1

IVAN MARKOVIĆ – UVOD U JEZIĈNU MORFOLOGIJU (2012)

1. Morfologija

1.1 Uvod

- 19. st. – prouĉavanje paradigmi ie jezika, rekonstrukcija praie

- o. 1600. g. pr. Kr. – zapisi oblika sumeranskih rijeĉi

- izmeĊu 6. i 4. st. pr. Kr. – Pāṇinijeva gramatika sanskrta Aṣṭādhyāyī (Osam (po)glav(lj)a)

- 19. st. – Franz Bopp potvrdio je staru tezu Williama Jonesa da su sanskrt, lat., perzijski i

germanski jezici potekli od istog pretka (dokaz se temeljio na usporedbi gramatiĉkih morfova)

- 1819–1837. – Jacob Grimm objavio je Deutsche Grammatik (veza germanskih s ie jezicima)

- termin morfologija preuzet je iz prirodnih znanosti (botanike, zoologije) kao adekvat za

njem. Formenlehre 'nauk o oblicima, oblikoslovlje'; 1796. u Goethea, 1859. u A. Schleichera

- 20. st. – strukturalizam inzistira na analizi rijeĉi na manje znaĉenjske elemente; uspostava

doktrine razdvajanja jezičnih razina: jezik se motrio hijerarhizirano (fonemi → morfemi →

rijeĉi → reĉenice + semantika, nauk o znaĉenju)

- 1957. – Noam Chomsky objavljuje knjigu Syntactic structures → trovrsne promjene:

(1) sintaksa je postala najzanimljivijom i najprodornijom jezikoslovnom disciplinom;

(2) promjena ciljeva istraţivanja u jezikoslovlju i sama odredba gramatike:

generativna tradicija: cilj lingvistike je što ĉovjek zapravo zna ako zna jezik (proizvodnost,

otvorenost, kreativnost jezika); gramatika je prešutno znanje pravila stvaranja novih iskaza;

(3) jezik se prouĉava kao modularan (za razliku od odijeljenih razina).

- od 1970-ih cvate prouĉavanje morfologije ← prouĉavanje jeziĉnih univerzalija, J. Greenberg

- morfologija je jezikoslovni nauk o ustroju riječi: rašĉlamba rijeĉi na sastavnice, znaĉenje

tih sastavnica, promjene u oblicima rijeĉi (fleksija), gradba oblika rijeĉi (derivacija)..

- (ob)likoslovlje je tradicionalni hrv. adekvat koji terminu morfologija odgovara tek donekle

1.2 Riječ

- Barić et al. (1995): „Rijeĉ je najmanja samostalna jedinica koja ima znaĉenje. U govoru se do rijeĉi

dolazi izdvajanjem iz govornoga lanca. U pismu se rijeĉi jedna od druge rastavljaju praznim

mjestom.“ → troĉlana odredba s trima razliĉitim pojmovima:

(1) parafraza jedne od ponajboljih definicija rijeĉi, one L. Bloomfielda iz 1926:

„Rijeĉ je najmanji slobodni oblik.“ → razlikovanje vezanih i slobodnih oblika:

(a) vezani oblici pojavljuju se iskljuĉivo vezani za druge oblike: -ost (glupost), -ski (hrvatski);

(b) slobodni oblici mogu ĉiniti reĉenicu; sintagma je slobodni oblik koji sadrţi dva slobodna

oblika, a riječ je najmanji slobodni oblik, ne sadrţi dva manja slobodna oblika ili više njih;

riječ je, u svakodnevici, najmanja jedinica govora.

Vuk S. Karadţić – Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima (41935)

zapisao je nazive za troskot i djetelinu koji su preneseni u ARj, u Maretića i u Simeona:

pusti-baba-konju-krvi i krsti-kume-dijete

- valja razlikovati barem tri pojma koja podvodimo pod isti nazivak riječ:

(1) Pravopisna riječ – jedinica koja je u tiskanom tekstu s obiju strana omeĊena bjelinama;

mnogi jezici ni danas nisu zapisani, pisanje s bjelinama je nova pojava (stgrĉ., stsl. – bez

bjelina, in continuo), hrv. i srp. isti futurski oblik biljeţe na dva naĉina:

2

hrv. gledat ću srp. gledaću odnosno srp. taj oblik tretira kao jednu rijeĉ.

- tradicionalni kriterij za odreĊivanje toga je li što rijeĉ u obzir uzimlju naglasak i stanku

(naĉelno: jedna rijeĉ = jedan naglasak) i dodir, kontakt (rijeĉ = cjelina u koju se ne da umetati)

→ ti kriteriji nisu apsolutni: neke sloţenice imaju dva naglaska (ili barem sekundarni udar), a

nije toĉno ni to da se u jednu rijeĉ ne moţe umetati kakav treći segment (nitko ~ ni od koga)

- baka, baki; živi, živjeti → oblici iste riječi kojima jedna jedinica omogućuje da budu

ostvareni, realizirani; ta jedinica je leksem (usp. s odnosima fonem – fon i morfem – morf)

- leksem je rjeĉniĉka rijeĉ, potencijalna jedinica apstraktnog umnog rjeĉnika, ukupnost oblika

i znaĉenja jedne rijeĉi; leksem se (p)ostvaruje putem oblika riječi (kao fonemi putem fonova)

- baka i baki oblici su rijeĉi koji su ostvaraji jednog te istog leksema, leksema BAKA (leksemi

se obiĉno biljeţe malim verzalom), živim, živiš, živjeti, življah, življaše – leksem ŢIVĚTI

- kanonski oblik je tipiĉan, najĉešći i najmanje obiljeţen, najmanje kontekstualno uvjetovan

oblik meĊu postojećima, njime se biljeţi leksem; kanonski oblici promjenjivih rijeĉi u hrv.:

imenice – Nsg;

pridjevi – Nsg. m. roda, pozitiv, neodreĊeni oblik (crven, ne crveni);

zamjenice – Nsg, m. roda ako zamjenica ima rod;

glagoli – infinitiv;

u nepromjenjivih rijeĉi kanonski oblik jest – jedini oblik

- kanonski oblik im. je Nsg. iako je G-ni oblik frekventniji i manje kontekstualno uvjetovan

- citatni oblik je takoĊer oblik izabran izmeĊu ponuĊenih; onaj je oblik koji se dobije kao

odgovor na pitanje Kako se kaže x? (Nsg, INF, M rod: baka, živjeti, dobar; u apsolutivno-

ergativnim jezicima to će biti oblik u apsolutivu, ne ergativu)

(2) Gramatička riječ – rijeĉ kao dio paradigme, ostvaraj leksema onakav kakav se pojavljuje

unutar sintakse, s pridruţenim posve odreĊenim morfosintaktiĉkim obiljeţjima (stoga se javlja

i termin morfosintaktička riječ): baka – (a) oblik riječi leksema BAKA, (b) Nsg. ţ. roda

- sinkretizam u oblicima: gradovima – 3 gramatiĉke rijeĉi (Dpl, Lpl i Ipl)

- paradigma je relativno pravilan i predvidljiv niz gramatiĉkih rijeĉi leksema koji pripadaju

istoj vrsti (npr. ukupnost deklinacijskih oblika u im., ukupnost konjugacijskih oblika gl. i sl.);

uţe, paradigma je konkretan niz gramatiĉkih rijeĉi pojedine vrste leksema

UNIVERZALNI KRITERIJI ZA ODREĐIVANJE TOGA ŠTO JEST, A ŠTO NIJE

GRAMATIĈKA RIJEĈ

- I. Kohezija: Gramatiĉke rijeĉi imaju unutarnju povezanost, cjelovitost i ustaljeno znaĉenje

(govornici ih doţivljavaju kao obliĉnu i znaĉenjsku jednost; sintagme takva svojstva nemaju)

I.a Sastavnice rijeĉi pojavljuju se zajedno, u neprekinutu linearnu slijedu, meĊu njih naĉelno

se ne moţe umetati → kriterij I.a treba relativizaciju (infiksacija, tmeza):

najluđi smo → naj smo luđi, hoćemo li → hoće-li-mo (hrv. jţštokavski)

I.b Redoslijed sastavnica odreĊen je pravilima pojedinog jezika, i nepromjenjiv, rijeĉi su u

sebi stabilne, a unutar teksta pomiĉne → sastavnicama reĉenice moţe se mijenjati redoslijed:

baka *abak

Baka živi teško. Baka teško živi.

prema kriteriju I.b oblik FI koji smo spomenuli ne bi bio jedna rijeĉ jer je klitiĉki oblik

pomoćnog glagola pomiĉan (gledat ću ~ ću gledati) → ni kriterij I.b nije apsolutan

- rijeĉi se mogu pomaknuti na poĉetak reĉenice, vezani oblici (afiksi, klitike) ne mogu:

3

Vidim baku. Baku vidim. ~ Vidim ju. *Ju vidim.

- sastavnicama rijeĉi moguće je mijenjati redoslijed, ali tada dolazi i do promjene znaĉenja:

glav-ar-ic-a (glavarica) ~ glav-ic-ar-ø (glavičar)

I.c Rijeĉ je u govornika doţivljena kao psihološka i mentalna jednost.

- sastavnice sintagme moguće je ekstrahirati na poĉetak reĉenice ili ispustiti (eliptirati):

tal. il transporto dei passaggeri i e ∆ delle merci ∆ = transporto

hrv. prijevoz putnika i ∆ robe ∆ = prijevoz

u tal. je takva elipsa ograniĉena na sintagme, u hrv. ipak nije

II.a Nerekurzivnost: Morfološki procesi koji sudjeluju u gradbi rijeĉi naginju tomu da budu

neponovljivi (nerekurzivni), tj. jedan element neće se u rijeĉi ponoviti dvaput.

(dok je u sintaksi moguća rekurzivnost)

Sintaksa: Rekli su mi da vam kažem da neće doći.

Morfologija: pre-pre-dosadan (prefiksi se mogu ponoviti)

pek-ar-n(-ic)-a (sufiks -ic- obliku ne prinosi novo znaĉenje)

II.b Jedincatost fleksije: Na svakoj gramatiĉkoj rijeĉi bit će samo jedan fleksijski morf;

australski jezici (aljawarra) imaju dvostruke padeţe (imaju dva morfa za padeţ):

ayliyla artwa ampu-kinh-ila

bumerang čovjek star-GEN-INS '(s) bumerangom stara ĉovjeka'

→ dvije vrste padeţa: rečenični (npr. N, A, ergativ, I) su fleksijski u pravome smislu;

sintagmatski (npr. G, komitativ, privativ) su derivacijski (»genitiv« u pas ~ pseći 'od pasa')

- u hrvatskome dvostruku fleksiju nalazimo u koordinativnim imeniĉkim sloţenicama:

N grad-država točka-zarez

G grada-države točke-zareza

III. Izdvojivost: Gramatiĉka rijeĉ sama za sebe moţe ĉiniti cio iskaz (reĉenicu), moţe se

pojaviti izolirana, izdvojena.

A: Imate drvenu ili alustolariju?

B: Alu!

- perifrastičnost (perifrastični/opisni/složeni/analitički oblici): rijeĉ je iskazana perifrazom,

odnosno iskazivanje pomoću više oblika rijeĉi onoga za što se drugdje u paradigmi rabi jedan

fleksijski oblik rijeĉi:

sintetički glagolski oblici (npr. PZ): rad-i-m m = 1. lice sg.

perifrastični glagolski oblici (npr. PF): rad-i-l-a sam sam = 1. lice sg.

perifrastični glagolski oblici: PF, PLPF, futuri, kondicionali, pasivni oblici (rađen je, radi se)

(3) Fonološka ili fonetska riječ – jedinica koja je domena nekog fonološkog procesa u

pojedinom jeziku (naglasak je fonološki proces u hrvatskom);

klitike zajedno s naglašenom rijeĉju ĉine fonološku rijeĉ koja je veća od gramatiĉke

fonološka riječ je naglasna cjelina, slijed glasova s jednim naglaskom

TRI NAJĈEŠĆA KRITERIJA ODREĐIVANJA FONOLOŠKE RIJEĈI

I. Naglasak: u mnogim jezicima svaki oblik rijeĉi ima jedan naglasak (udar); ima rijeĉi bez

vlastita naglaska (klitike), a duţe sloţenice mogu imati i dva naglaska

II. Fonološka pravila: pojedini fonološki procesi mogu se odvijati samo na granici rijeĉi; u

hrvatskome palatalizacija i sibilarizacija djeluju samo unutar rijeĉi, a jd. po zvuĉnosti djeluje i

preko granica gramatiĉke rijeĉi (s djecom → [zdjecom]).

4

- vokalska harmonija je asimilacija vokala na daljinu (V-i unutar jednog oblika rijeĉi jednaĉe

pojedina fonetska obiljeţja, npr. straţnjost); u jezicima koju ju dosljedno provode (finski,

maĊarski, turski) vaţno je mjerilo odreĊivanja fonološke rijeĉi:

(a) u jezicima koji ju imaju vokalska harmonija obuhvaća samo afikse, ne i sloţenice;

(b) u jezicima koju ju imaju ima izuzetaka – neke pozajmljenice i neki sufiksi u turskom.

III. Ustroj sloga i slogovni ustroj riječi: Nkomo i Mpenza neće biti hrvatska prezimena

(hrvatske rijeĉi) jer su u hrv. u pristupu slogu nemogući sljedovi nazala i okluziva.

1.3 Sastav leksikona i univerzalnost riječi

- leksemi: frazemi, poslovice, citati (jedinice veće od gramatiĉke i fonološke rijeĉi)

- Bloomfield: leksikon je popis nepravilnosti u jeziku, a gramatika je popis pravilnosti;

PZ. sa -m (vidim, radim) su stvar gramatike, PZ sa -u (hoću, mogu) su stvar leksikona;

suvremena lingvistika: leksikon je skup razliĉitih vrsta obavijesti o rijeĉima i njihovim

sastavnicama koje ĉovjek pamti (klitike, frazemi, poslovice, citati su dijelom leksikona), a

zbog leksikonskih jedinica od više rijeĉi za leksikonsku jedinicu treba nam nov pojam:

- leksička jedinica ili listem je svaka jedinica leksikona i skup obavijesti o njoj koje govornik

pamti; leksiĉke jedinice su leksemi (BAKA, ŢIVĚTI), klitike (NE, LI), afiksi (-ic-, pra-, -a),

frazemi (ići na jetra 'ţivcirati'), poslovice, citati (tko je jamio – jamio)

- u kineskome jedinica koja u svijesti govornika funkcionira kao europska rijeĉ jest zì [dzi],

karakter, znak kineskoga pisma, a ugrubo odgovara slovu ili morfu u europskim jezicima; ono

što bi moglo biti rijeĉ jest sintaktička jedinica (cí [ci]), a sastoji se od jednoga ili više zì

1.4 Vrste riječi

- o. 100. pr. Kr. – Gramatičko umijeće Dionizija Traĉanina ukljuĉuje osam vrsta rijeĉi: ime,

glagol, particip, član, zamjenica, prijedlog, prilog, veznik

- o. 500. pr. Kr. – Priscijanova Podučavanja gramatika ukljuĉuju ove vrste: nomen, verbum,

participum, pronomen, adverbium, interiectio, praepositio, coniunctio; u 12–13. st. Petar

Helias i Toma iz Erfuta razdijelit će imenice i pridjeve, uvidjevši da ima nomena koji se

mijenjaju prema rodu i onih koji se ne mijenjaju; participi su pripojeni glagolima

- PRVA VAŢNA PODJELA U VRSTAMA RIJEĈI:

(1) otvorene vrste riječi imaju velik broj ĉlanova i lako primaju nove ĉlanove (npr. tvorbom);

(2) zatvorene vrste riječi imaju malen broj ĉlanova i teško ili rijetko dobivaju nove;

- univerzalno, tek se za imenice i glagole moţe tvrditi da su uvijek otvorene vrste riječi

- prva vaţna podjela u vrstama rijeĉi u hrvatskome:

(a) otvorene: glagoli, imenice, pridjevi, prilozi, donekle prijedlozi, veznici, ĉestice, uzvici;

(b) zatvorene: brojevi, zamjenice

- DRUGA PODJELA U VRSTAMA RIJEĈI (ovisna o tome mijenjaju li se rijeĉi u paradigmi):

(1) promjenjive: glagoli (konjugiraju se), imenice (dekliniraju se), pridjevi (sklanjaju se,

mijenjaju se mocijski, kompariraju se), zamjenice (sklanjaju se), prilozi (kompariraju se ako

su otpridjevni), brojevi (sklanjaju se) – 6;

(2) nepromjenjive: ostale vrste.

