekao - ne mogu im reći da su dali Strasma pljusku punoglavcima državne vlasti, a istovremeno praznoglavci koji vode jedno društvo, jednu državu u propast ... Pokupih svih pedesetak mališana pa s njima obiđoh čitav atar škole. Bio je izlet-nastava iz biologije i poema obične, seoske pedagogije. Mnogo kasnije Makarenko »Pedagoška poema« podsjećala me živo, gotovo surovo, a opet beskrajno poetski na taj veličanstven, jedan od najdražih dana u životu. Četvrtak je obično bio slobodan dan. »Običan« znači ne baš redo-vito i uvijek. Naime, četvrtkom jhe dolazio iz Vojnića pop, paroh, svećenik koji je držao nastavu iz vjeronauke. Ja sam ga počesto čekao dok stigne i za to vrijeme radio s djecom, Ponekad, iz različitih razloga nije uopće sti-zao, nekad je došao, ali nije mogao ostati cijeli dan. Uglavnom nisam mogao u četvrtak otići dok paroh ne stigne i dok se ne dogovorimo koliko će ostati. Svećenik je bio mlad, obrazovan (s fakultetom) čovjek io njemu će biti kasnije riječi. Sad samo toliko da smo bili politički (naravno), ili točnije idejni protivnici. Ali inače jedan prema drugome tolerantni. Gotovo prijateljski, čak smo jedan drugome govorili »ti«. Ja u materija-lizmu, on u metafizici, govorim mu da je to što on uči daleko od stvar-nosti, pa i razuma. Ili kako sam mu jednom rekao, sjećam se i danas: »Kad lažeš djeci, laži okruglo da te ne zaskoče«. Kao da sam predosjećao neku nevolju. Sjedim ja jednog četvrtka u sobi i čitam novine koje mi je svećenik donio iz Vojnića, kad začuh neku galamu. Vrata od sobe su nasuprot razreda pa tresak jednih školskih vrata, pa juriš popa kroz moja vrata. Svećenik onako lijep, mlad, miran - sav se izbezumio, drhti, ne može doći do riječi. Ja izađoh iz sobe. Poslah djecu da se igraju i vratih se u svoju sobu. Ponudih velečasnom prijatelju da sjedne, da popijemo rakijicu i da mi kaže što se zapravo dogodilo. Smirio se čovjek, popili rakijicu, zapa-lili cigarete i on poče, sad već smiren, gotovo s osmjehom na onom njego-vom i blagom licu: »Pripremam ja njih za prvu pričest i govorim kako prije primanja pričešća na smiju ništa okusiti, čak ni vode pa kao zastra-šujući primjer kažem kako je jedan pio vode i onda primio pričešće, pa ga je Bog

kaznio tako da mu je glavu okrenuo. Išao naprijed, a otraga gledao! Samo što ja to rekoh «, priča pop,» kad se diže onaj veliki Pajkan (onaj Krakonja što je mene učio kako ću naučiti imena djece, sjetih se ja) »jeb'o majku svoju!«, (Omače se i finom popu) »da toga, što tako gleda dovedem pa ćemo ja i on voditi ga i pokazivati na sajmovima i zarađivati pare, jer takav još nije svijetom hodao ...«. Počeh se ja smijati pa se zasmije da sam se skoro upišao od smijeha, a pop se poče mrštiti, pa crvenjeti, pa opsova gadno, popu nedolično, ni više ni manje nego Boga pokvarenog, vičući da sam isti kao onaj pokvareni, bezobrazni Pajkan. Dijete nedostojno tijela Hristova i sve tako nekako, Ja se konačno smirih i rekoh mu da sam ga upozorio da lže okruglo, a sad neka se izvlači kako zna. Zamoli me na kraju čovjek (nikad nisam znao kako da mu se obraćam sve dok nismo prešli na zazivanje imenom. Bio mlad, teško mi govoriti mu »oče«, proto mi je zvučalo čudno, paroh još čudnije, kateheta ni župnik nije bio jer je pravoslavan), zamoli me da li bih htio u nedjelju dovesti tih dsetak dječaka i djevojčica u crkvu u Vojnić, na prvu pričest. Ne moram, nije moja dužnost, suprotno je idejnom mom stavu (partijci u Zagrebu govorili da je to skretanje, maltene izdaja marksizma), ali rekoh mu da ništa ne brine. Dovest ću ja djecu, bit ću čak u crkvi dok obavi obred i vratiti djecu kući. Njemu milo, pozva me da jednom dođem k njemu (njima - imao je prelijepu - kasnije vidjeh - suprugu i lutku - dijete, još malecko, tek protrčavao) na ručak. Elem, u svijetu nedjeljicu vodim ja svoje pitomce u Vojnić. Tamo i amo to je šest kilometara. Prava šetnja - blagotvorna, jutarnja, poneko preko tarabe ponudi rakijicu, žene prekidaju lov na kokoši za nedjeljni ručak i gledaju malu povorku, žele dobro jutro, pitaju kuda idemo i ne vjeruju nekako, a milo im je što moraju povjerovati da ja (znaju oni to već) bezvje-rac, a još k tome i Kranjac vodim njihovu (manje srpski više pravoslavnu) djecu na pričešće ... Prođe obred, priđe mi pop i još jedamput mi zahvali što nije imao nikakve brige s mojom djecom. Krenusmo od crkve kući. Od crkve pedesetak metara do nekog kao trga, križanja, kad iz jedne radnje opojno zamirisa svježe pecivo. Njuše djeca, jer drukčije i ne možeš nazvati taj drhtaj nosnica i taj duboki udisaj mirisnog tiesta, kao kad, Bože mi prosti, konj na divljem zapadu iz »laso« romana - nakon dugog hoda kroz pustinju - nanjuši vodu. Zaustavih djecu, uđoh u radnju - rumeno pecivo, ni kruh ni kifla, nešto kao današnji talijaner. Zovem djecu, svatko dobiva po jedno poveliko, svježe, bijelo, rumeno, divno pecivo. Prelazimo trg. Ljudi gledaju, a djeca otkidaju po komadić. Kao žao im je pojesti ga. A odoljeti napasti ne mogu, pa poneki od njih, kad se u nj zagleda neka žena, kaže joj: »Kupio nam kolača naš učitelj«. Misle njudi da se ja istrošio, a ne znaju da ja toliko ručaka i večera Dobove u selu, pa mi ovaj izdatak nije ni pao na pamet, a osim toga jedva shvatljiv je taj osjećaj u meni gledajući tu sretnu djecu, bez demagogije, bez ikakvih namjera, obuzet nekom lijepom toplinom koju danas ne možeš doživjeti, jer nema više te djece, ni tih učenika. Svaki sladoled, svaka čokolada, sve je to normalan roditeljski izdatak. Ovo dijete kao da se danas kao dijete nema čemu radovati ... I ja glođem jedno pozamašno rumeno pecivo i vodim svoje »piliće« kući i uživam. Ako negdje iza zavjese ne viri sreski načel-nik, već će mu sutra referirati trabanti. Kotarski će popizditi, pop mu možda neće dati da intervenira, ali ja sam - uživao. O, Gospode! Kakva su to bila djeca, koja (što bi svojevremeno rekla Asja) bistrina, koja inteligencija! Neka mi oproste moji dragi (hrvatski) sunarodnjaci iz Podravine (o čemu u drugome poglavlju) i njihova djeca i moji podravski učenici koji do trećeg razreda još nisu vadili palac iz usta, a dvije trećine ih nije moglo pune dvije godine naučiti sva slova.

(Roditelji služili grofa Draškovića, a djeca spavala drogirana od zaspanca, a slova pisala poslije gableca u kojem su, uz komadić kuruzarca popila bočicu - djeci tuduma). Ovi Kordunaši, ovi polugoli, polubosi Srblji nisu znali da već sad - tad ima krajeva u kojima nema bose djece zimi, djece koja bez opanaka ili cipela, samo u debelim čarapama, sjedeći na dasci, spuštaju se poput Stenmarka ili Križaja niz Novakovića brijeg. Pravi pravcati slslom preko tri njive i tri međe i tri prijelomnica, ravno u školsko dvorište. Ako su se čarape ovlažile, skidaju ih, slažu oko postolja peći dok se ne osuše ... No, pustimo ekonomsku, vratimo se pedagogiji i divnim, čudnim ali inteligentnim razgovorima s tom mojom blagoslovenom djecom. Zovem učenika k ploči, onog iz zadnje klupe, a on, idući k ploči, negdje na pola puta zapne za jednu nogu pruženu (nanjerno ili nenamjerno, pitanje je sad) izvan klupe u prolazi između redova klupa. Zape, pade, pa stade i opsova: »Jeba te ćeno (pas)!« Ja htjedoh viknuti, prekoriti, kazniti psovača, a on meni mirno, inteligentno, nekako samosvjesno kaže: »Nemojte se ljutiti, gospodine učitelju, morao sam ga opsovati kad ne pazi, mogao sam udariti u ćošak klupe, izbiti oko, rzbiti zube, a on je to »ćio« i trebalo bi ga izbatinati. Ja ne znam što da radim. Pitam »podmetača«, a on mirno kaže: »Valjda sam mu ćio podmetnuti nogu, on mi jednom reka 'da za ručak jede piletinu, a ja namam drugo do li komad pčelinjeg saća iu njemu malo meda«. Vraćam prozvanog učenika u klupu i umjesto vježbi iz računanja, razvezaše se ne samo stilske i načelne, već vrlo ozbiljne rasprave o ljudskim odnosima. Nov predmet u osnovnoj školi. Sociologija bez ikakvih nacionalnih primjesa. Jedan punih usta piletine i drugi, koji unatoč zdravih zubi ne može zadržati ništa u ustima. Med protječe, a ne zasićuje, zavarava, a ja između djeteta kulaka i sirotinje tražim zajed-nički jezik. Jer i ovaj punih usta pilećeg bataka daleko je još od eksplo-atat medovinom zavaranog siromaha. Nisu oni daleko jedan od drugoga i na kraju slažu se da nije trebalo podmetati nogu, a ni psovati. Ipak, sudaramo se ili sudaraju se ja velik iznad njih, a oni mali, još sitni, ne znaju ni gdje su, a već su sudareni. Srećom još uvijek čisti isposobni da ih ja pomalo, polako svraćam na istu kolotečinu. Taj komad saća s medom i onaj pileći batak. I vraća se moj učenik bez pileta i kao da mu je još nešto jutrošnjeg meda u ustima, prolazi pored svog upulićenog i učizmljenog susjeda, pa zastaje, pa pogleda mene, pa njega, pa kaže meni - pedeset godina zapamćene riječi: »Gospodine učitelju, ne mrzim ja njega, ali ga baš i ne volim, podmjestiti ću negdje i ja njemu nogu ...! « Jednom kasnije kad Knežević Kosa bijaše dosta godina iza mene, idemo mi, skupina partizana iz Moslavine po zadatku na Kordun. Negdje na nekom raskršću (bio je to pogolem slobodni teritorij: Vojnić, Gvozd, Slunj) ... nekakva kao patrola, straža, zaustavi nas, skupinu i komandir, jedan snažan otresit mladić reče skupini da može dalje, samo da malo pričeka, jer on, zapovjednik, ima nekakav problem s jednim iz skupine - sa mnom. Reče patroldžiji da me odvede u »naredbu straže« - nekakav kućerak, drvenjaki, sitnu kolibu, kao kokošinjac. Ja iznenađen, pojma nemam što hoće, kriv ništa nisam, nije uobičajeno da se nekog izdvaja iz skupine koja legalno, normalno prolazi. Uđoh u naredbu. A on »komandir«, smije se - magarac. Nudi me da sjednem. Vadi ispod nogu, ispod nekog stola bocu i nudi mene da potegnem. Prepečenica ljuta i oštra, a vani zima ljuta i oštra. Potegnuh ljuto i oštro, jer ako me i čeka neka nevolja, bit će ljuta i oštra. Gledam nasmijanog, vedrog, naočitog mladića. Gledam i pitam: »Što je ovo?« A moj »komandir« govori: »Prije nekoliko godina nijeste mogli zapamtiti koji je koji Godić u školi u Knežević Kosi. Evo, ja sam jedan od njih. Svejedno je jesam li Miloš ili Marko ili

Duško - potegni dobro, dragi moj učo, te prepečenice i sjeti se kako si nam govorio da se bojiš da će nas mlade dočekati zlo i da u tom zlu ne budemo zli nego dobri. Evo, ja sam dobar jer ratujem na strani dobra. Dobar sam, valjda, jer te nudim s ovo zeru prepečenice «. Priđe mi taj moj bivši učenik, zagrli me i izljubi i poželi svaku sreću u daljnjem ratovanju. Sad se i ja smiju-ljim. Gledam tog »ratnika« iako mu je petnaesta, šesnaesta godina i mislim: već davno prije Petrovićevog filma da će »Živjeti ovaj narod«. Jednog dana (opet) mnogo godina poslije rata, revolucije, preobli-razbiju, pobjede - čega li, pitam se sada - čeprkam oko ženine kuće, uzgajam cvijeće, jer rekoše da za uzgoj ljudi nisam »politički podoban« (o, zemljo voljena, po čemu i zbog čega bi tako nesklona da ti dariva samo primi-tivca ili skoro samo tugaljive nesposobnjakoviće da te, umjesto uz već stvorene uvjete za bolju budućnost, za ljepši i sretniji život, vode nizbrdo. Sebe stalno uzbrdo, a zemlju stalno nizbrdo) . Opet će netko reći da sam sav u umetnutim rečenicama. Plijevim blagorodno, bogomdanim spektrom boja obojeno cvijeće, kad priđe jedna gospođa s ulice i onako kako mi to domaći već radimo, priupita: »Jeste li vi drug Miletić?« Potvrdih, ne sanjajući o dalekoj, nezaboravljenoj, ali davno prastaroj Knežević Kosi. Pruži mi žena pismo uz napomenu da je u Zadru, dok je s kolegicom razgovarala o Kutini i spomenula, tko zna zašto i kako i moje prezime - prišla joj žena i priupitala da li govori o učitelju Anti Miletiću. Kad joj potvrdiše, zamoli ih da odnesu meni u Kutinu jedno pismo. Zahvalih, uzeh pismo, otvorih ga, počeh čitati i počeh se pomalo snebivati, čuditi, prisjećati ... Obradovalo me to pismo iz kojeg, evo, izvadih nekoliko rečenica: »Dragi i poštovani učitelju! Daleko su bile školske godine 1938 / 39. i mnoge su nam stvari odonda mogle pasti u zaborav i nepovratno se izgubiti. Ali ova nije. Prošlo je 36 godina od kraja rata, a s njim dođe i prođe mnogo sreće, ali i tuge. Jeste li uopće živi, gdje ste, kako ste? Za to saznati pružila mi se izvanredna prilika da su ove dvije gospođe došle u Zadar na ljetovanje iu slučajnom razgovoru spomenuše vaše ime. Saznala sam od njih mnogo o vama i bilo mi je jako drago. Ja vas se i sada sjećam kao divnog čovjeka. I zato mislim da ćete razumjeti što sam se odlučila da vam pišem. To moje sjećanje datira iz predratnih dana 1938. kad ste vi učiteljevao u osnovnoj školi u Knežević Kosi, blizu Vojnića. Zovem se ... Ja već trideset i više godina živim u Zadru, gdje mi je lijepo i gdje sam našla prave ljude za prijatelje, tako da se osjećam gotovo kao na Kordunu. Ja se i danas sjećam vašeg odlaska s Vojnić-kolodvora kad su svi prisutni plakali, a plače se jedino za nekim tko je bio drag i koga je teško izgubiti. Molim vas ... voljela bih kad biste mi napisali par redaka, a za sada toliko, poštovani učitelju, od Zore i njezine obitelji koja je o vama čula sve najbolje ... «. Naravno, obradovan, iznenađen, nezaboravljen nakon tolikih godina, odgovorih maloj curici, sada odrasloj ženi i sretnoj majci ... Dobih opet pismo i opet: »Dragi i poštovani učitelju, kad sam primila vaše pismo, neobično sam se obradovala jer još sama sebi ne vjerujem da sam vas nakon toliko godina našla. U mojoj je kući taj dan bio takorekuć blagdan, jer nas je sve troje to pismo oduševilo, ne samo zato jer ste mi odgovorili, već i zbog toga što se svega što je bilo, kako sami kažete, dobro sjećate. Ja sam k vama došla u treći razred, a pošto sam u školu pošla s nepunih šest godina, bila sam rastom veoma mala. Da vas malo bolje podsjetim na sve to, navest ću vam par detaljčića kojih ćete se vjerojatno sjećati. Naime, sa mnom u razredu bio je izvjesni Marko Brdar, već tada kao prava ljudina i kao zreo čovjek, ali ne baš najbolji u učenju, tako da ste me ve uvijek dizali u naručje i isticali za primjer Marku govoreći: »Marko, zar te nije sram! Ti ovoj curici izgledaš kao otac, a ništa «. Dragi učo, kao što i sami znate, Marku je školovanje prekinuo rat, a Marko je danas penzionrani

časnik mornarice. Možda ćete se sjećati i toga kako mala curica nikako nije mogla shvatiti sat i kako poka-zuje vrijeme. Kao sad se sjećam kako ste mi strpljivo posebno objašnja-vali kako sat pokazuje vrijeme «. Koliko djece, koliko nepoznatih sudbina, roman bi bio kad bih pisao knjigu o njima, a ne samo Knežević Kosa.

MOMCI I DJEVOJKE:

Dileme prepuštam (po običaju) budućnosti. Neka ona, povijest kazuje i kaže posljednju riječ. To više ako se i kada se radi o sudbinskim i sudbonosnim pitanjima čovječanstva. Meni se ovdje, samo usputno, uz sjećanje na vrijeme od prije 50 godina nameće samo globalno, jeziva neshvatljiva misao: što će biti za 50 godina. Ne stavljam upitnik jer ni ne postavljam pitanje već samo pomisao. Kad sve ceste, sve ulice, sva dvorišta zauzmu automobili, kad milijarde ljudi zaposjednu svaki kvadratni metar ove, ipak ograničene zemljine površine, kad će svako novorođeno dijete trebati možda odmah masku doći do potrebnog kisika ... kad se čovjedčanstvo nađe u izgubljenoj prirodi koju je pretvorilo gotovo u plinsku komoru, kad se nađe u kolapsu totalnog bezizlaza. Bit će to vrhunac čak i danas još neslućenih dostignuća civilizacije. Trenutak kad čovjek likvidira sam sebe, ostvarivši sve svoje ciljeve koji ga dovedoše do samouništenja. Možda će ipak naići jezivo orvelovski vrijeme, kad će novi nadfašizam osigurati život samo izabranima. Srećom to neću doživjeti, pogotovo jer već sad znam da ne bih bio među izabranima. Ali čemu zamarati i um i raspoloženje i gledanje u još uvijek zlaćano sunce i osjećaj da postoji bar dio neoštećene prirode. Vraćam se ja pedeset godina unatrag. U vrijeme bez televizora, hladnjaka, vesma-šina, automobila (osim tu i tamo ponekog). Vraćam se u veijeme koje je svojim konzervatizma, zaostalošću, svojim ručnim a ne tehnološkim životom - toliko odudaralo od današnjeg vremena visoke civilizacije i bijele tehnike. Paradoks je nedokučiv. Onda u ono ružno vrijeme, vrijeme zaostalosti, eksploatacije čovjeka po čovjeku, bilo je divno živjeti. Imao si svuda na svakom koraku čovjeka, ljude, prijatelje - otvorene, drage, poštene, ljude koji su u svakoj situaciji bili uz tebe. Borili se s tobom za bolji život eksploatiranih. Danas oko sebe susrećem samo ili skoro samo ljude koji su izborili bolji život samo za sebe. Ne trebaju im nikakvi ljudi, ni susjedi, ni flozofi, ni prijatelji, jer ovo je vrijeme grabeža i otimačine i dramatične obrane otetoga. Paradoks je iu tome da se ja vraćam onim vremenima i onim ljudima od prije pedeset godina s kojima sam se borio da to tadanje trulo, ugnjetavajući, siromašno, jadno društvo pretvorimo u novo, bolje, napredno društvo ravnopavnih, punopravnih bogatih ljudi ... Vratimo se konačno u moju tadanju, danas pedeset godina istina stariju Knežević Kosu. Tamo je bujao divan, istina siromašan, ali vedar, ponosan, ljudski život. Čudno to možda zvuči, zvecka, zvoni, ječi i jauče. Onda su prije pedeset godina, ne mogu se oteti tome osjećaju, ljudi živjeli nasumnjivo daleko siromašnije nego danas, nekako hrabrije, poštenije, dostojanstvanije i ponosnije nego danas. Ja bih to stereotipno rekao: s puno više duha, samosvojnosti, osobnosti (ja sam tako nastavio cijeli život i zbog toga sam nekoliko puta u životu - oprosti mi, dragi čitatelju, ali drugog izraza nemam, u životu najebao. I danas se slatko nasmijem kad se sjetim jednog detalja iz tog davnog vremena. Evo čemu sam se dugo vremena smijao: u to vrijeme ceste su bile neprikosnoveno vlasništvo kojekakvih volovskih zaprega i pješaka. Tu i tamo poneki automobil krećući se

Kordunom morao je jako paziti jer zakona da seljak vozi desnom stranom nije bilo. Cesta je bila njegova. Svakog petka je u Karlovcu bio sajmeni dan. Nadaleko poznat sajam u Karlovcu, već od ranog jutra krene beskrajna kolona zaprežnih vozila čak iz Krajine (Ve-like Kladuše), pa od Vrginmosta i Topuskog. Sve to prohodi na deset metara od mene, ispred škole. Nađe se tu i pješak pokoji. No i pod pazuhom kokoš koju će prodati budzašto u Karlovcu. Kokoš mu je motiv, razlog, alibi da ode na sajam gdje će s nekim poznanikom, od škrte uštede za nekoliko rakija, crkavice popiti koju rakiju, zapjevati neku rozgalicu u čast svog siromaštva i krenuti nazad pjehe svojih novih trideset, četrde-set kilometara. Ide on povremeno, vjerojatno i više od pola puta konjo-stopom, jer ga dobri ljudi povezu, ali na uzbrdici sam silazi, ne čeka da ga netko otjera, a na nizbrdici se gospodski fura. Nije valjalo da petkom netko krene automobilom u Karlovac, poneko je morao jer to je bila glavna magistralna cesta za Karlovac. Sve od Bosne i Siska i malo dalje, kod Krnjaka nailazi i ona druga, glavna od Plitvica i Slunja. Elem, krenuo jednog petka jedan automobilist put Karlovca. Bio je to, naravno, beskrajno mukotrpan, dugotrajan, nervozan put i neki vozač konjski makne se, neki prkosi pa mu ne da obilazak ... Jedan ponosno goni svoj konjski mercedes, pa krivuda, pa htjede pustiti automobil proći, a onda ga valjda neki prkos natjera da dođe k sredini ceste i automobil mu očeše štosdemfer, štranjge i zericu lijevog konja. Zericu da se jedva pojavi kap-dvije krvi. Kolaps na cesti. Umalo da dođe do linča, šofer, vozač problijedio od straha. Nađoše se neki trijezni pa prihvatiše njegov prijedlog da će na policiji u Karlovcu ostaviti nešto novaca za štranjge i za eventualni veterinarev flaster. Pustiše ga ljudi d ode prije nego što stiže oštećeni koji se, na sreću, malo zadržao skidajući lijevaci za obračun s gospodinom iz auta. Zamislite danas takav prometni udes. Ostavio čovjek zaista na policiji dvjesta dinara, ali pukla bruka. Cijeli sajam bruji kako neki gospodin naletio na nedužnog seljaka. Kasno popodne, na povratku iz Karlovca uz tzv. Slunjska brda, gdje čak i automo-bil ide korakom, naiđe jedan nesretnik automobilom. Konjki i volovski vozači, sad već svi pod gasom, puštaju automobilista da nakon svakih desetak minuta obiđe jedna kola. Jadnik sa svojim automobilom skrenu na jednom proširenju ceste ukraj i osta tu do noći sve dok ne prođe sajmeni stupaca ... Nije to bilo nikakvo junačko djelo, ali prkos, nemoć da se na neki drugi način sveti, sirotinja je odavala oduška svom bijesu i na nedužnom automobilisti, bijesna na svemoćnu gospodu. Ja se smijem razgovarajući s jednim iz konjske kolone, a on meni sasvim ozbiljno kaže: »Ako ja ne mogu gospodi ništa, može moj konj«. Ja ipak htjedoh reći koju riječ o momcima i djevojkama u Knežević Kosi, u to moje lijepo, davno zaboravljeno vrijeme ... Bilo je to, nazovimo, vrijeme kad još selo nije ni sanjalo o nekom raščlanjivanju. Živio sam i radio kao učitelj u selu Knežević Kosi onda kad još selo bijaše puno kao šipak koštica - momaka i djevojaka. Nikakva se zaposlenja nije mogao domoći seoski momak. Ako se preko »Radiše«, onda nešto kao humanitarna organizacija domogao »školovanja« za obrt-nika, bio je rijedak i pun pogodak. Moglo se, i to rijetko, zaposliti kao sluga i to u punom značenju te riječi. Bez gotovo ikakvih prava, osim prava da teško radi. Nekoliko momaka je s očevima odlazilo u kiriju. Vozila se iz majdana, negdje kraj Topuskog željezna rudača. Ili se ponešto moglo zaraditi na teškom radu u šumi. Ali, ti su ljudi ionako naučili teško raditi i teško živjeti. A opet, radosno živjeti. Bio sam tada i ja momak. Tek sam navršio dvadeset treću. Opet ću ponoviti tko zna koliko puta i na koliko mjesta, bio sam momak, mlad a odrastao. Točno sam znao gdje

sam. Prilično točno sam ocijenio situaciju u kojoj sam ocjenjivao i zadatke koji su preda mnom. Neobično oštro su mi zamjeravale vladajuće kotarske strukture na mojem ponašanju sa seoskim momcima. Tvrdili su da narušavam autoritet učitelja, državnog službe-nika. Nisam, po njima, dovoljno čuvao autoritet tog sitnog kotačića u sustavu vlasti. Sjećam se dobro jednog detalja. U prostranoj sobi prvog susjeda u jednom kutu povelik stol.Nad stolom visi pristojna »jedanaes-tica«, petrolejka broj jedanaest - bilo ih je tri, pet, osam i jedanaest. Od škiljave do, rekli bismo, kraljevske jedanaestice, kao žarulja od dvadeset pet vati-škiljavka do one od dvjesta vati. Oko stola četiri sredovječna čovjeka, kartaju. U drugom kutu sobe velika postelja prekri-vena biljci na kom ja i trojica momaka pričamo pušeći, polule-žeći, oalonjeni glavom o zid. Noge pomalo vise. U sobi još nekoliko ljudi i momaka. Jedan od momaka uhvati mene u jednom času za nogu i povući me niz krevet. Prije nego što sam se snašao i možda nekako reagirao, skči iza stola jdan od kartaša, ozbiljan i ugledan čovjek, priđe momku koji me je potegao, učini mi se da će ga ošamariti, pa skočih s kreveta da spriječim nevolju. Ali čovjek snažan, brkat, smrknut, učini mi se načas kao Matija Gubec, ispruži ruku i zaustavi me u pokretu. »Ti, učo, miruj, a ti, momče i vi drugi momci, zapamtite da je vaš prijatelj učo - gospodin. Nikad više ne padne na pamet nekom da ga povuče za nogu ili učini sličan pasjaluk. Sanjkama se zajedno, igrate se, skačete i trčite zajedno, ali da više nikad ni jedan ne zaboravi da je naš učitelj gospodin učo «. Naravno da čovjek nije ni pomišljao da me svrsta u »gospodu - klasne neprijatelje«. Bila je to gesta pametnog, skoro bismo rekli kulturnog primitivca. Čovjek reče te dvije rečenice i sjede i nastavi kartati. Dečki gledaju u mene, gledaju čini mi se malčice drugačije nego ranije, ali vidim da me gledaju s razu-mijevanje i jednim saznanjem više. Eto autoriteta, kotarska strukturo. A bijahu to divni dečki. Već rekoh ranije. Bijahu oni, kao i njihovi stariji i vrijedni i prkosni i hrabri i ponosni u svoj toj svojoj, ipak, uglavnom velikoj sirotinji. Jedva si mogao privoljeti momka da uzme ponuđenu cigaretu. Ne, on je nju htio zaraditi. A kako, kako na meni koji nit sam imao da mu dam neki posao, a ni novca nisam imao baš puno. Bio iznad škole, ne daleko, jedan drag momak Ićo (Ilija Stanojčić) koji mi je pilio i cijepao drva po dva sata za dvije »Drave«. »Pa dajte mi, učo, jednu cigaretu, donijet ću vam vode koliko treba«. Pa daj cigaretu, a on će skočiti u Vojnić po novine ili na poštu. Jednom sjedimo predveče pred kućom, ja momcima po običaju držim politički čas. U razgovoru polagano, pomalo, izdaleka, a opet sistematski objašnjavam svu nepravednost društvenog poretka i govorim o potrebi borbe za bolju budućnost. Mutim im misli i silim ih da naprežu mozak. Da se osposobljavaju. Sjedimo, razgovaramo, kad se jedan momak okrene drugom (bio to jedan od desetak braće i sastara Vujića, možda najsiromašnije obitelji u selu) pa ga priupita: »Bi li ti, Janko«, čini mi se da se tako zvao taj Vujić, » zapalio cigaru? «Janko bi, ali odakle, a onaj magarac predlaže:» Evo, Janko, donijet ću ti iz vrta feferon. Kad ga pojedeš, učo će ti dati cigaru «. Ja se bunim i nudim Janku odmah cigaru. On neće. Nađoše mu nekakav užasan tri puta presavijen feferon. Melje Janko feferon, suze nailaze, a onaj huncut ne da stati: »Do papka, Janko!« A Janko ne pruža ruku za cigaretom već šapće: »Pričekaj, učo, dok se vatim. A vi se razmaknite, odoh ja do Miholjskog (selo osam kilometara daleko) i natrag, pa ću onda lijepo popušiti ... Psujem momke, a oni se smiju. »Zaradio Janko cigaru«, kažu, »a ti se, učo, ne brini, predurati će on to«. Gospode, kako se onda zarađivala cigareta! Dani, a osobito noći znale su biti beskonačno duge (srećom po mene nađoh, kako bi danas rekli, sadržaje koji popunjavaju to beskrajno dugo trajanje, naročito zimske noći).

