HISTORIOGRAFIJA II

NJEMAČKI ROMANTIZAM

sudar revolucionarnih težnji da se ostvare građansko društvo, nacionalno oslobođenje i

ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi određenim

usklađivanjem tradicije i novih društvenih tradicija

U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je već bilo postignuto i zato su

najznačajniji povjesničari bili građanski liberali

Povijest postaje glavno opravdanje za oprečne suvremene ciljeve

Njemački romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika

podupire ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Obilježje njemačkog romantizma

odbacivanje cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i

bijeg u iracionalni svijet osjećaja, mašte, čuda i mističnih doživljaja. Svojim djelima

nastoje opravdati vladajuću političku ideologiju

Reakcionarni historizam poučava o neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i

državi te nemogućnosti mijenjanja tradicije koju je stvorio mistični duh naroda

Romantici žele uskrsnuti prošlost osjećajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva,

a obnavlja pripovjedačka snaga. Kritički duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za

povijesni tijek

FRIEDRICH CARL SAVIGNY (1779.-1861.) «historijska škola prava». Poučava da

pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz «duha naroda». Utječe na razvoj

genetičke historiografije u svojoj zemlji

SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIČKE HISTORIJE

nov pristup povijesti koji na početku 20 st. dobiva naziv historizam (u Njemačkoj)

Prvi stupanj znanstvene historije mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvješća o

samim povijesnim činjenicama, tj. na dokumentima analiziranim filološkom metodom i

genetičkoj historiji kao ispitivanju povijesnih činjenica u tijeku njihovih promjena

Taj se proces dovršava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemačkih povjesničara Georga

Niebuhra i Leopolda Rankea

«Monumenta Germaniae historica» razvoj historije u Njemačkoj

AUGUST WOLF (1759.-1842.) zaslužan je za unapređenje klasične filologije i

historije. Drži da je historijska interpretacija bitna za znanstveno objašnjenje.

«Prolegomena ad Homerum» - dokazao je da Homerovi epovi ne potječu od jednog

autora nego iz brojnih pojedinačnih pjevanja različitih pjesnika

BARTHOLD GEORG NIEBUHR (1776.-1831.) Stvara plodnu sintezu eruditskog

istraživanja izvora i kritičke refleksije o povijesnoj zbilji. Njegova historija Rima je

prvi pokušaj ispitivanja rane rimske povijesti. Drži da je Rim povijesni obrazac za

stalešku uravnoteženu državu

HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO

Historizam – istraživanje pojedinačnih i kolektivnih individualnosti tj. istaknutih

ličnosti, država, nacija i naroda. O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici

izvora na kojoj počiva znanstvena interpretacija povijesnih činjenica. Napuštanje tema iz

društvenih i životnih područja

Prevladava eurocentrični pogled na svijet država i nacija

LEOPOLD VON RANKE (1795.-1886.) najpoznatiji je predstavnik klasičnoga

njemačkoga historizma. Odbija baštinu prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali

odobrava «prosvijećeni konzervativizam» pruske monarhije i lojalan je njezinoj

birokraciji. U djelu «Historija romanskih i germanskih naroda» formulira načelno

mišljenje o povijesti i istraživanju na temelju kritike izvora. Slavenski su narodi prema

njemu imali samo drugorazrednu ulogu zaštitnika europske kulture od mongolskih i

turskih najezdi. Glavni je predmet istraživanja država kao individualnost, originalna

tvorevina ljudskoga duha i Božje primisli. Bavi se vanjskom politikom,

diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni, službeni državni

dokumenti. Glavnu pažnju poklanja istraživanju namjera i djelatnosti vodećih ličnosti.

Posao je povjesničara: istraživati pojedinosti i nastojati uočiti njihovu povezanost. Autor

je univerzalne historije. Ima predodžbu o povezanosti svih pojava u općoj povijesti

čovječanstva. utemeljuje usku diplomatsku historiju. Sustavno vježba sa studentima

kritiku izvora u obliku seminara. Drži da historija ne smije služiti vanjskim ciljevima

nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom. Inzistira na objektivnosti

povjesničara. Ograđuje se od filozofije povijesti

Rankeovi nasljednici: JOHAN GUSTAV DROYSEN (Ideal mu je snažna država s

efikasnom vanjskom politikom, čvrste ruke prema širim slojevima, ali liberalna prema

građanstvu), HEINRICH VON SYBEL (Njegova istraživanja služe potrebama

svakodnevne politike), THEODOR MOMMSEN (autor je slavne «Rimske historije»,

želi dati pouku o građanskoj liberalnoj državi, uzor mu je rimska republika), HEINRICH

VON TREITSCKE (Upotrebljava izvore isključivo iz pruskih arhiva. Pobornik je rasne

teorije i trudi se da druge narode prikaže manje vrijednim), ERNST BERNHEIM

(Osuđuje svođenje predmeta istraživanja samo na politiku i državu. Njegovo učenje o

kritici izvora je prilagođeno političkoj historiji)

JULIUS VON FICKER (1826.-1902.) dokazao je da Sybel ocjenjuje

srednjovjekovno razdoblje na temelju vlastitih, unaprijed datih političkih aksioma i da u

srednjem vijeku nisu postojale njemačke nacionalne tendencije

KRITIČARI HISTORIZMA

HEINRICH NIETZCHE (1844.-1900.) osuđuje apologetiku režima i proizvoljnost

«razumijevanja». U prilogu «Nesuvremena zapažanja o koristi i štetnosti historije za

život» zastupa ideju o pojedincu oslobođenu transcendentalnog čiji bi cilj morao biti da

sam sebe nadmaši i postane «nadčovjek». Svrstava historiografiju u 3 kategorije :

«monumentalna» slavi velike ličnosti, «antikvarna» se klanja prošlosti i «kritička»

koja sudi prošlosti. Za njega, povjesničari uglavnom slave prošlost na štetu sadašnjosti

JAKOB BURCKHARDT (1818.-1897.) kao i Nietzche bavi se kulturnom kritikom

svoje sadašnjosti, napisao je djela «Doba Konstantina Velikog» i «Kultura renesanse u

Italiji». Kao okvir historijskog istraživanja vidi 3 potencije – državu, religiju i kulturu

KARL MARX (1818.-1883.) «materijalističko shvaćanje povijesti». Središnji element

Marxove teorije je ljudska praksa, tj. učenje da ljudi stvaraju svoju povijest. Značenje

ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamišljenih društveno-ekonomskih stupnjeva

te klase i klasnu borbu

FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.

LIBERALNI I ROMANTIČKI POVJESNIČARI

Nacionalne ideologije bude interes za poviješću vlastite nacije. U revoluciji su uništeni

ili oštećeni mnogi spomenici, pogotovo arhivi. Policijski sustav i stroga cenzura režima

dodatne su kočnice historijskom istraživanju

obnova erudicije i zaštita fondova Osniva se «Ecole des chartes». Najvažniji

povjesničari postaju novinari i političari koji se bave poviješću u interesu građanstva, a

u suprotnosti s aristokracijom. Liberalni povjesničari se nadahnjuju djelima

prosvjetitelja, ali se zauzimaju za ustavno uređenje prema engleskom uzoru.

