Jezični purizam

7/26/2019 Jezini purizam

1/67

SVEUILITE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

Nikola Tusi

HRVATSKI JEZINI PURIZAM

POD GLOBALIZACIJSKIM PRITISKOM

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2015.


2/67

2

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Odjel za kroatologiju

Hrvatski jezini purizam

pod globalizacijskim pritiskom

mentorica: prof. dr.sc. Branka Tafra

student: Nikola Tusi

Zagreb, 2015.


3/67

3

SADRAJ

1. UVOD ......................................................................................................................................... 5

2. JEZINI PURIZAM POVIJESNA STALNICA HRVATSKOGA JEZIKA .......................... 7

2.1. JEZINI DODIRI................................................................................................................ 7

2.2. BOGOSLAV ULEK I NJEGOV JEZIK.......................................................................... 14

2.3. PURIZAM U NDH-u ......................................................................................................... 18

3. PURIZAM I JEZIKOSLOVLJE ............................................................................................... 27

3. 1. OPENITO O PURIZMU................................................................................................ 27

3.2. RADOSLAV KATII O PURIZMU U HRVATSKOJ.................................................. 30

3.3. SNJEANA KORDI O PURIZMU................................................................................ 34

4. PURIZAM U HRVATSKOJ U NOVIJE VRIJEME................................................................ 38

4.1. PURIZAM NAKON RASPADA JUGOSLAVIJE ............................................................ 38

4.2. PURIZAM U SUVREMENOJ HRVATSKOJ .................................................................. 42

4.3. PURIZAM ILI GLOBALIZACIJA? .................................................................................. 45

5. ANKETA O PURIZMU U SUVREMENOJ HRVATSKOJ ................................................... 51

6. ZAKLJUAK........................................................................................................................... 60

7. LITERATURA ......................................................................................................................... 62


4/67

4

SAETAK

U ovom e radu biti govora o jezinom purizmu u Hrvatskoj, s naglaskom na globalizacijski

pritisak engleskoga jezika. Prvo e se definirati jezini purizam, a zatim e se dati kratak

povijesni osvrt najezini purizam u Hrvatskoj, s naglaskom na razdoblja kad je on bio pojaan,

kao to je bilo u vrijeme NDH-a kada i dolazi do iznimnoga forsiranja ekstremnoga oblika

jezinoga purizma. Pratit e se dalje jezini purizam i njegova obiljeja do 1990. godine i

raspada Jugoslavije, a zatim e se vidjeti koje su specifinosti jezinoga purizma nakon raspada

Jugoslavije i osamostaljivanja hrvatske drave, ali i hrvatskoga jezika, zbog ega ponovno

jezina puristika politika doivljava procvat. Neki jezikoslovci smatraju da je time hrvatski

jezik leksiki obogaen te je za njih purizam poeljan, dok drugi smatraju da purizam nije

potreban, odnosno da je on nepoeljan i tetan i za jezik i za narod. Danas u modernoj Hrvatskoj,

i ne samo u njoj, veliki globalizacijski pritisak engleskoga jezika, unato sklonosti jezinomu

purizmu, vrlo je jak, osobito u raunalnome svijetu. I na koncu, pomou ankete, moi e se

vidjeti na koji nain mladi i stari, laici i jezikoslovci vide jezini purizam u Hrvatskoj u dananje

vrijeme.

Kljune rijei: jezini purizam, hrvatski jezik, engleski jezik, globalizacija


5/67

5

1. UVOD

U dananje vrijeme hrvatski jezik je pod globalizacijskim pritiskom u prvom redu engleskoga

jezika. Kako bismo laiku objasnili to je to jezini purizam? Jezini purizam obini govornik koji

ne razmilja o jeziku shvaa kao oblik jezinoga istunstva, jezinoga ienja i nekakve zabrane

i zato najee ima negativne konotacije. No jezikoslovci su svjesni injenice da jezini purizam

ustvari po mnogoemu obogauje jezinu kulturu ikulturu openito jedne zemlje.Purizam je,

kako se to esto kae, zapravo sinonim za kulturu. Je li purizam potreban svakomu jeziku, pa

tako i hrvatskomu jeziku? Hoe li hrvatski jezik ustuknuti pod globalizacijskim pritiskom

engleskoga jezika ili e na jezik uspjeti opstati? Sve su to pitanja na koja e se pokuati

odgovoriti u ovom diplomskom radu.

Sasvim je jasno da se u razdoblju od 1990-ih do dananjega vremenahrvatski jezik nakon izlaska

iz zajednice SFRJ, u kojoj je bio u podreenom poloaju, prvi put u povijesti naao u poloaju da

se samostalno razvija, bez dravnoga pritiska i nametanja drugoga jezika, kako je bilo, primjerice

za vrijeme Marije Terezije ili za vrijeme Bachova apsolutizma, odnosno u Habsburkoj

Monarhiji, ili pak u Jugoslaviji. No dogodilo se suprotno. Posljednjih godina hrvatski je jezik

pod sve veim utjecajem engleskoga jezika, vie nego to je ikad bio pod bilo kojim drugim

jezikom, a bio je mnoga stoljea. Posebno se to vidi u raunalnom svijetu i u ekonomskom

nazivlju jer su ta podruja upravo najvea riznica novih rijei koje ulaze u na jezik velikom

brzinom tako da se ni ne stigne traiti ekvivalente na hrvatskom jeziku. Neki jezikoslovci, poput

Radoslava Katiia, miljenja su kako je jezini purizam iznimno bitan za jezik, kao i za kulturu

i drutvo jedne zemlje, jer obogauje leksik jezika. Drugi jezikoslovci, poput SnjeaneKordi,

zastupat emiljenje da je purizam nacistika tvorevina te e mu pridavati negativne konotacije.

To je posve drugaiji pogled na jezini purizam u Hrvatskoj.

Rad je podijeljen u dvije cjeline. U prvoj cjelini obradit e se jezini purizam u Hrvatskoj od

prvih purista, Bogoslava uleka, jezika za vrijeme NDH-a, te purizam za vrijeme Jugoslavije.

Nakon toga slijedi poglavlje u kojem e se dati neke definicije jezinoga purizma te njegove

vrste, a zatim poglavlje o purizmu i jezikoslovlju u kojem e se obraditi miljenja nekih naih

jezikoslovaca poput Radoslava Katiia i Snjeane Kordi, na temelju kojih e se moi vidjeti


6/67

6

kakoje kod jezikoslovaca prisutno razliito miljenje o purizmu. Druga cjelina sastojat e se od

opisa jezinoga purizma u hrvatskom jeziku u novije vrijeme. Tu e biti govora o jezinom

purizmu u hrvatskom jeziku nakon raspada Jugoslavije, te o purizmu u suvremenoj Hrvatskoj.

Globalizacijski pritisak engleskoga jezika izrazito je vidljiv u raunalnom i ekonomskom svijetu,

to e se moi vidjeti u poglavljuPurizam ili globalizacija?. I na koncu, anketa e pokazati

razlike u miljenjima ispitanika o jezinom purizmu.

Cilj ovoga rada nije pokazati kako su jedni jezikoslovci, koji smatraju da je purizam u jeziku

neto negativno ili obratno, u pravu, ve je cilj pokazati kako postoje razliiti stavovi

jezikoslovaca o jezinom purizmuu Hrvatskoj, kao to postoje i razliiti stavovi meu laicima .

Na temelju ankete o jezinom purizmu u Hrvatskoj vidjet e se i stavovi laika. Takoer, cilj je

ovoga rada ukazati na ozbiljnost injenice kako je na jezik pod velikim globalizacijskim

utjecajem engleskoga jezika, osobito u raunalnom svijetu, to ne znai da treba posezati za

ekstremnim jezinim purizmom, ve treba pronai zlatnu sredinuu kojoj e se njegovati vlastiti

jezik.


7/67

7

2. JEZINI PURIZAM POVIJESNA STALNICA HRVATSKOGAJEZIKA

2.1. JEZINI DODIRI

Sasvim je logino da je jezini purizam nastao kao puka potreba za vremena rane

srednjovjekovne pismenosti u Hrvata jer je u to doba Hrvatska okruena velikim jezicima poput

latinskoga, s kojim je hrvatski jezik veoma rano ostvario doticaj, te njemakoga, talijanskoga,

maarskoga i turskoga jezika. U dodiru s tim jezicima hrvatski jezik zauzima podreenu ulogu i

uglavnom prima strane rijei u svoj leksik, to dovodi do velike opasnosti od toga da strane rijei

preplave hrvatski jezik. Kao to pie Samardija (1993a: 7) u uvodu svoje knjigeJezini purizamu NDH, puristika su nastojanja u takvoj situaciji u prvom redu usmjerena prema zaustavljanju,

ili bar smanjenju dotoka posuenica.

Purizam ima u hrvatskome jeziku dugu tradiciju. U povijesti hrvatskoga jezika puristikoj su

prosudbi bile podvrgnute ove skupine leksema: posuenice, prevedenice i neologizmi te

dijalektizmi. Hrvatski su se puristi najdue i najustrajnije opirali prekomjernoj porabi

posuenica. Taj otpor trajeod poetka hrvatske pismenosti (Turk 1996: 68). Ovdje ipak treba

rei openito da su pisci u cijeloj povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika traili zamjene zastrane rijei, najee kalkiranjem ili samostalnom tvorbom. Za ilustraciju spomenut emo neka

nastojanja.

Turk (1996: 68) pie kako se povijest hrvatskoga purizma moe pratiti jo od Petra Zorania i

Jurja Barakovia koji govore o tenji za veim potivanjem narodnog jezika. Uz Zorania i

Barakovia treba spomenuti i Fausta Vrania, zaetnika hrvatske leksikografije. Samim time

moemo ga smatrati i jednim od zaetnikajezinoga purizma u Hrvata jer je svojim Rjenikom

pet najplemenitijih jezika Europepokuao uzdii hrvatski jezik na razinu velikih europskih

jezika, te na taj nain sprijeitiprevelik dotok stranih rijei u hrvatski jezik.

Nakon Vrania u svim se rjenicima nalazi dokaza da su se njihovi autori trudili dati dobre

hrvatske ekvivalente za strane rijei. U 17. stoljeu treba istaknuti zadarskoga leksikografa Ivana

Tanzlingera Zanottija koji se bori protiv pretjeranoga unosa talijanskih rijei u hrvatski jezik


8/67

8

(Vince 2002). U 17. stoljeu nastavlja se prevoenje, najee s latinskoga jezika, pa se i dalje

traga za hrvatskim istovrijednicama i tako obogauje hrvatski leksik. U tim prijevodima dolazi i

do pojave jezinoga purizma zbog toga to su pisci bili suoeni s leksikim prazninanima. Ivan

Bandulavi, poznat po svojemu djelu Pitole i Evanelja priko svega godita novo istomaena

po razlogu misala dvora Rimskoga (1613), meu prvima je prevodei latinski tekst stvarao

mnoge neologizme. Budui da je to djelo bilo dugo u crkvenoj upotrebi (do polovice 19.

stoljea 17 izdanja), neke e Bandulavieve neologizme preuzeti poslije franjevaki pisci, npr.

bogostraan (deustimens), blagohranite (aerarium), mnogoslike (multiformis), gostljiv,

naklaaj (neka mjera za teinu), oblanica (Gabri-Bagari 1988) (Tafra 1998: 328). U 17.

stoljeu veinom su se svipisci prevoditelji odnosili prema hrvatskomu leksiku kao to je to bio

primjer kod Bandulavia.

U 18. stoljeu, razvojem kolstva, znanosti i narodnih jezika pod utjecajem prosvjetiteljskih

ideja, pojaano se popunjava hrvatski leksik, pri emu je na djelu izrazitiji jezini purizam.

