Epistemologija, teorija, koncept, model, metodologija, paradigma, autorefleksivnost, naracija, pripovijedanje, narativ, tekst, zaplet, diskurs, jezik, izvor, dokaz, trag, povijesna injenica, interpretacija, metafora, znaenje, simbol, praksa, reprezentacija, stvarnost, lingvistiki obrat, konstrukcija, objektivnost, pozitivizam, empirizam, relativizam, materijalizam, multiperspektivnost, interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, postmodernizam Historiografija je znanost koja prouava historiju razvoja ljudskog drutva i otkriva zakone historijskog razvitka. - historije, kao svakog bavljenja prolou (npr. obrazovna djelatnost, publicistika, ideologija...) i - historiografije, pismenog izlaganja postignua historijske znanosti, to podrazumijeva dakle i ukupnost historiografskih djela (npr. o nekom problemu, razdoblju, osobi). Tijek istraivakog postupka: 1. Izbor istraivakog pitanja( postavljanje odgovarajueg istraivakog pitanja i niza potpitanja i pretpostavki (hipoteza), koje se modificiraju tijekom istraivanja 2. Heuristika (skupljanje izvora i literature)( - skupljanje izvora koji odgovaraju na postavljeno istraivako pitanje i konzultiranje literature koja se bavila tim problemom) 3. Kritika izvora (vanjska kritika (kritika teksta, kritika erudicije) utvruje je li izvor autentian unutranja kritika (historijska kritika) utvruje npr. perspektivu autora izvora. Doprinos pomonih povijesnih znanosti kritici izvora (historijska geografija, kronologija, genealogija, paleografija, diplomatika, sfragistika, heraldika, numizmatika)) 4. Interpretacija(sredinji dio istraivakog postupka, u kojem na temelju kritike izvora odgovaramo na postavljeno istraivako pitanje u interpretaciji se sluimo analizom, objanjenjem (npr. uzroka i posljedica), sintezom) 5. Izvjetaj (predstavljanje istraivakih rezultata) (- prezentacija rezultata istraivakog postupka - nunost predstavljanja u jezinoj formi, to za sobom povlai pitanje naracije (pripovijedanja, odnosno pripovijesti) - oblici prezentacije: rasprava ili monografija (cjelovit odgovor na postavljeno istraivako pitanje), lanak (manje cjelovit tekst od rasprave), graa (obavljivanje izvora s komentarom), ocjena ili recenzija (kritiko vrednovanje

nekog teksta), prikaz (informiranje o nekom djelu), biljeka (kratka informacija o nekom djelu)) Metoda - skup usklaenih postupaka i normi koji omoguuju rjeavanje zadataka svojstvenih odreenoj znanosti - razlikovati pojam metoda (vii pojam) od pojma tehnika (nii pojam, oznaava pravila i postupke koji se primjenjuju na predmet istraivanja) Metoda odreuje tehnike postupke. Metodologija - teorija o metodama koje primjenjuju znanosti Historijska metoda sustav pravila istraivakog postupka historijske znanosti unutar te ope historijske metode, na osnovu koje se historija poziva na znanstvenost, historijska znanost koristi niz razliitih pojedinanih historijskih metoda (npr. biografsku, poredbenu ili komparativnu, kvantitativnu, genetiku, kauzalnu, tipoloku) pojam historijska metoda prvi je upotrijebio i formulirao njemaki povjesniar iz 19. st., J. G. Droysen udbenik historijske metode napisao je u 19. st. njemaki povjesniar Ernst Bernheim Predmet historijskog istraivanja je povijesna injenica, pod kojom podrazumijevamo: - dogaaj (pojedinani, neponovljivi in) - strukturu (ustrojstvo povezanosti razliitih drutvenih podruja i odnosa) - proces (povijesni procesi obuhvaaju dugotrajnija povijesna kretanja) Neki problemi pri historijskom istraivanju: historijska znanost u istraivanju povijesne zbilje nuno je upuena na upotrebu pojmova (npr. monarhija, demokracija, graansko drutvo) koje upisuje u povijesnu zbilju (npr. pojmove renesansu i reformaciju oblikovala je tek historijska znanost) - historijska znanost istrauje povijesno vrijeme i u njega upisuje vlastite periodizacijske kriterije; problem periodizacije - pitanje objektivnosti (problem subjektivnosti, odnosno pristranosti; povjesniarov pogled je perspektivan i selektivan te ovisan o njegovoj sadanjosti; istina nije jedna ve uvelike ovisi i o perspektivi gledanja)

postmoderna kritika historije: Postmoderni kritiari historije usmjeravaju se na navedena obiljeja historijske metode i istraivakog postupka, problematizirajui postavke o znanstvenosti historije kao discipline. Pritom: osporavaju mogunost spoznaje prolosti tvrde da historija moe dati samo interpretacije, a ne istinito znanje istiu da se historija slui naracijom i retorikim strategijama, ime je bliska knjievnosti naglaavaju povjesniarevu pristranost, odnosno nemogunost objektivnosti

Metodologija - (openito) sustav metoda i naela koji se koriste u jednoj znanstvenoj disciplini, odnosno teorija o metodama koje primjenjuju znanosti - u historiji je metodologija shvaana kao bavljenje historijskom metodom, a taj se pojam koristio i za ire znaenje, tj. razliito problematiziranje historije kao discipline pa se govorilo se da se netko bavi metodolokim pitanjima i za ono to emo danas nazvati teorijskim pitanjima Metoda - (openito) nain, put, postupak koji pomae ostvarenju eljenog rezultata u znanstvenom istraivanju, odnosno skup usklaenih postupaka i normi koji omoguuju rjeavanje zadataka svojstvenih odreenoj znanosti - u historiji se to odnosi na opu historijsku metodu i/ili na pojedinane historijske metode, npr. kvantitativnu, komparativnu itd. - neki smatraju da historijska metoda ne postoji, a budui da se rijetko pojavljuju nove pojedinane historijske metode danas se vie raspravlja o teorijskim nego metodolokim problemima historije Teorija (openito) dio neke znanstvene discipline koji se odnosi na njezine principe i metode i tako razlikuje od njezine primjene (npr. teorija glazbe, teorija knjievnosti, koja se posebno razgranala i utjee na problematiziranje historije kao discipline) u historiji teorija problematizira njezine epistemoloke pretpostavke, metode i druge postavke; kada kaemo da se netko bavi teorijom historije mislimo na to da prati brojna podruja koja problematiziraju razne aspekte historije kao discipline itd. Epistemologija (openito) filozofsko podruje, znanost/teorija o spoznaji, o nainu kako dolazimo do znanja o neemu

u historiji bi bavljenje epistemologijom znailo razmiljati kako povjesniari dolaze do spoznaje/znanja o prolosti, uspijevaju li to uiniti i s kojim su ogranienjima suoeni ANTIKA HISTORIOGRAFIJA

-

Poetak historiografije: Grka historiografija logografi - pojavljuju se oko 500. god. pr. Kr.

problem pristranosti kod antikih povjesniara

- zapisuju lokalne legende, prie o mjestima i gradovima - pretee historiografije - Hekatej iz Mileta, Helanik iz Mitilene pojam histora - prvi put upotrijebljen u 5. st. pr. Kr. (Herodot) - znaenje: ispitivanje, znanje steeno ispitivanjem, opisivanje i pripovijedanje supostojanje mitskog i povijesnog poimanja vremena - koliko utjeu bogovi, a koliko mogu utjecati ljudi na svoju sudbinu - rascjep izmeu mitskog (boanskog) i povijesnog (ljudskog) jo uvijek djelomino prisutan kod Herodota (mijeanje), dok ga Tukidid dokida u korist ovjekovog djelovanja na povijest odnos usmene i pisane kulture - usmena kultura (mit, ep, pjesnitvo, prie, glasine) - pismena kultura (historiografija, dokumenti) Postupni prodor pisane u usmenu kulturu HERODOT IZ HALIKARNASA (485. 425.) - prvi upotrijebio pojam historia (u prvoj reenici svoga djela) - Ovo je prikaz povijesnog istraivanja [ispitivanja] Herodota Halikarnaanina, zato da ono to su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i udesna djela to su ih izvrili i Grci i barbari ne ostanu bez spomena, kao ni ostali dogaaji, pa ni razlog zbog kojeg su meusobno zaratili.

(Herodot, Povijest, Zagreb 2000, str. 45) - pie o suvremenosti (1-4. knjiga) i grko-perzijskom ratu (480-479; 5-9. knjiga) - naglaava utjecaj bogova na pobjedu Grka nad Perzijancima, ali i ljudski utjecaj (vrline i junatvo) - njegovo pripovijedanje o suvremenosti obiluje geografskim, etnografskim i antropolokim podacima o barbarima (Babiloncima, Perzijancima, Egipanima, Skitima), koje je skupio na svojim brojnim putovanjima (prenosi anegdote, prie, legende) Prijepori oko Herodotova djela: je li zaista rije o prvom povjesniaru i prvom historiografskom djelu? Ciceron naziva Herodota ocem historije, ali i autorom u ijem su djelu nalaze bezbrojne izmiljene prie Tukidid kritizira Herodota Herodot dolazi do podataka na temelju: - onoga to je uo - to je vidio - to je doznao ispitivanjem Herodot meutim ne navodi imena ljudi od kojih je dobio podatke, ne navodi dokumente posljedica prijepora oko Herodotova djela je da historiografski uzor u antici postaje Tukidid, dok Herodot biva zanemaren humanizam i prosvjetiteljstvo obnavljaju interes za Herodota znanstvena historiografija u 19. st. razumljivo negativno vrednuje Herodotovo djelo obrat u recepciji dolazi s 20. stoljeem; arheologija potvrdila neke Herodotove navode koji su drani netonima i izmiljenima; okretanje historiografije antropologiji moe se pozivati i na Herodota; pojava usmene povijesti pogotovo; postmodernoj kritici historije Herodot postaje zanimljiv (npr. problemom odnosa injeninog i fikcijskog itd.) tvrdnje da rije o remek-djelu TUKIDID (460. 400.)

Povijest peloponeskog rata Peloponeski rat (431-404), rat izmeu Atene i Sparte, Tukidid u 8 knjiga opisao rat do 411. godine Tukidid sudionik rata; atenski strateg koji zbog jednog vojnog neuspjeha morao u progonstvo Tukididov rad razlikuje se od Herodotova, kojeg kritizira. Tukidid se usredotouje samo na politike i vojne dogaaje (usmjeravanje na istaknute pojedince). Do podataka dolazi samo na temelju: - onoga to je sam vidio - onoga to je sam uo (s time da oko ima prednost nad uhom) Tukididova tenja za objektivnou (ispitati podatke koje je dobio, injenice poduprijeti dokazima) Za razliku od Herodota, Tukidid u ratu ne vidi utjecaj bogova ve samo ljudsko djelovanje Tukidid postaje uzor historiografskog pisanja u antici: - orijentiranje na politike i vojne dogaaje i usmjeravanje na istaknute povijesne pojedince - pokuavanje nasljedovanja njegove kritinosti, zatim kompozicije i dramatinosti u pripovijedanju - primjenjivanje krunog (ciklikog) poimanja tijeka vremena (da se bitne pojave u povijesti ponavljaju) - prihvaanje shvaanja da primjeri iz povijesti (exempla), ponajprije uzorno djelovanje istaknutih pojedinaca, imaju odgojnu ulogu, odnosno snagu moralne pouke Je li svojom navedenom kritinou i tenjom za objektivnou Tukidid mogao biti uzorom moderne historijske znanosti u 19. i 20. st.? - dijelom da, a dijelom su se tome suprotstavljali brojni izmiljeni govori (elementi fikcije) koje je Tukidid stavljao u usta povijesnih osoba o kojima je govorio (nije skrivao da nisu autentini; navodio ih je prema pretpostavljanju to bi osobe u odreenim okolnostima trebale rei) Lukijan: Evo dakle kakav bi prema mome miljenju trebao biti povjesniar: neustraiv, nepodmitljiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene rijei, ovjek koji, kako je to rekao

