DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVA

Radi se o knjizi kritičke teorije koja objašnjava stajalište frankfurtske škole u neuspjehu prosvjetiteljstva. Temeljna poanta je „Mit je prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo zapada u mitologiju.“

POJAM PROSVJETITELJSTVA

-- U najobuhvatnijem smislu kao napredujuće mišljenje. Cilj je oslobađanje ljudi od straha i postavljanje ljudi za gospodare. Osloboditi svijet začaranosti, dokinuti mitove, pobijediti znanjem. Francis Bacon, jedan od najznačajnijih renesansnih filozofa, prema Voltairu „otac eksperimentalne filozofije“, posebno se bavio tom tematikom i autori nadalje koriste njega kao orijentir u poglavlju.

-- Ljudske karakterne slabosti poput lakovjernosti, razmetanja, straha pred proturječjem, fetišizma riječi itd spriječile su brak razuma i prirode i to rezultira destruktivnim eksperimentima. Otkrića nastaju spontano, a mogućnosti upotrebe podležne su znanju (npr. barut, top ili kompas), što znači da se premoć ljudi sastoji u znanju.

-- Vladamo prirodom pukim mnijenjem ali smo svejedno njoj podređeni, no ukoliko bi se vodili njome, u praksi bi joj počeli i naređivati.

-- Razum koji pobijeđuje praznovjerje vladao bi prirodom jer moć znanja neograničena i njegov instrument je tehnika, jednako upotrebljiva i pristupljiva svima. Bacon je živio u vrijeme prve akumulacije kapitalizma – eliminira apstrakciju u tehnici i nalazi je metodičkom, izrabljujućom i nužno vezanom uz kapitalizam.

-- Od prirode [od prirode?] se želi naučiti kako je primijeniti da bi se vladalo njom i ljudima. Njoj se ne treba prilagođavati nego naučiti ovladati (prilagoditi je sebi).

-- Tako gledano, prosvjetiteljstvo je razorilo vlastitu samosvijest. To je isključivo tvrdo mišljenje jer samo takvo mišljenje može rušiti mitove i pritom se ne bojati samog sebe.

-- Pred današnjim činjenicama Baconova uvjerenja (credo) bi se činili metafizičkim. Spoznaja = moć (kontekstualno gledano: sinonimi). Ovdje više nije nastojanje dosegnuti istinu, već efikasnost. Efektivnost i argumentacija nisu toliko bitni koliko rad i otkrivanje – sve u svrhu pomaganja čovjeku.

-- Oslobađanje svijeta od začaranosti je iskorijenjivanje animizma, ali i izmijenjivanje načina razmišljanja. Bacon upućuje na novi razvoj filozofije.

-- Novovjekovna znanost zamijenjuje pojam formulom, a uzrok pravilom i vjerojatnošću. Stare metafizičke kategorije supstancije, kvalitete, patnje, bitka ili opstanka za znanost su nevažne. Dapače, filozofija Zapada začeta je na mjestu mitologije, filozofije bitaka i elemenata racionalizirani su ostaci.

-- U toj metafizici prosvjetiteljstvo je prepoznalo stare moći, strah pred grčkim demonima. Treba vladati materijalom bez iluzija djelotvornosti, osobina, ispravnosti. To su stare univerzalije. Postavši argumentom mitovi potpadaju pod racionalnost prosvjetiteljstva – totalitarnog mišljenja.

-- Prosvjetiteljstvo temelj mitova vidi u antropomorfizmu, subjektivizaciji prirode, kreiranje mitova bliskih sebi kao reakcija na nadmoć prirode. Sve je to čovjek (Sfingina zagonetka).

-- Ideal prosvj. sustav je iz kojeg slijedi sve i svatko, jedinstveno zahvaćeno. Sam Bacon govori o univerzalnoj znanosti, smatrajući kako unatoč pluralnosti samih istraživanja oni se vode jednom logičkom niti prisutnom u svim aspektima. Brojka je kanon prosvjetiteljstva

-- No, mitovi koji su žrtva prosvjetiteljstva bili su njegov navlastiti proizvod. U znanstvenoj kalkulaciji ne izvještava se o zbivanju kao što se to radilo kroz mitove i rituale, koji imaju čitavu predstavu zbivanja, uglavnom simboličke naravi (s nečime iza, a ne bezveze izmišljeno). Bogovi će se izdvajati iz tvari kao pojmovi u kojima su tvari sadržane ili jesu ta tvar.

-- Svijet biva podređen čovjeku bez obzira na razlike među mitološkim kulturama. Stvarajući Bog i uređujući duh su kao diktatori na prirodom. Čovjek je beskompromisno ista stvar.

-- Mit se dakle uvlači u prosvjetiteljstvo, a priroda u objektivnost. Prosv. se spram stvari odnosi kao diktator spram čovjeka, manipulacija i priznanje samo kao podležnost manipulaciji.

-- Stvari iz vremena magije još su imali svoju osobnost, povezanost, proizvoljnost primjerka. Bacanjem kletvi kroz rituale ne masakrira se bog, nego žrtvenja životinja, svoje svrhe i osobitosti. U znanosti, toga nema. Žrtvena životinja postoji, ali bog ne. Atom se razbija kao uzorak materija, a ne zamjenik nečega, a laboratorijski kunić kroz proces patnje nema svrhu zamjene ili simboličnosti već je puki primjerak.

-- Na stupnju magije san i slika nisu puki znaci stvari, nego su povezani sličnošću i imenom. Čarobnjaštvo slijedi cilj kao i znanost, ali mimesisom, ne distancom spram objekta (kao što to radi znanost). „Nepokolebljivo povjerenje u mogućnost ovladavanja svijetom“, ono što Freud pripisuje čarobnjaštvu, zapravo bi bilo doista to u sredstvima znanosti.

-- Mitologija je započela igru procesa prosvjetiteljstva. Svaki teorijski stav pada pod kritiku da jest samo vjerovanje, pa će se dogoditi i da premise prosvjetiteljstva (duh, istina, itd) budu odbačeni kao primitivno „vračanje“. Kao i priroda i kultura = prosvjetiteljstvo i mitologija sapliću se.