Prednjae Slavonci koji nakon velikih bitaka protiv Osmanlija na bojnom polju vode bitke na

papiru. Osobito je poznat SatirM. A. Reljkovia, gdje taj divlji ovjek spoitava Slavoncima to

to je turski jezik uao u hrvatski jezik s mnogim posuenicama.Savjetuje im da moraju jezik

smatrati blagom i uvati ga od tuih rijei. UNovoj slavonskoj i nimakoj gramaticitakoer se

Reljkovi pokazao kao velik jezini purist skrbei za hrvatski jezik, ak i opsenije nego u

Satiru. Ve u predgovoru Reljkovi iznosi tvrdnju kako gramatiku pie upravo zbog ouvanja

hrvatskoga jezika te se u gramatici zalae za istou hrvatskoga jezika koji je tada, pogotovo u

Slavoniji, bio pun turcizama. Reljkovi nudi pravilo po kojem se moe vidjeti je li jedna rije

prihvatljiva ili nije. Treba pregledati rjenike tokavske, kajkavske, eke i poljske, pa ako u

njima ili barem u dvama nema traene rijei, onda ona nije prava "slavonska" rije. Njegov

vrstopis1nikih u slavonski jezik umianih rii koje ne nahodei se u rjenicih drugih slovinskih

jezika za turske i inostranske dre se 2(1767: XXVIXXVIII) normativnoga je karaktera.

Reljkovi progoni turcizme kao to su: baa, akire, orba, uprija, furuna, kre, komija,pender,pekiritd.(Tafra 1998: 329).

1Za znaenje i etimologiju te rijei (Reljkovi je inae pie verstopis) usp. Putanec 19761977.2Citati se iz razdoblja do 19. stoljea navode u transkribiranom obliku.


9/67

9

Osim Reljkovia treba spomenuti i Blaa Tadijanovia koji u svojem djelu Svata po malo iliti

kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik govori o potrebi proiravanja znanja o

vlastitome jeziku te uz ostalo potie itatelja na jezini purizam. Kada govori svojim slavnim

jezikom, nemoj miati tuih rii, govorei: feler, tiljar, mit, i ostalo, nego reci materinskim

svojim jezikom: brija, struga, kova, ilac, cipelar i ostalo (Tadijanovi 1761: IVV).

Tadijanovi u svom priruniku nerijetko donosi prve potvrde pojedinih hrvatskih rijei iz

Slavonije.

U 18. stoljeu jo vrijedi spomenuti i Marijana Lanosovia. On je takoer teio za jezinom

istoom usprkos tomu to se u slavonskom narodnom govoru moe nai dosta turcizama i

germanizama, to se moe vidjeti u njegovu rjeniku Slavonisches Wortebuch. Kostanjevac i

Tomas (2010: 236) piu da je Lanosovi u svojem rjeniku na kraju gramatike imao puno

sinonima, a ako je jedan od sinonima bio turcizam ili neka druga tuica, on je tu rije biljeio

kosim slovima i davao uz nju oznakufremd. Na taj nain on neizravno iskazuje svoja puristika

shvaanja. Dakle, purizam slavonskih pisaca nipoto nije znaio osiromaivanje jezika jer su se

sluili i stranim rijeima kad je bilo potrebno, a u tenji da ih se oslobode nastojali su da

knjievni jezik obogate novim izraznim sredstvima preuzimanjem od pisaca iz ostalih krajeva,

stvaranjem novih rijei, oivljavanjem starih, poveavajui tako njegovu izraajnu vrijednost

(Babi1968: 81, 83).

Samardija zakljuuje da su jo u 18. stoljeu, na samom poetku standardizacije hrvatskoga

jezika3, hrvatski puristi odredili glavne leksike izvore (1. leksik narodnoga jezika, 2. pisana

leksika batina, 3. tvorba novih rijei i 4. prilagodba posuenica) iz kojih hrvatski jezini

purizam zahvaa i danas, iz svakoga od njih prema prilikama i potrebama (Samardija 1993a: 9).

irenjem funkcionalnosti hrvatskoga knjievnoga jezika popunjavao se i hrvatski jezini fond.

Kao to tvrdi Tafra(1998: 331), devetnaesto se stoljee moe smatrati velikom prekretnicom u

njegovu razvoju s jedne strane po bogatstvu novih rijei i s druge strane po brizi i pojedinaca idravnih vlasti za njegov razvoj i za pravilnost. Jezini purizam u 19. stoljeu ima svoje

povijesno i jezikoslovno opravdanje. To je vrijeme kad hrvatski jezik preuzima dotadanje uloge

3Jedni kroatisti pod utjecajem Brozovieve standardoloke teorije, meu njima i Samardija, smatraju dastandardizacija poinje sredinom 18. stoljea, dok drugi smatraju da poinje u vrijeme katolike obnove, odnosnove Kaievom gramatikom.


10/67

10

latinskoga i njemakoga, kadapostaje nastavni i slubeni jezik u Saboru (1847. godine), kada se

piu novi ili prevode udbenici, kada se razvijaju mnoge znanosti u modernom smislu, kada

izlaze mnogi dvojezini rjenici, pa i terminoloki, to sve pogoduje razvoju hrvatskoga jezika.

Dolazi i do normiranja pri izradi rjenika, to dovodi do stvaranja mnijenja o tome to je

standardna, a to nije standardna rije. Ve na samom poetkuu glavnom ilirskom glasilu, u

Daniciiz 1835. godine u Zbirci rijeistoje odrednice koje normu usmjeruju prema tokavtini:

aldov, v. rtva, vurav. ura, vozduh, v. zrak, tavac, v. itatelj(Tafra 1998: 331).

Goleme je zasluge za razvoj hrvatskoga leksika imao leksikograf i polihistor Bogoslav ulek. Sa

svoja dva djela, Deutsch-kroatisches Worterbuch i Hrvatsko-njemako-talijanskim rjenikom

znanstvenoga nazivlja, ulek je obogatio hrvatski jezik i njegov leksik. Kao to pie Samardija

(1993a: 10), zasluio je ulek jedno od najuglednijih mjesta i u povijesti hrvatske leksikografije

i meu hrvatskim puristima, jer je zahvaljujui upravo velikom njegovu maru hrvatski standardni

jezik stigao na kraj 19. stoljea osloboen mnogih stranih naplavina, ponajvie njemakih, i

osposobljen za odgovore izazovima novoga doba. O njegovim zaslugama za hrvatski jezik vie

e biti govora u poglavljuBogoslav ulek i njegov jezik.

Samardija spominje i Frana Kurelca kao jednoga vrsnoga leksikografa koji svoju raspravu

Vlake rijei u jeziku naem zapoinje upozorenjem na opasnost koja prijeti hrvatskomu jeziku

od stranih utjecaja:

Ako je ikojemu narodu uvati svoj jezik, da ne utrne prvo i ranije nego je proivio i

togod dokazao, to je naemu: er niti su nas gore obastrle i zaklonile, kako panjolce, niti

nas more opasalo i oplovilo, kako Ingleze, ni su vrata i okna nae kue irom otvorena, ni

pokrivene, te ju vjetrovi tudjinstva propuhuju i prodimlju, te najboljega togododkidaju,

najgorega togod unose i umeu...Nu koga se plaimo i plait imamo, to su Nijemci, to

su Vlasi, to su grdne li sramote, isti jo Turci (Kurelac, u: Samardija 1993a: 10).

U tom se odlomku moe vidjeti kako je Kurelac, inae pristaa rijeke filoloke kole, bio jezini

purist i zahtijevao da se hrvatski jezik titi od stranih utjecaja, tonije njemakoga, talijanskogai

turskoga jezika jer, kako on to smatra, Hrvatska nema mora ni gora koje bi ju zatitile, ve su

njezina vrata otvorena mnogim stranim utjecajima gdje esto ono najgore vjetar donese k nama.

Kurelac je bio velik purist, cijeli je ivot skupljao rijei i prevodio ih. No, u svojoj puristikoj


11/67

11

iskljuivosti Kurelac mnoge strane rijei prevodi, pa i one klasinoga podrijetla zamjenjuje

domaima, npr. mudrinja (filozofija), veliko more (ocean), starinac (patricij) itd. (Vince

1978: 436437). Moe se vidjeti kako je rijeka filoloka kola bila pomalo radikalna i

usmjerena prema arhaizmima.

Osim rijeke filoloke kole i Frana Kurelca u drugoj polovici 19. stoljea postojale su

zagrebaka i zadarska filoloka kola te hrvatski vukovci. Zagrebaka je kola teila prema

knjievnomu jeziku temeljenu na sveukupnosti hrvatskoga jezika, dok su zadarska kola i

vukovci vie naginjali knjievnomu jeziku na osnovi jednoga dijalekta. Kao glavnoga

predstavnika zagrebake filoloke kole treba spomenuti Adolfa Vebera Tkalevia koji je

poduavajui njemaki i latinski jezik na zagrebakoj gimnaziji, naglaavao prednosti

hrvatskoga jezika. Kao to pie Vlasta voger (2009: 109), Veber je napisao dva vana

programatska spisa: Korist i nain predavanja latinskih klasikahteUstroj ilirskoga jezika. Prvi

je spis jezikoslovni program Vebera i zagrebake filoloke kole, kojoj je bio na elu, a u

drugom je tekstu upozorio na ljepotu i bogatstvo hrvatskoga jezika. Veber smatra da glavni

izvori za rijei trebaju biti narodnji govor i knjige pisacah(Veber 1874: 146).

Izuzev rijeke i zagrebake kole, zadnja dva desetljea 19. stoljea ostala su zapamena po

velikom utjecaju hrvatskih vukovaca koji su udarili snane temelje purizmu. Kao to pie

Samardija (1993a: 10), vukovci su donijeli snaan poticaj i znatan prinos puristikim

nastojanjima, ponajprije Ivan Broz i Tomo Mareti... Sve su mjerili prema stanju u narodnom

jeziku, i to novotokavskom, prema tome kako je zabiljeen u djelima Vuka Karadia . No

upravo zahvaljujui vukovcima razvile su se rasprave o tome koja je rije pravilna, a koja nije.

Napoetku 20. stoljea objavljeno je mnogo jezikoslovnih lanakai knjiga sa savjetima. Ovdje

e se spomenuti tri vanija jezina savjetnikakoji su imali utjecaja na stvaranje leksike norme

jer su bili preporueni za upotrebu u kolama:Maretiev, Andriev i Roiev. Poto je Mareti

ve bio spomenut, krenut emo s njim.

Mareti u Hrvatskom ili srpskom jezinom savjetniku (1924) nudi obilje potvrda jezinoga

purizma. On je prosuivao puristiki na temeljukriterija postoji li ta rije u narodu ili ne postoji,

odnosno je li tokavska ili nije. Nije se previe obazirao na udomaenost nekog oblika ili neke

rijei, pa se dogodilo da je kao purist ostao zapamen po nizu svojih neusvojenih savjeta, jer npr.


12/67

12

umjesto bakljada, latica, letenje, pouzee, i pospan predlae luarija, cvjetni listi, leenje,

preuzee ili preuzetak... (Samardija 1993a: 11).

Andri u svome Braniu hrvatskoga jezikapokazuje kako su se poele javljati pukotine u

hrvatsko-srpskom kakav su htjeli vukovci. On govori o nekim hrvatskim i srpskim jezinimposebnostima kao gotovoj injenici (Samardija 1993a: 11). Neki od Andrievih savjeta vrijede i

dan-danas: Andriev savjet da ne valjagramatik,kritik,botanikjer se sa -iktvoreljivik,borik,

nego da trebagramatiar,kritiar,botaniar (Tafra 1998: 338-339).

Roi se u svom savjetniku Barbarizmi u hrvatskom jeziku takoer draopuristikih naela.

Za njega su barbarizmi bili sve to se protivi istomu tokavskom knjievnom jeziku, pa su se

u njegovoj knjizi nali pravi barbarizmi... ravi neologizmi, provincijalizmi... arhaizmi pa

gramatike (i pravopisne) pogrjeke uope (Roi 1913: 5). Tafra (1998: 339) pie kako jeupotrebna norma nadjaala neke od njegovih savjeta (danas su razglednica, puhati, solana,

ledana, a ne Roieveslikovnica,duhati,solarnica,ledenica).

Jo oko 1911. godine, kada Andri govori o nekih hrvatskim i srpskim jezinim posebnostima

kao o gotovoj injenici u svom Braniu jezika hrvatskoga, vidljivo je da hrvatsko-srpski nee

moi opstati. Prijelomni trenutak u hrvatsko-srpskim jezinim odnosima dogodio se stvaranjem

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine kada je hrvatski jezik istisnut iz vojnoga i

pravnoga nazivlja. Daljnje pogoranje poloaja hrvatskoga jezika u Kraljevini SHS dogodilo se

1928. godine sa zakljucima Pravopisne komisije kojima je hrvatski pravopis prilagoen

srpskomu. Hrvatski jezik ostat eu tekom razdoblju sve do osnivanja Banovine Hrvatske 1939.

godine.

