Ivan Očak, Jovo Popović (ur.)-Končar - Sekretar Partije-Alfa (1976).pdf

http://slidepdf.com/reader/full/ivan-ocak-jovo-popovic-ur-koncar-sekretar-partije-alfa-1976pdf 1/646
Recenzenti
D R P A V L E G R E G O R I O
D R I V A N J E L I C
S T I P E U G A R K O V I O
8/20/2019 Ivan Oak, Jovo Popovi (ur.)-Konar - Sekretar Partije-Alfa (1976).pdf
izdanje 30-godišnjici osloboenja zemlje i pobjede nad fašizmom
Prei
Konarev Kraj je malo liko selo: dvanaestak kua u jednoj od pro- dolina Velike Kapele, istono od Vrhovina a zapadno od Plitvikih jezera, ispod 1084 metra visokog Kika, kojemu je narod dao ime po hajducima »kikašima« jer su tu etovali i plijen dijelili, odatle su u pohode odlazili, a za sve vrijeme hajdukovanja nešišane kose pleli su u duge pletenice nazvane u onim krajevima kike.
Sad je to opina Titova Korenica; lika regija. U deset kua ive Konari, u jednoj Bogdanovii, a u dvanaestoj, iz
graenoj na spaljenim temeljima one u kojoj je roen Rade Konar, sada je Rad in muzej.
To je vjekovima bio graniarski kraj. Ako su moda one kapelske pro- doline i ljepše od ostalog dijela Like, ipak se tamo nikad nije ivjelo sret nije. Sudbina Like i itave Krajine: neprekidni ratovi. Stalno na rubu ivota i gladni, stalno. Za ono malo slobode, zapravo bi trebalo kazati: za ono malo privida o slobodi, ljudi onih krajeva s obala Plitvice, Like, Gacke, Novie, Krbave ili Hotue, velebitski i kapelsko-plješiviki gorštaci uvijek su bili spremni da ginu za to malo slobode, za onu gladnu nezavisnost.
Ti stalni ratovi stvorili su poseban mentalitet. I predaja im je takva, i folklor, i nošnja. Ratnike naravi, bez obzira što se etniki sastav mije njao. Jer tu su bili Iliri, i Ilira je ostalo. Tu su došla hrvatska plemena, i njih je ostalo. Prohujali su Tatari, ali i njih je ostalo. I Vlasi su dolazili, i osta jali, pa ve u 15. stoljeu — kao što ree ljetopisac — »vsi dobri Vlasi svete krune kralevstva ugarskoga v Hrvatih« imaju svoju zasebnu politiku jedinicu sa svojim kneevima i sucima (»Stol vlaški«). A Srbi, meu kojima su došli i Konari, dolaze s Turcima: kao ete martoloza, ili kao kmetovi odreeni da obrauju osvojenu zemlju dodijeljenu agama
i pašama bosanskog vilajeta.
Konari dolaze u 16. stoljeu s plemenom Usoraca, koje neki nazivaju i Vilianima: postupno putuju, stalno na bridu osmanlijskog maa, iz nemanjikih zemalja (ini se, s meurjeja Pive i Tare). Unu su prešli godine 1540. Turci su ih naselili oko korenikog polja, na krajnjim junim
padinama Gvozda i na obroncima Plješivice. Tu su proivjeli — vojujui as zdrueni s osmanlijskim etama protiv eta Primorske krajine, as udrueni s Krajišnicima protiv Osmanlija — 118 godina. Na toj zemlji vjenog nemira, na puškometu turske ili uskoke samarice, uvijek na ni šanu neije kubure, tridesetih godina 17. stoljea naglo se razvila hajdu ija. Veina plemstva i velikaša iz starih likih porodica ve je iselila. A postupno i seljaci napuštaju nesigurnu djedovinu, i u Lici, gdje je do turskog prodora bilo — što i starinska pjesma kae — »stotinu cvatuih gradova«, tu gdje je, kako se danas tvrdi, tiskana prva knjiga na Balkanu,
1626. godine, ima samo nešto više od sedam tisua seoskih kua. Sauvan je podatak da je tridesetih godina 17. stoljea 10.000 Liana pokušalo pobjei iz Like.1 Otoako-brinjski hajduci se u to vrijeme povezuju s ko- renikim Srbima. Usorani su bili najpouzdaniji jataci, a neki su se od njih i sami odmetnuli u hajduiju. Senjski kapetan Guši je preko hajduka or ganizirao tajno povlaenje Usoraca na zapad. Veze koje je Guši uspo stavio razgranao je senjski kapetan Petar Zrinski. Kako su Turci saznali za te veze, trebalo je naglo organizirati odlazak i 1658. godine 90 usora- kih porodica, meu kojima i Konari, bjee preko granice: najprije se smještavaju oko otoake tvrave, a 1660. godine Krajiška komisija do dijelila im je zemlju u Kompolju, Orovcu, Ponoru, Humu, Pothumu, Dolja nima, Brezovcu, Glavacima i Škarama.
Svi koji su ivjeli na obroncima ili na proplancima Gvozda, kojega od 1708. godine — kada je na mjestu razorenog pavlinsko-glagoljaškog sa mostana »S. Mikule na Gvozdi« izgraena kapela Sv. Nikole — nazivaju Kapela, u svakoj su generaciji, ili gotovo u svakoj, ivot poinjali iznova: jer ta su podruja i preesto paljena i neprestano harana, bilo u pohodima Mogorovia i Kurjakovia, Ana Frankopana i Matijaša Korvina, u tur skim nasrtajima i u protuturskim borbama, ili u napoleonskim ratovima.
Bili su borbeni, tvrdi, kremenog znaaja, nepokorni, što dokazuje i je dan od njihovih vojvoda, poznati etovoa Manojlo Mandi, koji je, su dei po predaji, vodio stotine bitaka s osmanlijskim junacima. Prema austrijskim dokumentima: Manojlo je u dvobojima izvojevao 24 pobjede. A Janja Konar, udana kasnije za jednog od Uzelaca iz Crne Vlasti, ušla je zbog svojeg herojstva i domišljatosti u junaku narodnu epiku. Ona je, naime, 1663. godine, za vrijeme jedne od bitaka koje je s Turcima vodio
1 Enciklopedi ja Jugoslavi je , knjiga V, Zag reb M CM LX1 I, str. 529.
Petar Zrinski u Lici, kraj Jurjevih stijena na rubu zalunikog polja, tamo gdje je nekad stolovao grof Dolijan a potom nastalo selo Doljani, na iz voru Kipina vrela, zapadno od Vrhovina, navela u provaliju oko 500 osmanlijskih konjanika i tu su svi zaglavili, ostavivši tako svoju pješadiju bez brze, lako pokretljive, za manevar uvijek sposobne konjike zaštite. Milan Vukmjrovi Škarpa, poznati komunist iz Like, zapisao je po kazi vanju guslara Mile Konara 1936. pjesmu o Uskokinji Janji Konar:
. . . Al* ne znate sto srcu prijanja, sto uini obanica Janja: i bez puške i strašne uzbune, uz vrteno i preslicu vune, ta pogubi petsto konjanika . . r
2 Pjesma dosad ni je objavl j ivana. Milan Vukmirovi Škarpa s lušao je i zapisivao ovu pjesmu u neznatno izmijenjenim vari jantama od Spaso ja Kralice, Janka Vukmirovia
i Marka Narandia. Pjesmu nam je za objavl j ivanje l jubazno ustupio Milan Vukmi- rovi Škarpa.
Podno brda vuje Komarnice, Krekovae, kano Vrbovice Poznati su viliki junaci: M a n e M a n d i i M a š i M i j a t e , Lazo Lo l i i J an ko Kamen ko , S tevo Ru i i Naran d i Mirko , I još mnogo na izbor deli j a . Megdan d i j e le sab l j om i n adakom, Lat in k in j om i l i kra tkom puškom, Ljutim noem i oštr im s jeivom. Al’ ne znate što srcu prijanja, Sto uini obanica Jan ja . I bez puške i strašne uzbune, Uz vrteno i preslicu vune, Ta pogub i pets to kon j an ika Jan j iara , bezdušnih krvnika. Od kako je sv i jeta i v i jeka, Tako udo n iko n e doeka . Ona pozna staze i putie, Pozna brda i nj ihove tajne, I vrtae i bezdan beskrajne. Drui se sa nagorkin jom vilom, n admeu se umom a n e s i lom. A još dosad nikad bilo n i je da djevojka sa v i lom druguje. S Jan jom hoe. A ko ne bi htio? Ljepotu jo j razum nadvisio . S i lan paša pod igao s i lu , Nos i s lavu car igradskom kr i lu , Tua v jera u srcu mu gori , I od brae nebrau nam stvori .
Pale, sijeku, u roblje odvode,
Vee carstvo nekrstu da stvore. Sto l i nebo pod sobom ne kri je? Kolko suza ova zemlja l i je ! Danas e ih paša proli jevati , Sudbu kleti i Alaha zvati, kad mu Jan j a popar icu skuva Sve dok šee i ovice uva. Bahati su ljuti janjiari, Oštrom sabl jom zapri jet išc Jan j i : Kaurkinjo , kazuj za kaure, II e biti gore i najgore! M ladoj Jan j i srce ne zadrhta: puta kuje, a l i zabasani Na l i t ice duboke bezdani . Tamo jeste vo j ska nevelika, I vide je, jaena im majka. Prolomi se jan j iarska v ika,
Sve zagluši ta lambas i c ika. Me vo j skama j edva s to koraka , Al i strma, neviena varka. Jer ko ne zna što je po sredini, Brzo mrtav pada po ledini . Ko bi onu si lu ustavio , Ko se pred n j ih vrsto postavio , Da n e padn e krvac do ko l jen a . . . Prevru se hrabri i kukavni, Zadnj i ne zna kako gine prvi . J auk tešk i gorom od j eku j e , A gora se samo pokli uje . Uho vara na korak dal j ine. Smrt nastupa im l i t ica mine.
Pedeset se jadu dosjetilo,
Sudei po pjesmi o Janji Konar i po usorskim legendama, reklo bi se da je prošlost konarevska slavna. A zapravo nije rije o slavi nego o ivotu u kojemu je hrabrost samo puka nunost. Jer opstati u onim vremenima, i ne samo onima, moglo se uz neprestanu borbu: kubura, zamka, ili no
bili su preesto jedini nain spašavanja golog ivota. Takvi su bili stari Konari. Tek 21. srpnja 1689, kada su posljednje turske ete u Lici razbijene
kod Udbine, podruje oko Plitvikih jezera konano je osloboeno od osmanlijskog terora, 161 godinu poslije okupacije. Liani su se, kako po kazuju povijesne injenice, oslobodili sami, pod komandom svojih etovoa, popa Marka Mesia i ostalih, još prije karlovakog mira s Turcima (1699), kada su Austriji vraeni mnogi pogranini dijelovi jugoslavenskih zemalja. Liani su, bez posebne pomoi esarske vojske, sami oslobodili
staru Liku i staru Krbavu. Tada je ve podruje hrvatskih zemalja na turskoj granici bilo orga
nizirano u poseban vojniki poredak, kao Vojna krajina ili Granica. Sto ljee prije osloboenja Like, od 1578, kada su Hrvatska i Slavonska kra
jina predane pod neposrednu komandu štajerskog nadvojvode Karla V, Vojna krajina se izgrauje u trajnu vojnu instituciju potinjenu Ratnom vijeu u Grazu. Podrujima Vojne krajine, vojno-administrativno podi
jeljenim po pukovnijama (regimentama), upravljala je Krajiška vojna ko manda.
Vojna krajina je 1873. razvojaena, a osam godina kasnije potpunoukinuta. Ipak, znaaji stvoreni vjekovnim vojnim ivotom, osobine gra niara koji su i orali i kopali, slavili i enili se i spavali naoruani, dugo su se zadrali kao bitno odreenje tih ljudi.
