univerzitetpim.comuniverzitetpim.com/wp-content/uploads/2017/03/34.-Poltički-menadžment.pdf · Dr Nikola Vojvodić POLITIČKI MENADŽMENT POLITIKA UPRAVLJANJA ILI UPRAVLJANJE POLITIKOM

Dr Nikola Vojvodić

POLITIČKI MENADŽMENTPOLITIKA UPRAVLJANJA

ILI UPRAVLJANJE POLITIKOM

Recenzenti: Prof. dr Dragan Đuranović

Prof. dr Ilija Džombić

Lektor:Slobodanka Šodić

Izdavač:Univerzitet za poslovni inženjering i menadžment Banja Luka

Za izdavača:Ilija Džombić, direktor

Dizajn korica i prelom:Silvija Dejanović

Štampa:”Point štamparija” Banja Luka

Tiraž: 200 komada

Banja Luka, septembar 2014. godine

ISBN 978-99955-40-22-7

© Zabranjeno fotokopiranje, preštampavanje i drugi oblici umnožavanja oveknjige. Sva prava zadržava izdavač.

Banja Luka, septembar 2014.

dr Nikola Vojvodić

POLITIČKI MENADŽMENT

POLITIKA UPRAVLJANJA

ILI

UPRAVLJANJE POLITIKOM

“Pod moralnom i krivičnom odgovornošću izjavljujem da sam ja autor ovog rada te sam upoznat da sam, ukoliko se utvrdi da je rad plagijat, odgovoran za štetu pričinjenu Univerzitetu za poslovni inženjering i menadžment, kao i autoru originalnog rada.”

„Posebnu zahvalnost dugujem mom bratu Bori i njemu posvećujem ovo djelo“

3

REZIMESUMMARYUVOD

1. POLITIKA, POJAM I ZNAČAJ 1.1. Politički jezik 1.2. Javnost 1.3. Javno mnijenje 1.4. Ideologije i programi političkih partija 1.5. Globalizacija , kriza i alternative 1.5.1. Ratovi, terorizam i „humanitarne intervencije” 1.5.2. Globalna nejednakost i siromaštvo 1.5.3. Kulturalne promjene i konflikti 1.5.4. Transformacija nacionalne države i nova konstelacija snaga 1.6. Politički kapital i karakteristike građana 1.6.1. Politička ideologija i politička kultura 1.6.2. Socijalni kapital i njegova politička funkcija

2. POLITIČKI MENADŽMENT 2.1. Pojam političkog menadžmenta 2.2. Principi političkog menadžmenta 2.2.1. Postavljanje efikasnog političkog menadžmenta 2.2.2. Raspon političkog menadžmenta 2.2.3. Rast funkcije političkog menadžmenta 2.3. Menadžment komunikacija u politici 2.3.1. Komunikacija političkih partija, parlamenata i vlada 2.3.2. Menadžment interesa društva i privrede

3. FUNKCIJE POLITIČKOG MENADŽMENTA 3.1. Političko planiranje 3.1.1. Planiranje predizborne kampanje na lokalnom nivou 3.1.2. Priprema predizborne kampanje 3.1.2.1. Izborni štab 3.1.2.2. Reklamni nastup 3.1.2.3. Timovi i podrška 3.1.2.4. Finansiranje predizborne kampanje 3.1.2.5. Planiranje termina promocije 3.1.2.6. Vlastite manifestacije 3.1.2.7. Ciljne grupe 3.1.2.8. Rezultati izbora i potencijal birača 3.1.3. Tim podrške 3.1.3.1. Prednosti za registrovane članove tima podrške 3.1.3.2. Angažovanje dobrovoljaca 3.1.4. Period prije izborne kampanje

91113

17192124283436373738394041

434548505153555658

60616263636464666667676868697072

.....................................................................................................................................................................................................................................................

.................................................................................................................................

..........................................................................................................................................................................................

..........................................................................................................................................................................................................................

............................................................................................................................................

.....................................................................................................

.....................................................................................

.....................................................................................................................

............................................

...........................................................................................................................................................................................................................................

.....................................................................................................

.........................................................................................................................

...................................................................................

.......................................................................................................................................................

..............................................................................................

........................................................................................................................................................................................................................................

....................................................................................................

.....................................................................................................................................................

..............................................................................................................................................

.....................................................................................

..................................................................

POLITIČKI MENADŽMENT - POLITIKA UPRAVLJANJA ILI UPRAVLJANJE POLITIKOM

SADRŽAJ

3.1.4.1. Mobilisanje članova 3.1.4.2. Predstavljanje kandidata 3.1.4.3. Predizborne strategije na lokalnom nivou 3.1.4.4. Analiza političkih odnosa na lokalnom nivou 3.1.4.5. Statistički pokazatelji 3.1.4.6. Demografska struktura i ponašanje na izborima 3.1.5. Raspoloženje i javno mnijenje 3.1.6. Kandidat partije i politički protivnik – analiza jakih strana i slabosti 3.1.7. Privlačenje simpatija 3.1.7.1. Vrste manifestacija 3.1.7.2. Osvajanje simpatija 3.1.7.3. Posebne akcije 3.1.7.4. Informativne manifestacije 3.1.8. Canvassing: info-štand 3.1.8.1. Akcije na info-štandu 3.1.9. Vruća faza predizborne kampanje 3.1.9.1. Aktivnosti članova u vrućoj fazi 3.1.9.2. Mobilisanje birača u vrućoj fazi 3.1.9.3. Komuniciranje preko pisma i elektronske pošte 3.1.9.4. Telefonski marketing 3.1.9.5. Rad sa medijima 3.1.9.6. Osnovna pravila u radu sa medijima 3.1.9.7. Oblici rada sa medijima 3.1.9.8. Pisma čitalaca 3.1.9.9. Planiranje i oblikovanje oglasa 3.2. Vođenje predizborne kampanje 3.2.1. Amerikanizacija – modernizacija – medijalizacija 3.2.2. Duel između kandidata i tv- debate 3.2.3. Socijalno-psihološki model izbornog odlučivanja 3.2.4. Vezivanje za partiju i socijalna promjena 3.2.5. Budućnost političkih partija u medijskom društvu 3.3. Političko organizovanje 3.3.1. Organizacija i vođenje političke partije 3.3.2. Organizacioni nivoi i raspon upravljanja 3.3.2.1. Ličnost i emocije 3.3.2.2. Psihologija mase (grupe birača) 3.3.2.3. Motivisanje birača 3.3.2.4. Vođenje birača 3.3.3. Organizacija vlasti u Bosni i Hercegovini 3.3.3.1. Organizacija vlasti na nivou Bosne i Hercegovine 3.3.3.2. Zakonodavna vlast na nivou BiH 3.3.3.3. Izvršna vlast na nivou BiH 3.3.3.4. Sudska vlast na nivou BiH 3.3.4. Organizacija vlasti u Republici Srpskoj 3.3.4.1. Zakonodavna vlast u Republici Srpskoj 3.3.4.2. Izvršna vlast u RS 3.3.4.3. Sudska vlast u RS 3.3.5. Organizacija vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine 3.3.5.1. Zakonodavna vlast FBiH 3.3.5.2. Izvršna vlast u FBiH 3.3.5.3. Sudska vlast u FBiH 3.3.5.4. Kantoni 3.3.6. Organizacija vlasti u distriktu Brčko

72737575777778798181828283858587878888899292949799

100100104105106107109111112113114115116118119119120122123123125128131131131133133134

...................................................................................................................................

.................................................................

.............................................................................................

........................................................................

............................................................................................................................................................................................................................

........................................................................................................................................

................................................................................................................................................

................................................................................................................................................................

..............................................................................................

.....................................................................................................................

.............................................................................................................................................

.................................................................................................................................

.............................................................................................

.....................................................................................

...........................................................................................................................

......................................................................................................

............................................................................................................................

.....................................................................................................................................................

......................................................................

......................................................................................................................................................................

..........................................................................................

........................................................................

......................................................................................................

....................................................................................................................................................................................................

................................................................................................................................................

4


5

3.4. Funkcija koordinacije 3.5. Funkcija kontrole 3.5.1. Menadžersko kontrolisanje 3.5.1.1. Metode i tehnike menadžerske kontrole 3.5.1.2. Metode finansijske kontrole 3.5.1.3. Metode kontrole operacija 3.5.1.4. Metode kontrole marketinga 3.5.1.5. Metode kontrole ljudskih resursa

4. MENADŽERSKO ODLUČIVANJE 4.1. Osnove za donošenje odluka 4.2. Modeli donošenja odluka

5. STRATEGIJSKI POLITIČKI MENADŽMENT 5.1. Strategije političkog menadžmenta 5.2. Strategija i politička komunikacija 5.2.1. Mediji u predizbornoj kampanji 5.2.1.1. Televizija kao vodeći medij u predizbornoj kampanji 5.2.1.2. Internet u predizbornoj kampanji 5.3. Definisanje političke izborne strategije 5.3.1. Definisanje i određivanje izborne teme i političkog slogana 5.3.2. Izgradnja kredibiliteta i imidža političke ličnosti 5.3.3. Specifičnosti političkog jezika i govora

6. OPERATIVNI POLITIČKI MENADŽMENT 6.1. Suština i značaj operativnog političkog menadžmenta

7. FINANSIJSKI MENADŽMENT

8. MENADŽMENT LJUDSKIH RESURSA 8.1. Principi stvaranja dobrih međuljudskih odnosa 8.2. Dijagnostika međuljudskih odnosa 8.3. Uloga političkog menadžera u stvaranju dobrih međuljudskih odnosa

9. MENADŽMENT TIMSKOG RADA 9.1. Pojam timskog rada 9.2. Vrste timova 9.3. Interni, eksterni i mješoviti timovi 9.4. Stalni i privremeni timovi 9.5. Metode timskog rada 9.5.1. Rad po metodi zatvorene grupe 9.5.2. Rad po metodi štafete 9.5.3. Kombinovana metoda timskog rada 9.6. Osobine menadžera tima 9.7. Pojave koje slabe timski rad

10. MENADŽMENT I KULTURA POLITIČKOG KOMUNICIRANJA 10.1. Usmeno političko komuniciranje 10.2. Pismeno političko komuniciranje 10.2.1. Političko komuniciranje na medijima 10.2.2. Upotreba paradoksalne tvrdnje 10.2.3. Odbijanje priznanja 10.2.4. Prepirka oko nepobitnih činjenica 10.2.5. Upotreba posljednjeg trika

136136136139139146146148

151151152

154162164164165167169169171174

177177

180

186187189191

196196197197198199199200200201201

203205206207210211212212

...............................................................................................................................................................................................

...............................................................................................................

.....................................................................................................................

.........................................................................................................

............................................................................................................................................................

......................................................................................

.....................................................................................................................................................................................................

..................................................................................

..................................................................................................................

..........................................................

....................................................

...................................................................................................

.................................................................................

......................................................................................................................

.......................................................................................

.........................................................................................................................................................................

..................................................................................................................................................................................

...................................................................................................................................................................................

.................................................................................................................................................

.................................................................................................................................................

..................................................................................

..................................................................................................................................................................

.....................................................................................................................

............................................................................................................................................

......................................................................


10.3. Vođenje političkih razgovora 10.3.1. Pripreme za političke razgovore 10.3.2. Upoznavanje teme razgovora i sagovornika 10.3.3. Predviđanje kritičnih faza političkog razgvora 10.3.4. Započinjanje razgovora 10.3.4.1. Tehnike započinjanja razgovora 10.3.4.2. Preporuke za započinjanje razgovora 10.3.4.3. Tehnika posatvljanja pitanja sagovorniku 10.3.4.4. Postavljanje zatvorenih pitanja sagovorniku 10.3.4.5. Postavljanje otvorenih pitanja sagovorniku 10.3.4.6. Postavljanje retoričkih pitanja 10.3.4.7. Postavljanje prelomnih pitanja sagovorniku 10.3.4.8. Postavljanje meditirajućih pitanja sagovorniku 10.3.4.9. Tehnika slušanja sagovornika 10.3.5. Problemi kod informisanja sagovornika 10.3.6. Selekcija argumenata za razgovor 10.4. Ciljevi i metode argumentisanja 10.4.1. Pomoćni elementi argumentisanja 10.5. Retoričke metode, tehnike i taktike argumentisanja 10.5.1. Metode argumentisanja 10.5.2. Tehnike argumentisanja 10.5.3. Primjena taktike argumenata 10.6. Načini neutralisanja prigovora sagovornika 10.6.1. Ciljevi i filozofija neutralisanja prigovora 10.6.2. Vrste prigovora i načini njihovih neutralisanja 10.6.3. Zaključivanje i privođenje razgovora kraju

11. AKTUELNI POLITIČKI MENADŽMENT 11.1. Ideologije i programi partija u svijetu 11.2. Uticaj globalizacije na ekonomiju i politiku

12. POLITIKA I ETIKA 12.1. Poslovna etika 12.2. Etika i moral 12.3. Politička etika 12.4. Politički bonton

13. POLITIČKI MENADŽER I OKRUŽENJE 13.1. Unapređenje kvaliteta rada političkog menadžera 13.2. Kako uštediti na vremenu 13.3. Sastanci 13.4. Sposobnosti koje su potrebne za karijeru političkog menadžera 13.4.1. Asertivna komunikacija političkog menadžera 13.4.2. Komunikacijska upotreba emocionalne inteligencije 13.4.3. Temperament kao osobina ličnosti 13.4.4. Karakter i karakterne osobine ličnosti 13.5. Planiranje karijere političkog menadžera- političara 13.6. Strategija razvoja političke karijere 13.7. Faze u razvoju političke karijere 13.8. Uloga partije u razvoju karijere 13.9. Uloga lidera u planiranju i razvoju karijere 13.9.1. Sposobnost uticajnog ponašanja političkog menadžera

213214216217217218219221221222222223223223225226226227229230233237240240243252

254254258

261264265266267

274275277278281283287289292293294296298299300

............................................................................................................................................

..................................................................................

............................................................................................................................

...........................................................................

.............................................................

..................................................................................

..............................................................................

...........................................................................................................

....................................................................................................................................

.................................................................................................................................................................................................

..........................................................................................................................

.....................................................................................

.............................................

.............................................................................................................................

.......................................................

.......................................................................................................................................................................................................

................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

.........................................................................................................

..................................................................................................................................................................................................

...............................................................

........................................................................................

..............................................................................................

........................................................................................................................................................................................................................

..................................................................................

6


7

14. LJUDSKA PRAVA U DRUŠTVU I POSLOVANJU 14.1. Uopšte o ljudskim pravima 14.2. Privredna prava 14.3. Preduzetnička prava

15. ANALIZA ZADOVOLJSTVA BIRAČA UČINKOM POLITIČKE PARTIJE

16. OSMIŠLJAVANJE ELEMENATA POLITIČKOG PROGRAMA 16.1. Dijagnoza socio-političke situacije 16.1.1. Metodologija za dijagnostifikovanje socio-političke situacije

17. DRUŠTVENA ODGOVORNOST POLITIČKOG MENADŽMENTA

PRILOZI: UPITNIK 1. Opšta pitanja - struktura ispitanika 2. Odnos građana prema radu lokalne samouprave 3. Povjerenje građana u nosioce javnih funkcija i političare 4. Informisanje građana - mediji 5. Odnos građana prema izborima

LITERATURA

RECENZIJA Prof. dr Dragan Đuranović - Politički menadžment - politika upravljanja ili upravljanje politikom Prof. dr Ilija Džombić - politički menadžment

306306308314

322

324324324

326

333334336338339

341

345349

..................................................................................................................................

...............................................................................................................................................................................................

.....

.............................................................................................

................

.................

................................................................................................................................

..........................................................................................................................................................................................................

..................................................................................................................

..............................................................................................................


9

Politika predstavlja vještinu upravljanja državom, odnosno to je ustanovljen način društvenog djelovanja koji treba da omogući ostvarenje postavljenog cilja od strane države, a to je stvaranje demokratskog ambijenta za uspostavljanje političkog i pravnog sistema u kome će građani svoje potrebe i interes, prilagoditi postavljenim pravilima. Svjesne da im je potrebna neka forma koja će omogućiti uravnoteženije i stabilnije funkcionisanje društva, političke partije moraju da se stalno izgrađuju i prilagođavaju novim izazovima savremenog informatičkog društva. One svoje programe prilagođavaju prema osvajanju vlasti. Kada dođu na vlast izložene su stalnom monitoringu javnosti koja prati koliko se programska obećanja poštuju. Za demokratiju je veoma važno da se političko takmičenje odvija po unaprijed regulisanim pravilima igre tako da se građani slobodno mogu sukobljavati oko politika, odnosno političke partije oko svojih programa. � Upravljanje državom je poseban izazov i podsjeća na upravljanje brodom u toku oluje kada svi žele da kormilare, iako mnogi nemaju dovoljno iskustva, ni znanja. Želja pojedinaca da učestvuju u upravljanju državom često počinje i traje stranačkom podobnošću, zbog ostvarenja svojih ličnih ciljeva, dok političke elite u kalkulacijama jačanja vlastitih interesa, planski manipulišu narodom i samim procesom donošenja odluka.� Ali, sve ima svoje granice i domete, sve do osnovne demokratske karike, a to su izbori. Birači još uvijek ne shvataju svoju snagu, da bez njihovog učešća u procesu vođenja države, bez aktivnijeg odnosa prema donošenju zakona i pravila kojima se uređuju odnosi i njihovi vlastiti životi u državi nema napretka. Bez obzira što građani redovno budu prevareni od strane nesavjesnih, od bilo koje strane i iz bilo kojih razloga, država čeka vrijeme da se odnosi postave na zdravu osnovu radi zaštite svakog njenog pojedinca, bez obzira na vjersko, etničko, političko ili bilo kakvo drugo opredjeljenje. Imperativ sekularne države je poštovanje prava svakog pojedinca, bez obzira na pol, rasu, vjeru, seksualnu i bilo koju drugu orijentaciju.� Većina građana je izgubila povjerenje u pojedince i institucije, zbog njihove nekompetencije, neobrazovanosti i mentalne devijacije. Čovjek je jedinstveno biće koje ne smije unedogled odbijati da bude ono što jeste „zoon politikon“, političko biće, koje vlastite potrebe može da artikulše i zadovolji tek u zajednici. Političkom aktivnošću, svjesnošću, odgovornošću i vlastitim radom, svaka jedinka može obezbijediti, zadovoljiti i zaštititi svoje potrebe, želje i preferencije ugodnog života u zajednici.


REZIME

Svakako da će im u tome značajno pomoći nova znanja iz oblasti političkog menadžmenta. Kod donošenja odluka politički menadžeri moraju da uzmu u obzir različite društvene vrijednosti i norme kao što su: sloboda pojedinca, individualna odgovornost, dostojanstvo čovjeka, zajedništvo i pravednost. Sve se političke odluke ocjenjuju, ne samo političkom efikasnošću, već i političkom etikom. Suština ovog rada je, osim njegove edukativne misije, da ukaže na društvenu odgovornost političkog menadžmenta za vođenje partije i pred internim i pred eksternim okruženjem u cilju rješavanja opšteljudskih, ekonomskih, zdravstvenih, obrazovnih i drugih socijalnih problema cijele zajednice.

KLJUČNE RIJEČI: Politika, političke partije, politički menadžment, politički menadžeri, birači, izbori, društvena odgovornost.

10


11

Politics is the art of governance, and to the established way of social action, which should enable the achievement of the set target by the state, and that is to create a democratic environment for the establishment of a political and legal system in which the citizens of their needs and interests to adapt the established rules. Aware that they need some form that will allow a more balanced and stable functioning of society, political parties have to constantly build and adapt to the new challenges of the modern information society. They adapt their programs to gain power. When they come to power are exposed to constant monitoring of the public, which tracks how the program promises respect. Democracy is very important that political competition takes place at a pre-regulated the rules of the game so that citizens can freely clash over politics and political parties about their programs. State management is a particular challenge and is reminiscent of the operation of the ship during a storm, when everyone wants to skippers, although many do not have enough experience or enough knowledge. The desire of individuals to participate in the governance of the State often starts and runs a party disclosures, the achievement of their personal goals, while the political elite in the calculations of strengthening their own interests, planned to manipulate the people and therefore the decision making process. � But everything has it's limits and reaches up to the Democratic primary link, and that the elections. Voters still do not understand its power, that without their participation in the process of running the state without active attitude towards the adoption of laws and regulations governing relationships and their own lives in the state of no progress. Regardless of what people are regularly deceived by unscrupulous, by any party, for any reason, the state waiting time to put relations on a sound basis for the protection of each and every individual, regardless of their religious, ethnic, political or any other opinion . The imperative of the secular state is respect for the rights of every individual, regardless of gender, race, religion, sexual or any other orientation. � Most people had lost trust in individuals and institutions, because of their incompetence, lack of education and mental deviations. Man is a unique creature that can not indefinitely refuse to be what it is "zoon politikon" political will, that their own needs can Artikuls and meet only in the community. Political activity, awareness, responsibility and their own work, each individual may provide, protect and fulfill their needs, desires and preferences comfortable life in the community. Surely they will significantly help in this new knowledge in the field of political management. In making political decisions

SUMMARY


managers have to take into account the different social values and norms such as individual freedom, individual responsibility, dignity, unity and justice. All political decisions are evaluated, not only political effectiveness, but also political ethics. The essence of this work, in addition to its educational mission, to highlight the social responsibility of the political management of the conduct of the party and before the internal and external environment before to resolve of universal, economic, health, educational and other social problems of the community.

KEY WORDS: Politics, political parties, policy management, policy managers, voters, election, social responsibility.

12


13

U modernom demokratskom društvu politika se shvata kao vještina vladanja, odnosno osvajanja i održavanja političke vlasti i nezaobilazna aktivnost u svim sferama čovjekovog djelovanja. U pregovaračkom smislu savremena politika je maksimalno u okviru mogućeg, kada se od maksimalističkog zahtjeva, u strašnoj borbi argumentima i drugim demokratskim sredstvima, dođe do prihvatljivog rješenja za obe strane. Kada prestane mogućnost miroljubivog rješenja političkog problema, dolazi do rata kao nastavka politike drugim sredstvima.� Moć izražavanja, informisanja i uvjeravanja, utemeljena je u psihičko-manifestacionim aspektima ljudskog ponašanja. Osnovna karakteristika savremenog društva je komuniciranje, odnosno prenošenje poruka i informacija. Informacije mogu da se koriste za obavještavanje, kontrolisanje i manipulisanje građana u zavisnosti od ciljeva onih koji ih saopštavaju. Elita, koja kontroliše većinu bogatstva, svjesno proizvodi zaglupljenost, pasivnost i potčinjenost. Vlasnici kapitala oblikuju novi poredak, njegov psihološki karakter i sistem vrijednosti, politička mišljenja i slobode, pretvarajući sredstva masovne komunikacije u moćno oružje. Mijenjaju se navike, stil života, svijest publike, odnos prema etici, potrebama čovjeka, kvalitet života, opšti kulturno-politički ambijent. Disciplinovanje javnog mnijenja postaje vid političke globalizacije, kao i promovisanje ideje nametanja demokratije kao osnovnog načina mijenjanja postojećeg svjetskog poretka.� Osim države i privatna moć kontroliše ekonomsku politiku. Vrhunski menadžeri iz oblasti ideologije i kulture definišu različite strategije oblikovanja mišljenja, modifikujući tako cjelokupnu percepciju političke realnosti.Ciljnu grupu predstavlja „neobrazovana“ masa, odnosno pojedinac zaokupljen svojim bezsadržajnim životom, a ideološku transformaciju vrši televizija i obrazovni sistem, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.� Politička javna scena zavisi od uzajamnog odnosa državnih institucija i institucija civilnog društva koje moraju osigurati ambijent za uspostavljanje političke komunikacije između države i javnosti.� Političko djelovanje značilo bi da se svaki politički subjekat stavi u funkciju efikasnog i ekonomičnog zadovoljenja politikčih potreba i želja, aspiracija i volje političke javnosti. Ako političku scenu predstavlja slobodno tržište političkih ideja, onda se može uspostaviti strategija razumnog i odgovornog upravljanja političkim strukturama zajednice, zasnovane na prethodno istraženim i poznatim očekivanjima političke javnosti.� Moderne demokratije institiraju na poštovanju tri elementa: privatnoj

UVOD


slobodi građana, demokratskom građanstvu, odnosno uključivanju slobodnih i jednakih građana u političku zajednicu i nezavisnosti javne scene koja funkcioniše kao posrednički sistem između države i društva.� Politički sistem se sastoji od parlamenta, vlade, sudova i administrativnih službi. Oni donose zakonodavne odluke, političke programe, pravila i presude, administrativne mjere i dekrete, opredjeljenja i politike. Na periferiji političkog sistema je javna scena, građani, koji su izloženi uticaju poruka, vijesti, izvještaja, komentara, razgovora, slika, show-programa i filmova sa informativnim, polemičnim ili zabavnim sadržajem.� Uloga javnosti je da posredstvom medija raspravlja o djelatnosti državne vlasti i tako se pozicionira kao instrument javne kontrole, kao izvor ljudske volje i zakonodavstva.� U svom djelovanju političke partije, odnosno politički menadžeri moraju da vode računa o složenom odnosu između civilne kulture građana, interesa i moći u društvu koje proizvode socijalne i političke podele i efikasnosti državnih institucija. � Posebnu ulogu u tome ima politički menadžment, kao naučni i profesionalni proces političkog planiranja, organizovanja političke partije i političkog sistema, odlučivanja u političkoj partiji i sistemu upravljanja, vođenja političke partije i državne uprave i kontrole rada i rezultata političke partije i pripadnika političke partije na funkcijama izvršne i zakonodavne vlasti. � Cilj je postizanje uspjeha na izborima, a da bi se ostvario uspjeh neophodno je: na naučnim i profesionalnim principima isplanirati i provesti predizbornu kampanju. Zato već na početku izborne godine treba planirati finansije, teme, reklamna sredstva i manifestacije. Koju vrstu strategija će odabrati strategijski menadžment partije zavisi od snage stranke u određenoj izbornoj jedinici. Strategiju mobilisanja će odabrati ako se većina birača na prethodnim izborima uvijek odlučivala za partiju, onda u ovoj predizbornoj kampanji prije svega treba mobilisati svoje članove i simpatizere, jer na izborima se može pobijediti samo ako birači na dan izbora zaista budu glasali za kandidata ili stranku. Strategiju motivisanja ukoliko se političko raspoloženje mijenja od izbora do izbora, onda je broj birača koji različito glasaju u određenoj izbornoj jedinici izuzetno visok. Cilj strategije mora biti da se u korist stranke motivišu neodlučni birači i oni koji mijenjaju svoju odluku od izbora do izbora. Strategiju osvajanja ako stranka na posljednjim izborima po pravilu nije dobijala većinu glasova, treba pronaći razloge zbog čega je većina birača do sada birala druge stranke, da li se ti razlozi mogu opravdati ličnostima ili sadržajima. U zavisnosti od rezultata analize treba staviti do znanja da poznajete probleme ljudi i da nudite alternativu u odnosu na stranku koja je pobjeđivala do sada.Optimalno provođenje strategije predizborne kampanje omogućava uspjeh na izborima. � Zadatak političkih menadžera je da usmjeravaju rad drugih i ispunjavaju svoj zadatak podstičući druge da i oni ispune svoj. U te zadatke

14


15


spada pridobijanje novih i zadržavanje starih članova, rukovođenje političkom partijom, javnom ustanovom ili preduzećem, rukovođenje nižim menadžmentom, rukovođenje članovima političke partije ili radnicima i rukovođenje cjelokupnim političkiim sistemom. Principi kojih se politički menadžeri moraju pridržavati su: održavanje pozicije na političkoj sceni, podjela funkcija, autoritet političkog menadžera, disciplina, jedinstvo naređivanja, podređenost individualnih interesa opštim, razvoj kadrova, nagrađivanje, centralizam, hijerarhija, red (pravi ljudi na prava mjesta, poznavanje sposobnosti i znanja kandidata za funkcije), pravičnost, stabilnost osoblja, inicijativa i duh zajedništva.

Postavlja se pitanje da li politički menadžeri, osim što se moraju pridržavati principa, imaju savjest, odnosno unutrašnju disciplinu koja ih tjera da moralno prosuđuju postupke i djelovanje te da ih kao dužnost prihvate u vlastitoj moralnosti. Može li se razviti etika odgovornosti nasuprot etici isključivog uspjeha tako da čovjek nikada ne postane objekat ili sredstvo u nečijim rukama. Osnovna načela i vrijednosti treba da određuju način razmišljanja i postupanja i postanu izvor za konkretna nadahnuća i djelovanja političkih partija u rješavanju konkretnih pitanja kao što su dostojanstvo čovjeka, odnos osoba – društvo, ljudska prava, opšte ili zajedničko dobro, supsidijarnost i solidarnost, participacija, preferencija borbe za siromašne kako bi ostvarili osnovne vrijednosti kao što su: istina, sloboda, pravda, solidarnost, mir i djelotvorna ljubav.

17

POLITIKA, POJAM I ZNAČAJ

Znanje o politici potiče još iz antičkog vremena pa se može reći da je politika stara nauka. U antičko doba politika se nije razlikovala od društva, jer su politički i društveni život bili jedno: sve je bilo politika jer društvo nije ni postojalo. U današnje vrijeme politika je odvojena od društva i u državi zauzima svoje posebno mjesto. � Riječ politika nastala je od grčke riječi polis, što znači grad ili država, a od nje je izvedena riječ politeia ili latinski politia što znači:unutrašnje uređenje i način života jedne ljudske zajednice ili opšta stvar svih građana polisa. U Maloj enciklopediji politika se definiše kao državnička vještina; nauka o vođenju države, državnim ciljevima i sredstvima za ostvarenje ciljeva; planski rad države da postigne svoje ciljeve; metod rada neke organizacije ili čovjeka; vještina komunikacije s ljudima i snalaženja u životu.

U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića politika, grč. (polis – 1

država; politikos – građanski, državni, javni) politika se definiše kao:

1. djelatnost u vezi s državom, državni poslovi, upravljanje, rukovođenje državom;

2. sve mjere usmjerene na odbranu klasnih interesa, na osvajanje i jačanje klasne vlasti ili na stvaranje pogodnih uslova za borbu za vlast u državi;

3. određeni smjer i metode rada države, partije, ustanove ili pojedine osobe,

4. u prenesenom smislu lukavost, lisičenje, prepredenost, smišljenost, proračunatost, „računica'“.

�� Aristotel je rekao da je čovjek političko biće (physei zoon politikon) ili biće koje mora da živi u zajednici (jer nije ni „Bog ni zvijer“). Stari narodi su politiku izražavali govorom, razgovorom ili dogovorom i, zato on predstavlja uzvišenu vještinu koja predstavlja pravi oblik političkog mišljenja i pravi način političkog izražavanja. Biti u polisu i djelovati u njemu značilo je razgovorom i dogovorom urediti sve zajedničke poslove. Stari Grci smatrali su da je sila nijema i kao način komunikacije među ljudima nalazi se ispod nivoa politike. Primjena nasilja kao nepolitičkog sredstva odnosila se na robove i varvare. Svi oni koji ne učestvuju u javnom životu nazvani su idiotima.

1. POLITIKA, POJAM I ZNAČAJ

1) Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1989, str. 106.

18

2) Hobbes, Thomas, Levijatan, Kultura, Beograd, 1961, str. 109.3)Makijaveli, N., Vladalac, Rad, Beograd, 1964, str. 56.

4)Dye, Thomas i Harmon Zeigler, The Irony of Democracy, Wardsworth Publishing Company Inc, New York, 1970, str. 6.


Do kraja XVIII vijeka politika je bila u sastavu praktične filozofije. Nastankon građanskog društva javlja se i konkurencija koju je Thomas Hobbes nazvao rat sviju protiv svih. Da se ne bi uništili u međusobnoj borbi za monopol ljudi treba da prenesu cjelokupno vođenje vlasti na jedno lice i jedno tijelo koje bi, sa apsolutnim zakonskim ovlašćenjem za prinudu, osiguralo unutrašnji mir. Svemoćna državna vlast je nužno zlo koje proističe iz prirode čovjeka i brani

2ljude od još većeg zla.� Moderno shvatanje politike postavili su Thomas More i Niccolo Machiqvelli. Machiqvelli politiku shvata kao spretnost vladanja, odnosno, osvajanja i održavanja vlasti. Ako je cilj politike vlast, onda se ona mora uzdići iznad klasičnog shvatanja politike koje politiku pretvara u zanat, vještinu vladanja. U tom stilu, Machiqvelli kaže: „Jedini cilj vladaoca mora biti održavanje njegova života i njegove vlasti. Sva sredstva kojima se, u tom cilju,

3služi, opravdana su.“� Karakteristike svih dosadašnjih političkih sistema, bez obzira da li se

4radi o totalitarizmu ili razvijenoj demokratiji zapadnog tipa su:

1. Društvo je podijeljeno na manji broj onih koji imaju moć i na većinu

koja ne posjeduje moć. Samo mali broj ljudi određuje društvene vrijednosti. Mase ne donose političke odluke;

2. Manji broj ljudi koji vlada nije tipičan za masu kojom se vlada;

3. Napredovanje ljudi koji ne pripadaju eliti prema elitnim pozicijama mora biti sporo i usmjereno ka održavanju stabilnosti i sprečavanju revolucije. Samo oni pripadnici neelitnih struktura koji prihvate osnovni konsenzus elite mogu biti primljeni u vladajuće krugove;

4. 4.Elite šire konsenzus osnovnih vrijednosti unutar društvenog sistema i štite sistem;

5. 5.Aktivne elite predmet su relativno slabog direktnog uticaja apatičnih masa. Elite utiču na mase više nego što mase utiču na elite.

Ako prihvatimo da je savremena politika maksimalno u okviru mogućeg, da je ona nezaobilazna u svim sferama čovjekovog djelovanja i da je u stalnoj konkurenciji sa drugim politikama u borbi za moć, onda bi trebalo da se ta stalna borba vodi mirnim demokratskim sredstvima. Kada prestane mogućnost miroljubivog rješenja političkog problema, dolazi do rata kao nastavka politike drugim sredstvima.

19


1. 1. POLITIČKI JEZIK

Na političkoj sceni danas vlada globalni medijski jezik. Satelitska, kablovska i digitalna televizija stvaraju novi medijski jezik, različit od klasičnog. Političari su tv zvijezde i na tv ekranima i internetu govore jezikom populističkog političkog govora.Politički procesi i kretanja na početku trećeg milenijuma pokazuju da je današnji čovjek instrumentalizovan, ideološki determinisan i genetski kontrolisan. Škotski filozof David Hume je govorio da je glavni problem svake politike lakoća sa kojom se većina, nad kojom se vlada, prepušta manjini koja ima moć i da svaka vlast mora počivati na kontroli misli. Noam Chomsky ističe da mediji imaju presudnu ulogu u sistemu indoktrinacije, zajedno sa obrazovnim ustanovama, univerzitetima i školama. Sistem indoktrinacije treba ljude da uči kako se trebaju ponašati, šta trebaju misliti i zastupati. Politička javna scena zavisi od uzajamnog odnosa države i civilnog društva. Institucije civilnog društva treba da osiguravaju ambijent koji pomaže uspostavljanju političke komunikacije između države i javnosti. Marketinško političko djelovanje značilo bi svaki politički subjekat dovesti u funkciju efikasnog i ekonomičnog zadovoljenja politikčih potreba i želja, aspiracija i volje političke javnosti. Ako političku scenu predstavlja slobodno tržište političkih ideja, onda možemo uspostaviti koncepciju političkog marketinga u formi strategije razumnog i odgovornog upravljanja političkim strukturama zajednice, zasnovane na prethodno istraženim i poznatim očekivanjima političke javnosti.

5 Institucionalni dizajn modernih demokratija spaja tri elementa:

· Privatnu slobodu građana, na osnovu koje se svaki od njih bavi sopstvenim životom;

· Demokratsko građanstvo, to jest uključivanje slobodnih i jednakih građana u političku zajednicu;

· Nezavisnost javne scene koja funkcioniše kao posrednički sistem između države I društva.

Bez obzira na oblike političkih teorija (liberalna, republikanska i deliberativna) značaj koji građani različitih nacija pridaju javnom pregovaranju i rješavanju problema predodređuje način na koji će oni sebe vidjeti kao članove svoje političke zajednice. Savremena društva Zapada pokazuju izraziti porast obima političke komunikacije ali političkom javnom scenom dominira posredovana komunikacija kojoj nedostaju bitna svojstva deliberacije (proces pregovoravanja, dogovoranja i ubjeđivanja).

5) Habermas, Jürgen, CM časopis za upravljanje komuniciranjem, broj 5, godina II, Protocol, Novi Sad I Fakultet političkih nauka u Beogradu, 2007, str. 6.

20


Politički sistem se sastoji od poznatih institucija vlasti: parlamenata, sudova, administrativnih službi i vlade. Odgovarajući output: zakonodavne odluke i politički programi, pravila i presude, administrativne mjere i dekreti, opredjeljenja i politike – proizlaze iz različitih tipova institucionalizovanog procesa pregovaranja. Na periferiji političkog sistema je javna scena predstavljena mrežom spontanih tokova poruka – vijesti, izvještaja, komentara, razgovora, slika, show programa i filmova sa informativnim, polemičnim ili zabavnim sadržajem. Objavljena mnijenja potiču od različitih tipova aktera – političara i političkih partija, lobista i grupa za pritisak ili aktera civilnog društva.

Izvor: Habermas, Jürgen, CM časopis za upravljanje komuniciranjem, broj 5, godina II, Protocol, Novi Sad i Fakultet političkih nauka u Beogradu, 2007, str. 12.

Slika 1. Arene za političku komunikaciju

Izvor: Habermas, Jürgen, CM časopis za upravljanje komuniciranjem, broj 5, godina II. Protocol, Novi Sad i Fakultet političkih nauka u Beogradu, 2007, str. 15.

Slika 2. Politička javna scena – ulazi i izlazi

21


1. 2. JAVNOST

Habermas razlikuje dva tipa aktera bez kojih nijedna politička javna scena ne bi mogla da funkcioniše:

· Profesionalci medijskog sistema, naročito novinari koji uređuju vijesti, izvještaje i komentare;

· Političari koji čine centar političkog sistema, koji su i koautori javnog mnijenja i oni na koje se ono odnosi.

Elita je nosilac političke komunikacije. Razlikuje se još pet različitih tipova učesnika javne scene uspostavljene na njenim virtuelnim nivoima:

· Lobisti koji reprezentuju posebne interesne grupe;· Zastupnici koji su advokati glavnih interesnih grupa.;· Eksperti koji posjeduju profesionalno ili naučno znanje u nekoj

posebnoj oblasti, pa su pozvani da daju savjete; · Moralisti koji skreću pažnju javnosti, na recimo, zanemarene teme i · Intelektualci koji učestvuju u javnoj raspravi spontano i sa izraženom

namjerom da promovišu opšte interese.

Latinska riječ publicus može se prevesti kao javno i dolazi od riječi populus što znači narod. Dakle, javno znači i narodno. Suprotno od javno je privatno, a prema rimskom pravu i njegovom pojmu privatnosti, riječ privatus znači ličan ili lišen. Javnost je pojam koji ima više značenja, a u političkom smislu pojam javnost se može posmatrati u dva oblika, kao:

· javnost politike, gdje je javnost pridjev koji označava otvorenost politike, za slobodan uvid svima, i

· politička javnost kao „jedna zasebna politička pojava koju smatramo 6

isječkom objektivne političke stvarnosti“.

� Pod pritiskom javnosti kao vrhovnog moralnog sudije dešavale su se krupne promjene na svjetskoj političkoj sceni, pa se veoma često čuju formulacije u kojima se od javnosti nešto očekuje, zahtijeva, osuđuje, čas je nezadovoljna, čas uznemirena i zabrinuta.� U naučnoj literature postoji cijeli niz javnosti, pored političke, tu su i kulturna, naučna i sportska, zatim lokalna, svjetska, interna, šira, medijska, glasačka, stranačka, aktivna, kvalifikovana, stručna, opšta i djelimična javnost. U zavisnosti od toga koji je kriterij primijenjen: da li prema predmetu, načinu komuniciranja, komunikacijskom prostoru ili specifičnosti publike, tako se i javnost dijeli.

6) Jantol, Tomo, Politička javnost, Birotisak, Zagreb, 2004, str. 9.

22


Philip Kotler navodi: „Javnost je svaka grupa koja ima aktuelni ili potencijalni interes ili uticaj na sposobnost organizacije da ostvari svoje

7ciljeve“.� Tomo Jantol uvodi i analitički pojam, normativni model javnosti koji pretpostavlja „idealni komunikacijski sklop u kojem svi građani ravnopravno, samostalno, racionalno i odgovorno raspravljaju sa nosiocima vlasti o svemu što smatraju značajnim za svoj politički život i dogovaraju zajednička mišljenja o tome, te se podređuju zajedničkom kriterijumu: argumentima opšte dobrobiti („model javnog razuma“), čiji rezultat ugrađuju u državne odluke“. � Uloga javnosti prema svim klasičnim političkim teorijama je da posredstvom medija javnost raspravlja o djelatnosti državne vlasti i tako se javnost pozicionira kao instrument javne kontrole, kao izvor ljudske volje i zakonodavstva. Javnost, medijski pluralizam i raznolikost, te transparentnost medija bitni su za demokratiju. � Moć javnosti i javnog mišljenja je u tome da često daju privid legitimnosti: zakoni, politike, odluke, pa čak i optužbe i ratovi, čine se osnovani i pravedni, ako su u skladu s javnim mišljenjem. U teoriji postoje dva pravca kojim se putem javnog mišljenja pokušava uticati na državu, realistički i idealistički.

8 Realisti smatraju da država vlada javnosti i da:

· Nosilac javnosti je masa ljudi, koju ne zanima politika ili nema dovoljno informacija da bi mogla igrati značajniju ulogu;

· Javno mišljenje može biti tako promjenjivo da predstavlja prepreku vanjskoj politici; ne može se u potpunosti osloniti na javno mišljenje;

· Javno mišljenje nema nikakve realne podloge, a nije ni koherentno.

� Realisti smatraju da elita različitim sredstvima i na različite načine predstavlja svoj interes kao javni interes pretvarajući se da radi u skladu sa interesima javnosti.

� Idealisti tvrde da javno mišljenje utiče na politiku, jer je na više primjera dokazana korelacija između zahtjeva javnosti i političkih odluka (protivljenje korejskom i vijetnamskom ratu npr.) Javnost može izraziti svoju podršku ili nepovjerenje na izborima, a vlada ih može provjeriti, kao i potražiti javnu podršku (referendum) o određenim važnim odlukama. „Javnost ima uticaj na elitu i preko masovnih medija, koji vrše funkciju kritike i javnog nadzora, jer posljedice javnog objavljivanja mogu prouzrokovati određene vrste sankcije

9(ostavke, sudske postupke itd).“

7) Osredečki, Eduard, Odnosi s javnošću/Public Relations, Naklada Edo, Samobor–Zagreb, 1995, str. 2.8)Voćkić-Avdagić, Jelenka. Suvremene komunikacije ne/sigurna igra svijeta,

Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 2002, str.79.9) Ibid., str. 84.

23


Politička javnost podrazumijeva aktivno učestvovanje građana u opštim poslovima države. Ukoliko nema političkih sloboda, građani su izloženi jakom uticaju političke propagande i agitacije. Ideologija svih totalitarnih režima je odbacivanje javne debate, javne riječi i razložne argumentacije o opštim poslovima države. Osobine komunističke ideologije su kruta partijska linija i odbacivanje bilo kakve kritike, obesvješćuje se masa, prisutna je agitacija i propaganda partijskog aparata.

Prema Grunigu postoje tri faktora koji navode latentne javnosti da 10postanu komunicirajuće aktivne javnosti:

1. Priznanje problema – što znači, da su ljudi svjesni da je u situaciji nešto naopako ili da nešto nedostaje, i po tome znaju da im trebaju informacije;

2. Priznanje ograničenja – što znači, da ljudi vjeruju da ih ograničavaju vanjski faktori, ili da mogu učiniti nešto vezano za situaciju. Ako ljudi misle da njihov angažman može nešto značiti, ili da mogu uticati na problemsku situaciju, oni će tražiti informacije kako bi razradili plan djelovanja;

3. Nivo učestvovanja – što znači da ljudi vjeruju da učestvuju u situaciji i da situacija na njih utiče. Drugim riječima, što su ljudi više uvjereni da su uključeni u situaciju, veća je vjerovatnoća da će u vezi sa njom komunicirati.

Grunigova situacijska teorija sugeriše da su javnosti rezultat konkretnih 11

tema ili situacija te on govori o četiri tipa javnosti:

1. Svestrane javnosti aktivne su bez obzira na to o kojoj je temi riječ; 2. Apatične javnosti nepažljive su i neaktivne bez obzira na to o kojoj temi

je riječ;3. Jednotemne javnosti aktivne su kad se radi o određenoj temi ili

ograničenom broju srodnih tema. (U ovakve javnosti ubrajaju se društva za zaštitu ljudskog života i društva za zaštitu životinja.);

4. Javnosti vrućih tema postaju aktivne tek kad mediji razotkriju gotovo sve aktere, a tema postane predmet široke društvene rasprave (naprimjer, javna rasprava o karakterima kandidata tokom predsjedničke kampanje ili globalnom otopljavanju.)

Konkretne teme i situacije određuju kakav će biti sastav, veličina i raspon reakcija svake javnosti i ako se javno mnijenje i mišljenje ograničava dolazi do ukidanja javnosti kao dijela slobode i demokratije.

10) Cutlip, Scott M., Allen H. Center i Glen M. Broom, Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2003, str. 268.11) Ibid., str. 268.

24


1. 3. JAVNO MNIJENJE

Imenica mnijenje se izvodi od glagola mniti. Kada se u prvom licu jednine govori ja mnim to znači mislim, pretpostavljam, razmišljam, rasuđujem, imam na umu itd. Javnost i javno mnijenje su složeni, višeznačni, komplementarni i nerazdvojivi pojmovi ali nisu sinonimi. Javno mnijenje se formira u ambijentu javnosti. Javnost odražava kolektivitet, mnijenje odražava individualnost. Međusobni odnos javnosti, javnog mnijenja i publike jasno je izrazio Peters: publika je skup aktera koji izlaze iz svoga privatnog životnog okruženja, javno mnijenje je njihov zajednički stav o pitanjima od opšteg interesa, a javnost je sfera u kojoj se sve to – sporazumijevanje publike i

13stvaranje javnog mnijenja – zbiva.� Izraz javno mnijenje, kao pojam je ušao u literaturu tek u drugoj polovini XVIII vijeka, tačnije u Deklaraciju prava čovjeka i građanina iz 1789. godine u kojoj se formuliše liberalno načelo: „Slobodno saopštavanje svojih misli i mnijenja jedno je od

14najvrjednijih prava čovjeka“. Svaka totalitarna vlast nastoji da spriječi drukčije mnijenje od vladajuće ideologije, da ukloni pluralizam mišljenja o najznačajnijim političkim i državnim pitanjima. Javno mnijenje predstavlja veliku društvenu i političku moć, a politički lideri često za odobravanje vlastitih stavova, zahtjeva i prijedloga koriste javno mnijenje u najnezgodnijim prilikama kako bi se stvorio utisak da iza njih, političkih lidera, intelektualne elite, stoji cijeli narod. Javno mnijenje predstavlja skup mišljenja i stav prema određenom društvenom problemu ili situaciji, dobijen javnim politikološko-komunikološkim procesom, uz aktivno učešće medija i građana u njegovom

15kreiranju. Ono može imati nivo seoskog trača, ali bi moglo postaviti i visoke standarde zajedničkog života u jednoj političkoj zajednici;.... javno mnijenje je viđenje istine bez evidencije znanja; Javno mnijenje ne treba da vlada, ono treba da sankcioniše, dopusti ili ne dopusti.� Sloboda izražavanja i sloboda mišljenja uslov su postojanja javnog mnijenja, a stepen demokratičnosti nekog društva određuje sklad između izraženih i ostvarenih sloboda. Način komuniciranja s građanima oslikava karakter vlasti i oblike političkog ponašanja. Bez medija javno mnijenje ne postoji, jer ukoliko putem medija nije dobilo masovni karakter ostaće nepoznato i daleko od očiju javnosti. Orijentacija građana u političkom komuniciranju zavisi od dostupnih informacija koje im pružaju mediji koji su, zbog obima vijesti, prinuđeni da vrše selekciju i pružaju parcijalne informacije, a onda građani od tih parcijalnih informacija stvaraju sliku cjelokupnog društvenog života.

12) Grupa autora, Enciklopedija političke kulture, Prosveta, Beograd, 1993, str. 457.13) 32 Jantol, Tomo, Politička javnost, Birotisak, Zagreb, 2004, str. 15.

14) Ibid., str. 386.15) Jevtović, Zoran, Javno mnijenje i politika, Centar za savremenu žurnalistiku u Beogradu, 2003, str. 52.

25


Putem medija posredovana politička mnijenja javnosti pod velikim su uticajem medijskog komunikatora i društvenog okruženja. U takvim uslovima ljudi se predaju utiscima a ne racionalnim refleksijama, pa veoma često ne znaju ni kako da reaguju. Obični ljudi nemaju profesionalna znanja o komunikološkim procesima, postaju nesigurni, tragaju za dodatnim informacijama, ne znajući kako da utiču na svoju društvenu sudbinu. Naučnici i komunikolozi, u svojim istraživanjima javnog mnijenja

16najčešće mjere smjer i intenzitet javnog mnijenja.

Smjer je potvrdni ili negativni odgovor na pitanje istraživača. Mediji svakodnevno objavljuju rezultate ispitivanja javnog mnijenja kao obične procente pozitivnih i negativnih stavova o nekoj temi, prijedlogu ili kandidatu.

Intenzitet pokazuje koliko ljudi čvrsto stoje iza svojih stavova, bez obzira na njihov smjer. U istraživanjima oni koji se anketiraju odgovaraju brojem na skali od 1 do 10 koliko je snažan njihov stav o brojnim pitanjima, ili da izborom od ponuđenih varijanti „sasvim se slažem/ne slažem se/niti se neslažem, niti se slažem/slažem se/sasvim se slažem“, naznače smjer i intenzitet svojih stavova.

Stabilnost stavova se ispituje u dva ili više navrata u određenom vremenskom razdoblju, te ona pokazuje kako javno mnijenje reaguje na događaje i druge informacije.

Informacijska podrška odnosi se na količinu znanja koje ljudi imaju o predmetu stava. Istraživači su ustanovili da ljudi koji raspolažu sa više informacija o nekoj temi imaju i čvršći stav o toj temi, dok smjer nije lako predvidjeti.

Socijalna podrška odnosi se na mjeru u kojoj ljudi smatraju da njihovo mišljenje dijele i drugi pripadnici društvenog okruženja. Ljudi sa čvrstim stavom koji raspolažu velikim brojem informacija (za i protiv) o nekom pitanju, govore nam da se smjer i način izražavanja stavova vjerovatno neće promijeniti. Čvrsti stavovi mogu se promijeniti ako ih ne podržavaju informacije i doživljaj socijalne podrške. Da bi se opisalo i razumjelo javno mnijenje potrebna je veća dubina i pažljivije mjerenje od onoga što se obično koristi u telefonskom anketiranju.

U procesima bitnim za konstituisanje javnosti i izražavanje javnog 17mnijenja postoje slijedeći aspekti ovog procesa:

1. Ko pokreće komuniciranje (čija je inicijativa), 2. Sa kojim ciljem (informacija, propaganda, sredstvo moći),

16) 42 Cutlip, Scott M., Allen H. Center i Glen M. Broom, Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2003, str. 265.17) Vreg, France, Demokratsko komuniciranje, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1991, str.54.

3. U kojoj ulozi se predstavlja (govori li službeno ili privatno lice, stučnjak ili laik),

4. U kojim situacijama se odvija komuniciranje (prostorna i vremenska dimenzija),

5. Koji su kanali i sredstva dostupni komunikatoru (tehnologija, politička moć, prestiž),

6. Koje strategije koristi (sposobne komunikatore, finansijsku moć, kontrolu satelita),

7. Koju publiku obuhvata (malu, veliku, anonimnu),8. Kojim efektom (pozitivnim ili negativnim),9. Koje vrijednosti želimo afirmisati,10. Da li je pravac promjena stavova u skladu sa ciljem ili se udaljio od

željenog cilja, 11. Koji faktori uslovljavaju pravac i veličinu trenda,12. Kako se uklapamo u mogući tok budućih događaja,13. Sa kojim alternativnim politikama ćemo postići optimalizaciju

vrijednosti.

� Mogućnost manipulacije mnijenjima je ogromna, a tu veliku ulogu nose masovni mediji. Subjekt javnog mnijenja jeste narod kao publika, građani koji neformalno i formalno kritikuju i kontrolišu rad državne (javne) vlasti. Izraziti oblik političke javnosti, preko koje se oblikuje vladajuće javno mnijenje, jeste parlamentarna debata.

26


1. 4. IDEOLOGIJE I PROGRAMI POLITIČKIH PARTIJA

Političke partije svoje programe prilagođavaju prema jednom cilju, a to je osvajanje vlasti. Kada dođu na vlast izloženi su stalnom monitoringu javnosti koja prati koliko se programska obećanja poštuju. Za demokratiju je veoma važno da se političko takmičenje odvija po unaprijed regulisanim pravilima igre. Kada postoji saglasnost o osnovnim pitanjima političke zajednice, posebno o pravilima za rješavanje sukoba, onda se građani slobodno mogu sukobljavati oko politika, odnosno političke partije oko svojih programa. Sukob o suštinskim pitanjima nije u osnovi ni demokratije ni bilo kojeg političkog sistema, jer stranke ostaju na sceni samo ako nađu ravnotežu između strančarenja i nepristrasnog vladanja, lojalnosti stranci i lojalnosti državi, stranačkog i opšteg interesa. Ideologija u ovom kontekstu podrazumijeva „sistem ili skup stavova kojima se jedna vlast određuje, opravdava, racionalizuje ili opovrgava, a za koje se pretpostavlja i nastoji da ih bar njeni sljedbenici ostvaruju u životu tj. ponašaju se u skladu sa tim ideološkim

18stavovima u nadi da će to učiniti i svi građani“.

18) Vojislav Stanovčić, Vlast i sloboda, str. 333.


19) Klaus von Bajme, Transformacija političkih stranaka, str. 53. 27

� Ideološka pozadina stranačkih programa i njihovo suparništvo zahtijeva odgovore na brojna pitanja, kao što su:

1. Gdje su korijeni društvenih podjela, političkih partija i partijskih sistema i koliko su same ideologije kao veliki projekti budućnosti danas uopšte važne?

2. Da li je ono što je preostalo od izvornih ideologija samo jedan od instrumenata sa ciljem osvajanja vlasti ili i dalje postoje „uzvišeni ciljevi“?

3. Da li je deideologizacijom političkih partija došlo do njihovog programskog približavanja i koliko?

4. Da li to znači kraj šeme lijevo – desno, kako to tvrdi Klaus fon 19

Bajme? 5. Da li evolucijom u tipologiji stranaka, u fazi izborno-profesionalnih

partija programi uopšte odlučuju na izborima? i 6. Da li se izborni programi sprovode kada partije dođu na vlast?

� Savremene demokratije i političke partije su podijeljene oko suštinskih pitanja ili prioriteta, odnosno, oko toga čemu dati prednost; slobodi ili jednakosti. Na jednoj strani je liberalna-demokratija koja maksimalizuje vrijednosti slobode (freedom), a na drugoj strani je socijal-demokratija koja daje prednost jednakosti i socijalnoj pravdi. � U liberalnom, po nekima neoliberalnom, pogledu na vladu i državu nastoji se da se što više smanji miješanje države u ekonomska i socijalna pitanja. Po njima to je nedemokratski čin kojim se ograničavaju mogućnosti ljudi da sami kontrolišu sopstvenu sudbinu ili sopstveni novac. Naročito se bore za što niže poreze.� U social-demokratskom pogledu vlada i država trebaju da osiguraju ekonomska i socijalna prava za sve građane, kao što su: pravo na obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Po njima, svako društvo zasnovano na socijalnim nejednakostima je nedemokratsko društvo. Traži se državna intervencija u cilju postizanja socijalne pravde, pri čemu se progresivnim povećanjem poreza prema visini prihoda obezbjeđuju sredstva za ovu namjenu. Na taj način, država vrši regulaciju i redistribuciju umesto tržišta. Evidentno je da gotovo uvijek postoji više partija nego ideologija. Partije svoje ideološke principe i načela prenose u programe. Nerijetko je ideologija samo politička retorika kojom se prodaje imidž javnosti, odnosno „magla“ koja samo služi kao dimna zavesa. Ideologije i programi stranaka istorijski su nastali iz socijalnih sukoba koji su vremenom gubili ulogu ili intenzitet. � Nazivi stranaka često skrivaju njihovu pravu orjentaciju i oni su ponekad rezultat konkurentsko-takmičarskih izbornih borbi. Političkim strankama manje je važna ideološka od image etikete. One pokušaju napraviti brand partiju za što bolji plasman na političkom tržištu.

28

One u mnogome korespondiraju sa teorijom i linijama društvenih podjela.

20 Lajphart navodi sledeće dimenzije stranačkih sukoba:

1. društveno-ekonomska, (lijevo i desno orijentisane stranake i vlade, a među njima socijaldemokrate, liberali i konzervativne stranke)

2. vjerska, (hrišćansko-demokratske stranke)3. kulturno-etnička, (partije manjina i desno ekstremističke stranke)4. urbano-ruralna, (agrarne stranke)5. podrške režimu, 6. spoljne politike i 7. postmaterijalistička. (ekološke stranke - zeleni).

� Dimenzija levo-desno dosta je nepouzdana, ali je najuočljiviji i najstalniji način na koji građani i partijske elite doživljavaju politiku. I pored programskog približavanja partija, među njima uvijek ostaje izvjesna razlika. Organizacija demokratskog društva podrazumijeva bipolarnu podjelu na relaciji vlast – opozicija, što prisiljava parlamentarne stranke da polarizuju, dramatizuju i isceniraju razlike, da ih naduvavaju i predstavljaju većim nego što jesu. � Približavanje političkih programa stvorilo je novu podjelu na partije lijevog centra i partije desnog centra. Ipak, I dalje postoje važne i značajne razlike između dijve osnovne orijentacije.

� Lijeva orijentacija ističe horizontalnu dimenziju i borbu za jednakost i socijalnom pravdu, društvene „promjene“ i „pokrete“ i usmerenost ka budućnosti. To podrazumijeva i veću državnu kontrolu i intervenciju. Ljevičarske vlade uvode progresivno oporezivanje i izdvajanje većih doprinosa za centralnu vlast, teže većem izjednačavanju dohotka i smanjenju nezaposlenosti. Prema socioekonomskim kriterijumima “lijeve” partije nastoje da smanje socijalne razlike i vode socijalnu politiku. Ljevica tradicionalno smatra da je vladin zadatak promovisanje mogućnosti i nuđenje servisa građanima u cilju smanjenja nejednakosti, odnosno, u pravcu egalitarizma. Iz

21tih razloga preuzima se značajan dio redistribucije. Na strani ljevice su socijaldemokratske i ekološke stranke, koje se svrstavaju u novu levicu, i zalažu se za socijalnu paravdu i zaštitu životne sredine u modernom industrijskom društvu. Mnogi na ljevici prihvataju modifikovanu tržišnu ekonomiju istovremeno odbacujući marksističko nasleđe, kao što su to socijaldemokrate u Skandinavskim zemljama i u Njemačkoj, a poslednjih godina su im se pridružile i kolege iz Britanije (New Labour), Francuske i Španije. Mnoge partije u Evropskoj uniji koje su bile na ljevici sada su pomjerene prema centru.

20) Arend Lajphart, Modeli demokratije, str. 12821) Lajphart: „Ljevičarske vlade, sistematski su stvarale višu stopu rasta javnog sektora privrede, izdvajale veće

budžete za centralnu vlast, više izjednačavale dohotke, ulagale veće napore u smanjenje nezaposlenosti, i davaleveći značaj obrazovanju, zdravstvu i socijalnom blagostanju nego desničarske vlade“, isto, 128.



22) Bajme, Transformacija političkih stranaka, str. 76.23) Sartori, Stranke i stranački sistemi (Analitički okvir), str. 293.24) Lipset, isto, str. 9 29

22Kako ističe Bajme : „Evropski stranački sistem postoji samo na nivou frakcija u Europskom parlamentu. Birači uvijek imaju neku percepciju ideoloških razlika među pojedinim strankama u evropskim frakcijama, kao što se pokazalo u svrstavanju socijalista i hrišćanskih demokrata na ljestvici desno-lijevo. Prema mjestu na koje su se ideološki smjestili najviše se razlikuju liberali. Prema političkom programu socijaldemokratske stranke su uvijek lijevo od centra, a hiršćanski demokrati u desnom centru. Međutim, nisu svi liberali u centru“.

� Desno orijentisane partije prihvataju društvenu i vjersku hijerarhiju i sve što je usmjereno na kontinuitet i postojeći način života. Desnica se bori za tržište koje se temelji na privatnom vlasništvu i vidi državu kao sistem koji obezbjeđuje sigurnost. Ona se zalaže za niže poreze i promoviše protržišnu ekonomiju i konkurenciju, osim u nekim važnim oblastima kao što su nacionalna odbrana i unutrašnja bezbijednost. Na poziciji desno od centra potrebno je napraviti razliku između ekonomskih neoliberala koji zastupaju biznis i industriju i društvenih konzervativaca koji se bore za očuvanje tradicionalnih vrijednosti i autoriteta. Evropski liberalizam ima korijene u tradiciji koja favorizuje građanske slobode i toleranciju, ali i privatnu inicijativu i nemiješanje države u ekonomiju. Za evropske neoliberale država ima važnu, ali ograničenu ulogu, koja stvara ambijent u kome pojedinci i društvene grupe ostvaruju svoje interese u skladu sa svojim stabilnosti i kontinuiteta i ukazuju na opasnosti od poremećaja usljed promjena. Po njima je jaka država instrument poretka (reda), ali mnogi od njih prihvataju program države blagostanja. � Značajan broj tema ne može se tako jednostavno ugurati u lijevo-desnu šemu, jer se podržavljenje i jačanje državnog sektora nalazi u programu ljevice, a dijelovi programa law and order (zakon i red) nalaze se u program desnih stranka. Mnoga neekonomska pitanja, kao što su građanska prava, građanske slobode, pravo na pravedan proces, pravo na privatnost, socijalne politike, energetsle politike ili zaštita okoline, mogu se ugurati u šemu desno-lijevo. U tom smislu, ekstremna levica i ekstremna desnica služe kao antisistemska opozicija, dok se modifikovane ljevica i desnica razlikuju po tome kako se

23„jednaki zakoni odnose prema društvenim nejednakostima“ Pojam jednakosti je u Americi manje lijevi pojam nego u Evropi. Orijentaciju lijevo-desno lakše prihvataju partijska rukovodstva nego članstvo. Danas se pojmovi lijevo i desno mijenjaju. Duboke podjele vezane za društveno raslojavanje više nisu glavne karakteristike partijskog položaja na lijevom ili desnom kraju političkog spektra. „Pitanja morala, abortusa, „porodičnih vrijednosti“, ljudska prava, jednakost polova, multikulturalizma, imigracije, zločina i kazne, spoljne politike i nadnacionalnih zajednica usmeravaju pojedince i grupe u pravcima koji su nezavisni od njihovih društveno-ekonomskih položaja. Ipak, većina ovih pitanja može se vezati za društvenu ideologiju koja ima uzajamni odnos sa

24religijom i obrazovanjem.“

30

Partije ljevice koje su po nazivu socijaldemokratske ili socijalističke približile su se liberalnim, dok se desnica pomjerila ka klasičnom liberalizmu. Ljevica stavlja akcenat na grupnu jednakost i ekonomsku sigurnost, a desnica na jednake mogućnosti i slabljenje državne moći. Po logici, desnica bi trebala da podržava lične slobode, koje su zastupali liberali u 19. vijeku, ali politički savezi između ekonomskih konzervativaca i religioznih tradicionalista podstakli su kulturni konzervativizam po pitanjima vezanim za seks, porodicu i stil života. Prema složenim varijacijama u strukturi političkih podjela, danas je teško odrediti jedinstven šablon koji jasno razdvaja ljevicu od desnice. Društvene i ekonomske promjene vjerovatno će nastaviti da preoblikuju prirodu partijskog rascjepa na načine koji se ne mogu potpuno predvidjeti.

25 Cilj je da se pridobije srednji birač tzv. median voter. . U tom smislu, političari su ideološki indiferentni i interesuje ih samo vlast. U demokratskim državama građani prvenstveno djeluju da bi maksimalizirali svoje interese i dobit, a stranke formulišu politiku kako bi pobijedile na izborima, a ne pobjeđuju na izborima kako bi formulisale politiku. Po ovoj logici, glavni cilj političara i partija je da budu izabrani i sve se podređuje tom cilju.� U svakoj kampanji dominira samo određeni broj pitanja, a stranke se međusobno optužuju da nisu dosljedne i vijerne ili konzistentne u svojim programima. Što je veće programsko približavanje stranaka, sve više postaje važnije pitanje identiteta stranaka. Razlike se često kriju krađom tema i programskim prilagođavanjima pojedinih stranaka. Akcenat je skoro uvijek na povjerenju ili vjerovanju nekoj stranci ili u neku stranku. Zato je pitanje u kojoj mjeri se birači mogu obmanuti ili obmanjivati – kratkoročno i dugoročno. � Tamo gdje nije strukturisan stranački sistem, preovlađujuća karakteristika izbornog ponašanja je vezana za ugled i autoritet ličnosti i tu je riječ o glasanju za ličnost. U dvostranačkom sistemu, pobijediti znači osvojiti većinu - pobjednik dobija sve (winer take all), dok u višepartijskim sistemima pobjeda znači osvojiti što više mandata kako bi se dobila prilika za sastavljanje vlade ili bar za učestvovanje u sastavljanju koalicione vlade.� Sa tri stranke već možemo imati ljevicu, desnicu i centar. Neekstremni birači pozicioniranje u centru shvataju kao sigurnu poziciju, koja najbolje osigurava opstanak postojeće demokratije. Pozicija centra uspostavlja „logiku

26centra“, to jest, odbranu od ekstrema. To su stranke centra . Danas se primjenjuje teorija racionalnog izbora (Rational choice) o prevashodnom cilju partija u maksimalizovanju glasova na izborima i učešća u vlasti. Prilagođavanje uslovima osvajanja što više vlasti, smatra se jednim od glavnih pokretača transformacije stranaka, pri čemu one postaju mašine za osvajanje vlasti. Težnja ka vlasti je značajnija od mogućnosti ostvarivanja progama, snaga protiv moći vjerovanja (Power versus power of belief). Ako stranke formulišu politiku da bi pobijedile na izborima, a da pobjedom na izborima ne formulišu politiku, onda će one voditi računa ne o

25) Klingemann Hans-Dieter, Richard I. Hofferbert, and Ian Budge, Parties, Policies, and Democracy, str. 2326) Sartori, Stranke i stranački sistemi (Analitički okvir), str. 303



27) Sartori, Stranke i stranački sistemi (Analitički okvir), str. 282.28) M. Charlot, 1970:68, prema, Z. Slavujević, Politički marketing, str. 139. 31

najboljim programima već o najatraktivnijim, ne o realnim, već o poželjnim. Biračima ostaje da izaberu ko će njima vladati a ne da odlučuju o najboljim programima.

U masovnom društvu, uz pomoć masovnih medija postoje tri koncepta 27

koja su veoma važna za razumevanje glasanja. To su:

1. Problem, - u kojoj mjeri su birači prepoznali (percipirali) problem, odnosno u kojoj mjeri problemska orijentacija i preferencija utiču na njihov izbor partije. To je problemsko glasanje ili policy – glasanje.

2. Identifikacija, - ko su birači koji se identifikuju sa određenom strankom, kandidatom ili stranačkim simbolom. Postoje birači koji nisu ni svjesni problema, niti se identifikuju sa nekom strankom ali glasaju zbod „društvenog pritiska“. Što je partijska identifikacija čvršća, to su veća očekivanja da će takvi birači uvijek glasati za istu stranku ili kandidata, nezavisno od toga kako oni nastupaju i postupaju. To su, po pravilu, vjerni birači, i

3. Imidž, - građenje adekvatnog stranačkog imidža, odnosno predstave koja se o njima formira u javnosti od koje se očekuju glasovi. Putem imidža partije komuniciraju sa širokim krugom birača. Imidž ima tu posredujuću ulogu između partija i birača.

Programi partija predstavljaju se građanima putem izbornih kampanja i sve ono što može da bude važno za izbornu odluku birača predstavljeno je u izbornoj kampanji. Strategiju izborne kampanje opredeljuju opšti društveni uslovi, karakter izbornog sistema i karakteristike samih partija i njihovih lidera. Čitav postupak utvrđivanja i razrade strategije kampanje M. Charlot definiše

28kao niz "doktrina - program - slogan - simbol". ". Izborne kampanje u poslednjih nekoliko decenija išle su od oslonjenosti na članstvo u pravcu oslonjenosti na novac i profesionalce. Primarno pitanje za političke partije i izborne kampanje bilo je i ostalo prikupljanje novca i osvajanje glasova na izborima (fond-rasing i vote-getting). Ukupna uloga članstva je smanjena, a samim tim i u kampanji, ali ostaje pravilo; možete da gubite članove samo nemojte da gubite birače. Ako gubite članove, ko kaže da nećete izgubiti i birače. � Razvoj sredstava masovnog komuniciranja primorao je partije i političare da više brinu o svom imidžu (image -predstavi koju drugi imaju o njima), da više vode računa o odnosima sa javnošću (public relation). Zato je došlo do potrebe sve osmišljenijeg javnog nastupa i komercijalnog oglašavanja. Jedan dio poslova partija preuzele su marketinške agencije ili su same partije počele time da se bave.

32

� Razvojem informaciono-komunikacionih tehnologija, povećanjem značaja masovnih medija a naročito televizije, povećava se mogućnost promocije političkih lidera, stranačkih programa, stavova, ideja i mogućnost formiranja i oblikovanja javnog mnijenja a naročito političkog. Političko tržište, kao i ekonomsko ima in put i out put, Feed back reakcije, odnose ponude i potražnje, reklamiranje, oglašavanje, obrt velike sume novca, proizvodnje, kupovine i prodaje. Političarima i političkim partijama su potrebni glasači jer ih dovode i zadržavaju na vlasti. Do biračkog tijela dolazi se udvaranjem, interesovanjem za njihove sklonosti, afinitete, vrline i slabosti ali i sticanjem povjerenja i ostvarivanjem datih obećanja. Zbog sljedećih izbora mora se voditi računa o željama i potrebama građana ali se moraju i polagati računi.

Izbori predstavljaju suštinu demokratije. To je način da građani izaberu svoje predstavnike i na taj način utiče na formiranje i oblikovanje vlade. Sam čin glasanja podrazumijeva nekoliko stvari i sadrži nekoliko dimenzija:

1. čin glasanja uključuje utrošak energije i vremena, planiranje i koordiniranje jednih događaja u odnosu na druge.

2. glasanje podrazumijeva odluku i opredeljivanje koje može biti “za” ili “protiv”, “da” ili “ne”, za partiju (ili kandidata) ili za određeno pitanje.

3. glasačka odluka je najneposrednije povezana i uslovljena društvenim okruženjem, uticajem medija i kampanje,

4. izborna odluka obično uključuje i emocije koje mogu biti u vidu straha, partijske lojalnosti, identifikovanja sa određenom grupom itd.

5. čin glasanja je jedna afirmacija i interpretacija da demokratija nije laž, već da se glasovi broje i da čovjek svojim glasom zaista utiče na konačan ishod.

� Odluka birača za koga će glasati je u mnogome određena njihovim socijalnim i klasnim stausom, periodom partijske identifkacije ili glasanjem prema određenim pitanjima (issue voting). Birači su, u osnovi, rukovođeni potrebom da održe lojalnost svojoj partiji prilikom glasanja. Lideri značajno utiču na opredjeljivanje i glasanje birača. Partijski lideri su najznačajniji nosioci izbornih kampanja. Kako su partije uglavnom liderske, partijske vođe su najvećim dijelom nosioci najvažnijih izbornih poruka. Ličnost je uvijek za medije atraktivnija. Povećana uloga partijskih lidera u političkoj komunikaciji ne mora obavezno da znači da su lideri postali važniji od partija u opredjeljivanju birača, ali imaju veoma značajnu ulogu. Dio objašnjenja leži u činjenici da birači više vole da se identifikuju sa moći i autoritetom političkih ličnosti nego sa apstraktnim institucijama ili političkom

29ideologijom, odnosno da će birači lakše procijeniti ličnosti nego politike . Ocjena lidera je jedna od centralnih komponenti demokratske selekcije u liberalnim demokratijama. Liderske kampanje su tipične za predsedničke izbore i većinski izborni sistem kojem odgovara "maksimalno personalizovana kampanja".

29) McAllister Ian (1996), Leaders, str. 294.



33

Parlamentarni izbori uključuju mnogo kompleksnije odnose između patija, tema (issue) i lidera. U „lovu na glasače“ sam lider je simbol, poruka i program. Postoji stalna težnja partijskih lidera da se u potpunosti identifikuju sa partijom, a sa druge strane, prisutna je težnja građana da prepoznaju partiju u liku njenog predsjednika, ali i da u njemu vide prezentaciju i ostvarenje kompletnog partijskog programa. Ljudi doživljavaju partiju kroz politiku koju ona vodi, kroz organizaciju, ali i kroz ljude koji je predstavljaju, naročito prema onome ko je vodi. Političke partije se prepoznaju po svoj unutrašnjoj strukturi, po svom programu, ali najviše po svom lideru. Politički predstavnici se biraju od strane građana da djeluju u njihovo ime. To znači da političke partije djeluju i posreduju između socijalnih zahtjeva građana i programa vlade. Zato je veoma važno da postoji podudarnost između onoga što partije govore i onoga što vlada čini. Drugim rečima, ne smije da postoji razlika između onoga što partije pišu u svojim programima prije izbora i politike koju vode i provode nakon izbora. Partije socijalne zahtjeve formulišu u pitanja (issue) i spajaju ih u jedinstven program (policy packages) koji pruža biračima mogućnost biranja (choice) na izborima (elections). Na osnovu rezultata izbora partije formiraju vladu ili su u opoziciji u parlamentu ili van parlamenta. Zahtevi iz predizbornog perioda se operacionalizuju u politiku vlade. Partije imaju ključnu ulogu u donošenju najvažnijih političkih odluka i njihovoj realizaciji. One preuzimaju odgovornost za sprovođenje svog programa i za svoje vladanje. Interesi, želje i potrebe građana iz javnog sektora prenose se u javnu politiku. Građane interesuju krajnji rezultati i posljedice određene politike (policy outcomes), koje će na kraju vrednovati (evaluate). To znači na narednim izborima suditi i/li presuditi.

Šta su partijski programi? Program partije predstavlja skup ideja i principa na kojima partija zasniva svoje političko djelovanje, načine rješavanja društvenih problema, kao i način vođenja države. Programi su usvojeni od strane najviših organa partije i pretpostavlja se da oko njih postoji saglasnost. Dinamika promjena u socijalnom okruženju često zahtijeva da se partija preciznije odredi prema nekim važnim pitanjima. U tom slučaju može doći do različitih pristupa i gledišta. Te razlike u partiji mogu proizilaziti iz različitih interesa i ciljeva pojedinaca i grupa, usljed razlika u uvjerenjima, ali i kao posljedica unutarpartijskog informisanja. Obzirom na karakter savremenih partija, sve je manje prisutno dosledno poštovanje principa i politika usvojenih na najvišim partijskim organima. Program sve više postaje elastičan i fleksibilan odnosno, prilagodljiv sistem odgovora partije na pitanja članova i birača na čiju se podršku računa. Glavne ideje koje bitno profilišu partiju u osnovi ostaju neizmijenjene. Ovo u mnogome zavisi od toga da li je u društvu postignut koncenzus oko osnovnih pitanja političke zajednice ili ne. Prilagođavajući se potrebama i željama biračkog tijela, programi partija postaju slični i u tom dijelu partije počinju da liče jedna na drugu. Partija koja zadobije povjerenje birača će i vladati u skladu sa predizobrnim obećanjima.

34

Na sljedećim izborima se odlučuje da li je bilo odstupanja od obećanog i realizovanog. Programi liče jedan na drugi, između ostalog i zato što partije žele biti atraktivne što većem broju građana. � Potrebno je naglasiti razliku između osnovnog partijskog programa koji sadrži opšte principe i koji može opstati bez bitnijih izmena i po 20-30 godina i izbornog programa namijenjenog određenoj izbornoj kampanji. Ovaj dokument se promoviše raznim kanalima a najviše putem medija.

Kako čitati partijske programe? Programe treba čitati sa izvjesnom rezervom, ali i sa osećajem da daju značajne pokazatelje o stavovima stranke prema pojedinim pitanjima i ukupnoj javnoj politici. Čitanje stranačkih programa treba dopuniti drugim objavljenim dokumentima, debatama na konferencijama, govorima stranačkih lidera na značajnim partijskim skupovima i u parlamentu i ukupnim nastupom u medijima i javnom životu. Treba posmatrati i kakvu politiku vodi i kakve poteze povlači stranka kada je na vlasti.

Kako pratiti ostvarivanje partijskih programa? Za političke partije se pretpostavlja da će uvijek slijediti preference birača. Kada partije dođu na vlast, očekuje se da svoje izborne programe i obećanja realizuju u okviru politike vlade. Postavlja se pitanje da li su partije samostalne u donošenju političkih odluka kada su na vlasti, odnosno da li postoje pritisci spolja na donošenje odluka. Drugo, kako će partije sprovoditi program zavisi od toga da li je vlada jednopartijska, da li je partijska kontrola vlade i zakonodavnog tijela podjeljena kao u predsedničkom sistemu (SAD) ili polupredsedničkom sistemu (Francuska), da li je vlada manjinska (Švedska) ili se smenjuju različite koalicije između tri partije (Austrija, Nemačka) ili su višepartijske koalicije (Holandija, B elgija). Kod jednopartijskih vlada odgovornost je jasna i vidljiva (visible). Vladajuća partija preuzima na sebe odgovornost za vladine odluke, da bi na sljedećim izborima bila ocjenjena od strane birača.


1. 5. GLOBALIZACIJA, KRIZA I ALTERNATIVE

Zajedno sa novim pozitivnim mogućnostima koje pružaju globalizacija i tehnološke promjene kao što su digitalizacija, informaciona tehnologija i biotehnologija dolaze i brojni rizici. Danas se ne suočavamo samo sa takozvanim spoljnim rizicima (external risks), a to su suše, poplave, zemljotresi, koji nastaju mimo čovjekove volje, već i sa proizvedenim rizicima (manufactured risks) koji su direktna posledica uticaja čovjekovog znanja i tehnologije na svijet prirode kao što su: globalno zagrijavanje, efekat staklene bašte, kisele kiše, ozonska rupa, klimatske promjene, genetski modifikovana hrana, HIV virus, bolest ludih krava (Gidens, 2001). Dakle, živimo u “rizičnom društvu”, čija je bitna karakteristika to što novi tipovi rizika ne znaju za


35

nacionalne granice. Oni su istovremeno i globalni i lokalni, to jest “glokalni” i kao takvi podjednako ugrožavaju i bogate i siromašne. Antiteza globalizacija – lokalizacija sintetizovana je u pojmu “glokalizacija” (glocalisation) koji upućuje na prožimanje lokalnih sadržaja i globalnih uticaja i obratno.

� Pojava konzumerizma i ubrzanog trošenja energije i sirovina i gomilanje nerastvarajućeg otpada mora zameniti logika održivog rasta i susret i produktivni spoj ekonomije i ekologije. U posljednjih nekoliko decenija, posebno su ekološki pokreti a potom i „zelena politika „ i ekološke stranke , otvorili pitanje kakvu ćemo to planetu ostaviti narednim generacijama. Nužnost očuvanja globalnog životnog okruženja i pomak sa antropocentrične ka ekocentričnoj poziciji vodili su ka uspostavljanju i visokom pozicioniranju eko – politike.

� Eko-politika je zapravo politika oskudice ili čak politika bezbijednosti jer su obezjbeđenje energije i zdrave hrane i vode zaista pitanja energetske ili prehrambene bezbijednosti i opstanka. Posebna istraživačke oblasti i pristupi unutar ekopolitike, poput eko-politike energije, klime ili očuvanja šuma i biodiverziteta kao zajedničko ključno pitanje imaju dilemu kako nivo rasta uskladiti sa održivim razvojem.

� Koncept održivog razvoja koji je promovisala Svjetska komisija za čovjekovu okolinu pojavio se kao reakcija na dotadašnju praksu nekontrolisnaog ekonomskog razvoja. On predstavlja interakciju ekonomije, društva i prirode čime bi se ostvarila ravnoteža između potrošnje resursa i kapaciteta ekosistema. Ovaj koncept se može shvatiti u širem kontekstu kao putokaz za uklanjanje negativnih posljedica globalizacije zato što podrazumijeva ekonomski, socijalni, ekološki, kulturni i politički održivi razvoj. Dugoročno gledano, koncept podrazumijeva spoj ekonomije i ekologije uz stalan ekonomski rast, ali takav da osim ekonomske efikasnosti obezbjeđuje i smanjenje siromaštva, bolje korišćenje resursa, unapređenje zdravstvenih uslova i kvaliteta života, smanjenje sadašnjeg i sprečavanje budućih zagađenja. Osnovne pretpostavke za njegovu realizaciju su odgovornost, solidarnost i participacija. U tom okviru najozbiljniji rascep postoji između globalnog Severa i Juga, u kome razvijeni Sjever sa tek 15-20 % stanovništa troši preko tri četvrtine energije i raspolaže sa više od četiri petine svetskog bogastva, istovremeno pozivajući Jug na uzdržavanje od trošenja neobnovljivih izvora energije i zagađenja. Poseban problem će predstavljati demografska eksplozija jer će prema predviđanjima oko 2050. godine planetu umesto sadašnjih 6,2 naseljavati oko 9 milijardi ljudi za koje treba obezbijediti hranu i resurse. Pri tome, svijet je demografski podijeljen na sve stariji i malobrojniji Sevjer i sve mlađi i brojniji Jug.

36

Razvijene zemlje su pogođene „bijelom kugom” i opasnošću pada nataliteta ispod nivoa potrebnog za održanje proste reprodukcije, što će rezultirati smanjenjem radnosposobnog stanovništva i procesom starenja društva. Prognoze pokazuju da će oko 2050. godine trećinu stanovništva ovih zemalja činiti stariji od 60 godina što će voditi uvećavanju troškova za penzije i zdravstvenu zaštitu.� Demografska eksplozija na Jugu, napredak zdravstvene zaštite, smanjene smrtnosti i održavanje visoke stope rađanja za posljedicu ima velike migracije u potrazi za egzistenijom. Povećanje frustracija, bijesa i ksenofobije čine realnim pretpostavku o „sukobu civilizacija” ili mogućoj opasnosti od globalnog sukoba samozabavljenih bogatih država i gladnih ljudi iz siromašnih država. Multinacionalne kompanije efekte socijalne i ekološke krize, uz podršku međunarodnih finansijskih organizacija i izvozom prljavih tehnologija prebacuju u Treći svijet. Nove kolonije stvaraju se i putem genetskog inžinjeringa. Sadašnji i budući ratovi vode se sa neskrivenim motivima da se uspostavi kontrola nad izvorima energije i pitke vode.

1.5.1. Ratovi, terorizam i „humanitarne intervencije”

� Globalizacija mijenja karakter i prirodu sukoba i ratova, pri čemu previše rizične direktne sukobe u formi svjetskih ratova, mijenja vođenje brojnih ratova na granicama interesnih zona velikih sila. Oružani sukobi dobijaju oblik lokalnih, građanskih ratova u kojima posreduju i “humano” intervenišu međunarodne snage pod kontrolom ili bez kontrole Ujedinjenih nacija. Građanski ratovi mogu pored etničkog i vjerskog, u njihovim rekonbinacijama imati i (kontra) revolucionarni motiv i razlog. Završetkom hladnog rata jača i podjela na stare i nove (građanske) ratove. Stari su pretežno politički motivisani i bazirani na masovnoj narodnoj podršci . Novi su najčešće motivisani privatnom dobiti, sijanjem straha i mržnje i nemaju političku pozadinu. U globalnom smislu i lokalne ratove karakteriše globalno ptisustvo medunarodnih institucija, i njihovih civilnih i vojnih misija, ali i privatnih bezbijedonosnih kompanija i profesionalnih ratnika, ratnih izveštača, NVO i medija, koji praktično internacionalizuju sukob. U pozadini je "nevidljiva ruka" globalnog kapitala. U motive “humanitarnih intervencija“, pored podrške ostvarivanju političkih ciljeva, sprečavanju humanitarnih katastrofa, kao i isticanja ugroženosti ljudskih prava i širenja demokratije, spadaju i širenje zone uticaja i skriveni ekonomski razlozi poput proizvodnje i trgovine oružjem i kontrole izvora prirodnih bogatstava i strateških izvora . S druge strane, terorizam je neadekvatna reakcija na bijedu, siromaštvo i nacionalno ili kulturno razočarenje ljudi u “trećem svijetu”.



37

1.5.2. Globalna nejednakost i siromaštvo

� Ekonomska globalizacija u liku multinacionalnih kompanija i globalnih finansijskih tržišta, predstavlja uzrok sve većeg jaza između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Siromašni Jug bogatom Sjeveru godišnje vraća oko 200 milijardi dolara duga. Globalne nejednakosti rastu, učešće najbogatijih 20 % stanovništva svjeta u globalnom dohotku porastao je sa 70 na 90 %, dok se učešće najsiromašnijih smanjilo sa 2,3 na oko 1 %. Dok se 1,2 milijarde ljudi, petina stanovništva Zemlje, mora zadovoljiti s manje od jednog dolara na dan, pomoć državama u razvoju od 1999. smanjila se za još 20 %. Dok jedni žive u sajber prostoru ili media skejpu(Apaduraj), drugi su nevoljno prikovani za prostor na kome u nerazvijenim zemljama živi svih 4,6 milijardi ljudi , pri čemu više od 850 miliona njih je nepismeno, milijarda nema

30pristup pitkoj vodi, a čak 2,4 milijarde ni elementarne sanitarne uređaje .� Globalno bogatstvo uvećalo se šest puta za pet decenija, ali sa druge strane postoji duboka socijalna podjela svijeta, njen sve širi domašaj i sve brži ritam kojim se širi, odnosno socijalna nejednakost između i unutar društava postaje sve veća.� Zemlje najbrže globalizacije imaju istovremeno visoke stope ekonomskog rasta i drastično povećanje socijalne nejednakosti, za oko jednu petinu. Podsticaj ovoj tendenciji čine degradacija socijalne države i kraj pune zaposlenosti. Ranije je porast produktivnosti vodio punoj zaposlenosti i sve širem krugu socijalne zaštite. Danas, uporedo sa tehnološkim napretkom i porastom profita, zaposlenost opada, a mlade generacije čine jednu trećinu nezaposlenih.� Analiza društvenih faktora u mnogim siromašnim zemljama pokazuju da je ostvaren izvjestan napredak. Mnogi vjeruju da globalizacija ne uzrokuje siromaštvo, jer ako uzrokuje siromaštvo, onda bi zemlje koje postaju više ekonomski integrisane u oblasti trgovine i investicija trebalo da tonu u sve veće siromaštvo. Mnoge države koje su se više integrisale u svjetsku ekonomiju, poput Kine, ostvarile su veliki progres. Zemlje sub-Saharske Afrike, koje su ostale relativno izolovane su u vrlo lošoj poziciji. U svakom slučaju, nivo globalne nejednakosti je ogroman i najveći dio nejednakosti potiče usled nejednakosti prosečnih dohodaka između zemalja.

1.5.3. Kulturalne promjene i konflikti

� Protivnici globalizacije optužuju multinacionalne korporacije i neoliberalno krilo globalne elite moći za “dehumanizaciju” – stavljanje ekonomskih interesa ispred ljudskih interesa, odnosno “profit iznad ljudi”. Stvara se ideologija potrošačke kulture koja ima najznačajniju ulogu u održavanju svetskog ekonomskog sistema. Postavlja se pitanje kako održati rastuću tražnju za svojim proizvodima?

30) Kegli, Vitkof, 2004:418 – 423)

38

Odgovor je: osvajanje novih tržišta i stalno lansiranje novih proizvoda, koji demodiraju staru robu i čine je manje atraktivnom. Tada ogromna medijska mašinerija svojom agresivnom strategijom oblikuje identitete i strukture potreba i stvara prinudnog potrošača za duži vremenski period. Osim funkcionalne upotrebe, roba dobija drugu dimenziju – postaje „brend” - simbol statusa, izraz životnog stila koji stvara sopstveni imidž i oblikuje lažni ili kvaziidentitet.

� Masovna kultura steriliše čovjeka i homogenizuje mase nudeći principe „Mekdonaldizacije”:

· efikasnost - maksimalno skraćenje vremena između nastanka potrebe i njenog zadovoljenja,

· kalkulativnost - stalno računanje novca, vremena i napora – ključne vrijednosti za potrošača, a kvalitet ostaje po strani,

· predvidivost - standardizacija proizvoda – odvraća od traženja alternative,

· kontrola - zapošljavanje maksimalno dekvalifikovaog osoblja.

� Činjenica da je oko 90% tehnoloških sredstava za „proizvodnju” svetske kulture u rukama malog broja ljudi, govori o izraženom monopolu moći. Četiri najveće svjetske novinske agencije emituju 90% ukupne proizvodnje informacija svetske štampe, radija i televizije. Devet od deset najvećih reklamnih firmi na svetu su američke. Ogromni medijski monopol i mašinerija stvara svet hiperrealnosti, veštačke stvarnosti i simulakruma. Ono što nije objavljeno na CNN-u, kao da se nije ni dogodilo. Gubi se mogućnost

31razlikovanja laži i istine, kreira se stvarnost i oblikuje svest javnog mnjenja. Medijski monopol je istovremeno i monopol na postavljanje političkog dnevnog reda. Ipak, nije sve tako crno jer postoje mreže malih i drugačijih medija koje takođe pronalaze svoje mesto na medijskom nebu, a trude se da prikažu stvari i u drugačijem svetlu. Ovde treba spomenuti i gotovo neograničene mogućnosti interneta i novih socijalnih mreža kao sredstva komunikacije i disperzije kulture.

1.5.4. Transformacija nacionalne države i nova konstelacija snaga

Nacionalna država početkom trećeg milenijuma suočena je sa tri vrste izazova:

· proces globalizacije ekonomskih i finansijskih tokova. Globalizacija prisiljava slabije nacionalne ekonomije na preuzimanje oštrog


31) Pečujlić,2005.


39

konkurencijskog obrasca a ključne međunarodne finansijske institucije nameću redukovanje socijalnih izdataka.

· proces fleksibilizacije tržišta rada i težnja ka njegovoj liberalizaciji i deregulaciji, uz obrazloženje da će samo tržište i razvoj riešiti problem nezaposlenosti i siromaštva.

· process demografskog starenja stanovništva koji krajnje napreže penzione i druge socijalne fondove.

�� Eroziji moći nacionalne države doprineli su i širenje novih forni globalnog upravljanja, širenje međunarodnog prava, kao i međunarodni vojni savezi. Suverenost i nacionalna država doživeli su eroziju, odnosno suverenitet

32je postao nominalan, vlast anonimna, a njeno mjesto upražnjeno . Nacionalne države su smještene u mrežu transnacionalnih sporazuma i organizacija - mrežu koja predstavlja funkcionalni ekvivalent za izgubljene i obesmišljene sopstvene funkcije, gdje odluke izmiču demokratskoj potvrdi i gube demokratski legitimitet. Samo udruživanje i koordinirano delovanje nacionalnih država može „ stati na put” multinacionalkama jer su države i njihovi savezi ipak još uvijek ti koji kontrolišu teritoriju , uspostavljaju regulatorne okvire i vrše nadzor i kontrolu.

1.6. POLITIČKI KAPITAL I KARAKTERISTIKE GRAĐANA

� U svom djelovanju političke partije, odnosno politički menadžeri moraju da vode računa o složenom odnosu između:

1. razvijenosti političkog kapitala, odnosno civilne kulture građana,2. specifičnog grupisanja interesa i moći u društvu koje proizvode

socijalne i političke podele i 3. efikasnosti institucija i šanse za uspostavljanje i jačanje demokratije.

Najvažnije pitanje je pitanje prirode relacije: socijalni identiteti– političke podele – političko kulturne i ideološke orijentacije. Korelacija između partijske pripadnosti, prihvatanja određenog seta vrijednosti koje partije promovišu i socijalnog statusa birača išla bi u prilog ocjeni o rastućoj socijalnoj ukorijenjenosti partija. Šanse da se uspostavi demokratija rastu sa rastom kulture povjerenja i tolerancije građana, uz istovremeno učestvovanje i praktično promovisanje demokratije uz porast kredibiliteta civilnih i političkih aktera i institucija. Nedostatak demokratije rezultat je kumuliranja negativnih vrijednosti kao što su partokratija, rašireni amoralni familizam, odnosno nepotizam i širenje koruptivnih kanala i veza, pa čak politizacija kriminala i kriminalizacija politike.

32) Fukujama,2007:105

40

Još negativnije posljedice ima razorno delovanje nacionalne identifikacije i sukob suprostavljenih nacionalizama, odnosno nepostojanja kulture dijaloga.

1.6.1. Politička ideologija i politička kultura

� Analiza političkog ponašanja i opredjeljivanja građana je jako važna za polazno razlikovanje političke ideologije i političke kulture.

Politička ideologija predstavlja formalnu, eksplicitnu i relativno stalnu (konzistentnu) definiciju političke zajednice koju najčešće uspostavlja elita, dok je politička kultura neformalno, implicitno i relativno nekonzistentno razumijevanje političke zajednice od strane njenih članova. � Politička ideologija se može shvatiti i kao set međusobno povezanih moralnih i političkih stavova i vrijednosti o razvojnim ciljevima društva i metodama kako se oni trebaju dostići. Ideologija pomaže da svojom kognitivnom, afektivnom i motivacionom komponentom objasni zašto ljudi čine ono što čine, organizuje njihove vrijednosti i uvjerenja i usmjerava njihovo političko ponašanje. Politička ideologija u operativnom smislu predstavlja manje ili više koherentan i zaokružen skup ideja kojima se reinterpretiraju prethodno stanje i aktuelna stvarnost i određuje poželjni pravac promjena, kao i prepreke i otpore tim promjenama. Programski, odnosno ideološki koncept istovremeno predstavlja osnov za političko takmičenje. � Politička kultura je koncept koji pored vrijednosti sadrži i političke simbole, stilove i ponašanja. Uticaj političke kulture na političke izbore i ponašanja može se detektovati na dvije dominantne ravni analize:

1. različitih sadržaja i obrazaca, odnosno razmatranje:

· kulture sistema, · kulture procesa i · kulture vladanja, odnosno procjenu rezultata i ishoda

politike od strane građana i

2. tipova političke kulture, odnosno dominacije parohijalne, podanićke ili participativne političke kulture.

Kultura sistema obuhvata četiri uže u praksi provjerljive subdimenzije:

1. podržavanje demokratskog političkog i ekonomskog poretka, ljudska i politička prava i slobode, odnos prema političkom sistemu, problem političke hijerarhije i jednakosti, odnos prema vladavini prava i mišljenja o raznim javnim problemima,



41

2. nacionalni identitet i nacionalni ponos, 3. odnos prema transnacionalnim integracijama i transnacionalnim

identitetima i 4. sistem političkih vrednosti – sloboda, jednakost, pravda, mir i

sigurnost.