U kolovozu 1939. osnovana je Banovina Hrvatska i tada e se u koliko-toliko povoljnijim

uvjetima raditi na tome da se hrvatski jezik oslobodi od unitarizacije. Dolazi do promjena,

vraena je u porabu prvotna verzija Boranieva pravopisa, prireeno je novo izdanje

Florschtzove gramatike, pokrenut je asopis Hrvatski jezik, a u okviru Pokreta za hrvatski

jezik izraena je i objavljena knjiga Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga knjievnoga jezika

autora P. Guberine i K. Krstia, djelo iznimno vano za povijest novijega hrvatskoga purizma, a

posebno za povijest prouavanja srbizama u hrvatskom jeziku (Samardija 1993a: 12).


13/67

13

Proglaenjem Nezavisne Drave Hrvatske 19. travnja 1941.zapoinje razdoblje u kojem e se

velika panja i pozornost davati jezinomu istunstvu. O tome vie u poglavljuPurizam u NDH-

u.


14/67

14

2.2. BOGOSLAV ULEK I NJEGOV JEZIK

Kada se god govori o jezinom purizmu, svakako se mora spomenuti Bogoslava uleka kao

jednoga od najveih purista hrvatskoga jezika uope. Tafra (1998: 333) za uleka kae da je

ostavio toliki trag u hrvatskom leksiku da se ni jedan drugi prinos na tom polju ne moe mjeriti s

njegovim. Premda velik dio njegovih rijei nije nikada uao u upotrebu, ivot stotina rijei

poinje upravo od uleka. Iako su mnogi smatrali da je ponekad pretjerivao sa stvaranjem

hrvatskih tvorenica, pa se ak pejorativno govorilo o ulekizmima, njegov se doprinos ne moe

ignorirati.Deutsch-kroatisches WrterbuchiliNmako-hrvatski rnikvrlo je dobar pokazatelj

ulekova odnosa prema hrvatskomu jeziku i njegovoj istoi pa je nezaobilazan kad je rije o

jezinom purizmu u 19. stoljeu, ali i openito. Ovako ulek pie u svom predgovoru o jeziku u

Hrvata i objanjava svrhu svoga rada:

Narodni jezik bio je g. 1848. napreac uveden u sve javne poslove i uionice. S toga je

nastala silna potreba nmako-hrvatskoga rnika, koji bi sadravao slubeno i

znanstveno nazivlje, i tako olakotio naincem, ponajvie tudjim jezikom izuenim,

uspno izvrivanjenjihova zvanja... Al premda sam ve odprije znao, da je to muan

posao, jer sam od davna prikupljao hrvatske ri i popunjavao vrstnidrugijenmako-

ilirski slovar I. Maurania i J. Uarevia; opet priznajem, da je to bio za me muniji rad

nego to samslutio. Pisanje ovakvoga rnika u svakom je jeziku trudno, a kod nas tuima dvostruke muke; jer se tu hoe, da ovakovrnik zastupa sve vtine i znanosti, pa

svemu tomu bijae do nedavno tudji jezikkod nas organ; ri, proteue se na ove struke

umnoga razvitka, nisu bile kod nas nikada sakupljene, nego su sve do danas velikom

stranom po narodu razasute, ili od naih naunjakah istom zamiljene ... (ulek 1860:

VIIVIII).

Vidljivo je to je to tono Bogoslav ulek imao na umu. Unato zalaganju iliraca za uzdizanje

hrvatskoga jezika u ravnopravan poloaj, njemaki je jo uvijek bio prestian u nekimsegmentima drutvenoga ivota, npr. od 1855. do 1860. godine bio je nastavni jezik u

zagrebakoj gimnaziji na kojoj su predavali vodei ilirski jezikoslovci Vjekoslav Babuki i

Adolfo Veber. ulek je svjestan da mnogi nai ljudi trebaju usmjeravanje kada je u pitanju


15/67

15

hrvatski jezik, osobito znanstveno nazivlje jer su mnogi obrazovani znali njemako nazivlje, a

nisu znali hrvatsko.

ulek dalje iznosi svoje puristiko naelo pri stvaranju novih rijei:

Ele ja mislim, da emo bolje uraditi, ako izprva upotrebimo naku r, makar i nebila

najbolja, nego da posijemo u jezik sila tudjega bilja. Ako domaa r nevalja, nestat e je

za kratko, jer se malo ne svatko domilja njezinoj neshodnosti; a muno je izkoreniti

tudjinke, kad se u jeziku uvree. Toga sam se naela drao piu ovaj renik. Al nitko

neka nemisli, da sam s rdari kovao, kad ih nisam naao u sadanjih knjigah i rnicih;

ve sam pomnjivo propitivao i sm i preko prijateljah, ima-li narod onu r, koju sam

traio... Gd nisam naao potrebite ri u knjievnom narju, potraih ju u srodnom

razrju, i onda stoprv prigrlih noviju ve upotrebljavanu re, kad me i razrja izdadoe.Pa kad mi ni odkuda nije naspla pomo, utekoh se drugim slavenskim jezikom, gd je

uvknadjoh. Mislim, da me razboriti nainci nee ukoriti radi ovoga postupanja; jer da

knjievni na jezik nedote za sve pomisli, da ga treba bogatiti i razvijati, u tom se dan

danas svi nai knjievnici slau (Vince 1978: 541).

Iz analize ovoga odlomka vidimo kojih se naela najvei leksikograf zagrebake filoloke kole

drao pri izradi svoga rjenika. Naime, ulek je smatrao kako e biti bolje ako najprije upotrijebi

domau rije, makar ne nuno najbolju, nego da u jezik odjednom unese svu silu stranih rijei

koje se, kada jednom uu u jezik, brzo ukorijene. Osim toga konzultirao je leksikografska djela,

osobito Stullijev i MauraniUareviev rjenik, a ako ni kod njih nije naiao na odgovor,

gledao je dalje po knjievnim tekstovima, te se, tek ako i tu nije pronaao odgovarajuu rije,

okrenuo potrazi slinih rijei u narjejima. Budui da ni u narjejima nije uvijek naiao na

odgovarujuurije, red je doao na posuivanje iz drugih slavenskih jezika, gdje je, kako sam

kae, uvijek pronalazio odgovarajue rijei.

Kao to se iz tih naela vidi, ulek se zaista zauzimao za to da se ne preuzima strana rije, nego

da se pronae odgovarajui ekvivalent za nju. Zato je, osim iz tokavtine, potraio odgovarajuu

rije u drugim naim narjejima, zatim u slavenskim jezicima, osobito u ekom i slovakom, a

napokon ih je i sam tvorio ako ih nije mogao nai udrugim izvorima. injenica je da ih je jako

mnogo tvorio, i to vrlo sustavno, pa su takve rijei nazivane ulekovim neologizmima i nisu


16/67

16

uvijek nailazile na odobravanje njegovih kolega, a nisu ni poslije. Fran Kurelac bio je meu

prvima koji je ulekove sloenice u njegovuNmako-hrvatskom rnikunazvao barbarizmima.4

To se odnosilo na tvorenice poput brzojava, brzojaviti, crnine, opila, djelokruga, parobroda,

ravnopravnosti... koje je obranio Adolfo Veber Tkalevi u svojim radovima i tako su ostale u

upotrebi. Poslije je i sam Kurelac uvidio kako ni hrvatski jezik ne moe biti bez sdruenica, tj.

sloenica(Vince 1978: 547).

ulek je tvorio dosta sloenica u kojima obje sastavnice zadravaju svoje znaenje, a to je

obiljeje vie njemakoga i ekoga jezika nego hrvatskoga jezika. Tako emo u rjeniku nai

ove primjere: gorostas, drvolist, slavoluk, tropjev, paromlin, parostroj itd. (Vince 1978: 547).

Sloenice je pronalazio i u velikom rjeniku Joakima Stullija. Iz njega je uzimao, pored drugih, i

imenice koje imaju sljedee sufiksoide: -slovje (mudroslovje, jezikoslovje), -znanac

(mudroznanac), -znanstvo(prirodoznanstvo), -mjer(visomjer, polumjer, toplomjer).

Pravila o tvorbi hrvatskih sloenica ulek nije dobro poznavao te ih nije uvijek tvorio po tim

pravilima. Tako, primjerice, potovoz je ekvivalent za njemaki Postillon, vinovoz za

Weinfhrer, a vodovoz za Wasserfhrer (Vince 1978: 548). esto je tvorio po analogiji: prema

sloeniciglavosijekulek stvara sline sloenice poputilosijek, draosijek, uosijek, krvosijek.

Mehaniko ulekovo stvaranje rijei moe se zapaziti iz niza rijei poput one crvoto koja

oznaava trag kuda je toio crv. ulek po tom tvorbenom uzorku stvara niz drugih rijei kao to

su boroto, pupoto, gljivoto, jeloto, bukvoto, knjigotoi sl. (Vince 1978: 548).

Ima velik broj i drugaije sastavljenih sloenica: hitrojav, brzojav, vlagojav, asokaz, miljokaz,

pjevokaz, plinokaz, sjenokaz, uglokaz, vatrokaz, vlagokaz. Prema kotlokrp i slinim ima:

izmokrp, konjokrot, medokup, stjenolom, ratoljub, nogolist, utomlije, gulikoa, guliselo,

kradiknjiga, krpihlaa, pazikua, plaivrana, puilula, raspinovac, vadikesa, kradikoza, krpiguz,

vrtiguz, vrtikolo, zgubidan, nazovidoktor, nazoviprosvjeta, polubrat, polugospodar, polusvila

(Vince 1978: 548). Takvih rijei, oito je, ima najvie u narodnim govorima i uz njih stoji

napomena da takve rijei imaju ponajvie aljivo znaenje. Vrlo se lako slau, a i pomalo su

nalik jedna na drugu, to je rezultat analoke tvorbe.

4Rije je o raspraviMulj govora nespretna i nepodobna naneen na obale naega jezika ili: o barbarismih.


17/67

17

Mnoge rijei ulek tvori i pomou prefikasa, po istom modelu: nadumar, nadtitnik,

nadmjernik, naduitelj, nadporunik, nadbrodar, nadkova, nadupravitelj i dr., a mnoge tvori

prefiksom uz-, odnosno nuz-: nuzjamac, nuzhod, nuzprostorija, nuzput, nuzigra, takoer i sapa-

:paveera, pabirak, pauitak, pakova, patrgi sl. (Vince 1978: 549).

U tvorbi pridjeva ulek se takoer najprije osvrtao na rijei iz narodnoga govora, pa je,

primjerice, prema pridjevima kao udotvoran tvorio itav niz analognih pridjeva s razliitim

sastavnicama sloenica: vodotvoran, vjeroloman, kionosan, vodorodan, duotvoran, kosokutan,

slabovidan; prema gologlav: utoglav, sitnoglav, crnobrad, lakoruk, bjeloruk, malonog; prema

divorog: tvrdorog, krivozub, kratkozub, dugolan, crvenokljun... (Vince 1978: 550).

Govorei o ovom velikom Nmako-hrvatskom rniku potrebno je istaknuti kako je rad na

njemu za Bogoslava uleka bio dugotrajan i mukotrpan posao, prije svega zato to pedesetihgodina 19. stoljea doista nije bio lak posao prevesti iz viesveanoga velikoga njemakoga

rjenika Wilhelma Heinsiusa gotovo sve rijei, a pogotovo termine i izraze. Pojava ulekova

rjenika oznaila je nov i znaajan datum u povijesti hrvatske leksikografije. Ako tomu dodamo i

njegov Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenoga nazivlja (18741875), u kojem je

mnogo novih naziva iz razliitih struka, koji su ostali i do danas te njegovJugoslavenski imenik

bilja, temeljen na narodnom nazivlju biljnih vrsta, koji je takoer i dan -danas osnovno pomagalo

pri normiranju botanikoga nazivlja (Vince 1978: 563568), onda je jasno veliko znaenje

ulekova leksikografskoga rada. U predgovoru Hrvatsko-njemako-talijanskomu rjeniku

znanstvenoga nazivljastoji (str. VII): Valjalo se uvati dvijuhskrajnosti kod sastavljanja toga

rjenika, naime pretjerana purizma i nepotrebna klasicizma. Unato miljenju da je ulek

pretjerivao s purizmom, injenica je da je u hrvatski jezik ulo, zahvaljujui njegovim

rjenicima, mnogo internacionalizama bez kojih znanost ne moe, npr. alotropija, analitika,

anion, atomitd.