Pomicanje granice, na zapad ili na istok, sililo je Konare, kao i sve druge Usorce, na seobe, nekad dulje nekad krae. Zna se da uz odobrenje cara Leopolda od 29. srpnja 1659. sele u okolicu Otoca, da bi poslije 1689. »svoje naslone i stanove postepeno prenijeli preko Doljana i Zalu- nice i na vrhovinsko staro tlo te su naselili i Crnu Vlast i Vrhovine, Ru-
Ali kasno. I gore im bilo. Zovnu hajduk, skoiše hajduci, Sablje sijevnu u desnici ruci, Pa što nijesu sabljom okrenuli, U bezdan su silom natjerali. Tako pade pašina konj ica , Prethodnica, silna uzdanica. Druga vojska sada nailazi, Velika je, ni broja joj nema: Sad se bitka nad bitkama sprema. Ali im je podrezano krilo, vrat polomi što j ’ najbolje bilo.
Petar Zrinski vojsku sakupio, Nikad bitku nije izgubio. No krv mora pred s i lom da pane, suza grka uz jauk da kane. Sam bog znade ko e poginuti, Kolko e se majki ucviljeti. Druga pjesma to e kazivati, Kad e Zrinski Janju darivati Sa erdanom od suvoga z lata i na njemu stotinu dukata, U sredini alem dragi kamen, Da se pozna od junaka znamen.
10
dopolje i Babin Potok. Dok je postojala turska vlast u Lici, oni su to zemljište samo uivali. im su Turci izagnani iz Like, oni su s krajiškim dopuštenjem to zemljište i nastanili. U popisu iz 1701. našlo se na cijelom vrhovinskom zemljištu tano stotinu kua.«3
Konarev Kraj tad nije bio naseobina: samo pašnjaci i košanice. Dece nijima su Viliani iz Crne Vlasti i Babinog Potoka, iza Kika imali samo obanske stanove. Meu tih stotinu kua Konarevih je bilo 19.4 Kapetan Herberstein u jednom od svojih izvještaja o Krajini i Graniarima piše poetkom 18. stoljea:
»Ove Usorce hvale mi sa svih strana moji stari graniari, što su pod mojom upravom, i vele da su to viteški i najpošteniji ljudi izmeu svih Krajišnika što ih je pod Turcima.«6
Konari, kao i ostali Usorci, bijahu orai, stoari i vojnici. Petar Zrin ski i drugi habsburški knezovi vodili su ih do Une i preko Une, a jednoga od njih Napoleon je odveo ak do Moskve. U hercegovakom ustanku 1875— 1878. nekoliko je Konara u proslavljenoj eti mlad og Marinko- via s Krbave. Kao prebjezi ili zarobljenici za vrijeme prvog svjetskog rata u Rusiji neki su od njih dobrovoljci Srpske divizije i korpusa u Odesi, a bilo ih je koji su se borili i pod zastavom Oktobra na raznim frontovima. U ruskom zarobljeništvu i u redovima Crvene garde bila su neko vrijeme trojica iz Konareva Kraja: dva Konara — Ilija i Gedeon, i jedan Bog- danovi.
Konari iz Babinog Potoka od poetka 18. stoljea izgrauju svoje novo naselje kod izvora Bijele rijeke. Tek u ovom stoljeu to se naselje obli kuje u selo. Gotovo svi Konari su tamo preselili — samo dvije porodice ostaju u Babinom Potoku.
Konar i
Kad se planinskim drumom stie u Konarev Kraj, odvojkom od su vremenog puta Plitvice— Otoac, odm ah iza šume visokog kamenja — iza grieva, kako tamošnji ljudi kau — lijevo od puta nalazi se kua br. 176 u kojoj je 6. kolovoza 1911. roen Rade Konar. Na tom je mjestu naj prije izgradio drvenu stoarsku kolibu Vasilije Konar, Radin pra-pradjed, a pradjed Radin, Mojsije, sagradio je nešto veu kuu od brvana, pokri venu šimlom. Uoi Radina roenja, njegov otac Geco sazidao je kamenu
3 Stjepan Paviši, Seobe i nasel ja n Lici , Zagreb, 1962, str. 1S2. 4 Isto , str. 183.
3 Vaso Banovi, Gacka dol ina s okolnim m jes t im a , Zagreb, 1932.
11
kuu, koja je zapaljena za ovoga narodnooslobodilakog rata a obnovljena pedesetih godina.9
Najstariji, zapameni predak Rade Konara, prvi koji je obanski stan u Konarevu Kraju pretvorio u porodino ognjište, zvao se Vasilije, a
njegovi sin — Mojsije. Predaja kae da mu je otac htio dati drugo ime ali kad je kršten u vrhovinskoj crkvi Sv. oca Nikole pop se bio razljutio
jer mu Vasilije nije donio pršut pa je tako po svojoj popovskoj volji kalendarski imenovao novoroene.
Mojsijev sin je dobio djedovo ime — Vasilije. Taj Vasilije (umro je za vrijeme prvog svjetskog rata u dubokoj starosti) imao je sina Milu koji
je roen pedesetih godina prošlog stoljea i bio je — kao što bi zapisano u crkvenim knjigama — graniar,7 a tek uz to, što nije zapisano, ora i stoar.
Mile se oenio iz sela Turjanskog, Milijom Divjak. Imali su samo jedno dijete — Gedeona zvanog Geco, oca Radinog. Milija Konar je rodila
jedinca 14. rujna 1882. I Mili ja i Mile su rano umrli, kad je Geco imao tri-etiri godine pa je djeak rastao uz djeda Vasilija. Oenio se u svojoj dvadeset i drugoj godini, 1904,8 sa Štakom Konar iz susjedstva, iz kue pod brojem 67. Štaka, kerka Latinke i Vaje Konara, roena je 6. listo pada 1883.9
Štaka i Geco Konar imali su dvanaestoro djece. Prema »Protokolu krštenih pravoslavne istone srpske crkve hrama Sv. oca Nikole parohije
Gornje Vrhovine«10 djeca su raana ovim redom:Milka, 2. sijenja 1905, udana Drakuli, umrla u NOR;
Milan, 18. svibnja 1906, umro od tbc u Valjevu 1937; Rade; Dragica, 4. sijenja 1913, udana Drakuli, ivi u Rijeci Drakulinoj;
Nikola , 1915, poginuo nesretnim sluajem 1954;11 Soka, 14. svibnja 1919, umrla poslije 15 dana;
* Danas se u toj kui nalazi Memorijalni muzej Rade Konara.
7 Arhiv SUPa, Duplikat iz matice roenih parohije Gornje Vrhovine.8 U crkvenim knjigam a vjenanih nema p od ataka o njihovoj enidbi. Etnolog dr Vesna CulinoviKonstantinovi sma tra d a se oni nisu vjenali u crkvi, nego sam o svadbom zasnovali brak. Crkva je takve tradicionalne brakove tolerirala, pa i u poda- cima uz krštenje djece stoj i da su djeca iz takvog braka zakonita. Takvi brakovi, sklop- ljeni samo svadbom, su opa pojava u tradicionalnoj seoskoj kulturi dinarskog podruja. (Dr Vesna CulinoviKonstantinovi, ivot i obiaji stanovnika Plitvica; .»Plitvika
jeze ra , ovje k i p rir od a«, Z agreb, 19 74 , st r. 175— 190.)
8 Arhiv SUPa, Duplikat matice roenih. 18 Isto. 11 U knjiga m a roenih i umrlih paroh ije Gorn je Vrhovine (a sve su te knjige sa-
uvane) nema podataka o roenju Nikole. Štaka Konar kae da je Nikola roen poslije Gecinog odlaska na ruski front, 1915.
12
Bogdan , 8. svibnja 1920, poginuo kao sekretar kotarsk og komiteta KPH 1943;
Marija, 16. sijenja 1922, udana Divjak, ivi u selu Plitvice;
Danica, 3. svibnja 1924, umrla poslije nekoliko mjeseci;
uro, 7. travnja 1927, ivi u Zagrebu; Budimir, 26. sijenja 1929, ivi u Beogradu;
Ilija, 13. lipnja 1931, ivi u Zagrebu.
Konarevi iz kue 176 u Konarevom Kraju nisu ivjeli u izobilju, ali ni bijedno: brašna, jemenog i kukuruznog, uvijek je uglavnom bilo, od sjetve do sjetve. Do 1910. imali su po tridesetak ovaca a kasnije i preko 50. U štali je znalo biti i po desetoro goveda. — Zemlje smo imali dosta — kae Štaka Konar, koju u onom kraju svi zovu baba Zuna. — Nije
u našoj kui bilo gladi. Ljeti malo tee, ali izdura se. Kad baš pritegne, Pokojnik vavje ode pa zaradi, tue grede, p roda ovcu ili janje . . . Eto, ivilo se . . .
U likim selima se od davnina ivjelo od vojevanja, od šume i posne zemlje. Ukupna površina ovoga kraja izmeu junog Velebita, Une i dviju Kapela ima 1,078.386 jutara. Mršave oranice, krtiarski pašnjaci, šume. Neplodnog tla: 81.795 jutara. Dvadesetih godina na jedno je gospodarstvo otpadalo oko 5.25 jutara obradive zemlje a produktivnog tla nije bilo više od 4 .75 ju tara.12 Prosjeni prinos po jutru bio je jadan - oko 4 mtc rai.
6 mtc pro sa, a kukuruza ok o 10 mtc.13 Porodica Vasilija, odnosno Gece Konara, ivjela je bolje od prosjene
like porodice, ali ni tu nije nikad bilo izobilja. Od davnina je ta, kao i ostale like porodice, bila podreena vojnoj, graniarskoj organizaciji. »Gotovo itav ivot i ekonomska organizacija likog seljaštva bili su podvrgnuti vojnim potrebama austrijske carevine. Krajiške kune zadruge
bile su vrste institucije, zadruna zemlja nije se mogla ni zaduiti ni p ro d ati . . . Velike zadruge odgovarale su vojnim potreba m a.«14
Na podruju 5898 etvornih kilometara privredno nerazvijene Like ivjela su na prijelazu iz prošlog u ovo stoljee 230.784 stanovnika. Tada Liani poinju napuštati Liku i odlaze u bijeli svijet. Odonda to odlaenje
ne prestaje, pa iako je godišnji prirodni priraštaj iznosio i do 20 posto,1* Liana je u Lici svake godine bilo sve manje:
12 Dr B. Stojsavljevi, Liko selo izmeu dva rata , Zbornik »I . ika u prošlosti i sa- dašn josti« , K arlovac, 1973, str . 157— 158.
18 Isto, str. 158.
14 Isto, str. 159.
15 1909: 20,4 posto, 1910: 15 posto, 1914: 19,4 posto, 1969: 2,3 posto.
13
1900 — 230.784 1910 — 224.982 1921 — 219.184 1931 — 219.078
1948 — 166.638 1953 — 162.296 1961 — 153.802 1971 — 141.0461®
Poetkom stoljea, kada je u Hrvatskoj carevao beki i budimpeštan ski kapital, kada su seljaci — devet desetina stanovništva — bili nepoj- mivo obespravljeni, jedinu priliku sirotinji i polusirotinji pruala je emi gracija preko oceana. I nepismeni liki obani, sinovi graniara, ili teaka s granice, koja se od njih znatno odmakla poslije crno-ute okupacije Bosne i Hercegovine, sele pojedinano i u grupama, naješe u Ameriku, Sjevernu i Junu, ili u Njemaku, koju su u onim krajevima zvali Prajska.