Kultura procesa uključuje:

1. politički interes, političko znanje i informisanost, 2. političku komunikaciju, političku toleranciju, konsenzus i konflikt, 3. političku efikasnost ili kompetenciju, 4. stranački identitet i međustranačke odnose, 5. političku ideologiju, 6. socijalno i političko povjerenje u pojedince i institucije i 7. političku participaciju.

Kultura vladanja obuhvata sljedeće četiri uže komponente:

1. svijest o uticaju vlasti na procese življenja ljudi, svijest o načinima vladanja,

2. ocjena efikasnosti vlasti na pojedinim područjima djelovanja, 3. očekivanja od vlasti i 4. zadovoljstvo ukupnim životom, percepcija budućnosti ljudi u zemlji –

optimizam ili pesimizam.

Podjela na tipove političke kulture: parohijalnu, podaničku i participativnu političku kulturu, odnosno mjera njihove raširenosti i međuodnosa u društvu u velikoj meri određuje političko i izborno ponašanje građana.

1.6.2. Socijalni kapital i njegova politička funkcija

Razlikuju se tri tipa kapitala: ekonomski, socijalni i kulturno-simbolički kapital.

Ekonomski kapital karakteriše moć direktnog konvertovanja u novac, a institucionalizuje se u formi prava svojine (property rights).

Kulturno-simbolički kapital se institucionalizuje u formi obrazovnih kvalifikacija i, pod određenim uslovima, može se transferisati u novac.

Socijalni kapital se sastoji od socijalnih veza i „mreža” i takođe se može pretvoriti u ekonomski kapital. Njegov najčešći institucionalni oblik predstavlja posjedovanje kapital.

42

Za sva tri tipa, a naročito za socijalni kapital je karakteristično da omogućava individualne uspjehe budući da pojedinci iz njega izvlače koristi. Socijalni kapital je javno dobro koje je potencijalno na raspolaganju svima koji kapit određeni način uključeni u kapita društvenih veza i odnosa. Dok se fizički kapital odnosi na fizičke objekte, a ljudski na karakteristike pojedinaca, socijalni kapital se odnosi na veze između pojedinaca – društvene mreže i norme reciprociteta i pouzdanosti koje iz njih proizilaze. Građanski status i vrline su zapravo najmoćniji kada se baziraju na socijalnom kapitalu, odnosno kada su inkorporirani u gustu mrežu recipročnih društvenih odnosa. Mreže veza i uticaja – pasivni socijalni kapital, čine neku vrstu „banke dragocjenosti“, koja se u slučaju potrebe može aktivirati. Socijalni kapital obrazuju, održavaju i uvećavaju bazične karakteristike društvenog života – formalne i neformalne, horizontalne i vertikalne mreže odnosa u koje pojedinci stupaju, norme koje ih regulišu i uspostavljeni odnosi povjerenja koji omogućavaju pojedincima da zajednički uspješnije djeluju u ostvarivanju zajedničkih ciljeva.


43


Politički menadžment je proces planiranja, organizovanja, provođenja, koordinacije i kontrole intersubjektivnog prenošenja sadržaja i konstruisanja realnosti

od strane političkih aktera, odnosno on predstavlja centralni mehanizam za 33formulisanje, agregaciju i provođenje kolektivno obavezujućih odluka. Pojam

„menadžment“ je prije nekoliko godina dospio i u politički sistem. Politički menadžment je posebna naučna disciplina koja podrazumijeva

sistem postupaka unaprijed utvrđen za sve kampanje ili za sve političke kandidate. Nastao je na relaciji glasači, kao ciljni politički segment političke partije i njihovi politički programi, kao sredstvo njihove bolje komunikacije i razumijevanja. Kako se istim problemima bavi i politikologija, kao zasebna naučna disciplina, a politika nije ništa drugo do komunikacija, menadžment svojim funkcijama planiranja, organizovanja, odlučivanja, vođenja i kontrole unapređuje tu komunikaciju i ove dvije naučne discipline spaja u jednu, politički menadžment. Dakle, politički menadžment se bazira na principima klasičnog menadžmenta, koji se mogu primjenjivati u vođenju političkih partija, privatnih i javnih kompanija i državnoj upravi. Razvoju demokratskog društva kao istorijskog procesa nastalog na pravu ljudi na javni izbor (public

34choice) doprinio je razvoj:

· Teorije države i izvora prava (ustav i zakoni),· Političke konkurencije (političke stranke, udruženja i grupe, lobiji),· Izbornih i legislativnih pravila (izbornih sistema, oblika

parlamentarnog odlučivanja),· Odnosa politike i ekonomije,· Političkog predsavljanja,· Ponašanja birača, političara i državne administracije,· Svih tržišta a posebno političkog tržišta,· Međunarodnih integracija i stvaranje nacionalnih institucija, itd.

Nastanku političkog menadžmenta doprinijele su sve nauke iz domena političke filozofije, ekonomije, opšte teorije prava i političkih nauka, objedinjenih u tzv. pravo javnog izbora, koje se odnosi na sve oblike tržišta (roba, usluga, novca, hartija od vrijednosti, ideja, itd.), pa i na političko tržište. Uslužno društvo, kako ga je definisao Bell, nastalo posle industrijskog, bazira se na informacijama, komunikaciji i vizualizaciji.

2. POLITIČKI MENADŽMENT

33) Sopstvena definicija.34) Dr sc. Milan P. Galogaža, Politički menadžment, Panevropski univerzitet „Apeiron“, Banja Luka, 2006. Str.13.

44

Politički menadžment je vještina upravljanja informacijama kao značajnim resursom na političkom tržištu na kome se nalaze glasači, sadašnji i potencijalni članovi političkih partija itd., čije povjerenje politička partija ili politička ličnost treba steći za određenu političku ideju i politički program, a time steći mogućnost da politička partija na osnovu predizbornih obečanja vrši političku vlast, tj. provodi svoj politički program u interesu svih.

Politički program ili ideja je proizvod političke partije ili političke ličnosti. Politički proizvod izložen javnom mnijenju predstavlja obavještenje, saopštenje ili podatak političke partije ili političke ličnosti koji ima svrhu da upozna recipijenta (primaoca) poruke sa određenim prednostima stavova političke partije ili političke ličnosti u odnosu na aktuelna politička, socijalna, ekonomska, normativno-sistemska i druga pitanja, da pobudi interes glasača za njih, stvori pozitivnu predstavu o političkoj partiji i političkoj ličnosti, preduslove za prihvatanje programa i političke ličnosti i podstakne na akt glasanja “za”.

Zadatak političkog menadžmenta je da isplanira predizbornu kampanju, organizuje sve potrebne aktivnosti, donosi značajne odluke vezane za strategiju i taktiku političke kampanje, upravlja ljudskim resursima s kojim raspolaže, vrši izbor najboljih kadrova i vrši kontrolu izbornih i postizbornih procesa i ostvarenja predizbornih obećanja.

ZAŠTO SE IZUČAVA POLITIČKI MENADŽMENT?

Zato što se uspješna politička partija radom sposobnog političkog menadžmenta može još više unaprijediti, a političkog bolesnika mogu "izliječiti" samo stručni kadrovi koji dobro poznaju upravljanje i menadžment.

KAKO TO USPIJEVA POLITIČKI MENADŽMENT?

Tako što koristeći iskustva uspješnih eliminiršu greške u vođenu političkih partija ili preduzeća, a greške su u takvim poslovima više nego vidljive.

KADA TREBA IZUČAVATI POLITIČKI MENADŽMENT?

Odmah, jer je kod nas politički menadžment nerazvijena oblast i svako prolongiranje njegovog izučavanja i primjene opasno je za pojedine partije, preduzeća i za cjelokupnu društvenu javnost.

KO TREBA IZUČAVATI POLITIČKI MENADŽMENT?

Svi koji se bave politikom, koji su u funkciji politike i susreću s menadžmentom, odnosno upravljanjem i rukovođenjem, specijalisti za mondologiju, socijalnu psihologiju, psihologiju, istoriju, komunikaciju i marketing.


45


Politički sistem i privreda u većini zemalja u tranziciji je u dramatičnom stanju što se ogleda u sljedećem:

· uspješnost poslovanja je u opadanju,· parametri koji bi trebali rasti opadaju, i obrnuto,· proizvodnja stagnira ili je u opadanju,· privreda i društvo su iscrpljeni,· životni standard je opao do egzistencijalnog minimuma i· socijalne tenzije su sve izraženije.

� Ovakvo stanje je posljedica kako istorijskog naslijeđa tako i neodgovornosti političkih i privrednih elita koje su zanemarile ulogu struke i nauke. Savremene tržišne borbe i političko djelovanje liče borbenim dejstvima, savremeni menadžeri liče na vojskovođe, koji trebaju izučiti strategiju i taktiku vođenja tržišnih i političkih borbi. Pri tom se koriste:

- Ratovodstvom (sposobnošću vođenja političkih tržišnih borbi), - Menadžerskom diplomatijom i - Menadžerskim lukavstvom.

Moraju poznavati:

- menadžersku tehniku, - vještinu "džudo" marketinga, - pa čak i vještinu "menadžerske gerile".

2.1. POJAM POLITIČKOG MENADŽMENTA

U literaturi se menadžment shvata kao administriranje. Često se umjesto rukovođenja koristi termin upravljanje i obrnuto, a sve zajedno kao organizovanje. Termin se sastoji od dvije riječi: MEN - čovjek i AGE – starost, što bi u slobodnom prevodu značilo čovjek od iskustva.P. Drucker kaže da je menadžment "Sposobnost upravljanja ljudima, samostalna oblast aktivnosti i znanja".

SUŠTINA POJMA POLITIČKOG MENADŽMENTA SADRŽI naučni i profesionalni proces:

· političkog planiranja,· organizovanja političke partije i političkog sistema,· odlučivanja u političkoj partiji i sistemu upravljanja,· vođenja političke partije i državne uprave, i

46

· kontrole rada i rezultata političke partije i pripadnika političke partije na funkcijama izvršne i zakonodavne vlasti (prirodnih, ljudskih, financijskih, informatičkih i drugih resursa).

CILJ JE: POSTIZANJE USPJEHA NA IZBORIMA

POLITIČKI MENADŽERI:

· usmjeravaju rad drugih,· ispunjavaju svoj zadatak podstičući druge da i oni ispune svoj zadatak.

ZADACI POLITIČKOG MENADŽERA:

· pridobijanje novih i zadržavanje starih članova,· rukovođenje političkom partijom, javnom ustanovom ili preduzećem,· rukovođenje nižim menadžmentom ili nižim rukovodiocima,· rukovođenje članovima političke partije ili radnicima i· rukovođenje cjelokupnom političkom, državnom ili privrednom

organizacijom.

POLITIČKI TOP MENADŽERI (menadžeri najvišeg nivoa) SU EKSPERTI KOJI IZVRŠAVAJU SLIJEDEĆE FUNKCIJE:

· određuju ciljeve,· realizuju ciljeve,· organizuju rad političke partije, raspoređuju poslove,· delegiraju ovlaštenja,· određuju raspon rukovođenja,· biraju i imenuju odgovorne kadrove,· stimulišu i sankcionišu rad i· bave se futurologijom - razvojem političke partije.

Politički menadžment se može shvatiti i kao profesija, nauka (znanje) i vještina. Politički menadžment je i superprofesionalizam (profesionalizam je znanje i kompetentnost), zato što ni jedan sistem ne može efikasno funkcionisati na amaterskim osnovama.

Osnovu profesionalizma čini:

· školovanje u elitnim školama i fakultetima,· strogi kriteriji upisa i· specijalistički, magistarski i doktorantski studij.


47


Zato je potrebno naglasiti da se politički menadžer ne rađa – on se stvara učenjem, a učenje plus talent = uspješan politički menadžer.

ZAŠTO JE MENADŽMENT I NAUKA?

ZATO jer ima:

· metode, · predmete, i· ciljeve istraživanja i izučavanja.

Menadžment je multidisciplinarna nauka jer mora rješavati sve probleme a dominantni problemi su:

· politički, · organizacioni, i· razvojni.

Politički menadžment je i vještina zato što treba imati smisao za politiku i biznis a kao nauka i kao vještina politički menadžment razvija i posjeduje:

· strategiju,· metodologiju i · taktiku.

Strategija se bavi:

· teorijskim menadžmentom i · vrhunskim upravljanjem.

Metodologija se bavi teorijskom ali i praktičnom djelatnošću.

Taktika se bavi praktičnom realizacijom strategije i metodologije.

Ovo govori da u političkom menadžmentu nema mjesta amaterizmu i voluntarizmu i da politički menadžment ne može računati samo na dar prirode već na moć znanja.

48

2.2. PRINCIPI POLITIČKOG MENADŽMENTA

� Principi su osnovni oblik znanja koji pomaže boljem razumijevanju naučne oblasti koja se proučava. Politički menadžment, kao naučna oblast, mora imati svoje principe zato što principi, kada ih se menadžment dosljedno pridržava, jačaju organizaciju bilo kojeg pravnog subjekta pa i političke partije i povećavaju njenu efikasnost. Principi postoje u svim naučnim oblastima pa tako i u političkom menadžmentu. Politički menadžer mora poznavati sve naučne principe, a posebno one za koje ocjeni da su najkorisniji za vođenje političke partije i političkog sistema. Različiti teoretičari različito su definisali principe klasičnog menadžmenta koji bi se modifikovani mogli primijeniti i u političkom

35menadžmentu. Za politički menadžment najvažniji principi bi bili:

· princip međuljudskih odnosa,· princip kvaliteta političkog programa,· princip efikasnosti političke administracije.

Prvi cjelovit skup praktičnih principa menadžmenta definisao je Mc Callum. On je tražio efikasan sistem organizovanja radi povećanja efikasnosti poslovanja pa je definisao šest osnovnih principa menadžmenta, a to su:

1. princip podjele rada i odgovornosti, 2. davanje ovlaštenja koja omogućavaju izvršenje obaveza i radnih

zadataka,3. definisanje sistema kojim se dolazi do informacija da li su obaveze i

zadaci izvršeni,4. brzo izvještavanje o povredama dužnosti što omogućava ispravljanje

grešaka, 5. informacije ne smiju kompromitovati glavne rukovodioce niti

umanjivati njihov ugled pred podređenima,6. korištenje efikasnog sistema kontrole radi otkrivanja grešaka i

imenovanja odgovornih za učinjene greške.

Taylor je, takođe, iznio svoje principe menadžmenta, a usmjereni su na povećanje efikasnosti proizvodnje. On je definisao četiri ključna principa:

1. menadžment mora objedinjavati i analizirati opšta naučna načela koja se odnose na poslovanje,

2. radnici moraju biti pažljivo odabrani, proučeni i selekcionisani tako da daju maksimum u procesu rada,

3. radnik mora biti inspirisan i osposobljen da koristi naučne metode rada,4. menadžment se mora organizovati tako da može uspješno upravljati i

izvršavati svoje zadatke.


35) Sopstvena interpretacija

49


Za politički menadžment su osnovni administrativni principi najvažniji 36

a to su :

1. Održavanje pozicije na političkoj sceni je osnova opstanka i razvoja političke partije. To se osigurava unapređenjem postojećeg programa i lansiranjem novih. Odgovornost za poziciju moraju preuzeti menadžeri i zaposleni, odnosno partija treba usvojiti marketinšku filozofiju djelovanja.

2. Podjela funkcija, odnosi se na potrebu specijalizacije funkcija menadžerskim i radnim aktivnostima prema formalnom obrazovanju i vokaciji, radi povećanja efikasnosti rada i menadžmenta,

3. Autoritet političkog menadžera, kao pravo i odgovornost da se izdaju i provode naređenja za obavljanje zadataka ili oblik usmjeravanja potčinjenih od strane menadžera,

4. Disciplina, predstavlja zahtjev prema zaposlenim u partiji, članovima i političkom menadžeru da dosljedno izvrše zadatak i da međusobno sarađuju po zahtjevu organizacije rada,

5. Jedinstvo naređivanja - po ovom principu zaposleni trebaju imati samo jednog pretpostavljenog s kojim neposredno komuniciraju pri čemu viši politički menadžeri ne daju naloge zaposlenim već to čini niže rangirani politički menadžer,

6. Jedinstvo vođenja - na osnovu ovog principa objedinjuju se sve aktivnosti koje imaju isti cilj i ovim aktivnostima rukovodi jedan politički menadžer. Ovaj princip omogućava efikasnu koordinaciju.

7. Podređenost individualnih interesa opštim - podrazumijeva da je interes političke partije iznad interesa pojedinaca ili grupe i da se pojedinačni interes mora žrtvovati u korist opšteg interesa,

8. Razvoj kadrova - kadrovi su osnovni nosioci svih političkih funkcija i ima za cilj osiguranje odgovarajučeg broja i strukture političkih menadžera, povećanje znanja, sposobnosti i motivacije kadrova, rad sa mladima i njihovo aktivno uključivanje u realizaciju ciljeva i zadataka političke partije.

9. Nagrađivanje - osnova ovog principa je pravedno i stimulativno nagrađivanje čime se postiže zadovoljstvo zaposlenih i menadžmenta,

10. Centralizam - ovaj princip zahtijeva ravnotežu između centralizacije i decentralizacije, s tim da se centralizuju planiranje i kontrola, a ostale funkcije decentralizuju,

11. Hijerarhija - ovaj princip čini sistem naređivanja, a uključuje nadređene i podređene (najviši politički menadžer ne naređuje izvršiocu radnog procesa),

12. Red kao princip zahtijeva: - pravi ljudi na prava mjesta, - poznavanje sposobnosti i znanja kandidata za funkcije.

13. Pravičnost je princip koji zahtijeva human i pravedan odnos prema zaposlenima i članovima jer se tako povećava motivisanost i efikasnost,

36) Prilagodio autor prema Henri Fayol-u

50

14. Stabilnost osoblja - ovaj princip razvija osjećaj sigurnosti na poslu. Otpuštanje zaposlenih mora se provoditi izuzetno obazrivo,

15. Inicijativa - korištenjem ovog principa stimuliše se kod zaposlenih i članova partije kreativnost, inovacija i samoinicijativa,

16. Duh zajedništva - ovaj princip osigurava harmoniju i timski rad zaposlenih i članova partije, čime se povećava efikasnost organizacije i rada.

2.2.1. Postavljanje efikasnog političkog menadžmenta

� Efikasnost menadžerske funkcije neposredno se odražava na radnu i poslovnu efikasnost političke partije. Zahtjevi za efikasnom organizacijom menadžmenta mogu se odnositi na:

· uvođenje nove menadžerske funkcije, ili· unapređenje postojeće menadžerske funkcije.

Nova menadžerska funkcija uvodi se onda kada se formira novi ogranak partije (novi mjesni, opštinski ili gradski odbor, novi aktiv ili udruženje i sl.).

Za uvođenje nove menadžerske funkcije u organizacionu strukturu 37

partije treba :

· odabrati efikasan sistem menadžmenta,· definisati raspon menadžmenta,· definisati potrebne radne karakteristike političkog menadžera,· utvrditi nivo autoriteta i odgovornost političkog menadžera,· definisati sistem praćenja rada političkog menadžera.

Da bi se prednje ostvarilo treba utvrditi:

· strategiju razvoja političke partije u kojoj su definisani ciljevi koji se žele postići,

· ciljeve za pojedine funkcije ili grupu funkcija, · organizacionu strukturu političke partije.

Unapređenje efikasnosti postojeće funkcije političkog menadžmenta vrši se zbog neefikasnosti postojeće menadžerske funkcije i to se vrši za cijelu partiju ili samo u nekim njenim dijelovima.



51


Razlog za unapređenje političke menadžerske funkcije može biti:

· nova strategija političke partije,· zaokret u dosadašnjoj strategiji, ili· potpuno nova i radikalna promjena organizacije političke partije.

Prije uvođenja nove ili unapređenja postojeće političke menadžment funkcije treba:

· izvršiti analizu ostvarenog i planiranog razvoja političke partije,· izvršiti analizu efikasnosti postojeće političke menadžment funkcije.

Ove analize su snova za buduću organizaciju političkog menadžmenta.

2.2.2. Raspon političkog menadžmenta

� Svaki politički menadžer u lancu menadžerske koordinacije ima određeni broj podređenih. Ovaj broj podređenih, na jednom menadžerskom nivou, zove se raspon menadžmenta.

Raspon menadžmenta može biti različit ako je:

· broj podređenih veći tada je raspon menadžmenta širi,· broj podređenih manji tada je raspon menadžmenta uži.

Raspon menadžmenta treba utvrditi za cijelu političku partiju i za njene pojedine dijelove.

Raspon menadžmenta zavisi i od:

· oblika organizacije političke partije, · specifičnosti političkog programa,· načina djelovanja,· stepena stručnosti podređenih i· broja podređenih ili menadžera nižeg nivoa.

� Nivoi organizacije postoje zbog ograničenja raspona upravljanja. Drugim riječima, organizacioni nivoi postoje zbog toga što politički menadžer može efikasno da nadgleda samo ograničen broj ljudi, premda je taj broj različit zavisno od situacije. Odnosi između raspona upravljanja i organizacionih nivoa prikazani su na slici :

52

a) Organizacija političke partije sa uskim rasponima


Prednosti:� � � Nedostaci:- nadgledanje iz blizine� - nadređeni se obično suviše uključuju u rad

podređenih- kontrola iz blizine� � � - brza komunikacija između� - mnogo nivoa menadžmenta podređenih i nadređenih� - visoki troškovi zbog mnogo nivoa

- prevelika udaljenost između najvišeg i najnižeg nivoa�

b) Organizacija političke partije sa širokim rasponima

Prednosti:� � � � � Nedostaci:� � � � � � - tendencija da preopterečeni - potrebne su jasne politike� � � nadređeni postanu “uska grla”- podređeni moraju da bude pažljivo� � u odlučivanju odabrani� � � � � - opasnost da nadređeni izgubi� � � � � � kontrolu� � � � � � - zahtijeva izuzetno kvalitetne � � � � � menadžere

53


2.2.3. Rast funkcije političkog menadžmenta

� Svaka politička partija ima tendenciju rasta. Uporedo s rastom i razvojem dolazi do rasta i razvoja funkcije političkog menadžmenta.

Rast i razvoj političkog menadžmenta može biti:

· horizontalni, i· vertikalni.

� Horizontalni rast javlja se kad poraste broj operativnih izvršilaca zbog razvoja novih ili širenja postojećih ogranaka, uvođenja novih programa i tehnologija. Veći broj izvršilaca zahtijeva veći broj nadređenih političkih menadžera, što predstavlja horizontalni rast funkcije menadžmenta. Horizontalni rast javlja se kad poraste broj operativnih izvršilaca zbog razvoja novih ili širenja postojećih ogranaka, uvođenja novih programa i tehnologija. Veći broj izvršilaca zahtijeva veći broj nadređenih političkih menadžera, što predstavlja horizontalni rast funkcije menadžmenta.� Vertikalni rast nastaje kada politički top menadžer ili prvi menadžer na određenom nivou više ne može obavljati funkciju rukovođenja (zbog rasta političke partije) i tada je potrebno uvesti funkciju političkog menadžera koji ima drugu strukturu znanja i nove ideje. Politički menadžer je tada profesionalni izvršilac funkcije rukovođenja. Predsjednik (top menadžer) na političke menadžere prenosi prava, ovlaštenja i odgovornost za poslovne rezultate.

S aspekta razvoja menadžmenta postoje dvije vrste političkih partija:

· partije koje su postale velike postepenim razvojem, i· partije koje su započele djelovanje kao velike.

Kod velikih partija odmah se uvodi menadžerska struktura. Kod postepenog razvoja političkih partija karakteristično je da one nastaju kao male - porodične organizacije i po pravilu ne startaju s profesionalnim političkim menadžmentom. U početku te partije vode amateri i tek kasnijim rastom i razvojem uvodi se profesionalni politički menadžment.� Kad startuju kao velike partije uočljivo je da one već kod osnivanja raspolažu s velikim kapitalom i da već kod osnivanja moraju uvesti profesionalni menadžment. Međutim, rast i razvoj političkih partija i funkcije političkog menadžmenta prate i krize. Krize se moraju razrješavati i to je zadatak političkog menadžmenta. Menadžment zna i kako nastaju krize.

54

Evo prikaza redoslijeda rješavanja kriza:

U razvoju svake političke partije javljaju se krize koje menadžment mora da rješava usavršavanjem organizacije iuvođenjem novih političkih menadžera i novih ideja. Promjene se provode u fazama jer i krize nastaju po prikazanim fazama.

Isto tako ne može politička partija rapidno postati velika, ali ako se razvija i raste ne može izbjeći krize. Promjene izazivaju krize. Zato je često prisutan otpor promjenama i to ne samo od strane izvršilaca već i od samog političkog menadžmenta. Da bi ublažila uticaj kriza korisnije je za političku partiju da se razvija i raste usporenim tempom jer se u tom slučaju krize lakše kontrolišu.� Malo je vjerovatno da će ljudi u bilo kojoj organizaciji bez menadžmenta, dobro obaviti zadatke. Kada ljudi rade zajedno i imaju zajednički cilj, taj cilj nije moguće ostvariti bez menadžmenta. Ovdje se posmatra menadžment koji se odnosi na političku partiju, ali menadžment postoji u bilo kojoj drugoj organizaciji i uslov je njenog razvoja i opstanka.

Kada se osniva politička partija zadatak političkog menadžmenta je da:

· utvrdi strategiju političke partije,· organizuje rad i radne grupe, · utvrdi koordinaciju rada i rukovođenja, · utvrdi način donošenja odluka,· planira akcije i zadatke i · kontroliše izvršenje ciljeva i zadataka.

Dobar politički menadžer u partiji organizuje poslove usmjerene na uspješno ostvarivanje postavljenih ciljeva, političkog programa i ispunjavanje predizbornih obećanja.


Izvor: Izradio autor

Tabela 1. Prikaz redoslijeda rješavanja kriza

55


2.3. MENADŽMENT KOMUNIKACIJA U POLITICI

� Politika je otvoren, velikim dijelom nestrukturisan socijalni proces koji 38

se odvija u specifičnom formalnom okviru, pod uslovima postojećeg poretka .

39 Politikologija se bavi politikom u tri dimenzije :

· kao dimenzijom političkih procesa (politics) – rešavanje konflikata, zastupanje interesa i pregovaranja; potom,

· kao dimenzijom političke forme (polity) – institucionalno i normativno uređenje;

· kao dimenzijom političkih sadržaja (policy) – zadaci, ciljevi i program.

Osnovna pretpostavka jeste da različiti akteri djeluju u okviru politič-kog sistema koji su postavile institucije i normativna pravila, što je prikazano u skiciranom Faznom modelu političkog procesa na slici 3.

U fazi artikulacije (iznošenja) problema akteri u koje spadaju udru-ženja, savezi ili građanske inicijative, iznose svoje zahtjeve u javnost, s ciljem da se za njih pronađu rješenja u političkom sistemu. Oni odlučuju da li će te interese tematizovati u javnosti ili ne i time djeluju kao pojačivači ili filteri zahtjeva.

38) (Jarren/Donges 2006: 197)39) (Alemann 1994: 148; Böhret / Jann/Kronenwett 1988: 7).

Izvor: Jarren/Donges 2006: 212

Slika 3. Fazni model političkog procesa

56

U fazi definisanja problema akteri artikulacije interesa žele da obrazlože društvenu opravdanost svojih zahtjeva. Pritom političke partije moraju biti ubijeđene da je riječ o politički relevantnoj temi koja se poklapa sa interesima birača. U ovoj fazi masovni mediji igraju centralnu ulogu, jer političke partije prilikom ocjene neke teme prate stav javnog mnijenja.

� U fazi definisanja politike izneseni problem prelazi iz opšte javnosti u

ruke političke i stručne javnosti. Političke partije, državna administracija i

udruženja interno se bave iznesenim problemom, ali zbog kompleksnosti

društvenih problema oni se konsultuju i sa ekspertima i naučnicima. U

zavisnosti od toga koliko problem izaziva emocija, paralelno može da se

povede i javna rasprava.

� U fazi razvijanja programa, političke stranke, parlament i vlada sa

nadležnim ministarstvima kreiraju strategije za rješavanje problema

donošenjem zakona, uredbi ili programa podrške i na kraju ih usvajaju. Odluke

se donose kroz pravno propisanu proceduru.

� Faza političke implementacije nastaje nakon što akteri provođenja

interesa, vlada i parlament, donesu program koji administrativno provodi dr-

žavna uprava. Ova faza se medijski retko prati, osim ako se u procesu realizacije

pojave teškoće.

� Na kraju je faza političke evaluacije ili ocjene implementacije

programa i ako se ustanove problemi, može da se otvori nova faza artikulacije

problema.

� Političke odluke uvijek dovode do društvenih promjena, politički

procesi se nikada ne završavaju već stalno pokreću nove faze artikulacije

problema.

2.3.1. Komunikacija političkih partija, parlamenata i vlada

� Političke partije predstavljaju jedan od ključnih elemenata političkog si-

stema. One, kao veza između društva i države, su pokretači otvorenog diskursa

(formiranje volje građana) i kao akteri predstavljanja države (formiranje volje

države), okupljaju i predstavljaju interese svojih članova i birača, a s druge

strane zastupaju i volju države. Političke partije su odgovorne za stvaranje


57


većine potrebne za donošenje zakona, i za izvršavanje državnih zadataka.

Onoliko koliko se mijenja društvo, menjaju se i političke partije, a sa

njima i način djelovanja i komuniciranja. U mnogim demokratskim društvima

došlo do promjene koja se može opisati kao socijalno-strukturno

razvodnjavanje, raspad okruženja, individualizacija i globalizacija, što je

dovelo do smanjenja političke lojalnosti. Ovim trendom posebno su pogođene

političke partije koje se suočavaju sa političkom ravnodušnošću građana,

povećanom spremnošću građana da mijenjaju stranku za koju će glasati, i sa

padom broja članova. Imajući ovo u vidu, doći će do daljeg udaljavanja

političkih stranaka od svoje baze i profesionalizacije stranačke komunikacije sa

spoljnim svijetom putem medija. Eksterna komunikacija stranaka preko

masovnih medija dobija na značaju, mada se ne prekida razvijanje odnosa sa

članovima, što je zadatak internog političkog menadžmenta, posebno

predsjednika političke partije koji dobija na značaju.

Parlament u demokratskoj državi ima tri funkcije:· formiranje i kontrolu vlade, · zakonodavstvo i · predstavljanje birača.

� Formiranje vlade predstavlja značajan upravljački i komunikativni čin

jer se moraju uvažiti rezultati izbora i stvoriti parlamentarna većina koja je u

stanju da formira vladu. Da bi ta većina bila u stanju da funkcioniše, vladajuće

političke partije moraju neprekidno da se trude da argumentovano i ubjedljivo

ostvaruju usvojeni plan i program. Sa druge strane, opozicija se trudi da

promijeni parlamentarnu većinu u svoju korist, stvaranjem novih saveza.

Parlament u okviru političkog procesa ostvaruje program usvajajući

zakonska rješenja koja su obavezujuća za sve privredne subjekte i društvene

grupe. Rad parlamenta prolazi kroz različite nivoe djelovanja, a to su:

· Radni nivo, koji se bez prisustva medija odvija unutar parlamentarne stručne javnosti (u okviru radnih grupa, odbora i parlamentarnih tela) i koji se zasniva na objektivnosti i kolegijalnosti.

· Nivo implementacije, kada je neophodno da pozicija obezbijedi većinu, i spolja i unutra,

· Nivo predstavljanja, odvija se na na sjednicama parlamenta i u medijima, i služi naglašavanju političkih razlika i borbi za glasove birača. Problem ove faze je što masovni mediji izveštavanje uglavnom svode na konfliktnu komunikaciju. Zbog toga redovan parlamentarni posao skoro da uopšte ne dobija mesto u medijskim izveštajima.

58

Stoga se parlament nalazi pred izazovom da se bori, s jedne strane protiv

konfliktne slike o političkoj instituciji koja nije u stanju da postigne konsenzus,

a s druge za stručno komuniciranje o temama, odlukama i njihovoj

reprezentativnosti.

U demokratskim političkim sistemima vlade predstavljaju izvršnu vlast

i odgovorne su za provođenje političkog i ekonomskog programa, a naročito za

kreiranje i provođenje zakona. Vlada, za razliku od političke partije, mora da

predstavlja i vodi računa o celokupnom stanovništvu, i predstavlja centar

pregovaračke mreže. Odluke se pripremajui, donose i objašnjavaju se

građanima, kako bi oni svojim povjerenjem omogućili ostanak na vlasti. U tu

svrhu vlade koriste mnoge komunikacone forme i, kako medijske, tako i one

koje to nisu. To su: saopštenja vlade, brifinzi, okrugli stolovi, međunarodne

konferencije, govori, intervjui, nastupi na televiziji, i drugi.

� Vlada je čvrsto vezana za parlament, pošto zavisi od saglasnosti

poslanika, posebno iz stranaka koje su u vladi, tako da komunikaciju vlade nije

moguće kreirati slobodno, već je ona uvijek ograničena potrebom za legiti-

mnošću pred parlamentom i biračima. Politički menadžment vlade tako

predstavlja i upravljanje konsenzusom i konfliktima.

2.3.2. Menadžment interesa društva i privrede

� Politika nije proces koji hijerarhijski usmjeravaju samo vlada ili

političari, ona zavisi i od eksternih konsultacija s privredom, naukom,

neprofitnim organizacijama, udruženjima i ostalim društvenim sferama.

Istovremeno, preduzeća i ostali akteri trude se da svoje pojedinačne interese

ciljano uključe u politički proces.

� Javni poslovi (public affairs) podrazumijevaju dvije stvari: upravljanje

odnosima organizacija u političkom prostoru, kao i politička savjetovanja o

javnim poslovima. To je zadatak lobiranja u smislu direktnog, interesno

orijentisanog i komunikacijskog uticanja na politički proces donošenja odluka

od strane aktera koji sâmi ne učestvuju u njihovom donošenju. Lobiranje u

demokratskim sistemima predstavlja legitiman instrument koji kao pojavni

oblik pluralističke borbe za bolje argumente treba društvu da obezbijedi

napredak.

� Lobisti se trude ne samo da utiču na donošenje političkih odluka u korist

svoje kompanije već svoje veze sa donosiocima političkih odluka koriste i da bi


59


za poslodavca pridobili poslove u javnom sektoru.

Lobisti preduzeća razlikuju se od ostalih lobista po transparentnosti

zastupanja interesa i njihovi klijenti su, pritom, jasno prepoznatljivi.

� U davaoce usluga lobiranja spadaju i agencije za odnose sa javnošću,

samostalni konsultanti za lobiranje, konsultanti za preduzeća i advokatske

kancelarije.

� Lobisti neprofitnih organizacija (NPO) prate realizovanje političkih

programa u političkom sistemu. Direktan podsticaj i podršku neprofitnim

organizacijama uglavnom daju građani. NPO se često bave zapostavljenim

temama, stavljajući ih na politički dnevni red i na taj način im obezbjeđuju 40početni demokratski legitimitet . Neprofitne organizacije nadoknađuju

nedostatak direktnih veza u politici svojim potencijalom za mobilisanje

podrške neposrednih birača.

Instrumente i strategije koje koriste lobisti pripisuju se direktnom ili

indirektnom lobiranju. Direktno lobiranje podrazumijeva neposredan uticaj

na donosioce političkih odluka, na primjer: u ličnim razgovorima, na tematskim

skupštinskim komisijama, poslaničkim klubovima, kroz pozicione dokumente,

kao i kroz iznošenje stavova na sjednicama parlamenta.

� Indirektno lobiranje podrazumijeva korišćenje PR kampanje ili

iniciranje protestnih akcija. Više se koristi kako bi se uticanjem na javno

mnijenje povećao pritisak na donosioce političkih odluka. Neprofitne orga-

nizacije, koriste strategiju Grassroot-lobiranja, u okviru koje se građani i birači

pridobijaju za direktno obraćanje donosiocima političkih odluka i tako se

koriste kao „sredstvo političkog pritiska“. Ukoliko jedna tema nailazi na

odobravanje kod mnoštva građana, ona će brzo doći na politički dnevni red.

40) (Bender/Reulecke 2003: 26 f)

Osnovne funkcije političkog menadžmenta su:

1. Političko planiranje,2. Organizovanje političke partije i političkih procesa,3. Vođenje ili upravljanje političkom partijom i političkim procesima,4. Koordinacija između učesnika u političkom procesu, od političke

partije do državne uprave i5. Kontrola rada i rezultata političke partije i pripadnika političke partije

na funkcijama izvršne i zakonodavne vlasti (prirodnih, ljudskih, financijskih, informatičkih i drugih resursa).

3. FUNKCIJE POLITIČKOG MENADŽMENTA

60

FUNKCIJE POLITIČKOG MENADŽMENTA

Izvor: Izradio autor

Slika 4. Funkcije političkog menadžmenta

61


3.1. POLITIČKO PLANIRANJE

� U klasičnoj organizaciji političke partije smatralo se da se uspješno može rukovoditi samo dobro razrađenim planom. Planiranje je bilo rezervisano za političko-ekonomsku elitu. Planiranju se tada pripisivala magična moć.

Klasično planiranje povezano je sa:

· centralizmom, · gigantizmom,· masovnom propagandom i · univerzalnošću.

Klasično - tradicionalno planiranje odnosi se na:

· dugoročno,· srednjoročno, i · kratkoročno planiranje.

Savremene političke partije i privredne kompanije napuštaju tradicionalno planiranje i pristupaju:

· strateškom,· operativnom i · taktičkom planiranju.

Savremeni politički menadžment u planiranju se mora pridržavati sljedećih pravila:

1. Insistiranje na klasičnom planskom nastupu treba zamijeniti vođenjem dnevnih bitaka:· prioritetan je planski nastup na političkom tržištu, · plan je bitan ali su bitnije svakodnevne političke borbe,· tradicionalni planovi se stvaraju u birokratskim strukturama sa

zastarjelim informacijama, · primat imaju dnevne potrebe stanovnika, budućih glasača i rješavanje

njihovih problema.

2. Intenzitet političkih aktivnosti ne smije diktirati planski sektor političke partije već se aktivnosti prilagođavaju svakodnevnim obavezama koje su proistekle iz izbornih rezultata i funkcija koje su preuzete u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.

Politički top menadžment vrši inverziju redoslijeda prioriteta, političko tržište je nekad bilo na začelju, ali sada dobija prednost, jer u bipolarnom političkom sistemu, opozicija budno prati svaki potez pozicije i svaki njen pogrešan potez koristi da preokrene mišljenje javnosti u svoju korist.

1. Profit političkih partija je povećenje broja glasača i povećanje broja članova partije, do koga se dolazi etičkim i moralnim odnosom političkog top menadžmenta i svih nosilaca nižih političkih funkcija prema glasačima i obećanjima preuzetim u predizbornoj kampanji.

Cijena svega toga je svakodnevan naporan i iscrpljujući rad na terenu i radnom mjestu koje je rezultat dobrih izbornih rezultata.

2. Planiranjem se ne eliminirše već preuzima rizik:

·��to podrazumijeva da se planiranje usmjerava na istraživanje budućih događaja i trendova,

·� strateški menadžment kroz planiranje osigurava budućnost političke partije,

·��planiranjem se eliminiše neizvjesnost i · bez strategije nije moguće raditi ni u sadašnjosti, a kamoli u

budućnosti.

3.1.1. Planiranje predizborne kampanje na lokalnom nivou

Svaka predizborna kampanja mora biti pažljivo pripremljena. To je svakako otežano ukoliko se izbori održavaju u neregularnom terminu. U tom slučaju, politička partija ima zadatak da provede kratku, ali angažovanu predizbornu kampanju. Još je važnije da stranka ima dobru strukturu. To znači da stranka i između izbora mora voditi računa o organizaciji i spremnosti za vođenje kampanje. Za kandidate, lokalne ogranke i volontere na lokalnom nivou predizborna kampanja uvijek predstavlja dodatni napor. Neophodno je kampanju početi na vrijeme. Kampanja mora od samog početka da bude dobro strukturisana i isplanirana. često uopšte nisu moguće ispravke. Planira se i u koje godišnje doba treba da se odvija kampanja. Ljeti je moguće organizovati drugačije aktivnosti nego zimi što se odražava na opremu, reklamna sredstva, planiranje manifestacija i troškove.

62


63


Zato već na početku izborne godine treba planirati sljedeće:

· Finansije: Koliko novca ima na raspolaganju? Šta je potrebno finansirati?

· Teme: Koje teme su u određenom mjestu od posebnog značaja?

· Reklamna sredstva: Kako na optimalan način prenijeti teme i kandidate?

· Manifestacije: Sa kojim manifestacijama se najbolje obratiti kojim ciljnim grupama? (Uzeti u obzir godišnje doba!)

Samo optimalno provođenje plana omogućava optimalan uspjeh.

3.1.2. Priprema predizborne kampanje

Faza pripreme predizborne kampanje traje u idealnom slučaju tri do šest mjeseci. Treba voditi računa o sljedećim oblastima: Izborni štab, Reklamni nastup, Timovi i podrška.

3.1.2.1. Izborni štab

Na početku predizborne kampanje trebalo bi da se, u opštinskom odboru ili u regiji za koji je kandidat odgovoran, izabere izborni štab. Taj štab bavi se sledećim zadacima:

· Pitanjima pravilnika i svim zakonskim propisima;· Pitanjima finansijskog planiranja i finansiranja;· Planiranjem i dogovaranjem termina i koordinacijom,A· Planiranjem manifestacija,· Radom sa medijima i javnošću (uključujući internet!)· Određivanjem reklamne linije kandidata i donošenjem odluka u vezi sa

reklamnim materijalima.

U izbornom štabu trebalo bi da bude predsjednik opštinskog odbora, osoba zadužena za finansije i neke druge osobe sa posebnim odgovornostima koje mogu na sebe preuzeti neke od zadataka (traženje sponzorskih i donatorskih sredstava, organizovanje manifestacija, osmišljavanje reklamne linije...). Izborni štab dobija zadatke i ovlaštenje od kandidata i rukovodstava lokalnih odbora da u određenom finansijskom okviru donese nužne odluke.Izborni štab bira rukovodioca izborne kampanje iz svojih redova. Taj posao zahtjeva poznavanje materije, veliki angažman i mnogo organizacijskog talenta.

3.1.2.2. Reklamni nastup

Javne nastupe treba pažljivo planirati. Prije početka treba voditi računa o tome da se preko svih medija šalje jedinstvena slika. Stranka mora da ima jedinstven logo i zaštitni znak. Jedinstveni identitet, isti nastup svih kandidata i svih dijelova stranke i da proizvede sledeći efekat:

· Efekat raspoznavanja: kandidati stranke su svuda prepoznatljivi.· Efekat jednoobraznosti i pripadnosti.

Ovi efekti se pojačavaju ukoliko se održavaju i u reklamnoj liniji kandidata. To konkretno znači:

· Koristiti uvijek identitet svoje stranke sa aktuelnim logom.· Boje planirati zajedno. Glavna boja stranke mora da dominira.· Koristiti fontove stranke.· Uskladiti sva reklamna sredstva međusobno imajući u vidu prethodno

navedeno.

Važno je da se ovo uzme u obzir od početka planiranja.

3.1.2.3. Timovi i podrška

Pored izbornog štaba treba sastaviti manje timove pomagača i podrške. Preko članova izbornog štaba, preko članova rukovodstva lokalnog ogranka i lokalnih udruženja treba pridobiti zainteresirane članove i prijatelje stranke za timove pomagača u kampanji ili kao podršku. Povezanost zajedničkim zadacima ne samo da motiviše učesnike već se njihov polet prenosi na druge. Američka predizborna kampanja, više od svih, živi upravo od ovakvih pomagača i volontera. Stotine volontera učestvuje u različitim akcijama bez nadoknade. To ne predstavlja samo uštedu u novcu već u ogromnoj mjeri doprinosi motivaciji stranke u cjelini i prenosi tu atmosferu punu entuzijazma na stanovništvo. Baza podataka o simpatizerima stranke u predizbornoj kampanje je zlata vrijedna. Njih je najlakše aktivirati. Stoga je važno zainteresovane i simpatizere dobro „njegovati“ tokom godina. Treba im slati informacije (na primjer, uz pomoć elektronske pošte ili telefonskim pozivima), pozivati ih na manifestacije i direktno im se obratiti za pomoć u predizbornoj kampanji. Sastaviti odgovarajuću bazu podataka za stranku i omogućiti zainteresiranim građanima da se obrate na jednostavan način, npr. svojom prijavom na internetu.

64


65


Primjer:

Na ovaj način možete postati član tima podrške: Internet: www.tim-podrške.stranka.ba Putem pisma: Tim podrške, Ulica, Grad, Telefon: 0xx xxx xxx

Timovi angažovani u predizbornoj kampanji su nezamjenjivi za organizaciju i provođenje manifestacija, dijeljenje letaka, plakatiranje i kao vidljiva podrška kandidatima na štandovima. Sa odgovarajućom opremom i vizuelno jedinstvenom pojavom članovi tima poručuju da stoje iza svog kandidata i ofanzivno zastupaju pozicije stranke. Istovremeno jasno pokazuju kome se zainteresovani građani mogu obratiti za informacije. Zajednička pojava kod tima povećava povezanost i pripadnost timu, a samim tim i radost zbog učešća.

Pored tima pomagača u kampanji, oni koji predstavljaju podršku kandidatu mogu da pruže značajnu pomoć. Kao pomagači u drugom redu oni mogu:

· Da daju oglase za stranku ili za kandidata,· Da prikupljaju priloge,· Da se zalažu za stranku među svojim prijateljima i poznanicima i na

manifestacijama· Da pred trećim licima iznose argumente za svoju stranku,· Da pišu pisma čitalaca lokalnim novinama,· Da utiču na atmosferu na manifestacijama u korist svoje stranke i svog

kandidata.

U predizbornoj kampanji ništa nije moguće postići bez volontera, posebno u „vrućoj fazi” pred kraj kampanje. Ljude koji su raspoloženi da pomognu u predizbornoj kampanji mogu biti iz stranke ili izvan nje:

· Članovi stranke iz prethodnih predizbornih kampanja možda bi se rado ponovo angažirali.

· Razgovarati sa mladim ljudima, studentima i penzionerima, jer oni imaju najviše vremena za politički angažman.

· Pokušati pridobiti do sada pasivne članove svog ogranka za rad u predizbornoj kampanji.

· Obratiti se pismom ili telefonom kako bi pozvali dobrovoljne pomagače.

· Zamoliti mlade članove odbora da pomognu u radu preko interneta.· Pitati za pomoć rođake, kolege i prijatelje, jer pomoćnici u kampanji ne

moraju biti članovi stranke.

3.1.2.4. Finansiranje predizborne kampanje

Prije početka predizborne kampanje mora se utvrditi stanje finansijskih sredstava. Mora se razmotriti:

· Koliko novca ima na raspolaganju?· Ko daje finansijski doprinos? Ko se može uključiti; ko mora da se

uključi?· Mogu li se prikupiti prilozi? Postoji li spisak donatora? Kome se može

obratiti? Kome bi se trebalo obratiti?· Da li je uključeno više opštinskih odbora? Da li je potrebno osnovati

finansijski odbor?

Pored prihoda moraju se izračunati i rashodi. U zavisnosti od finansijskih mogućnosti i uzimajući u obzir eventualne dodatne prihode rashodi mogu biti:

· Nužni rashodi· Rashodi koji imaju smisla· Željeni rashodi.

Imajući u vidu ove kriterije mogu se razraditi sljedeće stavke rashoda:· Reklamiranje kandidata: plakati, brošure ili leci, oglasi i sl.· Reklamiranje tema: leci i sl.· Osvajanje simpatija: reklamni poklončići itd.· Organizovanje manifestacija: U šta je potrebno investirati? Šta se može

obavitibez troškova?

3.1.2.5. Planiranje termina promocije

Većina kandidata će u najvećem dijelu predizborne kampanje samo povremeno biti na raspolaganju. Skoro uvijek treba uzeti u obzir poslovne ili porodične obaveze. Poslanici imaju obaveze u parlamentu. To znači da za veliko angažovanje kandidata ostaje vrlo malo vremena, koje mora biti optimalno iskorišteno jer kandidati treba da budu prisutni na najvećem broju mjesta. Termine nastupa treba interno dogovoriti. Kandidati trebaju da realizuju najprije one termine koji imaju najbolji efekat u javnosti. Bilo bi dobro da se za predizbornu kampanju sastavi kalendar manifestacija. Treba doći do kalendara manifestacija po opštinama koje se održavaju u svakoj od njih ili koristiti internet kao izvor informacija. Izborni štab ili opštinski odbor moraju doći do podataka kakva je posjećenost pojedinih manifestacija i da li se učešće ili prisustvo kandidata smatra korisnim.

66


67


3.1.2.6. Vlastite manifestacije

Vlastite manifestacije su značajne, jer će na njima:

· Motivisati i mobilizovati svoje pristalice,· Demonstrirati snagu svoje stranke,· Predstaviti svoje kandidate,· Prenijeti biračima najvažnije teme,· Biti u mogućnosti da osvoji simpatije za svoju partiju.

Vlastite manifestacije moraju biti usklađene sa kalendarom termina i moraju biti organizovane tako da odgovaraju ličnosti kandidata. Neophodno je zajedničko planiranje i interni dogovor. Planiranje treba da se pridržava sledećih kriterijuma:

· Kome se želi obratiti?· Šta se želi postići?· Da li je predviđena manifestacija pogodna za to?· Da li su termin i vrijeme održavanja odgovarajući?· Da li je mjesto održavanja dobro izabrano?· Da li konkurencija održava manifestacije u isto vrijeme?

Od početka treba planirati koga pozvati na manifestaciju (članove, prijatelje, goste, i sl.). Pozivnice koštaju, pa se ti troškovi predviđaju prilikom izrade finansijskog plana. Ukoliko se održavanje manifestacije oglašava, onda po mogućnosti od samog početka treba planirati i te troškove i raspitati se na vrijeme o troškovima oglašavanja i mogućnostima dobijanja popusta. Posebno je značajno obratiti se i drugim ljudima izvan kruga posjetilaca manifestacije i zato obavezno treba pozvati novinare lokalnih medija – televizije, radija.

Manifestacije o kojima se govori u medijima šalju sljedeće poruke:

· Stranka je aktivna.· To je ono što stranka želi da uradi u ovoj oblasti.

3.1.2.7. Ciljne grupe

Predstavljanjem kandidata ili političkih gostiju u okviru neke opšte manifestacije moglo se obratiti svim građanima nekom porukom. U današnje vrijeme preporučuje se obraćanje ciljnim grupama. Mnogi ljudi su angažovani u određenim, često veoma ograničenim oblastima javnog života.

U tim oblastima oni traže informacije i interesuju se za stavove stranaka.

Zato treba detaljno provjeriti:

· Koje ciljne grupe je moguće pridobiti za stranku?· Kako se obratiti tim ciljnim grupama? „Lično obraćanje“ postaje sve

značajnije. Za manifestacije po ciljnim grupama potrebno je unaprijed odrediti ciljnu grupu kao cjelinu i pojedinačno obuhvatiti „članove ciljne grupe“.

Priprema je vremenski veoma zahtjevna i dijelom podrazumijeva intenzivno istraživanje. Važno je utvrditi da li će dobrovoljci ili članovi stranke preuzeti na sebe ove zadatke bez nadoknade. U suprotnom mora se izvršiti istraživanje uz nadoknadu. Adrese članova ciljnih grupa mogu se pronaći u telefonskim imenicima, na internetu, raspitujući se u raznim udruženjima ili preko trećih lica.

3.1.2.8. Rezultati izbora i potencijal birača

Predizborna kampanja je vremenski kratka i mora biti vođena što je efikasnije moguće. Stoga predizbornu kampanju treba bazirati na oblasti svog regiona gdje se nalaze najveći potencijali stranke. Analizirati rezultate prethodnih izbora, iako rezultati različitih izbora nisu neposredno uporedivi, oni ipak pokazuju gdje je stranka uspješnija, a gdje skoro da uopšte ne može dobiti glasove. U principu, izborno mobilisanje treba provoditi tamo gdje je uspjeh stranke veći. Ubjeđivanje vrijedi raditi tamo gdje je zabilježena velika promjena raspoloženja od izbora do izbora. Što je vremena manje više se mora raditi u mjestima gdje se dobija redovno najviše glasova kako bi tamo postigli veliku izlaznost birača i postavili kamen temeljac za dobar sveukupni rezultat.

3.1.3. Tim podrške

Mobilisanje pristalica stranke uvijek je najznačajnija uloga izbornog štaba u izbornom rezultatu. Posebno je uspješno lično kontaktiranje na licu mjesta. To ne pokazuju samo iskustva sa američkih predsjedničkih izbora 2004. već i uspješne kampanje drugih država, posebno Njemačke. Šta to podrazumijeva kada se radi o političkom poslu? Vrlo jednostavno: u modernoj predizbornoj kampanji manje je važno ko ima veći budžet u kampanji, ko je zalijepio najviše plakata ili ko ima najviše oglasa ili spotova na TV. Onaj ko uspije da oduševi veći broj ljudi koji su spremni da pruže podršku, a koji će sa druge strane povući za sobom druge ljude, taj ima

68


69


dobre izglede da pobijedi na izborima. Za to nije dovoljno da se mobilišu samo članovi stranke. Mnogo više bi trebalo da oni koji nisu članovi stranke dobiju mogućnost da aktivno učestvuju i tako doprinesu uspjehu.

Za široko mobilisanje vlastitih pristalica i simpatizera stranka može na primjer da napravi kampanju za podršku. U Tim budućnosti može se uključiti svako ko želi aktivno ili svojim dobrim idejama da se angažuje za dobru politiku sa strankom i da time doprinese boljoj budućnosti svoje zemlje – sa ili bez stranačke knjižice. Što je veći taj tim, to su veće šanse za uspjeh.

Kako bi se postigao uspjeh sa programom tima podrške, kao novim, modernim elementom predizborne kampanje, reklama novih članova tima podrške je najvažnija. Stoga bi sa reklamiranjem ljudi koji će podržavati stranku ili kandidata u kampanji trebalo početi dosta, dosta ranije. U tu svrhu trebalo bi otvoriti adresu na internetu www.timpodrške.strankaxy.ba sa informacijama u vezi sa kampanjom na kojoj se mogu registrovati simpatizeri. Ta stranica treba da bude dostupna i preko prezentacije stranke. Lokalnim odborima treba staviti na raspolaganje letak o programu podrške sa kojim mogu reklamirati taj program na manifestacijama u svom mjestu. Svako ima pravo da se priključi, članstvo u timu podrške je besplatno, članstvo u stranci ili u nekom od udruženja nije potrebno.

3.1.3.1. Prednosti za registrovane članove Tima podrške

� Prednosti koje imaju registrovani članovi tima podrške su:

· Članovi dobijaju ekskluzivne informacije (elektronskom poštom) o aktuelnim političkim temama kao i terminima i time imaju prednost u odnosu na one koji se mogu informisati samo iz medija.

· Oni mogu redovno dobijati informacije o tome na koji način mogu aktivno da učestvuju u izbornoj pobjedi.

· Mogu da se angažuju u velikom timu ili da budu aktivni kao pojedinci.

Zadataka za volontere u kampanji ima u izobilju. Pronaći i prikupiti dobrovoljce i koordinirati zadatke – to je jedan od najznačajnijih zadataka u predizbornoj kampanji.

Koordinacija je sve!

Neko mora da snosi odgovornost, da delegira zadatke i da posao u predizbornoj kampanji ciljano rasporedi na više učesnika. Ta osoba obično nema vremena da lično stoji na ulici ili na štandu.

Taj zadatak obavlja rukovodilac predizborne kampanje. Njemu je potrebno sljedeće:

· Spisak svih pomagača, uključujući i podatke o posebnim interesovanjima i sposobnostima kao i dostupnost,

· Spisak termina sa jasno navedenim:

- manifestacijama vlastite stranke,- manifestacijama konkurencije,- javnim manifestacijama,- učesnicima iz redova stranke i dobrovoljcima,

- prisutnosti kandidata.

3.1.3.2. Angažovanje dobrovoljaca

Za angažovanje volontera postoje mnogobrojne mogućnosti. Ovdje ćemo ukratko predstaviti najvažnije mogućnosti:

§ U prostorijama stranke u predizbornoj kampanji dobrovoljci mogu da se javljaju na telefon, da odgovaraju na elektronske poruke i pisma, da ispisuju adrese, slažu pisma i pakuju informacioni materijal. Dobrovoljci mogu da se uključe i u telefonske akcije – ako se ciljano pozivaju birači i simpatizeri da se odluče za stranku.

§ Dobrovoljci, takođe, mogu da pomognu oko adresa za reklamne aktivnosti, oko sastavljanja cirkularnih pisama po ciljnim grupama i mailing listama.

§ Kod podjele propagandnog materijala volonteri su nezamjenljivi kada se radi o podjeli letaka, prospekata i pisama po domaćinstvima. Alternativa je skupa podjela materijala preko komercijalnih preduzeća koja nude te usluge (npr. pošta).

§ Plakatiranje je nemoguće bez dobrovoljaca. Oni se bave naručivanjem i lijepljenjem plakata: plakata kandidata, plakata o manifestacijama i plakata koji najavljuju nastupe poznatih političara.

§ Prilikom canvassing-a dobrovoljci su uz kandidata prisutni na štandu ili kada vodi ulične diskusije ili manifestacije ili ide u kućne posjete.

§ Prilikom organizovanja manifestacija dobrovoljci traže pogodne prostorije za stranačku manifestaciju, rezervišu i pripremaju prostoriju (dekoracija), dijele reklamni materijal i stoje svim posjetiocima na raspolaganju kao kontakt osobe.

70


71


§ Zajedno sa dobrovoljnim pomagačima kandidat vodi akcije sa političkim temama i akcije „privlačenja simpatija” za svoju stranku. Dobrovoljci pomažu prilikom organizacije i dijele letke i informacioni i reklamni materijal.

§ Kada se radi o posmatranju protivnika dobrovoljci su ti koji pažljivo prate političkog protivnika u zemlji i u svom mjestu, prikupljaju novinske članke o njegovim manifestacijama i političke izjave i izvještavaju o tome redovno kandidate odnosno predizborni tim u lokalnom ogranku.

§ U „medijskoj službi” volonteri prikupljaju novinske članke o svom kandidatu ili o lokalnom ogranku stranke i redovno sastavljaju pregled štampe.

§ U internet timu dobrovoljci održavaju prezentaciju aktuelnom i bave se elektronskom poštom. Dobrovoljci sastavljaju medijske izvještaje o kandidatu na prezentaciji, a time ih stavljaju na raspolaganje medijima i javnosti. I oni učestvuju u pričaonicama, forumima i glasanjima na internetu – i svuda se zalažu za stranku.

Treba iskoristiti posebne sposobnosti volontera i pitati one koji su novi u predizbornom timu da li imaju posebne sposobnosti i na odgovarajući način ih angažovati:

· Možda se u timu neko dobro snalazi sa računarom i može da kreira pozivnice ili cirkularna pisma za članove na vizuelno savršen način.

· Onaj ko se dobro snalazi na internetu može uoči manifestacija, razgovora sa novinarima i ostalima preko internet-istraživanja da potraži značajne pomoći za argumentaciju: Šta su drugi rekli na tu temu? Koju poziciju zastupa stranka? Šta kažu druge institucije (sindikati, udruženja poslodavaca, udruženja roditelja, socijalna udruženja...)?

· Onaj ko dobro poznaje udruženja u određenom mjestu može u njima da djeluje kao "portparol stranke”.

· Oni koji rado i mnogo čitaju novine mogu da prate novine i oglase u svom regionu i da sastave i vode „politički arhiv” sa izvještajima o stranci i o političkim protivnicima. To je posebno važno za politički rad poslije izbora kada je potrebno konkurenciju podsjetiti na data obećanja.

Ukoliko se angažuje više dobrovoljaca u jednoj od gore navedenih oblasti potrebno je odrediti rukovodioca tima koji će biti odgovoran za pouzdanu koordinaciju. On odnosno ona će planirati akcije zajedno sa rukovodstvom predizbornog tima i izvještavati kasnije o uspjehu akcije.

3.1.4. Period prije izborne kampanje

Period prije izborne kampanje služi internom planiranju, odnosno pripremi izborne kampanje u oblasti rada sa javnošću, a to prije svega podrazumijeva slijedeće:

· Mobilisanje,· Privlačenje simpatija,· Predstavljanje kandidata kako bi postali poznati javnosti,· Povezivanje stranke i sadržajnih izjava u svijesti javnosti,· Obraćanje ciljnim grupama.

Najvažniji zadatak u periodu predizborne kampanje jeste osigurati jedinstven, zaokružen i angažovan nastup stranke u svakom mjestu. Treba se na vrijeme obratiti članovima, kako bi oni na početku predizborne kampanje već bili mobilisani i veoma motivisani. Motivaciju i uvjerenja treba prenijeti na okolinu.

3.1.4.1. Mobilisanje članova

Da bi članovi bili mobilisani, moraju se uključiti u što ranijoj fazi. Mnogi članovi jedva čekaju da im se obrate kandidati ili vođe stranke i zamole da pomognu. Za to postoje dvije mogućnosti:

· Dopis

Kandidat treba poslati dopis svim članovima svoje izborne jedinice, predstavljajući sebe, cilj nastupajuće predizborne kampanje i njene najvažnije teme u kratkim crtama. Obraća se članovima direktno i pita ih na koji način bi oni željeli da pomognu u predizbornoj kampanji. Nudi im mogućnost izbora: organizacija, održavanje, podjela, prilozi i sl. i jasno naglašava da je svaki oblik pomoći nužan i značajan.

· Mobilisanje telefonom

Ukoliko želi da organizuje telefonsku akciju, kandidatu je potrebna pomoć. Već na početku akcije mora imati nekoliko volontera.

72


73


Postoje dvije mogućnosti mobilisanja telefonom:

· Može pozvati sve članove i zamoliti za podršku;· Može pozvati neke članove – npr. iz određenih udruženja - i pozvati ih

na konkretne akcije ili manifestacije.

Mobilisanje telefonom ima prednosti u tome što se ostvaruje neposredni kontakt sa članovima i što na kraju predizborne kampanje neće biti neophodan telefonski marketing – poziv na glasanje, mobilisanje itd. – u punom obimu.

3.1.4.2. Predstavljanje kandidata

Aktivni poslanici provode mnogo vremena u parlamentu, u nadležnim ograncima, u poslaničkom klubu ili u određenim tijelima ili na manifestacijama u čitavoj zemlji. Zbog toga oni imaju veoma malo vremena za rad na lokalnom nivou. U našem medijskom društvu ljudi se za vrijeme trajanja mandata vlasti vezuju samo za takozvane „političare visokog ranga”. Televizija, novine i časopisi redovno prenose aktuelne slike tako da je osigurano prepoznavanje. Realno posmatrano, to ne važi za poslanike. Poslanici, prije svega novi kandidati, moraju stoga tek da „postanu poznati”. Za tu vizuelnu predizbornu kampanju postoje neki klasični mediji:

· Plakat kandidata,· Prospekt kandidata,· Leci, brošure,· Novinski oglas,· Lični nastup i· Internet-prezentacija kandidata.

Plakat kandidata

Plakat kandidata pruža svim ljudima mogućnost da vide kandidata. To je najznačajniji medij u predizbornoj kampanji. Najveća prednost plakata je istovremeno i njegova najveća slabost: slike kandidata na plakatima urezuju se u pamćenje. Ljudi kandidate doživljavaju onako kako se oni predstavljaju. Zato mora velika pažnja da se posveti fotografiji i zato treba da budu ponuđeni zajednički termini za fotografiranje kako bi se osiguralo da fotografije budu profesionalno urađene. Produkcija plakata treba na kraju da bude urađena zajednički za sve kandidate kako bi se iskoristile sve prethodno navedene prednosti. Jasno je da uprkos svim pokušajima ne mogu svi kandidati iskoristiti te prednosti ili ne žele.

Prilikom pravljenja fotografije za plakat kandidat treba voditi računa o sljedećih nekoliko osnovnih pravila:

· Angažovati obavezno profesionalnog fotografa. Ne treba prihvatati ponude prijatelja koji se fotografijom bave iz hobija, iako su one sigurno dobronamjerne i povoljnije.

· Neka fotograf uradi normalne fotografije u velikoj rezoluciji, on se u to razumije. Privatne fotografije sa filma od 100, 200 ili čak i 400 ASA nisu dovoljno dobre. Digitalna rezolucija čak ni kod dobrih fotoaparata od 6 MB ni izdaleka nije dovoljno dobra. Štamparijama su potrebne fotografije i do 500 MB za plakate formata A0.

· Uraditi portretne fotografije. Fotografija cjelokupne osobe možda izbliza gledano izgleda bolje, ali plakati imaju ograničen prostor i uglavnom se posmatraju iz vozila u pokretu, a samo veoma rijetko iz velike blizine. Bilo bi šteta da se na plakatu skoro ništa ne vidi.

· Napraviti fotografije u različitoj garderobi. Portret će kasnije možda imati neku drugu pozadinu.

· Neka predizborni tim učestvuje u izboru. Saradnici vide drugačije nego kandidat sam sebe.

Za plakate izabrati bijeli papir, otporan na vodu, može biti i s jedne strane gladak. Potrebno je da odštampan i savijen određeno vrijeme stoji u vodi prije nego što se zalijepi (po normi DIN).

Prospekt kandidata

Prospekt kandidata predstavlja političko sredstvo za pridobijanje simpatija. Pored funkcije vizuelnog prepoznavanja kandidata on daje informacije o ličnosti i o političkim stavovima i izjavama.

Centrala stranke bi u okviru usluga kandidatu trebalo da ponudi pomoć oko pravljenja prospekta. Ako kandidat ne želi da prihvati pomoć oko pravljenja prospekta i želi da angažuje preduzeća za pripremu i proizvodnju u svom mjestu, onda ne treba uraditi sledeće:

· Iskoristiti model prospekta koji je napravila centrala stranke.· Orijentisati se prema identitetu stranke.· Koristiti fotografije u prospektu.· Koristiti fotografije kandidata; prikazati fotografije iz privatnog života i

kandidata u akciji, pokazati kontakt sa građanima, posjete firmama, itd.

74


75


· Ne opteretiti prospekt: predugačak tekst odbija, ne čita se, a za detaljne informacije ionako nije dovoljan.

· Podijelite prospekt na jasne cjeline. On mora da bude pregledan na prvi pogled.

· Obavezno navedite internet adresu ili prezentaciju svog kandidata za sve dodatne informacije.

Leci i brošure

Na vrijeme treba napraviti letke i brošure o svim aktuelnim temama predizborne kampanje. Sva ova reklamna sredstva trebalo bi dobiti preko centrale stranke ili preko interneta. Leci moraju uvijek biti aktuelni. Sve značajnije teme moraju biti pokrivene. Treba navesti kontakt osobe za letke kako bi eventualno mogle da budu dodate zanimljive teme, ali i kako bi bilo moguće postaviti pitanja.

3.1.4.3. Predizborne strategije na lokalnom nivou

Osnovne predizborne strategije određuje partija na centralnom nivou i one zavise od rezultata poslednjih godina i programskih oprdjeljenja partije.To ne znači da u kampanji u određenom mjestu ne može biti dodatne strategije, možda će se čak i morati napraviti. Dodatna predizborna strategija na lokalnom ili regionalnom nivou će zavisiti od lokalnih ili regionalnih uslova u kojima se nalazi politička partija i njeni kandidati.

O političkoj strategiji biće riječi u poglavlju strategijski politički menadžment.

3.1.4.4. Analiza političkih odnosa na lokalnom nivou

Polazna osnova analize političkih odnosa u regiji, odnosno u oblasti lokalnog ogranaka su prethodni izbori:

· Kakav je uspjeh imala stranka na posljednjim i pretposljednjim izborima na državnom nivou, a kakav su uspjeh imale ostale stranke?

· Kakva je bila podjela glasova na lokalnim izborima koji su se održali poslije toga?

· Mogu li se ustanoviti trendovi u ponašanju birača? Osim toga, da li na lokalnom ili regionalnom nivou postoje posebno značajne teme ili raspoloženja koja treba uzeti u obzir kada se određuje strategija:

· Da li postoje teme koje su se etablirale kao efikasne u svakoj predizbornoj kampanji?

· Koje teme će u predizbornoj kampanji koja predstoji biti od značaja za ljude u okruženju?

Promjene glasačkog raspoloženja u određenoj izbornoj oblasti mogu nastati ne samo na osnovu političkih promjena raspoloženja već one mogu imati i socijalne uzroke – npr. ako se struktura populacije promijenila uslijed masovnog doseljavanja ili raseljavanja. Pažljivo provjeriti u kojim oblastima u nadležnosti lokalnog ogranaka u predizbornoj kampanji posebnim angažovanjem mora da se bori za glasove – posebno za glasove birača promjenljivog raspoloženja. Početna pozicija partije određuje predizbornu strategiju.

Mobilisanje, motivisanje ili osvajanje: koja od ove tri strategije najbolje odgovara oblasti angažovanja zavisi od snage stranke u određenoj izbornoj jedinici.

Mobilisanje

Ako se većina birača na prethodnim izborima uvijek odlučivala za stranku, onda u ovoj predizbornoj kampanji prije svega treba da mobilisati svoje članove i simpatizere, jer na izborima se može pobijediti samo ako birači na dan izbora zaista budu glasali za kandidata ili stranku.

Motivisanje

Ukoliko se političko raspoloženje mijenja od izbora do izbora, onda je broj birača koji različito glasaju u određenoj izbornoj jedinici izuzetno visok. Cilj strategije mora biti da se u korist stranke motivišu neodlučni birači i oni koji mijenjaju svoju odluku od izbora do izbora.

Osvajanje

Ako stranka na posljednjim izborima po pravilu nije dobijala većinu glasova, predstojeći izbori ipak pružaju šansu za promjenu.

· Da li postoje konkretni razlozi zbog čega je većina birača do sada birala druge stranke? Da li se ti razlozi mogu opravdati ličnostima ili sadržajima? U zavisnosti od rezultata analize treba staviti do znanja da poznajete probleme ljudi i da nudite alternativu u odnosu na stranku koja je pobjeđivala do sada.

· Da li je protivkandidat davao obećanja koja nije mogao ispuniti? Možete li ga suočiti sa nezadovoljavajućim rezultatima?

76


77


3.1.4.5. Statistički pokazatelji

Kako bi ciljano planirali svoju predizbornu kampanju i kako bi mogli odlučiti u kojim oblastima se mora posebno intenzivno zalagati za politiku i kandidate svoje stranke, važno je razjasniti i sljedeća pitanja:

· U kojoj mjeri se promijenio broj građana sa pravom glasa od posljednjih izbora?

· Kolika je bila izlaznost biračkog tijela na prethodnim izborima?· Kako su na poslednjim izborima bili podijeljeni glasovi između

stranaka?· Postoje li izborne oblasti ili jedinice u kojima je stranka tradicionalno

jaka ili slaba?· Da li je stranka u pojedinim izbornim jedinicama na nekim određenim

izborima imala natprosječnu pobjedu ili gubitak?· Koliko ima građana koji prvi put izlaze na glasanje?

Cifre koje su neophodne za ovu analizu mogu se dobiti na zahtjev od nadležnih opštinskih uprava i Zavoda za statistiku. Što je oblast koju analizirate manja, to su zaključci značajniji.

3.1.4.6. Demografska struktura i ponašanje na izborima

Značajnu pomoć u izbornom planiranju predstavljaju podaci o strukturi stanovništva koje možete zatražiti od Zavoda za statistiku (na opštinskom nivou) ili od drugih službi koje se bave razvojem grada.

Treba provjeriti sljedeće:

· Da li u oblasti u kojoj provodite kampanju živi više žena ili muškaraca,· Koje starosne grupe su u kojoj mjeri zastupljene,· Koje obrazovanje i koja zanimanja su dominantna i· Da li je većina stanovništva pravoslavne, katoličke, islamske ili neke

druge vjeroispovijesti

Svi ovi podaci upućuju na ponašanje stanovništva na izborima. Ocijenite podatke zajedno sa članovima svog tima iz određenog mjesta kako bi odredili svoju strategiju. Treba uporediti te podatke o strukturi stanovništva sa rezultatima nekoliko prethodnih izbora. Ukoliko su izborni rezultati u istoj ili sličnoj socijalnoj strukturi za stranku bili različiti, potrebno je ispitati uzroke:

· Da li je angažman bio veći u regijama gdje je bio bolji izborni rezultat?

· Da li su drugi regioni zanemareni ili čak izbjegavani u kampanji?· Da li je bilo posebno atraktivnih kandidata ili je bio neki kandidat koji

uopšte nije popularan u tom regionu?· Da li su članovi i volonteri bili zaista podrška kandidatu stranke?· Da li je obraćanje biračima preko različitih medija bilo optimalno ili bi

ga trebalo popraviti?· Da li su kandidat stranke i lokalni ogranak bili uspješno prisutni u

novinama i na radiju ili je protivnik u tom dijelu bio u prednosti?· Da li je protivnik posebno uspjelim akcijama napravio poene kod

građana? Ako jeste, koje su to akcije?· Da li su članovi stranke u nekom regionu bili bolje motivisani nego u

nekom drugom?

Treba se raspitati i o ličnim procjenama dugogodišnjih članova. Lokalni političari sa dugogodišnjim iskustvom često imaju „uho za narod” i u stanju su i kratkoročne i dugoročne promjene raspoloženja u biračkom tijelu protumačiti na pravi način i tako daju značajne savjete kada se radi o izboru prioritetnih aktivnosti ili posebno važnih tema.

U predizbornim kampanjama sa jako kratkim vremenskim rokovima lako se dođe u iskušenje da se preskoči ovaj oblik statističke analize okvirnih uslova na lokalnom nivou.

Treba uraditi potpuno suprotno.

3.1.5. Raspoloženje i javno mnijenje

Kroz direktan razgovor najbolje se može saznati koje su teme bitne za glasače. Najbolje prilike za direktan razgovor se imaju:

· Kada se građani pozivaju telefonom ili se sa njima razgovara u javnosti,· Na otvorenim diskusijama i političkim manifestacijama, uključujući i

manifestacije govornika,· Na štandu,· U kućnim posjetama,· Ako se organizuju „otvorena vrata” stranke, poslanika i poslaničkih

grupa na lokalnom nivou.

Vođenje razgovora i saznavanje bitnih tema sadrži u sebi, osim toga, još jedan značajan aspekt:

Mnogi ljudi ne smatraju da ih političari doživljavaju ozbiljno. Oni često

78


79


misle da politika služi održavanju na vlasti. Neki elementarni skepticizam u odnosu prema politici i političarima odnosi se na sve stranke podjednako.

· Zato s ljudima ne treba razgovarati samo o svojim temama,

· Treba pustiti ljude da govore i sakupljati prijedloge I problem,

· Mora se voditi računa o tome da se odgovori na sva pitanja koja su postavljena.

Podaci o raspoloženju i značajnim temama mogu se dobiti i od trećih lica:

· Zamole se lokalni članovi stranke i ogranaka da ispričaju o kojim temama građani posebno često međusobno razgovaraju.

· Pregledati izvještaje novina i ostalih medija uključujući i pisma čitalaca.

· Provjeriti koja udruženja, asocijacije, interesne grupe i građanske inicijative su aktivne u regionu – kojim temama se bave ove grupe, ko su njihovi članovi, koliko ljudi se priključilo kojoj grupi?

Pri tom treba voditi računa o tome da se ne može svakome udovoljiti. Staviti jasno do znanja gdje su granice. Tako se izbjegavaju nepotrebne rasprave sa ljudima koji kasnije ionako neće glasati za Vas.

3.1.6. Kandidat partije i politički protivnik – analiza jakih strana i slabosti

Ključnu ulogu u planiranju predizborne kampanje u pojedinim izbornim jedinicama igra kandidat stranke. Da bi se vješto iskoristile jače strane kandidata, a prikrile eventualne slabosti, potrebno je razjasniti na početku kampanje:

· Kakva je njegova pozicija u odnosu na kandidate ostalih stranaka?· U kom dijelu on mora još toga da nadoknadi?

Analiza jačih strana i slabosti pruža polaznu osnovu za strategiju kandidata. Ko ima veći broj glasova kada se radi o:

· Kompetenciji· Kredibilitetu· Simpatijama· Popularnosti

· Medijskoj prisutnosti· Volonterima· Finansijama u kampanji.

Lični odnosi

Iako ne bi trebalo tako da bude, u predizbornoj kampanji se ponekad borba vodi svim sredstvima. To znači da se kandidat mora pripremiti za eventualne napade na stranku ili direktno na njegovu ličnost. To se može dogoditi preko novina, u pismima čitalaca, na manifestacijama političkog protivnika ili na diskusijama sa političkim protivnikom. Nikada ne treba zaboraviti:

· Građanima je dosta svađa u politici,· Ipak morate da reagujete. Kada je neko napadnut, a ne reaguje na

napade, on se ipak uvijek doživljava kao učesnik.· Moraju se svjesno odvojiti lični napadi drugih od političke

argumentacije. Ako je potrebno, prekinite razgovor kako biste završili ličnu intervenciju. Ako je kandidat pripremljen za ovakve napade, moći će da odreagujete na adekvatan način.

Sa stanovišta stranke sledeći način ponašanja je ispravan:

· U svakom trenutku treba ostati miran I objektivan.

· Svima treba objasniti da je došlo do ličnih napada od strane političkog protivnika.

· Staviti do znanja da lični napadi predstavljaju loš stil i da će opteretiti saradnju narednih godina.

Za većinu ljudi prijateljski odnos sa ljudima koji politički potpuno drugačije razmišljaju u udruženjima ili u krugu prijatelja sasvim je normalan. Onaj ko se zalaže za prijateljske odnose u privatnom životu uprkos različitom razmišljanju uvijek je u prednosti.

Kod nastupa poznatih protivničkih kandidata potrebno je njihove tvrdnje opovrgnuti u što kraćem vremenskom roku i to podacima, ciframa, činjenicama – na internetu. Ova usluga interesantna je posebno novinarima. Ona služi tome da se medijima i sopstvenim članovima stranke stave na raspolaganje kontra-argumenti kako bi bilo moguće kritičko suočavanje sa tvrdnjama političkog protivnika.

80


81


Sa političkim protivnikom treba se boriti činjenicama i argumentima. Odmah treba reagovati na protivnikove tvrdnje i najave kako se one ne bi učvrstile u glavama novinara i građana. Medijima staviti na raspolaganje odgovarajuće izjave za novinare.

3.1.7. Privlačenje simpatija

Manifestacijama i akcijama u javnosti kandidat se predstavlja lično, a istovremeno predstavlja i svoju stranku. U okviru akcija ili manifestacija ima priliku da porazgovara sa građanima, da ih informiše o svojoj politici i da svoju stranku predstavi kao simpatičnu i otvorenu.

3.1.7.1. Vrste manifestacija

Svojim članovima, simpatizerima i ciljnim grupama kandidat se može obratiti na različitim vrstama manifestacija:

· Informativne manifestacije: konferencije, stručna savjetovanja, diskusije ili talk-show susreti,

· Ekonomski susreti: posjete preduzećima, večeri sa preduzetnicima, razgovori sa predstavnicima malih i srednjih preduzeća,

· Kulturni događaji: posjete, muzički program, čitalačke večeri,· Druženja: redovni susreti u kafiću, razni kontakti, sezonski poslovi,

baka-servis, doručak, slavlja, prijemi, posjete diskoteci,· Internet-akcije: internet-kafić, „internet-dozvola” za starije,· Takmičenja,· Nagradne igre: lutrija, tombola.

Ukoliko se veći dio predizborne kampanje odvija preko ljeta, onda treba voditi prije svega „mekanu kampanju”: neće dominirati političke diskusije u okviru manifestacija u zatvorenom, već prije svega manifestacije koje nude zanimljiv provod u slobodno vrijeme. U to spadaju:

· Kulinarski susreti: izleti, roštiljade, susreti uz kafu i kolače, večeri uz vino,

· Proslave, izleti kolima,· Manifestacije na temu ekologije,· Sportski događaji: turniri u fudbalu ili odbojci, zajednička planinarenja

i biciklističke ture, osvajanje pehara.

3.1.7.2. Osvajanje simpatija

Posebnim aktivnostima koje su prilagođene najljepšem periodu u godini možete doprijeti do birača i u toku ljeta. Ovakvim akcijama možete prije svega da radite na osvajanju simpatija. Dajemo ovdje nekoliko prijedloga aktivnosti vezanih za osvajanje simpatija glasača, a sigurno da ih ima još mnogo koji vam mogu pasti na pamet koji daju još mnogo više mogućnosti. Sve prijedloge treba postavite na mrežu članova.

Sa aktivom mladih dogovoriti odlazak na bazen, na jezero, u pivnicu, u bioskop na otvorenom, na rolerijadu. Tamo se dijele simpatična reklamna sredstva i sigirno će se osvojiti simpatije za svoju stranku.

Neke manje bazene je moguće iznajmiti radi organizacije party-ja na bazenu.

Organizovanje malog koncerta iznenađenja iza kojeg stoji stranka u omiljenom parku u gradu u toplo nedjeljno popodne: pronaći saksofonistu, harmonikaša ili violinistu koji će za manji honorar odsvirati nešto. Treba iskoristiti radoznalost prisutnih i predstaviti se kao kandidat ili predstavite svog kandidata prospektima.

Organizovanje slavlja za djecu i odrasle koji nisu nigdje otputovali za vrijeme raspusta. Tom prilikom treba poklanjati manja reklamna sredstva, a možda se pridobije i neka pekara ili mesnica kao sponzor manifestacije.

Praktična stvar i opštekorisna je istraživanje izborne jedinice na biciklu. Pozovu se prijatelji i zainteresovani građani da se pridruže. Odrede se mjesta za pauze i omogući ostalima da se pridruže na tim mjestima. Možda je čak moguće povezati različite termine u jedan zajednički događaj. Dodatne akcije u opuštenoj atmosferi, ali koje ne moraju obavezno da se odvijaju ljeti, na primjer: džogiranje. Svojom političkom kompetencijom kandidat će pokazati da je „u formi” za svoj grad ili svoje selo. Svi se sa čežnjom sjećaju jela koje su nekada pripremale naše bake ili mame. Angažujte se protiv konzervisane ili zamrznute hrane i organizujte takmičenje u kuvanju: Ko u regionu najbolje poznaje tradicionalne recepte? Od svih poslatih recepata sastavite i objavite kuvar. Rezultat možete objaviti na svojoj internet prezentaciji.

3.1.7.3. Posebne akcije

Treba provjeriti da li ima povoda za posebne akcije: na primjer godišnjice značajnih političkih događaja, dan osnivanja stranke ili posebno značajne političke teme – to su sve razlozi za organizovanje posebnih manifestacija, slavlja kada se radi o lijepim povodima, ili spomen-obilježja. Takve prilike su po pravilu izuzetno pogodne za osvajanje simpatija.

Kada stranka bude slavila neki „okrugli“ rođendan onda poziva članove, prijatelje i simpatizere svoje stranke na prijem. Pored kratkog

82


83


obraćanja i čestitanja, to je mogućnost za mnogobrojne kontakte i razgovore. Treba pozvati članove svoje stranke iz ranijih godina koji su osnivali ili uspješno učestvivali u radu i razvoju stranke. Priče o tome kako je bilo nekada, povezane sa pogledom na rad u godinama koje dolaze, zanimljive su za članove I goste. Iz toga će proizaći kontakti i razgovori na temu eventualnog angažovanja i pomoći u narednom periodu.

Za sve predložene akcija važi sledeće:

· Pozvati predstavnike medija ukoliko manifestacija vrijedi.

· Iskoristiti svaku priliku da se prikupe e-mail adrese ljudi sa kojima se razgovara. Svaka adresa će olakšati komunikaciju sa biračima.

3.1.7.4. Informativne manifestacije

Političke informativne manifestacije su neophodne. Teme su uglavnom očigledne: privreda i finansije, radna mjesta ili poreska politika. Tu je takođe i kvalitet života.

Postavljaju se pitanja: S obzirom na tešku finansijsku situaciju, šta možemo još sebi da priuštimo? Gdje možemo tražiti alternative? Treba pozvati predstavnike politike, privrede i udruženja, biti hrabar da se ponekad pozovu i neki koji drugačije misle, jer to pokazuje otvorenost i time se osvajaju simpatije. Treba voditi, računa o tome da predstavnici stranačkog mišljenja budu u većini. Ako ste dobro pripremljeni, možete ofanzivno zastupati svoje teme.

Do glasača koji nisu imali kontakta sa partijom najlakše se dolazi ako se načne tema koja te ljude lično pogađa. Time se kandidat obraća ciljnoj grupi, grupi ljudi koji imaju slične interese bazirane na pozivu, starosti, finansijskoj situaciji ili polu. Na razgovor o određenim temama pozivaju se stručnjaci i oni koji su direktno vezani za nju, čak i ako se mišljenje te grupe suprotstavlja mišljenju stranke. Treba saslušati različita mišljenja i ne obećati ništa što je izvan moći kandidata ili stranke. Primjer: Mnogi roditelji se mogu privući na manifestacije koje za temu imaju politiku porodice, čuvanje djece ili obrazovanje.

Manifestacijama i razgovorima se simpatizerima partije može pokazati koliko je ljudi u tom mjestu za stranku – stranka na taj način dobija „lice” i postaje „dodirljiva” i simpatična.

Ne treba zaboraviti: ciljna grupa kojoj se želi obratiti određuje vrijeme i mjesto manifestacije i akcije. Zaposlenim građanima se obraća na putu s posla na posao, uveče ili vikendom. Stariji građani i domaćice mogu prisustvovati i dnevnim manifestacijama. Studenti su obično prisutni u svom mjestu studiranja samo za vrijeme trajanja semestra. Ako želite da se obratite određenim ciljnim grupama, može doći do preklapanja interesa sa udruženjima odnosno radnim grupama stranke. Treba biti otvoren za saradnju:aktivnosti se mogu mnogo efikasnije organizovati zajednički, a kandidat će djelovati vjerodostojnije ako je, na primjer, na manifestaciji za omladinu prisutni i predstavnici aktiva mladih. A udruženja mogu pomoći sa kontaktima u odgovarajućoj ciljnoj grupi. Koje ciljne grupe su za kandidata odnosno kao lokalni ogranak od značaja, posebno imajući u vidu teme koje su važne u predizbornoj kampanji? O kojim ciljnim grupama je stranka do sada najmanje vodila računa?

Ciljne grupe za aktivnosti kandidata ili stranke mogu biti:

· Zaposleni/nezaposleni· Preduzetnici/srednji sloj· Žene· Stariji građani/penzioneri· Mladi ljudi/oni koji prvi put glasaju· Udruženja, volonterske grupe· Grupe u okviru vjerskih zajednica· Zdravstvo: pacijenti, ljekari/tehničari· Obrazovanje: roditelji, učitelji, odgojitelji, učenici/studenti· Policajci· Poljoprivrednici· Izbjeglice.

Ciljne grupe u ciljnim grupama

Ove ciljne grupe je moguće dodatno podijeliti. Ciljna grupa „žene” sastoji se, na primjer, od sledećih grupacija:

· Mlade žene koje se još obrazuju· Samohrane majke· Neudate žene bez djece

84


85


· Zaposlene udate žene bez djece· Zaposlene majke· Žene sa djecom koje nemaju posao· Domaćice sa odraslom djecom· Starije žene, itd.

Posebna pažnja se u predizbornoj kampanji mora posvetiti mladim biračima i onima koji prvi put izlaze na glasanje. Među njima možete naći veliki broj pristalica. Ciljna grupa „omladina” sastoji se od:

· Učenika· Studenata· Nezaposlenih omladinaca, itd.

Adrese po ciljnim grupama

Veoma je važno sakupljanje adresa osoba, udruženja, preduzeća i institucija u okruženju po ciljnim grupama i održavanje tih podataka uvijek aktuelnim. To omogućava da se ciljano pozivaju gosti na tematske manifestacije.

3.1.8. Canvassing: info-štand

Najdirektnija mogućnost kontakta uvijek će biti info-štand. Bez obzira da li se radi o infoštandu sa osobljem ili samo o prilici za postavljanje pitanja, to je svakako najbolje mjesto za kandidate i učesnike u predizbornoj kampanji i njihov razgovor sa građanima.

Ni na jednom drugom mjestu se mišljenja ne mogu izraziti ili saznati na direktniji način. Karakter info-štandova se promijenio proteklih godina.

Zbog takozvane političke zatvorenosti, opšteg nepovjerenja u političke odluke ili čak zbog nerealnih očekivanja od politike kada se radi o individualnoj pomoći, mnogi građani štandove više ne smatraju značajnim i ne posjećuju ih.

3.1.8.1. Akcije na info-štandu

Info-štandovi u današnje vrijeme više ni u predizbornoj kampanji ne predstavljaju izvor informacija. Da bi se privukli ljudi da stanu kod info-štanda,

mora im se ponuditi neki doživljaj, ako ni zbog čega drugog onda samo kako bi se razbile blokade u uspostavljanju kontakta. Primjeri koje navodimo u nastavku mogu pomoći kao inspiracija.

Šta želite da promijenite?

Treba postaviti veliku tablu na štandu i pozvati građanke i građane da učestvuju u prikupljanju ideja ili u malom takmičenju: zamoliti ih da zabilježe probleme i da ih zakače na tablu od pluta ukazujući im na koncept rješenja tog problema koji ima stranka.

Poklonite dio predizborne kampanje

Ova akcija je veoma pogodna za „vruću fazu” na kraju predizborne kampanje: držite spreman foto-aparat na štandu i slikajte se kao kandidat sa građanima. Poklonite te slike građanima, na primjer, elektronskom poštom, a uz to i neko od reklamnih sredstava.

Intervju

Nabavite jedan barski stočić, pult i bežični mikrofon sa zvučnicima. To je sve što je potrebno kako bi intervjuisali svog kandidata ili stručnjake o određenim temama. Ako imate malu pozornicu, čitav događaj će se bolje vidjeti. Posebne goste možete unaprijed najaviti na tabli sa navedenim vremenom održavanja intervjua i temom. Tako ćete pronaći zainteresovanu publiku. Bežični mikrofon će omogućiti i građanima da postavljaju pitanja.

Klasična usluga: čuvanje djece

Ako se nalazite na štandu subotom ispred tržnog centra možete da ponudite roditeljima da pričuvate njihovu djecu dok oni odu u kupovinu. Prethodno se obavezno dogovorite saškolovanom odgojiteljicom kako bi ona preuzela na sebe taj zadatak. Vodite računa o tome da imate na raspolaganju ograđen prostor - napolju ili unutra, ali svakako moraju postojati jasno postavljene ograde. Mora biti osigurana kontrola. Kako biste zabavili djecu, morate imati pri ruci razne igrice, bojice i sl. Kada roditelji ponovo dođu po svoju djecu, poklonite im na rastanku neko reklamno sredstvo za djecu i informativnu brošuru npr. o politici porodice stranke za roditelje.

Na info-štandu je moguće organizovati tematske akcije na temu:

· Naš zdravstveni sistem ima budućnost. Mnogi ljudi su vrlo zabrinuti kada se radi o zdravstvenom sistemu u budućnosti. Obavezno se predstavlja koncept stranke. Razgovor o zdravstvenoj politici može započeti ako se ponudi mala usluga u vezi sa temom zdravstva na

86


87


štandu: trakice za mjerenje šećera u krvi, mjerač krvnog pritiska ili informacije o vježbama za opuštanje. Obično se zamoli neko od ljekara ili apotekara iz stranke da odradi taj posao.

· Radimo na našoj unutrašnjoj sigurnosti. Pozove se stručnjak za sigurnosnu tehniku na štand i on može davati savjete o tome kako se zaštititi od kriminala. Kako zaštititi svoj automobil od krađe u inostranstvu? Koliko je siguran moj stan ili moja kuća? Kako se možemo zaštititi od džeparoša? To je istovremeno dobar povod da se sa građanima porazgovara o kompetenciji stranke kada se radi o unutrašnjoj sigurnosti.

· Našoj zemlji potrebna je dobra ekonomska politika. Informišite ljude o konceptima stranke na temu ekonomska politika i tržište rada pomoću letaka i brošura.

Da bi štand opravdao svoje postojanje potrebno je: imati dozvolu nadležnih vlasti, imati dovoljno ljudi za tu aktivnost, odrediti termin i mjesto, upoznati članove stranke, imati neophodnu tehničku opremu, imati dovoljno informacionog i reklamnog materijala, ponuditi piće, slatkiše, itd.

3.1.9. Vruća faza predizborne kampanje

U vrućoj fazi predizborne kampanje treba optimalno iskoristiti raspoloženje građana i pretvoriti ga u glasove. To će se i ostvariti ako se ispune dva osnovna zadatka:

· Mobilisanje članova· Mobilisanje birača.

3.1.9.1. Aktivnosti članova u vrućoj fazi

Prva značajna tačka mobilisanja članova odvija se već na početku priprema za predizbornu kampanju kroz obraćanje i pozivanje na aktivnu podršku u predizbornoj kampanji. Ostali značajni elementi mobilizacije vlastitih članova i pristalica su manifestacije stranke. Njima će se pokazati sva težina i odgovornost i odrediti raspoloženje. Posljednja značajna tačka mobilizacije članova jeste stupanje u kontakt sa njima na kraju predizborne kampanje. To mobilisanje trebalo bi da počne najkasnije 14 dana prije dana izbora. Pozitivno raspoloženje treba još jednom prenijeti na članove stranke koji do tada iz raznih razloga nisu aktivno učestvovali u kampanji i staviti im do znanja da bi svi članovi sada trebalo još jednom da porazgovaraju sa svojim prijateljima, poznanicima i rođacima.

Radi se o šansi za izbornu pobjedu! Za politiku koja je dobra za državu!

Treba provjeriti da li je potrebno još informativnog materijala kao pomoć u argumentaciji i saznati imena, adrese i eventualno brojeve telefona osoba sa kojima treba stupiti u direktan kontakt. Pomoćnici u kampanji mogu im u okviru mobilisanja birača ciljano pisati ili im se obratiti.

3.1.9.2. Mobilisanje birača u vrućoj fazi

Mobilisanje birača je cilj cjelokupne predizborne kampanje. Sve akcije i manifestacije imaju za cilj da se pridobiju ljudi za svoju stranku i za svoje izjave i da se ubijede da na dan izbora glasaju za vašu stranku i njene kandidate.Da biste imali što više birača, akcije ubjeđivanja na štandovima su nezamjenljive. Te akcije se moraju provoditi angažovano i iz uvjerenja na što većem broju mjesta sa velikim brojem prolaznika – tržni centri, samoposluge ili centar grada. Velika potrošnja materijala se pri tome ne može izbjeći. Za ciljano mobilisanje birača u poslednje četiri nedjelje prije dana glasanja, postoji čitav niz mogućnosti za stupanje u lični kontakt.

3.1.9.3. Komuniciranje preko pisma i elektronske pošte

Pisma su dobar način za prvo obraćanje članovima, simpatizerima i sponzorima ili za produbljivanje postojećih kontakata. Uz pisma se može:

· Poslati propagandni materijal o stranačkom kandidatu,· Poslati brošure o politici stranke,· Pozvati na manifestacije,· Zamoliti za prilog,· Pozvati na dobrovoljnu saradnju u predizbornom timu,· Motivisati za izbor neposredno prije dana glasanja.

Može se ponuditi dijalog tako što ćete uz pismo poslati i dopisnicu za odgovor ili možete ponuditi direktni razgovor.

Preduslovi za uspješan pisani kontakt:

· Baza podataka sa adresama članova i simpatizera je veoma važna i mora se uredno voditi.