- ne mijenjaju se sve promjenjive rijeĉi (im., prid.), niti se sve nepromjenjive ne mijenjaju

- Antun Maţuranić – Slovnica hèrvatska za gimnazije i realne škole. Dio I. Rĕčoslovje (1859)

N, A, V pet sedam

5

G, L petih sedmih

D petim sedmim u svojoj gramatici naveo je paradigmu brojeva od pet naviše

I petimi sedmimi

- ponajĉešće se u jezicima svijeta kompariraju pridjevi, imenice se kompariraju u baskijskome

TREĆA PODJELA U VRSTAMA RIJEĈI

(1) samoznačne su one koje imaju samostalno znaĉenje, mogu stajati samostalno

(glagoli, imenice, pridjevi, prilozi, brojevi)

(2) suznačne su one koje nemaju samostalno znaĉenje, ne mogu stajati samostalno

(zamjenice, prijedlozi, veznici, uzvici, ĉestice)

- padeţ V je izrazito samostalan (zasebna reĉenica), a zapravo je oblik uzvika (nesamostalan)

2. Morfem i morfovi

2.1 Uvod

- poljski lingvist Jan Baudouin de Courtenay implicitno luĉi ono što će od De Saussurea

postati poznato kao distinkcija govora i jezika, dvostruku podjelu ljudskog govora:

(1) antropofoničko stajalište: ĉujni govor ← antropofoniĉke fraze ← antropofoniĉke rijeĉi ←

antropofoniĉki slogovi ← glasovi; → (1) je put do fonetske riječi

(2) fonetsko-morfološko stajalište: jedinstveni povezani govor ← reĉenice ili fraze ← rijeĉi ←

morfološki slogovi morfemi ← fonemi; → (2) je put do gramatičke riječi

- Jan Baudouin de Courtenay je tvorac termina morfem

- Leonard Bloomfield (Language) razluĉio je: (a) složene oblike, jeziĉne oblike koji imaju

djelomiĉnu glasovno-znaĉenjsku sliĉnost s drugim jeziĉnim oblicima i (b) jednostavne oblike

koji takvu sliĉnost nemaju; sastavnica je zajedniĉki dio dvaju ili više složenih oblika (Ivo u

Ivo radi); krajnja sastavnica/jednostavan oblik/morfem je jeziĉni oblik koji nema djelomiĉnu

glasovno-znaĉenjsku sliĉnost ni s kojim drugim oblikom (Iv-, -o).

- Leonard Bloomfield: leksikon je potpuna zaliha morfema kojega jezika

- André Martinet – dvostruka raščlanjenost ili artikuliranost: razlika ljudskog jezika prema

ostalim znakovnim sustavima nije u tome što je artikuliran, nego što je dvostruko artikuliran

(iskazi se rašĉlanjuju na → riječi se rašĉlanjuju na → glasovi);

(1) prva artikulacija (iskaza): monem je najmanji odsjeĉak govora s pridruţenim znaĉenjem

(2) druga artikulacija (monema): fonem je razlikovna jedinica koja nema znaĉenja

- ljudski j. je ekonomičan sustav: ograniĉen br. razlikovnih jedinica ↔ neograniĉen br. znaĉenjskih

- arbitrarnost je nemotiviranost znaka ljudskog j. (neartikulirani ljudski krikovi povezani su s

osjećajem boli)

- Charles Hockett u odredbena obilježja ljudskog jezika uvrštava i dvostruku artikuliranost

- morfovi (ruk-e, ruk-u, ruc-i) su dijelovi oblika riječi (ruke, ruku, ruci) leksema RUKA

- komutacija je metoda smjenjivanja razmatrane sastavnice drugom da bi se otkrilo koja

sastavnica moţe biti u kojemu kontekstu

2.2 Morfem i morf

- morfem je najmanja jeziĉna jedinica koja ima i svoj oblik i svoje znaĉenje;

- morfem se (p)ostvaruje, realizira putem morfa

- morf/formant/formativ je ostvaraj morfema, njegov izraz, njegov fonetski (fiziĉki) oblik

- biljeţenje: morfem vitiĉaste zagrade {ruk}

morf uglate zagrade [ruk], [ruc], [ruĉ] itd.

6

- odabrani morf ([ruk] →{ruk}) je dubinska postava (ishodišni prikaz)

- njegove izvedenice ([ruc], [ruĉ]) su površinska postava (fonetski prikaz)

- izvod ili derivaciju ĉine stupnjevi koje oblik prolazi od dubinske do površinske postave

- nulti morf je ostvaraj koji nije fonološki ili fonetski ĉujan, vidljiv (nos-ø ← nos-om)

- komplementarna distribucija (nadopunska raspodjela) je kad se dva morfa ili više njih koji

su ostvaraji istog morfema ne mogu pojaviti u istome kontekstu

- alomorf (morfska alternanta) je uvjetovani morf; morfovi su alomorfi istog morfema ako

su u komplementarnoj distribuciji

morfem {rūk}

neuvjetovani (temeljni) morf [rūk]

uvjetovani morf (alomorf) [rŭk] ili [rūc] ili [rŭǯ] itd.

- alomorfija je pojava postojanja alomorfa

- alomorf, uvjetovani morf – njegova uvjetovanost moţe biti trostruka:

(a) fonološka ili fonetska – odabir alomorfa uvjetovan je fonološkim razlozima (npr. prijeglas);

(b) gramatička – odabir alomorfa uvjetovan je gramatiĉkim razlozima (npr. prijevoj);

(c) leksička – odabir alomorfa uvjetovan je pojedinaĉnim leksemom o kojem je rijeĉ (lěp-š-i);

(c1) supletivnost – vrsta leksičke uvjetovanosti; odabir alomorfa koji nisu ni u kakvoj fonetskoj

vezi: [ĺud] = alomorf morfema {ĉověk} (problem je naći vezu dubinska – površinska postava)

VRSTE OSTVARIVANJA MORFEMA

- (1) slobodni morf je morf koji sam moţe ĉiniti oblik rijeĉi (nepromjenjive rijeĉi na, šest, da)

- (2) vezani morf je morf koji sam ne moţe ĉiniti oblik rijeĉi ruk-, -a; pis-, -a-, -ti, -ø, klitike;

- (3) kontinuirani morf je morf u koji se ne moţe umetnuti kakav drugi morf, koji se sastoji

od neprekinutog fonetskog odsjeĉka: ruk-, -a, pis-, -a-, -ti;

- (4) diskontinuirani (prekinuti) morf je morf koji je prekinut kakvim drugim morfom ili

materijalom, koji se sastoji od prekinutih fonetskih odsjeĉaka:

(a) hrv. {perfekt} je rad-i-l-ø sam (radio sam) → (1) ali to je iskazivanje jednog mofema

s više morfova, a i (2) pomoćni glagol sluţi (samo) za iskazivanje morfema {lice} i {broj};

(b) transfiks a-a u Gpl. im. sklonidbi e- i a-: pjesam-a (~ pjesm-a), stabal-a (~ stabl-o)

→ u Gpl. ne postoje uvjeti za umetanje a, u Nsg. postoje (san ~ sna)

- (5) (amalgam)irani (upakirani) morf je morf koji istovremeno realizira više morfema, moţe

nastati kao posljedica kumulacije morfema, realizacije više morfema u jednom morfu:

ruk-a -a {nominativ} {singular} {e-deklinacija};

- (6) jedincati (unikatni) morf (unifiks) je morf koji se pojavljuje samo u jednoj rijeĉi:

star-kelj-a rup-čag-a zelen-bać-ø

(morfove -kelj-, -čag-, -bać- nemamo nigdje drugdje),

- jedincati morf u eng. u rijeĉi cranberry 'brusnica' cran- ne znaĉi ništa meĊutim smatra se

nekom vrsta morfa zbog veze s ostalim bobicama (blackberry 'kupina', strawberry 'jagoda')

→ jedincati morfovi ĉesto se meĊunarodno zovu cranberry-morfovima, a rijeĉi u kojima se

oni pojavljuju cranberry-riječima;

- (7) prazni morf je ponovljiv morf za koji se ĉini da ne ostvaruje nijedan morfem:

-ov-/-ev- u pl. a-sklonidbe m. roda (vuk ~ vuci ~ vukovi), neznaĉenjski formant -u-

(akcentuirati ~ akcentirati), navesci (tek-ar)

→ prazni morfovi pokazuju da morf ne mora imati znaĉenje;

- sinkretizam je morfološka pojava obliĉne istosti dvaju morfosintaktiĉki razliĉitih oblika

7

rijeĉi jednoga leksema, odnosno pojava da razliĉite gramatiĉke rijeĉi istoga leksema bivaju

ostvarene homonimnim oblicima rijeĉi, dakle morfološka homonimija, primjerice

Dpl. sel-ima i sel-om (usp. s Horvatska Horvatom 'Hrvatska Hrvatima');

- morfološka homonimija je proces ujednaĉivanja oblika (D i L u hrv.)

- morfološka sinonimija je sluĉaj kad se gramatiĉko znaĉenje iskazuje razliĉitim oblicima,

primjerice hrvatskih Isg. riječi i riječju, Gpl. optužbi i optužaba, PZ uzimam i uzimljem

- (8) korijen (korijenski/leksički/radikalni morf), kadšto se oznaĉava mat. korijenom √ (u

hrv. ruka imamo √ruk) je obavezni, neizostavni dio oblika rijeĉi, nositelj temeljnog znaĉenja;

u sloţenicama ćemo imati dva korijena, dva korijenska morfa: vod-o-pad-ø, stran-ø-put-ic-a

- (9) afiks (?primetak, ?pričvrstak, ?pripojak) je vezani morf koji se priĉvršćuje na bazu;

svaki morf koji nije korijenski; afiksi mogu posluţiti za (a) promjenu oblika rijeĉi jednoga

leksema (oblikotvorni), te za (b) gradbu oblika rijeĉi novih leksema (rječotvorni);

- (9a) fleksijski (flektivni/oblični/oblikotvorni) afiksi ili gramatemi proizvode oblike rijeĉi

istoga leksema, ne mijenjajući pritom obliku osnovno referencijalno znaĉenje:

vod-a, vod-e; rad-i-m, rad-i-š

hrv. filologija afiks zove gramatički morfem/gramatički nastavak/nastavak/završetak;

fleksijski afiksi u hrv. i u većini jezika jesu završeci (desni kraj rijeĉi), ali to nije uvijek sluĉaj

→ (1) afriĉki bantuški jezici imaju razraĊenu fleksiju na lijevom kraju rijeĉi: PZ. u svahiliju:

SG. 1. n-a-ji-funza 'ja (se) uĉim' (funza lijevi morf znaĉi lice i broj (hrv. -m, -š)

2. w-a-ji-funza 'ti (se) uĉiš' je drugi slijeva znaĉi gl. oblik (hrv. -i)

3. [a-]a-ji-funza 'on (se) uĉi' 'uk') treći slijeva znaĉi povratnost (hrv. se)

→ (2) nastavak nije najsretnije odabran termin: miješa se sa završetkom ili dočetkom:

vjeverica se doĉinje završecima -verica, -erica, -rica, -ica, -ca, -a, fleksijski morf je samo -a

- (9b) derivacijski (derivativni/tvorbeni/rječotvorni) afiksi proizvode nove rijeĉi, oblike rijeĉi

novih leksema, pri tom modificiraju leksiĉko znaĉenje baze na koju se priĉvršćuju:

ruk-ic-a, za-rad-i-ti;

konfiksi (Martinet) ili vezani leksički morfemi (Barić) su vrsta derivacijskih afikasa koji

imaju leksiĉko znaĉenje → zvat ćemo ih afiksoidima, a oni imaju još neke vaţne odlike:

(1) ne dolaze kao osnove samostalnih oblika rijeĉi, (2) podrijetlo ĉesto vuku iz lat. i grĉ., (3)

ponovljivi su i (4) stalna znaĉenja: npr. vele-, video-, tele-; -lik, -slovlje, -fil; afiksoide je

kadšto dosta teško razlikovati od »pravih« afikasa, ali znaĉenje prefikasa je u pravilu

apstraktnije, općenitije od znaĉenja prefiksoida

- baza (osnova) je bilo koji segment, morf ili slijed morfova, na koji se priĉvršćuje afiks;

(a) oblična osnova (tema) je baza na koju se priĉvršćuje fleksijski afiks: ruk- u ruk-a;

(b) tvorbena osnova je baza na koju se priĉvršćuje derivacijski afiks: ruk- u ruk-ic-a.

2.3 Rječogradni postupci i elementi

- rječogradba (≠ rječotvorba, tvorba riječi) je termin koji podrazumijeva kako se oblici rijeĉi

grade neovisno o tome zašto se grade

- rječotvorje je najširi termin, obuhvaća i postupke promjene znaĉenja (npr. metaforizacija)

- rjeĉogradni postupci, procesi ili morfološke operacije u osnovnim crtama su:

(1) priĉvršćivanje afikasa na jedan leksiĉki morf: prefiksacija, sufiksacija i sl.;

(2) postupci koji ukljuĉuju dva leksiĉka morfa ili više njih: kompozicija ili slaganje;

(3) supletivnost: dobar ~ bolji, čovjek ~ ljudi;

8

(4) modifikacije baze (npr. prijevoj): brati ~ berem, biti ~ boj;

(5) postupci bez promjene oblika (konverzija/preobrazba): hrvatska → Hrvatska;

(6) ponavljanje baze (reduplikacija);

(7) skraćivanje baze: autobus → bus, fakultet → faks, haplologija i sl.;

(8) premetanje baze (metateza): hladno pivo → dno-hla vo-pi;

(9) postupci koji se temelje na alfabetu: akronomizacija (aids, radar), stapanje (motel, smog),

1–2 su konkatenativni (lančani) postupci temelje se na ulančavanju, konkatenaciji morfova

→ u hrvatskom prevladavaju postupci ulančavanja afikasa

3–9 = nekonkatenativni (nelančani) postupci;

- derivacija (izvođenje) je ulančavanje morfova s jednim korijenom i afiksima;

derivat (izvedenica) je rijeĉ nastala derivacijom

- kompozicija (slaganje) je ulančavanje morfova s dvama korijenima ili više njih i afiksima;

kompozit (složenica) je rijeĉ nastala kompozicijom

- morfološki utori: (4) 3 2 1 R 1 2 3 (4)

nepodnošljivošću: ne pod nos ljiv ost ju

- najĉešći naĉin gradbe rijeĉi u jezicima svijeta jest afiksalno, a daleko najĉešći naĉin

afiksalne gradbe jest sufiksacija → jeziĉna univerzalija

- ima jezika koja rabe iskljuĉivo sufikse: baskijski, finski, turski;

veoma su rijetki jezici koji imaju (gotovo) samo prefikse: tajski (sluţbeni jezik Tajlanda)

- poĉeci rijeĉi perceptivno i kognitivno su vaţniji od njihovih završetaka: naravno je da se na

poĉetku rijeĉi naĊe temeljna leksiĉka obavijest, a da se potom ta obavijest utanaĉuje afiksima;

daleko najĉešći rjeĉogradni postupak u hrv. je sufiksacija, svi fleksijski morfovi su sufiksalni

- (1) sufiks (dometak) je afiks koji se priĉvršćuje desno od baze (osnove), nju slijedi:

uk-i-ti, uk-i-m, uk-i-š, uk-i-ø, uk-i-telj-ic-a, uk-i-telj-ic-e, uk-i-telj-ic-in-ø, uk-i-telj-ic-in-om

sufiksacija je postupak priĉvršćivanja sufiksa; sufiks je sufigiran;

sufiksi se u jezicima rabe i za derivaciju i za fleksiju što već i hrvatski primjeri pokazuju;

opće, tipiĉno pravilo je da derivacijski sufiks prethodi fleksijskomu, no već i u hrvatskome

imamo sluĉaj da fleksijski sufiks nije na kraju rijeĉi: tkogod (k-oga god) i štogod (č-ega-god)

- u izrazito flektivnim jezicima veoma su ĉesti sufiksalni amalgami:

sufiks -om u učiteljičinom amalgam je 4-ju morfema: {I} {sg.} {ţ. rod} {I. prid. deklinacija}

- tajski je j. kojemu su prefiksi i sufiksi posuĊeni iz sanskrta, palija (j. budista) i khmerskog;

sufiksi, koji su u tajskome dakle rjeĊi od prefikasa, sluţe za tvorbu apstraktnih i uĉenih rijeĉi

- (2) prefiks (predmetak) je afiks koji se priĉvršćuje lijevo od baze (osnove), njoj prethodi:

pra-djed, na-iz-pri-po-vijedati se

prefiksacija je postupak priĉvršćivanja prefiksa; prefiks je prefigiran;

