Jam broj 45

JAMbroj 45, veljača 2014.

ČASOPIS UDRUGE ZA PROMICANJEHRVATSKE UMJETNOSTI I MEĐUKULTURNOG DIJALOGA JAM

JAM siječanj 2014 1

Glavni urednik Grafički urednik FotografijeJuraj Vuglač

...Tekstove pišu:

Helena Kušenić, Gordana Đuričić, Branimir Hrvoj, Iva Hanzen, I. M, Ana Anđal, Juraj Vuglač...

Hvala Hrvatskom Jezičnom Portalu. U ime Wikipedije.hr desnicom pokazujemo visinu žita....

Posebna zahvala: Lektorici Bez posebnog razloga.

...Naslovna stranica: Pavle Pavlović

...Časopis udruge JAM, broj 44, godina V; sva prava su pridržana (c, r i tm).

Ne kradite sadržaj, jer će svi problemi koje mi imamo na srcu preći u umove lopova.

...Dodatne zahvale: Ana Anđal jer je preživjela tisuću sastanaka.

JAMMislili smo da je siječanj rezerviran za ljenčarenje pred televizorom dok nam tijelo

ugodno pretvara sav šećer koji smo unijeli u sebe tijekom blagdana u salo. Salo nam pomaže da preživimo zimu. Ove godine nas je zima preskočila. Ljudi su shvatili da im salo nije potrebno (barem ne ove godine), te su se bacili na organizaciju masovno posjećenih umjetničko - kulturnih događanja. Teškom mukom smo izabrali nama najbolja. Zavaljujemo ekipi iz HDLU-a Osijek i gradskog muzeja u Koprivnici na brzim reakcijama u našoj potrazi za kvalitetnim fotografijama, kao i curama iz Vinkovaca kojima ovim putem šaljemo svu podršku! Zašto bi sva kvalitetna događanja morala biti u Zagrebu? Niti je Zagreb Hrvatska, niti je takva centralizacija dobra za razvoj Lijepe naše. Pišući i raspravljajući o izložbama u ovom broju, primijetili smo zanimljiv fenomen: svi mediji pišu isto. Postoji nekoliko opcija na koje ćete naići: prva je prepisivanje cjelokupnog predgovora, druga je prepisivanje samo jednog njegovog dijela. Treća je opcija prepričavanje predgovora uz citate, dok je četvrta iznošenje mišljenja onog jednog likovnog kritičara po portalu, koje se pak opet ne razlikuje od onoga što piše u predgovoru, samo je drugačije rečeno. Postoje izuzeci u kojima se umjetnik intervjuira, ali i ti intervjui često pokušavaju umjetnika i njegovo djelo predstaviti na način koji ili piše u predgovoru, ili podržava već uvriježeno mišljenje o umjetniku i njegovom radu. Tada smo se zapitali: gdje je nestala različitost? Zar zaista svi u umjetnosti misle o nečijem radu jednako? Čak i ako zanemarimo struku (svi aktivni povjesničari umjetnosti pohađali su isti fakultet kod istih profesora, pa možemo shvatiti jednoumlje), što je s ostalim umjetnicima? Čini nam se nevjerojatno da baš svi, bez obzira jesu li kipari, slikari ili gerontofili imaju jednako razmišljanje. To nas je dovelo do sumnje da živimo u jednom ogromnom organizmu kojim vlada jedan mozak i on svim jedinkama šalje misaone impulse. Pustite nas unutra! I mi želimo biti dio mase!

JAM siječanj 2014 2

stranica 3 stranica 7 stranica 11

stranica 17stranica 15stranica 13


stranica 35stranica 33stranica 31stranica 29


Noć muzeja Martina Miholić:Artist speed dating Bure Baruta 3

Noć muzejaKoprivnica

Modul 8Calligraphyexhibition

Daily struggle

Umjetnost šibica Stipan TadićThe residency drawings

Zoran Kulušić - NeralCrno bijelo

Penguinbook covers

Zlatan VehabovićProkleta posada

Pavle PavlovićSolarfall

Darija JotunIrena ČuljakIzložba

Ivica MalčićTen years after

Nedovršenemodernizacije:između utopije i pragmatizma

Iva LulićKrk: otok vila

JAM veljača 2014 3

mjesto: cijela Hrvatskaweb: http://nocmuzeja.hr

NOĆ2014MUZEJA

Noć muzeja 2014 održavala se u više od 100 hrvatskih gradova i mjesta, a simbolično je započela otvaranjem izložbe Nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu – Izložba s povodom. Jedan od povoda organizacije izložbe je podrška muzejske zajednice Hrvatske, Zemaljskom muzeju BIH u Sarajevu koji je zbog nerješene zakonske regulative zatvoren za javnost već

više od godine dana.

JAM veljača 2014 4

U Zagrebačkoj pivovari točilo se besplatno pivo. Ako se pitate kakve to veze ima s Noći muzeja, podsjećamo vas da

posjetite Pivnički muzej.

Ova će vijest razočarati mnoge Inuitoljupce, ali ovo nije pokušaj vlade da potakne imigraciju lovaca na kitove u RH, ne bi li oživjeli učmalo ribolovstvo. Radi se o ulazu u knjižnicu HAZU, gdje su postavljene izložbe “Zagrebačka speleologija - jučer, danas, sutra” te “Franjo Rački - prvi predsjednik Akademije”

U Laubi je za Noć muzeja otvorena interaktivna izložba

Alema Korkuta.

U Etno Art galeriji (ulica Baruna Trenka 2, za sve koji žele naučiti nešto o Lijepoj našoj) i muškarci se bave pletenjem čipke. Poslije toga se ide u šetnju osluškivati zov na gonjanje (guglanjem naučite ponešto o našim

starim običajima).