onaj komiar, kae kruh kruhu a vino vinu, ovjek koji nee nikada radi prijateljstva ili mrnje popustiti ili nijekati, nekoga aliti ili se stidjeti ili nekoga omalovaavati; on mora biti pravedan sudac, dobrohotan sa svima, nikada spreman da popusti jednoj strani vie nego to to ona zasluuje; ovjek koji kada pie nema domovine, ni grada ni vladara; ovjek koji se ne pita to e misliti ovaj ili onaj, nego izlae ono to se dogodilo. - Herodot i Tukidid se dre objektivnosti kad govore o protivnikoj strani (Perzijancima, Sparti), pritom su, naravno, uvjereni u prednosti vlastite strane - brojni drugi antiki povjesniari oituju politiku pristranost, iako antika historiografija istie nunost nepristranosti - moe li povjesniar uope biti nepristran ili je to samo ideal? Bolje je tedjeti s pohvalama i pokudama; ove neka budu voene razborom i bez klevetanja, potkrijepljene dokazima, kratke i u pravom trenutku, ta nismo na sudu Openito, zapamti ono to esto ponavljam: kada pie, ne misli samo na trenutne okolnosti i na to da e te hvaliti i cijeniti tvoji suvremenici, nego imaj u mislima trajnu vrijednost djela i radije pii za budui rod Zna li to je uinio knidoski arhitekt? Na Farosu je izgradio svjetionik, jednu od najveih i najljepih zgrada, da bi osvjetljavao put mornarima na irokoj puini, ne bi li ih tako spasio od toga da zalutaju u Paretoniju Okonavi gradnju, na skrivenu stranu kamenih blokova urezao je svoje ime, prekrio ga gipsanim premazom i na nj urezao ime tadanjega kralja. Znao je, naime, i to se kasnije obistinilo, da e slova s bojom u kratkom vremenu otpasti i da e se pokazati natpis: Sostrat, sin Deksifana iz Knidosa Nije se, dakle, obazirao na neposrednu sadanjost i na vlastiti kratki ivot, nego na nae doba i na vjenost, dokle god budu toranj i s njim njegova umjetnost prkosili vremenu. Tako treba pisati i povijest, istinoljubivo i s mislima na mjerila u budunosti, a ne opinjen laskanjem i eljom za ugodom koju prua pohvala suvremenika. Neka to bude pravilo i mjera za nepristranu historiografiju. Bude li se itko ravnao po tim pravilima, bit e dobro Lukijan, Kako se pie historija; citirano prema O. Luthar, Majstori i muze, Zagreb 2002, str. 39. Ksenofont (oko 430-355)

- Helenska historija, o zbivanjima od godine 411, gdje Tukidid stao, do 362. godine;povran prikaz, bez kritinosti, naklonjenost prema Sparti - memoarsko djelo Anabaza, o tome kako je vodio povratak grkih vojnika iz Azije

- Kirupedija, odgojno djelo koje u svojim napucima polazi od perzijskog cara KiraStarijeg Polibije (oko 200 oko 120) - nakon grkog poraza postaje rimski zatoenik pa pokuava Grcima iznijeti razloge uspjenog rimskog irenja - napisao historiju Sredozemlja od 264. do 144. godine - od 40 knjiga sauvano 5 STATUS HISTORIJE U ANTICI Poezija je takoer vie filozofska i ima uzvieniji karakter nego historija, jer poezija govori o opemu, a historija o posebnome. - Aristotel, Poetika Odnos historije prema knjievnosti i govornitvu - historija je u antici knjievna grana i povezana je s govornitvom; namijenjena joj je odgojna uloga, ona je riznica moralnih pouka, odnosno primjera (exempla) djelovanja istaknutih linosti Historija je u antici hibridni anr (moe se rei da u antici Klio, muza historije, ima dva lica: historiografsko i knjievno) RIMSKA HISTORIOGRAFIJA rimska analistika (ljetopisi); biljeenje vanijih dogaaja, imena magistrata (slubenika) i dr. Primjer: Annales maximi iTabulae pontificium Marko Porcije Katon (234-149) - Origines, prvo historijsko djelo na latinskom; od postanka Rima do godine njegove smrti Gaj Salustije Krisp (86-35) - pisao o Katilinoj uroti i ratu s Jugurtom Gaj Julije Cezar (oko 101-44) - Komentari o Galskom ratu (pie takoer i o graanskom ratu) - njegovo djelo smatranom udbenikom ratovanja (npr. Napoleon) Tit Livije (64. pr. Kr. 17. posl. Kr.)

- Ab urbe condita; od 752, osnutka grada Rima, do 9. god. pr. Kr.; sauvao se dio (35 knjiga) od tog golemog djela - slui se drugim autorima, dokumentacijom - pripovijesti o veliini Rima; primjeri moralnog i politikog djelovanja istaknutih pojedinaca za pouku itateljima; donoenje izmiljenih govora - djelo koriteno kao udbenik rodoljublja Kornelije Tacit (oko 55 oko 120) - napisao biografiju Agrikole, etnografski opis Germanije - najznaajnija djela: Annales (o razdoblju od 14. do 68. godine), Historiae (o razdoblju od 68. do 96. godine), dramatinost i knjievno oblikovanje djela Josip Flavije (37 poslije 95) - idovski autor; u 7 knjiga pisao o dogaajima idovskog rata izmeu 75. i 79, kojih je bio oevidac - autor idovskih starina, 20 knjiga, o povijesti idovskog naroda od stvaranja svijeta do 66. po Kr. Kornelije Nepot (oko 99 24. pr. Kr.) - biografije o znamenitim muevima (De viris illustribus) Plutarh (oko 45 125) - Usporedni ivotopisi, usporeivanje po jednog istaknutog Grka s jednim Rimljaninom (npr. Aleksandra i Cezara) - veliko odgojno znaenje njegovih biografija istaknutih pojedinaca Gaj Svetonije Trankvil (oko 70 poslije 122) - takoer poznati pisac biografija - ivotopisi careva (Vitae Caesarum), od Cezara do Domicijana Amijan Marcelin (oko 330 oko 395) - posljednji znaajniji historiograf Rimskog Carstva - memoari, od 31 knjige sauvano 18

Lukijan (oko 120 oko 180) - Kako se pie historija; prvi programatski spis o pisanju o povijesti; shvaanje historije kao pouke; inzistiranje na nepristranosti O antikoj historiografiji za ispit je potrebno znati poglavlje Historiografija antike iz knjige M. Gross, Suvremena historiografija, 1996, str. 21-34. Pojmovi i autori: histora, exempla, logografi, Hekatej, Helanik, Herodot, Tukidid, Ksenofont, Polibije, Katon, Krisp, Cezar, Livije, Tacit, Flavije, Nepot, Plutarh, Svetonije, Marcelin, Lukijan Imati na umu pristup koji je povezan s ovdje obraivanim gradivom: Usmena historija - koritenje usmenih svjedoanstava kao izvora - snaan razvoj tog pristupa u drugoj polovici 20. stoljea praen institucionaliziranjem na sveuilitima - povezanost sa sloenom problematikom sjeanja i pamenja SREDNJOVJEKOVNA HISTORIOGRAFIJA U kojoj je mjeri srednji vijek nastavak antike? Kako je to pitanje kontinuiteta/diskontinuiteta srednjeg vijeka i antike vidljivo na srednjovjekovnoj historiografiji ? SREDNJOVJEKOVNA LATINKSA HISTORIJOGRAFIJA TEMELJI SE NA: antikoj batini (oponaanje historiografskih anrova i stila antikih povjesniara) kranstvu (odreuje sadraj; autoritet Biblije i crkvenih otaca; pridavanje svrhe pisanju o povijesti; novo shvaanje povijesnog vremena) S jedne strane srednjovjekovna historiografija sadri anrovski kontinuitet s antikom i humanistikom historiografijom, a s druge strane kranstvo srednjovjekovnoj historiografiji, osim kranskog tematskog usmjerenja, donosi i novu koncepciju povijesnog vremena. srednjovjekovno poimanje svijeta:

dokidanje antikog ciklikog (krunog) shvaanja povijesti (o ponavljanju povijesti) uspostavljanje shvaanja o pravocrtnom trajanju povijesnog vremena pridavanje smisla (svrhe, cilja) povijesti usmjerenje prema univerzalnoj povijesti ovjeanstva Kransko poimanje povijesti usredotouje se na tri vremenske toke: - stvaranje svijeta - poetak kranstva - posljednji sud (kraj povijesti) Primjeri kranskih periodizacija povijesti: - starozavjetna Danielova vizija o 4 carstva (krajem posljednjeg carstva dolazi i kraj svijeta) - uenje o dobima (aetates); 6 razdoblja ljudskog ivota (od roenja do starosti) prenesena na povijest; doba starosti (esto doba) je doba izmeu prvog i drugog Kristova dolaska, koji e znaiti kraj povijesti; razradio Aurelije Augustin; kronika zagrebakog kanonika Antuna Vramca (16. st.) slijedi takvu periodizaciju svjetske povijesti Razvijeni srednji vijek unosi promjene u kransko shvaanje povijesti. HISTORIOGRAFSKI ANROVI U SREDNJEM VIJEKU Anali (Annales) - kratki zapisi o pojedinim dogaajima (kratka biljeka uz dogaaj, bez komentara) - strukturirani prema godinama - anonimni autor (uglavnom redovnici) Kronike - takoer zapisi koji prate dogaaje kroz godine, ali rije o neto opirnijim zapisima, iznoenje tumaenja i irih opisa - autor uglavnom poznat - mogu se odnositi na samostane, gradove, plemike obitelji; mogu biti lokalne ili svjetske

Historije (historiae) - ire pripovijedanje o djelima junaka, plemikim obiteljima ili gradovima a) vitae (biografije); uglavnom svetaca ili istaknutih sveenika, kasnije i vladara b) gesta (djela, ini); nisu ivotopisi pojedinaca ve govore o djelima niza osoba na nekom poloaju (opata, biskupa, pripadnika vladarskih obitelji, kasnije i npr. kriarskih junaka), npr. Liber pontificalis (knjiga papa) c) genealogije; o podrijetlu plemikih obitelji i vladarskih dinastija d) historije gradova; o osnutku i vanim dogaajima pojedinih gradova Shvaanje historije u srednjem vijeku: - historija je, kao i u antici, grana knjievnosti i, kao takva, dio govornitva - obrazovni sustav: unutar triviuma (gramatika, retorika, dijalektika) o historiografskim djelima govorilo se u sklopu gramatike i retorike; na sveuilitima se historija ne pouava zasebno - oponaanje antikih historiografa - povijest slui za iznalaenje primjera (exempla) za kranski ivot (kao put prema spasenju) -autori historiografskih djela: - za obradu prolih dogaaja (kojima nisu svjedoci) potpuno se pouzdavaju u autoritete (npr. Bibliju, crkvene oce i druge kranske pisce); odsustvo kritinosti; prepisuju i kompiliraju ranija djela; vjeruju da su izvjea ranijih autora potpuno vjerodostojna (zbog njihova statusa autoriteta i zbog toga to su sudjelovali u tim dogaajima ili su im ti dogaaji bliski) - za obradu suvremenih dogaaja (kojima su svjedoci) vjeruju da ih mogu u potpunosti istinito iznijeti Promjene u razvijenom srednjem vijeku (postupno javljanje sve vee kritinosti; autori vie nisu samo redovnici i sveenici; sve vie svjetovnih tema; umjesto na latinskom jeziku sve vie djela na pukim jezicima; javljanje sekulariziranog shvaanja povijesti)

Srednjovjekovno pouzdanje u istinitost iskaza: ... jer sam bio svjestan da nitko ne moe pisati istinitije od mene o dogaajima kojima sam sam prisustvovao i koje sam vidio, kako se kae, na vlastite oi ... - Einhard, ivot

Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 51.Budui da je sam prisustvovao gotovo svim dogaajima koje opisuje, zna se da ih potkrepljuje svjedoanstvom iste istine. - Einhard, ivot Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 49. opat Einhard (o. 770 - 840) - Vita Karoli Magni, (ivot Karla Velikoga); napisan 829-836. godine - smatra da je vrijednost njegova djela napose kad izvjetava o onim dogaajima koje je promatrao kao oevidac - Einhard slijedi Svetonijeve ivotopise 12 rimskih careva Zakljuio sam da je bolje da ih sam predam pamenju potomstva, pa makar i drugi pisali o njima, nego da dopustim da propadnu u tmine zaborava sjajni ivot i izvanredna, dananjim ljudima gotovo nedostina djela kralja koji je meu svim svojim suvremenicima bio najvei i najuzvieniji. - Einhard, ivot Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 51. Vide li suvremenici iste dogaaje istovjetno? Primjer: interpretacija injenica o Karlu Velikom Karlo Veliki na franako prijestolje stupa 768. godine. Franaka uskoro postaje najvea i najmonija zapadnoevropska drava u dotadanjih pola tisuljea. 774. prvi osvajaki pohod Karla Velikog: pokoravanje langobardske drave u sjevernoj Italiji. Na Karlov dvor dolazi niz uenih osoba. Karolinka umjetnost (8 - 10. st.), temeljena na antikoj i kasnoantikoj kranskoj umjetnosti, povezuje antiku i romaniku. Karlov dvor postaje sredite karolinke renesanse. Gradnja dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu, vjerojatno po uzoru na San Vitale u Ravenni. 796. franaka vojska pobjeuje Avare. 800. papa u Rimu kruni Karla Velikog za cara, kao prvoga na Zapadu nakon 476. godine. Prijepori u odnosima Zapadnog i Istonog Carstva dovest e do rata 806-9. godine. 812. sklopljen Aachenski mir Bizanta i Franaka na temelju ideje o slozi brae careva i miru u krilu zajednike crkve. Karlu priznata titula cara Franaka. - (Izvor: Kronologija, Zagreb 1996) Istraivako pitanje:

