of 38 /38
OCCASIONAL PAPER SERIES Napisali su Thierry Cruvellier i Marta Valiñas za The International Center for Transitional Justice December 2006 HRVATSKA: RAZVOJ DOGADANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE PRAVDE

HRVATSKA: RAZVOJ DOGADANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE … · pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u kaznenom gonjenu osumnjičenih za ratne zločine pred pravosuđem u Hrvatskoj se može

  • Author
    others

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of HRVATSKA: RAZVOJ DOGADANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE … · pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u...

  • O C C A S I O N A LP A P E R

    S E R I E S

    Napisali su ThierryCruvellier i Marta Valiñas za The International Centerfor Transitional Justice

    D e c e m b e r 2 0 0 6

    HRVATSKA: RAZVOJDOGADANJA U OBLASTITRANZICIJSKE PRAVDE

  • 5 Hanover Square24th floorNew York, NY 10004TEL 917-637-3800FAX 917-637-3900

    www.ictj.org | [email protected]

  • 1

    HRVATSKA:

    RAZVOJ DOGAĐANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE PRAVDEProsinac 2006∗

    Sažetak

    I. UVOD................................................................................................................. 5

    II. SUDSKI POSTUPCI........................................................................................... 6

    A. Haški sud..................................................................................................... 6

    i. Promjena stava?........................................................................................ 10

    ii. Optužnice koje je haško Tužiteljstvo podiglo za nepoštivanje suda ........... 13

    iii. Broj ustupljenih optužnica koje je podiglo haško Tužiteljstvo................... 14

    B. Sudski postupci pred domaćim sudovima................................................... 15

    i. Suočenje sa zločinima protiv Srba ............................................................ 18

    ii. Zaštita svjedoka i pravno zastupanje žrtava............................................... 22

    iii. Suradnja među nadležnim tijelima i učinkovitost istraga........................... 24

    III. TRAGANJE ZA ISTINOM............................................................................... 26

    IV. REPARACIJE................................................................................................... 28

    A. Materijalna reparacija ................................................................................ 28

    B. Javne isprike.............................................................................................. 32

    V. SPOMEN-OBILJEŽJA ..................................................................................... 32

    VI. PROVJERA I DRUGE INSTITUCIONALNE REFORME ............................... 33

    VII. ZAKLJUČAK ................................................................................................... 34

    ∗ Istraživanje su proveli i ovo izvješće napisali Thierry Cruvellier i Marta Valiñas. Uredila ga je i

    recenzirala Caitlin Reiger iz ICTJ-a. Također se zahvaljujemo pomoći koju su pružili Suzana Grego, Vesna

    Teršelić, Nataša Kandić, Refik Hodzić, Matthew Steinberg, Bogdan Ivanišević i Tiasha Paliković. Ovo

    izvješće je treća po redu studija na temu tranzicijske pravde na prostoru bivše Jugoslavije. Dodatne

    informacije o sukobima u regiji i komparativnom razvoju događanja u Srbiji i Crnoj Gori i u Bosni i

    Hercegovini mogu se naći u prethodnim izvješćima koji su objavljeni u listopadu 2004. godine, na

    www.ictj.org. Cilj svake studije je ograničen i odnosi se na pregled određene teme, a ne na cjelovitu

    situaciju.

  • 2

    Sažetak

    Od kraja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska je prošla kroz period političkih

    promjena i gospodarstvenog napretka. Od tada je napravila bitne korake ka pristupanju

    Europskoj uniji (EU). Međutim, naslijeđe ratova koji su se dogodili tijekom tisuću

    devetsto devedesetih je očito i dok su nastojanja ka rješavanju i okončanju pitanja koja

    proistječu iz povreda tijekom rata evidentna, zemlja se još uvijek suočava sa znatnim

    preprekama u svojim nastojanjima da se suoči s prošlošću.

    Ova studija nudi pregled nekih glavnih pitanja te najnovijeg razvoja događanja u oblasti

    tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Ona predstavlja dio iz cijeloga niza studija čiji je cilj

    pružiti informacije i analizu pitanja sa kojima se suočavaju zemlje u tranziciji. Slične

    studije su objavljene i za neke druge zemlje u regiji, prije svega za Bosnu i Hercegovinu i

    za Srbiju i Crnu Goru.

    Zaključci iz izvješća su sažeti kako slijedi:

    • Kazneni progon pred međunarodnim sudovima. Odnosi između Međunarodnog

    kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) i

    Hrvatske su bili napeti, prije svega poremećeni hrvatskim suprotstavljanjem

    kaznenim progonom nekih hrvatskih visoko-rangiranih vojnih časnika.

    Odnedavno su sve bolja suradnja i dugo očekivano uhićenje generala Ante

    Gotovine poboljšali odnose Hrvatske sa sudom u den Hagu i međunarodnom

    zajednicom u cijelosti. Međutim, reakcije hrvatske javnosti na sud su i dalje

    negativne usljed percepcije da je sud usmjeren protiv Hrvatske, unatoč činjenici

    da su u većini predmeta u kojima se sudi pred haškim sudom u vezi sa zločinima

    počinjenim na teritoriju Hrvatske optuženi baš Srbi. Iako najvjerojatnije više

    nijedan predmet neće biti ustupljen pravosuđu Republike Hrvatske sukladno

    pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u kaznenom gonjenu osumnjičenih za ratne

    zločine pred pravosuđem u Hrvatskoj se može ipak povećati ako haški sud odluči

    ustupiti djelomice završene istrage na hrvatsko pravosuđe, u sklopu svoje

    strategije okončanja sudskih postupaka i zatvaranja suda.

    • Suđenja pred domaćim sudovima. Pravosudni sustav u Hrvatskoj u znatnoj je

    mjeri napredovao u smislu svojih mogućnosti i spremnosti da procesuira zločine

    koji su se dogodili tijekom rata. Konkretnije, formirana su posebna vijeća za

    suđenje u predmetima ratnih zločina i usvojena je odredba o prebacivanju

    predmeta u nadležnost drugih županijskih sudova u slučaju sumnje u

    nepristrasnost suda. Osim toga, 2004. godine je izmijenjen hrvatski Kazneni

    zakon tako da je sada zakonski uvedena doktrina zapovjedne odgovornosti kao

    osnova odgovornosti, čime se dodatno jača moć pravosuđa u kaznenom progonu u

    predmetima ratnih zločina. Na kraju, veća suradnja među državama u oblasti

    pravosuđa pozitivno je utjecala na učinkovitost istraga. Ipak ostaju osnovni izvori

    zabrinutosti: konstantne pritužbe na pristrasnost na etničkim osnovama tijekom

    postupka, suđenje u odsutnosti optuženicima, nepostojanje adekvatne zaštite

    svjedoka i nedovoljno pravno zastupanje žrtava.

  • 3

    • Traganje za istinom. Neovisni mediji i nevladine udruge odigrali su glavnu ulogu

    u inicijativama potrage za istinom u Hrvatskoj organizirajući javnu debatu o

    pitanju zločina počinjenih u prošlosti. Što se nje tiče, hrvatska je Vlada poduzela

    vrlo ograničena nastojanja kako bi zvanično dala u javnost i podigla svijest o

    činjenicama u svezi s zločinima počinjenim protiv nehrvata. Osim toga,

    konstantno se sustavno poriču zlodjela Hrvatske vojske i njena uloga u etničkom

    čišćenju srpskih civila. Umjesto toga, zvanični istupi su usredotočeni na tvrdnje

    da je rat u Hrvatskoj bio obrambeni i opravdan, kao što je to navedeno u

    «Deklaraciji o Domovinskom ratu» koju je hrvatski Sabor donio u listopadu 2000.

    godine.

    • Reparacije. Pitanje reparacija u Hrvatskoj se uglavnom odnosi na povrede

    imovinskih prava koja se odnose na povratak izbjeglica. U tom kontekstu su

    preduzete mjere kao što su povrat i obnova imovine te uvođenje programa

    stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava. Vladina politika prema

    bivšim nositeljima stanarskih prava uveliko je kritizirana od udruga koje se bave

    zaštitom ljudskih prava i bila je predmetom spora koji se vodio pred Europskim

    sudom za ljudska prava. Vlasti su također ponudile simbolične geste u vidu

    zvaničnog priznanja i isprika za zlodjela iz prošlosti. U tome kontekstu su u rujnu

    2003. godine međusobne isprike uputili predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i

    predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović.

    • Spomenici. U Hrvatskoj je podignuto nekoliko spomenika od kojih su svi osim

    jednog podignuti u spomen hrvatskim žrtvama rata. Uz rijetke izuzetke,

    spomenici su više podignuti u čast pobjede u Domovinskom ratu nego kao

    doprinos zajedničkom priznanju činjenica iz prošlosti.

    • Proces provjere (engl. vetting) i druge institucionale reforme. Iako je Hrvatska

    poduzela korake ka institucionalnoj reformi, nije uveden postupak provjere

    dužnosnika i kandidata radi riješavanja slučajeva koji se odnose na osobe koje su

    bile umiješane u povrede ljudskih prava u prošlosti. Neovisnost pravosuđa se i

    dalje dovodi u pitanje. Nacionalne manjine su izrazito nedovoljno zastupljene u

    pravosuđu, policiji i oružanim snagama, što uz sustavnu nespremnost na potpuno

    priznanje zločina počinjenih u ime Hrvatske, doprinosi nedostatku povjerenja

    građana u državne institucije, osobito nedostatku povjerenja manjinskih zajednica

    u Hrvatskoj.

    Istražni i rad haškoga suda na kaznenom gonjenju je olakšan sve većom suradnjom

    Hrvatske u tome smjeru, te sve veća spremnost i sposobnost sudova u Hrvatskoj da

    kazneno gone počinitelje zločina počinjenih tijekom rata. Ovo je znatno doprinijelo

    izvođenju pred lice pravde osoba odgovornih za zločine počinjene tijekom ratova u

    Hrvatskoj. Osim toga, stalni angažman civilnoga društva i neovisnih medijskih kuća

    osigurao je da loš tretman srpske manjine u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti ostane u

    javnoj domeni. Ipak su ostali znatni problemi koji ukazuju na duboko ukorijenjeni

    propust da se na odgovarajući način priznahrvatska uloga u povredama ljudskih prava

    tijekom rata. Vladina politika po pitanju povratka izbjeglica, brojni nedostaci u kaznenim

    procesima pred domaćim sudovima, nedostatak sveobuhvatne institucionalne reforme i

  • 4

    nepostojanje procesa traganja za istinom pod pokroviteljstvom državnih vlasti te

    inicijativa za provjeru kandidata, prepreka su istinski cjelovitom i smislenom suočavanju

    s prošlošću.

  • 5

    I. UVOD

    Proglašenje neovisnosti Hrvatske, odnosno njeno razdruživanje od bivše Jugoslavije

    1991. godine, do kog je došlo nakon prvih slobodnih izbora održanih u Hrvatskoj 1990.

    godine, izazvalo je nasilne reakcije srpskih vojnih i paravojnih skupina kojima je

    Beograd pružao potporu, a koje su se nalazile uglavnom u regiji Krajine i Slavonije. U

    ratu koji je uslijedio između hrvatskih i srpskih snaga 1991-1992. godine te nakon toga

    1995. godine, prema procjenama, 20.000 ljudi je izgubilo život ili se vode nestalima, dok

    je na stotine tisuća stanovnika prognano unutar i izvan zemlje. Iako je prekid vatre

    potpisan 1992. godine a neovisnost Hrvatske priznala Europeska unija (EU) te iste

    godine, tek 1995. godine je Hrvatska povratila veći dio svoga teritorija koji je prethodno

    bio pod kontrolom Srba, a čija je površina tijekom rata zauzimala gotovo jednu trećinu

    zemlje. Povrat kontrole nad tim teritorijem je postignut uz masivan egzodus, u mnogim

    slučajevima prisilan, preko 300.000 hrvatskih Srba.