FRANCOIS GUIZOT (1787.-1874.) Najzaslužniji je za obnovu erudicije, prvi

počinje kritički izdavati izvore. Zaslužan je što se u Francuskoj pojavila eruditsko-

genetička historiografija kao kombinacija sustavne kritike izvora i vizije šireg

povijesnog kretanja. Grupira činjenice kako bi iz njih izvukao opće ideje. Djela:

«Historiju revolucije u Engleskoj», «Historija civilizacije u Europi», «Historija

civilizacije u Francuskoj» i «Historiju porijekla predstavničke vladavine»

AUGUSTIN THIERRY (1795.-1856.) Prvi zastupa teoriju klasne borbe kao

pokretačke snage povijesnog razvoja. Najpoznatiji je povjesničar pripovjedačke struje,

no kritika izvora je skromna. Osuđuje historije Francuske u kojima može čitati samo o

dinastijama i ratovima

JULES MICHELET (1798.-1874.) jedini je pravi romantički povjesničar. Izdaje

«Pregled moderne povijesti», «Historiju Francuske», i «Historiju francuske

revolucije» uperenu većim dijelom protiv svećenstva i spis «Le Peuple». Stvara pod

utjecajem njemačkog romantizma i idealističke filozofije. Puk je za njega, utjelovljenje

pravde i slobode, a Bastilla je simbol ropstva. Kao pravi romantik, Michelet želi

spoznati prošli život poezijom, sanjarenjem, ekstazom , a ne razumom. Izvanredan je

književnik-pjesnik, ali ne i znanstveni povjesničar. Prvi je autor koji na francusku

povijest gleda kao na posljedicu stvaralaštva francuskog naroda. Znanstveni ga

povjesničari nisu cijenili zbog njegova ekscesivnoga rodoljublja

FRANCOIS MIGNET (1796.-1884.) i ADOLPHE THIERS (1797.-1877.) obojica

pišu samo o političkoj povijesti francuske revolucije

ALEXIS DE TOCQUEVILLEA (1805.-1859.) napisao je «O demokraciji u

Americi» i «Stari režim i revolucija». Zanima ga društveni položaj klasa i staleža, a ne

njihova formalna politička prava

NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE

Najugledniji povjesničari polovice 19 st. pobornici su francuske revolucije i liberalnog

građanskog društva, no tradicionalne elite plemstva i svećenstva su i dalje snažne i

utjecajne u kulturnom životu

Plemići i svećenstvo 1866. počinju izdavati «Časopis za historijska pitanja» Zadaća je

historijska revizija na temelju stroge kritike izvora

U posljednjoj trećini 19 st. francuska historiografija postaje znanstvena

Poticaj daju sveučilišni profesori izdavanjem časopisa «Revue historque» - Povjesničari

okupljeni oko «Revue historique» žele stvoriti historiografiju koja bi utjecala na stvaranje

jedinstva francuske nacije

GABRIEL MONOD (1844.-1912.) zahtijeva od suradnika časopisa stroge

znanstvene metode izlaganja, na temelju kritike izvora i njegovanje književnog stila.

Historiju definira kao pozitivnu znanost, tj. kao racionalno poznavanje činjenica, a na

prvome mjestu je istraživanje prošlosti Francuske

ERNEST RENAN (1823.-1892.) bavi se porijeklom kršćanstva. Pisao je o povijesti

izraelskog naroda te je isticao vrijednost Izraela i Isusa u usporedbi s grčko-rimskom

antikom

NUMA DENIS FUSTEL DE COULANGES (1830.-1889.) u svome klasičnom djelu

«Antički grad» obrađuje nastanak, promjene i propadanje antičkog grada. Religija

povezuje obitelj s državom. U manifestu «O načinu pisanja historije u Francuskoj i

Njemačkoj u posljednjih 50 godina» osuđuje germanofilstvo francuskih povjesničara.

Smatra da je najbolji povjesničar onaj koji je najbliži tekstovima, koji ih interpretira s

najviše točnosti

HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIČKOM ETIKETOM

HIPPOLYTE TAINE (1828.-1893.) filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti.

Uspoređuje historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji

otkriti zakone povijesnih kretanja. Nadahnjuje se panteizmom i darvinizmom

AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) Drži da historija nije znanost, ali to može postati

prestane li se baviti pojedinačnim činjenicama i ako se okrene generalizacijama na

putu formuliranja zakona povijesti. Historija je dio sociologije

Francuski «pozitivistički» povjesničari su protivnici filozofije povijesti. Izražavaju

prezir prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati društvenih znanosti. Drže se

površinskih događaja, tj. tradicionalne političke historije dinastija, ratova, diplomacije,

parlamenta

Najpoznatiji povjesničari francuske pozitivističke škole su ERNEST LAVISSE,

CHARLES SEIGNOBOS (Zanima se za društvene pojave te zastupa mišljenje da bi se

društvene znanosti trebale služiti historijskom metodom. Svodi funkciju povjesničara na

opisivanje činjenica «pročišćenih» kritikom izvora ) i CHARLES VICTOR

LANGLOIS (sveučilišni profesor srednjevjekovne povijesti i ravnatelj Državnog arhiva)

Njihov «Uvod u historijske studije» kanonizacija je historijske metode kao zatvorene

mreže pravila, a zbog jasnoće i dogmatske strogosti postao je biblija povjesničara

BRITANSKA I AMERIČKA HISTORIOGRAFIJA U 19.ST.

Između 1802. i 1848.g. objavljivani su izvori za Englesku, Wales i Škotsku, te za Irsku.

Osnutkom državnog arhiva te sustavnim prikupljanjem, evidentiranjem i čuvanjem

građe nastaje pouzdan temelj za izdavački pothvat

Torijevska stranka ( konzervativci) suprotstavlja se političkim i društvenim reformama

koje bi dirale u moć lordova i bogate buržoazije dok vigovci ( liberali) se služe poviješću

kako bi opravdali politiku umjerenih, postupnih reformi u korist građanstva

Godine 1866. izlazi časopis «English Historical Review» sa zadaćom da prati napredak

profesionalne historiografije. Država i politika postaju glavni predmet istraživanja.

Smatraju da historiografija ima središnje mjesto u humanističkim studijima

Najznačajniji predstavnici: THOMAS BABINGTON MACAULAY (vigovac,

hvalospjev engleskoj parlamentarnoj monarhiji - kritika izvora skromna), THOMAS

CARLYLE (pripada romantičkoj historiografiji, a nadahnjuje se njemačkim

romantizmom i idealističkom filozofijom povijesti, Povijest svijeta je za njega biografija

velikih ljudi tj. samo muškaraca) i HENRY THOMAS BUCKLE (drži da je smisao

civilizacije trijumf duha nad vanjskim svijetom, djelo: «Historija civilizacije u

Engleskoj»)

Romantička historiografija 19. st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike,

revolucijom i njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaća njegovati mit o izuzetnim

ljudskim kvalitetama kolonista i vrlinama građanske demokracije

GEORGE BANCROFT (1800.-1891.) «otac američke historije». U «Historiji

Sjedinjenih Država od otkrića Amerike» slijedi legendu o američkoj revoluciji. Povijest

SAD-a je prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veću slobodu, a sudbina te

države je proširiti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se političkom poviješću

Pojavljuje se časopis «American Historical Review»

OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAČKOJ

Za profesionalnu historiografiju 19. st. karakteristično je odricanje od istraživanje

ekonomskih i društvenih uvjeta namjerne ljudske djelatnosti, dakle materijalnih

odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa, a pogotovo se ostavlja postrani

povijesni život širih slojeva

potkraj 19 st. historizam počinje istraživati društvo

WILHELM DILTHEY (1833.-1911.) Historijska znanost počiva na činjenici da

povjesničar intuicijom i izravnim doživljajem može razumjeti duševni život čovjeka.

Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem duhovnih

znanosti

WILHELM WINDELBAND (1848.-1915.) Za njega su povijesni oni narodi koji

daju svoj pečat povijesnom kretanju, povijesni život ima razuman smisao, a povijest je

proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje

HEIDRICH RICKERT (1863.-1936.) Zanimaju ga pitanja vrijednosti i vrednovanja

u društvenim znanostima i racionalna metoda istraživanja kulturnih pojmova

FRIEDRICH MEINECKE (1862.-1954.) Napisao djelo «Kozmopolitizam i

nacionalna država. Studije o genezi njemačke nacionalne države» - nastoji povezati

politički i idealni razvoj, preobrazbu njemačke nacije od kulturne u državnu te razvoj

konzervativnih i liberalnih ideja o nacionalnoj državi. Drži da je sloboda pojedinca

moguća samo unutar snažne, sjedinjene nacionalne države

KARL LAMPRECHT (1856.-1935.) Izaziva polemiku «Njemačkom historijom».

Za njega su jednako važne duhovna i materijalna strana povijesti. Povijesni zakoni koje

formulira potječu iz socijalne psihologije. U opisu ekonomskog života prvi rabi

statističke metode. Želi da se krene prema pisanju svjetske povijesti

MAX WEBER I HISTORIJA

MAX WEBER (1864.-1920.) najznačajniji je njemački mislilac na prijelomu stoljeća

i osnivač suvremene sociologije. Bavi se socijalnom historijom. Weber kreće od

kulturne historije prema sistematskoj historijskoj sociologiji s visokim stupnjem

apstrakcije, što potiskuje povijesnu dimenziju. Njegovo je načelo da istraživač ne smije

u znanstveni postupak unositi vlastite vrijednosne sudove; uspije li u tome može steći

objektivnu spoznaju. Pošto prikupi i sredi izvorni materijal za svoju temu, istraživač bi

morao formulirati jasne historijske pojmove, koje Weber naziva «idealnim tipovima».

Želi ispitivati prodor kapitalizma («Protestantska etika i duh kapitalizma»). Konstruira

tri idealna tipa vlasti : tradicionalnu, karizmatsku i racionalno-birokratsku

POTICAJI ZA «NOVU HISTORIJU» U FRANCUSKOJ

HENRY BERR (1863.-1954.) svojom kritikom tradicionalne «pozitivističke»

historije u Francuskoj i prijedlozima za njenu preobrazbu dao je izuzetan prinos razvoju

socijalne historije. Teži za radikalnom reformom društvenih znanosti, tj. spajanjem

historije, filozofije povijesti i sociologije, želi postići sintezu znanosti o čovjeku. Drži

kako sociologija i historija imaju slične metode, no historija može biti znanstvena samo

kao pomoćna disciplina sociologije

FRANCOISE SIMIAND (1873.-1935.) ističe da je društvo objektivna zbilja koja

mora biti predmet istraživanja. Pobija sva osnovna učenja tradicionalne historije.

Tvorac je socijalne fizike, tj. poistovjećuje metode prirodnih i društvenih znanosti

AMERIČKA «NOVA HISTORIJA»

Pripovijedaju o junaštvu u doba revolucije i mudrosti tvorca ustava i kasnijih

državnika te drže da su američke ustanove blizu savršenstva

Javlja se «nova historija» koja u skladu s progresivnim poretkom kritizira interpretaciju

američke povijesti, upozorava na njezin diskontuitet i zahtijeva novi metodski pristup

historijskom istraživanju

«Pobunjeni znanstvenici» uočavaju zbilju drugačiju nego dotadašnja elita

Javlja se moderna koja kritizira uhodane akademske dogme, konzervativnost i elitizam,

te traga za novim idejama

FREDERIC JACKSON TURNER (1861.-1932.) utječe na pomak istraživanja

prema ekonomskim i društvenim problemima. Želi upotrijebiti znanja iz geografije,

statistike, ekonomije i sociologije. Ističe da je američka povijest većim dijelom povijest

kolonizacije zapada. Uvodi u historiografiju analitički esej

CHARLES A. BEARD (1874.-1948.) objavljuje «Ekonomsku interpretaciju Ustava

SAD-a», drži da je američki ustav proizvod klasnog sukoba. Eventualno stvaranje

socijalističkog društva temelji na klasnoj borbi i revolucionarnoj preobrazbi privatnog

u kolektivno vlasništvo

JAMES HARVEY ROBINSON (1853.-1936.) uvodi «intelektualnu» historiju čija

bi zadaća bila upozoravati na antagonizme u mišljenjima, raščistiti s besmislenim

interpretacijama i objasniti zašto su se pojavila neodrživa shvaćanja. Želi da obični

čovjek, kojemu politička historija velikih ličnosti ne znači ništa, upozna povijest

industrijskog života

CARL BECKER (1873.-1945.) Poriče postojanje tvrdih činjenica i drži kako nikakva

historijska sinteza ne može biti istinita osim relativno s vremenom koje ju je oblikovalo.

Historijsko mišljenje mu je «instrument» za «društvenu regeneraciju»

IZMEĐU DVA RATA

PRVOBITNI ANALI

Grupa francuskih povjesničara oko časopisa «ANNALES»

U početku, je riječ o maloj grupi koja od 1920. do 1945. oštro i sustavno pobija

tradicionalnu događajnu političku historiju i promiče nove ideje

Poslije rata ta struja preuzima francuske historijske institucije i bavi se prije svega

povijesnim strukturama «dugoga trajanja»

1968. dolazi do bitnih promjena, odnosno do «mrvljenja» dotadašnjeg usmjerenja i

nastanka različitih struja

«očevi osnivači» te historije su: Lucien Febvre i Mark Bloch

generacija koja prekida s događajnom historijom

Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveučilišta u Strasborgu. Godine 1929.

izašao je 15. siječnja prvi broj časopisa «Annales d' histoire economique et sociale»,

kojeg su oni bili urednici. Žele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati

središnje mjesto u historijskom istraživanju

Anali upoznaju čitatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije,

statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju

sumnjičavi i zatvoreni

Osnivači Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima - uče od njega

kako se istraživanje usredotočuje na strukturalne oblike društava umjesto na pojedine

događaje

HENRI PIRENNE (1862.-1935.) Širi istraživanja na različita područja društvenoga

života. Bavi se društvenim promjenama u srednjem vijeku na temelju vrlo solidne kritike

izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest povezanu s mnogim

područjima društvenoga života

«Nova» se historija može pozvati već na Voltairea koji je želio historiju ekonomije,

demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije

Prvi Anali ratuju protiv dominantne političke historije kao historije-pripovijesti o

površnim događajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba

analizirati. Oni se suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivističkih povjesničara da je u

autentičnosti dokumenata sadržava cijela istina

«OČEVI OSNIVAČI» FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»

LUCIEN FEBVRE (1878.-1956.) ne prihvaća misao o zakonitosti povijesnog razvoja

kao objašnjenje za probleme sadašnjosti. Za njega je prošlost golema masa činjenica

koja ulijeva strah i ne može se cjelovitije spoznati, ali historiju vidi kao sredstvo

organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu sadašnjosti. Zauzima se za

zbližavanje geografije i historije – geohistorija. Veliku pažnju daje sociologiji,

geografiji, lingvistici i socijalnoj psihologiji. Dok Anali ističu prije svega ekonomsku i

socijalnu historiju, Febvre se najviše bavi «mentalitetima», tj. duhovnim stanjima u 16

st. Proučava ih na temelju biografija, od kojih su najpoznatije Lutherova i ona

književnika Rabelaisa. Febvre se zanima za «malog čovjeka»

MARC BLOCH (1886.-1944.) preporuča interdisciplinarnost, a bavi se poviješću

agrarnih društava te poljoprivrede i tehnike, društvenim odnosima i mentalitetima.

