HISTORIJA ZEMALJA JUGOISTONE EVROPE SAVREMENOG DOBA

HISTORIJA JUGOSLAVIJE 1918-1991

Jugoslavenska idejaMisao o stvaranju zajednike drave Junih Slavena nastala je na pretpostavci o njihovo etniko jezino i kultumo srodnosti te o zajednikom interesu u borbi za oslobodenje od tudinske vlasti- Habsburke Monarhije i Osmanlijskog Carstva. Dok se jugoslavenska misao u 19. st. preteno javlja u kulturi, poetkom 20. st. ona postaje osnovicom konkretnog programa i akcije. Medutim, sve do poetka prvoga svjetskog rata ideja jugoslavenskog ujedinjenja nije bila ostvariva.Ideja o ujedinjenju Junih Slavena javlja se u prvoj polovici 19. st. i to u ilirskom pokretu u Hrvatskoj.Opasnost od tuinskog posezanja i ograniavanja hrvatske autonomnosti (pritisci germanizacije i maarizacije) stalno je prijetila Hrvatskoj. Borba za samosvojnost i uvanje vlastitog identiteta, koja je bila osnovni sadraj hrvatskog povijesnog razvoja, ula je na poetku 19. st. u novo, kritino razdoblje. Kada je otpor vodeeg politikog sloja u Hrvatskoj - hrvatskog plemstva - u tridesetim godinama 19. st. postajao slabiji, a nasrtaji Maara ei, mlada gradanska inteligencija, okupljena u ilirskom pokretu, ula je u borbu za afirmadju hrvatske posebnosti. Uvrivanje knjievne norme hrvatskog jezika na osnovi tokavtine i njegovo suprotstavljanje njemakom i maarskom imalo je iznimno politiko znaenje, jer je time pokrenut proces integriranja razjedinjenih hrvatskih pokrajina i formiranja modeme hrvatske nacionalne svijesti. Medutim, ilirski pokret pod vodstvom Ljudevita Gaja u sebi ne nosi samo ideju kroatizma - ideju o okupljanju svih hrvatskih zemalja i uvoenju hrvatskog jezika kao slubenoga na hrvatskim prostorima, nego i jugoslavizma - ideju ireg okupljanja Junih Slavena. To se okupljanje imalo zbiti pod ilirskim imenom, jer se tada smatralo da juni Slaveni potjeu od Ilira.Ideja kroatizma kao nacionalna ideja bila je posljedica potrebe za povezivanjem svih Hrvata u borbi protiv germanizacije i madarizacije. Ideja jugoslavizma proizala je iz spoznaje da je Hrvatska ugroena od monijih susjeda i da e im se lake oduprijeti irim okupljanjem srodnih susjednih slavenskih naroda. Te su dvije ideje medusobno povezane I ne mogu se odvojiti, ako se eli shvatiti bit ilirskog pokreta i svega onoga to je slijedilo. One se ne iskljuuju, ve jedna drugu uvjetuju.Ipak, borba za jedinstvo i samostalnost hrvatskih zemalja imala je u pokretu primarno znaenje i nije tono miljenje da je jugoslavenska ideja dala pokretu osnovno politiko obiljeje.Tono je samo to da se u ilirskom pokretu jugoslavenska ideja[footnoteRef:2] prvi put oblikuje, iako je pokret svojom djelatnosti i trajnim rezultatima ostao ogranien samo na hrvatski narod. Ilirski je pokret doveo do hrvatskog narodnog preporoda.Zamisao iliraca o knjievnoj, jezinoj i politikoj zajednici Junih Slavena i njihovu nacionalnom jedinstvu nije naila na iri odaziv izvan Hrvatske. Stvaranje jedinstvene nacije na cijelom [2: Pod jugoslavenskom idejom, u najirem smislu rijei, podrazumijeva se ideja o kulturnom i politikom okupljanju svih Junih Slavena. Ilirsko ime, upotrebljavano u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, zahvaa podruje koje nastanjuju svi Juni Slaveni kako bi se izbjegle ili premostile pokrajinske i jezine raznolikosti junoslavenskog etnikog teritorija. Zabranom ilirskog imena (1843) nije zamrla ilirska ideja okupljanja Junih Slavena, ve se - oslobodena nekih unitaristikih elemenata,koji su u ilirskoj ideji nesumnjivo postojali, i spoznajom o postojanju posebnih junoslavenskih nacija -nastavila i razvijala kao misao o njihovoj politikoj zajednici izgradenoj na temeljima nacionalne federacije. Na toj osnovi nastao je 1879. u uem Strossmayerovom krugu nacrt programa oujedinjenju svih Junih Slavena, pa i Bugara, u nezavisnu i slobodnu, narodnu i dravnu zajednicu Jugoslavensku kao cilju kojega treba ostvariti u etapama. Zbivanja na Balkanskom poluotoku u posljednja dva desetljea 19. st. (stvaranje bugarske drave i rat Bugarske sa Srbijom) suzila su preiroku zamisao etnikog jedinstva od Triglava do Varne, znaajnu za ilirce, pa se opseg Strossmaverova >>jugoslavenstva stegnuo na podruje bez Bugarske. Prema tome, u daljem povijesnom razvoju u 20. st. valja razlikovati znaenje sloenice junoslavenski narodi, koja obuhvaa sve June Slavene, i jugoslavenski narodi, koja oznaava June Slavene u granicama Jugoslavije.]

junoslavenskom podruju nije bilo rnogue, jer su junoslavenske nacije dugim povijesnim razvitkom ve bile formirane. Slovenci su ve proli razdoblje svog nacionalnog buenja, formiranja nacionalne svijesti i stvaranja svog, slovenskog knjievnog jezika. I Srbi su bili ve nacionalno oblikovani, a nakon dva ustanka protiv Turaka dobili su i autonomiju, pa je njihova osnovna preokupacija bila kako sauvati i proiriti steenu samoupravu. Na taj nain ilirizam je tada zadrao svoje znaenje samo u hrvatskoj sredini u kojoj je i nastao. Jugoslavenska ideja koja se u njemu pojavila ostala je tek zametak politikog programa koji e prihvatiti budue generacije, a ponajprije e utjecati na politiku sudbinu hrvatskog naroda. Isprva manifestirano vie na knjievnom i, uope,intelektualnom polju, jugoslavenstvo e postati osnovica za politiku suradnju Hrvata, Srba i Slovenaca.Kao razraeni politiki program jugoslavenstvo je, zapravo, oblikovao Josip Juraj Strossmayer. U mladoj dobi Strossmayerovo osnovno politiko polazite bio je austroslavizam, tj. uvjerenje da se poloaj slavenskih naroda u Habsburkoj Monarhiji (medu njima i Hrvata) moe rijeiti uspostavom federacije,u kojoj e Slaveni biti potpuno ravnopravni s Austrijancima (Nijemcima) i Maarima.Takvo je rjeenje Strossmayer oekivao u burnoj 1848., ali je nakon uspostave apsolutizma ostao razoaran. Zato je u ezdesetim godinama prema Austriji i vladarevim namjerama o preureenju Monarhije bio nepovjerljiv. U svom politikom programu poinje sve vie isticati panslavizam, tj.ideju o povezivanju svih Slavena uz podrku Rusije. Iz toga proizlazi i Strossmayerova ideja o pomirenju pravoslavlja i katolicizma.Ujedinjenje Njemake i pojava Njemakog Carstva 1871. izazvali su bojazan od njemake opasnosti za junoslavenske narode, pa to potie Strossmayerova razmiljanja u smjeru povezivanja tih naroda.Smatrao je da najprije treba raditi na duhovnom ujedinjenju Junih Slavena utemeljenom nazajednikoj kulturi i knjievnom jeziku. Da bi osigurao uspjeh u kulturnom proimanju Junih Slavena,Strossmayer je financirao razliite kultume ustanove koje su trebale pridonijeti stvaranju istinske junoslavenske nacionalne kulture. Njegovim zalaganjem i financijskom potporom osnovani suJugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatsko sveuilite - u Zagrebu, gradu koji je trebaopostati sredite junoslavenske kulture.U daljoj perspektivi Strossmayer je zamislio i politiko ujedinjenje Junih Slavena. Sve vie se bavio idejom njihova politikog okupljanja, pa je formulirao program jugoslavenskog ujedinjenja. To je u osnovi ilirizam prilagoen novim prilikama. Valja napomenuti da je Strossmayer u mladosti prihvatio ilirske ideje o nacionalnom jedinstvu Junih Slavena. No sada njegov program polazi od injenice da su oni povijesno ve formirani posebni narodi i da jugoslavenska zajednica mora biti zajednica potpuno ravnopravnih naroda. Strossmayerova ideja jugoslavenstva jest ideja okupljanja na temelju priznavanja nacionalnih individualnosti, a konani je cilj federativno ureena Jugoslavija.Medutim, svaka konkretna djelatnost u okupljanju junoslavenskih naroda mnogo je ovisila o medunarodnoj situaciji. To Strossmayer uoava i spoznaje da se ujedinjenje moe ostvariti uz prethodni slom Austro-Ugarske Monarhije, a taj slom sagledava tek u budunosti. Zato ostvarenje svog programa predvia na dugi rok u etapama. Prva etapa: formiranje posebnih politikih jedinica junoslavenskih naroda unutar Monarhije; druga: uzajamno povezivanje tih jedinica unutar Monarhije;trea: ujedinjenje junoslavenskih jedinica nakon sloma Monarhije s ostalim junoslavenskim dravama na ravnopravnoj osnovi (a to znai osnivanje federativne junoslavenske drave)Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo je, dakle, prije svega izraz traenja to povoljnijeg rjeenja za Hrvatsku u prilikama kakve su postojale u drugoj polovici 19. st. Uoivi da ve postoje povijesnoformirane junoslavenske nacije, svoj je program temeljio na iluziji o mogunosti ostvarenja ravnopravne jugoslavenske zajednice.Politiki odnosi izmedu Hrvata i Srba u Hrvatskoj na poetku 20. st. bili su vrlo zategnuti. No hrvatski narodni pokret 1903. doveo je do znatnih promjena. Slijedilo je razdoblje politike novog kursa,Rijeke i Zadarske rezolucije, na osnovi kojih je osnovana Hrvatsko-srpska koalicija, okupivi hrvatske i srpske stranke i postavi vodeom politikom formacijom u Hrvatskom saboru. Iako je Koalicija vodila nagodbenjaku, oportunistiku politiku, ostaje ipak injenica da je znatan dio njezinih prvaka prieljkivao slom Habsburke Monarhije i teio ujedinjenju sa Srbijom.Program ruenja Monarhije u mnogo otrijem obliku zastupala je predratna Jugoslavenska revolucionama omladina koja istie zahtjev za oslobodenjem svih junoslavenskih zemalja od austrougarske vlasti i za njihovo povezivanje sa Srbijom i Cmom Gorom u novu jugoslavenskudravu. tako Jugoslavenska revolucionarna omladina nije bila organizacijski jedinstvena, njezinipripadnici su se uglavnom opredijelili za integralno jugoslavenstvo, tj. za ujedinjenje jugoslavenskihzemalja na temelju shvaanja o postojanju jedinstvenog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda(jugoslavenski unitarizam).Jugoslavenska misao slabo je prodirala u Srbiju. U prihvaanju jugoslavenske ideje vladajui sloj Srbije vidio je opasnost od dominacije austrijskih Junih Slavena, koji su bili brojniji, gospodarski i kulturno razvijeniji, te pod utjecajem zapadne civilizacije. Osim toga srpska vanjska politika bila je usmjerena prema drugaijem rjeenju - stvaranju velike Srbije. Jedino je manji dio studentske omladine i intelektualaca, okupijenih oko lista Slavenski jug, prihvaao jugoslavenski program i ujedinjenje junoslavenskih zemalja. Od politikih stranaka samo je Samostalna radikalna stranka srpskoj politici postavila zadatak i da gaji duh jugoslavenske zajednice. Neto izrazitija promiba za ujedinjenje slovenskih i hrvatskih zemalja sa Srbijom moe se pratiti tek poslije 1903. g.(svrgavanje Obrenovia i dolazak na srpski prijesto dinastije Karadordevia),ali i tada se govorilo o prikljuenju hrvatskih i slovenskih zemalja buduoj velikoj Srbiji. To povezivanje zamilja se kao okupljanje oko Srbije, koja bi time ostvarila svoj cilj: okupljanje svih Srba u jednu dravu. Srpska vlada nije spreavala promibu za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, jer to nije tetilo njezinu programu stvaranju velike Srbije.