Kao to pie Branka Tafra(1998: 338), od uleka je u standardni jezik ulo mnogo novih rijeinastalih razliito: posuivanjem, kalkiranjem, derivacijom. Leksik mu je odraz

polifunkcionalnosti tadanjega standardnoga jezika, on je odraz kulturnoga, znanstvenoga i

gospodarskoga dosega onovremenoga hrvatskoga drutva. ulekov je utjecaj na razvoj leksika

19. stoljea, ali ponovno i u nae vrijeme golem, pa stoga njegov leksikografski rad zauzima

sredinje mjesto u normiranju hrvatskoga leksika.


18/67

18

2.3. PURIZAM U NDH-u

Povijest hrvatskoga jezika jezini je purizam snano obiljeio, osobito u nekim prijelomnim

razdobljima. Jezik je jako bitan za svaku dravu ne samo kao sredstvo javne komunikacije u njoj

nego i kao glavno obiljeje nacionalnoga identiteta. Stoga je razumljivo to vlade estopropagiraju jezini purizam u nastojanju da etnike razlike jo vie dou do izraaja. To je

vidljivo u Njemakoj u doba Drugoga svjetskoga rata, a poslije i u Hrvatskoj, te svim europskim

zemljama u kojima je tijekom Drugoga svjetskoga rata bila prisutna faistika ideologija. Kao to

pie Marija Vlai (2012: 78), ustrojstvom NDH-a, sljednice faistike Njemake, jezina

politika izravno je slijedila uzor svojih politikih mentora Njemake i Italije, koji se na

jezinom planu izrazio kao purizam.

Nezavisna Drava Hrvatska proglaena je10. travnja 1941. godine. Nije trebalo dugo vremena

proi da skrb za jezik postane dio dravne politike.Samardija pie da tu skrb navjeuje etvrti

lanak 19. travnja obznanjene Zakonske odredbe o izricanju osuda, o nazivima sudova i o

upotrebi istoga hrvatskoga jezika kod sudova(br. 19179-1941), koji glasi:

Svi suci i sve stranke imaju upotrebljavati usmeno i pismeno i u svojim pismenim

sastavcima isto hrvatski jezik, bez obzira na zakonske strune izraze. Tudjice se imaju

izbjegavati i svagdje, gdje god je to samo mogue zamjenjivati hrvatskim narodnim

izrazima (Samardija 1993a: 13).

U tom je lanku vidljivo da je u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske, ubrzo nakon njezina

osnutka, tek devet dana nakon, politika vlast nametnulajezini purizam, i to ne bilo kakav, nego

ekstremnijezini purizam u kojem se sve tuice trebaju izbjegavati i uvijek treba pisati i govoriti

hrvatskim jezikom s hrvatskim izrazima. Kao to se moevidjeti, takva vrsta jezinoga purizma

koji u potpunosti iskljuuje sve strane rijei po mnogoemu se razlikuje od jezinoga purizma

koji je prisutan u dananje vrijeme.

Kao to se moglo vidjeti u poglavlju Jezini dodiri, hrvatski je jezik bio u podreenom poloaju

u vremenu izmeu dvaju svjetskih ratova. Podlijegao je jezinomu unitarizmu, to je ujedno i bio

razlog zato su ustake vlasti htjele toliku panju posvetiti jezinomu purizmu. Kao to pie

Samardija (1993b:14), ustake su vlasti izabrale u to doba nacionalno i politiki iznimno

osjetljivo podruje jezika za stvaranje dojma o sveobuhvatnosti svoje brige za sve probleme


19/67

19

hrvatskog naroda i odlunost da se oni rijee. Jezik je postao sredstvo kojim je politika vlast

htjela demonstrirati svoju mo.

Sasvim je logino da je dolo i do polagane marginalizacije jezikoslovaca kada se govorilo o

jeziku. Vlast se sve vie poela upletati kao glavni imbenikkoji e modelirati jezik.Stoga se iu razdoblju NDH mogu uoiti dvije struje koje se bore oko definiranja i ureenja hrvatskog

jezika: politiki dirigirana, ona koja svojom politikom moi ureuje jezik, i jezikoslovna,

struna, ona koja iz jezikoslovnih pozicija nastoji urediti jezik prema svojim zamislimaa te su

voene jezinom praksom koja se odup(i)r(a)la tokavskom purizmu prethodnog razdoblja

(Vlai 2012: 8081), ali bezuspjeno. To je vidljivo u izjavi dravnogapoglavara Ante Pavelia

u govoru na IX. sjednici Hrvatskoga dravnoga sabora NDH-a, krajem veljae 1942: Kad smo

uspostavili nau dravu i kada imamo nau nezavisnost, narodnu individualnost, moramo

uzpostaviti i na jezik, isti, onakav kakav jest. Zato sam ja i izdao Zakonsku odredbu o imenu i

istoi hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava zvati nekim priivenim imenima i da ga nitko

nema prava i ne smije vie nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko e mi profesori u tome pomoi,

vidjet emo.5

Purizam u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske ide dvama putovima. Jednim se od tih putova

prilo smanjenju broja posuenica u hrvatskom standardnom jeziku i njihovoj zamjeni hrvatskim

rijeima, ve postojeim ili novotvorenicama. Drugim se putem pristupilo rastereenju

hrvatskoga jezika od posljedaka snana utjecaja srpskog jezika, od utjecaja kojemu je hrvatski

jezik bio izloen due od dva desetljea, od 1918. do 1939, a dijelom i sve do kraja Kraljevine

Jugoslavije (Samardija 1993a: 13).

Samardija jezinu politiku Nezavisne Drave Hrvatske odreuje kao direktivnu (2008: 35), a

njezina glavna obiljeja svodi u sljedee toke: 1. naglaena direktivnost poduprta opsenim

jezinim zakonodavstvom, 2. nametanje tzv. korienskoga pravopisa, 3. purifikacija hrvatskoga

jezika, osobito isenje od srbizama, 4. pokretanje rada na izradi hrvatskoga rjenika i s tim uvezi izrade strune terminologije, 5. potpunajezina kontrola svih tiskovina (2008: 124).

5Objavljeno u NN 74/1942, citirano prema Samardija1993b:14.


20/67

20

Osim navedenoga, Samardija (1993a:13) pie da su u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske

postojale tri vrste jezinih savjeta: 1. neslubeni autorski savjeti, 2. politiki dirigirani savjeti i 3.

slubeni struni savjeti.

1. Neslubeni autorski savjeti prepoznaju se po tome to su potpisani i to se zna tko im je autor,a razlikuju se po tome je li im autor jezini strunjak ili jezini amater (Samardija 1993a:13). Ti

se savjeti pojavljuju samo na poetku i pri kraju ustake vlasti i samo ih je nekoliko. Autorski su

savjeti jezinih strunjaka brojniji. Najvie se u tim krugovima raspravljalo o

internacionalizmima, turcizmima i o srbizmima (Samardija 1993a: 14). Znatan se dio

autorskoga savjetodavstva odnosio na specifine probleme koji su se javili za vrijeme NDH -a, a

to su pravopisne nepravilnosti i neduomice do kojih je dolo zbog korienskoga odnosno

morfonolokoga pravopisa. Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i o

pravopisu (br. CCXLIX-1083-Z. p.-1941) nareena je ve spomenuta promjena pravopisne

koncepcije. lanak 7. te odredbe glasi: Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne

po zvunom pravopisu. Dolo je do zbrke jer je zakonom odreeno da se treba promijeniti

pravopis, a dotinih pravopisnih pravila tada jo nije bilo. Ona izlaze u lipnju 1942. Nedugo

nakon toga izlazi i Koriensko pisanje kao prvi pravopisni prirunik po novoj koncepciji

(Samardija 1993a: 15).

2. Politiki dirigirani savjetinajee su bili iznoeni u zakonima kao to se moe vidjeti u 2.

lanku Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku...: Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskoga

naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljavati niti nagrivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u

pisanju upotrebljavati riei, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu riei tuice,

posuene iz drugih pa i slinih jezika.6

Samardija (1993a: 15) nadalje pie da je politika izricala svoje puristike zahtjeve i na drugi

nain, kako pokazuje Upozorenje objavljeno na prvoj stranici Hrvatskoga naroda (27.

svibnja 1942), sredinjegapolitikoga dnevnika u ono vrijeme:

Opetovano je upozoravano, da se ne smije upotrebljavati rije lice umjesto rijei

osoba i rije izhrana umjesto prehrana. Unato tome mnogi te rijei upotrebljavaju u

govoru i u pismu, pa ak i u slubenim spisima. Upozorava se, da se vie nikako ne e

6Citirano prema Samardija 1993a: 15.


21/67

21

trpiti, da bilo tko u slubenim spisima ili u novinskim lancima te rijei upotrebljava,

nego e se proti svakome radi takova nehaja i skrajnje nemarnosti postupati na

odgovarajui nain. Hrvatski izraz je osoba, a ne lice; prehrana, a ne izhrana.

Iz Predsjednitva vlade

Moe se vidjeti na temelju toga Upozorenja kako je u razdoblju Nezavisne Drave Hrvatske

politika ipak drala sve konce u rukama kad je rije o jeziku. Koristei glavne politike novine

tadanjega razdoblja vlast je izrazito otro i odrjeito zahtijevala od graana da ne upotrebljavaju

srpske izraze i da jasno razlikuju hrvatsku od srpske rijei.

Jo je jedan nain kako su se iznosili politiki zahtjevi glede purizma. To su takozvani ideoloki

lanci (Samardija 1993a: 16). Ti se lanci bave jezinim purizmom, to se vidi u treem lanku

Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku koja glasi:

Zabranjuje se davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzeima, zavodima, drutvima i

bilo kakvim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvjetavati i postavljati javno bilo kakove

nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe.

Kao i u prethodnom Upozorenju, i u ovoj Zakonskoj odredbi vidljivo je koliko je daleko

ustaka vlast bila spremna ii kako bi ostvarila svoj cilj, a to je rjeenje problema hrvatskoga

naroda preko jezika.

3. Za davanje slubenih strunih savjeta bioje u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj ovlaten Hrvatski

dravni ured za jezik (HDUJ). HDUJ je osnovan 28. travnja 1941. Zakonoskom odredbom o

osnivanju Hrvatskog dravnog ureda za jezik (br. XXXIV-46-Z. p-1941)(Samardija 1993a:

18). Samardija nadalje pie(1993a: 21) da jezini savjeti HDUJ-a skupljeni u jedno nisu nita

loiji od njihovih prethodnika, mislei pritom na ve spomenute jezine savjetnike Roia,

Maretia i Andria,jer stvarno je malo pitanja koja hrvatski puristi nisu dotaknuli prije 1941. to

je znailo da je hrvatska puristika tradicija u biljekama HDUJ-a snano nazona gotovo od

samogapoetka i da su rjeenjaHDUJ-a usvojena gdje god je to bilo mogue.


22/67

22

HDUJ e tako u jezinim savjetima7 primjerice za kolodvor dati objanjenje da se u nekim

novinskim izvjetajima izbjegava rije kolodvor, pa se npr. pie o glavnoj eljeznikoj postaji

(Samardija 1993a: 35). Umjesto budite voeni viim interesima treba pisati neka vas vode;

umjesto sljedea dokumenta dokumenti ili isprave; umjesto krunisanje krunidba; umjesto

moliocmolitelj; umjestosljedstveno tome prema tomeitd. (Samardija 1993a: 34). Vidljivo

je kako se sugerira udaljavanje od srpskoga jezika i savjetuje se graane na upotrebu hrvatskih

rijei i izraza.

Zastanicu HDUJ daje savjet da je to srpska rije samo u znaenju kolodvor, postaja, stajalite,

a za postajuda je to hrvatska rije za srpsku rije stanicau znaenju Station, hrv. dijalektalno

tacija. Upotrebljava se u prvom redu u prometu (Samardija 1993a: 39).