· Poželjno je lično obraćanje ljudima – kako u pismu tako i na koverti trebalo bi da stoji ime primaoca. Mnoge ljude nervira kada vide da je njihovo ime pogrešno napisano. Vodite zato računa o tome da se ne

88


89


potkrade neka greška u pisanju.· Koverta treba da se ističe izgledom u odnosu na dnevnu poštu, npr. time

što je adresa odštampana na način koji je uočljiv.· Pismo treba da se lako čita i da je razumljivo. U pisanju treba biti što

kraći, do jedne i po strane teksta. Istaknite ono što je najvažnije i nemojte primaoca zbunjivati mnoštvom različitih tema.

· Forma pisma mora biti pregledna, čista i bez greške. Apsolutno je obavezan logo stranke.

· Ciljano izaberite vrijeme slanja pisama.· Treba donijeti odluku da li želite poslati samo jedno pismo ili u toku

kampanje želite slati više pisama istim primaocima. U skladu s tim isplanirajte sadržaje pisama.

· Treba koristiti post scriptum – to je element koji privlači pažnju, zato u njega smjestite neku važnu poruku.

U zavisnosti od finansijskih mogućnosti prilikom slanja pisama imate na raspolaganju sljedeće mogućnosti:

· Možete pisma poslati kao informativna pisma poštom ili nekom straničkim kanalom.

· Možete pisma dati volonterima da podjele po domaćinstvima.· Možete angažovati agenciju za marketing da napiše i pošalje pisma.· Možete pisma poslati elektronskom poštom.

Za prvi kontakt pisma su izuzetno sredstvo za animiranje ciljnih grupa, dok bi drugi po redu bio lični kontakt, kao pretpostavka za ostvarenje dugoročne saradnje.

3.1.9.4. Telefonski marketing

U „vrućoj fazi” predizborne kampanje telefon postaje vrlo značajan instrument za mobilisanje članova i birača.

Cilj mobilisanja članova telefonom:

· „Glasajte za našu stranku”! (minimalni cilj),· „Učestvujte na našim manifestacijama”! (Navedite pri tome

manifestacije koje dolaze u obzir),· „Pomozite nam u predizbornoj kampanji”! (Navedite koje mogućnosti

postoje i pitajte šta dolazi u obzir za određenu osobu),· „Podržite našu kampanju prilogom”!

Cilj mobilisanja birača telefonom:

· „Glasajte za nas”!

Za dobro organizovanu akciju telefonskog marketinga potrebna je dobra priprema. Mnogi odbori su unaprijed obrazovali svoj stalni telefonski tim. Ukoliko ipak planirate da iskoristite taj instrument, a obuka iz vremenskih razloga nije više moguća, nudimo Vam nekoliko savjeta:

Pravna osnova

Kod aktivnog telefonskog marketinga razlikujemo akcije u okviru članstva i izvan članstva. U okviru članstva telefonske akcije su moguće pa čak i poželjne jer su podržane izjavom o pristupanju stranci i sa pravnog aspekta su sasvim regularne.

Obraćanje građanima posredstvom telefona, faksa ili elektronske pošte u principu treba biti planirano u vrijeme koje neće izazvati kontraefekat kod građana. Na primjer, treba voditi računa da ne zovete rano ujutro, u vrijeme popodnevnog odmora, kasno uveče, za vrijeme vjerskih praznika, osim ako nije čestitka, itd. Trebate imati u vidu da svako „ima pravo da u svojoj zaštićenoj pravnoj sferi bude neometan. Ne postoji izuzetak za političke stranke! Telefoniranje osobama koje nisu članovi stranke je pravno opravdano u slučajevima kada je onaj koga pozivate prethodno dao (pismenu) dozvolu za to. To je de facto nemoguće izvesti.

Postoji, međutim, nekoliko mogućnosti za provođenje ograničenog telefonskog marketinga: Telefonski marketing može biti ograničen na lične prijatelje i poznanike: svako može da napravi svoj spisak i da pozove osobe sa spiska.Zatim, može se pozivati po konkretnoj preporuci (gospodin taj-i-taj nam je preporučio Vas.). Time bi se vještački uspostavio lični kontakt.

Moguće je pružiti mogućnost onome koga želimo da pozovemo da odbije poziv npr. tako što bismo letkom ili dopisom na lično ime najavili vrijeme upućivanja poziva (npr. u srijedu između 16 i 17 časova). Ne treba ubacivati reklamni materijal u sandučiće na kojima piše „Molimo, ne ubacujte reklame”!

Tim

Potrebno je obezbijediti dovoljan broj ljudi, zatim uskladiti plan sa rokovima i raspoloživosti telefonskih priključaka.

Među članovima provesti ispitivanje ko bi rado učestvovao u ovoj akciji. Možda su pojedini članovi nekada ranije već radili na ovim poslovima i njihovo iskustvo može dobro doći. U svakom slučaju, telefoniranje treba da se

90


91


vrši u timu, a nikako od kuće. Jednostavnije i zanimljivije je telefonirati u timu. Treba omogućiti međusobnu komunikaciju članova tima, jer to motiviše i olakšava posao, a to opet utiče pozitivno na rezultat.

Mjesto

U kancelarijama stranke često nema dovoljno prostornih i tehničkih mogućnosti za provođenje ovakve akcije. Vidjeti mogućnost angažovanja malih i srednjih preduzeća sa kojima imate prijateljske odnose da stave na raspolaganje kancelarije nakon radnog vremena za telefoniranje. Ne treba u istu prostoriju staviti četvoro ili petoro članova telefonskog tima, jer će to na pozvanu osobu ostaviti utisak da je ona dio masovne akcije, što bi moglo biti kontraproduktivno.

Vrijeme

Najpovoljnije vrijeme za pozivanje je radnim danom ili subotom:

09.00 – 12.00 h 10.00 – 12.00 h 16.00 – 19.45 h 14.00 – 18.00 h

Nikada ne treba zvati nedjeljom! Kod telefoniranja poštujte vrijeme glavnih dnevnih informativnih emisija na televiziji! Uzmite u obzir značajne TV-termine kao npr. fudbalske utakmice!

Ciljna grupa

Kako bi mobilisanje birača preko telefona bilo uspješno preporučuje se da pozovete sebi bliske osobe. Neophodno je da menadžment stranke u svojoj opštini napravi bazu podataka članova i simpatizera sa svim potrebnim podacima. Ukoliko se baza podataka redovno održava na aktuelnom nivou, on predstavlja “kapital” stranke i dobru osnovu za uspješno funkcionisanje i dobar izborni rezultat. Analize potencijalnih birača predstavljaju dobru osnovu za telefonsku akciju. Telefoniranje po telefonskom imeniku nema smisla pošto postoji velika opasnost da se ostvari kontakt sa političkim protivnikom.

Rezultat razgovora

Kod telefoniranja je veoma značajna nit koja se provlači kroz cijeli razgovor. Odmah nakon razgovora napravite pismenu zabilješku o rezultatu razgovora. Izvještaj o kontaktima je veoma važan! Nakon četvrtog razgovora

više ne znate šta je bio rezultat prvog. Zato odmah pravite zabilješke o pojedinostima svakog razgovora.

3.1.9.5. Rad sa medijima

U pripremama i provođenju manifestacija predizborne kampanje ima izuzetno puno posla. I onda se tome doda rad sa medijima! Ali čemu i najbolja manifestacija ako mali broj ljudi sazna za nju? Što više ljudi čuje Vašu poruku, to će biti veći uspjeh Vaših nastojanja. U današnje vrijeme medijskog društva bez medija se ne može. čak i ako imate prepunu salu, Vaša manifestacija će uvijek doprijeti do vrlo ograničenog broja ljudi – daleko veću publiku možete imati kroz izvještavanje medija. Političke izjave o kojima se ne govori ne zanimaju birače.

3.1.9.6. Osnovna pravila u radu sa medijima

· Rad sa medijima treba uvijek shvatiti ozbiljno,· U gradskom odboru treba da postoji osoba koja je odgovorna za rad sa

medijima, · Treba tačno utvrditi kojim kanalima informacije dolaze u javnost i koji su interni dogovori prethodno neophodni,

· Treba dugoročno planirati na koje događaje je neophodno pozvati novinare sa ciljem izvještavanja,

· Treba kontinuirano pratiti izvještavanje lokalnih medija. Samo tako se može imati pregled I po potrebi na vrijeme reagovati.

· Sve značajne lokalne medije uključujući i oglasne novine, internet portale i novine opštinskog/gradskog odbora treba uključiti u rad sa medijima.

· Treba ostvariti i njegovati lične kontakte sa medijima i novinarima jer se tada dolazi u priliku da se plasira mnogo vijesti koje inače ne bi bile izabrane za objavljivanje.

Za medije važi isto ono što važi u svim političkim aktivnostima: imate posla sa ljudima, ne sa novinama, radio ili televizijskim stanicama. Treba ostvariti kontakte sa lokalnim novinarima izvan čisto političkih dešavanja i njegovati te kontakte. Sa druge strane, novinari bi trebalo da imaju kontakt osobu kojoj se mogu obratiti. Politički menadžer mora da vodi računa:

· Da osoba koja je zadužena za rad s medijima uvijek bude dobro informisana kako bi bila prihvaćena kao kontakt osoba za novinare,

· Obavijesti medije o tome ko je zadužen za rad sa medijima,· Stvori priliku kako bi se upoznali portparol stranke i predstavnici

92


93


medija. · Da mediji uvijek imaju njegov aktuelni broj telefona, faksa i aktuelnu e-

mail adresu.

Kada se radi o svakodnevnom kontaktu s medijima bitno je znati da se uglavnom kontaktira sa istim novinarima, ali da su oni u svojoj redakciji dio čvrste hijerarhije. Kada se stupi u kontakt sa redakcijama, trebalo bi upoznati tu hijerarhiju. To važi posebno za termine sa karakterom predstavljanja. Pozivnice moraju uvijek da budu naslovljene na šefa.

Za vrijeme predizborne kampanje posebno je značajno njegovati kontakt sa novinarima. Kada se ide u posjetu redakciji prvo se javlja glavnom uredniku odnosno njegovom zamjeniku, a ako se radi velikim novinama, onda i lokalnom šefu. Onda bi trebalo posjetiti lokalne redakcije, jer u njima sjede naši partneri. Postojeće kontakte treba njegovati redovnim telefonskim razgovorima.

Ne postoji recept za odnos sa novinarima. U principu bi trebalo njegovati otvoren odnos sa medijima. Uvijek treba biti spremni za razgovor. To podrazumijeva redovne sastanke sa pojedinim predstavnicima medija, npr. pozive na ručak, kako bi se razmijenile informacije. To, međutim, ne smije da djeluje nametljivo. Nikada ne treba novinaru nametati svoje mišljenje.

Ako novinar stekne utisak da mu se „diktira” šta će pisati, sigurno će reagovati negativno.

Spektar medija koji se mogu koristiti u radu sa medijima je širok: od klasičnih dnevnih novina i lokalnih radio-stanica preko oglasnih novina, nedjeljnih magazina, lokalnih internet-formata, stručnih časopisa do regionalnih studija javnih i privatnih televizijskih i radio-stanica.Značajni multiplikatori su takođe regionalna predstavništva novinskih agencija. Stručne časopise, internet prezentacije kao i publikacije i informacione izvještaje prijateljskih organizacija trebalo bi imati u vidu u radu sa medijima.

Novinari zavise od stalnih informacija iz stranke, zato je potrebno redovno slati pregled planiranih stranačkih aktivnosti. Tako će se unaprijediti saradnja a medijima će se olakšati planiranje. Treba sastaviti mailing-listu uz pomoć koje se redovno redakcijama šalju informacije o svim važnijim događajima sa kojih oni treba da izvještavaju javnost.

Politički menadžer mora da vodi računa o tome da redakcije uvijek imaju njegovu aktuelnu adresu, broj telefona, faksa kao i e-mail adresu. On ili njegov portparol moraju uvijek biti dostupni.

3.1.9.7. Oblici rada sa medijima

Izjave za novinare

� Ako na manifestaciji koju je organizovala politička partija ili politički menadžer nije bio prisutan ni jedan novinar, onda on ili njegov portparol piše izvještaj sa tog događaja i šalje ga, po mogućnosti sa fotografijom, lokalnoj redakciji ili oglasnom listu. Redakcije često nemaju dovoljno ljudi i dešava se da ne posjete neki događaj zato što trenutno niko nije na raspolaganju, a nema se novca za honorare vanjskih saradnika. Stoga, upravo na lokalnom nivou, izjave za novinare i izvještaji sa događaja koji se pošalju redakcijama imaju velike šanse da budu objavljeni. Što više ti izvještaji ispunjavaju novinarske kriterije (treba da budu aktuelni, objektivni, precizni, jasni i sažeti), to je veća šansa da neće biti izmijenjeni.

U izvještajima sa događaja teba izbjegavati davanje sudova.

Tekst mora da sadrži citate glavnih govornika kako bi tekst bio raznovrsniji (primjer: Kandidat za poslanika u Narodnoj skupštini Petrović založio se na konferenciji za borbu protiv kriminala i korupcije. „Borba protiv kriminala i korupcije biće jedan od prioriteta kada stranka dođe na vlast. Veliki broj neriješenih slučajeva biće riješen i javnost će biti upoznata sa izvršiocima krivičnih djela, a vinovnici će biti kažnjeni”, rekao je Petrović.) Za vrijeme manifestacije treba praviti digitalne fotografije i one se zajedno sa izjavom šalju novinarima elektronskom poštom.

� Za dobar rad s medijima važno je sljedeće:

· Sastaviti mailing-listu lokalnih i regionalnih medija. Redovno je provjeravati i ažurirati.

· Da li je vijest zaista interesantna određenom novinaru. Nema ništa gore od ostavljanja utiska da nemate ništa značajno da se izjavi. Kad jednom dođe do toga, onda se više ne objavljuju ni izjave za novinare koje daje centrala stranke.

· Mnogi novinari su zahvalni ako izjavu ne dobiju samo faksom već i elektronskom poštom.

· Ako postoji internet prezentacija, može se izjava za novinare postaviti na prezentaciji. Isto važi i za fotografije i sve ostale dokumente koji mogu biti značajni za novinare.

Najava događaja trebalo bi da bude poslata na vrijeme (otprilike nedjelju dana prije održavanja) novinama, lokalnim radio-stanicama i internet-portalima. Ona ne bi trebalo da bude duža od tri do pet rečenica. Ono najvažnije (tema događaja, poznati govornik) navodi se na početku.

94


95


Naravno da moraju biti navedeni i ostali značajni podaci (kada? ko?). Nakon svake političke manifestacije, ukoliko nisu bili pozvani ili prisutni lokalni mediji, trebalo bi sastaviti izvještaj i poslati ga po mogućnosti već sljedećeg dana redakcijama. Izvještaj treba da sadrži sve najvažnije informacije na početku. To može da bude događaj, zahtjev ili zaključak, ali i neka značajna nova lična odluka.� Izjava za novinare je najčešće sredstvo rada sa medijima. Kroz izjave za novinare izražava se pozicija ili reagovanje na izjave političkih protivnika. O svim javnim terminima svog odbora trebalo bi da dajete izjave za novinare. Uspjeh izjave za novinare zavisi u prvom redu od vrijednosti vijesti, a u drugom od njenog uobličavnja.

Treba voditi računa o pet najvažnijih pitanja u novinarstvu: KO? ŠTA? KAD? GDJE? ZAŠTO? je izjavio. Odgovore na ovih pet pitanja treba da sadrži svaka izjava za štampu.

� Izjavu za novinare treba slati po mogućnosti u gotovom obliku, tako da novinar bude doveden u situaciju da izjavu objavi tačno u izvornom obliku. On to najvjerovatnije neće učiniti, ali i novinari su zahvalni ako su teme u izjavama već obrađene na razumljiv način. Izjave treba slati za novinare samo ako zaista ima šta da se izjavi. I ovdje je bitan kvalitet, a ne kvantitet. Izjave koje nemaju sadržaj nemaju šansu da budu objavljene već će jako brzo završiti u kanti za otpatke. Izjave duže od jedne stranice trebalo bi da budu izuzetak. Urednici često rade pod pritiskom i imaju malo vremena da čitaju dugačke izjave za novinare. Sam naslov bi trebalo da privuče pažnju urednika, poruku treba staviti u prve redove vijesti. Klasična struktura „uvod – razrada – zaključak” ne važi za izjave za novinare. Treba krenuti odmah od suštine, bez hronološkog toka manifestacije: ako se glavni događaj desio tek na kraju sedmice, on mora kao prvi da bude naveden u izjavi za novinare.

� Treba izbjegavati strane riječi i ne zaboraviti objasniti stručne izraze (ne zna svako npr. šta znači „ustavotvorna skupština”), jer politički žargon običnom građaninu nije uvijek razumljiv. Na nekim izjavama za štampu treba navesti do kada ne smiju biti objavljene kako bi svi mediji istovremeno izvještavali o nekom događaju. Po pravilu takvi navodi nisu potrebni, jer oni imaju smisla samo kada se unaprijed šalje napisan govor, a takav govor uvijek treba da ima naznaku „važi samo izgovorena riječ”.

U radu s medijima trebaju se koristiti izjave za novinare centrale stranke ili poslaničke grupe u parlamentu. Treba uzeti teme koje je spomenulo rukovodstvo stranke, kao što su npr. privreda, tržište rada, zdravstvo, obrazovanje, itd. na situaciju u lokalnom mjestu, lokalni događaj koji će biti dobar povod za izjavu za štampu koju treba bazirati na aktuelnoj izjavi za štampu svoje stranke.

Intervju

� Politički menadžer treba lično da obrađuje neke teme pogodne za novinski članak članak. Lični intervju se uvijek čita i toga se treba pridržavati kad god neki novinar zamoli za intervju. Nikada ne bi trebalo da politički menadžer odbije da lično izrazi svoj stav o nekoj temi, jer mu to pruža odličnu mogućnost da prenese svoju poziciju širokoj publici. Osim toga, nijedan novinar neće odbiti da objavi intervju ako se unaprijed dogovorio sa političkim menadžerom.

Da bi se politički menadžeri dobro pripremio za intervju treba da se pridržava sljedećih pravila:

· Prije intervjua obavezno pitati o kojoj temi se radi, · Ako je moguće ograničite tematsku oblast intervjua,· Sadržajno se dobro pripremiti za intervju,· Razmisliti i o tome koja pitanja bi novinar mogao da postavi izuzev onih

koja su unaprijed navedena (opšta politička situacija).

Kod novinskog intervjua novinar ima dvije mogućnosti. On može objaviti intervju od riječi do riječi onako kako je tekao ili može sastaviti urednički izvještaj o razgovoru sa političkim menadžerom.

Kada se radi o ovom, važno je sljedeće:

· Ako će biti objavljen cijeli intervju, treba unaprijed dogovoriti da se tekst intervjua dostavi na autorizaciju. To pruža mogućnost da se izjave koriguju, konkretizuju ili čak izbrišu. Često se dešava da izgovorena riječ, čim se pismeno zabilježi, dobije potpuno novu težinu. Postoji mogućnost da će zbog toga novinar negodovati, alit u neće biti većih problema i plašiti loših odnosa sa novinarom jer je novinarski standard da se intervju daje na autorizaciju ukoliko je bio unaprijed dogovoren.

· Ako će biti objavljen izvještaj o razgovoru sa političkim menadžerom, neka takođe pošalje citate na autorizaciju. Novinar ovdje nije u obavezi da pored citata pošalje i ostatak izvještaja.

Intervju na radiju ima više različitih formi:

· Može se izvoditi u studiju i voditi dug razgovor sa novinarom,

· U kancelariji političkog menadžera kada novinar zamoli (nakon neke manifestacije) za tonski snimak (kratki intervju) ili

96


97


· Preko telefona dati kratku izjavu.

Unaprijed treba pitati da li se intervju emituje uživo ili se snima. U oba slučaja trebalo bi tražiti pitanja i ograničiti tematsku oblast. Odgovori koji nisu bili zadovoljavajući, mogu se naknadno snimiti. Nikada nije pogrešno povesti nekoga sa sobom na intervju. Isto kao što četvoro očiju više vidi tako i četvoro ušiju bolje čuje. Televizijski intervjui su uglavnom prethodno snimljeni ili direktno u studiju ili negdje na drugom mjestu. I za njih važi tematsko ograničenje i dobra priprema.

Treba voditi računa o sljedećem:

· Bez obzira da li se radi o snimku ili intervjuu uživo: na televiziji je utisak koji gledalac stiče samo djelimično baziran na sadržaju izjava. Isto toliko ili možda i više je značajan sam nastup,

· Na intervju treba otići mirno i opušteno i izbjeći vremenski pritisak,

· Voditi računa o odgovarajućoj garderobi (ne nositi nešto sa sitnom karošarom, ona izaziva nemirne slike), o skladu boja, zakopčanim dugmadima na košulji, dobro namještenoj kravati, urednoj frizuri, itd.

· Značajna je i pozadina ispred koje se stoji: treba izbjegavati bijele zidove, voditi računa o predmetima koji vise na zidu iza u visini glave ili o nezgodno pozicioniranim plafonjerama koje na emitovanoj slici djeluju kao „oreol”,

· Nije loše povesti sa sobom nekoga ko će voditi računa o svim ovim detaljima,

· Kod pripreme svakog intervjua treba razmisliti o suštinskoj poruci. Intervju bez poruke i bez izjave nema vrijednost ni za političkog menadžera ni za novinara. Suštinu i najvažniji dio izjave treba izreći odmah na početku odgovora na neko pitanje. Ako novinar pita, može se poruka i ponoviti. Na taj način ona će biti upečatljivija za gledaoca ili slušaoca.

3.1.9.8. Pisma čitalaca

� Pisma čitalaca privlače veliku pažnju čitalaca. Novinske redakcije pridaju veliki značaj pismima čitalaca, na primjer tako što imaju vlastite stranice sa pismima čitalaca u subotnjem izdanju svojih novina.

Za razliku od novinskog izvještaja pisma čitalaca mogu i treba da sadrže vlastito mišljenje. Ona su posebno pogodna kao reakcija na objavljene novinske članke ili napade političkog protivnika. Svaki politički menadžer treba da piše lično pisma čitalaca svojim novinama o važnim lokalnim i regionalnim izvještajima. Novinske redakcije u skoro svim slučajevima skraćuju pisma čitalaca. Što se kraće i upečatljivije pismo pošalje, to će biti veća šansa da ono bude objavljeno u cjelini. Konferencije za štampu i razgovori sa novinarima bi trebalo da se planiraju u kasno prije podne kako bi novinari mogli da stignu nakon svog jutarnjeg sastanka kolegija u redakciji. Osim toga, izjave ne bi trebalo da traju duže od 5 do 10 minuta kako bi novinari imali mogućnosti da postavljaju pitanja. Nikako ne bi trebalo više od tri osobe da daju izjave. Za sastanke sa novinarima pripremiti fasciklu u koju se stavi izjavu za štampu. Novinarima se olakšava rad ako im se teme o kojima se govorilo na sastanku još jednom pismeno obrade. U fasciklu se prilažu i leci, dopisnice o akcijama stranke ili fotografije. Dnevnim novinama koje imaju svoju prezentaciju ili drugim lokalnim internetportalima treba ponuditi chat uživo. Kao kandidat/kinja treba ponuditi i svoju „privatnu priču”, pokazati svoju privatnu stranu, sa svojom porodicom, kućnim ljubimcima, na svojim omiljenim mjestima, kako se bave svojim hobijima. Na greške u izvještavanju ne treba burno reagovati. Ako se primijeti da su novinari nepravedni, jer se nisu pozitivno izrazili o radu političkog menadžera, ne treba se odmah žaliti glavnom uredniku ili čak tražiti suočavanje. Kad bude prilika, može se onako uz put porazgovarati sa novinarom o tome. Često će razgovor sa novinarom brže razriješiti tu situaciju nego tužba kod glavnog urednika. Novi izvještaj u kome su pogrešne tvrdnje ispravljene je bolji od formalnog demantija.� Često se stiče utisak da mediji izvještavaju u korist suprotne strane. Da li je taj utisak opravdan ili ne može se objektivno utvrditi njihovim praćenjem.

Da bi se objektivno ocijenio rad medija i njihov uticaj na formiranje javnog mnijenja treba uratiti sljedeće:

· U predizbornoj kampanji sakupljati sve novinske članke o svim strankama,

· Sakupljati fotoreportaže,

· Povremeno provesti kraće poređenje novinskih izvještaja:

- Dužina članaka o manifestacijama stranaka,- Broj fotografija sa manifestacija stranaka,- Da li članci sadrže ocjenu, odnosno da li se u njima može

98


99


pronaći lično mišljenje novinara ili urednika,- Postoje li komentari, stavovi ili ironični komentari? Koja je

njihova svrha?- Čak i kada postoje opravdane sumnje u objektivnost treba

postupati vrlo pažljivo.- Najprije se treba obratiti dotičnom novinaru, a tek nakon toga

eventualno i glavnom uredniku.

Praćenje štampe ima još jednu prednost, a to je da poređenje izvještaja uvijek omogućava i poređenje aktivnosti, tako se može reagovati čim drugi urade nešto što zahtijeva jasnu i brzu reakciju.

3.1.9.9. Planiranje i oblikovanje oglasa

� Oglasi u lokalnim novinama, oglasnim novinama, gradskim magazinima ili publikacijama udruženja mogu da budu podrška predizbornoj kampanji ako se ciljano koriste. Rukovodstvo stranke mora odlučiti u kojoj mjeri će koristiti oglase na nivou države. Informacije o planiranim aktivnostima bi trebalo na vrijeme proslijediti lokalnim odborima i kandidatima. Ako se u svom gradu koriste „svoji” oglase potrebno je uraditi sljedeće:

· Odmah na početku predizborne kampanje saznati cijene oglasa i važne podatke (tiraž, čitalaštvo, itd.) različitih medija,

· Informisati se o cijenama za crno-bijele oglase i oglase sa jednom dodatnom bojom ili u četiri boje,

· Provjeriti koji mediji su pogodni za oglase. Koji mediji imaju natprosječno mnogo pristalica stranke među svojim korisnicima?

· Kojim medijima se može doprijeti do najšireg kruga čitalaca? Možete li se obratiti mladima i posebno onima koji prvi put izlaze na glasanje oglasom u gradskom magazinu ili zabavnom nedjeljniku?

· Na vrijeme planirati budžet koji je na raspolaganju za oglase,· Na vrijeme ustanoviti kada i koliko često objavljivati oglase (npr.

Povodom značajnih manifestacija, značajnih tema, kao poziv na glasanje, kao poziv na određene akcije),

· Neka oglasi imaju dizajn stranke, · Što je veći oglas, to privlači veću pažnju. Ako oglas ima veličinu od oko

1/5 stranice, pogledaće ga 42% čitalaca, ako ima veličinu 1/1 stranice, pažnja raste na 70%,

· Oglasi u boji privlače veću pažnju nego crno-bijeli oglasi,· Oglasi u boji emotivno jače uključuju čitaoca u poruku,

3.2. VOĐENJE PREDIZBORNE KAMPANJE

� Strategije i stilovi predizbornih kampanja variraju u zavisnosti od

određenog partijskog odnosa i ličnosti kandidata. Neka istraživanja pokazuju

na razvojne promjene predizbornih kampanja, koje se označavaju izrazima

amerikanizacija, modernizacija I medijalizacija.

3.2.1. Amerikanizacija – modernizacija – medijalizacija �� Amerikanizacija predstavlja promjenu običaja i praktičnih postupaka

u predizbornoj kampanji, koji dolaze iz SAD, gde se tendencije modernizacije i

medijalizacije javljaju češće nego u ostalim zemljama. Sva tri naziva promjene

su opravdana, oni se razlikuju samo u perspektivi. Perspektiva modernizacije

posmatra razvoj u kontestu opštih socijalnih i političkih preokreta. Perspektiva

medijalizacije skoncentriše se na jedan element preokreta, naime na interakciju

između razvoja medija i preokreta politike.

Termin amerikanizacija pokazuje da predizborne kampanje u čitavom

svijetu počinju da liče na kampanje u SAD. Interpretacije ovog termina za

transfer američkih strategija i tehnika vođenja predizborne kampanje koje se 41

mogu nazvati :

· Model šopinga, pretpostavlja da se neke prakse iz američkih predizbornih kampanja selektivno preuzimaju i implementiraju u nacionalnim predizbornim kampanjama; rezultat je onda hibridni stil vođenja kampanje koji združuje američku i nacionalnu praksu i

· Model usvajanja, pretpostavlja da američki stil vođenja kampanje postepeno zamjenjuje tradicionalne nacionalne stilove, pri čemu je rezultat globalna standardizacija vođenja predizborne kampanje i njen jednoobrazni pojavni oblik.

� Termin modernizacija, podrazumijeva sve veću funkcionalnu

diferencijaciju sistema u društvene podsisteme nauke, privrede, politike,

masovnih komunikacija, zbog čega su neophodni novi oblici socijalne prakse

da bi se postigli društveni i politički ciljevi, pa tako i vođenje predizborne

kampanje. Tome doprinose sve brojniji mediji okrenuti ka ciljnim grupama i

mediji sa posebnim interesima, koji se obraćaju veoma specijalizovanim

dijelovima javnosti. Od takvog razvoja najveću korist imaju masovni mediji,

100


41) (Plasser/Plasser 2002).

101


koji su postali autonomni centar moći. To vodi ka redistribuciji političkih

funkcija, što znači da zadatke koje je tradicionalno obavljala stranka, kao što je

mobilizacija birača, prikupljanje informacija i regrutovanje članova,

preuzimaju druge institucije, posebno masovni mediji.

� Zahvaljujući novim medijima formiraju se grupe za diskusiju na

internetu, intranet političkih stranaka, lično obraćanje biračima preko i-mejla i

direktnog marketinga.

Termin medijalizacija predstavlja ekspanziju medija putem kojih

predizborna kampanja dopire do širokog biračkog tijela. Za većinu birača slika

kampanje, koju nude mediji, predstavlja najvažniji izvor informacija. Sve veća

diferencijacija medijskog sistema omogućava političkim strankama i

kandidatima da koriste raznovrsna sredstva za komunikaciju i da se ciljano

obraćaju određenim segmentima birača. Repertoar predizborne komunikacije

se širi i postaje iznijansiran. Političke stranke moraju da se rukovode

vrijednostima vijesti i zahtjevima koji se postavljaju u vezi sa formom neke

informacije u medijima. Mediji su indirektno uključeni u izbor kandidata i u

stanju su da kreiraju imidž, ali i da ga unište.

Marketinški pristup

� Uvođenje marketinškog pristupa sa američkim obilježjima u privredi i

politici zahvatila je i teoriju i praksu vođenja predizborne kampanje.

Konceptom Social marketing kojeg je razvio Kotler pravi se analogija između

ponašanja birača i ponašanja potrošača. Između partija i političara, s jedne i

birača sa druge strane, postoji transakcioni odnos u kojem se ideje i rješenja

problema razmjenjuju za političku podršku i legitimitet. Birači preispituju po-

litiku partije i evaluacija njenog provođenja direktno utiče na odluku birača da li

će glasati. Politička ponuda ne treba samo sadržinski da odgovara potrebama i

željama birača već mora da bude i atraktivno zapakovana i vješto prenesena. U

skladu s tim, predizborna kampanja se planski i na naučnoj bazi razrađuje po

uzoru na marketinške kampanje. Ona ide ruku pod ruku sa profesionalizacijom

i komercijalizacijom predizbornih kampanja i prema mišljenju kritičara, 42pospešuje tendencije ka personalizaciji i depolitizaciji .

� Profesionalizacija predizbornih kampanja predstavlja dio opšte

profesionalizacije političke komunikacije između vlada, partija i drugih poli-

tičkih aktera. Ona se ogleda u angažovanju specijalizovanih savetnika i

agencija, koji su upoznati sa marketinškim pristupom u reklamiranju i

42) (Maarek 2008)

odnosima s javnošću. Oni nude svoje stručno znanje (know-how) u obliku

savjeta koji se odnose na strukturu kampanja, na trajanje i organizaciju (kroz

centralizaciju i diferencijaciju), na budžet i angažovanja ljudstva. � Postalo je uobičajeno da agencije i savjetnici koji su specijalizovani za

odnose s javnošću, reklamiranje i medijsko planiranje preuzimaju zadatke koje su ranije obavljali partijsko rukovodstvo ili „stranački vojnici“, odnosno, angažovani volonteri.

Komercijalizacija predizborne kampanje predstavlja emitovanje reklama iz predizborne kampanje prema kriterijumima medijskog planiranja. Angažovanje agencija i savjetnika, kao i profesionalno plasiranje reklama predizborne kampanje iziskuju velika finansijska sredstva. Primjenom marketinškog pristupa, predizborne kampanje postale su značajan posao za sektor komunikacija i medija, a vrlo skup posao za partije i kandidate.

102


Izvor: sopsteni prikaz, prilagođeno prema Kotler / Kotler (1999)

Tabela 2. Proces planiranja kampanje

103


Najvažnije političko tržište je tržište birača. Marketinški princip podrazumijeva segmentiranje birača i ciljano obraćanje njegovim pojedinim dijelovima preko medija i projekata. Analiza postojeće situacije obuhvata i analizu mogućih tema za kampanju i reklamnih slogana, imidža kandidata, kao i prednosti i slabosti sopstvene pozicije u odnosu na konkurentske partije I kandidate.

� Personalizacija je pojam koji se odnosi na ponašanje birača i medijsko predstavljanje predizborne kampanje čija je pažnja usmjerena na aktivne osobe i „lica koje govore“, i koja se kreira prema ukusu javnosti. Birače interesuje „ljudska strana“ politike, ličnosti, njihove karakterne osobine kao što su: moral, iskrenost, integritet, ali i za obilježja koja nisu povezana s politikom, kao što su izgled i privatni život, posebno kada je reč o komponentama imidža koje su „udaljene od politike“. Primetna je tendencija ka prezidencijalizaciji izbornih kandidata, pod čime se podrazumeva jaka usmjerenost kampanje na glavne kandidate i istovremeno relativno visok stepen njihove autonomije u odnosu na partiju.

� U strategiju personalizacije spada i aktivno upravljanje imidžom.

� Upravljanje imidžom u predizbornoj kampanji se opisuju kao

komuniciranje imidža umjesto sadržaja, odnosno, siromaštvom tema i

„udaljavanjem od činjenica“. Personalizacija može da doprinese da se redukuje

kompleksnost političkih sadržaja, a apstraktne teme kao što su depolitizacija,

deideologizacija, popularizacija, privatizacija „vežu“ za ličnosti.

� Orijentacija ka temema i orijentacija ka kandidatima tijesno su

povezane u glavama birača i mnoga istraživanja potvrđuju da su osobine

glavnih kandidata presudne za odluke birača.

Izvor: samostalni prikaz uz oslanjanje na Bretšnajdera (Brettschneider, 2002: 143f)

Tabela 3. Dimenzije imidža kamdidata

3.2.2. Duel između kandidata i TV-debate

� Zaoštravanje kampanje u vidu duela između kandidata bilo je tipično za

američku predsedničku kampanju, ali se prenijelo i u druge zemlje. Značajnu

ulogu pri tom imaju rezultati istraživanja javnog mnijenja, koje objavljuju i

partije I mediji.

� Ankete ne služe samo za utvrđivanje trenutnog rejtinga, one mogu da

usmjere pažnju javnosti na rezultate koji su za njih povoljni, u nadi da će tako

poboljšati svoje izborne šanse. Medijima služe kao sredstvo za povećavanje

vrijednosti vijesti koje emituju prilikom izbornog izvještavanja, a time i kao

način da povećaju pažnju i interes prvenstveno kod apolitičnih građana.

Izvještavanje se skoncentriše na strategije i taktike kandidata, na pitanje ko je

od onih glavnih omiljeniji kod birača i ko će da pobijedi na izborima. To

ostavlja utisak na birače i reflektuje se u sledećim anketama kojima se istražuje

javno mnijenje, koje ponovo postaju tema izvještavanja u medijima, te tako

dolazi do stvaranja procesa koji sâm sebe pojačava.

� Televizijske debate predstavljaju izbornu borbu uobličenu u

konfrontaciju kandidata, kao medijski događaj koji se inscenira u saradnji

menadžmenta kampanje i televizije. One predstavljaju spektakularan primer

medijalizacije predizborne kampanje. U sadržaju televizijskih debata je i to što

se neposredno nakon njih, ali i za vrijeme emisije, publici postavljaju pitanja o

utisku koji su učesnici ostavili na njih. Najvažnije je ko je pobjednik duela.

Rezultate ispitivanja javnog mnijenja u studiju komentarišu novinari i javne

ličnosti, a tokom narednih dana oni se objavljuju u štampanim i elektronskim

medijima. Na ovaj način, TV debate medijskom preradom postaju medijski do-

gađaj koji samog sebe višestruko reflektuje.

� Debate imaju, prvenstveno, mobilizatorski uticaj na simpatizere

kandidata, a u manjoj mjeri mogu da izvrše uticaj na protivnike i

neopredijeljene.

� Agresivna predizborna kampanja je strategija koja je orijentisana ka

objelodanjivanju slabosti konkurentskih partija, kao i diskreditovanju njihovih

ciljeva i kanditata. Negativna kampanja (negative campaigning) je

karakteristika američkih predizbornih kampanja. Mogućnosti koje pruža

internet spretno se koriste za negativnu kampanju.

104


105


Upravljanje događajima i temama je ključni element profesionalnog vođenja kampanje. Partijski kongresi koji se održavaju u izbornoj godini po uzoru na američke party conventions, uz raznovrsne scenske efekte pretvaraju se u medijske događaje. Između ostalog, oni služe i tome da se izabere glavni kandidat, mobilišu članovi partije i pomoćnici tokom izborne kampanje, kao i za započinjanje njene intenzivnije faze.

� Dobro inscenirani događaji i političke aktivnosti sa snažnim odjekom u

medijima, zatim, nastupi političara, video sa snažnom porukom i učestvovanje

na onlajn-forumima predstavljaju dio ovakvih političkih kampanja. Cilj je

privući pažnju na partiju i njene kandidate, izvršiti uticaj na definisanje

političkih tema i pri tome isticati posjedovanje prava na temu (issue

ownership), što znači „osvajati“ teme i demonstrirati superiornost u odnosu na

konkurenciju.

� Izborno reklamiranje ima negativnu osobinu da prvo dopire do onih koji

su već istog ubjeđenja. Neopredijeljeni birači i oni koji od izbora do izbora

glasaju za drugu partiju, često nemaju sluha za takvu reklamu. Kod medijskih

sadržaja, koji spadaju u nezavisno izveštavanje, ovakva selektivnost je znatno

manja.

� Angažovanje profesionalnog znanja, medijskih savjetnika i agencija za

odnose s javnošću treba da obezbijedi širok i pozitivan odjek partije i njenih

kandidata u medijima, kao i da se njihove teme „zavrte“(engl.: spin), u

povoljnom smeru. Specijalisti za ove zadatke nazivaju se spin-doktorima (spin

doctors).

� Kada je reč o upravljanju događajima i temama, partija koja se trenutno

nalazi na vlasti uživa prednost jer utiče na dnevna politička dešavanja. Ona

može da kreira događaje i da ih tempira u povoljno vrijeme. Osim toga, mediji

sami po sebi svoju pažnju skoncentrišu na izvršnu vlast, jer status i moć

predstavljaju važne faktore za vijesti.

� Kampanja izazivača podrazumijeva mnogo veće napore kako bi se

ostvario odjek u medijima. Kao oprobano sredstvo služe posjete inostranim

državnicima. Takve posjete treba da posluže i korigovanju provincijskog

imidža, koji se često pripisuje izazivaču.

3.2.3. Socijalno-psihološki model izbornog odlučivanja

� U socijalno-psihološkom modelu identifikacija birača sa partijama

predstavlja dugoročno stabilan faktor za koji se pretpostavlja da može da izvrši

direktan i najveći uticaj na odluku birača za koga će da glasaju. � Identifikacija sa partijom utvrđuje se tako što se prvo postavlja pitanje o privrženosti nekoj političkoj partiji, a posle toga se mjeri jačina te privrženosti. Na taj način se pravi razlika između simpatizera neke partije i nezavisnih birača i stepenuje intenzitet privrženosti prema nekoj partiji.

Identifikacija sa partijom ima indirektni uticaj na ponašanje na izborima i to kroz orijentaciju birača prema temama (issues) i prema kandidatima. Njihova odluka i od eksternih uslova i njihove percepcije, kao i od konstelacije odnosa vlade, partija i kandidata, od aktuelnih političkih problema i od tima koji rukovodi izbornom kampanjom.

3.2.4. Vezivanje za partiju i socijalna promjena

� Socijalni status birača kao što su obrazovanje, profesija, prihodi, vjeroispovijest, godine starosti, pol i životno okruženje (grad, selo) određuju politička interesovanja birača, a često i konfliktne razlike, koje ih razdvajaju „Za“ i „Protiv“ tema koje su sporne. Što partija više uspije da se prilagodi interesovanjima određenih segmenata birača, to su tješnje veze birača sa njom. Ove veze su relativno stabilne na duži rok, jer su određena relativno stabilnim socijalnno-ekonomskim uslovima. Ukoliko se uslovi koji određuju politička interesovanja birača promijene odanost partiji će oslabiti.

106


Izvor: Campbell/Gurin/Miller 1954; Campbell et al. 1960.

Slika 5. Socijalno-psihološki model izbornog odlučivanja

107


Takva promena se empirijski prepoznaje:

· pojavom opadanja sposobnosti predviđanja ponašanja birača na izborima na osnovu socijalno-ekonomskih varijabli,

· pojavom porasta broja birača koji menjaju stranu. Veći broj birača mijenja partiju od izbora do izbora,

· pojavom da tokom izborne kampanje odustaju od namjere da izađu na izbore,

· pojava rasipanja glasova i veliki broj neopredijeljenih pred sam dan izbora,

· pojava smanjivanja broja članova partije, i · opadanje udjela ispitanika sa izraženom naklonošću prema nekoj partiji

potvrđenog u provedenim anketama.

3.2.5. Budućnost političkih partija u medijskom društvu

� Međunarodne debate o izazovima pred kojima se nalazi partijska

demokratija usljed razvoja medijskog društva postavljaju pitanja na koja treba

dati odgovore: Kako će se u budućnosti razvijati partijski sistem? Na koji način

će partije prenositi svoje političke ideje? Na kakav način prenošenja političkih

ideja su partije možda čak prinuđene? Da li će partije postati “organizacije za

pružanje usluga”? Da li će partije prestati da budu partije članova?

Uzimajući u obzir sva raspoloživa saznanja, možemo da ukažemo na

sljedeće razvojne trendove koji će, možda, dati odgovore na posravljena

pitanja:

1. Sve više će se ublažavati ‚ideološke' razlike koje postoje između partija koje proizilaze iz partijskih tradicija i njihovih pogleda na svijet. To ne isključuje ponovnu ideologizaciju političke retorike, posebno u vrijeme predizborne kampanje. Orijentacija prema političkom “tržištu”, a pogotovo praćenje medijskog tržišta i stavova, sve više dobija na značaju.

2. Partije će se i dalje odvajati od svoje klasne, masovne baze, samim tim što ona postaje sve fluidnija i što se društveni proces modernizacije jednostavno ne može zaustaviti. Kao labava organizacija koja samo uspostavlja okvire, partija će davati manji prioritet tradicionalnom načinu bavljenja članovima i svoju pažnju poklanjaće sve više novim, otvorenim formama komunikacije.

3. Pošto se partije članova starog kova, sa svojim krutim okruženjem i zatvorenim svjetovima komunikacije ne mogu oživjeti u modernom društvu, političko slabljenje tradicionalne interne partijske komunikacije ići će u korak sa daljom profesionalizacijom eksterne, usmjerene ka medijima.

4. Unutrašnja erozija partija kao ideoloških zajednica određenih političkih pogleda na svijet, slabljenje tradicije i “podruštvljen” osećaj pripadnosti pojačaće, s jedne strane, trend ka partijama koje u svom odnosu sa građanima pružaju usluge, a s druge strane ka poslaničkim partijama u okviru političkog sistema.

5. Uporedo sa personalizacijom koja je skoncentrisana na medije, sve više će jačati i prezidencijalizacija partija. Posljedica će biti to što će programi partija gubiti na značaju. Isto će se dogoditi i srednjim, rukovodećim, partijskim strukturama jer će sve veći značaj dobijati direktna legitimacija glavnih aktera u medijima. Političari novog tipa partija „ići će direktno među narod“.

6. Dugoročno posmatrano, nastaviće se trend stvaranja partija koje su orijentisane na birače i rade kao političko-prodajne organizacije koje na svom čelu imaju profesionalno rukovodstvo koje se naročito aktivira u vrijeme izbora i za potrebe glasanja na republičkom i lokalnom nivou.

7. Novi informaciono-komunikacioni mediji omogućavaju da obraćanje bude sve bolje prilagođeno potrebama ciljne grupe. Isto važi i za ponudu specijalnih informacija određenim segmentima birača. Uz to, takvi mediji nude i do sada malo korišćenu mogućnost za povećanu interakciju i povratni tok u prenošenju političkih ideja.

8. Jačaće trend udaljavanja od dugoročnog rada na građenju povjerenja pomoću intenzivne nemedijske interne komunikacije. S druge strane, jačaće trend okretanja ka eksternoj komunikaciji u okviru profesionalnog, na medije usredsređenog načina privlačenja pažnje i dostizanja sve većeg stepena prihvatljivosti. Pritom, jaz između baze i rukovodstva postajaće sve veći.

9. Sve više će se produbiti cijepanje partija na različite komunikacione svjetove, na partiju članova koja je zarobljena u tradiciji i istovremeno gubi članstvo, i na „partiju profesionalnih političara, sa izabranim funkcionerima“, čije je profesionalno jezgro zainteresovano, u prvom redu, za obraćanje biračima preko medija.

108


109


Partije nisu jedini akteri društveno-političkog sistema. Međutim one su

politički posrednik sa privilegovanim zadatkom obavljanja komunikacije.

Stoga će odlučujuće pitanje za budućnost demokratije biti: kako se partije kao

pokretači komunikacije razvijaju i potvrđuju u uslovima modernog medijskog

društva, kako se dokazuju da su sposobne za provođenje reformi, i u kojoj mjeri

od njih samih mogu da poteknu reformske inicijative.

3.3. POLITIČKO ORGANIZOVANJE

Organizovanje je trajna aktivnost političkog menadžmenta. To je i logično jer je organizovanje podsistem sistema rukovođenja. Politički menadžer putem organizovanja održava sistem u stanju efikasnog funkcionisanja. Politički menadžment mora stalno tražiti nove i prikladne forme organizovanja. I kod organizovanja je važno da se politički menadžment pridržava određenih pravila:

1. Probleme i pogreške u organizaciji treba rješavati naučnim, a ne pragmatičnim, dogmatskim, pomodarskim ili stihijskim metodama: - naučni pristup počiva na istraživačkom i kritičkom

pristupu, - profesionalno organizovanje izradilo je metode i

postupke u rješavanju organizacionih problema.2. Politička partija se treba prilagođavati čovjeku, a ne čovjek partiji:

- savremeni politički menadžment organizaciju podešava prema partijskim funkcijama i postojećim ljudima.

3. Savremena politička partija sve više počiva na analognoj organizaciji u crkvama, pozorištu, muzičkim ansamblima, fudbalskim timovima i sl.: - izbjegava se stroga forma organizacije, - takva organizacija je jeftinija, - snaga organizacije ne nastaje disciplinom već

duhovnom i svjesnom voljom ljudi u partiji, - aktivira se polje volje (htijenja) i zadovoljstva u procesu

političkog rada i djelovanja.4. Kriza se prije rješava decentralizacijom nego centralizacijom:

- dugo je u organizacionoj teoriji i praksi vladao sindrom centralizacije,

- krize na makro, mezo i mikro planu pokušavale su se rješavati centralizacijom i koncentracijom vlasti,

- smatralo se da je centralizam sam po sebi efikasniji i da smanjuje troškove.

Savremeni politički menadžment postavlja pitanje može li se kriza rješavati decentralizacijom?

Decentralizacija je potrebna svakom privrednom subjektu i javnoj ustanovi koja pokazuje znakove starenja jer:

· liječenje zrele organizacije sastoji se u reorganizaciji za buduću decentralizaciju,

· kada se politička partija decentralizuje očekuje se od podsistema (opštinskih odbora, mjesnih odbora, političkih menadžera i članova) da iskažu vodstvo, inicijativu, motivisanost i aktiviranje podređenih da slijede inicijative menadžmenta.

5. Dolazi novo informatičko doba organizacija političkih partija koja je nespojiva sa: - gigantizmom, - centralizmom, - hijerarhijom vlasti, jer se moć u odlučivanju pomjera ka

lokalnoj upravi,

Nestanak klasičnog centralizma uslovio je:· nestanak ili smanjenje hijerarhije vlasti i moći u piramidalnoj

organizacionoj strukturi,· eliminisano je pravo jednih da naređuju, a da drugi samo izvršavaju

naređenja,· zahtijeva se konsenzus pa su u savremenoj organizaciji razvijeni

različiti oblici konsenzusa.

6. Savremena organizacija mora biti elastična, raznolika, inovativna i globalna:

· jednoobraznost je katastrofa za organizaciju,· menadžment zna da se teže upravlja raznolikom organizacijom a ipak je

zagovara jer u uniformnoj ili jednoobraznoj organizaciji nema ideja, jednoobrazna organizacija vezana je za totalitarnu, a raznolika za demokratsku organizaciju,

· samo demokratska organizacija može biti inovativna, · samo u inovativnoj organizaciji moguća je razmjena ideja, a to je

nemoguće bez slobode, i · samo osporavanje ideja je štetno jer dvije ideje uvijek daju novi kvalitet.

Globalna organizacija nema nacionalnih, regionalnih ili lokalnih predrasuda. Savremeni menadžment daje prednost svjetskoj dimenziji organizovanja, a zapostavlja usko regionalnu pa čak i nacionalnu dimenziju.

110


111


3.3.1. Organizacija i vođenje političke partije

� Svaka organizacija pa i politička partija mora imati menadžment jer je više ljudi nemoguće organizovati bez vođenja poslova i aktivnosti.

Vođenje ima svoju tehnologiju i svoj proces pa se po tome pojedina preduzeća, juvne ustanove, vladine i nevladine organizacije i razlikuju.

Elementi vođenja su:· odlučivanje,· izvršavanje poslova pomoću drugih, i· motivirsnje.

Savremeni politički menadžment u vođenju primjenjuje sledeća pravila:

1. Vođenje je od životne važnosti za političku partiju:· ono otvara put ka opstanku na političkoj sceni ili propasti,· neuspješnim vođenjem partija gubi na izborima,· menadžment koji se pridržava pravila vođenja vodi partiju do

pobjede.

2. Ako odluka nije jasna kriv je strategijski menadžment partije, ali ako je odluka jasna, a nije izvršena krivi su neposredni rukovodioci (operativni i taktički politički menadžment). Zato treba provjeriti da li su odluke shvaćene i ako je odluka shvaćena treba insistirati na izjašnjenju o izvršenju odluke.

3. Savremeni politički menadžment drži se pravila - demokratija u odlučivanju, disciplina u izvršavanju odluka. Ne valja princip - demokratija u odlučivanju i demokratija u izvršavanju. To stvara anarhiju i dezorganizaciju. Mudri politički menadžer nastoji čuti što više mišljenja, što više različitih pa i suprotnih mišljenja. Vještina vođenja je u izboru između više mišljenja i sposobnost izbora najboljeg.

4. Savremeni politički menadžer više sluša a manje priča: - sposobnost slušanja uči se u menadžerskim školama. Slušanje pojedinca i osluškivanje organizacije prvi je korak u saznavanju problema u političkom sistemu i političkoj partiji. Mudar politički menadžer ne očekuje informacije, on ih nalazi u javnosti, kancelariji itd.

Ako politički menadžer primijeti okupljanje članova partije u grupice, to je znak da postoji nezadovoljstvo koje treba dijagnostifikovati. Za osluškivanje stanja u partiji važnije su loše od dobrih vijesti i informacija.

Do loših vijesti se teže dolazi. Zato dobar politički menadžer osigurava protok loših vijesti.

5. Mudar politički menadžer će prije doći do rezultata zaobilazno nego prečice (prečicom se lakše otkriva). Zaobilaženje stvara veću vjerovatnoću uspjeha. Politički menadžer zaobilaženjem svoje jake strane (stručnost, obrazovanost, elokvencija, kompetentnost i sl.) lakše otkriva nebranjene i slabe tačke konkurencije.

6. Svaka politička partija zahtijeva odgovarajuče rukovodstvo: - svaki menadžment ne odgovara svakoj partiji. Menadžment mora biti uravnotežen s organizacijom, jer jak menadžment u slaboj i slab menadžment u jakoj partiji ne znači mnogo.

7. Da bi nemoguće postalo moguće savremeni politički menadžment motiviše kako zaposlene tako i članove i simpatizere partije. Najuspješniji je onaj rukovodilac koji bar polovinu saradnika unaprijedi stepenicu više u hijerarhijskoj ljestvici. Motivacija je jedan od najvažnijih zadataka političkog menadžmenta. Motivatori i stimulatori zastarijevaju pa uvijek treba tražiti nove oblike motivisanja i stimulisanja.

3.3.2. Organizacioni nivoi i raspon upravljanja

Politička organizacija, uz politički program, predstavlja osnovno obilježje političkih partija i određuje se kao „više ili manje razuđena mreža

43horizontalnih i vertikalnih organa koji su povezani u jedinstven sistem “. Politička organizacija počinje na lokalnom, mjesnom, opštinskom nivou pa preko regionalnih koordinacija doseže do državnog nivoa. Način na koji su partije organizovane od presudnog je značaja i za partije i za društvo. Uticaj na društvo prevashodno se očituje kroz njene refleksije na društvenu zajednicu ukoliko partija osvoji vlast. Organizacija je pretpostavka efikasnosti političke partije, jer njen značaj počiva na obezbjeđivanju akcionih i mobilizatorskih sposobnosti te sposobnosti nošenja s preprekama i problemima i njihovog otklanjanja.

U organizacionoj strukturi partije postoji hijerarhija u kojoj svi članovi imaju određene odgovornosti, nadležnosti, obaveze i prava. Organizaciona struktura partija sadržana je u nihovim statutima.

Političke partije mogu imati slabe ili jake i čvrste organizacije. U prvom slučaju partiju čini aktivno vođstvo i labavo povezano, nedisciplovano i neaktivno članstvo, odnosno pristalice partije, a u slučaju čvrste snažne partijske organizacije članstvo je čvrsto vezano, nadležnosti jasno raspoređene, a ideologija precizno formulisana.

112


43) N. Kecmanović (2011), Elementi vladavine, Beograd:Čigoja štampa, str. 170.

113


Organizacionu strukturu političke partije čini nekoliko nivoa. Najniži nivo predstavljaju pristalice ili glasači, koji formalno nisu članovi partije, ali svoju orijentisanost i simpatiju ka određenoj opciji, tj. partiji iskazuju glasanjem za nju na izborima. Sljedeći nivo čine simpatizeri koji svoju naklonost ka partiji, pored glasanja na izborima, pokazuju i međuperiodu aktivnim učešćem na partijskim manifestacijama. Bazu partije i ujedno naredni nivo predstavlja članstvo, odnosno formalni članovi partije koji ispunjavaju sve uslove učlanjenja-plaćaju članarinu, imaju partijsku knjižicu, prihvataju partijski program i sl.). Slijede aktivisti i vođa, koje odlikuje veći stepen partijskog angažovanja i obavljanja određenih funkcija u organizaciji. Funkcioneri, odnosno profesionalni i plaćeni partijski radnici i službenici, izabrani u partijski aparat su na sljedećem nivou. Nakon funkcionera slijede rukovodioci-profesionalni političari, članovi najvišeg partijskog rukovodstva, kandidati partije na izborima za državne položaje. Ukoliko je partija organizovana i ustrojena na demokratskim principima odluke donosi široko partijsko članstvo, a rukovodiocima i funkcionerima preostaje uloga izvršioca istih. Međutim, dosta češće se dešava upravo obrnuto i vođa sa najbližim saradnicima odlučuje o svemu, a ostali ih slijede i izvršavaju naređenja. U tom slučaju raste uticaj partijske mašinerije i moć se koncentriše u rukama najvišeg vođstva. Robert Michells je ovu tendenciju iskazao kroz „gvozdeni zakon oligarhije“, tvrdeći da u svim partijama postoji sklonost ka oligarhiji i autokratiji, odnosno sklonost ka koncentrisanju moći u rukama uske grupe partijskih vođa. Najčešće se ova tendencija opravdava nužnošću efikasnog djelovanja. „Demokratija i efikasnost su, barem formalno, pomireni u načelu demokratskog centralizma. To bi trebalo da znači demokratiju u donošenju

44odluka, a centralizam u njihovom sprovođenju. “ Međutim, u praksi se ovo načelo svodi na davanje legitimiteta rukovodstvu da centralistički vodi partiju, budući da se stvara privid demokratskog odlučivanja kroz uključivanje najšireg članstva u taj proces.

3.3.2.1. Ličnost i emocije

Ličnost se može odrediti kao sklop bitnih svojstava ili osobina nastalih u interakciji individue i sredine kojoj pripada i koja determiniše njegovo bivstvovanje. Ličnost označava organizovane, stabilne i konzistentne unutrašnje osobine koje pojedinac posjeduje i koje usmjeravaju njegovo ponašanje u raznim situacijama i u dužem vremenu. Emocionalna osobina ličnosti ili temperament je jedna od bitnih osobina koje tvore cjelinu ličnosti i manifestuje se u manjem ili većem intenzitetu i vremenskom trajanju.


Razlikujemo sljedeće tipove temperamenta: kolerički-osobe kod kojih preovladava ovaj tip mogu se označiti kao žučni, bijesni ljudi, skloni svađi i konfliktnosti; sangvinički-ovaj tip karakterišu brze reakcije koje su kratkog trajanja, osjećanja slabijeg intenziteta, česta promjena raspoloženja i poletan i vedar duh; flegmatični-ovaj tip temperamenta dominira kod smirenih, staloženih ljudi, sklonih blagim, sporim rakcijama; melanholični- osobe kod kojih dominira ovaj tip mogu se označiti kao ljudi kod kojih preovladava mračna, bezperspektivna slika svijeta i njoj shodna osjećanja, rijetke reakcije praćene dubokim, jakim i dugotrajnim osjećajima. Ostale karakteristike ličnosti su: karakter (emocionalno-psihičko i moralno svojstvo ličnosti vidljivo kroz njegov odnos prema sebi samom, prema drugim osobama i svijetu uopšte); interesi (značajna pokretačka snaga, koja može biti velika ili mala i koja usmjerava našu pažnju, djelovanje i svijest na određeni objekt); motivi (pokretači koji dovode do određenog dejstva, odnosno aktivnosti čovjeka); stavovi (odnos individue prema svijetu, odnosno svojoj okolini, predmetima i drugim ljudima koji može biti pozitivan ili negativan); vještine (stečene sposobnosti neophodne za lakše i efikasnije djelovanje, tj. vršenje određene aktivnosti) i sposobnosti, odnosno intelektualne, senzorne i psihomotorne pretpostavke za vršenje aktivnosti.

3.3.2.2. Psihologija mase (grupe birača)

Masa je nestrukturisana grupa koju karakteriše brojnost, povezanost grupe određenim aspektima socijalnog ponašanja, facilitacija i određeni stepen deindividualizacije. Riječ je o mnoštvu ljudi koji su se našli na određenom prostoru, grupi ljudi koja može biti slučajna (npr. grupa ljudi koja se slučajno zadesila na mjestu nesreće i tako svjedočila istoj. Oni se okupljaju oko mjesta nesreće, raspravljaju o nesreći i na kraju se razilaze) ili konvencionalna (npr. grupa šetača na šetalištu ili kupača na kupalištu koji posmatraju jedni druge i pridržavaju se određenih pravila). Postoji takođe i agresivna masa, odnosno grupa ljudi koja svojim ponašanjem nanosi štetu drugim ljudima, sebi ili svojoj okolini. Agresivna masa se uglavnom javlja u situacijama društvene anomije (raspada regulacionih mehanizama društvenih sistema izazvan krizom moralnih pravila, vrijednosti i propisa) ili značajnih, velikih događaja u okolini (npr. kada na koncertima, političkim tribinama, utakmicama i sl. dođe do masovnih tuča, uništavanja okoline). Agresivno ponašanje može u krajnjem dovesti do katastrofalnih posljedica kao što su pokolji i linč. U tim slučajevima masa vođena iracionalnom mržnjom, osuđuje i ubija druge ili drugog, odnosno svu svoju agresiju usmjerava ka nevinim žrtvama. Slična prethodnom tipu mase je i panična masa koja se javlja u situaciji katastrofe (npr. urušavanja, požar i sl.). Panika tada zahvata svakog ko se našao u takvoj situaciji i svako traži spas jedino za sebe, čini sve što može a što je

114


115


najkorisnije za njega, ne vodeći računa o drugima, odnosno drugim opcijama za spas i drugih ljudi, što na kraju uglavnom završava tragično. Masa postoji i kao ekspresivna, odnosno formira se onda kada se pojedinci okupljaju kako bi izrazili određenu vrstu protesta, raspoloženja prema određenoj individui ili grupi. O masi možemo govoriti i u kontekstu mode kao vida masovnog ponašanja, odnosno u kontekstu masovne kulture. Korištenje raznih sredstava koja služe pojedincu u svrhu poboljšanja vlastite atraktivnosti i stila postaje karakteristika određene neorganizovane mase.

3.3.2.3. Motivisanje birača

Motivacija je proces uzrokovanja određenog ponašanja, njegovog pravca, intenziteta i trajanja.

Razlikuju se dvije osnovne grupe teorija motivacije:

· teorije sadržaja, fokusirane na potrebe koje u konkretnoj, određenoj situaciji determinišu ponašanje, te

· procesne teorije usmjerene na odnos pojedinca i njegove okoline u kojoj ponašanje nastaje.

U kontekstu teorija sadržaja najznačajnija je Moslowljeva teorija potreba, odnosno hijerarhijska teorija motivacije po kojoj osjećaj postojanja određene potrebe podstiče pojedinca na određenu aktivnost usmjerenu na zadovoljenje te potrebe. Postizanje zadovoljenja jedne potrebe dovodi do toga, tj. omogućuje da druga potreba „izbije na površinu“ i usmjeri dalje ponašanje pojedinca. On pravi razliku između pet nivoa ljudskih potreba te tako izvodi potrebe nižeg reda-fiziološke, potrebe sigurnosti i socijalne potrebe-i potrebe višeg reda-potrebe poštovanja i potrebe samoartikulacije. Teorija motivacije postignuća, s druge strane, naglašava samo jednu potrebu i to potrebu za postignućem, odnosno uspjehom. Ova potreba je proistekla iz procesa učenja i socijalizacije i odraz je opštih društvenih vrijednosti. Motivi koji pokreću pojedinca na akciju, odnosno izazivaju određeno ponašanje su motiv za postignućem, socijalnim priznanjem i ostali ekstrinzični (spoljašnji) motivi.� Procesne teorije se fokusiraju na određeni problem, odnosno pretpostavke pod kojima određena potreba dovodi do djelovanja. U okviru ovih pristupa najznačajnija je Teorija očekivanja po kojoj je motivacija rezultat očekivanja da je određeno ponašanje moguće i da će dovesti do željenog rezultata, tj. očekivane nagrade. Nužno je uvjerenje da je cilj kome se teži realno ostvarljiv, da se može postići.

Značajna je još i Teorija pravičnosti koja polazi od osjećaja pravednosti u socijalnim odnosima. Po ovoj teoriji, motivacija ne mora biti rezultat samo onoga što pojedinac dobija (nagrada) za ono što daje (ulog), već i onoga što drugi ljudi dobijaju za svoja davanja. Ukoliko pojedinac u tome uoči nepravdu npr. da drugi dobijaju više od njega, a uložili su manje) pokušaće da djeluje kako bi promijenio takvu nepravednu situaciju.

3.3.2.4. Vođenje birača

Vođstvo predstavlja relacioni odnos budući da se uspostavlja između onih koji teže da vode i onih koji pristaju da budu vođeni.

Vođa je onaj ko posjeduje najveći uticaj na članove, te kompetentnost za planiranje, vođenje, upravljanje i izvršavanje ciljeva zajednice, odnosno grupe i ko umije stvoriti povoljne socijalne uslove za funkcionisanje i aktivnosti.

Vođstvo ili liderstvo je fenomen svojstven svim epohama ili periodima čovjekove istorije.

„ Izvorno liderstvo se odnosi na ličnost koja je na čelo pokreta, partije, države ili neke druge političke organizacije došla uz masovnu neposrednu ili posrednu saglasnost njenih članova, ili ako je odgovarajuće kolektivno tijelo rukovodećoj ličnosti dalo široka ovlašćenja na temelju uvjerenja da na najbolji način izražava njihove zajedničke interese...U prvom slučaju se obično radi o izabranim vođama, a u drugom o očevima-osnivačima države, pokreta ili

45partije .“� Vođstvo pokazuje sklonost ka deformisanju u različite oblike lične vlasti, samovolje pa je pojam stekao negativno značenje uprkos tome što izvorno značenje isključuje vođstvo koje je sljedbenicima na bilo koji način nametnuto.� Vođa je dakle, onaj pojedinac, odnosno član grupe čije je vođstvo i uticaj dobrovoljno prihvaćeno od strane ostalih članova, dok je uticaj i upravljanje vlastodržca produkt unaprijed stečene ili naslijeđene moći ili prinude. Osnovne funkcije vođe su izvršavanje odluka grupe, planiranje, kreiranje politike, stručnost, odnosno izvanredno poznavanje djelatnosti i aktivnosti grupe, zatim predstavljanje grupe, kontrola ili nadzor nad njenim funkcionisanjem te nagrađivanje i kažnjavanje.

Možemo razlikovati četiri teorijska pristupa objašnjenju uloge i formiranja vođe. Riječ je o teorijama osobina, crta ličnosti vođe, ponašajnim teorijama, situacionim teorijama i transakcionim, transformacionim teorijama vođe i harizmatskog vođstva.

116



117


Teorije osobina, crta ličnosti vođe („teorija velikih ljudi“) polaze od teze da se vođa rađa, da sve uspješne vođe imaju određene zajedničke karakteristike i da su oni suštinski oblikovali ljudsku istoriju. Obično se kao pomenute karakteristike navode viši stepen inteligencije, obrazovanja, zatim kreativnost, odgovornost, istrajnost, senzibilnost, odlučnost, prilagodljivost, motivisanost, izdržljivost, pouzdanost, itd.� Ponašajne teorije (bihevioralni pristup) polaze od teze da vođu određuje njegovo ponašanje i to:

· ponašanje usmjereno ka određenom cilju, ka realizaciji određenog zadatka;

· ponašanje usmjereno na ljude (humanistički pogled vođe na potrebe, interese, stavove, probleme drugih ljudi);

· ponašanje usmjereno na naređenja (podrazumijeva autoritativan, naredbodavni odnos u kojem vođa zahtijeva bespogovorno izvršavanje naređenja);

· ponašanje usmjereno ka participaciji svih članova.

Situacione teorije polaze od toga da je ponašanje vođe i izbor rješenja u direktnoj zavisnosti od konkretne situacije.

� Transakcione teorije posmatraju vođu kao osobu usmjerenu na rad i profit, a transformacione teorije vide vođu kao vizionara koji je sposoban da svoje vizije, snove prevede u djelo i prenese iste i na druge članove. Harizmatski vođa posjeduje harizmu (izvorno: božiji dar), odnosno dar koji odlikuje rijetke pojedince i zbog kojeg ga mase fanatično slijede.

Osobine koje se mogu označiti kao harizmatske, odnosno koje stvaraju harizmatskog vođu su sljedeće:

· vizionarstvo, · samopouzdanje, · samouvjerenost, · inventivnost, · revolucionarnost, · humanistička stremljenja i sl.

Harizma je dakle, jedan od razloga zbog kojih ljudi prihvataju određene pojedince za svoje vođe.

3.3.3. Organizacija vlasti u Bosni i Hercegovini

� Bosna i Hercegovina (prema Članu I Ustava) je demokratska država, koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora. Sastoji se od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.� Teritorijalna organizacija Bosne i Hercegovine je višestepena te najniži nivo organizacije čine opštine. Sljedeći nivo u Federaciji Bosne i Hercegovine čine kantoni kojih ukupno ima deset. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (član I tačka 2.) određuje da se Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona). Kantoni u Federaciji čine naredni nivo-federalni nivo, dok u Republici Srpskoj nema kantona već teritorije opština čine entitet. Teritorije dva entiteta i teritorija Brčko Distrikta zajedno čine teritoriju države Bosne i Hercegovine. Na svakom od navedenih nivoa postoje predstavnički organi u kojima su zastupljeni građani Bosne i Hercegovine. Ustavom Bosne i Hercegovine, koji je osnovni konstitutivni akt Bosne i Hercegovine, uspostavljena je složena državna struktura i organizacija vlasti. Ustavom nije preciziran oblik vladavine, ali se isti određuje kao republikanski. Sistem vlasti u Bosni i Hercegovini određuje se kao polupredsjednički sistem.Bosna i Hercegovina je dakle, demokratska, složena i decentralizovana država, sačinjena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda.� Složena struktura prisutna je i u uređenju Federacije BiH koja predstavlja klasičnu federaciju sastavljenu od građana i federalnih jedinica – kantona, koji imaju jednaka prava. Republika Srpska je eređena na unitarnom principu. Organizacija vlasti u Bosni i Hercegovini zasniva se na načelu podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. � Na nivou BiH, odnosno na državnom nivou zakonodavnu vlast vrši Parlamentarna skupština, izvršnu Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Vijeće/Savjet ministara, a sudsku vlast vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Sud Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, Visoko sudsko i tužilačko vijeće i Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine. Ustavotvornu i zakonodavnu vlast u Republici Srpskoj ostvaruje Narodna skupština. Zakonodavnu vlast u Republici Srpskoj vrše Narodna skupština i Vijeće naroda, izvršnu vlast vrše Predsjednik i dva potpredsjednika Republike Srpske i Vlada Republike Srpske, a sudsku vlast vrše Ustavni sud Republike Srpske, Vrhovni sud Republike Srpske, okružni sudovi i osnovni sudovi.� Zakonodavnu vlast na nivou Federacije Bosne i Hercegovine vrši Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, izvršnu Predsjednik i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a sudsku vlast vrše Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Zakonodavnu vlast na nivou kantona vrši skupština kantona, izvršnu vlast Premijer kantona i vlada kantona, a sudsku vlast vrše kantonalni i opštinski sudovi, tužilaštva i pravobranilišva.

118


119


3.3.3.1. Organizacija vlasti na nivou Bosne i Hercegovine

� Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine definisane su Članom III Ustava Bosne i Hercegovine i obuhvataju:

a) Spoljnu politiku.b) Spoljnotrgovinsku politiku.c) Carinsku politiku.d) Monetarnu politiku.e) Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne I Hercegovine.f) Politiku i regulative za useljavanje, izbjeglice i azil.g) Sprovođenje međunarodnih i međuentitetskih krivično pravnih

propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.h) Uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih

komunikacija.i) Regulisanje saobraćaja između entiteta.j) Kontrolu vazdušnog saobraćaja.

Ostale funkcije i ovlašćenja, koja nisu Ustavom izričito data institucijama BiH, pripadaju entitetima čime se, u pogledu raspodjele nadležnosti, primjenjuje pretpostavka nadležnosti u korist entiteta.

3.3.3.2. Zakonodavna vlast na nivou BIH

� Najviši zakonodavni organ u Bosni i Hercegovini je Parlamentarna skupština koja ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom. U složenim državama predstavnička tijela obično odražavaju teritorijalnu složenost države, što se postiže posebnim vijećima od kojih jedno predstavlja građane i naziva se predstavnički dom, a kroz drugo vijeće predstavljene su teritorijalne jedinice i ono može imati različite nazive. U slučaju država sačinjenih od višenacionalnog stanovništva uspostavlja se poseban dom naroda sa ciljem zaštite nacionalnih interesa.� Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba). Imenovane hrvatske i bošnjačke delegate iz Federacije biraju hrvatski, odnosno bošnjački delegati u Domu naroda Federacije, a delegate iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske. Predstavnički dom ima 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije, a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske.

Članovi Predstavničkog doma se biraju direktno iz njihovih entiteta. Donošenje svih zakona zahtijeva saglasnost oba doma i način glasanja u oba doma je takav da štiti interese entiteta i nacija. Naime, odluke se prvo usvajaju u Predstavničkom domu, a da bi se neka odluka usvojila potrebno je najmanje dvije trećine ukupnih glasova (28 glasova), s tim da od toga mora biti najmanje jedna polovina glasova iz svakog entiteta (14 iz Federacije BiH i 7 iz Republike Srpske). Ovakav način glasanja naziva se entitetsko glasanje. Odluka se potom prosljeđuje u Dom naroda. Da bi bila usvojena, predložena odluka zahtijeva u Domu naroda saglasnost većine bošnjačkih, većine hrvatskih i većine srpskih delegata koji su prisutni i glasaju. Nacionalne delegacije mogu da ulože veto ukoliko smatraju da data odluka ugrožava vitalne nacionalne interese naroda kojeg predstavljaju. U tom slučaju saziva se Zajednička komisija od tri delegata, po jednog iz reda bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata, kako bi riješila sporno pitanje. Ako Komisija u tome ne uspije u roku od pet dana, predmet se prenosi na Ustavni sud, koji donosi konačnu odluku.

Nadležnosti Parlamentarne skupštine su sljedeće:

a) Donošenje zakonab) Odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za funkcionisanje institucija

BiH i za njene međunarodne obavezec) Odobravanje budžetad) Ratifikacija ugovorae) Druga pitanja iz njene nadležnosti.

3.3.3.3. Izvršna vlast na nivou BIH

� Izvršnu vlast na nivou Bosne i Hercegovine vrše Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koje ima ulogu kolektivnog šefa države i Vijeće ministara koje vrši funkciju vlade. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog Srbina. Bošnjački i hrvatski član Predsjedništva neposredno se bira sa teritorije Federacije, a srpski član sa teritorije Republike Srpske. Propisani nacionalni sastav Predsjedništva onemogućava ostalim građanima, građanima druge nacionalnosti da se kandiduju za ta mjesta, čime je ograničeno pravo građana na jednako pasivno biračko pravo pa je Evropski sud za ljudska prava već naložio usklađivanje Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona sa evropskim standardima. Mandat članova Predsjedništva traje četiri godine. Članovi Predsjedništva birani na prvim izborima predstavljali su izuzetak budući da su birani na mandat od dvije godine.

120


121


Članovi Predsjedništva rotiranjem se smjenjuju na mjestu predsjedavajućeg i odluke donose konsenzusom.

� Članovi Predsjedništva imaju pravo ulaganja veta na odluke za koje smatraju da su štetne po vitalne interese entiteta za teritoriju za koju je izabran.

Nadležnosti Predsjedništva:

a) Vođenje spoljne politike Bosne i Hercegovineb) Imenovanje ambasadora i drugih međunerodnih predstavnikac) Predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim

organizacijama i institucijamad) Pregovaranje o zaključenju međunarodnih ugovora, otkazivanje i

ratifikovanje takvih ugovorae) Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštinef) Predlaganje godišneg budžeta Parlamentarnoj skupštini na preporuku

Vijeća ministarag) Vršenje drugih funkcija koje mu povjeri Parlamentarna skupština.

Vijeće ministara predstavlja zapravo vladu na državnom nivou. Vijeće ministara ima obavezu da se brine o provođenju zakona u Bosni i Hercegovini i prati aktivnosti institucija vlasti u Bosni i Hercegovini. Vijeće ministara čine ministri i predsjedavajući, kojeg imenuje Predsjedništvo, a potvrđuje Predstavnički dom. Predsjedavajući imenuje ministra spoljnih poslova, ministra za spoljnu trgovinu i druge ministre koji stupaju na dužnost nakon što ih potvrdi Predstavnički dom.

Trenutno, u sastav Vijeća ministara ulazi devet ministarstava i to:

· Ministarstvo spoljnih poslova, · Ministarstvo odbrane, · Ministarstvo bezbjednosti, · Ministarstvo pravde, · Ministarstvo finansija i trezora, · Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, · Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, · Ministarstvo civilnih poslova i · Ministarstvo komunikacija i transporta.

� Više od dvije trećine svih ministara ne može biti imenovano sa teritorije Federacije, a ministri i njihovi zamjenici ne mogu biti pripadnici istog konstitutivnog naroda. Parlamentarna skupština može izglasati nepovjerenje Vijeću ministara koje u tom slučaju podnosi ostavku.Ustav Bosne i Hercegovine ne propisuje precizno nadležnosti Vijeće ministara.

3.3.3.4. Sudska vlast na nivou BiH

� Pravosudne institucije na državnom nivou čine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Sud Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, Visoko sudsko i tužilačko vijeće i Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Bosne i Hercegovine uspostavljen je Aneksom IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, a osnivanje Suda Bosne i Hercegovine, Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća rezultat je pravosudnih reformi preduzetih u periodu od 2000. do 2006. godine.

Član VI Ustava Bosne i Hercegovine predvidio je postojanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kao jedine pravosudne institucije na državnom nivou. Ustavom je određen njegov sastav, postupci, nadležnosti i način odlučivanja. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova, od kojih četiri bira Predstavnički dom Federacije, dva člana bira Narodna skupština Republike Srpske, a preostala tri člana predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom. Sudije koje izabere predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine, niti neke od susjednih država. Sudije imenovane nakon prvog petogodišnjeg mandata vrše službu do sedamdeset godina starosti, izuzev ako ne daju ostavku ili ne budu s razlogom razrješeni konsenzusom ostalih sudija. Ustavni sud odlučuje u sporovima koji nastaju između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o ustavnosti odluka entiteta o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa sa nekom od susjednih država. Odluke ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Sud Bosne i Hercegovine je redovni sud na nivou države , nadležan u oblasti krivičnog i upravnog prava te ima apelacionu nadležnost u slučajevima kršenja izbornog zakona i u odnosu na pomenute oblasti. Sud je nadležan za pružanje sudske zaštite u pitanjima koja spadaju u nadležnosti Bosne i Hercegovine (npr. organizovani i privredni kriminal i korupcija, ratni zločini, trgovina ljudima I sl.). Sud Bosne i Hercegovine čine tri odjeljenja: krivično, upravno i apelaciono odjeljenje, koja sude u vijećima sastavljenim od trojice sudija. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine osnovano je Zakonom o tužilaštvu BiH koji je donio Visoki predstavnik za BiH 2002. godine, a počelo je sa radom 2003. godine. Osnivanje Tužilaštva podstaknuto je s ciljem ostvarivanja nadležnosti države Bosne i Hercegovine i poštovanja ljudskih prava i zakonitosti na njenoj teritoriji. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine čine tri odjela: odjel za opšti kriminal, odjel za organizovani kriminal i odjel za procesuiranje ratnih zločina.

122


123


Odjel Tužilaštva za organizovani kriminal nadležan je za procesuiranje počinilaca organizovanog, privrednog kriminala i korupcije, a Odjel za ratne zločine nadležan je za procesuiranje slučajeva ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Radom Tužilaštva rukovodi glavni tužilac kojeg, kao i njegovog zamjenika imenuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine osnovano je 2006. godine Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine nadležno je za izbor, imenovanje, kontrolu rada i sankcionisanje sudije i tužilaca u Bosni i Hercegovini. Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine imenuje sudije, odnosno tužioce u sljedeće pravosudne institucije: Sud Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, Ustavni sud i Vrhovni sud Republike Srpske, Ustavni sud i Vrhovni sud Federacije BiH, okružne i osnovne sudove u Republici Srpskoj, kantonalne i opštinske sudove u Federaciji BiH, Republičko i okružna tužilaštva Republike Srpske i Federalno tužilaštvo i kantonalna tužilaštva Federacije BiH, Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine ima 15 članova imenovanih na mandat od četiri godine. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine je institucija nadležna za pružanje pravnih savjeta i zastupanje Bosne i Hercegovine pred svim tijelima u zemlji, sudovima u inostranstvu, međunarodnim sudovima i organima drugih država. Vijeće ministara imenuje pravobranioca koji se nalazi na čelu Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine.

3.3.4. Organizacija vlasti u republici srpskoj

3.3.4.1. Zakonodavna vlast u Republici Srpskoj

� Prema Ustavu Republike Srpske Narodna skupština Republike Srpske ostvaruje ustavotvornu i zakonodavnu vlast. Zakonodavnu vlast u Republici Srpskoj vrše Narodna skupština i Vijeće naroda. Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću naroda. Narodna skupština Republike Srpske ima sljedeće nadležnosti: odlučuje o promjeni Ustava; donosi zakone, druge propise i opšte akte; donosi plan razvoja, prostorni plan, budžet i završni račun; utvrđuje teritorijalnu organizaciju Republike Srpske; raspisuje republički referendum; raspisuje republički javni zajam i odlučuje o zaduženju Republike; bira, imenuje i razrješava funkcionere, u skladu sa Ustavom i zakonom; Vrši kontrolu rada Vlade i drugih organa koji su joj odgovorni; daje amnestiju; bira delegate iz

Republike Srpske u Vijeće naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine; ratifikuje sporazume koje Republika Srpska zaključi sa državama i međunarodnim organizacijama uz pristanak Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine; obavlja druge poslove,u skladu sa ustavom i zakonom.

Narodna skupština Republike Srpske ima 83 narodna poslanika, birana na mandat od četiri godine i do sada je funkcionisala u osam saziva.Unutrašnja organizacija Narodne skupštine Republike Srpske, način ostvarivanja prava i dužnosti poslanika i druga značajna pitanja uređuju se Poslovnikom Narodne skupštine Republike Srpske. Narodna skupština donosi sljedeća akta: Ustav, zakone, budžet, prostorni plan, deklaracije, rezolucije, preporuke, odluke, zaključke i autentična tumačenja akata. Radna tijela Narodne skupštine predstavljaju komisije, koje mogu biti stalne i ad hoc te odbori Narodne skupštine. Narodna skupština odlučuje većinom glasova svojih poslanika, osim ako nije propisana posebna većina. Narodnu skupštinu predstavlja predsjednik Narodne skupštine koji: saziva sjednice i presjedava istim, predlaže dnevni red, potpisuje usvojene zakone i akte, upućuje iste Vijeću naroda i upućuje zakone na proklamaciju.

Vijeće naroda vrši zakonodavnu vlast u cilju zaštite vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda i ostalih. Vijeće naroda je osnovano 2002. godine, Amandmanima LXXVI i LXXIX na Ustav Republike Srpske kojima je, na osnovu odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda, izvršeno usklađivanje Ustava Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Vijeće naroda broji 28 delegata čiji mandat traje četiri godine i koji čine klubove Vijeća naroda ( klubove čine po osam delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda i četiri delegata iz reda ostalih). Izbor delegata u klubove Vijeća naroda vrše klubovi poslanika u Narodnoj skupštini. Klubovi delegata predlažu, a Vijeće naroda bira predsjedavajućeg i tri potpredsjedavajuća Vijeća naroda. Vijeće naroda ravnopravno sa Narodnom skupštinom odlučuje o promjeni Ustava Republike Srpske i izboru sudija Ustavnog suda Republike Srpske, te razmatra zakone, propise i akte izglasane u Narodnoj skupštini po pitanju vitalnog nacionalnog interesa.

Postupak promjene Ustava otpočinje prijedlogom koji mogu podnijeti Predsjednik Republike Srpske, Vlada i najmanje trideset poslanika Narodne skupštine. Nacrt akta o promjeni Ustava utvrđuje Narodna skupština većinom glasova narodnih poslanika i stavlja na javnu raspravu. U fazi javne rasprave klubovi delegata Vijeća naroda i Ustavna komisija Vijeća naroda razmatraju nacrt ustavnih amandmana i dostavljaju primjedbe.

124


125


Prijedlog akta o promjeni Ustava utvrđuje Komisija za ustavna pitanja Narodne skupštine. Promjena Ustava usvojena je ako za nju glasa najmanje dvije trećine ukupnog broja narodnih poslanika i većina delegata iz svakog kluba Vijeća naroda. Postupak za izbor sudija Ustavnog suda Republike Srpske otpočinje prijedlogom koji Visoko sudsko i tužilačko vijeće podnosi Predsjedniku Republike Srpske koji potom predlaže kandidate Narodnoj skupštini i Vijeću naroda. Prijedlog mogu podnijeti Presdjednik Republike Srpske, Vlada i najmanje trideset poslanika Narodne skupštine. Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda biraju sudije većinom glasova. Kandidat je izabran kada za njega glasa većina poslanika u Narodnoj skupštini i većina delegata Vijeća naroda. Zaštita vitalnog nacionalnog interesa koju vrši Vijeće naroda definiše se kao: ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti; identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka; obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, kultura, tradicija i kulturno naslijeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja; i druga pitanja od značaja ako dvije trećine delegata jednog od klubova tako smatra.

Odluku o povredi vitalnog nacionalnog interesa mogu donijeti:

a) predsjedavajući i jedan potpredsjedavajući ili dva potpredsjedavajuća Vijeća naroda;

b) 2/3 većina jednog od klubova konstitutivnih naroda Vijeća naroda.

Ukoliko se u Vijeću naroda ne postigne saglasnost o pokrenutom pitanju u vezi sa vitalnim interesom, Narodna skupština i Vijeće naroda formiraju Zajedničku komisiju, koja je sastavljena na paritetnom osnovu i odluke donosi konsenzusom. Zajednička komisija usaglašava tekst zakona, drugog propisa i akta.

3.3.4.2. Izvršna vlast u RS

� Izvršnu vlast u Republici Srpskoj vrše Predsjednik i dva potpredsjednika Republike Srpske i Vlada Republike Srpske. Predsjednik Republike Srpske predstavlja Republiku i izražava njeno jedinstvo. Predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske biraju neposredno građani na period od četiri godine,s tim da isto lice ne može birano više od dva puta uzastopno. Potpredsjednici moraju biti iz reda druga dva konstitutivna naroda.

Pored toga što predstavlja Republiku Srpsku predsjednik ima i sljedeće nadležnosti i ovlašćenja:

a) predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsjednika Vlade;

b) predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsjednika i sudije Ustavnog suda na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća;

c) ukazom proglašava zakon u roku od sedam dana od dana njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini. U tom roku predsjednik može zahtijevati od Narodne skupštine da ponovo odlučuje o zakonu (pravo suspenzivnog veta). Predsjednik Republike je dužan da proglasi zakon koji je ponovo usvojen u Narodnoj skupštini;

d) daje pomilovanja;

e) dodjeljuje odlikovanja i priznanja utvrđena zakonom;

f) obavlja, u skladu sa Ustavom i Ustavo Bosne i Hercegovine i zakonom, poslove iz oblasti bezbjednosti i odnosa Republike sa drugim državama i međunarodnim organizacijama;

g) ukazom, na prijedlog Vlade, postavlja i opoziva šefove predstavništava Republike Srpske u inostranstvu i predlaže anbasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske;

h) obrazuje savjetodavna tijela i stručne službe za obavljanje poslova iz svoje nadležnosti.

Predsjednik ima pravo da raspusti Narodnu skupštinu, nakon što sasluša mišljenje premijera i predsjednika Narodne skupštine.

Prema Ustavu Republike Srpske Vlada Republike Srpske se bira na period od četiri godine, poslije svakog konstituisanja novoizabrane Narodne skupštine. Vladu čine predsjednik, potpredsjednici i ministri. Predsjednik i potpredsjednici moraju biti iz reda različitih konstitutivnih naroda kao i ministri koji se biraju iz sva tri konstitutivna naroda (osam iz reda srpskog naroda, pet iz reda bošnjačkog i tri iz reda hrvatskog naroda).

Zakon o republičkoj upravi predviđa 16 ministarstava:

· Ministarstvo uprave i lokalne samouprave,· Ministarstvo pravde,· Ministarstvo finansija,

126


127


· Ministarstvo prosvjete i kulture,· Ministarstvo unutrašnjih poslova,· Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite,· Ministarstvo porodice, omladine i sporta,· Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva,· Ministarstvo trgovine i turizma,· Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite,· Ministarstvo saobraćaja i veza,· Ministarstvo nauke i tehnologije,· Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede,· Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju,· Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, i · Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju.

Nadležnosti Vlade Republike Srpske:

a) predlaže zakone, druge propise i opšte akte;

b) predlaže plan razvoja, prostorni plan, budžet i završni račun;

c) obezbjeđuje provođenje i izvršava zakone, druge propise i opšte akte;

d) donosi uredbe, odluke i druga akta za izvršavanje zakona;

e) daje mišljenje o prijedlozime zakona, drugih propisa i opštih akata koje Narodnoj skupštini podnosi drugi predlagač;

f) utvrđuje načela za unutrašnju organizaciju ministarstava i drugih republičkih organa uprave i upravnih organizacija, postavlja i razrješava funkcionere u ministarstvima, drugim republičkim organima uprave i upravnim organizacijama;

g) usklađuje i usmjerava rad ministarstava i drugih republičkih organa i upravnih organizacija;

h) vrši nadzor nad radom ministarstava i drugih republičkih organa uprave i upravnih organizacija i ukida ili poništava njihove akte koji su u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade;

i) odlučuje o obrazovanju predstavništava Republike Srpske u inostranstvu;

j) obavlja i druge poslove u skladu sa Ustavom i zakonom.

3.3.4.3. Sudska vlast u RS

� Sudsku vlast u Republici Srpskoj vrše Ustavni sud Republike Srpske, Vrhovni sud Republike Srpske, okružni sudovi i osnovni sudovi. Ustavni sud Republike Srpske utvrđuje zaštitu ustavnosti i zakonitosti. Nadležnost, sastav i izbor sudija Ustavnog suda, nespojivost funkcije sudije sa drugom funkcijom, prestanak funkcije sudije i razrješenje od dužnosti te karakter i izvršenje Ustavnog suda utvrđene su odredbama Ustava Republike Srpske. Ustavni sud Republike Srpske ima devet članova. Kandidate za predsjednika i sudije Ustavnog suda predlaže Predsjednik Republike Srpske na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, a bira Narodna skupština i Vijeće naroda Republike Srpske. Predsjednik Ustavnog suda ima dva potpredsjednika iz reda druga dve konstitutivna naroda i njihov mandat, kao imandat predjednika suda traje četiri godine. U sklopu Ustavnog suda djeluje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa koje odlučuje o pitanjima koja se tiču vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Vijeće se sastoji os sedam članova, po dva iz reda svakog konstitutivnog naroda i jedan iz reda ostalih.

Ustavni sud Republike Srpske je nadležan da:

a) odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom;

b) odlučuje o saglasnosti propisa i opštih akata sa zakonom;

c) rješava sukob nadležnosti između organa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti;

d) rješava sukob nadležnosti između organa Republike, grada i opštine;

e) odlučuje o saglasnosti programa, statuta i drugih opštih akata političkih organizacija sa Ustavom i zakonom;

f) prati pojave od interesa za ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, obavještava najviše ustavne organe Republike o stanju i problemima u toj oblasti i daje im mišljena i prijedloge za donošenje zakona i preduzimanje drugih mjera radi obezbjeđenja ustavnosti i zakonitosti i zaštite sloboda i prava građana, organizacija i zajednica;

g) ocjenjuje ustavnost zakona i ustavnost i zakonitost propisa i opštih akata koji su prestali da važe, ako od prestanka važenja do pokretanja

128


129


postupka nije proteklo više od jedne godine;

h) odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata Narodne skupštine sa osredbama Ustava o zaštiti vitalnih interesa konstitutivnih naroda;

i) odlučuje o pitanjima imuniteta, koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Republici Srpskoj;

Ukoliko Ustavni sud nakon sprovedenog postupka utvrdi da određeni zakon nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske ili da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj zakon, propis ili opšti akt prestaje da važi objavljivanjem odluke Ustavnog suda u Službenom glasniku Republike Srpske. Odluke Ustavnog suda su opšteobavezne i izvršne na teritoriji Republike Srpske, a njihovo izvršenje obezbjeđuje Vlada Republike Srps

Vrhovni sud Republike Srpske nadležan je da:

a) odlučuje o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka okružnih sudova, ako je to zakonom predviđeno;

b) odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravosnažnih odluka sudova i sudova za prekršaje, kad je to zakonom predviđeno;

c) odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluke svojih vijeća, ako zakonom nije drugačije određeno;

d) rješava sukobe nadležnosti između sudova, ako zakonom nije drugačije određeno;

e) odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti s jednog suda na drugi sud, kad je to određeno zakonom;

f) obavlja druge poslove određene zakonom.

Okružni sud je nadležan da:

a) rješava o sukobu mjesne nadležnosti između osnovnih sudova sa svog područja;

b) odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog osnovnog suda na drugi osnovni sud na svom području;

c) odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera bezbjednosti i pravnih

posljedica osude, na osnovu sudske odluke;

d) postupa po molbama za pomilovanje;

e) rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i stranih arbitraža;

f) pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima.

Okružni sud ima nadležnosti u prvostepenom i drugostepenom postupku.

Nadležnosti okružnog suda u prvom stepenu:

a) da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zakona preko deset godina ili dugotrajni zakon;

b) da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice;

c) da sudi za krivična djela za koja je Sud Bosne i Hercegovine prenio nadležnost na okružne sudove;

d) da odlučuje o svim upravnim sporovima, o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava, ako su ista povrijeđena konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom službenog lica u organima uprave, odnosno odgovornog lica u preduzeću, ustanovi ili drugom pravnom licu, kada za zaštitu tih prava nije obezbijeđena druga sudska zaštita.

Nadležnosti okružnog suda u drugom stepenu:

a) da odlučuje o žalbama protiv odluka osnovnih sudova;

b) da odlučuje o žalbama protiv rješenja sudova za prekršaje;

c) da odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

Osnovni sud je nadležan da sudi:

a) u krivičnim predmetima;

b) u građanskim predmetima;

130


131


c) u prekršajnim predmetima;

d) u drugim predmetima.

Osnovni sud, okružni sud i vrhovni sud spadaju sudove opšte nadležnosti, a specijalizovane sudove predstavljaju Okružni privredni sudovi i Viši privredni sud.

3.3.5. Organizacija vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine

3.3.5.1. Zakonodavna vlast FBiH

� U Federaciji Bosne i Hercegovine zakonodavnu vlast vrši Parlament Federacije BiH koji čine Predstavnički dom i Dom naroda. Predstavnički dom se sastoji od 98 poslanika, koji se biraju neposredno na teritoriji čitave Federacije BiH, na mandat od četiri godine. Predstavnički dom ima predsjedavajućeg i dva potpredsjedavajuća, koji ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih. Radna tijela Predstavničkog doma čime komisije i odbori. Zakoni ili drugi propisi ili akti koji se podnesu Predstavničkom domu usvajaju se i u Domu naroda. Ako se smatra da da određeni zakon spada u pitanja vitalnog nacionalnog interesa, biće tretiran po posebnoj proceduri donošenja i konačnog usvajanja. Dom naroda Parlamenta Federacija BiH sastoji se od 58 delegata (po 17 iz reda svakog od konstitutivnih naroda i 7 iz reda ostalih). Iz reda delegata bira se predsjedavajući i dva potpredsjedavajuća, koji ne mogu biti pripadnici istog konstitutivnog naroda. U Domu naroda formirani su klubovi delegata i to: Klub delegata bošnjačkog naroda, Klub delegata hrvatskog naroda i Klub delegata srpskog naroda. Oba doma Parlamenta Federacije BiH imaju ravnopravan status u procesu donošenja zakona i odluke u oba doma se donose prostom većinom glasova, osim ako Ustavom iliposlovnikom nije drugačije predviđeno. U slučaju da ne postoji saglasnost oba doma formira se zajednička komisija sa ciljem da se usaglase stavovi i pronađe rješenje prihvatljivo za obje strane.

3.3.5.2. Izvršna vlast u FBiH

� Izvršnu vlast u Federaciji BiH vrše predsjednik i dva potpredjednika Federacije BiH i Vlada Federacije BiH. Predsjednik Federacije BiH je šef izvršne vlasti i predstavlja Federaciju.