- govore li navedene injenice u prilog tome da je rije o dogaajima i procesima koji su karakteristini za antiku, dakle, antiki fenomeni, ili se radi o duboko srednjovjekovnim problemima? Navedite vae miljenje, obrazloite zato tako mislite i istaknite injenice za koje smatrate da govore u prilog vaem miljenju. Podpitanje: - je li Karlovo vrijeme jo zadnji odsjaj antike ili je to prvi vrhunac srednjovjekovne povijesti Evrope, o emu su dvojili i tadanji suvremenici. Karolinka renesansa oponaala antiku. Je li Karlova kapela u Aachenu patetino oponaanje rimskog, odnosno carskog sjaja, u poneemu tipino i za itavu Karlovu vladavinu? (Einhard, ivot Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 26) Moe li suvremenik nepristrano i objektivno pisati o dogaajima kojima svjedoi? ... sveti Augustin opisuje u svojim Ispovijestima ideal za kojim je udio svaki srednjovjekovni povjesnik: da bude izravni svjedok dogaaja koje opisuje. N. Ivi, Domiljanje prolosti, Zagreb 1992, str. 115. Konstituiranjem znanstvene historije u 19. i 20. st. javlja se miljenje da povjesniar, zbog nedostupnosti svih izvora i nepostojanja vremenskog odmaka, ne moe relevantno pisati o suvremenosti. Novije razmiljanje o toj tematici: Interpretirajui najnovije razdoblje hrvatske povijesti dr. sc. Ivo Goldstein pokazao je, naime, da je itekako mogu znanstveni pristup povijesti ije tkivo ine procesi koji jo nisu dovreni i o kojima istraivau, stjecajem okolnosti, ne stoje na raspolaganju mnogi relevantni izvori, potvrujui time u praksi jedno od temeljnih naela suvremene historiografije, to jest naelo da znanstvenost tumaenja prole stvarnosti nije primarno ovisna o vremenskoj distanci, nego da je ponajprije jami tehnika pristupa prolosti, to jest svjesno odabrani i strogo kontrolirani emotivni odmak od povijesnih linosti i povijesnih zbivanja i tenja za njihovim razumijevanjem. dr. sc. Mario Strecha, recenzija knjige I. Goldsteina, Hrvatska povijest, Zagreb 2003.

Euzebije, biskup Cezareje u Palestini (o. 260 - 339)

- Historia ecclesiastica, primjer univerzalne crkvene historije (kronika Crkve shvaena kao kronika svijeta) - citirao brojne izvore od 1. do 3. stoljea Aurelije Augustin (354 - 430) - De Civitate Dei (O dravi Bojoj); Boja zemaljska drava - iznio kransko tumaenje povijesti - pobija antiko kruno shvaanje povijesti (da je povijest stalno ponavljanje) - odbacuje periodizaciju povijesti na 4 carstva - dijeli povijest na 6 doba Izidor iz Seville (o. 560 - 636) - enciklopedijsko djelo Etymologiae

- kompilacija raznih antikih djela- shvaanje historije prvenstveno kao izvjea svjedoka samog dogaaja Beda Venerabilis (asni) (672/3 - 735) - najznaajniji povjesniar ranog srednjeg vijeka - Historia ecclesiastica gentis Anglorum (Crkvena historija naroda Angla) - povijesni dogaaji su moralni primjeri (exempla) koji govore o kranskim vrlinama i Bojem utjecaju na povijest - pripada malom broju srednjovjekovnih povjesniara koji su kritini prema izvorima (umjesto pukog kompiliranja brojnih tvrdnji iz starijih djela pokuava utvrditi istinite dogaaje; u svoje djelo uvrstio brojne dokumente) Oton (o. 1115 - 1158), biskup u Freisingu i carski roak

- Historia de duabus civitatibus (Historija dviju drava)- pie u interesu vladarske kue Hohenstaufovaca

- primjer koritenja periodizacije na 6 svjetskih doba i 4 carstva u svrhu velianja Njemakog Carstva Vilim iz Tira (1130-1184), nadbiskup - autor ponajbolje historije kriarskih ratova Ima li povjesniarki u srednjemu vijeku? Ima li i prije 20. stoljea? Christine de Pizan (o. 1365 o. 1430) - roena u Veneciji, otac slubovao na dvoru Karla V. u Parizu, gdje je udana s 16 godina - pisala poeziju, prozu i historijske tekstove - autorica biografije kralja Karla V. (koristila kronike, iskaze svjedoka i vlastita sjeanja); predstavljen kao primjer (exempla) suvremenicima - pisala je takoer alegorijske tekstove s autobiografskim elementima; najpoznatija po tekstu The Book of the City of Ladies - njezini radovi imaju elemente univerzalne historije - u 20. stoljeu, razvojem feministikih studija, otkrivena kao feministika autorica; pisala o mizoginiji plemia, poloaju ena itd. - njezin primjer potie pitanje poloaja ena u srednjem vijeku, kao i pitanje poloaja ena koje su pisale o povijesti, odnosno povjesniarki tijekom povijesti historiografije Bizantska historiografija: - historiografska djela piu sudionici povijesnih dogaaja (dok su u zapadnoj latinskoj historiografiji autori uglavnom sveenici, u bizantskoj historiografiji to su dravni slubenici, vojskovoe, lanovi carske obitelji, ak i carevi) - bizantskim autorima historiografskih djela, zbog njihovog visokog poloaja, dostupni su izvori, dobro poznaju povijesne dogaaje u kojima su sudjelovali, ali oituju i pristranost - kao i zapadna latinska historiografija i bizantska historiografija usmjerena je na suvremene dogaaje Prokopije iz Cezareje (kraj 5. st. o. 565) - tajnik vojskovoe Belizara, pratio ga na vojnim pohodima - pie o dogaajima u kojima sam sudjelovao - Historija ratova (o bizantskim ratovima protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota)

- Tajna historija (objelodanjena nakon autorove i careve smrti, u djelu govori o onome to nije bilo mogue napisati (...) dok su jo bili ivi oni koji su uinili ta djela) Izazov svjetske povijesti: to moemo saznati o kineskoj historiografiji? Joseph Needham (1900-1995) - britanski povjesniar kineske znanosti - zavrio kemiju, bavio se biokemijom; u Cambridgeu upoznao kineske kolege, poeo uiti kineski i postao sinolog, s naglaskom na povijest znanosti i razvoju civilizacije; za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio u Kini 1942-46. sudjelujui u britanskoj pomoi Kini u borbi protiv Japana - opseno djelo Znanost i civilizacija u Kini (1954-1994); kritika eurocentrinog pogleda na razvoj europske znanosti i civilizacije; istie velik doprinos kineske znanosti Zapadu i njezinu razvijenost - komparativna historija; usporeivao Zapad i Istok (Needhama spominje Uvod u

komparativnu historiju, Zagreb 2004)- na hrvatski jezik prevedeni njegovi lanci o odnosu znanosti i drutva: Kineska znanost

i Zapad, Zagreb 1984.Needham tvrdi da je kineska civilizacija bila razvijenija od zapadne sve do 15. st., te je istraivao zato u Kini nije dolo do znanstvene revolucije, odnosno razvoja moderne znanosti. Knjiga Kineska znanost i Zapad sadri poglavlje Vrijeme, kronologija i kineska historiografija (str. 210-219) - postojala funkcija kraljevskog astronoma/historiografa

- prvi veliki kineski povjesniar Sima Qian (o. 145 o. 87), otac kineske historiografije,djelo Shiji

- bogata kineska tradicija pisanja povijesti dinastija; zapoeo S. Qian, raznolik anr:sadri biografije i rasprave o raznim predmetima - Liu Zhiji (661-721), djelo Shitong, revolucionarno djelo o historijskoj kritici i metodi Arapska historiografija: Ibn Haldun (1332 1406) - jedan od najpoznatijih arapskih povjesniara

- u uvodu (nazvanom Prolegomena ili Predgovor, arapski Muqaddima) djela o svjetskoj povijesti (o Arapima, Perzijancima i Berberima) iznosi napomene o povijesti i drutvu zbog kojih ga se smatra preteom mnogih zapadnih autora; iznosi filozofiju povijesti, razmatra mogue uzroke odreenih povijesnih dogaaja, usporeuje civilizacije, trai zakone njihova uspona i pada, govori o razliitim drutvenim slojevima itd. - zbog razmatranja uspona i pada civilizacija, Ibn Halduna iznimno je cijenio Arnold Toynbee (1889 1975), koji je u poznatom djelu A Study of History, 12 svezaka, 19341961. takoer prouavao razloge uspona i propasti civilizacija Komparativna historiografija esto podrazumijeva usporeivanje slinosti i razlika dvaju fenomena poredba ili komparacija omoguuje bolje razumijevanje vlastite povijesti te upoznavanje neke druge povijesti; izlaenje izvan uskih nacionalnih okvira potrebno znanje jezika i uvianje posebnih konteksta zbornik Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004. POJMOVI: Multiperspektivnost pod tim pojmom moemo podrazumijevati postojanje mnotva razliitih perspektiva o odreenim povijesnim dogaajima ili pojavama (npr. sudionici dogaaja mogu gledati na neke dogaaje potpuno razliito) pojam se takoer moe odnositi na postojanje razliitih interpretacija (npr. na temelju istih izvora povjesniari mogu doi do prilino razliitih interpretacija) Interdisciplinarnost (openito) znanstveni rad koji se zasniva na suradnji i saznanjima vie znanstvenih disciplina u historiji to, dakle, moemo smatrati suradnjom izmeu dviju ili vie disciplina, npr. suradnja historije i geografije, historije i sociologije, historije i psihologije, historije i antropologije itd. (kada je rije o suradnji historije s vie disciplina moemo koristiti pojam multidisciplinarnost) Transdisciplinarnost odnosi se na objedinjavajui pristup onom skupu problema, npr. prouavanju ovjeka ili drutva, koji nadilazi istraivake mogunosti jedne discipline

HUMANISTIKA HISTORIOGRAFIJA i u humanistikoj historiografiji prisutni su problemi koji prate srednjovjekovnu historiografiju, odnosno pisanje o suvremenim dogaajima jer humanistiki historiografi piu uglavnom o vlastitom vremenu i dalje je historija dio knjievnosti i pod snanim utjecajem govornitva obrazovni status historije: studia humanitatis (obuhvaaju gramatiku, knjievnost, retoriku i filozofiju), o historiji se govori u sklopu knjievnosti promjene i razlike koje donosi humanistika historiografija u odnosu na srednjovjekovnu: - uz sveenike historiografska djela piu i laici - naputanje srednjovjekovnih periodizacijskih obrazaca i shvaanja povijesnog vremena (napose Boje uloge u povijesnim dogaanjima; elementi sekularizacije; ovjek oblikuje vlastitu povijest) Kako se idealizirajui odnos humanizma prema antici odrazio na humanistiku historiografiju? nadahnue antikom navodi humanistike povjesniare na oponaanje antikih anrova i stila antikih autora tvrdnje nekog antikog povjesniara ne dovode se u pitanje zbog kontinuiranog iskrivljavanja antikih tekstova u humanizmu se uspostavlja filologija, koja je razvila metodu kritikog prireivanja antikih tekstova. Nastaju brojni rjenici i prirunici o antici. Skupljanje materijalnih ostataka: natpisa, novca, spomenika. Nastanak prvih pomonih povijesnih znanosti: epigrafije, numizmatike, arheologije. Antikvari skupljai svjedoanstava o antici. Antikvari, meutim, ne vre historijska ispitivanja antikog gradiva, oni nisu historiografi. humanistiki historiografi ne istrauju antiku, smatrajui da se o tome ne moe pisati bolje ili drugaije od antikih autora, ve piu uglavnom o vlastitom vremenu Prisutnost primjera u humanistikoj historiografiji:

historija se i dalje shvaa kao magistra vitae jer sadri brojne moralno poune primjere i zbog toga jer se smatralo da se povijesne pojave, pored razliitih oblika javljanja, u svojim bitnim karakteristikama ipak ponavljaju

oponaanje exempla iz antikih djela jer je ljudska priroda shvaena u bitnome nepromjenjiva

od historije se oekuje da prui primjere o uzornom ponaanju u prolosti, prema kojima bi se suvremeni itatelji trebali ravnati u vlastitom djelovanju

to se posebno odnosi na vladare i dravnike koji bi trebali slijediti primjere istaknutih povijesnih osoba

usmjerenost na suvremene politike dogaaje i tzv. velike linosti zadaa historije je, dakle, pouiti i pruiti knjievni uitak itateljima