    Sukobi u kojima je Hrvatska bila upletena završili su se 1995. godine potpisivanjem dva

    ključna mirovna sporazuma. Prvo, Daytonskim sporazumom je zvanično okončan rat u

    Bosni i Hercegovini u koji je Hrvatska također bila umiješana. Također, Erdutskim

    sporazumom stvorena je prijelazna uprava UN-a u regiji Istočne Slavonije koja je trajala

    do 1998. godine kada je Hrvatska povratila puni suverenitet nad svojim cjelokupnim

    teritorijem1

    Poslije smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 1999. godine, koji je bio na vlasti

    otkako je Hrvatska proglasila neovisnost, na izborima 2000. godine vlast je od

    Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) prešla u ruke koalicije na čelu sa

    Socijaldemokratskom partijom. Ali 2003. godine HDZ se vratio na vlast sa Ivom

    Sanaderom na funkciji predsjednika Vlade. Stipe Mesić, koji je bio ključna figura u

    HDZ-u 1990. godine s tim da je kasnije izašao iz te stranke zbog nesuglasica s

    Tuđmanom, izabran je na funkciju predsjednika države na izborima 2000. godine, te

    ponovo 2005. godine.

    Kroz gospodarstveni rast i politički pragmatizam Hrvatska je pretekla susjedne Bosnu i

    Hercegovinu i Srbiju i Crnu Goru, pri čemu je pokazivala sve veću spremnost na

    suradnju s tim zemljama.2

    Od 2000. godine u Hrvatskoj je prisutan relativno ujednačen i

    1Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1037, koja je usvojena 15. siječnja 1996.

    2U lipnju 2005. godine su predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore, i Bosne i Hercegovine potpisali

    zajedničku deklaraciju kojom su pozvali na normaliziranje i jačanje odnosa između te tri zemlje, u svjetlu

    njihovog zajedničkog cilja, članstva u EU, putem suradnje u suđenjima za ratne zločine, utvrđivanja istine

    o prošlosti, promidžbe povratka izbjeglica, i osiguranja poštivanja prava nacionalnih manjina. Vidjeti

    Southeast European Times, “Presidents of BiH, Croatia, Serbia-Montenegro call for boosting ties, facing

    legacy of past conflicts,” 28. lipnja 2005., na

    http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/document/setimes/features/2005/06/28/feature-01.

    Nakon toga je predsjednik Hrvatske Mesić zvanično posjetio Srbiju i Crnu Goru u srpnju 2005. godine

    kada su on i njegov kolega Svetozar Marović dogovorili suradnju na rješavanju preostalih pitanja kao što su

    povratak izbjeglica, nestale osobe i imovinska pitanja. Vidjeti “Croatian, Serbia-Montenegrin Presidents

    say remaining problems must be resolved,” Southeast European Times, 7. srpnja 2005., na

    http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2005/07/07/feature-01.

  • 6

    značajan gospodarstveni rast koji prati postupno sve veća otvorenost prema Zapadu. I

    jedno i drugo su stimulirani perspektivom priključenja Europskoj uniji. U listopadu 2005.

    godine Glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru

    bivše Jugoslavije je izjavila da Hrvatska «u potpunosti» surađuje sa sudom, što je odmah

    rezultiralo otvaranjem pregovora o pristupu Europskoj uniji između Hrvatske i EU.3

    Dva

    mjeseca nakon toga uhićenjem generala Ante Gotovine na španskim Kanarskim otocima,

    protiv kojeg je haško Tužiteljstvo prije više godina podiglo optužnicu, uklonjena je jedna

    od najvećih prepreka percepciji da Vlada Hrvatske u potpunosti surađuje sa Zapadom.

    Time je utrt put za bolje međusobne odnose.

    Bez obzira na te uspjehe, ostaje velika zabrinutost u pogledu hrvatskog tranzicijskog

    procesa suočavanja s prošlošću. Kazneni progon osumnjičenih za ratne zločine, osobito

    za zločine počinjene nad hrvatskim Srbima, opterećeno je nedostacima i naišlo je na jak

    otpor vodećih političkih stranaka i opće javnosti. Javne percepcije o haškome sudu

    daleko su od laskavih, dok je javna debata o povredama ljudskih prava tijekom rata od

    strane Hrvata ograničena. I dalje postoji zabrinutost zbog etničke pristrasnosti u

    pravosuđu.

    U ovom dokumentu dat je pregled nekih temeljnih pitanja i najnovijih događanja u

    oblasti tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Iako je u središtu kazneni progon počinitelja

    ratnih zločina pred haškim sudom i sudovima u Hrvatskoj, u ovom dokumentu se također

    analiziraju i nastojanja u smjeru otkrivanja istine (ili pak odsutnost takvih nastojanja),

    reparacije i relevantne institucionalne reforme koje je Republika Hrvatska poduzela.

    II. SUDSKI POSTUPCI

    A. Haški sud

    Iako je došlo do znatnih pomaka u suđenju u predmetima ratnih zločina počinjenih

    tijekom rata, pred domaćim sudovima, o čemu se govori u daljnjem tekstu, postojanje

    suda u den Haagu i dalje je bila osnova na kojoj je došlo do pomaka u Hrvatskoj. Odnosi

    između Hrvatske i haškoga suda u zadnjih pet godina su bili napeti, a u njihovoj

    središnjici je bio kazneni progon nekoliko visokih hrvatskih časnika, među njima i

    generala Ante Gotovine. Kada im je zaprijećeno da će Hrvatskoj biti odbijen pristup

    pregovorima o pristupanju Uniji sve dok Hrvatska ne bude u potpunosti surađivala sa

    haškim sudom, hrvatske vlasti su počele postupno zauzimati sve pragmatičniji, ali još

    uvijek ambivalentan pristup.

    Iako su suđenja Hrvatima dominirala hrvatskim reagiranjima na sud u den Hagu, u većini

    predmeta pred haškim sudom optuženi su Srbi za ratne zločine počinjene na teritoriju

    Hrvatske: od ukupno 23 predmeta u vezi s ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj

    3Iako je u listopadu 2005. godine postalo jasno Glavnoj tužiteljici haškoga suda da je Hrvatska locirala

    Gotovinu na Kanarskim otocima i da je sa španskim vlastima radila na njegovome uhićenju, odluka EU o

    otvaranju pregovora također se vremenski podudarila sa političkim dogovorom kojim je Austrija, pobornik

    Hrvatske u EU, pristala na odbacivanje prigovora na pregovore s Turskom: vidjeti BBC “EU opens Turkey

    membership talks”, 4. listopada 2005., http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4305500.stm.

  • 7

    nakon što su podignute sve optužnice u den Hagu, u njih 14 se sudi Srbima (među njima i

    Srbima iz Bosne i iz Srbije), dok se s druge strane u 5 predmeta sudi Hrvatima.4

    Među značajnijim rezultatima postignutim u predmetima protiv Srba za zločine počinjene

    tijekom rata u Hrvatskoj su: presude donesene protiv generala Pavle Strugara5

    i vice-

    admirala Miodrag Jokića,6

    obojica bivši časnici Vojske Jugoslavije, zbog toga što nisu

    spriječili ni zaustavili napad na Dubrovnik krajem 1991. godine. Također vrijedna pažnje

    je kontroverzna kazna zatvora u trajanju od 13 godina izrečena Milanu Babiću, koju je

    prizivno vijeće potvrdilo 2005. godine, za učešće u zajedničkom zločinačkom pothvatu

    1991. i 1992. godine u cilju prisilnog protjerivanja većine ne-Srba iz otprilike jedne

    trećine Hrvatske za stalno.7

    Babić je bio prvi predsjednik samoproglašene Republike

    Srpske Krajine.8

    Pred haškim sudom se izjasnio krivim po točki optužnice koja ga tereti

    za progone kao zločin protiv čovječnosti i surađivao je sa Tužiteljstvom. U okviru te

    suradnje bio je svjedok optužbe u procesu protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika

    Slobodana Miloševića. Unatoč toj suradnji i javnim isprikama za svoja djela, osuđen je

    na kaznu zatvora u dužem trajanju od 11 godina, koliko je to tražila optužba. Dana 5.

    ožujka 2006. godine je Babić počinio samoubojstvo u svojoj pritvorskoj ćeliji u den

    Hagu. Prije nego što je izvršio samoubojstvo Babić je svjedočio protiv još jednog

    optuženika, Milana Martića – koji je tijekom rata zamijenio Babića na mjestu

    predsjednika Srpske Krajine – komu je suđenje počelo krajem 2005.9

    Samoubojstvo se

    smatralo teškim udarcem Tužiteljstvu jer se od Babića očekivalo da će svjedočiti u

    nekoliko postupaka protiv optuženih Srba, među njima i protiv bivšeg načelnika Službe

    državne sigurnosti MUP-a Srbije, Jovice Stanišića.10

    Uz predmet Martić, najpoznatiji sudski postupak za zločine počinjene u Hrvatskoj, koji je

    u tijeku pred haškim sudom i kojemu je možda dat i najveći publicitet, je suđenje

    “vukovarskoj trojci”: Miletu Mrkšiću, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu, bivšim

    časnicima Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oni su optuženi za ubojstvo preko 260

    Hrvata i drugih nesrba na Ovčari kod Vukovara u istočnoj Slavoniji 1991. godine.11

    Tužiteljica haškoga suda je u početku dala prijedlog da se predmet ustupi pravosuđu

    Hrvatskoj ili Srbiji i Crnoj Gori, ali je nakon toga, u lipnju 2005. godine, odlučila povući

    prijedlog i zatražila da predmet ostane u den Hagu. Suci su to prihvatili, zaključivši da se

    4Prema informacijama sa web stranice haškoga suda (www.un.org/icty) četiri preostala predmeta se

    odnose na jednog Albanca iz Hrvatske i tri Crnogorca, pripadnike bivše Jugoslavenske narodne armije.5

    Tužitelj protiv Pavla Strugara, predmet br. IT-01-42, presuda raspravnog vijeća, 31. siječnja 2005.

    Strugar je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.6

    Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42/1, presuda prizivnog vijeća, 30. kolovoza 2005.

    Okrivljeni je priznao krivnju i osuđen je na sedam godina zatvora. Treći okrivljeni, Vladimir Kovačević,

    optužen je za napade na Dubrovnik. Taj predmet se još uvijek nalazi u predraspravnoj fazi. Tužitelj protiv

    Vladimira Kovačevića, predmet br. IT-01-42/2.7

    Tužitelj protiv Milana Babića, predmet br. IT-03-72, presuda prizivnog vijeća, 18. srpnja 2005.8

    Krajina je područje u južnoj Hrvatskoj.9

    Tužitelj protiv Milana Martića, predmet br. IT-95-11.10

    Samo tjedan dana nakon što je Babić počinio samoubojstvo, Slobodan Milošević je umro prirodnom

    smrću u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici haškoga suda, što je dodatno obeshrabrilo haški sud. Vidjeti

    OESS, “Spot Report: Reactions in Croatia to the deaths of Slobodan Milošević and Milan Babić,” 12.

    ožujka 2006., str. 1.11

    Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića iVeselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13/1-PT.