-- Princip imanencije koji prosvjetiteljstvo zastupa nasuprot mitskom zamišljanju mit je sam. Reći da je svaki događaj dio ponavlja malo je apstraktno?

-- Prosvjetiteljstvo će rastvoriti nekadašnju nejednakost lokalno, ali će je univerzalizirati, postaviti kriterije sličnih temelja. Prosvjetiteljstvo kroz univerzaliziranje simpatizira sa socijalnom prisilom (čak i preko liberalizma), stvara manipulatorski kolektiv u kojem nestaje individualnog (zapravo posebnog. Eagleton). Primjer: ime horde se pojavljuje u organizaciji Hitlerove omladine, no ovdje se ne zapada u puki barbarizam već se radi o ispoljavanju jednakih prava na nepravdu spram jednakih. Poanta je ovdje što će Horkheimer i Adorno uputiti da se Marxovo predviđanje o akumulaciji kapitala do točke socijalne revolucije nije dogodilo, već se dogodilo nešto posve drugo, totalitarizam i fašizam.

-- Svaki pokušaj da se slomi prirodna prisila uništavanjem prirode stvara nužnu prirodnu prisilu (jaču).

-- Pretpostavka apstrakcije, distancija subjekta spram objekta – distanca spram stvari koje gospodar dobija posredstvom onoga koji vlada. Naime, Homerski epovi i himne Rigvede su iz vremena ratničkog pokoravanja i gospodarenja tlom gdje kraljevi poglavice drže narod na dnu, a srednja klasa zanimanja – liječnik, prorok, obrtnik i trgovac brinu za promet (i komunikaciju).

-- Diskurzivna logika (ona prosvjetiteljska) razvija općost misli, gospodstvo kao pojam raste na zbilji, a ne obratno.

-- Ono što primitivac doživljava natprirodnim nije duhovna supstancija suprotstavljena materijalnoj, nego isprepletenost svega prirodnog suprotstavljena pojedinom članu. Fiksacija nepoznatog u transcendentno tj sveto. Kada se o stablu (kršćanstvo) ne govori kao o stablu nego o nečemu drugom, jezik je taj koji pokazuje rascijep, diobu subjekta i objekta.

-- Čovjek misli da se oslobodio straha onda kada više nema nepoznatog. To određuje proces demitologiziranja, pa će prosvjetiteljstvo biti mitski strah koji je postao radikalan, pozitivizam provjetiteljstva biti će univerzalni tabu. Ništa nesmije biti nezahvaćeno, ostati izvana.

-- Umjesto da se prelazi u zbiljski ljudsko stanje, čovječanstvo zapada u nov oblik barbarstva (pogovor)

-- Korak od kaosa u civilizaciju u kojoj prirodni odnosi svoju moć ne ispoljavaju neposredno već posredstvom čovjekove svijesti nije promijenio princip pravednosti. Znak pravednosti unutar same prirode leži prisutan od pamtivijeka (npr. Zeusova vaga). Ljudi obožavaju ono čemu su bili podređeni, fetiš je potpadao pod zakon jednakosti, a sada je jednakost fetiš. Pa i još za grče rane filozofije oblikovalo se rano prosvjetiteljstvo kojeje raspoznavalo mitove i od njih činilo plodove mašte.

-- Saplitanje razdvajanja vidljivo je i u odnosi znanost i umjetnosti. Podvajaju se kao različita područja kulture i pritom bila jednako upravljiva, ravnopravna, da bi se zatim privukle.

-- Taj rascjep (provaliju) filozofija je uvijek gledala u odnosu znak – pojam. Zanimljivo, Platon umjetnost odbacuje onom gestom kojom znanost odbacuje Platonove ideje. Homer svojom umjetnošću

politički i državno nije nikako pridonio, barem tako Platon smatra, pa bi se prema tome umjetnost tek trebala dokazati. Slično bi vrijedilo i za Platonove ideje iz pozicije znanosti, a opravdano bi i umjetnost mogla odbaciti znanstveno unverzaliziranje. Valja reći, i „čaranje“ i „umjetnost“ stvaraju svoj svijet izoliran od zbilje, onaj u kojem zakon zbilje ne igra ulogu => Prema Schellingu, umjetnost počinje tamo gdje znanje ostavlja čovejka na cjedilu. On je smatra „primjerom za znanost“ i tamo gdje je umjetnost, znanost tek treba dospjeti.“ Umjetnost će dokinuti diobu slike i znaka u smislu Schellingova nauka, ali u građanstvu to nije toliko očito – već kultura religije zauzima mjesto gdje dolazi umjetnost (iako su u sadržaju povezane).

- No vjera, pogotovo dominantnih religija, je privativni pojam – ne postoji ukoliko nije nasuprot znanja, odnosno ukoliko ne ističe suprotnost. Time samu sebe ograničava i nedopušta prostor za razvoj.

-- Oganj i mač, inkvizicija, reformacija i protureformacije nisu posljedice vjerske napetosti nego ozbiljenje principa vjere. Beskompromisno se nameće kroz povijest kao pojava koja bi istom htjela zapovjedati. Kada jezik stupa u povijest, majstori su svećenici i vračari. Nisu li upravo oni udarna sila na one koji vrijeđaju simbole nadzemaljskih snaga? Kako kakvi upravljači društva.

-- U židovskoj religiji, u kojoj ideja patrijarhata prelazi u uništenje mita, veza između riječi i bitka ostaje priznata zabranom izgovaranja imena božjeg. Religija ne trpi ojačanje svih onih smrtnih.

-- Pojmom određene negacije Hegel je istakao element koji odvaja prosvjetiteljstvo od pozitivističkog raspadanja, ali kada ga je doveo u apsolut (istražiti „određene negacije“ Adorno/Hegel), pretvara ga u mit. (Čini se, dečki ciljaju na to da dovođenje u krajnost [materijalno, metodički, apstraktno...] stvar čini mitom).