Koncepcija velike SrbijeKorijeni koncepcije velike Srbije nalaze se u jezinim kriterijima, koje je zacrtao Vuk Stefanovi Karadi.On je zastupao stajalite da su svi tokavci Srbi, da je tokavtina bitno obiljeje Srba, da postoje Srbi pripadnici triju vjera - pravoslavci, katolici i muslimani.Prema tome svi su tokavci Srbi bez obzira na vjeru. Te je postavke Karadi razradio u svom spisu Kovei za istoriju jezika i obiaja Srba sva tri zakona.Spisu je dao podnaslov Srbi svi i svuda. Naime, kako je tokavtina rasprostranjena na veem dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, on je sve njihove stanovnike pretvorio u Srbe.Karadievu misao kao politiki program sustavno je razradio Ilija Garaanin 1844. u spisu poznatom pod naslovom Naertanije,kojemu je zacrtan osnovni cilj vanjske politike Srbije: proirenje srpske drave.Garaaninovo Naertanije je tajni dokument za kojega je javnost saznala tek 1906. Osnovni tekst spisa potjee iz pera Ceha Frantieka Zacha, koji je za poljsku emigraciju radio u Beogradu na usmjeravanju srpske politike koja je trebala Srbiju pretvoriti u stijegonou snane junoslavenske drave. Tako bi se u budunosti sprijeilo irenje ruskog i austrijskog utjecaja na Balkanu na prostoru Turskog Carstva. Zach je svom tekstu dao naslov Plan, a taj je tekst posluio Garaaninu kao predloak za Program spoljanje i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, skraeno nazvan Naertanije.Garaanin, kao i Zach, kree od istog polazita: nova Srbija mora biti nastavlja srednjovjekovnog Duanova Carstva. No, dok Zach srpsku dravnu ideju smatra uporitem za okupljanje Junih Slavena, Garaanin preinaava Zachovu formulaciju i srpsku dravnu ideju pretvara u uporite srpske dominacije na Balkanu.Zach ide za tim da velika Srbija ivi u slozi sa irim slavenskim svijetom, a Garaanin stvara strogo srpsku koncepciju i zaobilazi druge slavenske narode. Zach uoava da June Slavene ine srodni narodi, a za Garaanina postoji zajednica jedinstvenog srpskog naroda dviju religija (muslimane ne spominje).Zach u svom Planu izraava uvjerenje da e Tursko Carstvo izgubiti vlast na Balkanu. IIija Garaanin slijedi to predvianje i usmjerava se prema turskoj batini. Mada rauna i s podrujem Junih Slavena u Austriji, on u prvoj etapi ne eli pogoravati odnose s njom. No, predvidio je scenarij za ostvarenje svojih dugoronih planova i predvia razliite postupke pod krinkom brige za oslobodenje i ujedinjenje srpstva.Spis IIije Garaanina Naertanije imao je izuzetno velik utjecaj na budua pokoljenja srpskih politiara i dravnika. Srpska politika se neprestano inspirirala Garaaninovim spisom sve do naih dana. Tako je nasuprot programu jugoslavenskog ujedinjenja na osnovi ravnopravnosti udruenih naroda, u Srbiji formuliran posve drugaiji program kao njegova negacija. Dakako da e se to odraziti na budua zbivanja i uroditi tekim sueljavanjima i sukobima. Garaanin je zacrtao srpsku politiku prisvajanja novih podruja i njihova uklapanja u srpsku dravu. Imperijalnost postaje temelj dugorone srpske politike, pa se Garaaninove ideje iskazuju kao izraz srpskih ekspanzionistikih tenji koje ne uzimaju u obzir postojanje drugih junoslavenskih naroda i njihove nacionalne interese.

Nacionalna ideologija Ante Starevia i Eugena KvaternikaJezini ovinizam Vuka Stefanovia Karadia s neospornim biljegom srpske integralne ideologije izazvao je reakciju na hrvatskoj strani. Velikosrpskoj ideji estoko se oduprla hrvatska nacionalna ideja Ante Starevia i Eugena Kvatemika .Starevi se u mladosti priklonio koncepcijama iliraca. Medutim kada je Vuk objavio svoju knjigu Kovei za istoriju jezika i obiaja Srba sva tri zakona s podnaslovom Srbi svi i svuda, izjednaujui srpski narod sa svim tokavcima, Starevi je odluno reagirao osporavajui tu tvrdnju. Porekao je Srbima nacionalnu posebnost, a njihovo ime proglasio identinim s latinskim pojmom servus>Ujedinjenje ili smrt i pogubljenje njezina voe Dragutina Diatitrijevia-Apisa. Oficiri su bili optueni za navodno pripremanje atentata na regenta Aleksandra.]

Kongres potlaenih naroda Austro-Ugarske MonarhijeNakon zavretka konferencije na Krfu Nikola Pai je priopio sadraj deklaracije predstavnicima saveznikih vlada pri srpskoj vladi. No, saveznici nisu reagirali, to je bio posljedak njihova stajalita prema Austro-Ugarskoj i ujedinjenju Junih Slavena. Kada je Pai ubrzo poslije toga posjetio Pariz, London i Rim, uvjerio se da tamonji dravnici ne samo da ne pomiljaju na ruenje Dvojne Monarhije, ve da tee sporazumu s njorn o izlasku iz rata. Zato je Pai odluio da nita ne poduzima na realizaciji Krfske deklaracije, iako se i dalje povremeno verbalno izjanjavao za osloboenje sve neslobodne brae. Koncentrirao se na ostvarenje malog rjeenja, tj. ujedinjenje svih Srba u velikoj Srbiji. Paievo preuivanje Krfske deklaracije obnovilo je nepovjerenje Jugoslavenskog odbora, pa je Odbor odluio da sam, neovisno o srpskoj vladi, nastavi borbu za stvaranje jugoslavenske drave. To je bio razlog Trumbieva prihvaanja inicijative o odravanju kongresa potlaenih naroda Austro-Ugarske Monarhije.Ideju o kongresu dali su talijanski politiari izvan slubenih dravnih institucija, a potekla je iz spoznaje da su promijenjene politike okolnosti dovodile u pitanje realizaciju Londonskog ugovora.Mnoge Talijane, kao i srpsku vladu, zabrinjavao je napor Velike Britanije i Francuske da s Austro-Ugarskom zakljue separatni mir, kao i sve vei utjecaj Wilsona, koji je traio potivanje naelanacionalnosti i odbacivao tajne ugovore. Zato su eljeli pokazati da potlaeni narodi Monarhije ne eleostati u njenim granicama. Rije je bila o Poljacima, esima, Slovacima, Rumunjima i junim Slavenima.Kongres je poeo 8. travnja 1918. u Rimu. U proklamaciji kongresa istie se borba protiv njemakog i austrijskog imperijalizma te se navodi da je u Austro-Ugarskoj potlaeno vie od trideset milijuna Slavena i Latina i da stoga potlaeni narodi Monarhije ustaju protiv nje da bi osigurali slobodu i neovisnost. Na kongresu nije bilo predstavnika talijanske vlade. Za Trumbia, koji je pristao da na njemu sudjeluje, najvaniji je bio zakljuak kongresa o neophodnosti ruenja Austro-Ugarske i pravu potlaenih naroda da formiraju nezavisne drave. to se tie teritorijalnih sporova, prihvaena je da se oni rjeavaju na naelu narodnosti i samoopredjeljenja te da se pri tome moraju uvaavati ivotni interesi svakog naroda. Takav je zakljuak omoguavao pregovore budue jugoslavenske drave (ako se uspostavi) s talijanskom stranom. Za razliku od vlada u Londonu i Parizu, koje su pozdravile zakljuke kongresa (u emu se odraava promjena njihova odnosa prema Austro-Ugarskoj), talijanska vlada ih nije podrala. Naime, Italiji vie odgovara oslabljena Habsburka Monarhija, nego njeno rasulo i stvaranje jugoslavenske drave na drugoj strani Jadrana.I dok je Jugoslavenski odbor i dalje radio na stvaranju jugoslavenske drave, odnosi sa srpskom vladom sve su se vie hladili. Nije bila rije o nekakvoj novoj Paievoj politici, nego o nastavku one koje se nikada nije odrekao. Odstupanja koja je inio u fazi potpisivanja Krfske deklaracije pokazala su se kao taktika diktirana politikim trenutkom. Pai, zapravo, nije nikada prihvaao Jugoslavenski odbor kao ravnopravnog partnera srpskoj vladi, to je potvrdivao i novi spor.Kada su saveznici prihvatili ruenje Austro-Ugarske, nametnulo se pitanje tko ima pravo zastupati June Slavene u Monarhiji. Prema Paiu, to je pravo imala Srbija kao ve postojea drava. Tako se Paieva politika jasno iskazivala kao aneksija. Jugoslavenski odbor se opet od poetka smatrao prijateljem i saveznikom Antante i borio se da junoslavenski prostor u Monarhiji nakon zavretka rata ne bude podvrgnut reimu okupacije. Sebe je smatrao predstavnikom naroda na tom prostoru i traio da ga se smatra subjektom, a ne objektom meunarodnog prava. U rujnu 1918. Jugoslavenski odbor i srpska vlada zasebno su uputili saveznicima zahtjev da ih se prizna predstavnicima Junih Slavena u Monarhiji. Trumbi je predlagao Paiu da i srpska vlada prizna takav status Odboru i da zajedniki rade na vanjskopolitikom planu u skladu s Krfskom deklaracijom. No, do kraja rata to pitanje nije bilo rijeeno. Obje su strane zavretak rata doekale optereene nesporazumima, a novonastala situacija potkraj listopada i poetkom studenoga 1918. kao nedgodivo pitanje postavila je ujedinjenje.