Kandidate za Predsjednika i Potpredsjednika Federacije predlažu Klub bošnjačkih delegata i Klub hrvatskih delegata u Domu naroda. Izabran je onaj kandidat koji dobije većinu glasova u Predstavničkom domu, a zatim većinu glasova u Domu naroda, uključujući većinu glasova bošnjačkih delegata i većinu glasova hrvatskih delegata.

Predsjednik ili Potpredsjednik Federacije može biti smijenjen odlukom Ustavnog suda, a na zahtjev dvotrećinske većine glasova oba doma Parlamenta Federaije.

Predsjednik Federacije ima sljedeće nadležnosti:

a) imenije Vladu, šefove diplomatskih misija, oficire u armiji i sudije federalnih sudova;

b) vrši funkciju vrhovnog komandanta oružanih snaga Federacije;

c) vodi konsultacije u vezi sa imenovanjem ombudsmena i sudija;

d) potpisuje odluke Parlamenta Federacije;

e) potpisuje i ratifikuje međunarodne sporazume u ime Federacije;

f) prima i akredituje ambasadore;

g) daje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima, osim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocida.

Potpredsjednik Federacije zamjenjuje Predsjednika, sarađuje s njim i izvršava one dužnosti koje mu povjere Predsjednik ili Parlament Federacije.

Vladu Federacije čine Premijer, koji je predsjednik Vlade, zamjenik Premijera i ministri, od kojih svaki ima zamjenika koji pak ne može biti iz istog konstitutivnog naroda kao njegov ministar. Zamjenik Premijera je ministar odbrane ili ministar spoljnih poslova.

Vladu Federacije imenuje Predsjednik Fedracije uz saglasnost Potpredsjednika, a izbor biva potvrđen većinom glasova poslanika u Predstavničkom domu. Vlada može biti smjenjena odlukom Predsjednika Federacije, uz saglasnost Potpredsjednika ili izglasavanjem nepovjerenja Vladi većinom glasova u oba doma Parlamenta Federacije.

Odluke Vlade koje se tiču vitalnih interesa konstitutivnih naroda donose se konsenzusom.

132


133


Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave obrazovana su sljedeća ministarstva:

· Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova,· Federalno ministarstvo pravde,· Federalno ministarstvo finansija,· Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije,· Federalno ministarstvo prometa i komunikacija,· Federalno ministarstvo rada i socijalne politike,· Federalno ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica,· Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida

domovinskog rata,· Federalno ministarstvo zdravstva,· Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke,· Federalno ministarstvo kulture i sporta,· Federalno ministarstvo trgovine i turizma,· Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša,· Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i

šumarstva, i· Federalno ministarstvo razvoja, preduzetništva i obrta.

3.3.5.3. Sudska vlast u FBiH

� Sudsku vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine vrše Ustavni sud i Vrhovni sud Federacije BiH. Ustavni sud Federacije BiH nije nadležan za zaštitu zakonitosti jer ne ocjenjuje saglasnost podzakonskih akata sa federalnim i kantonalnim zakonima. Federalnim zakonima su regulisane sve opšte odredbe o sudovima i sudskom postupku, a Ustavni sud može donositi samo dopunska pravila. Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.� Vrhovni sud Federacije BiH odlučuje po žalbama na prvostepene odluke kantonalnih sudova. Vrhovni sud je u jednom dijelu svoje nadležnosti i prvostepeni sud jer rješava i upravne sporove.

3.3.5.4. Kantoni

� Prema Ustavu Federacije BiH, Federacije je sastavljena od federalnih jedinica – kantona, koji su obrazovani prema nacionalnom, ekonomsko – funkcionalnom, prirodno - geografskom i komunikacijskom principu i ima ih ukupno deset. Podjela vlasti između Federacije i kantona regulisana je ustavom te tako postoji isključivo nadležnost Federacije, zajednička nadležnost Federacije i

kantona i samostalna nadležnost kantona. U isključive nadležnosti kantona spadaju: uspostavljanje i nadziranje kantonalnih policijskih snaga, donošenje i provođenje propisa, u okviru ekonomske politike za podstivanje razvoja, formulisanje i provođenje politike u oblasti nauke, kulture i sporta, stambena politika, donošenje i provođenje propisa o korištenju zemljišta, provođenje socijalne politike, donošenje i provođenje propisa o postrojenjime za proizvodnju energije, donošenje i provođenje propisa o lokalnom poslovanju i humanitarnim aktivnostima, politika u vezi sa regulisanjem javnih službi, politika u vezi sa osnivanjem i radom radija, televizije i drugih sredstava informisanja, politika kantonalnog turizma, donošenje propisa o lokalnoj samoupravi. U zajedničke nadležnosti kantona i Federacije BiH spadaju: zaštita ljudskih prava, zdravstvo, zaštita životne sredine, transport i komunikacija, socijalna politika, turizam i korištenje prirodnih bogatstava. Kantoni imaju svoj ustav, svoju skupštinu i vladu. Ustav kantona donosi Skupština kantona dvotrećinskom većinom. Skupština kantona je jednodomna te u zavisnosti od broja stanovnika može imati od 30 do 50 poslanika. Poslanici se biraju neposredno na izborima, na cijeloj teritoriji jednog kantona, na mandat od četiri godine. Svaki kanton ima svoju vladu koju čine premijer kantona i ministri. Kanton predstavlja i zastupa premijer kantona i on je šef izvršne vlasti. . Sudsku vlast u kantonima vrše kantonalni i opštinski sudovi. Kantonalni sud je najviši sud svakog kantona. Sudije i predsjednike kantonalnih i opštinskih sudova imenuje i razrješava Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine.

3.3.6. Organizacija vlasti u Distriktu Brčko

� Brčko distrikt predstavlja jedinstvenu administrativnu jedinicu lokalne samouprave koja je pod suverenitetom Bosne i Hercegovine. Statut Brčko Distrikta predstavlja njegov temeljni konstitutivni akt. � Nadležnosti Brčko Distrikta su sljedeće: privreda Distrikta, finansije Distrikta, javna imovina, javne usluge, kultura, obrazovanje, zdravstvena zaštita, zaštita životne sredine, socijalna politika, pravosuđe, policija, stambena politika, urbanizam i prostorno planiranje i ostale nadležnosti relevantne za funkcionisanje Distrikta. Distrikt se zasniva na podjeli vlasti, odnosno vlast se vrši kroz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.� Zakonodavnu vlast vrši Skupština Brčko Distrikta, izvršnu vlast vrši Vlada Distrikta, a sudsku vrše sudovi Distrikta. Skupština Brčko Distrikta je zakonodavno tijelo Distrikta. Statutom Brčko Distrikta definisani su nadležnosti, sastav i organizacija Skupštine. Skupština se sastoji od 31 člana, izabranih na opštim izborima,na mandat od četiri godine.

134


135


Nadležnosti Skupštine su sljedeće:

a) usvajanje, izmjene i dopune Statuta Distrikta i Poslovnika Skupštine;

b) usvajanje budžeta Distrikta;

c) usvajanje zakona Distrikta;

d) usvajanje odluka i rezolucija;

e) odlučivanje o javnim zajmovima i zaduživanjima Distrikta;

f) izbor i razrješavanje predsjednika i potpredsjednika Skupštine te davanje saglasnosti na imenovanje gradonačelnika;

g) nadgledanje rada Vlade i cjelokupne uprave Distrikta;

h) obavljanje drugih nadležnosti u skladu sa Statutom i zakonom.

Vladu Brčko Distrikta čine gradonačelnik, zamjenik gradonačelnika, glavni koordinator Vlade i šefovi odjeljenja vlade.

Gradonačelnik je šef Vlade i on koordinira i usmjerava rad Vlade, predsjedava sjednicama Vlade, podnosi nacrte zakona, prijedloge budžeta i finansijske izvještaje organa Distrikta skupštini na usvajanje, podnosi izvještaje Skupštini o upotrebi i upravljanju sredstvima Distrikta te vrši dužnost najvišeg rukovodioca svih javnih radnika zaposlenih u Distriktu. Gradonačelnika bira Skupština na period od četiri godine. Zamjenika gradonačelnika, glavnog koordinatora Vlade i šefove odjeljenja vlade bira ili smjenjuje gradonačelnik. Zamjenik gradonačelnika pomaže gradonačelniku u obavljanju njegovih dužnosti, predstavlja gradonačelnika u odsustvu, a glavni koordinator koordinira aktivnosti uokviru saradnje odjeljenja Vlade, aktivnosti između Vlade, javne uprave i drugih institucija Distrikta. Šefovi odjeljenja pomažu gradonačelniku u obavljanju njegovih dužnosti, rukovode radom odjeljenja, sprovode odluke gradonačelnika, itd.

Sudsku vlast u Brčko Distriktu vrše sudovi Distrikta – Osnovni sud i Apelacioni sud. Osnovni sud ima 15 sudija i predsjednika suda, a Apelacioni sud ima šest sudija i predsjednika suda. Ovaj sud odlučuje o redovnim i vanrednim pravnim lijekovima na odluke osnovnog suda Brčko Distrikta. Sudije i tužioce Brčko Distrikta imenuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine. Tužilaštvo Brčko Distrikta je nezavisno od sudstva i policije Distrikta.

3.4. FUNKCIJA KOORDINACIJE

� Koordinacija, kao jedan od najznačajnijih zadataka političkog menadžmenta, predstavlja usklađivanje međusobno uslovljenih procesa radi postizanja željenog efekta. Koordinacijom se ispravljaju greške i dopunjavaju nedostaci. Svaka politička partija uređuje svoju koncepciju koordinacije. Ako je organizacija političke partije uspješna tada je koordinacija za menadžment manje značajna aktivnost i obratno. Strategijski politički menadžment usklađuje koordinacijske odnose sa rukovodstvom partije po hijerarhijskoj ljestvici. Hijerarhijski sistem s više nivoa nije moguće zamisliti bez koordinacije. Najvažnija je vertikalna linija koordinacije.

3.5. FUNKCIJA KONTROLE

� Kontrola predstavlja praćenje, provjeravanje i analiziranje odluka, postupaka, mjera i rezultata. Ona označava ispravljanje aktivnosti u pravcu utvrđenim planom, pa semože reći da su kontrola i planiranje usko povezani. Kontrola se odnosi na sve funkcije i izvršioce u političkoj partiji.

Elementi kontrole su:· nadzor, i· kontrola u užem smislu.

Proces nadziranja omogućava političkom menadžeru da se uvjeri jesu li njegove odluke i akcije dobro usmjerene.

Kontrolom u užem smislu želi se preventivno korigovati odstupanje od onog što se očekuje. Kontrola je trajan proces u djelovanju političke partije.

3.5.1. Menadžersko kontrolisanje

Kontrolisanje, kao menadžerska funkcija, je menadžerski proces kojim se odgovarajućim menadžerskim aktivnostima provodi sistem mjerenja i korekcije očekivanih rezultata.

Koristi se i pojam "upravljačka kontrola funkcija", a definiše se kao proces kojim viši politički menadžeri utiču na ostale članove političke partije kako bi ostvarili strategiju partije na političkom tržištu. Upravljačka kontrola funkcija uključuje i planiranje ali omogućava i odstupanje od zacrtanih planova, ako menadžeri zaključe da su pronašli bolje načine za realizaciju strategije od onih predviđenih planom.

136


137


Planiranje i kontrola su vezane na način da međusobno čine cjelinu, ali u suštini planovi čine jednu stranu, a kontrolisanje drugu stranu menadžerskog procesa. Međusobna povezanost i različitost tih dviju menadžerskih funkcija se ogledaju u sljedećim karakteristikama:

· Planiranje predstavlja formalni proces donošenja odluka o ciljevima, strategijama, taktikama i alokaciji resursa, dok menadžerska kontrola predstavlja mjere kojima se osigurava usklađenost aktuelnog ponašanja i rezultata s planovima, ciljevima i standardima;

· Planiranje opisuje željena ponašanja i rezultate, a menadžerska kontrola potpomaže održavanju ili preusmjeravanju aktuelnih ponašanja i rezultata;

· Politički menadžeri ne mogu efektivno planirati bez tačne, pravovremene i odgovarajuće informacije, a procesi kontrole su sredstvo pomoću kojeg političkari dobijaju većinu bitnih informacija;

· Politički menadžeri ne mogu efektivno kontrolisati rad u političkoj

partiji bez planova, zbog čega su planiranje i kontrola komplementarni i podržavaju jedno drugo.

Kontrolisanje kao menadžerska funkcija ne može se jednostavno poistovijetiti s kontrolom. To je složeni proces zasnovan na planskim i željenim izbornim rezultatima koji se u procesu kontrolisanja pretvaraju u brojne informacije pomoću kojih se donose odluke i korekcije te upravlja izbornim rezultatom. Kontrolisanje je moguće definisati kao skup mjera i aktivnosti upravljanja izbornim rezultatom, a ostvaruje se kroz više predizbornih zadataka, odnosno funkcija i to planiranja budućeg izbornog rezultata, utvrđivanja standarda, procesa praćenja ostvarenja izbornog rezultata tj. uspješnosti političkog djelovanja i izvora političkih informacija na osnovu kojih se preduzimaju menadžerske aktivnosti korekcije u cilju bolje implementacije izbornog rezultata.

Weihrich i Koontz razlikuju tri etape procesa kontrolisanja:

1. Postavljanje standarda, 2. Mjerenje rezultata i 3. Otklanjanje odstupanja od standarda i planova.

Postavljanje standarda se zasniva na formulaciji planova. Standardi predstavljaju kriterij efikasnosti, odnosno tačke izdvojene u cjelokupnom procesu planiranja i kojima se provodi mjerenje rezultata te omogućava političkim menadžerima da bez nadziranja svakog koraka u izbornom procesu,

pravovremeno dobiju signale o odvijanju pojedine aktivnosti. Standardi se mogu grupisati u kvalitativne i kvantitativne. Kvantitativni standardi su mjerljivi, a kvalitativni se procjenjuju. Kvantitativni standardi su standardi izraženi u fizičkim jedinicama čija je primjena uobičajena na izvršnom nivou, standardi izraženi u troškovima koji su nosili predizbornu kampanju, kapitalni ili novčani standardi koji se izvode primjenom zakona o finansiranju političkih partija, te standardi izraženi u broju glasača ili novih članova partije koji se dobiju povezivanjem broja glasača i procenata potrebnih za formiranje vlasti.

Kvalitativni standardi procjenjuju, a razlikujemo deskriptivne standarde, programske standarde kojima se određena poslovna aktivnost ili cijeli program tretira kao jedan standard, ciljne standarde koji se izvode iz zacrtanih menadžerskih ciljeva, a odnose se na one ciljeve koji su nekvantitativni, te strateški planovi koji proizlaze iz strateškog kontrolisanja, a podrazumijevaju sistemsku provjeru strateških kontrolnih tačaka i moguću modifikaciju strategije kada se strateški planovi ne mogu kvantifikovati.

Mjerenje izbornih rezultata je regulisano izbornim zakonom, čime se utvrđuje da li su postignuti planirani rezultati, te razlozi zbog kojih je došlo do eventualnih odstupanja. Zbog efikasnosti mjerenja i implementacije izbornih rezultata, prikupljanje i obrada informacija ima četverogodišnju dinamiku. Prikupljene informacije se obrađuju tako da budu mjerljive i uporedive sa postavljenim standardima. Idealna situacija za politički menadžment je kada se tokom ostvarivanja rezultata može dobiti informacija o odstupanjima kako bi se moglo preventivno djelovati, a to je najčešće slučaj sa brojem osvojenih mandata i brojem kandidata u izvršnoj vlasti i nižim nivoima. Ako su standardi pravilno izabrani i postavljeni i ako postoje raspoloživa sredstva za precizno utvrđivanje aktivnosti, procjena rezultata je prilično jednostavna, međutim u praksi postoje i mnoge aktivnosti koje je teško izmjeriti ili je za njih teško postaviti standarde.

Otklanjanje odstupanja od standarda i planova je završna etapa procesa kontrolisanja, a njom se vrši ispravka odstupanja od standarda i planova. Otklanjanje odstupanja se može vršiti na više načina. Zavisno od uzroka odstupanja, korekcije mogu biti usmjerene na promjene planova, promjene organizacije, kadrovske promjene ili promjene stila vođenja.

Odstupanja se mogu otkloniti i boljim rukovođenjem, detaljnijim informacijama ili primjenom boljih tehnika vođenja. Određeni standardi se mogu mijenjati u slučajevima kada su nerealno postavljeni. Ocjena standarda je vrlo složen posao i odluka o promjeni standarda se provodi tek kada se utvrdi da ga stvarno većina menadžera ne može ostvariti ili obrnuto, kada ga većina s lakoćom ostvaruje. Dobro strukturisani i realno postavljeni standardi su pretpostavka visokog stepena uspješnosti poslovnih rezultata.

138


139


Često su sistemi kontrole vrlo složeni, skupi, zahtjevni, ali i nezaobilazni dio ukupnog menadžerskog zadatka usmjerenog prema postizanju ciljeva. S aspekta menadžmenta, sistem kontrole se dijeli u dva osnovna sistema i to:

· Sistem vanpartijske kontrole i · Sistem unutarpartijske kontrole.

Sistem vanpartijske kontrole organizaciono, funkcionalno i sistemski djeluje izvan političke partije, a veže se na razne sisteme koji dolaze iz makro i mikro okruženja. Politički menadžer koji je imenovan na određenu funkciju da vodi javnu ustanovu ili državnu firmu mora da vodi računa i poznaje sve pokazatelje koji se mjere u tržišnoj kontroli.

3.5.1.1. Metode i tehnike menadžerske kontrole

� Menadžerska kontrola ima zadatak da kontroliše poslovni rezultat, a na polju politike politički menadžeri kontrolišu rad partije i njenih predstavnika i pri tome se koristi cijeli niz metoda, instrumenata i tehnika. Svaka kontrola mora biti odraz planova i planiranje joj mora prethoditi. Sve metode i tehnike menadžerske kontrole se mogu grupisati u četiri grupe:

· metode financijske kontrole, · metode kontrole operacija, · metode kontrole izvršenja marketinga i · metode kontrole ljudskih potencijala.

3.5.1.2. Metode finansijske kontrole

Najvažnije metode i tehnike financijske kontrole su:

1. budžetska kontrola, 2. financijski izvještaji, 3. financijski pokazatelji i 4. financijska revizija.

1. BUDŽETSKA KONTROLA predstavlja kontrolu plana izraženog numeričkim izrazima. Budžetiranje se definiše kao proces izrade budžeta, odnosno izražavanja niza planiranih aktivnosti za naredni period u numeričkim izrazima.

Postoje različite klasifikacije vrsta budžeta te ih je potrebno promatrati s različitih aspekata:

· vrste budžeta s obzirom na budžetsko razdoblje, · vrste budžeta s obzirom na nivo aktivnosti, · vrste budžeta s obzirom na njihov sadržaj i · vrste budžeta s obzirom na način izražavanja budžetskih veličina.

S obzirom na razdoblje na koje se budžet odnosi, postoje tri vrste budžeta:

1. godišnji budžet je najvažnija i osnovna vrsta budžeta jer predstavlja dio strateškog plana poslovnog subjekta izraženog finansijskim izrazima za najčešće jednu godinu, ali uključuje i kraća razdoblja, odnosno kvartale i mjesece;

2. budžet kapitalnih investicija se odnosi na duže razdoblje, od 5 do 10 godina jer obuhvata proračun potrebnih investicionih ulaganja u stalnu imovinu poslovnog subjekta;

3. neprekidan ili trajan budžet je onaj kod kojeg se stalno pridodaje naredni mjesec zadnjem budžetskom mjesecu na kraju tekućeg mjeseca te se time budžet odnosi na razdoblje od godine dana.

S obzirom na nivo aktivnosti razlikuju se:

1. budžet koji obuhvaća sve aktivnosti preduzeća kao cjeline, a izražen je u finansijskom ili nekom drugom izrazu i odnosi se na dugoročno i kratkoročno razdoblje;

2. budžet dijelova preduzeća obuhvata samo one aktivnosti koje se odnose na odgovarajući organizacijski dio poduzeća pa sadržaj ovog budžeta ovisi o tipu organizacione jedinice na koju se odnosi.

S obzirom na sadržaj budžeta razlikuje se:

1. glavni budžet koji se sastoji od međusobno povezanih pojedinačnih budžeta koji prikazuju ukupne aktivnosti budućeg poslovanja privrednog subjekta;

2. pojedinačni budžet zavisi od vrste i veličine privrednog subjekta, ali najčešće su to operativni budžet, financijski budžet i kapitalni budžet;

3. budžeti za svaki centar odgovornosti su budžeti koji postoje samo ako u

140


141


privrednom subjektu postoje centri odgovornosti, a izrađuju se top-down ili bottom-up pristupom.

Vrste budžeta s obzirom na način izražavanja budžetskih veličina su sljedeće:

1. vrijednosno izraženi budžet je najčešći način izražavanja budžetskih veličina i naturalno izraženi budžet je budžet koji se može dodati vrijednosno izraženom budžetu, a tu se ubrajaju budžet radnih sati, budžet količine prodanih proizvoda i usluga itd.

Budžetska kontrola je vrsta finansijske kontrole u kojoj se vrši kontrola na osnovu budžeta, odnosno to je odnos mjerenja između ostvarenog i planiranog, tako da se na osnovu navedenog razlikuju:

· budžetska kontrola tekućih aktivnosti koja ima karakter preventivne kontrole jer se odnosi na aktivnosti koje su u tijeku, a ako dolazi do odstupanja od planiranog ova kontrola ukazuje na potrebu za posebnim akcijama kojima će se korigovati odstupanja i uskladiti pojedinačne budžete;

· budžetska kontrola ostvarenih rezultata ima korektivni karakter jer se javlja nakon što je aktivnost završena, a provodi se uspoređivanjem ostvarenih i planiranih veličina čime se menadžmentu daje uvid u moguće odstupanje pa tako i u preduzimanje korektivnih akcija ako je došlo do odstupanja.

Prilikom izrade budžetske kontrole potrebno je definisati sljedeće kriterije:

· utvrđivanje ciljeva kontrole, · objekte kontrole i opseg kontrole, · dinamiku provođenja kontrole, · metode kontrole i analiza odstupanja.

Dobro postavljen i stepenasto razrađen budžet rezultata je polazna točka za razradu budžeta likvidnosti koji se metodološki temelji na obračunu tokova gotovine.

2. FINANSIJSKI IZVJEŠTAJI daju informacije o financijskom položaju (bilanca), uspješnosti (račun dobiti i gubitka) i promjenama financijskog položaja (izvještaj o novčanom tijeku) poduzeća, a koje su korisne širokom krugu korisnika u procesu donošenja ekonomskih odluka.

Potpuni financijski izvještaji sačinjavaju:

· Bilans stanja, · Bilans uspjeha, · Izvještaj o promjenama vlasničke glavnice, · Izvještaj o novčanim tokovima i · Zapisi uz financijske izvještaje.

� Bilans stanja je izvještaj o stanju imovine, dugova i kapitala na određeni dan. To je prikaz aktive i pasive preduzeća u nekom vremenskom periodu koji je obično kraj fiskalne godine preduzeća. � Bilans uspjeha sumira prodaju preduzeća u određenom vremenskom razdoblju, prikazujući s jedne strane prihode, a s druge strane rashode. Dobit je konačno mjerilo kojim se mjeri uspjeh privrednog subjekta, te mnoga preduzeća koriste bilans uspjeha za kontrolu svojih organizaconih jedinica. Kontrola bilansa uspjeha se praktikuje samo za glavne segmente preduzeća.

� Izvještaji o promjenama vlasničke glavnice prikazuju informacije o povećanju ili smanjenju neto imovine. Minimum informacija u izvještaju o promjenama glavnice obuhvata neto profit ili gubitak za razdoblje, prihode, rashode, dobitak ili gubitak koji direktno utiču na glavnicu, učinke promjene računovodstvene politike te učinke ispravaka osnovnih pogrešaka.

Izvještaj o novčanim tokovima daje informacije o istorijskim promjenama novca i novčanih ekvivalenata preduzeća, odnosno informacije o novčanim prilivima i odlivima iz poslovnih, investicionih i financijskih aktivnosti. Novčani tok odražava kretanje gotovine, odnosno primitke, izdatke i njihovu razliku. To je tok novca koji ulazi u poslovanje preduzeća na osnovu prodaje robe ili usluga ili po drugim osnovama, i novca koji izlazi iz poslovanja preduzeća na osnovu gotovinskih plaćanja za osiguranje proizvodnje, robe ili usluga. Cilj poslovanja preduzeća bi trebao biti usmjeren na održavanje konstantnog gotovinskog toka, posebno što se tiče novčanog prilieva, kako bi nužan operativni kapital za normalno poslovanje bio stalno na raspolaganju. Korisnici zahtijevaju informacije o novčanom toku s ciljem oblikovanja mišljenja o:

· promjenama u neto imovini, · financijskoj strukturi preduzeća, · solventnosti i likvidnosti preduzeća, · sposobnosti preduzeća da utiče na iznos i vrijeme novčanih tokova, · sposobnosti preduzeća da proizvede novac i · sadašnjoj vrijednosti budućih novčanih tokova različitih preduzeća.

142


143


Obično se razlikuju operativni novčani tok, koji ukazuje na opseg samofinanciranja preduzeća izvorima novčanog toka kao rezultatima osnovne aktivnosti, ukupni novčani tok, koji predstavlja zbir novčanih tokova iz poslovne, investicione i finansijske aktivnosti, a obuhvata unutrašnje i vanjsko financiranje, odnosno sve tokove koji ulaze i izlaze iz preduzeća i diskontirani novčani tok, koji uvažava vremensku preferenciju novca ukamaćivanjem ili diskontovanjem operativnog novčanog toka, a koristi se kao opšteprihvaćena koncepcija mjerenja rentabilnosti nekog projekta. Pojam Cash Flow Management se u stručnoj literaturi prevodi kao upravljanje novčanim tokovima što se definiše kao upravljanje primicima, izdacima i njihovom razlikom radi osiguravanja likvidnosti uz najniže moguće troškove.

Svrha upravljanja novčanim tokovima je očuvanje likvidnosti i maksimaliziranje rentabilnosti poslovanja, očuvanje sigurnosti poslovanja i zaštita od neizvjesnosti.

Bilješke uz financijske izvještaje pružaju informacije o osnovama za pripremu i izbor računovodstvene politike, informacije zahtijevane Međunarodnim računovodstvenim standardima koji se ne nalaze u financijskim izvještajima te dodatne informacije radi zadovoljenja poštenog prezentovanja prema javnosti.

3. FINANSIJSKI POKAZATELJI predstavljaju različite indikatore koji se izračunavaju na osnovu podataka iz financijskih izvještaja. Njima se upoređuju podaci s podacima pripadajuće grane, odnosno grupacije kako bi se dobila slika o finansijskoj sposobnosti preduzeća. Pokazatelji se dobivaju iz odnosa vrijednosti međusobno povezanih i uslovljenih veličina i omogućavaju komparativnu analizu kvaliteta poslovanja između istih i različitih preduzeća.

Finansijski pokazatelji su podijeljeni u četiri grupe pokazatelja:

1. pokazatelji likvidnosti, 2. pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti, 3. pokazatelji dugoročne solventnosti i 4. tržišni pokazatelji.

Pokazatelji likvidnosti su pokazatelji pri čijem se izračunavanju koristi radni kapital u cijelosti ili njegovi pojedini dijelovi jer se pomoću tog kapitala podmiruju dospjele obaveze. U našoj ekonomskoj teoriji se pod likvidnošću podrazumijeva sposobnost preduzeća za obrtanje radnog kapitala i pretvaranje novčanog radnog kapitala (zalihe, potraživanja, vrijednosni papiri) u novac i za podmirenje svojih kratkoročnih i dugoročnih obaveza.

Najčešći pokazatelji likvidnosti su:

· pokazatelj tekuće likvidnosti koji pokazuje solventnost, odnosno sposobnost preduzeća za plaćanje svih računa na vrijeme, te za zadovoljavanje neočekivanih potreba za tekućim novcem; on ukazuje na kratkoročnu sposobnost preduzeća za podmirenje svojih dospjelih obaveza;

· pokazatelj ubrzane likvidnosti upućuje na sastav tekuće imovine, odnosno iskazuje odnos novca, kratkoročno unovčive imovine i kratkoročnih potraživanja u odnosu na tekuće obaveze; nije isti kvalitet tekuće imovine kojoj u sastavu dominira brzo unovčiva tekuća imovina ili zalihe materijala;

· koeficijent obrta potraživanja pokazuje kakva je sposobnost preduzeća za naplatu realizovane vrijednosti prodaje, a brzina obrta ovisi od kreditnih uslova prodaje koje preduzeće ima, ali i o nekim vanjskim činiocima, kao što su ekonomsko stanje kupaca i visina kamatne stope;

· koeficijent obrta zaliha upućuje na relativnu visinu zaliha koje čine "dva koraka" od tekućeg novca; što su zalihe veće, manja je količina novca za pokriće obaveza, a preduzeće treba težiti držanju optimalnih zaliha koje će omogućiti kontinuitet proizvodnje i prodaje uz najniže troškove držanja zaliha.

Pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti upućuju na dugoročnost poslovanja i mogućnost povećanja dividendi i povrata posuđenog kapitala brže od drugih preduzeća i u većoj svoti.

Najčešći pokazatelji profitabilnosti i rentabilnosti su:

· pokazatelj profitne marže koji pokazuje koliki je prirast zarade ili profita na jedinicu prihoda od prodaje, a kada se izražava u procentu, onda govorimo o profitnoj stopi;

· koeficijent obrta imovine ukazuje na efikasnost upotrebe imovine pri čemu mali koeficijent obrta upućuje na velika angažovana sredstva u imovini preduzeća za određeni obim prodaje;

· rentabilnost ukupne imovine se računa dijeljenjem neto dobitka s prosječnom vrijednošću ukupne imovine, a ukazuje na količinu ostvarene zarade na svaku jedinicu angažovane imovine;

· rentabilnost vlasničke glavnice mjeri profitabilnost preduzeća upoređujući profit preduzeća s ulaganjem vlasnika, odnosno mjeri koliki je dobitak na svaku investiranu novčanu jedinicu vlasnika;

· dobitak po dionici se iskazuje u financijskom izvještaju preduzeća, a omogućava poređenje dobitka po prodanoj dionici.

144


145


Pokazatelji dugoročne solventnosti upozoravaju preduzeće na loše poslovanje koje vodi prema likvidaciji preduzeća. Opadanje likvidnosti i opadanje profitabilnosti su sigurni znakovi poslovnih poremećaja koji vode preduzeća u propast.

Najvažniji pokazatelji dugoročne solventnosti su:

· pokazatelj zaduženosti, koji upućuje na količinu zaduženosti preduzeća u strukturi kapitala i

· koeficijent pokrića kamata, koji je za zajmodavce pokazatelj stanja sigurnosti, odnosno pokazatelj da će preduzeće plaćati kamate na vrijeme.

Ostali pokazatelji dugoročne solventnosti su:

· pokazatelj solventnosti, · koeficijent pokrića fiksnih troškova, · pokazatelj aktivnosti, · koeficijent obrta zaliha i · koeficijent obrtaja fiksne imovine.

Tržišni pokazatelji su pokazatelji kojima se mjeri vrijednost dionica na tržištu u poređenju s ostalim dionicama.

Osnovna je tržišna veličina za investitore cijena dionice, a najvažniji tržišni pokazatelji su:

· koeficijent tržišne cijene dionice, koji omogućava poređenje između dionica različitih preduzeća, a ukoliko je koeficijent nekog preduzeća veći u odnosu na ostala preduzeća to je mogućim investitorima pozitivan znak;

· rentabilnost dionice, kao pokazatelj tekućeg povrata investiranih sredstava u dionicu u odnosu na tržišnu cijenu dionice koja stalno varira;

· tržišni rizik, kao pokazatelj koji se koristi pri ocjenjivanju intenziteta promjene dionice određenog poduzeća u odnosu na intenzitet promjene ostalih dionica na tržištu.

Osim navedenih pokazatelja, još se često koristi i pokazatelj nulte tačke rentabilnosti, o kojoj je ranije bilo riječi.

4. FINANSIJSKA REVIZIJA je orijentisana na nezavisnu procjenu računovodstvenog, finansijskog i operativnog sistema privrednog i javnog subjekta. Razlikuje se eksterna revizija i interna revizija. Eksterna revizija je financijska kontrola koju provode eksterni eksperti sa ciljem utvrđivanja da li su računovodstvene procedure i financijski izvještaji sastavljeni na objektivan i prihvatljiv način. Eksternu reviziju provode ovlašteni revizori, a revizija se imenuje od strane vlasnika ili državnih organa, dok je u akcionarskom društvu imenuju akcionari na skupštini za određenu poslovnu godinu. Eksterna revizija je obavezna za velika i srednja trgovačka društva. Interna revizija je financijska kontrola koju provode interni stručnjaci u preduzeću ili državnoj ustanovi i ima isti cilj kao i eksterna kontrola. U velikim preduzećima postoji posebna služba interne revizije, dok se u malim preduzećima interna revizija provodi pomoću formiranih radnih grupa u koje su uključene sposobne računovođe. Internu reviziju formira menadžment ili vlasnik, ali nije obavezna.

3.5.1.3. Metode kontrole operacija

� Metode kontrole operacija su orijentisane na kontrolu neposrednog procesa transfromacije inputa u output, a s ciljem osiguranja optimalnog kvaliteta outputa. Obično se razlikuje kontrola operacija s obzirom na objekt kontrole, s obzirom na faze izvođenja operacija i s obzirom na obim kontrole. U prvom slučaju obuhvata kontrolu sirovina i materijala, kontrolu operacija, kontrolu dijelova, kontrolu gotovih proizvoda, te kontrolu opreme, postrojenja i uređaja. S obzirom na faze izvođenja operacija razlikujemo ulaznu kontrolu, odnosno kontrolu kvaliteta sirovina, materijala, dijelova i sl. prilikom preuzimanja od dobavljača, međufaznu kontrolu tokom procesa izrade te završnu kontrolu prije predaje gotovih proizvoda skladištu, odnosno kupcu. S obzirom na obim kontrole razlikuje se totalna ili integralna kontrola svih materijala, dijelova i gotovih proizvoda, te statistička kontrola koja podrazumijeva kontrolu samo jednog broja elemenata iz cijelog skupa, a obuhvata operacije u toku proizvodnje i završne operacije. � Poželjno je da svaki politički menadžer poznaje ove vrste i metode kontrole kako bi u trenutku preuzimanja odgovornih funkcija bili spremni da na najbolji način upravljaju preduzećima i javnim ustanovama.

3.5.1.4. Metode kontrole marketinga �� Metode kontrole marketinga su direktno usmjerene na kontrolu marketing funkcije u preduzeću, javnoj ustanovi ili političkoj partiji, a u cilju osiguranja da će ta funkcija efektivno izvršavati izabranu strategiju marketinga.

146


147


U tu se svrhu koriste četiri vrste kontrole i to:

· kontrola godišnjeg plana, · kontrola profitabilnosti, · kontrola ekonomičnosti i · strategijska kontrola.

� Za uspješno poslovanje menadžment koristi kumulativno sve četiri vrste kontrole. Kontrola godišnjeg plana ima za cilj utvrditi da li se ostvaruju godišnji zadaci prodaje izraženi u obliku obima prodaje i profita, a u tu svrhu se koriste analiza prodaje, analiza tržišnog učešća, analiza troškova marketinga u odnosu prema prodaji, financijska analiza i praćenje kupaca. Analizom prodaje se utvrđuje stepen ostvarenja prodaje, analizom tržišnog učešća se utvrđuje koliko se preduzeće uspješno nosi s konkurencijom, analizom troškova marketinga u odnosu na prodaju se osiguravaju razumni troškovi marketing službe u odnosu na obim prodaje, financijskom analizom se utvrđuje veličina stope prinosa od neto vrijednosti te se u slučaju odstupanja ostvarene od planirane stope utvrđuju faktori uticaja, i konačno, pomoću praćenja stavova kupaca se mogu spoznati stavovi kupaca prije nego što oni izazovu implikacije na prodaju, a to se ostvaruje analizom reklamacija i sugestija kupaca te panelima i anketama kupaca. U političkom menadžmentu analiza prodaje bi značila koliko su politička partija i njeni predstavnici imali nastupa, na kojim medijima su vršili promociju partije, kolika je bila zainteresovanost članova i simpatizera.� Kontrola profitabilnosti utvrđuje profitabilnost različitih proizvoda, područja prodaje, grupe kupaca, kanale prodaje i druge bitne veličine. U tu je svrhu neophodno najprije utvrditi vrijednost prodaje, neto profit i troškove marketinga po vrstama, nakon čega se ti troškovi raspoređuju po funkcijskim jedinicama marketinga. Tako utvrđeni troškovi marketinga se raspoređuju prema odabranim osnovicama na izabrane jedinice marketinga da bi se konačno utvrdili dobitci ili gubitci za svaku od tih jedinica. Na taj način se dolazi do saznanja o profitabilnosti marketinga i mjerama koje treba preduzimati da bi se ta profitabilnost poboljšala. Profitabilnost političke partije ogleda se u tome koliko je protivnika i onih apolitičnih prihvatilo njihov program i njihovu ideologiju (politički program predstavlja proizvod političke partije), koje su to socijalne grupe, koji su najuspješniji kanali distribucije, odnosno koji su to najuspješniji mediji i koja su to geografska područja. Kontrola uspješnosti utvrđuje da li se uspješnijim aktivnostima marketinga može poboljšati profitabilnost preduzeća. U tu se svrhu prati više ključnih pokazatelja uspješnosti marketinga, kao što su prosječan broj prodajnih posjeta po prodavaču, prosječno trajanje prodajne posjete po prodavaču, prosječni prihod po prodajnoj posjeti, prosječni troškovi po prodajnoj posjeti itd.�

Kontrola uspješnosti političke partije se ogleda prema broju osvojenih glasova na izborima i to je ona završna kontrola koju su izvršili birači. Prije te završne kontrole potrebno je vršiti kontrole o prosjčnom broju novih članova po mjesnim odborima, broj novih članova po pojedinačnom političkom menadžeru, prosječno trajanje medijskih nastupa i prosječne troškove po novopridošlom članu. � Strategijska kontrola periodično preispituje ukupan pristup tržištu (političkom tržištu) koristeći se ocjenom efektivnosti marketinga i marketing provjerom. Ocjena efektivnosti marketinga se odnosi na stepen do kojeg

46marketing ispunjava pet glavnih karakteristika marketing orijentacije, a to su :

· filozofija kupca - filozofija birača, njihove želje, preferencije i opredijeljenost,

· integrisana marketing organizacija – izrada i uvođenje novih kanala distribucije, kvalitetnog političkog programa, rast broja birača, izrada plana promotivnog miksa,

· odgovarajuća marketing informacija – izgradnja dvosmjerne komunikacije sa biračima,

· strategijska orijentacija – izrada i implementacija strategije orijentacije prema biračima, orijentscija prema etičkoj politici i

· operativna uspješnost – izrada, implementacija i kontrola operativnih planova.

Marketing provjera je sveobuhvatno, sistematsko, nezavisno i periodično ispitivanje marketing okoline, ciljeva, strategije i aktivnosti preduzeća ili političke partije s ciljem da se utvrde područja problema i mogućnosti, te preporuči plan akcija za poboljšanje izvođenja marketinga. Nakon što se utvrde slabosti u marketingu, potrebno je preduzeti sveobuhvatno istraživanje kojim bi se utvrdili uzroci tih slabosti i oblikovale mjere za njihovo eliminisanje. Preduzeća najčešće uvode radno mjesto marketing-kontrolora čiji je zadatak financijska analiza marketing troškova.

3.5.1.5. Metode kontrole ljudskih resursa

� Za kontrolu ljudskih resursa se najčešće koriste četiri osnovne grupe pokazatelja, to su:

· stopa fluktuacije (napuštanja političke partije), · stopa apsentizma (izostanaka sa posla ili sa partijskih skupova), · stopa sezonskih oscilacija (kontrola rada političkih menadžera u

periodu između izbora i · stopa sastava radne snage (sastav političkih kandidata) . �

148



149


Stopa fluktuacije predstavlja procenat zaposlenih koji tokom jedne godine napuste preduzeće, odnosno političku partiju, pri čemu se menadžment koristi kvantitativnim pokazateljima fluktuacije i njene prognoze u određenom razdoblju kako bi mogao preduzimati konkretne mjere i aktivnosti na sprečavanju negativnih efekata za organizaciju i pripremu prikladnih zamjena.

Najvažniji pokazatelji su:

· ukupna stopa fluktuacije (ukupni odlasci/prosječan broj zaposlenih x 100),

· stopa dobrovoljne fluktuacije (otišli na vlastiti zahtjev/prosječan broj zaposlenih x 100),

· stopa fluktuacije koja se može izbjeći (ukupna fluktuacija – neizbježna fluktuacija/prosječan broj zaposlenih x 100) i

· indeks odanosti birača (broj otišlih sa više od 1 godine staža u partiji/broj članova prije godinu dana x 100).

� Navedeni pokazatelji se obično utvrđuju na mjesečnom ili godišnjem nivou pri čemu mjesečni pokazatelju ukazuju na dinamiku fluktuacije tokom godine.

Stopa apsentizma je pokazatelj odsutnosti s rada tokom određenog vremenskog perioda, a najčešće jedne godine. Apsentizam je svaki propust političkog menadžera da se javi ili ostane na poslu prema rasporedu, bez obzira na razloge. Vezano za apsentizam, menadžere zanima ukupno vrijeme izgubljeno zbog izostanka i troškovi izostanka, pri čemu se proučava broj i trajanje izostanka, a najčešći pokazatelji su:

· ukupno izgubljeno vrijeme (dani izgubljeni zbog apsentizma u određenom razdoblju/[prosječan broj zaposlenih x ukupan broj dana u određenom razdoblju] x 100),

· izgubljeni radni dani po zaposlenom/menadžeru (ukupan broj izgubljenih radnih dana zbog apsentizma u razdoblju/ukupan broj izostanaka u određenom razdoblju x 100).

� Stopa sezonskih oscilacija radne snage je pokazatelj raznih struktura sezonskih radnika ili zaposlenika, a iskazuje se kao odnos sezonskih radnika/ukupan broj zaposlenika x 100 ili kao odnos sezonskih radnika /stalno zaposleni x 100. Pokazatelji oscilacije sezonske radne snage pomažu menadžment u kreaciji dinamike zapošljavanja, budžetiranja, organizacije i vođenja ravnoteže između očekivanog kvaliteta usluga i troškova poslovanja.

Stopa sastava radne snage je pokazatelj strukture zaposlenih po različitim obilježjima, kao što su kvalifikacije, zanimanje, spol, dob, socijalno podrijetlo i sl. Izračunava se kao udio izabranog obilježja u ukupnom broju zaposlenih. Često ukazuje na šire državne demografske politike s namjerom udovoljavanja širim društvenim i političkim interesima.

Navedene metode kontrole radne snage ne obuhvaćaju i razne pokazatelje operativnih metoda kontrole, kao što su tačnost dolaska i odlaska s posla, te kvalitet i kvantitet izvršenog posla po radniku jer spadaju u metode kontrole operacija.

150


151

MENADŽERSKO ODLUČIVANJE

Odlučivanje se definiše kao izbor nekog smjera djelovanja između više alternativa i predstavlja suštinu planiranja. Plan ne postoji sve dok nije donesena odluka o angažovanju resursa i smjera djelovanja. Politički menadžeri ponekad smatraju odlučivanje svojim središnjim poslom jer su stalno pred izborom što treba raditii, ko će to raditi, kada, gdje, i čak kako će to raditi. Međutim, odlučivanje je, ipak, samo korak u planiranju, a o svakom se djelovanju treba odlučivati u skladu s drugim planovima i odlukama, jer je svaki proces djelovanja u političkoj partiji sastavni dio ukupnog političkog procesa.

4.1. OSNOVE ZA DONOŠENJE ODLUKA

� Sa procesnog stanovišta odlučivanje se definiše kao proces identifikacije problema i mogućnosti njihovog rješavanja. Sa stanovišta stanja odlučivanje se definiše kao čin izbora jedne od nekoliko potencijalnih alternativa. Odlučivanje je proces koji podrazumijeva da postoji:

· jasno razumijevanje alternativnih pravaca s kojima se mogu ostvariti postavljeni ciljevi uz postojeće prilike i ograničenja,

· informacije i sposobnost donosioca odluka za analizu i evaluaciju alternativa u okviru postavljenih ciljeva te

· želja donosioca odluka za iznalaženje najboljih alternativa rješenja koja moraju biti efikasna u ostvarivanju postavljenih ciljeva.

� Odluka je rezultat procesa odlučivanja o izboru načina rješenja problema zbog kojeg je proces odlučivanja i započeo. Nakon donošenja odluke pažnja se usmjerava na njeno provođenje. Strategijski nivo političkog menadžmenta donosi strategijske i inovativne odluke. Taktički nivo političkog menadžmenta donosi taktičke, odnosno adaptivne odluke. Operativni nivo menadžmenta donosi rutinske odluke. Odluke je moguće podijeliti i na programirane i neprogramirane.

4. MENADŽERSKO ODLUČIVANJE

� Programirane odluke su one koje se odnose na poznate probleme s unaprijed utvrđenim načinom rješavanja i stoga ih nazivamo rutinskim.

� Neprogramirane odluke se odnose na nepoznate probleme čime ni način njihovog rješavanja nije poznat unaprijed i stoga ih nazivamo inovativnim.

Da bi se odluke mogle donositi, neophodno je da budu zadovoljeni sljedeći uslovi:

· postojanje nesklada između stanja i cilja, · svijest donosioca odluke o značaju tog nesklada, · motivisanost donosioca odluka da djeluje na taj nesklad i · raspolaganje donosioca odluka odgovarajućim resursima za uklanjanje

nesklada.

Odluke se donose u različitim uslovima, odnosno uslovima sigurnosti, rizika i nesigurnosti. Odlučivanje u uslovima sigurnosti znači da se precizno mogu predvidjeti rezultati donošenja odluke (rutinsko odlučivanje). Odlučivanje u uslovima rizika podrazumijeva da su poznate vjerovatnoće postizanja različitih rezultata (strategijske odluke). Odlučivanje u uslovima nesigurnosti podrazumijeva nedostatak odgovarajućih informacija o raspoloživim metodama rješavanja problema ili o vjerovatnoćama rezultata različitih rješenja.

4.2. MODELI DONOŠENJA ODLUKA

Postoje dva osnovna modela donošenja odluka:

· klasični model i · administrativni model.

Klasični model donošenja odluka je razvijen na pretpostavci logičnog i racionalnog postupanja političkog menadžera.

Temelji se na sljedećim pretpostavkama:

· donosilac odluka djeluje na ostvarenju unaprijed utvrđenih ciljeva, pri čemu su mogući problemi precizno definisani i formulisani;

· donosilac odluka djeluje u uslovima sigurnosti; · kriteriji za ocjenu alternativa su poznati.

152


153


Klasični model odlučivanja, kao normativni model, danas ima podršku brojnih kvantitativnih tehnika uz primjenu modernih informacionih tehnologija, kao što su npr. stablo odlučivanja, matrica plaćanja, analiza tačke pokrića, linearno programiranje, prognoziranje i modeli operacijskih istraživanja. Negativna strana klasičnog modela su zanemarivanje nesigurnosti i rizika, te intelektualna i psihološka ograničenja političkog menadžera. Administrativni model polazi od pretpostavke da racionalnost i logičnost nisu uvijek sastavni dio procesa odlučivanja.

Pretpostavke administrativnog modela su:

· odluke o ciljevima su neodređene, konfliktne i nema konsenzusa među menadžerima,

· menadžeri nisu svjesni prilika i problema u okruženju; · ne koriste se racionalne procedure ili su ograničene na jednostavne

probleme; · traženje alternativa je ograničeno fizičkim, financijskim, ljudskim i

informacijskim resursima; · politički menadžeri su skloniji zadovoljavajućim rješenjima nego

optimalnim.

Administrativni model opisuje kako politički menadžeri donose odluke, a ne kako bi to trebali raditi.

Riječ strategija potiče od grčke riječi "STRATEGEA", a označava sposobnost vojskovođe - stratega. Strategija se u opštem smislu može definisati kao sposobnost usmjeravanja raspoloživih potencijala radi ostvarenja dugoročnih ciljeva. Za efikasnost političkog menadžmenta značajne su organizacione strategije.� Organizacione strategije se definišu kao skup menadžerskih aktivnosti potrebnih za ostvarenje dugoročnih cilje Strategijom se definiše kako se treba ponašati politička partija u nekom budućem vremenu da bi se realizovala strategijske ciljeve. Za ostvarenje strategijskih ciljeva politička partija mora odabrati efikasne strategije. Politička strategija se može definisati kao skup pravila o vođenju političke partije u budućnost, a za vođenje partije u budućnost mora postojati "ideja vodilja" pa kažemo da su politička strategija i ideja vodilja neophodna pomagala političkom menadžmentu.

Da bi politički menadžment uspješno vodio partiju u budućnost mora formirati potencijalne strategije razvoja partije.

Razvoj potencijalnih strategija razvoja obuhvata istraživanje postojeće pozicije partije i očekivanih promjena u okruženju.

Svaka strategija uključuje dva osnovna elementa:

· planiranje i pripremu za akcije i· provođenje akcija.

Da bi se odabrala efikasna politička strategija potrebno je definisati:

· kriterije za ocjenu uspješnosti političke partije, · pravila za razvoj odnosa političke partije i okruženja,· pravila organizacije svih procesa unutar političke partije i· pravila za upravljanje operativnim zadacima.

5. STRATEGIJSKI POLITIČKI MENADŽMENT

154

STRATEGIJSKI POLITIČKI MENADŽMENT

155


U okviru procesa razvoja potencijalnih strategija treba izvršiti analizu internih potencijala političke partije:

· analizu razvoja organizacije, · analizu realizacije političkog programa i· analizu finansijskog sistema (internog i eksternog).

Izbor najpovoljnije strategije vrši se na osnovu skupa komparativnih prednosti:

· odnosa uloženih materijalnih i nematerijalnih sredstava i povećanja broja birača,

· realnosti provođenja strategija i · vremena trajanja.

Za povećanje razvoja strategijskog političkog menadžmenta koriste se različite metode i tehnike. One pomažu da se poveća efikasnost funkcije strategijskog odlučivanja. U traganju za različitim prednostima i pronalaženju najboljeg puta za ostvarivanje prednosti i opstanka na političkoj sceni, strategijski menadžment partija na vlasti koristi brojne strategije:

· strategija zapošljavanja mladih pripravnika,· strategija povećanja penzija,· strategija smanjenja poreza, · strategija pomoći poplavljenim, · strategija povećanja subvencija u poljoprivredi,· strategija asvaltiranja puteva u ruralnim područjima, · strategija povećanja invalidnina RVI, · strategija besplatnih putovanja, koncerata poznatih estradnih zvijezda, · strategija zastrašivanja od napada iz vana ili međunacionalnih sukoba

itd.

Političke partije koje se nalaze u opoziciji koriste drugačije strategije:

· otkrivanje afera političkih menadžera vladajuće partije,· ukazivanje na nepotizam i korupciju, · razotkrivanje privatnosti političkih menadžera vladajućih partija,· ukazivanje na loš standard građana, · kršenje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, · isticanje problema nezaposlenosti, · isticanje loših rezultata vladajuće partije,· smanjenje BDP i ulazak u dužničko ropstvo, itd.

U borbi za diferencijalnim prednostima političke partije koriste različite poruke - apele kao:

· Vrijeme je, · Gotov je,· Pravda za sve,· Pošteno,· Pridruži se pobjednicima,· Podrži promjene,· Naša kuća, itd.

Sve to spada u strategiju političkih partija u borbi za opstanak na političkoj sceni, a osnovni nosilac strategijskih i presudnih odluka je strategijski politički menadžment. Strategijski menadžment je osnova savremenog pristupa upravljanju političkim partijama, a zasniva se na misiji političke partije, njegovim strategijskim ciljevima i potrebnim strategijama za njihovo ostvarenje. Misija ili svrha je skup preuzetih zadataka ili funkcija koje politička partija treba obaviti u okruženju u okviru svoje političke djelatnosti. Strategijama se pronalazi odgovor kako te zadatke i ciljeve ostvariti. Zato se i kaže da se proces strategijskog političkog menadžmenta realizuje u okviru pet međusobno povezanih faza:

Prva faza: Analiza ili istraživanje razvojne politike i sadrži:

· analizu okruženja i · analizu internih potencijala političke partije.

Druga faza: Definisanje razvojnih pravaca političke partije:

· definiše misiju političke partije i· definiše strategijske ciljeve.

Treća faza: Definisanje i izbor strategija:

· razvoj potencijalnih strategija i · izbor najpovoljnije strategije.

Četvrta faza: Realizacija usvojenih strategija:

· operativna razrada političkih strategija, · razvoj kadrova, političkih menadžera, i· razvoj rukovodeće političke funkcije.

156


157


Peta faza: Kontrola efikasnosti strategijskog političkog menadžmenta:

· kontrola realizacije političkih ciljeva,· kontrola realizacije političkih strategija i· kontrola efikasnosti političkog menadžmenta.

U današnje vrijeme pojam strategija definiše se kao usmjeravanje političke partije u odnosu na konkurentske uslove s ciljem sticanja pozitivnog javnog mnijenja i određene političke prednosti.

To usmjeravanje se odnosi na:

· birače,· politički program,· medije,· konkurenciju,· međunarodnu saradnju i podršku, itd.

Jednom riječju odnosi se na sve elemente koji mogu osigurati prednost na političkoj sceni.� Krajnji cilj je da se bude iznad prosjeka, a ako je ikako moguće na prvom mjestu ili barem blizu prvog mjesta u političkoj konkurenciji.

� U poslovnom svijetu često se uz pojam strategija spominje i pojam taktika. Ponekad se, čak, ova dva pojma izjednačavaju. Međutim, taktika je sredstvo za realizaciju strategije, a sredstva taktike su ljudi.

� Cilj taktike je pobjeda nad konkurencijom radi ostvarenja povoljnijeg izbornog rezultata i većeg broja glasova. Postoji razlika u primjeni strategije i taktike. Na nivou političke partije strategijski menadžment ne može značajno promijeniti (posebno ne radikalno) u odnosu na konkurenciju, ali zato taktički menadžment, taktičkim postupcima u pojedinim dijelovima partije ili političkim procesima, može to uraditi brzo i efikasno. Na primjer, izmijeniti politički program u pojedinim ciljevima i to vještim manevrima realizovati kao političku novost i iznenađenje i povećati broj glasova.� Treba naglasiti da su se ova dva termina ili pojma često spominjala u kontekstu vojne terminologije i može se reči da moderni politički menadžment "vodi politički rat". Savremeno političko djelovanje slično je ratnom djelovanju i upravljanje takvim djelovanjem ima karakteristike vođenja rata. Savremeni politički menadžeri velikih (i ne samo velikih) političkih partija liče na generale i admirale koji su umjesto ratne uniforme obukli odijela, a naoružali se kompjuterskim torbama.

Ovaj "rat" se vodi vrhunskom organizaciom, kvalitetom političkog programa, kontrolom i drugim poslovno-političkim instrumentima i na takav način se brani vlastita politička teritorija ali i osvaja tuđa, ali nije isključeno da se tim metodama mogu pokoriti druge regije i države. Ovaj "rat" može biti i okrutniji od klasičnog rata, a često i jeste. Zato politički menadžeri često kažu: "politika je rat u kojem se osvajaju visine, područja i uništava neprijatelj".

A kako je politika specifičan vid modernog i neklasičnog rata, šta onda treba učiniti da bi se pripremili za takav "rat"?

Treba se pripremiti za vođenje poliičke borbe s konkurencijom. Ta priprema pretpostavlja sljedeće aktivnosti:

· izviđanje,· iznenađenje,· maskiranje,· manevar,· forsiranje.

� Osim toga treba izvesti borbena djelovanja, a to znači izvršiti napad i organizovati odbranu. U vođenju političkih borbi priprema je više od polovine obavljenog posla, jer što je bolja priprema veći je uspjeh i obrnuto.

� Uspješna priprema za uspješno vođenje političkih borbi podrazumijeva stalnu vezu s konkurencijom, odnosno stalno komuniciranje s "protivnikom" (pravilo je da se nikad ne prekida kontakt ni s "ljutim protivnikom"). Pravilo je da s konkurencijom treba sarađivati i "sarađivati" i imati stalno na umu da i konkurencija priprema ofanzivna dejstva i biti stalno spremna na uspješno suprotstavljanje ofanzivnom djelovanju konkurencije.

U pripremi za političku borbu stalno treba imati na umu da je važnije osigurati se od poraza, a tek onda stvarati uslove za pobjedu. Da bi u tome uspjeli, mora se politički menadžment pripremiti na suprotstavljanje konkurenciji i to sljedećim aktivnostima:

· izviđanjem,· iznenađenjem,· maskiranjem,forsiranjem, i na kraju · manevrom.

Svakako da se politički menadžment može koristiti i drugim elementima uspješnog vođenja borbi ali su navedeni osnovni.

158


159


IZVIĐANJE je početna aktivnost političkog menadžmenta koja podrazumijeva obavještajnu djelatnost usmjerenu na konkurentske političke partije, program partija i njihove članove i simpatizere radi njihovog upoznavanja, koji predstavlja prvi korak do konačne izborne pobjede.Izviđanje je potrebno ne samo da se sazna sve o konkurenciji već se tako dolazi do saznanja o poziciji vlastite partije. Izviđanje se izvodi elektronskim sredstvima, a osnovni cilj je dobijanje potrebnih informacija.

Strateški politički menadžment zna da i pored uspješnog izviđanja nedostaje dio potpunih informacija pa se koristi i predviđanjem.

U političkoj borbi veoma je važno iznenađenje. Iznenađenja su uvijek moguća i dešavaju se u različitim oblicima i imaju različite učinke. Moguća su u svim funkcijama političke partije, a ne samo u tehničko - taktičkom području (npr. u organizaciji, troškovima kampanja, aferama političkih funkcionera i sl.).

Iznenađenja se ostvaruju i na strateškom i na taktičkom nivou. Ipak, iznenađenja su češća na nižem nivou i zato taktički menadžment mora biti spreman i osposobljen da odgovori na njih kako u partijskom djelovanju, tako i u promjeni političkog programa, načina djelovanja, imidža, raznih prigovora na rad političkih menadžera i sl.

U cilju zavaravanja konkurencije, često se koriste planovi obmane i to u svrhu potpunog razbijanja njihove političke filozofije. Kad se u tome uspije prelazi se na sledeću fazu a to je maskiranje.

MASKIRANJE je dio političke borbe kojim se obezbjeđuje tajnost poslovanja, jer šta koristi političkoj partiji ako su izrađeni savršeni planovi novih politika i njihove promocije, ako sve to konkurencija otkrije i svim silama pokuša da spriječi njihovu realizaciju. Zato treba preduzeti sve mjere da se to onemogući. Te mjere se osiguravaju maskiranjem.

Maskiranjem treba onemogućiti čak i najbliže saradnike da saznaju prave namjere strateškog političkog menadžmenta.

To se najčešče radi lažnim oglasom o predstojećim aktivnostima čime zavaravamo konkurenciju. Kako bi se zaštitili od kontraobavještajnih aktivnosti konkurencije politički menadžment često nižem menadžmentu partije o internim planovima daje podatke tek u zadnji čas, u trenutku realizacije planova.

Da ne bi bio otkriven strateški politički menadžer se lakše maskira i često mijenja metode i priprema neočekivane poteze. Suština je u tome da politički menadžment maskira svoje, a demaskira planove konkurencije.

KAMPANJA (AKCIJA) je česta aktivnost koju preduzima strateški politički menadžment.

Za kampanju je važno:

· da se ne ponavlja taktika iz ranije dobijene bitke,· da se ne provodi kampanja u vrijeme najveće kampanje koju izvodi

konkurencija,· kampanja će se izvršiti kad je konkurencija troma i kad se ulijeni,· nema smisla vršiti kampanju političkih aktivnosti u času kad su

konkurenciji "kola krenula nizbrdo", jer bi to bilo rasipanje snaga.

Najjači resurs za taktičku kampanju je znanje političkog menadžmenta.

Samo znanje može utvrditi i prepoznati suštinske probleme koji će se riješiti kampanjom.

Takva kampanja se sastoji od tri dijela:

· utvrđivanje političkih i društvenih problema,· utvrđivanje prepreka za rješavanje tih problema i· rješavanje problema.

MANEVAR predstavlja vještinu savladavanja prepreka. U političkoj borbi pobijediće onaj koji nauči vještinu zaobilaženja prepreka. To je duži ali sigurniji put. Dakle vještina zaobilaženja je osnova manevra.

Osnovni kriterij za ocjenu efikasne vještine zaobilaženja je vrijeme početka ostvarivanja cilja. Ako se započelo s realizacijom cilja kasnije, a završilo ranije od konkurencije, znači da je bila u pitanju vještina kojom se prethodno otkrila namjera konkurencije, a u realizaciji cilja pretekli konkurenciju i to zaobilaženjem prepreka na putu ostvarenja u kojem su upotrijebljijeni svi elementi političke borbe o kojima je do sada bilo riječi.

Kao i u klasičnom ratu tako i u političkoj borbi postoje dva načina vođenja borbe, a to su:

· napad i· odbrana.

Rijetko se u političkoj borbi koristi samo jedan od ova dva načina. Najčešće se kombinuju oba načina.

160


161


NAPAD je način političke borbe u kojoj je sve pripremljeno i osmišljeno unaprijed i izvodi se istovremeno na svim mjestima i svim sredstvima. Cilj napada je konkurencija.

Sredstva kojim se postiže cilj napada su:

· javnost, odnosno birači, · kvalitet političkoh programa i političkih menadžera,· rokovi predviđeni za realizaciju određenih političkih projekata,· metode koje se koriste u napadu itd.

Postoje i drugi ciljevi u napadu na konkurenciju, a to su njegova:

· organizacija,· pozicija na političkoj sceni (konkurencija se elimiše sa postojeće

političke pozicije).

Kakve su posljedice ovakve političke borbe? Mnoge političke partije koja ne mogu preživjeti političku borbu nestaju sa političke scene. Da bi preživjele političku borbu partije moraju poznavati sve oblike napada.

Napad može biti:

· opšti (frontalan),· iz neposrednog političkog kontakta,· od konkurencije iz okruženja, · s boka,· iz pozadine, i· kombinovan.

Opšti ili frontalni napad više se i ne koristi jer se prednost daje "gerilskom" ratovanju.

Bočni napad se primjenjuje kad je uspjeh neizvjestan napadom na glavnu metu, pa se protivnik ugrožava po bočnoj komponenti.

Obilazni napad zaobilazi glavne prednosti konkurencije, ne napada se cijeli predizborni program, nego dio programa.

Napad iz pozadine izvodi se pozadinskim sredstvima, a to su snage koje ne moraju biti neposredno u politici, već se stimuliše motivacija pojedinih društvenih segmenata za aktivnosti partije čime se ugrožava konkurencija.

ODBRANA nije ništa manje važna od napada kao oblik političke borbe. Odbranom se zaustavlja napad konkurencije i time se stvaraju uslovi za protivudar ili povlačenje iz političke borbe. Kao što se u napadu mogu koristiti: birači, kvalitet političkog programa, itd., to isto koristi se i u odbrani. Ako konkurencija uspijeva u napadu, a partija se ne u odbrani, tada se najbolje povući iz političke borbe, tako što će se mijenjati postojeća politika, politički menadžeri, ciljne grupe ili promotivni kanali i sve to se uvodi u novu strategiju. Dobrom odbranom se stvara osnova za novi napad novom strategijom. Povlačenje je veoma često u politčkoj borbi i predstavlja organizovano odstupanje.

I u napadu i u odbrani postoji nelojalna konkurencija i nefer borba i sve to ima odraza na zdravu političku konkurenciju i političku borbu. Treba naglasiti da politička borba i konkurentski odnosi na političkoj sceni ne smiju biti sredstvo za "istrebljenje" već stimulacija za nove političke uspjehe. Jer, zdrava politička borba uvijek bi trebala biti takva. Moral i etika osnova su koju strateški politički menadžment mora upotrijebiti i u političkim borbama.

5.1. STRATEGIJE POLITIČKOG MENADŽMENTA

� Ostvarivanje političkih ciljeva zavisi od uslova pod kojima se provodi

politički menadžment i od strategija koje se koriste za uspešnu komunikaciju u 47

datim okolnostima. Uslovi za ostvarivanje političkih ciljeva su :

· slabljenje efekta političke zavisnosti uz istovremeno jačanje kon-kurentske prednosti nad političkim akterima,

· veliki kapacitet i dostupnost komunikacijskih kanala, · što veći prijemni kapacitet i pažnja publike ( usljed sve veće raznovr-

snosti tema) i · kriterijumi selekcije i rutinski rad mas-medija (logika medija).

Ovi uslovi odlučujuće utiču na ostvarivanje političkih ciljeva kao što su izgradnja povjerenja ili postizanje saglasnosti sa partijskim stavovima. Istovremeno, oni definišu i druge ciljeve kao što su: privlačenje pažnje, povezivanje, mobilisanje i privlačenje novih članova. Da bi se ovi ciljevi postigli, politički akteri moraju da izrade strategiju i dugoročne programe jačanja odnosa s članovima, ali i organizovanjem kampanje dramaturški osmišljene, tematski i vremenski ograničene za privlačenje pažnje javnosti, zasnovane na čitavom nizu različitih instrumenata i tehnika komuniciranja, reklamnih i marketinških specifičnih sredstava.

162


47) (prilagodio autor prema Kriesi 2011.242)

163


U savremenim državama, u uslovima postojanja drugačije, transformisane javnosti i kompleksnih društvenih i političkih struktura, kampanje uglavnom vode profesionalni komunikatori. Na osnovu toga pojavilo se mnogo novih zanimanja: menadžer izbornih kampanja, politički PR-savjetnik i menadžer za odnose sa javnošću. Aktivnosti tih aktera mogu se svrstati u dvije oblasti političke komunikacije: političko reklamiranje i politički odnosi sa javnošću.

� Političko reklamiranje se provodi uoči izbora s ciljem da se osvoji

većina glasova potrebnih da se dođe ili ostane na vlasti. Političko reklamiranje

ima za cilj da utiče na stavove, vrijednosti i postupke onih kojima je

namijenjeno.

� Politički PR (odnosi sa javnošću) može se shvatiti kao „menadžment

međusobno zavisnih odnosa između pojedinih političkih partija i njihovih

,okruženja', s ciljem permanentne reprodukcije struktura kao sistemskih

preduslova za rad političkih aktera u procesu donošenja opšte obavezujućih 48odluka “. Politički odnosi sa javnošću treba da doprinesu otkrivanju zona

neizvjesnosti, kao i pripremanju informacionih resursa za rješavanje problema,

da bi se akterima obezbijedio prostor za političko djelovanje.

� Politički PR je podložan konfliktu interesa aktera i interesa privrednih

organizacija, čime se značajno otežava strateški politički menadžment.

Političke stranke i vlada, svoju političku ponudu moraju da približe biračkom

tijelu i da se bave dugoročnom izgradnjom imidža. Političke teme se

poistovjećuju direktno sa nadležnim nosiocem funkcije koji o njima

komunicira s javnošću. U smislu dugoročno planirane, kontinuirane političke

moći, jaka zastupljenost pojedinih ličnosti ipak može da bude u suprotnosti sa

interesima partije, posebno kada lideri konkurentne partije otežavaju

ostvarivanje jedinstvene političke strategije.

� U zavisnosti od toga kako je neki politički akter pozicioniran u politič-

kom sistemu, na raspolaganju mu stoje različiti tipovi strategije za mobilisanje i

pridobijanje javnog mnijenja. Politički akteri, poput vlada, parlamenata ili

velikih političkih stranaka, imaju stalni pristup javnosti što im omogućava

primjenu strategije odozgo nadole. Oni kreiraju institucionalizovane događaje,

parlamentarne debate, konferencije za novinare, ali i da insceniraju događaje o

kojima mediji rutinski izveštavaju..

48) (Jarren 1994: 672f)

Akteri koji nemaju direktan pristup otvorenim medijima i instituciona-lizovanim političkim arenama za donošenje odluka upućeni su na strategiju odozdo nagore (bottom-up-strategy). Metoda ove strategije je insceniranje medijskih događaja koji svojom informativnom aktuelnošću privlače veliku pažnju javnosti. Za razliku od stvarnih događaja na primjer, koalicioni pregovori i medijatizovanih događaja čiji karakter mediji mijenjaju, na primjer, parlamentarne debate, inscenirani događaji su dešavanja koja su proizvedena samo za medije, na primjer, konferencije za novinare.

� Politički akteri često koriste strategiju personalizacije. Političkim

partijama potrebne su vođe kojima se, posebno u predizbornoj kampanji,

ukazuje povjerenje i priznanje. „U komunikaciji za vrijeme kampanje, takođe

se posebno naglašavaju lični kvaliteti lidera, kao što su, njegova upravljačka

moć, politička kompetentnost, lični integritet, i to ponekad čak i više nego 49konkretne teme kampanje ili ideološki stavovi “.

5.2. STRATEGIJA I POLITIČKA KOMUNIKACIJA

� Strateškim djelovanjem smatra se činjenje koje prevazilazi

„vremenske, objektivne i socijalne okvire i koje je orijentisano na dugoročne

kalkulacije. Politička strategija razlikuje se od ostalih po tome što se politika ne

rukovodi samo hijerarhijom ili tržištem, što se između nje i odnosa snaga i

razmjene ne smije praviti analogija, jer ona pronalazi svoje mjesto u 50

naponskom polju između postizanja moći i rješavanja problema “.

5.2.1. Mediji u predizbornoj kampanji

� Izbori i predizborne kampanje su izuzetno značajni za demokratiju i

pridaje im se velika pažnja u javnosti, pošto iz njih, proizilaze pravci budućeg

djelovanja političkog sistema.

U predizbornim kampanjama su posebno vidljivi problemi

međusobnog odnosa između promjena u medijima i promjena u politici. Zbog

toga su obe ove oblasti predmet posebne pažnje nauke.

Predizborne kampanje predstavljaju priliku za istraživanje uticaja

medija na političke stavove i odluke.

164


49) (Schulz 2011a: 104)50) (Raschke/Tils 2010: 11f)

165


Davanje značaja prenošenju informacija kao odlučujućem faktoru djelovanja, odnosno kao preduslovu za formiranje mišljenja, jeste karakteristično za teoriju stavljanja tema na dnevni red (agenda-setting theory). Medijski prenesena informacija poseduje odlučujući uticaj zbog toga što masovni mediji često predstavljaju prvi i jedini izvor informacija. „Masovni mediji uspješnije prenose ljudima o čemu treba da razmišljaju nego šta treba da misle. Time što izvještavaju o temama i problemima, i formulišu njihovu

51političku važnost, mediji posredno utiču i na političke stavove stanovništva “. U međuvremenu su empirijska istraživanja umnogome potvrdila ovu implikaciju hipoteze.

5.2.1.1. Televizija kao vodeći medij u predizbornoj kampanji

� Tema televizija i izbori bila je jako značajna u vrijeme kada se taj medij

širio i istovremeno izazivao oduševljenje i pažnju. Širenje ponude i televizijske

reklame dovelo je do daljih promjena u političkoj komunikaciji tokom

predizborne kampanje.

� “Odlučujući dio svake predizborne kampanje predstavlja kampanja u

masovnim medijima. To je kampanja koju većina birača uopšte ne doživljava

kao predizbornu kampanju, jer se odvija kao kontinuirani proces . U političkoj

kampanji političari se trude ne samo da reaguju na događaje već i da sami

kreiraju povode za predstavljanje svog političkog programa. Ta kampanja u

masovnim medijima traje i između izbora. Ona postavlja okvir i preduslove za

sve predizborne aktivnosti, i obilježava moderni stil predizborne kampanje

zbog činjenice da se prije svega vodi na televiziji. U političkoj kampanji 52televizija igra glavnu ulogu .“ „Predizborne kampanje mogu da budu dobijene

i izgubljene na televiziji. Iz stranačke predizborne kampanje nastala je 53televizijska predizborna kampanja “. Ona je postala „vodeći medij“ u

kampanji, a predizborne kampanje postale su permanentna politička kampanja.

U permanentnu političku kampanju stranaka i kandidata spadaju događaji

u vijestima i reportažama, u diskusijama i političkim emisijama. Atraktivnost

televizije kao medija čini je i u vremenima interneta najvažnijim izvorom

informacija o političkim strankama i njihovim kandidatima. Slike na televiziji

imaju visoku vjerodostojnost i jak potencijalni uticaj, jer izazivaju emocionalne

reakcije. Ovo je posebno značajno za formiranje imidža kandidata u

predizbornoj kampanji.

51) (Cohen, 1963: 13).52) (Radunski 1980: 44)53) (Radunski 1996: 36)

Istraživanja Šenbaha (Schönbach) i Laufa (Lauf) (2004) potvrđuju da nema veće razlike između televizije i ostalih medija koji se, poput televizije, konzumiraju pasivno (push media), i onih koji zahtijevaju aktivnu potragu za informacijama (pull media). U drugu grupu spada interne koji postaje sve više omiljeni izvor informacija u vezi sa izborima za mlađe birače, što pokazuje slijedeća slika.

Pitanje je glasilo: „Preko kojeg medija ste se prevashodno informisali o predizbornoj kampanji?“ Ekspanzija i diverzifikacija medijske ponude omogućava političkim strankama da se obraćaju biračima na više načine. Politička kampanja na televiziji obraća se širokoj publici. Reklame na televiziji koriste se u kampanji za izgradnju imidža glavnih izbornih kandidata, dok ostala reklamna sredstva poput oglasa, džinglova na radiju, letaka, plakata, reklama u bioskopima i na internetu koriste se više kao mediji za ciljne grupe. Isto je i sa medijima koji se koriste za lično obraćanje biračima preko pisama, telefonskih poziva, sms-poruka i i-mejlova, čiji značaj raste i kada je reč o unutarstranačkom mobilisanju.

166


Izvor: ARD/ZDF-izborni trend 2002, 2005, 2009 (Geese/Zubayr/Gerhard 2005; 2009)

Slika 6.

167


5.2.1.2. Internet u predizbornoj kampanji

� Internet predstavlja prije svega medij za mlađe i politički posebno

zainteresovane birače. On dopunjava postojeće kanale komunikacije u

kampanji, ali ih ne može zamijeniti. Osim toga, internet predstavlja efikasan

instrument za podršku organizaciji predizborne kampanje u okviru stranke, i

izvan stranke za mobilisanje članova i pristalica.

Prema dosadašnjim iskustvima, internet je u okviru svih instrumenata

predizborne kampanje pogodan za obavljanje sljedećih zadataka:

· Oganizacija predizborne kampanje i mobilizacija: Internet može da se koristi kao pogodan i brz kanal za prenošenje predizbornih informacija i materijala, na primer za slanje pozivnica na manifestacije i za skidanje informativnog i reklamnog materijala. Koordinacija zadataka u okviru političke stranke, odnosno, organizacija kampanje na taj način se usavršava i ubrzava. Internet je dobar i za mobilisanje članova stranke i birača, za regrutovanje i povezivanje dobrovoljaca, i kao kanal za prenošenje argumenata pomagačima zbog čega je njihov angažman koristan.

· Prikupljanje novca za kampanju: Internet se u velikoj mjeri koristi za prikupljanje donacija za predizbornu kampanju. U SAD skoro svi kandidati koriste svoje internet prezentacije i za prikupljanje novca.

· Informativni resurs za medije i birače: Političke stranke i kandidati koriste svoje internet prezentacije za svoj medijski rad. Na njima je moguće pripremiti aktuelna saopštenja za novinare, a s druge strane, ponuditi veoma sveobuhvatne informacije, kao arhivski materijal za novinare istraživače. Te informacije su dostupne i biračima, odnosno, posebno se nude i njima. Političke stranke i kandidati na taj način mogu direktno da dopru do birača, odnosno, mogu da izbjegnu novinarsko filtriranje informacije i promjenu svojih poruka u medijima.

· Segmentiranje birača iz uvjerenja: Dio strateškog planiranja modernih predizbornih kampanja predstavlja ciljno orijentisano obraćanje posebnim grupama birača. Pošto internet zahtijeva da njegovi korisnici obavljaju aktivnu potragu za informacijama, njegove ponude dopiru prije svega do samoizabranih korisnika sa izraženim interesovanjem za politiku. Ponude, baš kao i reklame na internetu, veoma su korisne kada je potrebno obratiti se članovima stranke i kognitivno veoma mobilisanim „biračima iz ubjeđenja“. Za njih su posebno atraktivne interaktivne mogućnosti koje nude internet-zajednice, internet forumi i blogovi.

O korišćenju interneta od strane birača i o njegovom uticaju na njihovo ponašanje na izborima kod nas nema pouzdanih podataka. Podatke o korišćenju interneta pruža anketa o njemačkim parlamentarnim izborima 2009. godine. Tabela pokazuje da mlađe starosne grupe češće koriste internet kao izvor informacija u predizbornoj kampanji.

Prema efektima predizborne kampanje političkih stranaka na internetu Keplinger i Počuvajt (2011) su imali skeptičan odnos jer ponude stranaka na internetu imaju mali uticaj na odluke za ili protiv izlaska na izbore i glasanje za ili protiv neke stranke. Internet najviše utiče na učvršćivanje stavova i namjera u vezi sa izborima i veoma malo utiče na promjenu izbornog raspoloženja. Razlog tome leži u karakteristici interneta kao pull-medija. Da bi došao do internet-stranice neke političke stranke ili nekog kandidata, korisnik mora aktivno da ih traži. Tada već postoje interesi, motivacija, često i određena politička sklonost.

Putem interneta političke stranke i kandidati mogu najlakše da dođu do sopstevnih članova i simpatizera. Simpatizere mogu da podrže, one koji oklijevaju mogu da pridobiju, a sumnjičave da ubijede u svoje argumente. Sadržaji na internetu preko članova ulaze u dvosmjernu komunikaciju, a oni ih dalje prenose onima koji ne koriste internet ili ga ne koriste kao izvor političkih informacija.

Novinari drugih medija su najintenzivniji korisnici interneta za istraživanja i pronalaženje informacija. Preko njih informacije sa interneta prelaze u mas-medije i dopiru indirektno, iako često filtrirane i modifikovane, do najšire publike.

168


Izvor: GLES-ankete

Tabela 4.Korišćenje interneta u predizbornoj kampanji za njemački Bundestag, 2009. godine

169


5.3. DEFINISANJE POLITIČKE IZBORNE STRATEGIJE

5.3.1. Definisanje i određivanje izborne teme i političkog slogana

Političkom izbornom strategijom se nastoji postići određeni cilj kreiranjem noseće poruke ili slogana kao okosnice koja objedinjuje cjelokupni izborni program, izbornog vođu sa izbornim timom, a time i pojedinačne nosioce izbornih lista. Politički slogan treba da odražava politički duh političke partije koja se nudi biračima na političkom tržištu, koji treba da uspostavi odnos povjerenja. Politički izborni slogan biračima pruža orijentaciju, a kandidatu osnovu za djelovanje tokom izbornog procesa i nakon osvajanja vlasti. Politički slogan treba od birača izmamiti ono “za”, potvrđujući njihovu nadu da će politički vođa sa svojim timom i političkim programom ispuniti njihova očekivanja u pogledu njihove lične budućnosti i kolektivne budućnosti cijele zemlje. Izborni slogan je okosnica izborne kampanje, pa se pred menadžment političke partije postavlja pitanje kako ga odabrati. Ako je informacija sama po sebi stvar simplifikacije (uproščavanja), ubjeđivanje je prije svega predmet preciznosti. Pojednostavljivanje slogana u obliku znaka treba svesti na ono što je bitno, što predstavlja suštinu političkog izbornog programa i što ga razlikuje od konkurencije.

Bongran smatra da kod konstruisanja izbornog slogana treba da se pođe od sledećih faktora:

· Centralne tačke komunikacije,

· Ključnog problema (pitanja), glavne okosnice izbornog programa,

· Referencijalne tačke iz izbornog programa,

· Uporišta, po kojima će politička partija i nosioci izbornih lista biti prepoznatljivi i indentifikovani od biračkog tijela.

Okosnica (komunikacijska konstanta) izbornog slogana može da bude 54

ideološke, političke, lične ili izborne tematsko-programske prirode :

· Ideološka okosnica. Radi se o minimalnoj okosnici koja treba da potvrdi razliku koja je u načelu poznata, a svodi se na tzv. ljevicu, desnicu, čistu nacionalnu ili multietničku orijentaciju stranke.

54) Bongran, M., Šta znam-politički marketing, str. 53 i dalje.

· Politička okosnica. Ova vrsta okosnica je orijentisana ili prema biračkom tijelu ili prema budućnosti, a po prirodi stvari najbolje odgovara kriznim periodima. Neposredno se sukobljava sa ideološkom okosnicom, s obzirom da joj je cilj i zadatak da doprinese jedinstvu i okupljanju biračkog tijela, bez obzira na njihove ideološke razlike. Ovu vrstu okosnice uglavnom biraju političke partije na vlasti, odnosno vladajuća poltička većina.

· Lična okosnica. To je savremena okosnica političke komunikacije, tzv. personalizovane komunikacije, koja ide zajedno sa presonalizovanom vlasti oličenom u jakom vođi (tzv. star-system politika), jakom predsjedniku u tzv. predsjedničkim sistemima, kada se predsjednik bira na opštim izborima. Sa stanovišta političkog menadžmenta okosnica treba da riješi pitanje kvaliteta političkog proizvoda i da odgovor na pitanje koje kvalitete birači očekuju od političara. Iz politikologije znamo da su se u državama sa demokratskom tradicijom iskristalisali poštenje, kompetentnost, dinamizam, otvorenost, mladost, iskustvo, pouzdanost, spremnost da im pritekne u pomoć, da se nađe pri ruci, itd. kao osnovni kriterijum. Jedna od okosnica može biti i harizma. To je intivno uvjerenje, posljedica emocijonalno-iracionalnih psihičih procesa kod ljudi. Harizma dođe i prođe, njom se može šarmirati i ubijediti, sugerisati ponešto ili nametnuti biračima. Kod nas narod voli vođe bez obzira što su žrtve svojih harizmatičnih vođa i njihovih istorijskih grešaka.

· Tematsko-programska okosnica. Svaki izborni period ima svoju temu, a time dobre i loše strane. Prihvatiljiva je za lokalne izbore, kada se biračkom tijelu u ličnoj komunikaciji obrazlažu načini riješavanja problema koje oni dobro poznaju.

Slogan treba da odražava odabranu izbornu temu, jer je to najjednostavniji i najudarniji prevod odabrane komunikacijske okosnice (konstante). Pored osnovnog slogana potrebno je izraditi dodatne parole kojima se pokrivaju ideološke, političke, lične i tematske okosnice, s tim da se one izrađuj u obliku bedževa, naljepnica, radio spota ili tv spota.

Traganje za temom izbornog programa i njenom pretvaranju u izborni slogan sučeljava se na tri osnovna shvatanja:

· Monističko: u okviru kojeg se smatra da postoji samo jedan put kojim se može unaprijediti istorija i ostvariti ljudska sreća. Da bi se to ostvarilo u politici, potreban je jedan vođa, jedna partija,koji vode narod, jer partija i vođa znaju koje su njihove potrebe.

170


171


· Pluralističko: polazi od opšteg stava da nije na politici osnovni cilj da usreći narod, s obzirom da je pitanje sreće lično a ne političko pitanje. Birači treba da biraju između različitih postupaka ponuđenih za bavljenje pitanja koja ih se tiču.

· Komunikacijsko: polazi od stava da na politici nije da unapređuje istoriju, niti da nudi izbor između različitih političkih ideoloških opcija u riješavanju pojedinih problema i otvorenih pitanja s obzirom da je to problem filozofije i drugih naučnih disciplina, nego da uspostavi trajne odnose između svih oblika vlasti i pojedinca, čime treba da se osigura najbolja socijalna transparencija i razmjena.

Prema iskustvima zemalja sa demokratsko mtradicijom i iskustvom u operacionalizaciji planiranja i organozovanja kao funkcija političkog menadžmenta, može se govoriti o četri osnovne teme, a to su:

· Političke teme· Ekonoske teme· Lokalne teme · Jaka tema (globalna tema)

5.3.2. Izgradnja kredibiliteta i imidža političke ličnosti

Kada je glavni politički kandidat poznat u javnosti, kada njegov politički program uživa povjerenje biračkog tijela, onda je osmišljavanje političke strategije i modela političkog komuniciranja sa biračima jednostavnije, nego kada postoji veći broj nosilaca izborne liste koji su manje poznati u javnosti i ne uživaju kredibilitet biračkog tijela.

Osnovni zadatak političkg menadžmenta jeste da planira i organizuje obuku nosilaca izbornih lista kako bi vodili računa o izgradnji njihog ličnog kredibiliteta ističući u prvi plan istinost njihovih riječi. Izbornu kampanju izbornog kandidata, u skladu sa opštom teorijom komuniciranja, treba usmjeriti u tri pravca:

· Učvršćivanje stečenog biračkog tijela, kako ne bi steklo utisak da je zaboravljeno ili zanemareno.

· Pridobijanje neodlučnih birača (floating wotes), kako bi se dio biračkog tijela koje oklijeva privuklo na svoju stranu.

· Probuditi sumnju u tuđem biračkom tijelu, da se navede na razmišljanje za koga će glasati.

Veoma je važno da politička partija, vođa ili politički kandidat prvi ponudi biračkom tijelu politiku ili riješenja koja im odgovaraju. U praksi se pokazalo da su sve ostale ponude po pravilu kasno stigle, s obzirom da se ocjenjuju kao imitacija “originala”. Građenje imidža, ugleda i reputacije političke ličnosti, odnosno ukupne pozitivne slike (engl. look) u javnosti treba pristupiti veoma oprezno. U praksi se pokazalo da nije moguće od poznatih političkih ličnosti učiniti nešto novo, s obzirom da to u javnosti odjekuje kao promjena nečeg što se ne može mijenjati. Dakle, nedostatke jednog političkog čovjeka, kako kaže Mišel Bongran, nije moguće otkloniti a da se ne nanese šteta njegovim kvalitetima, s obzirom da se njegove kvalitete oslanjaju na njegove nedostatke pa je opasno otklanjati nedostatke jer se na taj način diraju i njegove kvalitete. Suština look-a svodi se na kreiranje razlike u odnosu na konkurenciju, po kojoj će politička ličnost biti prepoznatljiva. Dakle nikada ne treba činiti ono što čini konkurencija da i kod kreiranja look-a političke ličnosti najuputnije je kreirati ono što on stvarno jeste. Na individualnom nivou najvažnije je ubijediti samog sebe i reći ja to mogu, ja to hoću, ja to smijem, ja to moram. Bez potrebe koju prati želja da se nešto može, hoće, smije i mora, dani koji se smjenjuju jedan za drugm i razlikuju samo po vremenskim prilikama postaju besmisleni za normalan ljudski život, a ljudi bez potrebe i želje da uspiju vode apsolutno nezdrav način života, postajući nezadovoljni sami sobom, ljubomorni i zavidni na uspjehe drugih. Da bi se kreirao zdrav način života, najprije treba da se postave ciljevi vezani za porodicu i radne obaveze (školovanje, profesionalno usavršavanje, poslovni život, poslovni rezultati itd.).

Da bi svoj život osmislili morate odgovoriti na slijedeća pitanja:

· Da li ujutro ustajete raspoloženi?· Da li se često smijete i radujete?· Da li se bavite nekim sportom ili bilo kojom fizičkom aktivnošću?· Da li rijetko imate depresivna stanja ili ne raspoloženja?· Imate li potrebu da obradujete druge?· Da li uvjek izgledate uredno?· Da li postižete da obavljete većinu obaveza?· Da li vas ljudi često pozivaju na druženje?· Da li vas smatraju uspješnom osobom?· Da li imate isplaniran svoj dan i svoje periode u životu?

Ako je većina odgovora “Da”, onda imate osmišljen način života,a ukoliko je odgovor ne u velikom se ćorsokaku.

Za političku ličnost je izuzetno znčajna sadašnjost, odnosno da živi u sadašnjosti. Sadašnjost se troši na “oplakivanje” prošlosti i u fantazije na budućnost sve dok se sadašnjost ne pretvori u oplakivanu prošlost, pa onda dođe nova u kojoj se sanjari o budućnosti i sve tako u nedogled do smrti.

172


173


Da biste kvalitetnije živjeli morate odgovoriti na slijedeća pitanja:

· Da li kad nešto radite mislite na odmor koji ćete poslije imati?· Kad pijete kafu, da li uvjek mislite kako bi bilo fino kad je ne biste pili

sami?· Kad zazvoni telefon, da li se automatcki javljate, ne misleći ko bi mogao

da bude i šta biste željli da mu kažete?· Dok spremate ispit da li se više bavite mislima kako će biti divno kad

poslije ispita odete na odmor?· Da li, kad imate problem, prvo pomislite: “e, samo da nisam to uradio ili

rekao” ?· Da li za svoje neuspjehe uvjek okrivljujete druge?· Da li svoje nezadovoljstvo “ riješavate” maštarijama o tome da ste

heroj?· Da li vam je ono što je bilo uvjek bolje od ongo kako je sada?

Ako je većina odgovora “Ne”, živite u sadašnjosti i obrnuto ako je većina odgovora “Da”, onda ste skloni da živite u prošlsti i maštate o budućnosti.

Takođe je značajno za političku ličnost da li je zadovoljan svojim poslom i trebao bi odgovoriti na slijedeća pitanja:

· Volite li svoj posao?· Ukoliko ne volite svoj posao, da li biste se osjećali ugroženije ili

bezbjednije kad ne biste uopšte radili? · Da li u obavljanju svoje radne aktivnosti uspjevate da pokažete svoje

najveće sposobnosti?· Da li vam prija okolina na poslu?· Da li vam posao, osiguranja životne eksizitencije omogućava još nešto

dodatno?· Da li ste na poslu maksimalno koncentrisani na ono što radite?· Da li se nedjeljom radujete pri pomisli na ponedeljak i početak nove

radne sedmice?· Jeste li zadovoljni rezultatima svog rada?· Pruža li vam vaša radna aktivnost neko samopouzdanje?· Da li vam posao koji radite omogućava potpunu materijalnu

egzistenciju?

Ako je većina odgovora “Ne” promjenite posao - ostavite se posla političara ili čak razmislite i o promjeni profesije.

Veoma važna stvar za imidž političke ličnosti je umjeće pregovaranja, vođenja ljudi i poslova zasnovana na jeziku i sposobnosti upotrebe jezika, n ježičnoj dubinskoj strukturi koja je određena semantičkm inetrpretacijom rečenice i njegovom površinskom strukturom koja je određena fonetskom interpretacijom.

Jezik je produkt određene kulturno-civilizacijske sredine, određene ideologije (politike) i dogme (religije), po čemu su pitanja o jeziku okrenuta problemima kulture komunikacije, filozofije, sociologije i psihologije jezika.

Postoje brojne teorije o jeziku a među najpoznatije spadaju psilolingvistička, bihejvioristička, kartezijanska (matematička), lingvistička ili genarativna, mentalistička,biologistička, kibernetska, društvena teorija,itd.

5.3.3. Specifičnosti političkog jezika i govora

Odmah na početku postavlja se pitanje da li se u politici primjenjuje poseban jezik u političkom govoru. Za razliku od govora, jezik predstavlja individualni čin i varijaciju, apstraktnu šemu u mentalnom aparatu članova određene zajednice.

Govor kao široko kulturno-civilizacijsko, političko, religiozno i razno drugo naslijeđe, nas ovdje interesuje samo u dijelu koji se odnosi na psihologiju

55jezika, gdje postoje njegova tri osnovna značenja :

· Govor kao ostvarena mogućnost jezika, s obzirom da govor može da iskaže stanje onog koji govori i psihičko stanje onih koji govornika slušaju i aklamacijom ga podržavaju.

· Govor kao proizvođenje glasova, riječi i rečenica, s obzirom na činjenicu da one odražavaju duboke slojeve vjerovanja, osjećajnosti intencionaln osti.

· Govor kao način izražavanja određene političke grupacije sa posebnim obilježjima, nacionalnom, religioznom, etičkom, političkom, ideološkom, itd.

Jezik, govor i riječnik mogu da kod ljudi proizvedu određene emocije kao što su mržnja, strah, bijes pa čak i ljubav.

174


55) Dr sc. Milan P. Galogaža, Politički menadžment, Panevropski univerzitet „Apeiron“, BL, 2006. Str.158.

175


Postoji više vrsta jezika kojim se politički izborni kandidat može poslužiti, a to su:

· Jezik birača,· Jezik političara,· Mudrijaški jezik.· Jezik nasilja,· Ucjenjivački jezik,· Zajednički jezik,· Naučni jezik,· Jezik “glave u srce”,· Jezik “od srca srcu”,· Jezik “duše duši”,· Jezik mržnje,· Šizofreni jezik,· Jezik laži,· Jezik cilja.

Danas se svi pitaju da li je politički jezik u krizi, da li je, uopšte, politička komunikacija u krizi. Nakon završetka “hladnog rata” i bipolarnog svijeta nastaje period unisanog svijeta sa dominacijom SAD, politički jezik u najširem smislu riječi postaje jezik nasilja i ucjena, da bi završio odmazdom. Politička praksa u zemljama sa razvijenom demokratijom ukazuje da savremeni politički menadžment poznaje samo jezik profita, “jezik novca”, jezik kojim se osvaja politička vlast. U našim političkim uslovima taj jezik još uvijek ne prolazi. Srednjem političkom menadžmentu kod nas bi odgovarala dva jezika, jezik birača i jezik političara kao jedan zajednički jezik, dok bi niži lokalni politički menadžment trebao da pozna samo jezik stvari kje se dešavaju na ciljnom izbornom tržištu. Političko djelovanje može dovesti do straha. Strah je iskonska, primarna emocija, neprijatno stanje uzbuđenja usled osječanja stvarne ili fiktivne ugoženosti i bespomoćnosti. Strah je snažna emocionalna reakcija na situaciju koja prijeti integritetu organizma, sa unutrašnjim fiziološkim promjenama i eventualnim spoljnim manifestacijama, koje uključuje i bjekstvo u agresivnosti. Strah je kao signal opasnosti biološki opravdan jer predstavlja odgovor na ugrožavanje. Strah se smatra normalnom reakcijom na situacije koje zaista prijete očuvanosti organizma. To je emocija koja mobiliše organizam da se opasnosti spremno suprotstavi. Zastrašen čovjek je neslobodan, lišen svog identiteta i svoje volje. Osnovna svrha jezika, upotrijebljenih riječi i sastavljenih govora bila bi s jedne strane da proizvede mržnju, a sa druge da proizvede ljubav.

Jezik koji se upotrebljava u politici može dovesti do bijesa. Bijes predstavlja buran žestok izliv gnjeva u netrpeljivosti, sa odsustvom kontrole u ponašanju praćen grimasama i drugim snažnim tjelesnim manifestacijama i reakcijama koje iznenađuju sve učesnike, a kasnije i samog subjekta. Bestijalnost predstavlja zvjerstvo, ponašanje koje nije dostojno čovjeka, već je na nivou životinjskog. Pored bijesa, a da bi čovjek postao bestijalan, potrebna je mržnja, kao osjećanje odbojnosti, netrpeljivosti, agresivnosti prema drugom, suprotno od ljubavi.

U politici se može , što je najčešće poželjno, pričati jezikom ljubavi. Ljubav predstavlja osjećanje privrženosti i povoljnog odnosa prema nekome ili nečemu, a prema intenzitetu ide od simpatija do slijepih strasti. Kako je ljubav djelimično pod uticajem procesa učenja, proizvodnja bezrezervne (do slijepih strasti) ljubavi trebala je da stvori jedno prijatno osjećanje usled naklonosti prema ideji, privlačnom biču itd., prema naciji i odanost prema nacionalnom vođi, trebala je da bude garancija da će se , tobože – „braniti svoje“.