JAM veljača 2014 5

Muzej automobila Ferdinand Budicki posjeduje zavidan postav.

U knjižnici HAZU mogli ste naučiti kako zavezati gordijski čvor.

Senzori koji reagiraju na pokret i crne žice zabavili su sve prisutne u Laubi.

U HDLU smo plesali na kvalitetan rockabilly uz pivo iz Medvedgrada.

Nakon izložbi i zvijezda koje su slikale, došlo je vrijeme za obračun s umjetnošću.

Stipan Tadić je iskoristio gužvu i snimio intervju za Svlačionicu Roberta Knjaza.

JAM veljača 2014 7

Martina MiholićArtist speed dating

mjesto: Gradska Galerija Striegl u Sisku web: www.martinamiholic.com

Speed dating je poznata i popularna forma, originalno predviđena za upoznavanje ljubavnika ili partnera. Zadana forma predviđa pet do deset minuta razgovora, unutar kojih se sudionici međusobno predstavljaju i upoznaju. Po isteku zadanog vremena, sudionik/ca prelazi za drugi stol kako bi upoznao/la sljedećeg kandidata. U vlastitom radu generalno me zanima područje komunikacije, njezinih mogućnosti i nemogućnosti. Teško je nekada odrediti točno vrijeme nastanka ideje, no ova je bila verbalizirana u razgovoru s prijateljima prilikom posjeta jednog okupljališta mladeži, po završetku projekta u Bernu. Neki bi rekli birtije, no bila je u pitanju bivša gimnastička dvorana koja je zatim pretvorena u

klub/kafić.

JAM veljača 2014 8

JAM: Da li je projekt jednodnevan ili se nastavlja?

Martina: Iako je projekt u svom prvom izdanju, u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku, povodom Noći muzeja, bio jednodnevan, idejno je fleksibilne forme tj. trajanja. Osim u Sisku trebao bi se održati još u nekoliko gradova / galerija u Hrvatskoj. Za sada su u potpunosti potvrđene Mala Galerija u Poreču i Geen Room u Zaboku. U raznim fazama dogovora su Art radionica Lazareti u Dubrovniku, Vazaždin, te ponovo Sisak u sklopu Interpolacija - Dani industrijske baštine grada Siska. Svakako projekt je otvorenog tipa, no svejedno ga ne bih htjela napraviti megalomanskim jer željela bi zadržati koncentraciju i posvećenost svakom pojedinom projektu, tj. gradu odnosno galeriji, uzimati u obzir lokalni kontekst i specifičnosti.

JAM: Koji je bio cilj?

Martina: Izuzetno su mi bile zanimljive i inspirativne, s jedne strane sama forma projekta, s druge manifestacija Noći muzeja. O objema imam podvojeno mišljenje, afirmativno i kritično. Uvijek mi je zanimljiva ta kontradikcija unutar jednog oblika, pojma... U oba slučaja, situacija koja stvara prostor komunikaciji, recepciji..., samo kakvoj?Željela sam iskušati istražiti medij te vidjeti posjeduje li i jedna mogućnost približavanja suvremenih umjetničkih praksi građanima te upoznavanja s kulturnim, umjetničkim a nerijetko vezano i politički idejama koje dolaze iz njihovih sredina, na neposredan i ne elitistički način.S druge strane zanimao me područje komunikacije. Proces suvremene brzinske komunikacije, upoznavanja, međusobnog prepoznavanja, vlastitog prezentiranja i predstavljanja , odnosno aparat za brzo prepoznavanje i kodificiranje, koji funkcionira po unaprijed kreiranom generiranom setu eliminarnih pitanja, za prosuđivanje i procjenjivanje drugoga, te predstavljanje samoga sebe.

JAM: Zašto Sisak?

Martina: Prije nekoliko godina radila sam na grupnom umjetničkom projektu u kojem smo se bavili pojmovima: nemogućnosti, inercije, depresije, disfunkcije a u jednom trenu nam je Sisak postao sinonimom tih pojmova. Sada gledajući unazad javlja mi se osjećaj neugode što smo nečiji grad, tako označili. No činjenica je da su propast industrije, određene političke afere i još niz drugih faktora pridonijele percepciji Sisaka kao depresivnog grada. Poznavajući, tj. polako upoznavajući unutarnja sisačka strujanja, mogu reći kako bi nas Sisak vrlo uskoro mogao iznenaditi kulturnom ponudom i sadržajem. Drago mi je ako sam ovim pojektom imalo pomogla u stvaranju neke nove pozitivne kulturne klime u tom gradu.

JAM veljača 2014 9

JAM: Koje su bile reakcije publike, a koje umjetnika?

Martina: Znate kako to obično s izložbama i otvorenjima ide. Dođu vam prijatelji i familija, stričeki koji dođu na besplatno vinčeko. Iskreno, mislila sam si u jednom trenu, pa što ako nitko ne dođe, ako će posjetiteljima biti neugodno upustiti se u razgovor. Ljudi, pogotovo ako nisu iz struke, znaju zazirati od interaktivnih projekata u kojima i sami na neki način postaju izloženi. No rekla sam si vidjet ćemo. Ovo je početni eksperiment. Na kraju smo uspjeli ostvariti izuzetno ugodno i opušteno druženje. Posjetitelji su bez ikakvoga problema prilazili umjetnicima i upuštali se u razgovore raznoraznih karaktera. Također obje strane su pozdravile i izuzetno pozitivno komentirale projekt. Umjetnici, hvala im svima na sudjelovanju. Btw neki umjetnici koji su prvotno odbili sudjelovanje u projektu tokom večeri su se ipak pridružili.Ne znam, sada svakako govorim subjektivno, ali stvarno mislim kako je bilo baš onako ugodno, neki dobar klik i vibra se desila. Moram priznati da sam zadovoljna.