Kao anrove humanistike historiografije napose moemo izdvojiti: biografije (humanistika usmjerenost na istaknute povijesne osobe oitovala se u pisanju brojnih biografija znaajnih linosti, a biografski pristup koriten je i u pisanju djela koja nisu iskljuivo posveena pojedincima ve su pokuala prikazati odreeno razdoblje; npr. Niccol Machiavelli, ivot Castruccia Castracanija, hrvatski primjer biografskog anra: Ivan Tomko Mrnavi, ivot Petra Berislavia, Zagreb 2008, prvi put objavljeno 1620) historije gradova (uz pisanje o pojedincima humanistika historiografija usmjerena je i na pisanje o povijesti gradova; npr. Leonardo Bruni, Historije

firentinskog naroda, Niccol Machiavelli, Firentinske historije)Problematiziranje obiljeja humanistike historiografije na primjeru historiografskih djela dvojice hrvatskih autora Ivan Tomko Mrnavi (1580 - 1637), ivotopis Petra Berislavia, Zagreb 2008 (Vita Petri Berislavi, 1620). - biografija istaknute povijesne osobe, bana Petra Berislavia - nekritinost: neutemeljeno pozivanje na srodstvo izmeu roda Mrnavia i Berislavia, to je razlog pisanja biografije Ludovik Crijevi Tuberon (1458 1527), Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001 (Commentaria de temporibus suis, 1603)

- djelo se odnosi na dogaaje od 1490. do 1522, dakle na povijest njegova vremena, vremena kojem je svjedok Ludovik Crijevi Tuberon, Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001. nasljedovanje antikih uzora umetnuti izmiljeni govori uz pisanje o mojem vremenu prisutni su i ekskursi u dalju prolost uz iznoenje biografija brojnih istaknutih osoba prisutna i historija grada (Dubrovnika) str. 87: Inae, kad ve spominjem Dubrovaku Republiku, koja je u ovo doba daleko najmoniji dalmatinski grad, u nekoj u se mjeri udaljiti od poduzeta posla, i iznijeti priu o tom gradu od njegova postanka. Takoer, otkrit u na koji je nain napokon, zajedno s ostatkom Dalmacije, Republika dola pod vlast ugarskih kraljeva. Meutim, neu slijediti prie koji su drugi izmislili, ili sam izmiljati nove, u elji da ovaj grad uinim glasovitijim pripisujui mu sjajnije podrijetlo. Naime, upravo se nikakva glasovitost ne moe vezati uz grad koji se bavi samo trgovinom, a zazire od vojevanja. Nego, iznijet u sve to mi se uini istinitim ili istini najbliim, slijedei u prvom redu pisca Dukljanina. Historija ena - istraivanje povijesti ena - koritenje pojma spol; bioloka (nepromjenjiva) kategorija Rodna historija - od 1980-ih koritenje pojma rod u historijskim istraivanjima koji upuuje na socijalnu konstrukciju identiteta ene/mukarca Pojmovi: Stvarnost (realnost, zbilja) Konstrukcija

- u novije vrijeme neki teoretiari naglaavaju da npr. stvarnost ili drutvena/povijesna zbilja nije apsolutno dana ili nepromjenjiva ve da je mi konstruiramo npr. historijama, diskursom, pripovijestima itd. Konstruira se takoer identitet, nacija itd. Predstavnici humanistike historiografije:

Leonardo Bruni (1369 1444) - kancelar Firence

- Historije firentinskog naroda (Historiae florentini populi), gradska historija u 12svezaka - prikaz povijesti Firence od osnutka do 1404. godine - kritiki prema srednjovjekovnim legendama o osnutku grada; umjesto pozivanja na Boje zahvate pokuavati dati vlastita objanjenja - oponaanje antikih obrazaca (npr. uzorni ili poroni pojedinci prikazani prema antikim knjievnim modelima) - Brunijevo djelo pokuavaju slijediti brojni humanistiki autori Flavio Biondo (1388 1463) - papinski tajnik; arheolog i topograf antikog Rima, autor nekoliko prirunika, skuplja srednjovjekovnih izvora - primjer humanistikog antikvara, nije povjesniar Lorenzo Valla (o. 1407 1457) - prvi sustavno primijenio filoloku kritiku na srednjovjekovne izvore, ali i na antika djela to su ih humanisti smatrali nedodirljivima - na zahtjev aragonskog kralja Napulja u sukobu sa Sv. Stolicom, podvrgao je kritici tzv. Konstantinovu darovnicu, koja je smatrana autentinim dokumentom kojim je car Konstantin na poetku 4. st. predao papi zapadni dio Rimskog Carstva sa sjeditem u Rimu, na temelju ega je papinstvo opravdavalo svoju svjetovnu vlast - Valla je jezinom analizom utvrdio da je rije o krivotvorini iz 8. st., jer se u njoj upotrebljava latinski jezik kasnijeg razdoblja, a ne latinski 4. st. Niccol Machiavelli (1469 1527) - neko vrijeme tajnik firentinske kancelarije, teoretiar drave i politike, historiograf - oponaanje antikih tekstova, uzimanje exempla iz povijesti

- Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (shvaanje rimske republike kao uzora vlasti, to bitrebala slijediti Firenca)

- ivot Castruccia Castracanija, o kondotjeru iz Luke u 14. st., primjer slabosti kojepodrazumijeva shvaanje humanistike historiografije kao dijela knjievnosti: izmiljanje dogaaja, stvaranje legendi oko opisivane osobe itd.

- Firentinske historije, 8 knjiga, o dogaajima do 1492; kao i drugi humanistikipovjesniari pie o karakternim stranama istaknutih pojedinaca, donosi njihove izmiljene govore; shvaanje povijesti kao pouke suvremenicima - s obzirom na formalnu stranu njegovih djela, Machiavelli je tipian primjer humanistike historiografije Francesco Guicciardini (1438 1540) - vrio vane diplomatske slube za firentinsku republiku

- Razmatranja o Machiavellijevim raspravama, kritizira Machiavellijeve rasprave o Livijujer smatrao da Rimljane ne treba oponaati, s obzirom da se, prema njegovom miljenju, povijest ne ponavlja - kod njega prisutna vana shvaanja o zasebnosti historije, da povijest nije samo zbirka pounih primjera ve podruje koje se moe ispitivati; pokuava logiki odrediti uzroke i meuovisnost povijesnih pojava - mladenako djelo Firentinske prie (Storie fiorentine) nije dovrio; dogaaje u Firenci i crkvi nije mogue primjereno objasniti bez cjelokupnog talijanskog konteksta - zato nastaje djelo Historija Italije (Storia dItalia, 1537/40); posljednje veliko djelo shvaanja humanistike historiografije kao dijela knjievnosti i prvo veliko djelo moderne historiografije; vodi rauna o cijeloj Italiji, o vanjskoj i unutranjoj politici, ali uzroke trai uglavnom samo u intrigama i zavjerama, slui se razliitim dokumentima, ali ne sustavno, donosi izmiljene govore U humanizmu brojni traktati u kojima se teorijski raspravlja o historiografiji: - o njezinoj retorikoj i knjievnoj strani te o upotrebi historije kao magistra vitae

- pojavljuju se takoer i traktati koji, raspravljanjem o zasebnosti historije kaodiscipline i usmjeravanjem na povijesne procese, pridonose znanstvenom razvoju historije Hrvatski primjer: Frane Petri (Cres, 1520 Rim, 1597) - za historiografiju vane njegove rasprave: Deset dijaloga o historiji (1560) i Deset

dijaloga o retorici (1562)

- bavi se raznim aspektima historije, npr. historijskom spoznajom; istie da je povijest djelo ovjeka; upuuje na zaseban poloaj historije, navodi da se uz politiku historiografiju treba baviti i drugim ivotnim podrujima - Petri primjer humanista koji kritiziraju podreenost historije i kulture retorikoknjievnim osnovicama i upuuju na filozofsko-znanstveni pristup i okretanje razliitim podrujima ljudskog ivota U drugoj polovici 16. st. pojedini autori zagovaraju da se historija distancira od knjievnosti i da se tretira kao istinito pripovijedanje (narratio vera). U drugoj polovici 16. st. nekolicina francuskih pravnika i filozofa teoretizira o integralnoj, savrenoj historiji, koja se treba usmjeriti na to vie podruja ljudskog ivota, baviti se civilizacijama i narodima, obuhvatiti cjelinu. Jean Bodin (1530 1596) - Metoda za lako razumijevanje historij (Methodus ad facilem historiarum

cognitionem, 1566), naputak kako primjerenije razumjeti povijesna zbivanja prilikomiitavanja historijskih djela; govori o zakonitosti povijesnog kretanja, uzrocima povijesnih pojava; izrie shvaanje o napretku u povijesti; suprotstavlja se srednjovjekovnoj periodizaciji na etiri carstva; nasuprot humanistikom velianju antike kao nedostinog ideala Bodin daje prednost svom vremenu i njegovim dosezima; istie da povijesna zbivanja pokree ljudsko djelovanje Bodin upozorava da za ocjenu vjerodostojnosti odreenog historiografskog djela treba voditi rauna i o autorovim drutvenim interesima te religijskim i rodoljubnim stavovima; istie nunost kritikog pristupa; kao i drugi humanisti smatra da je svjedoanstvo to istinitije ako je autor sam vidio i doivio ono to opisuje te da ne treba vjerovati autoru ako samo govori o onome to uo od drugih; za razliku od drugih humanista koji za izvore koriste samo starije pisce, Bodin smatra da povjesniar treba upotrebljavati i druge izvore: pisma, ugovore itd.; potrebno je takoer usporeivati kako razni autori piu o istoj temi prije oblikovanja vlastitog suda - Bodin protiv antikog i srednjovjekovnog shvaanja historije kao grane govornitva i knjievnosti Henri Lancelot-Voisin La Popelinire (o. 1540 1608) - autor traktat o novom shvaanju integralne historije - suprotstavlja se idealizaciji antike, da se ona ne moe mjeriti s dosezima njegova vremena

- da historijsko istraivanje treba biti univerzalno i potpuno te obuhvatiti civilizacije; takvu historiju nazvao nova historija; shvaanje historije kao zasebne discipline; uvjeren da se usprkos raznim oblicima povijesne pojave ipak ponavljaju Na temelju ideje o integralnoj historiji nije napisano niti jedno historiografsko djelo, ve se o njoj samo teoretiziralo, pa e se historija i dalje shvaati kao grana knjievnosti, a Bodinova ideja o napretku u povijesti javit e se tek u prosvjetiteljskoj historiografiji 6. Historiografija u razdoblju reformacije i protureformacije. Historijska erudicija Kako su, prema vaem miljenju, na razvoj historije kao znanstvene discipline utjecale polemike katolika i protestanata? napreduje kritika izvora do povijesnih podataka potrebnih za podupiranje tvrdnji u polemikama dolazi se preko kritike izvora, to vodi do unapreivanja tehnika istraivakog rada objavljivanje izvora iz povijesti Crkve kritinost prema izvorima, meutim, odnosi se samo na izvornu grau na koju se poziva suprotna strana, ne i na vlastitu (ono to jedna strana dri izmiljenim za drugu je istinito) intenzivira se pisanje i objavljivanje knjiga, na djelu je rat knjigama koji se vodi na podruju crkvene historije, nastaju brojna djela iz crkvene historije, napose pregledi crkvene povijesti Matija Vlai (Flacius Illyricus, 1520 - 1575) - primjer protestantske interpretacije crkvene povijesti - Magdeburke centurije, 13 svezaka (1564-1574), prva sustavna historija Crkve, prvi kolektivni znanstveni rad, koji je Vlai organizirao sa suradnicima djelo izlae razvoj crkvenog uenja i ustrojstva te odnosa Crkve prema dravi - polemiki prema uenjima Katolike crkve - djelo podijeljeno prema stoljeima,centurijama - s historiografske strane Centurije su znaajne zbog sustavne potrage za novim izvorima i zbog izlaganja metodskih naela kojima su se autori vodili u izradi djela (navedeno u predgovoru prvog sveska)