- (3) cirkumfiks (?ometak, ?ob(a)metak) je sloţen i diskontinuiran afiks ĉiji dijelovi dolaze s

lijeve i s desne strane baze i ne mogu doći jedan bez drugoga;

rijeĉ je o afiksu koji se sastoji od prefiksa i sufiksa koji istovremeno okruţuju korijen;

cirkumfiksacija je postupak priĉvršćivanja cirkumfiksa; cirkumfiks je cirkumfigiran;

njemaĉki particip prošli tzv. slabih glagola: frag-en 'pitati' ge-frag-t 'pitan'

→ i ge- i -t kadšto dolaze samostalno, primjerice u tzv. jakih i nepravilnih glagola:

ge-back-en 'peĉen' kontrollier-t 'kontroliran'

- »prave« cirkumfikse nalazimo u indonezijskom: baik 'dobar' ke-baik-an 'dobrota'

ili u gruzijskome: (sa-…-i 'koji je namijenjen za X'): prang-i 'Francuz' sa-prang-et-i 'Francuska'

9

- tumaĉenje izvoĊenja pojedinih hrv. sativnih povratnih glagola cirkumfiksacijom:

spavati → na-spavati se → Marković: ali se nije afiks, nego je klitika

- (4) infiks (umetak) je afiks koji zauzima poloţaj u kojemu prekida neki drugi morf, odnosno

afiks umetnut unutar korijena sama; infikasa u hrvatskome u domaćih leksema nema:

Barić: -ov-/-ev- je infiks → Marković: to je sufiks (ne razbija korijen)

infiksacija je postupak umetanja infiksa; infiks je infigiran;

infikse nalazimo u nutki, gdje infiks -t- znaĉi plural: t'an'a 'dijete' t'a-t-n'a 'djeca' (PL)

ili u jeziku chamorro, gdje su infiksi -um- i -in-: baba 'zao' b-in-aba 'zlo(ća)'

- (5) transfiks (?prometak) je diskontinuirani afiks koji se provlaĉi, protiskuje kroz bazu

(osnovu); od infiksa se razlikuje time što je diskontinuiran, a od cirkumfiksa time što se

priĉvršćuje na bazu koja je i sama diskontinuirana;

u semitskim jezicima (arapski, hebrejski) korijeni su trokonsonatski, a kroz te korijene se

»protiskuju« razliĉiti vokali: arapski korijen d-r-s ostvaraj je leksema (DRS – 'uĉiti'):

darasa ('uĉio je') ~ madrasa ('škola', usp. hrv. preko tur. medresa 'muslimanska vjerska škola')

transfiksacija je postupak protiskivanja transfiksa; transfiks je transfigiran

- kompozicija (slaganje) je postupak gradbe rijeĉi od dviju ili više baza koje su korijenski

morfovi, rijeĉi ili afiksoidi; po tome se kompozicija razlikuje od derivacije, ĉiji postupak

podrazumijeva priĉvršćivanje afikasa na jednu bazu (osnovu) ili jedan korijenski morf:

(3) umobolnica (4) rang-lista (5) velegrad (6) crveno-bijelo-plav

stranputica seks-bomba videonadzor Austro-Ugarska

- (6) interfiks (spojnik) je afiks koji se pri kompoziciji umeće izmeĊu dviju baza (osnova);

5 hrv. interfiksa: -o- (nogomet), -e- (lic-e-mjer), -i- (razbibriga), -u- (bratučed), -ø- (čuvar-ø-kuća)

interfiksacija je postupak umetanja interfiksa: interfiks je interfigiran;

interfiks se kadšto ubraja i meĊu prazne morfove; interfiksi su od onih morfova kojima

znaĉenje nije ni leksiĉko, ni derivacijsko, ni gramatiĉko, nego posve funkcionalno – spajanje

- u hrv. ima sloţenica bez spojnika (ili sa spojnikom -ø-), a sloţenice su stoga što se vladaju

kao jedna rijeĉ – imaju jedan fleksijski morf:

(a) polusloženice: čuvarkuća; rang-lista → termin se povezuje s pravopisom, pa se

polusloţenicama smatraju one sloţenice koje se pišu s crticom;

(b) sraslice su rijeĉi nastale srastanjem;

- srastanje = rjeĉogradni postupak ĉiji je rezultat isti kao u slaganja;

slaganje - ne postoji sintaktiĉka veza meĊu polaznim bazama

- znaĉenjska veza uspostavlja se spojnicima (koji mogu biti i nulti)

srastanje - srastanje postojećih sintagmi ili kolokacija ĉije se znaĉenje objedini

- sraslice: Očenaš, Zdravomarija, kućepazitelj, hvalevrijedan

- osim u priloga, moţda prijedloga, srastanje u hrv. nije odveć plodno

- (7) prefiksoid je afiksoid koji se priĉvršćuje lijevo od baze (osnove), njoj prethodi:

vele- (veleučilište, veleslalom), polu- (polukrug, polugodište), sve- (svemoć), super-, video-

- (8) sufiksoid je afiksoid koji se priĉvršćuje desno od baze (osnove), nju slijedi:

-slovlje (jezikoslovlje, oblikoslovlje), -put (dvaput, triput), -fil (filmofil), -logija (krležologija)

- neoklasične složenice su sloţenice sastavljene od afiksoida, baza iz klasičnih jezika koje ne

mogu stajati samostalno: morfologija, astronomija, etnografija, homoseksualizam

- sloţenice se znaĉenjski mogu podijeliti na dvije vrste: subordinativne i koordinativne:

(a) subordinativne (subordinirane/odredbene/determinativne/tatpuruša) su sloţenice ĉiji je

10

jedan sastavni element glavni, glava a drugi mu je podreĊen; semantiĉka i morfosintaktiĉka

obiljeţja glave prenose se na cijelu sloţenicu (naĉelo perkolacije – obiljeţja glave sintagme

prenose se na sintagmu u cjelini:

suhozid = suhi zid, umobolnica = bolnica za um,

tamnoplav = tamno plav, hodočastiti = častiti hodom;

glava, glavni element u jezicima svijet najĉešće je desno → E. Williams ustanovio je tzv.

pravilo desne ruke, odnosno pravilo desne glave → odstupanja od tog pravila u hrvatskom:

grizodušje nije vrsta duše, dušja, nego otprilike 'ono što dušu grize';

kažiprst je vrsta prsta, ali razbibriga nije vrsta brige, nego je upravo 'ono što brigu razbija',

mutikaša, svrzimantija;

(b) koordinativne (koordinirane/usporedne/kopulativne/dvandva – skt. 'par', 'dva.dva') su

sloţenice za koje se ne moţe kazati da jedna baza semantiĉki dominira:

grad-država, Austro-Ugarska, daninoć 'maćuhica', gluhonijem 'gluh i nijem';

Wälchli: prave koordinativne složenice nisu tek kakve god sloţenice dviju ravnopravnih

baza, za njih je kljuĉno novoostvareno znaĉenje koje mora biti hiperonimno (nadreĊeno),

drugim rijeĉima, istinska koordinativna složenica sastavljena od baza otac i majka prema

takvu tumaĉenju ne znaĉi samo 'otac i majka', nego upravo 'roditelji':

tamilski: appaa-v-amma (otac-SPOJNIK-majka) = 'roditelji'

- sloţenice se nadalje mogu znaĉenjski razlikovati prema tomu znaĉe li podvrstu onoga što je

oznaĉeno jednim od njihovih sastavnih elemenata ili su razvile znaĉenje koje se ne moţe

izvesti ni iz jednoga sustavnog elementa:

(a) endocentrične sloţenice znaĉe podvrstu onoga što znaĉi jedna od njihovih leksiĉkih

sastavnica (znaĉenje sloţenice je hiponimno znaĉenju jedne od sastavnica):

suhozid = suhi zid, umobolnica = bolnica za um, kažiprst = prst kojim se (po)kazuje;

(b) egzocentrične sloţenice (bahuvrihi) znaĉe nešto što nije podvrsta nijedne od sastavnica,

odnosno ono što znaĉe nije hiponim (podreĊenica) nije od leksiĉkih sastavnica, primjerice

vukodlak nije ni vrsta vuka ni vrsta dlake; rijeĉi za ljude i biljke ĉesto su egzocentrične:

bjelouška ≠ bijela uška, probisvijet ≠ proboj svijeta, dugoprstić ≠ dugi prstić;

(c) sloţenice koje u sebi imaju kakav glagolski dio – komprimirane reĉenice:

kišobran = (ono što) brani od kiše, svrzimantija = (onaj koji je) svrgao mantiju;

klitiĉka povratna zamj. ili povratnica ĉestica se pripojena je glagolu u ruskome:

bojat'sja 'bojati.se' ja bojus' 'ja bojim.se'

povratna zamj. (ĉestica) vlada se razliĉito – romanski jezici:

šp. llamarse 'zvati.se' sraštena

tal. suicidarsi 'ubiti.se' sraštena

fr. se raser 'brijati se' nije sraštena

- Antun Maţuranić u svojemu je Rěčoslovju (1859) neke klitike crticom povezivao s

naglašenom rijeĉi: Ova-je knjižica...

- inkorporacija je gradba rijeĉi tako da se dopune gl. priĉvršćuju na gl. i s nj tvore novu rijeĉ;

inkorporacija je vrsta slaganja pri kojoj se gl. priĉvršćuju njegovi argumenti ili dopune, koje

postaju dio novog, sloţenog gl. koji dalje normalno sluţi kao predikat; vaţan kriterij prave

inkorporacije jest ĉinjenica da novostvorena sloţenica ima sintaktiĉku funkciju svih

inkorporiranih sastvnica – nauatlu (j. drevnih Azteka), ĉukotski (Sibir) i inuitu (grenlandski):

nau. ya' ki-kočillo-tete'ki panci

11

3.SG 3.SG-to-nož-rezati kruh 'On narezao je kruh time, noţem'

inkorporacija ĉesto se izjednaĉuje s polisintezom → Bernard Comrie predlaţe:

(a) inkorporacija je mogućnost da se više leksiĉkih morfova ugradi u jednu rijeĉ;

(b) polisinteza je mogućnost da se u jednoj rijeĉi okupi mnogo leksiĉkih ili gramatiĉkih

morfova → na taj naĉin (a) inkorporacija bi bila samo poseban sluĉaj (b) polisinteze

- nekonkatenativni postupci (≠ rjeĉogradni postupci koji se temelje na ulanĉavanju afikasa);

supletivnost (supletivizam) je ostvarivanje leksema oblicima rijeĉi ĉiji se leksiĉki morfovi ne

dadu dovesti u vezu nikakvim sinkronijski vrijednim fonološkim pravilom;

supletiv je baza koja supletivno smjenjuje drugu, supletivan je oblik tvoren supletivnom bazom

hrv. biti dobar ja čovjek

jesam bolji mene ljudi

(1) u afikasa ne govorimo o supletivnosti, npr. u morfova -j- i -š- u crn-j-i i mek-š-i;

(2) supletivni oblici oblici su jednoga leksema: čovjek i ljudi oblici su leksema ĈOVĚK!;

(3) Barić: supletivni alomorfi su potpuno razliĉiti alomorfi jednoga morfema, dan je primjer

kleti: INF kle-ø-ti korijen je isti, iako u oblicima vlada supletivan odnos

PZ kun-e-m (smjena slgtv. l u u u prijevoju ili zbog vokalizacije);

(4) razlikovanje jake supletivnosti (potpuno fonološko razlikovanje dvaju alomorfa, npr. u biti

i jesam, zao i gori, dobar i bolji) i slabe supletivnosti (fonološki ne posve nepodudarni alomorfi

(kleti i kunem, velik i veći, malen i manji);

(5) supletivnosti je više u frekventnijim kategorijama, obratno od sinkretičnosti, pa ne ĉudi da

su supletivni upravno pomoćni gl., temeljni pridjevi, liĉne zamjenice i sl. (najĉešći leksemi);

(6) supletivnost, smatralo se, svojstvena je ie j, dok novija istraţivanja kaţu da je ima svugdje;

(7) uz supletivnost ĉesto je vezan i pojam defektivnosti jer supletivni oblik ĉesto biva

nadomjeskom u defektivnoj paradigmi, npr. hrv. čovjek nema PL *čovjeci nego ljudi.

- defektivna leksička jedinica je leksiĉka jedinica koja nema ostvarenu punu paradigmu koju

imaju ostali pripadnici njezine vrste: im. s defektnim brojem (singularia i pluralia tantum):

singularia tantum u hrv: dijete (*djeteta), braća (*braće), dvojica (*dvojice), telad, lišće;

pluralia tantum u hrv: hlače (sg. *hlača), vrata (*vrato), desni (*desan), Alpe (*Alpa);

takvima valja drţati i one sa semantiĉkom razlikom (pl. ima znaĉenje neostvareno u sg.):

sg. starac 'star ĉovjek' pl. starci 'roditelji'

toplica 'topla izvorska voda' toplice 'terme'

dvor 'dvorac' dvori 'kuća (veća dalmatinska)'

hrv. svršeni gl. nemaju imperfekta, nesvršeni tek kadšto imaju aorist;

bezliĉni gl. (hrv. sijevati, grmjeti, kišiti) od liĉnih oblika imaju samo 3. lice sg.;

gl. velim nema INF (*veljeti), ima samo PZ, IPF (veljah) i GPS (veleći);

gl. oblici hajde, hajdemo, hajdete zanimljivi su jer imaju samo IMP!-nu paradigmu;

gl. oblici nemoj, nemojmo, nemojte takoĊer imaju samo IMP!-nu paradigmu, a izvedeni su od

gl. moći: ne moći ~ ne mozi → nemoj s lenicijom intervokalnog z, usp. pomoći ~ pomozi;

pojedini (defektivni) pridjevi opiru se komparaciji – Maţuranić ih zove manjkavima:

bratov, sestrin, donji, gornji, zadnji, predobar, svemogući, zimski, današnji i sl.

- tri neafiksalna rjeĉogradna postupka – prijeglas, prijevoj i tonska alternacija – temelje se na

modifikaciji baze, pa se kadšto zovu unutarnjima (unutarnja fleksija, unutarnja derivacija):

(1) prijeglas (metatonija, vokalska mutacija) je fonetski uvjetovana alternacija vokala, to jest

jednaĉenje vokala prema glasu ispred ili iza njega; za razliku od prijevoja prijeglas ne utjeĉe

12

bitno na promjenu znaĉenja, pa u pravome smislu i nije morfološka promjena:

maĊ. pl. asztal-ok 'stolovi' gyerek-ek 'djeca'

u maĊ. se vokal u sufiksu asimilira prema prednjosti/straţnjosti ili prema (ne)zaobljenosti;

u hrv. imamo: (a) progresivni prijeglas o//e u sufiksalnome morfu, uvjetovan (ne)palatalnošću

krajnjega konsonanta baze:

hrv. sel-om polj-em

vol-ov-i muž-ev-i

lud-ova-ti bič-eva-ti

i (b) regresivni prijeglas u korijenskome morfu ili glagolskome sufiksu glagola III. vrste:

děl-ø→ dio

smě-a-ti→ smi-ja-ti

vid-ě-l-ø→ vidio

u germanskim jezicima imamo i-umlaut, regresivno oprednjenje straţnjih V-a ispred prednjih:

njem. sg. Buch 'knjiga' Bücher

pl. Berg 'brdo, planina' Gebirge 'planine, planinski lanac'

u engleskome prijeglas podsjeća na prijevoj, a uzrok mu je dijakronijski ispušten pl. sufiks -iz:

eng. sg. foot 'stopalo' feet

pl. woman 'ţena' women

(2) prijevoj (apofonija, vokalska gradacija) je alternacija vokala u korijenskome morfu s

gramatiĉkom svrhom (alternacija je jedini pokazatelj promjene znaĉenja); svojstven ie jez.;

ima ga u hrv. glagola I. vrste i izvedenicama ili u oblicima eng. i njem. tzv. jakih glagola:

hrv. pro-rek-ø-ti pro-rok-ø pro-rik-a-ti iz-rěk-om

eng. sing sang sung usp. song 'pjesma'

njem. helf-en half ge-holf-en usp. Hilfe 'pomoć'

(a) kvantitativan prijevoj je onaj kad se mijenja duţina vokala:

zàgledati zaglédati

smȉsliti smíšljati

(b) kvalitativan je onaj kad se mijenja kakvoća vokala: o//a u tvorbi nesvr. glagola V. vrste:

roditi rađati

uroniti uranjati

u tonskim jezicima (mnogi afriĉki) sustavna promjena tona u bazi je morfološki postupak,

dakle ono što u hrv. imamo kao (s)mȉsliti (silazni ton) ~ smíšljati (uzlazni ton);

u engleskom jeziku sliĉno je pri pomicanju naglaska na poĉetni slog u odglagolskih imenica:

in'sult 'uvrijediti' 'insult 'uvreda'

su'spect 'sumnjati' 'suspect 'osumnjiĉenik'

