SVEUILITE U ZAGREBU HRVATSKI STUDIJI

Mario Tomas HISTORIOGRAFIJA I VANJSKA POLITIKA OTTA VON BISMARCKA U RAZDOBLJU 1862.-1871. baccalaureatski rad

mentorica: dr. sc. Suzana Leek

Zagreb, 2010. SADRAJ I. Uvod.....................................................................................................................................1 2.1. Preuzimanje kancelarskog poloaja i prvi potezi........................................................3 2.2. Kriza oko Schleswig Holsteina i sukob s Danskom...................................................6 III. Kraj Njemakog dualizma................................................................................................9 3.1 Uzroci prusko-austrijskog sukoba.............................................................................9 3.2 Priprema vanjskopolitike situacije: savez s Italijom i neutralnost Napoleona III.........................................................................................11 3.3 Pruska pobjeda i novi preustroj Njemake...............................................................14 IV. Sukob s Francuskom i stvaranje Njemakog Carstva.................................................16 4.1 Uzroci rata................................................................................................................16 4.2 Uspostava Njemakog Carstva................................................................................18 V. Bismarckova Realpolitik, ogledalo novog vremena.................................................... 20 VI. Zakljuak..........................................................................................................................22 VII. Literatura.........................................................................................................................23

II. Stupanje na poloaj i prvi uspjesi.....................................................................................3

2

I. UVOD

Neizostavni dio Europske povijesti devetnaestog stoljea je djelovanje Otta von Bismarcka na mjestu kancelara Pruske a kasnije i Njemakog Carstva. Ujedinjenje Njemake tj. stvaranje jedne od najveih europskih drava nacija, predstavlja najveu teritorijalnu promjenu u modernoj povijesti europskog kontinenta. Dogaaj koji je voa britanskih konzervativaca Benjamin Disraeli adekvatno nazvao njemakom revolucijom koja je izbrisala sve diplomatske tradicije i razorila ravnoteu snaga1, predstavlja povijesni fenomen vrijedan prouavanja. Od trenutka kada je nastala velika njemaka drava i poremetila dotadanju ravnoteu snaga u Europi, teme vezane za proces njemakog ujedinjenja kojeg je predvodio Otto von Bismarck, ne prestaju zaokupljati suvremenu historiografiju. Nakon Drugog svjetskog rata povijesniarima se otvorila mogunost sustavnog istraivanja Bismarcovog djelovanja zbog dostupnosti grae i prestankom toga da povijest 19. stoljea bude u velikoj mjeri dio politike aktualosti. Mnogi su se autori bavili Bismarckom upravo u razdbolju nakon Drugog svjetskog rata, veina je to inila iz stvarno znanstvenih razloga, dok se djelomino u njihovim radovima reflektira optereenost aktualnom politikom, jer ipak je svaki je autor produkt svoga doba. Kljuna tema bitna za nastanak njemake drave je vanjska politika Kraljevine Pruske u razdoblju od 1862.g. do 1871.(od stupanja Bismarcka na poloaj kancelara, do stvaranja Njemakog Carstva) jer je Bismarckovo voenje pruske vanjske politike omoguilo uspjean ishod tog procesa. Pritom je od velike vanosti shvatiti kako je mogue da se ujedinjenje Njemake dogodilo u drugoj polovici devetnaestog stoljea, kada su meunarodni odnosi, posebno u Europi doli do izuzetno razvijenog stupnja i gdje u vrtlogu onodobne meunarodne politike nije bilo nimalo jednostavno stvoriti novu veliku silu u samom sreditu starog kontinenta. Namjera ovog rada je prezentirati analize djela raznih autora koji su se bavili ovom temom i njihove poglede na najrelevantnija obiljeja Bismarckove vanjske politike. Djela koja su odabrana su veinom radovi britanskih autora, zbog poznavanja engleskog jezika, ali predstavljaju jedne od najboljih sinteza o Bismarcku i njegovom djelovanju.1

Henry Kissinger, Diplomacija, Golden Marketing, Zagreb, 2000. str. 117.

3

Dr. Erich Eyck, usprkos tome to po struci nije bio povjesniar ve filozof i pravnik, obiljeio je historiografiju vezanu uz Otta von Bismarcka. Njegova knjiga, Bismarck i Njemako Carstvo pisana poetkom 1950-ih i doivjela je nekoliko izdanja i predstavlja jedno od najkvalitetnijih djela ranije historiografije, koja se na znanstveni nain poela baviti Bismarckom, te obiluje brojnim injenicama iz njegova ivota i politikog djelovanja, te je neizostavno koritena za kasnije nastale radove o njemu. Uz njega koritena su i djela dvojice britanskih povjesniara, kao predstavnike modernije historiografije koje emo konfrontirati sa Eyckom. Prvi od njih je Edgar Feuchtwanger, njegovo djelo je biografija Bismarck, objavljena 2002., koja ima za razliku od Eycka vie analitiki, problematski pristup. Drugi autor je Christopher Clark, autor mlae generacije, bavi se Bismarckom u svojoj knjizi objavljenoj 2007. eljezno Kraljevstvo - uspon i pad Pruske 1600-1947, koja predstavlja najkompletniju sintezu o povijesti Pruske, kombinirajui narativni i analitiki pristup. Uz dvojicu povjesniara i jednog filozofa-pravniku, koristit emo djelo jednog politiara. Bivi ameriki dravni tajnik te svojevrsni simbol amerike diplomacije, Henry Kissinger u svojoj knjizi Diplomacija, koristi svoje dugogodinje iskustvo u meunarodnoj politici, prilikom analiza onodobnih meunarodnih odnosa te nam daje zanimljive zakljuke. Kao nadopunu za gore navedene radove koji e nam biti primarni, navodit emo i analize iz sinteza: Povijest Austrije, Povijest Njemake, Povijest Francuske i Povijest Svijeta sv.14. Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848-1871), kako bi usporedili zakljuke razliitih historiografija i jer su to kratka popularna djela koja su dostupna irokoj publici i mogu utjecat na ire sudove pa ak i stereotipe. Uz njih koristit emo djelo Agathe Ramm Njemaka 1789.-1919. jer predstavlja opsenu sintezu o povijesti Njemake u 19. stoljeu , i Michaela Howarda Francusko-Pruski rat, vjerovatno najkompletniju studiju o tom sukobu koji e biti prezentiran u radu, zbog svoje koncentracije na uu temu, te nam knjige mogu pomoi u razrijeavanju odreenih situacija. Cilj rada je, usporediti miljenja razliitih autora o pojedinim dogaajima iz Bismarckove vanjske politike, te ukazati na mogue razliite interpretacije u historiografiji.