Pažnju usmjeruje na duhovne pojave koje se artikuliraju u društvenom i materijalnom

životu, u praksi i običajima ljudi. Takav pristup danas nazivamo historijskom

antropologijom. Zanima se za «religijsku psihologiju», tj. povijest čuda, i pita se kako

su te «kolektivne iluzije» bile moguće. Danas je najpoznatiji po knjizi «Feudalno

društvo» (1936.) - pokušaj sinteze europskoga feudalizma zapadno od Labe od sredine

9. do početka 13 st. Premalo pažnje poklanja političkom okviru događaja. Erudicija se

okreće uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao oruđe historijske interpretacije

U vrijeme «očeva osnivača» Anala historija «mentaliteta» dio je ekonomske i socijalne

«totalne» historije suprotstavljene događajnoj, političkoj historiji

GEORGES LEFEBVRE (1874.-1959.) u marksističkom duhu razrađuje klasnu

borbu u francuskoj revoluciji, te je jedan od začetnika ekonomske i socijalne historije

uz upotrebu statističkih i demografskih tehnika. Djelo «Veliki strah» govori o strahu

trećeg staleža od terora plemstva

JOHAN HUIZINGA (1872.-1945.) U djelu «Jesen srednjeg vijeka» zanima se za

povijest književnosti i umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi

se i temama s područja psihologije, etnologije, sociologije i filozofije

KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI

OSWALD SPENGLER (1880.-1936.) u djelu «Propast zapada» izražava nelagodu

njemačke inteligencije nakon propasti «tisućgodišnjeg njemačkog carstva». Pokušava

povijest pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglašava područjem pjesnika.

Nije prihvaćena njegova osnovna shema o strogo determiniranomu povijesnom

kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina

ARNOLD TOYNBEE (1889.-1975.) pokušava povezivanjem Hegelove ideje

evolucije i Spenglerove predodžbe o cikličnom kretanju stvoriti novu viziju što je

izlaže u dvanaest svezaka «A study of History». Počinje kao sociolog, a zatim se okreće

metafizici i razmišlja o smislu povijesti. Smatra da je konačni cilj povijesti novo

religijsko društvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi

velikih svjetskih religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine

BENEDETTO CROCE (1866.-1952.) Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba

nego apsolutnog duha kao društvene svijesti čovječanstva iz kojega izviru zbilja i

ljudski odnosi. Svoju koncepciju pretvaranja čovječanstva u povijest ideja naziva

«etičko-političkom» historijom

GIOVANNI GENTILE (1875.-1944.) Drži kako nema objektivnih povijesnih

činjenica nego one žive u čovjekovoj uspomeni. Otvara vrata fašizmu koji negira

znanstvenu historiju i bavljenje poviješću pretvara u opravdanje mita skrojena prema

potrebama režima

GEORGE ROBIN COLLINGWOOD (1889.-1943.) Svaka historija je historija

misli, a postoji samo jedan način za istraživanje misli, a to je da povjesničar premisli o

svom umu

AMERIČKI RELATIVIZAM

«Kulturni relativizam» javlja se kod vodećih američkih antropologa kao moralno i

intelektualno gledište

Drže da je sigurno znanje o predmetu istraživanja samo ideal i ističu da se mjerilo znanja

za dosegnuće određenog cilja nalazi u sadašnjosti

KRIZA HISTORIZMA I NACIZAM U NJEMAČKOJ

Kriza historizma postaje očigledna kada se postavlja pitanje o održivosti tradicionalnog

shvaćanja o objektivnosti i vrijednosti historijskog znanja

stvara se ideologija o njemačkom «posebnom putu»

FRIERDRICH MEINECKE (1862.-1954.) Historizam proglašava najvišim

stupnjem spoznaje i stabilnom normom. Za nacizam okrivljuje tradiciju racionalizma i

zapadnoeuropske demokracije. Kriza historizma otvara put prema relativizmu u

humanističkim znanostima i filozofiji, a vjera je kao stvaralačka podloga svih vrijednosti

jedina mogućnost da se izbjegne historijski relativizam

KARL MANHEIM (1893.-1947.) Ne vidi mogućnost objektivnog historijskog

istraživanja, ali u tradiciji njemačkog idealizma još vjeruje da je povijest smislen proces.

Glavnu pažnju posvećuje društvenim i ekonomskim povijesnim činiteljima

Većina njemačkih povjesničara za Weimarske Republike ostaje odana nazorima

idealističke historiografije, konzervativnim političkim tradicijama i pogledu na svijet

naslijeđenome iz wilhelmovske Njemačke

OTTO HINTZE (1861.-1940.) Kritizira neke bitne pretpostavke učenja o idejama te

o individualnosti, posrednik između političke i socijalne historije

ECKERT KEHR (1902.-1933.) odlučno se protivi njemačkoj historiografskoj

tradiciji što ju je uspostavio Ranke da život u određenoj državi ovisi o potrebama i

interesima vanjske politike

Većina povjesničara nije oduševljena nacizmom, ali mu se šutke prilagođavaju

Dogma o povijesti kao borbi viših i nižih rasa za životni proctor

Svjetska povijest se tumači kao borba židovstva za uništenje pozitivnih vrednota

kulturnog stvaralaštva viših rasa

Nacistička ideologija načelno odbacuje historijsko istraživanje te zahtijeva mit i

iracionalnost

Većina povjesničara se ne slaže s mitom o «krvi» i «tlu» i germanskim kultom, ali se

slažu s režimom u antisemitizmu i odbacivanju građanske demokracije

SUVREMENA FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA

O ZNAČAJU FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»

Nakon rata dolazi do institucionalizacije programa grupe koja je dotad raspolagala samo

časopisom Anali

Osniva se (pod vodstvom L. Febvrea) šesta sekcija Praktične škole za visoke studije s

programom interdisciplinarnosti, otvorenim prema svim društvenim znanostima

nakon Febrveove smrti na čelu Šeste sekcije je Fernand Braudel - Pod njegovim

vodstvom djelatnost Škole se širi te obuhvaća gotovo sve društvene znanosti¸

1975. Šesta sekcija pretvara se u Školu za visoke studije društvenih znanosti s

pravima sveučilišta

Poslije rata nastaju «novi Anali» koji do danas nose naslov «Anali. Ekonomije, društva,

civilizacije» Urednici žele stvoriti časopis za društvene znanosti pri čemu bi glavnu

ulogu imali povjesničari

Predmet historijskog istraživanja ne leži u gotovu stanju u izvorima nego da ga treba

rekonstruirati. Riječ je o težnji da se određeni predmet ili problem što iscrpnije obuhvati

te objasni šire nego što to čine druge znanstvene znanosti, ali rabeći njihova pojmovna

i metodska sredstva. Teritorij povjesničara šire na dotad nepoznata područja ljudskog

ponašanja, pogotovo na šire društvene slojeve

Prva generacija Anala: «očevi osnivači» Febvre i Bloch

Druga generacija Anala: nakon Drugog svjetskog rata do kraja 60-ih godina (Fernand

Braudel) Obilježje «zanata» povjesničara u to doba istraživanje grupa (a ne istaknutih

pojedinaca), prije svega ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih

metoda (serijalna historija), procesa «dugoga trajanja»