JAM veljača 2014 10

JAM: Da li predrasude prema umjetnicima utječu na cjelokupno poimanje umjetnosti?

Martina: Hoćeš reći kako netko ima predrasude prema umjetnicima? Auto referentna anketa koju smo provodili paralelno s projektom na pomalo ironičan način tematizirala je položaj umjetnika u hrvatskom društvu. Kompleksno je to pitanje. Bojim se da moj mlad, pomalo još nedovoljno iskusan i obrazovan um nije u mogućnosti odgovoriti na takvu kompleksnost. Jedan od ponuđenih odgovora u spomenutoj anketi, na pitanje: ''Bi li izašao/la na spoj s vizualnim umjetnikom/com?'' glasio je: ''Samo ako je u zbirci Nadana Vidoševića.'' Ne znam je li ispitanicima koji su odabrali taj odgovor na pameti bio odgovor: ''Da, samo ako je mrtav i preparirani.'', ili ''Da ako je kapitalac.'', ili ''Da ako je Nadanu, vrsnom prepoznavatelju umjetnosti zapeo za oko.'', a možda su bili samo duhoviti. Vratimo se ljudima, najviše odabira na isto pitanje dobio je odgovor: ''Da i oni su ljudi.''Kada malo više razmišljam, pomišljam kako je situacija ustvari obrnuto postavljena.

JAM: Tko je prema tvojem viđenju i iskustvima najviše odgovoran za takvu situaciju?

Martina: Svi navedeni u sljedećem pitanju/odgovoru, ne nužno tim redosljedom.

JAM: Da li bi odgajanje nezainteresiranih za umjetnost trebalo početi od umjetnika ili od obrazovanja?

Martina: Od umjetnika, od obrazovanja, od odgovornih institucija, od medija, od odgoja u obitelji...

JAM: Što se zaključilo na kraju projekta?

Martina: Srećom, nije kraj projekta pa ne moramo još neke ozbiljne zaključke izvoditi.


Bure baruta 3Matej Knežević Robert Fišer Jelena Oroz

mjesto: galerija Kazamat web: http://tinyurl.com/pod89m7

Osječka kulturna scena definitivno proživljava svoj revival. Jedan od dokaza jest i

manifestacija pod nazivom „Bure baruta“ koja se održala treći puta zaredom, a cilj joj je omogućiti mladim autorima priliku za samostalno izlaganje i predstavljanje. Ove godine predstavlja se troje posve različitih mladih autora. Matej Knežević jednostavnim i lako razumljivim jezikom problematizira svakodnevicu kroz političku i socijalnu komponentnu. Na kruh izrezan u obliku zvjezdica i posložen u krug (baš kao na zastavi EU) on maže Eurokrem te ih naposljet-ku pojede. Nakon silnog blještavila, (nerealnih) očekivanja i nadanja koja su pratila ulazak u RH stiglo nas je bolno otriježnjenje – a iza svega je, kao i poslije svakog tuluma – ostala hrpa smeća i neugodnih situacija s kojima se teško suočiti. I zaista, autor gađa u sridu – Zakon o radu nam je pun rupa (u doslovnom i prenesenom smislu), a ako se zagledamo kroz rupu što vidimo? Svijet korupcije (od raznobojnih kuverta podmuklo nam se smješka smajlić dok nam na zidu stoji obiteljs-ki portret pod nazivom „Nezaposlen“), siromaštva (skupljajući boce jedva popunimo „Torbu za kruh i mlijeko“). Možemo li se izvući iz smjera kojim smo krenuli ili ćemo ostati zabetonirani u neprekidnoj

nezaustavljivoj vrtnji istim stazama i obrascima ponašanja ovisi o nama, no autor nas hrabri i poručuje – „Sve će biti dobro“. Robert Fišer kroz nježnu destrukciju materije slike uključujući promatrača u proces nastanka/nestanka umjetničkog djela – ostruganu boju s plat-na stavlja uokolo platna koje visi sa stropa tvoreći „Negativ“ slike ili se skup čestica projektorom pro-jicira na platno same slike ili česticama puni čašu koja stoji pred slikarskim platnom.

Jelena Oroz predstavila je tri kratkometražna animirana filma neobičnih likova, čistih formi i simplificiranog oblikovanja. Čekaonica se bavi problematiziranjem realnosti i mašte, njihovog suodnosa i omjera postojanja, Povratak je nastao na nadrealističkim temeljima u kojem susrećemo ženu s kokošjom glavom, a Uvijek ili nikad je zapravo glazbeni spot te se pridržava tematike pjesme koja se bavi pitanjem odnosa pojedinca i masa. Ovi autori dokaz su kako u Hrvatskoj postoje mladi ljudi koji imaju i žele nešto reći i ono najbitnije – znaju kako. Služeći se različitim medijima progovaraju o problemima koji ih zaokupljaju, uključujući promatrače u aktivno promišljanje, pa i sudjelovanje. Bravo za Bure baruta – sapeti k'o puške čekamo sljedeće izdanje!

Svi izloženi radovi propituju mogućnosti slikarstva kao umjetničkog medija, a posebno je zanimljivo Nastajanje u nestajanju gdje se ostrugana boja nalazi tik pred platnom pa se ona (time i umjetnost) raznosi do neslućenih prostora i postaje

dijelom života svakog posjetitelja.