4

II. STUPANJE NA POLOAJ I PRVI USPJESI 2.1 Preuzimanje kancelarskog poloaja i poetni potezi Bez obzira to je Otto Leopold Eduard von Bismarck bio iskusan diplomat s mandatima u pruskom parlamentu i skuptini Njemake Konfederacije, te dva veleposlanika mandata u St. Petersburgu i Parizu2, adekvatna analiza njegove vanjske politike trebala bi poeti od 22. rujna 1862, kada je imenovan na poloaj predsjednika vlade od strane kralja Wilhelma I., jer od tog trenutka dirigira vanjskom politikom pruske drave. Dr. Erich Eyck, u svojoj opseoj studiji o Bismarcku, u vezi s njegovim imenovanjem zakljuuje: Bismarck je pozvan na mjesto predsjednika vlade (Minister-President) jer je vlada mogla biti povjerena jedinoj osobi koja je bila voljna i sposobna prkositi parlamentu i izvravati vlast bez obzira da li se time prekri ili ne prekri Ustav.3 Ovakvom formulacijom Bismarck je predstavljen kao dravnik koji djeluje bez obzira na formalne, pravne norme to e i kasnije biti obileje njegove politike.Eyck nastavlja s klasinom prezentacijom Bismarcka kao ovjeka krvi i eljeza citiravi njegovu izjavu u parlamentu odmah po preuzimanju poloaja: Njemaka se ne ugleda na Prusku zbog njezinog liberalizma, ve zbog njezine moi. Naalost, njezine granice nisu adekvatne zdravoj dravi. Velika pitanja se ne mogu rijeavati govorima i veinom glasova to je bila velika pogreka 1848 i 1849 ve krvlju i eljezom.4 Isticanjem ove izjave Eyck upuuje da je Bismarck odmah na poetku svog mandata jasno ocrtao koncept politike koju e voditi, naznaivi irenje Pruske kao imperativ te njezino dovoenje u kontekst s cijelom Njemakom kao smjernicu buduih dogaaja. Prilikom pozivanja na Eyckovo djelo treba uzeti u obzir da je on autor starije generacije, te da je preuzeo mnoge stereotipe o Bismarcku, poput gore navedenog o eljeznom kancelaru to ne umanjuje injenicu da njegov rad obiluje brojnim podacima te predstavlja polazinu toku za svaki rad o pruskoj vanjskoj politici u tom razdoblju. Feuchtwanger koji pripada modernijoj historiografiji neto drugaije gleda na razloge Bismarckova imenovanja. Isto kao i Eyck istie da se kralj Wilhelm morao okrenuti

2 3

Povijest, 14., Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848-1871), EPH, Zagreb, 2008. str. 247. Erich Eyck, Bismarck and the German Empire, W.W. Norton & Company, New York, 1964. str. 57 4 Ibid, str. 59.

5

Bismarcku jer je bio spreman ui u veliki rizik u neobeavajuoj situaciji5 kakva je bila sukob kralja i parlamenta 1862. Ali kljunim razlogom za njegovo imenovanje Feuchtwanger smatra, Bismarckovo veliko iskustvo u meunarodnoj diplomaciji, jer bi njime mogao postii vanjskopolitike uspjehe s kojima bi primirio prusku javnost, te ju udaljio od unutranjih sukoba.6 Autor osporava i frazu o krvi i eljezu kao karatkeristiku Bismarcka na poetku mandata, i navodi da u to vrijeme nije bio toliko moan i utjecajan kao to e biti kasnije: da bi zadobio povjerenje kralja i ostao na vlasti morao je ekati da se pojavi vanjskopolitika situacija koja e mu dati dovoljno manevarskog prostora za vlastitu afirmaciju.7 Upravo takva situacija se pojavila u prvoj godini kancelarovog mandata, bio je to poljski ustanak protiv ruske carske vlasti u proljee 1863. Poljski teritoriji bio je podijeljen izmeu Ruskog Carstva, Habsburke Monarhije i Pruskog Kraljevstva jo od kraja 18. st. i predstavljao je za sve tri monarhije stalni problem zbog tenje poljskog nacionalnog pokreta da obnovi nacionalnu dravu.8 Erich Eyck, u vezi s ustankom istie da je skriti pobunu bio vitalni interes Pruske, bez obzira to je ona bila organizirana samo u ruskom dijelu nekadanjeg Poljskog Kraljevstva. Naime takav bi uspjeh, tj. stvaranje poljske drave mogao potaknuti na slian ustanak Poljake u Pruskoj, to je Bismarck htio pod svaku cijenu sprijeiti. Autor smatra bitnim i slijedei detalj: dok je Bismarck bio veleposlanik u St. Petersburgu 1861. u pismu svojoj sestri iznio je odluan stav prema Poljacima: Ja imam simpatije prema njima zbog njihovog poloaja, ali ako mi elimo postojati moramo uiniti sve da oni nestanu.9 Citiranje ove izjave bez shvaanja ireg konteksta ostavlja veliki prostor za slobodnu interpretaciju, Bismarck nije bio toliko optereen nacionalnim okvirima, imao je iskljuivo etatistike porive, tako da nije mislio kako Poljaci moraju stvarno nestati fiziki, ve politiki, tj. da ne uspiju osnovati svoju dravu koja bi poslije mogla ugroziti pruski dravni integritet. Kao kljunu injenicu Bismarckova angamana u poljskom ustanku Eyck naglaava pruskorusku konvenciju: General von Alvensleben je poslan u St. Petersburg gdje je zakljuio konvenciju s ruskim carskim dvorom u kojoj su se obje strane obvezale na pomo jedna drugoj u guenju ustanka, te brutalno guenje ustanka, stradanja Poljaka i zgraavanje dravnika dviju sila Velike Britanije i Francuske.10