No nisu svi jezini savjeti bili usmjereni na razlikovanje hrvatskih i srpskih rijei. Tako imamoprimjer treba li se pisati pivo ili piva i ta je analiza vrlo podrobna. Na prvi se pogled o tom

pitanju ne bi trebalo ni raspravljati, jer e svaki poznavalac naeg knjievnog jezika odmah rei,

da je jedini pravilan naziv pivo. U Zagrebu emo meutim uti vrlo esto idemo na jednu pivu,

plaam tri pive, ili na pr. bilo je pive i vina kak vode. U akademijskom rjeniku nalazimo

oba oblika: piva i pivo... U znaenju pie, koje se vari od stuenog jema i od hmelja (njem.

Bier) spominje se piva u enskom rodu u rjenicima Belostenevu, Jambreievu, Voltigljinu,

Stulievu i Popovievu, a Bogdanovi je zabiljeio, da se tako govori i u Lici (Samardija

1993a: 45).

Dakle, jezik je u vrijeme NDH-a pod jakim udarom nacionalizma gdje politika i ustaka vlast

igraju glavnu ulogu uz pomo jezinih savjetnika. Moglo se vidjeti kako jezini savjeti

uglavnom, kao i sama vlast, tee razlikovati hrvatske od srpskih rijei. Vlai e o razdoblju

NDH-a zakljuiti kao o razdoblju koje je trajalo isuvie kratko da bi stvarno ostavilo dubljeg

traga na jeziku, ali je ekstremnom i otvorenom instrumentalizacijom jezika od strane drave

stvorilo uvjete za jednako tako ekstremnu reakciju te faktiki napravilo medvjeu uslugu

7U svojoj knjiziJezini purizam u NDHSamardija navodi svejezine savjete Hrvatskoga dravnoga ureda za jezik,

kojih je bilo ukupno 291. Kako nema smisla ulaziti u tako opirnu temu i obraivati sve jezine savjete, navest e se

desetak jezinih savjeta kako bi sibolje predoilo jezino stanjeu vrijeme NDH-a.


23/67

23

nacionalnom jeziku stvorivi privid da iza nacionalnog jezika mora stajati podrka (nacionalne)

drave (Vlai 2012: 8687). Tako je hrvatski jezik od unitarizma u razdoblju izmeu dvaju

svjetskih ratovapreao u izraziti nacionalizam za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske. Poslije e

se vidjeti kako hrvatski jezik jo uvijek nee biti samostalan jer e morati proi kroz

jugoslavenski federalni centralizam, o em e vie govora biti u sljedeem poglavlju.


24/67

24

2.4. PURIZAM ZA VRIJEME JUGOSLAVIJE

Nakon to je zavrio Drugi svjetski rat, hrvatski jezik ulazi u novu eru. Porazom nacistike

Njemake prestala je i postojati Nezavisna Drava Hrvatska 15. svibnja 1945. kada se ustaka

vlast predala britanskim vojnicima. Time zavrava i razdoblje hrvatskoga jezika unutar NDH-a u

kojoj je hrvatski jezik bio pod izrazitom stegom ustake vlasti. No ni nakon toga razdoblja

hrvatski jezik nee doivjeti procvat, ve e na nj utjecati jak centralizam koji e ga nastojati

marginalizirati. U vrijeme Federativne Narodne Republike Jugoslavije, nakon Drugoga

svjetskoga rata zbog politikih razloga pokuava se izgraditi jedan standardni jezik srpsko-

hrvatski ili hrvatsko-srpski. Tako nakon 2. svjetskoga rata lingvistiki su kriteriji pri normiranju

opet bili sporedni(Tafra 1998: 340).

U kakvu se okruenju hrvatski jezik i njegov narod nalazio u tim godinama lijepo je prikazao

Brozovi u svom raduPovijesna podloga i jezinopolitike i socijolingvistike okolnosti gdje

pie(1998: 18): Kakvo je stanje hrvatskoga jezika na koncu Drugoga svjetskog rata? Hrvatsko

je drutvo zbunjeno i ta injenica nije nimalo neobina. U posljednjih neto vie od pol stoljea

situacija se neprestano mijenjala, uvijek pod pritiscima. Dakle, hrvatski je jezik ve vie od

pola stoljea pod pritiscima i sada opet dolazi do dravnoga upletanja u standardni jezik, ovoga

puta u smjeru da se jezik to vie posrbljuje.

Hrvatski se jezik naao unutar vienacionalne i viejezine drave. Jasno je da je u takvimokolnostima hrvatski jezik marginaliziran i da se svaki pokuaj velianja hrvatskoga jezika

smatrao separatistikim nacionalizmom jer bi to znailo protivljenje unitarizmu. Unitarizam u

Jugoslaviji imao je cilj ujedinjenje svih jezika i naroda. Problem je bio u tome to su ti narodi

ve prije bili formirani, kao i njihova jezina svijest.

Od politiko-lingvistikih dogaaja vezanih uz to razdoblje najznaajniji su Novosadski dogovor

(1954) i donoenje Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskoga jezika (1967).Vrhunac

unitaristike politike bio je Novosadski dogovor 1954. godine koji je temelj jugoslavenskejezine politike.

Prema Novosadskom dogovoru hrvatski i srpski jedan su i jedinstven jezik, koji mora imati

zajedniki naziv, pravopis, rjenik i terminologiju. Novosadskim su dogovorom 1954. priznate

samo dvije razlike: ekavsko/ijekavski izgovor i latinino/irilino pismo. Premda je pravopisni


25/67

25

rjenik imao karakter propisa, o upotrebi varijanata nema govora, pa su se tako nale zajedno

rijei Bizant i Vizant, kirurg i hirurg, suputnik i saputnik. ak se radio kompromis, pa je iz

srpskoga normirana taka, a iz hrvatskogazarez. Kasniji pokuaj izrade zajednikoga rjenika i

ujednaivanja terminologija pokazao je da je tako zamiljen standardni jezik ista fikcija.

Postavlja se pitanje zato se ta varijantnost ne moe poistovjetiti s onom o kojoj je bilo rijei.8Ni

jedan hrvatski govornik nee nikada upotrijebiti rije hirurg jer je ona za njega strana, ali e

sire ili kvasina upotrijebiti u razgovornom jeziku, dok za ocat zna da je standardna (Tafra

1998: 340). Moe se vidjeti kako srpskohrvatski ili hrvatskosrpski nije imao budunost jer je

ipak rije o dva jezika koja se ne mogu smatrati identinima i samim time imati isti pravopis,

rjenik i terminologiju. Godine 1960. objavljen jePravopis srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga

knjievnog jezika, ali ni taj pravopis ni svijest o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika nije

zaivjela u hrvatskom narodu.

Vlai (2012: 90) o Novosadskom dogovoru zakljuuje sljedee:

Iz onoga to je zapisano namee se zakljuak da je hrvatska strana bila prilino

suzdrana po pitanju ujedinjavanja jezika u jedan standardni, no komunistika politika

diktatura kojoj je jedinstvo, jednako kao i bratstvo, bilo imperativ, te grijeh ustake

prolosti koji je pripisan hrvatskom jeziku, umjesto reimu koji ga je iskoristio, nisu

ostavljali prostor za povlaenje.

U takvim okolnostima u kojima su hrvatski delegati bili prisiljeni potpisati dogovor i u kojima

svijest hrvatskoga naroda nije mogla prihvatiti srpskohrvatski moralo je doi do neslaganja i

protesta, a to je nezadovoljstvo izraenoDeklaracijom o nazivu i poloaju hrvatskoga jezika

(1967). Njome su se oglasili svi najugledniji hrvatski jezikoslovci kao i sve vanije knjievne i

znanstvene ustanove. Deklaracija je nastala kao izraz otpora jezinomu unitarizmu, a potpisalo ju

je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Vlai2012: 90).

U Deklaraciji se zahtijeva potivanje ustavnoga propisa o jednakosti i ravnopravnosti etiriju

knjievnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga. Zahtijeva se dosljedna

primjena hrvatskoga knjievnog jezika u kolama, novinarstvu, javnom i politikom ivotu, na

8Misli se na sinonimiju u hrvatskom, pogotovo u starijim tekstovima u kojima se posezalo za rijeima izcjelokupnoga leksikoga fonda.


26/67

26

radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovnitvu te da slubenici, nastavnici i javni

radnici, bez obzira otkuda potjecali, slubeno upotrebljavajuknjievni jezik sredine u kojoj

djeluju. Deklaracija je tada politiki osuena, ali je u praksi postignut cilj: odbaen je

Novosadski dogovor i zajedniki pravopis. Ojaala je svijestda je hrvatski knjievni jezik,

unato srodnosti sa srpskim, po mnogoemu, a osobito po svom razvojnom putu i po jezinim

prinosima akavske i kajkavske knjievne batine osebujan i samosvojan jezik, kojemu odgovara

samo jednoznani, jednolaninaziv: hrvatski.

Babi o hvatskom jeziku nakon Deklaracijepie sljedee (2009: 113): Nakon Deklaracije

poelo je veliko pohrvaivanje hrvatskoga jezika. Tada je muzika okrenuta uglazba, kompozitor

uskladatelj, kompozicija uskladba, uz toksnano je prodro i tijeki dr. Tijekje bio osobito vaan

jer ga Srbi nisu mogli ekavizirati. Na elu tih nastojanja bili su Tomislav Ladan i Igor Mandi.Deklaracijaje bila uvod masovnomu pokretu otpora koji je svoj vrhunac doivio1971. godine i

koji je poznat kao hrvatsko proljee.

To su najvanije povijesne injenice koje se tiu hrvatskoga jezika u razdoblju od 1945. do 1990.

Zanimljivo je tumaenje Ranka Matasovia koje je za ovaj rad vanojer objanjava jezinu

borbu Hrvata i njihov purizam za vrijeme socijalistike Jugoslavije: Hrvatima je danas jezik

tako bitan zato to ga je komunistika ideologija uinila predmetom represije jednog

komunistikog reima, moda ak vie nego zato to je velikosrpska ideologija poricalaHrvatima pravo na vlastiti jezik jo od vremena Vuka Karadia(Matasovi 2008: 70).

Dakle, kao to je to bio sluaj shrvatskim jezikom u NDH-u, kada je hrvatski jezik nakon godina

ugnjetavanja postao velika preokupacija ustake vlasti, tako je u vrijeme socijalistike

Jugoslavije hrvatski jezini identitet naslijedio obrambeni refleks iz totalitaristikoga

komunistikoga reima. Uvijek e marginalizacija jezika dovesti do toga da e se ljudi,

jezikoslovci, institucije ujediniti i boriti za svoj jezik. Istina, ponekad to prerasta u ekstremni

purizam, kao to je to bilo sluaj u NDH-u, ali za vrijeme socijalistike Jugoslavije dolazi do

stvaranja pozitivne brige za hrvatski jezik. Do ponovne pojave izraenijega purizma doi e

nakon izlaska Hrvatske iz SFRJ-a. O tome e biti govora u poglavlju Purizam nakon raspada

Jugoslavije.


27/67

27

3. PURIZAM I JEZIKOSLOVLJE

3. 1. OPENITO O PURIZMU

to je uope jezini purizam? Prema rjenicimajezini purizam dolazi od latinske rijei purus

to znai ist. Ve po tom moe se naslutiti to ulazipod domenu jezinoga purizma. Nadalje,

purizam (istunstvo) u jezikoslovlju znai skrb o vlastitom jeziku opiranjem pretjeranomu

unosu stranih jezinih elemenata. Kao oblik jezine kulture prisutan je u svim jezicima, samo je

razliite jaine, to ovisi i o povijesnim imbenicima. Ako je iskljuiv, ograniava spontanu

upotrebu jezika, a ako je umjeren,potie jezinu kreativnost. Stalni je pratilac hrvatskoga jezika

od poetka pismenosti, a u nepovoljnim povijesnim razdobljima pridonio je ouvanju jezinogaidentiteta. Provodio se stvaranjem novotvorenica i prevedenica, prilagodbom posuenica i

posuivanjem iz ukupnoga korpusa hrvatskoga jezika (Hrvatska enciklopedija s. v.purizam9).

Marija Vlai u svojoj knjizi Tradicija purizma u hrvatskom jezikoslovlju citira razne autore i

daje mnoge definicije jezinoga purizma. To je knjiga u kojoj je veoma detaljno obraen jezini

purizam u Hrvatskoj od standardizacije jezika pa sve do modernoga doba. No ovdje emo se

usredotoiti samo na neke definicijejezinoga purizmaiz te knjige.