- (9) suprafiks (superfiks) je suprasegmentalni, nadodsjeĉni, tonski afiks koji se »priĉvršćuje

poviše« odsjeĉnoga, tako primjerice u jeziku ngiti plural se tvori morfom srednji-niski:

sg. pa pl. àba-du 'moj otac' abá-du

- konverzija (preobrazba) je gradba novog derivacijskog ili gramatiĉkog oblika bez dodavanja

ikakva afiksa; gradba novog oblika bez promjene oblika i naglaska:

(a) supstantivizacija (poimeničenje):

ADJ. → stari 'otac', Hrvatska, trajna (vrsta frizure)

PRON. → ja (npr. moje drugo ja), moji 'moja obitelj'

V. → rekla-kazala 'govorkanje'

13

(b) adjektivizacija (popridjevljenje):

V. (PTCP.) → buduća (supruga), bivši (suprug), mogući (svjetovi), leteći (tanjur)

(c) adverbizacija (popriloženje):

N. → brdo 'mnogo', noću, trkom, časkom, navijeke, dogodine

(d) prepozicionalizacija (popr/ij/edloženje):

N. → kraj, duž, čelo, pomoću, diljem, povodom, početkom, krajem

(e) konjunkcionalizacija (povezničenje):

PRON. → koji (npr. knjiga koju čitam), što (npr. ne znam čemu da se nadam)

(f) pronominalizacija (pozamjeničenje):

NUM. → jedna 'neki', drugi 'ini'

N. → čovjek (npr. čovjek tu svašta nauči)

(g) partikularizacija (počestičenje):

N. → put (npr. sto puta sam ti rekao), god (npr. tko god dođe, dobro je došao)

V. → jest (npr. jest, u pravu si)

(h) interjekcionalizacija (pouzvičenje):

N. → bog!/bok!, uzdravlje!

V. → živio!, !!!jebiga

(i) verbalizacija (poglagolenje) – u hrv. je u smislu konverzijskoga procesa jedva moguća jer

su glagoli nuţno sufigirani afiksima za vrijeme, naĉin, lice, ĉak i kad je baza »neobiĉna«, kao

što su to zamj. ti (gl. ti-ka-ti 'govoriti komu ti') ili uzvik hajde (imperativi hajde-mo, hajde-te);

u jez. s malo fleksije verbalizacija konverzijom lakša je: eng. hand 'ruka' → to hand 'uruĉiti';

u mnogim jez. svijeta uobiĉajen je naĉin gradbe rijeĉi ponavljanjem – najĉešće udvajanjem –

cijele baze ili njezina dijela, u hrv. primjerice glagol, pepeo, dade(m), barbar

- reduplikacija je ponavljanje baze ili njezina dijela u obliku rijeĉi s morfološkom ili

pragmatiĉkom svrhom; reduplikant je dio baze koji se ponavlja:

lat. tango 'diram' tetigi 'dirnuh'

vaš. moya 'rame' moyaya 'ramena' sjevernoameriĉki jezik vašo

kut. yitwu '10' yitwunwu '100' sjevernoameriĉki jezik kutenai

tur. düz 'ravan' dübedüz 'sasvim ravan'

ječni oblici (oblici jeke) su oblici dobiveni reduplikacijom s izmjenom jednog segmenta:

tur. para 'novac' para mara 'novac i tomu sliĉno'

kan. sakkare 'šećer' sakkare gakkare 'šećer ili takvo što' kannade (Indija)

perz. shirni 'slatkiši' shirni-mirni 'slatkiši i sliĉno'

eng. fancy-schmancy 'pomodan, napirlitan'

hrv. seljo-beljo

- svi dosad prikazani postupci: novosagraĊeni oblik je veći ili veliĉinom jednak bazi, meĊutim

pri rjeĉogradbi se kadšto dogodi: novosagraĊeni oblik je manji od baze;

u hrv. su N oblik i oblik m. roda (kanonski oblici) doista kraći od G oblika i oblika ţ. roda:

N im-e-ø

G im-en-a

u francuskim pridjevima kao bazni mora se uzeti oblik ţ. roda:

M. p(ǝ)ti (petit) fo (faux)

F. p(ǝ)tit (petite) fos (fausse) (-t, odnosno -s je supstraktni morf)

- supstraktivni morf je morf koji se jednom obliku oduzima, odbija da bismo dobili drugi

14

- aditivni morf je morf koji se dodaje

- suptrakcija je rjeĉogradni postupak u kojemu se dio baze (osnove) odbija, oduzima; u jeziku

papago (Meksiko, SAD) svršeni gl. od nesvršenih izvode se oduzimanjem doĉetnog C:

IPF. PF.

SG. PL. SG. PL.

him hihim 'hodati' → hi: hihi 'hodati.PF'

cipkan cicpkan 'raditi' → cipk cicpk 'raditi.PF'

- u hrv. se suptrakcija tumaĉi kao sufiksacija nultim sufiksom, moţemo reći da do suptrakcije,

odnosno sufigiranja nultoga morfa dolazi u primjerice:

prihoditi + ø → prihod Babić tako tumaĉi i im. tipa muk (mukati + ø → muk)

biologija + ø →biolog jer nema im. sufiksa -k/-ø! kojim bismo ih derivirali

→ takav postupak kadšto se zove unatražna (regresivna) tvorba, usp. nekoliko eng. primjera:

editor 'urednik' → edit 'urediti'

pease 'grašak' → pea 'grašak' (doĉetno -se poĉelo se doţivljavati kao pl. = reanaliza)

- suptraktivni rječogradni postupci su i okrnjivanje osnove i skraćivanje:

(a) truncation je suptrakcija iza koje slijedi sufiksacija; termin se nerijetko primjenjuje u

opisu gradbe hipokoristiĉnih imena, koja se ĉesto u jez. svijeta skraćuju na jednosloţnu bazu:

hrv. Krešimir → Krešo Katarina → Kate, Kata

eng. Charles → Chuck Elizabeth → Liz

(b) clipping je obrezivanje poĉetnih (afereza) ili doĉetnih (apokopa) dijelova postojeće rijeĉi:

hrv. autobus → bus mobitel → mob

eng. rehabilitation → rehab federal (agent) → fed

- haplologija (pojednostavljivanje) je poseban sluĉaj morfonološke promjene sinkope

(ispadanja, brisanja u sredini rijeĉi) pri kojem: (a) ispada jedan od dvaju istih slogova u

slijedu, (b) jedan od dvaju sliĉnih slogova ili (c) segment koji uopće ne odgovara slogu:

(a) mineralologija → mineralogija dva ista sloga u slijedu

(b) dubokodolina → dubodolina dva sliĉna sloga u slijedu

u morfologiji haplologija znaĉi brisanje jednoga od dvaju istih morfova koji pripadaju

razliĉitim morfemima, npr. brisanje jednog od dvaju s (pluralni i posesivni) u engleskome:

dog 'pas.SG' → dog's 'pseći (=od psa)'

dogs 'pas.PL' → *dogs's 'pseći (=od pasa)' → dogs'

u hrv. se dogaĊa u tvorbi posvojnih pridjeva od stranih ţenskih imena kad baza završava na -i:

Cindy → Cindyin → Cindyn (pojednostavljujemo sufiks -in)

u morfologiji haplologija bi bila tek vid izbjegavanja istoga ili sliĉna materijala, što u hrv.

imamo pri susretu klitiĉke liĉne zamj. me, te, se i kopule je, primjerice:

!pogledao me je → pogledao me ø

Njd. građanin → Nmn. građani (← *građanini)

- metateza (premet(anje)) je promjena redoslijeda odsjeĉaka (fonova, slogova, morfova):

kto, vse → tko, sve (dijakronijska promjena)

tur. bayrak → bajrak → barjak (standardno)

metatezu ĉesto nalazimo u razgovornome jeziku, slengu, obraćanju djeci:

kužiš → žiš-ku mijenja se redoslijed segmenata,

hladno pivo →dno-hla vo-pi a ni oni više nisu isti (morfovi → slogovi)

metateza u sališkim jezicima (krajnji JZ Kanade), upravo u jeziku saanich sluţi u tvorbi

15

aktualnih (tj. imperfektivnih) od neaktualnih (tj. perfektivnih) glagolskih oblika:

'slomiti' t'sǝ (NEAKTUAL) t'ǝs (AKTUAL)

metateza kao zečji govor u arandi (Australija):

artwe 'ĉovjek' →eyartw

itirem 'misliti' →iremit

- akronim (složena kratica) gradi se od poĉetnih slova rijeĉi, imena, sintagmi:

radar eng. radio detecting and ranging

B.a.B.e hrv. Budi aktivna, budi emancipirana!

za razliku od abrevijacija (jednostavnih kratica) – npr., itd., prof. – akornimi postaju oblici

rijeĉi, pa i leksemi, i vladaju se kao oni – sklanjaju se (SMS ~ SMS-a), imaju rod, broj, od njih

se dalje mogu izvoditi novi oblici (SMS-ati); akronimi nastali od većih segmenata polaznih

rijeĉi pribliţavaju nas već stapanju:

Kavkaz kaz-ališna kav-ana

- stapanje (tvorbena fuzija) je rjeĉogradni postupak kombiniranja i fuzioniranja

neznaĉenjskih dijelova dviju postojećih punoznaĉnica; stopljenica je rijeĉ tvorena stapanjem:

motel eng. mo-tor x ho-tel

smog eng. sm-oke x f-og

Brangelina hrv. Bra-d Pitt x A-ngelina Jolie

Dikolores hrv. Josip Radeljak – Dik-an x D-olores Lambaša

- A. Šoljan prevodio je L. Carrolla pa je prijevod zaĉinio stopljenicama:

đipahan hrv. đip-ati x živ-ahan

- L. Caroll objasnio je suštinu stapanja, za stopljenice upotrijebio je termin portmanteau;

»popularizacija« stapanja pripisuje se kadšto biskupu S. Wilberforceu

2.4 Klitike

- klitike (nenaglasnice) elementi su ĉije je vladanje na pola puta izmeĊu rijeĉi i afiksa;

znaĉenjski odgovaraju rijeĉima, ali nemaju vlastit naglasak i moraju zauzeti odreĊen poloţaj u

reĉenici – po tome su sliĉne afiksima;

poloţaj afikasa uvjetovan je morfološki i leksiĉki, poloţaj klitika uvjetovan je sintaktiĉki;

- ljestvica (ne)gramatikaliziranosti: punoznaĉne rijeĉi > gramatiĉke rijeĉi > klitike > afiksi

- proklitike su klitike koje prethode naglašenoj rijeĉi; prokliza je postupak prislanjanja proklitike

- enklitike su klitike koje slijede naglašenu rijeĉ; enkliza je postupak naslanjanja enklitike

- endoklitike su klitike koje se umeću unutar naglašene rijeĉi; endokliza je postupak umetanja

endoklitike: hrv. naj=smo=luĊi ← naj-luĊi=smo

KRITERIJI PREMA KOJIMA SE KLITIKE MOGU RAZLUĈIVATI OD AFIKASA

(1) afiksi naginju priĉvršćivanju bazi odreĊene kategorije, klitici kategorija nije relevantna;

(2) afiksima mogućnost povezivanja s bazom moţe biti preprijeĉena, klitici naĉelno ne;

(3) morfonološki neoĉekivanje smjene i alomorfija u afiksaciji su ĉeste, a u klitika rijetke;

(4) znaĉenje afigirane rijeĉi ne mora biti znaĉenje afiksa i baze, klitike imaju stalno znaĉenje;

(5) sintaktiĉka pravila mogu utjecati na afigirane rijeĉi, na klitike ne mogu;

(6) klitike se naslanjaju na sintagme koje sadrţe afikse ili klitike, afiksi se tu ne mogu priĉvrstiti;

(7) klitike se naslanjaju na sintagme, afiksi se priĉvršćuju na bazu;

(8) hrv. klitiĉke zamjenice daju se rastaviti na dva morfa (Dsg. m-i), afiksi su jednomorfski.

16

3. Fleksija i derivacija

3.1 Uvod

- tradicionalna velika podjela morfologije: fleksijska (fleksija) i derivacijska (derivacija):

fleksija je nauk o oblicima i promjeni iste rijeĉi (o oblicima istoga leksema);

derivacija je nauk o tvorbi oblika rijeĉi novih leksema, novih leksiĉkih jedinica

- u hrv. se pojam morfologije suzio na pojam fleksije: u svim hrvatskim gramatikama

poglavlje Morfologija bavi se oblicima, dok se dervacija, tvorba, emancipirala (Babić, Barić)

- podjela na fleksiju i derivaciju ima slijepe pjege:

(1) pojam leksema: derivacijom nastaje nov leksem, no jesmo li derivacijom oblika glup

dobili novi leksem (GLUPLJI) s oblikom gluplji ili su i glup i gluplji oblici leksema GLUP?;

(2) meĊujeziĉne razlike pokazat će posve novu sliku toga što je u kojemu jeziku fleksijski, a

što derivacijski postupak: ako se kroatisti sloţe oko toga da je sufiksalna deminucija

derivacijski proces, sasvim je moguće da ima jezika u kojem tako biti neće;

(3) kako govornika »uvjeriti« u to da su dobar i bolji oblici istog leksema, leksema DOBAR?

3.2 Fleksija i derivacija

KRITERIJI ZA RAZLIKOVANJE FLEKSIJE I DERIVACIJE

I. Fleksija ne mijenja leksiĉko znaĉenje i vrstu rijeĉi, derivacija moţe promijeniti jedno/oboje:

fleksija imenici neće promijeniti znaĉenje predmetnosti:

N glav-a

G glav-e

derivacija moţe promijeniti i leksiĉko i kategorijalno znaĉenje:

N. glav-a

AJD. glav-n-i

ali (1) kako smo uopće došli do toga da bi imenice imale znaĉenje predmetnosti (istina je

'predmet' samo zato što je rijeĉ koja ju oznaĉava imenica), i (2) kako to da derivacijom

dobiveni komparativ i superlativ smatramo fleksijskim oblicima pridjevske paradigme:

POS. crn-ø

COMP. crn-j-i

ali isto tako dobivene oblike aproksimativa i ekscesiva ne smatramo dijelom pridjevske

paradigme (nego tu sad govorimo o oblicima novih leksema):

APPROX. crn-k(-)ast-ø

EXC. pre-crn-ø

u baskijskome se ekscesiv smatra dijelom paradigme:

POS. gora 'visok'

COMP. gor-ago 'viši'

EXC. gor-egi 'previsok'

u hrvatskome se opreka sg. i pl. ĉini fleksijskom kategorijom, ali mnoge imenice svoju

mnoţinu ne iskazuju fleksijskim afiksom, nego derivacijskim:

SG. tel-e-ø pras-e-ø

PL. *tel-et-a *pras-e-ta

u hrvatskome se glagolski vid i glagolsko vrijeme mijenjaju derivacijski:

1.PL. po-misl-i-mo (PZ) po-misl-is-mo (AO)

2.PL. po-misl-i-te po-misl-is-te

17

u hrvatskome su PZ i AO derivacijske kategorije, fleksijske kategorije su samo lice i broj

II.a Fleksija je uvjetovana ili odreĊena, determinirana sintaksom, derivacija nije; fleksija je

relevantna, vaţna za sintaksu i obavezna, derivacija nije:

u hrvatskome poloţaj subjekta mora biti popunjen imenskom rijeĉju u nominativu:

Krava čita novine *Kravu čita novine

ali sintaktiĉka kontekst ne uvjetuje ništa u vezi s derivacijskim obiljeţjima te imeniĉke rijeĉi:

Kravica čita novine

Greenberg: kriterij obaveznosti: o fleksiji (fleksijskom afiksu) rijeĉ je kad sintaksa nameće

obavezan odabir iz ponude afikasa; ako odabir nije dobar, rezultat je negramatiĉna reĉenica

II.b Fleksijska je morfologija sintaksi prozirna, providna, derivacijska je neprozirna:

u hrvatskim relativnim reĉenicama relativna zamj. koji upućuje na imenicu, svoj antecedent:

ACC. Vozim automobil koji mi je posudila prijateljica.

INS. Vozim se automobilom, koji mi je posudila prijateljica.

relativna zamjenica koji »vidi« svoj antecedent bez obzira na to u kom je on padeţu, odnosno

fleksija ne utjeĉe na transparentnost antecedenta, meĊutim, kad antecedent deriviramo:

AJD ?*Vozim se u prijateljičinu automobilu, koja mi ga je posudila.

koji ne upućuje više na antecedent prijateljica, on je skriven derivacijskim sufiksom -in →

preispitivanje granica fleksije i derivacije: ili kriterij II.b nije dobar (manje vjerojatno) ili pridjev

prijateljičin nije oblik novoderivirana leksema, nego je fleksijski oblik leksema PRIJATELJICA

VRSTE OBILJEŢJA REALIZIRANIH U FLEKSIJI

- (1) inherentna (unutarnja) obilježja su leksiĉke i gramatiĉke znaĉajke koje se tiĉu oblika

rijeĉi sama (rod, pripadnost sklonidbi):

N pa G žen-a žen-e (*žen-a)

- (2) obilježja slaganja su pridruţena obliku rijeĉi ovisno o obiljeţjima drugog oblika rijeĉi

unutar iste sintaktiĉke konstrukcije (slaganje lica i broja zamjenice s licem i brojem glagola):

Ja vidim... ...lijepu ženu.