- kao i kod drugih katoliko-protestantskih polemikih djela ni ovdje ne postoji mogunost nepristrane historijske kritike - Centurije su protestantskim autorima osigurali povijesne podatke koje mogu koristiti u polemikama s katolikim autorima Katoliki odgovor na Centurije ponudio je Caesar Baronius (1538 1607), koji je zapoeo ureivanje opsenog djela Crkveni

anali, u 38 svezaka, koje karakterizira, izmeu ostalog, poleminost i djelominoslijeenje historijske kritike S obzirom na reformaciju i protureformaciju, u 17. st. ponovno se javljaju autori koji izlau srednjovjekovno kransko shvaanje povijesti, koje su humanisti napustili Jacques-Bnigne Bossuet (1627 - 1704) - primjer autora teolokog shvaanja povijesti - Rasprava o univerzalnoj povijesti, 1681, namijenjena pouci sina Luja XIV; prvi dio govori o razdoblju od postanka svijeta do Karla Velikog, drugi dio o ostvarivanju katolikog uenja kroz povijest, trei dio o usponu i propasti carstava, posebice rimskog. Iako smatra da Providnost upravlja povijeu, od srednjovjekovnog shvaanja razlikuje se time to navodi da na povijest utjeu i ljudski uzroci. Historiografija u 17. stoljeu i historijska erudicija: u 17. st. usustavljuje se historijska erudicija; omoguava sustavnu prosudbu pouzdanosti izvora, to zahtijeva temeljitu strunu naobrazbu eruditi sustavno se bave kritikom izvora i definiraju njezina pravila (humanistiki antikvari samo su skupljai povijesnih ostataka, koje uglavnom ne znaju kritiki analizirati) historijska erudicija u 17. st. postupno postala zasebna disciplina, za to je preduvjet bio organizirani kolektivni rad ponajvie benediktinaca i isusovaca sustavnim prikupljanjem, kritikom obradom i objavljivanjem dokumenata oblikovane metode i tehnike pomonih povijesnih znanosti, ime su poloeni temelji znanstvenoj historiji Predstavnici historijske erudicije:

Jean Mabillon (1632 1707), maurinac, pripadnik benediktinske Kongregacije sv. Maura (sredite: pariki samostan Saint-Germain-des-Prs) iji su redovnici sustavno izdavali razliite izvore i izgradili eruditske discipline koje se nazivaju pomonim povijesnim znanostima (diplomatiku, paleografiju, kronologiju) Mabillonovo djelo De re diplomatica, 1681, utemeljuje diplomatiku (analiza isprava i metoda ustanovljavanja njihove autentinosti). Djelo je potaknuto polemikom s isusovcem Danielom Papenbroeckom o metodi prepoznavanja autentinosti dokumenata. Jean Bolland (1596 1665), isusovac - predvodnik bolandista, zapoeo erudicijski pothvat opsenog kritikog ienja ivotopisa svetaca (potaknuto humanistikim i protestantskim kritikama svetakih legendi) - golema edicija Djela svetaca (Acta Sanctorum) koja zapoela izlaziti 1643: nastoje kritikom analizom tekstova ustanoviti najstarije izvore, njihovu autentinost i vjerodostojnost eruditi 17. i 18. st. usustavljivanjem kritike izvora doprinijeli znanstvenom napretku historije, ali njih zanima uglavnom samo razlikovanje autentinih i krivotvorenih dokumenata historijskom erudicijom (dokazivanjem autentinosti dokumenata) bave se specijalisti, koji uglavnom ne piu o povijesti, a, nasuprot tome, veina povjesniara ne koristi doprinose historijske erudicije pa se historiji i dalje u velikom mjeri pristupa kao dijelu knjievnosti Hrvatski primjer predstavnika historiografske erudicije: Ivan Lui (Joannes Lucius, Trogir, 1604 Rim, 1679 ), potomak plemike obitelji, stekao iroku naobrazbu, ima doktorat iz prava - svojom sposobnou sustavne kritike izvora pripada vrhu europske erudicije; u Rimu usvojio pomone povijesne znanosti - prvo djelo, ivotopis blaenog Ivana ispovjednika biskupa trogirskog, Rim 1657, kao bolandisti, prireivai Acta Sanctorum, kritiki pristupa legendama o bl. Ivanu Trogirskom. Prvi put objavljuje isprave hrvatskog ranog srednjeg vijeka. najznaajnije Luievo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666.

- u prvih pet knjiga pie o povijesti Dalmacije i Hrvatske (od Ilirika do 1480); u estoj knjizi o unutranjim prilikama i nainu ivota u Dalmaciji i Hrvatskoj (nakon 1110), o Slavoniji i dr. - koristi u svojim istraivanjima postignua historijske erudicije, slui se kritikom izvora, iznosi pretpostavke i argumente, postavlja pitanja i pokuava dati najvjerojatnije odgovore prema podacima iz izvora - vanost njegova neobjavljena predgovora i uvoda u kojima govori o svojim istraivakim ciljevima i otkriva svoje pridravanje postavki erudicije itaocu Dalmatincu, ljubitelju istine ! Dobro znam da stvaram nesavreno djelo, no ljubav prema domovini i elja da razotkrijem istinu nagnae me pisati s nakanom da prikupljajui to je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoe i pokazujem zablude. No dok ih budem razotkrivao i pobijao, pronai e mnogo to protiv ili mimo ope prihvaenih miljenja pisaca, pa te molim da me ne osudi prije no to to usporedi sa samim autorima da bi ispravnije sudio uvidjevi istinu. Istinu sam ponajvie pokuao dokuiti pretpostavkama: neto pouzdanije ili bolje nije naime moj neplodni duh mogao iznijeti zbog oskudice autora. (...) to sam naveo kao sigurno, napisao sam prema starim ispravama koje sam pronaao golemim trudom i s pomou prijatelja. U njih se naime pouzdajem vie nego u bilo kakve povjesniare. (...) Ivan Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb 1986, str. 359. - po tome se Lui razlikuje od hrvatskih humanistikih povjesniara, npr. Mrnavia (Lui provodi kritiku izvora i navodi da se zbog nedostatka izvora mora sluiti pretpostavkama, dok humanistiki povjesniari uglavnom ne rade kritiku izvora niti trae isprave; u prvom planu im je knjievno-retoriko prikazivanje, a ne pouzdanost, dok Luia ne zanima retorinost njegova stila) Naslauje li se dotjeranim stilom, odustani od itanja da ne bude povrijeen. Ne piem naime za oboavaoce duhovita govora, ve za ljubitelje istine i za one koji ele saznati o nejasnoj prolosti Dalmacije. Ivan Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb 1986, str. 359. - Lui u djelu donosi brojne citate izvora; na kraju djela donosi djela autora vanih za hrvatsku srednjovjekovnu povijest Luievo djelo Povijesna svjedoanstva o Trogiru, 1673/4.

Lui protivio uvjerenju humanistikih autora da Hrvati i Slaveni potjeu od Ilira; suprotstavljao se pokuajima plemikih obitelji da poveu svoje podrijetlo s davnim rimskim rodovima Lui nije u hrvatskoj historiografiji naao nasljednika (sve do druge polovice 19. st.) O Ivanu Luiu knjigu je napisao Miroslav Kurelac, Ivan Lui Lucius: otac

hrvatske historiografije, Zagreb 1994. Isusovci Filip Riceputi (1667 1742), Daniele Farlati (1690 1773), Jacopo Coleti (1734 1827) rade na prikupljanju i kritikom obraivanju goleme grae za djelo Illyricum Sacrum (o biskupijama na podruju rimskog Ilirika). Prvi svezak izlazi u Veneciji 1751. Ukupno izalo 8 svezaka. Raeno prema tadanjoj razini pomonih povijesnih znanosti. Citiranje brojnih izvora. Vano djelo za kasniju hrvatsku historiografiju. POJMOVI: izvor, dokaz, trag, povijesna injenica Na temelju izvora povjesniari istraivanjem pokuavaju doi do dijelova povijesne zbilje. Prije se smatralo da izvori neproblematino govore o prolosti i da su oni pravi dokaz neke povijesne pojave (pojam dokaz). Kasnije se poinju problematizirati sami izvori, ustvruje se da oni nikako nisu neproblematini ve da tek posredovano i perspektivno govore o prolosti. Prestaju se smatrati dokazima i upuuje se da su oni tek tragovi dijela povijesne zbilje (neki upuuju na pojam trag umjesto pojma izvor). Na problematiziranje izvora naglasak su posebno stavili postmoderni kritiari. Takoer, kroz razvoj historije dolazi do proirenja shvaanja izvora pa se osim pisanih izvora (dokumenata) poinje upotrebljavati itav niz izvora (materijalnih, knjievnih, vizualnih, usmenih itd.), odnosno razliitih povijesnih svjedoanstava. Konstrukcija povijesne injenice povjesniar konstruira povijesnu injenicu (povijesna injenica nije samo godina neke bitke ve itav niz drugih pojava iz prolosti koje povjesniar vrei selekciju odabire iz nepregledne prolosti i predstavlja kao povijesnu injenicu, npr. proces modernizacije ili neki ritual itd.) Prosvjetiteljska historiografija u 18. st. nastavljen razvoj historijske erudicije (kritike izvora i pomonih povijesnih znanosti; treba podsjetiti na djelo Jeana Mabillona, De re diplomatica, 1681)

u 18. st. takoer nastavljen proces postupnog odmicanja od shvaanja historije kao dijela knjievnosti, odnosno retorike (ali povezanost historije i knjievnosti ostaje i dalje jaka)

u 18. st. dolazi do postupnog irenja znaenja pojma historija (od antike do 18. st. historija je uglavnom oznaavala pripovijest o dogaajima u vezi nekog rata ili neke istaknute linosti, dok u 18. st. postupno poinje oznaavati i povijesnu zbilju u cjelini pa historija, dakle, obuhvaa i povijesnu zbilju i pripovijedanje o njoj)

u 18. st. historija se poinje sve manje shvaati kao pripovijedanje pogodno za iznoenje pojedinanih moralnih primjera (exempla), a naglasak se poinje seliti na istraivanje razliitih tema koje je potaknula prosvjetiteljska historiografija, o emu emo neto kasnije vie govoriti

javljanje nove discipline filozofije povijesti

Prosvjetiteljsko shvaanje povijesti i pojava filozofije povijesti: umjesto shvaanja da Providnost ravna povijeu (kasni primjer teolokog shvaanja povijesti je Jacques-Bnigne Bossuet, Rasprava o univerzalnoj

povijesti, 1681), naglaava se da ovjeanstvo upravlja svojom povijeu povijest se poinje promatrati kroz pojam napretka; javljanje uvjerenja da je mogu napredak ovjeanstva, da se ovjek obrazovanjem moe usavravati i nadvladati predrasude, praznovjerje i neznanje Filozofija povijesti: povezivanje povijesti i filozofije pojam upotrijebio Voltaire 1765. umjesto shvaanja povijesti kao rezultata Bojeg djelovanja, povijest treba filozofski osmisliti iz nje same; povjesniar treba obuhvatiti i posjedovati cijelu povijest; on je mora vidjeti cijelu kao jednim jedinim pogledom; povijest, dakle, treba vidjeti kao jedinstven i cjelovit tijek te joj dati smisao koji proizlazi iz nje same; oblikovanje uvjerenja da je povijest jedinstven, pravocrtan proces usmjeren prema odreenom cilju (npr. razumnom drutvu) prosvjetitelji na povijest gledaju kao na niz zabluda i praznovjerja, uz uvjerenje da ovjeanstvo obrazovanjem moe napredovati u razvoju slobode i kulture; vanost pojma napretka autori djela o filozofiji povijesti: Vico, Voltaire, Hegel, Marx itd.