-- Neistina prosvjetiteljstva ne leži u analitici, nego u tome što bi proces trebao biti unaprijed određen. Nepoznanica u matematičkom postupku, onda kada je učinjena nepoznanicom, zapravo postaje poznata (ili odmah, ili kroz proces jednadžbe). Priroda je ono što treba matematički zahvatiti, ono iracionalno opkoliti matematičkim teoremima – svodeći svijet na razinu matematike, prosvjetiteljstvo mnije da se obranilo od ulaženja u mitološko, postajanja mitologijom ili utjecaja mitologije. Izjednačuju mišljenje i matematiku odvajanjem matematike u jednu instancu. Matematički način postupanja, za razliku od promišljanja mišljenja, opet postaje svojevrsni ritual, nošem strogim pravilom matematičkog rezoniranja.

-- Prema Kantu: ovladavanje prirodom predstavlja onaj krug u koji je kritika čistog uma zatvorila mišljenje, naime, neumorno napredovanje u mišljenju koje je pritom uvijek ograničeno. Nema takvog bitka u koji znanost ne može proniknuti, ali ono u što pronikne nije bitak.

-- Naprosto, ono što se čini trijumfom subjektivne racionalnosti, tj proces podvrgavanja svega bivstvujućega pod logički formalizam, iskupljuje se podređivanjem uma pod neposredno dano – namjera spoznaj jest određena negacija neposredno danog. Podređivanjem bivstvujućeg postaje slijepa pri reprodukciji iste – i to je vodi ka mitologiji – jer njena poanta jest esencija postojećeg. Njeni likovi održavaju jezgru stvari.

-- U prosvijetljenom je svijetu mitologija prešla u profanost. Opstanak, očišćen mitologije, poprima karakter onoga što likovi mitologije (npr. demon) jesu bili. Animizam je dao dušu, industrijalizam postvaruje duše, njegov ekonomski aparat oprema robu vrijednostima koje odlučuju o ljudskom ponašanju. Čovjek je

određen kao puka stvar, uspješan ili propao, prilagođen ili neprilagođen svojoj funkciji koju mora slijediti.

// Priča bi se dala svesti na klasično promicanje cilja. Toliko opsjednuti anti-pozicijom da postajemo ista. Izmjena uloga itd. //

-- Jastvo koje poslije sistematskog brisanja prirodnih tragova ne bi smjelo biti ni krv ni duša ni prirodno ja odlazi u transcendentalno-logički subjekt. Onaj tko se neposredno prepušta životu, bez racionalnog odnosa spram samoodržavanja, po sudu prosvjetiteljstva pada u pretpovijesno. Ali, što se više proces samoodržanja izvršava građanskom podjelom rada, to više traži samozapaljenje individua koje se moraju dušom i tijelom oblikovati po tehničkoj aparaturi. Podreživanjem čitavog života zahtijevima njegova održanja, manjina koja zapovijeda jamči vlastitom sigurnošću i opstanak cjeline.

-- Uvijek kada bi novi narodi i slojevi potisnuli mit, strah se pred prirodom shvaćao animističkim praznovjerjem, a ovladavanje van-nutra prirodom svrhom života. Ljudi moraju uvijek birati između svojeg podređivanja prirodi i podređivanja prirode jastvu. Gospodarstvo na to tjera. Pod njegovom prisilom, ljudski je rad uvijek odvodio od mita u čiju je vlast pod tom prisilom uvijek nanovo dolazio.

-- Odiseja je temeljno umjetničko djelo i priča na koju se knjiga oslanja. U 12 pjevanju moraju se odhrvati pjevu sirena, koje sve znaju i sve poznaju što se dogodilo. Sirene su povratak u prošlost. No Odisej se naživio i napatio, pa je njemu trodioba vremena jasna, poput vode zemlje i zraka. Njegovo izdržavanje ono je što se mora učiniti: treba sadašnji trenutak da se oslobodi vlasti prošlosti, tako da se stavi u

nepovratno (ogradi ili suzbije), a praktikabilno stanje stavlja se na raspolaganje onom sada.

-- Čovječanstvo je moralo proći strašne stvari prije no što je bilo stvoreno jastvo, identični, muževni, svrhoviti karakter ljudi i nešto od toga se ponavlja u djetinjstvu. Napor da se održi ono „ja“ prati sve stupnjeve razvoja. Onaj tko želi opstati ne smije se sjećati nepovratno izgubljenog. O tome brine društvo. Onaj tko radi mora svježe i sabrano gledati naprijed, tako ostaju praktični. Odisej pak igra ulogu veleposjednika, poslodavaoca, gospodara. Mijenja sreću za moć. Otvrdoglavljuje ju. Time oni ispod njega reproduciraju svoj i njegov život, pa je on i prisiljen ostati u svojoj društvenoj ulozi.

-- Kulturalno dobro u korelaciji je s komandiranim radom, a jedno i drugo temelji se u neumitnosti društvene vlasti nad prirodom.

--Mjere primijenjene na odisejevoj lađi alegorija su dijalektičkog prosvjetiteljstva. Prokletstvo neprestanog napretka neprestana je regresija. Regersija nije ograničenja samo na osjetilnost već i na samozadovoljni intelekt koji se odvaja od osjetilnog doživljaja kako bi ga podredio. Duh postaje aparat gospodstva, onakav kakvim ga je građanska filozofija oduvijek smatrala.

-- Regresija mase danas je novi oblik zasljepljenosti – ne mogu čuti što još nisu čuli i ne mogu opipati što već nisu opipali. Totaliziranjem društva (prosvjetiteljstvo također) ljudi postaji rodovna bića. Konkretni uvjeti rada nameću konformizam, a ne svjesno zagljupljivanje ljudi. Dakle, indirektno nas čini umrtvljenima, neosjetljivima.

-- Nemoć radnika nije finta gospodara nego logička konzekvenca industrijskog društva. To je kao odsjaj gospodstva, koje se moralo u privredi opredmetiti u zakonu i organizaciji. Ali gospodari ne vjeruju o objektivnu nužnost iako postupke znaju proglasiti takvima. Glume inžinjere svjetske povijesti, no samo će oni podređeni za svaki porast životnog standarda postati nemoćniji kao uvjet nužnosti. Stvorilo je instrumente koji su s razumljivi svima – jezik, oružje, strojevi. U gospodstvu se moment racionalnosti pojavljuje kao nešto mu je suprotstavljeno. Izgubljeno ratio, međutim, se približuje društvu tako što se pomiruje sa slobodom čovjeka, društvo ga čini subjektom

-- Danas je perspektiva općeg društvenog ozbiljenja toliko otvorena da je vladajući proglašavaju mišljenje ideologijom.