Nije čudno bilo ponekad da se učitelj oženio kolegicom deset godina starijom od sebe. Poslije dvije-tri godine zajedničkog provedenog službovanja u dvoje, dogodio de brak (ako se danas može reći »dogodio se narod«, onda ovaj naš tako lijep jezik, jeben sa svih strana, može podnijeti i sintagmu - dogodio se brak). Nije bilo čudno kad dopre do tebe glas da se dogodio brak između nekog tvog kolege učitelja i seoske djevojke. Bile su to zaista iznimke, ali ponekad ta beskonačna samoća intelektualca, to drukčije službovanje od rada gotovo svih drugih koji rade, koji službuju ili rade svoj posao uvijek s kolegama, drugovima, bio je stvarno podnošljiviji. Samoća učiteljevanja bila je za mnoge učitelje življenje na granici življenja. Jednom se stjecajem okolnosti, u to vrijeme nađoh u Srbiji, negdje oko Užica u nekom selu oženio se mlad učitelj jednom seoskom djevojkom s kojom izrodio troje djece, služio i glasao vjerno za vladajuće strukture i obrađivao sedam jutara jagoda. Gotovo da je zaboravio da je učitelj, to mu učiteljevanja dolazilo kao fuš. Avion iz Beograda vozio je jagode u Frankfurt, a njemu se gleda kroz prste kad svi učenici krenu u nekolikosatnu berbu jagoda. Išla mu dobro i paprika, cvao dobro paradajz. Ali, bio je on kao i neki drugi samo iznimka koja potvrđuje pravilo: dugi su, beskrajno dugi dani i noći u selima zakopanim u šumarke, u bujad i paprat, u bespuća kojima krene tek školski nadzornik jednom ili dva puta godišnje. Strunuti si mogao u tom bestraga. Postati seoski učo, poluseljak, poluintelektualac, naći neko pilićarski-jagodičarsko nuszanimanje, koje postepeno jača i postaješ dobrostojeći učitelj - seljak. Drugi nespretni, bez školske zemlje, daleko od svega i svačega, na paprati u selu »gdi puta dalje ni«, kako mi reče jedan kolega, gnjio je cijeli vijek učitelj, ali nje uspio da se domogne višerazredne škole i tvrdog puta ... Bilo je, naravno, i učitelja koji su vjerno služeći svaki režim, držali se na distanci od običnog seljaka, čuvali neko svoje dostojanstvo gospodina učitelja. Bilo je i onih bistra uma i zdrave pameti koji su u toj svetinji sirotinja, blata i paprati, odvojeni od društvenih zbivanja - pokoravali se, tavorili i čuvali svoj teško dobiveni kruh. Na prvom sastanku učitelja kotara Vojnić zapitah jednog simpatičnog kolegu koliko nas ima učitelja u kotaru, a on mi, smiješeći se kerempuhovski, odgovori: »Dvadeset ženskih i nas jedanaest ni muških ni ženskih«. I kad već zaglibih u tu paprat i zabačena sela, među učitelje, da kažem, za sad usput, bez posebnih osvrta i karakteristika, i na nas drukčije učitelje, ponosne, hrabre, prkosne - što iđosmo pod ruku sa siromašnim seljakom. Inatio se, prkosili kapitalističkoj, uglavnom sirovo primitivnoj buržoaskoj diktaturi, riskirajući svjesne, čak neod-govorno (prema obitelji i sebi) gubljenje službe, kruha. A bilo nas je zaista podosta takvih. Premještali nas s kraja na kraj Jugoslavije. Otpuštali iz službe, zatvarali, ganjali, a mi prkosili. Borba za bolji život koji nas očekuje (a treba ga izboriti) gonila nas je u teškoće, u nevolje, u gladovanja, služenje ne režimu nego ponekom bogatunu za koru kruha ... Bili smo mi učitelji komunisti mladi titani bez moći, ali rječiti borci i proroci skore revolucije. Kao da sam se malo odmakao od osnovne teme. Ovo poglavlje bi trebalo govoriti o momcima i djevojkama u Knežević Kosi. A kako ja tada sa svoje dvadeset i četiri godine bijah još mladac i življah u tom selu, onda i ja zaslužujem da kažem ponešto o sebi kao momku Knežević Kose. Pa i ovaj izlet među učitelje, uglavnom mlade, nego o drugovima i drugari-cama, uglavnom momcima i djevojkama - učiteljima iz tog vremena koje ne bijaše herojsko vrijeme, ali bijaše vrijeme koje nas je pripremalo za herojska djela. I da se malo odmaknem, malo za čitavih pedeset godina od onih dana i noći koje nama mladim učiteljima ne bijahu ni duge, ni dosadne ni beskorisne. Upravo nedavno napravih jednu bilješku, ali sad već pomalo depresivan (ali u meni još uvijek onaj prokleti

crnogorski depresivni optimizam, sveden gotovo na samo vegetiranje), ne mogu se oteti dojmu da smo mi ipak pomalo drukčiji narod, (pardon - narodi) od drugih . Dok na ulicama i pred skupštinama demonstrira napola gladan narod, dotle jedan drugi narod koji je izabrao da ga vodi ovaj prvi narod, dakle taj drugi narod »po šumama i gorama«, po halama i kazalištima gotovo svakodnevno slavi neku godišnjicu, neki značajan datum koji je značajan po tome što se tada pred mnogo godina, zbilo nešto što je jasno govorilo, određivalo i tvrdilo da se u socijalizmu ne može zbiti događaj da već umoran, sad već siromašan, veliki dio običnog naroda - izlazi na ulice i demonstrira. I zbilja, ako nam nečega ne manjka u ovo krizno doba - ne manjka nam obilje proslava, obljetnica, godišnjica. Od društvenih, povijesnih, političkih, do onih rođendanskih, imendanskih, krsnih i drugih slava. Sigurno da one dobrim dijelom povećavaju prosjek potrošnje konzumnih dobara, prije svega »ića i pića«. Već i dječica pale tek jednu ili dvije rođendanske svijeće u krugu svojih nejakih drugova i drugarica. Ročnici slave odlazak u vojsku, »odsluženi« vojnici povratak iz vojske, pa svadbe, krštenja, karmine ... Milijuni odlaze pod parolom - a šta ti je danas milijun! E, da, i snobizma uz te prilike imamo u izobilju. U neobilju trebamo obiljem pokazati da nismo gori od drugoga. Nismo i ne bismo trebali biti protiv proslava, određenih, vrijednih, značajnih obljetnica, pogotovu onih s područja kulture, a tih je zapravo najmanje. I tako se ja nedavno sjetih svojih mladenačkih dana i vremena učiteljevanja u Knežević Kosi, jer ... Prođe pedeset godina otkako se u našoj društvenopolitičkoj i kulturnoj sferi zbio uz neke druge, i jedan značajan događaj. Prođe danas bez ijednog rijetka u tisku, bez glasa na televiziji, Prođe pedeset godina otkako je u Zagrebu osnovana učiteljska zadruga »Ivan Filipović«, jedini oblik organizacijske forme okupljanja učitelja (uglavnom mladih) komu-nista i drugih naprednih prosvjetnih radnika. Nepotrebno se i neobjaš-njivo u ionako siromašnoj publicistici izbjegava konkretna i čvrsta, normalna konstatacija malo okrnjila ugled, autoritet, Aureol provje-renih, afirmiranih, potvrđenih isključivih komunista, malobrojnih, probranih, koje mi moramo slušati, slijediti ... No, to je opet posebna priča, priča o tzv. lijevoj inteligenciji! Prođe pedeset godina ...

Prođe, dakle, pedeset godina otkako je u Zagrebu osnovana učiteljska zadruga »Ivan Filipović«, da to ponovimo, ali i da utvrdimo jasnu činje-nicu da su i zadrugu »Ivan Filipović« osnovali i vodili učitelji komu-nisti ili lijeva inteligencija. Upravo uloga mladog učitelja komuniste bila je da oko sebe okuplja, obrazuje (prije svega politički) veći broj na-prednih učitelja. Ne bi se moglo reći da je nakakva cehovska tvrdnja, ali se kaže da su prosvjetni radnici, prije svega seoski učitelji, bili ljudi koji su u velikom broju u odsudnim trenucima pripremali narod za »odsu-dan« boj i stali uza svoj narod. Prije svega upravo učitelji - komunisti iz zadruge »Ivan Filipović«, a onda su ti isti mladi učitelji padali uspravno, junački, kao snoplje u suludoj fašističkoj žetvi smrti. Jedan od osnivača zadruge prije pedeset godina Martin Puštek, prošavši zlostavljanja mađarskog okupatora i sve napore boraca i zamjenika povjerenika Kalničkog odreda postade prvi povjerenik (ministar) za prosvjetu u ZAVNOH-u. Umrije od iscrpljenosti na Kordunu. Bijaše mu tek trideset godina. Osnivač, prvi i jedini predsjednik zadruge, Zvonko Frank pogibe i počiva u nepoznatu grobu u gudurama Sutjeske. I njemu bijaše tek trideset godina. Ljupka, draga, voljena iu narodu beskrajno cijenjena Kaća - Katica

Kocman, rođena te iste devetsto trinaeste, junački pođe da prepliva Savu da dođe do čamca koji se nasukao na drugoj obali, koji je trebao borcima Kozare. Krvožedni pas s mađarskog remor-kera obasja reflektorom i zasu mitraljeskom vatrom junaka, djevojku u punoj mladosti i punoj žarke želje za životnom radosti - potonu Katica u mutnoj Savi, ali osta drago i blago sjećanje na junaka komunistu, narod-nog učitelja, ne navršivši ni tridesetu. Tomica Radić - komunista, zadru-gar, poginu nadomak Zagreba boreći se do zadnjeg metka koji ispali u sebe i kojim završi život koji je istjecao iz njega. Već punog fašističkih metaka, kako jezivom hrabrom smrću pogibe, izboden ustaškim noževima zadrugar, učitelj komunist Grga Karlovčana. Srce njegovo bijaše veliko kao iu zbirci pjesama o rodnoj podravskoj ravnici. Kao što bijaše veliko pjesničko srce nad hercegovačkom udolinom gdje je učiteljevao. U to veliko srce u krhkom tijelu zabadaju životinje u ljudskoj spodobi, iskrvari pod ustaškim noževima .. Hrabro, uspravno i ponosno, bez drhtaja u izmučenim tijelima završiše još mlađi Vinko Šušnjara, pa popularni, nešto stariji Milenko Ivanović Čovo, ljudina i junak uhvaćen na prepad na zadatku, pa još stariji, ponos naše zadruge, bard i uzor mladih učitelja komunista Pero Prodanović ... I tako, kako bi pjesnik možda pjevao, negdje pred Jasika tankom, negdje pred stoljetnim borovima, negdje u nekadaš-njem, bivšem kukuruznom polju, u dubinama rijeka, u jamama gubilišta, na bojnim poljima izginuše za slobodu mnogi, uglavnom mladi narodni učitelji komunisti i mnogi napredni učitelji koje vođahu komunisti zadrugari. Zna se da je više od četiri stotine prosvjetnih radnika Hrvatske položilo živote za slobodu. Kaže negdje pjesnik - cijeli svoj život pjevali su revoluciji, a revolucija pomalo zaboravi pjevati o njima. A mnogo ih je bilo i imena im se znaju. Neproslavljena pedesetogodišnjica bi možda rekla da je zadruga »Ivan Filipović« osnovana uz pomoć skupine učitelja iz Slovenije, a da je onda uz »Filipovića« nikla u Srbiji zadruga »Vuk Karadžić, pa u Bosni zadruga» Petar Kočić «. Možda bi se netko sjetio kako je na prijedlog učitelja komunista Srbije, u Banjaluci trideset devete, a na zaprepa-štenje tadašnjih »političkih struktura«, na učiteljskom skupu, u cen-tralno upravu Jugoslavenskog učiteljskog udruženja izabran Zvonko Frank, predsjednik zadruge »Filipović, javno deklariran kao predstavnik učitelja komunista i svih naprednih učitelja antifašista Jugoslavije. A bilo je to vrijeme kada su fašistički trabanti u našoj zemlji dizali glave i već navlačeći crne košulje zauziali pozicije skorih petokolonaša. Takvu časnu obljetnicu nema tko organizirati. Još poneki živi tadašnji članovi zadruge sada su osamdesetogodišnjaci. Možda se osim časnih iznimaka, preostali dio njih zahvaćenih anginom pektoris, artrozom kukova, reumatskom ukočenošću, ponovljenim infarktom i mogao poredati u predskorosmrtnu kolonu. Jer, kad bi, recimo, ministarstvu prosvjete Hrvatske ili sindikatu prosvjrtnih radnika Hrvatske ili škol-skom muzeju u Hrvatskom učiteljskom domu (gdje je zadruga osnovana) ili svima zajedno palo na pamet da organiziraju takvu obljetnicu pa izvadili iz tog muzeja onaj imenik pa iz njega prozivao, proslava bi bila drugačija od drugih. Malobrojni bi skup u ime većine prozvanih odgovarao: poginuo, poginuo, poginuo pa umro, umro, a onda svaki deveti, deseti potiho se odazvao »Tu sam« ili bi jedva čujno prošaptao umjesto prozvanog »Bolestan, nepokretan, u bolnici, na umoru. .. « Možda bi se neki od tih, sad već staraca, sjetio sentiimentalno odudarajući od današnje grubo bijele svakodnevnice, prisjetio kako je tamo davno upitao Kaću Kocman što je ono

najbolje što ona daje revolucuji i kako je ona, noseći u sebi svu širinu i raspjevanosti svog slavnog zavičaja odgovorila: »Nosim svoju ljubav prema čovjeku i svoju mržnju prema tlačiteljima«. Možda bi se netko sjetio i Čove Milenka Ivanko-vića, kako vedar, nasmijan govori uglednom samostalci dr.-u Srđanu Budisavljević: »To što vi tumačite ovom narodu, nije rješenje za ovaj narod, a mi komunisti idemo s vama samo da srušimo ono što sada ne valja «. Taj dvometraš, čovo, nosi na čelu demonstracija s još dva Srbina učitelja komunista hrvatsku zastavu kao simbol istinske slobode i ravnopravnosti svih potlačenih. Možda bi takva godišnjica, održana pred studentima pedagoških fakulteta više pomogla studentima od učenja predmeta koji, kažu, marksistički obrazuju buduće generacije odgajatelja. Možda bi proslava pedesetogodišnjice organiziranog pohoda učitelja komunista u »posljednji odlučujući i teški boj«, a za većinu i bijaše posljednji, više izgledala kao komemoracija nego kao slavlje. Pa ipak trebalo ju je obilježiti. Možda nekog ipak zapeče savjest (ako tako zastarjeli pojam još vegetira u vremenu potpunog grabeža) pa se odluči organizirati tu godišnjicu. Ipak, ne vjerujem, iluzije su to! Pa sretno vam umiranje, dotrajali, preživjeli drugari-zadrugari, u sjećanju na divna vremena nepoštedne borbe. Svoju ste dužnost izvršili i vi i oni davno već otišli. Pa neka vama preostalima bude i ovo odumiranje bez proslave i priznanja. A vama što ostaviste kosti diljem zemlje - moj, na ruski način duboki poklon do zemlje, uz jezivo, krvavo, nedokučivo i neshvatljivo, puno tuge - pitanje: zašto poginuste, zašto položiste svoje živote? Zar zato da bi pogan, nazovikomunistička, nazovisocijalistička legija lešinara gradila na vašim oglodane kosti svoju »viziju« socijalizma i jedan sa skromnih 407 kvadrata, koji mu nisu dosta za njega i njegovu obitelj, šofera, sluškinju, a drugi bez kvadrata stana, podstanar, a onome za krov nad glavom treba gotovo cijela zgrada ... Zašto poginuste, tako vam Boga jedinoga! U ime koga i za koga dadoste mladost svoju i ljubav svoju i život svoj? Zašto poginuste, zaboga, jedi-noga komunističkoga jebenaoga!? E, sad je dosta, kud ja to zabrazdih, kakav egzodus u daleku prošlost, kakav izlet u prokleto vrijeme, vrijeme ponosa, borbe i hrabrosti, ali i vrijeme užasa, ratnog pokolja, nevremena koje odnese bezbrojne živote mladih ljudi. Pa oprostite mi na ovom egzodusu. Negdje to moram reći, pa kad rekoh ovdje - nije suvišno. Jer uz momke i djevojke Knežević Kose življahu istovremeno i ovi momci i djevojke što kosti rasuše neznano kuda. A, da ponovim opet, i ja tada bijah momak od jedva dvadeset i neku godinu, tu u toj Knežević Kosi. Življah tu vedar i ponosan što diljem zemlje žive i rade kao i ja mladi, hrabri, neustrašivi, uskoro budući i uskoro zaboravljeni junaci, drugari, kolege - učitelji. Jer tu u voćaru škole na mekoj zelenoj travi na prostrtom ćebetu - zanoćila dva mlada momka - učitelja. Ja i Đukić Kosak (kasnije borac, pjesnik, kazališni radnik - i vrlo malo kasnije sasvim zaboravljen moj Đukića). Ležimo na travi i nad nama se smračilo i izgubilo nebo, da bi sa svakim njegovim stihom, sa svakom novom lirekom pjsme - iznad nas nebo, da bi sa svakim novim stihom nebo iznad nas postajalo sve vidlji-vije, jer svakim novim stihom iznad nas su u dalekom beskraju svemira nicale zvijezde, jedna za drugom - stotine, tisuće, milijuni. A nas dvojica zaboravili dogovor da ćemo razbiti u toplu mast desetak jaja, nešto kao povečerati. Večera nam Djukina stihovi, a ja zaboravio

da je Đukić moj gost. Putuje on, kao da se javlja kao lik iz »Kapetanove kćeri«, nekad gotovo u beskraj, putuje da »nastupi učiteljsko mjesto«, pa se putuje etapno, podosta pješke - zaustavio, zadnevio, a sad već i zanoćio kod mene u Knežević Kosi . Dva momka kao rosa mlada, kao, čak bi rekao ruski kao narodnjaci, puni ideala - noć ne čuju pod vedrim nebom, ovdje u jednom nepoznatom, čak ni na specijalkama neobilježenom seocu - sanjare o dolazećem »posljednjem teškom i krvavom boju« iz kojeg ćemo izaći kao pobjednici ... A Đukić je jedan od onih koji su se spremali za »odlučni i teški boj«. Jer i ovaj moj izlet ima još jedan razlog: življah zapravo dvostrukim životom. Živio sam u selu životpm seoskog učitelja s djecom, s omladi-nom i odraslima, sa svim njihovim brigama i bio im često i liječnik (s priručnom »apotekom« - ženi se momak u selu i zove me u svatove. Nakon kao svečanog poziva, onako usput mladoženja dodaje: »Učo, ponesi 'Patek«. Ne znam zapravo ni sam da li sam zvan kao prijatelj, drugar, učo ili kao »Patekar« jer obavezno u svatovima se puca (ako se ima iz čega, ali iz kubure svakako ). Pa kad svatovi budu u najboljem raspoloženju, mladoženja ili netko drugi nabije kuburu mimo svih propisa. Zna pašče da u kuburu ne smije stavljati toliko baruta i toliko papira, a ipak je nabije preko mjere) da bolje opali, čuti ne samo susjedi , nego i oni preko Radonje u selu Loskunja, da se Mile ženi. Pa protegnu ruku koliko mu ruka dugačka kroz otvoren prozor pa zaglušno opali. Dune kubura k'o turski top ispod Sigeta, a Mile mirno, »jeba 'mu ćeno mater«, kao da nije ništa bilo, uvlači ruku i pruža je meni. Krvava, manje-više ozlijeđena, au njoj još ostatak kubure - jer to je kubura za samo jedno pravo pucanje. Pa kaže: »Daj, učo, onu tvoju» Patek «pa mi sredi to malo krvave ruke«. Ja koji sam jedva podnosio primanje obične injekcije, zalijevam, perem ruku šljivovicom - pa otvaram kutiju priručne apoteke. Zaslužuje ona ove navodnike - malo joda, malo nekog praška za sušenje rana, malo neke masti koja tada nije bila daleko od današnje »Nivee«, komad flastera i seljačke, već pripre-mljen krpe i operacija je gotova i sad mogu i ja da navalim na prasetinu, gibanicu i druge đakonije. Sad mogu i ja d završim ovu rečenicu kojom htjedoh reći da sam u selu znao biti i liječnik i odvjetnik i poštar. Bio sam ja, moglo bi se tako reći, pravi seoski savjetnik. Bio sam ja pravi seoski učitelj, samo ja nisam bio prosječni seoski, seljački učo, kakvih je znalo biti - izgubljenih u seoskoj rakijetini, krmetini i tmurnoj, pomalo odrpanoj seoskoj primitivnosti, gotovo bi se moglo reći - seoskoj prljav-štini. Ja nisam u selu trajao, uzgubljen, bespomoćan, jadan i zbilja izgubljen u vremenu i prostoru. Ne, ja sam živio »dvostrukim« životom i seljaka pokušao izvući iz kola neprosvjećenog, nedotupavnog, odvjetnicima i političarima uopće određenog, njegovog seljačkog primitivizma ... ... i ja sam, istovremeno vršio svoju društvenu, socijalnu, komunističku funkciju. Ni časa nisam napuštao kontakte s drugovima, kolegama, političarima, ni kontakte ni akcije a da ne govorim napamet, bez argumanata, odoka najbolji dokaz je da sam već nakon godinu i po izletio iz službe. Znao sam, ne jedamput, poslije nastave, krenuti u Karlovac na »ne-kakav« sastanak. (Sastanci su bili poluilegalno, često po poruci, često nisam znao s kim na sastanak idem. Nedaleko je bio i Martin Puštek - primao sam direktive). Dolazio bi u zoru, u Sunčev božanstveni izlazak iz Petrove gore, jer kao da je zaista izlazilo tamo iz Petrovca, kao da je zanoćilo i prenoćilo tu, u Petrovoj gori, pa izlazi iz svoje kordunaške domovine, izlazi jarko, ogromno, gotovo crveno, kao užarena kugla. Iako s pedeset dva kilometra u nogama pružam ruke prema tom divnom izvoru ljudskog života. Uvijek sam volio,