H

Galerija naivne umjetnosti Hlebinemjesto: galerija grada Koprivnice web: http://tinyurl.com/pzvsadf

Hlebinska Galerija naivne umjetnosti ove je zime uistinu živnula. Ususret hladnim danima, toplinu je (u kustoski ured koji je godinama zjapio prazan)

unijela mlada kustosica Helena Kušenić, odlučna da oživi program Galerije koja destljećima privlači posjetitelje iz čitavog svijeta. Uobičajeno otvaranje vrata javnosti na kakvo smo u Noći muzeja navikli u Hlebinama je ovog siječnja zamijenilo pravo iznenađenje. Uspješna suradnja kustosice Helene Kušenić, etnologinje Vesne Peršić Kovač, Kulturno umjetničkog društva Hlebine i Udruge hlebinskih slikara i kipara naive rezultirala programom koji nas je vratio u tridesete godine dvadesetog stoljeća, u same začetke naivnog slikrstva u Hlebinama. Tradicija života, radova, pjesme, društvenog života, igre i plesa u Podravini uprizorena je u predstavi nastaloj entuzijaznom svih članova KUD-a Hlebine, praćenoj glazbom u izvedbi Najstarijih hlebinskih mužikaša. Ono zbog čega se u Hlebine uvijek rado vraćamo jest naivna umjetnost, fenomen čiji značaj gotovo i nije potrebno isticati. Hlebinska naiva često je hvaljena kao kolektivna pojava u kojoj je relevantnost pojedinaca neosporiva. Jedan od tih pojedinaca bio je Ivan Generalić u čijem je aneksu hlebinskoj Galeriji u ovogodišnjoj Noći muzeja na znakovit način obilježena stogodišnjica njegova rođenja - mladi pripadnici Udruge hlebinskih slikara i kipara naive demonstrirali su tehniku slikanja uljem na staklu i jasno su pokazali da tradcija prenošenja znanja Hlebinske škole i dalje postoji te da recentni radovi nastali u Hlebinama i dalje odražavaju stanje duha, baš kao što su ga odražavali tridesetih.



K

MODUL 8calligraphy exhibition

mjesto: Express bar web: http://modulosam.tumblr.com


KKaligrafija ili krasopis je umjetnost lijepog pisanja najčešće uz pomoć pera, kista i tinte.

Naravno da su mogući i ostali predmeti, kao poznato pisanje naoštrenim kostima nadlaktice i krvi u Gomori (za razradu informacija uputite se najbližem studentu KBF-a). Krasopis se najčešće veže uz vjerske tekstove, te je postizanje estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja važnije od čitljivosti. Modul 8 (ime poznato redakciji, umjetnikovoj obitelji, djevojci, poznanicima i stručnim suradnicima) prikazao nam je svoje viđenje moderne kaligrafije. Na izložbi su bili predstavljeni radovi iz dva ciklusa: “National Calligraphic” i “Moderna kaligrafija”. Naziv prvog ciklusa ne podsjeća slučajno na “national geographic”: umjetnik je slikao životinje, od koji nas se najviše dojmila povelika sova koja je strogim okom promatrala posjetitelje. Nadamo se da ćemo uskoro ovu i slične izložbe viđati po muzejima i galerijama, jer donose izričaj i ljepotu koje na Hrvatskoj umjetničkoj sceni kronično nedostaju.


dailYStruggle

AnaElizabet

PaulHorn

UrsulaHübner

SandraFockenberger

Hund &Horn

AlfredLenz

Moritz M.Polansky

mjesto: dom HDLU web: http://tinyurl.com/nfqqbgn

“Pokazuje se da su pokušaji improviziranih među-rješenja i neuspjeha ponekad ljudskiji i više obogaćuju od savršene rutine.”


Daily struggle pokazuje radove koji se bave problemima, s kojima se ljudi svakodnevno konfrontiraju. Pri tome se manje radi o “borbi za preživljavanje” ili o velikim pitanjima, koja sebi postavljamo tijekom života, kao npr. pitanje o dubljem smislu iza svih stvari ili o dugoročnim strategijama karijere. Više se radi o zbroju svih malih događaja ili poteškoća koje, iz dana u dan, pokušavamo riješiti; kako ću se uspjeti dignuti iz kreveta? Zašto zapinje kvačilo? Kako ću iznijeti smeće bez da se vreća pokida?

Jedan od gorućih problema izložbe bilo je otvaranje željeznih vrata. Problem je zorno prikazao bit postava: borbu pojedinca s malim problemima, koji su se ovim putem sveli na najobičnije otvaranje vrata. Nakon tog pomalo komičnog iskustva nam se banalna situacija u kojoj, na primjer, osoba umire jer je u kupaoni slomila nogu i nije mogla doći do telefona više ne čini toliko nemogućom.

“Ovi poslovi se mogu odvijati na individualnoj razini, i stvari i ljude

vidimo u situacijama, koje su sve osim savršenoga. Ili objekti i osobe, koji su u

to upleteni, čini se, slijede neku nepisanu zapovijed ili dinamiku bez, izvana vidljive,

obveze ili nužnosti za to. Ti poslovi se na izložbi mogu

materijalizirati u pravcu, da oni proizvodi tvrtki ili trgovina koje su snažno

potresene gospodarskim lomovima, pronalaze korisnika.”



LLopta nije za sve, a najmanje za umjetnike. Očekivali bismo da su umjetnici spretni s rukama, ali tome nije bio slučaj, te rasvjeta u

HDLU broji nemale gubitke u svojim redovima. Problem igranja košarke u neadekvatnom prostoru dovodi nas do teme izložbe, a to je dnevna borba sa svakodnevnim stvarima, među kojima je igranje košarke u stanu manji problem u usporedbi s dizanjem iz kreveta, iznošenjem smeća, mijenjanje čarapa trogodišnjem djetetu ili traženju sitniša u sofi. Jedna od žešćih bitaka sa svakodnevnicom koju smo imali prilike vidjeti na izložbi bila je ona s gravitacijom. Ne znajući Newtonove zakone, umjetnici su prikovali stol, stolice i sebe (nadamo se ne doslovno) za strop, te su pokušavali jesti špagete i točiti vino. Preporučamo da probate kod kuće i javite rezultate. Svakodnevne borbe su duge i bespoštedne, te često nose velike žrtve (psihičke) od svih sudionika. Ova izložba nam nije olakšala niti jednu, ali nas je barem utješila činjenicom da svi mučimo slične muke gdje god da živimo.