176


177

OPERATIVNI POLITIČKI MENADŽMENT

Operativni politički menadžment osigurava transformaciju strateških dugoročnih planova u operativne planove - akcije. Osnovni nosioci operativnih aktivnosti su politički menadžeri nižeg i srednjeg nivoa, zavisno od oblika organizacije političke partije i njene veličine.Operativni politički menadžment je prilično složen proces koordinacije i usmjeravanja operativnih aktivnosti. Da bi uspio operativni politički menadžment mora osigurati strukturu i potreban kvalitet ljudskih resursa i te resurse usmjerava prema željenom cilju.

� Operativni politički menadžeri definišu operativne ciljeve i strategije, a zatim ciljeve i strategije razrađuju za pojedine političke funkcije (politiku, istraživanje javnog mnijenja, distributinve kanale itd.), te za konkretne politčke operacije i političke zadatke.

� Kada se ciljevi rasporede po političkim funkcijama, očekuju se određeni rezultati koji su mjerljivi, a upravo je mjerljivost operativnih rezultata osnovno obilježje operativnog političkog menadžmenta.

6.1. SUŠTINA I ZNAČAJ OPERATIVNOG POLITIČKOG MENADŽMENTA

� Operativni menadžment obuhvata brojne i različite zadatke što ih strateški politički menadžment dodjeljuje nižim nivoima političkog menadžmenta, a s ciljem da se osigura realizacija strateških političkih ciljeva.

Operativni politički menadžment:

· planira,· organizuje i· kontroliše.

Planira, organizuje i kontroliše odnos ulaganja u program, promociju i distribuciju i rezultata u okviru funkcionalnih i organizacionih cjelina, oprtimalno korištenje finansijskih i ljudskih resursa te njihovu transformaciju u procesu političke borbe.

6. OPERATIVNI POLITIČKI MENADŽMENT

Operativni politički menadžeri moraju poznavati strukturu, sadržaj poslova, oblik organizacije rada i principe rada s ljudima.

Za efikasno funkcionisanje operativnog političkog menadžmenta treba definisati:

· operativne ciljeve, · ograničavajuće faktore u realizaciji ciljeva,· utvrditi standarde za mjerenje operativnih rezultata,· strukturu i sadržaj radnih zadataka,· oblik akcije (treba li pomoć drugih),· definisati sistem pohvala i nagrada,· odnose rukovodilaca i podređenih i · sistem kontrole operativnih rezultata.

Kada sve ovo definiše, operativni politički menadžment uključuje u akciju:

· operativnu politiku,· operativne ciljeve, i· operativne strategije.

Operativna politika je skup mjera za obezbjeđenje potrebnih resursa i njihovo optimalno korištenje. Zato se posebno definiše operativna politika za kadrove, programe, kvalitet i sl. Operativni politički menadžment mora ostvariti optimalne radne uslove, pronaći najefikasniji sistem rukovođenja i motivaciju za radno angažovanje zaposlenih, volontera i simpatizera.

Operativni ciljevi su kvantitativni i kvalitativni rezultati koji se očekuju od operativnog političkog menadžmenta.

Osnovni operativni ciljevi su:

· optimalno korišćenje kapaciteta,· zadovoljavanje potreba birača,· povećanje produktivnosti rada i · maksimalna dobit (maksimalni broj glasova).

Dakle, operativni politički menadžment se zalaže za realno definisanje kratkoročnih ciljeva kao osnove efikasnosti operativnog političkog menadžmenta dok se strategijski politički menadžment bavi problemima ostvarenja dugoročnih partijskih ciljeva.

178


179


Operativne strategije predstavljaju oblike ostvarenja operativnih ciljeva, odnosno sposobnost operativnog političkog menadžera da usmjeri raspoložive resurse prema operativnim ciljevima.

Operativni politički menadžment ostvaruje se na:

· srednjem ili operativnom nivou ili na nižem ili linijskom nivou hijerarhijske ljestvice.

Funkcionalni ili srednji nivo političkog menadžmenta transformiše dugoročne strateške planove u skup kratkoročnih operativnih planova. Srednji nivo političkog menadžmenta su politički menadžeri opštinskih i gradskih odbora itd. Srednji nivo političkog menadžmenta upravlja ovim funkcijama :

· ugovaranjem određenih aktivnosti na lokalnom nivou,· nabavom odrađenih sredstava,· provođenjem usvojenog političkog programa na opštinskom i

gradskom nivou,· marketingom, · kadrovima, · finansijama na lokalnom nivou,· razvojem i omasovljavanjem političke partije, · istraživanjem javnog mnijenja, · informisanjem na lokalnom nivou,· izvjaštavanjem strategijskog menadžmenta itd.

Upravljanje navedenim funkcijama vrlo je složen posao. On zahtijeva organizacione i kreativne sposobnosti političkih menadžera jer svaku funkciju treba:

· planirati,· organizirati, i· kontrolisati.

Niži ili linijski nivo operativnog menadžmenta ostvaruje se u mjesnim odborima i radnim operacijama. Na ovom nivou vodi se računa o ekonomiji trošenja, komunikaciji sa javnošću i osluškivanju javnog mnijenja. Zato je efikasna organizacija radnih zadataka osnova djelovanja operativnog političkog menadžmenta na ovom nivou.

180

FINANSIJSKI MENADŽMENT

� Osnovni zadatak finansijskog menadžmenta je upravljanje finansijama na makro, mezo i mikro nivou.

Filozofija menadžmenta polazi od stava da menadžment treba optimalno upotrijebiti i iskoristiti:

· prirodne,· ljudske,· informatičke i· financijske resurse.

P. Drucker kaže: "Menadžment je efektivno i efikasno korištenje resursa za postizanje željenih rezultata."

Finansijski menadžment u politici se odnosi direktno na:

· rad političke partije,· politički i finansijski rezultat i · razvoj političke partije.

Dakle, finansijski menadžment utiče na rast i razvoj političke partije.Šta podrazumijeva rast političke partije?

56 Rast i razvoj političke partije podrazumijeva :

· razvoj i unaprijeđenje političkog programa, · povećanje broja članova i simpatizera,· povećanje broja birača,· povećanje rejtinga na političkoj sceni,· ulazak u vlast ili povećanje učešća u vlasti

Kada se govori o razvoju onda se ne misli na bilo koji razvoj već na razvoj koji je planiran, ekonomski i tehnički osmišljen, dobro organizovan i koji daje političke i ekonomske efekte.

7. FINANSIJSKI MENADŽMENT


181


Danas se rast i razvoj zasniva na:

· specijalizovanim umjesto univerzalnim društvenim grupama,· pojedinačnoj umjesto grupnoj ocjeni profitabilnosti političkih

projekata,· minijaturi umjesto gigantizma,· pojedinačnosti umjesto masovnosti i· raznolikosti umjesto uniformnosti.

Rast i razvoj nisu mogući bez efikasnog obezbjeđenja finansijskih sredstava što je osnovni zadatak finansijskog menadžmenta. Iz finansijskog menadžmenta nastao je finansijski menadžer. To je osoba koja je nosilac finansijske funkcije i iskustva u finansijskom poslu. Financijski menadžment je jedan od pet osnovnih menadžmenata u preduzeću, a to su:

· nabavni,· proizvodni,· prodajni - ili marketinški, · personalni ilikadrovski i· finansijski.

Savremeni menadžment se mora posmatrati u kontekstu povezanosti svih pet nabrojanih menadžmenata. Takav pristup mora biti i u samom političkom finansijskom menadžmentu, jer i finansije kao i druge funkcije imaju svoja pravila i svoje zakonitosti. Zato i na ovu funkciju treba primijeniti:

· menadžerske metode,· menadžerske tehnike i· ličnu vještinu finansijskog menadžera.

Finansijski menadžment sastoji od:

· finansijskog planiranja,· finansijskog organizovanja,· finansijskog rukovođenja,· finansijske koordinacije i· finansijske kontrole.

Uloga finansijskog menadžera je posmatranje i na osnovu toga planiranje, odlučivanje i sama akcija.

182


Strateški finansijski menadžment mora stalno imati na umu da osnovni elementi finansijskog menadžmenta uvijek moraju biti povezani. Nedostatak bilo kojeg osnovnog elementa utiče negativno na efikasno regulisanje svih finansijskih tokova, a time i na mogučnost ostvarenja pozitivnog finansijskog rezultata.

Finansijsko planiranje političke partije sastoji se od izrade finansijskih planova za:

· nabavnu funkciju političke partije,· razvojnu funkciju,· promotivnu funkciju,· inovativnu funkciju i· za sve druge funkcije u političkoj partiji.

Finansijsko planiranje mora biti paralelno sa navedenim funkcijama, a ne redoslijedno, decentralizovano, a ne centralizovano i odozdo prema gore.Osnovni instrument finansijskog planiranja je finansijski plan.

Finansijski plan može biti:

· kratkoročni,· srednjeročni i· dugoročni ili planovi investicija i razvoja.

Finansijski plan je instrument iskazivanja potrebnih sredstava, ali i izvora sredstava.

Finansijski plan svake političke partije mora imati sljedeće elemente:

· plan realizacije političkog programa (finansijski aspekt),· plan ulaganja u očuvanje političke pozicije,· plan opštih troškova,· plan direktnih troškova (sati rada stalno zaposlenih), · plan obračuna amortizacije,· plan troškova predizborne kampanje itd.

Putem ovih planova, politička partija saznaje kolika su finansijska sredstva potrebna sada i u narednom periodu da se realizuju svi ostali planovi. Finansijsko organizovanje ima sve karakteristike svakog drugog organizovanja po elementima menadžmenta u političkoj partiji. Klasična organizacija danas se bitno izmijenila.

183


Danas se prednost daje decentralizaciji umjesto centralizovanom organizovanju. Daje se prednost matričnoj umjesto hijerarhijskoj organizacionoj strukturi i fleksibilnosti umjesto čvrstoj (krutoj) organizaciji.

Navedene tendencije prisutne su i u organizaciji finansijske funkcije.Organizaciju finansijske funkcije određuje strateški finansijski menadžer, zato da bi imao potrebne informacije kod onošenja odluka. Strateški finansijski menadžment u značajnom dijelu svojih aktivnosti bavi se finansijskim problemima izvora političke partije (sponzorstva, članarina, sredstva iz budžeta, sredstva od prodaje propagandnog materijala, sredstva od organizovanja raznih manifestacija, seminara, simpozijuma, humanitarnih i donatorskih večera, banke i sl.), a zamjenik strateškog (top) menadžera vodi unutrašnju finansijsku politiku. Za organizaciju finansijske funkcije izuzetno je važno da je vrhunski tehnički opremljena i modernizovana i da funkcioniše sistem informisanja, prikupljanja informacija, obrada i servis podataka.

Pravilo efikasnosti finansijske funkcije je:

· finansijska koncentracija i· poslovna decentralizacija.

Finansijsko rukovođenje dobija sve više na značaju.

Suštinu rukovođenja finansijama čini stalno odlučivanje o bitnim pitanjima finansijske funkcije.

Za uspješno vođenje finansijske funkcije značajno je sljedeće:

· uzroci propadanja velikih svjetskih korporacija najčešće su u vladavini jednog čovjeka, posebno u sferi finansija ( potrebno je mobilisati timove),

· najveći izvori profita danas nisu u proizvodnji već u finansijskim transakcijama,

· finansijski menadžer treba nastojati što prije postati financijski preduzetnik, jer i finansijski menadžer rizikuje,

· naročito je važno u području finansija služiti se devizom "sve je dozvoljeno što nije zabranjeno",

Finansijska koordinacija je izuzetno važna funkcija finansijskog menadžmenta.

� Koordinacija je uzajamno usklađen odnos između rukovodioca i osoba kojima je povjereno izvršenje pojedinih poslova i radnih zadataka.

184


Cilj koordinacije je usklađivanje svih radnji u vezi sa ostvarenjem postavljenih ciljeva.

Koordinacijom se ispravljaju propusti, odnosno greške. Koordinacija finansijskih menadžera odvija se na različite načine, što znači da svaki finansijski menadžer ima svoja pravila koordinacije.

Koordinacija može biti:

· vertikalna, koja predstavlja usklađivanje odnosa i poslova na različitim vertikalnim nivoima. U vertikalnoj koordinaciji važno je da potčinjeni sarađuju uvijek s prvim pretpostavljenim,

· horizontalna koordinacija predstavlja koordinaciju između dva rukovodioca ili izvršioca na istom nivou.

Finansijska kontrola je vrlo složen proces u finansijskoj funkciji. Menadžer kontrolu ostvaruje poređenjem planiranih i ostvarenih zadataka i rezultata u poslovanju.

Zadaci financijske kontrole političke partije svode se na sljedeće poslove:

· kontrola finansijskog poslovanja političke partije,· kontrola nabavki i ugovaranja,· kontrola marketinga,· kontrola poslovnih sredstava (osnovnih i obrtnih),· kontrola priliva i odliva novčanih sredstava.

Osnova financijske kontrole je vršenje kontrole sljedećih finansijskih dokumenata i instrumenata:

· završnog računa,· periodičnih obračuna,· finansijskih odnosa kupac-dobavljač,· blagajničkog poslovanja i· plaćanje ugovornih i zakonskih obaveza.

Finansijska kontrola može biti:

· unutrašnja i· vanjska.

185


Vanjsku čine:

- državni organi, - inspekcije, - carine i sl.

Unutrašnju čine:

· ovlaštene osobe u preduzeću.

Finansijska kontrola može biti:

· stalna,· povremena,· potpuna,· djelimična,· prethodna i· naknadna.

186

MENADŽMENT LJUDSKIH RESURSA

Upravljanje ljudskim resursima je jedna od osnovnih funkcija svake organizacije. Proučavanje kadrova u području političkog menadžmenta je bitno za kvalitetan rad političkih partija, provođenje političkog programa, uspješno djelovanje državnih i lokalnih administracija, za sticanje konkurentske prednosti na političkoj sceni. Sada se ljudi sve više posmatraju kao bića s pozitivnim i negativnim karakteristikama, a naučni pristup polazi od toga šta ljudi jesu, a ne šta bi oni trebali biti.

� Savremeni politički menadžment je zainteresovan za izučavanje međuljudskih odnosa u cilju povećanja kompetencija i opšte efikasnosti političkog djelovanja.

Politički menadžment nastoji na egzaktan način predvidjeti ponašanje ljudi u određenim situacijama. Praksa je pokazala da u organizacijama gdje su dobri međuljudski odnosi, najčešće je i poslovna efikasnost visoka.� Dobri međuljudski odnosi smanjuju i napetosti u političkoj partiji, pa su sve to razlozi zašto politički menadžment prilazi izučavanju nauke o upravljanju ljudima i međuljudskim odnosima. Menadžerska nauka polazi od stava da se s ljudima upravlja kao i sa svakim drugim resursom, čak šta više upravljanje ljudima ima veći efekat jer su ljudski resursi neograničeni u svojim mogućnostima. U rješavanju međuljudskih odnosa postoji više pristupa. Dva su dominantna:

· klasičan pristup i· pristup teorije međuljudskih odnosa.

Klasičan pristup ili klasična teorija polazi od pretpostavke da je čovjek "misleća mašina" čiji se rad može normirati i programirati kao kod svake mašine. Tako klasična teorija ne uvažava postojanje individualnih razlika među ljudima, tako što, ne uvažava različite motive, želje, mogućnosti i potrebe svakog pojedinca.

8. MENADŽMENT LJUDSKIH RESURSA

187


Teorija međuljudskih odnosa polazi od toga da je svaki čovjek individua za sebe jer svaki pojedinac ima poseban pristup:

· životu,· radu,· motivima,· potrebama,· željama itd.

Ovaj stav je za politički menadžment od posebnog značaja, jer to znači da svakom čovjeku treba posebno prići, ali je još važnije da se svako tretira na poseban način. Ovakav odnos prema ljudima zahtijeva demokratski tip upravljanja političkim organizacionim sistemom. Taj tip upravljanja govori da dobri međuljudski odnosi ne nastaju sami od sebe, nego da s njima treba upravljati i koristiti naučne programe za njihovo stvaranje i održavanje.

8.1. PRINCIPI STVARANJA DOBRIH MEĐULJUDSKIH ODNOSA

Nema univerzalnog pravila niti recepta za stvaranje dobrih međuljudskih odnosa, jer svaki sistem, svaka politička partija, ima svoje specifičnosti kojima treba prilagoditi način i strategiju stvaranja dobrih međuljudskih odnosa.

Kod primjene specifičnih načina i strategije, a da bi se stvorili dobri međuljudski odnosi, politički menadžment se treba pridržavati određenih principa:

· politički menadžment mora voditi brigu o kadrovima,· mora voditi brigu o zaposlenim, pa čak i o njihovim ličnim problemima,· o članovima i simpatizerima i njihovim potrebama i preferencijama

Mnogi politički menadžeri o svojim saradnicima ne znaju ni najosnovnije stvari a kamo li da vode brigu o njihovim ličnim problemima. Analize pokazuju da vođenje brige o ljudima znači uspjeh u poslovanju.

Politički menadžer će posebnu brigu posvetiti:

· marljivim,· sposobnim, i· talentovanim, ali neće zapustiti ni ostale.

188


Postoji niz pravila kojih se politički menadžeri moraju pridržavati:

· disciplina je uslov opstanka svake organizacije pa i političke partije,· ona mora biti propisana i normativno regulisana.

Disciplina je odustajanje pojedinaca od nekim svojih individualnih namjera radi slobode drugih. Važna je i iskrenost u odnosima među ljudima. Iskrenost je povjerenje, razumijevanje, strpljenje, saradnja i pomoć bližnjima.

Mnogi, danas, iskrenosti prilaze s nepovjerenjem. Mnogi misle da se disciplina i iskrenost međusobno isključuju.

Međutim, nije tako jer:

· iskrenost jača disciplinu,· iskrenost jača osjećaj moralne obaveze prema drugima.

Slobodno se može reći da disciplina, kao i iskrenost, predstavljaju jedan od uslova opstanka svake organizacije pa i političke partije. Za politički menadžment je važno pravilo pridržavanja zakonitosti u stvaranju dobrih međuljudskih odnosa. � Zakonitost u radu je tačna primjena i pridržavanje usvojene koncepcije i filozofije poslovanja i djelovanja, odnosno to je poštovanje usvojenih pravila rada i ponašanja u političkom procesu. U birokratskoj organizaciji sve je zabranjeno što nije propisano. U demokratskoj političkoj organizaciji sve je dozvoljeno što nije zabranjeno.

Politički menadžeri moraju prvi poštovati zakonitost i to za primjer drugima, zato što je lični primjer najvažniji elemenat na kojem se gradi autoritet.

U osiguranju zakonitosti najvažnije je osigurati i ostvariti zaštitu prava zaposlenih, a najvažnije pravo je pravo na život, slobodu, rad i nagradu iz rada. Princip jedinstvenosti menadžersko-upravljačke akcije za politički menadžment ima posebno značenje, jer bez jedinstvene upravljačke akcije nije moguće ostvariti dobre međuljudske odnose. Pogrešno je ako politički menadžeri ne podržavaju jedan drugoga, a još je gore, pa i opasno, ako se međusobno omalovažavaju. Najopasniji je nesklad u kojem strategijski politički menadžer govori i radi jedno, srednji drugo i niži treće. Ovo ne stvara samo konfuziju već i loše međuljudske odnose.

189


Princip eliminacije nejednakosti važan je jer utiče na međuljudske odnose. Ako se ovaj princip ne poštuje moguće je zaključiti kako loši međuljudski odnosi nastaju zbog izopačenosti ljudi. To nije tačno. Lošim odnosima u političkoj partiji uzroke treba tražiti u uslovima rada i života uopšte.

Zato se u eliminaciji nejednakosti treba držati sintagme da nije ispravno:

· iste ljude tretirati na različite načine, a još je gore, · različite ljude tretirati na isti način.

Nejednakost se najčešče iskazuje u oblasti plata i mjestu na kadrovskoj listi. Tako neki politički menadžeri plate nastoje držati pod velom tajne jer se sigurno radi o nekoj nepravdi, odnosno nejednakosti. Skrivanje bilo čega stvara loše međuljudske odnose, a posebno skrivanje plata jer se time čini nepravda, naročito onima koji u rad ulažu sve napore i znanje.

8.2. DIJAGNOSTIKA MEĐULJUDSKIH ODNOSA

� Ovo je vrlo težak i odgovoran posao političkog menadžera.Kako je moguće utvrditi da su u nekoj političkoj partiji međuljudski odnosi dobri a u drugoj loši? Pored poznavanja organizacijskih i andragoških (andragogija - nauka o ponašanju ljudi) zakonitosti, za ovaj odgovor treba imati i "šesto čulo". Važno je znati da o lošoj situaciji govore određeni simptomi.

1. Raspravljanje o tuđim greškama, loše je kad se povećana pažnja poklanja greškama saradnika, a svoje zanemaruju.

Zato je potrebno izbjegavati one koji bez potrebe tumače tuđe postupke, a takvi se najčešče ne vide ali se itekako osjećaju. Ako se pojavi ovaj simptom, politički menadžer mora izvršiti analizu uzroka takve pojave. Važno je znati i da nedostatak posla stvara uslove za ovakvo ponašanje i zatopolitički menadžment, nakon što ih otkrije , kao najbolji lijek, takve mora zaposliti.

� Ako baš i nema nekog smislenog posla, politički menadžer ga mora izmisliti, pa makar jedni kopali rupe, a drugi ih zatrpavali. Ovim se, jasno je, ne postiže poslovni efekat, ali se eliminiše bavljenje samim sobom.

190


1. Izostanak s posla

� Tako npr. ako studenti ne dolaze na nastavu, profesor se mora zapitati što je uzrok njihovog nedolaska. Slično je i u političkoj partiji. Veliki izostanci s posla ili nedolasci članova partije nosilaca nekih funkcija na sastanke, pokazatelj su loših međuljudskih odnosa.

Politički menadžer će i kod ovog simptoma ispitati uzrok. A možda je i on sam uzrok. Vjerovatno s posla izostaju i politički menadžeri - pa zašto ne bi i ostali.

2. Pojava tračeva, viceva i ismijavanja:

· političkih menadžera, · radnika međusobno, · društvenih i političkih pojava i sl.

� Tračevi i intrige opasni su pa se toj pojavi mora posvetiti posebna pažnja. Kod ovog simptoma je važno uspostaviti neformalne kanale komuniciranja, pa i neposredno komuniciranje sa zaposlenim i političkim menadžerima na nižem nivou u cilju otklanjanja uzroka ovog stanja.

Informacije ovdje imaju najvažniju ulogu, jer i svaki trač je rezultat nedovoljne informisanosti. Informisanošću se ovi simptomi otklanjaju.

3. Nepovjerenja po svim linijama u političkoj partiji,

Birokratske organizacije povjerenju daju veliki značaj, iako je ta organizacija u osnovi nepovjerljiva prema zaposlenima. Birokratska struktura i jeste takva da u suštini traži od potčinjenih slijepo vjerovanje pretpostavljenima. Za politički menadžment je, međutim, važno da razumije da se povjerenje teško stvara, da je stalno na provjeri i da se lako gubi. Ako politički menadžer učini samo jedan pogrešan potez, npr. obeća a ne izvrši, nastaje gubitak povjerenja.

Politički menadžer se može, da bi izbjegao ovakve situacije koristiti "menadžerskom diplomatijom" pa u komunikaciji davati opšte i nedefinisane odgovore u smislu:

- vidjećemo, pokušaćemo, zašto ne ako… itd.

191


8.3. ULOGA POLITIČKOG MENADŽERA U STVARANJU DOBRIH MEĐULJUDSKIH ODNOSA

� Politički menadžer je centralna figura svake političke partije. U njega su uprte oči cijele partije. Od znanja, sposobnosti i vještine političkog menadžera u najvećoj mjeri zavise rezultati političkog djelovanja a time i dobri međuljudski odnosi. Ljudi su nezadovoljni kad su loši rezultati rada političke partije, a samim tim i plate, ali i loši međuljudski odnosi mogu biti uzrok lošim rezultatima rada, odnosno lošim izbornim rezultatima. Ovdje je važno utvrditi što je uzrok, a što posljedica. Čest je slučaj da se u političkoj partiji, na razne načine, prikrivaju loši međuljudski odnosi. Ali, čim dođe do loših rezultata i loših plata, odmah na vidjelo izlaze ti loši odnosi. Tada je za politički menadžment poprilično kasno. A da bi preduhitrio takvu situaciju savremeni politički menadžment se pridržava određenih pravila koja pomažu stvaranje dobrih međuljudskih odnosa. Prvo, politički menadžment mora ličnim primjerom pokazati šta treba uraditi da bi se stvarali dobri međuljudski odnosi. Lični primjer je osnovni pokazatelj zaposlenima, članovima i simpatizerima kako se trebaju ponašati. Zato politički menadžer mora biti principijelan i pravedan prema svima i uvijek prema svima mora imati ista mjerila. Politički menadžer ne smije primjećivati samo neuspjehe već i uspjehe jer tako najefikasnije otklanja nesigurnost kod zaposlenih, članova i simpatizera. Politički menadžer mora shvatiti da radnici nisu rođeni kao neradnici. Kako veliki radnici tako i geniji, nastaju u određenim društvenim uslovima onda to isto važi i za neradnike. Zaposleni i izabrani funkcioneri će raditi onoliko koliko im se bude kvalitetno organizovao posao i uslovi rada, a upravo je to zadatak političkog menadžmenta. Politički menadžment zna da radnici i članovi moraju biti motivisani za rad. Međutim, moraju se izbjegavati neki elementi normiranja rada koji destimulativno djeluju na radnika (previsok i nedostižan plan izbornih rezultata itd.). Bilo bi idealno kada bi se mogli unaprijed utvrditi kriteriji za ostvarenje planiranih rezultata pa da radnik sam utvrđuje vlastitu zaradu. Ako takvi, ili bar približni, kriteriji ne postoje radnik ne samo da neće biti stimulisan već će biti vrlo nezadovoljan, a to pogoršava međuljudske odnose.� Nije svejedno kako je politički menadžer došao u političku partiju. To kako je politički menadžer izabran na svoju funkciju bitno je za odnos zaposlenih prema njemu. Ako je politički menadžer izabran "po direktivi" ili kao "spasilac" to stvara prema njemu antipatije.

192


Kod nas je to prilično čest slučaj jer se od političkog menadžera traži poslušnost i podobnost prije znanja i stručnosti. Najveći problem može nastati kada politički menadžeri na najnižim nivoima nisu prihvaćeni od neposrednih izvršilaca poslova i zadataka. Politički menadžer mora znati za pravilo da uvijek postoji mogućnost i situacija kad on može učiniti nešto dobro, da po svojoj funkciji stoji na usluzi potčinjenima, jer se od njega traži:

· odobrenje,· dozvola,· mišljenje, ili· rješavanje ovog ili onog problema (a često i ličnih problema radnika).

Pri tom politički menadžer mora uvijek više davati nego što prima, zapravo politički menadžer najviše dobija kad najviše daje.

Politički menadžer čak treba i smišljati davanje nekih usluga. Tako će, ako radnik ima problema:

· odobriti slobodan dan,· pružiti materijalnu pomoć u nevolji,· lično se angažovati u pružanju pomoći (preporuka kod doktora, pomoć

djetetu u školi i sl.).

To su najisplativiji postupci političkog menadžera. Oni stvaraju izvrsne međuljudske odnose.

Najgora je situacija kad se politički menadžer ponaša poput goniča stada ili robova. Goniči nikad neće pružiti uslugu. On čovjeka smatra oruđem u njegovim rukama. Pitanje je može li takva osoba, uopšte, biti politički menadžer. Goniču je važno da izvrši zadatak. On nije, i ne može biti, kreativan niti orijentisan na ljude. Takva situacija i takvo ponašanje političkog menadžera najopasnije je za međuljudske odnose.

Međutim, politički menadžer mora podsticati kreativno konfrontiranje. To je moguće u zdravoj sredini i to radi kako bi suprotstavio ideje, prijedloge i mišljenja. Samo tako moguće je unaprijediti rad političke partije. U nezdravim političkim partijama konfrontiranje se prikriva, a to je samo odlaganje propasti partije. Šta nam to govori? Govori o tome da politički menadžer mora znati upravljati:

· konfliktima i · razlikovati koji konflikti unapređuju, a koji ruše organizaciju.

193


Politički menadžer mora voditi brigu i o generacijskom konfliktu.

Postoje tri dominantna uzroka ovih vrsta konflikata:

· suprotnosti između starijih i mlađih, · suprotnosti između sigurnosti i razvoja i· suprotnost između pretpostavljenih i podređenih.

Ovi uzroci konflikata su najčešće povezani. Generacijski konflikt je naročito izražen i on često remeti dobre međuljudske odnose. Zašto je to tako? Zato što kod političkih partija s lošom starosnom strukturom postoji veći otpor prema promjenama, razvoju i inovacijama. Mlađi nisu skloni takvom otporu. Kompromis je nekad idealno, a nekad loše rješenje za konflikte. Zato politički menadžer u građenju dobrih međuljudskih odnosa treba znati kad će pribjeći kompromisu. Kod kompromisa svaka strana se odriče dijela svojih interesa. Spremnost na kompromis pretpostavlja i socijalizaciju osoba koje imaju izvršnu funkciju jer svi nisu spremni na kompromis. Veću spremnost u političkoj partiji za kompromis iskazuju mlađi ljudi, kreativni i okrenuti budućnosti. Važno je da se u rješavanju problema kompromisom isključe "usijane glave". Međutim, postoji i "truli kompromis". U ovom slučaju svi su kompromisom zadovoljni i svi su nezadovoljni. To je odlaganje rješenja problema, i ovakav kompromis svojstven je neodlučnim političkim menadžerima. "Truli kompromis" je vrlo štetan za međuljudske odnose u političkoj partiji. Ako se politički menadžer u građenju međuljudskih odnosa pridržava ovih pravila i u tome uspijeva onda se može govoriti o IDEALNOM POLITIČKOM MENADŽERU. Poznato je da svijet pokreće pravilno rukovođenje, a da vođe mijenjaju svijet. Ima i drugih mišljenja. Tako je Engels smatrao da pojedinac nije važan i da uvijek postoji zamjena. Iako postoji zamjena, ipak je, pojedinac presudno važan za sva zbivanja bilo u političkoj partiji bilo u društvu uopšte. Treba pomenuti djelo "Uloga ličnosti u istoriji" u kojoj Plehanov dijalektički objašnjava značaj ličnosti, kako se stvara i kako djeluje na istorijska kretanja. Poznato je da su ličnosti mijenjale svijet i da su određeni događaji imali presudnu ulogu u istoriji čovječanstva Postavlja se pitanje ima li idealnog političkog menadžera koji može bitno mijenjati ili poboljšavati stanje oko sebe.

194


Postoji li, dakle, idealni politički menadžer?Neki kažu - DA, neki kažu - NE.

Evo kakve karakteristike bi trebao imati idealni politički menadžer:

· obrazovan,· kreativan,· logičan,· orijentisan na velike rezultate,· intuitivan,· racionalan,· pun razumijevanja za ljude,· da se brine i za ljude i za političku partiju itd.

Može li sve ove osobine imati jedan čovjek? Teško!� Sa stanovišta građenja dobrih međuljudskih odnosa politički menadžer bi trebao imati i ove osobine:

· da uvažava demokratski stil upravljanja, · da provodi demokratski stil upravljanja i· da uspostavlja humane odnose u političkoj partiji.

Da bi uspješno vodio neku političku partiju politički menadžer mora uspostavljati brzu dijagnozu stanja u međuljudskim odnosima i na osnovu dijagnoze preduzima određene mjere. Političkim menadžerima s navedenim karakteristikama radnici, članovi i simpatizeri partija vjeruju i izvršavaju njihove zahtjeve, pa probleme uspješno rješavaju već u samom začetku. Zahvaljujuči takvim osobinama mnogi politički menadžeri su mnoge političke partije spasili od propasti.

Vrstan politički menadžer zna da svako preduzimanje mjera u rješavanju bilo kojih problema stvara otpor bez obzira kako bili dobri međuljudski odnosi. Sposobnost političkog menadžera da neutrališe otpore određuje rang političkog menadžera koji ga samo približava idealnom političkom menadžeru.A kako to uspijeva sposoban politički menadžer?

Tako da ljude najprije:

· okupi, zatim · da ih zadrži zajedno u ostvarenju zajedničkog cilja.

195


Čuvena je Fordova misao: "Sakupiti se zajedno je početak, ostati zajedno je napredak, a raditi zajedno je uspjeh".

Evo još nekih principa kojih se bezuslovno treba pridržavati politički menadžment u političkoj partiji ukoliko se želi približiti idealnom političkom menadžeru:

· mora biti moralna osoba,· njegovati sve moralne osobine,· mora biti pravičan,· mora eliminisati dvojno ponašanje i biti principijelan,· mora biti iskren, to znači promovisati istinu, ali mora znati koju istinu

reći odmah a koju prećutati;· mora biti altruist, što znači ne biti sebičan, · pomagati drugima i pokazati samožrtvovanje u korist kolektiva, · ne smije biti egoist, mada neki egoizam smatraju pozitivnom osobinom

kad je usmjeren na svoju političku partiju, ali kao karakterna osobina bez sumnje je negativna,

· ne smije biti zavidan prema drugima koji su uspješni,· ne smije biti zloban, jer je zloba gora od zavisti, · ne smije klevetati, a kleveta je često prisutna, · kod klevete se nepravda čini dvojici, a jedan trpi,· politički menadžer ne smije biti bolesno ambiciozan, jer bolesno

ambiciozan politički menadžer u komunikaciji "odapinje otrovne strelice". Bilo bi dobro bolesnu ambiciju usmjeriti u konstruktivnu,

· menadžer ne smije biti ni pohlepan, ni vlastoljubiv ni sebičan, jer mudrost kaže da navedene tri negativne osobine čine najprokletije stvari na svijetu.

Važno je da menadžer shvati da on nije ono što o sebi misli da jeste, niti ono što želi biti, več jedino ono što kroz rezultate i kroz odnos prema zaposlenima postiže i pokazuje. Poznato je da su neznalice najviše oholi i da se najviše prave važni. Zaključimo da idealnog menadžera nema ali je poželjno da ima što više pozitivnih osobina od onih koje su nabrojane. Teško je ostvariti karijeru idealnog politčkog menadžera jer su odnosi u partiji složeni, da dobre međuljudske odnose treba stvarati, njegovati i unapređivati i da je to najbolji put do uspjeha i zadovoljstva svih koji su uključeni u rad političke partije.

196

MENADŽMENT TIMSKOG RADA

Savremena teorija nema jednoznačno mišljenje za timski rad i njegovu ulogu u savremenom menadžmentu. Pratična iskustva su prevladala teorijske i naučne rasprave iz ovog područja. Timski rad svi deklarativno prihvataju, ali je malo onih koji poznaju funkciju, načela i pravila timskog rada i ne razlikuju timski rad od grupnog rada. Ti se pojmovi najčešće miješaju. Međutim, perspektive timskog rada su velike jer je doba informatike i obrada velikog broja informacija moguća samo uz dobro postavljen i osmišljen timski rad. Potrebno je shvatiti da je timski rad teži od klasičnog rada jer se razlikuje od dosadašnjih postupaka i metoda rada.� Tim čine pojedinci koji se odriču svojih želja, postupaka i težnji s namjerom da se ostvari postavljeni opšti cilj. Tako shvaćen tim ne uništava individualnost, već naprotiv on afirmiše individualne vrijednosti.

9.1. POJAM TIMSKOG RADA

� Timski rad predstavlja zajedničko rješavanje nekog složenog problema, sastavljen od većeg broja stručnjaka iste ili različite specijalnosti. Analizirajući pojam timskog rada u oblasti politike s razlogom se može reći da je timski rad najefikasniji način da se postigne uspjeh. Efekti timskog rada su veći od zbira efekata pojedinačnih radova. Dakle, timski rad rješava probleme koji se javljaju u radu političke partije. Sve što treba rješavati nije problem. Rutinska pitanja nisu problem iako se često formiraju timovi za rješavanje pitanja koja nisu problem. Neki politički menadžeri u tome još uvijek griješe. Pitanja koja nisu problem treba prepustiti službama u političkoj partiji koje to rješavaju rutinski u redovnim aktivnostima. Koja je razlika između timskog i grupnog rada?

Grupni rad je rad stručnjaka koji obavljaju određene poslove i zadatke. Pravila ponašanja članova grupe propisana su i oni ih moraju poštovati.

Timski rad započinje kad se riješava neki složen problem i koji ima multidisciplinarni karakter i kad tim riješi takav problem on se raspušta.

9. MENADŽMENT TIMSKOG RADA

197


U našim preduzećima dominantan je grupni rad. A kad se i formira tim to se radi više iz pomodarstva ili kad je već donesena odluka (najčešće od strane nekompetentnog rukovodstva), a tim ima zadatak da takvu odluku samo potvrdi. Savremeni politički menadžer će formirati tim samo ako postoji složen problem. U protivnom, formiranje tima bilo bi štetno za političku partiju i za sam politički menadžment.

9.2. VRSTE TIMOVA

� Postoje razne vrste timova, a njihov broj i vrsta zavise od kriterija po kojima se formiraju. Najčešči način formiranja timova je po kriteriju zadatka.

Po tom kriteriju tim može biti:

· jednorodan i· raznorodan.

Jednorodan tim se formira u cilju rješavanja jednorodnog problema. Jednorodni problem je onaj problem u čijem rješavanju učestvuju stručnjaci iste specijalnosti. Jednorodni tim je kompetentniji od druge vrste timova jer ima veću stručnu moć za određenu oblast problema. Raznorodni tim obuhvata stručnjake različite specijalnosti. Oni rješavaju različite probleme u okviru složenog problema. Ova vrsta timova češće se formira jer svaki problem ima više različitih problema. Raznorodni tim će uspješnije riješiti problem ukoliko se interes dijelova podredi interesu cjeline. Ako se u tome uspije tada raznorodni tim ima veću stvaralačku moć od svih drugih timova. Međutim, u raznorodnom timu često se javljaju otpori prema potrebi kompromisa po nekom pitanju. Poznato je, da u principu, naučnici odbacuju kompromis tvrdeći da su njihovi stavovi egzaktni i jedino ispravni. Ovo je nedostatak raznorodnog tima. U svijetu su razrađene tehnike i metode timskog rada pa se može govoriti o Nauci o timskom radu.

9.3. INTERNI, EKSTERNI I MJEŠOVITI TIMOVI

S obzirom na porijeklo članova tima, timovi mogu biti:

· interni, · eksterni, i· mješoviti.

198


Interni timovi sastavljeni su od stručnjaka iz preduzeća, odnosno političke partije. Nedostatak ovog tima je u tome što se članovi tima "dobro poznaju" pa može biti upitna objektivnost u rješavanju problema i u međusobnim odnosima. Prednost ovog tima je u odličnom poznavanju problema.

Eksterni timovi sastavljeni su od članova tima izvan preduzeća, odnosno političke partije. Nedostatak ovog tima je u nedovoljnom poznavanju specifičnosti preduzeća ili političke partije pa tako i problema. Prednost ovog tima je u tome što će objektivnije prići problemu kojeg treba riješiti.

Mješoviti timovi sastavljeni su od članova iz preduzeća, odnosno političke partije i članova izvana. Veći su rezultati kad je veći broj članova izvan preduzeća ili političke partije. Stvaralački potencijal ovih timova može nadmašiti sve ostale timove. Kod nas formiranje mješovitih timova rijetko uspijeva jer članovi tima iz preduzeća ili partije smatraju da su poniženi kad se pozovu u pomoć članovi tima izvan preduzeća. Savremeni politički menadžment mora da cijeni sposobnosti drugih i koristi te sposobnosti upravo preko mješovitog tima.

9.4. STALNI I PRIVREMENI TIMOVI

Prema vremenu za koje se formira tim, on može biti:

· stalan i· privremen.

Stalan tim se formira u vrijeme trajanja nekog problema, odnosno dok se zadatak ne riješi. Kako se problemi stalno javljaju uvijek ima razloga za postojanje tima.

Privremeni tim se angažuje s vremena na vrijeme i to najčešče kad u rješavanju nekog zadatka iznenada iskrsne neki specifičan problem.

Kad se donosi odluka o formiranju tima potrebno je objektivno odrediti veličinu tima. Veličina tima zavisi od složenosti problema i vremena u kojem se treba taj problem riješiti, kao i od kvaliteta članova tima. Važno je da politički menadžer zna da tim uvijek mora imati optimalan broj članova, ni manje ni više od potrebnog broja.

199


Veličina tima se određuje metodom "tačke zasićenosti", a ona govori da će svaki novi član tima remetiti optimalni broj tako da će kod drugih članova tima opadati stvaralačka sposobnost.

To se može ilustrovati slijedećim primjerom:

· ako tim ima 10 članova tada na svakog člana proporcionalno otpada 10% stvaralačkog potencijala.

· ako tim povećamo na 20 članova tada će na svakog člana tima otpadati samo 5% stvaralačkog potencijala.

� Za menadžment je važan optimalan broj članova tima i iz još jednog vrlo važnog razloga. Ako je veći broj članova tima od optimalnog broja tada se povećava i broj međusobnih veza između članova tima i broj veza s politićkim menadžerom. To u koordinaciji može stvoriti nepremostive teškoće, a posebno značajno opterećuje političkog menadžera i članove tima. I taj se problem može ilustrovati primjerom:

· ako tim broji 8 članova, tada je među njima 1080 mogućih veza u koordinaciji,

· ako se takav tim poveća samo za 2 člana, tada je njihov međusobni broj veza čak 4130.

Veći tim može imati neke prednosti ali i znatne nedostatke, a posebno na području uspješnih komunikacija i usklađivanja stavova.

9.5. METODE TIMSKOG RADA

Postoje tri metode timskog rada i to:

· rad po metodi zatvorene grupe,· rad po metodi štafete i· kombinovana metoda rada.

9.5.1. Rad po metodi zatvorene grupe

� Kod ove metode članovi grupe u toku rješavanja problema imaju stalan međusobni kontakt. Ova metoda je praktična u slučajevima kad je potrebno najprije dijagnostifikovati problem, efikasna je jer se informacije u timu lako prenose, svaki član tima ima uvid u rezultate rada drugog člana tima pa se lako i mijenja smjer istraživanja cijelog tima ako bilo koji član utvrdi objektivnu potrebu za tom promjenom. Rad po ovoj metodi ima veliku stvaralačku sposobnost.

200


Negativna strana ove metode je u tome što je to skupa metoda, jer zahtijeva stalnu prisutnost cijelog tima na jednom mjestu.

9.5.2. Rad po metodi štafete

� Po ovoj metodi svaki član tima izvršava samo dio cjelokupnog zadatka. Kada svaki pojedini član tima završi svoj dio zadatka tada rješenje predaje rukovodiocu tima, a on na osnovu tako prikupljenih rješenja sam donosi odluku. Metoda je praktična, npr. u medicini, a manje u ekonomiji. Ipak, Japanci često koriste ovu metodu zato što su oni po prirodi individualci pa to uspješno koriste i u nauci.

� Ova metoda ima prednost zato što članovi tima ne moraju biti na jednom mjestu, ne moraju se sastajati, pa čak ni poznavati. To je jeftinija metoda od prethodne. Logično je da će tim biti uspješniji ako se pruži prilika za zajedničku razmjenu mišljenja i ako se članovi tima povremeno sastaju. Savremena informatička tehnologija daje sjajne perspektive ovoj metodi timskog rada.

9.5.3. Kombinovana metoda timskog rada

� Sam naziv ove metode govori da se radi o kombinaciji dvije prethodne metode. Ova metoda neutrališe nedostke prve i druge metode, a afirmiše pozitivne strane obiju.� U političkom timskom radu često se postavlja pitanje da li je timu potreban politički menadžer, odnosno tim lider i ako jeste kakve bi osobine trebao imati taj menadžer. Dilema nije bez osnova.

Evo i nekih primjera iz prakse:

· istraživanja su pokazala da je u proizvodnim preduzećima škart bio manji kad je rukovodilac bio odsutan,

· da je broj izostanaka bio manji kad je rukovodilac bio odsutan i· da se bolovanja smanjuju kad se rukovodilac posvećuje poslovima van

preduzeća.

Zato postoji mišljenje da će i tim bolje funkcionisati bez rukovodioca. Smatra se da prisustvo rukovodioca smanjuje kreativnu slobodu i stvaralaštvo. Međutim, postoji i tzv. sistemski pristup problematici rukovođenja koji polazi od toga da je rukovodilac neophodan u zajedničkom radu jer čim samo dva čovjeka učestvuju u zajedničkom radu mora se znati ko će koga slušati.

201


� Može se raspravljati o većoj ili manjoj ulozi ili značaju rukovodioca u privredi, ali nema rasprave o njegovom isključenju iz procesa političkog menadžmenta, barem dok su ljudi ovakvi kakvi jesu.

9.6. OSOBINE MENADŽERA TIMA

� Ako se prihvati stav da je političkom timu potreban menadžer, tim lider, potrebno je razmotriti pitanje kakva bi osoba trebala biti taj politički menadžer.

Evo kakav se profil tog političkog menadžera zamišlja:

· mora biti osoba visoke kulture, · mora cijeniti svakog člana tima, · ne smije biti karijerist i pripisivati rezultate tima sebi, · ne smije se nametati timu,· u uspjesima bi trebao koristiti zamjenicu "MI", a u neuspjesima češće

zamjenicu "JA".

Ovakav politički menadžer mobiliše tim više od bilo kojih drugih motivacionih faktora. Tada tim osjeća da je on zaslužan za uspjeh.

Ako je politički menadžer još:

· smiren i strpljiv, · izbjegava žučne rasprave (a koje su česte u timskom radu), i· ako je još afirmisan stručnjak iz područja kojim se bavi tim, tada je on

više nego neophodan i prihvatljiv za tim.

9.7. POJAVE KOJE SLABE TIMSKI RAD

� Zadatak tima je da u određenom vremenu i na određeni način riješi odgovarajući problem i da predloži optimalno rješenje. Međutim, moguće su mnoge pojave koje slabe timski rad i umanjuju njegovu efikasnost.

Te pojave su:· nepovjerenje članova tima prema rukovodiocu tima ili rukovodioca

tima prema članovima tima.

Postoji mišljanje kako čak i dobre vođe treba prihvatiti s nepovjerenjem, jer ni jedan vođa nije nepogrešiv. Svakako da na ovu činjenicu s vremena na vrijeme treba podsjetiti menadžere, a još bi bilo korisnije i političare.

202


Istina je da se ljudi najčešće pokoravaju vođi, ali ako se to pojavi u timu to mu šteti više od bilo čega. Pokoravanje, uopšte, korumpira rukovodioce i uništava sljedbenike. A kad se radi o timu koji će zaista prihvatiti političkog menadžera na zdravim osnovama onda takav vođa treba imati "sedmo čulo" i osjetiti da li ga tim prihvata i da se postavi tako da tim ni ne osjeti da ima rukovodioca.

Slijedeće pravilo koje slabi timski rad govori da:

· timski rad slabi kada rukovodilac ima preveliki utjecaj na tim,· timski rad slabi i kad menadžer tima u rješavanju problema polazi od

ličnih interesa,· timski rad slabi i kad tim ima prevelik broj članova,· tim slabi i ako svi članovi tima nemaju jednak status u timu,· timski rad naročito slabi pri pojavi karijerizma.

Uvažavajući sve elemente koji slabe timski rad, a mora ih politički menadžer dobro poznavati, najvažniji je zadatak političkog menadžera da za tim stvori povoljne uslove za kreativan rad i da im se omogući sloboda djelovanja.� Danas se u razvijenom svijetu timski rad izučava na visokim školama i fakultetima. U tim institucijama vrši se simulacija rješavanja strateških problema kroz timski rad. Vježbaju se menadžerske igre čije uspješno rješavanje zahtijeva kompetentan tim stručnjaka. A na visokim poslovnim školama uči se tehnika upravljanja timskim radom.

Može se izvući zaključak:

· timski rad je imperativ savremene organizacije političke partije, · ograničene mogućnosti pojedinca mogu se riješiti samo timskim

radom, · za naše uslove poslovanja i društvenu situaciju timski rad bi mogao biti

pokretač bržeg razvoja,· neophodno je da politički menadžment uvidi korist od timskog rada i da

ga organizuje kad god je to potrebno,· kultura timskog rada bitna je za uspjeh tima,· timski rad se kod nas još ne izučava na zadovoljavajuči način, · bez timskog rada rukovođenje nije zasnovano na nauci i ko se ne

pridržava ovih pravila i ne primjenjuje ih zaostaje u razvoju.

203

MENADŽMENT I KULTURA POLITIČKOG KOMUNICIRANJA

Komunikacije su imale izuzetan uticaj na razvoj društva. One omogućavaju čovječanstvu da putem štampe, pisma, radija, televizije ili interneta prenosi znanje, ostvaruje masovno informisanje i masovno komuniciranje.

Pod komunikacijom se podrazumijeva proces poslovnog prenosa informacija između pojedinih učesnika. Svako društvo pa i svaka politička partija stvara vlastitu kulturu, odnosno pravila, komuniciranja.� Isto tako i svaki politički menadžer ima svoj stil i način političkog komuniciranja. Najvažniji element u komunikaciji, kojeg mora savladati svaki uspješni politički menadžer, jeste govorništvo. Ova se sposobnost izučava na visokim političkim i poslovnim školama u razvijenim zemljama s ciljem osposobljavanja političkog menadžera u govorništvu.

� Govorništvo je sposobnost ali i nauka koja osposobljava poslovne ljude i političke menadžere da se lijepo i smisleno usmeno izražavaju, a ta se nauka naziva retorika.

Nauka koja podučava ljude da se lijepo pismeno izražavaju naziva se stilistika.

Govorništvo više nije stvar prestiža, kakvo je nekad bilo, već jedan od osnovnih uslova za uspješno upravljanje poslovnim sistemima.

� Osnovu govorništva čini logika, a logika je nauka o zakonima saznavanja istine. S druge strane, bez istine i prave informacije ne može se doći do kvalitetne odluke, a time do uspješnog poslovanja. U govorništvu i komunikaciji politički menadžeri moraju poznavati određena pravila ponašanja i strogo ih se pridržavati.

Prvo pravilo govori da za uspješan govor treba izvršiti njegovu pripremu. Politički menadžeri se rijetko pridržavaju ovog pravila. Često nastupaju, a da ne znaju cilj govora niti problem koji govorom treba riješiti. Ovakvim pristupom politički menadžer unosi nervozu i nedoumicu među slušaocima ili učesnicima u razgovoru.

10. MENADŽMENT I KULTURA POLITIČKOG KOMUNICIRANJA

204

Sve govori da politički menadžer mora pripremiti govor i pri tom sebi postaviti nekoliko značajnih pitanja, i to:

· Ko sam ja? Od ovog odgovora zavisi cijeli govor jer nije isti pristup govoru ako politički menadžer nastupa kao najodgovorniji čovjek političke partije ili ako to nije, a opet, drugačiji je pristup govoru ako je u pitanju ravnopravni razgovor učesnika.

· Zašto govoriti? Politički menadžer mora znati razlog svoga govora, i ako ne vidi razlog tada mora odustati.

· Kome govoriti? Politički menadžer mora poznavati strukturu učesnika razgovora i tada prilagođava nivo govora slušaocima, odnosno učesnicima razgovora.

· Šta govoriti? Politički menadžer mora u govoru eliminisati sporedne i trivijalne stvari, a odabrati najvažnije i ključne elemente za komunikaciju. Time uvažava auditorij kojem se obraća.

· Koliko govoriti? Politički menadžer treba znati da dugi govori

zamaraju i zato treba napraviti dinamiku izlaganja, a najvažnije stvari ostaviti za kraj govora.

Drugo pravilo kaže da uvijek prednost treba dati živoj riječi. Politički menadžer može govor i napisati, ali efekti pisane riječi daleko su manji od žive riječi. Da bi neko vjerovao riječima političkog menadžera mora, najprije, on sam u njih vjerovati. Ovo pravilo je izuzetno važno, jer politički menadžer je vođa koji vodi i predvodi, a živa riječ je nepresušan izvor snage i motivacije. Kad je menadžer siguran u argumente svoga govora tada može biti siguran da će mu i drugi povjerovati, a time govor ispunjava svoj cilj.

Treće pravilo govori o tome da politički menadžer treba unaprijed izabrati način i stil izlaganja.

On može izabrati jedan od dva načina:

· indukciju - zaključivanje koje polazi od pojedinačnog ka opštem, ili· dedukciju - zaključivanje od opšteg ka pojedinačnom.

Četvrto pravilo upućuje političkog menadžera da pri govoru uskladi artikulaciju, dikciju i modulaciju. Artikulacijom treba otkloniti suvišne riječi i poštapalice. Dikcija kao i sklad riječi i pokreta moraju biti različiti u toku govora, jer ista dikcija negativno djeluje.


205


Dok politički menadžer drži govor potrebno je služiti se i gestikulacijama. Obično je desna ruka aktivnija, kad se govor drži stojeći, a kad sjedi tada ruke trebaju biti na stolu.

Peto pravilo upozorava političkog menadžera da treba biti spreman na osporavanje određenih činjenica ili zaključaka od strane slušaoca ili učesnika u razgovoru. Osnovno je da politički menadžer ne drži jednosmjeran tok razgovora i mora dozvoliti i ostalima da iznesu svoje mišljenje, stavove ili zaključke u vezi teme razgovora. On može i opovrgavati ili osporavati tuđe stavove na slijedeći način:

· osporavanjem činjenica, · osporavanjem načina izvođenja zaključaka, · osporavanjem samog zaključka,· kombinacijom sva tri načina.

10.1. USMENO POLITIČKO KOMUNICIRANJE

� Politički menadžer najčešće sa saradnicima komunicira usmeno.Zapravo, komuniciranje je njegova osnovna djelatnost. Zato politički menadžer mora poznavati odgovarajuća pravila usmenog komuniciranja.

Prvo pravilo je da politički menadžer za uspješno komuniciranje treba prikupiti što više podataka o sagovorniku ili sagovornicima:

· informacije o bitnim sklonostima, · podatke treba prikupiti prije početka razgovora (sastanka), · neke podatke treba prikupiti i nakon sastanka, · prikupiti detaljne podatke o preduzeću ili političkoj partiji kojoj

pripada, · prikupiti podatke o osobinama menadžera koji upravlja tim

preduzećem ili političkom partijom,

Drugo pravilo je da za svaki politički ili poslovni kontakt treba razraditi strategiju kako ga voditi i tako zacrtana strategija mora se ostvariti. U strategiji vođenja razgovora moraju se predvidjeti i teškoće, ali i način kako ih prevladati. Svaki učesnik u razgovoru, a posebno politički menadžer treba imati pripremljen podsjetnik i u toku razgovora voditi zapisnik. U razgovorima strateški politički menadžer govori uopšteno i o najvažnijim stvarima, a pomočnici govore o detaljima ali ne smiju izvoditi zaključke ili konačan stav jer je to isključivo u nadležnosti strateškog političkog menadžera.

206

Treće pravilo nalaže da se sastanak započinje s predstavljanjem i ono je uslov komunikacije. Predstavljanje mora biti jasno i glasno, a može započeti i uručivanjem poslovne karte.

Politički menadžer mora imati kvalitetnu poslovnu kartu sa slijedećim podacima: ime i prezime, položaj u hijerarhiji, titula, adresa političke partije, telefon, telefaks itd.

Četvrto pravilo traži od političkog menadžera da u političkom komuniciranju koristi odgovarajući ton u razgovoru:

· ton i dikcija moraju biti prilagođeni kako učesnicima tako i prostoriji u kojoj se vodi razgovor,

· važne se stvari posebno ističu, · povišen i svađalački ton mora se izbjegavati, · politički menadžer u svim situacijama mora sačuvati prisebnost i

kontrolu nad vlastitim postupcima.

Peto pravilo predstavlja osnovu kulture komuniciranja i nalaže stalnu upotrebu zamjenice "Vi" umjesto "Ti". Englezi su to jednostavno riješili i uveli zamjenicu "You".

Šesto pravilo zahtijeva da se u političkimim kontaktima bude vedar, nasmijan, optimistički raspoložen. Ovo je najvažnije pravilo u usmenoj komunikaciji i u najtežim situacijama politički menadžer mora vladati ovim pravilom i to tako da se krizni momenti moraju prevladati jer i neuspješan sastanak može imati neke koristi, ako se bar nešto naučilo i iz takvog sastanka.

Sedmo pravilo nalaže da treba komunicirati sve dok se ne ostvari cilj. Otići sa sastanka je lako ali se time ne postiže cilj. "Ako ne ide" nije rješenje napuštanje sastanka. Cilju treba ići "korak po korak".

Osmo pravilo odnosi se na potrebu poznavanja pravila telefoniranja. I za telefonsko komuniciranje treba se pripremiti. Razgovori trebaju biti kratki i o suštini stvari. Uvijek se predstavlja prvi onaj koji poziva.

10.2. PISMENO POLITIČKO KOMUNICIRANJE

� Pismena komunikacija je važna zbog postojanja dokumentacije, odnosno na taj način ostaju pisani tragovi o političkim kontaktima.


207


U pismenoj komunikaciji treba obratiti pažnju na slijedeće:

· prepiska se obavlja na bijelom papiru, · pismo počinje sa poštovani ili poštovana, · pisma završavaju sa: s poštovanjem, · pismo se piše u proredu, · pri potpisivanju stavlja se titula pa ime, · pečat treba zahvatiti pola potpisa ali tako da se potpis jasno može

pročitati, · poslovno pismo se šalje u plavoj koverti.

Čestitke i pismena saučešća su oblik političkog komuniciranja. Politički menadžer treba znati da se anonimna pisma ne čitaju.

10.2.1. Političko komuniciranje na medijima

Ubjeđivanje i prepirka

Uspješni političar treba da ima intelektualne sposobnosti i da posjeduje stil u obrazlaganju i dokazivanju svojih stavova. On treba da postepeno, lagano, razgovjetno i dosljedno razvija svoju misao i potkrepljuje je podacima i logičnim argumentima. Podaci ne moraju biti tačni ni argumenti istiniti ako kod običnih ljudi bude prihvaćen kao vođa. Uspješni ubjeđivači u mase običnih ljudi dovode svoje pristalice koji gromoglasno podržavaju svaku riječ govornika i tako utiču na druge da lakše povjeruju govorniku. Smatra se da nije dovoljno da ubjeđivač ostavi utisak čovjeka nepokolebljivih načela i čvrste logike. Puno je važnije da ga masa običnih ljudi doživi kao čovjeka jake volje, čovjeka od akcije, čovjeka spremnog da svoje riječi pretvori u dijelo bez obzira da li su te riječi ostvarive i bez obzira da li su te osobe u nekom drugom pogledu dostojne pažnje. Uspješni ubjeđivač po pravilu obećava i neispunjava očekivanja onih koji ga slijepo slijede. On nema božansko ili ljudsko pravo da ne nameće svoju volju drugim ljudima i da ne odlučije o njihovoj sudbini. Važno je da ubjeđivač u liku vođe sebe prikaže kao čovjeka koji je spreman da pružajući logične argumente na sebe preuzme svu odgovornost u nekom teškom trenutku. Preuzimanjem odgovornosti na sebe vođa oslobađa odgovornost sve druge, međutim jedino pod uslovom da oni čine ono što vođa želi, tj. da se odreknu svojih stavova, mišljenja, shvatanja i slobodnog ponašanja. Istraživanja su pokazala da su ljudi u teškim socio-ekonomskim situacijama skloni da odgovornost prenesu na vođu s obzirom da sami ne vide riješenje za datu situaciju. Uspješni ubjeđivač u emotivnim situacijama, koju treba sam da stvori, ne služi se samo riječima, već i berbrojnim spoljnim efektima: izgledom, pokretima, grimasama, gestovima, pogledima, rukama,

208

tijelom itd. suština je da se spoljni efekti usklade sa riječima: oči govore zajedno sa jezikom, ruke objašnjavaju, tijelo priča. Emotivna situacija predpostavlja da se govor iznese na način da plijeni srca ljudi, da je spontan i planirano iskren. Upućene poruke trebaju da stvaraju što povoljniju situaciju kod mase običnih ljudi, da se masi ne objašnjava, već da se masa vodi I ubjedi.

Prepirka i kako biti u pravu

Prepirka, rasprava, diskusija, komunikacija ili dijalog o nekom predmetu, mišljenju, sudu, stavu ili shvatanju može za obe strane da bude od koristi jer koriguje, potvrđuje ili budi nove misli.

Opšti elementi prepirke

Raspravu treba da vode sagovornici dorasli jedan drugom po znanju, intelektu i vještini vođenja dijaloga. Učen čovjek ne treba raspravljati sa neznalicom jer protiv njega ne može da upotrebi svoje najbolje argumente. i odmah zamjeraju što nismo istog mišljenja kao i oni.

Osnovni elemnti prepirke (osteologije), koji proizlaze iz logike, dijalektike i retorike. Prema Šopen Haueru su:

· modusi: -adrem modusom, pobijamo apsolutnu ili objektivnu istinu tvrđenja, pokazujući da nije u saglasnosti spredmetom o kojem je riječ.

· adhominem ili ex concessis modusom pobijamo samo relativnu istinu tvrđenja, argumetujući da ostale teze i odobravanja zastupnika tvrđenja stoje u protivriječnosti u odnosu na samo tvrđenje.

· metodi: - direkti metodi pobijaju razloge tvrđenja dokazujući da nije

istinito- indirektni metodi pobijaju posljedice razloga tvrđenja

dokazujući da ne može da bude istinito. Pobijajući indirektnim metodom usmjeravajući pobijanje na posljedice tvrđenja da bi se na osnovu njegove ne istinezaključilo o njegovoj pravoj ne istini: instancom i apagogu.

· Instanca, pobija tvrdnje dokazivanjem stvari ili odnosa koji su obuhvaćeni tvrđenjem ili iz njega slede, a na koje se tvrđenje ne odnosi pa zato i ne može biti ispunito.

· Apagogu, ostvarujemo na taj način što isprva prihvatamo tvrđenje kao istinito, a potom povežemo s njim ma koji stav priznat kao istinit i


209


neoboriv, tako da oboje čine premise jednog suda čija je konkluzija očigledno pogrešna, pri čemu je u protiriječivosti s prirodom stvari uopšte, ili sa sigurno prihvaćenim svojstvom predmeta spora.

Pravila erističke dijalektike

Eristička dijalektika je intelektualno umijeće vođenja prepirke da se uvijek bude u pravu, dopuštenim (per fas) i nedopuštenim sredstvima (per nefas). Objektivno se može biti u pravu a da se pri tome u očima prisutnih, a i u sopsvenim, ne bude u pravu. Kada protvnik pobije moj dokaz, a to važi i kao i pobijanje samog tvrđenja, on ostaje u pravu pri objektivnom nemanju prava. U tom smislu objektivna istina jednog tvrđenja i njegovo važenje u prihvatanju od strane onih koji se prepiru i slušalaca, dvije su različite stvari, a na ovu drugu se odnos dielektrika. Zbog čega? Upravo zbog pokvarenosti ljudskog roda, a da toga nije onda bi se u svakoj raspravi iznosila samo istina, ne vodeći računa o tome da li će to ići u prilog našem mišljenju ili u prilog onog s kim se prepiremo.

Tehnika proširivanja

Kada se sagovornikovo tvrđenje izvodi preko prirodne granice, kada se uzima pod širi smisao nego što je on to namjeravao ili čak iskazao javlaja se potreba pobijanja tvrdnji koristeći tehniku proširivanja.

·� � Tvrđenje koje je izloženo treba shvatiti kao opšte, relativno, simplicitate, absolute izloženo, kao da se odnosi da nešto sasvim drugo, a onda ga tako shvaćeno pobiti.

·��Ako želimo izvući neki zaključak, ne smijemo dozvoliti da ga neko predvidi, već se neprimjetno prihvataju premise pojedinačno i rasute u razgovoru, dati pros logizme, inače će protivnik pokušati svakojake lukavosti.

·� � Za dokazivanje tvrđenja mogu se upotrebiti lažna predhodna tvrđenja, kako protivnik ne bi proznao ona koja su istinita, zato što ili ne uviđa njihovu istinitost, ili zato što vidi da bi teza odmah mogla da slijedi.

·��Izvedemo prikrivenu tvrdnju i ona se postulira pod drugim nazivom, a potom se na bazi ljudskog znanja izvode zaključci.

·��Ako se prepirka vodi strožije i folmarnije, a želimo da se što jasnije sporazumjevamo, onaj koji je izložijo tvrđenje i koji treba da ga dokaže ponaša se prema svom protivniku upitno, da bi iz njegovih sopstvenih prihvatanja zaključio o istinosti tvrđenja.

210

Nerviranje sagovornika

Sagovornika je najbolje iznervirati, jer u bijesu nije u stanju da pravilno rasuđuje i uvidi svoju prednost, tako što mu otvoreno nanosimo nepravdu.

· Pitanja ne postavljati po logičkom redoslijedu koji zahtjeva zaključak jer onda protivnik ne zna šta hoćemo i ne može da planira odgovor.

· Kada primijetimo da protivnik namjerno negira pitanja čije bi prihvatanje bilo od koriti za naše tvrđenje, moramo da pitamo za suprotno od našeg tvrđenja, da ne primijeti koje od tvrđenja želimo da bude prihvaćeno.

· Izvedemo li indukciju, i on prhvati pojedinačne slučajeve pomoću kojih je izložena ne moramo da ga pitamo da li priznaje i opštu istinu koja proizilazi iz tih slučajeva, već ih potom uvedemo kao dogovorene i prihvaćene.

· Ako se vodi razgovor o nekom opštem pojmu koji nema sopstveni naziv, već se mora prenosno označiti parabolom, moramo odmah uzeti takvu parabolu (imena koja imaju veću ulogu od stvarne) koja je povoljna po naše tvrđenje.

· Da bismo učinili da protivnik prihvati tvrđenje, moramo dati uz to i suprotno tvrđenje, da bi mogao da bira, a suprotno tvrđenje dati veoma upečatljivo, da bi on, da ne ispadne paradoksalan, prihvatio naše tvrđenje, koje naspram toga izgleda sasvim prihvatljivo.

· Najdrskija smicalica je kada posle nekoliko pitanja na koje je odgovorio, a da pri tom odgovori nisu ispali u korist zaključka koji mi prikazujemo, izložimo kao dokaz i trijumfujući prekinemo dijalog.

10.2.2. Upotreba paradoksalne tvrdnje

� Ako se iznosi paradoksalna tvrdnja u čiju istinitost nismo sigurni, ponudimo protivniku ma koju istinitu, ali ipak ne u potpunosti istinitu tvrdnju na prihvatanje ili odbacivanje, kao da odatle želimo da izvučemo dokaz: Ako je odbaci iz sumnje, dovodimo ga “adapsurdum” i trijumfujemo; ako je prihvati-onda smo rekli nešto razumno i moramo nastaviti-izvesti zaključak.

· U protivnikovom tvrđenju tražimo prividnu protivriječnost bilo s čim što je ranije rekao ili priznao.

· Kada protivnik ima neki protiv argument, možemo se spasiti finom razlikom, ako stvar ima neko dvostruko značenje.

· Ako primijetimo da protivnik ima argument kojim će nas pobijediti, moramo ga preduhitriti i na vrijeme prekinuti prepirku i prijeći na drugu temu.


211


· Ako protivnik izričito zahtijeva da kažemo nešto protiv određene tačke njegove tvrdnje, a mi nemamo ništa pogodno, moramo što više da pomjerimo stvar ka opštem i onda govorimo protiv toga.

· Kad smo protivnika ispitali o predtvrdnjama, a on ih priznao, moramo sebi izvući zaključak ne pitajući dalje.

10.2.3. Odbijanje priznanja

� Kada sagovornik zahtijeva da priznamo nešto iz čega bi on izvukao korist iz prepirke, odlučno odbijamo na način da:

· Protivnikov zahtjev označavamo kao narušavanje principa (petitio principii), jer će i on i slušaoci lako poistovijetiti neku tvrdnju koja je u vezi sa problemom, a na taj način mu oduzimamo njegov najbolji argument.

· Protivnika treba dovesti u ljutnju tako da istinito tvrđenje izdižemo iznad istine i da mu neistinu poturamo pod istinu za koju se očekuje da je protivnik potvrdi. Protivnik se navodi da sam poturi neistinu pod istinu, a kada smo to tvrđenje pobili, onda smo pobili i njegovo prvobitno tvrđenje.

· Izokretanje protivnikovog tvrđenja neistinitim zaključcima i obrtanjem pojmova podrazumjeva povlačenje konsekvenci, tako da stavovi koji se u njemu ne nalaze niti predstavljaju protivnikovo mišljenje, stavljaju protiviniku u usta, a potom se direktno pobijaju.

· Instanca je slučaj primjenjivanja opšte isitine, nečeg što se može podvesti pod njen centralni pojam, ali od čega ta istina ne zavisi i zato se može u potpusnoti pobiti, vodeći računa pritom: - da li je primjer stvarno istinit, - da li stvarno potpada pod pojam izložene istine i - da li je stvarno kontradiktorna izložena istini.

· Korisnu podvalu predstavlja retorsio argumenti, kada se argument kada protivnik želi da upotrijebi za sebe može bolje primijeniti protiv njega,

- Kada se pri pomenu nekog argumenta protivnik neočekivano naljuti na tom argumentu treba žestoko insistirati.

- U slučajevima kada se obrazovani spore pred neobrazovanim slušaocima trebamo ubaciti nevažeću upadicu, čiju važnost vidi samo protivnik, ali ne i slušaoci.

- Primjetimo li da nas protivnik pobija, preduzimamo diverziju, tj. odjednom počnemo da govorimo o nečemu sasvim drugom, ali što je u vezi sa predmetom prepirke.

212

- Umjesto činjenica upotrebljavamo autoritete po mjeri protivnikovog znanja, svako više voli da vjeruje nego da prosuđuje.

10.2.4. Prepirka oko nepobitnih činjenica

� Ponekad sagovornik raspolaže nepobitnim činjenicama. Ako ne znamo kako da odgovorimo na te činjenice onda:

· Izjavljujemo u finom ironičnom tonu da smo nekompetentni : “Ono što vi govorite prevazilazi moje male intelektualne moći. To može da bude i tačno, ali ja to nisam u stanju da razumijem i odustajem od svakog komentarisanja”- na taj način kod slušalaca kod kojih uživamo ugled izazivamo utisak da je riječ o besmislici.

· “to može da bude tačno u teoriji, ali u praksi je to pogrešno”- ovim sofizmom prihvataju se činjenice a poriču posljedice.

· Ako protivnik na neko pitanje ili argument neda nikakav odgovor to je pouzdan znak da smo ga dirnuli u slabu tačku, pa na pomenutoj stvari treba insistirati I ne dati mu da skrene razgovor.

· Protivnika treba zasjeniti, zapanjiti besmislenom bujicom riječi koje ne razumije, a ipak se pravi kao da razumije, tako da ga prođe volja za slušanjem, gledanjem i mišljenjem.

10.2.5. Upotreba posljednjeg trika

Kada je protivnik nadmoćan i vidimo da ćemo izgubiti raspravu treba preći na nivo ličnog, vrijeđati, biti grub. To se radi zbog toga da se sa predmeta spora, koji smo već izgubili, pređe na onog sa kojim se prepiremo i da se nekako napadne njegova ličnost i da se sa argumentum ad hominem pređe na argumentum ad personam.

- postajemo zajedljivi, zlobni, uvrijedljivi, grubi,- u tome treba imati mjeru, jer kako kaže Hobs “sva radost srca i veselost

počivaju na činjenici da ima ljudi u odnosu na koje možemo visoko da mislimo o sebi”.

Čovjeku je najviše stalo do ponosa i ni jedna rana ne boli jače nego kad se u nju dirne: “više vrijedi čast nego život”.


213


10.3. Vođenje političkih razgovora

� Politika predstavlja kontinuiranu komunikaciju sa političkim okruženjem. Ne postoje opšti modeli za vođenje političkih razgovora ali postoje brojna istraživanja u kojima psiholozi i praktičari iznose rezultate empirijskih istraživanja i iskustva prakse što ljudima u politici može da bude od koristi. Umijeće pregovaranja treba stalno obogaćivati posebno u slučajevima kada se vode složeni državnički ili međunarodni politički razgovori. Upjeh pregovaranja i vođenja razgovora zavisi od toga šta je predmet pregovaranja, da li su pregovarači zainteresovani za dogovor, da li vjeruju jedni drugima odnosno da li je podstignuta klima za pregovaranje, sporazumjevanje i kompromise. Pregovorima se pristupa sa određenim motivom što je osnovna pretpostavka za ostvarenje postavljenog cilja. Pregovori onima koji ga vode treba da omoguće razmjenu ideja, u suprotnom bilo bi to veliko opterećenje i od njih ne bi bilo nikakve koristi. Osnovno u preogvorima je predvidjeti ponašanje sagovornika-pregovarača. Na raspolaganju su psihološke karakteristike:

· Racionalizacija:

- Ne činiti suvišne korake.

- Za neupjeh tražiti rješenje, ali da se pregovori prekinu.

- Cilj mora biti pregovarati, odgovoriti na sve, sporazumijevati se: dogovoriti se.

· Projektovanje:

- Nastojati prenijeti svoje motive na sagovornike.

- Biti smiren, kako ne bi došlo do prekida pregovaranja.

- Ako ne znate šta ćete govoriti sa sagovornikom, onda sastavite listu otvorenih pitanja i sastavite listu očekivanih odgovora.

- Kontrolišite tako sebe i sagovornika.

· Potiskivanje

- Potisnuti vlastite nevolje i ne prenositi svoj gnjev ili agresivnost iskaljivanje na osobu pregovarača, koja nije uzročnik vaših nevolja.

- Maksimalno kontrolisati emocije.

- Pokazati emocije u toku pregovaranja je bemisleno.

· Obuzdavanje

- Isključivanjem iz svijesti osjećanje i želje koje su bolne za pojedince.

- Treba biti dobar slušalac.

- Učen, iskusan, vješt i mudar čovjek će uvijek prvo saslušati.

214

· Reagovanje - Stav

- Pojedinci često povlače žestoke, neočekivane poteze, a zatim razmisle i ponašaju se upravo suprotno od načina na koji su prethodno reagovali.

- To je najveća greška koju može učiniti vođa pregovora, s obzirom da je veoma teško nadoknaditi izgubljene i ostvariti efikasne i efektivne popravke.

· Sagledavanje samoga sebe

- Svaka osoba ima mišljenje o sebi koje je sinteza njegovih očekivanja, doživljenog i procjene onih koji ga vole.

- Mnoge odluke se donose da bi se zaštitila slika o sebi samome ili da bi se uljepšala.

- Ako saznamo šta sagovoronik misli o sebi možemo da prepostavimo i njegove motive i reakcije na buduće događaje.

- Potrebno nam je saznanje o relativnoj važnosti učesnika pregovaranja koju oni sami pridaju svom samozadovoljstvu.

· Učenje uloge

- Psiholozi objašnjavaju da kada se sastanu dvije osobe da pregovaraju, tu je umješano čak šest ličnosti: osoba A predstavlja tri posebne ličnosti, AA onakva kakva jeste, AB onakva kakva misli da jeste i AC onakva kakvom se pretvara da jeste; dok se iste tri ličnosti predstavljaju u osobi B.

- Za pregovaračkim stolom jedna osoba po pravilu igra odjednom više uloga.

· Racionalno ponašanje

- Racionalna osoba je ona koja uzima u obzir sve moguće posljedice, u svim situacijama kojima je izložena, ako je svjestan prednosti koje proizlaze iz posljedica i ako preduzima akcije koje će ga dovesti, po njegovim predviđanjima, do najboljeg riješenja.

- Treba shvatiti predpostavke i standarde po kojima se jedna osoba ponaša.

- Ne zaboravite da su članovi partije i glasači vaša budućnost.

10.3.1. Pripreme za političke razgovore

Politički razgovori, bez obzira s kim se vode, nikada ne treba organizovati bez odgovarajućih priprema. Pripreme za političke razgovore sadrže niz neophodnih aktivnosti od kojih će na kraju zavisiti uspjeh, posebno


215


kada se radi o dugotrajnim pregovorima. Nabolje je da se za sastanak pripreme odgovarajuće teze koje bi trebale sadržavati sve elemente o kojim se pregovara. Da bi se vodili politički razgovori važno je da političar, pored poznavanja teme i sagovornika poznaje i samog sebe. Upoznati samog sebe znači:

· Ne reagovati emotivno,

· Vježbajte svoje držanje na pregovorima,

· Budite na nivou ozbiljnosti pitanja o kojem pregovarate,

· Razmišljate o političkoj situaciji i sagledajte mišljenje saradnika,

· Treba znati na čiju inicijativu dolazi do pregovaranja i voditi računa da se odabere najpovoljniji momenat, kako bi se dobrom pripremom zadržala kontrola nad konkretnom situacijom,

· Ako je inicijativa sa naše strane onda određujemo mjesto, vrijeme, temu, ciljeve razgovora i učesnike.

· Primjena teorije „moždanog udara“ :

- Ako se ocijeni da pregovaranje ne vodi nikud u tom slučaju se pregovaranje prepušta nižim službenicima, koji provociraju osnovni provokativni razgovor (npr. „ svađu“, „cjenkanje“, „ubjeđivanje“),

- Što se bilježi i bilješke dostavljaju višem rukovodstvu na anlizu.

- U fazi svađa ili ubjeđivanja isključiti upotrebu govora mržnje.

· Primjena „intelektualnih rasprava“ (pshiodrame).

- Intelktualci u slobodnim razgovorima daju ideje, otkrivaju sklonosti, frustracije i emocije.

- Razgovor se bilježi i potom analizira.

- Dobijeni rezultati se upotrebljavaju u slučajevima političkih pregovaranja.

Formalna struktura razgovora sastoji se od nekoliko faza, što zavisi od predmeta i dužine pregovora, ali u glavnom se zasniva na pet osnovnih faza: započinjanje razgovora, informisanja, argumentacije, neutralisanja prigovora i donošenja odluka.

Detaljni plan za razgovor predstavlja program rada na pripremi i izvođenju razgovora i uspostavljanja međuzavisnosti između:

· Između poslova koji treba da se obave,

216

· Prikupljanje podataka za potrebe argumentacije u procesu razgovora,

· Vremena potrebnog za prikupljanje argumenata,

· Sastavljanja kalkulacije u vezi troškova koji se očekuju.

10.3.2. Upoznavanje teme razgovora i sagovornika

Prije započinjanja razgovora treba prikupiti podatke o temi razgovora i o sagovorniku, pročitati sve što je napisao i rekao, kako rukovodi preduzećem i u kakvim je odnosma sa predpostavljenim i podređenim.

· Pročitajte sve o njegovom ranijem ponašanju:

- Šta jede,- Koju muziku voli,- Kakvi su mu odnosi sa suprugom i djecom,- Da li boluje od nečega,- Saznati sve o njegovim neuspjesima,- Proučiti sve njegove prijedologe, koje kontra prijedloge odbija i

zbog čega, koliko je elastičan u pregovaranju i koliko je emotivan,

- Pripremiti listu unakrsnih pitanja sa očekivanim odgovorima,- Ako je sagovornik emotivan ili osjetljiv na neko pitanje, onda

mu to pitanje u raznim formama treba često servirati, ne kao pitanje, već onako, usput.

· Pregovarač može da radi za

- Za potrebe sagovornika,- Dozvoljava sagovorniku da radi za njegove potrebe,- Sopstvene i sagovornikove potrebe,- Protiv sopstvenih potreba,- Protiv potreba sagovornika,- Protiv sopstvenih i protiv sagovornikovih potreba.

Potrebno je uvježbati i stimulisati pregovaranje sa sparing-partnrom, kako bi se postavila konstrukcija razgovora, gdje se preporučuje:

- Koncentrisanje samo na jednu misao u datom trenutku, isključujući pri tome sve ostale,

- Pregovarača treba stalno držati na oku, misleći na to šta mu se želi saopštiti, obajsniti, odosno šta se time želi postići,


217


- Potrebno je razdvojiti ključna, suštinska razmišljanja, te pustiti da dovoljno dugo cirkulišu u mislima kako bi se kreirala logička i argumentovana poruka sagovorniku.

· Isključite šizofreni jezik i govor mržnje u odnosu na sagovornika:

- Pregovaranje nije mržnja,- Pregovaranje ima ciljeve i zadatke,- Potrebni su planovi, programi, aktivnosti, akcije, koncepcije,

politike, strategije i taktike pregovaranja.

10.3.3. Predviđanje kritičnih faza političkog razgvora

Prije početka razgovora, u planu razgovora, treba razmotriti slijedeća pitanja:

· Ima li kazni koje sagovornik može zaraditi tokom pregovaranja, kao što je kazna za blefiranje ili iznošenje lažnih podataka, kao uzroke prekida pregovaranja.

· Da li su nam poznati svi zainteresovani i nezainteresovani učesnici pregovaranja i njihove preferencije uspjeha i neuspjeha.

· Da li je ograničen rok za pregovore, ko je ograničio rok ili postoji prirodno ograničenje.

· Ko je zainteresovan da ostane “status quo”, a ako je za promjene.· Koja će biti cijena pat pozicije pregovaranja.· Koji će se oblici komunikacije primjeniti tokom pregovaranja

(prevodilac ili direktni razgovori).· Može li se u pregovaranje uću na nekoliko frontova zajedno, npr.

razdvojiti tehničare od pravnika i ekonomista.

10.3.4. Započinjanje razgovora

Odmah na početku je potrebno definisati onovne ciljeve svake faze razgovora. Bazični ciljevi prve faze razgovora su: uspostavljanje kontakta sa sagovornicima; stvaranje prijatne atmosfere za razgovor; privlačenje pažnje sagovornika na predmet razgovora; pobuđivanje interesa sagovornika za razgovor; iniciranje razgovora. Uvodni dio razgovora odnosno prve riječi i rečenice imaju odlučujuću uticaj na sagovornika, kao i na njegovu odluku da li će ili neće saslušati izlaganje do kraja, s obzirom da:

218

· Ljudi slušaju početak izlaganja jer su radoznali,· Uvodničar treba da stvori radnu atmosferu pregovora, · Sagovornik o uvodničaru, na osnovu uvodnih rečenica, stiče određenu

predstavu, koju zadržava do kraja pregovora. Takav predumišljaj može da bude veoma negativan i pogrešan, pogotovo kod površnih osoba, u koje spada najveći broj ljudi.

Da ne bi došlo do negativnog utiska od uvodnih riječi i rečenica treba raditi slijedeće:

Izbjeći ne potrebna izvinjenja za neke razloge u početku razgovora, jer je to znak nedostatka samopouzdanja.

· Nikad razgovor ne započinjati:

“Izvinjavam se zbog zakašnjenja…” , “Izvinjavam se ako smetam…”, “Želio bih samo još jednom da čujem…”,“Molim vas, ako imate strpljenja i vremena da me saslušate…”.

· Razgovor treba započeti samouvjereno, simpatično, emotivno i u korist prijedologa koji će se kasnije iznijeti.

· Izbjeći indirektno potcjenjivanje sagovornika riječima:

“Nemam puno vremena, pa želim na brzinu da raspravimo…”, “Slučajno sam u prolazu i navratih da vam…”, “Upozoram vas da sam suprotnog mišljenja…”.

· Razgovori će na samom početku propasti u koliko se u uvodnim rečenicama sagovornik prinudi da traži protiv argumentaciju odnosno da se postavi u odbrambeni položaj. To se dešava kada se od sagovornika zahtjeva podnošenje izvještaja jer smo dovedeni u situaciju da slušamo monolog sagovornika.

10.3.4.1. Tehnike započinjanja razgovora

Kod započinjanja razgovora potrebno se pridržavati određenih pravila i tehnika kao što su:

· Tehnika razbijanja napetosti omogućava uspostavljanje veoma prisnih kontakata sa sagovornicima kada u uvodu kažemo nekoliko prijatnih


219


riječi ili šala koje će izazvati smijeh prisutnih, ili riječ dobrodošlice kada se pojedinačno obratimo i uputimo nekoliko priodnih ličnih zapažanja sa komplimentom. Sve to pozitivno djeluje na stvaranje dobre atmosfere u daljem toku razgovora.

· Tehnika “zakačivanja” dopušta da ukratko izložimo situaciju ili problem koji je u uskoj vezi sa sadrzajem razgovora i služi kao povod za realiovanje planiranog razgovora. U tu svrhu u uvode se koristi sitni događaji, poređenje, lični doživljaj, anegdota ili neuobičajno pitanje.

· Tehnika provociranja mašte podrazumijeva postavljanje mnogih pitanja vezanih za predstojeći razgovor, sa akcentom na neka od njih koja služe za zaplašivanje sagovornika. Tehnika je pogodna za samosvjesne i nadobudne sagovornike.

· Tehnika direktnog pristupa podrazumjeva neposredno prelaženje na temu razgovora tako da se uvodničar odriče bilo kakvog uvoda.

- Sagovorniku se ukratko saopštava uzrok koji je doveo do razgovora i domah se prelazi sa opšteg na posebno i započinje sa temom,

- Tehnika je veoma racionalna i praktikuju je politički top menadžeri, koji imaju malo raspoloživog vremena.

10.3.4.2. Preporuke za započinjanje razgovora

Kod stvaranja ličnog kontakta sa sagovornicima na početku i kraju razgovora treba preduzeti sljedeće:

· Treba da se ima jasna predstava o sagovorniku i o tome zašto je razgovor organizovan.

· Sagovornika uvijek treba oslovljavati imenom, posebno kada se radi o složenim imenima i prezimenima stranaca.

· Pogled treba da je usmjeren prema sagovornicima a ne da šeta po prostoriji ili za razigranom rukom sa predmetima koji stoje na stolu (pepeljara, olovka, rokovnik, itd.).

· Za svaki predstojeći razgovor vizuelno-estetski odabrati odjeću, oprati kosu i srediti frizuru, kreirati odgovarajući make-up, urediti nokte, podrezati obrve, itd.

220

· Sagovorniku u uvodu treba dati do znanja da ga uvažavamo kao ličnost bez obzira na ciljeve koje u razgovoru zastupa, argumente koje nudi, prijedologe i protiv prijedologe koje daje, itd. Treba jasno razlučiti ličnost od predmenta razgovora, jer je to pretpostavka da se ličnost privoli, motiviše i postane elastičnija u odnosu na naše ciljeve, argumente i prijedloge.

· Sagovornika treba nagraditi odgovarajućim komplimentima, jer je svaki čovjek osjetljiv na komplimente. Vas to ništa ne košta, a sagovorniku puno zanči i utiče na radnu atmosferu razgovora.

· Naglasite promjene koje su se desile od poslednjeg viđenja, jer to ukazuje na kontiunitet ciljeva, argumenata i stavova ili se nagovještavaju promjene u ciljevima, argumetima i stavovima.

· Efektivno je od sagovornika tražiti savjete i prijedloge jer mu to pojačava sujetu, a nama stvara prednost.

Razgovor treba voditi u okviru određenog problema, koji je dominantno stručne prirode i profesionalnog karaktera uz preporuke uspješnih pregovarača i to:

· Na početku je dobro spomenuti ranije razgovore, postignute ciljeve i saglasnosti.

· Treba se osvrnuti na određene probleme tendencije, aktuelne događaje i situacije na tržištu i profesiji.

· Treba voditi računa da se podmire sagovornikove potrebe, uklone želje, zadovoljite zahtjeve i riješite probleme, koji treba da su vam poznati, jer to opravdava razlog “zašto je vođen razgovor”, u zaključku “razgovor je vođen zato…”.

· Upotrebljavajte stručni kategorijalni sistem a nikako kočijaško-kafanski riječnik, jer vas to čini profesionalcem i čovjekom koji vlada situacijom.


221


10.3.4.3. Tehnika postavljanja pitanja sagovorniku

� Tehnika postavljanja pitanja sagovorniku u procesu vođenja pregovora služi da bi se usmjerio tok informisanja prema:

· Našim potrebama, željama, zahtjevima, problemima, ciljevima, motivaciji, mišljenju i stavovima,

· Preuzimanju i zadržavanju inicijative u pregovorima,

· Aktiviranju sagovornika da sa monologa pređe na dijalog argumentima,

· Omogućavanju sagovorniku da dođe do izražaja, da “pokaže šta zna” i “uvjeri nas šta ne zna”,

· Da nam pruži spontane informacije o sebi, svojim potrebama, željama, zahtjevima, problemima, ciljevima, mišljenjima, motivima i motivaciji za započinjanje pregovora.

10.3.4.4. Postavljanje zatvorenih pitanja sagovorniku

Zatvorena pitanja su ona pitanja na koja se očekuje odgovora sa “Da” ili “Ne”, a vode prema zategnutoj atmosferi u procesu pregovaranja, sa ciljem da se suzi manevarski prostor sagovornika. Sagovornik se dovodi u situaciju da donese odluku čime se dolazi u situaciju da dođe do krize u pregovorima u slučaju kada sagovornik izbjegne da da direktan odgovor. Da bi se ovo izbjeglo preporučuje se postavljanje tzv. duplo zatvorenog pitanja, kao npr. “Treba li da se već sada odlučimo na to da će sledeće nedjelje biti kvalitetniji program vlade ili ćemo to pomjeriti za razgovor sledećeg mjeseca” – čime se sagovorniku ostavlja i treća mogućnost tj. da odgovor odloži na određeno vrijeme. Preduslov za postavljanje duplo zatvorenih pitanja jeste pouzdanost informacija s kojim raspolažemo i snaga argumenata koje upotrebljavamo da bi se dobio očekivan odgovo, pri čemu nas momentalno ne interesuje vrijeme kada ćemo dobiti odogovor od sagovornika. Ovakav tip pitanja postavlja se sagovorniku samo u slučajevima kada se želi pribaviti saglasnost sagovornika za poslovnu odluku jer se od njega očekuje samo formalan pristanak.

Opasnost od ove vrste pitanja stoji u činjenici da se sagovornik može osjećati kao da je na policijskom saslušanju, i što sagovornik nema mogućnosti da izrazi svoje mišljenje. Stoga je bolje da duplo zatvoreno pitanje postavimo rečenicom: “Slažete li se sa mnom da je u interesu glasača da učinite napore i obezbjedite…”

222

10.3.4.5. Postavljanje otvorenih pitanja sagovorniku

Otvorena pitanja su ona pitanja na koja se ne može odgovoriti sa da-ne, nego zahtijevaju obrazloženje sagovornika, a formulišu se sa:

· “Šta je vaše mišljenje u ovom slučaju…”· “Kako ste došli do tog zaključka…?”· “Koliko reklamacija moramo učiniti da biste vi isporučili ugovoreni

kvalitet…?”· “Zašto ste ubijeđeni da su preduzete mjere dovoljne…?

Otvorena pitanja sagovorniku omogućavaju manevarski prostor, a ukoliko se radi o sagovorniku sa dijaloškim sposobnostima, onda je on u mogućnosti da širim izlaganjem pruži više potrebnih informacija ili da izbjegne odgovore. U koliko su pitanja dobro formulisana, onda ona prisiljavaju sagovornika da:

· Razmišlja i da govori tj. on dolazi u aktivno stanje u kojem iznosi neke od informacija sa kojima mi ne raspolažemo.

· Se pređe sa monologa na dijalog.· Odabere podatke, informacije i argumente koje će nam saopštiti.· Ukloni prpreke i barijere, odnosno da se stavi u aktivno stanje u kojem

više neće biti uzdržan i rezervisan.· Postane izvor ideja i prijedloga u daljnjoj poslovnoj saradnji.

Otvorena pitanja se upotrebljavaju kada trebamo dodatne činjenice ili kada hoćemo da otkrijemo stvarne motive i stavove sagovornika. Nedostatak ovih pitanja je što sagovornika pretvara u elaboranta argumenata koji nam uopšte nisu u prilogu ili su u kontekstu predmeta i ciljeva razgovora, tako da se može izgubiti kontrola nad razgovorima.

10.3.4.6. Postavljanje retoričkih pitanja

Retorička pitanja služe da bi se dublje sagledao ili razvodnio problem o kome se pregovara. Na retorička pitanja se ne očekuje direktan odgovor, jer se od njih očekuje da pokrenu pitanja i da ukažu na otovrene probleme ili da za naš stav obezbijede podršku auditorijuma kroz prećutno odobravanje. Ovakva pitanja postavljaju samo vješti govornici, s obzirom da postoji mogućnost da se zapadne u demagogiju ili da se dođe u neugodnu situaciju, u koliko se u širem auditorijumu nalaze vješti govornici, koji mogu da iznenade protiv pitanjem i dovedu govornika u veoma neugodnu situaciju.


223


10.3.4.7. Postavljanje prelomnih pitanja sagovorniku

Svrha postavljanja ovih pitanja jeste usmjeravanje razgovora u određenom pravcu ili otvaranje novih kompleksnih problema. Da bi se postavljala prelomna pitanja potrebno je izizetno znanje o problemu o kome se raspravlja, sa namjerom da se ublaži sagovornikov odbojni stav prema pitanju o kojem se vodi rasprava. Postavljanje prelomnog pitanja primjerom iz druge oblasti nastoji se degradirati stav sagovornika, zbuniti ga i na kraju pridobiti.

10.3.4.8. Postavljanje meditirajućih pitanja sagovorniku

Postavljanjem meditirajućih pitanja sagovornik se primorava na razmišljanje i komentarisanje izloženog. Pogodna su za rekapitulaciju do tada izloženog i dobijanje saglasnosti za naše stavove sa isticanjem otvorenih i manje važnih pitanja, pri čemu sagovornik razmišlja o našim argumentima i vrši korekciju svog stava.

10.3.4.9. Tehnika slušanja sagovornika

� Uspješna komunikacija zavisi od jedne od najvećih čovjekovih vrlina a to je slušanje sagovornika. Tehnika slušanja je osobina ljudi sa visokom emocionalnom intaligencijom, koji su u stanju da od sagovornika saznaju ono što je kod njega najdragocjenije i da na bazi toga grade svoj uspjeh u procesu pregovaranja. Opšte je poznato da dobar menadžer 90% sluša a 10% govori. Sagovornik se svjesno pušta da kaže “šta zna”, da nam saopšti “svoje brige” ili potrebe,želje, zahtjeve i probleme, ideje, ciljeve i zadatke. Međutim ljudi nemaju naviku da slušaju jer imaju nasljednu, genetsku potrebu da slušaju sami sebe, a posebno nisu u stanju da reprodukuju to što slušaju. Slušanje sagovornika je veoma naporan i težak zadatak s obzirom da se moramo skoncentrisati na ono što sagovornik govori, jer je mnogo lakše govoriti drugome zbog toga što je brzina misli za četri oka veća od brzine govora. Najbolji način da ubjedimo sagovornika da prihvati naše mišljenje je da ga pažljivo saslušamo. Da bismo bili dobar slušalac neophodno je uraditi sledeće:

· Izbjegavati sopstvene misli; “slobodno vrijeme” treba iskoristiti da se rezimira izlaganje sagovornika i kritički prosudi ono što je on rekao.

· Kod slušanja ne treba misliti na sledeće pitanje; pogotovo ne treba pripremati protiv argumentaciju.

· Treba se skoncentrisati na suštinu svari; u mislima eleminisati sve sporedno, s obzirom da neobrazovani sagovornici govore konfuzno,

224

nesistematično i sa velikim brojem sporednih i nevažnih detalja pa se teško može “uhvatiti nit”.

· Treba se skoncentrisati samo na temu o kojoj se pregovara i nastojati slušati očima (slušati “jezik tijela” sagovornika), podstičući sagovornika da se otovri, da kaže sve što ima, da mu “i srce govori”.