Geco Konar, ovjek srednjega stasa, brkajlija dobrodušna osmijeha,
vedrih oiju i kada se ljutio, nagruvan, mišiav, širokih plea, dugo je razmišljao da i sam krene za tisuama Liana koji su se na bezbroj naina domišljali kako bi smogli krune i forinte za »šip-kartu«, za »Meriku«. Ali kako je ostao sam s djedom, bez enske glave u kui, rano se oenio godinu dana mlaom Štakom. Nije bio velika prialica i nije govorio o svojim maštanjima, o onoj jedinoj šansi koju je vidio u putu za Ameriku, ali je Štaka prozrela muevljevu elju, ili je, promuurna, shvatila da je muevljev odlazak jedini izlaz iz kruga neimaštine. Nosila je prvo dijete, 1904. godine, kada mu je prvi put spomenula odlazak. Tada je odbio
svaki razgovor o tome: isuviše se radovao prvom edu a da ne bi doekao porod. Tek u kasnu jesen 1905, kada je Milica imala jedanaest mjeseci, dozvolio je eni, na kojoj se jasno vidjelo da je trudna po drugi put, da ponovo progovori o Americi. Premišljao je nekoliko mjeseci. A kad je završila jara sjetva i kad su po kapelskim visovima poeli kopnjeti snjezi koje su, otopljene, Bijela i Crna rijeka nosile u Plitvika jezera, Štaka, ve u sedmom mjesecu trudnoe, nije više eljela razgovora:
— Svi idu i ii eš, a djed i ja emo se snai!
Koliko odlunosti u nepismene ene.Spremila je muu dva sira i ispekla mu pogau, odsjekla veliki komad slanine, sve je to uvezala u rubac, pa je mua s još nekolicinom zemljaka otpratila sve do Vrhovina.
Tako je Geco otišao, u proljee 1906, u daleki svijet, »trbuhom za kruhom.« Te godine je u Ameriku i neke evropske zemlje iz Hrvatske otišlo 45.952 ekonomskih emigranata. U šest prvih godina ovoga stoljea
10 B. Kcsi, G. Lukovi, V. Stipeti, Kretanje stanovništva i ivotnih dogaaja u Lici od 1875. do 1971. Zb ornik » Lik a u prošlosti i sad ašn josti« , Karlova c, 1973, str. 498.
14
otišlo ih je iz Hrvatske (bez onih iz Dalmacije) 529 .035.17 Veina njih — 78.51 posto — bili su iz sela .18
Geco Konar je imao sreu da se vrati. Putovanje nije bilo uzaludno. — Znam, jadna, koliko je Pokojnik tamo trpio — pria Štaka Konar o svojemu muu. — Znam da je i nou i danju radio, samo da ušpara, da se skuimo .. .19 — Ta kva je bila sudbina svih ekonomskih emigranata: ili su dirinili od jutra do jutra, ili su odmah propadali. Kad se Geco vratio iz Amerike tada se, i dugo poslije, u Lici uz gusle i bez gusala pjevala iseljenika pjesma — i tugovanka i ojkalica:
Sto doeka Lika i Krbava, Od starina junaka drava, Da ostane sada bez radnika, Sve pobrala zemlja Amerika.
Najviše se nalazi na radu U Cikagu, bijelome gradu . . .20
Milica je imala pet a Milan etiri godine kad se Gedeon Konar izne nada obreo u zaviaju. Bilo je vrijeme ozimog oranja. Zena je Gecu doe kala na njivi, ustreptala ali šutljiva. Najradije bi od sree zaplakala, ali ene onih krajeva nisu svikle ni vidljivoj radosti, ni prejasnoj tuzi. Osjeaji su duboko zapretani, pritajeni, za se uvani, pa ak i sebi rijetko pri znavani.
Izmeu gr ieva i k r t ln jaka
U proljee 1910. stara, trošna brvnara Mojsije Konara, uvedena u carsko-kraljevskim dokumentima sela Plitviki Ljeskovac pod brojem 591176, bila je srušena. Geco je dovoljno zaradio da kupi desetak ovaca,
etvoro goveda i da sagradi novu, u Konarevu Kraju onda najljepšu i najveu kamenu kuu. Pomogli su mu, po obiaju onih podruja, i roaci i susjedi, jer tamo se ne ivi od zavisti nego od uzajamnosti; ratniki mentalitet.
Kua je dovršena prije hladnih jesenjih kiša 1910. godine. Lijevo od ulaza, na rubu puta i golog travnatog brdašca Oklina, gdje su mali Kon-
17 Dr B. Sto jsavlje vi , Sel jaštvo Jugoslavi je 1918— 1941, Zagreb, 1952, str. 16. 18 Dr Nikola Vuo, Pr ivredna i s tor i j a FNRJ , k njiga II, Beog rad, 1948, str. 298. 19 Iz java Stake Ko nar o d 24. VI 1974, Ko narev Kraj (Autorska zbirka).
20 Liki kalendar 1960, Gospi, 1960, str. 108.
15
ari uvali jaganjce, od iskona stoji kamen, goleiiii gri, nalik gorostasnu zubu. Uz kuu: dvije lipe, trešnja, dvije jabuke divljakinje i jaseni. Isko pali su i bunar: da Štaka ne mora po vodu ak do izvora Bijele rijeke. Kua je imala starinski liki raspored: u prizemlju podrum; gore: u sre
dištu starinska lika kuhinja s ognjištem i verigama, s lijeve strane jedna a s druge — druga soba.
Prvi je u toj kui roen Rade. Tada ih je bilo u kui petoro — Štaka i Geco, djed Vasilije, te djeca Milica i Mile. Štaka je svu djecu rodila uz ognjište, bez lijenika i babice. Obino bi se tu, pri ruci, za nudu, našla neka ena iz sela. Vrijeme Radina poroda zateklo je Štaku u velikim poljskim radovima i Štaka je do kasno uvee 5. kolovoza pomagala u vršidbi ita. Nekoliko sati kasnije, iza ponoi, poeo je porod. Rade se rodio u osvit dana, u petak 6. kolovoza 1911. — Kad po noi rodim, obi
no obdan ustajem i radim — kae Štaka. — A onoga jutra bilo mi jeteško. Posao velik, i nikoga da ruak svari. Sto u, jadna, nego maloj Milici, koja je imala 6 godina, kaem kako e svariti palentu, koliko vode, koliko brašna, kako da uzmiješa, kako da spremi za inu. . .21
Rade je bio najkrupnije dijete Stake i Gece Konar. Majka mu je od milja govorila: »Široko, visoko, zdravlje«. U knjizi roenih parohije Gor nje Vrhovine u Protokolu krštenih pravoslavne istone srpske crkve, hrama Sv. oca Nikole, Rade je uveden pod brojem 68. u godini 1911. Tu piše da je brano dijete Stake i Gece Konar, pravoslavni, s mjestom prebi vanja u Konarevom Kraju 176, da je kršten 24. kolovoza i da mu je na
krštenju kumovao Boo Vukmirovi (Vukmirovii su kumovali i ostaloj djeci Gedeona Konara).22 Zaudo, iako je ovaj podatak o datumu ro enja nesumnjivo ispravan, u literaturi pa ak i u mnogim dokumentima o Konarevu ivotu (svjedodbe, sudski dokumenti, dokumenti SUZOR-a, policijske tjeralice i druge isprave kraljevske, ustaške i talijanske vlasti) podaci o roenju Rade Konara su razliiti.
Bosonogo djet in js tvo
U kasnu jesen 1914, onda kada je Geji — tako su Gedeona Konara zvali sinovi i tepale mu keri, prihvativši to od svoje tetke Milice udi — stigao poziv da se javi vojnim vlastima u Otoac, da bi ve sutradan bio upuen na front, Rade Konar je imao tri godine. Bosonog, u haljinici od domaeg tkanja, trkarao je po pašnjacima i livadama Konarevog Kraja:
21 Izjava Stake Konar. 22 Arhiv SUPa, Duplikat iz matice roenih parohije Gornje Vrhovine.
16
S i n n a r o d n i h h e r o j a R a d e i D r a g i c e K o n a r
g o d i n e
d i n g o m l i t o m , 1952
do Drage jasenova i Drage Vaseline, po Kobilištu i Valjuaku, preko Tavanka i Tavana jasenova, ispod Hajduke drage, Evinog keteništa i Bjeljevine, izmeu grieva i krtinjaka. Naješe je skakutao po Vaselinu brdeljku i razgrtao krtinjake. Majka Štaka pamti da je to djeaiu bila najmilija igra. I dok bi se tako igrao, nailazio je njihov daljnji roak Jankina Konar:
— Sinove, što e ti to? Djearac bi prestajao razgrtati zemlju, podboio bi se, trenutak-dva
zagledan u iu, a onda raširio ruke: — Pobogu , ia, pa i sam znaš: bolje e roditi kad razgrnem! — Vavje je iša bos, do odlaska — sjea se Radina majka. — Zimi bih
mu dala coklje podšivene ovjom mješinom ili suknom. Opanke nikada nije imao, a kupili smo mu samo jedne cipele: Pokojnik mu ih je donio kada smo dijete opremali na zanat. . .23
Moda bi bilo opanaka, moda ak i cipela, da nije bilo rata. A rat se bio neizmjerno otegnuo. Pop vrhovinske parohije, Stevan Popovi, onaj koji je u hramu Sv. Nikole krstio M ilicu, Milu, Radu i Dragu, jedini pismen ovjek u onome kraju, sve uestalije je itao pisma s fronta: vijesti koje su donosile pla. Pop je u proljee 1916, javio Staki Konar, njezinim roacima i porodici Srdi u Vrhovinama da su soldati like regimente Geco Konar i Danilo Srdi24 pali u rusko zarobljeništvo. Štaka je bolno ciknula:
— Sto u, jadna, s ovo siroadi! — Jer, mjesec dana poslije odlaska u
vojsku, na ratište, rodio joj se sin Nikola. (— Ne moreš rei koliko su bile teške te ratne godine — pamti Štaka Konar.)
Djed Vasilije je snahu tješio, a bilo je oito da i sam sumnja u svoje rijei. Malo tko je vjerovao da je Geco još iv. Pa kad je Staki netko od znanaca 1918. javio da se Geco vratio i da joj šalje pozdrave iz Otoca, gdje su ga poslije dolaska iz Sovjetske Rusije drali u kasarni, u prvi mah nije povjerovala. Bilo je ljeto, vrijeme kosidbe. Presretna, poslije prvog šoka, naprosto je odletjela do susjednog sela Bijela Rijeka, gdje je bila udana njezina sestra Mara. Od sestre je pozajmila konje i kola i istoga se
dana odvezla do Otoca da nae mua. Sitna djeca Gece Konara i njegova ena Štaka imali su sreu što se
njihov hranitelj nije našao meu onih devet milijuna vojnika koji su
23 Izjava Stake Konar. 24 Danilo Srdi, roen u Vrhovinama 1896, uesnik oktobarske revoluci je i graan-
skog rata u Rusi j i . Kasni je komandant korpusa Crvene armije . L ikvidiran u stal j inskim istkama 1938.
^ M ajka Rad e Konara - Štaka, zvana baba Zun a, kod druga Tita, 24. stude-
^ noga 1948. godine.