5 6

Edgar Feuchtwanger, Bismarck, Routledge, Wolverhampton, 2002. str. 81. Ibid, str. 83 7 Ibid, str. 84 8 Ibid, str. 92. 9 E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 68. 10 Ibid, str. 69.

6

Ovakva analiza koja je objavljena 1951. snano podsjea na situaciju od 12 godina prije, kada je sklopljen njemako-sovjetski pakt i raskomadana Poljska, to upuuje da se autor najvjerojatnije nije dokraja odmaknuo od tereta nedavnih dogaaja koji su krojili politiki kontekst, za ijeg trajanja je Eyck pisao svoje djelo. S druge strane Feuchtwanger drugaije gleda na Bismarckove poteze tijekom poljskog ustanka. Smatra da je injenica to postojanje poljske drave moe ugroziti Prusku, bila samo slubeni razlog zakljuivanja konvencije s ruskim carskim dvorom, a da je primarni Bismarckov interes bio: osigurati rusku blagonaklonost za dogaaje koji slijede.11 Ruska neutralnost u dogaajima koji su uslijedili u razdoblju od 1866. do 1871. upuuje da ova Feuchtwangerova teza odgovara konceptu Bismarckove Realpolitik politike koja se prvenstveno brine o dravnim interesima. Christopher Clark iznosi gotovo identian razlog za zakljuivanje konvencije tj. nazivajui ga pribliavanje s Rusijom12, ali se vie koncentrirao na sliku kakva je nastala o Bismarcku nakon njegovog dranja prema ustanku Poljaka i zakljuivanja sporazuma s Rusijom, : iako je osigurao dobru volju St. Petersburga Bismarck je postao duboko nepopularan meu Polonofilskim liberalima i bio je nairoko omraena osoba. Nakon samo osamnaest mjeseci na svom poloaju novi kancelar se pokazao kao energian, nemilosrdan i inventivan politiki taktiar13. Ova analiza saima gotovo sve to je obiljeavalo djelovanje Bismarcka na poetku mandata, istina je da je u Europi postojao velik broj simpatizera poljskog nacionalnog pokreta kojima se kancerlarov potez inio neprikladan, a sve naznaene osobine koje je pokazao Bismarck, i ubudue e biti obiljeje njegove diplomacije koja e od Pruske drave nastojati stvoriti velesilu. Kissinger Poljski ustanak ne spominje u kontekstu Bismarcka ve vanjske politike francuskog cara Napoleona III., koja za nas u ovom trenutku jo nije bitna. Ostali autori opirnije ne analiziraju ili uope ne spominju ovaj ustanak kao bitno obiljeje na poetku Bismarckova mandata.

11 12

E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 92. Christopher Clark, Iron Kingdom, the rise and downfall of Prussia 1600-1947, Penguin Books, London, 2007. str. 523. 13 Ibid.

7

2.2 Kriza oko Schleswig-Holsteina i sukob s Danskom Kriza oko Schleswig-Holsteina koja je izbila krajem 1863. postala je prekretnica u Bismarckovoj vanjskoj politici, nakon ovog uspjeha nitko vie nije mogao sumnjati u njegove dravnike sposobnosti, ali oko krize postoje razliite historiografske interpretacije. Svi se autori slau oko injenice da Pruska nije imala nikakvo pravno uporite da zauzme pokrajine Schleswig i Holstein u kojima je ivjelo njemako (veinom u Holsteinu) i dansko (veinom u Schleswigu) stanovnitvo. Eyck u svojoj studiji iznosi Bismarckovu perspektivu lienu svih nacionalnih motiva: Bismarck nikad ovu situaciju nije razmatrao iz njemakog kuta gledanja. Nije ga bilo briga jesu li Nijemci u Schleswigu maltretirani od strane danskih vladara...Gledao je cijelokupni problem iskljuivo u svijetlu proirenja Pruske. Pruska nije imala ni u pravu ni u povijesti prava na pokrajine, no bez obzira na to njegov cilj od samog poetka bila je njihova aneksija.14 Teza da je Bismarck lien svih nacionalnih motiva je tona, ali moe se dovesti u pitanje da je kancelarov cilj bio od samog poetka nasilno anektirati pokrajine, to ini Feuchtwanger: Bismarck nije znao u poetku krize dali moe postii apsorbiranje pokrajina u Prusku, ali je imao jasnu ideju to je morao izbjei. Nita ne smije biti uinjeno da se poveaju izgledi opstanka Njemake Konfederacije, koju je nastojao unititi; najnegativniji ishod bi bilo stvaranje nove njemake drave srednje veliine u podruju koje je za Prusku strateki najosjetljivije.15 Feuchtwanger ovdje prikazuje Bismarcka kao velikog neprijatelja Njemake Konfederacije koju je namjeravao unititi jer sprijeava rast Pruske, suprostavljajui joj se ve u ratu sa Danskom kad je sukob namjeravao rijeiti bez njezine pomoi. Teko je utvrditi dali je Bismarck namjeravao ve u ovoj krizi s Danskom djelovati na taj nain, ali daljnji razvoj dogaaja potvruje mogunost da je ova tvrdnja tona. Suprotno od ova dva autora koji ga smatraju marginalnim, Christopher Clark smatra da je nacionalizam odigrao bitnu ulogu u krizi oko Schleswiga-Holsteina: Schleswig i Holstein postali su toka usijanja za rat koji e izbiti samo zbog uloge koju je nacionalizam odigrao kao masovni pokret16, Clark svoju tezu potkrijepljuje time to je kriza oko SchleswigHolsteina izazvala agitaciju u njemakom nacionalnom pokretu 1863.-1864. te da je njemako javno mnijenje zahtjevalo intervenciju svih drava-lanica Njemake Konfederacije.14 15