-- Nazivanjem gospodstva zavadom prosvjetiteljstvo istovremeno jača i oslabljuje svoju poziciju. Osuđivanje praznovjerja značilo je jačanje gospodstva.

-- Kao organ prilagođavanja i puka konstrukcija sredstava prosvjetiteljstvo je destruktivno, duh takve nepopustljive teorije mogao bi duh napretska bez milosti usmjeriti ka cilju. Bacon je htio da postoje stvari „koje kraljevi ne mogu kupiti.“ Te stvari pripadaju građanstvu, koje je povećalo silu kroz tržište, koje je pak povećalo te stvari do točke da nije potrebno građanstvo, već „svi“. Prosvjetiteljstvo se dopunjuje i dokida kada se najbliži praktički ciljevi razotkriju kao ono najudaljenije postignuto i kada se priroda prizna kao izvor. U razriješenju tog znanja, prema Baconu, ljudi opstaju. Ono što se, međutim, događa jest da se u sadašnjem vremenu prosvjetiteljstvo pretvara u prijevaru masa.

-- Horkheimer i Adorno dakle približavaju neposredni odnos uma i prirode u društvu. Ono što ih muči jest zašto čovječanstvo umjesto

prijelaska u zbiljski ljudsko stanje (zapada), takoreć napredak koji nije istovremeno i nazadak, prijeđe u barbarizam nove vrste. Knjiga je dovršena 1944. što znači da su direktno motivirani djelovanjima Hilterove Njemačke i svjetskim ratom. Kritička teorija je prema Marxu sagledavala razriješenje stanja kao ili carstvo slobode ili barbarstvo, pritom racionalnost zadržavajući neupitnom. Horkheimer i Adorno u pitanje dovode upravo instrument – racionalnost. Dečki će vraćenjem u povijest nastojati protumačiti grešku zbog koje se iznova zapada u barbarstvo, doduše novog oblika. Prema njima, prirodu nisu ukomponirali i ovladali njome, već je potisnuli, a prosvjetiteljstvo je za to najbolji primjer. Drugim riječima, ono što su sami prosvjetitelji propagirali pogrešno su provodili, iako možda ne namjerno. Zbog toga danas mase prihvaćaju novi despotizam, novu mitologiju.

EKSKURS 1: ODISEJ ILI MIT i PROSVJETITELJSTVO

-- Propovjetka o sirenama sadrži u sebi ukrštenje mita i racionalnog rada, a Odiseja u cjelini svjedoči o dijalektici prosvjetiteljstva. U Odiseji se nailazi na prijelaz između epa i mita, na njihovo razdvajanje, to je historijski proces. Odisej je ovdje kao praslika građanske individue koja nastaje samoodržavanjem i samopotvrđivanjem. Autori se, doduše, Odiseji okreću kao „povijesno-filozofskoj protivnosti romana“. Dakle samom djelu.

-- Na primjeru epa, pri kraju se pojavljuju karakteristike romana, mit se razara time što se odsjajuje u racionalnom poretku. U Odiseji, autori razmatraju korištenje jezika i način na koji on prelazi u oznaku iz nečeg što jest. Izraz i intencija se razilaze, a lukavost je korištenje te razlike (razumijevanje iste).

-- Lutanje od Troje do Itake put je posve slabog jastva koje tek zadobija putovanje kroz mitove. Sviejt je sekulariziran u prostoru u kojem se odvija, demoni prebivaju na rubovima sredozemlja, ali pustolovi imenuju svaki prostor. Odisejeve pustolovine sve su redom mamljenja koja odvlače od logike. „Gdje jeopasnost biti će i spas.“ Holderlin. Odisej kao i svi junaci kasnijih romana odbacuju sebe kako bi se pridobili, otuđenjem od prirode izvršavaju predajom prirodi. On se vraća kao sudac i osvetnik, ono što je izbjegao i od čega je pobjegao.

-- Odisej vara prirodna božanstva kao što civilizirani putnik vara divljake nudeći im staklene drangulije za slonovu kost.

-- Svi ljudski žrtveni čini, planski provođeni, podređuju boga primatu ljudskih svrha, razrješavaju njegovu moć, a prijevara na njemu prelazi u onu koju nevjerni svećenici počinjuju nad vjernom općinom. Lukavost potječe iz kulta.

-- Sve dok se žrtvuju pojedinci, dok uključuje suprotnosti koletiva i individue, vrši se prijevara. Žrtva ne spašava prekinutu komunikaciju, nego institucija žrtve jest nasilni čin.

-- Povijest civilzacije povijest je odricanja. Svatko tko se odriče daje od svog života više no što mu se vraća, više od života koji brani.

-- Samoodržanje i tjelesna snaga nisu više isto: atletske sposobnosti Odisejeve su sposobnosti džentlmena koji, oslobođen praktičnkih briga, može trenirati vladajući i svladavajući se. Snaga distancirana od samoodržanja upravo koristi samoodražnju.

-- Duh koji vlada prirodom uvijek vindicira superiornost prirode u takmičenju. Čitavo se građanstvo prosvjetiteljstva slaže u zahtjievanju trezevnosti, smisla za činjenice. Želja ne smije biti otac misli. Ratio koji potiskuje mimesis nije puka suprotnost. Oponašanje stupa u

službu gospodstva time što čovjek i samog čovjeka proglašava antropomorfizmom. Lukavost Odiseja jest u tome što se podređuje prirodi, daje joj njezino i time je vara, ona mu postaje instrument.

-- Svi susreti s neobičnostima, Scila i Haribda, sirene, lotofagi (oni koji jedu lotos i zaboravljaju prošlost, vegetiraju), kiklop, ispiti su izdržavanja prošlost i nošenja s budućnosti. Interpretacija je fina...ali naprosto mi se nekad čini da navlače analogiju.

EKSKURS 2: JULIETTE ILI PROSVJETITELJSTVO I MORAL (temelj Kant)

-- Po Kantu, prosvjetiteljstvo je „izlaženje čovjeka iz nezrelosti za koju je sam kriv, a nezrelost je nesposobnost upotrebljavanja vlastitog razuma bez vodstva drugog.“

-- Um pomoću vlastite konzekvencije pojedine spoznaje sastavlja u sustav.