beskrajno se radovao svakom sunčevom izlasku i svakom sunčanom danu. S noge na nogu krećem ka svojoj školi, sretan što sam u toj tek rađajućoj sunčanoj zori sreo susjeda pa ga molim da me probudi za dva-tri sata, oko sedam, da mogu na nastavu. Da taj put u Karlovac, u Zagreb, negdje u neko mjesto drugo, do Krstinja i kolege Miće ... to nije bila seljačka učiteljska rabota, to je bio aktivni, ilegalni komu-nistički rad. I moram reći, zbunjivali su me, sjećam se, jednom u redak-ciji »Izraza«, tamo na najvišem katu one visoke zgrade, cijele u majolica izvana, u Gajevoj ulici, preko puta »Gethaldusa« - zainteresirao se, ne baš previše, mladi odvjetnik Vladimir Bakarić za ono što radim. Vidi u mene »Srpsko kolo« i Vilderovu »Novu riječ«, a ovdje u »Izrazu« tražim još nešto. Objašnjavam da sam učitelj u čisto srpskim selu, da se pri-prema za osnivanje »seljačkog kola«, pa i osnivanje trgovine Zemljo-radničke zadruge koju vodi onaj dvolavi, jebeni Vojo Đorđević Antira-jalisti i antikomunist. Čudno sve to pomalo izgleda. Možda Bakarić, a tu u »Izrazu« sam upoznao više naravno formalno nestvarno i Cesarca i Pricu i Adžija. Uz njega su tu i neki drugovi, a ja tada i ne znam da je Bakarić velika »fora«, pa bi se malo kao svađao zbog nekog, kao potcje-njivanje tog mog seljačkog roda. Sjećam se kao i sada kako mi je Bakarić, onako nonšalantno rekao da je to dobro, to prosvjećivanje seljaka. Mene je to zasmetalo, a kasnije godinama je ta kvalifikacija - učiteljski posao je prosvjećivanje seljaka, izazivala u meni otpor, negodovanje, nekakav bijes ... Danas se gotovo nitko ne upušta u razmatranje uloge i doprinosa seljaka u vrijeme revolucije. Ogroman broj odanih seljaka koji su prišli borbi protiv fašizma, bili su pripremljeni od nas učitelja (lijeve inteligencuje). Čak tvrdim da izvjesno bagateliziranje uloge seljaka u borbi u tom političkom obrazovanju seljaka - jedna od pogrešaka Partije u to doba. Ali što bi jedna sitna riba mogla učiniti protiv, recimo, jedne velike ribe ... Ipak je to predmet druge rasprave, jer opet ću zapitati - pa, druže Ivekoviću, ostavljam tebi da i tu u »Izrazu« skupljaš materijal za svoju »Lijevu inteligenciju« - jer kad u njoj nađem i nekoliko puta i svoje ime, znam da nisi odmahivao rukom, kad ti je netko spominjao da tamo u nekoj vukojebini, usred šume, ili usred zlatorode pšenice, ili još zlaćanijeg ukuruza radi u nekakvoj školi nekakav učitelj. Nekakav »lijevi inteligent«, koji je u stalnoj borbi i stalnom sukobu sa žandarima, pristavima, popovima, radikalima, sreskim načelnicima, trgovcima ... Odlazio sam ja u Zagreb, odlazio na sastanke zadruge »Ivan Fili-pović«, podnosio relativno kratke izvještaje o radu na selu, a onda najčešće dugo zabavljao mnogobrojne kolege i drugarice slikovitim i duhovitim pričama o mojim doživljajima u selu, u Knežević kosi. O tim zbivanjima na selu govorit ću nešto kasnije kad budem govorio o ljudima i radu s njima, razgovorima s njima, zgodama s njima i uz njih. Jednog nedjeljnog jutra, jedva da je prošlo mjesec dana kako započe učiteljevanja, tek se digao, popljuskao lice u lavoru ledene vode, obukao se (sve što sam posjedovao stalo je u jednoj rundi na mene), sjeo na ponu-đenu stolicu i stao razmišljati što da radim, kad začuh zvučan ženski smijeh. Pokuca netko na vrata iu sobu nahrupiše tri jedre, mlade nasmi-jane djevojke, gospođice - po gradski obučene. Smiju se jer su s dvorišta zavirile u jednu tzv. sobu punu kolosa. Pa prošle kroz prazan hodnik i ušle u tzv. dnevnu, veliku sobu. Praznu, osim što na prozoru i na klupčice ispod njega stoji nekakva Zeira: kruh, čvarci i kobasice, sir i zdjela mlijeka koje se još puši, pa pokucaš na vrata moje »spavaće« sobe. Upa-doše i guguću, rekao bih k'o grlice, jer ne vidjeh mjesec dana ženskog svi-vijeta. Pa mi one, kažem, guguću kao grlice, a ne galame poput svraka. Smiju se i nešto govore, sve tri odjednom. Ja zatečen, moglo bi se reći malo posramljen,

ne gledam ih muški, ocjenjivački ... nego mi došlo nešto milo, oživjela moja sobica. Jedna sjede na moj krevet, druge dvije skinule s klupice moj sanitarno-higijenski sklop i sjele. Konačno se upoznajemo - jedna od njih je učiteljica u susjednom selu Bukovici, druga joj je sestra studentica, a treća njena kolegica, a došle u posjet pustinjakinji u selo Bukovicu. Krenule u Vojnić, malo kao izlet, malo zbog nekog posla. Kolegica iz Bukovice (inače iz kasnije, poznate karlovačke obitelji Keser) doznala da je ovdje u Knežević Kosi stigao nov, mlad, neoženjen učitelj, pa kako je ja nisam obišao, pošla ona i one vidjeti tog Eremita, seoskog pustinjaka. Kako ja nisam mogao skupiti četiri šalice ili čaše, a kako sam se i zbunio, nisam znao da li imam u kući šećera i kave. Krenu-smo zajedno u Vojnić gdje ćemo negdje zajedno popiti kavu. Gdje ću ja vjero-jatno upoznati ponekog kolegu i kolegicu. Pošto ne imadosmo ni fiću, ni fijaker, ni taksija, a na pretek imadosmo vremena, krenusmo, naravno, pješke u Vojnić. Pa nije to niste, obična šetnja od tri i pol kilometra. Svratismo do jedne učiteljske obitelji, popismo rakiju i kavu, okriju-pismo se finim domaćim sirom i tako počeh upoznavati svoju branšu. U povratku iz Vojnića pozva me kolegica za slijedeću nedjelju u svoje selo, Bukovicu na ručak ... I tako se ja počeh upoznavati s učiteljskim kadrom kotara-sreza Vojnić. Odoh na ručak, stigoh na vrijeme poslije malog lutanja. Žene su mi lijepo objasnile. Glavno je da na putu kroz šumu i grmlje prođem groblje. Do njega vodi, istina, nekoliko staza, ali na groblju su križevi i do pet metara visine (to prvi put i vidjeh, jer do sada nisam nikad bio na pra-voslavne groblju). Od groblja, kažu, ne mogu promašiti selo, jer od groblja idu samo dvije staze (dva seoska puta). Nakon podosta lutanja pogodih u selo, u školu, na ručak. Upadoh u kuću. U stanu me dočekaše srdačno, gotovo bi se moglo reći raširenih ruku tri vedre, vesele djevojke, upravo mojih mlađanih godina. Kolegica me prati da razgledam školu, dvorište, vrt, dok one druge dvije spremaju kavu. Uđosmo u kuću. Kolegica mi pokaza hodnik, na čijem kraju bi, da prostite zahod. Zamislite, zahod u kući! (Pa iz hodnika kuhinje smočnica, pa dnevna soba, pa uz nju spavaća. Sve opremljeno, nije, istina, stiglo iz »Savric«, ima tu i bakinih komoda i ormara, ali ja iznenada zatečen konforom, dvosoban stan ... Gledam i kažem kolegici (neću biti prost pa reći »Jeba me ćeno!«), ali me je malo i sram one moje sirotinje kad se vratim. »Počet ću, zahvaljujući vama, nekako opremati i svoju kuću« (nabavih ubrzo neki stari krevet i ormar i poneku stolicu i stol, nešto šalica i čaša). I sjedosmo za ručak. Usred dnevne sobe, kako i priliči, povelik stol, na njemu bijeli stolnjak. Dupli tanjuri, salvete, nedostaju samo svijeće. I sjetih se, u zao čas, kneza Miškina iz Dostojevskovljevog »Idiota«. Baš u zao čas. Nagovori me kolegica da iz paprikaša s pilećim mesom uzmem batak, jer negdje nekom prilikom rekoh da volim batak i ja ga uzeh. Baratam oko bataja nožem i vilicom, kad mi kolegica reče da ga uzmem u ruke, kako to i biva normalno. A ja mislio da sam u finoj kući. Pa htjedoh biti nenormalan i pileći batak jesti nožem i vilicom. U podsvijesti mi ono knez-miskinovom da ću nešto pokvariti, da će se osramotiti, obilazi knez Miškin skupocjenu vazu, jer mu nekoliko puta zloban prijatelj govori da će je razbiti. Ni sam ne zna kako se to dogodilo, kako je i kad je i zašto je prišao vazi, oborio je i razbio. Ne znam kud ću sa sobom, a kolegica domaćica stavlja ga u tanjur za kosti, au tanjur mi daje drugi batak. Ipak bi više smijeha nego srama. Oslobodio se ja, dobro mi je i bijelo meso, naklopao se za protekla dva tjedna i za dva unaprijed. Tu, dakle, poče moje poznanstvo, drugarstvo, prijateljstvo i suradnja s kolegama u kotaru Vojnić.

Zadržao me jednom kolega iz Utinje na ručku. Došao je na vlak u Zagreb. A kako smo mi na selu kretali na vlak i stizali na željezničku postaju bar dva do tri sata ranije, navratih do kolege, a on se smije. Zadržali me na ručku jer sam toliko uranio, da bih skoro pješice mogao stići u Zagreb. Ovaj vlak Caprag - Karlovac - Zagreb i nije baš bio neki ekspres. Gledao sam jednom kako čovjek uzeo od pgometnika onaj njegov signal - znak - okruglu pločicu na dršku, pa spustio niz sebe i lijepo govori prometniku vlakovođa da će on dati signal za polazak kad stigna Mile. Ostao on jadan negdje u bircuzu, a ne smije zakasniti u Karlovac. Ide Mile pomalo nakresan, pa ga prijatelj, a sve s prometnikovom palicom pod rukom, smješta u vagon, pa vraća prometniku palicu i kao pravi bivši kaplar pozdravlja obojicu i zahvaljuje im što su čekali njegovog Milu. Zna to kolega pa mi zato i kaže da neće vlak u Zagreb mnogo prije nego bih ja stigao, pogotovo ako bih znao put prečicom. Još sam nov pa se raspitujem koliko nas ima učitelja u kotaru, koliko muškaraca, koliko žena. Smije se kolega pa kaže, valjda to već negdje rejoh, a reći ću opet: »Dvadeset žena i deset muških ni ženskih«. Ne biti ni muško ni žensko koštalo je mene učiteljskog mjesta. Ipak, da bude jasno ovo šaluckanje o učiteljima koji nisu ni muško ni žensko, treba reći da taj pojam nema nikakve veze s mnogo kasnijom pojavom feminiziranih muškaraca. Govorim o nedavnom vremenu kad na ulici vidiš pred sobom dvoje mladih, zagrljenih ... i čudiš se: oboje s dugom kosom do ramena, oboje hodaju ne meko nego nekako ženskasto, pa gledaš i ne znaš da li ispred tebe idu dvojica momaka ili dvije djevojke, ili momak i djevojka ... Na to ovi moji kolege s Korduna su »ni muško ni žensko« zbog toga što je tada, uglavnom učiteljica - žena bila ostvarena neemancipirana. Smatralo se da za njih nije politika, pa su one pasivno, mirno, bez navijanja i opet uglavnom služile u punom smislu te riječi svoju službu. Što je vlast od njih tražila, one su izvršavale bez pogovora i živjele mirno. E, muškarac je morao živjeti malo drugačije. Morao se opredijeliti - mi smo govorili: služiti vlasti, služiti narodu, pa sad to »ni muško ni žensko« značilo je biti u duši uz eksploatirani, siroma-šni, bogački narod kojim si okružen, sažaljevati ga, misliti i samo u četiri zida razmišljati o nepravdi. Ali javno, otvoreno, svakodnevno služiti vlasti, odobravati njene postupke i izvršavati njezine zapovijedi. Biti muški politički impotentan. A za takav stav bilo je mnogo razloga. Prvi i najvažniji i gotovo da druge i ne treba nabrajati, bio je čuvanje službe koja se ni inače nije lako dobivala. Budi, dakle, dobar seoski učo, potcjenjivan od gospode, poluseljak - polugospodin, sluga države koja te plaća. Smiruje mene kolega. Moja nekakva revolucionarna raspamećenosti htjela bi njemu dokazati kako je moje pravo, moja dužnost da sa sreskim načelnikom razgovaram na ravnoj nozi, dolično načelu da smo obojica ljudi s određenim ponosom, dostojanstvom ... Smijucka se kolega pa mi objašnjava da - ako tako budem porazgovarao s kotarskom »strukturom«, neću daleko stići. Neću se održati, odletjet ću iz službe, jer ako čak i neki drugi, izvanprosvjetni državni službenik može biti u opoziciji - to nikako ne može biti seoski učitelj. »I, vidite, kolega«, kaže on meni, »ja i supruga smo već petnaest godina učitelji, malo me ponekad zapeče savjest. Ali mi smo sa skromnom plaćom osigurali relativno miran i udoban život. Caru carevo, Bogu božje, učitelju učiteljevo, a narod kako zna. Ja mu pomoći ne mogu, teško mi je reći »neću«. Ali ne mogu, jer to bi značilo propast za mene ... « Sjedim ja u svojoj sobici u Knežević Kosi i razmišljam. Oni u Zagrebu kažu da je moja obveza da na slijedećoj skupštini udruženja učitelja našeg sreza moram biti izabran za

delegata na skupštini učitelja Hrvatske. Kako ću biti izabran kad sam tek malo više od pola gidine ovdje. Hodam, u slobodno vrijeme kotarom, obilazim kolege i kolegice, razgovaram, jesam elokventan, masovik, znam govoriti, ali sam jedan od najmlađih po godinama, po stažu, po vremenu boravka u Vojniću. Kakva je to tada u mene bila energija, kakva snaga, volja i ambicija, borbenost, jer ja sam, gotovo da je to bilo nevjerojatno, ipak bio izabran za delegata ... E, to je još jedna mala, gotovo bi se reklo, šaljiva priča, to, taj moj izbor, ili točnije, cijela skupština na kojoj sam izabran. Pa, sad kad sam već zabrazdio, idem dalje u objašnjavanje ovog mog drugog dijela »dvostru-kog« života. Sad sam mlad, nadobudan, politički agresivan, istina, neop-rezan učitelj s obvezama prema pokretu (dalekom socijalizmu). Sa zada-cima na društvenopolitičkom, opozicijskom naprednom frontu ... Svojim mladim drugarima, seoskim momcima, svom prvom dijelu dvostrukog života vratit ću se kasnije, nek se malo odmore oni od mane ai ja od njih. Skupili se svi učitelji sreza Vojnić u školi u Vojniću na redovitu godišnju skupštinu učiteljskog društva, Poslije kratkog izvješća o radu društva, pod drugom točkom dnevnog reda trebaju se učitelji Vojnića izjas-niti o potpori juu-u (Jugoslavensko udruženje učitelja, radi orijenta-cije , bilo je u apsolutnoj opoziciji državnoj prosvjetnoj politici i mini-stru prosvjete Stoševiću. Na čelu udruge bio je napredan, pametan, inteligentan učitelj, opozicionar, demokrat, nekomunista, Slovenac Dimnik. Jedan od potpredsjednika bio je Stjepan Kranjčević, ugledni zagrebački učitelj, po povratku iz ruskog zarobljeništva prevoditelj sovjetskih pisaca, lijevi HSS-ovac, prijatelj kasnijih komunista (Šime Balena, Nine Rupčića i drugih koje upoznah kasnije u njegovoj kući u Zagrebu). Bila je to prava bitka za većinu u Jugoslavenskom učiteljskom udruženju. Upotrijebih svu svoju elokventnost , kao i Ciceron, gotovo ovjenčan lovorovim vijencem, uspjeh da se gotovo jednoglasno prihvati podrška dimnik. Kotarski načelnik i uz njega narodni poslanik održaše kratka, oštra, gotovo prijeteća slova ukazujući na dužnost učitelja kao državnih službenika služiti narodu, t. j. sustavu diktature koju provodi Jugoslavenska radikalna zajednica (Jereza). Zanimali se što smo radili prije nego oni upadoše na skupštinu. Ne razumiju se puno u prosvjetnu politiku. Ali znaju da naše povjerenje izglasano dimnik treba mijenjati, jer Dimnik nije na liniji Jereze. Glasa se ponovo o već izglasanoj rezoluciji, pa se nešto spetljalo, kao protiv dimnik učiteljicama se pridružio onaj dio »ni muške ni ženske«. Jedini ja ne dižem ruku i da budem još tuplji, odgovaram na pitanje narodnog poslanika zašto ne glasam, da sam već jednom glasao malo prije za povjerenje dimnik. Narodni poslanik ustvari detaljizira i obraćajući se izravno meni, kaže: »Mladiću, Dimnik možda uživa povjerenje vas učitelja, a ministar Stošević njegovog veličanstva krune (Stošević je bio jedan od oslonaca» krune «, jedan od najsurovijih i najgrubljih ministara prosvjete). Ja lud pa lud, pa bar da sad šutim, progovorio bih i tamo gdje ne govorim hrvatski. »Poslije ovakve vaše formulacije ja nemam što reći«. Kako bahato uđoše, tako silnički izađoše. Ja lud dalje. Ljutim se na učitelje, govorm kako ne bi smjeli trpiti one vrijeđajuće »vas učitelja«, jer smo mi ljudi kao i drugi. Možda s malo mekšom kralježnicom i pitam ih tko će od njih uči-telja ovoga kotara na Skupštini učitelja u Zagrebu objasniti gdje smo, što smo, kako i zašto glasamo u svega pet minuta o istoj stvari različito. Da li su oni, moji učitelji vojničkog kotara u meni vidjeli nekakvog simpati-čnog tribuna, je li u njih progovorila nešto malo kao grižnja savjesti, da li određena zapretana radost što netko unese nešto novih elemenata u odnose s diktatorskom vlašću, je li to za svakog od njih bilo najpo-voljnije rješenje, ali

izabraše mene najmlađeg, najluđeg, za delegata. Ja obećah, nepitan, da ću u Zagrebu iznijeti stav jedan i drugi - dobrovoljni (Dimnikovski) i prisilni (Stošovićevski), našto mi kolega do mene, dobroćudno, iskreno s očitom tugom u očima i glasu reče: »Žao mi je, kolega, što se nećemo još dugo družiti ... « I ja u Zagrebu na skupštini ispričah u službenoj diskusiji farsu o skupštini i glasovanju i položaju učitelja u Vojniću. Slijedeći broj Učite-ljskog glasnika »Hrvatski učiteljski dom« objavi to. Izađe nekoliko bro-jeva glasnika, a onda na posljednjoj stranici debljim crtama uokvireno, kao osmrtnica, nešto kao obavijest: »Zbog diskusije ... Ante Miletić, učitelj u Knežević Kosi, kotar Vojnić, otpušten iz državne službe«. Nije ipak razlog bila samo ta diskusija, skupilo se tu još dosta toga, ali možda je bila povod, no tome ćemo se vratiti kasnije ... Vraćamo se sa izleta. Da li zalet ili izlet izvan sela i seoskih mladića - svejedno je, ali nije na odmet - htjedoh nešto reći io sebi momku, mladiću, neposeljačenom mladom učitelju, učitelju u selu u kojem sam samo ja imao više od četiri razreda osnovne škole. Vraćam se još malo svojim jaranima, seoskim momcima jer ostadoše mi, ovo do moje starosti, u dubokom i dragom sjećanju. Čini mi se zgodna jedna pričica koja govori o tome kako sam jednom u mrkloj noći skoro postavio svjetski rekord u skoku u dalj. Ali da bih opisao tu situaciju, moram pokušati objasniti jedan pojam, jedan bitan faktor života u selu tada. Danas u eri fluoroscentnih, živinih, neonskih i običnih žarulja, u vrijeme ka samo pružiš ruku i svakih metar ili dva u stanu pritisneš šalter i »okupa« ta stovatna svjetlost. Jedva da se može dočarati, zamisliti, predstaviti nešto što je tada, prije pedeset godina, bilo normalno, bitno životno. Mrak, znao je narod to kao i svaku drugu životnu pojavu objasniti nekom svojom mudrom izjavom. Mrak k'o u buretu (jednom noću u partizanima uđoh u jednu ogromnu kacu za šljive, pa ne znadoh izaći) znam kako izgleda, mrak kao u tunelu. I to znam kako izgleda. Mrak kao u rogu. E, to ne znam kako izgleda. Mrak kao u guzici. Jednom jedne noći vraćajući se s nekog prela naletjeh na neke daske, drveni zid neke šupe, svinjca, što li ... i ne znam dalje kako ću do kuće, do škole. Zovem ja, čujem neka kola, topot kopita, ne zovem baš u pomoć, ali skoro tako. Zovem ja, čujem neka kola, topot kopita, ne zovem baš u pomoć, ali skoro tako. Dotaba do blizu mene čovjek. Zbunjen je, pita: »Jeste li to vi, učo?« Neugodno mu, misli valjda da sam se napio, a ja mu kažem da ništa ne vidim, da ne znam gdje sam. Ne mogu naći kuću - školu. Eto, to je bio seoski mrak. Ne bi ta mračna nevolja ni bila tako velika da u toj mojoj Knežević Kosi kuće nisu bile toliko razbacane, pa i utonule u grmlje, voćare i šumarke. Jest da je do neko vrijeme u noći u ponekoj seoskoj kući svijetlila petrolejka, ali to je najčešće bila »trojka« (i petrolejke su imale »važažu« - imali smo sićušnu trojku, pa peticu, pa osmicu i »raskošnu« jedanaestica. Ni danas mi nije jasna ta numeracija, kao ni kod cipela, brojevi lampi nisu odgovarali cenrimetrima stijenja-fitilja). Vratimo se po ko zna koji put mojem pokušaju postavljanja rekorda u skoku udalj. Dva seoska momka se ne tako davno oženila, nakon nekoliko mjeseci poželjeli malo proći selom, otići na neko prelo. Prikovale ih mlade žene za kuću, za noć za sebe, za krevet. Ne bi oni tražili druge žene na prelima, njihove su kod kuće, mlade i podatne, jedre i željne mlada muža. A i oni su muževi za uzajamno milovanje. Ne, nije nikakva želja za kvarom, nego oni još nisu iz sebe izjurili ono mladalačko u sebi, ono slobodno, neodgovorno i nikom ne polažući račune svojeg mladenačkog života. Oni su još momci, ali oženjeni

momci. Istina, tek oženjeni, a zna se što je to oženjeni ljudi. Kao što djeca moraju izmoliti ispričnicu od roditelja, tako i oni, njih dvojica, nagovoriše mene da nagovorim njihove mlade žene da ih puste u jedno noćno lutanje. Lutanje uz moju časnu uči-teljsku riječ da u kvar neće ići. Koje i kakvo povjerenje i poštovanje uži-vah i ja, moglo se vidjeti i iz tog slučaja. Elem, dotjeraše se momci gotovo svetački, kao za misu na koju jedva da su i išli, k'o i moj ćaća o Božiću i Uskrsu. Na glavama novi lijepi, nepotuljeni šeširi i na nogama cipele koje se obuvaju samo nekoliko puta godišnje. Ja standardan: u odjeći starije braće, taman sam bio pri kraju skupljanja i štednje za novo, prvo u životu odijelo, već izmjerkano u tadanjoj »Tivarovoj« (sada »Varteksovoj«) prodavaonici - pola mjesečne plaće za jedno standaedno konfekcijsko odijelo. Spremni za noćni pohod krenusmo nas trojica nekud u selo, u selo na prelo ... Lutali podosta selom, pa se hodajući osjećam, a ne vidim u mraku (mraku kao u guzici) da se nala-zimo na nekoj strmini, nizbrdici. Zaustaviše se momci, zaustaviše i mene pa kažu. »Učo, pred nama je jarak, treba ga preskočiti - malo se zaletiš pa đipiš«. »Jeste li vi pri sebi«, pitam ja, »pa mrak je (a da ne ponavljam opet kakav) kako ćemo skakati u mraku, ne vidim ja ni dva metra pred sobom, a kamo li jarak. Skočite vi ako treba i ako hoćete, a ja ću na ovoj nizbrdici »kočiti« petama, pa ako treba i rukama i (opet) guzicom, ali skakati neću «. Zaleti se par koraka jedan pa drugi, skoči jedan pa drugi, a ja na sreću ostadoh na mjestu, ostah i slušam nešto kao lomljavu, pa ne vrisak, ne jauk, ne žalost, nego srdžbu, stenjanje i psovku (domaću): »Jeba 'ga ćeno! Mi, Markane, promašili jarak i ne skači, učo! «Mlado-ludo, kaže narod. Ja mlad jesam, ali lud nisam - bavio se ja ponešto i atletikom, pa sam skakao udalj, ali samo po danu iu jamu s pijeskom. Kočeći kako sam znao spustih se niz strminu i ocijenih da su oni, mjereći, naravno, strminu koju su preletjeli - skočili dobrih petnaestak metara (e, to bi bio taj moj svjetski rekord) i pri tome imali i sreće, Ne prepri-ječi im se na putu nikakvo stablo, uletjeli su u neko gusto grmlje i zausta-vili se. Potrošismo skoro sve šibice dok im nađosmo »škriljak«. Ne poderaše ni odijela, ali pri prvoj vodi na koju naiđosmo opraše ogrebo-tine s ruku i lica i krenusmo podosta ustrašeni kućama. Ja bih išao spavati, ali me dečki ne puštaju. Jednog pa drugog moram dopratiti kući, pa ženi jednoj pa drugoj ispričati što se zbilo. Dečki ne izgledaju kao manekeni. Nađoše žene poneki trn u rukama i na odijelu i povjerovaše mi, ipak najviše na časnu učiteljsku riječ. Sve se na kraju završi šalom i smijehom, ali ženina morade biti zadnja: »Tako vam i treba kad oženjeni ljudi hoće na prela ...« Napadao povelik snijeg, a stigao i Božić. Jedna informacija radi boljeg razumijevanja. Zakon, propisi bili takvi, božićni praznici (zvali smo ih tako), a ovo počeše i ovi naši vajni socijalistički nekad strašni protivnici božića i inih zastranjivanja - nazivati dane - božićni praznici) - dakle, oni, praznici određeni su prema djeci, a ne prema nastavnicima. Počinjali su na Badnja, a završavali na Sveta tri kralja. Kako sam ja bio jedini katolik, a sva djeca pravoslavna, imao sam dopust, pravo na svetkovanje Badnjaka i prvog i drugog dana katoličkog Božića, a poslije punih deset dana pravoslavnog. Badnjak je. Pada snijeg, soba puna drva i topline i meni se nikud ne ide. Čitam i rano liježem, rano i ustajem ujutro, ne znam što bih radio, razmišljam što ću kuhati za ručak. Ne ide mi se u Zagreb. Istina, moj je Božić, ali ja sam komunist, ne slavim Božić. A u meni nešto, rekao bih, prastaro, prapotopno, iz vremena Boga Peruna, kao sentimentalno. Znam da će sestre u Zagrebu ipak nešto prirediti za Božić, pa još razmišljam bih li ipak popodnevnim vlakom skojnuo u Zagreb. U razmišljanju me prekidaju više ženskih

glasova u hodniku. Otvaram vrata da zavirim u hodnik. A ono nekoliko žena s košarama pokrivenim čistim ubrusima, ulaze i čestitaju, pravo katoličko, ne pravoslavno »Hristos se rodi!«, Nego, kažem, pravo katolički: »Sretan vam Božić, gospodine učo!« Imam ja već i stol, klimav od iznenađenja kad jedna od žena prekri stol bijelim stolnjakom, pa oda zaredaše: kokošja juha, pa pečeno pile i pečeni krom-piri, pa zdjelica kiselog kupusa kao salata. Pa prava hrpa kolača. Smijale se žene pa vade bočicu rakije kao aperitiv gozbi, a onda i bocu vina da pile zalijem.Nezaboravan momenat, nezaboravna atmosfera za cijeli život. Bez mitinga, bez diferencijacije, bez idejnopolitičkih govora, bijaše to bratstvo ili točnije - čovještvo - nađoše se ljudi bez zadnjih misli, bez trunke zla u sebi, ljudi puni, u svojem siromaštvu, puni ljubavi, dobrote, milošte, neke dragosti ... I tako ja ostah u svome selu da proslavim »nesvoj« pravoslavni Božić. Desetak dana bez nastave, snijega vani, onog bijelog - Bože mi prosti - rekao bih onog predratnog, nezagađenog, bijelog kao snijeg. I otkrih tada kako može taj obični, najobičniji bogodušićevski seljak, ovdje, istina, Kordunaški, naći ventil kroz koji gotovo eksplozivno bukne sav jad i tuga i siromaštvo u nekoj, možda primitivnoj, jednostavnoj radosti i veselju i zaboravu. Ti moji seljaci i djeca i momci i odrasli - uživali su u sanjkanju, a bilo je to sanjkanje pomalo na razini televizijskih reklamnih spotova. Samo oni moji suseljani nisu ništa reklamirali osim svoje radosti i hrabrosti, jer to nije bilo sanjkanje niz Basarin ulicu, već vratolomije, srećom ipak bez prelonljenih vratova.