E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 81. E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 103., veina javnosti u Njemakoj, zahtjevala je da se teritoriji Schleswiga i

Holsteina ustroji kao nova drava lanica Njemake Konfederacije, sa svojim zastupnicima u skuptini i svojim zasebnim vladarom, vojvodom od Augustenburga. 16 C. Clark, Iron Kingdom, str. 524.

8

Slinu tezu prezentira i Jrgen Reulecke, u kratkoj sintezi Povijest Njemake: U Danskoj je ponovno postao aktualan stari cilj, a to je da se vojvodstvo Schelswig koje je pripadalao Njemakom savezu prikljui Danskoj dravi, to je nacionalno nastrojenu Njemaku javnost uznemirilo u najveoj moguoj mjeri.17 Sigurno je nacionalni osjeaj u Njemakoj bio izuzetno snaan, ali u ovom razdoblju nije mogao biti pokreta velikih dogaaja kao to je rat s Danskom jer nije imao utjecaj na odluke koje su donosili pruski dravnici. Iako Clark izriito ne spominje da je javno mnijenje utjecalo na Bismarckovo djelovanje, s druge strane ukazuje da je izazvalo ratnu intervenciju, to implicira da je ipak imalo utjecaj na pruskog kancelara, jer takvu je akciju on mogao pokrenuti, nikako ne samo javno mnijenje jer nije imalo mehanizme za to. Ova se teza moe osporiti, jer Bismarck bi iskoristio dinamiku njemakog nacionalizma samo ako bi ona pratila njegov interes,u ovoj krizi to nije bio sluaj jer je kancelar namjeravao izvesti ankesiju Schleswiga i Holsteina i inkorporirati ih u sastav Pruske, dok je njemako javno mnijenje zahtjevalo stvaranje nove drave koja bi bila lanica Njemake Konfederacije, tako da su im ciljevi u ovoj krizi bili potpuno suprotni.. Osim razloga za ulazak u sukob, drugi vaan aspekt oko krize Slechwig-Holstein je ulazak Austrije u savez s Pruskom i stajalite ostalih europskih sila u vezi krize. Historiografske interpretacije ulaska Austrije u rat na strani Pruske meusobno su sline kod sva tri dosad prezentirana autora. Eyck razlog smatra iskljuivo ideolokim, jer je austrijski premijer Rechberg bio konzervativac te nije odobravao zahtjeve javnog mnijenja u Njemakoj, s druge strane Prusku je smatrao branom protiv revolucije18. Zbog tog razloga je prema Eycku Rechberg nagovorio cara Franju Josipa I., da prihvati Bismarckovu ponudu za suradnju te na taj nain zajednikim djelovanjem dviju njemakih sila odvrati Veliku Britaniju od intervencije u korist Danske, koju je zagovarao britanski premijer lord Palmerston. To bi znailo da je Bismarck iskoristio pomo Austrije da izbjegne akt jednostrane aneksije pokrajina, te da Prusku ne izloi diplomatskoj izolaciji i ratu s Velikom Britanijom.

17 18

Ulf Dirlmeier, Povijest Njemake, Barbat, Zagreb, 1999., str. 178 E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 86.

9

Feuchtwanger uz Rechbergov konzvervativizam kao kljunu injenicu za suradnju s Pruskom dodaje: tvorci austrijske politike od cara na nie, bili su jo pod dojmom poraza kojeg im je zadala Francuska, te su ostali sumjnjiavi prema namjerama Napoleona.19 Prema ovomu, znailo bi da se Austrija prikljuila Pruskoj u sukobu da bi ju vezala uz sebe, te tako stvorila snaniju poziciju prema Francuskoj i novoj dravi na svojim granicama Kraljevini Italiji. Ova teza sigurno ima snano uporite ako uzmemo u obzir ponudu Rechberga prema Bismarcku nakon pobjede nad Danskom, da se Pruskoj prepuste obje pokrajine u zamjenu za pomo pri vraanju Lombardije izgubljene 1859. Gotovo identinu tezu prezentira i Clark koji takoer kombinira Rechsbergov konzervativizam i strah od Napoleona III. ne donosei nikakav novi pogled na uzrok ulaska Austrije u rat ali naglaava da je novo saveznitvo bilo obiljeeno suprotnim oekivanjima.20 Upravo ta suprotna oekivanja dviju njemakih sila nakon postignute pobjede i nakon to im je preputeno podruje Schleswiga i Holsteina postala su zaetak budueg sukoba. Autori o pregovorima u Beu donose uglavnom injenice o mirovnom ugovoru prema kojem je uspostavljena zajednika prusko-austrijska vojna uprava u pokrajinama, jedino Erich Eyck iznosi Bismarkovu perspektivu, posebno naglasivi suprotna oekivanja dviju sila: Austrija je bila spremna prepustiti cijeli plijen, tj. oba vojvodstva Pruskoj, u zamjenu da se Pruska obvee na pomo u povratku Milana i Lombardije. Nita nije bilo udaljenije od Bismarckovih namjera od toga da pomogne Austriji u Italiji protiv Napoleona III., to se vojvodstava tie nije mu se urilo, znao je da e ih dobiti prije ili kasnije, i jo k tome mnogo vie.21 Prema ovom navodu, osim to ukazuje na Bismarkovu pragmatiku u odbijanju austrijske ponude, autor smatra da je on jo u trenutcima pobjede nad Danskom razmiljao o sukobu s Austrijom bez obzira to je ona bila trenutani saveznik. Potrebno je spomenuti da je Eyck otvoreno hvali Bismarckovo djelovanje u ovoj krizi dodajui epitet: nijedan europski dravnik od sada nije mogao imati nikakvu sumnju da je Bismarck neustraiv.22 Iako je izrazio otvoreno divljenje pruskom kancelaru moe se rei da je adekvatno opisao njegove vrline koje je posjedovao kao dravnik, posebno izostanak bilo kakve lojalnosti prema savezniku zbog kojeg nije bio spreman rtvovati budue ciljeve.