1. Hall tvrdi kako se purizam sastoji od toga da se jedan jezik obino smatra superiornijim ili

barem jednakim drugim jezicima (Vlai 2012: 10). Ta konstantacija da je jedan jezik

superiorniji nad drugim jezicima moe se povezati s nacistikom ideologijom u kojoj se jedna

rasa smatra arijevskom, a druge inferiornima. Isto tako je i na podruju jezika, njemaki se

smatrao jedinim istim jezikom, a takoje bilo i na naim prostorima za vrijeme NDH-a kada

jezini purizam i kod nas dobiva na snazi te se posuenice, osobito srbizmi uklanjaju iz

hrvatskoga jezika.

2. Auty smatra da je purizam odstranjivanje stranih elemenata iz jezika i njihova zamjena

elementima izvornoga, nacionalnoga karaktera (Vlai 2012: 10). Kada bismo pitali laike to

misle o jezinom purizmu, najvjerojatnije bismo dobili odgovor slian toj definiciji. Prema ovoj

9lanci u HE nisu popisani, ali prema usmenoj informaciji njegova je autorica Branka Tafra.


28/67

28

definiciji purizam slui za ouvanje jezika i kada je god to mogue, puristi trebaju teiti tomu da

se izbace strane rijei i zamijene domaim rijeima.

3. Axman tvrdi da je purizam borba protiv neologizama, protiv uvoenja u upotrebu posuenica

i internacionalizama itd., koja nije zasnovana na znanstvenoj studiji razvojnih tendencija danog

jezika, te aktivnost onih koji pokuavaju zatititi svoj izvorni jezik od stranih utjecaja (Vlai

2012: 11). I ta je definicija pomalo elitistika jer ukazuje na to da sve to je strano nuno nije

dobro i ispravno. To je ustvari obrambeni mehanizam manjih jezika, poput hrvatskoga,

naspram velikih jezika poput engleskoga. No, upitna je injenica je li ova definicija prikladna

za suvremeno doba.

Osim ve spomenutih definicija jezinoga purizma, postoje i raznorazne vrste jezinoga puriz ma.

George Thomas u svojoj knjiziLinguistic purismpie o mnogim vrstama purizma, a navest emoneke od njih:

1. Arhaini purizam oituje se kao pokuaj oivljavanja jezinog materijala zlatnog doba nekog

jezika, kao pretjerana naklonost povijesnim knjievnim modelima, kao pretjeran konzervatizam

prema inovacijama ili kao prepoznavanje znaenja knjievne tradicije (Thomas 1991: 77).

2. Etnografski purizam gleda na ruralne dijalekte kao ie od gradskih govora i standardnoga

jezika. As a result, purists have often looked to folk poetry, proverbs and popular sayings as a

source of lexical enrichment (Thomas 1991: 77). Thomas navodi kako je zanimljivo i to kako se

samo neki dijalekti smatraju prikladnim izvorom rijei. Nekad su to oni koji su najmanje bili

izloeni vanjskim utjecajima (Thomas 1991: 78).

3. Elitistiki je purizam, za razliku od prethodne dvije vrste, utjelovljenje negativnoga i

preskriptivnoga stava prema nestandardnoj i regionalnoj upotrebi. Yet it should also be

remembered that most modern standard languages display a liberal dose of litism, particularly

where prestige has to be defended against the democratising force of anarmy of newly literatespeakers (Thomas 1991: 79).

4. Reformistiki je purizam glavna znaajka veine devetnaestostoljetnih jezinih obnova kao i

skorijih napora u uspostavljanju standardnih jezika. Ukljuuje bavljenje elementima koji su izili

iz ranijih razdoblja pismenosti (njihova odbijanja, racionaliziranja ili izravnoga prihvaanja) te


29/67

29

prilagoavanjejezika za ulogu sredstva komunikacije u suvremenom drutvu (Thomas 1991:

79).

5. Zaigrani je purizam sam sebi svrhom. Za razliku od prethodno navedenih vrsta purizma,

njegov krajnji cilj nije usavravanje jezika nego neto malo vie od knjievne ili este tske igre.Gotovo je iskljuivo rezultat individualne aktivnosti, a cilj mu je uglavnom okirati ili zabaviti

itatelja, umjesto uvjeriti ga kako je potrebno koristiti se takvim osebujnim tvorenicama. Osobito

je karakteristian za barok u kojem je zaigranost temeljni element knjievne estetike (Thomas

1991: 80).

Thomas i dalje nabraja vrste purizma, ali za ovaj je rad ovaj broj isto dovoljan da se doara

razovrsnost jezinoga purizma. To nam samo govori koliko su duboko jezikoslovci otili kada je

u pitanju analiza jezinoga purizma. U ovom se poglavlju moglo vidjeti to je to jezini purizami kako strani autori definiraju jezini purizam i njegove vrste. Za ovaj je rad od iznimne vanosti

obraditi i hrvatske jezikoslovce koji su se bavili jezinim purizmom jer je hrvatski jezini

purizam po mnogo emu specifian. U nastavku ovoga rada analizirat e se stavovi hrvatskih

jezikoslovaca, Radoslava Katiia i Snjeane Kordi. Njihova se miljenja uvelike razlikuju pa

su zato i uzeta kao primjeri razliitih shvaanja istoga.


30/67

30

3.2. RADOSLAV KATII O PURIZMU U HRVATSKOJ

Govorei o tendencijama i stavovima o jezinom purizmu u doba Savezne Federativne

Republike Jugoslavije, nezaobilazan je jedan od najveih hrvatskih filologa i lingvistika novijega

dobaRadislav Katii. U svojem djelu Novi jezikoslovni oglediKatii daje pregled i podjelu

purizma u to doba te istovremeno objektivno ga kritizirajui i inei apologiju jedne vrste

purizma.

Katii(1992: 55) purizam definira kao istou jezika koja ukljuuje pomno govorenje i pisanje,

on stvara kulturu te je njezin neizbjean dio. U kulturi, ne samo jezinoj, neto mora biti

vrjednije od neega drugogajer inae vlada kaos. Purizam je stoga vrsta kulturnoga opredjeljenja

koji jedan dio jezine stvarnosti ini vrjednijim od drugih i puristi su pritom nepopustljivo

dosljedni. Ipak oni pritom osporavaju dio jezine zbilje pa i sami sebe tako ine osporavanima i

kritiziranima od onih koji ne shvaaju razna lica purizma.

Svim je zajednicama purizam karakteristian jer je dio kulture, stoga kao takav djeluje prema

razliitim initeljima i kriterijima. Katii navodi da i u ovom sluaju postoji ekstremna strana,

tonije jezina iskljuivost gdje vlada potpuno izbjegavanje rijei stranoga podrijetla, on ju

naziva alergijom na posuenice (Katii 1992: 55). Takva jezina iskljuivost moe djelovati

kao korelat nacionalnoj iskljuivosti, dapae esto se tako i shvaa, kao jezino zatvaranje

unutar vlastitog plota (Katii 1992: 55). Kritiari e purizmu moda i priznati odreene

prednosti u jezinom smislu, no zamjerit e mu to se zatvara u sebe, to odbacuje meunarodnu

povezanost i otvorenost.

No Katii kae kako je jezik sam po sebi ve puristiki jer zahtijeva, naime, da se govorei

njime sluimo izraajnim sredstvima koja mu pripadaju i koja su u njemu sadrana, a ne kakvim

drugima (Katii 1992: 56). Moemo tako rei da on od samoga poetka zadaje, omoguuje i

ograniava govorne mogunosti onih koji se njime slue te se zna to ulazi u jezik, a to mora

ostati postrani. Stoga je stanovit elementarni purizam sastojak same jezine naravi (Katii

1992: 56) te neizbjean dio jezinoga bia kao takvoga. No kada govorimo o istunstvu u

pravom smislu rijei, ne mislimo na ovaj oblik purizma koji je u jeziku nuan, koji dolazi

prirodno i spontano, ve na onaj purizam koji prelazi nune okvire stvaranja standardnoga jezika.


31/67

31

Katii taj purizam definira kao svjestan odabir koji na odreen nain suava kriterije za

pripadnost izraajnih sredstava kojem jeziku (Katii 1992: 56).

Navedeni oblik istunstva iskljuuje mogunosti bilo kakva proizvoljnogajezinoga izraavanja,

uporabu bilo kojih jezinih izraajnih sredstava koja se iz nekoga razloga ne smatraju dijelomdanoga jezika. Ako na taj nain razmatramo istunstvo, dolazimo do dviju bitnih karakteristika.

Prva karakteristika jest da ono kao svjesno ustanovljeno ogranienje spontanih mogunosti

zapravo nije razliito od ostalih oblika kulture jer je kultura uvijek uvoenje oblika, reda i smisla

prihvaanjem sustavnih ogranienja to se postavljaju mogunostima spontanog ponaanja

(Katii 1992: 57). Da bismo se smatrali dijelom neke kulture , moramo prihvatiti ta ogranienja i

usmjerenja, a vie smo njezinim dijelom to je na spontani odabir podudarniji s izborom koji ta

kultura odreuje i koji odreuje nju (Katii 1992: 57). Druga bitna karakteristika jest da se

istunstvo moe pojaviti u dva oblika; u obliku odbijanja svih jezinih sredstava tueg a

podrijetla, ali i u obliku diskvalificiranja svega to ne pripada sustavu kakva korpusa koji se iz

izvanjezinih razloga smatra osobito vrijednim i uzornim (Katii 1992: 57). Takvom se

diskvalifikacijom moe odbacivati jezik i govor bilo kojega sloja drutva koji nije u skladu s

navedenim korpusom. Purizam dakle moe biti i iskljuivanje svega to nije dio takva korpusa

kao i prihvaanje onoga to se u tom prestinom korpusu nalazi.

No kritika istunstva nije potpuna ni valjana dok se ne upoznaju sva njegova lica. Ono se moe

sastojati od alergije prema kovanicama i alergije prema tuicama (Katii 1992: 57), no i od

uvoenja iskljuivo narodnoga jezika ili slijepoga slijeenja tradicije klasine knjievnosti. U

tom pogledu Katii se osvre na reformu Vuka St. Karadia koja se esto tumai kao jezina

spontanost. Naprotiv, ona je oblik purizma koji je zahtijevao ograniavanje na izraajna sredstva

iskljuivo narodnoga jezika i otklanjanje jezinih mogunosti koje su u to vrijeme pismenim

ljudima bile uobiajene. Ta se reforma pokazala tekom za pisce onoga vremena, no Karadi je

toga itekako bio svjestan. Meutim, shvaao je i da se cijena stvaranja narodnoga jezika mora

platiti. Reformom je nastao jezik koji je bio pristupaan i blizak veini puanstva tadanje Srbije.

Tom je stvaranju pogodovala injenica da je obrazovanih pisaca bilo vrlo malo, no raskinute su i

viestoljetne veze srpskoga jezika s ruskim i bugarskim. To je raskidanje pribliilo srpski jezik

ostalim junoslavenskim jezicima, a udaljilo ga od jezika i kultura s kojima su

kulturnohistorijski najue bili vezani (Katii 1992: 59). Jezino istunstvo tako uvijek ima


32/67

32

pozitivne i negativne strane, a taj sluaj pokazuje nam i da odbacivanje tuica nije jedini mogui

oblik purizma.

Purizam nalazimo i tamo gdje ga inae ne bismo oekivali, pa je jedan od oblika purizma i

bezrezervno prihvaanje svih tuica, osobito ako jezik iz kojeg potjeu uiva, makar asovito,kakav presti (Katii 1992: 59). Taj oblik purizma ukljuuje odbacivanje svih neologizama,

neobinih rijei i odbojnost prema tvorbama kojih razumijevanje trai stanovit jezikotvoran

napor (Katii 1992: 59). On trai pomno praenje moderne frazeologije i leksikih preferencija

u velikim svjetskim jezicima te je uzak i iskljuiv, stoga onemoguuje izgraivanje detaljnijega

terminolokoga sustava nekogajezika jer koristi dijelove drugih jezinih sustava od kojih nikad

ne moe nastati suvisla terminologija (Katii 1992: 59). No kako se ne bismo samo osvrtali na

negativne strane takvapurizma, Katii mu pripisuje veliku aktualnost i prilagodljivost trenutku

koje mu daju prednost, no ipak navodi na povrnost, ne upuuje na dublje proumljivanje

predmeta, prijeko diskvalificira ozbiljne napore usmjerene prema jezinom traenju, koi

stilistiku diferencijaciju rijei (Katii 1992: 59) te je iz svih navedenih razloga, u Katiievu

vienju, jednak onomu istunstvu koje se bori protiv tuica u jeziku.