Badnjak je (sad pravoslavni) u kući, prvoj do škole, mojoj najčešćoj bazi, u kući Marka Novakovića i Badnjak i slama i pšenica i brojna obitelj i podosta prijatelja. Pijucka se rakija, vrijeme seljaku najdraže kad se ljenčari, kad se ništa ne radi, priča, ogovara, razgovara ... Razvla-či se vrijeme, kad li trojica momaka, mojih Jarnjaka, traže četvrtoga, jer bi se izašli sanjkati. Ja kažem - Idem ja, a ozbiljni ljudi me odgovaraju. Istina je, ja ni ne znam gdje bi se i kako oni sanjkali. U prvi čas pomislih na rusku trojku, na karuce i tople cigle pod nogama i debelu krznenu bundu preko ramena, a onda me trže netko iz tog časovito turgenjevsko-Čehovljev-skog sanjarenja pa mi objašnjava ta sanjkanja, na koji bih ja htio. Dečki sjedaju na velike konjske sanjke koje - ako ih si možete dočarati, ja ih pamtim, imaju samo četiri stupića, dva naprijed i dva natrag i na njih nabijene nekakve gredice kao dvije osovine, iu njih usađene četiri Lijevče (tako se to onda zvalo , ako danas i postoji takva konstrukcija sanjki bez čavla, kao u preiskonsko vrijeme). Ja sada, naravno, ne da odstupam, iako ne znam što me čeka. Odnosno po duboku snijegu uzbrdo do kuće Novakovića i Stanojčića izvukoše momci iz šajera (sjenika) sanjke, zapravo kostur od sanjki. Uz svaku Lijevču sjede po jedan (mene samo upozoravaju da se držim Lijevče, krenuše sanjke nizbrdo po mraku (znate kakvom, da opet ne ponvljam) u takav spust o kakvom nisu nikad mogli sanjati ni Žan Klod Kili, ni Cajler, ni Kramer, ni Đirardeli ... Staza jedva trista metara, a visinska razlika jeziva. Staza vodi preko dvije poprečne (ljeti) oranice. Jedna je skoro pola metra (oranica, sad pod snijegom) ispod druge, brina se ni ne vidi, samo se nazire. Brina - znate što je prolaz jedne njive u drugu, s visinskom razlikom vrlo različitom, a ako nije bar pola metra, nije brina. Pođosmo oštro, a onda nakon brine, u prijelazu u drugu njivu dobismo fantastičnu brzinu. U trenu se sjurismo niz brdo i pitaj Boga gdje bismo se razbili, raspali, pobili uzbrdicom u školskom dvorištu, nizbrdicom, ako sretno prebrodimo cestu i živice i jarke i Markićevu kuću uz nju - negdje u radonjskoj livadi ili možda u samoj Radonji. Dakle, pitaj Boga gdje bismo se pobili da ne uletjesmo u Marka-novo (susjeda Novakovića) dvorište.

Nasred dvorišta užasno smrtono-sni, prijeteći ali istovremeno možda i spasonosni i životospasujući stog sijena. Da ponovim - nije bilo ne samo reflektora, pa čak ni minimalne, bar desetvatne (a takva i postoji) žarulje, ni snimatelja ni svjedoka. Mrak kao u guzici (rekli bi moji Hrvati »kaj vriti«), a mi fantastičnom brzinom sjurismo kroz sijeno kao kroz pahuljice onog, toliko večeri čijanog perja - udarismo u stožinu, pravo, tvrdo, podebelo stablo ukopano u zemlju, maznusmo stotkom na sat u neslomljiva stamenu stožinu. Kao kroz maglu čujem, nešto se lomi, netko pomalo vrišti, netko viče, čujem da viče: »Jesi l 'živ, učo?« A onda pomalo gubim svijest, ne sasvim, u polunesvjestici sam ipak siguran da nisam u sanjkama, ali da letim, da nema ničega poda mnom, hvatam u zraku dah i negdje bar nekakav oslonac. Naravno, udarili smo u pravu pravcatu stabilnu stožinu, ruke nisu izdržale oslonac u Lijevča i mi smo se, bukvalno, sva četvorica zajedno sa sanjkama razletjeli Markanovo dvorištem. Dobro, da ne duljim previše. Iz kuće izađe nokoliko ljudi s lam-pama, pokupiše nas po dvorištu, čak u snijegu nađoše i moje naočale, uvukoše nas u kuću. Jedan skoči po moju »Patek«, zalih sebe i drugare jakom rakijom - iznutra i izvana, kao što to biva u životu, a točno je da pas zaliže svoju ranu i ona prođe. Pameću ne bijasmo daleko od pasa, a i rane su dale zalizati. I ne bi tu neke zbrke i strke, tek poneki komen-tar, »Glavno da ste živi iu komadu«, kaže gazdarica kuće. »Po Božiću ćete mi saalatiti sanice«, veli vlasnik sanjki (ne pitamo ga za dopu-štenje). »Budale ste vi prave, i ti, učo« (ne ljuti se), zaključi komentar stari Mićan iz Fuštarevog jarka. Osvanulo jutro, božićnje - studeno, oštro, duboko ispod ništice. Ne čuje se Grgotanje graha što s visoka pročišćavajući se brboće u loncu za kuhanje, ali se zato čuje podosta kokodakanje jer nisu sve gazdarice bile vrijedne, pa dan-dva prije pripremile kokicu, jednu, dvije, tri koje će na ovaj svetački dan, božji dan, dan kad Hristos se rodi, zamijeniti svakodnevni grah za objed i večeru. Pa zaista, dođe mu to nekako lijepo i zgodno i baš fino kad ništa ne radiš, kad te, tek što si se izvukao iz kreveta i osjetio divnu toplinu već ženskom rukom, kao s nekom grubom, neizgovorenom seoskom ljubavi ugrijane sobe - kuhinje, dočeka čašica rakije i prava »turska«, ne cikorijska kava. Gazda se malo ulijenio a ja, iako ne baš ranoranilac, stigao susjedu taman na rakiju i kavu. Imam ja u kući i rakije i kave, ali nije isto sjediti sam, go golcat bez dragog ljudskog stvora i piti kavu, ljepše je to i draže, ljudskije, toplije s komšijom. Donio ja i »fertalj« kile šećera - kocke, a draga susjeda Marija kaže da nisam trebao, jer je njen Markan jučer »uzeo« dvadeset kocki (šećer se prodavao uglavnom po deset kocki). Zovem i nudim Radu rakijom i kavom, a Katu samo kavom. Mlađi su to brat i sestra gazde, ne mnogo starijeg od njih, ali već izrađenog (istro-šenog) i TBC-eom veoma ugroženom, dragom, dobrom, nekakvom Turgenjev-skom dobrotom ispunjene duše - susjedu Markanu Novakoviću. I Markan i žena mu, i Rade i Kata i, čini mi se da se ne varam, Markanovo »štene-šce« (djetešce) svi u svetačkoj robi, a bome i ja. Bijaše meni 24 godine, začela i 25. i ja uspio kupiti kod »Tivar« prvo odijelo. Pa potrebno mi je podugo godina da i ja jednom uskočim u vlastite hlače (bratove već izli-zane, načete već pomalo na koljenima, prozirne »ispeglane, kako je tada bio običaj, pod jastukom, pa ih spremio - zlu ne trebalo). Čestitah uz rakiju i kavu domaćinima Kristovo rođenje i htjedoh (skoro rekoh na ulicu), na zrak, na već izašlo, vidim »fest« zubato Sunce, ali komšinica ne da. Juha pileća za bogove, pa batak sa zabatak i nekakav umak - kao od prezla, a crven, a ja nikad ne upitah i ne saznah kako se pravi, a bio je za bogove (ili se to meni, gotovo vječno gladnom, samo činilo) pa iza toga bijela kava s bijelim (konačno

jednom) pšeničnim nulerovim kruhom. Ništa me ne smeta nekakav, do tada meni nepoznat red jela na jelovniku. Namirih ja želučić, što nije bio rijedak slučaj otkad stigoh u Knežević Kosu. I zbog toga ovdje, iako ovamo ne spada, jedna sveobuhvatna, protiv jedne (ne znam koje) od deset božjih zapovijedi, strašna, divna, prepuna i prebogata rečenica: O, gospode! Koliko puta i koliko neizmjerno, temeljito bijah ja u ovoj Knežević Kosi - sit. Možda sam - samo radi usporedbe, jedino na Golom otoku bio toliko i tako gladan. Vani Sunce zove van. U toploj sobi ni ne izgleda da je vani tako hladno. Ali, zna već čovjek iz iskustva, najhladnije je u zoru zimskog dana kad je vedro u satima kad Sunce izlazi, tada ne izlazi iz kuće. Ali mi smo u koloni, Markan, ja i Rade već na brijegu iznad njegove kuće. Brijeg već oživi, došlo mladih i mladih, starijih i starijih, cika i smijeh i radost, veselje i poneka pljoska, mala kao iz onih aeričkih filmova, kad glumci vade iz unutarnjeg džepa bočicu pa cugaju. Gutnem i ja, pa se i ja radujem jer ovdje je gotovo cijelo selo i sad pod jednim reflektorom - Suncem, može krenuti poneki spektakl ... Sunčeve zrake klize po površini snijega dubokog do koljena. Noć je bila pravo mrazna, pa se bijeli, beskrajno bijeli snijeg cakli - uhvatila se pokorica. Smrznuo se snijeg, po njemu se može i hodati, pa poslije nekog vremena propadati. Netko kao da je napisao scenarij za film o jednom svetačkom, neradno prazničnom danu selu sa seljacima daleko od svakog grada na obroncima Petrove gore. Nema scenarija (on se sam stvara), nema, naravno, ni glumaca ni redatelja, ni kamera. Jedan najčešće otužan, gotovo konstantno brutalan i surov život, život vječnog odricanja za nešto što nikad neće biti dosegnuto, život pun borbe, donedavno neiz-vjesno, a otkada ja dođoh u selo, pomalo i svjesne borbe za bolji život, koji se ukazivao u večerima kad sam im čitao Silonea, Sildija, Miškina ... ukazivao se tako život ne samo po »umovanju zdravoga razuma« Vase Pela-gica, nego čak negdje iza toga razuma, iza skoro svakog razuma. Gledam u ovom Suncem obasjanom hladnom božićnom jutru »svetački« obučene seljake pa dumam i dumam, sanjarim i sanjam o vremenu koje će doći kad će sva ova svetačka »obleka« biti normalna, redovita, svakodnena, a ova cika, ova radost, ovo veselje i smijeh, da ponovim, normalan, svakodnevan, a ne samo svetački - dva-tri puta u godini. Izašao ja na svečanost sanjkanja na gospodnji božićni dan i on me dočekuje ovako okićen i ljudima i djecom i snijegom bijelim kao snijeg i razmišljam nepodstican svojim ateističkim, materijalističkim sazna-njima (i ogradama i ograničenjima) i osjećam ono praiskonsko, još dalje od Peruna, Svarožića i drugih pradjedovskih više ljudi nego bogova, da je zaista ovaj svetački Božić potrebno pisati malim slovom, jer to su slavlje, to veselje, to beskrajno radosno kotrljanje po snijegu, valjanje i grudanje namrli nama naši pradjedovi, možda - oslobođeni stoga - stra- hova i stresova modernog čovjeka - ostavili nam potencijalnu i nikad dovoljno vrednovan tradiciju - slavljenje Božića. Započe, ne na Trebeviću ni St. Moricu, ni Pokljuki, već ovdje na snježnim obroncima Petrove gore spektakularni seljački neprogramiran festival poštovanja snijega i njegova blagotvorna darivanja i sanjkanja. Čin - dio - rekli bismo danas - epizoda prva: Na susjednom brijegu osvanuše povelike sanjke i na njima petero-šestero mladih i sasvim mladih, jedva prohodalih mojih »Knežević-kosaca«, krenuše sanjke, ali ne zadugo - neoprezni ili nespretni »organizatori« krenuše sanjkama po smrznutoj caklini prelijepog ali varljivog snijega samo desetak metara. Brijeg strm, uhvatiše brzinu, ali sanjke propadoše.

Čin - dio - rekli bismo danas - epizoda druga: Na tom razdraganom brijegu gotovo cijelo selo (muško, dječje, moma-čko i djevojačko - žene spremaju bogati božićni ručak) u jurcanju niz bre-žuljke, uz prevrtanje, ciku, grudanje i sanjkanje - ja glavna uloga u ovoj domaćoj epizodi: nepoučen sinoćnom (ne) poukom, zaboravio čak i dva fla-stera kao sjećanje na Markanovo stožinu - posudih dobre sanjke od jednog momka i ne slušajući ničije savjete - spustih se niz jedan, ne srećom kapitalni brijeg, breščić - ne znajući da me momci odgovaraju, jer tu na pedesetak metara tri su brine povisoke i podobre za spust. Snijeg, srećom, »nedužan«, dubok, čist, već pomalo pod prijepodnevnim Suncem omekšao - dočeka me na trećoj brini u punoj mojoj nespremnosti. Prevrnuh se muški, pošteno, leteći nekoliko metara kroz zrak i ne bi vjerovali - gledajući u pravcu u kojem odletješe naočale. Priča je gotova, ništa mi se nije dogodilo - narod brzo našao naočale i sad ja postadoh pravi promatrač. I tada se dogodila spektakularno, rekli bismo, treća epizoda, posljednja.: U onom žagoru, vrisci i veselju - priđe mi ozbiljan čovjek, seoski kovač, čovjek koga sam neobično volio, poštovao i cijenio - iu čijoj sam kući proveo mnogo ugodnih sati. »Gledajte, učo«, pokazuje mi rukom oko tristo metara od nas udolinu, zvali je Fuštarov jarak (nije njegova poro-dica bila samo Fuštar) lijepu kuću, svoju - održavanu čvrstom rukom i materijalnom sigurnošću, »gledajte dolje moju kuću. Pred njom, eno, na pragu stoji moj ćaća Mićan i ja ću niz ovaj brijeg, ovako lijepo, ravno, kroz onu malu proreda u živici proći i pozdraviti starog Mićan is njime popiti još koju lijepu šljivku ... « »Nemoj, ćaća, mo'š neđe nagrajisati, brijeg strm, malo si nesiguran, popio si malo«, odgovara ga sin Nikola, momak tek stasao u momka, lijep, probijaju mu brčići, malo bljeđi nego bi trebao biti (još ćamo se sresti kasnije, cijela familija Fuštar). Otac mu Marko fin čovjek, ne psuje, ne grdi, već samo kaže: »Ćut i daj te tvoje san'ce, okovane su, već su malo ...« Odgovaram ga i ja. Jezivo mi izgleda strmina i sve mi se nameće pogana, zlehuda, nesretna misao i strah da će Markan stići do Mićan u koma-dima.

Krenu Markan niza stranu (kako zvasmo opasnije strmine), zajašio čvrsto sanjke, a one okovane vlastitom njegovom rukom, sjuriše se nekako kao što jure danas bob stazom ne Trebeviću, i što bi udario dlanom o dlan, već je Markan u punoj brzini ušao u udolinu gdje mu stoji kuća i pred njom ćaća Mićan iu njoj fina prepečenica stara nekoliko godina ... A onda se dogodila nevolja, nezgoda, pomalo nesreća (ipak ne teška) ... U Markanovoj procjeni da će stići sretno i čitav pred kuću i glavu kuće (još uvijek) starog Mićan, bilo je nekoliko »rupa«, jer procje-na nije zapravo ni pravljena pa su izostavljeni neki bitni momenti za Markanovo vožnju. Evo što se dogodilo: na dnu brijega kojim je Markan sjurio, uz kuću se pružala pomalo trnovita živica. Bio je u njoj prolaz kroz koji ne bi Markan, možda, pod gasom pogodio ni u laganom hodu, a ovako jureći niz brdo, u već prisutnoj panici, bilo je iluzorno očekivati siguran prolaz ... Gotovo je tragičan bio još jedan zaborav. Ispred živice je tekao mali, nedužni, sitni - ljeti brbljivi, a zimi zaleđeni potočić. Sjurivši se niza strminu, uleti markan u jarčić - potočić i što brina, što Marka-nova težina, što okovi na prednjem dijelu saonica - tek Markan se zabi u led potoka, pa zakonom inercije poleti skokovito letom kroz pomalo bodljikavu živicu i »pljesnu« junački pljoštimice (govorio kasnije Mićan) pred prag svoje kuće i pred ćaću Mican

Bi to spektakularno, kad je došao malo kasnije k sebi, govorio Markan: »Jesam vam govorio, učo, - ravno pred prag!« Sjurismo se ja i Markanovo sin pred brijeg. Gledamo - Mićun (bio začudo jako nizak) uhvatio za ruke svoga »sinčića« Markana, ozbiljna, pametna, poštena čovjeka (ludo, blentavo, dijete moje - šuška za sebe Mićun) pa ga uvlači u kuću. Uletjesmo u kuću, a Markan već u krevetu, malo vrišti, pa malo ječi jer ga stari ćaća gotovo pere prepečenicom. A da ne bi bilo previše kvara, jednu čašicu use, jednu sinu kraj sebe, a jedna dočeka mene na vratima ... Bilo je poslije iu kući iu selu zapeckivanja. »Znate li kako Markan ekspresno dolazi kući?« Nije bilo ljutnje, osim što se Markan malo lju-tio što je upropastio svoje svetačko ruho. Ne sjedoh više u selu u sanjke, osim u karuce! Sanjkali su me otad drugi (i po snijegu iu životu). Na kraju, meni je bilo ipak ljepše da me drugi vozaju (ali i »vozali« su, ali o tome drugim prilikama). Sjedao sam jednostavno, ili se držao za Lijevču kad nisam imao nastavu i odlazio sa seljacima u šumu po drva. Zericu se sanjkao (niz-brdo), zericu gurao sanjke i drva (uzbrdo), pričao sa seljacima, uživao - tada (kako sam mogao tako voljeti snijeg i zimu) u beskrajnoj, neizrecivoj ljepoti nevinog, bijelog, pahuljastog divnog snijega. Ne mrzim ja sad zimu zbog već staračke zimogrižljivosti i zbog zamašne svote potrebne za jednomjesečno grijanje (a onda tridesetih godina imali smo mi, učitelji pravo na besplatan ogrijev) već što ne mogu doživjeti onaj (moram, uz opći smijeh reći, predratni) divni ugođaj kad iz tople sobe gledaš kroz prozor kako pada, pada ... snijeg neobojen česticama ugljena, ugljika, čađe, gline - kakav je ovaj naš u Kutini - obojen, prljav - već u samom padanju, a kad i padne preko noći malo više snijega, već izlaze ralice i na radost motoriziranih, suvremenih, neromantičara čiste put ni ne misleći na nas romantičare koji smo se zaželjeli snijega do trbuha (što bi danas bila katastrofa, prometni-životni kolaps), kako li smo mi to prije pedeset godina mogli živjeti zatrpani snijegom i do metar visokim!? I da završimo ovim snježnim razdobljem. Ponekad malo iz inata, gledajući »sreskog« kako sjedi u karucama, otraga, u »sicu« oblpženom šarenice, poneki bolje stojeći seljak opremi svoje karuce i šareni-cama i sicom za gospodina učitelja, a snaša doda tople dvije cigle umotane u staro ćebe , pa ja »ka 'sreski« bez posla, bez veze (rekla bi ova jučerašnja djeca), u posuđenoj bundi - vozim se - pa i sada više se puta sjetim tih prekrasnih vožnji, i danas zažalim što onda nisam u karucama imao upregnuta tri konja i što tu moju vožnju nije pratila divna pjesma Olivere Marković. Ipak uživam i danas kad se u kući s malog ekrana uvlači u sve kutove sjećanje na trojku, na stepu, na divni snijeg (predratni snješko kojeg danas više nema). I tako u ćilimima, u karucama, u sicu - ne na običnoj dasci ugal-pira, uz pomalo apaškog vriska i milozvučne glazbe sitnih zvončića upletenih u ormu razigranih konja - ugalopira moj Mile u Vojnić uz desetak kuća uz cestu kojom se iz naše Knežević Kose ulazi u Vojnić. Projurismo mi ravno preko trga - križanja, uz školu do Radonje (dalje puta nema), pa natrag preko križanja, pa desno sve do kraja Vojnića - Vojišnica na putu za Vrginmost, pa opet do kraja Vojnića na drugi kraj prema Miholjska i Kladuši. Zvone praporčići, ljudi se smijuckaju, šapuću jedan drugome: »To je onaj ludi učo iz Knežević Kose, neće dugo učiteljevati, psuje i sreskog i šmrcala (pristava) i Grbu (zastupnika)«.

Praporci zvonuckaju. Osvježenim livadama udaljava se njihov zvonki jek, pa poneki jecaj, kao da se i oni slažu s ljudima. Slijedeću zimu nisam dočekao u selu, nego na »ulici« u Zagrebu (o tom po tom). To bi bio četvrti dio - čin, četvrta epizoda kojim i završavam ovu, inače još bogatiju sniježnu seriju. Ipak na kraju, ne odveze me suseljani - prijan Mile do škole, nego karucama ravno u svoje dvorište, pa u kuću, pa za stol na obilan ručak. O, gospode. Koliko puta i koliko neizmjerno, temeljito bijah ja u ovoj Knežević Kosi sit! Možda sam, radi usporedbe i opet - samo na Golom otoku - bio toliko i tako gladan. Četvrtkom dolazio svećenik (ne uvijek, ne tako redovito), pa ja bio slobodan. Učio on djecu (već smo ispričali kako) vjeronauk. Ja bio slobo-dan i ako je bio lijep dan, provodio vrijeme skitajući po seoskom prib-režju. Nije to bilo baš skitanje. Vozio seljak gnoj na njivu udaljenu gotovo nekad i kilometar od škole i lijepo uzbrdo, nizbrdo do njive, pa kad se unaprijed dogovorimo, ponese seljak vile i za mene. Istresemo hrpu stajskog gnoja. Kad se umorim, prestanem, a seljak nastavi sam. Istina, nikad do nedavno dok sam još išao u Jamarice i radio - nisam nikad naučio seljačkom radu, pa nasrnuo kao sivonja, pa malo umaknem i na kraju onemoća, prestanem, a seljak i dalje radi - polagano, neumorno, neza-stavljivo. Efekt, učinak (rekli bismo danas) jedan naprama pet, možda i deset u korist seljaka. Ja u onom mome vrtu u Jamarica imao dva metra široku travnatu stazu, a lijevo i desno krasno uređene gredice - sve »po špagi«, pet metara dugačke - metar i dvadeset široke. Unajmim drugog susjeda, subotara, mršava, pomlo i bolesna, ali vrijedna čovjeka pa šti-hamo, svaki na svojoj strani. Do šest sati ja iskopao dvije gredice, a on »najamnik« jednu. Do osam sati ja tri, a on dvije. Do deset sati ja tri, a on započeo četvrtu. Do podne ja četiri, a on već onako polako, zahvatajući uvijek jednak »štih« završio šestu. Ja za taj dan gotovo, ne mogu više, idem, k'o bajagi, spremiti ručak, pa ću popodne pročitati novine, pa popiti kavu, pa malo u hladu odspavati, a moj će najamnik će polako, neumorno, ne zaustavljajući se, dogotoviti još šest-sedam gredica. Nisam ja bio »lijeni Pero«, uživao sam četvrtkom u Knežević Kosi prevrtati sijeno. Suši se sijeno na livadi krasno položenoj od ceste prema Radonji. Pejsaž kao »mala Švicarska«. Prevrćem sijeno opet užurbano, brzo radim, a brzo se i umaram. Prigrijala zvijezda nebeska (Sunce), a ja već onemoćao, rashlađuju se u baš hladnoj, bistroj, stalno tekućoj Radonji. Pa je pregazim i zavalim se pod debelu bukvu što je donjim granama gotovo zakrivala cestu i vidjeh i šumu i selo Loskunja. Gledam, lijepo je gledati seljaka kako sporo, polagano, ali neumorno, nezaustavljivo prevrće sijeno, kako napreduje i kako se (kurvinski) smijulji pogledavajući povremeno u mene koga obuzima pomalo drijemež. U polusnu iskrsavaju impresionističke razglednice ili sjećanja na neke velike majstore, ljubitelje pejsaža iu njima samo jedan čovjek - kosac koji misli na sutra. Ova trava, uskoro sijeno, hranit će za duge zime, dok je snijeg »do trbuvom« njegove i njegove obitelji hraniteljice - krave! Jednog dana u dogovoru s nekoliko momaka odlučio ja da ozbiljno obavim jedan posao - pokušat ću cijeli dan okopavati kukuruz. Bilo je to vrijeme kad se u kukuruz nije ulazilo plugom, ni ručnim ni motornim. Kukuruz sijan pod motiku ili čak »pod kolac«, pa on nikne ipak u nekakvim redovima, ja ih zvao pijani redovi - još u selu nije bilo sijačice - a oko-Pavao se mobom, ručno, ljudskim živim radom. Osvanuo četvrtak, nema nastave, osvanuo i ja - negdje oko pet sati (naravno ujutro) podno divnog brežuljka. Nekoliko jutara kukuruza već oko trideset centimetara visokog -

podosta obraslog u travu i moba - skoro tridesetak osoba. Osvaja ovaj veseli narod (šale se i smiju, kao da ih ne čeka težak posao cijelog dana). Dva ponajbolja drugara, seoska mladića, stavljaju mene između sebe - svak okopava jedan redak. Kunem se da ću raditi »seljački posao polako«, da neću jurišati. Držim tempo skoro dva sata, ne zaostajem, ali me počinje hvatati panika, ne mogu zamisliti da će to trajati ovako cijeli bogovetni dan. Smijulje se moji dečki. Lijevi - Ićo pita: »Ide li to, učo?« A desni, Rade, dodaje: »Kako ne bi išlo. Tek smo počeli «. Poslije tri sata kopanja (bolje reći okapanja) ja posustao. A to je tek vrijeme svakodnevnog buđenja i ustajanja. Moji drugovi Ićo i Rade, sad već prijatelji - namiguju jedan drugome, vidim i ja, ali se pravim lud. Oni malo pojačali tempo, pa sad, uz svoja dva reda - približavaju se jako kopajući golu zemlju između redova - mome redu i olakšavaju mi posao. Radim zapravo trećinu posla i zamislite - izdržao sam do podne, do spasonosnog prekida, do ručka ... Računam ja, pa to je, da te Bog ubije, već sedam sati rada, a tek je podne. Tko će izdržati do večeri! Pod okriljem hladovine debelog oraha sjela moba. Motike složene skoro u »kupe« (kako vojnici slažu karabine, za odmora), au rukama duboki plehnati tanjuri. Iz ogromnog lonca - kazana širi se nekakva svim miro-dijama omirisana i zamirisan omamljujuće, opojna pohotna gastronomska čežnja, a to je samo, i ništa drugo nego pileći ili kokošji gulaš. Prilaze težaci, žene im pune tanjure. Rade najprije donosi meni moj - pun tanjur, pa još jedan ... Jedem (da ne upotrijebim sinonim ružnog zvuka) i ne sramim se ...