19 20

E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 105. C. Clark, Iron Kingdom, str.525. 21 E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 93. 22 Ibid, str. 94

10

III. KRAJ NJEMAKOG DUALIZMA 3.1 Uzroci prusko-austrijskog sukoba Pitanje prusko-austrijskih odnosa bilo je izuzetno aktualno u razdoblju nakon postignute pobijede u ratu s Danskom, tijekom kojeg nisu bile razjanjene odluke mira u Beu. Analizu uzroka prusko-austrijskog rata iz 1866. bilo bi najbolje zapoeti kompariranjem onime to o tome govore njemaka i austrijska historiografija, odnosno dvije kratke sinteze Povijest Austrije i Povijest Njemake. Erich Zllner u svojoj knjizi o povijesti Austrije istie mirnodopske nakane austrijskog vodstva i smatra da je Bismarck inicirao sukob: Grof Rechberg ovijek koji je od godine 1859. bio odgovoran za austrijsku vanjsku politiku, u okviru se svojih mogunosti trudio stvoriti sporazumnu politiku s Pruskom, no od godine 1862., nasuprot njemu naao se Otto von Bismarck, ambiciozan dravnik pruske vanjske politike koji je od samoga poetka ciljao na ukidanje stanja labilne ravnotee u Njemakom savezu, prema potrebi i oruanom silom, a sve to u korist Pruske.23 Ovdje moemo ustvrditi se ne radi o nikakvoj subjektivnosti Zllnera, jer kako emo vidjeti, slinu analizu Bismarckovih namjera prezentira veina autora koja se bavila ovim problemom. Jrgen Reulecke, u povijesti njemake turo se osvre na sukob Pruske i Austrije, navodei samo povod ratu, tj. neslaganje oko ureenja Schleswiga i Holsteina: Austriji je nakon brze pobjede pripala uprava nad Holsteinom, dok je Schleswig doao pod vlast Pruske, meutim Austrija se od poetka osjeala zakinuta u odnosu na Prusku. Sukobi koji su proizali nakon toga, doveli su naposlijetku u ljeto 1866. do presudnog ovog puta vojnog obrauna izmeu sukobljenih strana.24 Budui da oba spomenuta djela predstavljaju kratke sinteze cijelokupne povijesti svojih zemalja, nisu bili u mogunosti mnogo prostora posvetiti ovom razdoblju, pa ne donose mnogo zakljuaka o uzrocima rata, posebno ne Reulecke u svojoj knjizi Povijest Njemake.

23 24

Erich Zllner, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997. str. 254. U. Dirlmeier, Povijest Njemake, str. 178.

11

Uporite za Zllnerovu tvrdnju o namjeri austrijskog vodstva da ouva mir, a Bismarckovoj da krene u rat nalazimo i u Clarkovoj knjizi Uspon i pad Pruske: inilo se da poinje era skladne dualne hegemonije bazirane na suradnji dviju njemakih sila. Tome su se sigurno Austrijanci nadali nakon to je Bismarck uinio sve da ohrabri njihova nadanja.25 Clark nastavlja s analizom Bismarckovih tendencija isticanjem njegove izjave iz kolovoza 1864.: Ako Pruska i Austrija nisu ujedinjene, politiki Njemaka ne postoji.26 Autor ovu izjavu smatra obinom demagogijom: Bismarckov cilj je bio anektirati oba vojvodstva Pruskoj i neutralizirati austrijski politiki utjecaj u Njemakoj, ako je potrebno ak i ratom.27 Sa ovakvim navodom slae se i Henry Kissinger, koji smatra da je najvaniji aspekt Bismarckove vanjske politike bio poraziti Austriju, to potkrepljuje nizom tvrdnji: Kako Austrija nije bila spremna prihvatiti prusku hegemoniju u Njemakoj, Bismarckova strategija bila je da oslabi Austriju na svakom koraku.28, zatim nastavlja: Premda je dulje od jednog narataja Austrija bila glavni pruski saveznik, u Bismarckovim oima vie nije bila primjereni partner. Postala je glavna prepreka rastu Pruske...Ma koji aspekt meunarodnih odnosa razmatrao, Bismarck bi redovito zakljuio da Pruska treba raskinuti konfederalne odnose s Austrijom i ukinuti politku Metternichova razdoblja, ne bi li u svakoj prilici mogla zadati udarac negdanjoj saveznici.29 Kissingerova perspektiva ima pragmatine, politike razloge, jer je svoje djelo pisao za djelatnike amerikog ministarstva vanjskih poslova. Videi u Bismarcku energinog dravnika koji koristi geopolitiku realnost pri definiranju nacionalnog interesa, moda daje i najrealniju predodbu o njemu. Komparirajui djela nekoliko autora, moe se izvesti zakljuak da postoji konsenzus oko uzroka sukoba izmeu Austrije i Pruske, tj. da se radi o pragmatinosti Bismarckove politike, koja u Austriji trenutano nije vidjela poeljnog saveznika ve prepreku svojem cilju.