Slom Dvojne Monarhije.Drava Slovenaca Hrvata i SrbaVe potkraj 1917. i poetkom 1918. - unato vojnim uspjesima Centralnih sila - prilike u Austro- Ugarskoj Monarhiji sve vie su se pogoravale. Osjeao se ratni zamor ne samo u vojsci,nego jo vie u gospodarstvu. Opravdano se nasluivalo da Monarhija nee dugo izdrati. Bijeda stanovnitva bila je sve vea, a nesposobnost vlasti da upravljaju zemljom sve izrazitija.Nezadovoljstvo je posebno raslo u podredenim zemljama na jugu Monarhije. Socijalna gibanja i nezadovoljstvo postupno su zahvaali cijelu dravu, a na poetku 1918. nedisciplina i nemiri zahvatili su i kopnenu vojsku i mornaricu.Dezertiranje vojnika i odmetanje u umu (tzv zeleni kader) pojaali su opi rastroj i nestabilnost Monarhije. U takvoj situaciji, a osobito poslije Svibanjske deklaracije,rasla je politika aktivnost ne samo politikih stranaka, nego i raznih organizacija. Sve jae se istie zahtjev za ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba i za stvaranje zajednike drave. U takvom raspoloenju sazrijevala je i misao o povezivanju svih snaga koje prihvaaju takav program i o osnivanju organizacije koja e okupiti predstavnike stranaka i skupina opredijeljenih za zajedniku dravu. Zagreb je tada postao sreditem okupljanja (tzv: nacionalne koncentracije) i politike aktivnosti na Slavenskom Jugu.Veze politiara u zemlji s emigrantskom skupinom okupljenom u Jugoslavenskom odboru bile su prilino slabe.Ipak je Trumbi uspio (preko vicarske) uputiti u Zagreb poruku da politiari u domovini trebaju prijei s programa Svibanjske na program Krfske deklaracije, a to znai opredijeliti se za stvaranje zajednike drave sa Srbijom izvan Monarhije.Na elu akcije okupljanja bila je Starevieva stranka prava,koja je vrsto zastupala jugoslavenski program i uspostavila veze s Jugoslavenskim klubom i njegovim predsjednikom Korocem. Pribliavanje hrvatskih i slovenskih politiara zasnivalo se na ideji odcjepljenja od Habsburke Monarhije. Organizirana akcija politikog okupljanja zapoela je u sijenju 1918., a 2. i 3. oujka odran je u Zagrebu sastanak stranaka i skupina iz junoslavenskih zemalja Monarhije, na kojemu je prihvaena izjava, nazvana Zagrebaka rezolucija. Potpisnici rezolucije zahtijevaju >>narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima ureenu dravu Slovenaca, Hrvata i Srba. U toj se izjavi ne spominje ezlo habsburko-lotarinke kue ili okvir Monarhije kao u Svibanjskoj deklaraciji, niti se spominje teritorij budue drave, a ne spominje se ni ujedinjenje sa Srbijom i Cmom Gorom. Iz toga se vidi oprez njenih potpisnika u pitanju sjedinjenja junoslavenskih zemalja sa Srbijom, jer je rat jo trajao i otvoreno istupanje protiv habsburkog okvira moglo je izazvati represiju. No, nespominjanje okvira Monarhije oito je znailo pribliavanje politiara u zemlji konceptu Krfske deklaracije.Posljedice zagrebakog sastanka iskazale su se ve sredinom travnja 1918., kada su politiari sa slavenskog juga na poziv ekog narodnog saveza otili u Prag i sudjelovali na velikom manifestacijskom zboru. U zakljucima zbora isticalo se pravo potlaenih naroda Monarhije na samoodredenje. U delegaciji je bio i Stjepan Radi, koji je upravo u Pragu objavio naputanje austroslavizma i prihvaanje jugoslavenske zajednice kao okvira za rjeenje hrvatskog pitanja, dakako, uz uvjet potivanja ravnopravnosti naroda.Od poetka srpnja 1918. tekao je proces stvaranja regionalnih organizacija s programom jugoslavenskog jedinstva (u Splitu, Suaku, Ljubljani), a poetkom listopada dolo je i do osnivanja Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, kao sredinjeg nadstranakog tijela svih Junih Slavena u Monarhiji. Za predsjednika je izabran Anton Koroec, a za prvog potpredsjednika dr. Ante Paveli (stariji, nije identian s ustakim poglavnikom). Mjesto drugog potpredsjednika privremeno je ostalo nepopunjeno: bilo je predvideno za predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije. Naime, tada veinska stranka u Hrvatskom saboru - Hrvatsko-srpska koalicija nije sudjelovala na zagrebakom sastanku. Vodei oportunistiku politiku, Koalicija je ostala izvan procesa nacionalne koncentracije sve do osnivanja Narodnog vijea. Pridruujui se Vijeu, njezin voda Svetozar Pribievi zauzeo je tada (polovicom listopada) mjesto drugog potpredsjednika. Trenutak ulaska Koalicije u zajedniko predstavniko tijelo Junih Slavena u Monarhiji Pribievi je smiljeno odabrao, jer je sudbina Dvojne Monarhije tada ve bila zapeaena. Kako je njegova stranka - Hrvatsko-srpska koalicija - bila najjaa stranka u Hrvatskom saboru, ubrzo je dobila prevagu u Narodnom vijeu, a Pribievi postaje njegova glavna politika figura. Pribievieva politika mo nije se zasnivala samo na brojanoj premoi Koalicije u Vijeu, ve i na osobinama njegove linosti.Formula je njegove politike bila: ostati na vlasti bez obzira na cijenu i na taj nain sauvati poziciju da se odluuje u trenucima zavretka rata. Kad je Pribievi procijenio da je slom Monarhije ve posve blizu,prikljuio se onim snagama koje su mnogo dulje radile na jugoslavenskom okupljanju. Mada je postao drugi potpredsjednik Narodnog vijea, i veina i mo preli su tada u njegove ruke, to je bilo fatalno za budua zbivanja, posebno za Hrvatsku.Narodno je vijee 19. listopada 1918. objavilo da preuzima vodenje narodne politike za sve junoslavenske zemlje u Monarhiji. Deset dana kasnije- 29. listopada 1918. - na sjednici Hrvatskog sabora prihvaen je zakljuak o raskidu svih dravopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom i o proglaenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom dravom, koja s ostalim jugoslavenskim zemljama, do tada pod austrougarskom vlau, stupa u zajedniku Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na elu Narodno vijea Predsjednik Vijea Koroec nije se tada nalazio u zemlji; prije nekoliko dana otputovao je u vicarsku s namjerom da stupi u vezu s emigrantskom skupinom. Drava Slovenaca, Hrvata i Srba obuhvaala je sve junoslavenske zemlje u bivoj Monarhiji i od svih initelja, koji su sudjelovali u njezinu nastajanju, shvaena je kao provizorij do konanog formiranja jugoslavenske zajednice, tj. do ujedinjenja sa Srbijom i Cmom Gorom. Kako je Koroec bio u inozemstvu, a prvi potpredsjednik Vijea Paveli nedovoljno poduzetan, odluni,autoritativni i beskrupulozni Pribievi postao je kljuna osoba Drave Slovenaca, Hrvata i Srba.Njegovo uspostavljanje veza s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i lanovima srpske vlade u Beogradu imalo je posebno znaenje u zbivanjima koja su uslijedila.injenica da se Austro-Ugarska Monarhija raspala i da se pojavila Drava Slovenaca, Hrvata i Srba stvorila je novu situaciju u procesu stvaranja jugoslavenske drave. Naime, sada su postojale dvije drave koje su se htjele povezati. Nova drava, nastala na teritoriju bive Monarhije, predstavila se Antanti notom od 31. listopada 1918. U njoj je izraena i elja da se ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom. Jugoslavenski odbor u enevi zastupao je njene interese u inozemstvu. Medutim, saveznici joj nisu udijelili priznanje (kao to su to uinili ehoslovakoj). To je omoguilo ltaliji da u trenutku vojnog sloma i primirja s Austro-Ugarskom (koja tada vie nije ni postojala) zaposjedne sve krajeve obeane joj Londonskim ugovorom. Narodno vijee u Zagreb bilo je razoarano postupcima Antante, posebice stoga to mlada drava nije imala snaga da se odupre talijanskim okupacijskim snagama, niti je mogla obuzdati nerede i pljake zelenog kadra i raznih vojski koje su se povlaile preko njezina teritorija, kao ni socijalni bunt ratom ispaenog stanovnitva. Prvi pokuaj povezivanja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom izvren je na konferenciji elnika Narodnog vijea (Koroec), Jugoslavenskog odbora (Trumbi) i srpske vlade (Pai) odranoj u enevi od 6. do 9. studenoga 1918. Tijekom pregovora stizale su poruke zapadnih dravnika sa sugestijama za zajedniki istup. Tada je Pai, nakon dugog oklijevanja, pristao da saveznikim vladama uputi notu kojom ih obavjetava da srpska vlada priznaje Dravu Slovenaca,Hrvata i Srba. Konferencija je zavrila potpisivanjem dokumenta poznatog pod nazivom enevska deklaracija. Njome je zasnovana jugoslavenska drava.Dogovoreno je formiranje zajednike vlade od jednakog broja predstavnika Narodnog vijea i srpske vlade,iji e upravni sustavi i dalje djelovati na svojim podrujima do Konstituante. To je, zapravo, znailo uspostavljanje potpune ravnopravnosti dvaju dijelova nove drave i dvojnog suvereniteta, ime se stvarno sprjeavala uspostava srpske hegemonije.Ali, Pai se nije mogao pomiriti s injenicom da e Srbi u novoj dravi biti izjednaeni s ostalim narodima, pa je ubrzo opozvao svoj potpis sa enevske deklaracije. Time je dogovor bio poniten, a rad na stvaranju zajednike drave prenosio se u zemlju, gdje su se trebali dogovoriti Narodno vijee i srpska vlada. Kada se inilo da je Paieva koncepcija o vodeoj ulozi Srbije potisnuta, on ju je ponovno osnaio.Zbog teke situacije u zemljama koje su se oslobodile austrougarske vlasti, ujedinjenje sa Srbijom nametalo se kao rjeenje koje treba to prije ostvariti. Velikosrpski krugovi u Beogradu procijenili su da im je Pribievi, koji je potpuno dominirao u Narodnom vijeu u Zagrebu, povoljniji partner za dogovaran od Jugoslavenskog odbora i Trumbia, pa taj element nije smio ostati neiskoriten. Sam je Pribievi zagovarao to bre povezivanje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom, pa je -obavijeten o anuliranju enevske deklaracije - preuzeo inicijativu za provodenje ujedinjenja.Nakon uspostavljanja veze s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i lanovima srpske vlade (koji su u meduvremenu ve pristigli u Beograd), Pribievi je u srpsku prijestolnicu uputio delegaciju Narodnog vijea, u kojoj je bio i njegov brat Valerijan. Zadatak je delegacije bio da tamonji politiki vrh izvijesti o situaciji u Zagrebu i Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba.Kako je ope stanje u Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba bilo prilino teko, proglaena je opa mobilizacija. No, na pozive se gotovo nitko nije odazvao, pa Narodno vijee nije imalo na raspolaganju nikakvu oruanu silu. Zato je vlada Narodnog vijea od srpske Vrhovne komande zatraila da na teritorij Drave Slovenaca, Hrvata i Srba poalje jedinice srpske vojske, to je Vrhovna komanda odobrila. Tako je sredinom studenoga 1918. i u Zagreb stigao jedan srpski bataljun.Na sjednici Sredinjeg odbora Narodnog vijea 23. i 24. studenoga 1918. raspravljalo se o bezodvlanoj provedbi ujedinjenja, pa je zakljueno da se u Beograd uputi delegacija od 28 lanova.Prihvaena je i pismena uputa (tzv. Naputak) za delegaciju.Svetozar Pribievi je uspio iznuditi brzi odlazak delegacije Narodnog vijea u Beograd, pa se bez temeljite rasprave i formuliranjavrstih gledita o bitnim pitanjima stvaranja i ustrojavanja nove drave pristupilo inu ujedinjenja. Protiv zakljuka o odlasku delegacije Narodnog vijea u Beograd glasovao je samo Stjepan Radi.Sudjelujui u prethodnoj raspravi, on je izrekao svoj poznati govor upozorenja, traei da se ne zakljuuje nikakav dogovor o ujedinjenju prije nego se utvrdi poloaj Hrvatske u novoj dravi. Zamjerao je vijenicima toliku urbu i upozoravao ih da ne srljaju kao guske u maglu

MONARHISTIKA JUGOSLAVIJA

KRALjEVINA SRBA, HRVATA I SLOVENACA

Uoi proglaenja ujedinjenjaNema dvojbe da je tek promjena stava saveznikih sila prema budunosti Austro-Ugarske, odnosnonjihovo prihvaanje da se Dvojna Monarhija rasformira, omoguila pojavu jugoslavenske drave i bitno utjecala na poslijeratno iscrtavanje politike karte balkanskog prostora. Snage koje su cijelo vrijeme rata radile na stvaranju zajednike drave tek su tada mogle raunati na uspjean zavretak svojih napora. Volja velikih saveznika iskazana je i porukom njihovih vodeih dravnika sudionicima konferencije u enevi, kojom sugeriraju zajedniki istup, to je oito potvrivalo njihovo pristajanjena formiranje jugoslavenske drave, a to se uklapalo u novi geostrateki raspored snaga na europskom kontinentu, kojega su saveznike sile pripremale. Medutim, sam postupak ujedinjenja preputen je elnim ljudima dviju strana - Drave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije. Svaka je od njih zavrnim inom ujedinjenja nastojala osigurati put za ostvarenje svoje koncepcije i za zadovoljenje svojih interesa. Pri tome se ne moe osporiti da su zapadne sile bile sklonije srbijanskojstrani kao svom savezniku u ratu, dok je druga strana dolazila iz neprijateljskog tabora. Utoliko je srbijanska strana bila u povoljnijem poloaju, iako joj je i situacija u samom Narodnom vijeu oito ilau prilog.Kako se u Beogradu doivljavala vlastita pozicija i po tome uloga u procesu ujedinjavanja, pokazala je nastupna izjava pukovnika Duana T. Simovia, koji je 13. studenoga 1918. stigao u Zagreb kao opunomoenik srpske Vrhovne komande pri Narodnom vijeu.On je prilikom predstavljanja lanovima Narodnog vijea na prilino neuvijen nain dao do znanja to misli o Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba i eventualnim njenim granicama prema Srbiji, ako ne bi dolo do ujedinjenja. Naglasio je da Srbija, koja je dala jedan i pol milijuna rtava, i nakon etverogodinjih ratnih patnji za oslobodenje svoje istokrvne brae preko Dunava, Save i Drine, ne moe dopustiti da se na njenim granicama formira neka nova drava koja bi u svoj sastav uzela njene sunarodnjake. Zatim je oznaio podruja koja Srbiji pripadaju po pravu oruja (tu je ukljuio Srijem, dio Slavonije, Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju do rta Planke), pa je izjavio da se izvan te teritorije moete opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu dravu.Simovieva je izjava izreena nakon to je propao pokuaj u enevi da se formira jugoslavenska drava. Pri tome valja napomenuti da je izjava upuena politiarima koji su ipak bili opredijeljeni za jugoslavensko ujedinjenje, pa se mora zakljuiti da se radilo i o obliku pritiska za ubrzanje ujedinjenja, ali u smislu velikosrpskom. Ono se mora provesti to prije, svakako prije povratka Trumbia i Koroca u zemlju, kako bi se sprijeio njihov mogui utjecaj. U tome se srbijanska strana mogla potpuno osloniti na Svetozara Pribievia koji je u tim danima sve vidljivije preuzimao politiko odluivanje u svoje ruke, a ija se politika tada potpuno podudarala s politikom srpske vlade.Pribievi kao Srbin iz krajeva koji su do tada bili pod austrougarskom vlau vidio je budunost austrougarskih Srba jedino u vrstom povezivanju s Kraljevinom Srbijom, to je opet posve odgovaralo ciljevima i interesima velikosrpskih vladajuih krugova. Uspostavljanjem veze sa srpskom Vrhovnom komandom i regentom Aleksandrom, Pribievi je usmjerio Narodno vijee prema koncepciji ujedinjenja koji su zastupali velikosrpski vrhovi. Svi lanovi Narodnog vijea bili su proeti uvjerenjem o potrebi stvaranja jedne zajednike junoslavenske drave, ali je meu njima ipak postojala razlika u stajalitima o nainu ostvarenja toga cilja. Da su u veini ipak prihvatili Pribievievo vodstvo, dakako, neupueni u njegove skrivene nakane, razlog valja traiti u vanjskopolitikom i unutarnjopolitikom poloaju Drave Slovenaca, Hrvata i Srba, ali i u nepoznavanju metoda politike borbe u Srbiji, kao i u pretjeranom idealizmu u shvaanju i tumaenjunarodnog jedinstva u buduoj dravi. Sam Pribievi zastupao je ideju dogmatskog narodnog jedinstva i protivio se svakom rjeenju koje bi uvalo povijesne i nacionalne posebnosti Hrvata. On seodluno protivio i ujedinjenju na temelju dualizma, kako je to dolo do izraaja u enevskoj deklaraciji. Dualistika koncepcija nove drave za Pribievia je predstavljala pokuaj stvaranja fronte prema Srbiji, a on je upravo htio to vre povezivanje sa Srbijom. Potkraj studenoga 1918. dolo je do promjena u poloaju Vojvodine i Crne Gore. Kao junoslavenska zemlja iz ugarskog dijela Monarhije Vojvodina je ula u sastav Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Na poetku je postojala suradnja Hrvata i Srba na tom podruju. No, prilike su se promijenile poslije ulaska srpske vojske u Vojvodinu - do demarkacijske linije utvrene primirjem izmedu Antante i nove vlade nezavisne Maarske. Dana 9. studenoga srpska je vojska ula i u Novi Sad i tada zapoinje akcija vojvoanskih Srba za prikljuenje Srbiji. Politike su se snage podvojile: prvu su skupinu inili Hrvati i dio Srba koji su traili da se ujedinjenje provede u suradnji s Narodnim vijeem u Zagrebu; druga je skupina okupljala Srbe koji su bili za izravno ujedinjenje sa Srbijom (u tome su imali podrku Paieve vlade i Pribievieve grupe uNarodnom vijeu). Na Velikoj narodnoj skuptini, odranoj u Novom Sadu 25. studenoga 1918., dominirala je srpska grupacija (od 755 delegata bilo je 578 Srba, 89 Hrvata, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca i 1 Madar). Skuptina je prihvatila zakljuak da se Vojvodina odmah - ne ekajui odluku Narodnog vijea u Zagrebu - ujedini izravno s Kraljevinom Srbijom.Kada je Crna Gora poetkom 1916. bila zaposjednuta od austrougarske vojske, kralj Nikola i crnogorska vlada napustili su zemlju i sklonuli se u Francusku. U emigraciji su se iskazale razlike u gleditima o budunosti Crne Gore poslije zavretka rata. Jedna je struja traila hitno i neodgodivo pripojenje Srbiji.Druga se zalagala za ponovnu uspostavu Crne Gore kao samostalne drave koja e u ujedinjenoj dravi ouvati svoju individualnost. Potkraj listopada 1918. u Cmu Goru su ule jedinice srpske vojske, to je ilo u prilog prvoj (prosrpskoj) struji, tada nazvanoj bjelai, po bijelom papiru na kojem su tiskali svoje propagandne materijale. Njihovi protivnici - federalisti - nazvani su zelenai, po zelenom papiru svojih proglasa. Na Velikoj narodnoj skuptini, odranoj u Podgorici 26. Studenoga 1918. bjelai su osigurali veinu, pa je Skuptina donijela zakljuak o detronizaciji crnogorske dinastije i pripajanju Crne Gore Srbiji.