2 Konar 17
zauvijek ostali na ratištima trideset i šest zaraenih drava. Preivio je ratno klanje, ali: koliko trpnje,25 koliko muenja, koliko gladnih mjeseci, stalno pod feldvebelskom prisilom da se svijet i odnosi mogu mjeriti
jedino preko nišana. Naša o se meu oko dva milijuna austro-ugarskih
zarobljenika (ili prebjega) u vihoru Oktobra, ali ako su neki od njegovih drugova i shvaali osnovni smisao lenjinske revolucije, pa se po svojem shvaanju i svrstavali, Geco se nije time optereivao: sanjao je Konarev Kraj, budei opetovano svakog jutrenja nadu da e se ipak vratiti. Od onoga što su boljševiki agitatori govorili zarobljenicima rasutim po Sibiriji, u omskom kraju, razumio je samo jedno: da Lenjin trai da se ivotni uvjeti zarobljenika poboljšaju. Nije mogao shvatiti zašto presvijetli car i kralj u Beu odbija rusku ponudu. Nije shvatio niti propagandu svo
jih sunarodnjaka. emu da ide sada u neku jedinicu na front. Blii su
mu bili oni koji su tvrdili da treba im prije kui. Dolje rat! Po tomesu mu bili bliski i ruski vojnici koji su ponavljali njegovu najmiliju parolu: dolje rat! Jedno je elio i o jednom je samo govorio: otii, vratiti se, nai najmilije! Odjednom, na samu Novu 1918. godinu, pokazala se realna prilika da napokon izie — a da ne mora na bojište ni u dobro voljaki korpus — iz zatvorenikog logora. Neki brkajlija s velikom crve nom zvijezdom na šubari okupio je oko sebe zarobljenike i itao im proglas Sovjeta narodnih komesara:
»Vlada radnika i vojnika, odluna da ispravi sve nedae uinjene imperijalistikim klanjem i da vrati milijunskim masama pogaena prava ovjeka, proglašava graane svih zemalja koje su ratovale s Rusijom — civilne i ratne zarobljenike — slobodnim i daje im prava graana neutral nih zemalja.«29
Nije mogao znati da je vlada Hrvatske i Slavonije u Zagrebu na taj lenjinski proglas reagirala licemjerno i da nije pokazala ni najmanje inte resa za sudbinu tisua i tisua svojih graana koji su umirali u dalekoj Rusiji. U vezi s lenjinskim proglasom o osloboenju zarobljenika iz logor skog reima, vlada u Zagrebu je 12. oujka 1918. pisala:
» . . . Likvidacija logora za ratne zarobljenike nije ništa drugonego,
s jedne strane, reklama a s druge, skidanje sa sebe svakeodgovornosti za bijedni poloaj naših ratnih zarobljenika .. .«27
25 Po prianju Nikole Cudia, koji je zajedno s Gecom Konarcm pao u zaroblje- ništvo, Geco je bio teško ranjen u glavu i mjesecima uope nije vidio. Upravo je to ranjavanje, govorio je Niko Cudi, bilo razlogom što Geco nije sudjelovao u borbama crvenih jedinica nego se rastao s Nikom i vratio kui.
2C Centraljnij gosu darstvcn ij vojcn oistorieskij arhiv (C GV IA), f. 2000, op. 1, d. 1259, 1 .7; I. D. Oak. Jugoslaveni u O ktobru. B eograd, 1957.
27 Jos ip J. Vidm ar, Prilozi grai za povijest 1917— 1918. s osobitim obzirom na razvoj radnikog pokreta i odjeke oktobarske revolucije kod nas. Arhivski vjesnik (AV), 1958, I, dok. 30, str. 54.
18
Predstavnici ratnih zarobljenika su u travnju 1918. odrali u Moskvi svoj kongres. Zarobljenici, koji su odluili da se vrate, pozvani su da budu »pioniri internacionalne socijalistike proleterske revolucije.«28
Organiziranje povratka zarobljenika iz Rusije poinje u travnju 1918,
poslije kongresa. Lenjin je 27. travnja po tpisao dekret o osnivanju Centralne komisije za ratne zarobljenike i izbjeglice. Tri tjedna kasnije, samo iz povolške gubernije otpremljeno je u svoje zaviaje oko sto tisua ljudi. Jedan od tih je bio i Geco Konar — meu prvima se prijavio za povratak i posreilo mu se da se meu prvima i vrati. Izmeu bijelih i crvenih frontova, u razdoblju prodora vilhelmovskih trupa na istok, našao je naina da stigne u Hrvatsku. Svi su povratnici, i oni koji su bili u crvenim odre dima i u jedinicama Crvene armije, i oni koji su se borili uz nekoga od caristiko-buroaskih bijelih generala, doekivani kao posebna opasnost,
kao zaraza — »bacili boljševizma«. Morali su proi — prelazei granicu —kroz »istilišta« crno-ute monarhije: kroz logore za ispitivanje povratnika.
Gecini zemljaci, Liani, zateeni u ruskom zarobljeništvu, imali su razliite sudbine. Mnogi od njih su se opredijelili za revoluciju i vojevali su pod zastavom lenjinskog Oktobra. I nije to samo Danilo Srdi, roen u Konarevom susjedstvu (ak daleki Konarev roak), koji e postati
jedno od najslavnijih kom an dantskih imena Crvene armije , da bi kao general-komandant korpusa bio likvidiran u staljinistikim istkama; kao crveni komandiri i komandanti proslavili su se i Emil op, Dane Guteša,
Mane Kovaevi, Tomo Ili, Marko Pavkovi, uro Cia, Miloš i JovoRaki, Jovan Mrki, Matan Ani, Dragan Studen ... Gotovo 400 Liana bilo je u jedinicama Crvene armije. Jedan od njih je bio Bogdanovi iz Konareva Kraja, a drugi Niko Cudi iz udinog Klanca, iz kue nepun
kilometar udaljene od Gecine, roak Konarevih. Niko je, vrativši se, bio prvi svjedok lenjinskih tumaenja svijeta i odnosa. I dok je Geco o svemu što je vidio u Rusiji šutio, moda i stoga što sve to nije htio ili nije mogao razumjeti, Niko je znao satima i satima, naroito o svecima i nedjeljom,
priati suseljanima o boljševizmu »koji e jednom i k nama doi«. Obino
bi tada, poistovjeujui sebe s boljševicima, rekao: — Doi e i naš dan, crveni dan!
Tako je odgojio i svoju djecu, a utjecao je i na sve omladince iz Cudi- nog Klanca i Konarevog Kraja. Rekosmo: nije bio jedini. Godinu dana prije Nik ina po vratk a, osam mjeseci poslije do laska Gece Konara ui
Otoac, u susjednom Brinju pokrenuta je prava policijska hajka za jednim od povratnika koji je »zadojen razvratnim, socijalistikim idejama«. Zvao
28 Ce ntraljnij gosud arstven ij arhiv O ktjab rsko j revoluciji SSSR (C RA O R) , f. 1235,
op. 93, d. 104, 1. 1340 b.
19
se Franjo Babi. O njegovu povratku iz lenjinske Rusije predstojnik kotar ske oblasti 3. travnja 1919. obavještava podupana Liko-krbavske u panije:
»Pred tri mjeseca vratio se iz zarobljeništva u Rusiji bivši priuvni
porunik 26. domob(ranske) pukovnije, Franjo Babi, sin brinjskog posto lara Antona Babica. Isti je svršeni gimnazijalac, sada bez zanimanja. Kratko vrijeme nakon njegova povratka, ustanovila je ova oblast po pouzdanim osobama da je spomenuti Babi zadojen razvratnim, socija listikim idejama, koje jest u uem krugu svojih brinjskih prijatelja izra avao. Bio je stavljen neupadno pod pasku, tim prije što je u ruskom zarobljeništvu proboravio 2 godine dana i što se otprije kao ak prika zivao kao oporan, tvrdoglav i neki zanešenjak... Pred dva i po mjeseca uhapšen je u Senju Vladimir opi, takoer jedan od boljševika i tero
rista. Ustanovljeno je pouzdano da je Babi poslao iz Brinja brzojav na jednog od socijalistikih voa . . . da je ,drug‘ opi u Senju zatvoren. Na 30. sijenja uhapšen je u Brinju radi širenja boljševizma seljak Ivan Poznanovi iz Brinja, takoer povrativši se kao ruski zarobljenik... Na 20. oujka t. g. u noi, Babi je u društvu svojih prija tel ja. . . pjevao i izvikivao s prijateljima: ,Dolje kralj Petar, dolje carizam, ivila republika, ivio boljševizam*. . .«29
Geco Konar se vratio osam mjeseci prije nego što je ovaj dokument pisan: onda kada je rat bio ve blizu kraja, ali se još mnogo krvarilo.
Proljetna i ljetna ofenziva Vilhelmove Njemake doivjele su krah. Vojska Antante je u kolovozu ponjela presudne pobjede. Na zapadu je probijena Siegfriedova linija. U rujnu je poela saveznika ofenziva na solunskom frontu. A Geco Konar je ponovo bio u kasarni: istina, daleko od frontova, daleko od grmljavine topova, ali — u kasarni. ekao je kraj rata u garnizonu u Otocu.
— Banuo je naglo i mene je nešto presjeklo od sree kad je poslao poruku da doem u Otoac. To je bilo o kosidbi, osamnaeste — sjea se Štaka Konar.30
Rat se pribliavao kraju — vidjelo se po uestalom vraanju vojnika s ruskog fronta a i po bjeanjima s drugih frontova, po estim bunama u pukovnijama i garnizonima, po »zelenom kadru«. No u samoj Lici ni prilike ni odnosi bitno se ne mijenjaju. Bile su to samo izvanjske promjene. Rod Habsburgovaca, najkrupnijih feudalaca koji su preko 500 godina odreivali sudbinu Evrope (opasni fanatici, koji su vladali zbiljom iz pri
29 Jos ip J. Vidm ar, Prilozi grai za historiju radnikog pokreta i KP] 1919. god. AV, II, 1959, d ok. 27, str. 57— 58.
30 Izjava Stake Konar.
vidnog svijeta koji su sami stvorili i nikad iz njega nisu izlazili, iz koljena u koljeno mrano, uzniki sakriveni u njemu), taj rod — bilo da su to papistiki manijaci, liberalni reformatori, kruti legitimisti ili, kao pre stolonasljednik Rudolf, poluanarhisti — najbo lje izraen u liku Franje
Josipa II koji je ivio gotovo itavo stoljee, a ipak ga, tvrde poznavaoci,ništa nije ganulo niti mu se itko pribliio u njegovu svijetu privida, oni 1918. zauvijek odlaze s pozornice. U novostvorenoj dravi, Kraljevini Srba, H rvata i Slovenaca, koja je proglaše na 1. prosinca 1918, Lika je dalje ostala nerazvijena — jedan od najpasivnijih krajeva. Mnogi Liani su, kao i do tada, odlazili u bijeli svijet. Sirotinja je ostala sirotinja. U zemlji su mogli biti sam o ono što jesu, ili su — kojima bi se posreilo — postajali financi i andari. A ako nisu odlazili preko oceana, ili u zapadnu Evropu, u pealbu, mogli su samo kopati tunele, graditi ceste ili eljeznike
pruge.Uoi kraha monarhije Habsburga, prije nego su proglašena narodna vijea i prije nego su u zapadna podruja zemlje prodrle trupe pod komandom Aleksandra Karaorevia, onoga posljednjega ratnog ljeta 1918. godine kada se Gedeon Konar vratio svojoj eni i etvoro djece, od kojih je najstarija Milica imala trinaest godina, u Lici je harala glad. U Konarevom Kraju nije ni jedna porodica imala dovoljno ita. Redovan objed u svakoj kui bile su kuhane prijesne koprive. Lako je onda zami sliti koliko je gladnim Konarima iz kue broj 176 znailo to što je Geco nabavio vreu brašna i utovario je u kola, da je Štaka odveze kui.
Škola
U rujnu 1918. Rade je pošao u prvi razred osnovne škole. Preoptere ena poslovima, majka nije imala vremena da ga odvede u Gornji Babin Potok, gdje se nalazila najblia škola. Majku je zamijenila Milica, tada ve djevojica u etrnaestoj godini. Uitelj Miloš Deli, naoko strog ali zapravo dobrohotan ovjek, koji je elio pomoi bistrim seoskim sirotim djeacima, zavolio je mualjivog sina Gece Konara. Škola u Babinom Potoku je zapaljena za vrijeme rata i svi dokumenti su uništeni pa se ne moe ustanoviti kakav je — po ocjenama — bio ak Rade Konar. Majka Štaka pamti da ga je uitelj »vavje hvalio«, a mnogi od onih koji su istodobno kad i Rade završavali razrede u toj školi priaju da je uio lako i da je redovno znao svaku lekciju.
etvrti, posljednji razred osnovne škole Rade je završavao školske
1921/22. godine. On nije bio samo najsnanije dijete svojih roditelja; i u
21
razredu je bio najjai, mada je bilo i veih od njega. Znao se porvati i sa starijim klapcima, i ponajdalje bi bacio kamena s ramena. To su bile jedine igre djece s onih planina: rvanje i bacanje kamena s ramena. Nije bilo ni vremena za igru. Djeca Konarevih su kao i druga djeca uvijek
imala posla: ili na njivi, ili kraj stoke, ili su oevima pomagala drva tovariti u kapelskom Drvaru.