- (3) konfiguracijska obilježja su odreĊena mjestom koje oblik rijeĉi zauzima u većoj

sintaktiĉkoj konstrukciji (padeţ imenice ovisan o upravljanju glagolom: A kao izravni O):

Vidim ženu.

- (4) sintagmatska obilježja su pridruţena većoj sastavnici, tipiĉno sintagmi:

eng. posvojni genitiv, kojega smo izraz ('s) spominjali kao klitiku

III.a Derivacijski afiksi bliţe su korijenskomu morfu od fleksijskih, fleksija se iskazuje na

periferiji rijeĉi (usp. hrvatski oblik učiteljica):

N uk-i-telj-ic-a

sva tri derivacijska afiksa (-i, -telj, -ic) bliţa su korijenu (uk) od fleksijskog afiksa (-a)

III.b Fleksija prijeĉi daljnju derivaciju oblika rijeĉi, sama derivacija ne; fleksija zatvara

gradbu obliku: kad oblik rijeĉi dobije fleksijski afiks, daljnje je derivacijsko afigiranje naĉelno

nemoguće, fleksija je zadnji korak u gradbi oblika;

u hrvatskome ima i sluĉajeva kad je fleksiji afiks korijenu bliţi od derivacijskog:

GEN. k-oga-god č-ega-god

DAT. k-omu-god č-emu-god

a pogotovo je zanimljivo prefigiranje zamjenica tko i što sa ne- ili ni-:

NOM. ne-tko ni-šta oblici -tko i -koga prefigiraju se nakon fleksije

GEN. ne-k-oga ni-č-ega

18

u bretonskom pluralni sufiks dolazi redupliciran, i na korijenu i na deminutivnom sufiksu -ig:

SG. mab 'sin' mab-ig 'sinĉić'

PL. mab-où 'sinovi' mab-où -ig-où 'sinĉići'

u bretonskom se ĉak i derivacija koja mijenja vrstu rijeĉi moţe naći »izvan« fleksije:

PL. aval-ou 'jabuke'

aval-ou-a 'brati jabuke'

u engleskom iskazivanju plurala u sloţenicama derivacija se takoĊer odvija izvan fleksije:

SG. son-in-law 'zet'

PL. sons-in-law

IV. Fleksija rabi zatvoren skup afikasa, skup derivacijskih afikasa otvoren je: malo je

vjerojatno da ćemo poĉet rabit nov fleksijski afiks, dok derivacijske posuĊujemo iz dr. j.:

-mat bankomat, ledomat, studomat

V.a Fleksijski afiksi imaju stalno i apstraktnije znaĉenje, znaĉenje derivacijskih afikasa manje

je stalno i konkretnije. Derivacijskim se sufiksima znaĉenje moţe mijenjati ovisno o bazi:

-uša namiguša 'ţena koja namiguje, koketuša' (pogrdno)

kreketuša 'ţaba koja krekeće' (neutralno)

V.b U fleksiji su mogući amalgami, moguća je kumulacija znaĉenja, u derivaciji naĉelno nije.

VI. Fleksija je produktivna, derivacija je poluproduktivna. Fleksijski afiksi primjenjivi su na

svaku odgovarajuću bazu. Derivacijski afiksi neće se priĉvršćivati na pojedine baze.

SG. žen-a nog-a

PL. žen-e nog-e

Ako od navedenih imenica ţelimo naĉiniti glagol IV. vrste pojavit će se neostvarene tvorbe:

žen- -žen-i-ti ženiti, oženiti, priženiti

nog- -nog-i-ti ?

Sliĉno je i u derivaciji imenica od nekih temeljnih hrvatskih pridjeva:

-ost -ota -oća -ina

brz – – – brzina

ružan – – ružnoća –

rijedak rijetkost – – –

vrijedan vrijednost vrednota – –

Naĉelno, stvari u fleksiji i derivaciji stoje tako, no i tu valja istaknuti troje:

- (1) defektivnost, pojava praznina u paradigmi. Postoje leksemi s nepotpunim paradigmama.

- (2) ima derivacijskih postupaka koji su itekako produktivni (derivacijska komparacija pridj.)

- (3) produktivnost fleksije nerijetko je praćena alomorfijom (ili poduprta alternativnim

morfovima):

N.SG. majk-a

G.PL. majk-i, majk-a, majak-a

Sliĉnu ulogu u fleksiji imaju supletivnost i perifrastiĉnost, pa će ondje gdje fleksija nije

produktivna (postoji prepreka), paradigmu popuniti bilo supletivni bilo perifrastiĉni oblik:

POS. zao bordo

COMP. *zl-ij-i (gori) *bordo-ij-i (više bordo)

Zašto instrumentalni morfovi -ju i -i nisu supletivni? Rijeĉ je o ostvarajima jednog te istog

morfema, {instrumental, singular, i-sklonidba}. Ako su -ju i -i alomorfi, kako to da sliĉno

19

pitanje ne postavljamo za derivacijske afikse: crn-j-i i crn-ij-i, sel-b-a, sel-idb-a i sel-jenj-e?

Znaĉenje navedenih sufikasa je isto, primjerice 'komparativ' u pridjeva → morfom je skup

morfema s istom sluţbom: (1) {j} i {ij} jesu dva morfema, ali (2) je njihovo znaĉenje isto.

Derivacija i fleksija nisu vrste morfologije, nego prije uporabe morfologije. Fleksija je

morfološka realizacija sintakse, a derivacija je morfološka realizacija tvorbe leksema.

3.3 Produktivnost

- produktivnost je meĊu odredbenim obiljeţjima ljudskog jezika (Hockett), hoće reći da je

izvorni govornik sposoban i proizvesti i razumjeti neograniĉen broj iskaza svojega jezika,

ukljuĉujući one koje nikada nije ĉuo

- neriječ je niz fonova koji se ne protivi nijednom fonotaktiĉkom pravilu danoga jezika, ali

jednostavno ne postoji kao rijeĉ (zdug, lost u hrv.)

- Aronoff: osnovni zadatak morfologije je pobrojiti skup mogućih riječi kojega jezika

- produktivnost (proizvodnost) je sposobnost rjeĉogradnog postupka da se njime u kojemu

jeziku nesvjesno i ponovljivo proizvode novi oblici rijeĉi ili oblici rijeĉi novih leksema

- napomene uz produktivnost u morfologiji:

(1) produktivnost nije apsolutna, kreće se izmeĊu manje i više, a ne jest i nije;

(2) produktivnost je sinkronijsko svojstvo i sinkronijski pojam;

(3) produktivnost kojeg postupka, dijakronijski gledano, moţe se mijenjati;

(4) produktivnost kojeg postupka nije u izravnoj vezi s koliĉinom takvih oblika ili leksema;

(5) produktivnost ima stvarna ograniĉenja koje zovemo zaprekama

LICA MORFOLOŠKE PRODUKTIVNOSTI

- (1) otvorenost (dostupnost) sposobnost je postupka ili uzorka da bude uporabljen u gradbi

novih oblika

- (2) plodnost (izdašnost) mjera je u kojoj neki postupak sudjeluje u gradbi oblika

- (3) poopćenost (generaliziranost) mjera je u kojoj se rezultat kojeg postupka oĉituje u

postojećim oblicima

- primjer 1: gradba 1. lica sg. PZ hrvatskog glagola:

gradba sa -m danas je poopćena, gradba sa -u (hoću, mogu) danas je zatvorena

- primjer 2: hrvatske glagolske vrste:

generalizirane su II, IV, V, VI, manje generalizirane I, III, što se vidi po glagolima posuĊenih

baza, koji su odreda vrste V.1 (guglati ~ guglam, četati ~ četam, fejsati ~ fejsam; bukirati ~

bukiram, skulirati ~ skuliram)

- primjer 3: gradba AO i IPF prije desetak godina slabo plodna, danas plodnija (SMS, mejl)

- primjer 4: hrvatskim komparativ gradi se trima sufiksima (-š-, -j-, -ij-), no od tih triju

zapravo je -ij- jedini plodan, pa tako i u novopozajmljenim bazama (fin ~ finiji)

- primjer 6: gradba posvojnim hrvatskim sufiksom -ov-/-ev-, -in- otvorena je i plodna

- primjer 7: imeniĉkomu sufiksu -uš-a povećava se plodnost od 2000-ih, napose u slengu

- produktivnost jezične zajednice ima postupak koji je produktivan za velik broj govornika

- okazionalizam (prigodnica) je oblik rijeĉi koji se kuje prigodno ili sluĉajno, a ne ulazi u

opći leksik, naĉelno stoga što za tim oblikom ne postoji opća potreba: čovjetina 'ljudsko meso'

- neologizam (novotvorenica) je novoskovani oblik rijeĉi koji nadilazi individualnu razinu pa

eventualno postaje i dio leksiĉke norme kojega jezika

- terminološka razlika: neologizmi nastaju ciljano, intencionalnim angaţmanom govornika

20

- hapaks je rijeĉ za koju imamo samo jednu potvrdu u korpusu

- kreativnost je sposobnost govornika da na temelju ponuĊenih elemenata i pravila

beskonaĉno gradi nove oblike

- postojeća riječ je svaka rijeĉ koja je ikad sagraĊena i izreĉena ili napisana

3.4 Zapreke

- zapreke (blokade) ograniĉenja su u proizvoĊenju novih oblika pojedinim morfološkim

postupkom

- sinonim, rijeĉ s istim znaĉenjem koje bi imala novoskovana rijeĉ blokirat će gradbu

- homonim, istozvuĉna rijeĉ drugaĉijeg znaĉenja, takoĊer će blokirati gradbu (pizza)

- fonološke zapreke za temelj imaju kakvu god poteškoću u fonetskom procesiranju rijeĉi

- morfološke zapreke za temelj imaju to da baza pripada pojedinoj paradigmi, pa se morfovi

na nju priĉvršćuju u skladu s tom paradigmom: u hrvatskome će sufiks -ist redovito doći

upravo na pozajmljene baze, dok -aš neće imati takvo ograniĉenje; u glagola tako je sa

sufiksom -ira-ti, koji tek u pokojem primjeru imamo s domaćom bazom (npr. živcirati)

- sintaktička zapreka nemogućnost je gradbe pasivnih oblika od neprijelaznih glagola (npr.

sjediti ~ *sjeđen)

- semantičke zapreke su ograniĉenja do kojih dolazi zbog znaĉenja koje se pojedinim

postupkom ostvaruje: posvojno -ov/-ev, -in sufigirat će se na baze koje znaĉe [+ţivo] pa iako

u hrv. imamo bančin (kredit), on govorniku hrvatskog moţda neće zvuĉati dobro;

prefigiranje hrv. glagola sa pre- kao rezultat moţe imati nekoliko znaĉenja, od kojih nijedno

ne »podnosi« temeljno znaĉenje glagola umrijeti/umirati, pa nemamo preumrijeti/preumirati

- pragmatičke zapreke za temelj imaju nepostojanje pragmatiĉke potrebe da se kakav oblik

gradi: ĉovjek ţivotinje s kojima je u dodiru razlikuje prema spolu (kobila i konj, krava i bik),

dok za manje ţivotinje s kojima nije u dodiru potrebe za takvim razlikovanjem nema

4. Morfološka tipologija i univerzalije

4.1 Uvod

- kuć-u → morf -u je istovremeni ostvaraj morfema {nominativ}{singular} {e-sklonidba

- u turskome se padeţ i broj ne ostvaruju kumulirano, morfovi za padeţ i broj u turskome su

odjeliti: SG PL

N ev 'kuća' ev-ler 'kuće'

A ev-i 'kuću' ev-ler-i 'kuće'

ev- je {leksiĉko znaĉenje}, 'kuća', -ler- je {broj}, plural, a -i je {padeţ}, akuzativ

- jezična tipologija bavi se rasporeĊivanjem jezika prema obiljeţjima njihova ustroja

4.2 Morfološka tipologija

- put do najpoznatije morfološke tipologije jezika svijeta: K. von Schlegel jezike je podijelio

na one s afiksima, i one s fleksijom. Njegov stariji brat A. von Schlegel podjelu je razradio

iznijevši trojnu – na izolativne, aglutinativne i fleksijske jezike. Izrazito zasluţan za širenje

trojne tipologije jest Wilhelm von Humboldt (O različitosti ljudskog jezika), gdje je podjeli na

izolativne, aglutinativne i fleksijske dodao ĉetvrti tip, inkorporativne ili polisintetičke jezike.

PET TIPOVA JEZIKA

- (1) izolativni (analitički) jezik je u kojemu su svi morfovi slobodni, onaj u kojemu nema

21

vezanih morfova, afikasa, fleksije, sve rijeĉi su nepromjenjive (kineski, vijetnamski, engleski)

- (2) aglutinativni jezik je u kojemu je odnos morfova i morfema jedan za jedan, svaki morf

je ostvaraj jednog morfema (turski, svahili, ugrofinski: maĊarski, finski, estonski)

- (3) flektivni (sintetički, fuzijski) je onaj u kojemu se oblici rijeĉi sastoje od više vezanih

morfova, ali je odnos morfova i morfema rijetko jedan za jedan, morf ĉesto istovremeno,

amalgamirano ostvaruje više morfema (latinski, starogrĉki, sanskrt, hrvatski)

- (4) polisintetički (inkorporirani) je onaj koji zdruţuje aglutinaciju i fleksiju, i to tako da u

jednom obliku rijeĉi okuplja glagol i njegove dopune; u takvu jeziku ĉeste su veoma duge

rijeĉi s ekstenzivnom aglutinacijom i fleksijom (inuit, jupik, kvakijutl, nauatl, ĉukotski)

- B. Comrie predloţio je ovakvu terminološku razliku izmeĊu izmeĊu inkorporacije i

polisinteze: inkorporacija je mogućnost da se više leksiĉkih morfova ugradi u jednu rijeĉ, a

polisinteza mogućnost da se u kojemu jeziku u jednoj rijeĉi okupi više, ili neobiĉno mnogo,

morfova, bili oni leksiĉki ili gramatiĉki: inkorporacija je samo poseban sluĉaj polisinteze

- (5) introflektivni (okosnički/uzoračni/šablonski) je onaj koji sustavno rabi konsonantske

kosture, okosnice i transfikse: okosnice u takvu jeziku nastaju sustavnim ispunjavanjem

konsonantskih korijena razliĉitim vokalskim transfiksima (arapski, hebrejski; jokuc, mivok):

arapski (KTB 'pis/-a-ti/'): kataba ('pisao je' – oblik za 3. lice PF u arap. je kanonski)

maktab ('ured, pisarnica')

- hrvatski je (3) flektivni jezik, ali ima i neflektivnosti: brojevi od 2 do 4 naĉelno se sklanjaju,

ali u realnome jeziku zapravo rijetko: (naĉelno) s trima prijateljima ~ (realno) s tri prijatelja;

hrvatski ima tmezu u prijedloţnim izrazima s neodreĊenim zamjenicama (poput nitko):

!od nikoga → ni od koga

!s nikim → ni s kim

- J. Greenberg pokušava uvesti solidnije kvantitativne kriterije za odredbu pripadnosti

pojedinog jezika pojedinomu tipu:

vijetnamski engleski jakutski svahili sanskrt inuit

M/W 1,06 1,68 2,17 2,55 2,59 3,72

A/J 0,51 0,67

(jakutski je sjeverni turski jezik, inuit je eskimski jezik)

analitički prosjeĉno ima 1,00–1,99 morfema po rijeĉi (vijetnamski, 1,06 i engleski, 1,68);

sintetički prosjeĉno ima 2,00–2,99 M/W (jakutski, 2,17, svahili 2,55 i sanskrt, 2,59);

aglutivan ima indeks aglutinacije (A/J) iznad 0,50 (jakutski, 0,51 i svahili, 0,67);

polisintetički ima više od 3,00 morfema po rijeĉi (inuit, 3,72).