O, gospode, i opet. Koliko puta i koliko neizmjerno, temeljito bijah ja u ovoj Knežević kosi - sit. Možda samo radi usporedbe, i opet samo na Golom otoku bio toliko i tako gladan. I da ne duljim, izdržah ja, uz izdašnu pomoć Iće i Rade do noći. Malo mi se manta i kroz izmaglicu vidim ipak onaj isti divni jutrošnji brijeg, očišćen od trave, kao opran, pružio se na suncu koje zalazi i obasjava umorne kopače (koji će sutra, ponovo na drugi brijeg, da vrate, u novoj mobi, svoj dug. Ljudi nisu plaćeni, nego odrađuju jedan drugome rabotu - ali, ovaj put i zauvijek bez mene. A ja sjeo pod orah. Rade donio - molio ga ja - samo jedan zabatak i žlicu-dvije krumpirove salate. Nisam jeo za ono ranije. O, gospode ... malo pojedoh i kroz spuštene već trepavice gledam ta seljačka čudovišta. Netko donio bisernicu, netko bugariju. Netko usnu harmoniku i još prije nego zaspim, tu pod orahom gledam ta - da ponovim, seljačka čudovišta kako poslije tog strašno napornog rada i dana počinju pjevati i igrati kolo ... O okopavanju kukuruza ja ću samo poslije mnogo godina pričati unucima. Tako vam je nekad bilo. Ja okapao kukuruz tada i nikad više osim pomalo, natenane, po mom »voznom redu« sebi u vrtu. Okapajte kukuruz vi kojima je to bogomdani posao! I sad bih je htio okončati ovu - kao malo poglavlje - priču o momcima Knežević Kose, ali ... Mnogo je još priča, dogodovština, ozbiljnih i šaljivih, sjećanja vrijednih i dragih, ali ja ne pišem knjigu od tisuću stranica. I da zavr-šim: Mnogo puta po dvojica, po trojica seoskih mladića, jutrom ili večerom sjede sa mnom u kući. Na livadi, u šumi, na suncu ili hladu, jutrom ili večerom i ja im pričam, a oni slušaju »otvorenih usta« o tada još - nedokučivom, a kasnije, u ratu, u kome su i oni sudjelovali - ipak dokučenom, pa onda , sada, uskoro i sahranjenom snu o socijalizmu - o boljem svijetu, o društvu ravnopravnih,

jednakih, jednako bogatih - budućih novih ljudi, ljudi koji žive jednako radi sebe kao i radi drugih ljudi. U dalekoj Knežević Kosi, u dubokoj šumi Petrove gore, u livadama uz rječicu Radonju smijali smo se - ja učo i moji jarani. Fini i dragi, pametni seoski momci, moji drugovi u borbi koja nas čeka, o borbi u kojoj ćemo stvarati uvjete za bolji život svih ljudi. I borili smo se i stvorili uvjete za bolji život, ali u pokeru gramzivih, lakomih, nedoraslih i pokvarenih ne stvorismo bolji život, prokockaju čak i uvjete za bolji život. I sad idemo kraju ovog poglavlja o životu u Knežević Kosi. Bio je to lijep, drag, ugodan život junoše učitelja, s junoša seoskim momcima. Bio je to život njslobodan, razdragan, bez primisli - najčešće - da posto-ji vlast koja bezobzirno, bezobrazno kontrolira ne amo moj život, nego i svaki korak mog života. Zato uskoro i prekinuše taj divni život i otpu-stiše me, poslaše me, otjeraše iz Knežević Kose, No, o tome kasnije ... Ipak, obećah poneku riječ io djevojkama u Knežević Kosi. Selo nije bilo »izvan svijeta«. Tri kilometra od Vojnića, dvadeset pet od Karlo-vca, pa Topusko, Sisak, Zagreb ... nisu bili daleko. Selo nije bilo ni presiromašno. Ne računajući gazde, bogate, pomalo osione i prepotentne, a ne računajući brojne obitelji puke sirotinje - selo, obitelji, seljani - bijahu prosječno stojeći, ali ni s bilo kakvim izgledima da se nešto bitnije promijeni nabolje. Selo nije bilo - kako bismo rekli - zatucano, zaostalo, nezainte-resirane za zbivanja u svijetu. Ljudi su kirijali, vozili drva i željeznu rudu na stanicu. Dolazili u dodir s radnicima, sindikalcima, politci-rima (o čemu više u slijedećem poglavlju) pa ni položaj žene na selu nije bio - kako bismo ono rekli - srednjevjekovni. Ne bi se moglo reći da je to bila slobodna, emancipirana žena, ali ako kažem da su poslije boravka (određeno vrijeme) mojih sestara u Knežević kosi - s njima odlazile u Zagreb, opet na određeno vrijeme, poneke cure iz sela - mislim da sam dosta rekao. I još nešto, a negdje sam to već rekao. Sam sam sebi zabranio da osim normalnih, drugarskih kontakata nemam nikakve veze sa seoskim djevojkama. Rekoh ranije negdje, seljaci (zatucani, a filozofi) su to gledali, vidjeli, znali i poštovali me više i zbog toga. Premlad sam bio da ne bih upao u neku avanruru, ali nisam se dao. Ipak, krv nije voda. Jedno vrijeme počeh ići sve češće u susjedno (ipak moje) selo Loskunja. Netko mi to reče, a ja se zamislih. Na prelima, sijelima, čijanja perja, komušanje kukuruza - očima sam tražio sve češće jednu djevojku. Zgodnu, jedru, ali skladnu, crnooku i crnokosu, izrazite ženstvenosti. Pa makar bila iu opancima i debelim bačvi. Suzdržano sam je gledao, srca pomalo uznemirenog, drhtavog, mladenačkog, još neop-terećenog nikakvim stresovima. Ipak, podsjećao sam se na vlastito obje-ćanje da se ne zapetljava sa seoskim djevojkama. Poznavanje nekih kolega koji su oženili seosku djevojku, pa bila pomalo na udaru snobovske sre-dine koja im tu izdaju nije opraštala. Saznanje da ja nisam svat za ženidbu, jer sam već slušao nagovještaje o skorom progonu - sve je to bilo prisutno, ali ja sam uporno, sve češće odlazio u Loskunja. Sve do jednog dana. A kako to bijaše banalno, nezgodno, skoro nepošteno, neljudski! Saznadoh, zaboravio ranije pitati, da je djevojci prezime - Bukva. Malo se začudih, ali mi mozak (informator) objašnjava da su - zapravo cijeli zaselak, tri-četiri kuće - svi Bukve. Budući da ne bi još nikakvog nevoljenog srca, nikakvih komplikacija, ni izjašnjavanja još ne bijaše, pa i ja shvatih sve podosta olako i jednostavno (a moglo je biti, eventualno i seoske ženidbe - i ne bi bila jedina ženidba seoskog uče sa seoskom dje- Vojkom. Možda bi, da se to dogodilo, recimo, upoznavanja, predstavljanja: »Ovo je moja supruga Marija, rođena Bukva ...«).

A bilo je s prezimenima i izvjesnih, ipak, uglavnom šaljivih zgoda. Sjećam se jedne, koja je neko vrijeme zabavljala moje drugare i drugarice, sve mlado, lijepo, jedro, borbeno, a veselo, prkosno i srdito u odnosu na postojeći režim. Nacionalizma nije bilo, ali nacionalno pitanje nije bilo riješeno. Diskusije smo vodili, oštro na granici nacionalnih neslaganja. A ipak sve na bazi onoga što danas nedostaje. Velikosrpskoj buržoaziji potpuno je odgovarao podređen položaj drugih naroda (pa i srpska) i stav o tome nije bio sporan nikome od naših kolega - komunista Srba. A kad dođe do sporazuma Cvetković-Maček, mi mladi učitelji, komunisti, Hrvati i Srbi, nismo bili iznenađeni. Bilo je bjelodano jasno kao Sunce da je nastupila nova era. Vladavina, gotovo diktatura, gotovo ujedinjene srpsko-hrvatske buržoazije ... No, vratimo se načas prezimenima i jednoj zgodi, jednom ponovnom, u ovom pisanju - izletu i to prezimanjačkom izletu - i to zavrijeme jednog pravog izleta (istina namjenskog). Naime, zavrijeme jednog zadrugarskog zborovanja (zadruga »Ivan Filipović«) dođe do razgovora i dogovora da jedna grupa zadrugara ode do poštovanog, uglednog, tvrdog učitelja - Čikare, koji je službovao u jednom selu blizu Siska, a bio već dugo godina prozivani protivnik režimskog poretka u prosvjeti (pa iu politici) jerezaškim ministrima prosvjete. Sjela u vlak skupina nas mladih, energičnih opozicionara - komunista i idemo - objektivno - na izlet u selo narodnom učitelju Čikara (dugo je bio po novinama i televiziji, sada u skoro vrijeme, vrlo poznat njegov sin, direktor velikog zagrebačkog građevinskog poduzeća). S nama na zborovanju u Zagrebu i Brana Aksentijević, kasnije uskoro - predsjednik učiteljske zadruge u Srbiji). Bio on s nama, kao naš, na nekom kao stažu (čuo sam, a nisam - sram me bilo - raspitivao se - da je poginuo kao heroj za vrijeme NOB-e). Pa ide i Brana s nama do Čikare. Tu smo negdje oko Sunje. U vlaku veselo i bez ikakve zle namjere, započe baš Brana razgovor. I to na rubu nacionalističkog. Pita Brana tko je i što je učitelj kome idemo u posjetu. Ja mu odgovorim da je to dobar stariji, poš-ten politički napredan učitelj, Srbin, naš domaći, kako mi govorili, prečanski Srbin. Brana se čudi tom prezimenu, jer Srbi su svi prezimenom na-ić ... vić ... pa mu se Čikara ne uklapa. Ne može on, Brane, ni probaviti mnoga hrvatska imena, i ne čudi se previše što njegovi drugovi seljaci govore kako smo mi Hrvati nekakve Švabe, bez onog na-ić ... vić. Smije se predsjednik zadruge Zvonko Frank pa mu kaže: »Dok ti, Brane, ispuniš formular i potpišeš se punim imenom i prezimenom (Branislav Aksentijević) - ode vlak, ili tako nešto. Brane se ne da pa kaže: »Pogledaj čemu su slična vaša imena - ti, Zvonko Frank, pa (evo, u vagonu) Martin Puštek, Edo Vajnaht, Jure Jurman, Ivo Raus, Ante Novak, Tonči Kocijan, Zlatko Munk, Viktor Cvitan , Ivo Makek, Tomo Žalac, pa da vam nema, Bog vas ubio, ovog Ante Miletića - nema ni traga našim slavenskim-ić,-vić prezimenima. Smijemo se svi skupa, a Zvonko (Frank) kaže meni da ja Brani objas-nim kakva zgodna prezimena imaju naši hrvatski, prečanski Srbi (ja to negdje u društvu pričao, pa se Zvonko sjetio da ja to sad izrecitira Brani). »Čuj, Brane«, govorim ja, ja sam ti učitelj u Knežević Kosi, selu s isključivo srpskim stanovništvom. Skoro sam se zaljubio u seosku djevojku-prezime joj Bukva, a kako me ganja (i otpustit će me iz službe, kao što jest) narodni poslanik Milovan Grba. Ganja me i žandarski narednik Sitvuk. Ne mogu mi pomoći ni ugledni građani samostalci: Napijalo, Keser (Čekić) i Baždar. Doduše, ni jedan nije na-ić ili-vić, ali kunem ti se, Brane, nepatvoreni, originalni tvoji Srblji. Čudi se Brane

da su svi navedeni Srbi. Vlak prolazi negdje oko Sunje gdje ima dosta Srba pa ja gurnuh Branu: »Pogledaj kroz prozor, kraj željezničke postaje brijačnica. Vlasnik Boško Trtica, Srbin, pravi, autohtoni. Nije on osamljen. Puno je u tim selima Srbalja s pravim narodnim prezimenima: dlačica, Brada-vica, Pletikosa, Duribaba, Letica, Letvica, Sikirica, Krvavica, Kopri-vica, Drmavica, rakijas, Kosijer, Vodopija, Praštalo - brojim ja, Brane vrišti, zaklat će me ako ne umuknem. Smije se hrvatski učiteljski narod, a ja umirujem Branu kako i mi Hrvati imamo »ljepših« imena od Frank, Vajnaht ... na pr. Pezdirec, Vodopivec, Ranogajec, pa neka imena za koja ne znaš čija su, Branina ili »švapska«: vrtirep, Vrtiguz, Grizogono, Guzina - sad je već smijeh obostran ... A s tim imenima zna biti ponekad i po koja sitna, zgodna zabava, zgodičica ... »Služio« ja vojsku u sarajevu, pa se s vikenda vraća kolega i ne prestaje pričati kako je u vlaku upoznao divnu djevojku. Dogovorili se odmah će joj pisati. Napisao čovjek odmah neodoljivo ljubazno pismo, prepuno čežnje, ljubavi i ljubavnih sanja i već nekih daljnjih planova. Ali iskrsla jedna nevolja. Čovjek zna da je djevojka iz Zenice, zna i adresu, samo - promaklo mu prezime ljubljene - svojoj budućoj Olgi nije znao prezime. Tuži mi se čovjek da je to po nekom životinjskom rodu. Čak zna da se radi o stoci krupnog zuba. Pa napisao Olga Kravarica i brzo dobio jednorečenični odgovor: »Ja sam Olga Govedarica, a ne Kravarica - i ne želim s vama imati nikakva posla«. Dugo čovjek razmišljao pa smislio kako ne bi bilo isto da se on zove Bik, a netko ga nazove Vol, ali Govedarica i Kravarica mu dođe nekako na isto. Pa kako ljubav dođe na prvi pogled, tako ta ista ljubav - ode na drugi pogled. Već za dva tjedna, kad smo za vikend izašli na Trebević, pa pogledali s piramide one divne livade pune goveda (krava), kolega se smijao i pokazivao na djevojke - čuvarice stada, i govorio: »Još da sam napisao čobanica, pa da se ljuti, ali ovako ... I, vidiš, Brane, ako te to može utješiti, ispričat ću ti kratku pričicu o jednom našem hrvatskom - opet ne-iću, ni-viću koji se. kako ćeš vidjeti, nije odlikovao britkošću misli i širinom kulture. Imao ja poznanika, zvao se Štef - Štefek Vrtiguz. Bilo je dosta zezanja na račun tog njegovog prezimena. Jednog dana obznanjuje on na sav glas da je promi-jenio ime (duga procedura, ali uspio je) promijenio je ime Štef u ime Robert, jer njemu, bokca, snobu, smetalo seljačko, zagorsko ime kojim se ne može u više društvo, a kao Vrtiguz će to ići mnogo lakše, jer se on često predstavljao, u šali kolegi kao vrtiguz (pisano malim slovom). Možda, Brane, ne znaš onu priču o vjenčanju naših, hrvatskih, do-maćih, katoličkih plemenitaša u Dubrovniku. Mladenac Marko Raguz ženio djevojku Maru Zaguz (imena nisu sasvim nepoznata u Dubrovniku i okolici). Pa kako ono ide po redu, prije prstenovanja upita pop mladenca: »Marko Raguz, uzimaš li ti Maru Zaguz ...«, a mladenac požuri uvjerljivo, sigurno, bez kolebanja: »Uzimam!«. Na što pop viknu: »Čekaj, oslini, ne pitam te sada to - neg 'ponovi: Uzimaš li ti Maru Zaguz za zakonitu ženio?« Kad Raguz i opet samovoljno odgovori pozitivno, odlane i popu, pa mu reče: »E, sad je vataj đegodarce hoćeš, samo nemoj još u crkvi - neg 'žuri kući, Lakomica muška ... « Zabavljajući se tako kao braća rođena, a bez parola o bratstvu i jedinstvu, za koju onda nismo ni zali - stigli smo do ne-ića i ne-vića Gligora Čikara. Porazgovaraju i narazgovarasmo se, dogovorismo dalje nastupe i političke akcije, lijepo primljeni, pogošćeni i ispraćeni završismo - kako se to danas kaže - naučite ekskurziju i vratismo se

u Zagreb da za koji dan krenemo u naša daleka od puteva i daleka od ljudi - daleka, draga, pitoma, ljubavi puna sela.

                                 LJUDI (i žene)

Ljudi. Ne jednima: čovjek, ako je pisan velikim slovima, ali je po onom tradicionalnom: »Čovjek, kako to gordo zvuči« - po Maksimu Gorkom - citirano je bezbroj puta u jako raznovrsnim i raznolikim situacijama. A kako tek beskrajno gordo zvuči: Ljudi - znači množica i množina od čovjeka, čitavo moje selo (ama baš čitavo) trebalo bi pisati velikim slovom. Samo, nisam proučavao, niti se posebno interesirao, ali onako usput, sporadično, a čini mi se i sasvim konkretno, u jedno određeno vrijeme prestadoše ljudi pisati tog čovjeka Jukičeva velikim slovom. Jer teško mi je vjerovati, a sad pod stare dane nemam ni vremena, ni želje, da utvrdim, ustanovim i dokažem sebi samom da je taj moj (jedan) idol sunovratio sebe u surovu svakidašnjicu služenja satrapa Staljinu ... Jer, mekoći mojoj i sklonosti mojoj bolećivo opraštanju ljudskih grijeha, pa čak i opakosti suprostavljali su često svojim verbalnim deliktima, svojim klasičnim literarnim prosvjedima mnogi pisci - a među njima, na čelu svih njih dvojica mojih ljubimaca, Gorki i Krleža. Bez kojih, čijih djela, mislio sam da ne bih mogao živjeti. Divna je stvar graditi ideale, stvarati idole pa ma kako to teško bilo, ali nasuprot toj divnoj užasna je stvar - rušiti ideale i idole koje si sam u sebi stvorio - želio živjeti kao oni. Jednom stjecajem okolnosti kad se nađoh u Napulju u prilici da sinovim automobilom slobodnije krećem - poželjeh da vidim, jer to ne bijaše daleko - da vidim mjesto gdje je Maksim Gorki liječio svoju sušicu - TBC - jektiku (sverazarajuću u to vrijeme). Ispod Napulja poluotok Salerno i na njegovu rubu, na dnu, na vrhu - kako hoćete - cilj puta, Sorento. Na užas vozača, a na moje veliko zadovoljstvo, kad s glavne ceste (iz Napulja) za jug skrenusmo udesno na cestu kroz Salerno, ustanovismo da se ta cesta gotovo na cijeloj dužini popravlja. Vozač (Čedo) popraća psovkom svaku rupu i svaki znak, a ja ne znam kud bih prije gledao. Lijevo, sad u provaliji, sad u predivnoj plaži valova se more, a desno, duž ceste kroz cijeli poluotok, uglavnom u stijenama stotine i tisuće stabala agruma. Bijaše doba berbe i cijela se ta, kilometrima duga stijena uz cestu pretvorila u žutonarančasto beskrajno polje (u kamenu) naranči i limuna. Prvi put vidjeh ogromnu količinu cerada kojima se za iznenadne pojave mrazeva pokrivaju te milijarde narančastih plodova. I tako laganom vožnjom, prravi turističkom vožnjom stigosmo predvečer do cilja, do malog, predivnog sela - gradića na rubu poluotoka, Šarant. Oživje u meni bezbroj pročitanih podataka, bilježaka, eseja. Tu, u tom blagotvornom, mirnom, trajno sunčevim zrakama obasjanom Sorentu - vraćao je moj idol Maksim Gorki svoju snagu, crpio nove životne sokove, da bi, već gotovo odumro - ponovno oživio i došao sebi. Izađoh ujutro na balkon pansiona u kojem smo odsjeli. Pansion jedva ima sedam soba. Začudo, zove se »Mali Beč«. Kao da je neko sjećanje na daleke Burbonce ili Habsburgovci. Reklo bi se ružno. Njuše biznis na beskrajnu udaljenost ovi talijanski turističko ugostiteljski radici. Slu-šajući za večerom moje objašnjenje, našem stolu i susjednom s grupom Slovenaca (kako je malen svijet!) Domaćini samo što ne rekoše - a već im je bilo na jeziku - da je i Maksim Gorki odsjeo kod njih u, eto, tom draže -snom »Malom Beču«. Gledam s balkona. Jedva da se razaznaju neki zidovi, ograde koje

odvajaju jedno dvorište, jedne Talijane (jedne domaćine Gorkoga) od drugog dvorišta i drugog domaćina Maksima Gorkog. Vide da nešto znam, pa šute ... A kakav ugođaj, a kakav pogled, a kakav (rekli bismo danas) ambijent za relaksaciju. Jedva da vidiš koju kuću, koji balkon, koji prozor. Sve je pred tobom zasuto, obliveno, umiveno i zaliveno milijardskim plodovima naranče i limuna. (Ipak, sjetih se svoje priče i svojih »uzrastanja« o beskrajnim milijunskim stablima šljive, višnje i trešnje - o milijard-skim bijelim cvjetovima i plavim plodovima šljive bosanke, plavke, bistrice - tamo u beskrajno dalekom, gotovo prošlovjekovnom planetariju šljivin cvijeta. Pa ipak, ovo je nešto do sada neviđeno, ovo je asocija-cija na velikog Maksima Gorkog, a ne na ovog našeg Ivu Andrića. Tu bi trebalo da liječi svoju jektiku Maksim Gorki, da je liječi i da je (kako mu reče jedan zloban ne socrealista, već realist) da je, dakle, izliječi, da bi mogao i on, Maksim Gorki, čovjekoljubac, humanist non plus ultra, čovjek - pisan velikim slovom - da hvali surovu, u ime novog čovjeka, ubilačku, samoubilačku, narcisoidnu - Staljinovu »politiku«. I kakve sad veze ima suncem obasjani, sav u naranče i limune obrasli, zarasli i odrasli gorkijevski, antitebeceovski, blagotvorni, taj dragi Sorento, s mojim, u šljive i trešnje, u koprive i beskrajnu paprat, u snijeg i led i zimu - usađenu i neotkrivenu Knežević Kosu, jer u njoj ne obitavaše ni jedan, imalo pozati žitelj kugle zemaljske - do li jednog običnog, tvrdoglavog seoskog učitelja Ante Miletića. Ima, ima veze u ovoj mojoj Knežević Kosi živjeli su ljudi, čovjek do čovjeka, gotovo svi pisani velikim slovom, a tamo, u onom predivnom Sorentu - prebiše kralježnicu-kažu zlobnici, jednom čovjeku, pisanom velikim slovom, prebiše mu kičmu da dokažu da nema kralježnice koja se ne može prebiti. Naše kralježnice u Knežević kosi bijahu premalo značajne da bi zavri-jedile truda za lomljenje, pa nam, eto, to omogućuje da se s ovog izleta u daleki Sorento vratimo ovamo na Kordun, u našu pitomu, beznarandžastu, ali zato svešljivarsku Knežević Kosu. I nakon pomalo opširnog razgovora o djeci i s djecom, o mladićima i djevojkama - red je da kažem poneku io odraslim, pravim ljudima s kojima proživjeh jedva dvije godine, a izgledalo mi je dio i to bogati dio i dugotrajan dio tog mog života sabijenog u svega jedva dvije godine, Jer, život u Knežević Kosi bijaše pun neizrecivog bogatstva. Susreti i razgovori, druženje i razmišljanje s tim ljudima bio je pravi život, pun, bogat, zanimljiv u sviojoj, gotovo siromaština - divan i sadržajan, neiscrpan u ljepoti življenja. Nezaboravan, lijep, divan, kratak, ali neizrecivo divan bijaše taj moj boravak u Knežević Kosi. Kako ću završiti ovaj moj razgovor s tim Markane, Milom stari-jim i mlađim, Jankom i Ilijom - ne znam. Završit će se taj zazgovor sam po sebi. Kao i drugi do sada, samo ja ne znam gdje bih i kako započeo. Naviru iz podsvijesti, čak i svijesti i Mićun i Markan, kao živi - i ovog vidim u cokulama, a onog u Batini gumenim čizmama, a bome Vujića starog i mlade u samo gumenim opancima, plitkim, zimi uvijek punim snijega ... I lica, podosta njih, čak pamtim. Tko zna gdje je koji, netko živ, još ore i kopa, netko počiva na brijegu između moje škole i škole u Bukovici - na onom groblju s visokim križevima, a netko je upokojio svoj burni i borbeni život negdje stoljetnim borovima Maglaja ili Zelengore. O nekom bi mogla pričati Petrova gora, o nekom Neretva ili Sutjeska. O mnogima - nitko. Pa da ja bar progovorim koju o njima prije nego se pogubiše na gubilištima diljem zemlje ...