  • 8

    “ne radi o očitom predmetu koji bi se mogao ustupiti.”12

    Suđenje trojici optuženih počelo

    je konačno u listopadu 2005. godine – 10 godina nakon što je podignuta optužnica.13

    Odluka da se predmet ne ustupi pravosuđu u regiji je, međutim, doživljena kao

    propuštena prilika iz više razloga. Nevladina udruga iz Beograda, Fond za humanitarno

    pravo, zagovarala je ustupanje predmeta s obzirom da su se već vodili sudski postupci

    pred Vijećem za ratne zločine u Srbiji protiv izravnih počinitelja zločina na Ovčari, ali

    nižega ranga. Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo, tvrdila je da bi se

    tijekom suđenja vukovarskoj trojci razotkrila zapovjedna odgovornost JNA na višoj

    razini za zločine počinjene nad hrvatskim žrtvama, za koju se nije sudilo pred sudovima u

    Srbiji. Taj predmet, da je ustupljen, Srbiji i Hrvatskoj bi dao priliku da se suoče s

    prošlošću kroz iskrenu suradnju na traganju za odgovorom na povrede ljudskih prava u

    prošlosti. Osim toga, prema mišljenju obitelji žrtava i šire hrvatske javnosti, predmet

    'vukovarska trojka' u kojem se sudi pred haškim sudom, manje je medijski praćen u

    odnosu na praćenje koje bi bilo moguće pred domaćim sudom.14

    Iako se to moglo

    eventualno riješiti putem češćih kontakata haškoga suda sa javnošću, time ipak ne bi bilo

    moguće stvoriti isti efekat suđenja kao da je vođen u Hrvatskoj u kojoj su zločini za koje

    se u tom predmetu sudi i počinjeni.

    Osim predmeta u kojima se sudi pred haškim sudom za zločine počinjene na teritoriju

    Hrvatske, postoji nekoliko predmeta u kojima se sudi Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

    Većina njih se odnosi na zločine počinjene na teritoriju Bosne i Hercegovine, kao što je

    to suđenje koje je u tijeku u predmetu protiv «Džokera», posebne postrojbe vojne policije

    Hrvatskog vijeća obrane, te suđenje Ivici Rajiću.15

    Među završenim postupcima protiv

    bosanskih Hrvata su postupci u kojima su donesene pravomoćne presude protiv Tihomira

    12Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića iVeselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13/1-PT,

    Odluka po prijedlogu tužitelja o povlačenju prethodnog prijedloga i po zahtjevu za ustupanje optužnice

    sukladno pravilu 11bis, 30. lipnja 2005.13

    Mrkšić se predao u svibnju 2002. i još dva optužena su uhićena godinu dana nakon toga. U najznačajnijoj

    presudi koja je ikad u Srbiji donesena, Vijeće za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu je 12.

    prosinca 2005. godine osudilo 14 pripadnika srpske policije zbog masakra na Ovčari. Osmero je osuđeno

    na maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a trojica su osuđena na po 15 godina zatvora.

    Dvojica od 16 okrivljenih su oslobođeni optužbi. Vidjeti Reuters, “Serbia Jails 14 for 1991 Vukovar

    Massacre,” 12. prosinca 2005.14

    Intervju predstavnika ICTJ-a sa Natašom Kandić, srpanj 2006.15

    Tužitelj protiv Ivice Rajića, predmet br. IT-95-12. Nakon što je predloženo da se njegov predmet ustupi

    Vijeću za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, Rajić je sklopio nagodbu sa Tužiteljstvom u listopadu 2005.

    godine. Dana 8. svibnja 2006. godine ga je haški sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

  • 9

    Blaškića,16

    Zlatka Aleksovskog,17

    Darija Kordića, Maria Čerkeza18

    i dvojice od šestoro

    optuženih u predmetu Kupreškić i ostali.19

    Ali je upravo optužnica podignuta protiv nekoliko visokih časnika Hrvatske vojske,

    osobito ona koja je podignuta protiv generala Gotovine 2001. godine, pokrenula najžešće

    reakcije hrvatske javnosti i izazvala najveće tenzije u odnosima sa haškim sudom.20

    U

    veljači 2001. godine je oko 150.000 građana prosjedovalo u Splitu dajući potporu

    generalu Norcu i suprotstavljajući se izručenje generala Hrvatske vojske haškome sudu u

    vezi sa zločinima počinjenim u okolici Gospića 1993. godine.21

    Kao i Gotovina, Norac je

    slavljen kao ratni heroj. Prosvjedi su okončani nakon što su data uvjeravanja da protiv

    njega haško Tužiteljstvo nije podiglo optužnicu, iako je, ustvari, protiv njega optužnicu

    podiglo hrvatsko odvjetništvo.22

    Međutim, nekoliko mjeseci nakon toga, u srpnju 2001.

    godine, haški sud je otpečatio optužnicu protiv generala Ante Gotovine u kojoj se tereti

    za zločine počinjene nad hrvatskim Srbima u «Operaciji Oluja». Nakon što je

    objelodanjena, diljem zemlje su organizirani znatni prosvjedi, posebno u Zagrebu, Zadru

    i Splitu. Gotovina je nakon toga bio na slobodi četiri godine, tijekom kojih je postao

    poznat kao “treći najtraženiji optuženi”, iza Radovana Karadžića i Ratka Mladića. To što

    Gotovina nije bio uhićen tijekom četverogodišnjeg perioda izazvalo je velike osude

    međunarodne zajednice i usporilo je napredak Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj

    uniji.23

    Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je neprekidno tražilo suradnju hrvatskih

    16Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14, presuda prizivnog vijeća, 29. srpnja 2004.

    Okrivljeni se predao sudu 1996. Njegovu kaznu zatvora je drugostupanjsko vijeće smanjilo sa 45 godina na

    devet godina.17

    Tužitelj protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1, presuda prizivnog vijeća, 24. ožujka 2000.

    Prvostupanjska presuda kojom je Aleksovski osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest

    mjeseci preinačena je u drugostupanjskom postupku u kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.18

    Tužitelj protiv Daria Kordića i Maria Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2, presuda pritivnog vijeća, 17.

    prosinca 2004. Oba okrivljena su se dragovoljno predala sudu u listopadu 1997. godine i osuđeni su na

    kazne zatvora u trajanju od 25 odnosno 6 godina za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Prvotno su

    osuđeni skupa sa Tihomirom Blaškićem i Zlatkom Aleksovskim za zločine počinjene u dolini Lašve.19

    Tužitelj protiv Kupreškića i ostalih, predmet br. IT-95-16, presuda prizivnog vijeća, 23. listopada 2001.

    godine. Prizivno vijeće je ukinulo prvostupanjsku presudu protiv trojice optuženih i smanjilo kazne zatvora

    izrečene drugoj dvojici uglavnom iz razloga što se raspravno vijeće oslanjalo na identificiranje od strane

    jednoga svjedoka koji je izjavio da su optuženi bili na mjestu zločina. Raspravno vijeće je oslobodilo

    jednog od prvotno optuženih..20

    Tužitelj protiv Ante Gotovine, predmet br. IT-01-45-I. Također vidjeti i Tužitelj protv Rahima Ademija,

    predmet br. IT-01-46-I.21

    Vidjeti BBC, “Mass Rally for War Crimes Suspect,” Feb. 11, 2001, na

    http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1165540.stm and BBC, “Croatian Protesters Lift Blockade,” 12.

    veljače 2001., na http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1182987.stm. Na prosvjede u potpori Norcu

    odgovoreno je demonstracijama 15.000 ljudi koji su izražavali potporu suđenjima za ratne zločine i

    povrede ljudskih prava. BBC: “Thousands Defend Croatia’s Rule of Law,” 19. veljače 2001., na

    http://news.bbc.co.uk/2/low/europe/1179124.stm22

    Norac se dragovoljno predao nakon što su data jamstva da neće biti predat haškome sudu. Norcu je

    suđeno i presuda mu je izrešena na Županijskom sudu u Rijeci. Ubrzo nakon toga protiv njega je optužnicu

    podiglo haško Tužiteljstvo. Prebačen je u den Haag kako bi se tamo izjasnio o krivnji. Njegov predmet je

    ustupljen hrvatskome pravosuđu. Vidi tekst na strani 15, infra.23

    Vidjeti, primjerice, vijesti na BBC-u: “US Reward for Croatian Fugitive”, 9. listopada 2003:

    http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3178836.stm.

  • 10

    tijela u uhićenju odbjeglog generala.24

    U drugom primjeru otpora Hrvatske haškome

    sudu, vladina tijela su odbila izručiti optuženog generala Janka Bobetka, koji je na kraju

    preminuo u Zagrebu 2003. godine. U lipnju 2005. godine je Carla Del Ponte, Glavna

    tužiteljica haškoga suda, izrazila svoju frustriranost prouzročenu nedovoljnom suradnjom

    Hrvatske u privođenju bjegunaca pred lice pravde.25

    i. Promjena stava?

    U veljači 2004. godine su generali Ivan Čermak i Mladen Markač također optuženi za

    zločine protiv čovječnosti i povreda zakona ili običaja ratovanja, koji su počinjeni 1995.

    godine nad Srpskim civilima tijekom «Operacije Oluja».26

    Međutim, oba optuženika su

    se odmah predala haškome sudu. S obzirom da su se predali tri mjeseca nakon što se

    nacionalistička stranka HDZ vratila na vlast, njihova predaja je predstavljena kao dokaz

    spremnosti hrvatskih vlasti na bolju suradnju sa haškim sudom, i to godinu dana prije

    početka pregovora o ulasku u Europsku uniju.27

    Uloga Vlade u tome se uglavnom

    sastojala od stavljanja dokumentacije na raspolaganje kao dokaznog materijala te od

    ubjeđivanja optuženih Hrvata na predaju sudu, uz potporu njihovoj obrani pred sudom.28

    Što je još važnije, dana 3. listopada 2005. godine, Glavna tužiteljica haškoga suda Carla

    Del Ponte izjavila je da Hrvatska sada “u potpunosti surađuje” sa sudom.29

    Njena izjava

    je bila rana naznaka da će se najosjetljivije sporno pitanje između haškoga suda i

    Hrvatske ubrzo riješiti. I uistinu, dva mjeseca kasnije, 7. prosinca 2005. godine, Ante

    Gotovina je uhićen na španskim Kanarskim otocima.30

    24Vidjeti, primjerice, Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a broj 1534 (2004) u kojoj Vijeće sigurnosti

    “ponovno potvrđuje potrebu za suđenjem osobama koje je haško Tužiteljstvo optužilo i naglašava poziv

    svim državama, osobito Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Republici Srpskoj u Bosni i

    Hercegovini, da intenziviraju suradnju sa haškim sudom i da tome sudu pruže svu moguću pomoć, osobito

    da sudu izruče Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i Antu Gotovinu i sve druge optužene. Vijeće

    sigurnosti također poziva sve optužene koji su još uvijek na slobodi da se predaju haškome sudu.”25

    U lipnju 2005. godine, prigodom obraćanja Vijeću sigurnosti, Del Ponte je izjavila da su “nažalost, ta

    pozitivna dešavanja [na haškome sudu] u sjeni činjenice da nadležna tijela još uvijek nisu uhitila i predala

    deset optuženika, među njima i one koje je Vijeće sigurnosti pomenulo nekoliko puta u svojim

    rezolucijama donesenim prema Glavi VII Povelje. Sve dok Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante

    Gotovina uspijevaju izbjeći lice pravde i opirati se međunarodnoj zajednici, rad ovoga suda ostat će

    nezavršen.” Vidjeti izvješće haškoga suda za novinare: “Obraćanje Carle Del Ponte, Glavne tužiteljice

    Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije pred Vijećem sigurnosti,” 13. lipnja 2005.26

    Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73. Trenutačno u predraspravnoj

    fazi.27

    Human Rights Watch, “World Report 2005,”siječanj 2005, str. 364-368.28

    "Hrvatska Vlada je uvjerena u njihovu nevinost i pružit će sva moguća pravna, tehnička i druga sredstva

    za njihovu obranu," izjavila je ministrica pravde Vesna Škare-Ožbolt. BBC World, “Croatian Generals to

    Surrender,” 8. ožujka 2004. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3542757.29

    Vidjeti, primjerice, BBC, “EU launches Croatia discussions,” 4. listopada 2005. na

    http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/4305682. Glavna tužiteljica haškoga suda je ranije dala sličnu

    izjavu, početkom 2004. godine, koja je revidirana u studenome iste godine u izvješću Vijeću sigurnosti

    UN-a, u kojoj je rečeno da će Hrvatska u potpunosti surađivati samo kada general Gotovina bude prebačen

    u den Haag.30

    Izvješće haškoga suda za novinare, “ Obraćanje Carle Del Ponte, Glavne tužiteljice Međunarodnog

    kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije pred Vijećem sigurnosti,” 15. prosinca 2005.