Prvodecembarski aktDelegaciju Narodnog vijea, koja je otputovala u Beograd, predvodili su potpredsjednici Ante Paveli iSvetozar Pribievi. Predsjednik Vijea Anton Koroec jo je bio u inozemstvu. Po dolasku u Beograd, Pribievi je posjetio regenta Aleksandra (bio je to njihov prvi neposredni susret). Tom je prilikom regent izrazio elju da se ceremonija ujedinjenja ubrza. Oito je elio da ujedinjenje provede sam, bez Paia, koji je takoder jo bio izvan zemlje. To je odgovarala i Pribieviu, pa je u tom smjeru vrio pritisak na delegate Narodnog vijea. Delegacija je izabrala odbor petorice, koji je trebao izraditi tekst Adrese, kojom e se predstavnici Narodnog vijea obratiti regentu. U raspravi o tom tekstu izbio je spor izmedu Pavelia i Pribievia. Naime, Paveli je traio da se u Adresi i odgovoru regenta naglasi potivanje dravopravnih individualiteta s njihovim granicama i autonomnim pravima te da se naznai odnos tih pokrajina prema sredinjoj dravnoj vlasti. Pribievi se usprotivio Pavelievim prijedlozima te je traio da se najprije izvri ujedinjenje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom (kojoj su se ve prikljuile Vojvodina i Crna Gora), a da se o svemu ostalom odluuje poslije. Paveli se pozivao na Naputak Narodnog vijea, ali je Pribievi tvrdio da naputak sadri samo elje, a ne i zahtjeve. Pribievi je svakako nastojao iskljuiti sve to je zadiralo u centralistiko ureenje budue drave. Najzad je ipak prihvaen kompromisni tekst u kojemu su se nalazile samo neke ideje iskazane u Naputku. Na Pavelievu popustljivost utjecao je i upravo prispjeli brzojav Jugoslavenskog odbora, u kojem se navodilo da zbog tekog meunarodnog poloaja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba ujedinjenje treba pouriti. Pribievi je bio svjestan svog uspjeha u sprjeavanju unoenja bilo kakvih formulacija u Adresu, koje bi upuivale na potrebu potivanja nacionalnih povijesnih individualiteta. Dana 1. prosinca 1918. regent je Aleksandar u svojoj rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijea i tom prilikom je Ante Paveli proitao pripremljenu Adresu. U svom odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije da udrui Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom, pa je proglasio njihovo ujedinjenje u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.Ve su suvremenici tvrdili da je prvoprosinaki akt jednostrani dokument, jer je najprije proitana Adresa Narodnog vijea, a onda je regent Aleksandar proklamirao dravno ujedinjenje. Dakle, nije rije o dokumentu koji potpisuju predstavnici dviju drava koje se ujedinjuju, ve o odluci regenta. S obzirom na delegaciju Narodnog vijea, potrebno je uoiti da izmedu Adrese i Naputka Sredinjeg odbora Narodnog vijea postoje velike razlike. U Naputku je, dodue, predloen monarhijski oblik vladavine, ali i decentralistiko unutarnje uredenje. Osobito je istaknuto znaenje Ustavotvome skuptine, koja treba odluiti o temeljnim dravnim pitanjima. Adresa pak govori o jedinstvenoj dravi>Nastupao je kao ruitelj tradiaje i zagovomik nove poetike, koja se uvelike podudara s ekspresionistikom... (Dubravko Jeli).Iz ekspresionizma razvio se kritiki realizam lijeve orijentacije, ali njegovi protagonisti nisu bili pristae takve socijalne literature koja svojim vulgarnim funkcionalizmom sniava umjetnike vrijednosti. Sam Miroslav Krlea, razoaran u SSSR zbog Staljinovih zloina, uoava da staljinizam koji je zavladao komunistikim pokretom ugroava slobodu umjetnike misli. Dolazei do zakljuka da je Staljinov koncept dijalektikog materijalizma negacija novovjekih napora ovjeanstva u smjeru slobode misli, Krlea izraava radikalnu kritiku stanja u Sovjetskom Savezu koji se pretvorio u despotsku dravu. On ne dovodi u pitanje temeljna naela proleterske revolucije, ali odbija staljinizam kao devijaciju tih naela. Krlea i oko njega okupljeni krug lijevo orijentiranih intelektualaca iskazivali su svoje stavove u asopisu Peat, ime su izazvali otro reagiranje vodstva KPJ.U polemici s peatovcima (u tzv: sukobu na Ijevici) naroito su se isticala tri ovana: Milovan ilas, Radovan Zogovi i Jovan Popovi. U meduratnom razdoblju literarno je djelovala i klerikalno orijentirana hrvatska inteligencija koja istupa najvie preko svojih listova i asopisa. Slovenski su se knjievnici u knjievnosti kretali preteito trima smjerovima:liberalnim, klerikalnim i socijalnim. U veine knjievnika zamjeivale su se posljedice dugotrajne borbe za kultumu samostalnost. Uz tradicije modeme i naturalizma, vodei smjer u slovenskoj knjievnosti izmedu dvaju ratova bio je ekspresionizam (glavni su mu predstavnici I. Gruden, M. Jarc, S. Kosovel,S. Grum i E. Kocbek). Tridesetih godina ojaao je kritiki realizam,s jako izraenom socijalnom notom (P Voranc, A. Ingoli, C. Kosma, M. Kranjec).Srpski knjievnici vezivali su se uz pojedine politike krugove, to je esto rezultiralo politikim konfrontacijama. Veliku su grupaciju inili pisci privreni velikosrpskoj ideji i ekstremnom pravoslavlju,pa su u svojim djelima veliali nacionalne mitove oslanjajui se na nacionalnu epiku (G. Boovi, M.Nastasijevi, . Milievi, S. Stefanovi). U vrijeme drugog svjetskog rata mnogi su od njih sudjelovali u etnikom pokretu. Skupina liberalnih autora uvala je tradicije europske realistike knjievnosti.Prihvaala je ideju kulturnog jugoslavenstva i zauzimala kritian odnos prema gradanskom drutvu kojemu je i sama pripadala (V Petrovi, B. Nui, B. osi, D. Vasi). U srpskoj je knjievnosti bio zastupljen i ekspresionizam. Najistaknutiji mu je predstavnik Milo Crnjanski koji je evoluirao od ekspresionista-kozmopolita u ekstremnog nacionalista sklonog faistikim idejama. Skupina nadrealista (predstavnik M. Risti) izraavala je radikalnu kritiku kulture i ideologije gradanskog drutva, pa se veina prikljuila pokretu socijalne literature, padajui pod utjecaj KPJ. U umjetnikom vrednovanju, srpska socijalna literatura ostavila je skromne rezultate. Iscrpljivala se u sukobu na knjievnoj ljevici, polemizirajui s antidogmatski opredijeljenim umjetnicima na elu s M. Krleom. U Beogradu je ivio i knjievno djelovao bosanski Hrvat Ivo Andri, koji je ostvario vrhunska knjievna djela.Na poetku svog literarnog rada pisao je besprijekornim hrvatskim jezikom, a od sredine tridesetih godina dosljedno srpskim. Andriev doivljaj svijeta prolazi kroz bosansku povijesnu stvarnost isprepletenu etnikim i filozofsko-psiholokim suprotnostima,a snaga njegovih djela potvrena je Nobelovom nagradom za knjievnost (1961).Uoi drugog svjetskog rata u Srpskom se kulturnom klubu - uz ostale intelektualce - okupila i nekolicina srpskih knjievnika koja se zalagala za jaanje naglaenog srpskog nacionalizma pod centralistikom kapom,to je u stvari znailo zalaganje za velikosrpski hegemonizam. Jo u Austro-Ugarskoj kulturni djelatnici u Bosni i Hercegovini bili su podijeljeni na hrvatske, srpske i muslimanske stvaraoce. Prve dvije grupacije bile su manje-vie vezane za matina nacionalna sredita, dok je muslimanski dio,uvajui svoja tradicijska obiljeja, oscilirao izmedu njih. Poslije 1918. ta se podjela nastavlja, ali i poprima nove aktualne politike tonove. Hrvatski intelektualci i knjievnici preteno su bili orijentirani federalistiki,oslanjajui se na HSS, dok su se muslimanski okupljali oko JMO. U redovima srpskih intelektualaca dolazi do raslojavanja: jedni prihvaaju radikalski program, drugi se angairaju na postizanju srpsko-hrvatskog sporazuma (iz njihovih su se redova regrutirali organizatori kongresa intelektualaca u Sarajevu i Zagrebu 1922.). Iz sve tri skupine izdvajaju se oni koji istiu svoju jugoslavensku orijentaciju. U takvom rasporedu iskazivanja razliitosti idejnih i politikih stajalita bilo je pokuaja da se pronadu i zajedniki putovi izlaska iz kulturne zaostalosti.U knjievnom stvaralatvu na bosansko-hercegovakom podruju mogu se uoiti i podjele s obzirom na obiljeja literarnih sadraja i obradu. Neki pisci, naroito tijekom dvadesetih godina, priklanjaju se ekspresionizmu (H. Kiki, H. Humo, A. Muradbegovi). Drugi su pak pripadali struji naturalizma i erotizma. Dio knjievnika se opredjeljivao za tzv. angairanu lijevu literaturu u kojoj dolaze do izraaja socijalno-kritiki sadraji (j. Palavestra, M. Markovi, N. Simi, Z. ubi, Alija Nametak, I. Samokovlija).I skupina iz mlade generacije muslimanskih stvaraoca (mahom iz siromanih drutvenih slojeva) prekida s orijentalnom romantikom i ukljuuje se u pokret socijalne literature (H. engi, M.Dizdar, R. Filipovi, S. Kulenovi).U Cmoj Gori uoljiv jevrlo skuen kultumi ivot. Crnogorska inteligencija djelovala je preteno u Beogradu (odakle je nastojala utjecati na zaviajnu sredinu), a neto i u Zagrebu. Sredite svih vanijih kulturnih ustanova i glasila bilo je Cetinje. U djelovanju tih ustanova osjeala se jaka povezanost s beogradskom crnogorskom kulturnom skupinom, koja je radila na vrem ne samo kulturnom nego i politikom oslanjanju Cme Gore na Srbiju. Naprotiv, Podgorica je bila sredite federalizma i autonomizma. Inae,medu piscima (kao i medu likovnim umjetnicima) bila je uoljiva razlika izmedu starije generacije s kozmopolitskom orijentacijom i one mlade opredijeljene dobrim dijelom za socijalnu literaturu (R Ratkovi, . urovi, R. Zogovi, M.ilas, M. Lali) i kulturno jugoslavenstvo.Makedonska inteligencija bila je podijeljena na stariju i mladu generaciju. Makedonske kulturne institucije bile su izloene jakoj denacionalizaciji. Ipak su pojedini knjievnici objavljivali svoje radove na materinjem jeziku, koji se slubeno nazivao dijalektom srpskog jezika. Bile su to preteno drame (R. Krle, V Iljoski,Panov). Prvu zbirku pjesama na makedonskom (Beli mugri) objavio je Koo Racin u Samoboru 1939.Nacionalne manjine nisu razvijale svoju knjievnu i kulturnu djelatnost podjednakim intenzitetom, niti su postizale podjednake domete. Po boljoj organiziranosti, irini i opsegu kulturne aktivnosti odskakala je njemaka nacionalna manjina. Madari u Vojvodini (nekadanji teritorij june Ugarske) prije su imali razvijena kultuma sredita, ali su ona ulaskom u Kraljevinu SHS u novim prilikama postupno poprimala provinajsko obiljeje.Nacionalne manjine eha, Slovaka i Rusina razvijale susvoju kulturnu djelatnost na folklornoj razini nastojei tako ouvati svoje narodne tradicije. to se tie albanske manjine, prema njoj jugoslavenske vlasti nisu ni priblino iskazivale takvu razinu tolerancije, pa se njen kulturni ivot odvijao u skuenim uvjetima vjerskih kola ili u vrlo rijetkim kulturnim drutvima i grupama (Gajret u akovici, Merhamet u Kosovskoj Mitrovici).Izvodenje dramskih djela bilo je uvjetovano postojanjem profesionalnih kazalinih kua i njihovom repertoarnom politikom. Takve su kue postojale u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani kao nacionalnim sreditima, ali i u nekim veim mjestima u unutranjosti. Kazalita su (kao i Skolstvo) bila financirana iz dravnog budeta, to je reimu prualo mogunost da se izravno uplee u kazalini ivot.Kazalini djelatnici dobivali su status dravnih inovnika.Subvencijama za materijalne trokove kazalita su bila stavljena pod politiku kontrolu, o emu svjedoe brojne zabrane kazalinih predstava u kojima se izraavala kritika politike i drutvene stvarnosti (npr. pola sata prije premijere, zabranjenaje premijera Krleine drame Galicija).