Emocionalno intaligentni ljudi daju sagovorniku riječ i pažljivo ih slušaju, čime stiču određene prednosti kao što su:

· Upoznavanje sa mišljenjem i stavom sagovornika, a preko njih i probelmima, željama i zahtjevima sagovornika.

· Izlaganje sagovornika treba da posluži kao podsticaj i smjernica za sopsvenu argumentaciju.

· Sagovorniku se preuža mogućnost da zadovolji svoju iluziju za isticanje, a to kasnije u fazi donošenja odluke, znatno otupljuje njegov otpor (jer je sve rekao).

· Uvjek slušalac bude nagrađen za pažljivo slušanje, jer se sagovornik zadovoljan i “otovrenog srca” u fazi konflikta gubi, a to nam olakšava pregovaračku poziciju.

Treba obratiti pažnju i na moguće greške u slušanju, a to su:

· Digresija, udaljavanje od predmeta razgovora, a svojstvena je intaligentnim pregovaračima, s obzirom da temeljno i lagano izlažu mišljenje, koristeći sopstvene misli, često lutajući i u stanju su da se potpuno izgube u izlaganju.

· Zadržavanje na činjenicama izloženim u većem broju tačaka, najčešće vode u bezizlaznu situaciju, s obzirom na nemogućnost da se, ako se ne piše zarez zaboravi. Ispitivanja su pokazala da veoma intaligentne osobe mogu zapamtiti najviše pet izloženih tačaka o kojim se raspravlja.

· Kritične riječi (povećanje cijena, zemljotres, inflacija, seks, mini suknja, itd.), koje djeluju na psihičku ravnotežu, u stanju su da nas zbune, nakon čega se sagovornikovo izlaganje ili ne prati ili se prati sa brzim zaboravom.

· Ljenost mišljenja, teško razmišljamo s obzirom da nas pitanja zamaraju i zatupljuju našu sposobnost razumjevanja.


225


Poboljšanje slušanja sagovornika može se postići svakodnevnim treningom tako da najmanje dva puta po deset minuta slušamo nekoga potpuno skoncentrisani.

10.3.5. Problemi kod informisanja sagovornika

Najveći problem koji se javlja u procesu vođenja razgovora su disperzioni gubici i s tim u vezi problemi koji se javljaju kod procesa informisanja sagovornika. Polazeći od opšteg komunikaciskog modela,

57potrebno je razmotriti strukturu disperzionih gubitaka , a koja ukazuje na sijledeće:

· Gubici na odašiljaču, kod formulacije misli u govornom jeziku, a uzrok treba da se traži u nesavršenosti govornog jezika informatora, a koeficient je određen od 0,00 do 1,00.

· Gubici na odašiljaču kod emitovanja skupa simbola, tj. riječi koje reprezentuju dotičnu informaciju sagovorniku. Uzroci su u siromaštvu ili bogastvu riječnika s kojim raspolaže odašiljač informacije, koji ne dopušta ili dopušta da se sagovorniku iskaže ono što treba da se saopšti,a koeficient gubitaka je od 0,00 do jednako ili manje od 1,00.

· Gubici na prijemniku kdo slušanja skupa rijeci i informacija, a zavise od sposobnosti sagovornika da sasluša izlaganje svog partnera i da se koncentriše na slušanje i da ne dopusti “lutanje misli za vrijeme slušanja”- čiji se koeficient gubitaka kreće od 0,00 do ispod 1,00.

· Gubici kod prijemnika kod konvertovanja skupa simbola, riječi u misli, a što zavisi od sagovornikovog imaginacionog filtera, tj. sposobnosti poimanja značenja riječi, registracije i prenošenja informacije u misli.

· Gubici zbog nepotpunog poklapanja skupa riječi-simbola sa kojima raspolaže odašiljač i sagovornik (prijemnik), a uzročnici su jezičke barijere koje razdvajaju dva sagovornika.

· Gubici kod prijemnika usljed njegove svijesne ili nesvjesne želje da izostavi određene simbole iz primljene informacije.

Ukupni gubici zbog superponiranja pojednih oblika gubitaka u odnosu na kvalifikovanu informaciju i zbo logičke povizanosti smisaone cijeline informacije mogu da idu i do 50%, pa čak i 80%, što ukazuje da sagovornik objektivno može da zapamti informaciju koju mu prenosimo jedva do 20%.

57) Micić,P.Ibid,str.69

226

10.3.6. Selekcija argumenata za razgovor

U razgovor se ulazi ako raspolažete sa najmanje dva argumenta od kojih jedan mora biti valjan. U dijalektičkom smislu argumetni su kreirani određenim metodološkim postupkom, a baziraju se na nivoima “obrade pregovarača” argumentisanjem sa osnovnim ciljem da se dijametralno mjenja njegova pozicija, tj. njegovo NE se pretvara u DA, što pretpostavlja znatne napore, odnosno da se argumentisanjem postigne djelimična izmjena njegove pozicije sa izričitog stava Nikad na poziciju Možda, i na kraju, da se njegovo Možda pretvori u čvrsti stav DA.

10.4. CILJEVI I METODE ARGUMENTISANJA

Ciljevi koji se u pregovorima žele postići mogu biti:

· Formiranje preliminarnog mišljenja i zauzimanje stava o problemu kod nas samih i tako i kod sagovornika;

· Promjena već formiranog mišljenja ili zauzetog stava;

· Konsolidacija ili učvršćivanje već formiranog ili izmenjenog mišljenja ili stava;

· Otklanjanje, tj. smanjivanje protvrječnosti uočenih prije ili u toku trajanja pregovora;

· Provjera sopstvenih i sagovornikovih postavki i činjenica;

· Kreiranje jasnih i konciznih, djelimičnih ili cjelovitih zaključaka;

· Kreiranje baze podataka i informacija u formi argumenata za posljednju, odlučujuću fazu donošenja odluka u toku procesa pregovaranja.

Dakle, argumentisanje je najteža faza razgovora i zahtjeva maksimum znanja, koncentracije, borbenosti i korektnosti u izražavanju pri čemu smo u najvećoj mjeri zavisni od sagovornika.

Potrebno je misliti glavom sagovornika, uživiti se u njegov položaj, vidjeti šta on želi postići i na šta cilja, koji su mu minimalni a koji maskimalni zahtjevi, te doći do zaključka kako je močuće uspješno razgovor privesti kraju ili, u slučju po nas nepovoljnog ishoda povući se iz razgovora ne rušeći sve mostove za sobom.


227


10.4.1. Pomoćni elementi argumentisanja

� Dijalektika i retotorika omogućavaju nam da se služimo nizom pomoćnih elemenata prilikom provođenja argumentisanja tokom poslovnih razgovora.

Operiše se jednostavnim, jasnim, tačnim i uvjerljivim predstavama:

· Ubjedljivost se lako gubi u poplati riječi i argumenata, posebno kada su ovi nejasni, neprecizni i neporedani u logičkom redu.

· Sagovornik uvijek čuje ono što očekuje a ne ono što mu mi odgovorimo.

· Pretvaranje je samo jedna od vrsta laži, čime se, možda i sagovornik služi, a nama je to nepotrebno.

· Argumenti treba da su vjerodostojni za sagovornika (a ne za nas), pa čak ako istina ima prizvuk laži a laž istine, onda treba napustiti istinu, jer takvo zadovoljstvo sagovornika pretvara u našu korist.

Prilagođavamo način i intenzitet argumentisanja u odnosu na sagovornikov mentalitet i temperament:

· Razlozi i dokazi, pojedinačno objašnjeni, daleko više dolaze do izražaja, nego samo njihovo puko nabrajanje u jednom dahu.

· Logična obrazloženja postižu veći efekat nego pregršt prosječnih argumenata.

· Argumentisanje ne sme da bude deklamovanje u obliku monologa, nego dijalog u kojem se od sagovornika očekuje povoljna ekspresija.

· Dozirane pauze imaju veće dejstvo nego bujica rečima zapljuskanog sagovornika.

· Upotreba aktivnih glagola i imenica umesto bezličnih i pasivnih:Mi ćemo to sprovesti, umjesto, može se sprovesti;Zaključiti, umjesto treba donijeti zaključak.

Argumetišemo korektno u odnosu na sagovornika, s obzirom da je to efikasno s obzirom na kasnije poslovne kontakte:

· Pritznati sagovorniku kad je već u pravu, način je sticanja njgovog povjerenja, ali konačni bilans ne može da bude na našu štetu.

· Operišemo samo sa onim argumentima koji su prihvaćeni od sagovornika.

· Izbjegavamo kostatacije i fraze („kao što je rečeno“ ili drugim riječima „više ilimanje“, „može se onako i ovako“), koje skreću s teme,

228

dekoncentrišu nas i sagovornika, a sa željom da se dobije na vremenu, da se sagovornik umori.

Argumenti se prilagođavaju i usmjeravaju prema ličnosti sagovornika:

· Argumentacija treba da je upravljena prema predmetu razgovora i ciljeva koje želimo postići, uvažajući mišljenje, stavove, motive i ciljeve sagovornika.

· Izbjegavamo nabrajanje golih opšte poznatih činjenica, a izlažemo prednosti i posljedice koje iz njih mogu proisteći za našeg sagovornika.

· Upotrebljava se terminologija bliska sagovoniku, da bi ovaj bio u stanju da prati naše izlaganje.

· Povremeno treba povjeriti dejstvo naših argumenata, kontolnim pitanjem, da bi se utvrdio stepen razumljivosti, shvatljivosti i prihvatljivosti za sagovornika.

· Pretjerana ubjedljivost (ljudi u pravu ne vole istinu i činjenice) odbija sagovornika, posebno ako se radi o agresivnoj ličnosti, što može da ima i negativno dejstvo (bumeranga).

Služimo se stručnim kategorijalnim sistemom, s obzirom da je veoma teško dokazati izraze koji nisu u upotrebi u svijetu:

Umjesto izraza: Upotrbljavamo izraze:� �pregovaranje� � � � razgovor

� radni prijedlog�� prijedlog riješenja� premišljanje� � � � usmjeravanje� smanjenje smetnji� � � povećanje pouzdanosti� otvoreni problemi� � � otovrena pitanja� rad� � � � � saradnja� podređeni� � � � saradnja

� Umjesto formulacija:� � Korištene formulacije:

� Pomoći ćemo vam...� � � Vi postižete...� Vi ipak morate priznati...� � Ne mislite li vi da...� Uvidjećemo jednog dana...� � Slažete li se da...� Pogrešno ste razumjeli...� � Da li sam dobro razumjeo...� Ja smatram...� � � � Ne nalazite li da...� Sada ću vam dokazati...� � Sada se možete uvjeriti...� Sigurno niste mislili o tome...�� Sigurno vam je poznato...


229


Dokaze, ideje, mišljenje, stavove i argumente treba izlagati slikovito, s obzirom na njihovu efektivnost da se nešto objasni i neko pridobije:

· Slikovitost u izražavanju treba da se baziraju na određenim kriterijumima:

- Poređenja treba zasnivati na partnerovom iskustvu, suprotno, svaka priča i argumenti su bez efekta.

- Poređenja moraju da prodiru i povećavaju našu argumentaciju , ali bez pretvaranja što može da izazove nevericu sagovornika.

- Upotreba vizuelnih pomagala povećavaju pažnju, aktiviraju sagovornika, smanjuju apstraktnost izlaganja, povezuju elemente naše argumenatcije, poboljšavaju razumjevanje sagovornika, pružaju veću uvjeriljivost i dokumentovanost našem argumentisanju, mogu da obuhvataju:

· Olovka i papir služe da bi se izlaganje koncipiralo i šematizovalo, te bilježila reagovanja sagovornika na date mu argumente.

· Publikacije i brošure služe kao dokazi argumentima.

· Video prezentacija služi za vizuelnu argumentaciju.

Ljudi sa iskustvom u poslovnim razgovorima, ako se ne rapolaže sa sopstvenim iskustvom i metodologijom argumenata, preporučuju da svoj budući razgovor na osnovu raspoloživih argumenata koncipirate na prethodni način.

10.5. RETORIČKE METODE, TEHNIKE I TAKTIKE ARGUMENTISANJA

Kako vam je već poznato u procesu argumentisanja postoje dvije osnovne konstrukcije a to su dokazna argumentacija kojom se služimo da nešto dokažemo i postavimo, i protiv-argumentacija kojom obaramo sagovornikove tehnike argumentisanja, koje obuhvataju:

· Brižljivo prepisivanje svih podataka, informacija i činjenica predviđenih za upotrebu tokom argumentisanja;

· Izbjegavanje mogućih protivurečenosti i alogičnosti;· Izvlačenje jasnih i logičkih zaključaka.

Najbolji argument je onaj koji potiče iz tačnog razmišljanja o konkretnom pitanju na osnovu dobrog poznavanja okolnosti pod kojim oni nastaju kao i njihovog odlikovanja na način da budu razumljivi sagovorniku.

230

10.5.1. Metode argumentisanja

· Fundamentalna metoda

Fundamentalna metoda predstavlja direktan pristup sagovoniku, kome stavljamo na uvid podatke, informacije i činjenice kao osnovu vašeg dokaza-argumentacije ili protivargumenacije. Ako nam pri tome pođe za rukom da sagovornikove činjenice dovedemo u pitanje, onda je i cijela konstukcija njegove argumentacij iz temelja srušena.

� Metoda se služi brojčanim podacima, kao podloga za podupiranje naših i sagovornikovih tvrdnji, koji su najubedljiviji argument. Međutim, pri tome naročito treba biti oprezan kako se podaci interpretiraju, da se ne desi da sami sebe opovrgnemo izloženim brojčanim podacima. Kako je poznato, statistika kao nauka podleže velikoj relativnosti, pa i interpretirani statistički podaci mogu biti interpretirani na veoma različit način, a posebno mogu da budu od strane sagovornika iskorišteni kao protiv-argumentacija.

· Metoda protivrječnosti�

Metoda protivurečnosti bazira se ba oprečenosti u argumentaciji sagovornika, a ako su u pitanju naši dokazi-argumenti, treba preispitivati da li u podacima, informacijama i argumentima ne postoje slične oprečenosti. Najvažnije je da se u toku poslovnog razgovora ne desi da nam sagovornik ne plasira bilo koju protivurečnost u našim argumentima.

· Metoda izvođenja zaključka

Metoda izvođenja zaključka osniva se na tačnoj dokazu-argumentaciji koja nas postepeno preko parcijalnih zaključaka vodi konačnom zaključku, a kod protiv-argumentacije korak po korak osporavanje sagovornikovih zaključaka.� Međutim nije korektno pri tome od sagovornika u tom slučaju tražiti dokaz-argument koji on niju u stanju u tom momentu da pruži, što znači da se od sagovornika mogu zahtjevati oni dokazi-argumenti koji su u datoj situaciji mogući. Isto tako, pažnju treba obratiti na tzv. prividne argumente, kojim se služe tzv. profesionalni diskutanti, koristeći pri tome nelogične i neprimjerene argumente da bi dokazali svoju tezu.

Metoda je posebno primjenjiva u slučajevima kad sagovornik pruži dokaze-argumente da bi dosao do djelimičnih ili slabo održljivih zaključaka, što nam pruža mogućnost da donosimo i takve sudove samo polaznu osnovu sagovornika.


231


· Metoda poređenja

Metoda poređenja se najčešće koristi u polemičkoj fazi vođenja poslovnog razgovora, a predstavlja poseban način izvođenja zaključaka. Naime, u toku burne rasprave kad se veoma različiti dokazi-argumenti, treba posegnuti za egzatnim argumentom i na osnovu njega u obliku rektoričkog pitanja od sagovornika tražiti da sam donese zaključak.

· Metoda „da-ali“

Metoda „da-ali“ bazira se na priznanje sagovornikovih dokaza-arumenata u prvo dijelu zaključka napominjanje onih dijelova koji su ispušteni, čime se istovremeno dopunjuje jednostran prikaz i dovodi u pitanje ispravnost zaključka. Istovremeno, kad se izlažu dokazi-argumenti, treba voditi računa o tome da se blagovremeno neutrališu mogući prigovori sagovornika primjenom istog metoda.

· Metoda „rezanaca“

Metoda „rezanaca“ sastoji se u sjeckanju izlaganja sagovornika, ali tako da se sasvim jasno razgraničavaju pojedini dijelovi njegovih dokaza-argumenata a npr:

· To je tačno...· O tome postoje različita mišljenja...· To...i to...je potpuno pogrešno.

Međutim, nije potrebno insistirati na najjačim dokazima sagovornika, nego je bolje orijentisati se više na njegove slabe tačke i pokušati ih oboriti. U svakoj tezi, postavci i zaključku može se naći po koji djelić pogrešnog ili primjese pretjerivanja, a oldlučan napad na te dijelove dovodi u pitanje ukupnu tezu, postavku i sam zaključak.

· Bumerang metoda

Bumerang metoda omogućava da sagovornikove dokaz-argumente kao protiv-argumente iskoristimo protiv njega. Dakle, protiv argumenti neće u tom slučaju imati snagu dokaza-gumenata, ali će imati izuzeno dejstvo kad se ova metoda duhovito primijeni, jer se time dovodi u pitanje sagovornikova teza, postavka i zaključak.

232

· Metoda ignorisanja

Metoda ignorisanja usmjerena je na osporavanje činjenica koje nam kao dokaz-argumente podastire sagovornik, koristeći se pri tome primjedbom da je sagovornik argumentima pripisao značaj koje ove po prirodi stvai nemaju. U tom slučaju to se samo konstatuje, ne obrazlaže se i ne komentariše. Metoda se više koristi zbog (neukog) ciljnog auditorija a ne radi sagovornika, jer su empirijska istraživanja potvdila da u ovim slučajevima najveći broj prisutnih prelaze na našu stranu, bez da znaju koje je naše mišljenje, stav ili zaključak, ali se u osnovi izjašnjavaju protiv zaključka sagovornika.

· Metoda potenciranja

Metoda potenciranja bazira se na pomjeranju akcenta u dokazu-argumentu ili zaključku na nevažne stvari. Naime, sagovornik izvaže dokaze-argumente i zaključak tako što akcentira ono što mu konvenira, a mi, ponavljajući njegove dokaze-argumente i zaključke činimo obratno, naglašavamo nebitno.

· Metoda izvođenja zaključka

Metoda izvođenja zasniva se na postepenoj subjektivnoj izmjeni suštine stvari (zamjena teza, sagovornik o jednoj stvari, a ja o drugoj, izvodeći posprdan zaključak) u dokazu-argumetnu, tezi, postavci i zaključku.

· Metoda ispitivanja

Metoda ispitivanja zasniva se na postavljanju pitanja u naprijed, a pošto je pitanje udarni element diskusije, rasparve i dijaloga, što je prilika da se od sagovornika, prije iznošenja zaključka sazna i ono što on nije imao namjeru da iznese u dokazu-argumentu. Pitanje treba postavljati u formi dvoumljenja i na veoma širokoj platformi odgovora, kao npr: “kakvo mišljenje imate…” odnosno “znam, znam, to je u redu, ali nas veoma interesuje vaše mišljenje o …”. Na taj se način sagovornikova pažnja odvraća od suštine stvari, a odgovor na postavljeno pitanje neće moći da obuhvate dokaz-argumente po predmetu razgovora, a time će se pred auditorijumom otupiti upečatljivost sagovornikovih zaključaka. Ova metoda se koristi posebno u slučajevima kad se vode poslovni razgovori uz prisustvo brojne delegacije, pa se kod suprotne strane želi izazvati sumnja u ispravnost dokaza-argumenta i zaključka vođe delegacije .


233


· Metoda prividne podrške

Metoda prividne podrške je jednako efikasna za sagovornika i za prisutni auditorijum, a sastoji se od, nakon slušanja sagovornikovih dokaz-argumenata i zaključka, potvrđivanja ispravnosti njegovih zaključaka. Na taj se način izaziva opšte zaprepaštenje (šok) prisutnih što nam daje priliku da krenemo u protiv-argumentaciju (udar):

· “zaboravili ste da u prilog vašoj tezi navedete još i ove činjenice (nabroje se dopunske činjenice)…”

· “međutim, sve vam to ne pomaže, jer (sad slijede protiv-argumenti)…”

Nakon što je završena stručna protiv-argumentacija, u nastavku se navode i primjeri iz sagovornikoh dokaza-argumenata koji idu u prilog naših protiv-argumenata.

10.5.2. Tehnike argumentisanja

· Tehnika pretjerivanja

Tehnika pretjerivanja podrazumijeva sva sumiranja i uopštavanja, uključujući i forsirane zaključke. Najprije se započne komunikacija sa sagovornikom sa pretjerivanjem, izrugivanjem i uopšteno nabroji, sa ciljem da dokazima i samom zaključku smanje validnost, a potom se postavljaju retorički zaključci: dobro, sve je to tako, ali tu nema dokaza, ko je ko, šta je šta...

· „Vic“ tehnika omalovažavanja

Vic tehnika se bazira na pravovremeno duhovitim ili šaljivim primjedbama, čak i tokom izlaganja sagovornika, sa osnovnim ciljem da se izbaci iz kolisjeka i brižljivom iznošenju dokaza-argumenata i zaključka. Naime, svrha je da sagovornika omalovažavanjem (banliziranjem dokaza ili zaključka, bez da se to kaže) skrene sa stručnih dokaza-argumenata na kvazi-argumenata (šaljive), što će doprinjeti da se stručni dokazi-argumetni vulgarizuju i učine bezvrijednim.

� Šta uraditi u slučaju kada kao sagovornik postanemo žrtva ove tehnike? Najbolje je uzvratiti istom mjerom, a ukoliko to nismo u stanju, onda preostaje da i sami, što glasnije, nasmijemo toj šali na svoj račun, i odmah pređemo na izlaganje suštine stvari, što će doprinjeti da se dejstvo šale splasne, a šala će se učiniti bezvrijednom (čak, da ponekad i štetnom na onom ko ju je izrekao).

234

· Tehnika korišćenja ličnosti autoriteta

Korišćenje autoriteta podrazumjeva citiranje poznatih naučnih, istorijskih ili političkih autoriteta, bez obzira što često nne mogu da služe kao dokaz-argument jer ne održavaju smisao zaključka, ali slušaocima obično i samo pominjanje imena autoriteta skreće pažnju s osnovne teme, što doživljava i krivi zaključak s kojim će se auditorij prešutno (zbog konforormiteta neradosti suprostavljanja) složiti.

· Tehnika diskreditovanja ličnosti sagovornika

Tehnika diskreditovanja ličnosti sagovornika se primjenjuje u slučajevima kad nije moguće napasti suštinu stvarnih dokaza-argumenata i zaključaka, ali se može dovesti u pitanje ličnost sagovornika. To je klasični faul u fudbalu-ne ide se na loptu, nego na igrača. Reakcija je poznata, uslijediće iznervirani protu-napad, koji će biti bez odjeka. Šta učiniti ako nam se to samima desi? Sami treba da postupimo hladnokrvno i trezevno. Ako se nema šta pametno odgovoriti, bolje je šutiti i odgovor na diskretaciju potpuno ignorisati. Ali, ako se ima odgovoriti, onda to treba da je mudro, uvjek na viišem nivou od „faula“. U ovim slučajevima, ljudi retoričari, dobri besjednici, uvijek su u prednosti.

· Tehnika izloacije

Tehnika izolacije zasniva se na istrzanju pojedinog konteksta iz cjelovitih izlaganja, njihovog izolovanja i prezentovanja u okrnjenom obliku, tako da oni dobiju potpuno drugačiji od prvobitnog smisla. Ova se metoda najčešće primjenjuje u prepirkama, kad se sagovorniku ne dopušta da se brani protiv-argumentima ili je on svoje vrijeme za odbranu već istrošio. Najveći dio perioda komunističke diktature kod nas upotrebljavala se ova vrsta tehnike.

· Tehnika skretanja s teme

Tehnika skretanja s teme predstavlja da se ne spominju dokaz-argumenti i zaključci, nego se vrši prebacivanje na novu oblast, koja nije predmet razgovora.

U ovom se slučaju radi o manevru, da se otupi oštrica sagovornikovih argumenata i zaključaka, a isticanjem argumenata i zaključaka iz nove obasti poentira u formi protiv-argumenti. Ako nam se to isto desi, a može se desiti to prije što se sa manje pažnje sluša izlaganje sagovornika, treba na vrijeme intervenisati i suzbiti ovaj manevar nekom od prethodnih tehnika (npr. prividne podrške).


235


· Tehnika potiskivanja

Tehnika potiskivanja identična je tehnici skretanja, samo što se u ovom slučaju sagovornika dovodi u zabludu tako što se uveličava sporedna stvar u odonosu na stvar koja je predmet razgovora, s tim da se tim sporednim činjenicama u odnosu na činjenice koje iznoi sagovornik u prilog svoje teze daje veće značenje a sagovornikovi zaključci prikazuju bezmalo značajnim. To je tehnika hvatanja za spotedne stvari i sitnice, pri čemu sagovorniku dokazujemo ono što inače nikada ili tokom razgovora nije dolazilo u pitanje.

· Tehnika zaluđivanja

Tehnika zaluđivanja bazira se na poplavi kofuznih riječi, podataka, informacija i dokaza-argumenata, tako da se od sagovornika stvara konfuzija, da ga se poluistinama obasipa i time minimizira validnost njegovih dokaza-argumenata.

· Tehnika odlučivanja

Tehnika odlučivanja ima za cilj da se ometaju i razvlače sagovornikovi dokazi-argumenti, tako što se upotrebljavaju prazne riječi i daju bemsileni ali tačni primjeri iz teorije i prakse, ali koji su izvan konteksta predmeta razgovora, dokaza i zaključaka. Sagovorniku se kroz oštru diskusiju stalno daje za pravo, ali se onda polemizira sa sopstvenim konfuznim praznim riječima i istinitim činjenicama, pa to onda izgleda pre manje sopstvenog mišljenja nego nastojanje da se izmjeni mišljenje sagovornika. Ovde cilj opravdava sredstvo a to je zavlačenje davanja konačnog pristanka na sagovornikove zaključke.

· Tehnika apelovanja

Tehnika apelovanja je forma potiskivanja procesa rasuđivanja, u slučajevima kada sagovornik kod dokaza-argumenata više ne stručne podatke i informacije, nego apeluje na saosećanje ili predrasude. Dobavljač ima visoku cijenu, loš kvalitet i ne pouzdanu isporuku, ali apeluje Srpstvo, na našu srpsku stvar, da smo mi Srbi u interesu vaših nacionalnih ciljeva i interesa dužni kupovati robu jedni od drugih, itd. Ovo je jedna veoma vješta tehnika, s obzirom da je sagovornik u mogućnosti da nas, izbacivanjem navionalističkih parola navede na nacionalne predrasude, ili tako nam tokom razgovora pomuti zdrav poslovni razum i kritičku moć rasuđivanja i time nam omogućuje donošenje poslovne odluke u skladu sa našim ciljevima I interesima.

� Šta treba činiti u ovim slučajevima? Najprije treba se kraćom konstatacijom saglasiti sa sagovornikom i odmah ga vratiti na predmet

236

razgovora, koristeći pri tome stučne dokaze-argumente dakle, bez korištenja protiv-argumenata koje su u vezi sa apelovanjem na naše predrasude.

· Tehnika izvitoperivanja

Tehnika izvitoperavanja predstavlja iskrivljavanje ono što smo sami ranije rekli ili pomjeranje akcenta u onome što je sagovornik rekao. Na primjer, dobavljač kaže: “mi smo učinili sve da vam dadnemo prihvatljivu cijenu….” U tom slučaju uzima reč i obrće smisao rečenog: “vi ste sami kazali da niste učinili sve da metodom direct costinga u strukturu cijene i mi vjerujemo da kada to učinite da će vaša cijena izgledati sasvim konkurentnom…”

· Tehnika pitanja-zamki

Tehnika pitanja zamki oslanja se na skup sagovornikovih postavki retoričke prirode, a to su:

· Ponavljanje: Ponavljanje jedne te iste konstatacije omogućuje da se onda upotreijebi kao dokaz-argument, a čime se onda sagovornika prisiljava da se brani od nečega što uopšte ne postoji. Naime, ovo je metoda najčešće korištena od strane fašističke propaganda, jer hiljade i hiljade laži na kraju Njemcima i drugima postalo nekoliko stotina istina.

· Sugestivna pitanja: imju za cilj da se sagovornika navede da se sa njima saglasi. Ovaj oblik pitanja najčešće koriste pravnici u toku sudskih rasprava, kao npr. “Ove činjenice ćete svakako priznati…?” Odgovor bi trebao biti: “Na sugestivna pitanja ne želim da odgovorim”.

· Alternativna pitnja: imaju za cilj da zahvate široki horizont otvorenih pitanja i nide samo ona riješenja koja odgovoaraju koncepciji naših ciljeva, a cilj je da se sagovorniku da mnogo alternative ali samo sa jednim riješenjem.

· Kontra-pitanja: na primjer: “ Na vaše pitanje odmah ću odgovoriti odmah poslije vašeg odogovra na moje pitanje, koje je, priznaćete već nekoliko puta bilo postavljeno”.

· Tehnika argumetisanja

� Tehnika argumentisanja, za razliku od tehnike koja je logička upotreba argumenata,predstavlja psihlošku upotrebu argumenata. Uopšteno, taktika je umjetnost argumetisanja i veoma pogodna u slučajevima kada pred sobom imamo govorljive sagovornike, a ne neefikasna u slučaju kada su sagovornici zatvoreni, ćutljivi i ne izjašnjavaju se o našim pitanjim, dokaza-argumenata, tezama i zaključcima.


237


10.5.3. Primjena taktike argumenata�

U literaturi su opisani brojni psihološki taktički pristupi i umjetnost upotrebe agumenata, a mi se ovde ograničavamo na one najpoznatije. Dakle, ovde se ne radi o kreiranju novih dokaza-argumenata već samo o upotrebi logičkih i stručnih argumenata.

Upotreba argumenata vrši se na slijedeći način:

· Polazi se od kreiranja da se dokazi-argumenti ističu odmah i bez oklijevanja, svakog puta kad se za to u toku razgovora ukaže prilika, ali uvijek u novoj konstealaciji sa novim pristupom.

· Međutim, uvijek se glavni dokaz-argument ostavlja za kraj, da bi se njime došlo do zaklujčka, rukovodeći se principom, da su brzi zaključci posljedica sporog razmišljanja (Volter).

Izbor tehnike

· Tehnike dokaz-argumenata, jednako kao i taktika argumentisanja, prilagođavaju se psihološkom profilu sagovornika.

· Hladnom stručnjaku su dva podatka i informacije važnije od navale riječi, s obzirom da od njega slijedi boomerang, pa se ovdje primjenjuje fundamentalna metoda sa kvalificiranim podacima.

· Intaligentonm brbljivcu više odgovaraju teorijske rasprave nego egzakni podaci.

· Najčešće će biti sa ljudima sa visokim EQ-emotivna intaligencija, s obzirom da su oni uvjek pripravljeni da nas iskoriste za svoje unaprijed postavljene ciljeve.

Izbjegavanje zaoštravanja

· Dokazi-argumenti i taktika-argumentisanja nikada ne treba da vode totalnoj konfrontaciji, osim u slučajevima pregovaranja, polemike i prepirke.

· Ako se to ipak desi, onda treba ići na pomirenje sa sagovornikom, koristeći pri tome sledeći taktički pristup.

· Dobro je kad se kritična pitanja ostave bilo za početak ili za kraj faze

argumentisanja.· Efiksano je da se u kritičnoj fazi razgovara sa sagovornikom u “četiri

oka ,-jer se tako”, “bez svjedoka” može postići više.· U izuzetno teškim situacijama najbolje je zatražiti pauzu za

konsultacije, a sa ciljem da se “ohlade glave”.

238

Izazivanje apetita

Ova taktika se bazira na shvatanju da je prikladnije sagovoniku ponuditi varijante i informacije koje odgovaraju uklanjanju njegovih prethodno pobuđenih želja, zadovljavanju zahtjeva i rješavanju problema. Izazivanje apetita kod sagovornika se izvodi na slijedeći način:

· Prvo definiše se stanje tekuće stanje s naglaskom na negativne posljedice i nedostatke;

· Drugo, na osonvu probuđenih apetita, naznače se pravci mogućih rješenja,

· Treće, detaljno se obrazlažu prednosti i nedostaci svakog od mogućih rješenja, vodeći računa našim ciljevima, ali na način da se uklone želje, zadovolje zahtjevi i riješe problemi sagovornika.

Taktika je posebno efikasna ako s kombinuje sa emotivnim tehnikama.

Obostrana argumentacija

U slučajevima kada se naš prijedlog ne poklapa sa mišljenjem sagovornika, najbolji su obostrani argumenti, a koji obuhvataju prednosti i nedostatke našeg prijedloga i sagovornikovog mišljenja.

· Na primjer, ako želimo da dobavljač snizi cijenu za repromaterijal, onda se kao obostrani argument koristi činjenica da će zaključeni posao donijeti obostranu uposlenost kapaciteta i zadržavanje finalnih kupaca i tako osigurati trajnu poslovnu saradnju uz negativnost da će se ostvariti niži profiti, ali da će se u tim uslovima omogućiti zahtjevanje većeg tržišnog učešća na teret konkurencije, što će onda donijeti i veće profite na bazi ekonomije obima.

· Obostrana argumentacija je naročito efektivna kod manje obrazovanih sagovornika, kada je sagovornik ubijeđen da drugi izlaz ne postoji i kada otvoreno ispoljava blagonaklonost ali mu nedostaje argument da bi prihvatio naše riješenje kao svoje.

Redoslijed prednosti-mana

· Kod izlaganja prjednosti i mana treba se rukovoditi nalazima eksperimentalne psihologije, prema kojima presudni uticaj na formiranje stavova sagovornika imaju informacije koje mu se prvo stavljaju na uvid, a to znači da se u fazi argumentisanja najprije iznose prednosti a potom nedostaci.


239


· Obratno, iznošenje najprije nedostatka ia negativnu stranu što sagovornik može da prekine našu argumentaciju prije nego što smo stigli do prednosti (“sve to govori u prilog da nema smisla da se više zanimamo tom temom”), što znatno otežava našu kasniju poziciju u procesu razgovora.

Familijarizacija argumenata

· Uvjerljivost dokaza-argumenata u prvom redu zavisi od suda slušaoca, a slušaoci su u galvnom ne kritični pema samim sebi, onda je najbolje da se pokušamo identifikvkovati sa sagovornikovim stavoima ili da ih integrišemo u našu konstrukciju argumentacije.

· To je tipačan način “razmišljanja glavom sagovonrika” u okviru sopstvenih stavova.

· Najbolje se to postiže simpatičnim obraćanjem sagovorniku, npr.-“Šta mislite o ovom prijedlogu?”-“Kako bi problem mogao da se riješi, prema vašem

mišljenju?” odnosno-“To je odlična ideja”.-“potpuno ste u pravu kad kažete…”

Tako mi nagrađujemo sagovornika, odajući mu priznanje, poklanjajući mu punu pažnju, hvaleći ga pred članovima njegove delegacije, što je posebno upečatljivo. To je način familijariziranja sa sagovornikom.

Izvlačenje zaključka

· Svaki put iz dokazanog postupka treba da uslijedi odgovarajući zaključak.

· Dakle, nije preporučljiivo da se sagovorniku prepusti izvalačenje zaključka.

Taktika protiv-argumentisanja sagovornika

Naime, uvijek treba imati u vidu da sagovornik može pribjeći neutralisanju naše taktike, pri čemu treba ostati hladan i razmisliti o slijedećem:

· Da li stoji iznesena tvrdnja sagovornika? Ako ne stoji, to je prilika za protunapad.

· Treba otkriti protivurječnosti?· Da li su zaključci pogrešni ili samo djelimično tačni?

240

U svakom slučaju, protiv-argumentacija je samo dokaz da u našoj tehnici i taktici dokaza-argumenata i zaključcima postoji greška, dok je u svim drugim slučajevima to prilika da se sagovornika potpuno pritjera “uza zid”.

10.6. NAČINI NEUTRALISANJA PRIGOVORA SAGOVORNIKA

� Prigovori su veoma neprijatni po daljnji tok razgovora, s obrizom da koče razgovore, ometaju sporazumijevanje sa sagovornikom i smanjuju interes sagovornika, pa je potrebno pristupiti njihovom neutralisanju. Međutim, najprije treba konstatovati da je do prigovora došlo usljed naših popusta u fazi dokaza-argumenata i nesaglašavanja otvorenih pitanja koja se donose kontra-argumente sagovornika.

10.6.1. Ciljevi i filozofija neutralisanja prigovora�

Prigovor treba da se koristi kao prilika da se pojača uvjerljivost našeg izlaganja, da se utvrdi ono što je već postignuto tokom razgovora, da se neutrališu sumnje i odbrane sagovornika i stekne bolji uvid u motive otpora kao i njegov osnovni stav povodom naših dokaza-argumenata. Prema tome, osnovni ciljevi i zadaci neutralisanja prigovora bi mogli biti:

· Razgraničenje i izlaganje prigovora po subjektima, objektima, predmetu, mjestu, vremenu i posljedicama;

· Pružanje privatnih objašnjenja na postavljene ili neizrečene prigovore, primjedbe, sumnje i rezerve sagovornika;

· Neutralisanje ili obaranje sagovornikovih prigovora i primjedbi.

Neutralisanje prigovora ima formalnu sličnosti sa protiv-argumentima, ali i određene sprecifičnost koje se ogledaju u :

· Ciljevima primjene

- Protiv-argumentacija, kako smo to ranije obrazložili, predstavlja defanzivno taktičko-operativno sredstvo za spriječavanje sagovornika u ostvaranju njegovih definisanih ciljeva u poslovnom razgovoru.

- Neutralisanje prigovora ima za cilj da se izvrši konfontacija sa sagovornikovim ciljevima, s obzirom da se oni ne poklapaju sa našim ciljevima u poslovnom razgovoru.


241


- Naime u fazi protiv-argumenata imamo posla sa strategijom sagovornika i cilj nam je da argumentima oborimo sagovornikove dokze-argumente i zaključke, čime se želi uticati na njegovu stručnost ili psihičku ravnotežu, a da bi se izazvala nedoumica.

- U takvoj se situaciji od sagovonika mogu očekivati prigovori , što je za nas prilika da se njegova argumenitsanja iskoriste u prilog našeg zaključka.

· Načinu pristupa. Rekli smo da se protiv-argumenti baziraju na logičkom povezivanju činjenica i izvlačenju zaključka, a za neutralisanje prigovora važe iracionalna objašnjenja sa korištenjem psiholoških efekata na sagovornika. u svakom slučaju na prigoovore u toku poslovnih razgovora treba da smo spremni i da ih na odgovarajući način savladamo. Uzroci prigovora su različite prirode:

· Odbrambena reakcija. Najčešće se javlja zbog toga što sagovornik nije shvatio naše dokaze-argumente ili se radi o ličnosti koja prema nama ima određenu odbojnost, a kao posljedice se javljaju izgovori, primjedbe ili razložni prigovori.

· Takmičenje. Sagovornik je osoba koji u poslu uživa i sa naglašenom sklonosti da uvijek u poslovnom razgovoru njegov stav pobjeđuje. Prigovor mu služi da bi nas bolje upoznao, da provjeri koliko smo vješti da se izvučemo iz zamke-prigovora, da provjeri do kojih granica seže naše strpljenje i koliko on može sa nama ići daleko.

· Pariranje. Sagovornik sebe doživljava kao važnu osobu koja moora da svakom parira i da u razgovoru vodi glavnu riječ.

· Nerormiranost. Sagovornik je o predmetu razgovora slabo informisan i daje nam prigovore bez osnove.

· Nesaglasnost. Argumentacija nije dovoljno prilagođena sagovorniku i on svojim prigovorom dovodi u pitanje izložene zaključke.

· Taktička igra. Sagovornik želi da u toku razgovora obezbjedi sebi preimućstvo, da nas “drži u šahu” do odsutnog trenutka, kada, na primjer, nastupi faza pogađanja oko detalja. Uzorci stavljanja prigovora tokom vođenja poslovnih razgovora, kako smo vidjeli, mogu biti subjektivne-nacionalne i subjektivne-psihološke prirode. Što se tiče njihove objektivne prirode, odgovr je sadžan u našem lošem dokazu-argumentu, ašto se tiče subjektivne prirode, odgovore treba pronaći u prirodi ljudskog ponašanja, a koje bi se moglo svesti na neka od osnovnih pravila stečenih iz iskustva uspješnih besjednika.

242

· Najprije treba reći da postoje poslovni ljudi koji tokom poslovnih razgovora vole da daju prigovore i da raspravljaju, s obzirom da su hladni i proračunati i da u posao veoma malo unose ličnog, a raspravljaju jer su motivisani da iz rasprave izađu kao pobjednici. Za ovaj psihološki tip ljudi rasprava je umjetnost, jer je i sam život umjetnost, a u raspravu ulaze zato što moraju, jer to poslovni život zahtijeva, jer je i sam život viječita rasprava. Ovdje se pod raspravom podrazumjeva davanje sagovoniku, a bez davanja nema ni uspjeha.

· Postoje brojni sujetni poslovi ljudi koji vječito igraju neku ulogu, tako da su uvjek spremni da daju prigovore i da bi to iskoristili da preuzmu ulogu vođe tokom poslovnih razgovora.

· Isto tako ljudi unaprijed stavljaju određene prigovore da bi im to u kasnijoj fazi poslužilokao izgovor i opravdanje u slučajevima greške, jer su se oni, tobože,oko tih pitanja dobrano zauzeli. Ta vrsta ljudi kritikuju da bi kritikovali, prigovaraju ne da bi raspravljali, s obzirom da oni i nisu zainteresovani za konačni ishod potonje rasprave.

· Ljudi sa bogatim iskustvom posjeduju šematizovani sistem mišeljnja u okviru kojih primaju dokaze-argumente i zaključke, koje onda podvrgavaju analizi na osnovu iz iskustva iz prošlosti. Uvijek ostaje otvoreno pitanje kako se postaviti prema potencijalnim prigovorima, a odgovor na ovo pitanje treba potražiti u činjenici zašto se uopšte prigovori javljaju, šta pokazuje suštinu prigovora i kako nautralisati prigovore:

· Zašto se prigovori javljaju:

- Stav sagovornika:- odbrambena reakcija,- igranje uloga,- takmičenje u pregovaranju.

- Činjenice:

- pariranje,- nesaglasnost,- neinformisanost,- taktička igra.


243


· Šta pokazuje suština prigovora?

- Da li se sagovornik uopšte interesuje za temu ili prigovor stavlja radi prigovora?- Šta je suština sagovornikovog mišljenja u vezi naših dokaza- argumenata, teza i zaključaka?- Gdje je dokaze-argumentepotrebno pojačati?- U koju osnovnu postavku teze sagovonika posebno treba uvjeriti

· Kako neutraslisati prigovore?:

- Taktika lokalizovanja prigovora.- Provođenje analize prigovora, kada je u težim slučajevima, kada prigovor dovedu poslovni razgovor u krizu, moguće predložiti “čik pauzu”.- Utvrđivanje razloga prigovora sagovornika.- Izbor taktike za neutralisanje prigovora.- Operativno objašnjenje na dobijene prigovore.

10.6.2. Vrste prigovora i načini njihovih neutralisanja�

Tokom vođenja razgovora možemo biti izloženi veoma različitim vrstama prigovorima i o svakoj od njih odgovara određeni način neutralisanja. Najprije koje vrste prigovora je moguće očekivati?

- Prigovori koje sagovornik ne uspjeva da saopšti jer mu to ne dopuštamo, s obzirom da od naše bujice riječi ne može doći do riječi, ali na osnovu sagovonikove ekspresije treba da otkrijemo o kojim bi se to prigovorima moglo raditi i da ih unaprijed neutrališemo.

· Sagovornik ništa ne govori, ali izgleda nezadovoljan našim dokazima-argumentima ili sumnjivači naša obrazloženja, teze i zaključke.

· Uzrok ponašanja sagovornika može da bude u njegovoj psihičkoj osobini koju karakteriše ćutljivost ili se radi o nepovjerljivoj osobi, koja nema snage i načina da se izbori za riječ.

· Izlaz iz situacije jeste da sami sebe obuzdamo i poslovni razgovor sa monologa prevedemo na dijalog, a što se postiže postavljanjem otovrenog, provokativnog ili retoričkog pitanja sagovorniku, kao npr:

-Šta mislite o tome?-Koje mogućnosti vidite u…?-Koji je, po vašem mišljenju, najbolji pristup…

244

-Mi smo vas razumjeli da…

- Sagovornik se izgovara na viši menadžment, a u stvari to nisu stvarni prigovori.

· Sagovornik čini taktički manevar ili se radi o pomanjkanju volje za prigovor. Ocijenićemo to kao poziciju gdje još uvjek sa sagovornikom nismo uspostavili stručniji razgovor o konkretnom pitanju.

· Možda smo prerano prešli u fazu dokaza-argumenata, naš se sagovornik još nije zagrijao i ne postoji klima za vođenje dijaloga. Radi se o veoma neprijatnoj situaciji, jer smo se istrošili sa dokazima-argumentima, koji su shvaćeni od sagovornika, pa treba da dobro razmislimo na koji ih način ponoviti u kasnijoj fazi.

· Optimalno je hladno prokomentarisati sagovornikove primjedbe ili možda, konvertirati primjedbe sagovornika i onda preći na kreiranje klime povoljne za vođenje razgovora i započinjanje sa novom fazom dokaza-argumenata.

- Prigovori bazirani na predrasudama sagovornika (npr, kupac smatra da je kvalitet proizvoda loš, jer samo Nijemci i niko više mogu da isporuče dobar kvalitett), posebno ako su po nas nepovoljni i uopšte pogrešni u kontekstu dokaza-argumenata, teze i zaključka, stvaraju veoma neugodnu situaciju u procesu vođenja poslovnih razgovora.

· Da li se sagovornik služi agresivnim pristupom u obrazloženju prigovora, služeći se isključivo negativnim stranama predmeta o kojim se razgovara (pesmimistički raspoložen sagovonik). Njemu tu zapravo ništa ne valja i nema tu šta da se učini, bez obzira štami ili on učini, to je unaprijed propala stvar, itd. Ova siuacija je posebno danas, poslije svih nedaća kroz koje su prošli naši morlani i etički poslovni ljudi u odnosu na ratne profitete i prijatelje prijatelja u vlasti 90tih godina, karakteritika za većinu naših poslovnih ljudi. Pesmimizam može da bude razvijen do psihopatoloških razmjera i prigovori se upućuju argumentisano na osnovama opšte a ne konkretne situacije, jednostavno tako što se ona povezuje sa konkretnom situacijom, s obzirom da su savremenoj privredi mali broj ljudi vlada poslovnom situacijom (sve je neizvjesno).

· Treba najprije samog sebe preispitati, da li smo možda dokaze-argumente iznijeli na način da smo kod sagovornika probudili predrasude; ili sagovornik traži dodatne informacije za svoje predpostavljeno ili je jednostavno prečuo neke pojedinosti.


245


· Predrasude nemamo šanse neutralisati, ali zato svojom mirnoćom i samopouzdanjem treba da sagovoniku to isto povratimo i da mu se mi svojim ličnošću ponudimo kao garant-argument. Dalji razgovor je najbolje započeti, naprimjer: Ja vas potpuno podržavam s obzirom da stvari u ovom trenutku izgledaju ovako...(sada treba sebe ponuditi kao garant-argument).

Sagovornikova potreba za isticanjem. Čovjek, zapravo, ništa drugo ne želi osim da kaže svoje mišljenje, on želi da pokaže da zna o čem se radi i da nije podlegao našem uticaju i da je u cijeloj stvari potpuno nepristran. Naime, ove vrste prigovora uvjek je moguće očekivati u slučaju kada imamo posla sa sujetnim sagovonikom, i kad su naši dokazi-argumenti neoborivi, a što zaparavo ovaj tip ljudi najviše smeta.

· Sujetni sagovornik (sujeta ubija dobre poslovne ljude) najčešće daje nesturčne i nesuvisle prigovore, sa onim ciljem da kaže svoje mišljenje i da lično interveniše u tako “složenoj situaciji” (jer su naši dokazi-argumenti validni). Najčešće se radi o povredi sujete sagovornika, a ovo je samo njegov način da preko prigovora povrati samopouzdanje, s obzirom da je šokiran našim dokazima-argumenitma.

· Ovu vrstu prigovora izaziva naš samouvjereni i samopouzdani nastup, sigurna i stručna argumentacija, dobro postavljena teza i zaključci.

· Kad imamo “posla” sa sujetnim poslovnim ljudima, onda se odabire metoda, tehnika i taktika dokaza-argumenata koji sagovoniku stvaraju utisak da svi zaključci ne potiču od nas nego da su produkt zajedničkog (dominantno sagovonikovog mišljenja) rada na njima. Najbolje je zaključke izvoditi sledećim frazama:

-mi smo prihvatili vaše stavove i stoga su zaključci za koje se zalažete i za nas prihvatljivi…

- gdje je, prema vašem iskustvu, riješenje pitanja… - koje, prema vašem mišljnju činjenice treba uzeti u obzir…

Subjektivini prigovori su po nas najteži prigovori, s obzirom da može desiti da u jednom dijelu prigvoora sagovonik ima potpuno pravo, a u drugom dijelu kad nema pravo, ne postoji ništa čime ga može razuvjeriti. Naime, najveći broj ljudi smatra das u njihovi problemi jednistveni, svojstveni samo njima, da se njihovi poslovi i njihova profesija ne može mjeriti sa drugim područijima, pa su oni prisiljeni da slijede sopstvene puteve i tu im niko ne može i ne smije da zasmeta. Ovde se ne radi o ničemu drugome nego otome da smo u fazi dokaza-argumentacije bili i suviše uopšteni, konvencionalni, sebični (nismo uzeli u obzir parterove preferencije) i formalistički, olako

246

shvativši da pred sobom imamo “profesionalnog idiota, koji ništa ne razumije zapravo je suprotno, jer pred sobom imamo profesinalnog egoistu” kojem sve treba obrazlagati (misleći njegovom glavom), tako da u argumente uključimo njegove ciljeve, motive, zahtjeve, potrebe, probleme i želje.

· Izlaz iz ove situacije jeste povratak sagovoniku, njegovim ciljevima, itd, a što se postiže:

- Vaši su problemi složeni i mi smo spremni da ih zajednički riješimo, a onda treba postaviti retoričko pitanje, odnosno zahtjevati da on najprije obrazloži problem i iznese svoje mišljenje.

- Vaš pistup riješenju otvorenog pitanja za nas je primjer kako se mogu riješiti i najteži problemi sa kojima se dva partnera susreću, a onda ponoviti svoje riješenje sa stručnim obrazloženjem koje uključuje sagovornikove preferencije.

- Objektivni prigovori sagovornika u pravilu su usmjereni na suštinu stvari, dakle, kada sagovornik sasvim otvoreno, bez taktike, prigovorom iznosi svoje mišljenje.

- Sagovornik nije saglasan sa predlženim riješenjem, iznoseći jake protivrazloge, ne uzevši pri tome u obzir naše dokaze-argumente.

- Sagovoornik ima drugi prisutp riješavanju otvorenog pitanja i ne slaže se našim načinom njegovog riješavanja.

- Nije dobro otvoreno se suprostaviti sagovorniku, jer bi to vodilo prekidu poslovnih sagovornika, a optimalno je sagovorniku na znanje da primamo na znanje i uzimamo u obzir njegov pristup i objasniti koje prednosti proističu iz njegovog i iz našeg riješenja.

- Veoma je poučno pri tome služiti se retoričkim protupitanja pitanjima, ponajprijeupućeni prema drugim članovima sagovornikovog pregovaračkog tima.

- Navođenje referencije: Obuhvata na pozivanje svjedoke, tuđa iskustva ili sagovornikove ranije izjave. Često u ovom slučaju može da dođe do zaoštrene situacije s obzirom da mi u razogovor prizivamo druge osobe koje mu ne prisustvuju, a da bi metoda bila uspješna reference treba da su iskrene i da ih iznosimo u dogovarajućoj diskreciji.

- Preobražaj u podsticaj:

· Bumerang se bazira na pretopstavci da je u mnogima prigovorima, posredno ili neposredno, moguće pronaći neke prednosti za rješenje nasatlog pitanja i problema, tako što se prigovor implementira u naše polazne dokaze-argumente, teze i zaključke.


247


· Sažimanje prigovora podrazumijeva neutralisanje više prigovora i zamjerki usputni razgovorom i u jednoj rečenici, izbjegavajući tako bjesomučnu diskusiju, raspravu i retoričke igre.

- Dati za pravo i nastaviti:

· Odobravanje-podsticanje se primjenjuje kod objektivinih i korektnih prigovora koje prihvatamo, ali im značaj lokaliziramo ili neutrališemo sa značajem i uticajem prednosti i karakrteristika koje odmah ili naknadno stavljamo na uvid sagovorniku.

· Preformulisanje se sastoji od ponavljanja i ublažavanja zamjerki, a onda na tako ulblažene prigovore dajemo zadovoljavajući odgovor ili predhodne dokaze-argumente samo preformulišemo.

· Uslovna saglasnost se sastoji od u prvom trenutku davanja za pravo sagovorniku, odmah zatim cijelu situaciju razvlačimo i vraćamo na naše startne dokaze-argumente, pronalazeći u njima elemnte sagovornikovog mišeljnja, ciljeva motiva.

· Elastična odbrana se primjenjuje uslučajeivima kada nas sagovornik bombarduje nizom formalnih prigovora i zamjerki u razdraženom i odbojnom tonu, u kojim slučajevima je najbolje ne odgovarati direktno na prigovore, nego bez komentarisanja inzistirati vraćanje na predmet razgovora a čime će i prigovori u kasnijoj fazi razgovora izgubiti na težini.

- Navođenje na samodogovor:

· Prihvaćene pretpostavke podrazumjeva metodu neutralisanja subjektivnih prigovora sagovornika, kad se ne daju odgovori a prigovori se prihvataju kao sagovornikove predpostavke, s obzirom da bitno ne mjenjaju našu poziciju niti dovode u pitanje naše dokaz-argumente, tezu i zaključke.

· Poređenjem se neutrališu sagovnikovi prigovori ako raspolažemo nekim analgoskim podacima, informacijama ili slučajevima, tako da se neodgovara direktno na prigovor, nego ga se samo relativizira.

· Ispitivanje

248

- Razjašnjenje prigovora:

· Da ali...? Metoda se sastoji od djelimičnog slaganja sa prigovorima sagovornika, ali se njihova oštrina umanjuje ili ublažava gomilanjem potivriječja na bazi naših unaprijed pripremljenih protiv-argumenata.

· Preventiva podrazumjeva kreiranje dokaz-argumenata, teze i zaključka tako da se isključuje bilo koja mogućnost prigovora od strane sagovonika.

· Predupređivanje je metoda koja pretpostavlja da sami iznesemo sagovornikov prigovor u okviru dokaz-argumenata, čime se otklanja mogućnost zamjerki.

- Oštro suprostavljanje:

· Dokaz besmislenosti podrazumejva komentarisanje prigovora i zamjerki na način da se oni učine besmislenim, nepotrebnim i izvan konteksta u datom trenutku s obzirom na zajedničke ciljeve koje pretpostavlja vođenje poslovnog razgovora.

· Odlaganje se bazira na odlaganju odgovora, s obzirom da se i najozbiljniji prigovor gubi na težini tim više što se na njega odgovara kasnije, kada se smire strasti i kada se otklone neka druga otvorena pitanja koja su bila pretpostavka formuliasanja prigovora.

Taktika neutralisanja prigovora u bitnome zavisi od strukture prigovora i zamjerki tj. njegovog uzroka, manifestacije, povoda, osnova za dejstvo, akcija i posljedica. Taktički pristup neutralisanja prigovora predstavlja sagledavanje uzrka i povoda za prigovor s jedne strane u odnosu na akcije i posljedice s druge strane u odnosu na naš dokaz-argumentaciju, teze i zaključke.

- Lokalizovanje priovora prije pristupanja neutralisanju, što pedstavlja identifikaciju same manifestacije i osnove dza dejstvo sagovornika, postavljanjem samom sebi pitanja:

· Šta stoji iza prigovora?· Koja je stvarna zamjerka u odnosu na izrečenu?· O kojem se tipu prigovora radi?· Koju tehniku neutralisanja primjeniti?· Kojiznačaj za sagovornika ima prigovor?· Da lije odgovor i neutralisanje prigovora vremenom ograničen?


249


- Otvoreno protivuriječije prigovoru sagovornika ne vodi nas efektivnom poslovnom razgovoru, nego u svađu, pravdu i prepirku, pa je potrebno iz riječnika izbaciti riječi i rečenice koje vode u ćorsokak, kao na primjer:

· U ovom slučaju vašem prigovoru nema mjesta...· Vaš prigovor nema mjesta...· Suprotno vašem prigovoru, istina je...· Vaš prigovor je bez ikakve osnove...· Molim vas ne stavljajte mi više takvu vrstu prigovora...

- Respektovanje mišljenja, stavova i prigovora sagovornika, čak i u slučajevima kada sagovornik nije u pravu ili su prigovori bemisleni, podrazumjeva napuštanje pomisli o potcjenjivanju sagovornika, a umjesto toga:

· Treba cijeniti napor sagovornika da svojim prigovorom i zamjerkama unaprijedi međusobnu saradnju.

· Pronaći u prigovoru elemente u prilog naših dokaz-argumenata, teze i zaključaka.

- Davanje za pravo sagovorniku, bazira se na pretspostavci da sagovornici brojne prigovore i zamjerke daju poticani željom za prestižom i ličnom važnošću u procesu poslovnih razgovora, pa je u tim slučajevima veoma efikasno sagovorniku reći:

· Odajemo vam priznanje za kreativnu inicijativu i interesantan prilaz pitanju od zajendičkog interesa. Što iskeno rečeno, do sad nisam imao u vidu.

· Svakako kod odlučivanja uzećemo u obzir vašu inicijativu...

· Razgovor se nastavlja dalje, tamo gdje je stao, s obzirom da će partner činjenicom samog davanja zapravo biti zadopvoljan.

- Suzdržanost u ličnim ocjenama mišljenja i sudova u odnosu na izrečene prigovore sagovornika, kao npr:

· Ja bih, da sam na vašem mijestu...

250

· Moja kompanija zastupa slijedeću politiku... , a ja lično sam sasvim drugog mišljenja...

· Metoda je veoma uspješna ako sagovornik insistira na ličnom stavu, a objašnjenje će samo po sebi biti za njega dovoljno.

- Kondenzovanost odgovora na sagovornikove prigovre zasniva se na slijedećem:

· Što sažetije, stručnije i u veoma učtivom poslovnom tonu treba odgovoriti na sagovornikove prigovore, što na sagovornika djeluje veoma ubjedljivo.

· Odgovor ne treba rastezati i opterećivati nedovoljno upečatljivim primjerima, jer to održava našu nesigurnost i ulijeva sagovorniku novu snagu da krene u protiv-argumentaciju i frontalni napad.

- Kontola reagovanja sagovornika bazira se na praćenju reakcije sagovornika tokom iznošenja naših dokaza-argumenata i priogovora, odnosno davanja našem odgovora na prigovore, npr:

· U fazi dokaza-argumenta, ako se osjeti njegova negativna ekspresija, da li je zadovoljan našim izlaganjem.

· Ako sagovonik nije zadovoljan, najbolje je predložiti da se to naknadno objasni (kao npr, mi ćemo se zajendički vratiti tom pitanju).

· Sagovonikove oči treba držati pod kontrolom jer odgovor na njegov prigovor najčešće daje on sam u vidu ekspreisija.

- Izbjegavanje percepcije kod izlaganja dokaza-argumentacije ili odgovora na prigovore, podrazumjeva navođenje sagovornika u neugodnu situaciju, s obzirom na stručni nivo, riječnik i nivo interpretacije, jer to može da dovede:

· Razočaranja sagovornika koji ocjenjuje da sredi pred profesorom sa kojim nema šanse u vođenju poslovnog razgovora.

· Nije dobra savršena dokaz-argumentacija i neutralizacija prigovora, a ponekad je bolje poslužiti se riječnikom sagovornika, paralelama, simpatičnim običnim govorom.


251


· Ne glumite pametnjakovića koji se stavlja iznad sagovopnika, jer to može da bude preskupa varijnata, partner jednostavno napusti razgovore.

Pripremanje za neutralisanje prigovora prema opštem mišljnju ljudi koji posjeduju iskustvo u vođenju poslovnih razgovora, treba da podliježe istoj proceduri kao kod samog kreiranja poslovnog razgovora. Međutim, to prije svega podraumjeva:

· Upoznavanje sa temom, sadržinom, uzrocima, motivima i posljedicama prigovora.

· Analizu ličnosti sagovornika.

· Međutim, najefikasnije je pripremiti se za moguće prigovore sagovornika, prije početka poslovnih razgovora i izvršiti njihovo neutralisanje u fazi dokaza-argumentacije.

Sad ostaje otvoreno pitanje kada reagovati na prigovor: prije nego što je izrečen, odmah pošto je postavljen, kasnije i nikada:

Prije izricanja prigovora: svakako ima prednosti jer time izbjegavamo protivurječje sagovnika, određujemo formulacije zamjerke, učvršćujemo sagovornikovo povjerenje i sami biramo najpogodniji trenutak neutralisanja prigovora.

Odmah: je neuobičajno jer to čine samo oni koji žele da se svađaju, pravdaju ili da prekinu poslovne razgovore.

Kasnije: je ispravno, jer se vrijeme iskoristi da nađe zadovoljavajući odgovor, a takav odgovor ne može ugroziti dalji tok poslovnih razgovora.

Nikada: postoje i takvi prigovori na koje se odgovor ne daje ili se ne daje direktni odgovor.

Živimo u multietničkim, multikulturalnim i multikonfesionim sredinama, koju krase različite kulture i civilizacije, tradicija i običaji, čak i nivo obrazovnja, a vrijeme iza devedesetih godina u sferu biznisa privuklo je i ljude koji svojim moralnim i etičkim habitusom nisu za taj posaom, za koje bi bilo daleko bolje da nisu nikad napustili selo iz kojeg su došli, što sve upućuje na pojavu da svladamo bonton kod iznšenja dokaza-argumenata i posebno kod neutralisanja prigovora. Srbi, kako smo to ranije konstantovali, u principu ne posjeduju prirodnu sklonost da analiziraju posljedice koje slijede poslije

252

odgovorajuće odluke, pa stoga posjeduju dodatnu sklonost da brzo i primtivno reaguju na sagovonikove prigovore i zamjerke, ponekad ih primajući kao ličnu, nacionalnu ili lokalnu uvredu, napad na tradiciju, napad na čojstvo..

� Kod neutralisanja prigovora treba u svojim mislima o sagovniku imamo bar slijedeće:

Sagovornik nema uvijek pravo, ali nam se više isplati da je on u sitnicama i detaljima u pravu.

Sagovornik treba da ima opsjećaj uvažavanja, tj. da se njegov prigovor uzima ozbiljno i bez uvrede.

Sagovniku treba olakšati iznošenje prigovora, jer to olakšava kasniju saradnju (realizaciju posla).

Sagovornik najčešće da svojim prigovorima unaprijedi međusobnu saradnju, da je učini jasnom i bez mogućih kasnijih nesuglasica i nerazumijevanja, što je posebno značajno za većinu postkomunističkih zemalja, kad se biznisom bave i ljudi koji ne poznju osnovni kategorijalni sistem i kad je nesporazuma i nerazumijevanja na pretek.

Sagovornik može da bude katolik, protestant, budist, islamista itd, a to su različite kulture pa treba upoznati ponašanje tih ljudi. Na prigovore ljudi drugih kultura i civilizacija reagujemo na način kako oni reaguju Jasni i opravdani prigovori sagovonika ne podrazumijevaju nikakvu taktiku njihovog neutralisanja, nego potpuno uvažavanje.

10.6.3. Zaključivanje i privođenje razgovora kraju

� Zaključivanje i privođenje kraju razgovora treba da se osniva na sagledavanju da li dokaz-argumentacija, tok razgovora i reakcije sagovornika vodi ispunjenju postavljenih ciljeva razgovora. Ako su ti uslovi ispunjeni, onda treba da se prisupi formulisanju zaključka (odluke) o vođenom razgovoru. Odluke mogu biti spontane ili forsirane, a obje direktne ili indirektne:

· Direktno forsiranje odluke podrazumjeva da se do dopušta nikakav period za razmišljanje i da se odluka odnese odmah.

· Indirektno forsiranje odluke podrazumjeva da se sagovoniku ostavi prostora za razmišljanje i da se odluka na bazi alternativnih riješenja donose u naprije utvrđenom roku. ne samo politički i poslovni


253


ljudi, nego ljudi uopšte, nalaze se u nezavidnoj situaciji kada trebaju da nešto odluče, posebno kada treba da odluku donesu odmah. Mi smo raspravljali o procesu odlučivanja građana kao potrošača i procesu odlučivanja institucija kupaca, birača, pa se tome više nema šta dodati. Indirektno formiranje odluke kod vođenja razgovora između predstavnika institucija u osnovi se bazira na četri metode, posebno onda kada se o vođenim poslovnim razgovorima stavlja zapisnik u pisanoj formi:

· Hipotetički prikaz polazi od stava da odluku nije moguće donijeti odmah i da je potrebno vrijeme, period analize i sinteze pregovora, dokaznih argumenatata, i zaključaka da bi se došlo do konačne odluke. U tom slučaju sagovornici se mogu dogovoriti da će se konačna odluka donijeti nakon analize toga o čemu je bilo riječ tokom razgovora, odnosno da će se angažovati posebna ekspertska gruopa ili čak institucija sa strane (konzultant).

· Postupno odlučivanje podrazumjeva donošenje odluke o osnovnoj postavci, usvajanjem predhodnih ili djelimičnih riješenja, a da se:

- prepusti stručnim tijelima ili odjeljenjima da dogovore realizaciju detalja;

- utvrde područija saradnje i oblasti rada, obim poslova, itd., a da poslovne funkcije izvrše realizaciju;

- zadužene ličnosti koje će pripremiti dogovor.

· Alternativna riješenja se mogu pojaviti u toku vođenja razgovora, a definitivan izbor od daljnih analiza i pregovora. Najvažnije je da se utvrde altarnativna riješenja i pretpostavke na kojima se ona baziraju, što je početna osnova za nastavak poslovnih razgovora.

· Riješavanje ključnog pitanja podrazumjeva identifikovanje ključnog pitanja i izricanje pristupa njegovog riješavanja svakog od učesnika u razgovoru. Cjelovito rješenje se može odgoditi za kasnije.

254

AKTUELNI POLITIČKI MENADŽMENT

11.1. IDEOLOGIJE I PROGRAMI PARTIJA U SVIJETU

Pojam ideologija prvobitno je upotrebljavan u neutralnom značenju, u smislu „nauke o idejama“. Nakon dugog perioda izrazito negativnog i izrazito pozitivnog određenja i upotrebe, danas se termin ideologija ponovo uglavnom upotrebljava neutralno, oslobođen vrijednosnih i političkim doktrinama određenih značenja.

Opravdano je tvrditi da ne postoji jedna opšteprihvaćena definicija ideologije, već prije čitav spektar određenja ovog pojma. Najpoznatije značenje ideologije je ono koje su ovom pojmu pripisali Marks i Engels. Oni su okvalifikovali ideologiju kao iskrivljenu, lažnu svijest koju stvara dominantna klasa te tako služi za održavanje postojećeg stanja koje tim klasama odgovara. Ideologija je instrument za izrabljivanje i obmanjivanje proletarijata kojim vladajuća klasa prikriva stvarne društvene odnose nepravde i tlačenja. Sposobnost vladajuće klase da proizvodi ideje zasnovana je na njenoj dominantnoj ulozi u proizvodnji i društvu. Marksističko određenje ideologije, kao i ostala određenja koja su uslijedila (liberalno, konzervativno, itd.) determinisana su vrijednostima njima odgovarajućih političkih doktrina.

Endru Hejvud izdvaja deset značenja koja se pripisuju terminu idelogije:

1. sistem političkih vjerovanja,2. skup političkih ideja orijentisanih na djelovanje,3. ideje vladajuće klase,4. pogled na svijet određene društvene klase ili društvene grupe,5. političke ideje koje otjelovljuju ili artikulišu klasne ili društvene

interese,6. ideje koje šire lažnu svijest među eksploatisanima ili potlačenima,7. ideje koje situiraju pojedinca u društveni kontekst i proizvode osjećaj

kolektivne pripadnosti,8. zvanično odobren skup ideja koji se koristi za davanje legitimnosti

političkom sistemu ili režimu,9. sveobuhvatna politička doktrina koja polaže pravo na monopol istine,

5810. apstraktan i visoko sistematičan skup političkih ideja .“

11. AKTUELNI POLITIČKI MENADŽMENT

58) E. Hejvud (2005), Poltičke ideologije, Beograd:Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 6.

255

Hejvud dalje nudi i „objedinjenu“, sistematizovanu definiciju: „Ideologija je manje-više koherentan skup ideja koji pruža osnovu za organizovano političko djelovanje, bez obzira da li je cilj tog djelovanja-da očuva, modifikuje ili sruši postojeći sistem vlasti. Stoga sve ideologije: a) nude prikaz postojećeg poretka, obično u obliku „pogleda na svijet“, b) iznose model željene budućnosti, viziju „dobrog društva“, c) objašnjavaju kako može i kako

59bi trebalo da se izvede politička promjena-kako da se od a) stigne do b). “

Pri rasvjetljavanju pojma ideologije značajno je poznavanje elemenata njene strukture. Strukturalne elemente ideologije čine: klasa, odnosno grupa, interes (klasni, grupni interes), racionalizacija interesa klase, odnosno društvene grupe, nametanje te racionalizacije kao jedine istine i vrijednosna interpretacija činjenica (vrijednosni vid ideologije).

Profesor Kecmanović piše da „ideologija, pored kognitivne dimenzije (ideje), obuhvata i normativnu dimenziju (jedan broj ljudi prihvata je kao svoj

60interes i vrijednost) i akcionu dimenziju (uputstvo za djelovanje). “

Kecmanović identifikuje „šest funkcija ideologije“:

1. identifikacijska-ideologija doprinosi ličnom osjećaju identiteta, jer čovjek preko nje otklanja mnoge nejasnoće, dvosmislenosti i protivrječnosti u životu uopšte, a posebno u društvenom i političkom životu;

2. orijentacijska-ideologija pruža smisao i perspektivu preko koje čovjek ne samo razumijeva svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu nego i uputstvo kako da se u skladu s tim ponaša, odnosno u kom pravcu da djeluje;

3. motivacijska-ideologije podstiču i na praktično angažovanje koje može imati vrlo različit intenzitet: od izlaska na izbore jednom u četiri godine i davanja glasa partiji koja zastupa odgovarajuću ideologiju, preko članstva u takvoj stranci do strastvenog aktivizma;

4. simplifikacijska-političke ideologije su most između političkog mišljenja i političkog djelovanja. Mnoga filozofska, naučna i teorijska učenja, pretakanjem u političku ideologiju, doživljavaju veća ili manja uprošćavanja tj. simplifikaciju. Ta pojednostavljivanja neophodna su i zbog toga da bi se ideologija približila manje obrazovanim i neobrazovanim ljudima;

5. legitimacijska-svaka politička ideologija sadrži neke ključne ideje i vrijednosti na kojima se zasniva politički poredak za koji one zalažu;

6. integracijska-političke ideologije djeluju i kao oblik socijalnog cementa utoliko što pojedine socijalne grupe ili društvo u cjelini povezuju nekim integrativnim idejama i vrijednostima. Ideologije su

61prije svega povezane sa određenim klasama. “


59) Ibid, str. 12.60) N. Kecmanović (2011), Elementi vladavine, Beograd:Čigoja štampa, str. 126.61) Ibid, str.143.

256


Najznačajniji ideološki pravci (velike ideologije) u istoriji su: liberalizam, konzervativizam, komunizam, socijalizam, fašizam, te ideloške tradicije anarhizma, feminizma, ekologizma (environmentalism) te religijskog fundamentalizma. Ove velike ideologije klasifikovane su prema linearnom spektru ljevica-desnica, kojim se političke ideologije svrstavaju na neku tačku između dva pola, odnosno dva ekstrema, ultralijevo i ultradesno. Tako ljevici pripadaju komunizam i socijalizam, desnici konzervativizam i fašizam, a centru liberalizam. Vrijednosti koje se vežu za spektar tiču se jednakosti-ljevica je okrenuta jednakosti, dok desnica istu odbacuje; stava prema promjenama-ljevica okrenuta ka revoluciji, a desnica ka reakciji; odnosa prema ekonomiji-ljevica podržava intervenciju i kolektivizam, a desnica tržište i individualizam (komunisti zastupaju tezu o neophodnosti državnog planiranja ekonomije, socijalisti i liberali favorizuju mješovitu ekonomiju i vladinu regulaciju, a konzervativci slobodno tršište i privatnu svojinu). Dakle, vrijednosti na kojima počiva liberalizam su: sloboda, individualizam, razum, pravda te tolerancija i različitost. Konzervativizam počiva na vjerovanju u tradiciju, pragmatizam, organizaciju, ljudsku nesavršenost, hijerarhiju, vlast i svojinu. Socijalizam polazi od značaja zajednice, jednakosti, bratstva, saradnje, raspodjele prema potrebama, klasne podjele društva i kolektivne svojine. Fašizam obilježava viđenje po kojem je pojedinac ništa, jedinka koja vrijedi samo kao član kolektiva u koji se u potpunosti utapa, zatim je obilježen antiracionalizmom, borbom, elitizmom i vođstvom. Kraj Hladnog rata i pad komunizma smanjio je klasičnu ideološku distancu između ljevice i desnice te se danas više govori o relaciji ljevog centra i desnog centra. Ipak, razlike između ove dvije najvažnije orijentacije i dalje su izrazito značajne.

Ljevica se poistovjećuje sa jednakošću i socijalnom pravdom, promjenama i usmjerenošću na budućnost. Zalaže se za smanjenje socijalnih razlika i nezaposlenosti, za državnu kontrolu i intervenciju, redistribuciju. Danas se stranke ljevice (socijaldemokratske i ekološke) zalažu za vrijednosti socijalne pravde i zaštitu životne sredine te prihvataju modifikovanu tržišnu ekonomiju (socijaldemokratske stranke u Njemačkoj, Skandinavskim zemljama, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španiji).

� Desnica insistira na hijerarhiji i očuvanju statusa quo, slobodnom tržištu, privatnom vlasništvu i konkurenciji. Dok se na poziciji lijevo od centra danas nalaze socijaldemokrati, na poziciji desno od centra smješteni su ekonomski liberali, odnosno neoliberali i konzervativci. Neoliberali veličaju industriju i biznis i insistiraju na minimalnoj, ograničenoj ulozi drževe, a konzervativci veličaju tradicionalne vrijednosti i autoritet te snažnu državu kao nosioca reda, stabilnosti i kontinuiteta.

257

Danas su, dakle, razlike između partija sužene i većina partija naginje ka centru.

Ideologije kao skupovi ideja, koji imaju racionalnu osnovu i koji predstavljaju oslonac za političku akciju, bivaju pretočene u političke programe. Političke ideologije uvijek nude viziju budućeg poretka, odnosno objašnjavaju kako bi društveni poredak trebao funkcionisati.

Na ideologijama su dakle, zasnovani program i djelovanje političkih partija. Politički program partije se može odrediti kao politička razrada i instrumentalizacija ideoloških opredjeljenja. Budući da ideologije nude viziju poželjnog poretka i politički program partija sadrži ne samo ocjenu o ranijem i tekućem stanju, već i o budućem društvenom poretku. Program partije sadrži i praktične mjere i konkretne ciljeve koje partija nastoji da ostvari na datom području u datom vremenu.

„Politički program partije jeste konkretizacija i operacionalizacija ideologije, koja se formuliše već na njenom osnivačkom kongresu, i više je okrenut praksi i sasvim konkretnim rješenjima. Program se povremeno dopunjuje i revidira kako bi se prilagodio izmijenjenim istorijskim i političkim

62uslovima u kojima partija djeluje. “

Danas je na djelu deideologizacija partija budući da partijski programi gube na značaju u korist praktičnih, pragmatičkih ciljeva. Naime, partije su orijentisane ka osvajanju većine i pobjedi na izborima, odnosno zadobijanju vlasti te se tako koncentrišu na najpoželjnije, najatraktivnije, a time i praktične i pragmatične, a ne ideološke programe. Program se prilagođava prosječnim interesima i znanjima, poželjnim, a ne realnim stanjima, a sve kako bi se osvojilo što više glasova birača. Značajnu ulogu u tome ima izborna kampanja putem koje partije predstavljaju takve programe.

„Većina savremenih partija spada u kategoriju koju je Oto Kirhajmer nazvao „catch-all partije“ (sveobuhvatne partije). One su odbacile veliki dio ideološkog tereta da bi bile privlačne što je moguće većem broju glasača. Kirhajmer je posebno mislio na Hrišćansko-demokratsku uniju (CDU) u Njemačkoj, ali najizrazitiji primjeri catch-all partija su američki republikanci i demokrate. Savremene dideologizovane socijalističke partije, poput njemačkih

63socijaldemokrata i britanskih laburista, spadaju u ovu kategoriju. “

U težnji za maksimalizacijom glasova partije podređuju ideološka opredjeljenja praktičnim interesima. Program se sve više prilagođava biračima čija se podrška traži i očekuje te tako programi postaju slični i partije sve više počinju da liče jedna na drugu.


62) N. Kecmanović (2011), Elementi vladavine, Beograd:Čigoja štampa, str. 187.63) E. Hejvud (2004), Politika, Beograd:Clio, str. 467.

258


11.2. UTICAJ GLOBALIZACIJE NA EKONOMIJU I POLITIKU

Globalizacija, kao proces, ali i kao pojam koji zahtijeva sveobuhvatno određenje, podliježe brojnim polemikama. Pri određenju globalizacije može se zauzeti stav koji se kreće na skali od potpune afirmacije do potpune negacije, ali nipošto ne možemo posmatrati globalizaciju kao neutralnu ideološku snagu. Uprkos teškoćama tačnog definisanja termina, mnogi elementi globalizacije su više nego vidljivi svima, čak i onima koji nisu upoznati sa karakteristikama ovog procesa. Tako su ljudi širom svijeta povezani zahvaljujući internetu, lako im je dostupna roba proizvedena na drugom kraju svijeta (npr. svjetski brendovi poput Coca-Cole, Nike-a, Adidasa, itd. mogu se naći u svim ili skoro svim gradovima širom BiH ili bilo koje druge zemlje), obožavaju istu muziku, sport, popularne ličnosti i sl. Naime, svijet je danas više nego ikada u istoriji povezan zahvaljujući prvenstveno neslućenom razvoju informacionih tehnologija i širenju svjetskog tržišta.

Proces globalizacije se može posmatrati u više faza, iako neki autori tvrde da se radi o novijem fenomenu. „Dok jedni autori smatraju da se radi o potpuno novom fenomenu koji je kulminaciju doživio početkom 90-ih godina XX vijeka, drugi smatraju da je star koliko i istorija čovječanstva i da je krajem prošlog vijeka napredovao isto koliko ranije i kasnije, odnosno da se u tom

64periodu nije dogodilo ništa naročito .“ � Globalizacija se može odrediti kao proces intenzivnog i sveobuhvatnog povezivanja ljudi širom svijeta u složenu mrežu međusobne zavisnosti.Endru Hejvud određuje globalizaciju kao „nastanak složene mreže međusobne povezanosti, koja znači da na naše odluke sve više utiču odluke i događaji koji se odigravaju daleko od nas. Njeno osnovno obilježje je da opada značaj

65geografske udaljenosti i teritorijalnih granica .“

Hejvud razlikuje posebne oblike ekonomske, političke i kulturne globalizacije.

„Ekonomska globalizacija se iskazuje u ideji da nijedna nacionalna privreda više nije ostrvo: sve su u izvjesnoj mjeri uključene u međuzavisnu globalnu ekonomiju.

Politička globalizacija se jasno ogleda u rastućem značaju međunarodnih organizacija. One su međunarodne zbog toga što imaju nadležnost ne u okviru jedne države već na internacionalnom području koje čini više država.

Kulturna globalizacija je proces u kojem informacije, roba i slike, proizvedene u jednom delu svijeta, ulaze u globalni tok koji teži da „izravna“

66kulturne razlike između nacija, regiona i pojedinaca .“64) N. Kecmanović (2011), Elementi vladavine, Beograd:Čigoja štampa, str. 335.

65) E. Hejvud (2004), Politika, Beograd:Clio, str. 268.66) Ibid., str.269.

259

Jedan od vodećih svjetskih teoretičara globalizacije Joseph Stiglitz vidi globalizaciju kao pozitivnu snagu obilježenu potencijalom za promovisanje ekonomskog razvoja te izražava vjeru u emancipatorski i humanistički karakter globalizacije, ali smatra pogrešnim način na koji se ona vodi i usmjerava. Način na koji se globalizacijom “upravlja” nije u interesu zemalja u razvoju, naročito siromašnih u tim zemljama. Kao odgovorne za to identifikuje nosioce procesa globalizacije - Međunarodni monetarni fond (IMF), Svjetska banka (WB) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO) - kritikujući njihovo djelovanje obilježeno pritiscima i zahtjevima upućenim zemljama u razvoju. Pomenute institucije diktiraju zemljama uslove onemogućavajući im da same kontrolišu proces globalizacije. Stiglitz dakle, vjeruje da “globalizacija - tj. uklanjanje barijera slobodnoj trgovini i čvršćoj integraciji nacionalnih ekonomija - može biti snaga za dobrobit svih u svijetu, a posebno siromašnih. Ali, takođe vjeruje i da bi to bio slučaj, onda se o načinu na koji se globalizacijom do sada upravljalo – uključujući i međunarodne trgovinske ugovore koji su imali tako veliku ulogu u uklanjanju tih barijera, kao i politike koje su bile nametnute zemljama u razvoju u procesu globalizacije – mora na radikalno drugačiji način ponovo

67promisliti .” Naime, Stiglitz smatra neophodnim uspostavljanje demokratskih političkih struktura na globalnom nivou koje bi osigurale uravnoteženo djelovanje tržišnih sila i ostvarile socijalnu pravdu i sigurnost, budući da je današnja globalna politika rukovođena finansijskim interesima multinacionalnih kompanija i razvijenih zemalja, a lišena intresovanja za zemlje u razvoju i društvo kao cjelinu.

Globalizacija je donijela brojne i krupne ekonomske, političke i kulturne promjene. Uticaj globalizacije na ekonomiju ogleda se u nastanku globalne ekonomije čije su osnovne odlike liberalizacija tržišta (liberalizacija tokova robe i faktora proizvodnje, ukidanje trgovinskih barijera, pojačana konkurencija, smanjenje poreza i troškova radne snage, itd.) i sa njom povezana pojava multinacionalnih kompanija i rast svjetske trgovine, privatizacija, itd. “OECD (1995) definisao je globalizaciju kao pomjeranje od svijeta s različitim nacionalnim ekonomijama ka globalnoj ekonomiji, u kojoj je proizvodnja internacionalizovana, a finansijski kapital se slobodno i u trenutku

68prebacuje iz zemlje u zemlju .”

Politička dimenzija globalizacije ogleda se u planetarnom širenju demokratije. Naime, padom Berlinskog zida, odnosno trijumfom zapadnih univerzalističkih vrijednosti proces širenja demokratije poprima ozbiljne razmjene. Ovim prelomnim događajem postalo je jasno da “demokratija nema alternative”, odnosno da su demokratska politika i tržišna ekonomija nezobilazan model uređenja države i privrede.


67) Stiglic, Dž.E. (2002) Protivrečnosti globalizacije, Beograd: SBM-x. str. 9 68) Citirano u: Endru Hejvud, Politika, Clio, Beograd, 2004, str. 269.

260


� Hejvud smatra da se politička globalizacija “iskazuje u rastućoj ulozi međunarodnih i nadnacionalnih tijela, poput Ujedinjenih nacija, Evropske unije (EU), NATO i Svjetske trgovinske organizacije. Na primjer, očigledno je da pripadnost EU ugrožava moć države zato što sve veći broj odluka (o monetarnoj, poljoprivrednoj i politici ribolova, odbrani i spoljnim poslovima)

69 donose evropske institucije, a ne države-članice .”

Efekti globalizacije mogu se podijeliti na pozitivne i negativne, kako u sferi globalne ekonomije tako i u njenoj političkoj i kulturnoj dimenziji. Zagovornici i pristalice globalizacije ističu prevashodno pozitivne efekte, negirajući i zanemarujući brojne prigovore kritičara. Najveći dio kritika odnosi se na tvrdnju da zemlje u razvoju ne samo da nisu osjetile korist od globalizacije, već su zahvaljujući istoj dovedene u još gori položaj no prije. Proces globalizacije dodatno pospješuje polarizaciju svijeta na bogate i siromašne omogućavajući nejednaku raspodijelu profita i tako favorizujući interese razvijenih zemalja i multinacionalnih kompanija. Globalizacija je donijela koristi bogatim zemljama koje su, insistirajući na liberalizaciji tržišta zemalja u razvoju, stvorile sebi izvanrednu izvoznu priliku, dok su njihova tržišta i dalje ostala zatvorena za prozvode zemalja u razvoju. Time su pomenute zemlje dovedene u još gori položaj. “Zapadne zemlje su pritiskale siromašne zemlje da eliminišu trgovinske barijere, ali su zadržali sopstvene, sprečavajući tako siromašne zemlje da izvoze svoje poljoprivredne proizvode, i time ih lišavajući očajnički potrebnog izvoznog dohotka. Sjedinjene Američke Države su svakako jedan od prvih

70krivaca… ”�� Jačanjem globalizacije istaknuto je shvatanje da je nacionalna država sve manje i manje sposobna kontrolisati kretanja kapitala, te tako i imati kontrolu nad ekonomskom sferom, što je jedan od ključnih određenja demokratske države.� Ističe se da multinacionalne kompanije koriste odsustvo ograničenja i kontrole i otvaraju svoje pogone širom svijeta ili pak premještaju iste iz jedne zemlje u drugu u potrazi za jeftinijom radnom snagom-ostavljajući tako hiljade ili stotine hiljada radnika bez posla i jedinog izvora preživljavanja- nižim porezima, resursima i fleksibilnim ekološkim regulama. Kritičari procesa globalizacije svoje tvrdnje zasnivaju i na premisi imperijalističke globalne realnosti čiji je protagonista SAD. Tako se globalizacija nerijetko određuje kao amerikanizacija, odnosno širenje američkih vrijednosti i obrazaca. � Globalizam, odnosno ideologija procesa globalizacije razumijeva se kao američki neoliberalizam, ideologija očuvanja i neprestanog uvećanja privatne svojine i profita. Protivnici globalizacije kritikuju njen izrabljivački, nejednakošću i neljudskim duhom oblikovan i rukovođen karakter.

69) E. Hejvud (2004), Politika, Beograd:Clio, str. 194.70) Stiglic, Dž.E. (2002), Protivrečnosti globalizacije, Beograd: SBM-x. str. 20.

261

POLITIKA I ETIKA

Savjest je unutarnja disciplina koja nas tjera da moralno prosuđujemo postupke i djelovanje te da ih kao dužnost prihvatimo u vlastitoj moralnosti. Disciplinom izoštravamo savjest da izabere one motive koji će postati odredbeni razlog volje. Takav razlog mora imati dobru posljedicu, što znači da su posljedice povezane sa izvježbanom, velikom sposobnošču moralnog prosuđivanja. S toga treba naglasiti da je, bez obzira na utemeljenje etike – vrline, dužnosti ili posljedice – savjest najviši sud koji bi trebao obuhvatiti moralni kvalitet, norme i odgovornost za posljedice.

F. Nietzsche smatra da savjest nije nikakav glas Božji niti glas koji opravdava moralno djelovanje, već unutrašnji autoritet. Moral je za njega način na koji se upravlja «stadom slabih», kojim se drže u pokornosti autoritetu. Kao i religija, moral uskraćuje čovjeku mogučnost da prevrednuje sve vrijednosti i da se postavi kao smisao zemlje. Sloboda je prije svega sloboda od zakona koje nam nudi moral i koji u nama podčinjavaju stvaralačku moć. Traženje u svemu umnoga, nastojanje da se zbiljsko učini mislivim, da se odredi dobro i zlo samo je simptom volje za moć. S toga treba slaviti moral gospodara koji ne podčinjava, već podstiče na izdržljivost, na priznavanje slijepe volje. Natčovjek živi s onu stranu dobra i zla, on priznaje volju za moć. Čovjek djeluje slobodno samo u igri, igra se sa svojim mogućnostima i tu svojom voljom neprekidno prevladava samog sebe. Takva je igra moguća samo pod pretpostavkom vječnog vraćanja istoga, svijeta u kojem je jedina sloboda u tome da se odbace vrijednosti.

S. Freud: “Čovjek je dinamički sistem energija. Čovjekovo ponašanje – rezultat međudjelovanja unutar tri djela osobnosti i izvor cjelokupne duševne energije koja u vidu nesvjesnih instikata tjera organizam na djelatnost i traži neposredno zadovoljenje”; u sukobu organizma sa realnošču vanjskog svijeta nastaje ego (opažanje, mišljenje, planiranje odlučivanje); superego (unutrašnji predstavnik roditeljskog i društvenog nadzora – djetetova savjest, smisao za moralnost) sputava i koči «opasne» i «štetne» impulse.

Nešto se smatra moralno opravdanim sve dok ne dođe u sukob sa zakonom. Praksom se stvara uvjerenje kako određeni postupci, mada i nisu potpuno etički ispravni mogu proći jer ih zakon ne primjećuje; moral uspjeha, važno je uspjeti, lako se može proći pored sumnjivog morala:

12. POLITIKA I ETIKA

262

POLITIKA I ETIKA

· mnogobrojni oblici prevara i obmana u poslovanju; oslobađanje od poreza i doprinosa,

· proračunati oblici neplaćenih usluga i darova; prikriveni ili otvoreni oblici zastrašivanja,

· razni oblici podmićivanja; poreske prevare; nepravedno prisvajanje javnih sredstava,

· povreda prava pisaca, umjetnika i pronalazača, · mutne kreditne i zajamske prakse; neosnovani hipotekarni krediti;

lažno prouzrokovan stečaj, · špijuniranje poslovnih tajni konkurentskih partija; podmićivanje

predstavnika drugih firmi, · prijetnja neosnovanim otkazima «novih vlasnika», · ponižavajuće postupanje sa radnicima; ometanje slobode udruživanja

radnika; zloupotreba štrajka, · zanemarivanje sigurnosnih mjera u radu; ugrožavanje zdravlja i života

radnika, · rasipanje nenadoknadivih prirodnih bogatstava.

Posljedice neuvažavanja etike u privredi: od materijalnih šteta u neetičkom poslovanju postoje puno veće štete – razaranje povjerenja među onim koji zajedno rade i među poslovnim partnerima.

Opšte mišljenje - svi tako rade pa mogu i ja; nekada se etika odnosila na teoriju a moral na praksu. Postoji opasnost da govor o poslovnoj etici shvatimo previše teoretski. Na zapadu se etika odnosi na konkretne situacije.

Razlozi interesa za poslovnu etiku su:

· moda - to traže kupci i javnost; poslovna etika tražena od nekog drugog, · unutrašnji razlozi (potrebe i uvjerenja pojedinaca i javnosti) - odnos

prema vrijednostima; potreba za novom orijentacijom; etika može u tome pomoći,

· važnost privrede - orijentaciju joj može dati samo etika; nosioci privrede su pojedina preduzeća (u njima se mogu događati neetički postupci – pranje novca, neispravan odnos prema radnicima.

Kako ostvariti etička ponašanja:

· Razviti etiku odgovornosti nasuprot etici isključivog uspjeha (dobro je ono što funkcionalno donosi korist, profit i užitak); čovjek ne smije nikada postati objekat, sredstvo u nečijim rukama.

263

POLITIKA I ETIKA

· Politika je mjesto gdje je u igri čovjekovo očovječenje i razčovječenje; u nekim partijama su ekonomski računi u redu, ali su ljudi, koji čine najdragocjeniji kapital partije, poniženi u svom dostojanstvu; etički zakoni ne vrijede za privatno područje već se odnose na cjelokupni život čovjeka.

· Potreba za kodeksima ponašanja; mora ih podupirati javno mnijenje, mora postojati javna svijest koja će zahtijevati njihovo poštovanje. Za izgradnju javne svijesti važni su pravedni krivični zakoni i njihova dosljedna primjena. Imućniji prekršioci ne smiju biti blaže kažnjeni od siromašnih prekršioca.

· Etika se ne smije shvatati kao refleksija o već učinjenom. Potrebna je etika sa pogledom unaprijed, etičko rasuđivanje koje će se dogoditi prije učinjene radnje.

· Nestrpljivost – uzrok opasnog opredjeljenja za politički uspjeh po svaku cijenu – brzi materijalni oporavak ne vodeći računa o ljudskom dostojanstvu.

· Postupak u interesu pogođenih i političke partije; politički menadžeri neće biti otkriveni, partija koje će zbog neetičkih postupaka profitirati će ih štititi od eventualnih zakonskih posljedica.

· Etika ne koči inicijativu i sposobnost za poduzetništvo – na čvrstim etičkim temeljima moguće je graditi uspješan dugoročni razvoj.

· Odgoj birača za odgovornu upotrebu njihove sposobnosti izbora.

Osnovna načela i vrijednosti određuju način razmišljanja i postupanja, postaju izvor za konkretna nadahnuća i djelovanja, pomažu rješavanje konkretnih pitanja:

1. Dostojanstvo čovjeka, 2. Odnos osoba – društvo; poštenje i ljubav moraju se proširiti i na one

koji drugačije misle i rade od nas da “sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja”, lakše ćemo moći s njima započeti razgovor; protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka, ne samo na političkom i privrednom polju, već i na ideološkom, kulturnom..

3. Ljudska prava, 4. Opšte ili zajedničko dobro, 5. Supsidijarnost i solidarnost, 6. Participacija, 7. Preferencija opcije za siromašne, osnovne vrijednosti: istina,

sloboda, pravda, solidarnost, mir i djelotvorna ljubav.

Ekonomisti su došli na loš glas “ne po svojim neuspjesima, nego upravo zbog svojih prividno neograničenih uspjeha”.

264

POLITIKA I ETIKA

O uspjehu tehnike i naučnog djelovanja treba ozbiljno razmisliti, o granicama svoje moći, svoga iscrpljivanja i opstanka. Moralni zakoni će se i u politici sve više tražiti: zbog brze i sveobuhvatne promjene vrijednosti. Politika određuje sve više područja društvenog života. Analfabetizam, poslovni ljudi ne poznaju etički vokabular i nisu ovladali osnovnim metodološkim postupcima. Etičari čak ne poznaju zakonitosti društvenog razvoja. Ne smije se ostati na nivou teorije već treba ući u realizaciju etike u privredi i društvu, jer moderna preduzetnička ekonomija podrazumijeva slobodu osobe i odgovornosti. Privreda je “samo jedan vid i jedna dimenzija zamršene ljudske djelatnosti”. Međutim, ako se ona apsolutizuje, ako proizvodnja i potrošnja robe, na kraju, zauzmu središte ljudskog života, te postanu jedina vrijednost društva ne podvrgavajući se ničem drugom, treba tražiti uzrok ne samo i ne toliko u samom ekonomskom sistemu, koliko u činjenici da je sav društveno ekonomski sistem, ignorišući etičku i religioznu dimenziju, oslabio, te se ograničava sada samo na proizvodnju dobara i usluga. Sve se to može svesti na tvrdnju da je ekonomska sloboda samo element ljudske slobode.