PUmjetnost šibica

web: http://tinyurl.com/pchuynw

Trenjem o tarilo, posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama za žigice, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić.

“Umjetnika čini jedan spoj unutarnjeg bunta protiv uobičajenih stvari te potrebe za kreativnim izražavanjem kao i ukazivanje na (aktualne) probleme na jedan specifičan način. Umjetnik ne mora nužno biti stvaratelj nečeg lijepog, već osoba koja se na kreativan i specifičan

način bori protiv problema a istovremeno u tome uživa.”


PPredstavljamo Tomislava Horvata, umjetnika koji radi skulpture od šibica. Sve ostalo što bi vas moglo zanimati o njemu, pročitajte u prijepisci

virtualnog razgovora:

JAM: Kako i zašto si se krenuo baviti umjetnošću?

Tomislav: Krenuo sam zapravo iz potrebe za nekim kreativnim izražavanjem. Još u osnovnoj školi sam pohađao školu animiranog filma u Čakovcu i zapravo, većinu osnovne i srednje škole sam proveo crtajući. Zatim između 3. i 4. srednje sam se zapravo odlučio na izradu prvo imaginarnih građevina (inspiriran modelima koje sam vidio u jednom arhitektonskom uredu) a kasnije i skulpturama. Najkraće i najjasnije rečeno, to je kod mene potreba.

JAM: Iz kojeg razloga si izabrao svoj medij?

Tomislav: To je zapravo čista slučajnost, jer mogao sam izabrati i neke druge materijale kao što su npr. čavli ili čačkalice. Međutim, vrlo vjerojatno je presudilo to što je lako nabavljiv materijal odnosno dostupan pa je to sasvim sigurno prevagnulo.

JAM: Gdje kupuješ šibice i koliko ih mjesečno potrošiš?

Tomislav: Šibice kupujem u obližnjim trgovinama, već u svim trgovinama znaju čime se bavim pa znaju naručiti i veće količine, tako da s time nema problema. Mjesečno trošim ovisno o dijelu koji radim. Kad radim na podlozi, gdje lijepim jednostavne površine, onda i dnevno znam po 2 000 komada potrošiti, a dok radim baš na skulpturi gdje treba svaku šibicu savijati onda dnevno između 300 i 600 komada. Tako da taj broj uvijek varira, na dnevnoj razini vodim evidenciju koliko potrošim šibica za pojedinu skulpturu.


JAM: Da li zbog svojeg medija imaš problema s lokalnim vatrogasnim odredom?

Tomislav: Haha, još nije bilo takvih intervencija. Srećom pa stanujem pored vatrogasnog doma.

JAM: Na koji način odlučiš o idućoj skulpturi?

Tomislav: Kada sam još radio na imaginarnim građevinama onda sam sve radio bez ikakvih nacrta i skica, jednostavno sam pustio mašti na volju i krenuo raditi. Ali svaka građevina je zapravo i simbolički predmet. Most povezuje ljude, dvorac je neki stup društvenih zbivanja, vjetrenjača kao simbol slobode itd. Kod skulptura odabirem likove koji me inspiriraju svojim životom i svojim postignućima. "Kum" kojeg je utjelovio legendarni Al Pacino me oduševio svojom prilagodbom i talentom kojim je odigravao uloge u svojoj karijeri, a po mnogim listama je jedan od najboljih glumaca današnjice. Trenutna skulptura na kojoj radim, skulptura W.A.Mozarta je također divljenje na jednog čovjeka čije ime je svojevrsni sinonim za genija. Ima puno ljudi koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli i kod tog odabira je zapravo nemoguće pogriješiti.

JAM: Kada se odlučiš o skulpturi, kako teku pripreme?

Tomislav: Prvo idem u nabavu materijala za podlogu. Primjerice za fotelju sam kao podložni materijal koristio šperploče, za lice i glavu sam koristio gips i akrilni kit za drvo. Zatim za skulpture radim skice pojedinih dijelova, kao i skicu cijele skulpture. određujem omjere ruku i nogu. Mjesta na kojima moram raditi savijanja (zglobovi).


JAM: Koliko ti vremena treba da završiš jednu skulpturu?

Tomislav: E to je vrlo relativno i razlikuje se od skulpture do skulpture. Za posljednju skulpturu "Kum" bilo mi je potrebno 19 mjeseci rada a za trenutnu skulpturu će vrlo vjerojatno trebati i nešto više, iako je još rano govoriti jer sam u početnoj fazi izrade.

JAM: Koliko si skulptura do sada napravio?

Tomislav: Trenutno radim na drugoj skulpturi čovjeka a k tome sam napravio i 6 imaginarnih građevina.

JAM: Jesi li imao izložbu? Koje su bile reakcije posjetitelja na tvoj rad?

Tomislav: Do sada sam imao jednu zajedničku izložbu i svaki posjetitelj se zapravo susreo sa nečim što ne viđa često i posjetitelji su izrazili oduševljenje viđenim. Puno ljudi dolazi vidjeti radove u moj atelje i vrlo rado im objasnim proces rada na pojedinoj skulpturi.