  • 11

    Iako se čini da ta događanja ukazuju na zvaničnu promjenu stava prema haškome sudu,

    nekoliko faktora ukazuje na podvojenost HDZ-a koja je još uvijek trajala u vezi s

    odnosima Hrvatske sa haškim sudom. Sve veća suradnja sa sudom osigurala je bolje

    odnose sa međunarodnom zajednicom, ali je također dovela Vladu HDZ-a u sukob s

    određenim kategorijama koje su joj do tada davale potporu, među njima i s kategorijom

    branitelja. Put koji je HDZ zacrtao nakon uhićenja Gotovine odražavao je ovakovu

    neugodnu situaciju. Kao što je to zamijetio jedan zaposlenik haškoga suda, «Hrvatska se

    skriva od suda, ali joj se to vratilo slučajem Gotovina.» Ali, u tjednu nakon uhićenja

    Gotovine zabranjeno je bilo daljnje emitiranje emisije u kojoj su emitirane oštre kritike

    na račun pokojnog predsjednika Tuđmana te nakon što je izazvala žestoku debatu u

    Saboru koja je trajala puna dva dana. “Moj dojam je da je [debata u Saboru] imala za cilj

    odvratiti pozornost sa Gotovine i umanjiti pritisak. HDZ tolerira [predsjednika Vlade]

    Sanadera, ali lako sklizne natrag u bivšu ideologiju [HDZ-a],” primijetio je jedan

    politički lider iz oporbe.31

    Ovaj događaj sugerira pokušaj HDZ-a da se ponovno

    poistovjeti s Tuđmanovim naslijeđem te time izgladi nezadovoljstvo glasača koji su se

    najvjerojatnije od te stranke otuđili nakon uhićenja Gotovine. U sličnom potezu, 10.

    siječnja 2006. godine, predsjednik Vlade Ivo Sanader se sastao sa odvjetnicima svih

    optuženih hrvatskih generala kako bi s njima dogovorio «zajedničku strategiju» njihove

    obrane pred haškim sudom.32

    Način na koji je na Hrvatskoj televiziji izvještavano o

    slučaju Gotovina u prosincu 2005. godine dalje ilustrira ambiguitetan odnos hrvatskih

    vlasti sa haškim sudom. Totalno drukčije od prakse u Bosni i u Srbiji, rasprave pred

    haškim sudom, uključujući i suđenje Miloševiću, generalno se ne emitiraju u cijelosti na

    Hrvatskoj televiziji. S obzirom da televizija ostaje primarni izvor informiranja velikoga

    broja građana, u Hrvatskoj je haški sud u većoj mjeri ignoriran nego drugdje u regiji.33

    Time je olakšano političarima da manipuliraju percepcijama javnosti o sudskom

    procesu.34

    «Njima odgovara da se sud ne prikazuje», primijetio je urednik jednih

    hrvatskih novina.35

    Ipak, što je neobično, te iz razloga koji nisu eksplicitno iskazani, prvo

    pojavljivanje Gotovine pred haškim sudom 12. prosinca emitirano je uživo, u cijelosti, na

    Hrvatskoj televiziji.

    31Intervju s ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.

    32Vidjeti Transitions Online, “Posljednja bitka Gotovine,” 16. siječnja 2006. U izdanju piše da “sporazum

    postignut između vlade i odvjetnika prije svega uključuje pristup svim potrebnim dokumentima sa

    naredbama i planovima vezanim za operaciju iz 1995. godine,” i da je “vlada spriječila nekoliko pravnih

    stručnjaka i povijesničara ... u njihovim nastojanjima da ospore tvrdnju suda da je tijekom operacije Oluja

    počinjeno etničko čišćenje srpske populacije iz Hrvatske.” Nadalje se navodi da će “u timu obrane

    Gotovine biti dva odvjetnika iz SAD-a, Greg Kehoe i Luka Mišetić. Kehoe je prethodno bio savjetnik sudu

    pred kojim je suđeno iračkom diktatoru Saddamu Husseinu u Baghdadu. On je također bio jedan od

    tužitelja u den Haagu u procesu protiv bosanskog Hrvata generala Tihomira Blaškića.”33

    Primjerice, 2005. godine je u anketi Europske komisije o tome kako Hrvati doživljavaju EU, 80%

    izjavilo da dobivaju informacije na televiziji, u usporedbi sa 44% koji informacije dobivaju u dnevnome

    tisku i na radio postajama. European Commission Eurobarometer, “EuroBarometer 63.4: National Report:

    Executive Summary -- Croatia,” proljeće 2005. na

    http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/eb/eb63/eb63_exec_hr.pdf.34

    Također bitan u ovome kontekstu je i senzacionalistički način na koji je tisak pisao o haškome sudu.

    Većina utjecajnih hrvatskih izdanja koristi otvoreno ismijavajući ili nipodištavajući ton u tekstovima o

    haškome sudu, i često ismijavaju Glavnu tužiteljicu, suce, i osoblje.35

    Intervju sa ICTJ-em, 21. prosinca 2005.

  • 12

    Također, iako postoje određene naznake promjena u općem javnom mnijenju, hrvatsko

    pučanstvo je i dalje u najboljem slučaju ambivalentno glede svoga odnosa sa sudom i

    kaznenim progonom za ratne zločine općenito. Znak napretka se pak može razaznati u

    činjenici da se smanjuju izljevi potpore optuženima za ratne zločine. Iako su se prosvjedi

    u potpori generalu Gotovini dogodili u danima nakon njegova uhićenja, osobito u

    području Zadra gdje je rođen, kao i u Splitu, gdje ga mnogi smatraju ratnim herojem,

    mnogi neovisni hrvatski i međunarodni promatrači su se složili da manji obim i kraće

    trajanje prosvjeda u Hrvatskoj organiziranih tijekom prosinca 2005. godine (oko 40.000

    ljudi se okupilo na ulicama Splita, što je vjerojatno tri puta manje od broja iz 2001.

    godine) sugeriraju evoluciju političkog ozračja u nekoliko proteklih godina.36

    Kao što je

    naveo jedan zaposlenik Državnog odvjetništva, «2000. godine je 150.000 ljudi

    prosvjedovalo u potpori Norcu. Danas svega 50.000 ljudi prosvjedom izražava potporu

    Gotovini. 2002. godine svakodnevno su se organizirali prosvjedi pred sudom u vezi s

    predmetom Lora. Danas se ništa ne dešava. Stvari se apsolutno mijenjaju.»37

    Međutim,

    niži broj prosvjeda nije dostatan dokaz dubokih i trajnih promjena te ne postoji jasna

    percepcija o široj opredijeljenosti javnosti ka utvrđivanju odgovornosti za zločine iz

    prošlosti. U veljači je formirana Zaklada za obranu Hrvata optuženih pred sudom UN-

    a.38

    Zaklada je u svibnju 2006. godine, uz potporu domaćeg nogometnog kluba, prema

    izvješćima, sakupila 140.000 eura.39

    Obitelj Gotovina je također uspostavila zakladu

    preko koje građani mogu financijski doprinijeti obrani generala.40

    Na vidiku je svršetak rada haškoga suda. «Strategija završetka rada suda», koja je

    podnesena Vijeću sigurnosti 2003. godine, sadrži plan prema kojem sud treba završiti sve

    prvostupanjske postupke do 2008. godine, te drugostupanjske do 2010. godine. Bez

    obzira na njegovo predstojeće zatvaranje, civilno društvo, mediji, pravosuđe i političke

    stranke koje godinama zagovaraju potrebu da se povrede ljudskih prava iz prošlosti

    priznaju i kazneno gone naglašavaju efekat suda na Hrvatsku.41

    S jedne strane haški sud

    mnogi percipiraju kao neopravdan izazov gotovo svetom načinu na koji se u Hrvatskoj

    predstavlja «Domovinski rat», i kao neopravdanu prepreku pristupanju Europskoj uniji.42

    36“Bilo je teško postupati s Gotovinom. 2001. godine su [lideri HDZ-a] pozivali na rušenje vlade. Za četiri

    godine prešli su sa toga na veličanje haškog tribunala. 2005. godine organizatori prosvjeda su dali sve od

    sebe da to budu veliki prosvjedi, ali je odaziv bio nizak. Glavni razlog je bio taj što prosvjede nije

    organizirao HDZ. Ipak to pokazuje da zemlja postiže napredak.,” primijetio je lider jedne oporbene stranke.

    Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.37

    ICTJ intervju sa Odvjetništvom, Zagreb, 23. prosinca 2005.38

    Agence France Presse, “Dinamo Zagreb collects 140,000 euros for war crimes suspect,”14. svibnja 2006.39

    Id.40

    Id.41

    Intervjui ICTJ-a sa predstavnicima nevladinih udruga, liderima političkih stranaka, pripadnicima

    pravosuđa i novnarima, 19-23 prosinca 2005.42

    Rezultati ankete objavljeni u Jutarnjem Listu, hrvatskom dnevnom listu, odmah nakon što je najavljeno

    otvaranje pregovora sa EU (listopad 2005.), pokazuje veliki porast potpore EU, sa 40 posto na 63.5 posto.

    Prema izvješću Reutersa, “ova anketa odražava vjerovanje da je nizak stupanj potpore pristupanju EU bio

    jednostavno reakcija na probleme sa haškim sudom i na prethodno odbijanje pregovora od strane EU. ”

    (Reuters, “Croat Support for EU Rebounds After Talks Start,” 6. listopada 2005.). Prema drugoj anketi

    koju je proveo Standard Barometer u svibnju i lipnju 2005. godine i čiji su rezultati objavljeni početkom

    rujna 2005. godine, povjerenje hrvatskih građana u EU opalo je na 28 posto, za razliku od 42 posto, koliko

    je građana u prethodnoj anketi dalo potporu pristupanju EU. Anketa ukazuje na to da stavovi Hrvata prema

    EU ostaju nekonzistentni i da su pod utjecajem svakodnevne politike, izjavilo je Izaslanstvo EU (Novinska