-- Kod Kanta, Leibnitza i Descartesa racionalnost sastoji u tome da se istovremenim dizanjem višim rodovima i spuštanjem nižim vrstama završi sustavna veza.

-- U smislu prosvjetiteljstva mišljenje je uspostavljanje jedinstvenog, znanstvenog reda i izvođenja činjenične spoznaje iz principa bez obzira na to da li su protumačeni kao proizvoljno postavljeni aksiomi, urođene ideje ili najviše apstrakcije. Među njima vlada logički odnos.

-- Um doprinosi ideju sustavne misli. Razum utiskuje stvari razumljivost koju subjektivni sud o toj stvari nalazi kao objektivnu kvalitetu i prije no što dođe do „ja“. Um je sposobnost izvođenja iz posebnog u opće, shematizam čistog razuma.

-- Usaglašenost prirode i spoznajne moći uputa je za organizirano iskustvo.

-- Sustave kojem smjera prosvjetiteljstvo jest onaj oblik koji se najbolje nosi s činjenicama u praksi.

-- (malo kanta opet) Zapažanje kojim se potvrđuje opći sud već je taj sud priredio i prije nego se počeo opažati. Okolnosti ne omogućuju konflikt između znanosti, duha i čovjeka jer su osjetila unaprijed određena pojmovnom aparatu. Prije nego što dođe do zapažanja, građanin a priori vidi tvar iz koje ga sebi sam sastavlja.

-- Znanost se u općem spram prirode i društva ponaša kao osiguravajuće društvo u posebnom spram života i smrti. Svejedno je tko umre, radi se o odnosu tih događaja i obaveza kampanje.

-- Znanost sama nema svijest o sebi, ona je oruđe, međutim, prosvjetiteljstvo je filozofija koja istinu izjednačava sa znanstvenim sustavom. Utemeljivanjem tog identiteta Kant je došao do pojmova koji nemaju znanstveni smisao. „Samorazumijevanje znanosti“ proturječno je „znanosti samoj“.

-- Moralni nauci prosvjetiteljstva svjedoče o beznadnom stremljenju tomu da se umjesto oslabljene religije pronađe intelektualni razlog da bi se izdržalo u društvu ako interes zakazuje.

-- To je uobičajeni pokušaj građanskog društva da obzir bez koga civilizacija ne može egzistirati utemelji nečim drugim, a ne materijalnim interesom i nasiljem. Pokušaj koji je sublimniji ali jednako efemeran (nevječan).

-- Korijen kantovskog optimizma, po kojemu je moralno djelovanje umno i tamo gdje je podlost u prednosti, jest strah od povratka u barbarstvo.

-- Totalitarni poredak do kraja ustvrđuje prava kalkulirajućeg mišljenja.

-- Djelo Markiza de Sada pokazuje „razum bez vodstva drugog“. Građanski subjekt osoblođen tutorstva.

-- Samoodržanje jest konstitutivni princip znanosti. Ono Kantovo „ja“, jedinstvo apercepcije, najviša točka o koju valja objesiti logiku, proizvod je i uvjet materijalne egzistencije.

-- Prosvjetiteljski duh suprotstavlja se autoritetu samo onda kada autoritet ne postiže poslušnost. Budući da sadržajne ciljeve otkriva kao moć prirode nad duhom, zbog formalnosti je na raspoloženju svakom prirodnom interesu. Vraćeno u prirodu, mišljenje postaje organom.

-- U novom dobu prosvjetiteljstvo je ideje harmonije i usavršavanja oslobodilo njihovog hipostaziranja u religioznom onostranstvu i dalo ih ljudskom stremljenju kao kriterije u formi sustava.

-- Princip po kojem je um suprostavljen svemu beumnom utemeljuje istinsku suprotnost prosvljetiteljstva i mitologije.

-- Pametno je samoodržavanje kod onih gore postala fašistička moć, a kod individualaca prilagođavanje na nepravdu pod svaku cijenu.

-- Prosvjetiteljstvo novijeg vremena od samog je početka bilo u znaku radikalnosti: time se razlikuje od svih ranijih stupnjeva demitologijzacije. S dolaskom novvih poredaka sve stare odanosti su se odbacivale, a nove ih zamijenjivale. Prosvjetiteljstvo je eliminiralo

odanost kao mitološko jer je odanost objektivno utemeljeno u stvari. Ono ne služi gospodstvo tako sigurno kao što su to prijašnje ideologije činile. Prosvjetiteljstvo inzistiralo je, naprosto, na dokidanju svega.

-- Događa se naprosto da je filozofija počela autoritet i hijerarhiju proglašavati vrlinom i to nakon što ih prosvjetiteljstvo prozove lažima. Prvo su to logički postavili, a zatim bi to razminirali. Ugrožavaju sami sebe.

-- Sadeovo djelo predstavlja kritiku koja ističe scijentivistički princip sve do uništenja.

-- Juliette, lik u djelu, demonizira katolicizam kao najmlađu mitologiju, a s njome i civilizaciju uopće. Energija vezaan uz sakramet okreće se sakrilegu. Izopačenje prenosi na čitavo društvo kao takvo. Zanimljivo, Juliette ne postupa fanatički nego poslovno i prosvijetljeno provodi sakrileg, koji je katolicima odavno u krvi. Bira tabooiranje načine ponašanja.

-- Nakon formaliziranja uma sućut je preostala kao osjetilna svijest o identičnosti općeg i posebnog, kao naturalizirano posredovanje. Ono što sućut čini upitnom nije mekoća, nego ograničenost. Fašistički su gospodari svijeta perhoresciranje sućuti preveli u perhoresciranje političkog obzira i u apel za staleško pravo, u čemu se susreću sa Schopenhauerom, metafizičarem sućuti. Schopenhauer je nadu u uvpđenje čovječnosti smatrao umišljenim ludilom onog tko se smije nadati samo nesreći. Neprijatelji sućuti nisu htjeli izjednačiti nesreću i čovjeka. Za njih je egzistencija nesreće bila sramota.

-- Formaliziranje uma «intelektualni» je izraz mašinske proizvodnje.