Treća generacija Anala: nakon 1968., više nema dominantnih povjesničara zbog

raznolikosti usmjerenja. Ponovno otkriće Febvreove historije «mentaliteta». Interes se

premješta s ekonomije na kulturu

Četvrta generacija Anala: povjesničari poriču da su ekonomski i socijalni odnosi temelji

ljudske prakse

BRAUDELOVO DOBA

U 50-im i 60-im godinama na usmjerenje mladih koji su stasali nakon rata odlučno utječu

Ernest Labrousse i Fernand Braudel

ERNEST LABROUSSE (1895.-1986.) Ekonomska historija otvara vrata novim

predmetima istraživanja: demografiji, lokalnoj i međunarodnoj trgovini, agrarnoj i

industrijskoj proizvodnji. Kvantifikacija u ekonomskoj historiji i usmjeravanje na

sociološku historiju omogućuje serijalnu historiju koja obuhvaća sva društvena

područja

FERNAND BRAUDEL (1902.-1985.) predsjednik šeste sekcije Praktične škole za

visoke studije, određuje teme istraživanja, usmjeruje mlade povjesničare, potiče

razmišljanje o historiji i njezinim odnosima s ostalim društvenim znanostima, brine se za

dijalog među predstavnicima različitih mišljenja. Napisao je djelo «Sredozemlje i

sredozemni svijet u doba Filipa II». Povijest prema Braudelu, treba stoga promatrati u

tri razine, u «geografskom», «društvenom» i «individualnom» vremenu. Struktura –

dugo trajanje određeno geografskim miljeom, Konjunktura – srednje trajanje usmjereno

spram društvenog života i Polazni događaj – koji uključuje politiku i sve što se tiče

individualnog. Njihova kombinacija čini povijesni ritam. To bi bila «totalna»ili

«globalna» historija. Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i

kapitalizmu od 15. do 18. st. Napušta ograde ekonomske historije (poljoprivreda,

trgovina, industrija) i temelje traži u «svakodnevnom životu»: prehrani, odijevanju... U

djelu «Identitet Francuske» bavi se različitim aspektima povijesnog života u Francuskoj

SERIJALNA HISTORIJA

«Serijalna historija» je pristup istraživanju koji konstruira povijesne činjenice u

vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu usporediti, a ponavljaju se u

razmjerno duljem trajanju i unutar njega u određenim pravilnim intervalima

Istraživanje i skupljanje homogenih podataka koji se organiziraju u serije s nastojanjem

da se upoznaju dugotrajnija povijesna kretanja

Prva je serijalna historija ekonomska i to historija cijena te njihovih fluktuacija duljeg

ili kraćeg trajanja, a serijalni postupak se širi na demografsku i socijalnu historiju te na

istraživanje mentaliteta i sustavne civilizacije

PIERRE CHAUN predmet istraživanja u njegovom djelu je trgovački promet

između Španjolske i Novog Svijeta. Bavi se historijskom geografijom te ističe važnost

prostora i komunikacije

PIERRE GOUBERT spojio je historijsku demografiju i socijalnu historiju u

istraživanje religija

LOUIS HENRI razradio je metodu i tehniku rekonstrukcije biološkog života

obiteljske jezgre. U historiju uvodi mikroanalizu koja se temelji na povezivanju

podataka

PHILIPPE ARIES (1914.-1984.) Knjigom o djetinjstvu u «starom režimu»

pokazuje da u srednjem vijeku ne postoji svijest o djetinjstvu kao fazi ljudskog života

nego da se ona u Francuskoj javlja u 17.st. Prikazuje različite faze odnosa čovjeka

prema smrti

MICHEL VOVELLE Drži da promjene u oporukama odražavaju kretanje prema

sekularizaciji i da je dekristijanizacija u doba francuske revolucije dio šireg usmjerenja.

Obraća pažnju na sve društvene slojeve

HISTORIJA MENTALITETA

U historiji mentaliteta sve kulture postaju jednako važne. Historija «mentaliteta» je

regionalna, tj. teži se za «totalnim» prikazom kulture ili supkulture jedne regije, krenula

od Febvrea. Istraživanje se širi na područja dotad poznata samo antropolozima i nastaje

vrsta socijalnokulturne historije

ROBERT MANDROU kolektivnu psihologiju nastoji spoznati istraživanjem

mentaliteta određenih društvenih i kulturnih grupa

EMMANUEL LE ROY LADURIE nastoji obuhvatiti kolektivnu svijest i

polusvjesne kulturne strukture. To je temelj za strukturalnu analizu koja bi trebala

sezati dalje od samog opisanog događaja

GEORGES DUBY ponajviše ga zanima sustav predodžbi, daje važna djela o

ideologiji, kulturnoj reprodukciji i društvenom «imaginarnom». U djelu «Tri reda»

istražuje odnos mentalnog i materijalnog u društvenim promjenama na primjeru

kolektivnih predodžbi društva kod svećenstva, vitezova i seljaštva. Izvori osvjetljavaju

izravno ideologiju «vladajućih klasa», a ne i one puka

JACQUES LE GOFF zauzima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraživanja

imaginarnog , tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Prikazuje

promjene predodžbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga gradova od 14.st.

Važno djelo o «srednjevjekovnom imaginariju» jest rođenje čistilištva, prikaz

promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva

u 12. i 13. st. Vraća se pisanju biografija i smatra da ona mora biti prikaz i tumačenje

jednog osobnog života unutar određene povijesne epohe i društva. Drži da smisao

određenog društva treba tražiti u njegovu sustavu reprezentacija. Rado se istražuju teme

u vezi s definicijom normi religije, društvenog morala i spolnosti, teme vještica i

vragom opsjednute osobe. Jedna od raširenih tema historijskog mentaliteta je pučka

kultura, prije svega ona religiozna. Nastaje historija «marginalnih» grupa ili «drugog»

koji živi izvan normi običnog društva. Novi povjesničari se zanimaju za egzistencijalna

pitanja svakodnevnice

NORBERT ELIAS objavljuje djelo o civiliziranju običaja u kojem se bavi

promjenama ponašanja prema tijelu u europskoj civilizaciji od 16 st. Pokazuje kako

modernizacijski pritisak apsolutističkih država s njihovim odgojnim mjerama izaziva

nastanak novih vrijednosti i novog sustava društvenog priznanja te naposljetku

potiskuje prisutnost tijela u svakodnevici i zatvara ga u sferu privatnog i stidljivog

Jean Jauresova «Socijalna povijest francuske revolucije» želi politički aspekt

revolucije dopuniti ekonomskim i društvenim razvojem te naći u njoj korijene socijalne

demokracije

SUVREMENA (ZAPADNO) NJEMAČKA HISTORIOGRAFIJA

NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

HEINRICH VON SRBIK (1878.-1951.) Drži se nacističke ideologije «krvi i tla»

GERHARD RITTER (1888.-1967.) glavni predstavnik obrane njemačke

tradicionalne historiografije. Zajedno sa Meineckom tvrdi da je nacizam proizvod

diskontuiteta u njemačkoj povijesti, a korijene trebamo tražiti u modernoj europskoj

civilizaciji, u materijalizmu, slomu religijskih i moralnih mjerila te masovnoj demokraciji

protekloj iz francuske revolucije kao opasnosti od socijalnih nemira i manipulacije

ljudima. Žestok je protivnik struje oko Anala i okreta historije prema društvenim

znanostima

WERNER CONZE (1910.-1986.) Sintetizirajuća zadaća povjesničara bi bila u

izgradnji strukturalne socijalne historije koju suprotstavlja tradicionalnoj događajnoj

historiji

THEODOR SCHIEDER (1908.-1984.) Želi spojiti strukturalni i generalizirajući

pristup sociologije s perspektivom politike povjesničara, usmjerenom na događaje

FRITZ FISCHER Bavi se njemačkim ratnim ciljevima u 1. svjetskom ratu i

dokazuje da su sve političke grupe zastupale ekspanzionizam. Njemački ciljevi u 1. i 2.

svjetskom ratu su slični i među njima postoji kontinuitet

Svladavanje nacističke prošlosti ostaje središnji problem. Dolazi do reakcija na teze da

su nacistička masovna ubojstva odgovor na Staljinov teror

HISTORIJSKA DRUŠTVENA ZNANOST

Mladi povjesničari su se uputili prema istraživanju različitih društvenih područja.