Giambattista Vico (1668 1744) - profesor retorike na napuljskom sveuilitu - smatra ga se prvim filozofom povijesti - slinosti i razlike s prosvjetiteljskim shvaanjima - osebujno djelo Scienza nuova, 1725 (Naela nove znanosti, Zagreb 1982) - njegovo djelo suvremenicima bilo potpuno nepoznato pa je odgovarajua recepcija dola znatno kasnije

- Vicovo djelo sadri elemente i teologije povijesti i filozofije povijesti, i kruni tijek povijesti i pravocrtni napredak, i utjecaj Providnosti na povijest i ovjekovo djelovanje

- Vico polazi od shvaanja da je prirodu stvorio Bog (zbog ega su njezini zakoni tee spoznatljivi), a kulturu ovjek pa nju treba istraivati. Svako povijesno razdoblje razliito je utjecalo na kulturu.

povijest je za njega dugotrajan proces razvoja ovjeka od ivotinjskog do civiliziranog stanja

Vico pokuava istraivanje povijesti izdii na znanstvenu razinu; pokuaji oblikovanja poredbene kulturne historije

poznat po analizi mitova Vico je na granici sekularnog i religijskog tumaenja povijesti iznosi pretpostavku da je svim primitivnim ljudima zajedniko: religija, brane ceremonije, pokapanje mrtvih

razlikuje tri razdoblja: bogova (patrijarhalno drutvo), heroja (aristokratsko drutvo), ljudi (drutvo znanosti i filozofije)

kod Vicoa se moe iitati ideja krunog kretanja povijesti, koja je, meutim, razliita od one kod antikih i humanistikih autora

Vicovo djelo doivjelo bogatu i raznoliku recepciju, od nepoznavanja u 18. st., preko otkrivanja njegova djela od strane francuskog povjesniara J. Micheleta, zatim B. Crocea i K. Marxa, sve do isticanja vanosti Vicova djela za drutvene i humanistike znanosti

Obiljeja prosvjetiteljske historiografije:

Poto sam proitao tri ili etiri hiljade opisa bitaka i sadraj nekoliko stotina rasprava, utvrdio sam da u osnovi nisam nita nauio. Tu sam saznao samo o dogaajima... Da li je pre osvajanja Novog sveta panija bila bogatija nego danas? Koliko je bila naseljenija u doba Karla V negoli u doba Filipa IV? ... Eto jednog od predmeta znatielje svakoga ko bi istoriju da ita kao graanin i filozof. Ali, on se nee zadrati na tim saznanjima; istraie zato je neka nacija bila mona ili slaba na moru; kako se i u kojoj meri obogatila... Promene u naravima i zakonima bie najzad njegov pravi predmet. Tako bi se saznala istorija ljudi umjesto da se saznaje deli istorije kraljeva i dvorova.

Voltaire 1744 (citirano prema arl-Olivije Karbonel, Istoriografija, Beograd 1999, 75). umjesto dotadanje pretene usmjerenosti na historiju istaknutih osoba i ratova, autori djela prosvjetiteljske historiografije pokuavaju osmisliti historiju drutava i civilizacija glavna tema prosvjetiteljske historiografije je civilizacija (promatranje obiljeja neke civilizacije preko njezine knjievnosti, umjetnosti, znanosti, religije, obiaja, trgovine itd.) promatra se napredak ovjeanstva pokuavaju se pronai zakoni povijesnog razvoja, osvijetliti uzrono-posljedine veze zbog usredotoenosti na dominantnu ideju historiografska pripovijest treba ukazati na smisao odreene epohe ili civilizacije usmjeravanje na pisanje univerzalne historije (pojava historiografskog anra historijski esej, u kojem se tematizira svjetska historija, na nain kritikog promiljanja tijeka i smisla svjetske povijesti) Na koji su nain tako konceptualizirani teorijski i istraivaki interesi prisutni u pojedinanim djelima? Francuska pro. hist.: Charles de Secondat Montesquieu (1689 1755) - teoretiar ustavnog ureenja koji je u svojim djelima promiljao i probleme vezane uz povijest - Razmatranja o razlozima veliine Rimljana i njihove propasti, 1734.

- usmjerenost na prouavanje zakona povijesnog kretanja - tenja prema otkrivanju uzroka odreenih pojava - nedostatna kritika izvora Uope se mora opaziti da su se Rimljani, ratujui redom sa svim narodima, uvijek odricali svojih obiaja im bi na bolje naili i da je to najvie pridonijelo da ih uini gospodarima svijeta. Montesquieu, Razmatranja o razlozima veliine Rimljana i njihove propasti, Zagreb 2007, str. 15. Franois Arouet Voltaire (1694 1778) - filozof, knjievnik, povjesniar - njegov sredinji interes je genij naroda - umjesto uske politike povijesti potrebno je pisati o ivotu i duhu naroda, usredotoiti se na duh vremena, koji se oituje na raznim podrujima drutva - u vlastitom historiografskom radu Voltaire se eli usmjeriti na ljudsko ponaanje, zakone, obiaje, trgovinu, financije, poljoprivredu, stanovnitvo - potrebno je orijentirati se na svjetsku historiju - istie vanost oslanjanja na filozofiju - napredak ovjeanstva, koje bi trebalo napredovati prema razumnom drutvu, nije, meutim, pravocrtan - za Voltairea povijest je prepuna razdoblja neznanja i barbarstva, a uzori mogu biti jedino grka antika, razdoblje Cezara i Augusta, renesansa, doba Luja XIV.

Stoljee Luja XIV, 1751, Voltaireovo najznaajnije historijsko djelo- to razdoblje Voltaire dri dotad najprosvjeenijem (zbog uspona ljudskog duha i brojnih reformi koje su dovele do procvata drutva) - Voltaire oslikava povijest francuskog drutva, civilizacije (nain ivota, znanost i umjetnost) u doba Luja XIV. - sustavno skupljao izvore za to djelo: obavijesti oevidaca i suvremenika dogaaja, djela razliitih autora, ali ne i arhivske dokumente; ne slui se temeljitom kritikom izvora historijske erudicije

- u prikazivanju razliitih podruja ljudskog ivota, Voltaire se slui sistemom tzv. ladica, to podrazumijeva odvojeno obraivanje vanjske politike i rata od unutranjih prilika, zasebno prikazivanje npr. duhovnog stvaralatva i ivota na dvoru; tako odvojena podruja ladice ne obrauju se u njihovoj povezanosti i meusobnom proimanju, a taj je kompozicijski i sadrajni problem prisutan i u suvremenoj historiografiji Nadalje, za tako koncipiranu povijesnu disciplinu, koja nije u stanju problematski zahvatiti u cjelinu povijesnih zbivanja i pojava, karakteristino je i rasporeivanje povijesne materije po ladicama. Zadaa povijesti svodi se na kronologiju politikih zbivanja, a zatim se reda druga problematika: kultura, znanost, umjetnost. (...) Sve reeno predstavlja stare boljke hrvatske historiografije, koje ova edicija nije mogla izbjei: ona je naprosto sintetizirala ono to u historiografiji postoji, sa svim prednostima i nedostacima. Zdenka Janekovi Rmer, prikaz knjige Hrvatska i Europa, Kultura,

znanost i umjetnost, svezak 3: Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljee),Zagreb 2003, u: Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 43, 2005, str. 290.

Esej o obiajima i duhu narod, 1756.- Voltaireovo djelo koje ima vee filozofsko nego historiografsko znaenje - nastavak Bossuetove Rasprave o univerzalnoj povijesti (koja zavrava s Karlom Velikim, od kojeg Voltaire poinje i ide do Luja XIII), ali i snana kritika tog djela - tematiziranje napretka ovjeanstva (primjena filozofije povijesti) - prvi pokuaj svjetske historije koji eli istraivati sva velika kulturna sredita na svijetu; prva historija svjetske civilizacije - prikazivanje starih civilizacija: Grke, Rima, Indije, Kine, Perzije, Arapa; zatim daje pregled europske srednjovjekovne povijesti i ide u analizi do svoga vremena - jednako vrednovanje npr. kineske, muslimanske i europske civilizacije - Voltaire se ne slui kritikom izvora historijske erudicije Izazov globalne historije: Voltaireovo pisanje o svjetskim civilizacijama moe nam posluiti kao poticaj da razmislimo o europocentrinosti promatranja povijesti i europocentrinosti historiografije

povjesniar bi se, prema Voltaireu, trebao posvetiti i primjerice indijskoj i kineskoj civilizaciji

POVJESNIARKE: Catharine Macaulay (1731-1791) - engleska povjesniarka

- The History of England, 8 svezaka, 1763-1783. - Letters on Education, 1790, u kojima govori o razliitim pitanjima obrazovanja,meu ostalim i pitanju obrazovanja ena - knjige koje predstavljaju pregled povijesti historiografije uglavnom ne spominju povjesniarke, time ni Catharine Macaulay, a iznimka je kratki zapis u knjizi O. Luthara, Majstori i muze, Zagreb 2002, str. 62. Predstavnici hr. his.: Serafin Marija Crijevi - Cerva (1686-1759), dominikanac i dubrovaki povjesniar povjesniar dubrovakih dominikanaca i Dubrovake Republike djela: Bibliotheca Ragusina (vie od etiri stotine ivotopisa domaih ljudi i stranaca povezanih s Dubrovnikom), Prolegomena in sacram metropolim Ragusinam (o dubrovakim dravnim ustanovama), Sacra metropolis Ragusina (povijest dubrovake nadbiskupije prikazana preko ivotopisa dubrovakih nadbiskupa) Baltazar Adam Kreli (171578), zagrebaki kanonik i povjesniar djela: De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares (biljeke o hrvatskoj povijesti; koristi izvore, ali nedostatna kritika izvora; bez primjene razvoja historijske erudicije)

Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis (Povijest Stolne crkve zagrebake, Zagreb 1994) Annuae sive historia (Annuae ili historija: 1748-1767, Zagreb 1952); prisutnielementi otrih memoara i kronike

kotska prosvjetiteljska his.: - za razliku od francuske prosvjetiteljske historiografije, kod kotskih prosvjetitelja moemo uoiti poetke procesa povezivanja historijske erudicije i

historijskog pripovijedanja, to e u 19. st. rezultirati utemeljenjem historije kao moderne znanstvene discipline David Hume (1711 1777) - filozof, jedna od vodeih osoba kotskog prosvjetiteljstva - History of England from the Invasion of Julius Caesar to the Revolution of 1698, 8 svezaka, 1763. - zahtijeva sustavno prikupljanje podataka za pisanje historiografskog djela - povezivanje povijesti s filozofijom - knjievna strana historiografskog djela prisutna je u vrhunskom pripovijedanju Edward Gibbon (1737 1794) - dok su prosvjetiteljski povjesniari (filozofi-povjesniari) uglavnom usmjereni na esejistiko iznoenje unaprijed pripremljenih teorijskih pristupa, bez koritenja sustavne kritike izvora historijske erudicije, engleski povjesniar Gibbon prvi je koji povezuje historijsku erudiciju, filozofiju i historiografsko pripovijedanje - Gibbon jo ne provodi sustavnu kritiku izvora, ali se slui brojnim izvorima i literaturom - na njega utjeu eruditi, ali smatra da pojedini dogaaji sadre dublje znaenje, po emu je blii prosvjetiteljima - povezao je dvije dotad nepovezane tradicije: eruditsku i filozofsku Povijest je tek neto vie od niza zloina, gluposti i nesrea ovjeanstva. E. Gibbon, Slabljenje i propast Rimskoga Carstva, Zagreb 2009.