-- Prosvjetiteljstvo je ciljeve nekadašnjeg gospodarstva učinilo iluzijom, ali im istovremeno, samom gospodstvu, oduzima praktični razlog, čini ih uvjetovanom mašinerijom ekonomije za koje svrha nije bitna.

-- U de Sadeovom djelu, Juliette ne čini sakrilegiju samo iz funkcionalnosti već i iz zadovoljstva i obožavanja iako ono i nema neku praktičnu svrhu. Budući da se radi o poprilično primalnom djelovanju, ovdje se iščitava ljudska distinkcija spram prirode – u prirodi, ništa se ne radi iz zadovoljstva ili obožavanja već iz puke potrebite nužde. Aspekt društvenosti koju užitak posjeduje, pripadajući čovjeku, upućuje na otuđenje od prirode. Mišljenje, dakle, je razlog (ili uzrok) otuđenja od prirode, ona opća karakteristika civilizacije, pa bi taj aspekt uživanja bio eskapizam u prirodno, svojevrsna osveta otuđenja.

-- Užitak postaje predmetom manipulacije, posredstvom direktne kontrole. Izgradnja sve kompleksnijih socijalnih organizama smanjuje mogućnosti bijega iz rutine načina života. Za Nietzschea, užitak je mitski.

-- U Juliette se, međutim, kristalizira i promjena odnosa zbog pozicije žene u društvu. Patrijarhalno potiskivanje i nedopuštanje ženske dominacije činilo je kao kontra-efekt žene izvorom iznimne strasti i ljubavi. Izjednačavanjem društvenih odnosa, micanje podčinjenosti, izaziva proces gubljenja te specifične strasti jer je pretvara slobodnu osobu koja mora brinuti o sebi. Takva, također potpada pod mašineriju ekonomije, pa ideja «slobodnog, samostalnog» radnika i u tom području nestaje. I taj se um racionalizira i počinje kalkulirati o sebi.

-- Odlaženjem u pozadinu života, odnosno kritičkim sagledavanjem s distance, analizom se raspršuje i nešto poput ljubavi. Juliette dakle, iz razvratnika bez iluzija postaje bistra praksa, a njena kritika dvosjekli je mač vezan za prosvjetiteljstvo.

-- Društvena hijerarhija i razvoj počivaju na nasilju. Gospodstvo nad prirodom reproducira se unutra društva. Kršćanska civilizacija, koje je ideju da treba štititi slabijeg upotrijebila za izrabljivanje, nikada nije sasvim pridobilo preobraćene narode. Afekt primjeren praksi podčinjavanja je prijezir, a ne poštovanje, u samom kršćanstvu iza ljubavi stoji mržnja, specifično usredotočena na samu ženu: kult madone žena je kroz povijest morala ispaštati ulogom razvratnice, prevratnice, vještice, demonske kokete, itd.

-- Potisnuta žena zapravo je ono blisko prirodi, podsvjesno uređeno. Gotovo nečovječna.

-- Užitak se udružuje s okrutnošću, svojevrsno postaje Nietzscheova ljubav, po sredstvima rat, po temelju mržnja spolova. Beskompromisno sadistička.

-- Pred ratiom se predanost volje biću čini idiopoklonstvom. Prolaznost poklonstva proizlazi iz zabrane mitologije. Ona je pak donesena kroz židovski monoteizam, a kršćanstvo je htjelo zadobiti narod pomirenjem s prirodom kroz nauk o razapetom bogu. Nietzsche, međutim, ne želi zamijeniti boga nadčovjekom niti negiranjem zakona pripadati većem «jastvu». Kantov princip učenja svega iz maksime vlastite volje kao takve koja ujedno može imati samu sebe za predmet kao općezakonodavnu jedino je i tajna nadčovjeka. Volja nije manje despotska, ali oba principa smjeraju neovisnosti o vanjskim moćima. Za Sadea prosvjetiteljstvo je socijalni fenomen kidanja veza, ne duhovni. Njegovo djelo razotkriva

mitologijski karaker religije Le Play navodi da je svaka zapovijed ništavna pred istancom formalnog uma.

-- «Sigurno je kod onih gore u građansko doba rjeđe dolazilo do ubijanja žena i djece, do prostitucije i sodomije, nego kod onih nad kojima se vlada, koji su preuzeli ranije navike gospode. Ali, zato su gospodari, ukoliko se radilo o moći, gomilali brda leševa, čak i u kasnijim stoljećima.»

-- Nietzsche i Sade, za razliku od pozitivizma, uzeli su znanost za riječ onako kako je trebalo. S Kantom u kombinaciji, svo troje iznosi kako se ne može iz uma konstruirati načelni argument protiv umorstva. Time izgovaraju značenja jednog svijeta sazdanog na podređivanju svega prirodnog. Negiraju umnost morala, odnosno, dovode pretpostavku morala u pitanje.

IV. KULTURNA INDUSTRIJA

- Prosvjetiteljstvo kao masovna obmana [+Kritika na film i zabavu]

-- Sociologijsko mnijenje da se gubitkom oslonca u objektivnoj religiji, raspadanjem pretkapitalističkih ostataka, socijalnom/tehničkom diferencijacijom prelazi u kulturani kaos jest laž. Kultura danas svemu nameće sličnost.

-- Film, radio, revije i arhitetkičko kretanje razvoja gradova predstavljaju sistem. Ideja o gradovima uređenim nabacanim malim stanovima kroz koje se nudi ideja individualizacije potpadanje je pod ono potpuno suprotno individualiziranju, kapitalistička moć. Kapitalizam te uređuje da budeš dio mase, dio «masovne kulture» pod idejom individualnosti, kapitalistički monopol.

-- Interesenti kažu da djelovanje milijuna traži načine reprodukcije zbog kojih je neophodno nabavljati konstantno nova dobra. Standard

izlazi iz potrebe konzumenata pa bi se proces akceptirao bez otpora. Racionalnost tehnike proizlazi iz racionalnosti gospodstva.

-- Korak od telefona do radija tu je evidencija – telefon je još uvijek u čovjeka zadržavao subjektnost, već radio demokratski od svih čini slušatelje, objekte. Raspoloženje publike prema tom zbivanju biti će dio sistema, a ne opravdanje i kada u tom vidu jedna grana kulture postupa po istom principu kao i druga grana koja joj je sadržajno ili različita ili posve suprotna, «spontana želja publike» nije izgovor.