Smatraju kako metode društvenih znanosti otvaraju historiji nova područja istraživanja i

pomažu u boljem rješenju osnovnih pitanja

Okret prema društvenim znanostima u Njemačkoj je reakcija na moralni i metodski

slom historizma

Kritičku sociološku historiju uvodi grupa povjesničara okupljenih oko novog

sveučilišta u Bielefeldu

HANS ULRICH WEHLER i JURGEN KOCKA u raspravama i zbornicima

predložili su program «historijske društvene znanosti» kao sociološki, ekonomski i

socijalno-psihološki informirane historijske znanosti

THOMAS NIPPERDEY smatra se predstavnikom neohistorizma. Nastoji istaknuti

političko obilježje društva i culture. Njegov je ideal da svako doba ima vlastitu

vrijednost i smisao u neposrednom odnosu prema Bogu

Događajna politička historija više nije predmet istraživanja najboljih njemačkih

povjesničara, ali je nastala politička sociološka historija, bavi se odnosom politike i

društva

Biografije pripadaju socijalnoj historiji koja želi istraživati što brojnija područja ljudskog

života

LOTHAR GALL prikazao je «postignuća i slabosti, veličinu i granice, uspon i pad»

njemačkog građanstva u svjetlu jedne velike obitelji u devet generacije

U Austriji socijalna historija dobiva novi oblik što se vidi u istraživanju obitelji

historija grada, historija radništva, socijalhistorijski usmjerena suvrememena historija

te kulturnu historiju

TEORIJA I PRIPOVIJEST

U velikim historiografijama pojavilo se uvjerenje da je pripovijedanje bitan medij

historijskog prikaza. U Njemačkoj se u 80-im godinama javlja kritika koja zahtijeva

povratak pripovijesti

U diskusiji o teoriji se mogu uočiti 3 glavna pitanja : što je teorija, u čemu je pozitivna

strana upotrebe teorija u historijskoj znanosti i može li historijska znanost uopće

postojati bez teorije

Kocka je rekao da je teorija sustav pojmova i kategorija što služe proučavanju i

objašnjenju određenih povijesnih fenomena, a ne mogu se izvesti iz izvora

Najvažnije su teorije socijalne evolucije, o konjukturnim ciklusima, modelima rasta iz

ekonomije, o teorijama modernizacije, organiziranome kapitalizmu, socijalizaciji,

socijalne nejednakosti, oblikovanju klasa i revolucija

Čin pripovijedanja je bitan dio procesa spoznaje

HISTORIJSKA ANTROPOLOGIJA I SVAKODNEVICA

U Njemačkoj se sa zakašnjenjem javlja historijska antropologija, a temelji se na

određenom pojmu culture

Historija svakodnevice osuđuje historiju društvene znanosti zbog zaboravljanja

svakodnevnog života te modernizacijom i industrijalizacijom obespravljenih slojeva koji

su bili isključeni iz historijskog istraživanja

Problem teorija zamjenjuje se gustim opisom pojedinosti pri čemu etnolog očekuje od

svog subjekta da govori sam te se nastoji obuhvatiti upravo ono novo, «nepoznato» u

tekstovima jedne culture

Glavni predmet istraživanja su čovjek i njegovo iskustvo. Historija svakodnevice drži da

su društva obilježena konfliktima samo što se oni ne svode na klasne borbe

BRITANSKA SOCIJALNA I MARKSISTIČKA HISTORIOGRAFIJA

GEORGE MACAULEY TREVELYAN (1876.-1962.) predstavlja prvu generaciju

engleskih socijalnih povjesničara. Historija bi bila prije svega umjetnost

pripovijedanja koja zabavlja i poučava građane, a pisac se mora služiti maštom i

uživljavanjem – ugodno čavrljanje o prošlosti

HERBERT BUTTEFILELD (1900.-1979.) osuđuje »interpretaciju povijesti

vigovaca» (liberali-protestanti), usklađivanu s potrebama da se opravda njihova

suvremenost. Kritičar tendencije da se engleski parlamentarizam prikazuje kao izraz

neprekinuta napretka nakon «slavne revolucije»

LEWIS NAMIER (1880.-1960.) Uvodi prozopografiju – kolektivna biografija

parlamentarnih zastupnika, njihovih društvenih i obiteljskih veza. Glavnu pažnju

posvećuje osobnim ambicijama i intrigama zastupnika

JOHN H. CLAPHAM (1873.-1946.) izradio je na temelju kvantitativnih metoda

svoju ekonomsku historiju moderne Britanije

GEORGE KITSON CLARK sinteza o nastanku viktorijanske Engleske. To je

pokušaj političkog povjesničara da prodre u dubinsku povijest društvenih procesa.

Osnovni predmet istraživanja je društvena pozadina političkog života, zanima ga i

iracionalno područje osjećaja i predrasuda

Važnu ulogu u razvoju socijalne historije ima historija gradova koja osvjetljava brojne

aspekte društvenog života na temelju novih izvora, Nastaje «nova» socijalna historija,

historijom žena na čiji razvoj utječu sociologija i antropologija

LAWRENCE STONE postupno napušta socijalnu historiju i okreće se

antropologiji, te postaje jedan značajnih istraživača historije obitelji. Predlaže preporod

pripovijedanja. Pod utjecajem antropologije, suvremenog romana i psihoanalize bave se

nesvjesnim

U Britaniji djeluje grupa marksističkih povjesničara s izuzetnim utjecajem na usmjerenje

socijalne historije prema antropološkim temama. Osnovali su časopis «Past and Present»

MAURICE DOBB u studijama o razvoju kapitalizma nastoji primijeniti

marksističku ekonomsku teoriju

RODNEY HILTON u istraživanju feudalizma revidirao je neke Marxove stavove

CHRISTOPHER HILL englesku revoluciju je ocijenio kao buržoasku revoluciju

ERIC HOBSBAWN postavio je razlikovanje socijalne historije kao jedne od

poddisciplina historijske znanosti. Predmet historijske znanosti shvaća kao složeno

jedinstvo dimenzija što ih treba istražiti specijalnim poddisciplinama - širenje

istraživanja na nova područja društvenog života. Daje važan prilog historiji odozdo, a

pritom je njegovo usmjerenje antropološko. Najviše ga zanimaju ekonomske, socijalne i

političke strukture, ali ne zanemaruje događaje i akcije pojedinaca i grupa

EDWARD THOMPSON drži se pretečom suvremene kulturne historije zbog svog

pristupa povijesnim društvima kroz istraživanja pokreta masa, njihovih motivacija,

zajedničkih vrednota i ponašanja. Najpoznatiji je predstavnik historije «odozdo» (od

pojedinca na gore). Bitna tema su mu klasni sukobi – napisao je djelo «Stvaranje

radničke klase». Glavna je pokretačka snaga povijesna promjena kultura

SOCIJALNA I INTELEKTUALNA HISTORIOGRAFIJA U SAD

SOCIJALNA HISTORIJA

Od 2. svjetskog rata do danas američka historiografija je prošla 3 razdoblja: u prvom za

hladnog rata u 50-im prevladava konsenzus o značaju SAD kao predvodnika slobodnog

svijeta u opreci s totalitarnim sustavom u SSSR-u ; u drugom u 60-im dolazi do

polarizacije među povjesničarima u vezi s Vijetnamskim ratom i previranjima na

sveučilištu, u trećem u 70-im i 80-im dolazi do preobrazbe profesionalne historije