- hrvatski prosjeĉno ima više od tri morfa po jednom obliku rijeĉi

4.3 Morfološke univerzalije

- neimplikacijske univerzalije su ona obiljeţja ljudskih jezika za koja se moţe tvrditi da nisu

u vezi s kojim drugim obiljeţjima: (1) svi ljudski jezici imaju oralne vokale

- implikacijske univerzalije posjedovanje jednog jeziĉnog obiljeţja dovode u vezu s drugim

obiljeţjima i imaju oblik implikacije: (1) ako jezik ima fleksiju, uvijek ima i derivaciju, (2)

ako jezik ima povratnu zamjenicu za 1/2. lice, onda ima i povratnu zamjenicu za 3. lice

- apsolutne univerzalije su beziznimne (npr. to da svi jezici imaju oralne vokale)

- tendencijske univerzalije (tendencije) su jeziĉna obiljeţja koja u jezicima prevladavaju, ali

22

ne bez iznimaka: neimplikacijske: (1) gotovo svi jezici imaju nazalne konsonante (neki sališki

jezici nemaju); (2) gotovo u svim jezicima na poĉetku reĉenice dolazi subjekt ili glagol (u

nekih australskih reĉenica poĉinje objektom); implikacijske: (1) ako jezik ima frikative, jedan

će od njih biti s (maorski ima f i h, ali nema s), (2) ako je u jeziku redoslijed SOV, jezik ima

poslijeloge, postpozicije (perzijski je SOV, ali ima prijedloge, prepozicije)

- supstancijske univerzalije hoće reći da jedinice neke vrste u nekom jeziku moraju potjecati

iz kakva zatvorena skupa obiljeţja

- formalne univerzalije tiĉu se pravila, uvjeta koje gramatika nekog jezika mora zadovoljavati

- najĉešći jezici su SOV (latinski, turski) i SVO (engleski, hrvatski)

- J. Greenberg je 1963. na uzorku od 30-ak jezika iznio 45 općetipoloških, sintaktiĉkih i

morfoloških univerzalija. Evo nekih morfoloških:

(29): Ako jezik ima fleksiju, uvijek ima i derivaciju.

(34): Nijedan jezik nema trijal ako nema dual. Nijedan jezik nema dual ako nema plural.

(36): Ako jezik ima kategoriju roda, uvijek ima i kategoriju broja.

(43): Ako jezik ima kategoriju roda na imenici, ima kategoriju roda i na zamjenici.

- J. Bybee na uzorku od 50 jezika utvrdila je tendencije u redoslijedu fleksijskih morfova

nositelja pojedinih kategorijalnih znaĉenja ostvarenih na glagolima, a odgovor na pitanje

zašto je redoslijed upravo takav pronalazi u dvama pojmovima:

(1) relevantnost (važnost) je mjera u kojoj znaĉenje jednog jeziĉnog elementa utjeĉe na

znaĉenje drugog;

(2) generalnost (uopćenost) je mjera primjenjivosti koje fleksijske kategorije na sve

odgovarajuće baze

- A. Carstairs-McCarthy uspostavio je načelo gospodarnosti paradigme koje kaţe da će

paradigme koje će pojedinoj vrsti stajati na raspolaganju nastoji biti matematiĉki ograniĉene

na što manji broj, a uveo je i načelo fleksijske štedljivosti koje kaţe da dvije fleksije mogu

biti funkcionalno iste samo ako su u komplementarnoj distribuciji;

gospodarnost kao posljedice ima (1) to da se ĉesto jedan oblik rabi kao baza za drug

(perifrastiĉni oblici); u hrv. oblici glagola biti tvore PF, PLFP, KI i KII, a glagola htjeti FI,

kao i (2) sinkretizam (fleksijski jezici smanjit će broj oblika koji treba usvojiti)

4.4 Obilježavanje glave/zavisnika i ergativnost

- obiljeţavanje glavnog ili zavisnog dijela sintagme

- dva osnovna sustava padeţnog obiljeţavanja

- knjiga poznatogaGEN piscaGEN (posjednik je obiljeţen genitivom)

- hrvatski je DM-jezik, jezik s morfološkim obiljeţavanjem zavisnika, zavisnog ili

upravljanog dijela sintaktiĉke konstrukcije

- HM-jezik je jezik s morfološkim obiljeţavanjem glave, glavnog ili upravnog dijela

sintagme (majanski jezici, kavkaski jezici, jezici Sjeverne Amerike)

- tipološka podjela jezika: DM-jezici, HM-jezici, jezici s dvostrukim obiljeţavanjem (i glavu i

zavisnik; keĉua), jezici s dvojnim obiljeţavanjem (kadšto glavu, kadšto zavisnik; bantuški

jezici) i jezici bez morfološkog obiljeţavanja

- hrvatski je prema padeţnom obiljeţavanju dopuna (argumenata) glagolu akuzativni

(nominativno-akuzativni) jezik, jezik u kojemu su u aktivnoj konstrukciji istim padeţom

obiljeţeni subjekti neprijelaznih i subjekti prijelaznih glagola (O), takvi su i latinski i eng.

23

(1) PasNOM laje.

(2) PasNOM gloĊe kostAKU.

- zamislimo da su (1) Pas i (2) kost u istome padeţu, onda bi u tom padeţu bili:

(1) vršilac radnje neprijelaznog glagola i (2) trpilac radnje prijelaznog glagola

- jezik u kojemu su u aktivnim konstrukcijama istim padeţom obiljeţeni (1) vršilac radnje

neprijelaznog glagola i (2) trpilac radnje prijelaznog glagola je (apsolutivno-)ergativni jezik:

apsolutiv je padeţ (1) vršioca radnje neprijelaznog i (2) trpioca radnje prijelaznog glagola;

ergativ je padeţ vršioca radnje prijelaznog glagola;

ergativni jezici: australski jezici, neki azijski (tibetski, ĉukotski), neki sjevernoameriĉki (inuit)

5. Glagol

5.1 Uvod

- glagoli su „rijeĉi kojima se izriĉu procesi – radnja, stanje i zbivanje“ (Barić et al. 1995)

- temeljni semantiĉki prototipovi: 1. KRETANJE (trčati, pasti, udariti), 2. TJELESNE RADNJE

(jesti, misliti, odlučiti) 3. (POLI)MODALNOST (htjeti, moći), 4. HTIJENJE (željeti, nadati se ), 5.

DOIMANJE (činiti se, vrijediti, važiti)

- u smislu radnje i stanja glagoli mogu biti aktivni (pisati, trčati) i stativni (sjediti, ležati)

- u smislu prijelaza vršioĉeve radnje na trpioca glagolu mogu biti prijelazni, oni ĉija se radnja

tiĉe trpioca (čitam knjigu) i neprijelazni, oni ĉija se radnja tiĉe samo vršioca (spavam)

VRSTE GLAGOLA

- (1) pomoćni (sponski, kopulativni) su oni ĉije je znaĉenje posve funkcionalno, oni koji

sudjeluju u gradbi perifrastiĉnih glagolskih oblika; u hrvatskome to su biti i htjeti

- (2) modalni su oni koji ne oznaĉuje konkretnu radnju, već modificiraju drugu radnju:

željeti (Želim položiti vozački ispit.), morati (Moramo pogledati taj film.)

- (3) polusponski (semikopulativni) su oni koji sudjelu u gradbi polusponskih predikata, pa su

na neki naĉin i sponski i modalni: praviti se (On se pravi pametan.)

- (4) fazni su sliĉni modalnima, ali radnju ne modificiraju, već oznaĉavaju njezine razliĉite

faze: početi (Moram početi učiti.), prestati (Prestali su nas posjećivati.)

- (5) perifrazni su samoznaĉni, ali su dio perifraze, frazeologizirane sveze glagola i imenske

sintagme: dati (dati do znanja), doći (doći do izražaja)

- (6) punoznačni (autosemantični) su svi ostali glagoli (a i neki prethodni mogu biti takvi):

trebati se moţe rabiti punoznačno (Trebam savjet.) i modalno (Trebam raditi da bih preživio.)

5.2 Inherentne kategorije (vid, vrijeme, način, polaritet, konjugacijska vrsta)

- predikacija (rijek) je moć glagola da iskazuje neki dogaĊaj, radnju, stanje, zbivanje i proces

- (1) glagolski vid (aspekt) iskazuje unutarnji ustroj predikacije:

svršeni (perfektivni) glagolski vid je kad je predikacija iskazana kao nerašĉlanjiva cjelina;

nesvršeni (imperfektivni) glagolski vid je kad je predikacija iskazana kao viĊena »iznutra«, s

obzirom na njezin unutarnji vremenski i razvojni ustroj;

nesvršeni glagoli mogu iskazivati predikacije koje se ponavljaju ili traju bez prestanka;

radnja svršenog glagola moţe se odnositi na prošlost i budućnost, ne na apsolutnu sadašnjost

- HR: nesvršeni (učiti), svršeni (naučiti) i dvovidni (biti, htjeti; obrazovati, telefonirati)

- u engleskom i španjolskom habitualno znaĉenje (predikacija svojstvena duţem periodu)

iskazuje se konstrukcijom s glagolom običavati (eng. use, šp. soler)

24

eng. He used to smoke. 'Nekad je pušio.'

šp. Solía fumar. 'Nekad je pušio.'

hrv. Običavao je pušiti.

- HR opreku svršenosti i nesvršenosti plodno iskazuju afiksalno, pa mnogi glagoli dolaze u

vidskim parovima (prefiksacija: pisati ~ napisati, prijevoj: okopati ~ okapati)

- (2) glagolsko vrijeme vrijeme predikacije smješta u odnos prema nekomu trenutku; hrvatski

jezik izvanjeziĉni vremenski kontinuum segmentira natroje: prošlost, sadašnjost, budućnost);

HR ima dva oblika kojima se iskazuje nešto što bismo nazvali predvrijeme: to su PLPF koji

iskazuje pretprošlost i FII koji iskazuje predbudućnost; GPP iskazuje radnju koja je

neposredno prethodila drugoj radnji, a GPS radnju koja je istodobna s drugom radnjom;

relativna uporaba (astronomsko vrijeme ≠ glagolsko vrijeme):

pripovjedaĉki, historijski PZ Hodam jučer Ilicom.

futurski PZ Sljedeći tjedan imamo ispit.

- trojna segmentacija astronomska vremena (HR) nije univerzalna: mandarinski nema

gramatiĉke kategorije vremena

- dvojna segmenatacija moţe biti (1) razlikovanje prošlosti i neprošlosti i (2) razlikovanje

budućnosti i nebudućnosti → (1) u australskim jezicima (jidinj), (2) takoĊer u australskim

jezicima (djirbal), kao i u jezicima Nove Gvinije: u jeziku hua aorist znaĉi prošle radnje i

sadašnja stanja, a morfološki je obiljeţen još jedino futur:

hu-e 'Uĉinih/Ĉinim'

hu-gu-e 'Uĉinit ću'

- metrički vremenski sustav imaju jezici (bantuški, sjevernoameriĉki – ĉinuik, australski) koji

imaju posebne afikse za ono što se dogodilo davno, ono prije par mjeseci, ono juĉer i sl.:

dijalekt ĉinuika višram ga(l)-u- davna prošlost

ga(l)-t- unazad jedne do deset godina

ni(g)-t- prošli tjedan

- (3) glagolski način iskazuje stav govornika o iskazanoj predikaciji; modalnost je stav

govornika o predikaciji;

opreka realno/nerealno najĉešće se ostvaruje kao razlika indikativa te ne-indikativa

(kondicional, optativ), a usto jezici obiĉno morfološki ostvaruju imperativni način;

svi ostali naĉini posljedica su podjele prema ovim ĉetirima kriterijima:

(1) epistemična modalnost – u njoj govornik iskazuje svoj sud o predikacijskom stanju stvari;

(2) evidencijalna modalnost – u njoj govornik podastire dokaz o predikacijskom stanju stvari;

(3) deontička modalnost – u njoj je predikacijsko stanje stvari nametnuto sudioniku predikacije;

(4) dinamička modalnost – u njoj je predikacijsko stanje stvari ovisno o sudioniku predikacije

- u hrvatskome glagolom se iskazuju ĉetiri naĉina:

(1) indikativ (deklarativ) – izjavni naĉin; naĉin kojim govornik iskazuje glagolsku radnju za

koju drţi da je istinita; najneobiljeţeniji naĉin, ne iskazuje se morfom, HR: PZ, AO, IPF, FI;

(2) imperativ – poticajni/zapovjedni naĉin, naĉin kojim govornik potiĉe sugovornika na što;

(3) kondicional – uvjetni/pretpostavni naĉin, naĉin kojim govornik iskazuje da se glagolska

radnja ostvaruje pod nekim uvjetom;

(4) optativ – ţeljni naĉin, naĉin kojim govornik iskazuje ostvarivu ţelju ili nadu, HR: GPR;

(5) jusiv – vrsta zapovjednog naĉina; naĉin kojim govornik dopušta/zapovijeda predikaciju

1/3. licu, imperativ 3. licu: neka uđe (neka + PZ), dajte im da uđu (dati + D + da + PZ);

25

turski naprotiv ima IMP!-ne oblike za 3. lice, ali nema za 1. lice;

(6) hortativ – sliĉan jusivu; naĉin koji potiĉe 1. lice: pogledajmo (IMP!), eng. let + us, me;

(7) deziderativ – ţeljni naĉin kojim govornik iskazuje neostvarivu ţelju ili nadu: spava mi se;

zanimljivo, ţelje i nadanja iskazuju se ĉesto sliĉno kao bojazni: bojim se da mi se spava;

(8) necesitativ (obligativ) – naĉin kojim govornik iskazuje nuţnost ili obaveznost predikacije;

(9) evidencijal – naĉin kojim govornik iskazuje odakle zna ili zakljuĉuje o predikaciji: u

središnjem pomu (Kalifornija) evidencijal se iskazuje enklitikama:

središnji pom čhé mul=Ɂma 'padala je kiša (općepoznato)'

čhé mul=Ɂya 'padala je kiša (vlastito iskustvo)'

- (4) polaritet – iskazuje razliku afirmativnog i negativnog, predikaciju odreĊuje u smislu jest

i nije: u hrvatskome se ta razlika iskazuje sintaktiĉki, negacijom (radim ~ ne radim);

morfološko izricanje polariteta posljedica je srastanja i kontrakcije (imati ~ nemati) ili

regionalno (morem ~ nemrem);

u turskome se polaritet iskazuje glagolskim morfom:

turski oku-ø 'ĉitaj' ~ oku-ma-ø 'ne ĉitaj'

- (5) konjugacijske vrste: konjugacija (sprezanje) – glagolska fleksija (finitnih oblika)

- ĉetiri inherentne kategorije (1–3, 5) iskazuju se derivacijski, polaritet (4) ĉesticom

5.3 Kategorije slaganja

- 3 kategorije (lice, rod, broj) hrvatskog glagola iskazuje se fleksijskim morfovima → one su

glagolske jer se iskazuju na glagolu, ali njemu nisi inherentne → lice, rod i broj za glagol nisu

relevantne kategorije; za samu glagolsku radnju irelevantan je podatak o onome tko ju vrši

- u hrvatskome se glagol sa subjektom slaţe u licu, rodu i broju

- lice je pokazna kategorija kojom se sudionici u komunikaciji dijele na govornike

(adresante), sugovornike (adresate) i na sve ostalo (nesudionici komunikacije)

- konjugacija (sprezanje) je fleksija po licima

- lični (sprezivi, finitni) su oblici koji imaju morf za iskazivanje lica

- nelični (nesprezivi, infinitni) su oblici koji nemaju morf za iskazivanje lica:

INF, GPS, GPP, GPR, GPT (svi ostali, PZ, AO itd., su lični)

- bezlični glagoli su takva znaĉenja da je vršilac predikacije nepoznat, nevaţan, neodrediv;

glagoli koji znaĉe meteorološke pojave (kiši, sniježilo je)

- broj u glagola, kao ni lice, ne tiĉe se radnje, nego vršioca radnje, ne tiĉe se koliĉine radnje,

nego koliĉine vršilaca radnje

- rod u glagola takoĊer nije inherentno glagolski; u hrvatskoj glagolskoj fleksiji ga i ne

nalazimo, odnosno imamo ga samo u glagolskim pridjevima

- u hrvatskome se slaţu glagol i subjekt → hrvatski glagol slaţe se s imenskom sintagmom

koja je u N-u jer će se u ergativnim jezicima slagati s imenskom sintagmom u apsolutivu

- osnovno slaganje je slaganje glagola s nominativnom/apsolutivnom imenskom sintagmom

- drugo slaganje je ono koje obuhvaća glagol i objekt

- treće slaganje je ono koje obuhvaća glagol i objekt, ovisno o (ne)odreĊenosti objekta (maĊ.)