  • 13

    S druge strane, sud je pružio onima koji se suprotstavljaju nacionalističkoj perspektivi

    prijeko potreban instrument putem kojega će stalno dovoditi u pitanje zvaničan diskurs

    sve dok društvo, ili vlast, ne pokaže veću spremnost za kritičko razmišljanje. Lider

    oporbene stranke je to ovako sumirao: «Čak i ako ljudi kažu da je Hrvatska pod velikim

    pritiskom, stalni kazneni progoni puno su doprinijeli ograničenju mita heroja. Haški sud

    drži debatu otvorenom, što vjerojatno ne bi bio slučaj [da ne postoji]. Institucionalno,

    nismo bili dovoljno jaki. Oni su [kazneni progoni] izvan [Hrvatske] bili od pomoći.»43

    ii. Optužnice koje je haško Tužiteljstvo podiglo za nepoštivanje suda

    Ipak, tijekom 2005. godine je još jedan neobičniji predmet pred haškim sudom

    prouzročio kontroverznost kako u samoj Hrvatskoj tako i izvan njenih granica, kada je

    podignuta optužnica kojom su se teretila petorica hrvatskih novinara i bivši čelnik

    hrvatske tajne službe za nepoštivanje suda.44

    Optuženi su prema optužnici otkrili identitet

    i sadržaj svjedočenja dvaju zaštićenih svjedoka pred haškim sudom u predmetu Blaškić,

    time što su u hrvatskom tisku objavili njihova imena i izjave. Na oba svjedoka su se

    primjenjivali nalozi o primjeni zaštitnih mjera i svjedočili su na zatvorenoj sjednici. Iako

    je mali broj ljudi pohvalio objavljivanje imena zaštićenih svjedoka ili otvoreno političke

    motivacije optuženih novinara, ugledne udruge koje se bore za slobodu izražavanja su

    pokazale nelagodu kada je otkriveno da dva svjedoka nisu žrtve – svjedoci, nego sadašnji

    predsjednik Hrvatske i jedan bivši časnik nizozemske vojske.45«Time se kompromitira

    cjelokupni koncept zaštite svjedoka. Sada moram braniti te iste novinare,» izjavio je

    jedan istaknuti aktivist ljudskih prava u Hrvatskoj.46

    Desetog ožujka 2006. godine prvooptuženi Ivica Marijačić i Markica Rebić su proglašeni

    krivim i svaki je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 15.000 eura. Raspravno vijeće je

    jednoglasno u svojoj presudi zaključilo da je namjernom povredom naloga suda stvorena

    mogućnost podrivanja povjerenja u sposobnosti haškoga suda da svjedocima jamči

    sigurnost, te stoga to predstavlja miješanje u provođenje pravde.47

    Međutim, tijekom

    dvodnevnoga suđenja dvaju optuženih novinara u siječnju 2006. godine, jedan sudac

    haškoga suda je izrazio zabrinutost glede “neodgovarajućeg korištenja sudskih resursa.”48

    Dok je suđenje preostaloj četvorici novinara zakazano sa srpanj, dana 15. lipnja sud je

    agencija HINA, “Značajan pad povjerenja hrvatskih građana u EU – međunarodna anketa,” 10. rujna

    2005.).43

    Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.44

    Tužitelj protiv Jovića, Križića, Šešelja i Margetića, predmet br. IT-95-14-R77.4 Objedinjena optužnica na

    http://www.un.org/icty/indictment/english/bla-con_3ai051014.pdf45

    Vidjeti: Odbor za zaštitu novinara, “Izjava za novinare,” 7. listopada 2005., na

    http://www.cpj.org/news/2005/Croatia07oct05na.html; Reporteri bez granica, “Izjava za novinare”, 7.

    listopada 2005. na http://www.rsf.org/article.php3?id_article=15230; “UN Court Seeks Arrest of Croatian

    Journalist,” The New York Times, 2. listopada 2005.; i, Predstavnik OESS-a za slobodu medija, “Izjava za

    novinare,” 11. listopada 2005., na http://www.osce.org/item/16565.html.46

    Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 23. prosinca 2005.47

    Tužitelj protiv Marijačića i Rebića, predmet br. IT-95-14-R77.2., na

    http://www.un.org/icty/blaskic/rebic_contempt/reb-tcj050310e.pdf48

    Agencija SENSE: “Počinje suđenje po optužnici za nepoštivanje suda,” 18. siječnja 2006. Sudac

    Bonomy, unatoč zabrinutosti koju je iskazao, nije odstupao od svojih kolega po pitanju presude. Za dodatne

    informacije, vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Spot Report: ICTY Convicts Two Croatians for Contempt

    of the Tribunal,” 18. ožujka 2006.

  • 14

    odobrio zahtjev Tužiteljstva za povlačenjem optužnice protiv trojice, navodeći kao razlog

    “interese pravde i procesnu ekonomičnost”49

    . Bez obzira na ishod toga predmeta, ta

    epizoda vjerojatno neće ići u prilog percepciji Hrvata o postupcima koji se vode pred

    haškim sudom s obzirom da su optuženi novinari iskoristili postupak protiv njih za češće

    istupe u javnosti i predstavljanje samih sebe kao branitelja ljudskih prava. Ipak, neki

    komentatori su primijetili da su presuda i kazna izrečene Marijačiću i Rebiću uputile

    snažnu poruku sadašnjim i budućim svjedocima, bez obzira da li se radilo o

    visokorangiranim dužnosnicima ili prosječnim građanima, da će se njihov identitet čvrsto

    štititi.50

    iii. Broj ustupljenih optužnica koje je podiglo haško Tužiteljstvo

    Do danas je haški sud ustupio samo jedan predmet hrvatskom pravosuđu, sukladno

    pravilu 11bis Pravila o postupku o dokazima pred haškim sudom, prema kojem je

    moguće ustupati predmete domaćem pravosuđu pod određenim uvjetima.51

    Prema

    mišljenju haškog Tužiteljstva i Državnog odvjetništva u Zagrebu, optužnica podignuta

    protiv Mirka Norca i Rahima Ademija52

    kojom se terete za zločine protiv čovječnosti i

    ratne zločine nad nehrvatskim civilima u Medžačkom džepu 1993. godine, najvjerojatnije

    će biti jedina optužnica koja je ustupljena hrvatskom pravosuđu sukladno pravilu 11bis.53

    Međutim, strategija zatvaranja haškoga suda može sve više utjecati na nastojanja

    Hrvatske da osumnjičene kazneno goni kroz eventualno ustupanje djelomice završenih

    istraga.

    Državno odvjetništvo RH i haško Tužiteljstvo skupa surađuju na pripremi ustupanja

    drugih predmeta u kojima još uvijek nije podignuta optužnica (predmeti iz kategorije «B»

    ili «2»). Usvajanjem zakona 2003. godine na hrvatskom Saboru, kojim je dozvoljeno

    korištenje dokaza izvedenih pred haškim sudom u postupcima pred domaćim sudovima,

    doprinijet će se bržoj provedbi toga aspekta strategije zatvaranja haškoga suda i pružit će

    se bitna pomoć domaćim nastojanjima.54

    Broj takvih slučajeva i broj osoba je nepoznat a

    nadležni nisu do sada bili spremni dati precizne prognoze. Prema izvorima iz haškoga

    suda, eventualno se radi o 10 do 25 predmeta iz kategorije «2», a haško Tužiteljstvo bi

    49Predmet protiv Marijačića i Rebića se nalazi pred prizivnim vijećem. Također vidjeti odluku od 20. lipnja

    2006. kojom se odobrava zahtjev Tužiteljstva za povlačenjem optužnica protiv Šešelja, Margetića i Križića,

    i izdvojeno mišljenje suca Bonomyja, na http://www.un.org/icty/Blaškić/trialc1/decisions-e/060620.pdf.50

    Koalicija za međunarodnu pravdu, “Croatian Contempt Cases: Issues and Analysis,” 18. listopada 2005.,

    na http://www.cij.org/index.cfm?fuseaction=viewReport&reportID=703&tribunalID=151

    Pravila postupka i dokaza, IT/32/Rev. 36, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Država kojoj

    se predmeti ustupaju mora biti nadležna, i haški sud mora biti uvjeren da se u toj zemlji ne primjenjuje

    smrtna kazna i da će okrivljeni imati pravično suđenje.52

    Tužitelj protiv Mirka Norca i Rahima Ademija, predmet br. IT-04-78. Odluka o ustupanju predmeta

    Republici Hrvatskoj, sukladno pravilu 11 bis, 14. rujna 2005., na

    http://www.un.org/icty/ademi/trialc/decision-e/050914.htm. Mirka Norca je 2003. godine osudio

    Županijski sud u Rijeci za ratne zločine protiv nehrvatskog stanovništva. U vrijeme ustupanja predmeta već

    je bio na odsluženju kazne zatvora u Hrvatskoj.53

    Intervjui ICTJ-a sa Tužiteljstvom u den Haagu i Uredom Državnog odvjetništva, Zagreb, 19. i 23.

    prosinca 2005.54

    Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za djela protiv međunarodnog

    humanitarnog prava, Narodne novine br. 175/2003, 4. 11. 2003.

  • 15

    možda moglo ustupiti svojim kolegama u Hrvatskoj predmete protiv još 40 do 50 osoba

    koji su spremni za početak suđenja.55

    Čini se da glavnu prepreku – kao što je to slučaj sa sličnim ustupanjima predmeta

    pravosuđu Bosne i Hercegovine, mada u puno većem obimu – predstavlja nespremnost

    haškoga suda da ustupi dokaze i informacije. “Haški sud nije formiran da bi pomagao

    drugim institucijama,” izjavio je jedan bivši tužitelj toga suda.56

    Kako se približava kraj

    mandata suda, drugi su primijetili da se malo pozornosti posvećuje tome pitanju: «Treba

    li to biti prioritet? Uprava kaže da nam mandat ističe i da nema novca za takovu [vrstu

    ustupanja]. Apsolutno je tako, ali šta ćemo mi raditi sa svim tim predmetima?» pitao je

    drugi član haškog Tužiteljstva.57

    Nakon što su haški sud i međunarodna zajednica utrošili

    toliko sredstava na istrage zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, postoji

    zabrinutost da oni neće u potpunosti iskoristiti potencijal ulaganja u domaže pravosudne

    sustave, dok istodobno smanjuju broj predmeta pred haškim sudom.

    B. Sudski postupci pred domaćim sudovima

    Stupanj u kojem je Hrvatska sposobna i spremna suočiti se putem svoga pravosudnog

    sustava sa zločinima počinjenim tijekom rata privlači pozornost međunarodnih i domaćih

    udruga koje su zainteresirane za utvrđivanje odgovornosti i uvođenje vladavine prava. Ta

    pozornost se pojačava kako se haški sud približava svojoj zadnjoj fazi, s obzirom da

    izvodljivost ustupanja optužnica i predmeta domaćem pravosuđu ovisi o ocjeni i

    kompatibilnosti zakona i o mogućnosti vođenja pravičnog suđenja u zemlji kojoj su

    predmeti ustupljeni. Ocjena rada Hrvatske po pitanju kaznenih progona u okviru njene

    nadležnosti evolvirala je od visoko kritične ocjene do oprezno optimistične kojom se

    pozdravlja određeni napredak. Najznačajniji napredak se odnosi na formiranje posebnih

    odjela za suđenje u predmetima ratnih zločina.58

    Iako je Hrvatska postigla značajan

    uspjeh u tomu u nekoliko proteklih godina, određena pitanja i dalje zabrinjavaju domaće i

    međunarodne udruge koje se bave ljudskim pravima i praćenjem njihova poštivanja.

    Osim stalne etničke pristrasnosti tijekom sudskih postupaka, najvažniji problemi se

    odnose na suđenje u odsutnosti optuženika, zaštitu svjedoka, pravno zastupanje žrtava,

    učinkovitost istraga i suradnju između hrvatskih i nadležnih tijela u regiji.

    U listopadu 1996. godine, godinu dana nakon zvaničnog okončanja rata, Hrvatska je

    usvojila Zakon o oprostu kako bi se osigurala mirna reintegracija istočne Slavonije. Zbog

    toga zakona, samo oni slučajevi koji nisu obuhvaćeni Zakonom o oprostu potpadaju pod

    nadležnost domaćih sudova. Zakonom se daje «oprost od kaznenog progona za

    počinitelje kaznenih djela počinjenih u agresivnom ratu ili oružanoj pobuni ili oružanom

    sukobu i u vezi s agresivnim ratom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u

    55Intervju ICTJ-a sa haškim Tužiteljstvom, 19. prosinca 2005.

    56Intervju ICTJ-a sa bivšim tužiteljima haškog Tužiteljstva, Sarajevo, 28. oktobar 2005.

    57Intervju ICTJ-a sa Tužiteljstvom ICTJ, Zagreb, 19. prosinca 2005.