S

Stipan Tadić: the residency drawings

mjesto: galerija PM, HDLU web: http://stipantadic32.blogspot.com

Stipan je svoju Arapsku avanturu pretočio u strip dug tisuću i jedan centimetar. Osjećali smo prisnost i simpatiju s njegovim kulturnim

šokom, koji je uz crteže pokušao prenijeti prikladnom odjećom i glazbom. Veliki broj posjetitelja jedva je prepoznalo autora koji je za otvorenje obukao prikladno tradicionalno odijelo pravog arapskog muža. Pretpostavljamo da je harem ostavio kod kuće, da ne bi došle u kontakt s drugim muškarcima. Strip je bio dovoljno dugačak da ga prosječan ADHD-ovac nije mogao pročitati odjednom. Oni koji su uspjeli, bili su nagrađeni salvama smijeha prouzročenim opisanim situacijama i šekspirohulnom upotrebom engleskog jezika. Ako je vjerovati stripu, voda iz vodovoda nije prikladna za konzumaciju, jer je autora nekoliko gutljaja gotovo stajalo glave. S druge strane, mobiteli su jeftini, te ako se ikada nađete u Dubaiju obvezno se počastite s desetak aktualnih modela. Nadamo se da će Stipan dobiti novu rezidenciju, jer s nestrpljenjem čekamo novi strip.



Zoran Kulušić-Neral

mjesto: Knjižnica Marije Jurić Zagorkeweb: http://www.zorankulusicneral.com

JAM: Voliš li više fotografirati živu ili neživu prirodu?

Zoran: Ljudi su neizbježni na mojim fotografijama. I kada fotografiram prirodu ili samo arhitekturu ili urbane dijelove grada, oni su tu negdje, ako ne u prvom planu, onda negdje sa strane. No svakako su tu, barem jedan čovjek je na gotovo svakoj mojoj fotografiji.

JAM: Koja je tema izložbe Crno bijelo?

Zoran: Tema izložbe crno-bijelo je Zagreb, u crno bijeloj tehnici.

JAM: Da li više fotografiraš crno bijelo ili u boji i zašto?

Zoran: Crno-bijelo je jednostavno ono što moje oko vidi. Stalno fotografiram u crno bijeloj tehnici, dapače, nabavio sam i Leicin Monochrom, digitalni fotoaparat bez Bayer filtera, koji je namijenjen isključivo crno-bijeloj fotografiji. Netko je nekada rekao da kada fotografirate u boji onda fotografirate dušu dok vas kod boje privuče odjeća. Osobno smatram da crno-bijela fotografija jednostavno prodire u bit onoga što vam je oko primijetio, a fotoaparat zabilježio. Može biti i van fokusa no svakako priča priču.

JAM: U kojem smjeru bi se prema tvojem mišljenju fotografija trebala razvijati?

Zoran: Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan no tehnički gledano i dalje će ići u smjeru mega pixela, različitih senzora i vrhunskih objektiva. No gledano sa strane fotografa – umjetnika, mislim da će ipak oni odrediti smjer razvoja same fotografije. Uz naravno korištenje i vrhunske foto opreme, a i komercijalne instant opreme kao što su kamere na mobitelima. Klasična fotografija će opstati i ostati no oko promatrača će odrediti i vjerujem, potvrditi estetiku fotografija koja nas je očaravala od samih početaka fotografije pa sve do danas.

JAM: Kada si se počeo baviti fotografijom?

Zoran: Fotografijom sam se počeo baviti prije tridesetak godina. U početku vrlo intenzivno, analognom fotografijom, a onda još intenzivnije zadnjih 7 godina.

JAM: Što te inspirira?

Zoran: Inspiriraju me ljudi. Posebno me inspiriraju obični ljudi, koji jednostavno imaju mnogo životnih priča i to se na njima vidi no isto tako se vidi da te priče neće nikada biti ispričane. Pokušavam im pokloniti maksimalnu pažnju i učiniti ih važnima, jer to i jesu.

JAM: Koju opremu najčešće koristiš?

Zoran: Najčešće koristim Leica rangefinder fotoaparate, digitalne i analogne. Nemaju auto fokus i nikakva dodatna pomagala. Nikada ne koristim bljeskalicu već dostupno svjetlo. Onoliko koliko ga imam.

Crno bijelo



H

PENGUIN book coversmjesto: Hrvatsko Dizajnersko Društvo web: www.penguin.com

HDD nas u zadnje vrijeme iznenađuje dobrim izložbama. Za Penguin knjige ste sigurno svi barem čuli, a ovdje ste imali prilike vidjeti

neke od najboljih naslovnica njihovih izdanja. Penguin Books postoji već nekih 75 godina i nakon ove izložbe, jasno nam je zašto. Svaka od izloženih naslovnica bila je malo umjetničko djelo za sebe i savršeno je nadopunjavala sadržaj literarnog predloška. Za neke od naslovnica smo bili uvjereni da se radi o stripu, te su nam bile najdraže jer su pružale vizualni foršpan sadržaja knjige. Kod ostalih su nam naslovnice suptilno upućivale o čemu se u knjizi radi, kao na primjer knjiga sa Titanikom. Lovecraftovog Chtulua smo s veseljem prepoznali, ali su nam zaprijetili izbacivanjem s izložbe nakon što su se neki članovi redakcije počeli klanjati istome (neindoktrinirani zaboravljaju da se to radi na obalama mora uz obveznu krvnu žrtvu). Ova izložba nas je podsjetila da postoje zemlje u kojima se još čitaju knjige te dizajn korica jednako važan kao i sadržaj u privlačenju čitatelja.

“...u Galeriji HDD-a održala se izložba pod nazivom PENGUIN BOOK COVERS. Riječ je o putujućoj izložbi posvećenoj omotima knjiga slavne izdavačke kuće Penguin Books

čija je turneja započela povodom Penguinovog 75. rođendana.”