Jedan Mile, ja bih ga nazvao senior, ostao je u mome sjećanju - neza-boravan, divan u svojoj priprostost. Drag u svojoj dobroti, nedohvatljiv u svojoj duhovitosti, nedokučiv u svom jednostavnom prilaženju životu i životnim problemima. Fascinirao me je svojim odmahivanjem rukom na sve što se u životu zvalo problemi. Ja ga nosim u sebi, u svojim sjećanjima-ma, u primislima da u životu ne mora biti sve pogano, pokvareno i ružno. Ja ga pamtim kao Milu (Kneževića) seniora, jer ima još jedan Mile (Kne-žević) - bit će junior. Volio ja s Milom razgovarati, našaliti se, izvrći ruglu poneku seosku glupost i prodivaniti. Ja, ovako mlad s njim, već pomalo u pravim muževnim godinama. Slušao on mene pažljivo, bez, rekli bismo danas, nipodaštavanja. Znao on meni ponekad reći približno ovako: »Tko bi rekao, učo, ovako ti mlad pa pametan, svašta znaš, evo ja odrastao čovjek imam od tebe što naučiti.« Imao ja neke knjige, koje - objektivno - u Zagrebu nisu predstavljale neku posebnu opasnost, ali ovdje, u selu Knežević Kosi to - te knjige - čini mi se već spomenuta Fontamara Ignacia Silonea, Selo Demetrovo Silađija, Trakavica Pavleka Miškine, Umovanje zdravoga razuma Vase Pelagića ... i čitav niz drugih sličnih. Cesarec, Krleža, Hasan Kikić ... predstavljale su opasnost za postojeći, bogomdani kraljevski, buržoaski režim. A te i takve knjige, nađene kod seoskog učitelja - predstavljale su, gotovo bi se moglo reći - izravan, revolucionarni boljševički udar na ustaljeni, mirni stabilizirani kraljevski društveni poredak. I tako sam ja, nisam bio pokvarenjak, jer nisam očekivao da će te i takve knjige tražiti po seljačkim kućama, držao te knjige kod seljaka ... jednog jutra dođoše žandari po njih, po te knjige, najprije, naravno, k meni. Bio je to mali, pravi spektakl, pa sam ja kasnije razmišljao kako je nekako neugodno, ružno, dosadno - živjeti životom običnog seoskog uče, kome nikakvi žandari nikada ne dolaze u posjet. Dakle, jednog jutra iz sna skačem, čujem čvrsto udaranje po ulaznim vratima (velika vrata hodnika, već negdje opisah tlocrt »svoje« škole). Ustajem iz kreveta i uskačem u hlače i vičem tom nekom da može ući jer ništa u toj zgradi nije bilo zaključano. Dotični lupac ne ulaze, a ja još pomalo bunovan pitam tko je i zašto ne ulazi. Izvana čujem tvrd i pomalo ljutit odgovor: »Ovdje Sitvuk«, a ja, blentavo, pospano, ne znajući da se naš komandir žandara zove Sitvuk, odgovaram: »Daj ako imaš što jesti, ja sam gladan kao pas ...« i otvaram vrata. Vani narednik Sitvuk i dva žandara. Reda radi ne otvaraju vrata jer to bi bila provala ... otvaram, malo mi je neugodno radi Sitvuka (ali čuo sam već i za gora imena: Guzina, Grizogono, Raguz, Zaguz). Sitvuk pokazuje nalog za premetačinu. Pitam ga što traže, a on odgovara - knjige. Zna pašče - kontraoba-vještajna služba radi - koje knjige traži. Ljut je, nezadovoljan, neće popiti ni rakiju, nema ni jedne knjige u mojoj kući. Ja ga mirim, tješim, objašnjava mu da ga je netko krivo obavijestio. On ne vjeruje. Ipak, idemo miroljubivo u selo, ima on podatke kod koga treba tražiti knjige ... Idemo u selo, idemo ravno Mili (Kneževiću senioru). Zna pašče zandarske gdje su knjige. Mene trta. Upadamo Mili u kuću. Mile se pomalo šali, a Sitvuk ravno ka škrinji (znate kako vam je nekoć bilo: u sobi krevet - dva, stol i stolice, peć i oko nje na zidu povješane suđe i - škrinja. U njoj roba svetačka, sve što je vrednije u kući, drži se u škrinji ... pa, naravno, i moje knjige. Sitvuk kao krvožedan pas juriša na škrinju. Mile zove ženu da pripazi da ludi žandar ne razbaca lijepo ispeglanu robu. Otvara prvu ladicu i kurvinski, podmuklo izvlači ispod robe snop mojih knjiga. A desnom - pštolj. Žena mudro, filozofski, pametno uzima snop knjiga (nosi ih u drva u dvorište) dok ludi žandar,

opterećen profesionalnom bolešću, zgrabi pištolj (a on, pištolj, »faličan« kao svi Kordunaški pištolji i kubure - fali mu okidač i jednostavno, bez većih popravaka pištolj neupotrebljiv) i već piše zapisnik. »Nađen pištolj bez oružne dozvole«. Postupak je bio uobičajen. Mile, zbog nedopuštenog držanja oružja kažnjen (rekli bismo danas prekršajno) s deset dana zatvora ili 300 dinara globe, kazne. Svaki dan zatvora vrijedio 30 dinara. Ja se osjećam kriv. Nudim Mili tih 300 dinara kazne, da ne ide u zatvor (istina, to je trećina moje mjesečne plaće), a Mile se smije, čak se pomalo čudi kako meni pada na pamet da mu nudim novac. I on to meni mirno, logički, seljački mudro objašnjava: »Čuvaj ti, učo, te svoje novce. A ja ću lijepo u zatvor, jer to u zatvoru je prava zajebancija i pravi užitak. Zatvor ti je, učo, u dvorištu kotara. Zatvor ti ima zaključana vrata, a gornji dio vrata je, znaš, ona staklena vrata da bi pandur ili žandar vidio što zatvo-renik radi. A zatvor ti je više nego samoposluživanje. Da bi se grijao i ti u zatvoru i svi oni koji su te zatvorili, moraš im ti, zatvorenik, svaki dan napiliti drva za grijanje. Nigdje ti to ne piše, već su nas o tome upoznali odvjetnici (kad smo ranije bili u zatvoru) da moraš piliti drva. I sad ti dođe ono najzgodnije zašto ja volim otići desetak dana u zatvor. Prvo i najglavnije, deset dana ja se odmaram, ništa ne radim, izležavam se k'o bogatun na svom imanju. Ispadam ti ja kao neki Tahi, kao neki grof kome svaki dan tri puta donose jelo: doručak, ručak i večeru. Gdje bi ti to moglo biti tako lijepo da nijesi u zatvoru. Drugo, deset dana ne vidiš svoje žene. Lako je što je ne vidiš, ali je lijepo što ti ona deset dana ne kvoca, ne zajebava: »Mile, iscijepaj drva, Mile, iskidaj štalu, Mile Oces goveda ... Znaš, učo, samo mi dođe žao žene, a onda mislim da joj i treba tako da vidi da i ja nekog kurca radim u toj kući. A onda, moj učo, dolazi ono najljepše, dolazi »na staklo« (pokretni dio staklenih vrata) sreski načelnik pa kaže: Mile, 'ajde nacijepaj drva! «, A ja njemu odmahnem pravo, junački Kulina bana, ono što mi zatvorenici zovemo bosanski grb, onako sočno rukom preko ruke, sudlanicom preko nadlaktice - slobodne mi obje ruke, pa moj bosanski grb izgleda pravi bosanski u Kordunaski izdanju, pa mu ja kažem: »Jebi se, sreski, pilaj drva sam!« Mogu mu to reći jer sam ja ionako dobio deset dana zatvora pa me ne može opet kazniti. I na kraju, moj učo, ta kazna ti je prava blagodat. Već ti rekoh: hrane me, ne radim ništa, odmaram se i smijem se sreskom, pristavu i drugim sreskim glavešinama jer mi ne mogu ništa ... « Navraćao ja počesto Mili na razgovor, ponekad razvozio s njim đubar, ponekad skupljao sijeno, a ponekad - ništa. Popili rakijicu, popri-cali, zamezili malo slanine i zalili je kiselom hladnom varenikom i razišli se.Jednog dana gledam ja u dvorištu velika trešnja, gotovo obrana, ali jedna povelika i podebela grana nadvila se skoro nad pola dvorišta i upravo ta grana bogata, obilno osuta zrelim trešnjama do kojih se ne može zapravo doći ... Fine trešnje, govorim ja Mili, a on ode u šajer pa donese podugačku lojtru i prisloni je uz granu usred obilja zrelih trešanja. Lojtre svega nekoliko centimatara iznad grane na koju je prislonjena. Ja se popeh i počeh zobati trešnje. Ne smeta mi što se grana malo odmače, što su ljestve tek tri-četiri centimetra prislonjene na granu. Ne mislim i ne smeta me rupa puna vapna ispod same grane. Zoblju trešnje, a nitko mi ne smeta. Milini su svi za poslom, a sad ode i on. Namjesti mi lojtru i ode. Taman ja pozobali prvu šaku trešanja, kad odnekle naiđe pozamašna, blizu dvjestakilašica, krmača. Priđe lojtri i poče se češati. Ima okolo i taraba i drveća i stupića i koječega drugoga, ali se ona nemeračila pa se češe o moju lojtru. Kako se ona češe, lojtre klizi sve do centimetar-dva od grane. Visina mi se sada čini višlja kao da sam na tornju katedrale. Krečna jama poda mnom mi se čini - užas. Mislim da je u njoj živo vapno. Zaboravio jesti trešnje, pa Neber punu šaku

i sve vičem krmači: na-na ... i bacam joj trešnje podalje od lojtre, ali joj, čini se, nije do trešanja, nego do želje da se riješi nekog krpelja na sebi ... Panika me hvata. Vidim da se ne mogu dohvatiti rukama dijela stabla, već ću se morati objesiti za granu, pa ću se »na vjetru hojcati sim, pa tam« ... Zovem, pa vičem, pa urlam i srećom se pojavi jedan susjed. Otjera krmaču, pridrža lojtru, ja siđoh, prokleh blagoslovljene trešnje. Pozvah nepozvan susjeda u susjedovu praznu kuću na rakiju. Poslije dođe Mile kući i pita jesam li se najeo trešanja. Ja odgovaram sočno, po domaći: »Jesam, jeb'o te tvoje trešnje!« Smijanje bi puno, a Mile se zakle da nikome neće govoriti o mojoj berbi trešanja ... Ali progovorio bi na dupe, ako već ne bi mogao ispričati kako je učo visio pod zrnati, obilatom trešnjom ... Možda bih ja ovdje i završio s Milom da se ne dogodi još jedna zgodica nekoliko godina kasnije. Četrdeset i prve povlačila se jedna grupa vojnika bivše jugoslavenske vojske preko savskog mosta u Zagrebu. Nije zapravo znao tko koga hvata. Zarobljava, pušta ... u tom općem metežu našao se u povlačenju i moj Mile senior s jednim svojim prijateljem. Potpuno izgubljeni zađoše u moju Novu Cestu (sada Lenjingradska - do kada?), Pa uletješe u našu kuću. Tu ih primi moj brat Ivica i uspije doći do nekih propusnica. Pa tako moja dvojica Kneževićkosaša uspješe u redu, mirno, bez teškoća stići svojim kućama. Oni zahvalni, moj brat i moja kuća osta u njihovom sjećanju kao njihova, rođena, spasilačka. Možda ih Ivica zaista spasio logora, zatvora, zarobljeništva ... tko je onda znao, ali domoći se kuće u takvoj gužvi velika je i onako pomalo nezaboravna stvar. 'Ajde, Mile moj, živ ti meni bio, ako si živ, a ako nisi, evo živ si i nezaboravan u mojim sjećanjima, ako ni po čemu drugome a ono po divnim trešnjama. I sad ipak neku riječ o drugom Mili Kneževiću (ja ga onda zvah junior), mnogo mlađem od Mile seniora. Da li u kakvom rodu ili ne, pitaj Boga, jer onda mi nije to ni padalo na pamet, niti sam mislio da ću o njima napisati ijednu riječ. Zato sada samo neka prisjećanja. Jednog dana, podosta godina poslije rata, odveze me šofer ravno u Vojnić, pa u Knežević Kosu. Teško se snalazim, ali ipak znam i položaj škole i većine kuća. Zamolih vozača da me odveze seoskim putem što ide od prve kuće kraj škole - gore uzbrdo, u selo, među nekadašnje Kneževiće. Stadosmo uz prvu kuću. Hrpa djece oko kuće. Pitam i odgovaraju da je to kuća Mile Kneževića juniora. Kuća, ai nije kuća, lagao bih kad bih kate-Gorički tvrdio, ali čini mi se da kuća nije imala fasade, da su vanjski zidovi bili od pruća i ilovače. U kuću se nisam usudio ulaziti da ne vidim veću bijedu no što je bila prije rata. Pritisla me neka nelagoda dok čekam Milu po kojeg je otišlo jedno od njegove mnogobrojne djece. U kuću ulaze i izlaze pilići i kokoši. A ne sjećam se više - od muke možda nisam ni vidio gospodarske zgrade. Možda ih je imao, a možda i nije. Naiđe Mile, dotrča ispod ceste, sav se zadihao. Zagrlio me, izljubismo se do iznemoglosti i gledamo jedan drugoga kao da smo izgubili dar govora. Bar tu, u tom susretu, u tom prvom nakon dosta godina nalete jedan na drugoga, ne bi dvojbe, sumnje, nelagode, neiskrenosti, možda ne bi toga ni poslije, ali ja pomislih da je Mile bio borac, pa ga gledajući u toj bajti više nego kući i okruženog gomilom djece, upitah je li bio borac. »Da«, reče, »borac, prvoborac«, bivši siromašni seljak, a rat završio kao kapetan, pa kao kapetan seljak ode u mirovinu. To su te, valjda, boračke mirovine o kojima mi ljudi govore, a ja tvrdim da ja imam normalnu učitelj-sku mirovinu, a nikakvu boračku. Ova Milina, ako je bila kapetanska, jedva mu je omogućivalo živjeti sa sedmero djece. Sad je on, nakon one lijepe trake na dnu rukava s tri zvjezdice, naočit, mlad, punačan, odlikovan kapetan - postao opet siromašan, još mi se čini siromašniji seljak nego prije rata.

Nešto u meni prepuklo. Mile iznosi iz te tzv. kuće flašu rakije i dvije čaše. Umoči ih u neko bure pred kućom, kao opra ih. Ne zove me u kuću, sigurno ni nema što pokazati. Govori mi da se muči, da je mirovina mala, da je pun briga s dosta djece. Ne spominje ženu - ima li, nema li, govori mi kako bi se ljudi radovali da me vide, a ja, kad mi još Mile reče - da je susjed njegov, nekad najbolji gazda u selu - i danas najbolji gazda - ja, dakle, osjetih neku slabinu, neku prazninu, ničeg u meni od one toliko očekivane radosti za koju Zurih u selo i za koju sam mislio da će kad stignem u Knežević Kosu - buknuti svom silom, nezaustavljivo, bogato, sa svom punoćom duše koja neće moći primiti svu radost. Pomalo potišten vraća se kući, nekako negdje prelomljen, neveseo i ne znajući da li sam ja negdje pogriješio, ili je negdje, kako vole ljudi reći, u sustavu nekakva greška. Pa ipak, radovao sam se, i Mile se također iskreno radovao, što sam najisao, što se, eto, sreli, popili rakiju, porazgovarali. On mi skrenu pažnju da potražim Zbornik radničkog pokreta karlovačkog pod-ručja, jer piše nešto io meni, pa mi kaže da pogledam školsku Spome-nicu, jer sam u njoj nešto pisao, a oni su je u zbjegu nosili sa sobom, čuvali. Pa i sad da je u trezoru Općinskog komiteta u Vojniću. Pa mi još reče da su me prije nekoliko godina tražili preko CK Hrvatske jer su slavili godišnjicu osnutka prve partijske škole u Knežević Kosi. CK me, kobajagi, nije mogao pronaći, iako je upravo u to vrijeme raspravljao o zahtjevu Basarin ulice u Kutini kojim je tražila ta stranačka organiza-cija moje vraćanje u članstvo Partije. I uopće, trebat će jedan mali osvrt na redovite prekide odnosa s ljudima i organizacijama čim su i kad su doznali da sam bio na Golom otoku. Ružno, neljudski, nehumano, za nekoga ponižavajuće. Ipak poslušah svog mladog drugara (kapetana, proletera u socija-lizmu), pa svratih u Vojnić. Upoznah se s uglednim (kasnije sam čuo da je jedan od najaktivnijih boraca za tumačenje istine iz NOR-a, mr Milom Dakićem). Dobih i fotokopir jednu stranicu iz ogromne knjižurine tog Zbornika o predratnom radničkom pokretu okruga Karlovac. Najbolje da citiram tu stranicu, jer tako će to ispasti kraće nego da ja to, svojim epskim stilom uzmem prepričavati. Elem, u debeloj knjizi piše: Poseban je slučaj, a koji nismo svrstali ni u jednu od gornjih kategorija, selo Knežević Kosa. U to selo došao je u službu 1936. godine Ante Miletić. On je Hrvat, ali je izjavljivao da pripada SDS (oporba), koja je inače u tom selu bila nadmoćna. Ona je inicijator i organizator ogranka »seljačkog kola« koje je inače bilo vrlo aktivno. Miletić se brzo saživio s tim selom, a ubrzo je došao u kontakt sa Stankom Opačićem u Tušiloviću. Ubrzo zatim on osniva u selu Zemljoradničku zadrugu iu njoj također aktivno radi. Iz toga razloga zavoljeli su ga svi seljaci, bez izuzetka, naročito omladinci koji će kasnije postati komunisti. Nismo mogli utvrditi otkuda, ali se zna da je Miletić donosio u selo partijsku tisak koja se vrlo rado čitala. Prema izjavi Mile Kneževića, jednog od najbližih njegovih suradnika, nitko u selu ne zna je li taj učitelj komunist ili nije. Iako ni to ne znamo, kaže Mile Knežević, kotarska vlast u njega sumnja i naziva ga komunistom. Mi ga svi volimo i tako u njemu počinjemo voljeti komunistu. Sve ono što je radio i govorio, nama je odgovaralo pa smo mu postajali sve bliskiji. Mogu reći da je preko Milezića najveći broj pristalica SDS upoznao osnovne pojmove o KPJ i Oktobarskoj revoluciji. Sve to nije moglo izmaći oku tadašnjeg kotarskog liječnika Kosanovića i pristava »smrću«. Oni počinju hajku protiv Miletića nazivajući ga opsno elementom. Po uputama liječnika Kosanovića, učitelja je tužio trgovac Ivančević, poznati doušnik režima i protivnik komunističke propagande. Za svjedoke pomoću poznatije pristaše JRZ-a koji

su pomogli da se riješe učitelja Miletića. Miletić je otpušten iz službe. Selo mu tada nije moglo pomoći, ali mu je pripremilo tako svečan ispraćaj koji su vlasti proglasile prkosom režimu. O ispraćaju Mile Knežević priča: »Ispraćaj su organizirali istaknute pristaše SDS-a. Pored odraslih nazočila su i sva školska djeca. Oko 400 ljudi s kolima i zastavama, a mnogi i pješke, prošlo je kroz Vojnić do Vojnić kolodvora. Prilikom otpuštanja Miletić je istaknuo u govoru da se za napredne ideje moraju podnositi žrtve. On nam je u školskoj spomenici ostavio riječi gdje spominje desetak mladih voćaka u školskoj vrtu. Mi smo to ubrzo shvatili kao simboliku, jer on je zaista probudio i uputio na revolucionarni put desetak naših dobrih budućih komunista ... Nije se moglo provjeriti je li iu kojoj mjeri s ovim bio upoznat KK KPH Vojnić, mada ostaje činjenica da je navedeno djelovanje Miletića vlast dobro zapazila «. Tako prozbori nešto malo, neprovjereno kod mene (ne znam zašto), dakle nedovoljno povijesno, znanstveno spomenuti Zbornik grada-okruga Karlovac. Kad je već tako, kad me Mile Knežević upozori na taj Zbornik, koji bi mi vjerojatno promakao - dodat ću ja poneku rečenicu objašnjenja. Nekad je nekom, možda, kad prođe ova izbezumljena fertutma (kako reče divni Koča Popović) i zatrebati poneka detaljnija objašnjenja. Razumljivo je da Zbornik tako piše, jer mnogo toga u to vrijeme nije bilo jasno uopće u poretku (komunističkom), pa, naravno, da nmogo toga nije jasno ni u tom sažetom prikazu intenzivnog političkog rada. Kakav je to bio rad, koliko ljutnje i radosti, uspjeha i neuspjeha, zapinjanja i prodi-ranja, tvrdoglavog probijanja glavom zidova, ozbiljnog političko-partij-skog rada, ali i nestašnih momenata zabave i radosti nad bijesom vlastodržaca istovremeno, ta, meni su bile tek dvadeset i tri godine. Nejasnoća - gledano, naravno, mojim očima u tom mome »posebnom slučaju« (kako ga naziva Zbornik) zapravo nije ni bilo. Samo, ako se ne zaboravi da je to bilo vrijeme (1936-37) priličnih nejasnoća. Bilo je to vrijeme kad se budući član KP pripremao godinama (uglavnom na težim zadacima) da ga netko predloži i da ga netko primi u tu tajanstvenu partiju. To primanje u partiju bilo je toliko svečano (ma bilo u najstrožoj ilegali) da se pamtilo za cijeli život. Naravno, nije se upisivalo i ispisivalo iz stranke kao danas ... Postati onda član partije značilo je postati čovjek »obilježen« za čitav život. Sva duša, sva pamet, sve želje i sav rad usmjereni su tada bili na to da se sruši sve što je onemogu-Cava ljudima siromašnim, ugnjetavani, eksploatirana (a tada je to bila ogromna većina ljudi) - doživjeti život dostojan čovjeka. I tako - eto paradoksa - tada gotovo »žigosan« kao govedo na divljem zapadu, tamo u Teksasu ili Arizoni - ostaše mnogi žigosani za cijeli život. Krivac postaje svakim danom sve veći samim tim što si nekada bio komunist - za sve nevolje ovog svijeta ... Ali stop! Htjedoh reći nekoliko riječi o vremenu kad se nije upisi-valo u Partiju. Ja moram reći da mi ni dan danas noje jasno zašto se nije smjelo upoznavati Kotarski komitet partije Vojnić s onim što ja radim. Jasnije, možda biva, ako kažem da je meni rečeno da se ne vežem uz Kotar-ski komitet - a tko mi je to rekao i odredio i zašto, niti znam danas, niti sam znao onda. Znao sam samo da nije moje da pitam, nego da se držim direktive. Ipak, naravno, stvari su sada mnogo bistrije. Mislim da je sasvim blizu istini ovakva situacija: ja sam radio kao član zadruge »Ivan Filipović«, a ona je bila vezana uz partiju u Zagrebu pa smo mi učitelji - terenci primali direktive iz Zagreba. Pustimo detaljna objašnjenja kasnijim dopunskim istraživačima Zbornika. Rekoh što vidjeh o sebi u njemu.