3.2 Priprema vanjskopolitike situacije: savez s Italijom i neutralnost Napoleona III.25 26

C. Clark, Iron Kingdom, str.532. Ibid 27 Ibid 28 Henry Kissinger, Diplomacija, Golden Marketing, Zagreb, 2000. str. 113. 29 Ibid, str. 116

12

Prilikom interpretacije sukoba s Austrijom, veina autora najveu vrijednost Bismarckovog diplomatskog djelovanja vidi u zakljuivanju saveza s Italijom, to je olakalo Pruskoj postizanje pobijede u ratu. Analizu emo ponovno zapoeti s djelom Dr. Eycka, Bismarck i Njemako Carstvo, u kojem autor prikazuje Bismarckovu inicijativu na slijedei nain: Bismarckova namjera je bila zakljuiti saveznitvo s kojim bi Italija bila obvezna slijediti Prusku u ratu, ali s kojim Pruska ne bi bila prisiljena krenuti u rat. Saveznitvo bi dakle imalo jednostrani karakter. Do posljednjeg trenutka Bismarck je htio imati otvorene obje opcije, rat i mirnodopsku nagodbu.30 Interpretacija ovog plana slii Kissingerovom pogledu na Bismarcka, jer ga Eyck prikazuje kao nadasve pragmatinog dravnika koji u svakoj situaciji ima na raspolaganju vie opcija, pri emu ih sve uzima u obzir do posljednjeg trenutka, kad donosi konanu odluku. Feuchtwanger unosi novu razinu u pregovore s Italijom, naglaavajui ideoloku dimenziju koja je optereivala kralja Wilhelma I: Pruski kralj bio je osjetljiv u postupanju sa kako ih je smatrao, revolucionarnim vladama, kao to je bila talijanska, osjeajui gaenje u potkopavanju njemakih prineva koje je smatrao legitimnima iako je njihov suverenitet izgledao anakron. Ali je ipak stao uz Bismarcka, jer vie nije mogao uzmicati od politike bez obzira to je imala revolucionarne implikacije.31 U ovoj tezi autor izvrsno objanjava transformaciju koja je nastupila u meunarodnim odnosima, interesi drave postali su presudni i vie nisu bili sputavani ideolokim razlozima kao u doba Svete alijanse, Realpolitik je istisnula dinastijski legitimitet, a Bismarck je postao dravnik koji je zaetnik tog novog razdoblja u meunarodnim odnosima.

30 31

E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 113.

E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 134.

13

Osim saveza s Italijom, bitan preduvjet za pobjedu Pruske bila je neutralnost Francuskog cara Napoleona III. Njegova neutralnost predstavlja najveu enigmu u ovoj krizi, o emu se unutar historiografije podosta raspravljalo. U svom djelu Eyck estoko napada Napoleona III.zbog politike koju je vodio, ve prilikom odobravanja saveza Italije s Pruskom smatra da je Francuski car uinio pogreku: Napoleon se izjasnio u korist saveznitva, dodajui kako je dao savjet iskljuivo kao privatna osoba bez ikakve odgovornosti. Kakva apsurdna vrsta politike, dati odluku sa dalekosenim posljedicama i zanijekati odgovornost! 32 Iako formulacija sadri mnogo emocionalnog naboja, i kvalifikaciju apsurdna kakvu suvremena historiografija nastoji izbjei, u svojoj biti je tona jer prokazuje nedostatke politike jednog dravnika, koji je Bismarcku omoguio uspjeh svojih pogrekama. Teko je utvrditi zbog kojeg je razloga autor nastupio ovako emocionalno, dali je stvarno imao antagonizam prema Napoleonu III. zbog njegovih pogrenih poteza ili je prieljkivao drugaiji ishod u ovoj krizi. Kako god bilo, ovom prilikom je izrazio donekle neprofesionalan pristup temi, moda zbog injenice to Eyck po struci nije bio povjesniar. Takoer smatra da je neutralan stav Napoleona uvjetovan Bismarckovim obeanjem o navodnoj cesiji (ustupu) Francuskoj teritorija uz Rajnu, no naglaava da je to bio dio Bismarckovog plana, te da nikad nije imao stvarnu namjeru da taj teritoriji stvarno prepusti.33 Christopher Clark, navodi da se o razlozima Napoleonove neutralnosti estoko raspravljalo, a i on sam je dodao svoju perspektivu:ini se najvjerovatnije da je francuska neutralnost kupljena obeanjem o kompenzacijama u Belgiji, Luxemburgu i moda regiji izmeu Rajne i Mossela. Budui da su Austrijanci tajno kupili francusku neutralnost na slian nain, Napoleon je imao razloga biti uvjeren kako e iz prusko-austrijskog rata izai probitaan, bez obzira tko bio pobjednik.34 Clark nam prezentira zanimiljivu normu u tadanjim meunarodnim odnosima, prema njoj se trgovalo s teritorijem kojeg se nije ni posjedovalo, sve u svrhu ostvarenja svoga cilja. Dok za Napoleona smatra, da je prema obeanjima koja je dobio, imao dobre razloge da ostane neutralan, prema tomu njegova politika nije bila toliko apsurdna kako ju naziva Dr.Eyck.