Zlatan Vehabović

Prokleta posada

mjesto: Lauba web: http://weakersoldier.blogspot.com


II u novoj godini Lauba je totalno „in“ i u trendu. Ne samo po gužvama koje se stvaraju pri otvorenju

izložbe, već i po programu koji je ove godine započeo izložbom Zlatana Vehabovića te predstavljanjem najnovijeg ciklusa slika pod nazivom Prokleta posada. Prokletu posadu čine četiri lika u malenom čamcu usred smaragnozelenog mora. Način osvjetljenja i odabir tonaliteta boja pripomažu dramatičnosti prizora i vrlo dobro najavljuju problematiku ciklusa – odnos prirode i čovjeka. Obzirom da se Vehabović od mlade perspektivne nade prometnuo u sad već etabliranog, i dalje perspektivnog i mladog, autora kojeg prate svi mediji, gotovo je općepoznato kako je nadahnuće za ovaj ciklus poteklo od pjesme „My Donal“ – koja tematizira bol, očaj i usamljenost žene ribara-kitolovca obraćajući se ženi sa skupim parfemom. Za izradu parfema bitna je ambra, tvar koju proizvodi ulješura (kit) stoga ne čudi što se motiv monumentalnog nasukanog kita u krupnom planu ponavlja se na dva platna. Radovi velikih dimenzija, osim što djeluju impresivno i zastrašujuće, postavljaju ekološko, ali i moralno pitanje – vrijedi li i imamo li pravo okončavati živote drugim bićima za zadovoljenje vlastitih, prolaznih i nadasve plitkih hireva? S druge strane, prikaz nepregledne morske pučine s vizure kopna (i žene koja neutješno očekuje) otvara pitanje (opstanka) međuljudskih, posebno ljubavnih odnosa. Kako se razvijaju, opstaju li ili pucaju pod teretom razdvojenosti? Nasuprot, prikaz je ledenjaka na pučini mora koji sugerira osamljenost, tjeskobu, nemoć. Prepuštenost prirodi. Neizvjesnost. Nemogućnost pobjede. Ove dvije „cjeline“ neodvojivom sponom povezuje upravo Prokleta posada – (ne)svjesna kako prirodu ne može nadjačati, uvijek iznova odlazi na pučinu i kreće u borbu (iz avanturističkih ili mazohističkih pobuda). Posada želi pokoriti sve i svakoga. I vjerojatno joj ni to ne bi bilo dosta. Hoćemo li se konačno suočiti s pitanjima i nebuloznim postupcima koji stoje pred nama ili ćemo se zakukuljiti u ribarsku kabanicu i okrenuti im leđa svježe namirisani novom bočicom parfema?


DDa li smo čudni ako radove koje publika doživljava kao depresivne smatramo zabavnima? Biti ćemo potpuno iskreni: izložba nas je

nasmijala do suza. Postoji li bolja reakcija na prikaz odraslog čovjeka koji sjedi na dječjem triciklu sa škarniclom na glavi? Napomenimo i to da je gol. Jesmo li nenormalni, ili je ostatak hrvatske populacije mrtav iznutra? Odgovor na postavljeno pitanje možemo pokušati pronaći čitajući razne „kritičke“ poglede na izložbu. Ako izuzmemo prepričavanje predgovora Feđe Gavrilovića, potez kojem su pristupili mnogi mediji, i poluanalizu jedne slike koju nam nudi P.K. (podaci poznati umjetničkoj policiji), dobili smo dojam da nitko nije osobno došao na otvorenje i pogledao slike uživo. Govoriti o radovima kao „smušenim“ i „depresivnim“ dojam je jedne osobe, koja je svojim tekstom svima odredila način na koji će javnosti predstaviti izložbu. I na taj način smo dokazali da je Pavle bio u pravu kada kaže da „ljudi pasivno sudjeluju“ i da „miješaju stvarno i virtualno iskustvo“. Mi smo se izuzetno dobro zabavili, te smo izložbu, kao i većina posjetitelja, napustili sa širokim osmijehom na licu.

Pavle Pavlović: Solarfallmjesto: galerija SC web: http://pavlepavlovic.com



N

Darija Jotun / Irena Čuljakizložba

Napokon smo se, barem virtualno, uspjeli maknuti iz Zagreba, te smo dospjeli do Vinkovaca. JAM obavještajna služba koja djeluje diljem

Lijepe naše nam je dojavila o izložbi mladih umjetnica (u stvarnom, ne umjetničkom svijetu gdje „mlad“ znači mlađi od 60). Kada smo vidjeli njihove radove, morali smo ih staviti u JAM. Priznajemo, slabi smo na zečeve. Možda zvuči prizemno, ali kada na slici vidimo zeca ili pingvina, proradi nam čudan zbir fetiša i mladenačkih frustracija, te se odmah krenemo diviti prikazanome i razmišljamo o radu kao novom remek djelu koje će označiti prekretnicu u izboru umjetničkih tema. Naš stav o generacijama koje tek imaju zasjati na hrvatskom umjetničkom nebu najbolje opisuju riječi natječaja s portala booksa.hr: „Mladi umjetnici koji tek dolaze na kulturnu i umjetničku scenu na nju donose svježinu i drugačiji pogled na stvari s kojim ulaze u polemiku ili dijalog s ranijim generacijama.“ Ovime umjetnicama poručujemo da samo nastave, jer predstavljeni radovi pokazuju da idu u dobrom smjeru. JAM podržava!

mjesto: Time Rock caffe Vinkovci web: http://jotundarija.deviantart.com


fotografije: Vjeko Berton (www.facebook.com/Berton.Photo)


JNedovršene modernizacije:

Između utopije i pragmatizmamjesto: Gliptoteka HAZU web: http://tinyurl.com/n9vu834