Slikarstvo, kiparstvo, arhitekturaLikovno stvaralatvo u jugoslavenskoj dravi izmedu dvaju svjetskih ratova obiljeeno je naputanjemtradicionalizma I prihvaanjem modernih europskih strujanja. Prvih poslijeratnih godina likovni stvaraoci u svim nacionalnim sredinama oslobaaju se akademizma slijedei europske tendencije, ali i tragajui istodobno za nacionalnom autohtonou. Dakako, europski utjecaji u pojedinim sredinama bili su razliiti, kako po intentitetu, tako i po snazi djelovanja nacionalne (ili regionalne) komponente. Pri tome je dolazio do izraaja i vlastiti estetski az dakako s nejednakim dometima. U likovnim se ostvarenjima prepoznaju suvremena strujanja: od koloristikog ekspresionizma i kubizma do nadrealizma i intimizma. Iako umjetnici i sami esto zamjenjuju jedan stvaralaki postupak drugim, ipak odreena imena uoljivo reprezentiraju pojedine smjerove i nacionalne kulture.U Hrvatskoj je na razvoj modernog slikarstva utjecao Proljetni salon (osnovan jo 1916.), koji je sve do 1928. odravao redovite godinje izlobe.U prvom razdoblju dominiraju ekspresionisti Lj. Babi, Z.ulenti, M. Tartaglia), ali se s vremenom neki od zastupnika tog smjera opredjeljuju za kolorizam i traenje nacionalnog izraza. Oko asopisa Zenit okupila se skupina slikara (i pisaca) ultramodemista, kojima su se pridruili i neki slikari zvan Hrvatske. Kao izraz socijalnih tendencija, 1929. formirala se grupa Zemlja (slikari K. Hegedui, M. Detoni, V Svenjak, K.Compa, kipari F. Krini, A. Augustini, V Radau i arhitekt Dobler). Toj su se grupi prikljuili i slikari seljaci I. Generali i E. Mraz, utemeljitelji potonje Hlebinske skole izvornog slikarstva.Godine 1936. pojavila se Grupa hrvatskih umjetnika, koja je okupljala oponente objema skupinama (medu njima su bili i J.Cljakovi, I. Reek, A. Motika i O. Herman).Najkrupnija figura hrvatskog kiparstva bio je Ivan Metrovi umjetnik poznat i priznat u svjetskim razmjerima. Njegovi mramorni enski likovi odiu lirskim ugodajem, dok brojni javni spomenici zrae monumentalizmom. Kiparsku tematiku on je rjeavao bogatstvom mate i jasnoom izraza. Bio je modelator ljepote ljudskog tijela, s izvanredno razvijenim osjeajem za plastiku i s nadahnuem za uzvieno. Metrovi je ostvario i nekoiko velikih arhitektonskih rjeenja. Antun Augustini u svom kiparskom djelu teio je realizmu,a Vanja Radau ostvario je djela nabijena nemirom i dramatikom. Djela Frana Krinia odlikuju se mirnoom i mediteranskim ugodajem. U arhitekturi na tlu Hrvatske dolazi do izraaja sinteza razliitih europskih utjecaja.U slikarstvu Slovenije uoljiva je tenja za uvanjem kontinuiteta sa starijom generacijom s poetka stoljea. Mnogi su slikari bili skloni slikanju portreta i pejzaa (F Vesel, R Pavlovec).Znatnu skupinu ine ekspresionisti (F. Tratnik, B. Jakac, F. Kralj, T. Kralj, V Pilon), dok se pojedini slikari okreu folklorizmu, pa do detalja oslikavaju narodni ivot (M. Gaspari). Socijalnu orijentaciju zagrebake Zemlje prihvatili su slikari koji su se kolovali u Zagrebu, pa su po povratku u Sloveniju osnovali drutvo Gruda. Glavna linost slovenskog meduratnog kiparstva bio je L.Dolniar, a kao majstor intimne plastike isticao se T. Kos. U arhitekturi je najzapaenija osobnost bio Joe Plenik koji je ostvario sintezu secesionistike tradicije i nacionalnih obiljeja.U Srbiji do tridesetih godina u slikarstvu je dominirao sezanizam, a onda kubizam, koji oivljava interes za tradiciju. Poslije 1930. javlja se koloristiki ekspresionizam (P Dobrovi, J. Bijeli, M.Konjovi). Godine 1932. nekoliko likovnih umjetnika marksistike orijentacije formiralo je skupinu ivot(medu njima su bili orde Andrejevi-Kun, . Teodorovi, D. Berakovi). Bilo je i umjetnika koji su svojim slikama izraavali vlastiti intimni odnos prema svijetu i na prvo mjesto postavljali estetsku vrijednost djela (M. elebonovi, P Milosavljevi, P. Lubarda). U kiparstvu preteno se uva tradicionalno izraavanje, pa je moderno strujanje sporo prodiralo. Razvoj arhitekture obiljeen je izgradnjom veeg broja javnih zgrada (prvenstveno u Beogradu), a njihovi kreatori veinom su bili strani arhitekti, medu kojima je bila i nekolicina ruskih emigranata. Tek sredinom 30-ih godina nastupa i narataj domaih mladih arhitekata koji grade objekte u skladu s novim tendencijama. Za likovno stvaralatvo Bosne i Hercegovine poslije stvaranja jugoslavenske drave karakteristina je seoba likovnih umjetnika u Beograd Q. Bijeli, K. Hakman, I. eremet) i u Zagreb (V eferov, O.Mujadi). Inae, i bosansko-hercegovaki umjetnici priklanjaju se ekspresionizmu, a zapaa se i orijentacija prema magijskom realizmu i iskustvima tzv: muzejskog slikarstva (T: Jankovi, I.Mujezinovi). Paralelno se formira i pokret angairane umjetnosti, najee povezan s ekspresionizmom. Od 1935/38. djelovala je grupa Krug (K. Muji, Dj. Mazali, B. otra), a 1939. osnovana je u Sarajevu organizacija Collegium artisticum (osnivai su bili O. Danon i arhitekt J. Finci), koja je djelovala pod jakim utjecajem KPJ i propagirala borbu za suvremeni umjetniki izraz. Organizacija je zabranjena 1940.Najznaajnije je ime u arhitekturi Bosne i Hercegovine bio J. Neidhardt, u ijim ostvarenjima se uoa a povezivanje bosanskog narodnog graditeljstva i modernih arhitektonskih shvaanja.Crnogorski likovni umjetnici odlazili su na kolovanje u Beograd i Pariz (P Lubarda, M. Milunovi,kipar R. Stijovi), primajui tamo razliite utjecaje. I u Makedoniji je likovna umjetnost bila pod utjecajem beogradskih i parikih strujanja. Neki slikari nastoje povezati moderni izraz i tradiciju (N. Martinoski) ili se opredjeljuju za intimizam. Od kipara znaajnija ostvarenja u neoklasicistikom stilu dao je Eftim Andonov U arhitekturi se pojavljuju i dekorativni elementi kasne secesije.

Glazbeno stvaralatvoMeduratno glazbeno stvaralatvo bilo je obiljeeno razliitou stilova i orijentacija, to je bilo posljedica raznolikog nasljeda u umjetnikoj i narodnoj glazbi, kao i utjecaja raznih suvremenih stranihkola.U Hrvatskoj se djelomino nastavlja glazbeni romantizam (tzv. Zajevog doba), ali mu se suprotstavljaju skladatelji koji tee modemijem izrazu i novim skladateljskim metodama. Predstavnicitog smjera unose u svoje skladbe narodni melos Q. Gotovac, K. Baranovi). U Sloveniji, gdje su rano doprla strujanja europske glazbe, u razdoblju izmedu dvaju ratova osobito se istie glazbeni ekspresionizam. Istodobno nekolicina slovenskih skladatelja njeguje novoromantini izraz s primjesama moderne. U Srbiji se na Mokranjevu romantiarsku tradiciju nadovezuje ne koliko generacija koje u glazbeno stvaralatvo unose moderniji duh, ne naputajui pri tome folklornu tematiku kao stvaralaku osnovu (P Konjovi, S. Hristi). Neki se srpski skladatelji opredjeljuju i za ekstremne moderne smjerove. U Bosni i Hercegovini tekao je proces prijelaza iz dotadanjeg preteno amaterskog djelovanja pjevakih drutava i vojnih orkestara na umjetniki dotjeraniju djelatnost.U nastalim skladbama prevladava folklorno obojeni romantizam. Na podruju Makedonije glazbena kultura u meduratnom razdoblju ogleda se u djelovanju amaterskih i nekih profesionalnih pjevakih drutava (Abraevi, Mokranjac, Obili).arita glazbenog stvaralatva nalazila su se u tri nacionalna glazbena sredita, gdje su i prije 1918 djelovale operne kue,simfonijski orkestri, glazbene akademije i pjevaki zborovi. Njihova je djelatnost nastavljena, a dio se prenosio i u neke vee gradove. Kao to se u politikom djelovanju nastojao ostvariti koncept unitarne drave, tako je i na glazbenom polju bilo akcija s ciljem ostvarenja jugoslavenskog glazbenog jedinstva. Tako je ve 1926. organizirana u Beogradu jugoslavenska muzika izloba. Godine 1924. bio je osnovan Jugoslavenski pjevaki savez, a 1929. organiziran je slet jugoslavenskih akademskih zborova. Neki su glazbeni djelatnici propagirali zajedniku jugoslavensku glazbenu kulturu, ali je taj cilj bio neostvariv. Glazbeno stvaralatvo u jugoslavenskoj dravi zadralo je obiljeja nacionalnih sredina u kojima je i nastalo.