5.4 Konfiguracijske kategorije

- konfiguracijske kategorije su one koje su pokrenute unutar odreĊenog sintaktiĉkog okruţja

26

(unutar sintagme, unutar sureĉenice, unutar sloţene reĉenice)

- pojedini oblik takoĊer moţe biti konfiguracijski uvjetovan, kao što je u hrvatskome pojava

infinitiva poslije modalnog/faznog glagola

- glagolsko stanje (dijateza) iskazuje odnos izmeĊu semantiĉkih i gramatiĉkih uloga

glagolskih dopuna, promjene poluĉene afiksacijom u argumentnoj strukturi/valenciji glagola:

opreka izmeĊu aktiva, radnog stanja i pasiva, trpnog stanja

- u pasivu trpilac prijelazne radnje postaje S-om reĉenice, a vršilac neobaveznim dodatkom,

adverbijalom u kosome padeţu: u hrvatskome bit će to prijedloţni G ili besprijedloţni I:

Domovina je branjena od branitelja/braniteljima.

u hrvatskome se pasiv moţe iskazati i leksiĉki: Dinamo je pretrpio poraz.

u hrvatskome se pasiv tvori od pomoćnih gl. biti i bivati i glagolskog pridjeva trpnog

GLAGOLSKA STANJA

- (1) antipasiv – u apsolutivno-ergativnim jezicima to je adekvat pasivu u nominativno-

akuzativnim jezicima: vršilac prijelazne radnje postaje vršilac neprijelazne radnje

- (2) mediopasiv (medij, srednje stanje) – u praie je bio stanje nasuprotno aktivu i sluţio je za

izricanje radnje kojoj se vršilac ne ţeli ili ne moţe izreći

- (2) refleksiv (povratno stanje) – stanje u kojemu su vršilac radnje i trpilac radnje isti,

odnosno subjekt i objekt reĉenice imaju isti referent:

u hrvatskome se uspostavlja povratnom zamjenicom, u turskome sufiksom:

hrv. hvaliti ~ hvaliti se

tur. boşa-mak ~ boşa-n-mak 'razvesti se'

- recipročnost je nerijetko istodobno suradniĉko vršenje radnje dvaju ili više vršilaca koji su

istovremeno i trpioci: Oni se tuku. (Oni tuku jedan drugoga.)

- (3) reciprocitativ (uzajamno stanje) – kadšto se iskazuje istim sredstvom kao refleksiv, no u

mnogima (u eng. reciproĉnim zamjenicama, u tur. posebnim sufiksima) iskazan dr. sredstvima

- (4) aplikativ – stanje u kojemu argument glagola s mjesta daljeg, neizravnog, kosog objekta

biva p(r)omaknut na mjesto bliţeg, izravnog objekta:

u hrvatskome sliĉnu konstrukciju imamo s posjedinkom, kad on iz genitiva prelazi u dativ:

hrv. Taylor je slomio nogu Eduarda da Silve.

Taylor je Eduardu da Silvi slomio nogu.

no izravni objekt ostaje nogu, pa je to konstrukcija koja samo sliĉi aplikativnoj

- (5) cirkumstancijal – stanje u kojemu argument s mjesta daljeg objekta biva p(r)omaknut na

mjesto subjekta: Andrija odjeću pere sapunom.

Sapun se od Andrije rabi za pranje odjeće.

- (6) faktitiv – uzroĉno stanje u kojemu vršilac sam čini da što bude kakvo

- (7) kauzativ – uzroĉno stanje u kojemu vršilac potiče drugog vršioca na radnju

- subjunktiv (konjunktiv) – naĉin kojim se izriĉe ţelja, mogućnost, zamisao govornika

- prenošenje iz upravnog u neupravni govor – promjene glagolskog oblika i lica

5.5 Hrvatske glagolske vrste → POSEBNO!

5.6 Valentnost

- glagol je središte reĉenice i meĊu vrstama rijeĉi ima povlašten status – upravlja reĉenicom

- glagolska upravljaĉka svojstva podvrsta su općeg svojstva upravljanja zavisnim

27

sastavnicama

- valentnost (valencija) – (a) sposobnost glave da upravlja zavisnim sastavnicama;

(b) broj obaveznih zavisnih sastavnica;

(c) vrsta obaveznih zavisnih sastavnica.

- argument (dopuna) – obavezna zavisna sastavnica

- adjunkt (dodatak) – neobavezna zavisna sastavnica

- glagol kišiti moţe ne iskazati svoj subjekt: ø kiši (ono kiši)

- null-subject language (pro-drop language) – jezik s mogućnošću ispuštanja S-ne zamjenice

- argumentna struktura – sve semantiĉke dopune pojedinog leksema

- rekcija – valentnost (ponajprije) glagola koja ne ukljuĉuje subjekt, nego ponajprije objekte

6. Imenica

6.1 Uvod

- imenice su rijeĉi kojima je svojstvena kategorija predmetnosti, a predmet moţe biti istinski

predmet (knjiga), opredmećeno svojstvo (čistina) ili opredmećeni proces (čitanje)

- temeljni semantiĉki prototipovi (ponajprije tip 1, tipovi 2–5 mogu se orijeĉiti kao gl./prid.):

1. KONKRETNA referencija (otac, drvo, štakor, mjesec, šuma, kuća), 2. APSTRAKTNA

referencija (trenutak, smjer, rečenica, istina), 3. MENTALNO/FIZIĈKO STANJE/SVOJSTVO

(čast, radost, snaga), 4. AKTIVNOST (rat, igra), 5. GOVORNI ĈIN (govor, pitanje)

- opća imenica (apelativ, koinonim) – imenica koja sluţi imenovanju kojega bilo bića

- vlastita imenica (ime, idionim) – imenica koja sluţi imenovanju pojedinoga bića

6.2 Inherentne kategorije

- broj – najĉešća inherentna kategorija imenica u jezicima svijeta

- kadšto se u jezicima razlikuje jedan i zbir: u hrvatskom u imenicama list ~ lišće, tele ~ telad

ili pak ono što je leksiĉki iskazano kao opreka: stablo ~ šuma

- najĉešća distinkcija koju u jezicima nalazimo je ona izmeĊu jednog i više od jednog

- trijal (trojina) – u jezicima larike (Indonezija), maršalski i neki iz porodice dali (Australija)

- kvadr(ij)al – u austronezijskih, malajsko-polinezijskih jezika → rijeĉ je o trojini

- Corbettova ljestvica broja: singular > plural > dual > paukal/trijal

- Corbettov opći broj: kategorija indiferentna na broj koju u hrvatskome moţe znaĉiti

singular: Zec je brz. ((a) konkretni zec je brz, (b) zec je brz kao vrsta)

- rijetka je situacija da se PL gradi suptrakcijom SG-nog oblika → keltski jezici (velški,

bretonski) imaju singulativ, oblik sa znaĉenjem i morfološkim obiljeţjem SG-a, a koji je

nastao derivacijom od plurala:

velški SG, pa PL moch-yn 'svinja' moch 'svinje'

hrvatski SG, pa PL građanin (grad-jan-in-ø) građani (grad-jan-ø-i)

- u istoĉnoazijskim jezicima jezici imaju posebne rijeĉi kojima iskazuju koliĉinu:

(brojevni) klasifikatori su posebne funkcionalne rijeĉi koje dolaze uz brojne imenice, nešto

poput hrvatske imenice glavica (+ zelja) ili imenice komad (+ odjeće) → tajski ima 30–40

redovito rabljenih klasifikatora (za ţivotinje, ljude, odjeću, okrugle predmete, oštre predmete)

- rod (razred, klasa) – gramatiĉka, ne semantiĉka kategorija

- Hockettova definicija roda imenice: Rodovi su razredi imenica odraţeni u vladanju

pridruţenih im rijeĉi.

28

- kriteriji rasporeĊivanja imenica u rodne razrede: živost (razlika ţivog i ne-ţivog), ljudskost

(osobnost, razlika ljudskog i ne-ljudskog), spol (razlika muškog i ţenskog), veličina (razlika

velikog i malog), oblik

- u australskome jeziku djirbal postoji razred imenica kojemu pripadaju žene, vatra i opasne

stvari (drugi razred): (1) ljudsko muško, ne-ljudsko ţivo

(2) ljudsko ţensko, voda, vatra, borba

(3) jestivo bilje, ed

(4) sve ostalo

- većina riba je u razredu (1), opasnije su u razredu (2), a isto tako je i za insekte (opasniji – 2)

- oblik – (1) u semantiĉkom smislu oblik onog što imenica znaĉi blizak je veliĉini

(2) u formalnom smislu oblik imenice (bilo morfološki, bilo fonološki) je vaţan

kriterij za odreĊivanje roda onih imenica u kojih su kriteriji ţivosti i spola irelevantni

- veličina – u hrvatskome derivacijski razlikujemo deminutive i augmentative;

u afriĉkome jeziku fula veliĉina se iskazuje fleksijski: nen-ngel 'mala' i nen-nga 'velika osoba'

- (ne)određenost imeničkog pojma – natpojam koji obuhvaća opreke poput nepoznatost ~

poznatost, nemogućnost ~ mogućnost identifikacije, (ne)izdvojivost iz istovrsnoga skupa;

član je ĉesto sredstvo iskazivanja (ne)odreĊenosti u zapadnoeuropskim jezicima:

(1) određeni član nerijetko je etimološki povezan s oblikom pokazne zamjenice (eng. the), a

(2) neodređeni član nerijetko je dijakronijski povezan s leksemom za 'jedan' (eng. a)

- (ne)otuđivost – u nekim jezicima imenice se razliĉito vladaju ovisno o tome smatraju li se

pojmovi koje one oznaĉuju neotuĊivo ili otuĊivo posjedovanima:

neotuĊivo posjedovani imeniĉki pojmovi oni su koji se ne stjeĉu niti se gube;

- u nekim jezicima (suški dijalekt santee) neotuĊive i otuĊive imenice imat će razliĉite

posvojne prefikse: mi- i mithá: mi-nápe 'moja ruka' ~ mit

ha k

hoka 'moja kutija'

- deklinacija (sklonidba) – imeniĉka fleksija

6.3 Kategorije slaganja

- nekoliko hrvatskih leksema koji se tradicionalno smatraju zamjenicama, a koji svojim

slaganjem pokazuju da rod i broj imaju sami po sebi, inherentno: tko, što, ja, ti, mi, vi; u

hrvatskim gramatikama te zamjenice zovu se imeničkima; u nj 1. lice ne moţe biti u S-rodu

6.4 Konfiguracijske kategorije

- Barić et al. (1995): padež je morfološka kategorija koja izriĉe razliĉite odnose onoga što

rijeĉ znaĉi prema sadrţaju reĉenice → Marković: padež je sintaktiĉka kategorija koja se ne

mora realizirati morfološki;

dvije vaţne distinkcije: (1) distinkcija izmeĊu semantičkih (dubinskih) i ostvarenih

površinskih padeţa; (2) distinkcija izmeĊu gramatičkih (N i A) i semantičkih (dr.) padeţa

- dubinski padeži – univerzalan skup temeljnih semantiĉkih uloga; dubinski semantiĉko-

sintaktiĉki odnosi uspostavljeni izmeĊu glagola i imeniĉkih sintagmi koje su mu dopune

- površinski padeži – oblici koji sadrţe sredstva (sufikse npr.) za iskazivanje dubinskih padeţa

NEKOLIKO DUBINSKIH PADEŢA (SEMANTIĈKIH ULOGA)

- (1) pacijens (tema, trpilac) – entitet koji je u kakvu stanju ili podvrgnut promjeni stanja,

entitet koji je pod utjecajem kojeg drugog entiteta;

u hrvatskome će to biti (1) S neprijelaznog neakuzativnog predikata ili (2) O prijelaznog:

29

Plamen je crvenkast.

Ptica je pojela crva.

- (2) agens (vršilac) – entitet koji svjesno i voljno vrši radnju, uzrokuje promjenu stanja;

u hrvatskome će to biti S prijelaznog predikata:

Sunce je otopilo led.

- (3) doživljavač – entitet koji opaţa, spoznaje ili osjeća:

(Mi) vidjelo smo automobilsku nesreću.

Nedostaješ mi.

- (4) stimulator (poticaj(nik)) – ono što doživljavač opaţa, spoznaje ili osjeća:

Vidjeli smo automobilsku nesreću.

(Ti) mi nedostaješ.

- (5) benefaktiv (recipijens, primalac, uživalac) – »dobitnik«, onaj koji predikacijom dobiva:

Posudio sam mu novac.

Obavio sam kupovinu za staru susjedu.

- (6) malefaktiv – entitet suprotan od benefaktiva, onaj koji predikacijom gubi:

Ukrao sam mu novac.

Vlada i poslodavci postigli su dogovor na štetu radnika.

- (7) sredstvo – sredstvo kojim se izvodi radnja ili promjena stanja:

Ugasio je čik cipelom.

Ubili su ga ciglama.

- (8) mjesto: Vaza je na stolu.

- (9) izvor(ište) – toĉka iz koje entitet kreće ili potjeĉe:

Dobio sam paket od kuće.

Od lipnja sve ide nabolje.

- (10) put – prostor kroz koji se entitet miĉe, kreće:

Pas lovi mačku po ulici.

Uspjeli su se provući kroz nevolje.

- (11) odredište, cilj, smjer i pravac:

odredište, pravac U Split smo stigli tek navečer jer smo išli starom cestom.

cilj Jučer sam Branimiru poslao knjigu.

- (12) svrha i namjera: Sve će učiniti za svoju obitelj.

Otišao sam na kiosk po cigarete.

- (13) način: Učinio je to s velikim umijećem.

Učinio je to bez pol muke.

- (14) opseg, mjera, doseg ili razmjer:

Rat je trajao godinama.

Trčao je deset kilometara.

- (15) posjednik: Upoznao sam muža Lukine sestre.

Upoznao sam mu sestru.

- (16) posjedovano: Upoznao sam muža Lukine sestre.

Upoznao sam mu sestru.

- ove semantiĉke uloge dadu se okupiti u dvjema još općenitijim makroulogama:

(1) actor (opći vršilac) – prototipna uloga agensa, ali i doţivljavaĉ, prosuĊivaĉ, efektor i sl;

30

(2) undergoer (opći trpilac) – prototipna uloga pacijensa, ali i tema, primalac i sl.

- padež – semantiĉko-sintaktiĉki odnos izmeĊu glagola i njegovih imeniĉkih dopuna (izmeĊu

glavne i zavisne sastavnice sintagme) ili pak odnos imenica prema znaĉenju reĉenice u cjelini

- padežni obilježavači – sredstva kojima se dubinski, semantiĉki padeţi izriĉu: afiksi (sufiksi

u hrvatskome), adpozicije, članovi, tonovi (razlika D i L u hrvatskome: imenice za neţivo u D

imaju silazni ton, grâdu i svijêtu, a u L uzlazni: u grádu i u svijétu), redoslijed riječi

POVRŠINSKI PADEŢI/PADEŢNI OBLICI

(1) apsolutiv – u ergativnim jezicima padeţ vršioca neprijelazne radnje (~N) i trpioca

prijelazne (~A);

(2) ergativ – u ergativnim jezicima padeţ vršioca prijelazne radnje (~N);

(3) relativ – oblik koji iskazuje vršioca prijelazne radnje ili posjednika (~N, G);

(4) ekvativ – oblik koji se pojavljuje u predikatu ekvativnih komparativnih reĉenica: „kao X“;

(5) partitiv – znaĉi dijelnost, djelomiĉnu podvrgnutost radnji, neodreĊenost i sl.: „nešto X-a“;

(6) komitativ (socijativ) – znaĉi društvo, su-rad-ništvo: „s X-om“;

(7) konkomitativ (proprijetiv) – znaĉi imanje, posjedovanje: putu 'trbuh' ~ putu-yan 'trudnica,

dosl. ima trbuh');

(8) benefaktiv – znaĉi onog koji dobiva nekom radnjom: gizona 'ĉovjek' ~ gizona-ren-tzat 'za

ĉovjeka';

(9) purposiv – znaĉi cilj, namjenu: 'suprug' ~ 'za supruga';

(10) motivacional – znaĉi uzrok, obiĉno dolazi na genitivnu bazu: 'ĉovjek' ~ 'zbog ĉovjeka';

(11) distributiv – znaĉi pravilnu raspodjelu, u HR: 'po..., svaki...': 'glava (osoba)' ~ 'po glavi';

(12) ablativ – znaĉi odvajanje »od-izvana« ĉega, udaljavanje, oduzimanje, lišavanje, izvor ili

poĉetnu toĉku kretanja, HR: osloboditi se treme, čuvati se prehlade, stidjeti se svojih

postupaka, lišiti se svega, potjecati iz drevne porodice;

(13) elativ – znaĉi odvajanje »od-iznutra« ĉega, udaljavanje, izlaţenje: 'kuća' ~ 'iz kuće';

(14) ilativ – znaĉi kretanje u nešto, u prostor ĉega: 'kuća' ~ 'u kuću';

(15) alativ – znaĉi odredište ili cilj kretanja: 'stolica' ~ 'na stolicu', 'djevojka' ~ 'djevojci' (npr.

u reĉenici Govorim djevojci.), 'selo ~ 'u selo';

(16) sublativ – znaĉi kretanje prema vanjskom odredištu, ali i krajnju vremensku toĉku, pa i

cilj: 'Budimpešta' ~ 'u Budimpeštu', 'autobus' ~ 'na autobus', 'komadić' ~ 'u komadiće';

(17) superlativ – znaĉi kretanje prema vrhu, povrh ili preko ĉega;

(18) translativ – znaĉi krajnju toĉku kretanja kroza što, znaĉi ono ĉime što postaje na kraju

kretanja ili promjene: 'poklon' ~ '(postati) poklonom, (kao) poklon, (za) poklon';

(19) perlativ (prosekutiv) – znaĉi prostorno i vremensko prostiranje ili kretanje kroza što,

(uz)duţ ĉega, preko ĉega: 'led' ~ 'po ledu, ledom', Prosto zrakom ptica leti.;

(20) terminal (terminativ) – znaĉi prostorno i vremenski završno odredište kretanja: 'rijeka' ~

'(sve) do rijeke', 'ugao' ~ '(sve) do ugla';

(21) tendencijal – znaĉi smjerano odredište kretanja: 'rijeka' ~ 'prema rijeci';

(22) abesiv (privativ) – znaĉi oskudicu, bivanje bez pojma iskazana imenicom: 'novac' ~ 'bez

novca', 'odjeća' ~ 'bez odjeće';

(23) inesiv – znaĉi bivanje unutar ĉega (prostora, vremena): 'kuća' ~ 'u kući', 'selo' ~ 'u selu';

(24) adesiv – znaĉi bivanje na predmetu, uz predmet, do predmeta, ĉak i sredstvo: 'stol' ~ 'na

stolu', 'automobil' ~ 'automobilom';

(25) superesiv – znaĉi bivanje ili vršenje radnje na kakvu vanjskom prostoru te vrijeme: 'stol'

31

~ 'na stolu', 'MaĊarska' ~ 'u MaĊarskoj', 'ponedjeljak' ~ 'ponedjeljkom, na ponedjeljak'.