Nastaje podjela između socijalne i intelektualne historije u suprotnosti s gledištima

progresivnih povjesničara

Nastaju nova ekonomska, nova socijalna, nova intelektualna i nova politička historija

Nastaje historija «od dna nagore» koja se bavi fenomenima industrijalizacija

Nekadašnji američki nacionalni šovinizam je zamijenjen novom opasnošću

subdisciplinarne rascjepkanosti

Nova socijalna historija se proširila i istražuje društvene strukture, mobilnost

stanovništva, problem žena, obitelji i spolnosti , institucije, problem gradskih naselja,

problem radništva

Treba istaknuti amerikaniste koji se bave američkom poviješću i europeiste među

kojima ima stručnjaka za zapadnoeuropski svijet

Dolazi do uspona crne historije te se ranih 70-ih na brojnim sveučilištima i koledžima

uvode crne studije - Crna historija zahtjeva istraživanje svakodnevice na temelju

kulturne antropologije

WALT W. ROSTOW formulirao je najpoznatiju modernizacijsku teoriju o

nezadrživu rastu kapitalističke ekonomije naglim usponom

CHARLES TILLY predstavnik je onih sociologa koji teorije žele povezati s

povijesnom raznolikošću. Kritizira ekscese teorija modernizacije koje žele ustanoviti

opće zakone društvenog razvoja ili bezvremenske modele. Njegov cilj je analiza utjecaja

društvenih procesa na promjenjive oblike grupnih akcija koje prate europske revolucije,

stvaranje država i kapitalistički razvoj, služi se kvantitativnim metoda

IMMANUEL WALLERSTEIN Drži da gornje klase održavaju moć manipulacijom

država jezgre kako bi obranile svoj nadzor nad periferijama i tu je riječ o jednoj verziji

marksizma

Historijska sociologija pokušava konstruirati teorije koje bi objasnile odnose procesa i

povijesne raznolikosti pri čemu su kvantitativne metode sredstvo istraživanja

Kliometričari smatraju da se znanstvenost mora poistovjetiti s mjerenjem i da su

kvalitativne ocjene zastarjele i nepouzdane

ROBERT W. FOGEL konstruirao je «hipotetičko-deduktivni» model da bi

usporedio stvarnu razinu nacionalnog dohotka i razinu koja bi se bila uspostavila da nisu

sagrađene željezničke pruge, pomoću kojeg je na temelju zbiljskih uvjeta stvorio

situacije koje nisu nikad postojale

GEOFFREY R. ELTON U metodologiji i moralnoj neutralnosti istupa kao

predstavnik stare političke historije

INTELEKTUALNA I KULTURNA HISTORIJA

Američka intelektualna i kulturna historija pod dvostrukim je utjecajem interpretativne

simboličke antropologije i liberalnih teorija. Kultura se drži glavnim pokretačem

povijesnih promjena te se zato javljaju bitni problemi u vezi s historijskim objašnjenjem.

U kulturnoj historiji je snažno prisutan relativizam

Nova kulturna historija odbacuje diobu između objektivnosti društvenih struktura i

subjektivnosti ljudskih prezentacija

CLIFFORD GEERTZ prihvaća se njegova definicija kulture kao povijesno

utemeljena obrasca značenja izraženih u simbolima kao sustavu naslijeđenih shvaćanja.

Analiza se ne može temeljiti na potrazi za zakonitostima nego na interpretaciji smisla,

tj. na razumijevanju i doživljavanju ljudskog duhovnog svijeta. Priklanja se semiotici,

općoj teoriji o sustavu znakova i simbola. U interpretativnu antropologiju uvodi

retoričku analizu i interpretaciju kulturnih događaja. Ne može generalizirati

obuhvaćanjem brojnih slučajeva nego samo unutar svakog pojedinog i to gustim opisom

ROBERT DARNTON svojim prilogom o jednoj epizodi u Parizu (pokolj mačaka

što su ga izveli radnici u 18 .st.) predlaže obrazac gustog opisa

ROGER CHARTIER jedan te isti simbol ima mnogo značenja, kultura je nestalna i

nesigurna zbog rascjepkanosti društva u «starom režimu» s obzirom na stalež, religiju i

obrazovanje

NATALIE ZEMON DAVIS feministička spisateljica, antropološki pristup želi

povezati s povijesnom dinamikom. Ona misli da se antropološkim pristupom pojedinim

slučajevima, tj. interpretacijom simboličkih obrazaca i značenja kulturnih pojava može

spoznati kultura određenih kulturnih sustava. Napisala je knjigu o «povratku Martina

Guerrea», a sudjelovala je i u proizvodnji istoimenog filma. Drži kako se odnosima

među spolovima mogu rekonstruirati misli i osjećaji seljakinje, žene M. Guerrea

Jedna od najvažnijih grana američke intelektualne historije je «psihohistorija» (S. Freud)

ERIC ERICSON uveo je psihohistoriju kao granu historije . Napisao je biografiju

Luthera i Gandhija. Ima koncept o 8 životnih razina čovjeka pri čemu je mladost

najvažnija doba za razvoj ličnosti

PETER GAY Ističe da psihoanaliza može biti samo pomoćna disciplina historije

POSTMODERNA I LINGVISTIČKI OBRAT

POSTMODERNISTIČKI TEORETIČARI

Revolucija postmoderne izaziva uvjerenje o kraju zap. Civilizacije, o gubitku smisla

svega što se sad držalo njezinim najvećim postignućima. Počinje 50-ih godina u SAD-u.

Napušta se ideologija prosvjetitelja i liberala 19 st. i a ovo vrijeme obilježava radikalni

pluralizam i relativizam

Historija bi bila igra uspomenama , riječima i tekstovima s težištem na «dekonstrukciji»

FERDINAND DE SAUSSURE (1857.-1913.) lingvist

CLAUDE LEVI-STRAUSS antropolog, dokazuje da mišljenje tzv. primitivnih

naroda sadrži svojstvenu racionalnost. Postoji onoliko kronologija koliko je kultura

ROLAND BARTHES (1915.-1980.) kaže da su konstitutivne crte historije isključivo

poetska imaginacija i da hvalisavo razmetanje historiografije objektivnošću ima

ideološku funkciju

MICHEL POUCALT (1926.-1986.) francuski povjesničari ga prihvaćaju tek u 70-im

godinama preuzimanjem njegovih velikih tematskih izazova od ludosti i tamnice do

spolnosti. Kritizira historiju mentaliteta i najpoznatije autore oko Anala zbog toga jer

svoja ispitivanja temelje toliko na duhovnom životu koliko na društvenim fenomenima.