-- Valja primijetiti kako kulturni monopol i njegovo gospodstvo ipak ne igra toliko bitnu ulogu koliko istinski vlastodršci sektora industrije, čelika, elektriciteta, kemije, itd. Pred njima, mala kultura može biti počišćena. Ovisnost tele-kompanija o elektroindustriji ili filmova o bankama karakteristični su primjer kulturne međuovisnosti u sistemu. I sami tehnički mediji se međusobno prisiljavaju na povezanost, odnosno žele biti povezani, a iako su razlike između tipova automobila jasne i zanemarive u funkcionalnosti, one su ovdje izražene kao ključne stvari (koje vesele ljude) ponajviše radi psiho-efekta slobode biranja i konkurentnosti. Ta logička konzistentnost i usuglašenost uspijeva bolje nego u radovima Wagnera. Njih integrira radni postupak.

-- Iz ovoga proizlazi kako – pazi sad već korisnik – slobodnog vremena svoju individualnost ravna prema proizvodnji. Kantov shematizam dovođenja mnogostruke osjetilnost u vezu s fundamentalnim pojmovima umjesto da je uspjela u subjekta – čovjeka – uspijeva u apstraktnom…industriji, proizvodnji, ekonomiji. (Bilo bi logično reći, dakle, kako poprimanjem karakteristika subjekta oni drugi koji su to trebali biti postaju objekti). U neku ruku, Kantova se filozofija iskazuje upravo u toj industriji jer u shemi tog procesa ne mogu dati ništa što prije toga nije bilo klasificirano u procesu produkcije (poput opaske

Einsteina računalima – u njima se ne nalazi ništa više od onog što je stavljeno).

-- U svakom radio/film predstavi može se naći ono što se ni jednom pojedinačnom nego samo svima zajedno u društvu može pripisati kao djelovanje. Svaka pojedina manifestacija kulturne industrije neumitno reproducira ljude kao ono u što ih je pretvorila cjelina. U tomu da proces jednostavne reprodukcije duha ne pređe u proširenu budno vodi računa produkcijska pozadina. Nigdje i nikada prije svaki umjetnički, socijalni i gradivni aspekt nije bio toliko podređen prosudbi, odluci i zabrani kao u produkciji filma.

-- Kulturna industrija, poput svoje suprotnosti, avansira umjetnosti, zabranama pozitivno određuje svoj jezik, s vlastitom sintaksom i izborom riječi. Sve pojavno tako je temeljito obilježeno da se upravo ništa više ne može pojaviti što ne bi već unaprijed pokazivalo tragove žargona, što ne bi već odmah izgledalo kao dopušteno.

-- Paradoksalnost rutine koja se travestira u prirodu nalazi se u svim ispoljavanjima kulturne industrije. I takva komplicirana priroda ima svoj oblik. Nietzsche: «Sustav ne-kulture kojem se može priznati stanovito «jedinstvo stila» ukoliko uopće još ima smisla govoriti o stiliziranom barbarstvu.»

-- Umjetnim bi se stilom u najboljem slučaju mogao nazvati onaj koji je izvana nametnut porivima oblika koji se tomu odupiru. U industriji kulture događa se obratno.

-- Stil kulturne industrije sebi je negacija jer se levelira u mutnu istost. Ono što bi trebalo biti posebno ističe se kao opće, ali istovremeno i kao posebno, a opće zamjenjuje i postaje posebno.

-- Ovakva izopačenost stila, međutim, ukazuje na jasne razlike spram prošlosti. U prošlim vjekovima specifičnost stila ukazivala je na

strukturalni poredak. Međutim, autori koji su ostali zapamćeni primjenom naređenih parametara stila upravo su izražavali ono kruto u njemu, ono ograničavajuće, sebe čineći genijima. Klasični radovi velikih umjetnika poput Mozarta upravo su sjali zbog razvojne tendencije ka drugačijem ili suprotnome od onog što se inkarnira.

-- Kulturna industrija postavlja imitaciju kao apsolut. Ona, naime, daje svoj stil kojim obuhvaća sve. U svojoj svrsi zaposjedanja svih osjetila čovjeka neugodno uozbiljuje ideju jedinstvene kulture koju filozofi suprotstavljaju – omasovljenju.

-- KI će, dakle, biti cilj liberalizma koje se predbacuje nedostatak stila. Nije slučajno da su baš u liberalnim zemljama trijumfirali kulturni izražaji filma, časopisa, džeza ili radija. (Paziti na vrijeme pisanja knjige) dok su prigovarali zaostalosti Amerike za europskom tehnikom, pred-fašistička Europa zaostajala je za razumijevanjem kulturne industrije.

-- Nekoć su se umjetnici potpisivali u pismima s «ponizni sluga», a pritom rušili prijestolja i oltare. Danas zovu šefove imenom dok prisiljeno potpadaju pod ekonomiju industrije.

-- Pod vladavinom privatnih kulturnih monopola, što je odavno predvidio Tocqueville, tiranstvo pušta tijelo slobodnim, a laća se duha. Nekada bi mislio suprotno i bio ubijen, danas misliš suprotno i postaješ stranac. Odbačenik.

-- U materijalnoj se produkciji mehanizmi ponude i potražnje raspadaju, ali u duhovnoj produkciji djeluje kao kontrola. Ono staro klasično: svi su potrošači, prihvaćate što je dano. Princip propisuje da potrošaču treba sve potrebe predstaviti kao da ih kulturna industrija može ispuniti,, ali s druge strane, te potrebe već unaprijed urediti tako da u njima samog sebe doživljava samo kao potrošača, kao objekt kulturne industrije (po mogućnosti nesvjesno). Fora u kulturi,

tj obmana jel, nije u tome što nudi zabavu, već u tome što ukazuje na ograničenje zabave tamo nekakvim radom.