32 33 34

E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 114.

Ibid, str. 123. C. Clark, Iron Kingdom, str.533.

14

Feuchtwaner odluno relativizira sve tvrdnje o spremnosti Bismarcka da ustupi bilo koji dio njemakog teritorija Francuskoj, smatrajui ih nedovoljno argumentiranim, jer ne poznaju njegovu politiku doktrinu: Bio je to jo jedan od Bismarckovih maglovitih migova, s kojima bi mogao ponuditi Napoleonu komadie njemakog teritorija na Rajni ako to bude potrebno.35 Takoer dovodi u pitanje i spremnost Napoleona da krene u teritorijalna proirenja: Francuska je i dalje smatrana kao glavna potencijalna prijetnja mira u Europi i Napoleon je oklijevao da te poglede uini vjerodostojnima tako to bi ciljao na teritorijalna poveanja.36 Gledano iz ove perspektive, Napoleonova neutralnost se jo vie problematizira, te ostaje nejasno dali je ona rezultat njegove elje da ne ostavi dojam uzurpatora mira u Europi (jer za njega je i dojam koji e ostaviti u meunarodnim krugovima bio bitan) ili oekivanja da e neovisno o ishodu prusko-austrijskog sukoba izai kao pobjednik. Moda nam ovu nedoumicu razjasni Kissinger, koji na slijedei nain gleda na Napoleonovu poziciju: Oigledno je u zamjenu za svoju neutralnost od Pruske oekivao neke ustupke. Bismarck je prozreo njegovu igru. Ostane li Napoleon neutralan, kancelar je ponudio da se nee protiviti francuskoj okupaciji Belgije...Tu ponudu Napoleon vjerovatno nije previe ozbiljno shvatio jer je oekivao poraz Pruske. Od Pruske se oekivalo da Francuskoj ponudi nadoknadu na zapadu u zahvalu za spas od poraza.37 Na temelju ovog citata moemo ustvrditi da je Kissinger demistificirao Napoleonove namjere, bit njegove neutralnosti lei u krivoj procjeni odnosa snaga, jer je Pruska uvjerljivo pobijedila. S pomou svojeg velikog iskustva u meunarodnoj diplomaciji Kissinger je razvio sposobnost za dubinsku analizu kompliciranih meudravnih odnosa, te ju je kvalitetno primjenio i u ovoj situaciji.

3.3 Pruska pobjeda i novi preustroj Njemake35 36

E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 140. Ibid. 37 H. Kissinger, Diplomacija, str. 99-100.

15

Pobjedom kod Kniggratza ili Sadowe, (njemaki i eki nazivi za isto mjesto) Pruska je okonala sukob za prevlast u Njemakoj, koju je uskoro preustrojila sukladno svom interesu. O tom, za Njemaku kljunom dogaaju, veina dosad konzultiranih autora (osim Clarka koji se bavi vojnom dimenzijom sukoba, koja za nas nije bitna) uglavnom iznosi faktografske podatke o porazu Austrije i miru potpisanom u Pragu. Detalji koje se moe problematizirati u ovom poglavlju su irelevantnost dinastijskog legitimiteta (ve prije spomenutog u kontekstu saveza s Italijom) i pokuaj medijacije francuskog cara. Zapoet emo s Kissingerovom perspektivom, koja govorio o postupku prema dravama i dinastijama koje su tokom sukoba bile sklone Austriji: Svrgnuvi njihove vladare, Bismarck je jasno dao do znanja da je Pruska, neko oslonac Svete alijanse, odbacila legitimnost kao vodei princip meunarodnog poretka.38 Kao nedostatak ove Kissingerove analize, moe se navesti izostanak objanjenja, zbog ega se Bismarck odluio da odbaci dinastijski legitimitet u ovoj situaciji? Odgovor na to pitanje nam daje Feuchwanger: Kad je dolo do aneksija Hanovera, Hessea i Nassaua, Bismarck je obrazlagao da ako bi vladari tih drava, zbog svojih legitimistikih prava, ostavljeni na vlasti, pokazali bi se kao arite nezadovoljstva u podruijima od strateke vanosti za Prusku.39 Ovaj citat adekvatno odgovara na to pitanje. Bismarck nije imao ideoloke razloge da detronizira dinastije u anektiranim podruijima, ve iskljuivo etatistiko-strateke, elio je osigurati prevlast Pruske nad tim teritorijama i smatrao je da bi ostanak dinastija izazvao nelojalnost prema Pruskoj u novoosvojenim krajevima. Na slinom tragu je i Eyckovo miljenje: Lako je razumljivo da je Pruska iskoristila svoju pobjedu da uniti teritorijalnu barijeru koja je razdvajala njezine teritorije u Zapadnoj Njemakoj od njezinih posjeda na istoku 40. Ovdje se dodue ne spominje mogua nelojalnost u anektiranim krajevima, ali ukazuje se na strateku vanost tih teritorija, bitnih za stvaranje teritorijalno povezane Pruske.

38 39

H. Kissinger, Diplomacija, str. 102. E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 145. 40 E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 133.