12.1. POSLOVNA ETIKA

Pojavu i razvoj različitih zanimanja u savremenom svijetu pratila je i potreba razvoja njima svojstvenih oblika moralne svijesti, proisteklih iz same prirode tih ljudskih djelatnosti. Moralna svijest je vodila ka stvaranju i razvijanju određenih moralnih imperativa, odnosno strukovnog morala. � Naučna disciplina poslovne etike nastaje u XX vijeku, tačnije 60-ih godina XX vijeka i odnosi se samo na neke društvene dimenzije privrede (uslove rada, adekvatnu nadoknadu/ platu radnika i sl.). U današnjem svijetu etika prožima sve aspekte poslovanja. � Poslovna etika se određuje kao primjena etičkih normi, odnosno vrijednosti na sve aspekte poslovne prakse. Etička pravila i vrijednosti grade standarde koji kategorizuju upravljanje i odlučivanje kao ispravno ili pogrešno. U uslovima savremenog doba poslovna praksa je postala nezamisliva bez poslovne etike koja je tako postala jedan od preduslova uspješnog poslovanja. Primjena etičnosti u poslovanju omogućuje poslovnim subjektima pružanje adekvatnih, kvalitetnih odgovora na zahtjeve svih društveno-interesnih grupa i poslovna etika povećava produktivnost i efikasnost. Danas uspješno poslovanje počiva na kombinaciji etičkih principa i profitabilnosti, na njihovom usklađivanju. Poslovni subjekti svoj uspjeh ne zasnivaju više isključivo na finansijskim pokazateljima već i na moralnoj dimenziji svog poslovanja, odnosno na etičnosti. Pored zadovoljenja materijalnih potreba preduzeća, klijenata i kupaca poslovanje je orijentisano i na one poslove koji obavljamo s ciljem pomoći drugima, odnosno s ciljem sticanja koristi za druge,

265

POLITIKA I ETIKA

za društvo kao cjelinu. Primjena etičnosti nužna je na svim nivoima političkog djelovanja, njen značaj mora biti uočen ne samo od strane najvišeg rukovodstva već i od strane svih zaposlenih. Etika pojedinca, tj, njegove vrijednosti, uvjerenja i stavovi i etika poslovnog subjekta, odnosno organizacije tvore etično ili društveno odgovorno ponašanje. Nihovi visoki moralni standardi unaprjeđuju konkurentske prednosti organizacije na tržištu, a time i poslovanje organizacije. U savremenom svijetu ekonomski napredak mora biti praćen promovisanjem i širenjem društvene odgovornosti i etičkog djelovanja te su organizacije usmjerene na postizanje što boljih efekata u pomenutim oblastima, odnosno na djelovanje orijentisano ka dobrobiti čitavog društva. Poslovni subjekti su oriijentisani kako na vlastito poslovanje i vlastitu korist tako i na korist cjelokupne zajednice, na njene društvene i socijalne zahtjeve i potrebe. Etičko djelovanje organizacije poboljšava njen položaj na tržištu i u okolini uopšte, motiviše zaposlene, privlači nove investicije i nove radnike, itd. Početni nivo primjene etičnosti u poslovanju predstavlja etički kodeks koji sadrži pravila poželjnog ponašanja utemeljena na osnovnim načelima, vrijednostima i pravilima ispravnog poslovanja društveno odgovornog ponašanja. Dakle, iako je u poslovanju osnovna težnja koncentrisana na profit i uspjeh, ono nije lišeno moralnih principa, nije rukovođeno prevarom, otimanjem i sličnim nemoralnim činovima. Uspjeh se ne može postići odbacivanjem etike, već upravo njenim inkorporiranjem u poslovni sistem. Uspješno poslovanje počiva na etičkim vrijednostima kao što su poštenje, održavanje datog obećanja, izvršavanje obaveza, istrajnost, izdržljivost, tolerancija, postojanost i sl.

12.2. ETIKA I MORAL

Etika i moral se koriste kao sinonimi, ali se u nauci pravi razlika između njihovih značenja. Tako se moral određuje kao skup normi i pravila ponašanja određenog društva u određenom periodu. Etiku se može odrediti kao filozofsku nauku o moralu ili nauku o vrijednosti i smislu tih normi i pravila. � Moral je skup nepisanih društvenih pravila kojima se regulišu međuljudski odnosi i to kroz njihov uticaj na mišljenje i ponašanje i favorizovanje određenih poželjnih vrijednosti. Pojedinac usvaja pomenuta pravila, odnosno moralne norme te gradi i oblikuje svoju moralnu svijest, odnosno moralni karakter. Moralne norme su moralni zahtjevi koji se stavljaju pred čovjeka s ciljem zabrane ili dopuštanja određenih postupaka i ponašanja. „Moral predstavlja ona pravila društvenog ponašanja sa kojima se pojedinac susreće već od najranijeg perioda svog života, koja postepeno u cjelini ili djelimično internalizuje, a čija je svrha da regulišu odnose svake jedinke prema svijetu tako da ona funkcioniše ne ugrožavajući druge, a sve u

71cilju što harmoničnijeg društvenog života .“

71) Đ. Petrović, I. Vujović (2013), Mladi u vrtlogu promjena: dva pogleda, Banja Luka: Grafid, str. 17.

266

POLITIKA I ETIKA

„Moral je radnja, a etika svijest o tom djelovanju...Posebnost Etike je u tome što ona raspravlja o nečem realnom, djelatnom i aktuelnom. Njena tema su moral i vrijednosti. Etika je nauka o moralu i o vrijednostima života. Ona govori o tome šta se traži u životu i od života, kako čovjek postupa i kako treba

72da postupa, koje norme prati i ka kojim ciljevima treba da se usmjeri. “ Cjelokupna etička tradicija je građena na Aristotelovom shvatanju etike, odnosno etičkog djelanja kao specifičnog individualnog slobodnog djelatnog karaktera čovjeka. Ljudska aktivnost koja se odnosi na spoznaju, razmatranje i razmišljanje o moralu određuje se kao etička. Etika ukazuje na pravilne izbore i postupke, ukazuje na ono što treba činiti, otkriva kako treba postupati i voditi život da bi on bio ispravan i dobar. Samo ono ponašanje koje je rukovođeno dobrom, kao jedinim ispravnim i poželjnim ciljem, može se smatrati etičkim. Moralno djelanje, odnosno ispravno postupanje zasnovano je na istini, razumu i znanju, na razlikovanju dobra i zla. Svrha morala jeste dobro, kao jedino mjerilo ljudskog postupanja. O pravcu čovjekovog djelanja, odnosno o kvalitetu njegovog životnog puta najbolje govori izbor moralnih vrijednosti. Najviša vrijednost u etici je „ljubav, ili mir, ili umnost, ili humanost, ili

73poštenje, ili pravda, ili zdravlje, ili dostojanstvo (poštovanje sebe i drugog) .“

12.3. POLITIČKA ETIKA

Nasuprot novovjekovnom shvatanju politike i etike kao međusobno nespojivih kategorija u savremenom društvu se ističe značaj njihove međusobne isprepletenosti. Etika ponovo zauzima značajno mjesto u politici. Ispravno, istinito, moralno djelovanje imperativ je cjelokupnog društvenog života, a time i savremene politike, budući da je njena svrha i cilj uređenje zajednice i odnosa među ljudima.

„ Osnovno saznanje političke etike jeste da su etika i politika u bliskom odnosu i koordinaciji. Ako u društvu vlada dobra etička situacija (kada svi ili najvažniji ljudi brinu o moralu i unaprjeđuju ga), to će uticati i na kvalitet

74politike, kao što i dobra politika održava i podržava društveni moral .“

� Emancipacija ljudi i progres doveli su do „povratka“ etičnosti u politiku i označili raskid sa posmatranjem politike kao bespoštedne borbe za vlast, lišene svih vrijednosti. Naravno, nije opravdano tvrditi da je ovaj proces zadobio planetarne, sveopšte razmjere i da je svaka politika orijentisana ka moralnom djelanju, ali je vidljiv značajan napredak. Uvidjelo se da prevara, manipulacija i laž nisu trajano ostvariv način političkog djelanja. Ukoliko pak, nemoralno političko djelovanje u društvu prevlada onda, ne samo subjektu tog djelovanja, već i čitavom društvu prijeti propadanje.

72) K. Temkov (2003), Dobro, bolje, najbolje: etika za mlade, Niš: Bajka, str. 15-17.73) K. Temkov (2003), Dobro, bolje, najbolje: etika za mlade, Niš: Bajka, str. 45.

74) Ibid, str. 207.

267

POLITIKA I ETIKA

Danas se od politike i političara očekuje visok stepen etičnosti. „Uspostavila se specifična moralnost. To znači da se u prvi plan ističe briga za narod, nepovređivanje moralnih standarda, ulaganje napora za progres, kao i planiranje i omogućavanje budućeg razvoja. Političke ličnosti osvajaju ugled i traju na osnovu vođenja računa o ovim pitanjima, a gube i čast, ugled i vlast ako

75o njima ne vode računa .“

Od političkih subjekata se očekuje i traži da djeluju moralno, da postavljaju ispravne ciljeve i primjenjuju moralna sredstav za njihovo dostizanje. Maksima da „cilj opravdava sredstva“ smatra se krajnje neetičnom i prepušta se eri makijavelizma. U savremenom svijetu insistira se na nužnosti počivanja politike na visokim moralnim vrijednostima i ciljevima. Imperativ je društvo u kojem svako osjeća odgovornost za svoje postupke i teži poboljšanju zajedničkog života sa drugim ljudima. Od političara se, dakle, očekuje postupanje u skladu sa pravom i visokim vlastitim moralnim standardima.

Vođenje etičke politike u savremenim uslovima dominacije demokratije iziskuje izuzetne napore, a iznad svega visok nivo svijesti o značaju etičkog djelanja zasnovanog na plemenitim vrijednostima.

„Socijalne i individualne etičke vrijednosti koje teže da budu osnovna inspiracija savremene političke etike kao političkog pristupa modernih vlada jesu:

· vrijednosti koje mogu stvarno da povežu cijelo čovječanstvo;

· mirno rješavanje konflikata, napuštanje metoda sudara i vojnih sredstava u odnosima među nacijama i u svakom narodu;

· čuvanje i spašavanje živog svijeta na Zemlji;

76· unaprjeđenje uslova i tekovina svakodnevnog života ljudi .“

Vodeći računa o pomenutim vrijednostima čovjek, političar ne unaprjeđuje samo život zajednice kojoj pripada i koju predstavlja, već i sopstveni bitak. Prosperitet zajednice je i njegov prosperitet, lični uspjeh postignut slijeđenjem ispravnog, moralnog djelatnog puta.

12.4. POLITIČKI BONTON

Politički bonton je skup neformalnih pravila koja omogućavaju bolju komunikaciju i provođenje poslovnih i političkih zadataka.

75) K. Temkov (2003), Dobro, bolje, najbolje: etika za mlade, Niš: Bajka, str. 207.76) Ibid, str. 209.

268

POLITIKA I ETIKA

Predstavljanje

Prenošenje opisne informacije o našem ličnom identitetu, o našoj političkoj partiji, njenoj prirodi, svrsi, veličini i kvalitetu. To možemo činiti lično – riječima, stavom i govorom tijela, odjećom, partijskim prostorom i sredstvima kojima raspolažemo.

Moramo biti svjesni utiska vlastite osobe – nikad ne dobijamo drugu šansu za ostvarenje prvog utiska. Često zbog lošeg utiska na početku sastanka ostatak sastanka trošimo da taj utisak poboljšamo. Možemo koristiti izraze: vodeći, najveći, značajan proizvođač, ali ne i: najbolji, najljepši…

Govor tijela

Osim slušanja sagovornika, u namjeri da se uoče i prouče njegove želje i potrebe, neophodno je pažljivo pratiti i njegove pokrete. Položaji su posebno važni, jer skrivaju višeslojna značenja i imaju psihološke podloge. Stoga je potrebno pažljivo i stalno posmatrati ponašanje sagovornika kako bi se otkrilo o čemu razmišlja i šta eventualno ne želi ili ne može izreći riječima.

Verbalni simboli samo su vrh komunikacijske sante. Istraživači tvrde da riječi nose samo 30- 35% socijalnog značenja konverzacije ili interakcije. Američki psiholog A. Mehrabian na osnovu brojnih eksperimenata zaključuje da je od ukopnog sadržaja poruke 7% verbalno, 38% vokalno i 55% facijalno. Prema tome, čini se da su "video-informacije" mnogo važnije od "audioinformacija". Među najvažnijim neverbalnim komunikacijskim sistemima je govor tijela, parajezik i dodir. Govor tijela, odnosno pokreti ruku, osmjesi, grimase i dr. otkrivaju često više nego riječi. Kretnje i gestovi djeluju kao signali. Parajezik, odnosno glasovne ili vokalne osobine govora - visina glasa, jačina, tempo, zastajkivanja, udisaji - čine, takođe, bogat izvor informacija. Parajezik se odnosi na način na koji je nešto izrečeno, a ne šta je izrečeno. Fizičkim kontaktom - dodirom, tapšanjem, grljenjem, rukovanjem - prenose se osjećaji drugima. Međutim, ako nije uzajaman, dodir može biti i znak različitog statusa, npr. normalno je da nadređeni tapšaju po ramenu svoje podređene, ali ne i obratno.

Za nekoga se kaže da dobro zapaža ili da je intuitivan, a ustvari misli se na njegovu sposobnost čitanja neverbalnih znakove druge osobe i njihova upoređivanja s verbalnim. Kad neko kaže da mu se čini da je neko rekao laž, zapravo misli da se njegov govor tijela ne podudara s izgovorenim riječima.

U situacijama kad nam ponestane riječi i kad elokventnost zakaže, pokušavamo se sporazumijevati s okolinom gestovima i mimikom, tačnije svojim tijelom pokušavamo dati nekakav znak. Već iz toga možemo zaključiti kako je tijelo poruka i kako nesvjesno ili svjesno ono odašilje signale i onda kad možemo jako dobro upotrijebiti i riječi. To bi značilo da naše tijelo, više ili manje, svojim kretnjama pomaže naše izražavanje

269

POLITIKA I ETIKA

U svakodnevnom životu, a posebno u poslovanju, pokreti, položaji tijela, stav, pogledi govore o našem raspoloženju, namjerama, a ponekad i o nečijem karakteru. U dosta primjera riječ je popraćena nekim gestom. Dok se usredsređujemo na ono što želimo reći, najčešće zaboravljamo na ostale popratne elemente koji takođe učestvuju u govoru, a to su: izrazi lica, pogled, položaj tijela, način sjedenja, pokreti ruku i nogu i slično. Sve to zajedno čini naše izražavanje. Čovjek može vrlo teško, ili možda uopšte ne može, kontrolisati sve poruke koje njegovo tijelo signalizira i sakriti govor tijela, a ono odaje naše namjere i onda kada nešto želimo sakriti, prešutjeti ili slagati. Već prilikom prvog susreta, upoznavanja i rukovanja stvaramo dobre ili loše utiske o nekome. Pravilno držanje, odlučan stav, čvrst stisak ruke, pogled u oči, lagani osmijeh - sve to izaziva simpatije kod sagovornika.

Govor tijela uključuje:

· stav, · položaj tijela, · gestikulaciju,· izraze lica.

Stav

Razvoj komunikacije, putovanja, susreti, konferencije, nastupi pred javnošću, na televiziji, povećavaju ulogu reprezentacije vodećih poslovnih ljudi. U Sjevernoj Americi uvjerljiv izgled i nastup vrhunskih poslovnih ljudi prenesen iz politike, upućuje na rastuću poslovnu važnost pojavnih efekata. Na poziciji visokih političkih i korporacijskih funkcija sve se češće biraju osobe uvjerljivog nastupa i pristojnog izgleda, učene osobe sa estetskim kvalitetima, šarmom, empatičko-simpatičkim kvalitetima i drugim sličnim osobinama. Stavom i izgledom treba što više prezentovati sabranost, budnost, djelotvornost, umjerenost, sigurnost, a ne pokušavati privlačiti pažnju nekom atipičnošću. Snaga, čvrstina, pouzdanost i dr. slične karakteristike ne ističu se čudnovatim ili bizarnim i neuobičajenim kretnjama, zvukovima i stavom. Takve karakteristike ne privlače glasače, one koje želimo privući i impresionirati. Poželjnim poslovnim tjelesnim stavom smatra se ležernost, smirenost, koncentrisanost. Nepoželjnim stavom smatra se sve što je čudno, nestaloženo i sl.

Položaj tijela

U poslu treba voditi računa o tome kako vas doživljavaju drugi ljudi i šta čitaju iz vaših pokreta. Ako neko obraća pažnju samo na vizuelne signale koje šaljete, neka stekne utisak dobro organizovanog i urednog profesionalca.

270

POLITIKA I ETIKA

Postoje neka pravila u tjelesnom stavu o kojima treba voditi računa kako neko ne bi o vama stvorio pogrešan utisak.

Ako stojite dok razgovarate s nekom osobom, trebali biste:

· stajati uspravno, a ne pogrbljeno, jer pogrbljeni stav odaje flegmatičnu osobu s manjkom samopouzdanja,

· biti mirnih nogu, a ne cupkati u mjestu, jer možete odati da ste nervozni, da vam se nekamo žuri i da nemate dovoljno vremena ili strpljenja za svog sagovornika,

· opustiti ruke uz tijelo, a ne prekrstiti ih, jer prekrštenim rukama ili nogama odajete odbojnost, neprijateljstvo ili nespremnost na saradnju,

· držati glavu i bradu uzdignuto, a ne pognuto, kako ne bi ispalo da ste povodljivi, nesigurni i neinicijativni.

Ako sjedite, trebali biste:

· sjediti uspravno i mirno bez vrpoljenja u stolici, · noge prekrstiti kod gležnjeva, a ne raširiti ili prekrstiti koljena.

Ako hodate, morate:

· hodati odlučno da pokažete da stvarno negdje idete, · ako se saginjete da biste podignuli neki predmet, trebate saviti koljena.

Naglasimo kako treba djelovati mirno, sabrano, biti ugodan, izbjegavati češkanje, igranje kosom, češljanje pred drugima, bubnjanje prstima po stolu, torbi ili bilo kakvoj podlozi, grickanje noktiju, čačkanje zuba, žvakanje gume za žvakanje, šminkanje, oblizivanje, mljackanje i slično.

Gestikulacija

Gestikulacija, isto kao i zauzimanje stava ili položaja tijela, rezultat je svega što smo vidjeli i naučili tokom godina i formiranja naše ličnosti. Ona takođe može biti izraz kulture i prepoznatljivosti, pa tako npr. Talijani gestikuliraju mnogo više od Nijemaca, Energični ljudi gestikuliraju mnogo više od mirnih i rezerviranih ljudi, iako možda gestikulacija nije dio našega normalnog, uobičajenog ponašanja, postoje neki izrazi koji se mogu naučiti i efektivno primijeniti, kako u svakodnevnoj, tako i u poslovnoj komunikaciji.

Pravila koja treba poštovati, odnosno gestikulacije koje treba izbjegavati su:

· gestikulacija kojom bismo nekoga mogli uvrijedili ili bi se zbog nje mogao neugodno osjećati,

271

POLITIKA I ETIKA

·�gestikulacija koja bi indukovala da se u razgovoru s drugom osobom dosađujemo ili možda nekoga napadamo, kao što se to čini prilikom upiranja prsta prema određenoj osobi.

Pod gestikulacijom podrazumijevamo i pokrete rukama, odnosno dlanovima i šakama. Postoje četiri osnovna položaja dlana ili šake:

· dlan okrenut prema gore (ponizan položaj dlana), · dlan okrenut prema dole (nadmoćan položaj dlana), · stisnuta šaka s ispruženim kažiprstom (položaj kojim se izriču naredbe), · grčevito stisnuta šaka (znak ljutnje, mržnje ili nervoze). �

Postoje neki karakteristični pokreti rukama ili dlanovima koje možemo shvatiti kao siguran putokaz prema istini neverbalnoga komuniciranja.

Kad želimo biti iskreni prema drugoj osobi, oba otvorena dlana okrećemo prema njoj. Smatra se da je znatno teže lagati s ispruženim dlanovima. Trljanje dlana o dlan u većini slučajeva odaje pozitivno očekivanje i dobro raspoloženje. Tipično je to za trgovce i komercijaliste, ali ponekad i kupci na taj način najavljuju svoju spremnost da kupe određeni proizvod, odnosno poslovni ljudi da zaključe posao. Sklopljeni i isprepleteni prsti znače odbijanje. čvrsto držanje ruke na leđima u drugoj šaci, kombinirano s uspravnim položajem tijela, karakteristično je za ljude koji su svjesni svog autoriteta ili društvenog statusa. Ako ruka na leđima pridržava zglob ili nadlakticu druge ruke, to znači nervozu ili napetost, nestrpljenje ili nesigurnost iščekivanja. Ponekad ljudi ruke prinose licu. Kad se šakom prekriju usta, znači da se laže. Kada se taj pokret premješta s usta na nos, znači da osoba koja to čini želi reći nešto neistinito. Trljanje očiju i spuštanje pogleda još jače naglašavaju laganje. Ako naš sugovornik podboči glavu rukom, odnosno dlanom, znači da mu je dosadan naš razgovor. Ako je bradu podbočio palcem, a kažiprst usmjerio prema gore znači da se ne slaže s onim što pričamo.

Prateći i pamteći sagovornikove gestove, učimo prepoznavati njegove reakcije i stavove izražene govorom tijela i nakon nekog vremena to se može bez previše napora. Uspoređujući ih sa sobom, učimo se kontroli vlastitih tjelesnih poruka.

271

POLITIKA I ETIKA

Izraz lica

Lice je najeksponiraniji dio tijela pa na njemu možemo uočiti ili pročitati gotovo sve što čovjek osjeća. Facijalna ekspresija je odraz emocionalnog stanja ličnosti. Tako npr. prezir karakterišu brojni znakovi kao što su skupljene usne, spušteni očni kapci, pogled ukoso te skupljene nosnice. Promatrajući razgovor dviju osoba, lako možemo uvidjeti ko dominira konverzacijom. To je svakako ona osoba koja ima uzdignutu glavu, uspravni stav, kruto i statično držanja tijela, povišen glas i dr.

Postoji teorija koja tvrdi da se prema facijalnoj ekspresiji može ocijeniti i karakter čovjeka. Na primjer, sitne bore oko očiju, uzdignuti mišići oko usta i zategnuti obrazi govore da se radi o osobi optimističkog pogleda na svijet, te osobi koja se često smije i obratno.

Izrazi lica najizražajniji su način izražavanja nečijeg raspoloženja. Od djetinjstva znamo da osmijeh donosi jedne rezultate, a tužno lice sasvim drugačije. Ako se neko smije dok iznosi loše vijesti, smatraćemo ga u najmanju ruku čudnim, stoga moramo paziti i na izraze lica jednako kao i na riječi i ton glasa kojim govorimo. Efektivni ljudi, bilo da se radi o muškarcima ili ženama, često se smiju da bi iskazali prijateljsko raspoloženje, klimaju glavom kao potvrdu razumijevanja i prikladno animiraju lice kako bi pokazali zainteresovanost. To je ono što bi svi u poslovnim susretima trebali činiti, s obzirom na to da sklapanje poslova često zavisi upravo od utiska koji ostavljamo na svoje sagovornike I saradnike.

Oči i pogled takođe su vrlo važni pri komunikaciji. Bitno je da sagovornika gledamo u oči dok razgovaramo, jer sve drugo pokazuje nezainteresovanost za sagovornika ili temu o kojoj se razgovora ili raspravlja. Postoji uzrečica "oči su ogledalo duše". Naime, oko daje najiskrenije i najtačnije znakove, a to se ponajviše odnosi na zjenice koje se šire ili sužavaju nezavisno od naših želja, ali prema reakciji koju ono što je izrečeno, izaziva u nama. Zjenice reaguju na mijenjanje stava i raspoloženja osobe, i to tako što se pri uzbuđenjima zjenice šire i do četiri puta u poređenju s normalnom veličinom, dok negativno raspoloženje uzrokuje sužavanje zjenica do te mjere da možemo govoriti o tzv. zmijskom pogledu. Zbog takvih pojava, iskusni su pokeraši vrlo često nosili tamne naočale.

Dužina pogleda takođe mnogo govori o sagovorniku. Nesigurna osoba izdrži najviše trećinu vremena razgovora gledajući sagovornika u oči. Nasuprot tome ako osoba gleda sagovorniku u oči više od dvije trečine vremena, to može značiti dvije stvari: toj osobi je sagovornik zanimljiv ili privlačan, pa ga gleda proširenim zjenicama ili ta osoba ima neprijateljski i agresivni stav prema

273

POLITIKA I ETIKA

sagovorniku i možda čak upućuje na neverbalni izazov (ako ga gleda suženim zjenicama).

Pri poslovnim odnosima pogled treba usmjeriti u zamišljeni trougao koji zatvara oči sa sredinom čela. Time se stvara atmosfera ozbiljnosti i poslovni duh na obe strane. U situaciji kada želimo kontrolisati sagovornikov pogled, kada mu nešto govorimo ili objašnjavamo, dobro se koristiti nekim pomagalom (npr. olovkom), kojim pokazujemo i istovremeno riječima opisujemo ono šta se gleda. Na taj način naša se poruka bolje usvaja.

274

POLITIČKI MENADŽER I OKRUŽENJE

Danas se o političkim menadžerima sve više govori kao o liderima, jer savremeni politički menadžer nije onaj koji reaguje i koji se prilagođava.

Da bi opravdao svoju misiju on sve više mora da bude:· inovator i· kreator promjena.

Savremeni politčki menadžer mora da ima:· viziju,· hrabrost da je ostvari i· talenat da vodi političku partiju (privrednu i neprivrednu).

� Evo nekoliko razloga za ozbiljniji fokus društva u obrazovanju menadžera, a posebno političkih menadžera:

· u narednim godinama doći će do zabrinjavajućeg nedostatka osoba između 16 i 25 godina starosti, čak i do 40% manje, jer je stanovništvo sve starije,

· broj nezaposlenih ispod 25 godina u zadnjih 10 godina udvostručio se. Razlog tome je sistem školovanja koje traje sve duže i sve se više mladih ljudi uključuje u visoko obrazovanje,

· nastaju povremene krize u zapošljavanju, jer se traže većinom visoko stručni kadrovi u području informocionih tehnologija,

· starog je stanovništva sve više i odlazak u penziju pomjera se prema starijim osobama,

· već od 2005. godine samo u Velikoj Britaniji preko 50% menadžera su stariji od 40 godina,

· žene se sve više zapošljavaju ali ostaje problem slobodnog vremena za odgoj djece, a to ima odraza na natalitet i stvarnost,

· natalitet drastično opada u visokorazvijenim zemljama, a raste u nerazvijenim.

Ko će, u takvim uslovima, rješavati probleme u budućnosti? To obrazovanje mora biti, s obzirom na sadašnje uslove i nevjerovatno brze promjene u svim segmentima društva i ekonomije, multidisciplinarno i do

13. POLITIČKI MENADŽER I OKRUŽENJE

275


najvišeg mogućeg stepena obrazovanja. U svijetu se menadžeri osposobljavaju za četiri osnovna nivoa menadžmenta. Važno je istaći da se bilo koji od nivoa menadžmenta ne postiže samim činom diplomiranja na odgovarajućem fakultetu. I kod nas postoji mogućnost obrazovanja sve do najvišeg stepena.

U posljednje vrijeme otvaraju se i doktorantski studiji. Međutim, kod nas se u pogledu efikasnog obrazovanja javljaju brojni problemi kao:

· nedostatak novca, · klasična organizacija obrazovanja, još uvijek mnogi fakulteti ne

primjenjuju moderni način obrazovanja, · nestimulisan profesorski kadar, · osjećaj bezperspektivnosti i nakon završenog i najvišeg obrazovanja

itd.

Na ove probleme nadovezuju se i nedostaci edukacije nakon diplomiranja. Kada je u pitanju obrazovanje političkih menadžera problemi su slični klasičnom obrazovanju, a to su:

· nema mogućnosti da se boravi u inostranstvu na specijalizaciji, · ne postoje stručne i naučne ekskurzije, · rijetka su gostovanja političkih stručnjaka iz prakse na obrazovnim

institucijama, a posebno onih iz inostranstva, · nedostaje saradnja domaćih obrazovnih institucija sa inostranim

fakultetima i rad na zajedničkim projektima itd.

Sve ovo negativno utiče na obrazovanje političkih menadžera.

13.1. UNAPREĐENJE KVALITETA RADA POLITIČKOG MENADŽERA

Jedan od najvećih problema s kojim se susreće savremeni politički menadžer je nedostatak vremena. Politički menadžer nikad nema dovoljno vremena i izjavljuje da radi kao rob, trudi se da poslove obavi što brže, a dan mu je za to uvijek kratak. Takođe, drugi politički menadžer radi brojne poslove, ima brojne aktivnosti i nikad se ne odmara jer su mu poslovi preobimni, ali sve obavi na vrijeme.

Iz ovih primjera se vidi koliko je vrijeme značajno za političkog menadžera. Problem je u tome što je vrijeme konstanta na koju politički menadžer ni na koji način ne može uticati da bi ga povećao.

276


Politički menadžer može unaprijediti svoje sposobnosti i znanje, ali nikako ne može povećati broj sati koji mu stoje na raspolaganju jer je vrijeme svima ograničeno. Ipak, postoje ljudi kojima je potrebno manje sna pa imaju nešto više vremena. S druge strane neki politički menadžeri mogu obavljati veći broj poslova nego drugi, odnosno svoje radne zadatke obavljaju efikasnije, pa tako imaju i više vremena na raspolaganju. Zato, politički menadžer mora unapređivati svoje sposobnosti da bi u što kraćem vremenu obavio što više poslova, a to znači da mora racionalizovati vrijeme koje mu stoji na raspolaganju.� Korisno je ukazati na neke propuste političkog menadžera koji se najčešće javljaju u praksi i zbog kojih efikasnost menadžmenta nije zadovoljavajuća:

· Politički menadžer obavlja poslove drugih i malo će ih priznati da obavljaju poslove koji nisu u njihovoj nadležnosti. Menadžer često, naprosto, "usisava" poslove.

To je velika greška menadžera. On mora rasporediti dužnosti i to nije znak slabosti već znak njegove sposobnost da delegira poslove. Da bi bio uspješan politički menadžer mora:

- radniku ili nosiocu političke funkcije dati radni zadatak,- dati potrebna ovlašćenja,- istaći radnikove ili funkcionerove zasluge za dobro obavljen posao i- adekvatno nagraditi radnika ili političkog menadžera operativnog nivoa

za dobro obavljen posao.

Ako ne uradi ovako, uvijek je moguće da podčinjeni nađe načina da svoje poslove "uvali" nadređenom političkog menadžeru.

· Politički menadžer je neodlučan, jedan od onih koji najviše vremena gubi i koji teško preuzima obaveze jeste menadžer koji teško donosi odluke gdje, šta i kada uraditi, on stalno traži još podataka o nekom problemu i stalno postavlja ista pitanja, a kad, napokon, treba donijeti odluku cijelu situaciju čini frustrirajućom.

· Politički menadžer pričalica, koristi se prekomjernim razgovorom i pri tom gubi dragocijeno vrijeme.

· Politički menadžer nametljivac, to je onaj menadžer koji svojim saradnicima ne dopušta da u miru obavljaju poslove nego stalno dolazi s nekakvim primjedbama. Postoji i "dobronamjeran" nametljivac koji

277


želi pomoći da se posao ubrza, a da nije svjestan da ga, zapravo, svojom nametljivošću samo usporava. Najgori su sumnjičavi nametljivci koji misle da je zadatak kontrole da prate svaki pokret radnika. Takve treba odlučno zamoliti da ostave radnike na miru.

· Politički menadžer koji sve radi sam, najbolji način da se izgubi dragocijeno vrijeme jeste i kada politički menadžer nastoji sve uraditi sam, umjesto da dio poslova prepusti stručnjaku. Ovakav menadžer gubi dane u rješavanju nekog problema, a sve je moglo biti riješeno da je samo, npr. obavio telefonsku konsultaciju sa stručnjakom;

· Neuredni politički menadžer, kod koga dokumenti "lete " na sve strane. Posao političkog menadžera sastoji se od mnogo administrativnih poslova, a tu je red od presudnog značaja, zato politički menadžer mora znati šta baciti, šta staviti u arhivu, a šta trajno koristiti.

13.2. KAKO UŠTEDITI NA VREMENU

� Politički menadžer može "povećati" svoje radno vrijeme ako dobro analizira svoje postupke u toku radnog dana pitajući se:

· šta konkretno želi da se uradi, ako prethodno ne postoji neka odluka, · kada želi da se završi posao, · na koji način želi da se posao uradi, · da li se pretpostavljenom političkom menadžeru, ponekad, treba reći

"NE"? Svakako, ali za to treba imati "debelo" i neupitno opravdanje.

Dobra sekretarica uštedjeće političkom menadžeru mnogo dragocjenog vremena ako:

· zaustavi nepoželjne privatne telefonske pozive (naročito ako je politički menadžer na sastanku),

· pravi tečan raspored menadžerovih obaveza (sastanaka, putovanja itd.),· uredno razdvoji dokumentaciju prema vrsti i prioritetu, i · ako prethodno prikupi relevantne informacije i prenese ih političkom

menadžeru.

Politički menadžer treba kontrolisati vrijeme predviđeno za razgovor i intervju jer time može značajno uštediti vrijeme. Pri tom će predvidjeti:

· koliko mu treba vremena za razgovor,

278


· obavijestiti i ostale učesnike koliko je vremena predviđeno za razgovor (ili sastanak),

· obavijestiti na vrijeme učesnike o predmetu rasprave jer je to osnovni uslov da se ne "mlati prazna slama" i ne gubi vrijeme.

Krize, kao neplanirani događaj, često remete normalan tok poslova. Krizne situacije javljaju se i u najbolje organizovanoj partiji ili ustanovi, a za otklanjanje krize utroši se izuzetno mnogo vremena. Krize nisu izuzetak, pa će ih sposoban politički menadžer i predvidjeti. Krize se, uglavnom, prevladavaju zahvaljujući ogromnom radu i energiji koju ulažu politički menadžeri, a oni su i osposobljeni da savladavaju krize i krizne situacije.� Planiranje radnih zadataka najefikasniji je način kojim će politički menadžer pravilno rasporediti svoje vrijeme i to tako da prioritet daje najvažnijim stvarima, da vodi odgovarajuću evidenciju gdje konkretno troši vrijeme i da predvidi vrijeme za neočekivane događaje.

13.3. SASTANCI

� Neke političke partije ili javne ustanove imaju u svojim statutima odredbe kojim se reguliše održavanje redovitih sastanaka kojima prisustvuju politički menadžeri, ili ih oni sazivaju, što znači da sastanci ne smiju biti gubljenje vremena.

� Ako je cilj sastanka da informiše, tada će politički menadžer uvijek koristiti ovaj oblik sastanaka, pa će na takvom sastanku informisati ili uvjeriti učesnike u neku svoju namjeru ili ako nešto želi pokazati (novi plan koji je rađen u tajnosti i sl.), o nečem što je povjerljive prirode ili da čuje mišljenja i da bude informisan u vezi s nekim problemom itd.. Ovi se sastanci ne održavaju slučajno. Oni se planiraju. A da bi ovakvi sastanci bili uspješni i "potrošili" najmanje vremena mora se unaprijed odrediti tema sastanka, pripremiti materijali i program izvođenja sastanka.

Politički menadžer saziva sastanke na kojima se rješavaju problemi koje jedan čovjek, pa ni politički menadžer, ne bi mogao sam rješavati jer nema dovoljno znanja i informacija. Zato vrhunski politički menadžeri uvijek sazivaju ovakve sastanke na koje pozivaju vrhunske stručnjake za određene oblasti, kako bi iskoristili njihova znanja i iskustva u rješavanju problema koja su pred njima.

Jedina dilema može biti u tome koga pozvati na sastanak, zašto baš ove a ne nekog drugog, koliki broj ljudi pozvati, jer poslovica kaže: “ono što dvojica mogu riješiti za 20 minuta šestorici, ponekad, treba i dva sata”.

279


Kod ovih sastanaka, radi efikasnosti, učesnike treba obavijestiti o sastanku što ranije da bi se mogli na vrijeme pripremiti, a na pozivu navesti slijedeće:

· precizirati temu, · izložiti šta se očekuje od sastanka, · predviđeno vrijeme za održavanje sastanka, · poslati potrebne materijale, i · naglasiti da će na kraju sastanka biti donesene odluke ili zaključci.

Za politički menadžment su značajni sastanci na kojima se donose kolektivne odluke:

· ovi se sastanci organiziraju kada svi učesnici, zajedno, o nečem odlučuju (npr. politička platforma, predizborni program, odbornička ili poslanička lista, kadrovska rješenja itd.),

· ili ako je u pitanju odluka "od životne važnosti" pa menadžer dio odgovornosti prenosi na ostale menadžere, niže po rangu, (predizborna ili postizborna koalicija).

Ovakvim sastankom politički menadžer može da iskaže povjerenje prema nižem menadžmentu. Nije dobro ako politički menadžer saziva ovakav sastanak da bi izbjegao odgovornost za donesenu odluku. Najvažniji sastanak je kreativan sastanak. Ovakvi se sastanci zasnivaju na ideji međusobnog pomaganja jer:

· "lakše je u društvu", · ovo su sastanci kreativnog razmišljanja, · učesnici se međusobno stimulišu u razmišljanju, · na ovakvim sastancima koriste se posebne tehnike, a rezultati zavise od

stručnosti političkog menadžera ili vođe sastanka.

Politički menadžer mora iskoristiti svaki sastanak. Da bi u ovome uspio treba sastanak planirati i pri tome obratiti pažnju na slijedeće:

· osigurati dovoljno vremena za pripremu sastanka, · utvrditi zašto treba održati sastanak, · odlučiti gdje i kada održati sastanak,· precizirati dnevni red, · isplanirati vrijeme za svaku tačku dnevnog reda, · pripremiti se za izlaganje, · pripremiti potrebne materijale za sve učesnike, · odlučiti koga pozvati na sastanak, i · reči učesnicima šta očekuje od njih.

280


Politički menadžer će u toku sastanka:

· početi na vrijeme,· držati se predviđenog dnevnog reda,· biti fer u vođenju sastanka,· svakom pružiti priliku da govori,· ušutkati onog ko se ponavlja ili previše govori,· ako se glasa osigurati evidenciju kako je ko glasao, · osigurati da se zabilježi zaključak, i · ne dozvoliti da se sastanak odugovlači.

Osim političkog menadžera i ostali učesnici sastanka trebaju:

· doći na sastanak na vrijeme,· pripremiti se za sastanak,· pažljivo slušati izlaganja i raspravu,· izbjegavati opširna izlaganja,· argumentima izboriti svoj stav.

Osim navedenog politički menadžer mora:

· sastanak završiti u predviđenom vremenu, · precizirati u zapisnik donesenu odluku i definisati: ko?, šta?, kako? i

kada?, treba raditi.

Svi administrativni poslovi vezani su sa pravnom funkcijom i pravnom regulativom. Zato je za političkog menadžera izuzetno važno da za sekretara partije (i svake druge organizacije) bude izabrana vrlo sposobna osoba. On je nezamjenljiv pravni savjetnik.

Najočiglednije je da se na sastancima troši vrijeme i novac, ali ima i drugih negativnih strana sastanaka.

� Sastanci mogu dovesti do nezadovoljavajućeg kompromisa. Često sastanci završe, "trulim" kompromisom da se ne uznemiri niko od učesnika i poslije takvog sastanka ostaje nezadovoljstvo obiju strana.

� Još češće sastanci završe a da se ne donese odluka: poznato je da ako se ne želi donijeti odluka, najbolje je formirati komisiju, a komisija formira potkomisiju itd.

281


13.4. SPOSOBNOSTI KOJE SU POTREBNE ZA KARIJERU POLITIČKOG MENADŽERA

Postoje različiti nivoi političkog menadžmenta.

Prvi nivo političkog menadžmenta zove se politički menadžment prve linije. Na ovom nivou menadžer nadzire zaposlene, nosioce nižih političkih funkcija i članove partije .

� Drugi nivo političkog menadžmenta zove se politički menadžment srednje linije. Na ovom nivou politički menadžer rukovodi dijelom političke partije, npr opštinskim ili gradskim odborom.

� Treći nivo političkog menadžmenta zove se politički menadžment upravnog nivoa ili najviši nivo političkog menadžmenta. Na ovom nivou politički menadžer koordinira cjelokupni politički proces u političkoj partiji i političkom sistemu, provodi utvrđenu politiku do ostvarenja ciljeva.

� Svaki nivo političkog menadžmenta ima drugačiju ulogu u upravljanju. Od predsjednika (kao najvišeg nivoa) ka nižim nivoima političkog menadžmenta obim odgovornosti se smanjuje. Obim odgovornosti određuje nivo na kojem djeluje politički menadžer. Što je viši nivo veće su odgovornosti. To znači da će sposobnosti koje politički menadžer mora imati, zavisiti od nivoa na kojem će biti angažovan.

Sposobnosti političkog menadžera se dijele na:

· tehničke, · menadžerske i · kreativne.

Tehničke sposobnosti govore o tome da svaki politički menadžer mora imati znanje o tome šta radi. Politički menadžer će se naći u ulozi direktora ili šefa službi nekih funkcija.

Menadžerska sposobnost govori o potrebnom znanju za obavljanje funkcije političkog menadžera. Zato svaki politički menadžer mora imati znanje o svim menadžerskim funkcijama (planiranje, organizovanje, vođenje, koodinacija i kontrola).

Kreativnost govori o sposobnosti političkog menadžera da razdvoji dijelove neke situacije (npr. promjene u okruženju političke partije) koji utiču na političku partiju i da izgradi odgovarajuću odbrambenu strategiju te da je

282


provede u djelo. Kreativna sposobnost potrebnija je što je menadžerski nivo viši. Tako politički menadžer na najvišem nivou mora uspostaviti odnos između onog što se dešava u i izvan političke partije. S druge strane, politički menadžer srednjeg, a posebno nižeg nivoa prati događaje u svom okruženju, a njegovo je okruženje unutar političke partije - interno. Tehnička i menadžerska sposobnost se uče. Kreativna sposobnost je dijelom talenat, a dijelom iskustvo. Dakle, da bi politički menadžer bio profesionalac i bio uspješan, mora imati potrebna (visoka) znanja i sposobnosti. To je dostojanstven poziv za sve one koji se posvete poslu organizovanja i uspješnog funkcionisanja organizovanih poduhvata, kao što je politička partija. Ko ne može biti politički menadžer? Onaj ko želi bezbrižan život, slobodan vikend i svakodnevnu dosadu i jednoličnost. Posao političkog menadžera zahtijeva mnogo energije, žrtvovanja, puno vremena (i rad van radnog vremena), pridržavanja rokova, česta putovanja, mirenje suprotstavljenih mišljenja i stavova, donošenje teških i rizičnih odluka itd. Uz sve ovo, ipak, karijera političkog menadžera može biti primamljiva iz više razloga:

Karijera političkog menadžera predstavlja:

· izazov, uzbuđenja i zadovoljstvo koje donosi uspješno obavljen posao;· timski rad i zadovoljstvo radom u timu; · isticanje, biti ispred drugih, biti vođa; · moć, zadovoljstvo u osjećanju da se utiče na događaje i ponašanje ljudi; · nagrade, sve što donosi uspjeh, materijalno i nematerijalno; · rad za zajednicu, aktivan član društva - pomoć drugima.

Posao političkog menadžera nije za svakoga. Uspješnog političkog menadžera rukovode ovi motivi:

· Želja za takmičenjem, mora se takmičiti s drugima da bi zaslužio nagradu,

· Želja za dokazivanjem, uzima "stvar u svoje ruke", donosi odluke, provodi razne mjere (pa i disciplinske),

· Želja da se ima moć, biti u stanju narediti drugima da rade određene poslove, kazniti ako nije urađeno, nagraditi ako je dobro urađeno,

· Odgovornost, izvršiti posao i preuzeti odgovornost za sve što se dešava u političkoj partiji i političkom sistemu.

283


Prije odluke o tome želi li se graditi karijera političkog menadžera važno je proučiti sve aspekte mukotrpnog puta do uspješnog političkog menadžera.

13.4.1. Asertivna komunikacija političkog menadžera

Asertivnost podrazumjeva izražavanje sopstvenih misli, osjećanja i uvjerenja na direktan, iskren, i adekvatan način koji uvažava prava drugih ljudi. Komunikacija predstavlja prenošenje i razmjenu nekih sadržaja. Termin je sveobuhvatan, a može da podrazumijeva i fizikalističke prenose definisane u kibernetici, transportu itd. U psihološkom mislu komunikacija označava opštenje među ljudima. Ostvaruje se u neposrednom verbalnom i neverbalnom dodiru, a može biti personalna, sa konkretnim ljudima ili deperosonalizovana, sa institucijama. Osnovna svrha kreiranja komunikacije kao političkih odnosa s javnošču jeste da se postigne identifikacija ciljnog auditorijuma sa ciljevima političke partije koja kreira političke odnose s javnošču. Na osnovu uvida u janost moguče je postaviti kreativne ciljeve i zadatke komuniciranja sa glasačima, sindikatima, vladom, parlamentom, političkim partijama, crkvom, itd. Da bi pravilno komuniciralo sa političkim

77stejkholderima potrebno je odgovoriti na sledeća pitanja :

· Ko poručuje-ili ko to kaže?· Šta poručuje-šta želi da kaže ili šta kaže?· Kojim kanalom poručuje-kaže?· Kome poručuje?· Kada poručuje?· Sa kakvim učinkom (efektom) poruku treba predati?

Proces političkog komuniciranja jedna je od najvažnijih predpostavki političkih procesa, odnosa, interesa, razmjene i transakcije u periodu političkih izbora, koji se treba zasnivati na modelu ponašanja građana u procesu političkog odlučivanja, odnosno ponašanja članstva i simpatizera političke partije u procesu političkog rada i ponašanju političke partije u procesu političkog odlučivanja, odnosno ponašanja političke javnosti u smislu opšteg imidža i povjerenja prema političkoj partiji, političkom programu i političkim idejama, odnosno političkim ličnostima, s obzirom na potencijalne posljedice koje ova slika može da ima na ponašanje ciljnog auditorijuma.

Istraživanja za potrebe političkih odnosa s javnošču sastoje se od aktivnosti prikupljanja, sređivanja i analizerazličitih vrsta podataka, vijesti i validnih informacija, koje če biti osnovna tema odnosa s javnošču u toku izborne godine ili na duži rok, tj. da bi se determinisao komunikaciski proces-

77) Galogaža, M. , Promotivni miks, MM college, 2001

284


ko treba reći, šta treba reći, kome treba reći, kojim kanalom treba reći i kakva se efikasnos očekuje. Postoje dva osnovna izvora za prikupljanje revelvantih podataka i informacija a to su:istraživanje sopstvene političke partije i istraživanje političke okoline. Dakle radi se o istraživanju jevnosti i istraživanju javnog mnjenja.Javnost podrazumjeva šrii pojam od javnog mnjenja. Javnost može biti kulturna (literatura, slikarstvo, arhitektura, građevinarstvo itd), politička (političke partije, zakonodavna, izvršna i sudska vlast), ekonosmka (kompanije, individualni preduzetnici, banke, osiguravajuča društva, berze, itd) i građanska (udruženje građana). Javno mnjenje se obrazuje u medijima, prenosiocima (knjige, štampa, časopisi, film, radio, televizija i internet su mediji javnosti) u kojima građani slobodno ispoljavaju svoja shvatanja, mišljenja i stavove. Politička javnost podrazumjeva aktivno učestvovanje građana u opštim poslovima države, a obuhvata državno zakonodavstvo i moralno zakonodavstvo društva. Predpostavka postojanja političke javnosti jeste postojanje ljudskih sloboda, s obzirom da samo sloboda može unijeti prosvečenost među ljude i da se samo u slobodi može rezonovati. Predpostavka rasta i razvoja pluralističkih društava jeste postojanje suprotnih ciljeva i interesa kao i nesaglasnosti oko njihove realizacije, jer se do saglasnosti dolazi bez prinude snagom jačeg argumenta, a kada je riječ o sferi ekonomije, onda samo pod prisilom djelovanja ekonomskih zakona, tržišnih mehanizama i kriterija. U tom smislu i savremena teorija komunikacije je došla do zaključka da među ljudima suprotnih interesa obavezno dolazi do svakodnevne nesaglasnoti i da se do saglasnosti dolazi snagom jačeg argumenta i ubjeđivanjem (dijalogom).

Parlament je najznačajnija politička pozornica liberalne države u kome je političko govorništvo maksimalno zastupljeno, a govori poslanika služe da se argumentima pobijaju protivnička mišljenja da bi se postigle povoljne političke odluke. Najizraženiji oblik političke javnosti preko koje se oblikujevladajuče javno mnjenje jeste parlamentalna debata. Debata,diskusija, rasprava ili spor imaju stvaralački karakter u pronalaženju boljeg riješenja ili donošenja bolje odluke.

Politika je savremena imperijalna sila koja želi sve da potčini, koja odlučuje o nauci i njenim rezultatima, razbuktava strast i skrivene instikte i ima svoje idole i svaki čovjek kroz politička pitanja u mnogome razjašnjava smisao

78svoje egsistencije .

Kulturan i savremen čovjek ne može ostati izvan politike tj. on mora da je građanin, da je politički građanin, da posjeduje političku kulturu. Na suprot klasičnom modelu vladavine večine u savremenoj teoriji su razvijeni principi konsenzusne demokratije koji us primjenjeni u nekim razvijenim multietničkim držama kao što su Švajcarska, Belgija, Kanda i Južni Tirol u Austriji. Parlamentalna demokratija u našim, Blkanskim, uslovima čiju sredinu karakteriše multikulturalnost i multikonefionalnost, gdje pored toga ne postoji

78) Kosik, K., Naša današnja kriza, Književne novine, Beograd, 31.8.1968.

285


povjerenje nacionalnih zajednica nije dobro riješenje. Zato se u našim multietničkim okolnostima i multikonfesionim uslovima treba zalagati za konsenzualnu demokratiju, kao šansu i mogučnost da se kroz tolerantni dijalog u budučnosti ostvari kulturno tehnološki, socijalno i ekonomski državna zajednica po mjeri svih građana.

Komunikacija među ljudima je osnovni preduslov svake oraganizacije i največi broj nesporazuma koji nastaju među ljudima unutar društvene zajednice jeste ne stručnost i ne spremnost za komuniciranje.

· Cilj komuniciranja je opstanak organizacije ili društvene zajednice uopšte, prenos i razmjena ideja i informacija radi formiranja mišljenja i stavova o ciljevima i načinu njihovog realizovanja.

· Nedostatak ideja, informacija, ciljeva i strategija su osnovni uzrok ne efikasnosti organizacije i ne sposobnosti ljudi da komuniciraju.

· Osnovni uzrok nedostatka komunikacije među ljudima leži u lošem interpretiranju informacija koje se prenose među ljudima unutar određene oraganizacione strukture, kao i druge smetnje kao što su: predubjeđenja, superkriticizam, odbijanje da se promjeni način mišljenja, ne trpeljivost prema osobi koja izlaže ideju ili prema samoj ideji, nedoslednost kod ljudi, itd.

· Nedostatak ideja da se komunicira na način (jezikom) onog sa kojim se komunicira glavni je razlog raspada svih oblika organizacije uključujuči državne zajednice porodice, političke partije potencijalne koalicije, itd.

· Suština komunikacije se svodi na potrebu kodiranja simbola pomoču kojih če poruka biti poslata gdje pored govora i pisama, gestova, intonacija, mimika, gegova spadaju i sva ostala sredstva koja u životu koristimo da bi se razumljivo izrazili u odnosu na glasače (primaoci poruka).

Na kodiranje utiče psihološko stanje u kojem se politički menađzer (komunikator) nalazi (da li je ljut, pijan, gladan, napet, itd.), i obrnuto u kojem se stanju nalazi primalac poruke, kakvi su raniji odnosi sa osobom sa kojom se komunicira (prijateljski, ne prijateljski, rodbinski, itd).

Mora se voditi računa o tome koji je najbolji način da se pošalje porka (autoritativno, pomirljivo, prijateljski, rodbinski, itd).

Kodiranu poruku komunikator šalje posredstvom medija i kanala.

286


Mediji(prenosnik) je sredstvo kojim se poruka prenosi s to su riječi, slike (grafikoni, modeli, plakati, cteži, šeme, itd.) i aktivnosti (gestovi, mimika, intonacija, naglasak, upozorenja, itd.). Kodiranje poruke mora se unapred prilagoditi medijumu. Kanal predstvalja komunikacionu vezu za renos poruke i podrazumjeva put kojim poruka ide do primaoca, a koji je određen strukturom oranizacije prema kriterijumu nadređenosti-podređenosti. Prijem i dekodiranje (razumjevanje) poruke su mnogo složeniji od samog slušanja, jer da bi se „čulo“ potrebno je samo primiti auditivne nadražaje, dok „slušanje“ podrazumjeva angažovanje percepcije i interpretaciju poruke. Percepcija se odnosi na proces selekcije (odbijanje ili prihvatanje), rangiranja (u odnosu na iskustvo, mišljenje, shvatanja, stavove) i organizovanja (u odnosu na potrebe, želje, preferencije i interese) osjećaja u jednu razumsku cjelinu, entitet ili iskustvo.

79 Izvor: Mediji (sredstva) komuniciranja

Tabela 5.

79) Dr Galogaža, M., politički menadžment, Apeiron 2006., str. 196

287


Komunikacija će biti uspješnija ako pošiljalac i primalac imaju slične percepcije poruke koja se šalje:

· Empatičmo slušanje je slušanje sa ljudima umjesto slušanja ljudi.· Empatija je termin koji označava mogučnost saživljavanja slušaoca i

posmatrača sa psihičkim svjetom druge osobe (komunikatorom), i ne podrazumijeva uživljavanje i proživljavanje istih stanja (simpatija).

· Empatija je sposobnost da se shvati ideja ili pojam sa tačke gledišta onog drugog, odnosno saznajna intelektualna projekcija strukture poruke i procesa mišljenja, osjećanja i stavova druge ličnosti.

Komuniciranje među ljudima svodi se na dva nivoa:

· na nivou onoga što je rečeno ili na „vidljivom“ novu i· nivou osjećaja iza poruke ili na „latentnom“ novou.

Ako se čuju samo riječi neće se razumjeti poruka . Da bi se razumjela poruka treba slušati empatično, uzdržavati se od ocjene i razmišljanja, odnosno ne pokušavati donositi sudove i iznositi argumente, več produžiti slušanje sve dok se ne primi poruka u cijelini.

13.4.2. Komunikacijska upotreba emocionalne inteligencije

Danijel Goleman je smatrao da uspjeh u životu ne zavisi toliko od konbnitivnog pshičkog procesa ili racionalnog uma (razuma) koliko od emocionalnog uma (osjećanja). To je bitno promjenilo osnova shvatanja psihičkih funkcija čovjeka. Racionalni um (spoznaja znjem i razumom) i emocionalni um (spoznaja osječanjem i srcem) Suštinski su dvije različite vrste čovjekove intaliencije i dva različita načina spoznaje koji grade čovjekov mentalni život. Intaligencija predstavlja složenu sposobnost čovjeka da pamti, razumije, riješava probleme, apstraktno misli, opaža, obrađuje informacije i vizuelno-motorički reaguje. Koncept emocionalna inatligencija (EQ) uveli su Liter Salovej i Džon

80Majer 1990. godine, a podrazumjeva sposobnost da se prate sopstvene i tuđe emocije, pravi razlika među njima i da te informacije služe kao vodič za zamišljanje i djelovanje. Interpersonalna intaligencija odnosi se na snalaženje u ljudskom kosmosu i predstvalja intrapshički dar čovjeka, koji mu mogučava da svoj život usklađuje sa dubljim osječanjima. Saznanje o emocionalnoj intaligenciji bazirano je na otkriću Džozefa Leda, da glavnu ulogu u ljdskom emocionalnom životu ima amigdala - žlijezda u mozgu koja odmjerava

80) Goleman, D., emocionalna intaligencija, Geo politika, Beograd, 1997

288


emocionalnu važnost događaja i zapovjeda kako ćemo emocionalno postupiti prije nego što mozak odluči šta je racionalno učiniti. Amigdala je tzv. alarmna žlijezda u mozgu koja prima informacije iz čovjekovog okruženja zapažene vizuelnim korteksom, u zavisnoti od njihove opasnosti i straha, povečava se krvni protisak i otkucaji srca, kardiovaskularni sistem i stomak naređuju moždanom stablu da omoguči da lice zadobije izraz straha da se obustave nevažni pokreti i veliki mišići su spremni na brzu akciju i čovjek se pokreče u aktivnosti odbrane. Emocionalni um, za razliku od kognitivnog i racionalnog, mnogo je brži s obzirom da reaguje bez zastajanja, tj. njegova brzina isključuje analitičko razmišljanje koje je tipično za analitički um. Emocionalne sposobnosti suštinski su važne za svakodnevne odnose među ljudima, posebno u procesu vođenja pregovora, vođenja ljudi i poslova. Največi broj autora smatra da nijedna vrsta intaligencije nije toliko važna za čovjekova svakodnevni život koliko je važna emocionalna inatligensija, posebno kada se tiče čovjekovog uspjeha u životu, sposobnosti da izabere bračnog druga i održi porodicu, da se odabere profesija u kojoj će čovjek osjećati kao „svoj na svome“ itd.

81 Emocionalna intaligencija obuhvata nekoliko oblasti .

· Inteligencija samosvjesti, koja predstavlja sposobnost prepoznavanja emocija u trenutku kada se one ispolje. Na samosvjeti je zasnovana sposobnost savladavanja i upravljanja emocijama, tako da ona određuje ljudske mogućnosti da se postigne mir, da se čovjek oslobodi razuzdane naksioznosti, utučenosti ili razdražljivosti.

· Inteligencija samokontrole, koja predstvlja sposobnost da se kontolišu osjećanja u svakom trenutku, što je važno za psihološku samospoznaju i samorazumjevanje. Ljudi koji ne umiju da kontolišu svoja osječanja stalno su u situaciji da se bore sa osjećanjem ogorčenosti i mučnine a skloni su čestim nemirima i padovima.

· Inteligencija samomotivacije, koja predstavlja sposobnost da se ovlada određenom vještinom, da se radi nešto kreativno u situaciji velike uzrujanosti, nesreće, depresivnosti, itd., što dovodi do smirivanja tenzija i uspjeha u životu.

· Inteligencija empatije, koja predstvalja sposobnost prepoznavanja tuđih emocija. Emotivno gluvi ljudi ljudi koji ne znaju da prepoznaju osjećanja drugih plaćaju visoku cijenu u društvu bez obzira kojom se porfesiom bavili. Empatični ljudi koji su vješti u prepoznavanju mikro emocija drugih, u principu na tuđim emocijama grade sopstveni uspjeh. Generalno, umijeće održavanja međuljudskih odnosa, umijeće pregovaranja i vođenja ljudi svodi se na vještinu razumjevanja tuđih emocija.

81) Dr Galogaža, M., politički menadžment, Apeiron 2006., str. 204

289


· Inteligencija uočavanja, koja prestvalja sposobnost otkrivanja pozitivnih sklonosti kod ljudi i rad na ovim sklonostima. Drugim riječima ljudi sa razvijenim emocionalnim umom više vremena troše na otkrivanje darovitosti i sposobnosti te njihovom razvijanju i usavršavanju nego što rade na otklanjanju njihovih nedostataka.

13.4.3. Temperament kao osobina ličnosti

Još davno Hipokrat je naglasio četiri tipa temperamenta koji se baziraju na metodološkom konceptu traženja veze između tjelesnog stanja i psiholoških osobina. Prema konstitucialnom tipu modul čovjeka je zamišljen u obliku trijade stomak-grudi-glava, koja se povezuje sa opštom osobinom debljine ili mršavosti i psihološkim osobinama aktivno – pasivno, orjentacije s polja – unutra, sklonosti ka kontemplaciji ili djlatnosti, kao i sa mogućim poremećajima ponašanja.

Tabela 6.

nepromjenjivo

melahonik:- zamišljen- uozbiljen- nezadovoljan- sumnjičav- zabrinut- uznemiren

emocionalno

kolerik:- aktivan- brzo pobudljiv- egocentričan- sklon egzibicionizmu

flegmatik:- racionalan- smiren- principilan- uporan- kontrolisan

sangvinik:- društven- optimista- veseo- bezbrižan- zadovoljan- sklon lakomislenosti

neemocionalno

promjenjivo

Slika 7.

290


Postoji 15 faktora ili osnovnih osobina temperamenta razvrstanih u tri grupe:

Prva grupa: pet faktora temperamenta koji prikazuju ponašanje uopšte, a koji su u vezi sa različitim vrstama aktivnosti, a to su: (1) samopouzdanost – nesigurnost, (2) živost – tromost, (3) impulsivnost – promišljenost, (4) uzdržljivost – neobuzdanost, (5) objektivan odnos – preosjetljivost.

· Samopouzdanost, se ogleda u osjećanju da možemo izvršiti sve što želimo, u uvjerenosti da smo omiljeni i u vjerovanju u samoga sebe.

· Nesigurnost (inferiornost), se manifestuje u neprijatnom osjećanju da se sve što se govori u društvu odnosi na nas, u nezadovoljstvu sa svojim osobinama.

· Živost, se ogleda u interesovanju za sve što se događa oko nas i u učestvovanju u svemu.

· Tromost, se manifestuje u nezainteresovanosti za ono što se događa u okolini i u neobraćanju pažnje na to.

· Impulsivnost, se ispoljava u momentalnom reagovanju, reagovanju bez razmišljanja, i u neplaniranim postupcima.

· Promišljenost se ispoljava u odgođenom reagovanju, reagovanju nakon razmišljanja, i u planiranim postupcima.

· Uzdržljivost se manifestuje u samokontroli, ozbiljnosti, svjesnosti u radu, uzdržavanju od prenaglih postupaka.

· Neobuzdanost se manifestuje u bezbrižnosti, neozbiljnosti, nesavjesnosti u radu, sa dominacijom naglih postupaka.

· Objektivan način ponašanja, ispoljava se u provjeravanju ili procjenjivanju svega što se čuje, u nepristrasnom razmatranju kritike koja nam se upućuje, u rezervisanosti pri sklapanju poznanstva.

· Preosjetljivost se ispoljava u lakom vrijeđanju na svaku kritičku primjedbu, u strahovanju da nas drugi stalno posmatraju i u brzom i lakom poklanjanju simpatija drugim osobama.

Druga grupa: sačinjena je od faktora koji pokazuju emocionalno ponašanje kao što su: (1) vedrina – potištenost, (2) emocionalna zrelost – emocionalna nezrelost, (3) hladnokrvnost – nervoznost, (4) trajanje raspoloženja – naglo mijenjanje raspoloženja, (5) uravnoteženost – egocentričnost.

· Vedrina se manifestuje kao optomističko gledanje na budućnost, nezabrinutost, te uopšte nedeprimiranost.

· Potištenost karakteriše pesimističko gledanje na budućnost, osjećanje zabrinutosti, osamljenosti, te uopšte deprimiranost.

291


· Emocionalna zrelost karakteriše odmjereno, realno emocionalno reagovanje, kontrolisanje svojih emocionalnih manifestacija, uz odsusvo nerealnog sanjarenja.

· Emocionalna nezrelost se izražava u brzom, lakom emocionalnom reagovanju, nekontrolisanje svojih emocionalnih manifestacija, sklonost sanjarenju.

· Hladnokrvnost semanifestuje mirnoćom, sposobnošću da se čovjek mirno odmori, te sposobnošću da se održi staloženost i u neočekivanim situacijama i pri djelovanju neugodnih draži.

· Nervoznost karakteriše osjećanje nemira, lakom ometanju u aktivnosti do koje dolazi usled mnogih draži, nesposobnosti da se mirno odmara, razdražljivost.

· Trajno raspoloženje omogućava da se teško prelazi iz zadovoljstva u nezadovoljstvo i potištenost bez vidnog manifestovanja toga stanja.

· Naglo mijenjanje raspoloženja podrazumijeva da se lako prelazi iz zadovoljstva u nezadovoljstvo i potištenost sa vidnim manifestovanjem takvog stanja.

· Uravnoteženost podrazumijeva realno ocjenjivanje samog sebe i u situacijama u kojima se pojedinac nalazi.

· Egocentričnost podrazumijeva nerealno stanje i neobjektivno ocjenjivanje samog sebe sa stalnim bavljenjem samim sobom.

Treću grupu: osnovnih osobina temperamenta čine dimenzije koje se manifestuju u ponašanju prema drugim ljudima, kao: (1) sigurnost – plašljivost, (2) samostalnost – oslanjanje na druge, (3) socijalna inicijativa – pasivnost, (4) prijateljski odnos prema drugima – neprijateljski odnos prema drugima, (5) tolerantnost – kritizerstvo.

· Sigurnost se ispoljava u čestom uzimanju riječi na sastancima, raspravi o sebi, nepostojanju sumljičavosti i podozrivosti prema drugima, insistiranju na svom pravu, itd.

· Plašljivost se ispoljava u nelagodnosti na sastancima i raspravi o sebi, stalnoj sumnjičavosti i podozrivosti prema drugima, te neinsistiranju na svom pravu.

· Samostalnost se ispoljava tako da neki posao radimo sami na način koji sami odaberemo, u težnji da ne zavisimo od drugih.

· Oslanjanje na druge se ispoljava u nesamostalnosti i stalnoj zavisnosti od drugih.

· Socijalna inicijativnost se manifestuje u čestom pokretanju novih ideja i akcija, davanju prijedloga, organizovanju društvene aktivnosti, itd.

· Pasivnost se ispoljava u stalnom traženju uzora, povučenosti i ostajanju u pozadini.

292


· Prijateljski odnos prema drugima se ogleda u ljubaznosti, popuštanju, traženju prijateljstva i poznanstva.

· Neprijateljski odnos prema drugima se ogleda u sumnjičavosti, omalovažavanju i padanju u jarost.

· Tolerantnost se ogleda u izraženom povjerenju prema drugima.· Kritizerstvo je u stalnoj sumnji i nalaženju tuđih a ne svojih grešaka,

itd.

13.4.4. Karakter i karakterne osobine ličnosti

Volja ili ljudska motivacija je poseban činilac, svojstvo duha, kojom duh hoće ne samo da svijet postoji nego i da se usavršava, što znači i da se mijenja. Volja je poseban činilac ljudskog karaktera koja definiše ljudski karakter uopšte. Volja je moć duha koja se sastoji u snažnom “nagonu” djelovanja shono zamislima uma i zahtjevima osjećanja. Volja je pokretačka snaga (motiv), nagon i veza između stvaračkog bića duha i uma koji određuje sadržinu djelovanja. Volja može biti i bezumna, haotična, stihijska pa da pokreće na rušenje i haos umjesto na red i stvaranje. Kakva će biti volja zavisi od motiva, odnosno od njihove snage. Volja ne odlučuje ništa sama, ona se automacki stavlja u pokret snagom motiva, čiju vrijednost ustvari određuje um ili osjećanje. Stav i raspoloženje ni izdaleka nisu uvjek produkti volje, već za svoju svojstvenost mnogo češće imaju da zahvale psihičkom inficiranju primjeru i uticaju okoline. Stav ili način shvatanja mogu, kao i afekat, nametnuti spolja ili da potiču iznutra i zbog toga se i izražavaju istim govornim metofama.� Afekat je iznenadna, žestoka uzbuđenost volje nekom predstavom koja prodire izvana i postaje motiv, a koja posjeduje takvu živost da zamračuje sve druge koji bi mogli da joj se suprostave kao protiv motivi i ne pušta ih da jasno dođu do svijesti. Pjanstvo je stanje koje disponira afektu, budući da povišava životnost opažajnih predstava dok, slabi mišljenje inabstracto i pri tome jos povećava energiju volje. Otuda ovde stupa neodgovornost za činove nego odgovornost za samo pijanstvo. � Karakter se kao termin koristi u više značenja a samo ponekad se izjednačavaju pojmovi ličnosti i karaktera. Tako, naprimjer, karakter označava zbir svih psihičkih osobina neke osobe odnosno najbitbije osbine pojedinca koje daju pečat cjelokupnom njegovom ponašanju. Gilford smatra četri osobine važne za ljudski karakter a to su:

· potreba za slobodom,· potreba za oslanjanjem na samoga sebe,· težnja za konfonisanjem kulturi i vladajućim običajima,· poštenje.

293


Šopenhauer smatra da je čovjekov karakter :

· individualan,· empirijski,· konstantan, · urođen.

13.5. PLANIRANJE KARIJERE POLITIČKOG MENADŽERA- POLITIČARA

Nema političke partije u kojoj nema mjesta za uspješnog političkog menadžera, odnosno političara. Kako izabrati političku partiju u kojoj se želi izgraditi karijera uspješnog političara ili političkog menadžera? Lako ako se ovom problemu prilazi ozbiljno i ako se primijeni metodologija naučnog istraživanja, koja podrazumijeva nekoliko koraka:

1. Samoispitivanje

Prvi korak za uspješno planiranje karijere, prema staroj poslovici: "Upoznaj samog sebe", jeste samoispitivanje ili samoanaliza, kojom se dolazi do saznanja koje su vaše jake strane, koja su ograničenja i kakvo mišljenje imate o sebi. Ove pretpostavke treba, diskretno ali hrabro, provjeriti kod rodbine, prijatelja ili još najbolje u instituciji koja se bavi profesionalnom orijentacijom. Nakon toga treba analizirati rezultate.

2. Prikupljanje informacija

Još u toku školovanja treba saznati sve što je potrebno a vezano je za oblast kojom se želite baviti, ali i za planiranje političke karijere i razvoja ličnosti.

3. Postaviti ciljeve

Poslije samoispitivanja i informisanja o političkoj karijeri, treba sebi postaviti ciljeve. Ciljevi trebaju biti realni, ostvarivi, vremenski ograničeni i detaljno i tačno opisani. Npr. želim postati direktor neke kompanije, predsjednik gradskog odbora neke partije, ministar itd. Ciljeve treba postaviti dovoljno visoko da predstavljaju izazov, ali ne i toliko visoko da ne odgovaraju stvarnim mogućnostima, jer nakon neostvarenja cilja može doći da strašnog razočarenja.

294


4. Izraditi plan za ostvarenje političke karijere

Kod izrade plana treba poći od planiranja potrebnog obrazovanja, koji fakultet završiti, da li je potrebno dodatno obrazovanje ili specijalizacija u zemlji ili inostranstvu i čemu se posebno treba posvetiti tokom dodatnog osposobljavanja. Za uspjeh je veoma važno biti uporan i ne obeshrabriti se ukoliko bude potrebno revidirati plan realizacije političke karijere, jer se to dogodilo i najuspješnijim menadžerima i političarima. Važno je da se na vrijeme počne razmišljati o svojoj karijeri, jer se već time počelo "upravljati" sobom, a to upravo rade uspješni politički menadžeri.

13.6. STRATEGIJA RAZVOJA POLITIČKE KARIJERE

Strategija podrazumijeva anticipiranje plana aktivnosti i načina otklanjanja utvrđenih nedostataka, odnosno korišćenja prednosti, kako bi se ostvarili ciljevi. Planske aktivnosti pojedinaca u razvoju sopstvene karijere obuhvataju sljedeće korake:

821. Samoprocjena-ostavrivanje uvida u svoju ličnost i sposobnosti,

vještine, znanja i interesovanje je prvi i najteži korak za svakog pojedinca. Odgovori na pitanja „Kakav sam? Šta znam? Šta mogu? Šta

Slika 8: Planiranje karjere u kontekstu ostalih funkcija menadžmenta ljudskih resursaIzvor :Prilagodio autor prema Stone/Meltz:Human Resource Management in Canada. Holt.Rinehart and Winston of Canad,Toronto,1991.str385

295


želim?“ omogućavaju nam da odredimo smer profesionalne karijere. Osnovni cilj samoprocjene je da se utvrde sopstvene prednosti i ograničenja, kao i način njihovog preovladavanja. Pošto pojedinac često nije u stanju da objektivno procijeni svoje sposobnosti, u ovoj fazi je korisno uključiti stručno savjetodavno lice.

2. Utvrđivanje dugoročnih ličnih i profesionalnih ciljeva predstavlja drugi nezaobilazni korak u strategiji razvoja karijere. Posebno je važno da ciljevi budu realistični dovoljno izazovni ali dostižni, jer neostavrivanje postavljenih profesionalnih ciljeva može biti snažan udarac egu i ozbiljno poljuljati samopouzdanje. Ciljevima treba pristupiti fleksibilno. U određivanju profesionalnih ciljeva ne treba zanemariti i lične životne ciljeve, pošto je karijera samo jedan aspekt našeg ukupnog života, u koji posebno spada porodica.

3. Za ostvarivanje ciljeva karijere potrebni su i odgovarajući uslovi u okruženju. Zato je neophodno analizirati prijetnje i šanse koje nam okruženje nudi. To zahtijeva sagledavanje sadašnjih ali i budućih tokova odnosno odgovarajuće predviđanje faktora okruženja i fokusiranje na one faktore koji su kritični za ostvarenje ciljeva.

4. Kao i u svakoj strategiji startegija razvoja karijere zahtijeva da se šanse i prijetnje okruženja uporede sa sopstvenim prednostima (snagama) i slabostima. Istovremeno potrebno je utvrditi mogućnosti i puteve za otklanjanje nedostataka u smislu dodatnog obrazovanja i obuke, promjene ponašanja. Značajan faktor u ovoj procjeni je i sagledavanje sopstvenih vrijednosti i potreba.

5. Na osnovu sagledavanja šansi koja nam se pružaju u okruženju i sopstvenih prednsoti i slabosti svaki pojedinac treba da utvrdi sopstvene starteške alternative koje će mu omogućiti koriščenje individualnoh snaga i šansi okruženja i izbjegavanje prijetnji. Zato je neophodno sagledati sve činjenice koje utiču na političku karijeru i utvridti alternativne mogućnosti tj. opcije. Danas se od pojedinca očekuje razvijanje sposobnosti, vještina i znanja koje mu omogućavaju konkurentnost, ne samo u organizaciji nego i na spoljašnjem tržištu rada.

6. Sljedeća faza razvoja strategije karijere zahtijeva racionalan izbor odgovarajućih alternativa-starteški izbor. U ovoj fazi značajnu ulogu igraju lične vrijednosti i interesovanja. Strateški izbori mogu da zahtijevaju kompenzaciju i procjenu trenutka za određene akcije. U uslovima opšte nestabilnosti pojedinac mora da se osposobi da ima adekvatne odgovore na različite šanse, uključujući one koje mu pružaju druge organizacije. Mogućnosti su različite strategije razvoja karijere,

82) Berkic J., Razvoj i promocija kadrova, Globus, Zagreb. 1990

296


koje pojedinci koriste u zavisnosti od procjene njihove podobnosti za postizanje cilja. Strategije mogu biti usmjerene na poboljšanje šansi, tj. njihova kombinacija kao optimalnu mogućnost. Jačanje unutrašnjih snaga i kompetencija najčešće obuhavata:

· produbljivanje postojećih znanja i sposobnosti – strategija expertnosti· razvoj dodatnih sposobnosti i vještina – startegijska fleskibilnost· povećane radne napore radi postizanja izuzetnih rezultata u postojećem

poslu-startegija efikasnosti i efektivnosti.

Korišćenje spoljašnjih šansi obično obuhvata:

· razvoj odnosa i povećanu komunikaciju s ključnim ljudima u partiji–strategija zaštitnika

· razvoj mreže informacija o nedostacima, promašajima i pogreškama drugih ljudi –strategija ucjene

· stvaranje lobističke mreže i osmišljavanje sopstvenog nastupa u cilju stvaranja utisaka – strategija imidža

· agresivno isticanje sopstvenih potreba i interesa i preduzimanje aktivnosti na traženje prilika za njihovo zadovoljavanje-startegija pritiska.

7. U realizaciji strateških izbora razvoja karijere pojedinac treba da dugoročne planove djelovanja potkrijepi kratkoročnim ciljevima, koji segmentarno doprinose realizaciji utvrđene strategije.

8. Razvoj karijere je dugoročan prces u kojem je teško predvidjeti djelovanje svih faktora, važno je imati pripremljene i takozvane „uslovne“ planove koji su utemeljeni na alternativnim pretpostavkama.

9. Realizacija planirane strategije karijere zahtijeva stalno praćenje i vrednovanje napretka, kao i korekciju namjera u planove. Mnogi ljudi tokom profesionalnog života mijenjaju sopstveno shvatanje karijere. Zato se mogu razlikovati različite faze u razvoju karijere.

13.7. FAZE U RAZVOJU POLITIČKE KARIJERE

Faze u razvoju političke karijere su aktuelnije za praksu nego za teoriju.Njihovo poznavanje je važno zbog toga što različite faze zahtijevaju različite aktivnosti i različitu podršku i pomoć političke partije i njenog menadžmenta, kao i različite postupke usklađivanja individualnih i organizacionih potreba i interesa. U različitim periodima svog života čovjek ima specifičan odnos prema

297


karijeri. Tokom razvoja karijere ljudi se neprekidno mijenjaju, naročito u pogledu vrednosnih i životnih stavova, ciljeva, ambicija, mogućnosti i potreba. Jedna situacija je na početku, druga na sredini, a treća na kraju karijere. Najjednostavnije rečeno, ljudi sa 23 godine i ljudi sa 50 godina žele različite stvari u životu pa i u karijeri. Većina autora opredeljuje se za četiri ključne faze u razvoju karijere. Iako se često povezuje s određenim životnim razdobljima i opredjeljuju na osnovu određenog vremenskog trajanja, njihov početak i njihovo trajanje zavise od prirode i složenosti zanimanja, trajanja obrazovnog procesa i pripreme za bavljenje svojom strukom i svojim zanimanjem.

83 Faza uspostavljanja političke karijere – počinje ulaskom pojedinaca u političku partiju i prvim izborom posla, zbog čega se označava i kao faza ulaska u karijeru. Obično se vezuje za period između 18. i 25. godine života. Riječ je o fazi uvođenja u politiku, navikavanja na novu radnu sredinu i organizaciju, sticanje potrebnih znanja i vještina, upoznavanja svojih sposobnosti i mogućnosti, upoznavanja svojih kolega i viših političkih menadžera i drugo. To je faza preispitivanja i odmjeravanja svojih mogućnosti i ciljeva, socijalizacije i orijentacije, učenja i prilagođavanja. Istraživanja pokazuju da preko polovine novopridošlih svoju političku karijeru ne započinje partijom koju su željeli pa je zato fluktuacija mladih članova najizraženija u ovoj fazi razvoja političke karijere.

Faza napredovanja u političkoj karijeri – počinje između 30. i 35. godine i traje do 40. ili 45. godine života. Politički menadžer je u njoj stabilizovao karijeru, opredijelio se za politiku, iskazao određene potencijale i mogućnosti, socijalizovao se sa političkom partijom i njenom kulturom, stekao potrebnu sigurnost i potpuno se osposobio za samostalan politički rad. U ovoj fazi posebna pažnja posvećuje se vrednovanju radnog doprinosa i sistemu napredovanja. Pri njenom kraju politički menadžer tačno zna da li je na pravom putu ostvarenja svojih profesionalnih ciljeva ili nije. Na njemu je da se opredijeli kome će dati prednost: poslu ili porodici. Pri kraju druge faze, može se pojaviti kriza koja se vezuje za “ sredinu karijere “, u kojoj su aktuelna intezivna preispitivanja ostvarenih, tj. neostvarenih profesionalnih želja i ambicija.

Faza održavanja karijere – počinje između 40. i 45. godine i traje do 50. ili 55. godine života. U njoj politički menadžer ima stabilan, potvrđen i priznat položaj unutar političke partije, provjerena znanja, potvrđene sposobnosti i nesporan doprinos. Iako se obično naziva fazom održavanja, u njoj se često odigravaju velike promjene u političkoj karijeri: može se nastaviti njen dalji rast, održavati postojeće stanje ili započeti period opadanja.To je faza u kojoj se svode profesionalni računi i preispituje šta je urađeno, a šta propušteno da se uradi na profesionalnom planu. U njoj, a naročito na njenom početku, iz navedenih razloga može doći i do preispitivanja životnog stila i životnih vrijednosti, posebno u slučaju neostvarivanja profesionalnih i životnih 83) “Menadzment ljudskih resursa”, fakultet Megatrnd, prof. dr. Mica Jovanovic-Bozinov, dr. Zivko Kulic, dr. Tatjana Cvetkovski

298


ciljeva i planova. Pojedinci se u tom periodu opredjeljuju za nove izazove i zadovoljstva, promjenu posla, promjenu bračnog druga itd.

84 Faza kasne karijere – počinje između 50. i 55. godine života i traje do penzionisanja. Mnogi autori je označavaju fazom povlačenja i opadanja aktivnosti. Pažljivijom analizom zaključuje se da se ona sastoji od dijve podfaze:

· podfaze održavanja karijere· podfaze povlačenja i pripremanja za penziju

Iako je riječ o poslednjoj fazi u razvoju političke karijere, karakteriše je osjećaj ispunjenosti poslom i minulim radom. U njoj se stečeno znanje prenosi na mlađe kolege i koristi za razvoj organizacije, naročito u podfazi održavanja karijere. Drugu fazu karakteriše psihička i profesionalna priprema za odlazak u penziju. U njoj dolazi do smanjivanja radne aktivnosti, prenošenja dužnosti, ovlašćenja, znanja i iskustva na mlađe. U ovoj fazi ljudi se različito ponašaju i različito odnose prema onome što ih očekuje. Prestanak političke karijere za mnoge postaje ozbiljna trauma, a pomoć političkim menadžerima da se spremno suoče s odlaskom u penziju smatra se poslednjim činom upravljanja karijerom. U poslednje vrijeme sve se više ukazuje i na mogućnost rada sa skraćenim radnim vremenom umjesto odlaska u penziju jer bi takav način nastavka političke karijere za većinu političkih menadžera bio prihvatljiv.

13.8. ULOGA PARTIJE U RAZVOJU KARIJERE

Za razliku do lične percepcije karijere, koja se zasniva na sopstvenim shvatanjima ličnih potencijala, motivaciji i stavovima, politička partija pristupa karijeri svojih kandidata prioritetno s aspekta svojih potreba i nastoji da individualne potencijale poveže s tim potrebama.

Politička partija ima veoma važnu ulogu u razvoju profesionalne karijere političkog menadžera. Ona tu ulogu ostvaruje preko službe ili sektora za ljudske resurse.

Za uspješno upravljanje karijerom neophodne su tri vrste informacija:

· Opšte informacije o partijskoj misiji i strategiji i partijskim ciljevima i planovima poslovanja i razvoja;

· Informacije o zaposlenima i kandidatima, njihovim znanjima, vještinama, interesovanjima, ciljevima, sposobnostima i razvojnim potencijalima i

84) Menadzment ljudskih resursa”, fakultet Megatrend, prof. dr. Mica Jovanovic-Bozinov, dr. Zivko Kulic, dr. Tatjana Cvetkovski

299


· Informacije o poslovima i radnim mjestima koji će biti slobodni ili će se javljati kao posljedica planiranog razvoja i planiranih promjena, odnosno informacije o partijskim potrebama.

Jedan od osnovnih načina djelovanja na razvoj karijere ostvaruje se putem informacija. Usklađivanje individualnih i partijskih ciljeva i potreba najvećim dijelom se obavlja kroz razmenu informacija, podsticanje razvoja, savjetovanje i usmjeravanje. Za partiju je veoma važno da obezbijedi dobar sistem procjenjivanja uspješnosti političkih menadžera i njihovih potencijala. U procjenjivanje uspješnosti obično se uključuje i segment koji se vezuje za razvojni potencijal, spremnost za stalno učenje, usavršavanje i razvoj. Jedan od najdragocjenijih izvora informacija vezanih za karijeru su personalni dosijei, u kojima se nalaze podaci o znanjima, sposobnostima, interesovanjima, mogućnostima i postignutim rezultatima političkih menadžera.

Najveću odgovornost za to snosi partijski dio (služba, sektor ili odjeljenje ) za ljudske resurse, koji izrađuje metodologiju, prikuplja, analizira i obrađuje informacije i daje stručnu pomoć političkim menadžerima i zaposlenima pri donošenju odluka u vezi s karijerom.

Sektor za ljudske resurse treba da obezbijedi relevantne informacije o mogućnostima i opcijama razvoja karijere i učiniti ih dostupnim svim političkim menadžerima. Sektor za ljudske resurse ima značajnu ulogu i u pružanju savjetodavne pomoći pri izboru i razvoju karijere. Davanje savjeta spada u novije aktivnosti službe za ljudske resurse.

Pomoć partije u razvoju karijere političkih menadžera ima dvije funkcije:

1. Čvršće povezivanje individualnih i partijskih planova i individualnog i partijskog razvoja i

2. Značajnije povećanje motivacije političkih menadžera i njihova veća indetifikacija s političkom partijom.

13.9. ULOGA LIDERA U PLANIRANJU I RAZVOJU KARIJERE

85 Bitnu ulogu u planiranju i razvoju karijere ima neposredni rukovodilac političke partije na lokalnom i rebubličkom nivou. Politički lider ima izuzetnu odgovornost za upravljanje karijerom ljudi kojim rukovodi. On treba da identifikuje potrebe političke partije i aspiracije političkih menadžera, da djeluje podsticajno i savjetodavno, da procjenjuje rezultate i usmjerava profesionalni put. Da bi mogao realizovati ove složene procese, politički lider mora imati prvenstveno intenzivnu komunikaciju sa političkim menadžerima, zatim sposobnosti za savjetovanje, vođenje i motivaciju svojih saradnika.

85) www.poslovniforum.hr

300


On mora isto tako dobro poznavati koncept razvoja i planove svoje partije i zahtjeve koji će se ubuduće pred političke menadžere postavljati u vezi sa izvršavanjem tih planova. Veoma je važno da politički lider pomogne političkim menadžerima prilikom sticanja uvida u realnost očekivanja. Postoji niz predpostavki za uticaj političkog lidera na razvoj karijere političkih menadžera:

· Izbjegavanje „šoka realnosti“, posebno u prvom periodu angažovanja, kada se pojedinac suočava sa stvarnošću koja je drugačija od zamišljene i kada stiče samopuzdanje,

· Omogućavanje „izazovnih“ zadataka,· Promjena posla zbog razvoja i provjere novih sposobnosti,· Povezivanje procjene uspješnosti sa razvojem karijere radi pružanja

objektivnih informacija o rezultatima i mogućim pravcima karijere,· Podsticati individualne planove karijere i pružiti pomoć i podršku,· Postavljati visoke zahtjeve i očekivanja posebno u početnoj fazi

karijere, što pojaćava samopouzdanje i pozitivno se odražava na postavljanje ciljeva karijere.

13.9.1. Sposobnost uticajnog ponašanja političkog menadžera

Politički menadžer ili političar koji želi uspješno voditi kompaniju ili partiju mora razvijati svoje sposobnosti uticajnog ponašanja.

Političar koji želi biti što moćniji mora steći:

· autoritet i· poštovanje.

Da bi politički menadžer stekao moć mora “ubijediti” okolinu da on ima autoritet, ali ne da upravlja na autoritaran način, ili čak, direktivan način. Uticajno ponašanje nije nešto što se može "uključiti" kad je potrebno.

Zato je tačna tvrdnja da je uticajnost proces koji se može pratiti kroz tri faze:

· fazu nastupa, · fazu provođenja akcije i· fazu izlaska iz situacije kada se ne uspijeva u uticajnom ponašanju.

301


Nastup

Svojstva političkog lidera u kreiranju mišljenja tokom izborne borbe: · temeljnije se informiše i stoga može bolje da argumentuje,· ima širu sferu interesovanja i interesuje se za politiku na svim nivoima

(lokalnom, nacionalnom i međunarodnom), · posebno je nadaren za komunikaciju, može dobro i interesantno da se

izražava, · lako prilazi ljudima iz drugih slojeva i druge starosne dobi, tako da na

taj način prevazilazi barijere u komunikaciji koje postoje u okviru društva,

· ima sposobnost empatije, interesuje se za druge ljude, manje je egocentričan, spreman je da pomaže drugima, djeluje simpatično,

· manje podliježe strahu od izolacije.

Ova faza je od izuzetnog značaja za proces uticanja na nekoga. Kada

nastupa politički menadžer nastoji nekog navesti da obrati pažnju na njega i da

mu pruži priliku da utiče na njega. Da bi u tome uspio druga strana treba prema

njemu steći povjerenje, a to znači da mu drugi vjeruju i prije nego što učini nešto

što od njih traži pa čak ako to uključuje i preuzimanje rizika. Povjerenje se stiče tako da pokaže interes, uživi se u problem, ako pokaže integritet i otvorenost, i ako svojim akcijama pokaže da je dostojan povjerenja. Ovo je posebno značajno u početnim akcijama nastupa kada još nema uslova da se dokaže. Tada je povjerenje glavna tema i njegova osnovna preokupacija. U ovoj fazi nastupa njegova aktivnost se zasniva jedino na ponašanju auditorijuma i zato najveću pažnju treba pokloniti stvarima kao što su gledanje u oči i otvorenost u trenutku kada druga strana procjenjuje da li da mu vjeruje. Upravo je nevjerojatno kako se mnogi politički menadžeri prema ovim pravilima sticanja povjerenja ponašaju krajnje indolentno. Problem je, vjerovatno, i u tome što se prethodno nije naučilo. Ako politički menadžer želi uspjeti u nastupu treba izbjeći tremu. Tremu je teško izbjeći u prvoj fazi značajnog nastupa, ali treba imati na umu da je trema odraz određenog stepena nesigurnosti. Trema je prisutna i kod sagovornika kad nije siguran u iskrene namjere pa to situaciju i odnos čini još složenijim. Politički menadžer mora znati kako se otklanja trema. Što prije treba razjasniti svoje namjere i otkloniti nedoumice kod druge strane. Politički menadžer mora znati i ovo: Za uspjeh u nastupu važna je bliskost, jer teško je uticati na drugu stranu ako se ona ne osjeća ugodno s njim i njegovim nastupom. Zato je izgradnja bliskosti itekako važna, a naročito u prvoj fazi nastupa.

302


Bliskost se uspostavlja tako da se obrati pažnja na osobu ili auditorij I to:

· gledanjem u tu osobu ili više njih,· slušanjem i· odgovaranjem na pitanja.

Pri tom je važno znati da kontakti očima pomažu, a da namrgođeno iznošenje argumenata samo odmaže. Politički menadžer, takođe, mora znati da je za uspješan nastup važan i kredibilitet menadžera. Kod stvaranja kredibiliteta najvažnije je ponašanje. Ako druga strana vidi da je i sam politički menadžer zabrinut, da opširno prezentuje svoje kvalifikacije i stručnost tada će auditorij izraziti svoj oprez, pa i nepovjerenje. Suprotno tome, ako u izlaganju politički menadžer hoda, sjedi i govori sa samopuzdanjem i autoritetom ljudi će vjerovati da je osoba od povjerenja i steći će kredibilitet. Šanse za uspjeh u nastupu politički menadžer će povećati tako da svoj nastup planira unaprijed i to tako da u planu predvidi uzroke podrške i uzroke otpora. U planiranju nastupa politički menadžer će pažljivo zabilježiti i analizirati uzroke podrške i otpora.

Uspjeh u nastupu i realizaciji nove strategije koju predlaže politički menadžer ostvariće se ako identifikuje snage nad kojima ima određenu kontrolu i ako smanji snage otpora jer je to važnije nego jačati snage podrške. Zato, politički menadžeri griješe kad ne izrađuju plan nastupa. Oni često nastupaju samo na osnovu ličnih i subjektivnih argumenata i misle da će samo snagom vlastite logike pobijediti. Posljedica takvog nastupa je nespremnost kad se naiđe na otpor drukčije logike i nepredviđene situacije. Samo malo više vremena utrošenog na planiranje nastupa političkog menadžera bi poštedilo prepirke i moguće frustracije.

Provođenje akcije u procesu uticajnog ponašanja podrazumijeva prihvatanje dva moguća pristupa u ovoj akciji I to:

· moguće je primijeniti "strategiju guranja" i · "strategiju vuče".

Strategija guranja se primjenjuje kada politički menadžer zna kuda želi ići i kad mu je jasno rješenje problema. Tada će "postaviti scenu" tako da definiše problem, predloži svoj prijedlog rješenja, zatraži mišljenje drugih i reaguje na druge prijedloge i to uvjeravanjem i autoritetom, zavisno od toga želi li nečije opredjeljenje ili samo poslušnost. Zatim će se složiti oko zaključka ko, šta i kada treba uraditi.

303


Ovo je vrlo snažan pristup, ali uvijek prijeti opasnost da se druga strana osjeti poniženom ili poraženom i može izazvati revolt. Važno je biti jasan i odlučan u pogledu svojih prijedloga, ali omogućiti i drugoj strani da iznese svoje stavove pa i moguću zabrinutost u pogledu stavova i rješenja koje predlaže politički menadžer.

Strategiju vuče politički menadžer će primijeniti kada postoji zajednički dogovor o tome šta treba uraditi.

Kod ove strategije politički menadžer će nastupiti ovako:

· iznijeće svoje viđenje problema,· razjasniće kako taj problem vide drugi,· saglasiti se da postoji problem,· tražiti rješenje koristeći ideje i drugih,· postići zajednički dogovor o tome šta, ko i kada treba uraditi.

Kao što se vidi ova strategija traži drugačije sposobnosti političkog menadžera nego strategija guranja. Ovdje politički menadžer daje drugima do znanja da zajedno "vuku". Drugima se daje podrška i kod razlike u mišljenjima traži se zajedničko rješenje.

Prednosti ove strategije su:

· koriste se ideje drugih,· pridobija se opredjeljenje drugih za istu stvar,· obogaćuje se krajnja odluka i· stimulišu se i drugi da "misle svojom glavom".

Nedostaci ove strategije su:

· neadekvatna je za donošenje brzih i rutinskih odluka i· ako se često primjenjuje postoji opasnost da političkog menadžera

počinju tretirati kao slabog i neodlučnog.

Međutim, politički menadžeri trebaju znati da je nekorisno stalno provoditi strategiju guranja jer se podčinjeni neće truditi da oni "misle svojom glavom" jer to umjesto njih radipolitički menadžer, a on se može prikazati kao arogantan i neumoljiv. Politički menadžer će najlakše donijeti odluku o tome koju će strategiju primijeniti tako što će se staviti u situaciju drugih, potčinjenih.

Moćni i efikasni politički menadžeri češće koriste strategiju vuče, a kad koriste strategiju guranja to znači da koriste izgrađeni stil uticajnosti.

304


I odmah se treba upitati koje će stilove uticajnosti koristiti moderni politički menadžment? Postoji više stilova uticajnosti koji se mogu koristiti:

Stil primoravanja koriste politički menadžeri koji primoravaju, pa čak i prijete. Ovaj se stil treba koristiti krajnje "štedljivo" i u krajnjoj potrebi.

Stil obrazovanja koristi se kao stil davanja informacija pri čemu potčinjeni usvajajući veći broj informacija sebe smatraju relevantnijim. Ovaj stil je vrlo koristan jer ljudi često pružaju otpor kad o nečem ne znaju, a ne znaju jer nisu informirani.

Stil uvjeravanja će se koristiti kada se politički menadžer usredsredi na koristi za koje je druga strana zainteresirana.

Stil racionalno - logično koristi se kad se žele prezentovati argumenti zasnovani na logici i razmišljanju, jer je logično da politički menadžer neće ostvariti uticaj ako je nelogičan.

Emotivni stil koristi politički menadžer kad se drugoj strani obraća osjećanjima i vrijednostima. Opasnost je u tome što ovaj stil može biti kontraproduktivan ako druga strana posumnja u namjere. Koristiće se samo u slučajevima apsolutnog povjerenja.