Kako se bliio završetak školovanja, sve uestalije je govorio s rodite ljima o tome kako bi i dalje da ui, da ode u svijet, da završi zanat. Konarevi su bili isuviše siromašni a da bistri djeak ne bi shvatio nunost odlaska: jedini nain da roditeljima pomogne. ini se da je zaetnu misao o odlasku dao uitelj Miloš, sin lugara Vuje zvanog Vujenda iz Babinog Potoka. Uz ondašnjeg popa Jovu Delia u Vrhovinama, to je bio najobra zovaniji ovjek onoga kraja. Miloš Deli je redovno primao mjesenik
društva »Privrednik«, tiskan u Zagrebu. Tekstovi u tom listu bili suvelikosrpski orijentirani, pobuivali su nacionalistike osjeaje, a po sebno su potencirali srpstvo i pravoslavlje kod Srba u Hrvatskoj. Subjek tivno, rukovodioci »Privrednika« su bili reakcionarno orijentirani. Ali objektivno, tenjom da zbrinjavaju siromašnu djecu — mada iskljuivo samo srpsku djecu, samo onu djecu koja se zavjetuju srpstvu i pravoslavlju (»Valjano dete priesti se o svakom postu — o Boiu, Uskrsu, Petrovu i Gospojini — dakle, etiri puta godišnje«81) — »Privrednik« je sluio humanitarnim ciljevima i uinio zaista mnogo za zbrinjavanje siromašne, inteligentne srpske djece iz svih naših krajeva. U prvih tridesetak godina djelovanja »Privrednik« je samo iz Like otpravio na školovanje tri tisue sto osamdeset i petoro djece:32
Otoac: do rata Korenica: do rata Gosp i: do rata Graac: do rata Donji Lapac: do rata Udbina: do rata
Brinje: do rata
273, poslije rata 520 360, poslije rata 265 317, poslije rata 238 216, poslije rata 244 129, poslije rata 121 94, poslije rata 155
57, poslije rata 9633
»U zanat su odlazila ili ona deca, koja radi krajnjeg siromaštva nisu mogla da se prehrane na svojim seljakim imanjima, ili oni koji su bili optereeni izvesnim manama pa nisu bili sposobni za zemljoradnju, ili naj
31 Privrednik br. 9, septembar 1925.
32 Jedno od te djece bio je i Mile Poua iz Divosela, roen 1899, lan KPJ od 1923, organizator ustanka u Lici, narodni heroj.
33 Privrednik br. 5—6, maj—jun 1928.
22
zad ona deca koja su bila neposlušna, koja nisu bila za školu niti za ikakvu drugu slubu, pa su kazne radi morali ,u šegrte1. . .« 34
I osniva »Privrednika« je Lianin, iz stare graniarske porodice, sin krajiškog oficira. Vladimir Matijevi je roen 1854; etrdeset godina kas nije je suosniva Srpske banke u Zagrebu. Bio je inicijator i osniva srp skih zemljoradnikih zadruga, koje su — u zemljama Austro-Ugarske — inile Savez bratskih zemljoradnikih zadruga. »Naroitu panju posvetio
je osn ivan ju i razvijanju lista ,Privrednik1 i upuivanju srpske dece u za nate i trgovine.«35
»Privrednik« je osnovan 1897. godine, sa zadaom: »1. da se uvek odabiru iz svih krajeva svevaljani sposobni Srbi aii
od 12— 13 godina; 2. da je svaki Srbin i Srpkinja, koliko moe, stalni lan i pomaga
,Privrednika1.. .«36 Ove i sline podatke o »Privredniku«, ne zaboravljajui naglašavati
tekstove o srpstvu, uitelj Deli je redovno itao svojim najstarijim ue nicima. Slušajui o mogunostima »Privrednika«, o besplatnom školovanju najsiromašnijih i najbistrijih, i Rade je poelio da se prijavi. Govorio je o tome roditeljima. — Veli on meni jednom — sjea se Štaka Konar — da ga aa nee opraviti u zanat. A meni suza u grlu. Teško majci, jadna ti sam, pa velim: prodat u ja biljce i ja u tebe, rano moja, opraviti. On se smije, milo moje, ljubi me pa kae kako e od prve plae kupiti našoj Milici cipele. Milicu je mnogo volio . . ,37
U svibnju ili poetkom lipnja 1922. s Gecom Konarem je razgovarao uitelj Miloš Deli, koji se ve ranije o svemu dogovorio s Radom. Smatrao
je da bi Rade, kao jedan od njegovih boljih uenika, u razredu ponaj- bistriji, svakako došao u obzir za školovanje preko »Privrednika«. Geco
je pristao i 27 . lipn ja 1922. M iloš Deli popunjava »šegrtsku prijavu« za Radu. Iz susjednog sela Crne Vlasti, iz Babinog Potoka i iz Vrhovina tada su se, osim Rade, »Privredniku« prijavila još tri Konara:
Milan Konar, koji je upuen na školovanje trgovcu Marku Cvijano- viu u Sarajevo;
Stevo Konar, trgovcu Dragutinu Macuri u Bosansku Dubicu; Dane Konar, restauratoru Dušanu Solaru u Zemun. Iz Babinog Potoka je otišao u Kikindu i mali Nikola Deli, a iz Crne
Vlasti Nikola Steti, koji e polugladne godine šegrtovanja provesti za jedno s Radom Konarem.
34 Isto- 35 Stanoje Stanojevi, Narodna enc ik loped i ja s rpsko-hrva t sko- s iovenacka , knjiga II,
Za greb, str. 703. 39 S pom enica o Privredniko voj dvade setog odišn jici 1897— 1923, Beo grad, 1923. str.
Svi su oni pisali molbe i bili poslani na zanate odmah poslije osnovne škole, kao što je to »Privrednik« traio:
» . . . Deca koja se šalju ,Privredniku* šalju se odmah po svršetku škole i dunost je roditelja da se unapred odmah posavetuju sa gospodom ui-
teljim — kod kojih dete ui, i odmah dok se škola svrši da se uini prijava koju e s ostalim spisima Privredni odbor poslati ,Privredniku*. Kada ,Privrednik* reši molbu, onda šalje besplatnu kartu eljezniku za puto vanje detetu. Jedino što roditelji treba za prvi put, kad dete poe, da ga odenu varoški novim odelom, rubljem, cipelama i ostalom potrebnom spremom, a posle skidaju svu brigu s vrata, samo dete ima da bude dobro i poslušno .. .«38
Odlazak
Uz »šegrtsku prijavu« mali Konar je u lipnju 1922, prije nego što je navršio punih 11 godina, pisao svoju prvu molbu, sroenu uz nadzor uitelja:
»Rad sam da poem u svet na izuavanje kakvog valjanog zanata, pa Vas molim da me preporuite kome poznatom majstoru, a ja u se uvek u svemu pokoravati zapovestima starijih.
Vas molim, da Vi odredite zanat kako znate, i u koje mesto ete me preporuiti, pa kad po Vašoj naredbi svršim i izuim sve do kraja kako treba, ja u Vas i posle, i uvek — za moje dobro i za moj napredak — u svemu slušati.
Ujedno se obvezujem, da u se, im postanem pomonik i im u prvu platu doem, upisati za lana, i da u ostati uvek stalan lan. Osim toga u iz blagodarnosti, dok sam iv, svake godine redovito i stalno uplaivati godišnje najmanje dinar za mlau brau šegrte. A kada budem mogao, onda u bogme i više, i koliko god uzmognem više, oduivati se, i u svemu
od pomoi Vam biti. Celu ovu molbu pisao i potpisao sam sam ja svojom rukom.
U Babinom Potoku, 27. juna 1922. S poštovanjem Rade Konar, u. IV razr.«89 U drugom retku molbe rije zanat je potcrtana. Na istoj stranici Rade je svojom rukom napisao umjesto nepismenog
oca:
58 Privrednik br. 6, jun 1925, str. 97— 98. s® Arhiv Srbije (AS), Privrednik, dosje R . Ko na ra br. 12179.
24
»Ja se pridruujem ovoj molbi, jer elim i ja, da mi se dete makne u svet za napretkom, pa Vas ovim molim i ovlašujem, da Vi mesto mene i ispred mene s gospodarom ugovor uinite, zakljuite i svršite, i u ope mene u svemu zastupate.
Geco Konar.«
etiri retka je dopisao uitelj Miloš Deli:
»Ovde Vam prilaem detinju poslednju Školsku svedodbu i Prijavu te preporuujem i podupirem ovu molbu kao svedok jer sam uveren da
je molitelj dostojan svake preporuke i oekujem Vaš odgovor i dalja uputstva.«40
Sva tri teksta su pisana irilicom. Budui da je molba sroena ekavicom, i Radin tekst i tekst njegova
oca, a u onim krajevima se govori iskljuivo ijekavicom (zapravo: jekavicom), razlono je povjerovati da je uitelj Deli diktirao pismo.
Školska svjedodba, koju u pismu spominje uitelj Miloš Deli, meu brojnim dokumentima Rade Konara u arhivi »Privrednika« ne postoji: ili je uništena, ili kao poseban dokument nije ni postojala. Mislimo, naime, da kao poseban dokument nije postojala stoga što je u »šegrtskoj prijavi«, sasvim na kraju, rukopisom Delia zabiljeeno:
»vrlo dobro dobro dobro«.41
Vjerojatno su to Radine ocjene. Zašto tri, i na što se koja od njih odnosi nemogue je odgovoriti, jer tamo osim ocjena nema nikakvih dru gih naznaka. Ispod ocjena Deli je dopisao:
»Bistar, radin, dobar i poslušan deko.« Molba i »šegrtska prijava« su prvi dokumenti o Konaru u arhivi
»Privrednika«. Kao što rekosmo, prijavu je popunio uitelj. To je upitnik velikog formata s tiskanim upozorenjem:
»Na svako pitanje mora se odgovoriti potpuno, sasvim tano, ne
smije se ništa ispustiti, jer se samo uredne i savjesne preporuke uvaavaju.« U zaglavlju prijave neki od slubenika u »Privredniku« napisao je
pripomenu: »Doveo ga uitelj Deli i kae da je mali navršio 12 god. — poslae krsni list.«42
Šegrtska prijava je u »Privredniku« zaprimljena 5. srpnja 1922. Rad e je uveden pod brojem 12.179. Naved eni datum roenja — 28. listopada
40 Isto. 41 Isto.
1910 — nije toan. Osim toga, u toj šegrtskoj prijavi nalazimo ove podatke:
— da je visok 140 centimetara; — da mu je krsna slava Sv. Stevan;
— da mu je donja usnica kvrgava; — da ga uitelj ubraja meu svoje dobre ake; — da je bistar; — da mu je porodica na dobrom glasu; — da je materijalno stanje porodice takvo da mu »danas-sutra kad
pone samostalno svoj posao« ne mogu pomoi; — da ga za vrijeme školovanja ne mogu odijevati; — da mu je dobro »rastumaeno i dokazano da ima u svemu da
sluša i da se u svemu bezuvjetno pokorava starijima«;
— da kod kue ima dva brata (Mile i Nikola) i dvije sestre (Milicai Draga) i da se bave ratarstvom. Ukoso, preko upitnika, plavom olovkom je napisano: »Premlad. 10
8/12 god.« Podatak zapisan u gornjem desnom uglu (10 god. 8 mj.) pre crtan je i ispred njega je zapisano: 12 g. Okomito, s desne strane, rukom
je napisano: »22/7. 1922. Kukar i Jovi, metal, fabrika, Leskovac, Srbija.« Tog istog dana — što takoer piše (ispisao sam Konar) — Rade je »za putni trošak do Leskovca primio K. 40.«
Molba sa svjedodbom i šegrtskom prijavom upuena je u Zagreb »Privredniku«, Preradovieva ulica 18, 27. lipnja. »Privrednik« je od govorio negativno. Uitelj Deli je intervenirao 12. srpnja:
»Primio sam Vaše pošt. pismo od 7/7, u kome mi javljate da se djeaci Dane i Rade Konar ne primaju. Ja sam zagledao u izvode kršte- nih pa sam konstatovao da je školi pogrešno javljena njihova godina roenja. Dane je roen 1909, a Rade 1910. Pa Vas molim da to primite na znanje i da mi javite za ovu dvojicu jer su deca spremna za put.«43
Mora da su djeaci zaista bili dragi uitelju Deliu kad se toliko brinuo da odu na školovanje. Mada kae da je »zagledao u izvode kršte- nih«, oito je da je svjesno poslao netoan podatak o Radi: dao mu je,
kako bi osigurao prijem, godinu dana više, jer »Privrednik« nije primao djecu mlau od 12 godina.