-- Ono značajno, kulturna industrija jest pogon za zabavu. Velika reorganizacija filma pred prvi svjetski rad, u namjeri ekspanzije, sastojala se iz svjesnog prilagođavanja potrebama publike koje su se u pionirskim danima platna jedva uzimala u obzir. Podčinjanje publici kako bi se publiku podčinilo. Naime, u zabavu se bježi iz radnog principa kako bi se ponovno obnovili za rad, tj. normirani posao. Animirani filmovi su iz svoje intencije vraćanja života osakaćenima, nezainteresirani za realitet okrutnosti, prešli u serijale likova koji se bacaju po ekranu i mlate, podsjećajući na realitet gledatelja. Skrovišta artistike koja zastupa ono ljudsko naspram mehanizma društva nestaje zbog planirajućeg uma koji od svega traži da dokaže svoje značenje i učinak. Pogotovo učinak.

-- Fuzija kulture i zabave istovremeno dovodi do deprivacije kulture i produhovljavanju zabave. Jasno, što je pozicija kulturne industrije čvršća, to je na sve više razina moguće upravljati potrošačima, tj. objektima kulturne industrije. Ponuđena zabava svojevrsna je distrakcija od negativnog što vlada u tom obmanjivanju. Zabavljanje postaje bijeg ne od loše zbilje kako ga potrošač interpretira već od pomisli na otpor koji ostaje u toj zbilji, kako ga industrija interpretira tj razumije (Negira mogućnost stvaranja vremena u kojem se može razmišljati negativno).

-- Napredak zaglupljivanja ne smije zaostati za napretkom inteligencije.

-- Poistovjećivanje i identifikacija mase sa zabavom (filmom) je prividno iznuđivanje individualnosti. No to ukazuje da je on sam kao individualac posve zamjenjiv. Savršena sličnost koja se postiže jest gubitak specifičnog. Masovna kultura koristi kult činjenica time što se

ograničuje na to da loš opstanak što točnijim prikazivanjem uzdigne u carstvo činjenica. Takvim prenošenjem sam opstanak postaje surogatom smisla i pravde. Lijepo je sve što kamera reproducira. Time što društveni mehanizmi shvaćaju prirodu kao zdravu suprotnost društvu uvlače prirodu u nezdravo i prodano. Slikovito tvrđenje da je drveće zeleno, nebo plavo i da po nebu plove oblaci već je pretvara u kriptograme tvorničkih dimnjaka i benzinskih pumpi.

-- Vic iz stare njemačke «Nitko ne smije gladovati i smrzavati se – onaj tko to učini doći će u koncentracioni logor» lukavo-naivno pretpostavlja današnju sliku odnosa u društvu. Nitko oficijelno ne može odgovarati za ono što misli, ali, svatko je od rođenja automatski uključen u udruženja i odnose (npr. crkva, klubovi, poduzeća, itd.) koji su osjetljivi instrument socijalne kontrole. Skala te aparature ne smije ga proglasiti lakim ili stranim.

-- Permanentno očajne situacije koje gledaoca u svakodnevnom životu uništavaju, u prikazivanju se, ne zna se kako, pretvaraju u obećanje da smijemo i dalje egzistirati. Treba se samo osvijestiti o vlastitoj ništavnosti, potpisati poraz i sve spadamo uz. Društvo je društvo desperatnih pa stoga plijen «gangstera». U temelju se svuda radi o čovjekovom samoizrugavanju, takvom da se ono negativno raspoznaje i ostavlja neka se razvija.

-- Egzistiranje u poznom kapitalizmu jest trajni ritual inicijacije. Svatko mora pokazati da se bezostatno identificira s moći koja ga udara -> Svatko može biti poput svemoćnog društva, može postati sretnim ukoliko se potpuno preda, ukoliko se odrekne prohtjeva za srećom. To ukida…tragiku, koja pak ukida individualnost. Klasni oblik samoodržavanja drži sve na stupnju rodova. Građanin čiji se život dijeli na posao i privatni život, čiji se privatni život dijeli na

reprezentiranje i intimnost, a intimnost na mrgodnu bračnu zajednicu i gorku utjehu da je sasvim sam, da se razišao sa sobom i s drugima, virtualno već je nacist, koji je ujedno i oduševljen i psuje, ili današnji stanovnik velikih gradova koji prijateljstvo može predstaviti sebi samo još kao socijalni kontakt, društveni dodir unutarnje nedirnutih. U kulturnoj industriji reproducira se lomljivost društva.

-- U kulturnoj industriji, jasno, umjetnost se prije svega svodi na praktično pribiranje novca. Uporabna vrijednost umjetnosti, njezin bitak važi im kao fetiš, a fetiš, njihova društvena procjena koju smatraju rangom umjetničkog djela, postaje jedinom uporabnom vrijednošću, jedinom kvalitetom u kojoj uživaju. Umjetnost je vrst robe, pripremljena, zahvaćena, prilagođena industrijskoj proizvodnji, kupovna i fungibilna, ali umjetnost kao vrst robe koja je živjela od toga da bude prodavana, a da ju se ipak ne može prodati pretvara se potpuno u neprodajnost čim posao nije više samo namjera nego i jedini cilj.

-- Onaj tko je u 19. i početkom 20. stoljeća dao novac za bilo kakvu predstavu poštivao ju je kao i novac koji je dao. Na kraju, htio je imati odnos. Danas više ništa nije skupo, u vidu kulture, ona toliko potpada pod razmjenjivost da se više niti ne da razmjenjivati. Stoga se stapa s reklamom, ona je njen životni eliksir. Umjetnost kao proizvod nudi obećanje, pa reklama upućuje na to obećanje, postaje orijentir potrošaču. Instrument sugestivnosti. Zbog prinude sistema svaki proizvod upotrebljava reklamnu tehniku, zbog čega je reklama postala prvo idiom, a zatim oblik kulture i umjetnosti, ili umjetnost sama u legendarnom obliku «l'art pour l'art».

-- Demitologizacija jezika vraća se kao element cjelokupnog procesa prosvjetiteljstva, u magiju. Riječ i sadržaj bili su udruženi kao različiti i nerazdvojni. Pojmovi kao bol, povijest, čak i život bili su spoznati u

riječi koja ih je izdizala i sačuvala. Oblik te riječi konstituirao je i odražavao.

(…)

V. ELEMENTI ANTISEMITIZMA i GRANICE PROSVJETITELJSTVA