Malo me zbunila Milina tvrdnja da sam ja u Školskoj spomenici simbolički govorio o političkoj situaciji. Zagolicalo me saznanje da su ljudi tu školsku Spomenicu nosili zavrijame povlačenja zbjega kao nešto posebno vrijedno. Zamolih pismom školu u Knežević Kosi da mi pošalje prijepis te moje tadanje, sada već davnašnje pisanije ... Nekoliko riječi, ipak, o Spomenici »kao takvoj« za one koji ne znaju što je zapravo školska spomenica. Svaka osnovna škola (tada dok su još bile samostalne, a ne područne škole) imala je jednu vrlo značajnu, vrijednu, važnu bilježnicu, blok ili čak knjigu, ukoričenu (često) veću količinu čistog papira. Neke su škole imale »spomenice« stare i više od stotinu godina. U njih se ubilježavao svaki značajniji događaj za školu, pa je ona (spomenica) bila u neku ruku (da ne kažem - na neki način - koju poštapalicu čuješ dnevno bar pedeset puta s malog ekrana) - povijest i povjesnica škole. Ovisno od vremena (političkog) i režima, a prije svega od učitelja, njegova položaja u selu i odnosa prema vlasti i pros-vjetnoj i političkoj ... Najčešće, u ogromnom postotku slučajeva upisivao se samo dolazak i nastup službe novog učitelja, te njegov odlazak. Rijetko se kada upisivalo - osim eventualno uspješnog kraja školske godine, bilo što drugo, ipak, dobri, pravi narodni učitelji unosili su u spomenicu ponekad i svoje opservacije, ali i to najčešće u vezi s nekom elementar-nom nepogodom, poplavom, sušom, požarom ... Za razliku od mnogih drugih, ja sam - otpušten iz službe i odlazeći iz sela - upisao u Spomenicu da sam otpušten, da nisam premješten već otpušten, da nisam otišao dobrovoljno za boljim mjestom i kruhom, već sam otjeran, da mi je žao što odlazim iz sela. Nisam ostavio stranicu praznu da bi slijedeći učitelj upisao svoj »nastup službe« radi znanja pokoljenjima. Dobih prijepis ta spomeničke bilješke, pročitah prvi put i učini mi se (pogotovo gledano današnjim očima) jako, jako naivna i gotovo da ne nađoh ništa zbog čega bi je seljaci trebali čuvati. Ali, pročitavši taj moj oproštaj s Knežević Kosom još jedamput, pa još jedamput, učini mi se da tu ima nečega. Još kad se sjetih kako mi je Mile junior usput rekao kako oni govore učiteljima ili drugim zainteresiranim, sitnijim i krupnijim političarima da pročitaju taj listak Spomenice, da vide kakvog su oni nekad imali učitelja i kad se sjetim da se oni pri tom sigurno prisjećaju mojih sudara s vlašću, mojih obrana seljaka od napada nekih bogatuna - onda mi, poslije svega, ko nešto svanu. Pa imati uza se, uvijek tebi vjernog i odanog učitelja, gospodina, koji pretpostavi proju i grah često puta odoj-ku i kolačima, odbijajući odlazak na ručak nekom čistom neprijateljskom prijatelju naroda, onda mi zaista svanu da su oni čuvajući Spomenicu, čuvali uspomenu na jednog dobrog učitelja, onog pravog, narodnog učitelja, koji bijaše njihov i koji ostade njihov usprkos prijetnji nenarodne vlasti, koja, eto, i završi krajnje neugodnim događajem, otpuštanjem iz službe ... Pa, evo, da i ovdje zapišem i taj krajnje naivan, pomalo ipak simbo-osoban, za seljake značajan oproštaj njihovog i ničijeg više gospodina uči-telja. Odlazeći prisilno iz Knežević Kose umjesto obične rečenice da je toga i toga dana Anti Miletiću prestala služba u Osnovnoj školi Kneže-vić Kosa, ja zapisah slijedeće: »Odlukom svojom III br.55821 od 11. kolovoza 1938. godine ministar prosvjete otpustio me iz državne službe i s danom 7. rujna 1938. razriješen sam dužnosti. Volio bih da ne pišem ovo što sada pišem, ali obzirom na moral-no stanje u kojem se nalazim, a pogotovo za jedno mišljenje koje eventualno može poslužiti kolegama koji će doći iza mene, ipak bih želio nešto reći. Kao čovjek i kao sin sitnog čovjeka bio sam blizak seljaku i narodu i ne želim da opisujem razloge zbog kojih sam otpušten - vjerujem

da će o tome najbolji sud izreći sami seljaci. Želio bih samo ovo reći: imao sam planova - znala me zaboljeti glava od pustih planova i želja ... Prekinut sam nemilosrdno na samom početku ostvarivanja svojih planova. Od svega zamišljenog iza mene ostade desetak mladih voćaka ... Neki seljaci ovog sela poradili su na tome da budem otpušten. Ali odmah se radosno korigiram, samo dvojica-trojica seljaka ovoga sela, a ostalima svima, koliko ih ima, stežem na rastanku sa suzama u oku ruku i beskrajno žalim što se moram na ovakav način da rastajem sa selom kome sam htio da posvetim sve svoje moralne snage. Želio sam, ali nisu dali. Želio sam, ali mi nije dao čovjek kome nisam htio da dajem ili prodajem školski vrt za njegove svinje, želio sam, ali mi nije dao čovjek kome nisam htio dati krivu svjedodžbu, želio sam, ali mi nije dao čovjek koji se osjetio pogođen osnivanjem zadruge u selu. Želio sam mnogo, ali mi nisu dala trojica ljudi koji za to nisu imali moralnih kvalifikacija. Ja se ne žalim, ja ne optužujem, samo hoću da svojim drugovima koji će ovamo doći, zaželim puno sreće u radu i da im skrenem pažnju na to, da ova siromašna sela, ovi dobri i topli ljudi i njihova mila i nevina djeca, zasužuju da im se posveti puna pažnja, da im se pruži ruka koja će ih voditi i upuca-vati. Prosvjeta im treba, treba im pružiti ruku nositelja kulture, treba im pomoći da podignu nivo na kojem se nalaze. Priznajem, nisam se htio prikloniti izvjesnim Kortes, nisam htio da se angažiram za rad bilo koje stranke jer nisam htio da unosim razdor i politička trvenja u selu. Njima je potrebno u prvom redu ekonom-sko i zadružno podizanje. Nisam uspio i jako mi je žao zbog toga. Još jedamput - rastajući se sa suzama u očima, nikom ni kriv ni dužan, pomalo potišten i tužan zbog nepravde, ali vedra čela i svjestan svoje čiste savjesti, s ovim selom u kojem sam poštovao u seljacima ljude kojima sam htio da dam srce svoje, želim kolegama pun uspjeh i sretan rad, Ante Miletić «. Da, eto takva, danas naravno do kraja naivna, ova spomenička pisa-nijica imala je odjeka takva kakva jest. Pokazivali je seljaci novim učite-ljima, tumačili je na svoj način i svojim, rekli bismo novim očima stvo-renim tijekom četverogodišnjeg rata. Vlast - kotarska, gledala u tom opro-štaju još jedan dokaz opravdanosti svog akta otpuštanja ... Ja da ne zajebah cijelu stvar »odlaskom« na Goli otok - mogao sam stvoriti - čak i politi-čku karijeru na tom divnom Kordunski tlu, u tom, tada još srpski, a nesr-pskom nego ljudskom, divnim i tim divnim švicarskim pejsažima i još divnije ljudskim, karakternim osobinama još nepokvarenih ljudi. Ode mast u propast ... upotrijebiti samo jednu od brojnih narodnih mudrosti za oznaku, opis i oris sveukupne nemudrosti. I umjesto da i ovu Spomenicu i ovaj izvadak iz Karlovačkog Zbor-nika - ostavim za kraj, za ono moje već poznato poglavlje, »Odlazak (s Kor-duna, iz stranke, s Golog) - ja se zapetljaju i prije nego što ispričah kako mi je zapravo bilo u Knežević Kosi ... s djecom - ispričah, s momcima - is-pričah, ali ja uglavnom življah, iako mladac, s ljudima odraslim ... Mile Knežević senior prođe, »zavede« me, Mile Knežević junior sa svojom baj-tom, gomilom djece pod nogama zajedno s pilićima, kao čudni svjedok boljeg života za koji se borio i to po dva puta. Najprije sam se borio da njega pripremim za borca revolucije u kojoj se zajedno nađosmo (druga moja bor-ba) i njega, sad u drugoj borbi da osigura kakav takav život sebi i svojoj djeci ... Ali, sad je dosta zastranjivanja. Vraćam se učiteljevanja! Vraćamo se ljudima, građanima, seljacima Knežević Kose s kojima živim io kojima, eto, pišem ...

Zimski dan kratak. Prođe učas i ja razmišljam što ću sa seljaljci-ma kirijašima. Očekujem ih svaki čas. To je gomila i ljudi i kola i kako ću ja s ponudom. A onda mislim, ponudit ću ih rakijom (ionako je njihova, od njih dobivena). U kuću se uvlači noć, kad stižu kirijaši. Ja otvorio pro-zor i pomalo ih pozdravljam i pozivam. A oni pomalo promrzli produžuju uz školu bez zaustavljanja ... Tek ipak stadoše dvoja kola i ljudi više nose nego vode, onako ispod ruku - mog ćaću, starca Vujadina. Ja se čudom čudim, a ljudi se smijulje, pa me opet tješe da ne brinem, da je sve u redu i drva su utovarena, vagon plombiran, adresiran, otputovao na ine starog Vuja-dina - znaju seljaci kako se otkirija vagon drva. Starac je čekajući dok završi utovar - popio podosta rakijica i seljaci zaključili da je ipak najbolje da ga takvog ne plombiraju za Zagreb. Doveli ga nazad da prespa-.va, pa će ga sutra netko otpeljati na stanicu. Još uvijek će stići prije vagona. Eto, takvi to bijahu ljudi, takvo to bijaše vrijeme, ono predratno, bivše, jadno vrijeme. O, ljudi! Blagoslovena, blagorodna, mirna i ugodna uspomena i sjećanje na vas obične, male, priproste, uboge - a divne seljake. Ne pretjerujem. Ne pazeći mnogo ili točnije, ni malo na to što mi se može dogoditi. Onako mlad, poletan, pun energije i već formifane mržnje prema Eksploatator, buržuji, vlastodršcu, ja sam već živio svojim, istina mladenačkim ali ponosnim, kao već nekakvim stvaralačkim životom. Nisam mislio, pa čak ni kad sam se već oženio i čak kad je Vlatko bio na putu - nisam mislio da lebdim nad provalijom, da je pitanje mog otpusta iz službe stalno na dnevnom redu. Nisam mislio da će život »na ulici« biti težak i nezgodan i gotovo ubitačan. Jedini, valjda pravi i pametan zaključak kojeg sam smogao, bio je da se ipak nisam trebao ženiti, ai to je sada bilo bespredmetno. Govorim o ovome jer sam udar vladajuće strukture mogao očekivati svaki čas. Negdje petnaestak kilometara od Vojnića zaustavio me, na prim-jer, grupa sjenokoša, pa me, paleći obavezne cigarete - jedan pita: »Jeste li vi, gospodine, s oproštenjem što pitam, možda učitelj u Knežević Kosi?« Ja potvrdim, a on i druga trojica njegovih drugara razvukoše umor-na lica u blagi smješak. Nađoše flašu rakije pa gucnuše uz nazdravlja-nje jednog od njih. »Da nazdravimo za sreću našem uči!« Ja se čudim i pitam odakle i ja njihov učo. A seljak samo nutka rakiju i kaže: »Znamo mi već dugo za vas«. Ne može se reći da i onda, u to vrijeme i tu nasred Korduna nije bilo vrijeme i ljudi i život ispolitiziran. Ipak, to je bilo zlatno vrijeme priprema za veliki obračun, vrijedan prvih bitaka, a vrijeme tih bitaka za velike ciljeve je uvijek i ljepše i draže i sjećanja vrednije od vremena u kom počnemo naopako živjeti ostvarivši tek neke od ciljeva. Da su ljudi podalje od Knežević Kose znali za mene - točno je. Da su me zvali »naš učo, naš gospodin učitelj, pravi narodni učo«. Pa gore, trn u oku radikalima, »da nam je takvih više« - govori jedan primjer koji me je svojevremeno, tada - rekao bih, sentimentalno dirnuo. Izdvojit ću iz tih mnogobrojnih, dragih, simpatičnih ljudi jedno drugo nezaboravno lice, Tešana Maćešić. Imao ja nekakvu čitalačku skupinu. Subotom navečer oba-vezno, a druge dane povremeno čitao ja seljacima u svojoj sobi, naročito zimi, pojedine priče ili »Fontamaru« u nastavcima. Već sam ja nabavio podosta knjiga, ponešto časopisa i uopće napredne tiska. Preko dva odeblja panjic stoji daska i na njoj knjige, onako pri podu, jedna preko druge ... Jedne mračne večeri dohode ljudi na čitalački kružok. Evo među njima već postarijeg Maćešić, ali nije sam. Uprtio vlastoručno naprav-ljenu policu za knjige. »Da ne leže ka 'drva negđe pri podu«. Raznježio me Tešan. Nije imao, naravno, jelovine, polica poteška bukva, a Tešan živ-ljaše šest kilomatara udaljen od Knežević Kose.

A Tešana ja zapamtio kao pravog narodnog mudraca. U razgovoru došli negdje do sitnih nesporazuma oko stvaranja svijeta, a kriv za to bijaše, naravno, blagopočivši Vasa Pelagić, nekim svojim tekstom. Tek, najedamput, veli meni Tešan: »Dobro, učo, ti valjda ne vjeruješ u Boga, a ja, valjda, vjerujem. Idem ti ja o Božiću io Vaskrsu iu crkvu, više me ćeraju neg 'što bi ja iša', ali vidiš, učo, ja ti baš ne mislim da je Bog, k'o što popovi uvijek govore - baš najpametniji i svemogući. Ja nešto mislim kako bi 'ja - da sam mjesto njega stvarao svijet, stvorio nešto bolje nego što je on napravio. Evo, gledaj: ja imam dva oka i oba sprijeda, ja bi 'jedno stavio naprijed a jedno straga, jer, bogami, koliko ja znam nikad i nitko nije na Kordunu letvom šljapio sprijeda, već uvijek straga. E, ne bi majci, da ja imam jedno oko straga ... Ili, vidiš, svaka tri dana, ili svake nedjelje ja se moram brijati, a ti, učo, bogami, i svaki dan, jer takav je red i naredba. Ja bi ', vidiš, tu bradu i brkove pustio da rastu zeru niže, taman, da opro-stišaju, na kojem sjedaš na stolicu. E, ne bi se, vidiš, morao svaki dan bri-jati, a bilo bi ti puno mekše sjediti ... Ili, vidiš, učo, svima nama ispod koljena kost, ona najgora, najjače boli kad njom u nešto udariš, a njoj s druge strane raste nam čisto meso - svi to zovamo list, a mogli bi zvati pravi šnicli. I sad, vidiš, učo, k'o da taj Bog nije bio muškog roda, pa se nije dosjetio jadu. Svaki put kad ja noću okasnim s prela, sijela ili bećarije - uvlačim se u kuću kao pravi lopov, samo da ne probudim ženu. I kad ja blizu kreveta, a ono - u mraku ne vidim - pred krevetom stolac i ja udarim nogom, a čime ću drugim nego cjevanice, košćurinom, a čime ću drugim kad mi ono fino meso, oni jebeni šnicli, moj list raste straga - ja vrisnem od boli, a stolac se prevrće pa k'o da se smije. Ženi uz uzglavlje metla (neće valjda uz ženu pištolj) pa me onako u mraku dohvati poneki put, sve dok se ja dohvatim metle, pa žene, pa je stisnem manje, pa onda nekad više, da vidi da se baš ne vraćam iz onog pravog kvara ... Eto, tako, moj učo, ja bi 'ti bogovetni noć mogao pričati o tim božjim felerima i mogu ti reći, učo, što više o tome mislim, počinje mi se taj Bog sve više sviđati. Postaje mi nekako obični, ljudski - nekako onako kako nam ga opisuje Vasa Pelagić u onoj malenoj knjižici. I, znaš zašto mi se taj Bog, nešto drugačiji od onog kakvim ga popovi prikazuju - sve više dopada. Vidim ja da to nije baš nekakav pametnjaković. Sve mi se čini da bi se baš vagali ja i on na vagi pameti, pa mi onda dođe taj sveti, opasni, ljititi Bog - kao nekakav prijatelj, susjed s kojim bi se dalo živjeti. Tako je, eto, mene zabavljao taj moj seoski filozof, dragi, mudri i topli Tešan Maćešić, »vanjski suradnik« u književnom kružoku. I još jedna zgodičica s tesano. Nije ta zgodica nego takva sličica da bi je Goja oslikao ne kao tragiku jednog strijeljanja, nego kao impresi-vnu sličicu jedne od ljudskih gluposti kakve ljudi svakočasno čine. Upade jedne večeri na čitalačko sijelo Tešan Maćešić u nesvakidašnjoj pozi i poziciji. Na njemu odjeća a osobito hlače od koljena nadolje u prnjama. Vire gole noge, ovaj puta i cjevanice i listovi izgrabani - izgriženi - podosta krvavi - kao da je Tešan - Bože mi prosti, naletio negdje na minu. Ja se ne snalazim sve dok Tešan ne podviknu, skoro riknu: »Daj mi, učo, flašu rakije da sperem ovo pseće krvi sa sebe, a onda daj malo tvoje» Patek «pa začepi tamo đe jače curi ...!« Dosta dugo poživio Tešan, pa kad saznah da je umro, prvo mi pade na pamet ovo pitanje o pameti. Skoro da bih danas, da je živ Tešan, rekao mu da su ipak pametniji psi od ljudi jer nisu toliko »mudri, pametni, civili-zirani i umni«, pa i ne bi mogli napraviti jedni drugima toliko dramati-čnih i čak - tragičnih psina kakve ljudi psine čine jedni drugima, a da pri tome psi im nisu nimalo krivi.

Napisah nekoliko puta istu rečenicu - onu o tom kako sam u Kneže-vić Kosi bio sit i koliko puta sam se onako mladenački, temeljito, pravo i pošteno najeo. Ali, bilo je dana, pogotovo na početku mog boravka u Knežević Kosi, kad nisam stigao da sebi napravim jelo, au selo me bilo sram ići jesti. Ubrzo kako sam stigao u selo - objasniše mi da postoji uz Božić i Uskrs - veliki svatački, svečani, svažderački, neštedljiva - crkvani ali i ljudski blagdan - krsna slava. I upravo ubrzo dolaze dvije velike svetkovine: sv. Nikola i sv. Jovan, dvije krsne slave koje se ama baš pošteno slave. Na prvu, sv. Nikolu, bi ja pozvan u tri kuće: u jednoj ću ostati na ručku, au druge dvije ću navratiti da čestitam. Veselio se ja ručku (teško je reći krsnoj slavi) - bijaše to odmah kako sam došao u selo, pa sam još gladan ... Svečano se spremih za slavski ručak. Obrij se, počešlja, očistih cipele i uđoh svečano u svetačku slavljeničku kuću. Već s dvorišta, a po-gotovo s praga kuće zapahnu me poznati, a neprepoznatljiv miris. Iskrsnu sjećanja na Knuta Hamsuna, »Noru« i druge priče - začinjene haringama, pa se sjetih teško umno probavljivog filozofa Bergsona i muke oko njegovog studija - pa onda puče: nije to miris Hamsuna, ni Selme Lagerlof, ni Brg-sona, ni teške noći Nore ni kompleks slika Skandinavije na čelu s Harin-gom - već je to nepodnošljivi, za mene nesavladivi, neuništivo odvratni miris - smradnog užasnog osušenog bakalara. E, svašta na ovom svijetu. Ali pravo svašta dolazi na kraju - po onom na Kordunu važećem: Cuker komt cu lect! (Ako slučajno netko ne zna: Šećer dolazi na kraju, pa i meni domaćini »saopštiš« da bih ja mogao skoknuti do Kolarića, sela tri kolometra od Vojnića, na drugu stranu prema Bosni, do kolarićkog popa i njegove kćeri, koju sam smijenio u Kne-žević Kosi: i on, pop, ima krsnu slavu sv. Nikolu, samo on ne posti, ne slavi uz bakalar, nego uz pravog, punih pet sati na samoj žari pečenog odojka. Odakle kod naroda post, a kod popa mrs - ne doznah do dana dana-šnjeg. Zato za mene više nema nikakvog posta, ako pri ruci ima mrsa ... Elem, ja slavim krsnu slavu kod uglednog seoskog domaćina. Ne kršim red, jer trpeza je ipak bogata. Preskačem juhu od bakalara i suhi bakalar i salatu od bakalara. Nalazi se tu i pohane ribe. I oči gledaju kroz prste, au zube pa se pripeče piletina, pa grahova salata ... pa, neka, pope, neka ti je u slast i to dojenče s ražnja, opraštam ti ga, ali ti ne opraštam tvoju i moju zabludu da je bakalar lijek protiv opijuma za narod. Nije mi ipak bilo nikako jasno kako ga tako ukupno varaste da je on (taj narod) kraj vlastitog odojka u svinjcu morao »šibati« u Karlovac po bakalar. Jer ovi u Vojniću raziđoše se. Ali - sve neka ostane u sjećanju. Najedoh se ja do grla uz prizvuk bakalara. Žao mi bi što to nije znao i Vasa Pelagić. Nije potrajalo dugo, ali u selu novi slavljenički blagdan, sv. Jovan. Oni uporni, a ja - da li gladan, je li željan gomile jela, da li nedovoljno ozbiljan, da li kivan na sv. Nikolu, obećao gotovo svima da ću doći na krsnu slavu. U jednoj kući doručak, u drugoj gablec, u trećoj ručak, tek jedno ne zaboravljam - da sam obećao obitelji Vujića, najsiromašnijoj porodi-ci u selu, da ću doći i na njihovu slavu. I sjećam se kao da je bilo danas - odlaska na slavu, a ne sjećam se odlaska sa slave, kao da je bilo prije nekoliko vjekova. Znam da su me neki dečki više donijeli nego doveli u kuću Vujića. S dvorišta ulaz, pa desno dio kuće staja s dvije ovce, kravom i nekoliko kokošiju. A lijevo dio ljudske kuće. Gomila kreveta, gomila djece, a nasred toga vašara stol i dvije stolice. Jedna za mene a jedna za domaćina koji već nekoliko sati čeka. Pa čas gospodin učo, sad mi je jasno, gledajući taj danteovske jedan od krugova ljudskog pakla, zašto su me vodiči, vodeći me k Vujića,

nagovarali da preskočimo tu jednu slavu. Jedva sam i ja, a pogotovo ti momci, dokučili da je to, taj moj dolazak Vujića za mene u prvi čas bila tuga ljudska, nevolja, jad i čemer siro-maštva, a za njega - Vujića - i njegovih desetero djece - pobjeda nekog ljudskoga, poštenog, ponosnog u duši tog ogoljelog izdanka ljudskog roda, ostatka Gupčevog nekog prakmeta - u čiju kuću ne zalazi nitko od gospode osim poreznika začepljenog nosa dok ne obavi svoj posao ... Sjedosmo za stol, ja i domaćin. Od sve milošte na stolu dva prazna tanjura, a na sred stola zdjela puna pčelinjeg saća punog meda i dupljenka vina. Ne dam gazdi da se ispričava. Onako prepunjen i napunjen, naranjen i nadojena, počašćen, ugošćen, slavljen u dosadašnjim seoskim kućama, dođe mi ovaj med iz saća kao najbolja saher-torta, a tudum kao pravi šampanjac. I što bi najzgodnije - ničeg ukočenog, namještenog, neprirodnog, neugodnog - ja i »gazda« gotovo da pojedosmo zdjelu meda i popismo dupljak izabele. Ipak, ova dvolitra necjepljenjaka sjede ubitačno na onu svu rakiju i vino, umalo da se izgubih, ipak uspjeh reći momcima da me odnesu kući. Zahvalih se domaćinu na časti, na ljubaznosti, na dobroti i prijaznosti i odnesoše me momci kući. U odijelu u krevet, lavor podno uzglavlja i ostaviše me da ja - u vlastitoj režiji dovršim slavlje velikana ne moje već srpsko pravoslavne crkve. Još jedan kroki - Marko, Markan Novaković, prva kuća do škole s lijeve strane idući za Vojnić, bio je pravi čovjek, duša od čovjeka. A umirao je na očigled, reklo bi se danas bez potrebe, od jektike. Tuberku-loza ga je dobro zahvatila, a on nije htio doktoru. Teško je radio težačke poslove. U kuću Markanovo, skladnu, skoro bi se reklo lijepu, drvenu kuću, ulazilo se gotovo s ceste, pa iz hodnika lijevo u malu sobu u koju smo smjestili trgovinu. Desno, u veliku dnevnu, spavaću i uopće gostinsku sobu u kojoj je bilo mjesta za dva kreveta, za kuhinjsku peć iu četvrtom ćošku za povelik stol, za kojim se zimi, iu kasnu jesen iu rano proljeće, a naroči-to subotom i nedjeljom - kartalo. Nije to bio poker s divljeg zapada, ni remi iz visija, ni rulet Monte Carla, bio je to isključivo »ajnc«, nije to bolo kartanje za veliki novac, ali ipak ... I ja uveo novost cigareta i kocke šećera. Kakve sam ja poene zadobio kod seoskih žena, muževi znaju u zoru doći s »porcijom« šećera kakva se kupuje jedva za Božić. Tako je Markan - seljak, uz moju pomoć - vodio zadrugu na žalost i bijes seoskog trgovca. Ali po onoj Krležinoj nenarodnoj suvremenoj poslovici: Tko pod drugim jamu kopa, dvije sreće grabi. Trgovac se uskoro oslobodio i mane i zadruge. Samo, zadruga, Seljačko kolo, čitalačke večeri, mnogi razgovori koje sam, naročito zimi, u beskrajno dugim noćima vodio sa seljacima - urodilo je plodom, čak i četrdeset prve ljudi su listom bili n strani NOB-e, tvrdili su mnogi poslije rata - ne mala je bila moja zasluga za to. Detalja bi interesantnih bilo puno: Jedne večeri dok smo u mojoj sobi vodili srdačne, ugodne, a ipak i gotovo političke razgovore - začuli smo odozdo, s ceste, svega desetak metara ispod prozora pijano psovanje (prvog susjeda jednog od braće iz već spomenute kuće). Susjeda podupire trgovac pa onda, ponekad »ruži« mene, uglavnom, kako bismo danas rekli, na nacionalnoj osnovi. Ja se smijem, smirujem ljude, tvrdim a tako je i bilo, da mi to nimalo ne smeta. Izađo-še tri-četiri mlađa čovjeka i začas ja čuh umjesto pijanih psovki pijano jaukanje i cviljenje. Vratiše se momci, jedan reče, kao usput, »Jeba 'svoju pijanu mater«. Drugi promrsi: »Malo smo mu kosti naravnali. Treći se nasmija. Neće mu skoro na um pasti da uznemirava gospodina učitelja.