Jednom davno živjelo je nekoliko naroda u zemlji koja se zvala Jugoslavija. Njome je dugi niz godina vladao svačiji prijatelj (kojega

su svi zvali „drug“) Josip. U toj socijalističkoj zemlji, kaže legenda, možda malo i nametnuto s obzirom na ukorijenjeni primitivizam tih naroda, nalazio se „duh napretka“. Ideja je bila: srušili smo stari poredak i sada svi zajedno idemo naprijed. Sintagma „Zajedno naprijed“ prevladavala je u svim područjima, naročito u kulturi i međunarodnim odnosima. Arhitektura je samo mali dio napretka koji je trebao pokazati koliko je Jugoslavija super svima: i onima koji su u njoj živjeli i onima koji su je posjećivali. Mnogi će se sjetiti da je gotovo sve što je u Hrvatskoj legalno sagrađeno, a da se barem djelomično pazilo na okolinu, sagrađeno upravo u doba Jugoslavije. No loše poslovanje (trenutno nas ne bi začudilo da su Jugoslavenski menadžeri svi redom bili Hrvati) zaustavilo je mnoge projekte koji su ostali samo na papiru. Možda je bolje da sada prestanemo hvaliti zločinačku tvorevinu i odemo popiti kavu na Cvjetni trg i diviti se blagodatima napretka na Hrvatski način.



N

Ivica Malčić

Ten Years After

mje

sto:

gal

erija

VN

e-

mai

l: m

alci

civi

ca@

gmai

l.com


NNapokon se dogodilo se Hrvati sve manje šale na račun Slovenaca, a sve više na svoj. Nakon svih događanja u protekloj godini i pošalica na spredex-u i inim internetskim

stranicama, jedan nas je umjetnik elegantno povukao u svoj mali zabavnik. Ivica Malčić, slikar poznat po svojoj radnoj etici, organizaciji, disciplini i centuriji slika koje naslika u godini. U svojim djelima izloženim u Galeriji VN sarkastično pristupa temama kao što su kultura, ekonomija, politika, zapravo sve čime su svakodnevno ispunjeni naši životi. On slika na dasci koja je prelijepljena novinskim papirom što dodano ironizira ono o čemu govori. Slike su mu popraćene citatima iz knjiga o rock glazbi i umjetnosti ili njegove misli vezane uz svakodnevne tiskovine. Izravno, ali suptilno kritizira društvo. Cijelo vrijeme poigrava se elementima pop kulture, politike i ekonomije i to toliko duhovito da se ne možete ne nasmijati. Ne moramo reći na što aludira izjavama: „Operite novac poreznih obveznika slikama Malčić“ i „Nema me u kolekcijama Sanader-Vidošević“. A koliko riječi odjekuje sa njegove „Samo za najveće kolekcionare“ slike koja prikazuje najpoznatije likove dječjeg Mikijevog zabavnika. Zbog toga on nam nudi: „Nula kuna art“, ali možete naći i „Umjetnost srednje klase“, „White trash art“ ili „Sliku za bogate“. Malčić nudi sve i za svačiji ukus, najpovoljnije, sve za (x)xx,99kn. Obzirom da je umjetnost duhovna hrana u ponudi imate i „Nešpricanu umjetnost“. Središte je njegova slika patuljka rudara/radnika s natpisom „Ja sramotim svoju obitelj“. No, „Malcic art louder than bomb“ liječi i „Strah od umjetnosti“. On „Slika na određeno...“, ali je „Slikar na neodređeno“. To je njegov odgovor na „XXI century shizoid art“. Vjerujem da će najpoželjnija ipak biti „Slika koja nikom treba“. Sve što ću vam ja reći: „All you need is art“, Malčić art.


CČak i danas, uza sve Pokemone, Dragonballse, Ben Tenove, Jagodice

Bobice i ostale zanimacije za klince koje su poharale svijet pa tako i lijepu našu, ne postoji dijete koje ne vjeruje u vile. Veliki broj za njih sazna preko crtanih filmova gdje su to uglavnom ratnice, a mali broj i pročita pokoju zabilješku neke narodne predaje, nama poznatije u formi bajke. Zahvaljujući Ivi Lulić i njenom projektu nastalom u suradnji s Centrom za kulturu grada Krka, mogli smo vidjeti kako izgledaju ili su izgledale prave hrvatske vile: nježne, prozračne, elegantne sa neizostavnom dugom raspuštenom zlatnom kosom. Na fotografijama, izloženima u Galeriji Modulor od 20. siječnja do 7. veljače 2014. godine, autorica je oživjela krčku legendu o naseljavanju otoka Krka te susretu došljaka Matana sa zlatnom vilom. Bez upotrebe računalnih efekata, koristeći prirodno i umjetno svjetlo, na način starih majstora analogne fotografije, uz pomoć krčkih vrtićara, osnovnoškolaca i srednjoškolaca te djece iz karlovačkog Doma Vladimir Nazor, otvorila nam je vrata u onaj nevidljivi, paraleni svijet o kojemu uvijek sanjarimo. Napokon je mašta postala stvarnom, a bića iz legendi su oživjela. Svojim oblikovanjem svjetlom dočarala nam je mistiku tajanstvenoga svijeta, nečeg nepoznatog na tako poznatom mjestu, a sami protagonisti su veličanstveni. Uglavnom se pojavljuje skupina od tri vile koje čine piramidalnu kompoziciju. One trube i zazivaju sile prirode, ili bezbrižno češljaju kose. Koliko su nježne, toliko su i moćne. Kada vila stupa sama, dio je prirode, svog prirodnog staništea pa tako postaje jedna od drveća ili vjetrom nošeni oblak. „Krk – otok vila“ još je jedna dokaz da je fotografija sredstvo kojim se može što god da autor poželi.

Iva LulićKrk / otok vila

mjesto: galerija Modulor web: http://tinyurl.com/nuxe86r


Documents

Jam broj 45