Moderno društvo se temelji na anonimnim strukturama moći i stvara poopćeni

tamnički sustav i opću taktiku podvrgavanja

JACQUES DERRIDA Iznosi tezu o nemogućnostima bilo kakve znanosti o

književnosti. Preostaje samo pomno čitanje u svrhu osvjetljavanja unutrašnjih

proturječnosti što ih sadrži svaki tekst. Drži da ne postoji kriterij za određivanje značenja

tj. Zbilje

LINGVISTIČKI OBRAT U SAD-u

Lingvistički obrat znači da ljudska spoznaja ne izvire iz zbilje nego da je isključivo

jezik uvjet svake spoznaje. Jezik postaje središte kulture, a čovjek je samo njegov

objekt, pogotovo zato što ne može kontrolirati pravila i kodove jezika

«Literarni kritičari» unose nemir i nesigurnost u različite humanističke znanosti,

dekonstruiraju literarnu teoriju

CARL HEMPEL pokušao je svesti historijsko objašnjenje na nekolicinu metoda

znanstvenog objašnjenja, a zatim je kritika nastojala pokazati nedostatnost ih modela s

obzirom na praksu

ARTHUR DANTO pripovijedanje je zapravo sredstvo spoznaje i oblik objašnjenja

HAYDEN WHITE Priznaje da historiografija i književnost imaju različite predmete i

polazišta. Postoje 3 metahistorijske narativne strategije kojima se postiže privid

objašnjenja : to su 1.) četiri moguća načina zapleta: romanca, komedija, tragedija i satira;

2.) četiri moguća ideološka pristupa: anarhistički, konzervativni, radikalni i liberalni;

3.) četiri moguće argumentacije: formativizam, organicizam, mehanicizam,

kontekstualizam. Sustavno ignorira istraživački postupak profesionalne historije. Ne

želi historiju priznati kao spoznaju, drugačiju od one u fikciji

DOMINICK LA CAPRA pobornik je literarno-teoretske intelektualne historije

White i LaCapra nastoje stopiti historiju, literaturu i filozofiju

PAUL RICOUER misli da povijesni događaji imaju narativnu strukturu i da se stoga

povjesničarevo pripovijedanje o njima može prihvatiti kao objašnjenje

JOYCE APPLEBY, LYNN HUNT i MARGARET JACOB one su praktičarke

nove kulturne historije, a zauzimaju se za istinu u historiji. Protive se svođenju

historijskog znanja na tekstove bez prave veze s zbiljskom prošlošću

CHRISTOPHER LLOYD Protivnik je historiografije zdravog razuma te

iracionalnog «razumijevanja» suprotstavljenog racionalnoj ideji istine

ULAZAK ŽENA U POVIJEST

Raste broj obrazovanih autorica koje se bave ženskim studijama i velikim dijelom se

drže feministicama

«Feministička znanost» je kritičko ispitivanje metoda i teorija koje održavaju

neravnopravnost spolova

Historija žena u 80-im prelazi u «historiju spolova». Optužba da su u dosadašnjoj

historiji žene samo spol ojačala je nakon knjige Simone de Beauvoir o «drugom spolu».

glavna zadaća historije spolova je dekonstrukcija muških diskursa o ženama

Nastaju interdisciplinarne Women's studies - ispituju sve što su muškarci u znanosti

doprinijeli kako bi se učvrstila moć uopće, a posebno održali patrijarhalni odnosi

Gender history razvija svijest o tome da su prošle i sadašnje okolnosti različite u

iskustvima muškaraca i žena

Najvažnije je djelo «Povijest žena na zapadu», od antike do 20 st., nastalo uz

sudjelovanje više od sedamdeset autorica i autora iz različitih zemlja

RUSKO – SOVJETSKA HISTORIOGRAFIJA

MIHAIL POGODIN (1800.-1875.) – želi istaknuti da Rusiju ne očekuju promjene koje

su se dogodile u Europi nakon 1848. Tvrdi da u ruskoj povijesti nije bilo suprotstavljenih

društvenih slojeva kao u Europi i propovijeda mit o ujedinjenju cara s monarhijom

Mistiku «istoka», grčku kulturu, Bizant i pravoslavlje suprotstavlja nacionalnoj i

proračunatoj rimskoj kulturi i katolicizmu

SERGEJ SOLOVJOV (1820.-1879.) Najpoznatiji predstavnik državne škole i

najbolji ruski povjesničar 19 st.

VASILIJ KLJUČEVSKI (1841.-1911.) Najbolji građanski povjesničar, bavi se

društvenim strukturama te ekonomskim i kulturnim pitanjima

VLADIMIR ILJIČ LENJIN (1870.-1923.) nastoji objasniti važne pojave ruske

povijesti kao opravdanje svoje političke prakse. Marksizam je po Lenjinu posljednja

riječ znanosti

Razvoj sovjetske historiografije možemo podijeliti u 4 faze: doba od 1917. godine do

sredine 20-tih godina obuhvaća početne napore za stvaranje marksističke sovjetske

historiografije; od sredine 20-ih do 30-ih obilježena je usponom i vrlo raznolikom

problematikom; od 30-ih do 1956. moguća je jedino staljinistička historiografija; te

nakon 1956. počinje doba destaljinizacije, ali historiografija i dalje ostaje službena,

zatvorena u okvirima što ih dopušta Centralni komitet

MIHAIL POKROVSKI (1868.-1932.) nakon listopadske revolucije, preuzima

zadaću organizacije historijske istraživačke i pedagoške djelatnosti. Napisao je «Pregled

ruske povijesti»

Staljin nastoji stvoriti podlogu za isticanje vlastite ličnosti kao najzaslužnije u svim

etapama. Da bi likvidirao dotadašnju sovjetsku historiografiju Staljin se služi političkim

optužbama zbog trockizma

CARLO GINZBURG talijanski povjesničar, začetnik mikrohistorijskog pravca

POTICAJ: 1.) u svim dosadašnjim historijskim pristupima “mali pojedinac” se svodi na

statistički broj

2.) arhivski podaci (crkveni, državni, pravosudni…) istražuju se po principu

“neka ti lijeva ruka ne zna što radi desna ruka”

3.) Antropologija i etnologija ponudile su aparat pomoću kojeg možemo

shvatiti višedimenzialnost izvora - kulturni relativizam i neetnocentričnost

4.) Cijela Italija je jedan veliki arhiv. Osim mnoštva “klasičnih arhiva”

postoje i gradovi, sela, ceste, ulice, ljudi; svi predstavljaju i govore o povijesti. Vrijeme je

za novi način čitanja izvora!

FRANCOIS BEDARIDA francuski povjesničar iz Velike Britanije, pisao je knjige o

engleskoj povijesti i društvu. Jedan je od osnivača Paris's Institut d'Histoire du Temps

Présent. Zagovarao je socijalni katolicizam i bio je izrazito lijeve političke orijentacije.

Osnivač institucije The Maison Française na Oxfordu¸. Pisao je i o francuskom

pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu

PETER BURKE Britanski povjesničar i professor, kaže kako sve više povjesničara

zna da njihova djela ne odražavaju “što se doista dogodilo” nego interpretiraju događaje

iz određenog kuta te da zato tradicionalno pripovijedanje nije pogodno za takav način

prikazivanja. Povezuje socijalnu i kulturnu historiju s modernim vremenima

Dugo trajanje struktura dugog trajanja, kao osnovna odrednica nove povijesti, za

razliku od tradicionalne historiografije, izrasle na pozitivizmu, koja se bazirala na

kronološkom nizanju povijesno značajnih događaja i povezivanju istih u svojevrsnu

povijesnu priču. Bloch drži kako valja učiniti odmak od opisivanja događaja i posvetiti se

uzrocima