    58Vidjeti, primjerice, Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crime Trials 2005”,

    13. rujna 2006., na http://www.osce.org/documents/mc/2006/09/20668_en.pdf .

  • 16

    Republici Hrvatskoj» u periodu od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine.59

    Međutim, Zakonom se ne daje potpun oprost jer se ne odnosi na «počinitelje najtežih

    povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina»60

    , niti na počinitelje

    kaznenog djela terorizma (uz napomenu da se mora raditi o terorističkom djelu kako je

    ono definirano u međunarodnom pravu), te na počinitelje «drugih kaznenih djela

    kažnjivih prema Osnovnom kaznenom zakonu Republike Hrvatske (...) koja nisu

    počinjena tijekom agresvnog rata, oružane pobune ili oružanih sukoba i koja nisu

    povezana s agresivnim ratom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici

    Hrvatskoj.»61

    Iako su neke udruge žrtava pozivale na ukinuće oprosta i daljnju diskusiju

    na temu zakona, izgleda da nema političke volje za ponovnim otvaranjem toga pitanja iz

    straha od destabiliziranja mira.62

    U Hrvatskoj županijski su sudovi nadležni za suđenje u predmetima ratnih zločina, a

    protiv njihovih presuda prizivi se ulažu Vrhovnome sudu.63

    U listopadu 2003. godine je

    donesen zakon temeljem kojeg je pri svakom županijskom sudu formirano vijeće za ratne

    zločine.64

    Iako je zakon iz 2003. godine zakon donesen prije svega kako bi se proveo

    Statut Međunarodnog kaznenog suda, njime su također stvorena potpuno domaća

    posebna vijeća koja se sastoje od po tri suca sa iskustvom u suđenju u kompleksnim

    predmetima iz kaznenog prava.65

    Zakonom je također omogućen prijenos predmeta ratnih

    zločina sa mjesno-nadležnih županijskih sudova na županijske sudove u četiri najveća

    hrvatska grada (Zagreb, Osijek, Rijeka i Split). To je dozvoljeno kad god državni

    odvjetnik dokaže da «okolnosti pod kojima je zločin počinjen i nužda postupka» to

    opravdavaju i uz pristanak Predsjednika Vrhovnoga suda.66

    U lipnju 2005. godine je

    Predsjednik Vrhovnog suda odobrio prvi takav zahtjev za prebacivanje predmeta sa suda

    59Narodne Novine br. 80/96 od 27. rujna 1996. (“Zakon o općem oprostu”). Članak 1. Zvaničan prijevod

    teksta Zakona na engleski jezik nalazi se na http://www.helpicrc.org/ihl-

    nat.nsf/0/FB701EC56DF58C9B412565FB005755AC.60

    To obuhvata sljedeća djela sukladno Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske (Narodne Novine

    br. 31/93 – pročišćena verzija, br. 35/93, 108/95 i 16/96): genocid (članak 119.), ratni zločin protiv civilnog

    stanovništva (članak 120.), ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (članak 121.), ratni zločin protiv ratnih

    zarobljenika (članak 122.), organiziranje grupa i poticanje na počinjenje genocida i ratnih zločina (članak

    123.), protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (članak 124.), protupravno oduzimanje stvari od

    ubijenih i ranjenih na bojištu (članak 125.), uporaba nedopuštenih sredstava borbe (članak 126.), povreda

    parlamentara (članak 127.), nehumani postupak s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima (članak

    128.), neopravdana odgoda repatrijacije ratnih zarobljenika (članak 129.), uništenje kulturnih i historijskih

    spomenika (članak 130.), poticanje na agresivni rat (članak 131.), zlouporaba međunarodnih znakova

    (članak 132.), rasna i druga diskriminacija (članak 133.), utemeljivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u

    ropskome odnosu (članak 134.), međunarodni terorizam (članak 135.), ugrožavaje osoba pod

    međunarodnom zaštitom (članak 136.) i uzimanje talaca (članak 137.).61

    Zakon o oprostu, supra note 60. članak 3.62

    Intervju ICTJ-a sa hrvatskom nevladinom udrugom, srpanj 2006.63Županijski sud postoji u svakoj od 21 županiji u Hrvatskoj pred kojima se sudi za teška kaznena djela

    prema Kaznenom zakonu iz 1993.64

    Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za djela protiv međunarodnog

    humanitarnog prava, Narodne novine, br. 175/2003, 4. studenoga 2003.65

    Id., članak 13.2.66

    Vidjeti članak 12. istoga Zakona, kao i Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima

    ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004, tom 16, br. 7 (D), str.

    7.

  • 17

    u Vukovaru na županijski sud u Zagrebu.67

    Također, predmet Branimir Glavaš, o kojem

    će biti riječi u daljnjem tekstu, prebačen je na županijski sud u Zagrebu kako bi se

    izbjegla eventualna pristrasnost suda u Osijeku.68

    Ova odredba o prebacivanju predmeta prouzročila je znatnu debatu među onima koji

    prate suđenja, te u pravosuđu. Sve u svemu, ipak postoji rasprostranjena, ako ne

    jednoglasna potpora pravosuđa i od nevladinih udruga da se u svim predmetima ratnih

    zločina sudi pred četiri najveća županijska suda kako bi se eliminirala zabrinutost da

    preostala četiri suda možda nisu u stanju voditi pravična suđenja ili kako bi se pružio

    otpor pritisku u osjetljivijim predmetima.69

    Predmeti su se već prebacili sa jednog

    županijskog suda na drugi u nekoliko slučajeva.70

    Osim odgovarajućeg foruma za sudske

    procese, potpora se pruža ideji o prebacivanju svih istraga u ratnim zločinima na

    specijalizirana vijeća pri ta četiri najveća županijska suda, a kada je to potrebno, osobito

    na Županijski sud u Zagrebu. Uistinu, osobito u pogledu zločina počinjenih nad Srbima,

    za policijske istrage u Osijeku i Splitu se ponekad smatralo da su neučinkovite ili

    jednostavno da su predmetom opstrukcija usljed pritiska moćnika koji možda istrage

    uzimaju kao osobnu prijetnju. «Domaća policija i pravosuđe su isuviše bliski pučanstvu»,

    rekao je voditelj vodeće udruge za ljudska prava u Zagrebu.71

    Pod takvim okolnostima

    prebacivanje istraga na županijski sud u glavnome gradu pokazao se najboljim načinom

    da se izbjegnu prepreke.72

    U srpnju 2004. usvojen je bitan amandman na Kazneni zakon Hrvatske kojim su

    obuhvaćena načela zapovjedne odgovornosti za propust da se spiječe, ili propust da se

    kazne, zločini prema međunarodnom pravu.73

    Hoće li se ove odredbe primijeniti

    retroaktivno na buduće postupke u predmetima ratnih zločina počinjenih tijekom rata od

    1991. do 1995. godine pitanje je debate, s tim da se općenito smatra malo vjerojatnim.

    Djelomice razlog za to je činjenica da je u tijeku debata o tome da li bi primjena načela

    zapovjedne odgovornosti bila u suprotnosti s općom zakonskom zabranom retroaktivne

    primjene zakona. Ali i drugi faktori su u igri.74

    Jedan sudac iz Zagreba je priznao da

    67Predmet protiv Slobodana Davidovića, osumnjičenog za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Vidjeti

    Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report on Domestic War Crimes Prosecutions, Transfer of ICTY

    Proceedings and Missing Persons,” 12. kolovoza 2005., str. 4.68

    Balkan Insight “Croatia may try Wartime Leader for Serb Deaths”, 8. lipnja 2006.69

    ICTJ intervjui sa nevladinim udrugama i predstavnicima pravosuđa u Osijeku, 20. prosinca 2005. i u

    Zagrebu, 22.-23. prosinca 2005.70

    Primjerice, kontroverzni predmet iz 2001. godine protiv Norca, Oreškovića, Grandića, i Gredelja

    (predmet Kz 985/03-9) prebačen je sa suda u Gospiću u Rijeku.71

    ICTJ intervju sa predstavnikom nevladine udruge, Zagreb, 22. prosinca 2005.72

    Vidjeti tekst o predmetu Glavaš. Ipak, prema izvješću OESS-a iz travnja 2005. godine, 80 posto

    neriješenih predmeta ratnih zločina nalaze se pred drugim županijskim sudovima. Misija OESS-a u

    Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crimes Trials 2004,” 26. travnja 2005., str. 10.73

    Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (Narodne Novine br. 31/93 – pročišćena verzija, br. 35/93,

    108/95 i 16/96), članak 167a.74

    Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je ratificirala Prvi dodatni protokol iz 1977. godine uz

    Ženevske konvencije 11. ožujka 1977. godine, i Drugi dodatni protokol 11. lipnja 1977. godine. U članku

    87. Prvog dodatnog protokola utvrđene su odgovornosti zapovjednika. Zapovjedna odgovornost je utvrđena

    u članku 21. Uputa o primjeni pravila međunarodnih zakona i običaja ratovanja u oružanim snagama SFRJ,

    koje su usvojene 1988. godine. Za komparativnu analizu u vezi sa Srbijom, vidjeti Fond za humanitarno

    pravo “Komandna odgovornost: savremeno pravo,” 23. veljače 2004. na

  • 18

    postoji “opća nevoljkost jer je to novina”, što može ukazivati na ambivalentnost prema

    promjenama ukorijenjenih praksi, osim pitanja legaliteta.75

    Osim toga, hrvatski suci i

    tužitelji možda ne žele suditi odnosno kazneno goniti u predmetima koji podrazumijevaju

    zapovjednu odgovornost iz straha da bi se tad konfrontirali sa samom državom.76

    Potrebno je, ipak, navesti da je 2002. godine Vrhovni sud RH sugerirao da optužbe koje

    se temelje na načelu zapovjedne odgovornosti mogu proisteći iz “općih domaćih teorija o

    kaznenoj odgovornosti zbog propusta da se djeluje, u vezi s člankom 86. i 87. Dodatnog

    protokola 1 uz Ženevske konvencije iz 1949. godine.”77

    Broj i vrsta predmeta ratnih zločina pred hrvatskim sudovima, udruge koje ih prate još

    uvijek smatraju nezadovoljavajućim.78

    Sukladno instrukcijama Državnog odvjetništva

    RH, izvršena je revizija svih istraga 2004. godine, što je dovelo do prekida postupaka u

    predmetima protiv 485 osoba. Do 2005. godine evidencija pokazuje da su presude

    donesene protiv 603 osobe za ratne zločine, iako je veliki broj njih donesen u odsutnosti

    okrivljenika, dok su oslobađajuće presude donosene za 245 osoba.79

    U prosincu 2005.

    godine Državno odvjetništvo je izjavilo da ima oko 1.200 osumnjičenih; polovica od toga

    broja je bilo pod istragom, a druga polovica je već bila u fazi podizanja optužnica.

    Državno odvjetništvo je navelo da ne očekuje veći broj istraga.

    i. Suočenje sa zločinima protiv Srba

    Još jedan bitan napredak postignut na suđenjima vođenim u Hrvatskoj odnosi se na

    nastojanja da se riješe percepcije o etničkoj pristrasnosti sudova. Sudski postupci su

    2005. godine vođeni u šesnaest predmeta ratnih zločina, genocida ili nezakonitog ubijanja

    i ranjavanja neprijatelja.80

    Većina ovih postupaka rezultat su presuda Vrhovnoga suda

    http://www.hlc.org.yu/english/War_Crimes_Trials_Before_National_Courts/Serbia/index.php?file=729.