RAZDOBLJE DRUGOG SVJETSKOG RATASLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJEDrugi svjetski ratNakon likvidacije ehoslovake u proljeu 1939. njemaka je opasnost zaprijetila Poljskoj. Njemaka je vlada od Poljske zatraila da joj odstupi grad Danzig (danas poljski Gdansk) uz obalu Baltikog mora i koridor kojim je Poljska izlazila na more, odvajajui Istonu Prusku od ostale Njemake. Budui da Poljska vlada nije udovoljila njemakim zahtjevima, Njemaka je 1. rujna 1939.napala Poljsku. Tim je napadom zapoeo drugi svjetski rat. Naime, izvravajui svoje saveznike obveze prema Poljskoj, ve 3. rujna Velika Britanija i Francuska navijestile su Njemakoj rat. To su istodobno uradili i britanski dominioni Australija i Novi Zeland, a zatim i Kanada. Tako je rat od poetka poprimio svjetske razmjere. SSSR je u to vrijeme ostao izvan rata, jer je potkraj kolovoza 1939. s Njemakom zakljuio pakt o nenapadanju u trajanju od 10 godina. Taj je pakt imao i tajni dio o podjeli Poljske, to je nakon brzog poraza Poljske i ostvareno.U proljee 1940. Nijemci su pregazili Dansku i Norveku, a zatim i Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg i prodrli u Francusku. Kada se Francuska ve nalazila pred slomom, na strani Njemake u rat je ula i Italija. Nakon kapitulacije Francuske u proljee 1940.) njemake su snage zaposjele atlantsku obalu sve do panjolske granice. Tada su se Nijemci odluili za invaziju Velike Britanije (operacija pod ifrom Morski lav), pa su zapoeli silovite zrane napade na britanske gradove. Medutim, u zranim borbama Nijemci su trpjeli velike gubitke, to ih je najzad prisililo da odustanu od napada na britanski otok. U rujnu 1940., Njemaka, Italija i Japan potpisale su u Berlinu ugovor o saveznitvu, poznat pod nazivom Trojni pakt. Tri su se drave obvezale na medusobnu vojnu pomo, a u ugovoru je stajalo da se paktu mogu pridruiti i druge drave,to je Hitleru omoguilo da do kraja 1940. u Trojni pakt ukljui Slovaku, Madarsku i Rumunjsku. Poetkom 1941. u Trojni je pakt ukljuena i Bugarska. Na jugoistoku Europe izvan pakta su ostale jo Grka i Jugoslavija. to se tie Grke, ta se drava od listopada 1940. nalazila u ratu s Italijom koja ju je iznenada napala preko Albanije, oekujui brzo zauzimanje njenog teritorija i uvrivanje na Balkanskom poluotoku. No, grka je vojska pruala snaan otpor, istjerala talijanske snage sa svog teritorija i nastavila goniti Talijane u unutranjost Albanije. Sve se to dogadalo u vrijeme kad je Hitler obustavio operaciju Morski lav i odluio se za napad na SSSR (plan Barbarosa). Medutim, zbog neuspjeha talijanske vojske u Grkoj, Hitler se zabrinuo za provedbu svojih planova na istoku, pa je odluio raistiti situaciju na Balkanu, a to je znailo ne samo pruiti pomo Italiji, nego i rijeiti pitanje opredjeljivanja Jugoslavije i tako osigurati juni bok budue istone fronte. Trebalo je onemoguiti uvrivanje Engleza na Balkanskom poluotoku.

Politika naklone neutralnosti. Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktuim je zapoeo drugi svjetski rat, jugoslavenska je vlada objavila izjavu o neutralnosti (2. rujna1939.). Takvo stajalite Jugoslavije odgovaralo je Njemakoj koja se upravo zaratila ne samo s Poljskom, ve i s Velikom Britanijom i Francuskom. Kad je Hitler pregazio Poljsku, okrenuo se prema zapadu i nije elio prenositi rat na podruje Balkana i na njemu izazvati bilo kakve teritorijalne promjene. I Italija je slijedila dranje Njemake prema Jugoslaviji. Ipak, u politici prema Balkanu u svojim je planovima uvijek imala i rezervnu varijantu o razbijanju Jugoslavije, kako bi ostvarila svoje pretenzije na istonu jadransku obalu. Neutralnost Jugoslavije odgovarala je i Velikoj Britaniji i Francuskoj, jer je spreavala Nijemce da se priblie Sredozemlju koje je za Engleze imalo posebnu vanost.Britanska je diplomacija ak planirala stvaranje bloka neutralnih drava na Balkanu, kako bi se na vrijeme stvorio zatitni bedem eventualrum njemakim agresivnim planovima u tom smjeru. Ima znakova da je i jugoslavenska vlada bila sklona tom planu, ali do njega ipak nije dolo.Poetkom listopada 1939. Hitler je svom talijanskom savezniku priopio da se zasada na Balkanu nee dogoditi nita nova. Jugoslavenska je vlada uputila tada poruku Berlinu da sa simpatijama gleda njemake napore za odranje neutralnosti balkanskog podruja. Tijekom 1940. Njemaka je ve poela osjeati englesku blokadu, pa je nastojala osigurati nabavu madarskog ita, rumunjske nafte te jugoslavenskih ruda i poljoprivrednih proizvoda. Poetkom travnja 1940. zatraila je od Madarske slobodan prolaz za njernake trupe koje je namjeravala uputiti u Rumunjsku da zaposjednu rumunjske naftne izvore. Madarska je vlada pristala na njemako traenje.Dakako, taj je novi Hitlerov potez uznemirio vladu u Beogradu, koja je - drei se i dalje neutralnosti -nastojala s Njemakom odrati to bolje odnose. Jugoslavenski ministar vanjskih poslova A. Cincar-Markovi, u razgovoru s njemakim privrednim predstavnikom Carlom Clodiusom poetkom svibnja 1940., izjavio je da Jugoslavija nee dopustiti da joj Engleska naruava njeno trgovanje s Reichom i obeao dalje odravanje izvoza u Njemaku na dotadanjoj razini, pa i u vioj. I predsjednik jugoslavenske vlade D. Cvetkovi potvrdio je istom njemakom predstavniku da e Jugoslavija i na gospodarskom polju odluno uvati neutralnost i da e u potpunosti ispuniti svoje obveze prema Njemakoj. Najzad je i knez Pavle Clodiusa uvjeravao da je politika linija Jugoslavije potpuno jasna i da je u vlastitom interesu njegove zemlje da pri tome ustraje.Kraljevina je Jugoslavija, inae,godinama odbijala priznati SSSR zadravajui izrazito antisovjetsko stajalite. Medutim, porastom ratne opasnosti, u Beogradu je sazrijevala misao da se Sovjetski Savez ipak prizna i da se izmedu dviju zemalja uspostave diplomatski odnosi. Takva su razmiljanja posebno bila motivirana spoznajama o jaanju talijanskih prijetnji (talijanska se diplomacija stalno bavila planovima o razbijanju Jugoslavije, a Ciano je u dva navrata primio vodu ustake emigracije Antu Pavelia) te interesom sovjetske diplomacije da na Balkanu ouva postojee stanje. Najprije je u proljeu 1940. bio potpisan i ratificiran trgovinski ugovor, a zatim je 24. lipnja iste godine zakljuen i sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa.Nakon kapitulacije Francuske Hitler je u razgovoru s Cianom (7. srpnja 1940.) naelno prihvatio priznanje talijanskih interesa na junoslavenskom prostoru, ali je uporno traio da se rjeavanje tog pitanja odgodi do trenutka kad poloaj bude povoljan. Naime, Hitler je strahovao da talijanska akcija protiv Jugoslavije ne zapali Balkan, a to mu u tom trenutku nije nikako odgovaralo. Mussolini je obavijestio Hitlera da na talijanskoj strani ne postoji nikakva namjera da se promijene planovi o kojima su se sporazumjeli i da podruje Balkana mora ostati izvan sukoba.Ostajui, dakle, na stajalitu cjelovite Jugoslavije, Hitler je to nametnuo i svom savezruku. Po tome je cjelovitu Jugoslaviju nastojao ukljuiti u svoje nove istone planove, odnosno uskladiti balkansku situaciju s izvodenjem Operacije Barbarosa. Ta mu se potreba posebno nametnula nakon neuspjelog talijanskog napada na Grku (listopada 1940.),koji je za Njemaku (a i Italiju) mogao imati nesagledive posljedice.U jesen 1940. zapoeo je njemaki diplomatski pritisak da Jugoslavija s Njemakom i Italijom zakljui pakt o nenapadanju. Kad je u prosincu 1940. vlada Cvetkovi-Maek na to pristala, Hitler je poveao svoje zahtjeve i predloio da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Hitler je imao ozbiljnih razloga da Jugoslaviju to prije ukljui u Trojni pakt. Naime, 18. prosinca izdao je tajnu direktivu br. 21 o izvodenju Operacije Barbarosa. U sve veoj bojazni da se Britanci ne iskrcaju u Grku,odakle bi mogli napadati naftna polja u Rumunjskoj, nastojao je brzo djelovati. Pribojavao se i engleskog iskrcavanja u Solunu i formiranja sline solunskefronte kao u prvom svjetskom ratu. Zato je elio to prije raistiti situaciju na Balkanu. Hiter je izdao inovu direktivu za Operaciju Marita,kojom je planirao napad na Grku preko Bugarske.Pristupanjem Bugarske Trojnom paktu bio je omoguen ulazak njemake vojske (iz Rumunjske) u Bugarsku. Jugoslavija se tada nala u tekom poloaju, okruena sa svih strana. Ostala je slobodna samo granica prema Grkoj, a njena je sudbina ovisila o nastupu njemake vojske.Pregovori izmedu Njemake i Jugoslavije su nastavljeni. Sredinom veljae 1941. u Berghofu (Hitlerovoj bekoj rezidenciji) Hitler se sastao s predsjednikom jugoslavenske vlade D. Cvetkoviem i ministrom vanjskih poslova A. Cincar-Markoviem. Tom prilikom Hitler je energino traio da se Jugoslavija konano odlui za novi poredak. Da pritisak na Jugoslaviju bude vei, Hitler je naredio koncentraciju njemakih jedinica du jugoslavensko-bugarske granice. U meduvremenu u Beograd je stigla i poruka iz Rima, kojom Mussolini trai pristupanje Jugosjavije Trojnom paktu. Tada je Hitler uputio poziv knezu Pavlu da ga 4. oujka 1941. posjeti u Berghofu.Na tom sastanku, u petosatnom razgovoru, Hitler je knezu izloio situaciju u Europi nakon njemake pobjede, uvjeravao ga da je rat praktiki zavren i da je sada na redu nova organizacija Europe. Zato, kao veliki prijatelj Jugoslavije trai da i Jugoslavija prie Trojnom paktu. Knez Pavle nije dao Hitleru odredeni odgovor, ve je izjavio da e o svemu obavijestiti Krunski savjet.Vrativi se u Beograd, knez je doista i sazvao Krunski savjet kojemu je izloio sadraj svojih razgovora s Hitlerom. Nakon rasprave svi su se lanovi Krunskog savjeta izjasnili za prihvaanje njemakog prijedloga, s tim da ministar vanjskih poslova zatrai garancije da nikakva osovinska vojska nee doi na tlo jugoslavije, da Jugoslavija ne mora ui u rat na strani Osovine i da e se posjije rata razmotriti pitanje prikljuenja Soluna Jugoslaviji.Istodobno je tekla i akcija s druge strane da se sprijei ulazak Jugoslavije u Trojni pakt. U Beograd dolazi posebni izaslanik predsjednika SAD-a, a u Ateni se britanski ministar vanjskih po slova A. Eden sastaje s jugoslavenskim ministrom vojske i mornarice P.Peiem. Diplomatska se aktivnost pojaavala sve dok Krunski savjet 20. oujka nije donio konanu odluku: Jugoslavija pristupa Trojnom paktu.S tom je odlukom upoznata i vlada,pa su Cvetkovi i Cincar-Markovi otputovali u Be, gdje su 25.oujka 1941. potpisali pristupanje jugoslavije Trojnom paktu.U notama koje su u povodu tog ina u Beu njemaki i talijanski ministri vanjskih poslova - Von Ribbentrop i Ciano uputili predsjedniku jugosjavenske vjade daju garancije Njemake i Italije da e se potivati suverenitet i teritorijalni integritet Jugosjavije, da nee traiti za svoje vojne jedinice prolaz preko jugoslavenskog dravnog teritorija te da nee postavljati nikakve zahtjeve za vojnu pomo?