Slabljenje i propast Rimskoga Carstva (The History of the Decline and Fall of the Roman Empire), 6 svezaka, 1788, o razvoju rimske drave od 2. st. pr. Kr. do padaCarigrada 1453. - Rimsko Carstvo Gibbon smatra velianstvenim spomenikom ljudskog genija - bavi se uglavnom politikim ustanovama i ratovima, a ne tei toliko obuhvatiti iroka podruja drutvenog ivota - istraivanje razvoja i uzroka pojava

- prvo djelo znanstvene historije koje postalo izuzetno popularno, ponajprije zbog izuzetne knjievne vrijednosti Intelektualna historija: sloenoj problematici prosvjetiteljstva istraivaki je primjerice pristupala poddisciplina unutar suvremene historiografije intelektualna historija naglasak intelektualne historije je na intelektualnoj djelatnosti intelektualnoj historiji prethodi historija ideja (ameriki povjesniar Arthur Lovejoy), a kasnije se intelektualna historija razvila u razliitim pravcima jedan od najvanijih pravaca je Begriffsgeschichte (historija koncepata, odnosno pojmova), koja se, izmeu ostalog, bavila i prouavanjem razvoja shvaanja pojma historija kroz povijest 8. Konstituiranje historije kao moderne znanosti Njemaka historiografija u 19. st. Konstituiranje moderne historijske znanosti u 19. stoljeu rezultat povezivanja tradicije historijske erudicije (doprinosa razvoja historijske erudicije u 17. i 18. st., usavravanja metode i tehnike kritike izvora, odnosno usustavljivanja pomonih povijesnih znanosti) i pripovjednog izvjetavanja o povijesti (napose genetikog smjera u historiji, koji je usmjeren na razvoj, tijek i promjene povijesnih zbivanja, odnosno promatra povijesne pojave u njihovom nastanku i kasnijim promjenama te ih prikazuje u obliku pripovjedne sinteze) u 19. st. dolazi, dakle, do konstituiranja moderne historijske znanosti povezivanjem historijske erudicije i genetike historije kretanje prema tom procesu poznanstvenjenja moe se primijetiti kod nekih autora iz druge polovice 18. st. (njemaka prosvjetiteljska historiografija) Njemaka pov. his.: u drugoj polovici 18. st. zapaa se promjena unutar historiografske prakse; dotad je bila prisutna eruditska kritika izvora iji se predstavnici, eruditi, uglavnom nisu uputali u opirnije pripovijedanje o prolosti, dok oni koji su pripovijedali o prolosti, historiografi, nisu koristili rezultate historijske erudicije, odnosno sustavne kritike izvora; sada se uoava postupno povezivanje tih dvaju pristupa; proces poznanstvenjenja

do druge polovice 18. st. pomone povijesne znanosti dosegnule su pouzdanu razinu (diplomatika, paleografija, kronologija, sfragistika, heraldika, epigrafija, numizmatika); mogunost odgovarajue kritike izvora historija se postupno prestaje shvaati kao grana retorike, a poinje joj se pristupati kao zasebnoj disciplini, kao znanosti promjene s pojmom historija, u drugoj polovici 18. st. historija poinje oznaavati i povijesnu zbilju (za to danas koristimo pojam povijest) i izvjetavanje, pripovijedanje o prolosti (za to danas koristimo pojam historija) u drugoj polovici 18. st., usustavljivanjem kritike izvora, stvoreni preduvjeti da povjesniari postanu istraivai te poveu historiografsko pripovijedanje s kritikom izvora i ponu istraivati meusobnu povezanost uzroka i posljedica povijesnih pojava no njemaki prosvjetiteljski povjesniari jo uvijek ostaju samo na teorijskoj razini razmatranja tih problema, ne stvaraju historijska djela na osnovi tih postavki; samo teorijski napisi profesori sveuilita u Gttingenu: Johann Christoph Gatterer (1727 - 1788) i August Ludwig Schlzer (1735 - 1809), formuliraju teorijske postavke moderne historijske znanosti; zalau se za istraivanja temeljena na pomonim povijesnim znanostima; izriu uvjerenje o meusobnoj povezanosti povijesnih injenica u drugoj polovici 18. st. stvorene ipak samo pretpostavke, tek u 19. st. historija se konstituira kao disciplina i znanost Filozofija povijesti: usmjeravanje na smisao povijesnog kretanja i njegov krajnji cilj (predstavnici filozofije povijesti u 19. st. su filozofi klasinog njemakog idealizma: Kant, Fichte, Schelling, Hegel) Johann Gottfried Herder (1744 - 1803) Ideje za filozofiju povijesti ovjeanstva, 1784. svaki narod ima poslanje (narodi kao subjekti povijesti; usmjerenost na duh naroda) navedena Herderova razmiljanja izuzetno utjecala na nacionalnointegracijske ideologije u 19. st., napose na nacionalne pokrete u Slavena, kojima je Herder predviao vanu ulogu

na historiografiju u 19. st. Herder, izmeu ostalog, utjee uvjerenjem da se povijesne pojave mogu shvatiti uivljavanjem (Einfhlung) Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770 - 1831): predavanja: Filozofija povijesti, objavljena 1837; povijesne pojave izraz su svjetskog duha, on je uvijek jednak, ali se javlja u razliitim povijesnim oblicima; sadraj svjetskog duha je sloboda (kroz povijesno kretanje ostvaruje se postupan napredak u slobodi; stari Istok karakterizira ropstvo, Grka i Rim zadrali su ropstvo, ali i proirili mogunosti slobode, dok su germanski narodi prihvatili ideju slobode, ali je jo nisu ostvarili) svjetski duh kroz razliite povijesne faze dolazi do svijesti o svojoj duhovnoj slobodi koja se izraava u dravi; usmjeravanje na razvoj drava (najvii stupanj razvoja svjetskog duha, prema Hegelu, moe se dosei u monarhijskoj pravnoj dravi njegova vremena) svjetsku povijest promatra kroz razvoj svijesti o slobodi i sustavno ostvarenje slobode jer svjetska povijest nije nita drugo nego razvoj pojma slobode Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb 1966, str. 467. Germanski duh jest duh novoga svijeta kojemu je cilj realiziranje apsolutne istine kao beskonanog samoodreenja slobode, one slobode koja ima za sadraj samu svoju apsolutnu formu. Odreenje je germanskih naroda da budu nosioci kranskog principa. Naelo duhovne slobode, princip izmirenja bio je stavljen u jo prostodune neobrazovane due onih naroda, pa im je bilo zadano da u slubi svjetskog duha pojam istinske slobode imaju ne samo za religioznu supstanciju, nego da i u svijetu slobodno produciraju iz subjektivne samosvijesti. Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb 1966, str. 359. promatranje povijesti dijeli na: - izvorno - reflektirano - filozofijsko Wilhelm Humboldt (1767 - 1835): predavanja O zadai historiografa, objavljena 1821.

formuliranje nekih od temeljnih pretpostavki njemake historiografije u 19. st. povjesniar pri istraivanju treba kritiki ispitati izvore i razumjeti vladajue ideje u istraivanom razdoblju te zatim povezati pojedine injenice u loginu cjelinu; ne dati samo vanjski opis dogaaja ve pokuati proniknuti u sr dogaaja historiograf se treba uivjeti u duh istraivanog povijesnog razdoblja; metoda uivljavanja ili razumijevanja (Verstehen) postala je jedan od osnovnih postulata njemake historiografije povezati kritiki ispitane povijesne injenice s cjelinom, idejom; uenje o idejama (Ideenlehre); povjesniari se usmjeravaju na prouavanje ideja stavljanje naglaska na dravu i naciju (to obiljeava njemaku historiografiju) Njemaka historiografija u 19. stoljeu: povezivanje erudicije (kritike izvora) i izvjea o povijesnim injenicama (koje se promatraju kroz njihove promjene; genetiki smjer u historiji) takav pristup povijesti u njemakoj historiografiji u 19. st., obiljeenu utjecajem filozofije klasinog njemakog idealizma, nazivamo historizam historija postaje zasebna disciplina, pristupa joj se kao znanosti, uvodi se kao predmet na sveuilita njemaka historiografija u 19. st. vezuje se uz prouavanje drave i nacije skupljanje i izdavanje brojnih zbirki izvora (temelj svakog istraivanja);

Monumenta Germaniae historica, prvi svezak izaao 1826. razvoj hermeneutike, prvo kao interpretacije Biblije, zatim kao openitog umijee itanja tekstova metoda razumijevanja i uivljavanja; traenje ideja u povijesti Vodei predstavnici njemake historiografije u 19. stoljeu: Barthold Georg Niebuhr (1776 - 1831) - uz Rankea prvi znaajniji predstavnik novog shvaanja historije u 19. st., obiljeene povezivanjem historijske erudicije i genetikog smjera - Niebuhr, dakle, povezuje eruditsku kritiku izvora s historiografskim pripovijedanjem

- napisao historiju Rima, 3 sveska, 1827-1832. - politiar - unoenje vlastitih nazora (npr. o reformiranoj stalekoj Pruskoj u rimsku prolost) - publici je njegovo djelo bilo teko za itanje Leopold von Ranke (1795 1886): - najpoznatiji predstavnik historizma, dominantnog pravca u njemakoj historiografiji u 19. st., koji obiljeava istraivako koncentriranje na istaknute linosti, dravu, naciju, narod te metoda razumijevanja (Verstehen) kao hermeneutski (interpretativni) pristup; uz inzistiranje na kritici izvora naglasak je na istraivanju ideja - Ranke iznimno utjee na razvoj znanstvene historije u Njemakoj, u Europi i SAD-u - profesor Berlinskog sveuilita (1825-1871), uvodio brojne generacije studenata u tehniku i praksu historijskog istraivanja - povremeno bio savjetnik pruskog reima, ali nije svoj rad podvrgao politikoj propagandi kao neki njegovi nasljednici - prvo djelo: Historije romanskih i germanskih naroda 1494 1514, 1824. pisao historiografska djela o njemakoj, francuskoj, talijanskoj, engleskoj i svjetskoj povijesti - djelo Srpska revolucija, 1829. - za Rankea je glavni predmet istraivanja drava - prouavanje ideja - ideja nacije - bavljenje vanjskom politikom, diplomacijom, ratom, istaknutim linostima, dravnicima; kao izvore Ranke uglavnom koristi slubene dravne dokumente - politika povijest - istraivanje se usmjerava na dogaaj, osnovni predmet istraivanja; povjesniar bi trebao uoiti povezanosti unutar pojedinih injenica - Ranke postavio visoku razinu u kritici izvora i sintetiziranju prouavanih injenica

- Ranke znaajno utjecao na napredak standarda historijske kritike - drao je do knjievne strane svojih djela - ogradio se od odreenih uenja filozofije povijesti Pripisivali su historiji (der Historie) zadau da sudi prolosti, da poui suvremenike u korist buduih godina; ovaj pokuaj ne podvrgava se tako visokim zadaama: on samo eli pokazati kako je zapravo bilo (wie es eigentlich gewesen). (citirano prema M. Gross, Suvremena historiografija, Zagreb 1996, 129) - Ranke naglaava potrebu objektivnosti povjesniara (prikazati dogaaje kako su se zaista odigrali, istinito), to se, prema njegovu uvjerenju, postie iscrpnom kritikom izvora - usprkos svim pokuajima da njegovo pripovijedanje bude to objektivnije, njegovi politiki pogledi itekako su vidljivi u njegovim djelima Problemi za raspravu (problemi koji obiljeavaju historiju tijekom 19., 20. i 21. stoljea): a) odnos historije prema prouavanju politike povijesti, dogaajne povijesti, drave, nacionaliz(a)ma, (vlastite) nacije b) odnos drave, politike, nacionalizma, nacije prema povijesti i historiji kao disciplini Rankeovi nasljednici: Johann Gustav Droysen (1808 - 1884) - u njegovim djelima prisutno opravdanje suvremene pruske drave (posebice njezine vojne komponente) - Historija pruske politike - bavio se i razdobljem helenizma - prvi povjesniar u 19. st. koji sustavno elaborira rezultate svoje refleksije o metodologiji historijske znanosti (sustavna teorijska promiljanja istraivakog postupka, koji polazi od stroge kritike izvora) - Nacrt historike, 1868; iznosi naela istraivakog postupka; razrauje historijsku metodu (historika); govori o razumijevanju i uivljavanju

- Droysen definira historijsku metodu kao povezanost sljedeih postupaka: prikupljanja izvora (heuristike), kritike izvora, interpretacije i prikaza Heinrich von Sybel (1817 1895) - slui se kritikom izvora no njegova historiografska djela ipak su tendenciozna (u slubi politike Bismarcka i Pruske) - vaan je njegov organizacijski rad; pokrenuo je i ureivao poznati historiografski asopis Historische Zeitschrift, koji poeo izlaziti 1859. Theodor Mommsen (1817 1903) - Rimske historije, 3 sveska, 1854-56, vrhunsko prozno djelo - njegova interpretacija rimske republike u skladu je s njegovim politikim nazorima - zastupnik u pruskom parlamentu - nakon razliitih politikih faza staje na opozicijsku stranu prema Bismarcku, ime se razlikuje od reimskih povjesniara Droysena, Sybela i Treitschkea, koji podravaju Bismarcka - za razliku od prethodnih povjesniara, ija historijska djela publici nisu bila itateljski privlana, Mommsenova djela odlikuju se knjievnim vrijednostima pa je 1902. dobio Nobelovu nagradu za knjievnost Heinrich von Treitschke (1834 1896) - kao i Droysen slavi vojni karakter Pruske - djela mu se odlikuju propagandizmom - najutjecajniji ideolog njemakog imperijalizma Ernst Bernheim (1850 1942) - krajem 19. st., na temelju istraivakih rezultata njemakih povjesniara, izvedeni zakljuci o historijskoj metodi (kao skupu pravila istraivakog postupka) - Bernheim u Udbeniku historijske metode i filozofije povijesti, 1889, zaokruio teorijske analize koje zapoeo Droysen; rije je o iznimno popularnom priruniku Politika historija: u 19. st. obiljeava je usmjerenost na dravu i politike institucije

kasnije se u 20. st. postupno formiraju brojni novi pristupi unutar politike historije, koji npr. prouavaju djelovanje pojedinca u svijetu politike, zatim kolektivnu biografiju parlamentarnih zastupnika, politiku kulturu itd. 9. Francuska historiografija u 19. stoljeu: Francusku historiografiju u 19. st. predstavit emo kroz dvije teme: prouavanje i interpretiranje Francuske revolucije u prvoj polovici 19 st. (kroz koje su vidljiva i druga obiljeja historije toga razdoblja, npr. romantizam i naglaavanje pripovjedakog aspekta, ali i postupno ostvarivanje uvjeta za poznanstvenjenje) proces poznanstvenjenja francuske historiografije tijekom druge polovice 19. st. interpretacija Francuske revolucije imala je vanu ulogu u politikom ivotu Francuske u 19. st, i prema njoj su se odreivale politike struje: - struja reakcije (restauracija 1815-1830; za apsolutnu monarhiju, za obnovu starog reima; aristokracija; protiv Francuske revolucije) - liberalna struja (veina najpoznatijih francuskih povjesniara u 19. st.; graanstvo; pobornici Francuske revolucije) - francusku historiografiju u 19. st. u velikoj mjeri obiljeio je odnos prema Francuskoj revoluciji - francuski povjesniari slue se postignuima historijske erudicije, ali neki od njih nedovoljno koriste arhivske dokumente i kritiku izvora, pogotovo oni koji se primarno usredotouju na dopadljivo pripovijedanje pobornici Francuske revolucije i liberalnog graanskog drutva proturevolucionarne struje (plemstvo, sveenstvo; nekadanji prvi i drugi stale) - njihova suprotstavljanja odraavaju se i u historiografiji