- vaţna poredbenojeziĉna, antropološka pojava u adverbijalnim znaĉenjima – mjesna znaĉenja

su primarna, a vremenska i uzroĉno-posljediĉna razvijaju se tek iz mjesnih → lokalistička

pretpostavka (teorija) – prostorni iskazi su gramatiĉki i semantiĉki temeljniji od neprostornih

- distinkcija izmeĊu gramatičkih i semantičkih padeža:

(1) gramatički padež – onaj koji sluţi za iskazivanje jezgrenih reĉeniĉnih funkcija imeniĉke

sintagme, ovisno o njezinu odnosu prema glagolu reĉenice i njegovoj valenciji;

sluţi za iskazivanje sintaktiĉkih uloga S i izravnog O, eventualno i neizravnog O;

(2) semantički padež – onaj koji ne iskazuje sintaktiĉku, nego ponajprije semantiĉku funkciju

- N. Chomsky: strukturni (~ gramatički: N i A), inherentni (~ semantički: npr. D i I) i leksički

padež – onaj nestrukturni padeţ koji je uvjetovan leksiĉkim svojstvima pojedinoga glagola

(npr. hrvatski D pridruţen na temelju leksiĉkih svojstava glagola pomoći)

6.5 Hrvatske imeničke vrste

- u gramatiĉkoj tradiciji ustalile su se dvije podjele hrvatskih imeniĉkih sklonidaba:

(1) podjela prema rodu i (2) podjela prema genitivnom morfu:

Barić et al. (1979) – prvi put se vrste nazivaju prema genitivnom morfu;

A. Della Bella (41728) – prvi koji izrijekom veli da je genitiv kriterij razvrstavanja

PODJELA HRVATSKIH IMENICA PREMA PET SKLONIDBENIH VRSTA

- I. vrsta (a-vrsta): većina imenica M-roda i gotovo sve imenice S-roda;

vrsta I.A (muški rod) je otvorena, plodna i generalizirana, preuzima posuĊenice (auto, labelo,

tango, kino) koje bi mogle prema I.B (srednji rod);

pluralia tantum: (M) ljudi, starci, dvori, okovi, tortelini, Vinkovci, Tučepi, Križevci, (S) vrata,

usta, kola; singularia tantum: (t-sklonidba S-roda) dijete, tele, prase, dugme, momče, uže),

(zb. im. sa sufiksom -j-) granje, lišće, grožđe;

Gpl. na -iju: gost, prst, nokat, zub, vrata, usta, prsa, pluća, dečko, razgovorno gumb, auto

- II. vrsta (e-vrsta): većina imenica Ţ-roda i neke imenice M-roda;

rod imenica dje(či)ca, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica, četvorica → prema

Corbettovoj ljestvici slaganja (atribut na 1. mjestu) kazat ćemo da su te imenice sg. Ţ-roda,

dok su prema predikatnom slaganju pl. S-roda (braća su velika ~ sela su velika);

pluralia tantum: (Ţ) škare, hlače, gaće, jasle, jaslice, ljestve, grablje, sanjke, tačke, lisice (za

ruke), mekinje, posije, naočale, orgulje, toplice 'terme', novine, ospice (bolest), karmine,

lazanje, Ploče, Vodice, Alpe, Ande; singularia tantum: (Ţ) djeca, braća, gospoda, dvojica...;

Gpl- na -u: ruka, noga, sluga

- III. vrsta (i-vrsta): imenice Ţ-roda (izvedene sufiksima -ost i -ad);

pluralia tantum: (Ţ) čini 'uroci', desni 'zubno meso', grudi, oči, osti, sapi, uši, Kali, Sali;

singularia tantum: (Ţ) sve imenice sufigirane sa -ad osim imenice momčad

- IV. vrsta (g-vrsta): sklonidba hrvatskih imenica nastalih konverzijom pridjeva (Hrvatska);

sklonidba obuhvaća i M (stari, Zrinski, Dostojevski), i Ţ (stara, Hrvatska) i S rod (Visoko);

vrsta je otvorena, osobito za ţenski rod (imena drţava), tko i što, kao im., išli bi u ovu vrstu

- V. vrsta (ø-vrsta): nesklonjive imenice; u okviru V. vrste dale bi se promatrati ne-imenice

koje iz pragmatiĉkih potreba ţelimo uĉiniti imenicama:

Sve je to jedno veliko ništa-ø.

Sve si rekao s onim ali-ø.

32

6.6 Rod i spol

- rod – gramatiĉka kategorija koja se ogleda u slaganju fleksijskog morfa pridjevske

modifikatorske rijeĉi koja s imenicom ĉini imeniĉku skupinu (sintagmu) ili je predikatno ime

- spol – izvanjeziĉna kategorija koja tek donekle utjeĉe na jeziĉni rod imenica

- hibrid(na imenica) – imenica u kojoj dolazi do »sukoba« referencijalnog i gramatiĉkog roda

gazda, vojvoda

- epicen – imenica koja znaĉi osobe obaju spolova, ali ima stabilan gramatiĉki rod:

supermodel (M), osoba (Ţ), dijete (S)

- imenica općeg/zajedničkog roda – imenica koja znaĉi osobe obaju spolova (+ epicen), ali

taj spol utjeĉe i na gramatiĉki rod imenice; imenice općeg roda mogu biti dvorodne:

budala, lijenčina, ubojica, lutalica, piskaralo, njuškalo

- heteroklit – dvorodna imenica koja promjenom roda mijenja i sklonidbu:

bol, glad, splav, garež; jetra (pl. S-roda ili sg. Ţ-roda)

- heterogen – raznorodna imenica koja razliĉit gramatiĉki rod ima u razliĉitim gramatiĉkim

brojevima:

posao, torzo, torpedo, salto, finale (sg. M-roda) ~ posla, torza, torpeda, salta, finala (pl. S-

roda); pile (sg. S-roda) ~ pilići (pl. M-roda); grana (sg. Ţ-roda) ~ granje (sg. S-roda)

- engleski, turski, maĊarski nemaju kategoriju roda; u engleskome se spol moţe iskazivati

posebnim obiljeţivaĉima kao što su he 'on' i she 'ona' (he-wolf 'vuk' ~ she-wolf 'vuĉica')

7. Pridjevi

7.1 Uvod

- pridjevi su »rijeĉi kojima se izriĉu svojstva predmeta i pojava, oznaĉenih drugim vrstama

rijeĉi, i odnosi meĊu njima« (Barić et al, 1995)

- opisni pridjevi su oni koji izriĉu svojstvo koje opisuje predmet

- odnosni pridjevi su oni koji oznaĉavaju kakav odnos prema predmetu

- temeljni semantiĉki prototipovi: 1. DIMENZIJE (velik), 2. DOB (mlad), 3. VRIJEDNOST

(dobar), 4. BOJA (crven), 5. FIZIĈKO SVOJSTVO (zdrav), 6. LJUDSKA OSOBINA (sretan), 7.

BRZINA (brz), 8. SLOŢENOST (složen), 9. SLIĈNOST (različit), 10. KVALIFIKACIJA ILI

VREDNOVANJE (moguć), 11. KVANTIFIKACIJA ILI OBASIZANJE (sav, cio), 12. POLOŢAJ

(desni, lijevi), 13. GLAVNI BROJEVI, 14. POSVOJNOST (Adamov), 15. INTENZIFIKACIJA ILI

POJAĈANJE (takav, kakav: kakva zanimljiva knjiga), 16. DEONTIĈKA MODALNOST (dužan:

dužan raditi)

- semantiĉki prototipovi: tipovi 1–4 orjeĉuju se kao pridjevi, ma kako malobrojni bili;

u slavenskim jezicima pojavljuje se tip 14. POSVOJNOST, da tipovi znaĉe POSVOJNOST

tipološki uopće nije uobiĉajena pojava

- u svahiliji je malo pridjeva, igbo (Nigerija) ih ima 8, hausa (Nigerija) ih ima 10-ak

7.2 Inherentne kategorije

- komparacija je najĉešća inherentna pridjevska kategorija

- komparacija (gradacija, stupnjevanje) u uţem smislu je morfološka (najĉešće derivacijska)

promjena rijeĉi (najĉešće pridjeva i priloga) kojom se iskazuje manji ili veći stupanj leksiĉkog

znaĉenja rijeĉi

- pozitiv (apsolutiv) je osnovni, polazni i u smislu stupnjevanja neobiljeţeni oblik pridjeva

33

- komparativ je oblik koji iskazuje veći stupanj znaĉenja pridjeva

- superlativ je oblik koji iskazuje najveći stupanj znaĉenja pridjeva

- usporedba ĉega prema neĉemu je parametar, a s ĉime je standard komparacije;

parametar komparacije u hrvatskome najĉešće je komparativ pridjeva;

standard komparacije obiĉno je prijedloţna konstrukcija od + G ili konstrukcija nego + N

- elativ je oblik koji iskazuje viši stupanj svojstva iskazana pridjevom u jezicima s dvama

stupnjevima

- ekscesiv je oblik koji iskazuje prekomjernost svojstva iskazana pridjevom

- intenziv je oblik koji iskazuje pojaĉanost ('vrlo X'), nešto kao u hrv. crven ~ jako crven

- aproksimativ je oblik koji iskazuje pribliţnost ('X-kast'), kao u hrv. crven ~ crvenkast

- ekvativ je oblik koji iskazuje jednakost ('tako X kao, X poput')

- similativni afiksi znaĉe 'isto, jednako':

u hrvatskome to je isto- koje imamo u pridjeva (istodobni) i imenica (istoznačnost)

- perifrastiĉna komparacija moguća je u pridjeva u kojih je moguća i sintetiĉka, s ĉesticom

više ili najviše (crn ~ više crn ~ najviše crn)

- perifrastiĉna komparacija je jedina moguća u pridjeva u kojih sintetiĉka nije (više seksi)

STUPNJEVANJE PREMA INFERIORNOSTI (NIŢEMU STUPNJU, »NANIŢE«)

- perifrastiĉna komparacija je jedina moguća u hrvatskome kod stupnjevanja »naniţe« (glup ~

manje glup ~ najmanje glup), uglavnom nema afikasa koji bi stupnjevali »naniţe«, meĊutim

bretonski je u tome iznimka:

deminutiv je u bretonskome oblik koji iskazuje umanjenost svojstva iskazana pridjevom:

bihan 'malen' ~ bihan-ik 'omanji'

- mocija (pokretnost) je inherentno svojstvo pridjeva da se mijenja prema rodu u jezicima s

gramatiĉkim rodom

- pridjeve u jezicima poput hrvatskog smatramo imenskim rijeĉima, ali se u dobru dijelu

jezika svijeta pridjev vlada kao neprijelazni ili stativni glagol → glagoliki pridjev, koji

zapravo imamo u hrvatskoj reĉenici Teret teži (100 kilograma)

7.3 Kategorije slaganja

- slaganje je veoma raširena i poznata gramatiĉka pojava obliĉnog podudaranja jedne

reĉeniĉne sastavnice s drugom

- postoje jezici u kojima se pridjev ne slaţe s imenicom: u hrvatskome postoje nepromjenjivi

pridjevi koji nemaju mociju pa ne pokazuju nikakvo slaganje (lila-ø, nalik-ø)

- Corbettova ljestvica slaganja: atribut > predikat > relativna zamjenica > liĉna zamjenica

7.4 Konfiguracije kategorije

- u njemaĉkome je deklinacija uvjetovana konfiguracijski, što se u hrvatskome moţe reći za

primjer da se odreĊeni oblik opisnih pridjeva ne moţe naći u predikatu: *mladić je zgodni

7.5 Hrvatske pridjevske vrste

- I. vrsta (a-vrsta), tzv. neodređena: posvojni pridjevi na -ov/-ev, -ljev, -in

- sintaktička okružja koja zahtijevaju pridjeve I. vrste:

(a) pridjev kao predikatno ime: kruh je svjež;

(b) pridjev kao predikatni proširak: Sava teče, mutna;

34

(c) u kvalitativnome genitivu: čovjek dobra izgleda;

(d) uz intenzifikatore poput tako, jako, vrlo, veoma, sasvim: vrlo poznat čovjek.

- II. vrsta (g-vrsta) tzv. određena: pridjevi sa sufiksima -sk-, -j-, -nj-, -šnj-, pridjevi

participskog podrijetla (budući, mogući, bivši), komparativi i superlativih svih pridjeva,

broj/zamjenica jedan

- III. vrsta (ø-vrsta): nepromjenivi pridjevi (mocijski se ne mijenjaju, rijetko se podvrgavaju

komparaciji): domaći pridjev nalik, 50-ak pridjeva stranog podrijetla (blond, fer, fora, lila)

13. O brojevima

13.3 Hrvatske brojevne riječi

- glavni (kardinalni) brojevi iskazuju toĉnu, izmjerenu, prebrojenu brojnost onoga što je

iskazano imenicom:

I. broj „jedan“: sintaktiĉki se vlada kao pridjevska rijeĉ; jedan se ne sklanja kad znaĉi

matematiĉki broj: jedan plus dva jesu tri, živi na ulazu broj jedan;

II. brojevi „dva“ („oba“, „obadva“), tri, četiri: imaju kategorije padeţa i roda (tri i četiri

samo padeţa); kad znaĉe matematiĉki broj ne sklanjaju se, niti se dva mijenja mocijski;

III. ostali glavni brojevi: nula, pet, dvanaest, dvadeset pet, dvjesto, tisuću

- redni (ordinalni) brojevi iskazuju toĉan poloţaj u redoslijedu prebrojivih jedinica onoga što

je iskazano imenicom: nulti, prvi, drugi, deseti, dvadeset peti, dvjestotit, tisući(ti): sintaktiĉki

se vladaju kao pridjevi

- brojevne imenice su imenice sa znaĉenjem brojnosti, a izvedene su od brojeva, imaju samo

singular (singularia tantum), imenice su pa nemaju mociju (ne mijenjaju se po rodu):

I. za muške osobe: dvojica, trojica, petorica, dvadesetpetorica (ŢJD po atributnom slaganju);

II. za raznospolno, neživo i nebrojivo: dvoje, troje, petero, dvadesetpetero (SJD po slaganju);

kad su dopunjene imenicom, ne sklanjaju se (N dvoje studenata, L o dvoje studenata itd.);

III. u širem smislu: sedmaš, trećina, desetak, dvojka

- brojevni pridjevi su pridjevi ĉija je osnova brojevna imenica ili broj jedan:

jedni, dvoji, peteri; budući da su pridjevi, imaju kategorije padeţa, broja (PL) i roda i

sintaktiĉki naĉelno ne stoje samostalno, nego kao atributi imenici