asniki pu, napad na Jugoslaviju i njen slomJo prije pristupa Jugoslavije Trojnom paktu skupina asnika, povezana s britanskom obavjetajnom slubom, pratila je razvoj dogadaja i pripremala se za akciju ako dode do potpisivanja. General Simovi, zapovjednik zrakoplovstva, posjetio je kneza Pavla i upozorio ga na negodovanje u vojsci zbog namjere vlade da dravu povee s faistikim silama. Nakon potpisivanja dokumenta o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu, oficirska je grupa stupila u akciju, pa je u ranim jutarnjim satima, 27.oujka 1941., izvren pu. Vodei ljudi u asnikoj skupini bili su braa Radoje i ivan Kneevi, general Bora Mirkovi i general Duan Simovi. Vojska je zaposjela sva ministarstva i javne zgrade (radio-postaju, potu, kolodvor),pohapsila lanove vlade, a onda je preko radija objavljen proglas kralja Petra II. o uklanjanlu namjesnitva i njegovu stupanju na prijestolje te kraljev ukaz o imenovanju generala Simovia za predsjednika vlade. U Beogradu su tada organizirane uline demonstracije protiv Trojnog pakta, a organizirale su ih razliite antifaistike skupine (mnoge od njih s naglaenom unitaristikom i velikosrpskom orijentacijom).U demonstracije se ukljuila i do tada ilegalna Komunistika partija Jugoslavije. Medu ostalima izvikivale su se i parole Bolje rat, nego pakt, Bolje grob, nego rob.U to je vrijeme knez Pavle putovao dvorskim vlakom prema Sloveniji, pa se zaustavio u Zagrebu. Dok su ga Maek i ban ubai izvjetavali o novonastaloj situaciji i sugerirali otpor puistima, iz Beograda ga je pozvao general Simovi da se hitno vrati u prijestolnicu. Kad je tamo stigao, dobio je nalog da u roku od 48 sati napusti zemlju,pa je otputovao u Grku, a otud dalje u Junu Afriku. Simovi je takoder u Beograd pozvao i Maeka predlaui mu da ude u njegovu vladu.No Maek je kao uvjet postavio priznavanje sporazuma iz 1939. i dalji opstanak Banovine Hrvatske u postojeem statusu. Istodobno Nijemci su pokuali sprijeiti Maekov odlazak u Beograd. Kako je Hitler u reagiranju na asniki pu ve donio odluku o vojnoj akciji i razbijanju Jugoslavije, njegovi su emisari Maeku nudili da stupi na elo osamostaljene Hrvatske. No Maek je njemaku ponudu odbio i poto je dobio Simoviev pristanak o potivanju sporazuma iz 1939.,otputovao je 3. travnja u Beograd i poloio prisegu kao prvi potpredsjednik Simovieve vlade (drugi je bio Slobodan Jovanovi).Osnovno pitanje nakon pua bilo je kakav e stav nova vlada zauzeti prema potpisanom pristupu Jugoslavije Trojnom paktu.Hitler je zbivanjima u Beogradu bio zateen.Kada je mislio da je problem Jugoslavije rijeio, on se ponovno pojavio. Sada je njegova reakcija bila munjevita:na vijest o vojnom puu u Beogradu odluio je Jugoslaviju vojniki unititi, pa je dao nalog vrhovnoj komandi njemake vojske da pripremi plan vojne akcije (plan je dobio naziv Pothvat 25). Simovieva je vlada u Berlin uputila poruku s uvjeravanjima da je sve to se dogodilo unutamja stvar Jugoslavije i da nova vlada prihvaa potpisani dokument o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu. No Hitler nije mijenjao svoju odluku, pa je bez ikakvog ultimatuma, 6.travnja 1941. izvren napad na Jugoslaviju. Zapoeo je bombardiranjem Beograda, a' zatim je uslijedio prodor njemakih snaga iz Bugarske, Madarske i Austrije. Napadu se prikljuila Italija. Jugoslavenska vojska nije bila kadra zaustaviti te silovite napade. Kralj i vlada povukli su se iz Beograda u unutranjost (Uice, Sarajevo, Niki) i napustili zemlju. Maek je napustio vladu i povukao se u Zagreb, a u vladu je poslao Jurja Krnjevia, glavnog tajnika HSS-a, koji je kao novi potpredsjednik vlade s ostalim njenim lanovima napustio zemlju.Iz zemlje je otiao i ban Banovine Hrvatske Ivan ubai. Jugoslavenska vojska bila je u potpunom rasulu, pa je njen ovlateni predstavnik (general Radivoje Jankovi) 17. travnja 1941. U Beogradu potpisao bezuvjetnu kapitulaciju jugoslavenske vojske.Slomom Kraljevine Jugoslavije njezin je teritorij bio podijeljen i okupiran od Nijemaca, Talijana, Madara i Bugara.Nakon travanjskog rata na teritoriju bive jugoslavenske drave uspostavljen je sloen okupacijski sustav. Osnovna podjela je bila: njemako i talijansko interesno podruje koje je odvojeno demarkacijskom linijom. Svako od tih podruja bilo je za posjednuto njemakim i talijanskim vojnim jedinicama, a unutar svake od tih dviju okupacijskih zona organizirana je vojno-civilna vlast razliitog ustrojstva. Neki su dijelovi bili potpuno anektirani,tj. pripojeni Njemakoj i Italiji ili njihovim saveznicima Madarskoj i Bugarskoj.U drugim su formirane domae vlasti, ali pod punim nadzorom njemakih ili talijanskih okupacijskih snaga. Nijemci su anektirali sjevemi dio Slovenije koji je graniio s Austrijom (od 1938. bila je dio Treeg Reicha).Juni dio Slovenije s Ljubljanom anektiran je Italiji, pa je tu organizirana Ljubljanska pokrajina s talijanskom upravom.Italija je u svoj dravni okvir ukljuila i dio hrvatskog teritorija uz jadransku obalu i gotovo svejadranske otoke. Cma Gora je postala talijanski posjed kojim je upravljao od talijanske vlade imenovani guverner uz kojega je upravne poslove vodio Privremeni administrativni crnogorski komitet.Vojvodina je bila podijeljena na zapadni dio kojega je anektirala Madarska i istoni (Banat) koji je stavljen pod njemaku upravu. Srbija (svedena na granice iz 1912. godine, tj. prije balkanskih ratova) bila je pod njemakom okupacijom uz ustrojavanje pomonih domaih organa uprave (najprije je to bio Savjet komesara, a potom vlada generala Milana Nedia).Vei dio Makedonije (njen sredinji i istoni dio) anektirala je Bugarska, dok je zapadru dio Makedonije uz albansku granicu prikljuen tzv.Velikoj Albaniji kojoj je pridruen i zapadni dio Kosova (Metohija). Hrvatska sa Srijemom i Bosna i Hercegovina inile su posebni dravni teritorij kao Nezavisna Drava Hrvatska.U pojedinim dijelovima bive Jugoslavije bilo je odredenih snaga koje su bile spremne na suradnju s okupacijskim vlastima, pa su se iz njihovih redova regrutirali i pripadnici razliitih vojnih formacija koje su djelovale pod njemakim ili talijanskim vojnim nadzorom (u Sloveniji domobranstvo, u Srbiji Srpska narodna straa i Zbor Dimitrija Ljotia, u Crnoj Gori federalistike skupine, u Bosni i Hercegovini posebne muslimanske postrojbe, na Kosovu balisti). Kako je hrvatska ustrojena kao posebna drava,u njoj je formirana regularna vojska - hrvatsko domobranstvo, a postojale su i vojne snage ustakog pokreta - ustaka vojnica.Tijekom vojnih operacija faistikih sila protiv Jugoslavije, kada su njemake jedinice ve bile stigle nadomak Zagrebu, predvodnik ustake domovinske skupine Slavko Kvatemik 10. travnja 1941. proglasio je Nezavisnu Dravu Hrvatsku (NDH).Nekoliko dana kasnije iz Italije je u Zagreb stigao i voda ustake emigracije dr. Ante Paveli s manjom skupinom ustaa (oko 250).Nijemci mu inae nisu tada bili skloni, jer su ga smatrali ovjekom Rima, preko kojega talijanska politika eli ostvariti svoje planove. Zato suprethodno (jo prije sloma Jugoslavije) vodei poloaj u buduoj hrvatskoj dravi nudili dr.Vladku Maeku. No, on -ne elei se vezati uz faistike sile i ne vjerujui u njihovu pobjedu - tu je ponudu odbio.Hitler je tada prihvatio Pavelia, pa je on preuzeo vlast u uspostavljenoj NDH. Poto su Njemaka i Italija slubeno priznale hrvatsku dravu,na njenom teritoriju su zadrale svoje vojne snage odijeljene demarkacijskom linijom. U Zagreb su stigli njihovi opunomoeni poslanici. Rimskim ugovorima (potpisani su 18. svibnja 1941.) Paveli je odstupio Italijidio Dalmacije i gotovo sve jadranske otoke. Potpisani ugovori sadravali su mnoge podlonike obveze NDH prema Italiji.Unato dogovorenog saveznitva talijanske jedinice na podruju NDH svojim su konkretnim akcijama(pomaganje etnike pobune) nastojale to vie destabilizirati hrvatsku dravu i uvrstiti talijanski utjecaj na njenom podruju. Njemake pak jedinice; smjetene u sjevernom dijelu NDH, prvenstveno su osiguravale koritenje sirovina za svoje potrebe i putove za vojno-strateke planove. I vanjska politika hrvatske drave bila je potpuno uskladena s njemakim i talijanskim zahtjevima. Tako je NDH bila podvrgnuta dvostrukom pritisku i ovisnosti o silama uz iju je pomo nastala, a koje je, inae, smatrala svojim saveznicima.Doavi na elo NDH Paveli je zadrao titulu poglavnik koju je imao i u emigraciji kao osniva i vrhovnik ustake emigrantske organizacije.Kao ef drave donosio je sve odluke i zakone, imenovao i razrijeavao sve visoke dunosnike.Hrvatska drava nije imala ustava,niti parlamentarnih institucija i vie stranaja,pa je sva vlast bila koncentrirana u poglavnikovim rukama.Tijekom etverogodinjeg postojanja NDH je bila optereena brojnim problemima: izbijanje oruanih pobuna (etnici, partizani),veliki izdaci za vojne snage (domobranstvo, ustaka vojnica) i materijalne obveze prema talijanskim i njemakim saveznicima, sve tee privredno stanje i problemi prehrane stanovnitva, muslimansko pitanje i dr. Netolerantna politika ustakog vrha prema Srbima, idovima, Ciganima i Hrvatima koji nisu prihvaali totalitami reim iskazivala se u teroru zasnovanom na odredbama o zatiti arijske rase i asti hrvatskog naroda.Cjelokupna politika ustakog vrha, a posebno osnivanje koncentracijskih logora i masovne fizike likvidacije izazivala su nezadovoljstvo u Hrvatskom stanovnitvu,koje je u travnju 1941. pozdravilo uspostavu hrvatske drave i kraj velikosrpske hegemonije. To nezadovoljstvo stvorilo je podlogu za razvoj antifaistikog pokreta predvodenog Komunistikom partijom.

DVIJE KONCEPCIJE O OBNOVI JUGOSLAVIJEKapitulacijom jugoslavenske vojske praktiki je prestala postojati drava stvorena prvoprosinakim aktom 1918. No, kako je drugi svjetski rat bio u tijeku, njezin nestanak nije bio i konaan. Naime,odlazak jugoslavenske vlade i kralja u izbjeglitvo u mnogim, posebno vanjskim krugovima, odpoetka je shvaan kao epizoda. Kralj i vlada prihvaeni su na zapadu kao nositelji kontinuiteta jugoslavenske drave,a politika Velike Britanije (uz nju i SAD-a i SSSR-a) teila je poslijeratnoj obnovi Jugoslavije. I u samoj bivoj jugoslavenskoj dravi,okupiranoj od faistikih sila, organizirale su se snage s ciljem obnavljanja jugoslavenske drave.Medutim,one su se podijelile u dvije suprotstavljene grupacije s oprenim koncepcijama uredenja budue, obnovljene Jugoslavije i u politikom i u drutveno-gospodarskom pogledu.Jednu su sainjavali etnici predvodeni Draom Mihailoviem i oslonjeni na emigrantsku vladu,a drugu pripadnici pokreta pod vodstvom KPJ i Josipa Broza Tita.