Navedeni su oblici purizma dogmatski te ih Katii karakterizira kao shematiki

jednodimenzionalne i stilistiki neosjetljive te im pripisuje leksiku tromost i neogranienu

komociju. Dogmatski purizam neprihvatljiv je jer ograniava stvaralaki odnos prema

jezinomu izrazu, a upravo su stvaralaki odnos i bogastvo tvorbene mogunosti jedne od

glavnih tenji hrvatskoga jezika od samih poetaka. Na je jezik aktivno sudjelovao u svim

jezinim zbivanjima i vjeto manevrirao izmeu modela i uzora pojedinoga doba. Katii kae

da se hrvatski jezik ukljuivao u jezini svijet koji je postojao oko njega s jasno izraenom

sklonosti da se inojezini obrasci i uzorci ne preuzimaju izravno nego da se prema njima

aktiviraju vlastite tvorbene mogunosti (Katii 1992: 60). No bilo je i u povijesti naeg jezika

tendencija klizanja iz istananije vieslojnosti u ravno povuenu jednostranost jer je laka

(Katii 1992: 60). To je ukljuivalo i iskljuivost prema tuicama, tupljenje stilistike

osjetljivosti, smanjivanje misaonoga bogatstva i koenje stvaralakoga zamaha u jeziku.

Moemo stoga rei da se tu radilo o dogmatskom istunstvu kojese pokazalo kao loa tradicija

koje se trebamo nastojati osloboditi. Ipak to hrvatskomujeziku nije teko jer je kroz itavo svoje

postojanje pokazivao tendenciju borbe protiv takva oblika istunstva i naginjao ka bogatoj


33/67

33

stilistikoj diferencijaciji i stvaralakoj tvorbi. Openito je u jeziku manje tuica to je jezik

stilistiki raslojeniji, a to pokazuje njegu i brigu za jezik koji je stoga iskovan i izdjelan,

dorastao i tanjim izraajnim zahtjevima (Katii 1992: 61). Koliko je u viim stilovima ist,

bogat i svean, toliko u svakodnevnom registru lako i rado prima tuice, slui se njima kao

prirunim i opticajnim pjenezima (Katii 1992: 61), to doprinosi bogatstvu izraza od samih

poetaka hrvatskoga jezika.

Moemo konano rei da je hrvatski jezik tradicija koja se odupire istunakoj iskljuivosti i

potie stilistiko raslojavanje to pokazuje osjetljivost za stvorene autentine vrijednosti. A

opirati se takvoj neosjetljivosti i suprotstavljati joj istananu osjetljivost nije bojovni purizam,

nije iskljuivost, nego je zauzetost za kulturne i za ljudske vrijednosti. Otvorenost je, nije

zatvorenost (Katii 1992: 61).

No dogmatski purizam moe se i razumjeti u sluajevima ugroenoga naroda koji svim silama

bojovnim purizmom odbija tuice koje poriu kvalitete naroda, jezika i kulture i kojima je cilj

jezik nekoga naroda zapustiti i zatrti. Moemo ga razumjeti u sluaju naroda koji se poto-poto

moraju ukljuiti u meunarodnu zajednicu pa umjesto traenja vlastitih rijei preuzimaju tuice i

bore se protiv svega to je u njihovu jeziku neobino i zahtjevno, to zahtijeva dublje jezino

promiljanje. Katii tvrdi da je sve to razumljivo, pa i opravdano, moda ak i nuno, u svoj

as. Ali budunost se na tome ne da zidati. Ona pripada stvaralakom pristupu. A takav je pristup

u hrvatskom knjievnom jeziku tradicionalan (Katii 1992: 61).

Konano, purizam je neizbjena tema u svakom razgovoru o jeziku i kulturi, pa se purizam moe

smatrati sinonimom zajezinu kulturu u vidu stvaranja reda u jeziku. Drugi oblik purizma, onaj

bojovni i dogmatski, tvrdoglav je i ne moe biti zdravim temeljem, iako korist i od njega u

danom asu moe biti presudna (Katii 1992: 62). Potrebno je stoga razumjeti oba oblika i

moi jasno razlikovati to jedan jest, a to nije. Tek e se tada moi valjano i objektivno govoriti

o purizmu, a njegova kritika konano nee biti isprazna.


34/67

34

3.3. SNJEANA KORDI O PURIZMU

Za razliku od Radoslava Katiia, Snjeana Kordi ima potpuno drugaije miljenje o jezinom

purizmu. U svojoj knjizi Jezik i nacionalizam iznosi mnoge zanimljive i pomalo kontroverzne

stavove o jezinom purizmu. U ovome poglavlju biti analizirani neki od njezinih stavova.

Veoma otra u svojim stavovima, Snjeana Kordi u samom uvodu svoje knjige govori kako je

purizam zaista postao jedna od velikih tema u posljedne vrijeme te da purizam jezikoslovci esto

shvaajukao neto pozitivno i vano za jedan jezik i kulturu. No ona se s time ne slae. Tvrdi da

jezikoslovci koji imaju pozitivno miljenje o purizmu navode stereotipne tvrdnje kojima ele

pridobiti itatelje: Jezik je dua naroda i njegovo ogledalo, koje prenosi i uva njegovu

jedinstvenost i autentinost... U jeziku se odraava kulturna i civilizacijska razlika naspram Srba;

jezine razlike su samo izvedenice dubljih razlika (Kordi2010: 9). Tim argumenton Kordi eli

pokazati kako se jezikoslovci zapravo kriju iza takvih tvrdnji, elei sakriti drugu stranu purizma

koju tako vjeto izbjegavaju.

Ta druga strana koju jezikoslovci izbjegavaju prema jezikoslovki Kordi jest nacionalizam. Ona

smatra kako se purizam javlja kao posljedica nacionalistikoga shvaanja jezika. Kao to se

moglo vidjeti u poglavljuPurizam u NDH-u, nakon to izlazi iz unitaristikoga zagrljajasrpsko-

hrvatskoga jezika, hrvatski jezik prelazi u stanje izrazitoga nacionalizma u kojem je purizamnametnula ustaka vlast i jezini savjetnici. No Kordi ide korak dalje i citira autore koji

izjednauju purizam sa ksenofobijom:

Purizam se javlja kao posljedica nacionalistikog shvaanja jezika (Gardt 2000: 263), on

je jezini ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj drutvenoj potrebi za razgraniavanjem

(Coulmas 1996: 83). Istraivanja pokazuju da je jezini purizam orue koje slui

rasistikoj i nacionalistikoj ideologiji (Milroy 2005: 328). Ne iznenauje to puristiki

stavovi znaju biti otvoreno rasistiki ili ksenofobini (ibid.) kad se zna da zastupnicipurizma ienje primjenjuju na jezik i na ljude: Etniko ienje se uvijek prvo

odvija u glavama, tj. na podruju jezika i simbola (Altermatt1996: 125) (Kordi 2010:

10).


35/67

35

Kordi pokuava argumentirati da je hrvatski nacionalizam i nacizam nastao na temelju

njemakoga nacionalizma i nacizma te sukladno tomu i samjezinipurizam. Svakako stoji da je

u vremenu dok je nacionalizam bio na snazi upravo vlast bila prva koja je preko jezika htjela

ustanoviti red u zemlji. No mora se imati na umu da je u Hrvatskoj dijelom dolo do

ekstremnoga purizma za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske i zbog injenice to je hrvatski

jezik prijanjih godina bio ugnjetavan. Nakon to dugi niz godina vlast nije imala priliku

modelirati hrvatski jezik, sasvim je logino da je moralo doi do prekomjerne zatite hrvatskoga

jezika.

Jasno je da je jezini purizam u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske bio ekstreman. Snjeana

Kordi ide korak dalje i smatra kako se i tijekom 90-ih godina kopira jezina politika ustake

vlasti iz 40-ih po uzoru na nacizam. Ve poetkom 90-ih hrvatska jezina politika poela se

orijentirati prema jezinopolitikim mjerama faistikog ustakog reima iz 1940-ih godina

(Kordi 2010: 16).Za vrijeme NDH-apoveavaju se razlike izmeuhrvatskoga i srpskoga jezika

te se uklanjaju srpske rijei. Ona smatra kako se povijest ponavlja: Sprovodi se nekakvo

desrbiziranje ili dekroatiziranje jezika, uklanjaju se iz knjinica knjige pisane na irilici,

prijevodi klasika proglaavaju se nevaeima. Otputaju se uitelji i lektori samo zato to potjeu

iz nepoeljne zemlje... Posvuda na radiju, televiziji, u urednitvima i uionicama odvijaju se

punom parom kampanje za uvoenje novih jezinih oblika i za kontrolu istoe vlastitog jezika

(Kordi 2010: 17).Vrijeme koje je prethodilo NDH-u bilo je vrijeme u kojem je hrvatski jezik

bio uvelike potiskivan. Vrijeme koje je prethodilo Domovinskomu ratu bilo jepo mnogo emu

slino razdoblju prije NDH-a. Na temelju toga Kordi eli pokazati kako se opet vlast vraa

jezinoj politici ustakoga reimajer se uklanjaju srpske rijei.

Kordi zatim analizira izvor jezinoga purizma. Osvre se na politiku stranku Hrvatsku

demokratsku zajednicu s osnivaem Franjom Tumanom na elu koji su imali neogranienu

vlast 90-ih godina. Oni su bili vatrene pristalice puristikih novina u jeziku i javno su pokazivali

svoje sklonosti koritenjem oblika proglaenih hrvatskijima, a zahvaljujui v lastitoj popularnosti

proirili su ih meu drugim korisnicima (Kordi 2010: 19). Govori kako se izvor jezinoga

purizma moe nai u bliskim kontaktima jezikoslovaca i politike vlasti. Promjenom vlasti 2000.

godine takoer se nije nita promijenilo, smatra Kordi.


36/67

36

Veoma je zanimljivo kako Kordi objanjava strategije jezinih purista u nas. Poglavlje u

njezinoj knjizi naslovljenoMit o propadanju jezikato poblie pojanjava. Ona tvrdi da se stvara

panika o propasti jezika i kulture pred stranom invazijom, to dovodi to prevelike brige o jeziku

te samim time i do stvaranja negativnoga miljenja o stranim rijeima. No Kordi ne staje tu,

nego ide toliko daleko da daje kritiku institucija koje su zaslune za brigu o jeziku: U takvoj

atmosferi pojedinci ili institucije poput akademija, katedri, instituta i sl. proglaavaju sebe

nadlenima za jezinu normu pa dolazi do sljedeeg problema: Te institucije prave norme bez

dovoljno teoretske analize i prema neodreenim kriterijima ili cirkularno prema tekstovima ve

vjernima normi... (Kordi 2010: 28). Kritizirati institucije da nemaju dovoljno teoretske analize

ipak je malo pretjerana tvrdnja. Institucije kao to su Hrvatska akademija ili Institut za hrvatski

jezik i jezikoslovlje nesumnjivo su pune jezikoslovaca koji imaju teoretska znanja i znaju kako

voditi brigu o jeziku i kako njegovati jezik.

Negativno stajalite Snjeane Kordi o purizmu moe se vidjeti i u njezinu lanku to je

(ne)standardnoza kroatiste u kojem citira Davida Crystala: Purizam je ,termin koji se u

lingvistici koristi pejorativno za karakteriziranje naina razmiljanja koji jezik gleda kao neto

to je potrebno uvati od vanjskih procesa koji ga zahvaaju i mijenjaju, npr. od pritisaka iz

drugih dijalekata i jezika (npr. od posuenica) i od varijacija koje unosi razgovorni jezik. Tu

'puristiku' brigu lingvisti smatraju neumjesnom, naglaavajui neminovnost jezinih promjena

kao odraz drutvenog, kulturnog i psiholokog razvoja (Crystal 1997: 3 16) (Kordi 2009:

317). Tako dalje pie da su laika uvjerenja o jeziku razlog to se purizam bavi ne samo

uklanjanjem (nepoeljnih) jezinih svojstava nego i ouvanjem poeljnih elemenata. Ovdje

zapaamo vanost subjektivnog vrednovanja jezinih elemenata od strane (utjecajnih)lanova ili

grupa u jezinoj zajednici: tko e rei to je poeljno ili nepoeljno (Langer/Davies 2005: 3)

(Kordi 2009: 317). Ona zakljuuje da se kod purizma ne moe raditi o znanstvenom pristupu

jeziku jer uzrok purizmu lei u laikoj brizi hoe li jezik propasti.