- pobornici obnove monarhije pokreu 1866. prvi historijski asopis Revue des

Questions historiques (asopis za historijska pitanja); slue se strogom kritikomizvora u tradiciji historijske erudicije, a cilj im je, u sklopu kritike novog drutvenog ureenja nakon Francuske revolucije, osporiti rezultate liberalnih povjesniara FRANCUSKI POVJESNIARI U 19. ST. Franois Guizot (1787 1874) - povjesniar, politiar, ministar prosvjete, prvi organizator institucionalne podloge francuske historijske znanosti, omoguio osnivanje katedara za historiju u visokom kolstvu, osnovao Drutvo za historiju Francuske i Odbor za historiju i znanstveni rad, koji je izdavao dokumente iz francuske povijesti - doprinio obnovi historijske erudicije u Francuskoj u 19. st., ime je zasluan za pojavu eruditsko-genetike historiografije u Francuskoj - prvi poeo kritiki izdavati izvore; izmeu 1823. i 1835. objavio 30 svezaka zbirki izvora iz francuske povijesti - glavni predmet Guizotova istraivanja je civilizacija - Guizotova djela: Historija civilizacije u Europi, 1828; Historija civilizacije u

Francuskoj, 1829-1832.- govori o uvjetima materijalnog ivota, drutvenoj i politikoj djelatnosti, moralu itd. - Guizot je na strani buroazije (npr. dokazivanjem opravdanosti Francuske revolucije), a protiv rojalista, koji ele obnovu starog reima - zapadnu civilizaciju, prema Guizotu, obiljeava pojava, rast i pobjeda treeg stalea, tj. buroazije, koja je postupno pripremana stoljeima, a ostvarila se u Francuskoj revoluciji, koja je samo dovrila taj dugotrajni proces Augustin Thierry (1795 1856) - prvi govori o klasnoj borbi kao pokretakoj snazi povijesnog razvoja (sukobi izmeu plemstva i treeg stalea u Francuskoj) - na strani je treeg stalea

- vie je orijentiran prema dojmljivom pripovijedanju nego prema kritici izvora (snaan utjecaj romana Waltera Scotta) - protivi se historiografskim djelima koja govore samo o dinastijama i ratovima Franois Mignet (1796 1884) i Adolphe Thiers (1797 1877) primjer su francuskih liberalnih povjesniara koji piu samo o politikoj povijesti Francuske revolucije (iskljuiva usmjerenost na dogaaje) Jules Michelet (1798 1874) - primjer romantiarskog povjesniara - na njega utjee filozofija klasinog njemakog idealizma i Herder, napose uenjem o dui naroda - otkrio Novu znanost G. Vica, preveo je na francuski 1827. - djela: Pregled moderne povijesti, 1827; Historija Francuske, 17 svezaka, 18331867; Historija francuske revolucije, 7 svezaka, 1847-1853. - spis Le Peuple (narod, preciznije puk), 1846. - Micheletovo uvjerenje da je puk pokretaka snaga povijesnog razvoja; za njega je u Francuskoj revoluciji puk simbol utjelovljenja pravde i slobode - prihvaao je uenja o utjecaju geografske okoline (npr. klime, prehrane) na stanovnitvo - Micheleta zanimaju sva drutvena podruja na kojima se izraava duh naroda Recepcija Micheleta - povjesniari koji su inzistirali na znanstvenosti odbacivali su Micheleta zbog nekritikog velianja Francuza i Francuske; Michelet zanemaruje strogu kritiku izvora iako ih obilno koristi - s druge strane, povjesniari oko asopisa Annales, zbog svoga interesa za sva podruja drutvenog ivota i ire slojeve, cijene to Michelet ne pripovijeda iskljuivo o politikim dogaajima i to pokazuje interes za tzv. malog ovjeka (npr. obrtnike, male trgovce, seoske posjednike); u vezi toga problematino je to Michelet narod zamilja kao homogen i pripisuje mu najbolje vrline (npr. potenje)

- zbog svojih knjievnih, odnosno pripovjedakih vrlina Michelet ima izuzetno mjesto u francuskoj kulturi Alexis de Tocqueville (1805 1859) - djela: O demokraciji u Americi, 1835-1840; vrijedna socioloka i politoloka interpretacija amerikog drutva;

Stari reim i revolucija, 1856; zanimljiva knjiga u kontekstu rasprava oocjenjivanju Francuske revolucije - za razliku od brojnih autora koji u svojim historiografskim djelima veliaju Francusku revoluciju ili izraavaju mrnju prema njoj, Tocqueville je umjeren u svom ocjenjivanju promjena u francuskom drutvu koje je potaknula Francuska revolucija - istie posljedice koje obiljeavaju Francusku zbog nedovrenosti revolucije - u djelu Stari reim i revolucija razmatra porijeklo Francuske revolucije; naglaava vanost prouavanja starog reima za razumijevanje francuskog drutva i povijesti; Tocquevilleova posebna vrijednost je to zna prepoznati kontinuitete i uoiti procese dugog trajanja Sumiranje pristupa Francuskih povjesniara u 19. st. o Francuskoj revoluciji: - francusku historiografiju u 19. st. obiljeavaju dvije struje: liberalna i proturevolucionarna - Franois Mignet i Adolphe Thiers predstavnici su liberalnih povjesniara koji su usredotoili na politiku povijest Francuske revolucije - Franois Guizot, Franois Mignet i Adolphe Thiers naglaavaju uspjeh buroazije u revoluciji - F. Mignet razdvaja dobru revoluciju 1789. (zbog suradnje buroazije i puka) od loe, jakobinske iz 1793. (zbog ekscesivnog djelovanja masa) - Jules Michelet naglaava djelovanje puka u revoluciji, a kritiki se odnosi prema Katolikoj crkvi - Alexis de Tocqueville, Stari reim i revolucija, iznosi umjeren pogled na revolucionarne promjene u francuskom drutvu; naglaava vanost istraivanja starog reima Proces poznanstvenjenja francuske historiografije u 19. stoljeu: - u posljednjoj treini 19. st. francuska historiografija dosegnula

je znanstveni stupanj, obnovom tradicije francuske historijske erudicije, ali i slijeenjem procesa poznanstvenjenja koji je potaknula njemaka historiografija u 19. st. - osamostaljenje historije kao discipline, institucionaliziranje na francuskim sveuilitima - vaan doprinos asopisa Revue historique (Historijski asopis), pokrenutog 1876. - Gabriel Monod (1844 1912), glavni urednik asopisa; inzistira na kritici izvora i znanstvenosti, uz brigu za knjievno pripovijedanje - suradnici asopisa trebali bi izbjegavati stavljanje na stranu republikanaca ili rojalista te se drati injenica, to podrazumijeva vjerovanje u ideal povjesniarove nepristranosti, koji moemo dovesti u pitanje, izmeu ostalog, time to su suradnici asopisa smatrali da njihov znanstveni rad treba doprinijeti jedinstvu francuske nacije Ernest Renan (1823 1892) - djelom Isusov ivot izazvao brojna protivljenja - iznimna kritinost, skepticizam - to je nacija?, 1882. Numa Denis Fustel de Coulanges (1830 1889) - bavio se povijeu srednjovjekovne Francuske - poznato djelo Antiki grad, 1864. - kao i Michelet, Fustel de Coulanges pokretake snage povijesti vidi u irim slojevima, puku, to cijene povjesniari iz druge polovice 20. st. koji se bave tzv. malim ovjekom - Fustelov manifest, O nainu pisanja historije u Francuskoj i Njemakoj u

posljednjih pedeset godina, 1872, u kojem kritizira francuske povjesniare zbogdivljenja njemakoj znanosti i zbog stalnog graanskog rata meu francuskim povjesniarima - Fustel de Coulanges, u sklopu procesa oblikovanja historijske znanosti, razradio je historijsku metodu, koja se temelji na propisanim koracima sustavne kritike izvora

- inzistira na koritenju dokumenata, to je, prema njemu, uvjet da bi nepristrani povjesniar doao do vjerodostojnih povijesnih injenica - historiju shvaa kao znanost, pa ga ne zanima knjievno pripovijedanje - za razliku od drugih francuskih povjesniara s kraja 19. st. koji inzistiraju na znanstvenosti historije, Fustel nije usmjeren samo na politiku povijest Fustel de Coulanges: Kada hoemo da upoznamo neko staro drutvo, moramo sebi najpre postaviti sledee pitanje: imamo li sredstva da ga upoznamo? Istorija je nauka: ona ne izmilja, ona samo vidi; a da bi mogla da vidi tano, potrebna su joj pouzdana dokumenta. (...) Treba dakle, da se upitamo da li nam je Galija iz estog i sedmog stolea ostavila dovoljno svedoanstava o tome kakva je bila da bismo o njoj mogli da steknemo tanu predodbu. Zakoni, povelje, propisi, hronike i istorije treba proitati sve te kategorije dokumenata, ne propustivi ni jedan jedini Sve treba prouiti s podjednakom panjom Ona [historija] nije umetnost, ona je ista nauka. Ona se ne sastoji u pripovedanju punom zadovoljstva ili dubokom raspravljanju. Kao i sve nauke ona se sastoji u konstatovanju injenica, njihovoj analizi, meusobnom poreenju, ukazivanju na njihovu povezanost Jedina vetina istoriara sastoji se u tome da iz dokumenata izvue sve to ona sadre i ne doda nita to ona ne sadre. Najbolji istoriar je onaj koji se najvre dri tekstova, koji ih najtanije tumai, koji pie, pa ak i misli samo na osnovu njih. Odlomci citirani prema Karbonel, Istoriografija, Beograd 1999, str. 92-93. Usporediti s Rankeovom reenicom: Pripisivali su historiji (der Historie) zadau da sudi prolosti, da poui suvremenike u korist buduih godina; ovaj pokuaj ne podvrgava se tako visokim zadaama: on samo eli pokazati kako je zapravo bilo (wie es eigentlich gewesen). (citirano prema M. Gross, Suvremena historiografija, Zagreb 1996, str. 129) Razlike se dobro vide u usporedbi s Micheletovim tekstom:

Zauzee BastilleVersailles s dobro organiziranom vladom, s kraljem, ministrima, jednim generalom bio je suto oklijevanje, sumnja, nestalnost u najveem moralnom bezvlau.

Pariz, uzrujan, naputen od zakonite vlasti, u oitom neredu, postie dana 14. srpnja (1789.) ono to je moralno najdublji red i poredak: jednodunost duhova. 13. srpnja pomiljao je samo na obranu. 14. srpnja prelazi u napad. 13. srpnja uveer sumnja je jo zakivala duhove; sutradan ujutro sumnje su iezle. Naveer je zbunjenost velika, bijes razuzdan. Jutro bistro, puno strane vedrine i spokojstva. S danom koji se dizao die se nad Parizom jedna misao: svi su vidjeli jedno svjetlo. Svjetlo u duhovima, u svakom srcu glas: - Hajde, i zauzet e Bastilju. To je bilo nemogue, ludo, nastrano rei Ipak, svi su u to vjerov