Izbjeglika vlada i etniki pokretVlada Kraljevine Jugoslavije, koja je napustila zemlju kao i etnika organizacija u zemlji, imale su u svom programu obnovu Jugoslavije i povratak u zemlju kralja Petra II. te obnovu ranijeg politikog i drutvenog sustava. Ta podudamost rezultirala je suradnjom sve do sredine 1944., kada su zapadni saveznici promijenili svoju politiku formulu u odnosu na obnavljanje Jugoslavije.Nakon bijega iz zemlje, jugoslavenska se vlada okupila u Ateni, gdje je odrala svoju prvu sjednicu u izbjeglitvu. Zanimljivo je napomenuti da je vlada pobjegla, a da nije nikada, ni na jednoj sjednici,donijela odluku o naputanju zemlje. tovie, vlada nikada nita nije zakljuila ni o kapitulaciji jugoslavenske vojske.U opoj panici i kaosu naredbu o kapitulaciji izdao je predsjednik vlade general Simovi,a da prethodno nije konzultirao svoje ministre.Vojska se predala i bez znanja svog vrhovnog zapovjednika kralja Petra II.,koji je prvi napustio zemlju i ne znajui vie to se u njoj dogaa.Pripremajui vladinu deklaraciju, ministri su na prvoj sjednici zapoeli unu raspravu o krivici za slom Jugoslavije. Srpski su ministri tvrdili da je za poraz kriva hrvatska izdaja, a hrvatski ministri su im uzvraali da je glavni krivac centralizam i dugogodinja hegemonija srbijanskih politikih snaga i nebriga o vojsci. (Te e se rasprave nastaviti i u narednim godinama izbjeglitva). Svi su se ipak sloili o tekstu nota koje e vlada uputiti Velikoj Britaniji i SADu,a u kojima se istie kontinuitet Kraljevine Jugoslavije i nastavljanje rata protiv Njemake i Italije.Ne priznaje se okupacija zemlje,a u nastavku rata vlada rauna na pobjedu Velike Britanije i njenih saveznika. Pri tome niti jedan politiar nije dovodio u pitanje obnovu monarhije.Iz Atene se vlada preselila u Kairo. Nakon kraeg vremena, Britanci su je prebacili u samostan Tanturblizu Jeruzalema. Kralj Petar II. bio je smjeten u jeruzalemu u zgradi britanskog viceguvernera.Na sjednici (sada izbjeglike) vlade 12. svibnja 1941. prvi put se raspravljalo o vojnim snagama kojima vlada u tom trenutku raspolae. Ministri su tada prvi put saznali da se u zemljama Bliskog istoka nalaze manje grupice izbjeglih vojnika i da je ukupno stanje vojske 404 osobe (od toga je bilo 7 generala, 114 asnika, 54 doasnika i 229 vojnika).No, u lipnju 1941. Englezi su i vladu i kralja otpremili u London. Tijekom druge polovine 1941. (kao i u narednim godinama) medunarodni su se imbenici jae zanimali za prilike na tlu bive jugoslavije. Stupanjem u rat SSSR-a, pa zatim i SAD-a, formirala se snana antifaistika koalicija:rat je ulazio u novu etapu I kalkuliralo se i s bojitem na Balkanu,Velika Britanija i SAD ostajale su na svojim stajalitima da poslije pobjede u ratu obnove Jugoslaviju i vrate kralja u zemlju.U asu sloma jugoslavenske drave etniki vojvoda Kosta Milovanovi Peanac (bio je na elu etnike organizacije posljednjih nekoliko godina),s nekoliko etnikih odreda, nalazio se u dolini rijeke Toplice (Juna Srbija), gdje je ostao i nakon njemake okupacije. Tada slijedi novo okupljanje etnika koje je provodio pukovnik jugoslavenske vojske Draa Mihailovi. Njegov je cilj obnavljanje Jugoslavije pod dinastijom Karadordevia i ponovna uspostava velikosrpske hegemonije. Slom Jugoslavije zatekao ga je u istonoj Bosni kao naelnika taba II. armije. Tu je poeo okupljati oficire i vojnike razbijenih jugoslavenskih jedinica,pa je s njima preao u zapadnu Srbiju na Ravnu goru. Naziv oruanih jedinica pod Mihailovievim vodstvom bio je etniki odredi jugoslavenske vojske, ime je oznaen kontinuitet s vojskom razorene drave.Pojava nove etnike organizacije zbunila je Kostu Peanca, pa je pozvao Drau Mihailovia da mu se pridrui kao naelnik njegova taba. Mihailovi je to odbio pozvavi Peanca da se pri drui njegovu ravnogorskom pokretu. No, sada je Peanac to odbio i neko vrijeme djelovao pod okriljem Nijemaca.Draa Mihailovi se Nijemcima inio poodesnjiim za slamanje komunistikog pokreta, pa su prestali pomagati Kostu Peanca i orijentirali se na njega. U sukobu dviju etnikih frakcija Mihailovi je uspio nadvladati svog protivnika, pa ga je nakon zarobljavanja 1944. dao strijeljati.etnike su skupine najprije djelovale na podruju Srbije, a zatim su se organizirale i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a na podruje Hrvatske u Dalmaciji i Lici. U kolovozu 1941. Draa Mihailovi osniva Centralni nacionalni komitet (vodei ljudi u njemu bili su Stevan Moljevi, Dragia Vasi i Mladen ujovi).Iako je etniki pokret osnovan da vodi borbu protiv okupatora, a za obnovu Jugoslavije,njegov voda svjesno odgada borbu i u svojoj strategiji planira okupljanje i pripremanje snaga za odluan trenutak kad saveznici ostvare prevagu u ratovanju i kad se iskrcaju na tlo bive Jugoslavije.U listopadu 1941. Draa Mihailovi uspio je uspostaviti radio-vezu s Englezima, a preko njih i s izbjeglikom vladom u Londonu. etnici dobivaju podrku izbjeglike vlade koja ih smatra jugoslavenskom vojskom u domovini, pa sredinom sijenja 1942. kralj unapreduje Drau Mihailovia u in generala i imenuje ga ministrom vojske i mornarice u vladi i zamjenikom vrhovnog zapovjednika vojske (to je bio sam kralj).Velika Britanija postaje sve vie zainteresirana za balkanski prostor i daje inicijative za politiku prema Jugoslaviji. A etnici Drae Mihailovia, na koje se u svojoj politici oslanjaju, istodobno se povezuju s Nijemcima i Talijanima protiv kojih su bili upereni savezniki ratni planovi. Suradnju s okupacijskim snagama Draa Mihailovi prihvaa kako bi s njihovom pomoi eliminirao drugi pokret koji takoder eli obnoviti Jugoslaviju, ali pod komunistikim vodstvom i s drugaijim politikim i drutvenirn odnosima od onih za koje se zalae etnika organizacija.

Antifaistiki pokret pod vodstvom KPJOd proglaenja Obznane 1920. KPJ je djelovala ilegalno,to je umanjilo njezinu snagu. Razdirale su je i unutamje frakcijske borbe. Ozbiljan udarac zadao joj je i estosijeanjski reim.Odredeno sredivanje stanja u redovima KPJ uslijedilo je nakon dolaska na poloaj glavnog tajnika (generalnog sekretara) Josipa Broza Tita (1937) koji je stranku pokuao izvui iz izolacije. Ostajui i dalje na pozicijama klasne borbe kao temeljne odrednice komunistikog programa, KPJ nastoji iskoristiti nacionalno pitanje i ugraditi ga u vlastiti politiki program. Poinje istupati kao glavni borac protiv velikosrpske hegemonije. Zato osniva nacionalne komunistike partije (KP Hrvatske, KP Slovenije) u okviru KPJ,s oitim ciljem da privue dio pristaa gradanskih stranaka koje su bile nositelji nacionalnih tenji i borbe za nacionalnu ravnopravst.KPJ je pokuala organizirati i Narodnu frontu kao savez komunista s lijevo orijentiranim gradanskim strujama,a s programom borbe za rjeenje nacionalnog pitanja i tekog gospodarskog stanja.Slom Kraljevine Jugoslavije KPJ nastoji iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva: preuzimanje vlasti i uspostavu socijalistikog modela drutveno-ekonomskih odnosa i to na teritoriji cijele razbijene i od faistikih vlasti okupirane drave. Prema tome,u programu KPJ u tom je trenutku na prvom mjestu borba za osloenje od okupatora i obnova Jugoslavije.Uz taj cilj KPJ e uredno raditi i na promjeni cjelokupnog politikog i drutvenog sustava utemeljivanjem novih odnosa. U politikom pogledu ona je formulirala program kojim eli zadovoljiti tenje junoslavenskih naroda da se oslobode velikosrpske hegemonije. Zato je i sroila parolu bratstvo i jedinstvo kao glavnu odrednicu svoje agitacije za mobiliziranje masa.Kada je slom jugoslavenske drave doveo i do raspada graanskih politikih stranaka, KPJ je bila jedina politika formacija koja je imala dobro organizirane redove na teritoriji cijele bive Jugoslavije. lanstvo u njenim organizacijama nije bilo veliko (oko 8.000 lanova KPJ i 30.000 lanova Saveza komunistike omladine Jugoslavije, SKOJ-a), ali su svi komunisti bili vrsto povezani.Poetkom svibnja 1941. u Zagrebu je organizirano savjetovanje rukovoditelja KPJ iz svih dijelova bive drave (nisu prisustvovali samo predstavnici Makedonije), kojim je rukovodio glavni tajnik Tito.Na savjetovanju su formulirane osnove politikog programa KPJ u uvjetima okupirane i raskomadane zemlje.Posebna je pozomost posveena pripremama za oruanu borbu,a kao najpodesniji oblik borbe u uvjetima brojane i tehnike moi okupatorskih snaga utvrden je partizanski rat.Pripreme za oruanu borbu bile su vrlo intenzivne. Do pokretanja ustanka irih razmjera (proglas KPJ od 4. srpnja 1941.) izvodile su se samo manje diverzantske akcije. Kada je Njemaka napala Sovjetski Savez, stranako je vodstvo procijenilo da je nastupio pogodan trenutak za opi ustanak. Tijekom ljeta 1941. intenzivirale su se borbe na cijelom prostoru bive Jugoslavije. Partizanskim jedinicama rukovodio je Glavni tab (stoer), kasnije preimenovan u Vrhovni tab, na elu s Titom kao vrhovnim zapovjednikom.U partijskim dokumentima i kasnijoj literaturi borba protiv okupatora, a za obnovu Jugoslavije pod komunistikim vodstvom, nazvana je Narodnooslobodilaki pokret (skraeno NOP).Na prostorima koja su partizani drali pod svojom kontrolom organizirana je nova civilna vlast (osnivali su se narodnooslobodilaki odbori - opinski, kotarski). U daljem razvoju NOP-a takvi su odbori djelovali ilegalno i u krajevima (gradovima) koji su bili pod okupacijom.Nazonost faistikih okupacijskih snaga - njemakih, talijanskih, madarskih i bugarskih - i njihovi postupci izazivali su negodovanje stanovnitva i jaali antifaistiko raspoloenje.Na ozemlju Nezavisne Drave Hrvatske ustrojen je totalitarni model drave (po uzoru na Njemaku i Italiju), u kojoj je praksa ustakog reima (posebno odnos prema idovima i Srbima) stvarala pogodno tlo za regrutiranje pristaa i simpatizera NOP-a. irenju antifaistikih raspoloenja pridonosili su mnogo intelektualci privreni liberalnim i demokratskim shvaanjima,jer antifaizam nije bio samo opredjeljenje komunista, nego pokret pripadnika raznih smjerova (liberala, demokrata, socijalista), koji su ustajali protiv faistikog napada na humanizam i temeljne demokratske vrednote.Kako je usporedo s NOP-om poeo djelovati i etniki pokret, na prostoru bive jugoslavenske drave razvijale su se dvije snage s istim krajnjim ciljem (obnova Jugoslavije), ali s oprenim programima o politikom i drutvenom ustrojstvu obnovljene drave. Ipak je Tito pokuao objediniti oba pokreta, smatrajui da ih obnova drave moe povezati kao zajedniki cilj. Unato dubokim razlikama (idejnim i praktino-politikim) Tito i Draa Mihailovi dva su se puta sastali (prvi put u Struganiku,19. rujna, a drugi put u Brajiima, 27. listopada 1941.), s namjerom da usklade svoje borbene akcije protiv faistikih okupatora. Draa Mihajlovi,medutim, nije prihvaao borbu, jer je smatrao da su Nijemci jo suvie jaki i da treba priekati njihovo slabljenje, a dotle se pripremati i jaati pokret otpora.Dogovor je postignut samo o medusobnom nenapadanju partizana i etnika i o ustupanju etnicima odredene koliine puaka i streljiva iz uike tvomice oruja od strane partizana (na ijem je podruju tvomica bila).No, kad su Nijemci poeli svoju (prvu) ofenzivu na partizansko podruje u Zapadnoj Srbiji, etnici su im se pridruili i tako zapoeli aktivnu suradnju s Nijemcima,a zatim i s Talijanima.Namjera im je bila da uz pomo okupatora unite Titov NOP. Kako je razvitak antifaistike borbe pod vodstvom KPJ do jeseni 1942. poprimio iroke razmjere i kako su partizani drali pod svojom kontrolom znatne prostore, vrh KPJ je odluio formirati najvie politiko predstavniko tijelo svih jugoslavenskih zemalja. To je izvreno u Bihau potkraj studenoga 1942. osnivanjem Antifaistikog vijea narodnog oslobodenja Jugoslavije (AVNOJ). U skladu s najavljenim programom stvaranja zajednice ravnopravnih naroda, pristupilo se zatim i formiranju predstavnikih tijela pojedinih naroda, odnosno pojedinih zemalja u kojima ti narodi ive.Stalni porast NOP-a ogledao se i u vojnikim pobjedama I irenju teritorija pod kontrolom partizana.To je navelo rukovodstvo NOP-a da potkraj studenoga 1943. sazove AVNOJ na drugo zasjedanjje u Jajcu. Na tom zasjedanju AVNOJ je proglaen vrhovnim zakonodavnim i predstavnikim tijelom Jugoslavije. Donesena je odluka i o izgradnji obnovljene Jugoslavije na federativnoj osnovi kako bi se osigurala ravnopravnost njezinih naroda Izbjeglikoj su vladi oduzeta prava zakonite vlade, a kralju Petru II. zabranjen je povratak u zemlju. Osnovan je Nacionalni komitet oslobodenja Jugoslavije (NKOJ) koji preuzima ulogu vlade. Od tada se jugoslavenska drava, koja se obnavljala u antifaistikoj borbi, naziva Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ).

OBNOVA JUGOSLAVIJE U ZAVRNICI RATAZaokret Saveznika prema NOP-uZa cijelo vrijeme drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je sauvala svoj formalni dravopravni kontinuitet, priznavale su ga sve tri saveznike velike sile - Velika Britanija, SAD i SSSR -i Jugoslavija je smatrana saveznikom dravom. Njena obnova uope nije bila upitna i u tome su se sve tri sile slagale. Pitanje je samo bilo tko e u obnovljenoj dravi imati vlast, jer su se tijekom rata na njenim prostorima sukobljavale snage opredijeljene za razliita rjeenja. I NOP, i etnici Drae Mihailovia bili su za uspostavu jugoslavenske drave,ali s razliitim politikim i drutveno-ekonomskim ustrojstvom. A velike su sile upravo u tom pogledu bile podijeljene. Obnovu monarhije podravali su zapadni saveznici (Velika je Britanija pruala utoite kralju i izbjeglikoj vladi, dok je nopovsku opciju podravao