Stil ekspert - u ovom stilu politički menadžer koristi svoje visoko znanje ili stručnost. Ovaj stil je posebno uspješan kad politički menadžer pruži informacije koje drugi nemaju. Međutim ne valja pretjerati u korištenju ovog stila. Zato će se politički menadžer, na primjer, na sastanku ponašati tako da ekspert ulazi u raspravu tek kad se postigne maksimum frustracije. Prije toga miruje i motri kako se drugi bave problemom, a kad nastupa, nastupa mirno, sabrano, sigurno, analizira situaciju i daje relevantne podatke. Tako sigurno krči put naprijed i nema potrebe isticati da je ekspert.

Stil model - predstavlja stil u kojem politički menadžer demonstrira željeni način ponašanja. Ali pri tom politički menadžer treba paziti da nebude previše impresivan, da ovaj model primjenjuje, najčešće, prema mladim političkim menadžerima, ali ovako:

· "činite kao što ja činim",· a ne "činite kako ja činim".

Stil harizma - predstavlja stil u kojem se koristi snaga političkog menadžera kao osobe - snaga njegovog ega. Za ovaj stil treba imati šarma i individualne moći. Ne valja pretjerivati jer ljudi mogu pomisliti da se s njima manipuliše.

305


Stil pregovori - ovaj stil je veoma koristan jer se najčešće pregovorima dođe do rješenja s kojim su zadovoljne obje strane. Ovaj stil zahtijeva u određenom smislu i kompromis. A kompromis podrazumijeva da politički menadžer, često, neće postići sve što želi. To je i najrealniji način rješavanja nekog problema. Uspješnost pregovaranja zavisi od tolerancije i poštovanja i prema onima koji menadžeru ni po čemu nisu bliski. Ovaj se stil preporučuje političkim menadžerima.

Stil zajedničko rješavanje problema - predstavlja zajednički izbor najbolje odluke. Ovaj stil zahtijeva visok stepen povjerenja, ali traži puno vremena i nije prikladan za brze odluke. Politički menadžer treba poznavati sve nabrojane stilove i strategije i odlučiti se za one za koje ocijeni da ima najviše afiniteta i pretpostavki za uspjeh. Politički menadžer treba znati da će odabrana strategija ili stil najviše reći o njemu samom. Ako preferira strategiju vuče moguće je da se politički menadžer ocijeni kao demokrata, ali ako previše koristi ovu strategiju, može se smatrati neodlučnim. Zato politički menadžer mora biti svjestan svojih preferencija i odabrati strategiju i stil koji će garantovati realizaciju njegove strategije uticajnog ponašanja.

Izlaženje kao faza uticajnog ponašanja političkog menadžera pretpostavlja ostavljanje osobe (ili grupe) na koju se uspjelo uticati.Ali i u takvim prilikama uvijek je upitno da li će takva osoba (ili grupa) zaista uraditi ono s čim se prethodno složila jer ona (ili oni) može potpasti pod utjecaj drugih, da zaboravi obavezu, da nema vremena i sl. Prije nego napusti sagovornika, u ovoj fazi treba upornosti:

· ljude treba opominjati,· davati im rokove i· ponovno na njih uticati.

Ne smije se zaboraviti da za dobro obavljen zadatak ili posao slijedi nagrada. A da bi osigurao da če se poslovi obaviti menadžer treba:

· uticati na druge ljude,· koristiti strategije uticajnog ponašanja,· priznati legitimnost poslovne politike kompanije ili političke partije i

biti efikasan u njenom provođenju,· razumjeti druge i saznati što oni žele ili šta ih brine,· pronači pristup koji o svemu navedenom vodi računa i· izraditi plan nastupa pred drugima.

306

LJUDSKA PRAVA U DRUŠTVU I POSLOVANJU

14.1. UOPŠTE O LJUDSKIM PRAVIMA

� “Prava čovjeka ili ljudska prava smatraju se osnovnim, nedjeljivim i neotuđivim pravima pojedinca koja mu po prirodi pripadaju i kao takva osiguravaju sigurnost i slobodan opstanak kao osobe nezavisno od bilo kojeg zakonskog prava. Prirodna prava su glavni izvor onih izvedenih sloboda što ih ustav predviđa kao osnovna građanska prava i kodifikuje pozitivno zakonodavstvo.”

Svako ima ljudska prava bez obzira da li su ona priznata u pravnom sistemu države čiji je neko državljanin i ona ne mogu biti predmet političkog pogađanja. Država (vlast) ne smije kršiti ljudska prava, a njena upotreba sile opravdana je jedino protiv onih koji to čine. Pozivanje na ljudska prava u sporovima obična je “retorika” dok ta prava nisu inkorporirana u postojeće pravne sisteme. Kada se to uradi pitanje opravdanja ljudskih prava prestaje biti glavno pitanje, već to postaje pitanje njihove realizacije (naprimjer – zaštita prava na rad moguća je tek transformacijom industrije jedne države). Počeci shvatanja da ljudima pripadaju neka prirodna prava javljaju se već u prirodnopravnim osnovama pozitivnog prava u djelima Platona i Aristotela, zatim u kasnoantičkom pojmu čovjekovog dostojanstva i, naravno, u hrišćanskom shvatanju ličnosti. U javnom životu javljaju se kao zahtjev u klasičnim dokumentima građanskog liberalizma osamnaestog vijeka:

Declaration of Independence (Deklaracija nezavisnosti, 1776) trinaest američkih država, Virginia Bill of Rights (Virdžinijski zakon o pravima, 1776), Declaration des droits de l`homme et du citoyen (Deklaracija prava čovjeka i građanina, 1789) Francuske revolucije. U dvadesetom vijeku se ta prirodna prava čovjeka kao pojedinca često dopunjuju socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima – pravom na rad, pravednu nadnicu i obrazovanje itd., kako to pokazuje i Opšta deklaracija prava čovjeka (Universal Declaration of Human Rights) usvojena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 1948. godine, a koja obavezuje sve zemlje članice kao pravosnažni dokument. Opšta deklaracija UN-a imala je svoj izvor u Povelji Ujedinjenih nacija (UN Charter) iz 1945. Godine, koja inspirisana zločinima proizašlim iz nacističkih zakonodavstava stavlja naglasak na poštivanje i vjeru u fundamentalna ljudska prava, vrijednost ljudske ličnosti, te ljudska prava i slobodu za sve bez razlike u rasi, polu, jeziku ili religiji.

14. LJUDSKA PRAVA U DRUŠTVU I POSLOVANJU

307


Još u prvim političkim dokumentima o pravima ljudi kao osnovno naglašava se pravo na slobodu I jednakost: Deklaracija nezavisnosti SAD-a: “Mi smatramo za očigledne istine da su svi ljudi stvoreni jednaki; da ih je njihov Tvorac obdario određenim neotuđivim pravima među koje spadaju život, sloboda i traženje sreće.” Virdžinijski zakon o pravima: “Ljudska prava su vremenski neograničena, nepromjenljiva, apsolutna, neotuđiva i univerzalna, imaju prioritet ispred svakog zakona uključujući i državne zakone, te je stoga svaka osoba slobodna da: ima svoje mišljenje, kontroliše svoje tijelo, uzme bilo koju stvar koja ne pripada drugima, sklapa dogovore po svom izboru, te brani ove slobode.” Francuska Deklaracija prava čovjeka i građanina: “Ljudi se rađaju i cijelog života ostaju slobodni i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu se opravdati samo radi opšte koristi. Cilj svakog političkog udruživanja je da čuva prirodna i nezastariva prava čovjeka. Ova prava su: sloboda, vlasništvo, sigurnost i zaštita od tiranije.” Danas bi sve države članice UN-a trebale poštovati Opštu deklaraciju prava čovjeka i osigurati ta prava svojim građanima kroz nacionalne pravne sisteme. Međutim, isto toliko koliko su ljudska prava u Opštoj deklaraciji apstraktna i uopštena, ona su i neodređena, što umanjuje njenu moć da služi kao osnova za opravdanje specifičnijih prava. Uzmimo za primjer odredbe članaka 3. i 7. Deklaracije koje po redu glase: ”Svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost”; “Svi su pred zakonom jednaki i ovlašteni su bez diskriminacije na jednaku pravnu zaštitu”. Ono što stvara probleme je nedefiniranje pojmova “svi” i “svako”. U savremenom svijetu ne primjenjuju se načela jednakosti ljudskih prava, odnosno ne izjednačavaju se pojmovi pravednosti i jednakosti. Razvoj pravnih sistema ide za krilaticom “Svakome prema zasluzi.” Važan primjer su moderni socijalni sistemi koji zapravo pokušavaju (pozitivno) diskriminisati invalide, nezaposlene, trudnice, samohrane roditelje, djecu iz siromašnih porodica i sl. kako bi osigurali pravednost i osigurali im dozu ljudskog dostojanstva koju sami po sebi ne mogu ostvariti. Jedna od većih zamjerki doktrini prirodnih prava jeste da popis prirodnih prava varira sa svakim pobornikom. Za Hobbesa čovjekovo jedino prirodno pravo je samoočuvanje. “Liberalniji” teoretičari dodaju životu i sigurnost i slobodu, traženje sreće, a ponekad i imovinu. Moderni socijalisti bi vjerojatno obuhvatili pravo na rad ili odgovarajuće uzdržavanje.

Osnovna ljudska prava podijelićemo u pet osnovnih kategorija:

1. Vitalna (fiziološka) prava – predstavljaju mogućnosti osobe neophodne za fizičko postojanje, biološke i materijalne potrebe te osobe;

308


2. Lična prava – predstavljaju mogućnosti uzdržavanja, izražavanja, razvoja i zaštite moralne i psihološke individualnosti osobe, kao i duhovnosti te osobe;

3. Kulturna (humana) prava – osiguravaju pristup duhovnim dostignućima čovječanstva, usvajanje i korišćenje istih, kao i učestvovanje u budućem razvoju takvih dostignuća;

4. Ekonomska prava – predstavljaju mogućnost osobe da u potpunosti iskoristi svoje potencijale i talente, kako bi postigla samoispunjenje i zaradila sredstva za život kroz učestvovanje u proizvodnji materijalnih i drugih vrijednosti;

5. Politička prava – dozvoljavaju osobi da učestvuje u državnom i društvenom životu, da utiče na rad različitih državnih tijela i društvenih organizacija koje su uključene u političko djelovanje.

U ovoj knjizi se nećemo baviti vitalnim pravima osoba koja se tiču osnovnog preživljavanja, dakle fundamentalnim ljudskim pravima, već pravima koja bi se mogla obuhvatiti širim pojmom građanskih prava, koja se mogu ograničiti ili u potpunosti oduzeti pojedincu u svrhu ostvarenja primarnog prava na opstanak. Sa stanovišta privrednih, preduzetničkih, proizvođačko-trgovačkih i ekonomsko-socijalnih prava razmatraćemo četiri osnovna ontološka prava: pravo na slobodu, samoodređenje, vlasništvo i život.

14.2. PRIVREDNA PRAVA

Osiguravaju pojedincu pravedno i dostojanstveno uključivanje u privredni život.

a) Sloboda misli, vjere i govora

“Svaki čovjek ima pravo na poštovanje svoje ličnosti, na svoj ugled, na slobodno traženje onoga što je istinito, na izražavanje svojih misli i njeno širenje, na njegovanje umjetnosti unutar granica što ih obilježava moralni red i opšte dobro i na objektivno informisanje”. Da bi čovjek napredovao on mora misliti, izražavati svoje mišljenje i imati pravo na objektivne informacije. Često dolazi do zloupotrebe ovih prava. Ljudima se ne smiju kriti informacije, osim u slučaju nacionalne sigurnosti. Međutim, autoritativne vlade u savremeno doba koriste cenzuru elektronskih medija, a izgovor im je očuvanje vladajućeg poretka. Ali upravo tada je potrebno ljudima dostaviti sve istinite informacije i ne kriti ih, jer ako je vladajući poredak došao u pitanje to znači da nešto sa njim i nije u redu i da ga treba možda mijenjati. Najbolji primjer je slučaj pada komunizma u Rumuniji, kada se 1989. godine dogodila tzv. rumunska TV

309


revolucija. Zakonom je zabranjeno lažno izvještavanje. Lažno izvještavanje može nanijeti štetu i primaocu informacije, a posebno onome ko je objekat neke lažne informacije. Uglavnom se u ovom slučaju radi o javnim osobama, političarima i drugima. Lažna informacija može ugroziti njihov ugled I osjećanja. Međutim, ako osoba uspije dokazati da je o njoj navedena neka laž, ona može kroz sudski proces dobiti visoku novčanu odštetu, a novinar ostaje obilježen. Ono što stvara veće probleme javnim osobama, ali i samim novinarima je slobodno izražavanje mišljenja. Naime, u ime te slobode svako svakoga može javno proglasiti glupim po svom ličnom mišljenju. Dok su se osamdesetih po svijetu, tačnije – zapadnom dijelu svijeta, vodile pravne bitke za slobodu govora i štampe, koje iako još nisu privedene kraju dostižu svoj cilj, sada je aktuelna borba za slobodu misli i “govora” na Internetu. Časopisi, televizija i radio izborili su se za svoje medijske slobode, sada je red na Internet. Dobra stvar sa Internetom je što postoji veliki broj besplatnih e-mail i Internet ponuđača, novinskih grupa, diskusija uživo i svako može reći šta misli, objaviti na Internetu šta želi, a čak postoje specijalne novinske i poštanske grupe dizajnirane prvenstveno radi kritikovanja, “pljuvanja” i klevete. Trenutno je jedini problem na Internetu problem autocenzure pojedinih besplatnih Internet ponuđača koji ne dozvoljavaju npr. porno sadržaje na svojim stranicama, ali njihov razlog je čisto komercijalan upravo kao i onih koji objavljuju baš porno sadržaje. To je što se tiče objavljivanja, ali gledanje porno sadržaja na Internetu je sada moguće i djetetu koje još ne ide u školu ako zna “surfati”. Kako sada svaki američki učenik u školi dobije besplatnu e-mail adresu te besplatan pristup Internetu, klinci mogu do mile volje proučavati na Internetu zabranjene stvari. U tom slučaju jedino što preostaje je odgovornost roditelja, a to znači da svaki roditelj na svom kompjuteru šifrira pristup određenim Web stranicama kako im dijete ne bi moglo pristupiti. Dakle, ono što danas ograničava slobodu misli i govora su razne cenzure, koje ne moraju uvijek biti inicirane zakonskim propisima. Možemo “uočiti četiri oblika današnje cenzure:

1. Otvorena cenzura, kada se zabrani određeno umjetničko djelo.

2. Komercijalna cenzura, kada se zabrani komercijalizacija nekog nesretnog slučaja.

3. Kritičarska cenzura, Taj oblik cenzure pokušava ušutkati prestupnike izlažući ih javnom ruganju.

4. Auto-cenzura, kad se želja umjetnika za uspjehom frontalno sudari s njegovom vlastitom željom da se umjetnički izrazi, i pobijedi. Ta autocenzura takođe predstavlja i zvuk sudara dvaju vrsta medija, javnih i pakovanih za privatne medije.

310


Mediji poput radija, TV ili visokotiražnih magazina uglavnom imaju društvenu obavezu da poštuju javni moral. Ne može se zakonito upotrijebiti riječ “fuck”, mada je svi novinari i svi čitaoci stalno upotrebljavaju. Zapakovani mediji poput CD-a nisu podložni takvim ograničenjima, ali zato što im treba promocja u javnim medijima, upakovani medijski umjetnici često odbacuju svoje slobode u zamjenu za prisutnost u javnosti. Cenzura je dakle živa i zdrava i danas”. Osim gore navedenog u vezi sloboda govora i mišljenja, možda bi prvo opravdanje za njihov apsolutizam trebala biti činjenica da je sloboda govora i misli ono što zapravo neko društvo pokreće napred. Ljudima se mora omogućiti da javno kažu šta misle i ako se neka relativna većina u nečemu slaže vlade moraju biti tako ustrojene da to mišljenje i uzmu u obzir pri formiranju zakona i propisa. Zato vlade moraju dozvoliti slobodu izražavanja misli, mirne demonstracije, a za nacionalno važne stvari i referendume jer je to najbolji način da se utvrdi mišljenje većine, te da se ono provede u djelo.

b) Samoodređenje – Pravo vertikalnog i horizontalnog izbora

Šta je vertikalni i horizontalni izbor? Vertikalni izbor podrazumijeva individualni izbor svakog pojedinca u vezi maksimuma njegovog napretka kao društvene jedinice. Kako svi bez izuzetka imaju pravo na osnovno školovanje, pravo na vertikalan izbor bi, prema tome, značio pravo na odluku o srednjoškolskom obrazovanju, zatim bi slijedilo pravo da se zaposli ili nastavi školovanje, odnosno pravo na izbor daljnjeg stručnog napretka. Kada se čovjek konačno i zaposli pravo vertikalnog izbora teoretski bi se odnosilo i na pravo napredovanja u karijeri (imenovanja, unapređenja). S druge strane, pravo na horizontalni izbor odnosi se na pravo ličnog izbora srednjoškolske ustanove, fakulteta, te na kraju i radnog mjesta. Na ostvarenje ova dva individualna prava najveći utjecaj imaju naše sposobnosti. Ako ignorišemo nelegalne uticaje (npr. upotreba mita ili prevare), tada se naša lična prava na vertikalni i horizontalni izbor ostvaruju u okviru naših sposobnosti i zasluga. Svaki vertikalni i horizontalni izbor uslovljen je određenim parametrima, npr. da biste upisali određenu srednju školu ili fakultet morate imati određeni prosjek ocjena, određeni broj bodova na prijemnom ispitu, pri zapošljavanju na određenom radnom mjestu morate imati određen nivo znanja ili iskustva ili oboje, itd. Znajući te uslove, mi naše pravo izbora ostvarujemo u krugu naših “realnih” sposobnosti. Međutim, postoje li zaista u jednom društvu tj. u jednoj državi jednaka prava na vertikalni i horizontalni izbor za sve pojedince u okviru njihovih sposobnosti. Npr. neko želi upisati određenu srednju školu i ispunjava uslove koji se tiču ocjena iz osnovne škole, međutim u mjestu stanovanja te osobe takva škola ne postoji. Dakle, učenik bi morao živjeti u drugom gradu. Njegovi roditelji ne mogu to finansijski podnijeti, u njegovom gradu ne nude se stipendije i učenik jednostavno mora upisati neku od škola koje se nude. Tako su prava na vertikalni i horizontalni izbor često ograničena finansijskom nesposobnošću pojedinca.

311


Očito je da ne postoji jednakost prava na vertikalni i horizontalni izbor jer studiranje i stručno usavršavanje nisu besplatni. Bez obzira koliko društvo bilo liberalno ili demokratsko, ne postoji apsolutnost prava na horizontalni izbor pri izboru radnog mjesta zbog visokog stepena nezaposlenosti u cijelom svijetu. Pravo na vertikalni izbor u vezi napredovanja u karijeri (unapređenje, napredovanje na viši nivo u preduzeću) je možda u najvećoj mjeri od svih ranije navedenih ostvarivo u skladu s individualnim sposobnostima, naročito u tržišnim ekonomijama gdje se u privatnom preduzeću ne isplati unaprijediti neefikasna osoba.

c) Vlasništvo – Pravo posjedovanja

Opšta deklaracija o pravima čovjeka – čl. 17.

(1) Svako ima pravo da sam posjeduje imovinu, a isto tako da je posjeduje u zajednici s drugima.

(2) Niko ne smije samovoljno biti lišen svoje imovine.

Pravo posjedovanja je među najvažnijim pravima ljudi, jer “bez prava posjedovanja nijedno drugo pravo nije moguće. Bez prava da se posjeduju štampana izdanja i kamere nema slobode štampe. Bez prava da se posjeduje biblija i izgradi crkva, nema prava na slobodu religije. Bez prava da se posjeduje kuća nema sigurnosti ni prava na život”.

U Deklaraciji nezavisnosti kaže se da je pravo posjedovanja jedno od neotuđivih čovjekovih prava. Ako osoba posjeduje odjeću ili knjige, ta osoba ima “pravo” na njih. Ako ih neko uzme, prvobitni vlasnik ima legitimno pravo da ih dobije nazad. Odatle proizlazi da je ono što je za jednu osobu pravo za drugu je obaveza. Tako iz prethodnog primjera osoba koja je uzela odjeću ili knjige ima obavezu da ih vrati, ili ima obavezu da ih uopšte ni ne uzme. Savremeni čovjek ne može opstati bez društvenih odnosno državnih institucija. Ljudi se odriču dijela svoje imovine u korist države, odnosno onoga što posjeduju kako bi zauzvrat dobili veću sigurnost svoje imovine. Npr. ljudi daju dio svoje imovine kroz poreze, a država im osigurava advokate kada je to potrebno, ili npr. nacionalnu odbranu. Postoje različiti pogledi na to kako bi pravo na posjedovanje trebalo biti regulisano u društvu. Postoje dva modela prema kojima bi se moglo ostvariti da svi imaju onoliko koliko im treba. Prvi model je društvo nezavisnih proizvođača, u kojem svako posjeduje ili ima slobodnu upotrebu onoliko resursa koliko želi korisiti. “Takav je bio položaj u prvom stepenu Lockeovog prirodnog stanja, gdje je svako imao onoliko zemlje koliko je mogao koristiti i bilo je još dovoljno i za druge”. Bez obzira da li se ovdje radi o čistim domaćim ekonomijama u kojima se ništa ne proizvodi za razmjenu, ili o privredi u kojoj se proizvodi iznose na tržište, niko ne posjeduje ni previše ni premalo.

312


Drugi model je socijalistički model u kojem nema pojedinaca koji bi bili vlasnici sredstava čitavog društva. Međutim, ni prvi ni drugi model nisu mogući na današnjem stepenu razvoja jer ne mogu omogućiti svim ljudima materijalni nivo koji očekuju. Zbog prenaseljenosti zemlje, oskudnih resursa i ljudskih očekivanja da im materijalno blagostanje treba samo rasti, a ne ostati na trenutnom nivou ili se čak smanjiti, savremeni svijet jednostavno se mora pomiriti sa nejednakim pravima na posjedovanje koji proizlaze iz tržišnih ekonomija bez kojih napredak nije moguć. Naravno, niko se ne može pomiriti sa tim da u tržišnim sistemima veće bogaćenje jednih znači i veće siromašenje drugih. Pa pošto su bogati na vlasti, a ne neobrazovana sirotinja, forsira se politika napretka odn. neravnopravnosti. Jer logički i teoretski, zapadne zemlje bi trebale nekoliko stoljeća stati sa razvojem i možda se i odricati, da bi nerazvijeni i oni u razvoju stigli njihov stepen, te da bi onda svi imali jednako i ravnomjerno dalje napredovali. Tendencije su danas u poreskim sistemima da se pravo na posjedovanje između pojedinaca što pravednije uredi i to tako da se uvođenjem poreza na imovinu više oporezuju oni koji imaju više. Međutim, na kraju ispada da države prvenstveno uvode poreze na imovinu radi punjenja državne blagajne, jer pravednost posjedovanja se sigurno ne postiže tako da poreze plačaju svi – i najsiromašniji i najbogatiji, a bogatiji relativno više. Što se tiče polaganja prava države na individualnu imovinu, osim poreza, država ima još jedan instrument kojim, uslovno rečeno, narušava pravo čovjeka na posjedovanje. Radi se o finansijskom i imovinskom kažnjavanju pojedinaca za prekršaje koje su počinili. Međutim, iako je neosporno pravo i potreba državnog sistema za regulacijom i kažnjavanjem, uz ovo pravo države njoj se pružaju mnoge prilike za zloupotrebu svog prava na novčano kažnjavanje i konfiskaciju imovine pojedinaca.

d) Život

Pravo na zdravu i čistu okolinu i pravo na saživot u homologiji s biljnim i životinjskim svijetom

Pismo indijanskog poglavice plemena Seattlea predsjedniku SAD 1854. godine. To pismo je odgovor na predsjednikovu ponudu da otkupi zemlju Indijanaca i da ih preseli u za njih pripremljen rezervat.

“Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplota zemlje? Tako nešto sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu vazduha i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Kada veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanine života, već samo

313


vlakno u njoj. Šta uradi sa tkaninom, čini i sa sobom. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj, kada je pokori on kreće dalje. Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš. Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bivola koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg voza. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bivola, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Šta je čovjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano. ”

Iako u većini zemalja postoje zakoni o očuvanju okoline, a u razvijenim zemljama i efikasni sistemi za osiguranje provođe4nja tih zakona i kažnjavanje prekršioca, svejedno okolina u kojoj ljudi žive i dalje u velikoj mjeri zavisi od svjesnosti i odgovornosti pojedinaca. U nerazvijenim zemljama ta je svjesnost i jedini faktor uticaja jer takve zemlje nemaju financijsku mogućnost financiranja tzv. ekološke policije. Međutim, i samo formiranje ekoloških propisa i zakona inicirano je primarno od strane pojedinaca angažovanih u razne grupe i udruženja. Da se nije pojavila svjesnost pojedinca, sami državni aparati ne bi inicirali uvođenje ovakvih zakona i ministarstava za zaštitu okoline, jer takve stvari uzimaju novac iz državnih budžeta, te što je možda još značajnije, ograničavaju djelovanje ekonomije odnosno poskupljuju proizvodnju. Jačanjem pokreta zelenih krajem 70-tih u SAD-u i zapadnoj Europi polako pitanja ekologije i čiste okoline, te očuvanje izumirućih biljnih i životinjskih vrsta postaju među najvažnijim predizbornim pitanjima. Ono što je važno, jeste u kojoj mjeri se predizborne ekološke politike ostvaruju nakon preuzimanja vlasti. U razvijenim zemljama uticaj industrijskih lobija je prevelik da bi se ekološke politike mogle ostvariti u svojim najvažnijim područjima. Tek ako ojača lobi formiran oko najjače svjetske “zelene” organizacije Green Peace, moguć je radikalniji napredak na području zaštite planete Zemlje. Koliko je ova tema u svjetskim krugovima ispolitizovana najbolje pokazuje primjer Treće konferencije zemalja potpisnica Klimatske konvencije održane krajem 1997. godine u japanskom gradu Kyotou. “Još jednom su ekonomija i profit odnijele pobjedu nad zdravim razumom. Nakon jedanaest dana postignut je “kompromis”: najrazvijenije zemlje svijeta smanjiće emisiju ugljendioksida i ostalih pet gasova koji uzrokuju takozvani efekt staklene bašte i globalne klimatske promjene u odnosu na onu iz 1990. i to SAD za 7%, zemlje Europske unije za 8%, a Japan za 6%. Nakon beskompromisnog stava pojedinih država predvođenih SAD-om da o smanjenju nema ni govora, i da se može razgovarati samo o povratku na nivo emisije iz 1990. godine, ovo izgleda kao veliki korak

314


naprijed. Međutim, to je Pirova pobjeda, jer prema prvim najavama američki Kongres neje ratifikovao završni dokument zbog ekonomskih gubitaka koji će slijediti smanjenjem industrijskog rasta. Kako u proces nisu uključene zemlje u razvoju, može se očekivati transfer zastarjele tehnologije na nova tržišta, što je elegantno izvrdavanje sporazuma. S obzirom da su najrazvijenije zemlje uzrokovale najveći dio globalnih šteta, pošteno je da se i odreknu dijela svojih prihoda i učine nešto na izjednačavanju globalne industrijske potrošnje koja se mora, na principima pravednosti i održivosti, implementirati i u razvijene i u nerazvijene zemlje podjednako. Kyoto je veoma mali korak naprijed u tom smjeru, koji se lako može pretvoriti u dva koraka unazad”. Da bi čovjek ostvario svoje pravo na život on mora živjeti u homologiji s biljnim i životinjskim svijetom. Jasno je ako uništimo šume da ćemo ostati bez vazduha, a ako uništimo biljke i životinje ostaćemo bez hrane. Ne može biti nevažno izumiranje životinja koje nam ne služe za hranu jer svaka biljka i životinja predstavlja važnu kariku u cjelokupnom lancu ishrane kojeg je i čovjek dio. Međutim, u određenim slučajevima zaštita ugroženih životinjskih vrsta može ugroziti čovjekovo pravo na život. Takav je slučaj sa plemenom Korku koje živi u 22 sela pored rezervata za tigrove Melghat u središnjoj Indiji. Veliku popularnost krajem 80-tih godina dobile su akcije za zabranu proizvodnje životinjskog krzna. Ova borba “zelenih” udruženja bila je u zapadnoj Europi svojevrstan fenomen. Državna legislativa imala je minimalan uticaj. “Zeleni” organizovani u grupice preko noći isprejali bi izloge prodavaonica bundi natpisima “Ubice”! i slično ili bi se prikrali osobi koja nosi skupocjenu bundu i unakazili je sprejevima. To su bile nedozvoljene akcije, ali se jednostavno nisu mogle zaustaviti i po Holandiji, Danskoj i drugim zemljama bunde su se ubrzo prestale nositi, pa i prodavati. U ovom slučaju se dilema “tigar ili bunda” odnosi na ljudsku sujetu za razliku od slučaja kad ljudi koji ne žive u civilizovanim područjima životinjsko krzno koriste da prežive hladnoću (npr. Eskimi).

14.3. PREDUZETNIČKA PRAVA

Omogućavaju pojedincima ostvarivanje njihovih fundamentalnih potreba za samodokazivanjem i mogućnošću participacije u društvenim procesima.

a) Sloboda - Jednakost u primjeni pravila

Deklaracija nezavisnosti SAD-a – Mi smatramo za očigledne istine da su svi ljudi stvoreni jednaki; Radi osiguranja tih prava, ustanovljene su među ljudima vlade, izvodeći svoju pravednu vlast iz pristanka onih kojima se vlada, da je pravo naroda da izmijeni ili ukine vladu kada ma kakav oblik vladavine postane štetan za te ciljeve, i da ustanovi novu vladu postavljajući njene

315


osnove na takve principe, i organizujući vlast koja mu najvjerovatnije osigurava sigurnost i sreću.

Francuska Deklaracija prava čovjeka i građanina – čl. 6. Zakon je izraz opšte volje;

Svi građani imaju pravo da učestvuju lično ili preko svojih predstavnika u izradi zakona; on mora biti jednak za sve, bilo da štiti ili kažnjava. Pred zakonom su svi građani jednaki i sva dostojanstva, mjesta i javne službe su im dostupni, prema njihovoj sposobnosti, a bez ikakve razlike, osim u osobini i darovitostima. Ako krenemo od onoga “da su svi ljudi stvoreni jednaki” jasno je da oni moraju biti jednaki i pred zakonom, odnosno prvenstveno pred zakonom, te se na sve ljude moraju državni propisi i pravila jednako primijenjivati bez diskriminacija. Osim osnovnog zahtjeva za slobodom, dostojanstvom, jednakošću i pravednošću, jednakost u primjeni pravila bez diskriminacija među pojedincima je jedan od presudnih faktora za razvoj društva. Razne diskriminacije pojedinaca kroz istoriju ljudskog roda uzrokovale su ratove, teške revolucije i društvene reforme, a sve to usporava napredak i, što je najvažnije, narušava miran i slobodan život pojedinaca. Stoga su u opštečovječanski napredak i razvoj, pored ekonomskog i političkog napretka, uključene i težnje za isključivanjem diskriminatornih odredbi iz svih zakona i pravila, jer su nediskriminatorna pravila prvi i najvažniji korak da diskriminacije ne bude i u praksi. Danas u većini razvijenog svijeta problemi u vezi diskriminatornih pravila nestaju. Dok 20-ih godina ovog vijeka žena nije mogla prodati imovinu stečenu u braku bez dozvole muža, a muž ju je mogao prodati bez ženinog znanja, danas zakonskih diskriminacija ovog tipa, naravno, već dugo nema. Obaveze crnaca po propisima pojedinih američkih država da idu u odvojene škole od bijelaca (obojene škole), da smiju sjediti samo u zadnjem dijelu autobusa, da nemaju pravo kupiti zemljište u elitnom dijelu grada gdje žive bijelci i druge zakonske “obojene” diskriminacije već nekoliko desetina godina ne postoje. Međutim, borba crnaca u Americi je bila teška, a na neki način ona još uvijek traje. Ne tako daleke 1963. godine Martin Luther King vikao je o svom snu o kraju diskriminacije u Americi i, iako se SAD sada razvijaju u duhu najslobodnije zemlje na svijetu, diskriminacija još uvijek postoji, i ne samo rasna, nego i mnogi drugi oblici diskriminacija. Činjenica je da nediskriminatorni zakoni ne znače puno ako se ne provode, odnosno ako ne postoji sistem osiguranja njihovog provođenja. međutim, kako se ne može sve zataškati, tako s vremena na vrijeme slučajevi diskriminacije izbiju u američkoj javnosti i tada to postaju alarmantne afere. U Americi čim primijete na ulici crnca, možda obučenog na određeni način, odmah se pretpostavlja da je lopov, preprodavač droge ili čak ubica, slično kao kod nas sa pankerima i skinheadsima, odnosno nedužnim pojedincima koji se jednostavno vole tako oblačiti.

316


Jedan od oblika diskriminacije je dobna diskriminacija, koja je prema jednom stanovištu neophodna, a prema drugom nepotrebna. U Njemačkoj se stalno raspravlja o tome da li da se spusti granica punoljetnosti za kažnjavanje mladih. U Sjedinjenim državama to se već dogodilo. S time bi nestalo posebnog načina kažnjavanja mladih”. Politički imunitet je jedan drugačiji primjer diskriminacije, oblik pozitivne zakonske diskriminacije, koja je veoma prisutna u svim zakonodavstvima. Kada visoki državni funkcioner za vrijeme svog mandata počini neki privredni prekršaj i dokaže se da je kriv, njegov politički imunitet onemogućava njegovo kažnjavanje kao što bi bio kažnjen drugi građanin. Najbolji primjer iz moderne istorije je slučaj afere Watergate za čije je zataškavanje američki predsjednik Nixon podnio ostavku i to je bilo svo njegovo kažnjavanje. Američki predsjednik Bill Clinton je prvi predsjednik u istoriji kome se sudi u civilnoj parnici. Sa stanovišta preduzetništva pravo na jednakost u primjeni pravila je jednako važno. Diskriminacija pri primjeni pravila vezanih uz preduzetništvo dovodi do nepravednih privilegija jednih, otežavanja preduzetničkog rada drugih, pojave mita, korupcije, nezadovoljstva, te kao posljedica svega do potpuno nezdravog stanja u privredi i ekonomiji jedne zemlje ili regije. Sa stanovišta ekonomije, odnosno preduzetništva, postavlja se pitanje koliko se jednakost u primjeni pravila ostvaruje u poreskim sistemima koji su najvažniji element preduzetničkog djelovanja i napredovanja. Problem koji treba detaljnije obraditi pod temom jednake plate za jednaki rad, a ovdje je tek da posluži kao još jedan primjer nejednakosti samih pravila koji se odnosi na nepravedne poreske sisteme.

b) Samoodređenje - Pravo na učestvovanje u poslovnoj politici

Učestvovanje u poslovnoj politici u tržišnim ekonomijama ne može biti osnovano na pravu jednakosti. Ali to zavisi od toga šta smatramo pod jednakošću. To da svi zaposleni u određenom preduzeću imaju jednako pravo na učestvovanje u poslovnoj politici teoretski je postojalo samo u socijalizmu, ali ni tamo se nije moglo praktično realizovati. Iako su postojali radnički savjeti, a preduzeća su se zvala SOUR (Samoupravna Organizacija Udruženog Rada) ili OUR (Organizacija Udruženog Rada), zapravo se nije radilo o komunističkoj ideologiji, ona je samo bila paravan, a iz centralistički uređene države dolazile su direktive i radnički savjeti su ih morali prihvatiti. Oni su se zapravo sastajali jednom godišnje i to samo formalno kako bi potvrdili odluku “onih gore” koji “znaju bolje”. Tako da samoupravljanje ni u jednom socijalističkom društvu stvarno nije postojalo, što je i bio jedan od razloga pada komunizma. Što se tiče kapitalizma, u njegovim počecima radnici nisu imali nikakva prava i bili su izrabljivani. Danas poslovnu politiku preduzeća u razvijenim demokratskim zemljama vode stručnjaci, ekonomisti, a iznad njih su vlasnici preduzeća odn. dioničari ili upravni odbor postavljen od dioničara.

317


U cilju efikasnosti i profitabilnosti preduzeća, menadžment je u preduzećima koja drže do sebe tako organizovan da svaki radnik može dati prijedlog za poboljšanje rada, za inovaciju ili neki drugi dio poslovne politike zavisno od njegove kompetentnosti i stručnosti. Niži, srednji i viši menadžment je obvezan u takvim preduzećima saslušati različita mišljenja i proslijediti ih dalje na viši nivo menadžmenta ako ih smatraju vrijednim daljnjeg razmatranja. Na ovaj način zaposleni stiču i povišice, te dobijaju mogućnost napredovanja u službi. Međutim, sve ovo učestvovanje u poslovnoj politici je na nivou savjetovanja. Poslovnu politiku i dalje vodi uprava preduzeća.

c) Vlasništvo - Pravo na stvaranje novog vlasništva i pravo na sticanje

Svaka osoba mora imati pravo na sticanje i stvaranje novog vlasništva. To je neotuđivo pravo svakoga. “Bez prava na sticanje za život ili posjedovanje kuće, nema ni sigurnosti ni prava na život.” Ljudi nisu rođeni sa odjećom ili knjigama. Oni ih posjeduju tako što su ih ili dobili kao poklon, npr. od roditelja ili prijatelja, ili su ih zaradili svojim radom. Međutim, ljudi su rođeni sa pravom da stiču i stvaraju vlasništvo. To pravo uključuje pravo svakog čovjeka da iskoristi svoje sposobnosti i talente za sticanje novog vlasništva sve dok time ne oštećuje druge. Da bi čovjek mogao zadovoljiti svoje želje i potrebe mora mu se omogućiti da stiče i stvara u skladu sa svojim sposobnostima. Čovjek ima pravo na zadovoljavanje svojih potreba i želja. “Glavni elementi teorije opravdanja naših zapadnih ili liberalnih demokracija … mogu se iskazati kao dva zahtjeva za maksimiziranje; zahtjev za maksimiziranje individualnih dobara, te zahtjeva za maksimiziranje individualnih moći. Ne ide se samo za tim da ono maksimizira sveukupnost zadovoljenja, već da to čini pravično: da maksimizira zadovoljenja na koja, po nekom shvatanju pravičnosti, ima pravo svaki pojedinac. Drugi je zahtjev da liberalno-demokratsko društvo maksimizira čovjekove ljudske moći, to jest njegov potencijal korišćenja i razvijanja ljudskih sposobnosti. On se zasniva ne na viđenju suštine čovjeka kao potrošača dobara, već kao stvaraoca, kao onoga ko uživa u svojim ljudskim atributima. Od Aristotela do sedamnaestog vijeka bilo je uobičajeno da se suština čovjeka vidi kao svrsishodno djelovanje, kao ispoljavanje njegovih energija u skladu sa nekom racionalnom svrhom, nego kao potrošnju zadovoljstava.” Međutim, koliko je zaista u slobodnim društvima ostvariva pravednost u sticanju i stvaranju novog vlasništva? “Najviše što model ekonomista može pokazati jeste da čisto kompetitivno tržište svakome daje naknadu proporcionalnu onome što on doprinosi pomoću bilo kakvih resursa koje ima, bila to njegova energija i vještina, njegov kapital ili zemlja, ili drugi resursi. Ali time ostaje otvoreno pitanje da li je pravičan aktuelni obrazac vlasništva nad svim tim resursima. Ako se smatra da pravičnost iziskuje naknade proporcionalne individualnoj utrošenoj energiji i vještini – što je bilo pravično

318


načelo vlasništva za Johna Stuarta Milla – može se demonstrirati da je tržišni model nepravičan. Jer on naknade raspodjeljuje srazmjerno drugim resursima koji su u vlasništvu, kao i u odnosu na energiju i vještinu, bez obzira na to kako stečeno vlasništvo nad drugim resursima stoji u odnosu sa energijom i vještinom koje su ispoljili vlasnici.” Uzmimo primjer dobijanja većeg iznosa kredita. Da li postoji jednakost u pravu sticanja kada neki pojedinac za veliki kredit založi kuću koju je sam gradio 10 godina od vlastitim radom zarađenih sredstava i kada neki drugi pojedinac dobije isti kredit uz zalog kuće koju je naslijedio i nije ničim uticao u njenom stvaranju? U kapitalističkim društvima, očito, već od rođenja postoji nejednakost u pravima na sticanje i stvaranje novog vlasništva, samim time što jedni već svojim rođenjem nešto stiču, neki ne stiču ništa, a neki možda i gube. Pošto je liberalno-demokratsko društvo tržišno društvo, gdje se praktično po tržišno uspostavljenoj cijeni sve može kupiti, tako može doći i do prenošenja vlasništva i vještina odnosno sposobnosti sticanja i stvranja novog vlasništva. Većina ljudi na tržištu prodaje upotrebu svoje energije i vještine, u zamjenu za proizvod ili upotrebu energije ili vještine, drugih. Oni to moraju jer ne posjeduju odn. ne kontrolišu dovoljno kapitala ili drugih resursa pomoću kojih bi sticali i stvarali novo vlasništvo. Pošto je karakteristika kapitalističkog društva da su kapital i drugi resursi vlasništvo relativno malog broja ljudi, tako oni imaju još veću sposobnost sticanja novog vlasništva kupovinom energija i vještina od ostale večine. Što taj relativno mali broj ljudi ima veći kapital, to ima i veću kontrolu nad uslovima pod kojima oni koji nemaju kapitala mogu do njega doći. A kako je došlo do akumulacije kapitala u rukama malog broja ljudi? Tako što je društvo dozvolilo neograničenu ili gotovo potpuno neograničenu akumulaciju vlasništva. “Upravo tada, i samo tada, prirodna nejednakost individualnih sposobnosti vodi akumulaciji praktično svih resursa – sredstava rada – u rukama jedne grupe ljudi.” A zašto društvo dozvoljava neograničenu akumulaciju? Zato što želi poštovati pravo svakog čovjeka da stiče koliko želi i može, ali to je možda i formalni razlog, te zato što je u društvu postavljeno na jednu od najviših vrijednosti, ako ne i najvišu, beskrajno povećanje produktivnosti odnosno beskrajna bitka protiv neimaštine. “Moralni i politički filozofi su od najranijih vremena u čovječanstvu prepoznavali pritisak neograničene želje, ali većina njih ju je osuđivala kao gramzivost, vjerujući da je može savladati i zalažući se da se to učini. Od sedamnaestog vijeka na ovamo novost predstavlja prevlast pretpostavke da je neograničena želja racionalna i moralno prihvatljiva. Pošto je ta pretpostavka usvojena, čovjekov stvarni zadatak postaje prevladavanje oskudice u odnosu na beskonačnu želju.” Problem stvaranja i sticanja novog vlasništva dodatno je otežan brojnim državnim regulativama. Prosječni građanin teško dobija kredit da bi započeo neki posao, on prije nego bilo što započne mora imati određenu vrijednost imovine kako bi mogao za kredit garantovati hipotekom. Na taj način odmah u prvom koraku javlja se diskriminacija u pogledu jednakih šansi. U ovakvim sistemima više će šanse za stvaranje novog vlasništva imati onaj ko već od prije ima nešto, bez obzira da li je to naslijedio ili čitav život štedio od plate.

319


Osim toga, brojne dozvole koje morate pribaviti takođe uništavaju volju za stvaranjem. Birokratske procedure ustanovljene jedino zato da bi država što više izvukla iz džepa vlastitih ljudi ubijaju malo preduzetništvo. “U državi Kaliforniji potrebno je 80 državnih dozvola da bi se otvorio mali obrt. U Washingtonu 7,000$ košta odobrenje za obavljanje trgovine na pokretnim kolicima. U New Yorku dozvola za vožnju taksi-vozila košta preko 150,000$. Preko 50000 stranica novih propisa objavljuje se u Federalnom registru svake godine. I to kao dodatak državnim i lokalnim propisima.” Ali postoje i izuzeci. Izuzetak su programi za male preduzetnike koji ih pozitivno diskriminišu, ali takvi programi su rijetki. Npr. u Norveškoj u prvih nekoliko godina nakon što krenete sa preduzećem ili obrtom oslobođeni ste dijela porezkih obaveza i time vam država omogućava lakši start, a ako vam posao propadne i u gubitku ste do određenog iznosa, država će vam otpisati dugove kako bi vam omogućila da od nule krenete ispočetka. Zaključak je da pravo na neograničeno sticanje nije dobro jer ne omogućava svima jednake mogućnosti sticanja i stvaranja novog vlasništva u skladu sa sposobnostima i zaslugama. Ali gdje je onda rješenje? Pojedini poreski sistemi imaju relativno veća poreska opterećenja većih iznosa kapitala, zarada i imovine, ali time nije spriječena neograničena akumulacija. Vlasti nikad neće propisati ograničenja akumulacije u apsolutnim iznosima jer ih upravo oni koje bi time oštetili finansiraju i dovode na vlast plaćajući predizborne kampanje i dr. Političari zapravo ne vladaju svojim kapitalističkim državama već kapital, odnosno njegovi vlasnici i logično je da se oni neće odreći svog prava na sticanje u ime moralnosti i dobrobiti.

d) Život – udruživanje sa drugim.

Zajednica, odnosno udruživanje je, nužna forma kojom se ostvaruju izvorna prava pojedinca. Svaki čovjek po prirodi ima pravo na slobodu i na osnovna ljudska prava, ali nijedan to ne može ostvariti sam za sebe. Ta svoja izvorna prava svaki čovjek može ostvariti samo u zajednici s drugim ljudima, u zajedničkom životu. “Čovjek pojedinac samo u zajednici s drugima može postići svoju pravu pojedinačnu prirodu, ispuniti svrhu svog života, i to samo na onaj način koji mu je kao biću svojstven – stvaranjem, odnosno, činjenjem. Jer pravo se djelovanje može ogledati samo u društvu kao zajednici, izvan toga čovjek prestaje biti čovjekom, ne može ispuniti svoju svrhu, dovesti do ostvarenja svog talenta i mogućnosti. I ovdje se dakle potvrđuje opšta ontološka struktura prirode na specifičan način kao suštine zajednice, što sasvim sigurno nije nikakvo sklonište čopora ili horde, niti puko zajedništvo stanovanja, nego zavičaj slobodnih građana.” Dakle, još nam je Aristotel govorio o osnovnoj potrebi čovjeka da se udružuje. Čovjek je društveno biće i kako bi zadovoljio svoje potrebe on mora živjeti u nekom obliku udruženja s drugim ljudima, biti dio neke zajednice.

320


Svakim pridruživanjem nekoj grupi, udruženju, pojedinac prihvaća do određene mjere ograničenja svog slobodnog života. Pošto je on zavisan o drugim ljudima, već ta zavisnost sama po sebi predstavlja ugrožavanje ljudske slobode. No, sloboda bez zavisnosti bila bi neograničena samovolja. Stoga svaki čovjek ima pravo udruživati se po svojoj volji u manje ili veče društvene grupe, udruge, udruženja, organizacije, zajednice i sustave. “Mi smo društvene životinje. Trebamo druge ljude da bismo ostvarili večinu naših ciljeva: druženje, prijateljstvo, obitelj, zabavu, sigurnost, te napredovanje. S pravom je rečeno da stvaranje bogate ljestvice privrednih udruženja ili posrednih organizacija u cilju postizanja ciljeva predstavlja nužan i nezamjenjiv element da se ljudskoj ličnosti osigura dovoljno slobode i odgovornosti. Postoje samo dva načina da od drugih dobijemo ono što želimo: dobrovoljno ili silom. U dobrovoljnim udruženjima drugi vam pomažu jer žele. Instrumenti dobrovoljnosti su prijateljstvo, trgovina, suosječanje i ljubav. U prisilnom udruženju, ono što želimo dobijamo od drugih prijevarom ili strahom. Instrumenti prisile su zastrašivanje, prijetnje, prijevara i fizičko nasilje. Prisila je osnovna zapreka napretku, sigurnosti i sreči. Ljudi obično odbacuju i optužuju prisilu koju počine pojedinci. Lopovi, prevaranti i ubojice su općenito prezirani. Nažalost, postoji oblik prisilnog udruženja koje nije uvijek priznato kao loše: prisila države. “Vlada je, jednostavno rečeno, udruženje muškaraca i žena, s ovlaštenjem da koristi silu. Vlade bi trebale biti vrednovane kao i sva druga udruženja. Ako su vlade stvorene uz suglasnost svojih pripadnika, nisu nasilne i štite prava, one mogu biti korisne. Ali ako su vlade formirane bez suglasnosti onih kojima se vlada i ako krše prava, one su štetne i razorne. Loša vlada je ona koja odbacuje individualna prava, koristi silu prema miroljubivim građanima, te donosi zakonske propise koji su destruktivni za život i vlasništvo. Prisilna vlada je vlada u ratu sa vlastitim ljudima. Još je u Deklaraciji nezavisnosti SAD-a rečeno da je “pravo naroda da izmijeni ili ukine vladu kada ma kakav oblik vladavine postane štetan… Udruživanje ljudi radi svrgavanja vlade jedan je od ekstremnih slučajeva, pravo koje nije legalizovano i koje ljudi sebi dodjeljuju u slučaju nemogućnosti svrgavanja tiranija i autokratskih vladavina demokratskim putem. Društvo bi trebalo biti zajednica svjesnih i aktivnih građana. Građana koji su spoznali da je njihova budućnost, njihovo blagostanje i sigurnost zavisna od njihove društvene i političke svijesti i angažovanosti. Zato svaki građanin, osim prava, možda ima i moralnu oabvezu da se udružuje. Ovdje naglasak stavljamo na udruživanje u radničke sindikate, političke stranke, te kulturna udruženja. Radnički sindikati, koji se najprije pojavljuju u kapitalističkim društvima omogućavaju radnicima određene struke, preduzeća ili grupe preduzeća da ostvare svoja minimalna radnička prava. U počecima razvoja radničkih sindikata njihovi prvi zahtjevi bili su oni za utvrđivanjem maksimalne radne satnice, uslova rada i zaštite na radu i minimalne nadnice. Danas su i dalje glavne teme pregovora radničkih sindikata sa poslodavcima oko visine nadnica, ali u modernije doba pojavlili su se i zahtjevi za pravom na

321


godišnji odmor, beneficije za djecu i dr. Radnički sindikat je važan oblik udruženja u savremenom društvu na koji ima pravo svaki građanin neke države (postoje i sindikati nezaposlenih tj. neradnički sindikati). Svaki čovjek kao potencijalni preduzetnik također ima pravo na potpuno slobodan izbor preduzetničkog udruženja. Niko ne smije biti prisiljen da uđe u neko poslovno udruženje ili partnerstvo. Ne smiju postojati ni pravna ograničenja preduzetničkom udruživanju. Međutim, ona postoje, i to u obliku onemogućavanja stranim državljanima da ravnopravno osnivaju preduzeća u nekoj zemlji kao što to mogu domicilni stanovnici. Pojedine države ograničavaju u apsolutnim ili relativnim iznosima visinu do koje strani državljani mogu ući u preduzetničko udruženje. Za udruživanje čija je svrha osnivanje nekih posebnih tržišnih organizacija čak postoje apsolutne zabrane za strance u pojedinim zemljama. Uglavnom se radi o zaštiti domaćeg preduzetnika i sprečavanju konkurencije, te zaštiti domaćeg privrednog sistema od mogućih, izmanipulisanih ili ne, poremećaja uzrokovanih djelovanjem stranog kapitala.

322

ANALIZA ZADOVOLJSTVA BIRAČA UČINKOM POLITIČKE PARTIJE

Analiza zadovoljstva birača je jedan od menadžerskih alata koji doprinosi poboljšanju upravljanja i unapređenju kvaliteta rada političke partije. Prva kompanija koja je osnovala posebno odjeljenje za pračenje zadovoljstva potrošača uslugama je američka agencija Walker Rasearch iz Indianapolisa, koja je postavila moto: “Pet puta je skuplje pridobiti potrošača nego ga zadržati”. Empirijskim istraživanjem je utvrđeno da čak 40% nezadovoljnih potrošača prelaze konkurentima, a ta paradigma vrijedi i za politički proizvod, što se potvrdilo u post-komunističkim zemljama, gdje je dolazilo do česte promjene političkih orijentacija birača. Ispitivanja su potvrdila da četiri petine menadžment timova kvalitet usluga smatra pitanjem opstanka uslužne organizacije i ključnim faktorom kod odlučivanja korisnika između usluge preduzeća i konkurencije, dok tri četvrtine smatra da potrošači za svoj teško zarađeni novac postaju sve zahtjevniji u pogledu kvaliteta usluga. Zaključak je bio da je diferenciranje uslužnih proizvoda kvalitetom najvažniji prodajni segment, da “potrošača treba ubiti ljubaznošću…”. Ova pretpostavka vrijedi samo za jedan nacionalni korpus, za ljude iste vjeroispovijesti, jer se u politici, bar kad je riječ o Republici Srpskoj i BiH, bez obzira na kvalitet političkog programa, ljubaznost članova političke partije i sl., na izborima to nije dokazalo.

Kriterijumi o kojima politička partija mora da vodi računa prilikom 86isporuke političkog proizvoda su slijedeći :

· Pouzdanost, sposobnost ostvarivanja obećanog, pouzdano i precizno definisanog političkog proizvoda (programa). Politička partija treba da ima u vidu činjenicu da neće biti u stanju da nakon što osvoji vlast, ostvari većinu onog što je obećala svojim glasačima. Partija koja ostane u opoziciji nije u stanju da iz te pozicije sagleda sve probleme države kojom je trebala upravljati.

· Sigurnost, znanje i ljubaznost članova političke partije i njihova sposobnost da prenesu sigurnost i povjerenje na sljedbenike. Dobro je kada politička partija ima u vidu činjenicu da se politikom bave ljudi neprovjerenog znanja i sposobnosti, tako da, kada osvoji vlast, treba da ponudi saradnju politički neangažovanim profesionalcima.

15. ANALIZA ZADOVOLJSTVA BIRAČAUČINKOM POLITIČKE PARTIJE

86) Dr sc. Milan P. Galogaža, Politički menadžment,Panevropski univerzitet „Apeiron“, Banja Luka, 2006. Str.49.

323

· Vidljivost, fizički izgled političke partije i izgled osoblja i političkih kandidata. Politička partija mora voditi računa o svom članstvu, a posebno o onima koji vrše visoke političke funkcije, s obzirom da se njihov izgled na određen način izjednačava sa političkim proizvodom.

· Empatija, stepen pažnje i brige o svakom pojedinačnom članu partije ili glasaču. Politički kandidati trebaju da znaju da svaki glasač s kojim se lično sastanu potencijalno dovodi još jednog.

· Razumijevanje, spremnost na pomoć i brzu uslugu. Politička partija, bez obzira da li je na vlasti ili opoziciji, mora imati razumijevanje za svakodnevne i obične probleme građana.

· Osjetljivost, spremnost na razumijevanje birača, odnosno njihovih potreba, želja, zahtjeva, problema, sklonosti, preferencija i ciljeva, te da se na njih odgovara fleksibilno i brzo.

· Kompetentnost, politička partija mora predlagati i imenovati kandidate koji će svojim profesionalnim znanjem i iskustvom moći da ispune očekivanja birača.

· Dostupnost, kandidat političke partije od faze kreiranja političkog programa, njegove predizborne prezentacije pa do faze njegove postizborne realizacije mora biti dostupan biračima cijeneći njihovo vrijeme, strpljenje, odanost i sve ono što su uradili u korist partije, nastojeći im izaći u susret i pokušati riješiti njihove probleme.

· Kurtoaznost, politički funkcioner mora pokazati učtivost, respekt, obzirnost, prijateljsko osjećanje i srdačnost prilikom prijema birača u partiji ili u ulozi funkcionera partije na radnom mjestu.

· Komunikativnost, program političke partije mora biti napisan jednostavnim, upotrebljavanim i razumljivim jezikom koji birači mogu da razumiju i shvate poruku u vezi sa ostvarenjem zamišljenih ciljeva. Politički kandidati trebaju da govore jednostavnim razumljivim jezikom, jer komplikovan jezik birači ocjenjuju kao pokušaj prevare.

· Kredibilitet, obuhvata povjerenje, vjerodostojnost i čestitost partijskih kandidata čime se stiče ime, zaštitni znak, gradi poseban komunikacijski stil, politički ambijent, grade posebne karakteristike partijskih kadrova i imidž partije. U svakom slučaju treba izbjegavati agresivnost i nametljivost.

· Opipljivost, predstavlja pojavu fizičkog dokaza. To su sva materijalna i nematerijalna dostignuća koja je politička partija ili politički kandidat postigli u periodu nakon izbornog uspjeha, odnosno vršenja vlasti.

ANALIZA ZADOVOLJSTVA BIRAČA UČINKOM POLITIČKE PARTIJE

324

OSMIŠLJAVANJE ELEMENATA POLITIČKOG PROGRAMA

16.1. DIJAGNOZA SOCIO-POLITIČKE SITUACIJE

Dijagnoza socio-političke situacije podrazumijeva determinisanje stanja izbornog područja na lokalnom, regionalnom i republičkom nivou, prije početka izborne kampanje, u cilju stvaranja konačnog izbornog programa i definitivnog određivanja nosilaca izborne liste. U osnovi to je otkrivanje socijalnih, ekonomskih i političkih pitanja koja zaokupljaju različite socijalne kategorije birača, na koje odgovarajućom izbornom strategijom politička ličnost treba tokom izborne kampanje odgovoriti izbornim programom. Ispitivanje javnog mnijenja nije dovoljna metoda, jer služi samo da se otkriju pitanja koja u fazi izborne kampanje mogu da interesuju birače. Nakon dobijenih rezultata istraživanja javnog mnijenja mogu se postaviti osnovni elementi izbornog programa i izvršiti širi izbor nosilaca izbornih lista. Optimalno je provoditi psihološka motivaciona ispitivanja u obliku nedirektnog intervjua odabranog uzorka ispitanika tako što anketar usmjerava razgovor na neku opštu temu i svojim neutralnim stavom podstiče ispitanika da dâ svoje mišljenje i svoj stav. Razgovor je najbolje voditi u krugu jedne porodice tako da se cijeli tok razgovora snima, a potom na određenom mjestu u miru analizira. Poželjno je da se razgovor dopuni odgovarajučim psihološkim testovima (nedovršene rečenice i riječi, vrednosne skale, semantički diferencijal, itd.), čija se pitanja odabiru iz grupe otvorenih pitanja dobijenih istraživanjem. Dobijene rezultate istraživanja javnog mnijenja, individualnih

87motivacionih ispitivanja i testova treba klasifikovati, analizirati i sistematizovati, a zatim uporediti mišljenja i stavove birača sa izbornim političkim programom i političkom ličnošču nosiocem izborne liste. Dobijeni rezultati se koriste za oblikovanje izbornog političkog programa i odabir nosilaca izborne liste.

16.1.1. Metodologija za dijagnostifikovanje socio- političke situacije

� Postojeće statističke metode sadrže dovoljno alata da se izvrši demografska, socijalna i ekonoska segmentacija birača zakonom definisanog izbornog područja na kojem se provodi istraživanje javnog mnijenja. Uzorak za provođenje motivacionih istraživanja i testova ne treba po određenim

16. OSMIŠLJAVANJE ELEMENATAPOLITIČKOG PROGRAMA

87) Galogaža, M., Marketing & menidžment, MM College, Novi Sad, 1999.

325

segmentima birača biti veći od 30 ispitanika ili za jednu osrednju regiju oko 88

stotinu ispitanika. Cilj je da se dobiju kvalitetni podaci kao na primjer :

· Kontekst u kome će se odvijati izbori, u smislu sučeljavanja različitih političkih opcija. Intervjuista, da bi podstakao ispitanika na iznošenje mišljenja i stavova, upoznaje ispitanika sa stavovima različitih političkih partija, postavljanjem pitanja da bi se došlo do njegovog definitivnog stava, odnosno da bi se došlo do odgovora na pitanje koja politička opcija najviše odgovara ispitaniku. Moguće se poslužiti projektovanim testom.

· Ključni problemi i očekivanja ispitanika u fazi izbora. Intervjuista iznosi određene probleme da bi se došlo do njihovog poretka u shvatanjima ispitanika. Ovaj dio pitanja se kasnije može potvrditi diferencijalom ili jednom od skala vrijednosti.

· Glavne tačke u percepciji političara uzetih u cjelini, čime se želi saznati da li je ispitanik upoznat sa političkim opcijama pojedinih političkih partija koje če se pojaviti na zborima.

· Identifikacija ispitanika s jednom političkom partijom, političarem, gradom ,regijom ili republikom, itd.

· Očekivanja i determinisanje poželjnog profila nosioca izborne liste, a ne idealnog poslanika ili odbornika.

· Utvrđivanje upoznatosti ispitanika sa sadašnjim nosiocima zakonodavne, izvršne i upravne vlasti i kakav je njihov profil prema mišljenju ispitanika. Moguće je izvršiti dopunu testom, vrijednosnom skalom.

OSMIŠLJAVANJE ELEMENATA POLITIČKOG PROGRAMA

88) Bongran, M., Šta znam-politički marketing, str. 42

326

DRUŠTVENA ODGOVORNOST POLITIČKOG MENADŽMENTA

U donošenju odluka politički menadžeri se moraju koristiti normativnom etikom i to poštujući sljedeće principe:

a) Utilitarni princip → propisuje etičke standarde za političke menadžere, a koji se odnose na poltičke ciljeve, efikasnost i sukob interesa;

b) Individualistički princip → promoviše lične interese na dugi rok;c) Moralno-pravni princip → etički korektna odluka najbolje podržava

prava ljudi na koje utiče;d) Princip → temelji se na standardima jednakosti, nepristranosti i

poštenju.

Na etički izbor političkog menadžera utiče cijeli niz faktora koje je moguće podijeliti u tri grupe:

· Individualne karakteristike političkog menadžera;· Strukturne varijable partije;· Organizacijska kultura partije.

Kod donošenja odluka politički menadžment uzima u obzir različite vrijednosti i norme. Vrijednosti i norme mogu biti ponekad u suprotnosti jedna s drugom.

Razlikuju se dvije osnovne grupe vrijednosti i normi:

1. Tradicionalne poslovne vrijednosti i norme:

· sloboda pojedinca· individualna odgovornost· rast (proizvodnost)

2. Društvene vrijednosti i norme:

· dostojanstvo čovjeka· zajedništvo· pravednost (jednakost)

17. DRUŠTVENA ODGOVORNOSTPOLITIČKOG MENADŽMENTA

327

Većina političkih menadžera se u načelu slaže s navedenim vrijednostima i normama, ali razlike često nastaju u trenutku kada je potrebno ponašati se u skladu s njima. Sve se političke odluke ocjenjuju, ne samo političkom efikasnošću, već i političkom etikom. Neophodno je voditi računa o razlikama u etičkim i zakonskim standardima različitih društava i nacija.

Društvena odgovornost predstavlja odnos političkog menadžmenta prema okruženju koja se mjeri pisanim ili nepisanim moralnim pravilima, prema kojima se ocjenjuje ponašanje političkog menadžmenta, odnosno političke partije koju vode. Relativno je nov politički pojam koji nastaje krajem 60-tih godina 20. vijeka, a podrazumijeva obavezu političkog menadžmenta da vrši izbor i preduzima akcije koje će doprinjeti dobrobiti i interesima partije i društva u cjelini. Politički menadžer je odgovoran za rad partije i pred internim i pred eksternim okruženjem.

Opšta područja aktivnosti i društvene odgovornosti političke partije su:

1. Sprečavanje i rješavanje lokalnih i ekoloških problema;2. Unapređivanje obrazovanja, umjetnosti i zdravlja zajednice;3. Doprinos rješavanju opšteljudskih i socijalnih problema i unapređenje

zajednice;4. Unapređenje vladine uprave omogućavajući svojim političkim

menadžerima i stručnjacima angažman na vladinim pozicijama.

Tradicionalni koncept društvene odgovornosti političke partije predstavlja maksimiziranje izbornih rezultata i dugoročnih interesa glasača. Koncept socijalnih grupa predstavlja obaveze prema svim grupama na koje se utiče i koje utiču na postizanje ciljeva političke partije. Koncept pozitivne društvene odgovornosti predstavljen je obavezom da politički menadžeri moraju učiniti sve da svijet bude bolje mjesto za život svih. Postavlja se pitanje vrednovanja društvene odgovornosti pojedinaca i političke partije. Jedan od načina je poređenje sa deset zapovijesti društvene odgovornosti političke partije a to su:


328


Svaki politički menadžer koji želi biti maksimalno moralan mora u potpunosti slijediti navedenih deset zapovijesti.

Kome je menadžer odgovoran?

Zadovoljenje i glasača i opštedruštvenih interesa je umijeće političkog menadžmenta. Društvena odgovornost se često mjeri i mjerenjem odgovornosti na više nivoa.

Društvena odgovornost ima svoju hijerarhiju.

Hijerarhija društvene odgovornosti političke partije:

1. Diskreciona odgovornost, doprinos zajednici i kvalitetu života;2. Etička odgovornost, biti etičan, odnosno moralan;3. Zakonska odgovornost, poštovati zakon;4. Ekonomska odgovornost, stvarati ambijent opšte profitabilnosti.

Mjere koje je moguće preduzeti za unaprijeđenje etičke klime i društvene odgovornosti političke partije su:

1. Vođenje prema pozitivnim primjerima; 2. Etički kodeks; 3. Etičke strukture; 4. Etički treninzi i etičke vruće linije; 5. Podupirući whistle – blowers

Vođenje prema pozitivnim primjerima pretpostavlja da politički menadžer ličnim primjerom pokazuje najbolji način za rješavanje određenih problema;

Etički kodeks je formalni iskaz vrijednosti (etičkih i društvenih) političkih partija; oni mogu biti zasnovani na principima i na politici.

Etičke strukture, što znači različiti organi u političkoj partiji zaduženi za implementaciju etičkog ponašanja (etički komitet i etički zastupnik).

Etički treninzi i etičke vruće linije pretpostavljaju učenje članova političke partije etici i prijavljivanje problema.

Podupirući whistle – blowers pretpostavlja podršku članovima koji razotkrivaju ilegalnu, nemoralnu ili nezakonitu praksu političkih menadžera.

329

Mjere koje je moguće preduzeti u političkoj partiji koja ne želi imati potrebu za whistler -blowersima su:

· Podsticanje slobode izražavanja kontroverznih i različitih mišljenja;

· Efikasna organizacija procedure pritužbi (saslušavanje bez odgađanja);

· Saznati šta članovi političke partije misle o politici društvene odgovornosti partije i provođenju eventualnih promjena;

· Davanje do znanja članovima partije da menadžment poštuje njihovu savjesnost;

· Imati na umu da će nepovoljan tretman whistler – blowersa dovesti do nepovoljnog javnog mišljenja.


PRILOZI

333

UPITNIK

1. Opšta pitanja - struktura ispitanika

a) Grad b) Naseljeno mjesto(naziv naseljenog mjesta)

1. Pol:

2. Godine:

3. Stručna sprema - zanimanje:

4. Zaposlenost:

5. Bračno stanje:

6. Stambeno pitanje:

1. Od 18 - 29

1.Bez osnovne škole

1.Ne - oženjen/udata

3. SSS - Tehničar ili službenik

5. Mr, Dr. ili akademik

2. Od 30 - 50

1.Zaposlen

1.Podstanar 3. Stanuje sa roditeljima

3. Penzioner

9. Slobodno zanimanje

3. Od 51 - 65 4. Iznad 60

1. Ž. 2. M.

2. Zanat- radnik: kvalifikovani i NK

4. Viša ili VSS

6. Učenik ili student

2. Nezaposlen

2. Oženjen/udata

2. Stan - kuća u vlasništvu

5. Poljoprivrednik4. Učenik ili student

7. Zaposlen u privatnom sektoru

6. Vlasnik privatnog preduzeća ili radnje

8. Zaposlen u društvenom sektoru

3. Razveden/a

UPITNIK

334

UPITNIK

2. Odnos građana prema radu lokalne samouprave

9. Kako se zove sadašnji Predsjednik RS:

1. Mićo Mićić 2. Ne znam 3. Neko drugi

7. Jeste li zadovoljni radom opštinske / gradske vlasti:

1. Veoma zadovoljan 2. Zadovoljan 3. Djelimično

4. Nezadovoljan 5. Veoma nezadovoljan 6. Ne znam

8. Jeste li zadovoljni radom Predsjednika Vlade:



13. Jeste li zadovoljni odnosom građanske vlasti prema poljoprivredi:



14. Da li ste zadovoljni liječenjem/zdravstvenim ustanovama:



10. Da li ste zadovoljni radom komunalnih preduzeća (vodovod, higijena, zelenilo...):



12. Ko najviše - presudno utiče na kvalitet građana:

1. Opštinska vlast 2. Vlada Republike Srpske 3. Ne znam

4. Opštinska vlast i Vlada Republike Srpske 5. Neko drugi

11. Da li je sadašnja opštinska/gradska vlast poštena ili korumpirana?:

2. Korumpirana 4. Nešto drugo1. Poštena 3. Ne znam

335

UPITNIK

18. Kako ste zadovoljni svojim životom:



19. Koga smatrate odgovornim za zagađenost životne sredine u RS:

4. Vladu Republike Srpske i opštinsku vlast 5. Svi zajedno i pomalo

1.Vlada Republike Srpske 2. Opštinska vlast 3. Fabrike zagađivači

6. Građane9. Ne znam

7. Neko drugi 8. Nikoga

20. Ko je odgovoran za poplave u RS i neuređen sistem zaštite od poplava:

4. Opštinska i republička vlast 5. Neko drugi

1.Opštinska vlast 2. Republička vlast 3. Crna Gora

21. Da li opštinska vlast posvećuje dovoljno pažnje zaštiti životne sredine:

1. Veoma puno 2. Puno 3. Dovoljno

4. Malo 5. Veoma malo 6. Ne znam

22. Da li biste se angažovali u nekim političkim akcijama ako bi to neko od vas tražio:

1.Da 2. Ne znam 3. Ne

15. Jeste li zadovoljni radom gradske uprave:



16. Kako se zove Načelnik opštine/gradonačelnik:

1. Zlatko Maksimović 2. Siniša Maksimović

3. Ne znam 4. Neko drugi

17. Jeste li zadovoljni radom gradske uprave:



336

UPITNIK

3. Povjerenje građana u nosioce javnih funkcija i političare

23. Za kog funkcionera u RS ste čuli:

24. Da li ste čuli i šta znate o slijedećim ličnostima:

4. 7.

1. 2.

6.

3.

8. 9.

25. Da li ste razgovarali sa bilo kojim od odbornika u skupštini opštine Bijeljina, odprethodnih izbora do danas:

2. Ne znam 4. Ne mogu da se sjetim1. Da 3. Nisam

1. SNSD

3. DNS

5. PDP

7. DP

9. SDP

2. SDS

4. SP

6. Radikalna str.

8. SDA

10. SBB

1. SNSD

3. DNS

5. PDP

7. DP

9. SDP

2. SDS

4. SP

6. Radikalna str.

8. SDA

10. SBB

1. SNSD

3. DNS

5. PDP

7. DP

9. SDP

2. SDS

4. SP

6. Radikalna str.

8. SDA

10. SBB

1. Da

1. Da

1. Da

2. Ne

2. Ne

2. Ne

3. Čuo sam

3. Čuo sam

3. Čuo sam

4. Ne znam

4. Ne znam

4. Ne znam

1. Znam

2. Ne znam

3. Čuo sam

1. Znam

2. Ne znam

3. Čuo sam

1. Znam

2. Ne znam

3. Čuo sam

1. nula2. jedan3. dva4. tri5. četiri6. pet7. ne znam



Da li znateko je?

Da li znateko je?

Da li znateko je?

Da li znate šta radii gdje je zaposlen?



Da li znate kojojpolitičkoj stranci pripada?



Kako radi svoj posao,ocijenite od 0 do 5?



PETAR PETROVIĆ

JOVAN JOVANOVIĆ

NIKO NIKIĆ

337

UPITNIK

6. Radikalna stranka

27. O kojoj političkoj partiji u RS mislite sve najgore:

28. Koji funkcioner u RS je najviše korumpiran:

30. Možete li navesti jednu aktivnost koju je načelnik Opštine uradio za vrijeme svog izbornog mandata:

31. Za kog političara iz RS smatrate da najviše radi u korist naroda:

26. Koja politička partija Bijeljine ima najpoštenije političare:

29. Koja politička partija u RS nije korumpirana:

1. Nema ni jedna

1. Sve su korumpirane

2. Sve

2. Nije ni jedna

3. Ne znam

6. DNS

5. DNS

1. SNSD

1.

1. Mogu više

1.

3. Svi

3. Nije uradio ništa



4. SP

4. SNSD

3. SNSD

5. SDS

4. SDS

7. SP

6. SP

2. SDS

11. SDA

10. SDA

12. SBB

11. SBB

8. PDP

7. PDP

3. DNS

10. DP

9. DP

5. PDP

7. DP

10. Ni o jednoj 11. O svakoj

8. SDA 9. SBB

2. Neko drugi

2. Mogu

2. Niko

4. Ni jedan

4. Ne znam

338

UPITNIK

4. Informisanje građana - mediji

32. Na koji način se informišete o događajima u RS:

1. Novine - štampa 2. Televizija 3. Radio

4. Internet 5. Na drugi način

33. Da li gledate Vijesti - Dnevnik:

37. Da li kupujete lokalne novine:

38. Da li čitate lokalne novine:

39. Da li vjerujete lokalnim novinama:

40. Da li Radio i Televizija daju tačne i objektivne vijesti:

36. Koji radio najviše volite da slušate:

1. 2. Ni jedan

1. Da 2. Ne 3. Povremeno

1. Da 2. Ne 3. Povremeno

34. Kojoj Televiziji vjerujete:

a) kojoj regionalnoj?

5. OBN 6. BH TV1

35. Kojim dnevnim novinama vjerujete:

1. Gledam redovno 2. Povremeno 3. Rijetko 4. Nikako

1. RTRS 2. ATV 3. PINK BiH 4. BN TV

1. Press 2. Euro Blic 3. Večernje novosti 4. Glas Srpske

5. Nezavisne novine 6. Fokus 7. Ni jednim

1. Da 2. Djelimično 3. Ne 4. Ne znam

1. Da 2. Djelimično 3. Ne 4. Ne znam

41. Koja politička stranka ima najviše uticaja na TV:

6. Radikalna stranka 9. SBB7. DP 8. SDA 10. Ni jedna

1. SNSD 2. SDS 3. DNS 4. SP 5. PDP

339

UPITNIK

10. Petar Đokić 13. Svi11. Marko Pavić 12. Ni jedan

5. Odnos građana prema izborima

42. Kada bi izbori bili održani danas, da li biste izašli na izbore:

43. Kada bi izbori bili održani danas, za koga biste glasali:

45. Za koju ličnost od navedenih nikada ne biste glasali:

1. 2.

1. Za stranku 3. Za određenog / poznatog kandidata

3. Za program 4. Ni za koga

44. Za koju političku partiju nikada ne biste glasali:

46. Za koju stranku, na opštinskom nivou, biste Vi glasali, da se izbori održavaju danas:

47. Za koju stranku na nivou RS biste glasali da se izbori održavaju danas:

48. Koji političar u RS Vam uliva najviše povjerenja:

49. Za koga političara u RS mislite da je najviše korumpiran:

6. Radikalna stranka 9. SBB7. DP 8. SDA



4. Nebojša Radmanović 6. Igor Radojčić5. Mićo Mićić

4. Nebojša Radmanović 6. Igor Radojčić5. Mićo Mićić

7. Aleksandar Džombić 9. Gavrilo Bobar8. Mladen Bosić

7. Aleksandar Džombić 9. Gavrilo Bobar8. Mladen Bosić

1. Mladen Ivanić 2. Dragan Čović 3. Milorad Dodik

1. Mladen Ivanić 2. Dragan Čović 3. Milorad Dodik

1. SNSD 2. SDS 3. DNS 4. SP 5. PDP

1. SDS 2. SNSD 3. DNS 4. SP 5. PDP


1. Da 2. Nisam siguran 3. Ne

10. Petar Đokić 11. Marko Pavić 12. Ni jedan

340

UPITNIK

50. Da su izbori danas, za koga od kandidata biste glasali:

51. Za koga od navedenih kandidata nikako ne biste glasali:

52. Kako ocjenjujete rad političkih partija u RS (ocijeniti od 0 do 5):

53. Da su izbori danas za koga biste glasali ako su slijedeći kandidati:

54. Koji političar Vama uliva najviše povjerenja:



1. Kandidat političke partije

1.

2. Kandidat konkurentne partije 1

2.

3. Ni za koga

3.



3. Kandidat konkurentske partije 2




4. Ni za koga

10. Ne znam

Intervju vodio

341

LITERATURA

1. Academic Senate - University of California, Riverside: The Faculty Code of Conduct (Code of Professional Rights, Responsibilities, and Conduct of University Faculty, and University Disciplinary Procedures), (2001)

2. American Psychological Association: Ethical principles of psychologists in American Psychologist, br.45, (1990)

3. Anglia Polytechnic University, Higher Education Corporation: Sexual and Racial Harassment(1998)

4. Ansgar Zerfaß & Miroljub Radojković MENADŽMENT POLITIČKE KOMUNIKACIJE

5. Baloban, S., Etičnost i socijalnost na kušnji, Krščanska sadašnjost, Zagreb, 1997.

6. Barry, Norman, Business Ethics, Purdue University Press, West Lafayette, Indiana, 2000.

7. Bebek B., Kolumbič A., Poslovna etika, Sinergija, Zagreb, 2000.8. Beyme Klaus Von, (2002), Transformacija političkih stranaka, FPN,

Zagreb9. Blanchard K., Peale N. V., Moč etičkog poslovanja, Horvat elektronika,

1990.10. Campbell Angus, Phillipe E. Converse, Waren E. Miller, and Donald E

Stokes, (1960), The American Voter, New York; Wiley 11. Čehok I., Koprek I. Etika, priručnik jedne discipline, Školska knjiga,

Zagreb, 1996.12. Central European University:Code of Ethics, (1999) 13. Čoh, č., Lamot, M., Matuš, K., Etika 1, Školska knjiga, Zagreb, 2004 14. D. Čičin-Šain, pred. Skripta iz Osnova menadžmenta Visoka škola za

turistički 15. Donaldson T, Werhane P.H., Ethical Issuses in Business, A

Philosophical Approach, Second edition, Loyola University of Chicago, 1983.

16. Downs Anthony (1957), An Economic Theory of Democracy, New York: Harper and Row

17. Duke University Harassment Policy and Procedures (1997) 18. Epstein. D. Leon, (1980), Political Parties in Western Democracies,

(With a New preface and postscript), Transaction Books, New Brunswick, New Jersey

LITERATURA

342

LITERATURA

19. Etički kodeks Hrvatskog psihološkog društva, 1996.20. Goati Vladimir, (1984), Savremene političke partije, Partizanska

knjiga, Beograd21. H. Weihrich, H. Koontz: "Menedžment", 10. izdanje, MATE, Zagreb,

1998., str. 199. 22. Harolda Hotteling, (1929), Stability in Competition, Economic

Jopurnal39, March: 41-57. 23. Hejvud, E. (2004), Politika, Beograd:Clio. 24. Hejvud, E. (2005), Poltičke ideologije, Beograd:Zavod za udžbenike i

nastavna sredstva. 25. Hrvatsko knižničarsko društvo: Etički kodeks26. Kecmanović, N. (2011), Elementi vladavine, Beograd:Čigoja štampa. 27. Klingemann Hans-Dieter, Richard I. Hofferbert, and Ian Budge, (1994),

Parties, Policies, and Democracy, Westview Press, Boulder, San Francisco, Oxford

28. Klose A., Poduzetnička etika, Školska knjiga, Zagreb, 1996.29. Lajphard Arendt, (2003), Modeli demokratije, Službeni list SiCG,

Beograd i CID Podgorica 30. Lipset Sejmor Martin, (2001), The Americanization of the European

Left, in Political Parties and Democeacy, Edited by Larry Diamond and Richard Gunther, The John Hopkins University Press, Baltimore and London, ili Amerikanizacija evropske levice, Republika, broj 269, 2001

31. Lipset Seymon Martin and Rokkan Stein, (1967), Cleavage Structure, Party Systems and Voter Alignment: An Introduction, In: Party Systems and Voter Alignments Cross-National Perspectives, New York: The Free Press

32. Massey University, New Zealand: Academic Affairs Policies and Procedural Manual i The Code of Ethical Conduct for Teaching and Research involving Human Subjects, (2002)

33. Matthews, J.R., (1991), «The teaching of ethics and the ethics of teaching»,Teaching of Psychology, br.18. i dr.

34. McLean Ian (1997), Uvod u javni izbor, Fakultet političkih znanosti, Zagreb McAllister Ian (1996), Leaders, in Comparing Demosracies, Election and Voting in Global Perspective, editors: Lawrence LeDuc, Richard G. Niemi and Pippa Norris, SAGE Publications, Thousand Oaks, London, New Delhi

35. Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Nacionalni program za borbu protiv korupcije, Zagreb, 2001.

36. Mlinarević, G. Lalović, A. (2010), Ekonomska i socijalna prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo:Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Fondacija Heinrich Böll, Ured u Sarajevu.

37. Model Code of Conduct for Universities (developed by SWEATSHOP WATCH AND GLOBAL EXCHANGE, California, US, 1998)

343

LITERATURA

38. Nojman Franc, (1974), Demokratska i autoritarna država, Zagreb:"Naprijed"

39. Orlović Slaviša, (2002), Političke partije i moć, Jugoslovensko udruženje za političke nauke I Čigoja štampa, Beograd, 2002.

40. Orlović Slaviša, (2006), Liderstvo u političkim partijama Srbije, u Političke stranke i birači u državama bivše Jugoslavije, Urednik Zoran Lutovac, Institut društvenih nauka i Friedrich Ebert Stiftung, Beograd

41. Orlović Slaviša, (2007), Evropski parlament i evropske stranke – perspektiva za Srbiju, u Političke stranke u Srbiji i Evropska unija, Friedrich Ebert Stiftung i Fakultet političkih nauka, Beograd

42. Paneibianko Angelo, (1982), Political Parties: Organization and Power, Cambridge: Cambridge University Press, Cambridge

43. Petak Zdravko (2001), Javna dobra i političko odlučivanje, Fakultet političkih nauka sveučilišta u Zagrebu

44. Petrović, Đ., Vujović, I. (2013), Mladi u vrtlogu promjena: dva pogleda, Banja Luka: Grafid.

45. Prokopijević Miroslav, (2001), Tržišna demokratija, Građanske inicijative, Beograd

46. Pulešić Stjepan, (1971), Političke stranke kao faktor suvremenog političkog sistema, Zagreb: "Naprijed" (Zbornik).

47. Reviw, Vol. LVII, No. 2, June, 1963 48. Salzburg Seminar: Personnell Policy and Practices Manual49. Sartori Đovani, (2001), Demokratija – šta je to?, CID Podgorica 50. Sartori Đovani, (2002), Stranke i stranački sustavi (Analitički okvir),

Politička kultura, Zagreb 51. Sikula A., Applied Management Ethics, Irwin, Chicago, 1996. 52. Slavujević Zoran, (1999), Politički marketing, Fakultet političkih

nauka, Beograd 53. Society for Teaching and Learning in Higher Education: Ethical

Principles in University Teaching, (Canada, 1996) 54. Stanovčić Vojislav, (2003), Vlast i sloboda, Udruženje za političke

nauke i Čigoja štampa, Beograd 55. Stiglic, Dž.E. (2002), Protivrečnosti globalizacije, Beograd: SBM-x. 56. Stokes Donald E., (1963), Spacial Models of Party Competition,

Poliical Science 57. Šumpeter Jozef, (1998), Kapitalizam, socijalizam i demokratija, Plato,

Beograd 58. Talanga J., Uvod u etiku, Hrvatski studiji – Studia Croatica, Zagreb,

1999.59. Tekst etičkog kodeksa (po izboru) 60. The National Unions of Students in Europe,(1996) No means no, The

Hidden Agenda: Sexual Violence at the Universities 61. The University of Sidney: Code of Conduct (2000)

344

LITERATURA

62. The University of Western Australia: Code of Ethics & Code of Conduct, (1999)

63. Trevino,L.K, Nelson K.A., Managing Business Ethics, Straight Talk About How To Do It Right, Third Edition, University of Pennsylvania, 2004.

64. University of Calgary: Code of Professional Ethics for Academic Staff, (1994)

65. University of Denver: Honor Code, (2000) 66. University of Maryland, College Park: Code of Academic Integrity 67. University of Minnesota: Code of Conduct (1996) 68. University of Oxford: Academic Integrity Code of Conduct (1998) 69. University of Redlands: Policy Prohibiting unlawful discrimination or

harassment (2001) 70. University of South Australia: Code of Ethical Conduct, (1998) 71. University of Victoria: The Harassment Policy and Procedures (2001) 72. Washington College of Law: Honor Code of American University,

(2002) 73. Wertheimer, A., (2001), «Intoxicated consent to Sexual Relations»,

Law and Philosophy, br. 20. 74. Žugaj, M., Brčič, R., Menadžment, FOI, Varaždin 2003., (poglavlje 10,

Menadžment i poslovna etika, str. 239-338).75. Žugaj, M., Cingula, M., Organizacija, FOI, Varaždin, 1999. (poglavlje

12, Etika u poslovanju, str.555-573).

345

RECENZIJA

Knjiga dr Nikole Vojvodića “Politički menadžment - politika upravljanja ili upravljanje politikom” predstavlja kompletno, dobro struktuirano i sistematizovano djelo koje, osim edukativne misije, uz čitav niz praktičnih preporuka i smjernica, ukazuje na društvenu odgovornost političkog menadžmenta za vođenje partije imajući pri tome u vidu odnos sa internim i eksternim okruženjem, a u cilju rješavanja ekonomskih, zdravstvenih, obrazovnih i drugih problema čitavog društva.

Izloženom materijom i prezentacijom brojnih, relevantnih primera iz prakse, autor pruža mogućnost i svima onima koji se profesionalno bave ovom materijom da nadograde svoja znanja u domenu političkog menadžmenta.

Tematika koju je autor izabrao za teorijsku i stručnu obradu je izuzetno aktuelna, posebno imajući u vidu okolnosti u kojima funkcioniše naše društvo. Intencija dr Vojvodića je realan pristup ovoj problematici, i on pravilno razume da nepristrasna analiza može u punoj meri doprineti edukaciji i podizanju svesti o ulozi političkih partija u savremenim uslovima. Političke partije imaju obavezu konstantnog prilagođavanja novim izazovima; one svoje programe prilagođavaju prema osvajanju vlasti, a kada dođu na vlast izložene su stalnom monitoringu od strane šire javnosti, koja prati u kojoj meri se programska obećanja poštuju. U tom smislu, autor ima apsolutno pravo kada kaže da je za demokratiju veoma važno da se političko takmičenje odvija po unaprijed regulisanim pravilima igre kako bi se građani slobodno mogli sukobljavati oko politika, odnosno političke partije oko svojih programa.

Knjiga je komponovana od sedamnaest međusobno povezanih i konzistentnih poglavlja.

U prvom poglavlju autor se bavi pojmovnim određenjem politike. Poseban značaj u okviru ovog poglavlja dr Vojvodić posvećuje savremenim izazovima i reperkusijama procesa globalizacije.

Materija izložena u ovom poglavlju zapravo predstavlja sublimaciju osnovnih pojmova koji predstavljaju neophodnu teorijsku osnovu za pravilno razumijevanje i praćenje materije koja slijedi u nastavku rukopisa.

Drugo, treće i četvrto poglavlje, pored pojmovnog određenja političkog menadžmenta, dat je prikaz njegovih funkcija sa posebnim osvrtom na političko planiranje i organizovanje. Obzirom da političke partije moraju imati

“POLITIČKI MENADŽMENT - POLITIKA UPRAVLJANJA ILI UPRAVLJANJE POLITIKOM”

Prof. dr Dragan Đuranović

346

RECENZIJA

u vidu složen odnosu između interesa i moći u društvu, dr Vojvodić s pravom ističe posebnu ulogu koju u tom procesu ima politički menadžment, kao naučni i profesionalni proces političkog planiranja, organizovanja političke partije i političkog sistema, odlučivanja u političkoj partiji i sistemu upravljanja, vođenja političke partije i državne uprave i kontrole rada i rezultata političke partije i pripadnika političke partije na funkcijama izvršne i zakonodavne vlasti.

Na kraju ovog segmenta knjige, dr Vojvodić je pažnju posvetio menadžerskom odlučivanju, uzimajući u razmatranje osnove i modele za donošenje odluka.

Od petog do devetog poglavlja knjige “Politički menadžment - politika upravljanja ili upravljanje politikom” dr Vojvodić se bavi strategijskim, operativnim, finansijskim, kao i menadžmentom ljudskih resursa. U okviru toga, dr Vojvodić pravilno prepoznaje značaj i stoga detaljno analizira menadžment timskog rada, uključujući i ključne segmente: rad po metodi zatvorene grupe, rad po metodi štafete i kombinovana metoda timskog rada.

U desetom i jedanaestom poglavlju, autor detaljno analizira menadžment i kulturu političkog komuniciranja. Dr Vojvodić pojašnjava usmeno i pismeno političko komuniciranje, a zatim i vođenje političkih razgovora, uzimajući u obzir ciljeve i metode argumentisanja kao i retoričke metode, tehnike i taktike argumentisanja. na kraju ovog segmenta knjige, tema je aktuelni politički menadžment odn. ideologije i programi političkih partija u današnjem svijetu.

Dvanaesto i trinaesto poglavlje bave se odnosom politike i etike, a zatim slijedi niz korisnih savjeta u cilju unapređenja kvaliteta rada političkog menadžera. Autor u ovom segmentu dela posebno analizira strategiju razvoja političke karijere kao i sposobnosti koje su potrebne za karijeru političkog menadžera kao što su: karakterne osobine ličnosti, temperament i sl.

Svojim osobenim smislom za naučnu analitiku, dr Vojvodić u poslednja četiri poglavlja ove knjige daje izuzetno koristan prikaz analize zadovoljstva birača učinkom političke partije što podrazumeva i osmišljavanje elemenata političkog programa kao i metotologija za dijagnostifikovanje socio-političke situacije. Sagledavanjem društvene odgovornosti političkog menadžmenta i implementacije u širokom dijapazonu delatnosti i oblasti života, dr Vojvodić daje naučni doprinos prevashodno sa aspekta konkretnih mogućnosti unapređenja funkcionisanja političkih partija.

Na kraju knjige je data bibliografija sa ukupno 75 djela, kao izuzetno važan dio ovog rada.

Svojom sadržinom, porukama i primjenjenim metodom, knjiga dr Nikole Vojvodića predstavlja zapažen doprinos razvoju političkog menadžmenta.

347

RECENZIJA

Knjiga je rađena studiozno, autor je uložio veliki trud u kao rezultat prezentovani su konkretni mehanizmi za implementaciju menadžmenta u domenu aktivnosti političkih stranaka.

� Poseban kvalitet rada dr Nikole Vojvodića “Politički menadžment - politika upravljanja ili upravljanje politikom” predstavlja:

· Sveobuhvatnost pokrivanja teme rada;· Analitički pristup;· Ujednačen kvalitet rada;· Menadžerska orijentacija;· Primenjivost u širokom dijapazonu (studenti, praktičari).

� Imajući u vidu takav značaj knjige dr Nikole Vojvodića, slobodan sam da je toplo preporučim za objavljivanje.

Prof. dr Dragan Đuranović, sr Univerzitet u Istočnom Sarajevu,

Republika Srpska, BiH

U Banja Luci, avgust 2014. godine

349

RECENZIJA

Knjiga dr Nikole Vojvodića “Politički menadžment“ predstavlja jedinstveno djelo i u pojmovnoom i u sadržajnom smislu. Iz samog naslova se vidi da knjiga obrađuje pojmove kao što su politika i menadžment. Nakon definisanja pojma politika autor prelazi na definisanje pojmova političkog jezika, javnosti i javnog mnijenja, kao najznačajnijih elemenata političkog procesa, čime se postavlja osnova za uvođenje pojmova funkcija političkog menadžmenta o kojima će se baviti naredna poglavlja knjige.

� Dr Vojvodić uočava transformaciju politike nacionalne države koja je

početkom trećeg milenijuma suočena je sa tri vrste izazova: procesom globalizacije ekonomskih i finansijskih tokova, procesom fleksibilizacije tržišta rada i procesom demografskog starenja stanovništva koji krajnje napreže penzione i druge socijalne fondove. Nametnuto širenje novih formi globalnog upravljanja, širenje međunarodnog prava, kao i međunarodni vojni savezi smanjuju suverenost nacionalnih država, koja postaje nominalna, vlast anonimna, a njeno mjesto upražnjeno. Nacionalne države su smještene u mrežu transnacionalnih sporazuma i organizacija - mrežu koja predstavlja funkcionalni ekvivalent za izgubljene i obesmišljene sopstvene funkcije, gdje odluke izmiču demokratskoj potvrdi i gube demokratski legitimitet. I upravo je tu suština ovog djela, jer nudi rješenja da se u demokratskom duhu obrazuju politički menadžeri koji će se moći nositi sa savremenim globalinim izazovima.� Posebno treba naglasiti da autor daje sopstvenu interpretaciju pojma „Politički menadžment“ koja glasi: „Politički menadžment je posebna naučna disciplina koja podrazumijeva sistem postupaka unaprijed utvrđen za sve kampanje ili za sve političke kandidate, nastao na relaciji glasači, kao ciljni politički segment – političke partije i njihovi politički programi, kao sredstvo njihove bolje komunikacije i razumijevanja. Politički menadžment je proces

političkog planiranja, organizovanja političke partije i političkog sistema, odlučivanja u političkoj partiji i sistemu upravljanja, vođenja političke partije i državne uprave i kontrole rada i rezultata političke partije i pripadnika političke partije na funkcijama izvršne i zakonodavne vlasti.

Nakon definisanja osnovnih pojmova dr Vojvodić daje praktična uputstva za planiranje, organizovanje i vođenje predizborne kampanje, koja mogu pošlužiti svima onima koji su uključeni u politički proces, da na pravi

“POLITIČKI MENADŽMENT”

Prof. dr Ilija Džombić

350

RECENZIJA

način animiraju javnost, osvoje povjerenje birača i u mandatnom periodu provode predloženu predizbornu politiku.

Autor uvodi u politiku pojam etike i posebno naglašava mogućnost razvoja političke karijere na duži rok, kao i pojam društvene odgovornosti političkog menadžera za uspostavljanje demokratskog politićkog sistema i očuvanje nacionalnih i državnih interesa.

� S obzirom na značaj i aktuelnost ovog djela, koje će značajno doprinijeti razvoju političkog menadžmenta, edukaciji i praktičnoj primjeni, izdavaču toplo preporučujemo publikovanje ove knjige.

Prof. dr Ilija DžombićUniverzitet PIM, Banja Luka

U Banja Luci, avgust 2014. godine

CIP - Каталогизација у публикацијиНародна и универзитетска библиотекаРепублике Српске, Бања Лука

32.019.5

ВОЈВОДИЋ, Никола Politički menadžment : politika upravljanja ili upravljanje politikom / Nikola Vojvodić. - Banja Luka : Univerzitet za poslovni inženjering i menadžment, 2014 (Banja Luka : Point štamparija). - 350 str. : graf. prikazi, tabele ; 25 cm

Tiraž 200. - Napomene i bibliografske reference uz tekst. - Bibliografija: str. 341-344. - Summary.

ISBN 978-99955-40-22-7

COBISS.RS-ID 4499736

Documents

univerzitetpim.comuniverzitetpim.com/wp-content/uploads/2017/03/34.-Poltički-menadžment.pdf · Dr Nikola Vojvodić POLITIČKI MENADŽMENT POLITIKA UPRAVLJANJA ILI UPRAVLJANJE POLITIKOM