    Hrvatska je izrazila namjeru pristupanja Prvom dodatnom protokolu putem instrumenta pristupanja, koji je

    položila 14. srpnja 1993. godine.75

    ICTJ intervju sa hrvatskim sucem, Zagreb, 22. prosinca 2005. Također vidjeti i Amnesty International,

    “AI’s concerns on the implementation of the ‘completion strategy’ of the International Tribunal for the

    former Yugoslavia,” 6. lipnja 2005., AI Index: EUR 05/001/2005.76

    U susjednoj Srbiji se to navodi kao tekući problem: “Nije sigurno da je pravna profesija doživjela

    emancipaciju u odnosu na odluku političkih lidera o zapovjednoj odgovornosti. Ona se ne usuđuje

    formulirati vlastitu poziciju.” ICTJ intervju sa sucem u Beogradu, 25. studenoga 2005.77

    Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Supplementary Report: War Crime Proceedings in Croatia and Findings

    from Trial Monitoring,” 22. lipnja 2006. Također vidjeti i RH protiv Milana Strunjaša [Žapanijski sud u

    Karlovcu]. Vrhovni sud I-Kz 588/02-9 od 17. listopada 2002.78

    Prema riječima Human Rights Watcha, “Nepostojanje [tijekom 2005. godine], drugu godinu zaredom,

    ijedne optužnice protiv okrivljenih Hrvata pokreće ozbiljno pitanje iskrenosti Vlade RH glede nastojanja u

    pravcu utvrđuvanja odgovornosti.” Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 347-

    351. OESS je 2005. godine također primijetio opadajući broj postupaka u takvim predmetima. Misija

    OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments

    since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 15 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report on

    Domestic War Crime Prosecutions, Transfer of ICTY Proceedings and Missing Persons,” 12. kolovoza

    2005., str. 2.79

    Kruhonja, K. (urednica), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Izvještaj za 2005.,” Osijek, Centar za mir,

    nenasilje i ljudska prava, 2005.80

    Id.

  • 19

    kojima je odredio obnovu prvostupanjskog postupka. Spremnost Vrhovnoga suda da

    poništi oslobađajuće provstupanjske presude izrečene pripadnicima Hrvatske vojske i

    snaga policije optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti bila je ključna kao

    prvi korak u rješavanju problema pristrasnosti sudova.

    Istrage i kazneni progoni u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj su do danas

    kriticizirani kao konstantno «etnički pristrasni».81

    Udruge za ljudska prava su 2004.

    godine primijetile sljedeće: tužitelji pokreću tužbe protiv Hrvata i protiv Srba u omjeru 1

    naprema 5; uobičajeno je da se Hrvati tuže zbog manjih djela;82

    i, odvjetnicima odbrane

    je dozvoljeno da zauzimaju prema svjedocima u predmetima koji se vode protiv Hrvata

    stav koji je više zastrašujući.83

    Iako ovakav odnos sam po sebi ne dokazuje etničku

    pristrasnost, barem je moguće primijetiti da ukupan broj Hrvata koji su osumnjičeni da su

    počinili zločine nad Srbima nije proporcionalan ukupnom broju Hrvata pod istragom ili

    protiv kojih su podignute optužnice. Osobito se navodi jedan slučaj kako bi se ilustrirala

    navodna etnička pristrasnost. U predmetu Savić sedamdesetosmogodišnju Srpkinju iz

    Hrvatske je u siječnju 2004. godine Županijski sud u Vukovaru osudio na kaznu zatvora

    u trajanju od četiti i pol godine temeljem optužbi za ratne zločine, prema kojima je

    «potkazala» tri Hrvata koji su potom premješteni iz Vukovara u logor u Srbiju gdje su

    bili izloženi nehumanom postupanju, te da je sama zastrašivala i maltretirala jednu

    Hrvaticu koju je prema optužbi primorala da za nju kuha. Ova presuda je naišla na velike

    kritike s obzirom da dokazi optužbe nisu navodno bili dovoljni, kazna se smatrala osobito

    strogom u odnosu na navodno počinjeno djelo, te zbog činjenice da nema predmeta ratnih

    zločina koji su se vodili protiv Hrvata a da su se temeljili na navodima slične težine.84

    Od 2001. godine je došlo do postupne promjene kada je Državno odvjetništvo također

    počelo podizati optužnice protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije.85

    Predmeti Paulin

    Dvor i Gospić bili su ilustracija tog novog trenda. U predmetu Paulin Dvor iz travnja

    81EU, “Key findings of the 2005 Progress Reports on Croatia,” 9. studenoga 2005. Prema Human Rights

    Watchu, 2004. godine su “sudovi u Hrvatskoj sudili samo u dva predmeta ratnih zločina počinjenih nad

    etničkim Srbima.”Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 364-368. Također je i

    OESS istaknuo da je 2002. godine 83 posto Srba proglašeno krivim na suđenjima za ratne zločine, dok je

    samo 18 posto optuženih Hrvata osuđeno. Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War

    Crimes Trials in 2002,” 1. ožujka 2004., str. 3. Prema OESS-u, svih pet novih optužnica izdatih 2005.

    godine odnosilo se na optužene Srbe: Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War

    Crimes Trials in 2005”, 13. rujna 2006., str. 39.82

    Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i

    Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004, tom 16, br. 7 (D), str. 12 i 13.83

    Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,

    nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 29.84

    Vidjeti Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj,

    Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 9 i Human Rights Watch,

    “Predmet Ivanka Savić, Briefing Paper,” 19. juli 2004. OESS također primjećuje da tijekom kaznenog

    progona za ratne zločine “još uvijek postoji disparitet na temelju nacionalnoga podrijetla. Najviše se

    primijeti razlika u vrsti djela za koje se Srbi i Hrvati optužuju, pri čemu su Srbi optuženi za različite vrste

    postupanja, dok su Hrvati gotovo isključivo optuženi za ubojstva.” Misija OESS-a u Hrvatskoj,

    “Background Report on Domestic War Crimes Prosecutions, Transfer of ICTY Proceedings and Missing

    Persons,” 12. kolovoza 2005., str. 3.85

    Kruhonja, K. (urednica), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Izvještaj za 2005.,” Osijek, Centar za mir,

    nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 16.

  • 20

    2004. godine, Nikolu Ivankovića, bivšeg pripadnika Hrvatske vojske, Županijski sud u

    Osijeku je osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina zbog ubojstva 19 srpskih i

    mađarskih civila u Hrvatskoj u Paulin Dvoru u prosincu 1991. godine.86

    U predmetu

    Gospić iz ožujka 2003. godine je Županijski sud u Rijeci proglasio krivim za ratne

    zločine generale Hrvatske vojske Mirka Norca, Stjepana Oreškovića i Stjepana Grandića

    i osudio ih na kaznu zatvora u trajanju od 12, 15 odnosno 10 godina zatvora za ubojstva

    50 civila, od kojih su većina bili Srbi, u Gospiću 1991. godine.87

    Druga dva predmeta vrijedna pozornosti su predmet Koranski most88

    i Lora.89

    U

    predmetu Koranski most, Vrhovni sud je od 1992. godine tri puta naložio obnovu

    postupka protiv Mihajla Hrastova, pripadnika hrvatske policije, optuženog za ubojstvo

    preko deset srpskih zatočenika. U predmetu Lora su osmorica pripadnika hrvatske vojne

    policije optužena za mučenje i ubojstvo srpskih civila u vojnome zatvoru Lora u Splitu

    1992. godine. Nakon što su svi optuženi oslobođeni optužbi, u kolovozu 2004. godine je

    Vrhovni sud naložio obnovu postupka koji je započeo u rujnu 2005. godine pred

    Županijskim sudom u Splitu.90

    Dana 2. ožujka 2006. godine svih osmoro optuženih –

    uključujući i četvoricu kojima je suđeno u odsutnosti – proglašeni su krivim i osuđeni su

    na kazne zatvora od šest do osam godina.91

    Udruge za ljudska prava i lideri srpske manjine u Hrvatskoj pozdravili su sve veću

    potporu koju Vlada Hrvatske daje podizanju optužnica i suđenjima u predmetima ratnih

    zločina koje su počinili pripadnici hrvatske većine.92“Postoje spore ali vidljive promjene.

    Danas se istrage vode protiv 1.000 Srba. Prije dvije godine bilo ih je 4.000. Od tih tisuću

    osoba, 500 do 600 je zavedeno u policijskim dosjeima, bez pravosudnog nadzora. Upravo

    na tome sada radimo: čistimo policijske dosjee. Državni odvjetnik je pristao raditi na

    tomu,” izjavio je lider jedne srpske političke stranke u Hrvatskoj.93

    Među aktivistima

    ljudskih prava i novinarima sa kojima su predstavnici ICTJ-a razgovarali, postoji osjećaj

    da je tijekom nekoliko posljednjih godina došlo do većeg priznanja zločina počinjenih

    nad hrvatskim Srbima i da se na tu temu proširila debata. OESS je istaknuo zabrinutost da

    “sudjelovanje u Domovinskom ratu” i dalje sudovi u Hrvatskoj koriste kao olakotnu

    86Presuda Županijskog suda u Osijeku K-18/03, 8. travnja 2004. Potrebno je napomenuti, međutim, da

    neki koji su pratili suđenje uveliko kritciziraju činjenicu da sud nije želio istražiti tko je izdao naredbe za

    ubojstva i izmiještanje tijela. Također su opisali i veliki pritisak na svjedoke. Vidjeti Transitions Online,

    “Impunity Prevails,” 8. prosinca 2005.87“Former General, Aides Convicted in Croatian War Crimes Trial,” Southeast European Times, 25.

    ožujka 2003. na

    http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2003/03/030325-

    SVETLA-001. Vidi gore, str. 5.88

    Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu, br. KT-48/91.89

    Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, br. KTO 131/02 od 25. ožujka 2002.90

    Vidjeti Southeast European Times, “War Crimes Trial of Eight Former Military Policemen Reopens in

    Croatia,” 13. rujna 2005., na

    www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2005/09/13/feature-01.91

    Vidjeti Fond za humanitarno pravo, “Ponovljeno suđenje u slučaju Lora je bilo profesionalno,” 3. ožujka

    2006., na http://www.hlc.org.yu/english/Facing_The_Past/index.php?file=1312.html.92

    Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i

    Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 5.93

    ICTJ intervju sa jednim srpskim političarem u Hrvatskoj, Zagreb, 19. prosinca 2005.

  • 21

    okolnost temeljem koje se izriču blaže kazne okrivljenim Hrvatima.94

    Ovim je moguće

    objasniti izjavu jednog renomiranog hrvatskog urednika: “Stoga se može kazati da danas

    više nije tajna za bilo koga da su i Hrvati činili ratne zločine, ali da se malo što radi kako

    bi se počinitelji kaznili”.95

    Međutim, u prosincu 2005. godine su dva događaja pokazala da se i dalje vrši pritisak na

    one koji traže odgovornost za zločine koje su počinili Hrvati. Prvo, 6. prosinca je vodeći

    istražni novinar neovisnih novina Feral Tribune, Drago Hedl, primio poštom prijetnje

    smrću koje su bile usmjerene protiv njega, kao i svjedoka koji se navodi u njegovim

    člancima. Od kraja tisuću devetsto devedesetih godina Hedl objavljuje jedinstvene

    tekstove o zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske nad hrvatskim Srbima.