Dopisna karta na kojoj je uitelj Deli poslao nove podatke o godi nama roenja dvojice svojih uenika, primljena je u »Privredniku« 15. srpnja. Na alost, kopiju odgovora Deliu u arhivi nismo našli, no oito
je da je ovoga puta Radi Konaru upuen poziv da se odmah javi. Onoga dana kada je Deli pisao dopisnicu »Privredniku«, 12. srpnja,
Rade je gotovo ostao invalidom: prednji kota seoskih kola s volovskom
« I sto.
zapregom prešao mu je preko desne ruke. Kaiprst i veliki prst bili su mu zdrobljeni. inilo se kao da vise samo na koi. Majka mu je prva priskoila, ali vidjevši svu ruku u krvi obeznanila se i naprosto nije znala što da uini. Dok je ona bugarila nad ranjenim djeakom, dotrala je susjeda Stoja Konar i istom prtenom krpom zavila Radinu ruku. Štaka se tek tada snašla. Sjea se: — Mislila sam, rano moja, ostade dijete bez ruke. Te kud u, te što u, nego odem nekom Deliu zvanom Matroz u Cudin Klanac i on mi dade mast kojom je mazao ranu svojega konja. To je bila neka dobra, zdrava mast. Mazala sam Radinu ruku tri ili etiri dana i sve je zaraslo do njegova odlaska . . ,44
Oko podne 16. srpnja neko dijete je od uitelja Delia iz Babinog Potoka donijelo poruku Geci Konaru: neka odmah opremi sina, veeras mora na put, u Zagreb. Rade je putovao sam, bez pratioca. Cini se da je
s njim bio i godinu dana stariji Dane Konar. Sto kolima, što vlakom,Rad e je rano ujutro 17. srpn ja stigao u Zagreb i odmah se uputio »Pri vredniku«, Preradovieva ulica 18. Znamo to pouzdano jer je sauvano
jedno pismo što je pisao toga dan a:
»Poštovani gospodaru!
Dok ovo dok ono, nisam mogao odmah od kue na put kad mi je došao poziv. Zato sam zakasnio, pa sam tekar sad došao Privredniku.
Molim Vas hoete li me sad primiti, a ako ste Vi uzeli ve drugoga deka,
molim Vas zamolite koga drugoga gospodara da me primi. eljno ekam ovde Vaš odgovor, pa Vas pozdravljam.
Zagreb 17. 7. 1922. godine
Rad e Konar.«45
Kome je to pismo pisano, tko je taj kod koga je Rade ve do tada trebao da se javi, teško je tono rei. Osim toga, nije sasvim jasno kako
je poziv za Radu mogao doi ranije , kad njegov uitelj 12. srpnja inter
venira kod »Privrednika«: iz dopisnice se jasno vidi da ni Dane ni Rade Konar nisu na temelju prve molbe bili primljeni na naukovanje. Bit e da se poziv nije odnosio izriito na Radu nego na bilo kojega od »Pri- vrednikovih« djeaka koji su dobili mjesto kod neimenovanog »poštova nog gospodara«, kojemu je Rade pisao 17. srpnja. Oito je da je Radino pismo poslodavcu upuivano preko »Privrednika«.
Naredni podatak o Radi datiran je 22. srpnja. Opet njegov tekst:
41 AS, f . Privrednik, dos je R . Ko na ra.
27
»Molba. Svaki je zanat zlatan, a najbolji je onaj zanat koga se pravi ovjek
ljudski primi, zato molim Vas, da Vi dogovorite za mene zanat kako najbolje znate, a ja u uvjek slušati starije. A kad postanem pomonik i
stupim u plau, onda u se odmah upisati i ostau dok sam ivi stalan lan pretplatnik Privrednika.
Molim za metalnu fabriku.
U Zagrebu 22. 7, 1922. godine.«
U ovoj veoma zanimljivoj molbi, koju je pisao bez uiteljeva nadzora i oeva prisustva, onako kako je umio (jekavicom) i mislio, Rade je pod vukao reenicu: »Molim za metalnu fabriku.«
Molba je, oito, premda nije tako naslovljena, upuena »Privredniku«.
Toga dana, kada je napisana, u »Privredniku« su ve imali šegrtskomjesto za djeaka: Prva srpska metalna fabrika Kukar i Jovi, u Leskovcu. Taj podatak je dopisan na Radinoj šegrtskoj prijavi, koju je još 17. lipnja pisao uitelj u Babinom Potoku. U upitnik je unesen i podatak da je 17. srpnja primio 40 kruna. I 22. srpnja je Rade primio 40 kruna, što je vlastoruno potpisao. Uz to je neki slubenik u »Privredniku« napisao da je Rade »star 11 godina, ali jak!«40 Krune su mu isplaene za eljezniku kartu do Zagreba i — zatim — za put do Leskovca. Iz blagajnike knjige »Privrednika« za 1922. godinu47 vidi se da su samo za tu godinu troškovi za hranu djece iznosili 147.335 kruna, a svi izdaci za tu godinu iznose 844.326,62 kruna. Tu su upisani i izdaci za Radu (za vlak) i izdaci za njegove suseljane: Nikola Steti je dobio 40 kruna, Nikola Pupavac 40 kruna, Stojan Pupavac 40 kruna, Dušan Zigi 40 kruna, a isto toliko i Dane Konar, Stevo Konar i Nikola Deli...
Rade je pet dana boravio u Zagrebu i za to ga je vrijeme opskrbljivao »Privrednik«.
49 Isto. 47 AS, f. Privrednik, dok. 103, knjiga: Razni troškovi 1907— 1928.
28
Kartoni na prs ima
Rade je, kako ve rekosmo, u dokumentima o »Privrednikovim« pi- tomcima uveden pod brojem 12179 i od 22. srpn ja 1922. svi podaci o njemu u »Privredniku« su upisivani pod tim brojem. Na obratnoj strani omotnice u kojoj su pohranjivani dokumenti, uz podatak da ga je pre poruio babinopotoki uitelj Deli, netko je zapisao da su u Radinoj kui pismeni samo brat Mile, kum Boo Vukmirovi u Babinom Potoku i pop
Jovo Deli u Vrhovinama.1 N a pitanje: »ko se najviše zauzimao za tebe,ko te upuivao, voleo« nema nikakva odgovora. Od onih koji su u isto vrijeme kad i Rade Konar bili u prostorijama
»Privrednika«, u Preradovievoj ulici 18, u Zagrebu, našli smo Nikolu Stetia iz Vrhovina. On je u »Privredniku« uveden pod brojem 12278: izmeu njih je, znai, upisano 99 dje aka. — Veina ih je tada, u srpnju 1922 — sjea se Steti, koji sada ivi u Leskovcu — rasporeena na naukovanje u tvornice metala. Vijest da e raditi u »tvornici metala« ih
je zbunila : pomislil i su da je rije o metlama. N ikola pr ia da se na to
pobunio: — Ma i moj aa zna praviti metle!— E, na to su me kaznili takozvanom francuskom kaznom: trebalo je da stojim na jednoj nozi, a prst desne ruke da uprem u elo. Kao : neka mi se um prosvetli!2
U grupi s kojom su putovali Rade i Šteti bilo je — po sjeanju Ste tia — petnaest djeaka. etvorica nisu uspjela u naukovanju i odustali su. Iz Glavne upisnice za zanatske škole u Leskovcu3 vidi se da su s Radom
1 AS, f . Privrednik, dosje R. Kon ara br . 12179. * Iz java Nikole Stetia autorima, srpanj 1974, Leskovac (Autorska zbirka) .
3 Istorijski arhiv Leskovca, f . Zanatska škola.
29
bravarski zanat izuavali: Boo Dragosavac, Branko Bukvi, Velimir Iva- novi, Dušan Petrovi, Jovan Vukievi, Jovan Ranevi, Milan Batini, Mile Kalember, Nikola Šteti, Uroš Bubalo. Svi su oni — na temelju ugo vora izmeu poslodavca i »Privrednika« 20. travnja 1922 — šegrtovali u
Prvoj srpskoj metalnoj fabrici i gvoarskoj radnji Kukar i Jovi. — Bili smo potpuno zbunjeni. Još od Zagreba. Sve je bilo strano —
sjea se Nikola šteti. — Nitko nas na putu nije pratio. Samo su svakome na dugme kaputia privezali karton na kom je pisalo ime svakoga od nas, i da nas ,Privrednik* šalje, i da u Novskoj trebamo presesti na vlak za Beograd. Do Beograda smo dobili nešto suve hrane. Isto takav obrok su nam dali i u Beogradu, u Krunskoj ulici broj 62 (sada: Proleterskih bri gada — prim, autora). Tamo smo predali pisma, a dobili paketie s hra nom i — opet s kartonima na grudima — produili za Leskovac.. .4
Šegrte je primio Jova Jovi. Bez dobrodošlice. Samo: kratko sroenaobavještenja o poslu, oštre prodike. Gospodar! Svaki šegrt je dobio odi jelo od iznošenih vojnikih uniforma: odije la nisu bila po mjeri, dijeljena su s reda.
U novoj sredini, gdje su djeca siromašnih seljaka trebali postati prole terima, za Radu je sve bilo novo. Do tada, do svoje dvanaeste godine, ni
jednom nije dobio šamar, ni od oca ni od majke, a sada su ga majstori i gazde mogli udarati kada su htjeli, koliko su htjeli, kako su htjeli: šegrt nije bio ovjek s pravima. Rade je tada mislio — odluan da izvrši na kanu, da uspije, da došegrtuje — o neumitnosti trpnje, ali kasnije e,
rastui, shvatiti uzaludnost pokornog slugovanja.
Srpski Manchester
Leskovac je tih godina znaajno industrijsko središte, »srpski Mane- ster« — kako su ga zvali. Drevna trgovaka kasaba sa 13.000 stanovnika, prerasla je u industrijski grad još u poetnoj epohi razvoja kapitalizma u Srbiji. Grad se razvio na Veternici, 5 kilometara od June Morave, pod Hisarom. Jo š 1884. Leskovac ima 843 zanatlije i sitna trgovca.5 Kad je grad osloboen od Turaka, 1878, srpska dravna uprava je svim raspo loivim sredstvima poticala razvitak industrije (po zakonu od 1873. go dine). Izmeu dva rata u Leskovcu je bilo oko 40 što veih što manjih tvornica, 579 zanatskih i 375 trgovakih radnja.®
4 Izjava N . Stetia. 3 Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 5, Zagreb, MCMLXII, str. 516. 0 Dr Milivoje Perovi, Leskovac, trgovaki industrijski grad, Leskovac, 1954, str. 114.