Još jedan detalj. Jednog dana, po naredbi, javih se u kotar. Seoski pristav i meni još dvojica nepoznatih ljudi traže od mene kontraizjavu na izjavu na njihovom stolu da ja »ucjenjujem seljake« i tražim od njih da mi donose pilića, mesa, mlijeka, možda i novac, da im puštam djecu da prolaze razrede. Ja popizdio. Prvo, to nije istina, drugo, djeca odlično savladavaju gradivo pa ne trebam nikoga puštati, treće, da mi netko i donese nešto zbog djeteta, ja to ne bih uzeo i četvrto, nose mi svašta, ali nit spominju djecu, nit ja znam niti pamtim tko mi je donio kokicu, jaje, kobasice ... Toliko sam se razgalamio i skoro prestrašio komisiju. Ne pitajući za propise dreknuh da ću sutra u isto doba dovesti svjedoke kao potvrdu da ne primam mito, a oni dovesti tužitelje - pa zalupih vrata i odoh u selo. Uvečer uz kartanje pričam tu režimsku, ružnu i pokvarenu priču. Jedan stari, ali zato valjda pametan čovjek, reče da će sutra sa mnom u kotar on i još nekoliko seljaka koje će on naći, a koji nemaju djecu u školi, ali ipak nose meni rakiju i piliće. »Ne mito nego poštovanje, jebli majku svoju!« Završi svečano starkelja svoj odvjetnički pledoaje. Sutradan bi sve začas čisto. Izribas moji svjedoci one kotarske meštre, koje natjeraše da priznaju da je prijavu podnio seoski trgovac. Sve u redu, a opet nije. Osta priča - bio učo zvan u kotar zbog mita. »Ma, jest, ne prima mito, ali, eto, netko ga prijavio« ... Mnogo kasnije jedna jeziva analogija. Zvali tajnika (mene) na saslušanje zvog informbiroa. »Pa, nije on IB-eovac«, tvrde jedni, a drugi potvrđuju uz sitni dodatak - »ali bio je i to malo po malo, bio je završio na Golom otoku«. Vili su to ljudi, ti moji seljaci, pravi i prkosni i hrabri i poš-teni i meki i spremni pomoći čovjeku u nevolji. U cijelom selu nitko nije ništa zaključavao, ništa se nije ukralo - posuditi ono šro ti treba, nije sramota. Vlasti nisu voljeli - nikako da se pomire s onim da je svaka vlast od Boga. A i kako bi se s tim mirili, kad im je njihov mladi, pametni, životinjski ubijeni, lijepi paroh Pero Ninković, i mnogi drugi govorili - da nije vlast od Boga, nego od ljudi koji je stvaraju na »svoju sliku i priliku«, sebi za korist materijalnu i svaku drugu. Morat ću se polako opraštati od »svoje« Knežević Kose. Jer ako negdje ne skratim i ne presiječem ovo pričanje - doći ću do pisanja monu-mentografije, a ne obične, simpatične i druge monografije o običnom simpatičnom i dragom selu - Knežević Kosi. Ipak, nedopustiv je s moje strane propust da se poslije rata nisam navraćao u selo. Ako ništa drugo da vidim tko je ostao a tko propao. Kakav je tko bio zavrijeme rata i kakav netko »nije bio« ... Čudna smo mi zemlja - Jugoslavija. Čudna trajala i čudna traje. Čini mi se drugačija od svih drugih. Sad ali, naravno, alternativci, ili trajni i dosljedni neprijatelji - evo i mene u to čudno kolo. Dakle, sad bi protivnici, pa čak ni to - nego možda stalni, trajni, gotovo bismo mogli reći profesionalni kritičari Jugoslavije i njenog poretka i njenog neuspjelog socijalizma - cvali i uživali a da pri tome zapravo ne mogu reći što hoće, kakvu Jugoslaviju hoće i tko će i kako će vladati oni. Ti novi ljudi, pametni i nepametni obarači jugosistama. Mene sve strah, mene dakle strah da se ne dogodi nešto slično kao u Poljskoj, gdje su uz postavljanje kraljevskog orla u simbole umjesto srpa i čekića oborili omraženi socijalizam. Likvidirali tu nametnutu komunističku dogmu, da bi slavodobitno uveli novu dogmu, krst časni, solidarnost katoličku, molitve, crkve, mise, propovijedi, narod sad slobodno moli, igra se i nabacuje srpom i čekićem, čelikom i kombajnom. Ne da mu se raditi jer nisu valjda za to rušili komunizam da bi radili. To što su oni napra-vili u Poljskoj, to je velika pobjeda američkog financijskog kapitala i imperijalizma, pa neka sad oni izvedu stvari na čistac. I lijepe stvari se događaju. Američki predsjednik Bush

svečano ruča u domu velikog Poljaka, katolika, borca za slobodu u blistavom sjaju nove dogme. Ručaju Bush i Walesa u sjaju cvijeća i svijeća, ručaju ovozemaljske plodove blagoslovljene blagoslovom prisutnih svećenka, da bi Bush svečano obje-ćao Poljskoj »pomoć« od sto milijuna dolara. Što je Walesa mislio na pomoć od deset, dvadeset milijardi dolara, to je njegova, izgleda pogre-šna računica. Ta u Kanadi su mu obećali »čak« trideset milijuna dolara, a velika Njemačka će mu pružiti svu moralnu pomoć sve dok se Poljaci ne dosjete jadu i počnu raditi ... Vraćam se još malo svojoj Knežević Kosi. Ne mogu a da ne zabilje-žim jedan detalj, zapravo čitava priča za sebe. Da smo živjeli u vremenu u kojem smo živjeli prije pedesetak godina, a da smo tada pisali romane kao u doba Šenoe, Tomića, Novaka, i ja bih mogao naslagati opus društveno povijesnih romana ... Dakle, vraćam se iz Sarajeva s odsluženja takozvane dvomjesečne vojne vježbe. Odmah na posao u školu. Ali na putu kroz Vojnić upadoh u neviđenu gužvu u Vojniću. Nekoliko tisuća seljaka u, gotovo bi se moglo reći, seljačkom ustanku, na rukama nosi općinsku zgradu svog izabra-nog načelnika, samostalnog demokratu, protivnika režima i cijele vlada-juće garniture - seljaka, pametnog, mudrog, staloženog Misano napijao. Bili smo poznanici, čak i više od toga. Politički istomišljenici i pri-jatelji. Ulaz u općinu brani velika grupa žandara. Žandari s bodežima na puškama - otkazuju poslušnost i ne izvršavaju naredbu: Pucaj! Ali do-čekuju na bajonete seljake koji nasrću. Situacija je krajnje dramatična. Za-uštavljene seljaci, zaustavlja ih i Mišan Napijalo, a na samim stubama pred općinskim izlazom - vratima leže petorica, ne znam kako da kažem, nabodenih, izbodenih seljaka. Upravo sam stigao, skoro bih rekao - oper-ski finale, gledam malu paniku. Vidim jednog žandara kako vadi mara-micu, pa drhtavom rukom briše krv s bajoneta. Sigurno mu je to prva takva akcija pa je sav izvan sebe. Ta to je ipak ljudska krv. Netko viče da se ide po doktora, ali ubodeni seljaci viču da se zove doktor Petrović iz Kar-lovca jer neće da ih pregleda i previja domaći, kotarski liječnik, radi-kal, sluga režima, doktor Kosanović. Čudna smo mi zemlja i čudni ljudi bili i onda, pedeset koraka je do doktora, a oni zovu i čekat će doktora iz dvadeset i četiri kilometra udaljenog Karlovca. Žandari pikali u ruku ili u nogu, rane nisu teške, negdje je neki privremeni bivši ili sadašnji bolničar pa privremeno previ rane. Telefonom dozvaše doktora iz Karlovca. Dođe za malo više od pola sata doktor Petrović. Uredno previ ranjenike, nitko od ranjenika ne treba s njim u Karlovac. Ranjenici sad već skoro zajebavaju žandare: »A, ti bi mene proburazio, jeba 'mater svoju!«, A žandari se kao ispričavaju: »Pa vidiš da nismo pucali, a to što sam te malo bocnuo, to ti je kao da si naletio na čava '«. I tako taj boj toga dana zaista gotovo operetni završi, da bi se kasnije nastavljao. To - kasnije ja ne dočekah. Ispirili i mene. Ne dopustiš više ulazak u školu. Dugo, dugo poslije, tek ne tako davno, pade mi na pamet, da se, uz mnogo drugo, nisam raspitao ni za sudbinu tog meni dragog predsjed-nika općine Misano napijao. Ne preostade mi drugo, već se obratih pismom jednom historičaru na području nekadašnjeg kotara Vojnić mr-u Mili Dakiću, direktoru Memorijalnog parka Petrova gora. Da ne prepri-čavam, evo što mi kolega iz Vojnića napisa: »Mišan Napijalo je doživio tešku sudbinu u ratu. Proglašen je službeno za neprijatelja, ali on to zasigurno nikada nije bio. Za njega se može tvrditi da je bio protiv svakog krvoprolića, ai to je bilo u danim uvjetima dovoljno za kvalifikaciju. On je 1941. god. (Novembra) bio prvi predsjednik Kotarskog NOO Vojnić (prvi kotarski NOO u Hrvatskoj). Kažu da je bio lijep, visok, pametan, pa je iza-zivao kod mnogih

zavist) znam i ja to - opaska moja, Ustaše su ubile svibnja 1942. godine u Petrovoj gori njegovu ženu i djecu (Jelena, Ljubica 1925, Milan 1936. godište) osim sina Milića koji je bio partizan. Mišan od-lazi tada u Karlovac kod svojih prijatelja Hrvata, poznanika i suradnika iz krila Udružene opozicije (HSS i SDS), da traži obustavu krvopr-lića. Bez obzira što se krio u Karlovcu, proglašen je suradnikom Gestapoa. U ljeto 1944. godine pozvan je na slobodni teritorij, uz obećanje da mu se neće ništa dogoditi. Pri prijelazu je uhićen ... «Poštujući želju kolege informatora ne objavljujem ni ja tragičan kraj prijatelja Misano napijali, ali sam ga se posebno sjetio čitajući u posljednje vrijeme dosta napisa o staljinizmu. Ponavljam opet - čudna smo mi to zemlja. Koliki su ljudi, uključujući i mene, stradali i stradavali od staljinista koji su u ime naroda i antistaljinizma proglašavali druge staljinistima i pri-mjenjivali na njih sve pogane, poznate, odnosno staljinističke metode vlastite provinijencije ... Nastavljam opoštaj s Knežević Kosom s još ponekim detaljem. U dijelu ove monografije, kad govorim o djeci i nastavi - spominjem i sve-čenika iz Vojnića, mladog, naprednog, obrazovanog i pametnog čovjeka, kojem nisam zapamtio prezime, niti sam znao za njegovu sudbinu, pa sam u pismu kolegi profesoru, molio i osnovne podatke o tom čovjeku za koga me vežu lijepa sjećanja. Nažalost pismo je u svega nekoliko redaka razbilo svu ljepotu tih sjećanja na daleke, ali lijepe borbene dane. Evo i opet prijepisa bilješke kolege iz Vojnića: »Pravoslavni svećenik (za koga pitam io kome je riječ - zvao se Petar Ninković, a njegova žena Gordana. Za kćerku nisam mogao utvrditi ime. Petar je ubijen 29. srpnja 1941. u poznatom masovnom ustaškom zločinu nedaleko Karlovca (bliža lokacija Ivanović jarak). Među 350 ubijenih Srba bila su i četiri svećenika (Šušnjar iz Perjasice, Dokmanović iz Dunjak, Peurača iz Gornjeg Budaci-kog i Petar Ninković iz Vojnića). Đuro Baždar (prije rata vlasnik gostio- nice i mesnice u Vojniću) i Branko Jurić, danas mi rekoše da je Gordana preživjela rat i da živi u Zagrebu. Baždar mi reče da se sjeća vas i da je govoreno da ste veliki Jugoslaven «.             I sad ću priču privesti kraju, jer sjetim li se bilo kojeg od svojih tadaš-njih seljana i susjeda - Mrđenović, Godič, Hrstića, Brdara i tako redom - priči ne bi bilo kraja ... Dakle, došlo je vrijeme da ja odem iz Knežević Kose. Samo ni to moje odlaženje nije bolo tako jednostavno, jer ja jesam otišao iz Knežević Kose, ali nisam otišao jednostavno, obično, stiskom ruke ponekom seljane. Ne, ja sam iz Knežević Kose »izjuren«, izbačen na cestu - otpušten iz slu-žbe, iz škole, iz sela. Zvuči ovo nekako kruto, kao pomalo važno saop-ćilo, »Narode, čuj i počuj ...« Jer sve je bilo sadržano u jednom komadiću papira, četvrtina arka papira, najmanji dopušteni format službenog dopisivanja sadržavao je u sebi, u onih nekoliko rečenica - čitavu malu tragediju, sudbinu - sad već ne čak samo moju, jer sam već bio oženjen. A na papiriću je - da ga sad ne tražim negdje u hrpi požutjelih papira - pisalo da je Ante Miletić, po članku 110. točka 16 Zakona o državnim službenicima - otpušten iz državne službe ... Skoknuh u Kotar, prvi i zadnji put samoinicijativno, odoh do sreskog školskog nadzornika, vidim, neugodno mu je, ne zna kud bi sa sobom, pogo-tovo jer ja nisam ni uzrujan ni ljut ni nervozan. Mirno i hladno ga molim da mi objasni što sam ja to učinio što se podvodi pod »član 110, točka 16«, kao razlog, uzrok, povod za otpuštanje iz službe. Otvara čovjek zakon, brzo nalazi famozni član i pokazuje mi i mumljajući čitati da se državni službenik - učitelj otpušta iz državne službe ako je - pa sad gomila kriminalnih radnji - po točkama uključujući petnaestu i pronevjere i napuštanje dužnosti,

alkoholizirano stanje zavrijeme nastave, krađe , silovanje učenica i sve tako do šesnaeste točke koja je brutalno jasna, do svakog svog slova pokvarena u obrani postojećeg režima - i glasi - da se učitelj otpušta iz državne službe »kad nadležna vlast nađe za shodno«. Ne bi čovjek vjerovao (kad na svojoj koži ne bi osjetio) koliko snage vladajući, kapitalistički, diktatorski režim nalazi snage u jednoj takvoj rečenici. Ti si kao kipić na dlanu svemoćnog golijata koji te samo jednim dahom otpuhne na ulicu, u legiju ljudi bez posla, bez sredstava za život, bez najobičnijeg zalogaja kruha i gutljaja mlijeka. Ipak, dugo sam se ja i održao u toj Kežević Kosi. A nikada je neću zaboraviti. Ni selo, ni ljude, ni prekrasni, nezaboravni život siromaš-nog seoskog uče, život čovjeka - po sreskom načelniku i društvenim i državnim regulama čovjeka koji je nitko i ništa. Ali po mojim regulama i shvaćanjima su svi ti sreski i nitko i ništa, za mene su ono sluge bezduš-nog eksploatatora i ja sam po svom dubokom uvjerenju jednostavno i bezbri-žno, bez straha i bez ikakve primisli da bih jednog dana mogao doživjeti upravo ovo - izletjeti iz službe i ostati na ulici bez korice kruha, ali i bez druženja s ovim divnim ljudima ... Čak ni samo otpuštanje, taj grubi, nehumani, surovi i neljudski državni akt - nije još uvijek remetio svu ljepotu i sklad i nekakvu duševnu smirenost koja me je cijelog držala ... Ne poričem da mi je teško bolo napustiti Knežević Kosu. Ne možda toliko zbog samog otpuštanja, koliko zbog osjećaja da će mi budući život biti jako osiromašen, da će mi nešto lijepo, divno, vedro nedostajati ... Doduše, danas, u meditacijama o tim vremenima, javlja se dilema. Da li je taj život u Kmnežević Kosi bio zaista sadržajan, da li je to što je meni tada bilo lijepo i drago i vedro i veselo - zaista objektivno bilo tako ... i je li to uopće imalo nekakvu posebnu, po meni, evo , čak značajnu vrijednost. Danas - dilema možda za diskusiju. Ali onda, pa kategorički ipak i danas retrogradno, siguran sam, bilo je to ipak najljepše razdoblje ljepotom ispunjenoga moga, inače, promašenog života. Jer to su bili, da ponovim i završim, najljepši dani moga života. To su bili jednostavni, nezaboravni, priprosti, ponekad grubi, pa ponekad sentimentalni doživ-ljaj. Doživljaji puni ljudskosti i humane odanosti i ljubavi. I još nešto, danas ih je nemoguće doživjeti. Adio, dakle, Knežević Koso! Vijest o mom otpuštanju, naredba o napuštanju školske nastave, djece, zgrade škole i stana - prohuja brzinom munje kroz sva tri moja sela: Knežević Kosu, Loskunja i Živković Kosu. U dan-dva znali se za tu vijest kao posebnu, značajnu u dosta sela oko Vojnića gdje su me mnogi ljudi znali ili poznavali. U Knežević Kosi najprije muk, pa nevjerica, pa zaprepaštenje i napokon bijes. Ja se polako pripremam za odlazak - ima tu već podosta namještaja (ženidbom priskrbio), ali selo se ne miri, iako je rješenje potpisano čak u Beogradu, nepromjenjivo, neopozivo, surovo i izvršno. Dolazi skupina najuglednijih seljaka i predlažu, naravno, neizvediva rješenja: zabit će kolac - gredu preko školskih vrata. Ne primaju drugog učitelja. Ja ću ostati u selu i oni će me, seljaci, plaćati i uzdržljvati ... Izbornik milo ih slušati, ali euforija u ovoj ipak otužnoj situaciji ne pomaže. Sve bi to po postojećim zakonima, bili prekršaji ili čak kaznena djela. A meni ne bi ništa pomoglo ... Odredismo dan moga odlaska. Lijepo sunčano presjesenje vrijeme. Otići ću u nedjelju, a grupa seljaka preuze na sebe da pripreme ispraćaj. Ja pitam čemu ispraćaj i kakav, a oni odgovaraju da to nije moja briga i jedan starac se ljutnu: »Pa nećeš ti, učo, otići od nas podviti repa, van k'o pravi gospodin.« Još samo ne znamo da li bi u Vojniću svirao rog.

Odbih misao o rogu, a prihvatih za sada samo prijedlog scenarija za ispraćaj. I dođe dan odlaska iz Knežević Kose. Kakav dan i kolika razlika od dana dolaska u selo, onda u tugi, a sada u cvijeću i ćilimima. I evo u najkraćim crtama kako je to bilo ...

ODLAZAK

Osvanula je još jedna nedjelja, dan neradni, dan gospodnji ... Ned-jelja, za mene drugačija od svih dosadašnjih nedjelja, dan takav da zaslu-žuje onu pjesmu: »Tužna je nedjelja, mada je cvijeće svud ...« Nemirna sna dočekah budan zoru. Prva skupina ptica ranoranilaca već je otpjevala svoj pozdrav Suncu, sunčanoj nedjelji i životu kome se ptičice neprekidno vesele. Javljaju se sa svih strana, iz bližeg i daljeg voćara pjevajući. Gazdarice otvaraju kokošinjce iz kojih radosno izlijeću kokoši veseleći se prvom obroku kukuruza koje žena razbacuje oko sebe. Sve nehotice i brojeći kokice - gleda jesi li joj sva na broju. Jer i ona kolko god da ih je, prepoznaje. Ptičice u novom zboru radosno šalju svoju pjesmu kroz voćar sve dalje do doline i do šume Loskunja gdje se pjev novog zbora stapa s onim s brežuljka iznad škole u veseli koncert jutarnje, sunčane beskrajne radosti i sreće, što smo, eto, živi ... Samo za mene je tužna nedjelja, iako čujem sav taj razdragani, snažni val radosti zbog buđenja i nastajanja novog dana. Tužan sam. Beskrajno žalostan što moram napustiti selo, svoju Knežević Kosu. Još je ran za put, ali vidim pomlo užurbane seljake. Oni su nervozni i njima je ova nedjelja drugačija od drugih ... Siđoh do prve kuće, do kuće Markana Novakovića - kuća koj mi bijaše drugi dom u selu. U njoj sam proveo više slobodnog vremena nego u stanu u školi. Svi već na nogama, svi u svetačkoj odjeći. Nedjelja est, ali ne oblače se oni tako svetački ako ne idu u Vojnić na sajam ili na misu. A sad ne idu, jer sjetih se kako mi baš Markan jučer reče da će me danas doći svi ispratiti. Popismo malu rakiju i kavu, pravu tursku, bez primjese cikorije. Nailaze kola iskićena cvijećem i ćilimima. Sve ih je više, parki-raju tu kod Markana, kuća mu je ama na cesti, samo preko mostića pa si u njegovom povelikom dvorištu. Pred kućom je dosta prostora. Ja ništa nisam znao, nitko mi nije govorio o nekakvom svečanom ispraćaju. Jučer smo zamolili jednog školskog odbornika da mi za danas nađe kola do željezničke postaje Vojnić. A on mi olako, jednostavno kao usput reče: »Ne brini, učo, dovest ćemo te mi do vlaka ... Ja mislio kako će otužno izgle-dati to pozdravljanje i rukovanje s dragim i dobrim ljudima, jer sam oče-kivao da će ih ipak nešto doći na oproštaj, ali ovo, ovo što se spre-malo, bilo je veličanstveno, nedoživljeno i neočekivano iznena -đenje ... Tu je i čovjek kojeg se sluša. Naređuje, formira, stupac, povorku, trijumfalnu Kohorta. Prva kola svečana, okićena, vijori hrvatska pa srpske, pa jugoslavenska zastava, pa kola u kojima u svečano ćilimima i cvijećem u zadnjem sicu sjedim ja, samo ja, svečan, vjerovatno blijed, na rubu suza u oku, a za mnom kola sva u cvijeću, sva puna djece, omladine, ljudi i žena koje nisu morale ostati čuvati kuću. Nije se to skupilo desetak, dvadesetak ljudi, već je tu dvjesta, trista, tko zna koliko ljudi. Takve svadbe nije bilo u selu, govore ljudi, a ja samo što ne zaplačem. Ne tnam da li se vjenčava s Knežević Kosom ili se s njom razvjenčavam. Ulazimo u Vojnić. Iako rog nije svirao, skupilo se mnogo svijeta. Neki zbog mise, neki da obiđu birtije, da se porazgovaraju, ali najviše zbog mene i mog svečanog ispraćaja. Kolona stala na križanju ispred zgrade općine i kotara. Čuju se uzvici: »Da srušimo kotar,

da ne damo našeg učitelja! Gledaj šmrcala - pristava kako bježi! «I zaista, iza kotarskog dvorišta vrtovi i polja i netko iz kotarske zgrade sastavio pa u suprotnom juri što dalje od ceste - možda je i pristav, a možda i nije, jer se kotarska vlast taj dan, tu nedjelju iselila iz Vojnića. Smije se čovjek kraj mene. Razbježala se vlast. Prilaze ljudi kolima, poznanici iz Vojnića i okolnih sela. Prilaze i nepoznati ljudi, pozdravljaju se i žele mi sve najbolje. Krenusmo iz Vojnića prema kolodvoru. Već smo negdje rekli - ima tu više od desetak kilometara. Nešto starijih ljudi osta u Vojniću jer u kolima više nije bilo mjesta, a pješice daleko. Krenu povorka iz Vojnića - ipak bogata, mnogoljudska i mnogobrojna. Ljudi pomalo Guck rakiju, ali vidim pomalo se podnapijaju, vidim kako jedan drugom skida flašu s usta i prekida ga u pijenju - pije se samo da se malo rastjera tuga, jer svi mi u toj trijumfalnoj koloni malo - malo pa se sjetimo da je uskoro rastanak. I stigosmo na Vojnić-kolodvor. Dosta je dugo do polaska vlaka. Pričamo, sjećamo se šaljivih zgoda i to skoro samo šaljivih, e da bi održali raspoloženje. A onda naiđe vlak. Žure žene, trpaju mi u ruke poputbinu, pecne pile, kolače, jabuke. O, gospode, kao da idem u vojsku ili neku višednevnu ekskurziju. Vlak stoji samo minutu-dvije, ali danas ne. Već je čovjek - seljanin uz prometnika i vlakovođa i stoje i gledaju, jer nije im prvi put da ih netko zaustavi malo dulje dok neki Mile, ili Jovica ševrdajući ne stignu iz birtije. Ali ovo nije to, sav vlak, svi putnici zaokupili prozore vagona i čudom se čude što je to. Svadba nije jer nema mlade, sahrana nije jer su sva kola u cvijeću, u zastavama, a ljudi u svečanoj odjeći ... Ja s prozora vagona održah još jedan kratak ljudsko politički govor o žrtvama koje treba za pravednu stvar podnositi ... Krenu vlak. Mahanje traje beskrajno. Vlakovođa namjerno ne daje gas. Točak po kotač mili, vlakovođa čeka zalaz za prvi zavoj da pusti malo brzine. Meni se zamutile oči suzama, krijem ih, brišem ih kradomice. Moja Knežević Kosa postaje sve sitnija, sve amorfnija, šarena, ali sad već zgusnuta ožalošćena, ali izmiješana u grču i suzama nestaje iz vidika, a ostaje i usijeca se sve dublje u svijest, sve dublje, duboko do dna svijesti sve do dana današnjega hrpa ožalošćenih ljudi ... Trajno, beskrajno tužno ostaj u mome sjećalju moja trajna ljubavi, moja vječna nezaboravna Knežević Koso! Sjedam na tvrdu željezničku klupu. U ruci željeznička karta do Zagreba, niti znam tko ju je kupio, niti tko mi ju je stavio u ruke. Preda mnom, kao pred generalom stoji u stavu mirno, od ranije već poznati kondukter Ranko. »Gospodine učitelju, molim kartu za pregled. Odoste zauvijek «, prošapta on, i on - moj kondukter. »Odoh«, odgovaram, a ni ne znam da govorim. Odrvenio na klupi vlaka jedva čujem neki glas, glas koji da mene nešto pita. Pogledah, zgodna žena, zašto mi se čini da je ona učiteljica, mlada, jedra, a nešto kao tuga joj neka u očima. Sad i ona jasno vidi: ne odigra se to vani na peronu svadba, ni vojnička pratnja, ni sahrana, ni slavlje nekog novorođenog ovozemaljskog nesretnika, nešto se zbiva na peronu rijetko viđeno. A okupilo se oko nje, zapravo oko mene podosta ljudi, cijeli vagon, pa dugo gledaju, začuđeno, iznenađeno, nejasno im, čekaju objašnjenje. Ja jesam odrvenio, ali ne za dugo - nije to u mojoj naravi. Razumjeh pitanje mlade žene i osjetih u očima ljudi čežnju da dokuče smisao toga. Gotovo bi se moglo reći spektakla koji se malo prije odigrao. Spektakl javan, nepredviđen, pred pet stotina putnika vlaka u prolazu, predstava vrijedna realizacije u jednim, možda kasnijim vremenima. Progutah u času, u grču tugu i bol pa rekoh mladoj ženi i svima njima oko sebe: »Nije to ništa neobično, otpustila me vlast iz učiteljske službe, a ovo što ste vidjeli, to vam je

gotovo cijelo selo trinaest kilometara udaljeno mene pratilo i ispratilo. Vlast me očigledno nije voljela, a da me selo voljelo, to ste vidjeli sami «. Poteče od ruke do ruke uobičajena boca rakije. Razmotaše se čiste marame, puče pileći batak, dolazi poneki kolač. Odbijem rakiju, uz, naravno, poneki sitni gutljaj. Objašnjavam ljudima da sam opet nitko i ništa i da moram ostati trijezan kako bi gomili Miletića objasnio to što se dogodilo. Bio je to jedan od činova životne drame Miletića koja je vezala čin za činom, gotovo do beskraja ... Zagreb, glavni kolodvor - molim izlaz. Ja s Čulić pod pazuhom i tugom u očima, obuzet beskrajnom nemoći i žalošću - sjedoh na prvu klupu na peronu da predahnem od nečega što me steglo u prsima. Zatvorio oči pa pokušavam da vidim, da sebi predstavim jedno po jedno od Miletića. Znam, ni jedno neće zaplakati, ni jedno me neće opsovati, okriviti. Past će ipak poneka sočna, »Nek se jebu, hodi ručati« i ja ću početi ponovo bujati, cvasti, tući se s ljudima i sa životom sve do nove slučajne zgode i do novog: »Jebi se!« Jedino u svemu tome ne bi ni jedne ružne, ni jedne proste riječi, ni jedne pogrde na račun Knžević Kose. Rekoh i ponavljam, adio lijepa, draga i nezaboravna moja Knežević Koso!