    U jednom svom izvješću objavljenom u srpnju 2005. godine objavio je navode jednoga

    svjedoka o eventualnoj uključenosti u činjenju zločina Branimira Glavaša, moćnog

    političkog lidera, bivšeg zapovjednika obrane u Osijeku i sadašnjeg predsjednika

    Gradskog vijeća i saborskog zastupnika iz oporbe.96

    18. prosinca 2006. godine je

    predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, udruge sa sjedištem u Zagrebu,

    napadnut u noćnim satima pred zgradom u kojoj živi. «Mi znamo ko si, mi smo branitelji

    Vukovara, znamo kako postupati s tobom i šta raditi s tobom», tvrdi se da su napadači

    rekli.97

    U ovome kontekstu najveći izazov pred hrvatskim pravosuđem glede zločina počinjenih

    nad Srbima je bez sumnje istraga koja je u tijeku protiv Branimira Glavaša. Glavaš,

    osnivač Hrvatske demokratske zajednice, smatrao se jednim od najmoćnijih političara u

    zemlji tijekom proteklih 15 godina. U lipnju 2005. godine je istraga protiv njega

    prebačena sa policije u Osijeku u nadležnost policije u Zagrebu. Krajem 2005. godine,

    kada se govorilo da istraga protiv Glavaša brzo napreduje, desile su se dvije stvari koje su

    izazvale zabrinutost unutar civilnog društva. Prvo, gradonačelnik Osijeka, koji je politički

    blizak Glavašu, otkrio je na konferenciji za novinare imena 19 svjedoka optužbe.98

    Nakon

    toga je na Televiziji Osijek konferencija emitirana četiri puta u dva dana. Četiri svjedoka

    su zatim nazvala policiju i rekla da više ne žele svjedočiti. Zbog toga je Helsinški odbor

    za ljudska prava izjavio da je situacija oko istrage ravna «atmosferi linča».99

    Drugo, kao

    što je već rečeno, manje od tjedan dana nakon konferencije, vodeći istražni novinar

    Drago Hedl primio je prijetnje smrću za koje se tvrdi da su izravno povezane sa njegovim

    izvještavanjem o istrazi protiv Glavaša. Hrvatski je Sabor ukinuo Glavašu imunitet na

    94Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crime Trials 2005”, 13. rujna 2006.,

    str. 28.95

    Transitions Online, “Impunity prevails,” 8. prosinca 2005.96

    U prijetnji smrću je navodno rečeno: “Ubit ćemo i tebe i tvoje svjedoke”. Agence France Press, “Death

    Threat After Croatian Journalist Reports on War,” 7. prosinca 2005. Dana 11. svibnja, dan nakon što je

    hrvatski Sabor ukinuo Glavašu imunitet, Hedl je usmeno napadan, izrečene su mu prijetnje smrću, na

    ulicama Osijeka. Vidjeti Hrvatska novinska agencija HINA, “HND oštro osudio prijetnje smrću osječkom

    novinaru,” 10. svibnja 2006.97

    Zoran Pusić, koji je napadnut, također je rekao da ne misli da je napad organiziran. ICTJ intervju sa

    Zoranom Pusićem, Zagreb, 18. prosinca 2005..98

    Anto Ðapic, gradonačelnik Osijeka, također je predsjednik Hrvatske stranke prava.99

    Novinska agencija HINA, “Human Rights Watchdog Urges Croatia to Stop Violence Against

    Journalists,” 8. prosinca 2005.

  • 22

    zahtjev Državnog odvjetništva, što je podržao drugostupanjski sud.100

    Od tada je predmet

    u nadležnosti istražnog suca koji je zvanično otvorio istragu protiv Glavaša u vezi s

    ratnim zločinima, a na zahtjev državnog odvjetnika koji tvrdi da je Glavaš naredio

    ubojstvo dva i mučenje tri Srbina.101

    Nakon što je prethodno odbijao zahtjev suca za

    Glavašev pritvor, Imunitetsko povjerenstvo hrvatskog Sabora je na kraju odobrilo zahtjev

    26. listopada 2006. godine, djelomice iz bojazni da bi Glavaš mogao utjecati na

    svjedoke.102

    Toga istoga dana se Glavaš predao, a nakon što je policija izdala nalog za

    njegovo uhićenje.103

    Nakon tridesetsedmodnevnog štrajka glađu prosvjedujući protiv,

    kako tvrdi, politički motiviranog predmeta protiv njega, u siječnju 2007. godine je

    istražni sudac odlučio privremeno obustaviti istragu i Glavaša pustiti na slobodu s

    obzirom da Glavaš nije sposoban pratiti suđenje, iako su tužitelji uložili žalbu na takovu

    odluku.104

    Osim gorenarečenih obnova postupka, tijekom 2005. godine nije podignuta više niti

    jedna optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije u vezi s ratnim zločinima.105

    Međutim, mnogi predmeti protiv bivših pripadnika vojske i policije vodili su se temeljem

    optužnica u kojima su počinjenja djela kvalificirana kao klasična kaznena djela, a ne kao

    ratni zločini, iako se mogu izzravno povezati s ratnim događanjima.106

    ii. Zaštita svjedoka i pravno zastupanje žrtava

    Zaštita svjedoka je pitanje koje stalno izbija u prvi plan tijekom suđenja u predmetima

    ratnih zločina pred hrvatskim sudovima. Nedavno se dogodilo nekoliko bitnih zakonskih

    i institucionalnih stvari po tome pitanju: u listopadu 2003. godine je donesen Zakon o

    zaštiti svjedoka,107

    pri Ministarstvu unutarnjih poslova je uspostavljen program zaštite

    svjedoka, a pri Ministarstvu pravosuđa je 2005. godine formiran poseban Odjel za

    podršku svjedocima. Svjedoci u postupcima protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije

    su izrazili strah, osobito oni u postupcima kojima je dat veliki publicitet, kao što su,

    primjerice, postupci u predmetima Norac, Lora i Paulin Dvor. Ozbiljna zastrašivanja i

    usmene prijetnje na tim suđenjima108

    te tijekom istrage protiv Glavaša109

    dokaz su

    100Novinska agencija HINA, “Hrvatski sud odobrio istragu protiv visokog dužnosnika u vezi s ratnim

    zločinima,” 5. srpnja 2006.101

    Vijesti Glasa Amerike: “Hrvatski sud otvorio istragu protiv saborskog zastupnika u vezi s ratnim

    zločinima,” 13. lipnja 2006.102

    Institut za izvještavanje u ratu i miru (IWPR), “Glavaš konačno iza rešetaka,” 27. listopada 2006., na

    http://iwpr.net/?p=tri&s=f&o=324905&apc_state=henptri.103

    Id.104

    Vijesti na BBC-u, “Jailed Croat MP in Hunger Strike”, 27. listopada 2006.; Novinska agencija HINA,

    “Državni odvjetnici uložili žalbu protiv rješenja o prekidu istrage protiv Glavaša u slučaju 'Garaža'. ”, 4.

    siječnja 2007.105

    Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International

    Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 16.106

    Kruhonja, K. (Ed.), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,

    nenasilje i ljudska prava,” 2005., str. 16.107

    Zakon o zaštiti svjedoka, Narodne novine, br. 163/2003, 16. listopada 2003.108

    Tijekom prvoga suđenja u predmetu Lora (prvostupanjsku presudu je ukinuo Vrhovni sud 2005.

    godine), nekoliko svjedoka je pred sudom izjavilo da su izloženi prijetnjama, dok su opet neki svjedoci

    odbili doputivati iz Srbije ili Bosne i Hercegovine i svjedočiti na sudu. (Tijekom ponovljenog postupka

  • 23

    relevantnosti i pravovremenosti zakonskih i institucionalnih dešavanja. Sukladno tomu,

    najveći izazov koji se trenutačno nalazi pred hrvatskim vlastima je provedba tih novih

    mjera.

    Unatoč uspostavi mehanizama zaštite svjedoka 2005. godine, bilo je teško osigurati da

    sami svjedoci poštivaju zaštitne mjere,110

    osobito s obzirom na veličinu zemlje, zbog čega

    je lakše ući u trag relociranim svjedocima. Ovo pitanje je manje očito u Zagrebu, ali

    razina straha i zastrašivanja je akutna na selima.

    Suđenje za zločine počinjene na Ovčari, koje se vodi u Srbiji, također je ponudilo nove

    argumente onima koji zagovaraju da bi žrtve trebale sudjelovati u postupku kao tužitelji u

    građanskopravnom postupku umjesto da budu samo svjedoci.111

    Prema hrvatskom

    zakonu, žrtve mogu imati pravnog zastupnika na suđenju, ali u praksi se to ne događa.

    Osim toga, za razliku od Srbije, gdje privatne tužitelje mogu zastupati osobe koje nisu

    pravne struke, zastupanje u Hrvatskoj po zakonu vrši odvjetnik koji je član Hrvatske

    odvjetničke komore. Pritom, ponekad su odvjetničke usluge jednostavno preskupe za

    žrtve.112

    Prema izjavi jednog promatrača suđenja u Hrvatskoj, na 13 suđenja u

    predmetima ratnih zločina koje je pratio, samo su dva od 235 žrtava imale pravnog

    zastupnika.113

    Argumenti u prilog pravnom zastupanju žrtava tijekom postupka odnose se

    krajem 2005. i početkom 2006. godine, deset svjedoka je došlo iz Srbije i BiH.) Vidjeti Human Rights

    Watch, “ Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji

    i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 23. Također vidjeti i Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje

    suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, 2005.

    Također je bitno napomenuti da je Milan Levar, potencijalni svjedok u predmetu Gospić, ubijen 2000.

    godine nakon što je dao iskaz pred haškim Tužiteljstvom i nakon što je javno optužio okrivljenog u tome

    predmetu u Hrvatskoj. Vidjeti Institut za izvještavanje u ratu i miru, “Potencijalni svjedok umro u

    Hrvatskoj – pred kućom eksplozivnom napravom ubijen Milan Levar,” Tribunal Update 188 (28. kolovoza

    – 2. rujna 2000.) na www.iwpr.net/?p=tri&s=f&o=164533&apc_state=hsritri2000.109

    Nakon što je Gradonačelnik Osijeka javno iznio imena svjedoka u istrazi protiv Glavaša, haški je sud

    izrazio zabrinutost glede funkcioniranja programa zaštite svjedoka u Hrvatskoj. Vidjeti Hrvatska novinska

    agencija HINA, “Haški sud alarmiran propustom Hrvatske da zaštiti svjedoke,” 17. prosinca 2005.

    Nedavno je Glavaš objavio imena svjedoka na svojoj web stranici: The Associated Press, “Judge rejects

    calls to detain Croatian ex-ruling party member accused of wartime atrocities”, 21. srpnja 2006.110

    U jedinom dokumentiranom slučaju svjedoka koji je primljen u program posebne zaštite svjedoka i

    relociran izvan svoga grada, isti svjedok je stalno kontaktirao medije sa svoje nove lokacije. ICTJ intervju

    sa Uredom pučkog pravobranitelja i udrugama ljudskih prava, Zagreb, 22. i 23. decembra 2005.111

    U ovome presudnom predmetu pred Vijećem za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu, 14 Srba

    je osuđeno 12. prosinca 2005. godine za ratne zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima. Optuženi su za

    mučenje i ubojstvo 192 osobe u Ovčari kod Vukovara 1991. godine. Osuđeni su na kazne zatvora u trajanju

    od 5 do 20 godina. Dva optužena su oslobođena optužbi. Optužnica KV No. 01-2003. Suđenje je počelo u

    ožujku 2004. i bilo je prvo suđenje pred Specijalnim sudom u predmetu ratnih zločina. Vidjeti Southeast

    European Times, “Serbia’s First War Crimes Trial to Open in March,” 20. siječnja 2004., na

    http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2004/01/040120-

    SVETLA-001.112

    Odvjetnici često naplaćuju 2.000 kuna (oko 270 eura) za jedno pojavljivanje pred sudom. Prema

    riječima hrvatskog odvjetnika koji zastupa hrvatske Srbe u građanskim parnicama, odvjetnici u Hrvatskoj

    su obvezni prema kodeksu ponašanja naplaćivati usluge i ne mogu raditi bez naknade niti naplaćivati niže

    tarife. Osim toga, ako je odvjetnik zaposlen u nekoj kompaniji