30
Organizirani radniki pokret se rano razvio u Leskovcu: ve 29. lipnja 1903. odrana je osnivaka konferencija Leskovakog radnikog društva.7 U tom vremenu više od 6000 ljudi ivi u Leskovcu od industrije i zanat stva. Srpska Socijal-demokratska stranka u Leskovcu djeluje od rujna 1904.
Dvije godine prije dola ska šegrta Konara u Leskovac, leskovaka partijska organizacija je imala oko tisuu aktivnih lanova, a u sindikal nom pokretu je bilo oko dvije tisue organiziranih radnika. Sauvan je plakat uprave Socijalistike radnike partije (komunista) i Sindikalnog vijea iz 1920: »Poziv na proslavu radnikog praznika 1. maja ... Da ivi komunistiko dr uštv o !. . . Da ivi radn ika solidarnost! .. . Radnici i radnice, graani Leskovaki! Svi vi koji od svoga rada ivite i znojem svojim zaraujete hleb, doite u guste redove majskih manifestanata, po kaite vašu solidarnost u borbi za sveto osloboenje radnog naroda, u borbu do konane pobede .. .«8
Komunisti Leskovca su se izvanredno borbeno organizirali u pripre manju i provoenju opinskih izbora 1920. Uprava mjesne organizacije Komunistike partije objavila je u kolovozu 1920. izborni proglas:
»Glasai! Spašavajte opštinu! Dajte opštinu komunistima . . .«° Komunisti su na izborima pobijedili: dobili su više glasova nego sve
druge stranke zajedno. Tako je Leskovac 22. kolovoza 1920. dobio komu nistiku opinu. »Hiljade graana defilovalo je leskovakim ulicama, na roito u industrijskom delu grada, pored fabrike, veliajui pobedu i izraavajui svoju spremnost da podre komunistiku opštinsku upravu u njenom nastojanju za izvršenje programa koji je bio saopšten na mitingu. U okviru tog velikog slavlja naroda Leskovca, koje je trajalo puna tri dana i tri noi, Radniki dom je bio sav iskien partijskim crvenim zasta vam a i zastavam a sindikalnih podrunica . . .« 10
Komunistika opina u Leskovcu odrala se sve do objave Zakona o zaštiti drave i javne bezbjednosti, kada je uhapšeno 15 odbornika za
jedno s komunistik im predsjednikom Jo vanom Diskiem, koji je i 24 godine kasnije, 1. sijenja 1945, izabran za prvog predsjednika Gradskog NOO-a u Leskovcu.
U dubokoj ilegalnosti, Partija je poslije 1921. djelovala preko Neza visnih sindikata. U Leskovcu, u vrijeme Radina dolaska, postoje po-
7 S pom enica . Pedesetogod išn j ica radn ikog pokreta L eskovca i okolice 1903— 1953; Leskovac, 1954, str. 11.
8 S pom enica , str. 348. 9 Isto, str. 361— 363.
10 Dr D. Kuli, Kom unis t ika opš t ina u Leskovcu , Le sko vac , 1970, srr. 47.
31
odbori krojakih radnika, koarsko-preraivakih radnika (u upravi je i bivši sudionik graanskog rata u Sovjetskoj Rusiji, Blagoje Nikoli) pa pododbori drvodjelskih radnika, ivearskih radnika i fabrikih nekva lificiranih radnika. Savez metalaca je posljednji organiziran: pododbor
ukinut 1921. obnovljen je tek 9. ou jka 1924.11 Mada s razmjerno jakom industrijom, gotovo potpuno proletariziran,
Leskovac je dvadesetih godina više nalik na kasabu iz turskih vremena nego na suvremeni industrijski centar. »Leskovac je bio sav u orsoka cima, u blatu i smradu, neureene i nekaldrmisane ulice bez parkova i zelenila, bez vodovoda, kanalizacije i kupatila, bez osnovnih uslova za istou i higijenu grada. Gradsko osvetlenje bilo je nedovoljno. Slaba je bila i zdravstvena zaštita, nedovoljan i nepovoljan bolniki smeštaj sa malo ambulanti i bolnikog inventara. Slaba gradska komunikacija. Grad
je bio bez dovoljno mostova preko Veternice i dobrih pr ilaza. Vrlo teškestambene prilike, naroito radnike sirotinje, koja je stanovala mahom na periferiji u izuzetno lošim uslovima. Reka Veternica je bila neregulisana, što je dovodilo esto do poplava , a onda i do raznih epidemija . . .« 12
U tom gradu sa 110 ulica bez kaldrme, s prilazima od blata, s ubrom i smradom na trnici, tu gdje se meso »see i visi na ulici, pa su po njemu muve, psi, vetar, blato i prašina« ,13 najprije se razvila tekstilna industrija, zatim metalna, pa industrija crijepa, kemijska, uarska... Kako se raz vijala metalna industrija, najbolje pokazuje primjer Prve srpske fabrike za livenje i preradu svih vrsta metala Kukar i Jovi. Zaetnik je leskovaki trgovac Trajko orevi prozvan Kukar zbog toga što je trgovao nekim kukam a.14 Do šao je u Leskovac kao djeak i sluio kod nekog urije. Potom je poeo raditi samostalno: obilazio je sela i kupovao drvne izra evine te ih prodavao po srbijanskim varošima. Tom sitnom trgovinom zaradio je oko 300 groša. Tada je pješice otišao ak u Kruševac, tamo je iznajmio dvoja kola, natovario ih amovom graom i prodao — uz tro struku zaradu — u Leskovcu, gdje amovina nije dotad uope korištena. Zatim je poeo kupovati razne metalne stvari u Nišu a preprodavao ih je u Leskovcu. Poslije osloboenja od Turaka njegova je trgovina još više
procvjetala i bata Traje Kukar je financirao osnivanje dviju fabrika cri jepa i jedne fabrike metalnih proizvoda. Prva metalna fabrika u Srbiji — Kukarova fabrika — osnovana je 1912. godine. U njoj je radilo 50 radnika koji su do tada bili samostalni zanatlije. Kod Kukara su izraivane raz-
11 Hranislav R aki, Stvaranje klasnih nezavisnih sindikata u Leskovcu i njihov rad do 1929, »Leskov aki zb ornik«, Leskovac, 1969, str. 7.
12 Dr Kuli, n. dj., str. 31. 13 Dr Milivoje Perovi, Leskovac trgovaki i industrijski grad, Leskovac, 1954, str.
116. 14 Dr M. Perovi, n. dj., str. 65.
32
Š t a k a i C i ee o K o n a r - r o di t e lj i R a d e K o n a r a . S a u v a n o j e v iš e f o t o g r a l ij a
m e d u k o j i m a i o v a k o j u j e s n i m i o R a d e , | 9 d 9 . g o d i n e , p o s l i j e t r ee e g d o l a s k a
iz vo j sk e u Konarev Kra j .
t l o c y , C ( X i / t ( JC O ,C C O 'f/C -’f ( S s t j / ,C C ^ C L i C /> CC ls . L ( ^ L y ~ t ( X ' t 'C X s > ( 1J !s A « . -
X i X ' c r b X'Cti/b. a s i L <yiy^ o c y } c v c c c o c ) .Cccc (ft-coc* ~<io c c u l t , y co ~/<.o a l -y C u c r j ^ t j ‘( t i -c c c c - J i o ^ / t c / .c c o y u y c c i c C l o >./c o t o c j -C s C i c o y x L j t * a o . j o u , k . y
-CC . I j C ' c f r IJ ' .c X ' C ^ / L ( J / C X X j X i .O ^ a X r C C t l L L C ^ C C U,o €^ C < L ,U lc U W C, x c l L a j ' i u j i o x .
O l c c c - U l < / ( ) , < y o X ) ( -c .o -< j.y i c,< y t c c i o e , g v c s t c-O C Il X l c i h o J o l c l c c o ^
. i c .c j- . f t O ' j x ^ u . c t l c O X i x c c t x . ^ / c e s y /u z C c o f ^ o y %c tt tj L4 _c , t c x X o c t y , t c o
( j } i X i t ( O j s >c <x .//i x .y .a r<o - c X y ^ i c C c i t c l c c t -c c ,c c y < .j 'L t t> .A C . c ^ - e - . t y o - J t j \ .c < j v u
J l v l A .o ' i t L / ' O o f ^ j e o & i j ( f J a c c - . c o X o o c o i ^ l a x , . i j X o . ( L — j v c ^ /c o y c ,
s ^ o c f / i v ,c<s 2 < X s A < O L l j U K } <xAs — X j / ,c X ^ £ * . d c J sCxsLtJ c < X OC CCC C (<
I J j C s C j A U / - - O c X C ' - e - ^ y ^J^/C - y (Z, JtAJ ,CXf / ' L L d t i . . C l OC C< A ,< X A L f d t
, « , a ^ L o f \ S > - L t < J l , 1C S H L ^ t C C C / 'X ' IJ , ( ,^ < .' c t£ C ( t a t . U jc z .
' ^ s L * ^ C A ( O C t , LC - ‘J v L ' X L * f -Oe^CCCCCCCCct- CJ '-CA. -C^CCCClSlOLsAl, c
, c c o o i d O h i j - L < jh . t X ^ u X O ( y ^ l n y ^ c o C L L C .c t . ,t ycrA . , c a , / c U c c c ^ . < X ' (x J x x a c ' c j <c >
A-LK- . J sL<s< yv C 'tCC t. lV' A L .CALCO C^A//CO .iJCCyyLfJcX^CLX^CX^CCLCL A .O J CA LA. tO CX. AC C(Js~
- y y cX- * / ( ^ l -<X yx x X-tJ A l C * o l j a . l Z l j L , < y L / t u y K
- JL O - L c A < y O A C y c c , X < J ^X < 7~ l~ U C, , CO^ .^ t ^ o o c e A t X X o * . LA t X L o l / X ' , i c ' ’'
/2X^ C£^ /C / i C i t O i ' O y l j A ^ A C u X ^ t X C L L t C -CO, -CC A j , XjC-'C^ tLtJ- ,<yy V7 ? a X c l UC
t-OOCC. X IjA aIIJ AA&IJ ^yL aA lLjC cj, ,L*,L<-C.OLAA'.1*- t i t ^ t t ' u t t t C « t ^ / O W t y c *
. / i c j / i c ^ t
2/ G.OccfiL'K, JCo'-clcO-^ 2 7 -/.‘J e 2 X ,C L O U .C l CL,o X < A ,L < A /C
t Jo t y J L . X C c T ' A < y l d ( . JS C . tJZ JA . ‘ C - l y o ,
'Jo - -CJI t ^ / t t / ^ / c y y <’-/<' -O ^ J Jcy^ (^/<. << J o c / A j < o . / ( c t - C o - < j c . i Z t j L t / C « V c / / » t x -O j/ '.O X - e c i < . J C X . ocy-1-C^ cVtt.