Kordi e zatim poistovijetiti purizam s preskriptivizmom te e nakon toga argumentirati da

preskriptivizam nije znanost, to samim time znai da ni purizam ne moe biti znanost. Purizam

ide ruku pod ruku s preskriptivizmom, dakle s propisivanjem i nametanjem. Poznato je da su

purizam i preskriptivizam usko povezani pojmovi jer svaki pokuaj ienja jezika ima oblik

propisivanja to je ispravan ili bolji jezini izraz. Premda je termin preskriptivizam opiji od


37/67

37

purizma, koriste se esto jedan umjesto drugoga kad se primjenjuju na narodskolingvistiku

aktivnost odreivanja i borbe za bolji varijetet nekog jezika (Langer/Davies 2005: 7)(Kordi

2010: 5758). Poslije Kordi govori o tome da postoje dva razloga za znanstveno odbacivanje

preskriptivizma. Kao prvo, smatra se da je u osnovi pogreno primjenjivati na jezik emocionalne

izraze poput dobar, lo, racionalan, lijep... i kao drugo, lingvisti odbacuju proizvoljnost

odabiranja oblika koji e biti proteirani i onih koji e biti igosani(Kordi 2010: 5859).

Time se moe zakljuiti kako Kordi u potpunosti odbacuje purizam kao neto negativno.

Njezino radikalno miljenje o jezinom purizmu svakako je neto novo na hrvatskoj

jezikoslovnoj sceni. Izjednaava ga s nacizmom, ksenofobijom, nacionalizmom i rasizmom.

Zanimljivo je koliko se razlikuju stavovi Snjeane Kordi o purizmu od Katiievih stavova.

Kapovi u svojoj knjiziiji je jezik(2011) njezino sagledavanje hrvatskoga jezika ocjenjuje kao

nacionalistiku interpretaciju unitaristike orijentacije, a njezin pristup kao kulturno-

lingvistiki autorasizam.


38/67

38

4. PURIZAM U HRVATSKOJ U NOVIJE VRIJEME

4.1. PURIZAM NAKON RASPADA JUGOSLAVIJE

Sasvim je logino da je nakon raspada Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, u kojoj

je srpski jezikbio prestian,dolo do izbacivanja nepoeljnih srbizama, jer kao to smo i vidjeli,

jezik je jako bitan za identitet svakoga naroda. Vaan trenutak za hrvatski jezik dogodio se 22.

prosinca 1990. godine kada je hrvatski jezik bio Ustavom odreen slubenim jezikom Republike

Hrvatske. lanak 12. Ustava Republike Hrvatske glasi:

U Republici Hrvatskoj u slubenoj je uporabi hrvatski jezik i latinino pismo. U

pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinino pismo u slubenu se uporabu

moe uvesti i drugi jezik te irilino ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima

zakonom (URH, NN 56/1990).

Godina 1991. bila je burna godina u hrvatskoj povijesti. To je godina kada je Hrvatska i slubeno

postala samostalnom dravom 25. lipnja. Takoer, to je godina u kojoj je zapoeo Domovinski

rat za osloboenje Republike Hrvatske. Domovinski rat trajao jepune etiri godine i ostavio je

velik trag na hrvatski narod, pa i jezik. Zbog svih tih dogaanja jezik je dobio jaku simboliku

ulogu pa je to prvo razdoblje obiljeeno jakim purizmom. Vlai razlikuje dva naina na koji je

promjena jezinog statusa utjecala na promjenu jezinoga korpusa: Rad na korpusu odvija se s

jedne strane izgradnjom strune terminologije za podruja koja su bila u vrijeme srpskohrvatskog

(jezinog) zajednitva rezervirana za srpski jezik (vojna, pravna i administrativna terminologija).

S druge strane odvija se uklanjanje utjecaja koji je srpski jezik ostvario na hrvatski tijekom

unitaristikog razdoblja (Vlai 2012: 98). No osim rada na jezinom korpusu jezikoslovci su

morali uloiti mnogo truda kako bi hrvatski jezik dobio meunarodno priznanje te su eljeli

dokazati da je hrvatski jezik samostalan u odnosu na srpski.

Hrvatska slubena politika nala se u specifinoj situaciji za vrijeme Domovinskoga rata. Ona

nema pomo svijeta i suoena je s jaim neprijateljem. To je razlog zato se stvara dobra podloga

za razvitak jezinoga purizma. U takvoj situaciji postoje liberali i konzervativci. Oni koji nisu

bili na strani konzervativaca smatrani su narodnim neprijateljem. Mediji su igrali veliku ulogu jer


39/67

39

je Hrvatska bez ikakve pomoi morala iskoristiti sve opcije za nacionalnu homogenizaciju pa se

tako i jezik koristi kao govor mrnje u borbi protiv okupatora. Mnogi su nakon raspada

Jugoslavije smatrali da je utvrivanje statusa hrvatskoga jezika kao samostalnoga jezika koji se

razlikuje od srpskoga kljuan element vezan uz priznavanje Hrvata kao posebne nacije s pravom

na samoodreenje.10I bitka za jezik projicirana je tako na openarodnu bitku za domovinu te je

jezik instrumentaliziran za jaanje nacionalnih osjeaja, a protiv zajednikog neprijatelja. U

skladu s time, i neprijatelj su postali srbizmi, a deklarativniborci za hrvatski jezik izjednaeni s

braniteljima koji domovinu brane orujem (Vlai 2012: 102).

Tako su se tijekom Domovinskoga rata jezikom vrlo nametljivo bavili laici jer se glas

jezikoslovne struke slabo uo s obzirom na to da su mediji propagirali nacionalne simbole i da

nisu proputali suprotna miljenja.To je odgovaralo dominantnomupolitikomu trendu i time se

stvorio temelj za jezini purizam. Jezik se smatrao simbolom slobode. Meutim, valja spomenuti

da i sami jezikoslovci nisu uinili nita da to sprijee, dapae tenzije su i podupirali sudjelujui u

raznoraznim polemikama oko jezinih pitanja i projicirajui u njima i svoja meusobna

razilaenja u miljenjima na openacionalne jezine razmjere (Vlai 2012: 103). U tim prvim

godinama Domovinskoga rata nema govora o strunoj brizi za jezik jer je jezik posluio u

politike svrhe dravnoga vrha.

To sveope stanje kaosa u jeziku u kojem se ne zna odluuje li vlada ili struka, zorno oslikava

Tafra (2005: 79):

U svemu ovome tradicija slui samo kao pokrie namjera koje imaju drugi povod. Treba

stvoriti dojam da se nesto vano radi da bi se prikrila prava istina o vlastitim grijesima

prolosti i jalovosti kroatistike. Za sve ove godine u kroatistici samo su pojedinci neto

vrijedno uinili, ali mnogi su preuivani i osporavani ako nisu po tko zna kojem kriteriju

"nai". Postoje ustanove kojima je hrvatski jezik predmet rada, postoje razna vijea,

postoje vrsni jezikoslovci, zaposleni su novi djelatnici, osuvremenjena je oprema, troi senemali novac, a potrebnih djela nema. (...) Politiari mogu odluiti o promjeni pravopisa i

o osnivanju ureda za jezik, jer za posljedice ionako nitko ne pita. Narod e i dalje

zamuckivati, znanstvenicima e biti potreban lektor, pred strancima emo se opravdavati

10Preuzeto s http://www.jutarnji.hr/hrvatski-jezik-nikada-u-svojoj-povijesti-nije-bio-u-boljem-stanju/1116676/


40/67

40

zato nemamo jezinih prirunika, neznalice e preko administracije iriti leksike

nakaze... Pa kad se nitko ne brine, to drugo rei nego: Boe, uvaj hrvatski jezik.

U svojoj knjizi Hrvatsko jezino pitanje (2013) Anita Peti-Stanti i Keight Langston

raspravljaju upravo o situaciji u kojoj se naao hrvatski jezik nakon raspada Jugoslavije.Kritiziraju desno orijentirane konzervativce i tvrde da su jezini puristi napravili tetu

hrvatskomu jeziku. Autori smatraju da kada se govori o jezinom identitetu u Hrvatskoj poslije

1990, da se stvorio dojam u javnosti da se on prije svega definira u odnosu prema srpskomu

jeziku, to je posljedica istupa brojnih lingvista i itavih organizacija. Pritom aludiraju na Institut

za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vijee za normu hrvatskoga standardnoga jezika i Hrvatsku

akademiju znanosti i umjetnosti. Kao to je ve bilo spomenuto u radu, mediji su igrali veliku

ulogu ega je svjestan i Langston. Tako e u knjizi autori tvrditi da je sve rezultiralo

inzistiranjima na nerelevantnim detaljima koji su proglaavani biljezima hrvatskoga identiteta,

kao to su pravopisne zakoljice tipa ne ui neuilipogrjekai pogreka, oko kojih se izgubilo

iznimno puno vremena i energije, i slinim pogrenim koracima.

Slino tomu, Lui e u svojem tekstu Uvest u jo koju rije i ozdravit e dua tvoja!tvrditi da

su za jezini purizam bili najzasluniji stariji jezikoslovci koji su doivjeli tijekom svojih ivota

nasilje nad hrvatskim jezikom. Inicijatori tih promjena bili su politiari, drutveni djelatnici i

jezikoslovci uglavnom starije generacije koji su imali prilike iskusiti neke oblike jezinoga

nasilja nad svojim jezikom. Vjerojatno poneseni osjeajem nepravde koja im je nanesena u

prolosti, a smatrajui pritom da znaju to je najbolje za ope dobro, pokrenuli su, potaknuti i

podrani ideologijom nove vlasti, izrazito puristiku jezinu politiku ne uzimajui u obzir

praktine potrebe cjelokupne jezine zajednice (Lui 2007: 337338). Dakle, kao to je ve

bilo reeno, hrvatski jejezik postao svojevrstan lijek za lijeenje trauma i kompleksa iz prolosti,

to se vie puta kroz povijest ponavljalo.

Sve u svemu, hrvatski se jezik u razdoblju nakon raspada Jugoslavije nalazi upolitikom vrtlogu.Opet je koriten kao politiki alat i opet su jezini puristi doli na svoje. No takva euforija je

naravno morala splasnuti, to se i dogodilo nakon zavretka Domovinskoga rata i ulaskom u

novo tisuljee. Jezini je purizam bio iznimno snaan u tim prvim godinama Republike

Hrvatske, ali kratka daha jer se ipak znalo da se jezikom ne bi trebali baviti laici, ve

jezikoslovci i institucije koje trebaju normirati jezik normativnim prirunicima. Zavretkom


41/67

41

ovoga razdoblja hrvatski e jezik ui u novo razdoblje u kojem e biti pod jaim utjecajem

engleskoga jezika, ali vie ne u potrebi da ga se mora definirati tako da ga se razlikuje od

srpskoga jezika, osloboen od svih utega i u rukama onih koji ga znaju njegovati i razvijati.


42/67

42

4.2. PURIZAM U SUVREMENOJ HRVATSKOJ

Kada se govori o purizmu u suvremenoj Hrvatskoj, mora se imati na umu da je razdoblje

izrazitoga purizma ipak zavrilo. U ovom novom razdoblju hrvatski jezik vie nije pod udarom

susjednoga srpskoga, ali je pod utjecajem globalizacije i velikoga pritiska engleskoga jezika , to

je sudbina i drugih jezika u svijetu. Moglo bi se rei da hrvatski jezik doivljava svojevrstan

procvat. No treba imati na umu da se jezik uvijek treba njegovati, a velik priljev engleskih rijei

ipak mijenja hrvatski leksik, ali i sintaksu. Jezikoslovci u s

Documents

Jezični purizam