- 6 . i o -0--{ X iiZs <U -X ajJA ~1 <.i -I J**- XL*-<. * . /CCC <-~L(-<! - J l( yitC
- a . « c ( ( / / u , ( j . ~ t c c A < J c - o , ^ ' i o -^ - t s y x . c j y u ^ o n c l ^
J C C-fX i ^ / ' “ c c t c c -t-t- s <L X~ yx4s< As C1 ,t Zu Z,j A > t < X X ^ K J I A C C - - l j . X ^ C u i ^ d I J ' s '
<y ^ ex- t c/2 cn is-vxO^' .
o ( P £ < )s t $ -0 1 * . y -u u T U r t-u f r & O d f y r s o u * _ p s e y ^ < x > - t c s y t / j / A y o y
j j y u y a j y M-t y t u r e - y - y t s y / ^ <* S v y y ' V i f S ^ U ^ -X y
G-4'4- y xy( dst-o djuA-e~(, ^y-&^hyOd*' eJ-^rz* /' -*x~'yV/t-e- 'c A'iXsfc*/ /fiAs' X$<uu- a Z~a-£<>,h a -ya-o-4 y>^«>hw. . ^ f
^ X O C P J l U t y ,
Xy/Lu*i^<om Xy
P r v i s a u v a n i r u k o p i s R a d e K o n a r a : m o l b a k o j u j e p o s l i j e z a v r š e t k a I V r a z -
r e d a o s n o v n e š k o l e n a p i s a o » P r i v r e d n i k u « , 2 7 . l i p n j a 1 9 2 2 , u B a b i n o m P o t o k u .
liite metalne stvari, kao što su okovi za vrata i prozore, kugle, dugmad ... Fabriku je vodio sin starog Trajeta orevia, Dušan Kukar, s kojim se kasnije udruio Jova Jovi, mrzovoljan i prijek ovjek, koji je gramzljivo razmišljao samo o profitu. O uvjetima rada, zaradama i odnosima poslo-
davac-radnik u leskovakim tvornicama napredna radnika štampa jeesto pisala. Ali ocjenu crnog stanja i nesnošljivih prilika nije mogla previ djeti ni reakcionarna štampa. Profašistiko »Vreme« je 20. sijenja 1937. objavilo reportersko svjedoanstvo: izvještaj iz leskovake tvornice »koja snabdeva pola Jugoslavije kašikama i viljuškama«:
» . . . Jedinstven primer neurednosti i eksploatacije radnika predstavlja ovo preduzee. U jednom uglu, pritešnjena susednim kuercima, nalazi se straara bez prozora. U nju svetlost ulazi kroz vrata. Kad ova nisu otvo rena, onda je unutra mrano. Pored nje druga zgrada slina po tipu,
naherena i neosvetljena. Trea, koja zahvata manji prostor, nekada je bilaštala. Od ove tri straare pod eramidom leskovaki industrijalac je stvo rio ,fabriku*. Tu rade desetine maloletnika ije je zdravlje naeo rad, koji obavljaju po 12 asova. .. Prinuena da rade pod najteim uslovima, ova deca nisu ostala nezapaena u svome stradanju. Deca su radila danonono
i po mnogo više asova nego što dozvoljava organizam . . . Rade u mra nim straarama koje su do polovine ukopane u zemlju, za nagradu koja ne predstavlja nikakvu mogunost da se mogu pristojno i dovoljno da ishranjuju... U ovakvim radionicama rad ne bi mogao ni da se zamisli
bez zaštitnih maski ili dovoljne ventilacije. Deaci su maske zamenili svo jim poutelim i izgaravljenim licem . . . «
Gospod in gospodar
Kako je bilo Radi Konaru i ostalim likim djeacima, kada su iz
slobode svojih planina, sa istih kapelskih i plješivikih pašnjaka ušli u zagaene, mrane prostorije Kukar-Jovieve prve srpske metalne indu strije! Sto li je jedanaestogodišnjak pisao roditeljima, ako im je išta pisao? Ili se moda javio uitelju Deliu, ili moda sitnom seoskom trgovcu, svojemu kumu Vukmiroviu iz Babina Potoka? Bit e da je bio isuviše iznuren, ne novinom u kojoj se zatekao nego naporom koji ga je pritisnuo, pa nije ni stizao da piše.
Svi šegrti tvornice Kukar-Jovi spavali su zajedno u jednoj tijesnoj prostoriji s drvenim krevetima na kat. Leaj je bio od slame, i jastuk od
slame. Svakome je dodijeljeno i po jedno ebe. Pod je bio kao u tvornikoj
3 Konar 33
hali: od peenih cigala. U prostoriji su bila 22 leaja, za njih dvadeset i dvojicu. Duina sobe: 8 metara, širina 3,5 metara, dva prozora i drvena vrata. Desno od šegrtske spavaonice bio je tvorniki zahod a do njega ku hinja. — Ljeti je u toj našoj sobi bilo nesnošljivo — kae Šteti. — Iz
uvek prljavog zahoda širio se uasan smrad, a smrdilo je i iz kuhinje . . .1S Radili su naporno: od 6 ujutro do 6 uvee, a poslije toga u gazdinu vrtu, ili na okunici nekog majstora, ili bi nosali gazdinsku djecu ... Hranili su se robijaški: ubudali, nekoliko dana star kruh, polugnjilo povre, blju tava kaša, crvljivi grah ... Steti kae: — O toj našoj hrani smo i pesmicu spevali: ,Od nedelje do nedelje: krumpir, gra’ , a katkad i meso nam da ‘ .. . «
U Zagrebu, u »Privredniku« su im govorili kako e postati majstori, kako e nauiti sve o automobilima, da e — ustraju li — završiti bra- varsko-mehaniarski zanat, a kod Kukar-Jovia su brusili ohom kvake za
vrata, radili u kuanstvu, uvali djecu, iako je gazda (Kukar-Jovi) u od govoru »Privredniku« na pitanje: »Upotrebljava li se šegrt iskljuivo u rad nji, samo oko svoga posla«, odgovorio: »Sam o oko svog po sla«.16 Tako svaki dan po 12 sati. Toliko su svi leskovaki radnici radili, najmanje 12 sati. Odrasli: za nadnicu od 30 dinara; djeca: za nadnicu od 5 dinara; šegrti fabrike Kukar-Jovi su bili obavezni da svakog mjeseca na kvakama odrade za 150 dinara posla. Toliko je, naime, obraunavano svakome od njih za stan i hranu. A u gotovom su tjedno dobivali 2,5 dinara. Za 150 dinara mjeseno morao je svaki od njih, radei po 12 sati, ostrugati 2600
kvaka. Posao je esto trajao i do 19,30 sati, a odmah poslije toga su išli u veernju zanatsku školu, »jer bez svedodbe o pohaanju škole, u me- stima gde one postoje, ni jedan šegrt ne moe biti osloboen . . . «17
Rade Konar i ostali šegrti Kukar-Jovia su pohaali veernju zanatsko- -trgovaku školu u Leskovcu. Osim šegrta-metalaca u razredu je bilo sed lara (2), stolara (5), obuara (7), brijaa (1), kolara (1), krojaa (2) i jedan kojega zanat nije zapisan. Bravara je u razredu bilo najviše. Takav je sa stav posljednjega, treeg razreda, koji je Konar pohaao školske godine 1924/25. Dokumenti o I i II razredu veernje zanatske-trgovake lesko-
vake škole — školske godine 1922/23. i 1923/24. — nisu sauvani. U Ra dinom završnom razredu bilo je 30 uenika. Jedan od njih je u toku škol ske godine umro. Bio je to jedan od Radinih bliskijih prijatelja iz šegrtskog vremena, Uroš Bubalo iz Dobrlina. Od gazde Jovia je dobio tako teške batine da se nije mogao oporaviti. Dakako, zbog toga nitko nije odgo varao, a najmanje gospodar Jova Jovi.
15 Izjava Nik ole Stetia, srpanj 1974. u Lesko vcu (Autorsk a zbirka).
1# AS, f. Privrednik, dos. Rade Konara, dok. 11.
17 Radnike novine br. 23, 4. VI 1924.
34
Trei razred školske godine 1924/25, osim umrlog Bubala, nije završilo osam uenika: etvorica su bila upuena na popravni ispit a etvorica su trebala ponavljati razred. Imali su sedam predmeta: matematiku, srpski
jezik, knjigovodstvo, geom etriju, fiziku, kemiju i crtanje. Radine ocjene: matematika 3, srpski jezik 3, knjigovodstvo 3, geomterija 3, fizika 3, ke mija 4 i crtanje 3. Od njega su po ocjenama za po dvije ocjene bolji edo- mir Krsti, obuarski šegrt i Mihailo Markovi, krojaki šegrt.
Strune, šegrtske ocjene su bile znatno bolje. O tome imamo nekoliko podataka, istina ne za prvu nego samo za drugu i treu godinu uenja za nata: oba puta je bio odlian i oba puta je pohvaljen, o emu je »Pri vrednik« obavijest io i Radine roditelje: 3. ou jka 1924. i 16. svibnja 1925.18
Najodl in i j i
Sauvane su dvije uobiajene okrunice »Privrednika«19 upuene Ku kam i Joviu 18. veljae 1924. i 16. travnja 1925: zamolnica »da nam da dete taan i istinit izveštaj o našem pitomcu šegrtu Radi Konaru« i ti skana pitanja na koja su odgovori ispisani rukom:
»Polazi li redovno i uspešno še grtsku školu?
Kada istie rok šegrtovanja:
Je li svima zakonskim propisima udovoljio?
Upotrebljava li se šegrt iskljuivo u radnji, samo oko svog posla?
Kakav je, kako zadovoljava u po
slu, razume li, shvaa li, ima li vo lje i ljubavi za rad. Kakav je u kui, u školi, kakav je prema pret postavljenima, prema drugovima i prema mušterijama?
Kako se razvija i napreduje u snazi i zdravlju.
Polazi sa uspehom.
U poslu zadovoljava odlino, ima
jaku volju za rad i prihvaa ga sa razumevanjem. U svemu ostalom vrlo dobar.
Odlino.
19 Isto, dok. 11 i 17.
Je li pouzdan?
Kako ga prosuuje i kako misli
o njemu gospodar njegov, kakogospodareva familija, ostali u ku i, komšije, poznanici i t. d.?
Sto mislite uope o njemu, o nje govoj vrednoi, budunosti?
Koje su dobre osobine i vrline nje gove?
Napreduje li jednom rei, i kako
napreduje?
Ubrajate li ga meu najodlinije, odline, dobre ili srednje, slabe mladie njegova doba?
Kakve slabosti, pogreške, rave i štetne navike ima?
Treba li da ga u em posavjetu- jemo, da ga na njegove pogreške
upozorimo i pouimo i kako? Sta nam inae predlaete i savetu- jete u interesu budunosti toga mladia?
Sasvim utivo i mirno.
Kao vrlo valjanog deaka svi.
Ako produi i dalje ovako, ušta verujemo, imae vrlo dobar uspeh u ivotu svome.
Sto je u poslu zauzimljiv i što ga svaki posao interesujc.
Vrlo dobro.
Meu najodlinije.
Ne treba.
Prema dosadašnjem rezultatu, po trebno je da po isteku šegrtskog roka ostane u istoj brani još 1— 1,5 godinu na usavršavanju zana ta, pa bi mogao samostalan biti.«20
Na isto takav upitnik, poslan Kukaru i Joviu 1925. godine, odgovore no je gotovo identino kao i u citiranoj anketi. Napisano je »vrlo dobar,
u poslu paljiv i vredan, shvata dobro«, da se razvija odlino, da je »spo soban za svoj posao i imae dobru budunost«, da napreduje »odlino« i da je »meu najodl inijima«.21
ivio je kao i svi leskovaki šegrti: izmeu nemogueg i nade. Djeja i enska radna snaga bile su 1922. godine najjeftinija radna snaga i esto
je radnikim novinama javljano o primjerima »uasne eksploatacije djeje i enske radne snage, koja je najstrašnija u Leskovcu, koji se kao centar
20 Isto, dok. li.
21 Isto, dok. 17.
industrije odrava najveim dijelom na enskoj i djejoj radnoj snazi jer je ona najjeftinija i najpodesnija za eksploataciju .. .«22
Prve a posebno druge i tree godine naukovanja Rade Konara, Kukar i Jovi su otpuštali svakog radnika kojega su na radnom mjestu mogla
zamijeniti djeca, Rade i njegovi drugovi. To je donosilo goleme profiteposlodavcima. Radniku

Documents

Ivan Očak, Jovo Popović (ur.)-Končar - Sekretar Partije-Alfa (1976).pdf