16

Veliina pruske pobjede ostavila je veliki dojam u Europi, a posebno na francuskog cara Napoleona III. koji nije mogao mirno promatrati stvaranje snanog susjeda na svojoj granici. Nijedan autor njegovom pokuaju posredovanja nije dao velike izglede, te ga smatraju suvie zakanjelim potezom. Kissinger je dao metaforiki opis Napoleonovog pokuaja: to je situacija bivala beznadnija, to je vie Napoleon nastojao nadoknaditi gubitak nekim sjajnim potezom, poput kockara koji udvostruuje svotu nakon svake izgubljene partije.41 Ovakvim opisom, itatelju olakava shvaanje beznadnog poloaja francuskog cara, koji prekasno reagira pokuavi postati tvorac mira, kad je sve ve odlueno na bojnom polju. Erich Eyck misli da Napoleonovo posredovanje nikako nije imalo priliku uspjeti: Sad se morao nositi sa ovjekom vrste odlunosti ija je snaga enormno narasla pobjedom i koji je bio savreni majstor velikih i malih umjetnosti diplomacije.42 Opisavi Bismarcka s velikim divljenjem, pokazao je veliinu njegovog uspjeha ali i njegovo lukavstvo u odnosu na nedoraslog protivnika. Za kraj ovog poglavlja predstavit emo Feuchtwangerovu analizu: U suoavanju s Napoleonom Bismarck je pokazao uobiajenu spretnost i pronicavost. Igrao je njegovu igru, dopustio mu je da pomisli kako je bio genijalni posrednik. Kad je Napoleon 5. kolovoza izaao sa svojim zahtjevima, lijeva obala Rajne ukljuujui i Mainz, Bismarck ih je odrijeito odbio. Nije mogao popustiti zahtjevima koji bi izgledali kao posljedica izgubljenog rata... Napoleon je propustio povijesnu priliku.43 U njoj je Bismarck predstavljen kao superiorniji dravnik koji je doslovce izigrao Napoleona, davi mu u zamjenu za neutralost obeanja koja nije namjeravao izvriti, a njegov protivnik kao neodluni vladar koji nije znao pravovremeno reagirati. Na kraju ovog poglavlja moemo zakljuiti, da se sva tri autora slau da je Bismarck lukavstvom pobijedio u ovom dvoboju, stvorivi solidne temelje za budui obraun s Napoleonom koji e uskoro doi.

IV. SUKOB S FRANCUSKOM I STVARANJE NJEMAKOG CARSTVA41 42

H. Kissinger, Diplomacija, str. 102. E. Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 129. 43 E. Feuchtwanger, Bismarck, str. 146.

17

4.1. Uzroci njemako-francuskog rata Iako se u historiografiji ovaj sukob najee naziva prusko-francuskim ratom, moemo ga opravdano nazvati i njemako-francuskim, jer su osim Pruske u njemu sudjelovale i ostale lanice Sjevernonjemake Konfederacije utemeljene 1866., te Bavarska i Wurtemberg. Na poetku emo konfrontirati miljenja autora iz sinteza Povijest Njemake i Povijest Francuske, ponovno naglaavajui da se radi o kratkim pregledima povijesti tih zemalja. Njemaki autor Reulecke ukazuje na uzroke sukoba perspektivama obiju strana: Francuska je pod Napoleonom III. vrlo sumnjiavo promatrala razvitak Njemakog saveza te je stoga i kandidiranje princa Leopolda panjolskog od Hohenzollerna za preuzimanje prijestolja doivjela kao golemu prijetnju. 44 Nastavlja kako Bismarckovo propagandistiko koritenje poznate Emske depee, u kojoj je Francuska iznijela svoje ultimativne zahtjeve, pokazuje da je Bismarck, u istoj mjeri kao i francuska vlada, elio rat koji je naposlijetku i zapoet francuskom objavom rata 17.7.1870.45 Ova analiza sugerira da su obje strane odgovorne za izbijanje rata, naglaavajui njihove suprostavljene interese, koji kad se uzmu o obzir ine sukob neizbjenim. S druge strane francuski autor Jean Carpentier u svom se djelu bavi samo francuskom perspektivom: Francuska objavljuje rat Pruskoj 19.7.1870, nasjevi na jednu Bismarckovu provokaciju, pristae autoritarnog carstva zauzimaju se za rat nadajui se da e zahvaljujui ratnoj pobjedi ponovno zadobiti utjecaj.46 Neslaganje oko datuma nije toliko bitno, ali je vidljivo da Carpentier kljunom smatra unutarnju politiku situaciju u Francuskoj, unutar koje carski reim gleda na rat kao na sredstvo potrebno za svoju konsolidaciju, dok Reulecke bitnijim smatra vanjskopolitike interese dviju suprostavljenih sila, potpaljene s Bismarckovim trikom. Ovu dvojbu nam moe razrijeiti moda i najkompetentniji autor za prusko-francuski ili kako smo ga mi nazvali njemako-francuski rat. Sir Michael Howard, britanski povjesniar u svojoj iscrpnoj studiji Francusko-Pruski rat, pitanje odgovornosti za rat gleda na slijedei nain:

Nakon 1866, Francuzi su bili u najopasnijem od svih raspoloenja, onom velike sile koja gleda sebe kako opada u drugi red. U svim segmentima francuskog drutva rat sa Pruskom je smatran neizbjenim . Ne treba mnogo pronicavosti da se vidi da je francuska vanjska44 45

U. Dirlmeier, Povijest Njemake, str. 180. Ibid. 46 Jean Carpentier, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb, 1999., str. 223.

18

politika bazirana na prestiu bila nekompaktibilna sa onim bujajuim snagama njemakog nacionalizma koje je Bismarck tako vjeto zapregnuo pod Hohenzollernovsku monarhiju. S druge strane, to je vie koncesija Napoleon inio liberalnom osjeaju u domaoj politici to je sve ogoreniji postajao glas imperijalistikog elementa.47 Istiui francusku frustraciju zbog gubljenja nekadanjeg poloaja, situaciju s kojom se car suoavao u unutranjoj politici koja je traila vanjske kompenzacije i pojavljivanje snane, nove sile na francuskim granicama, Howard balansira izmeu obje gore navedene teze. Na taj nain ukazuje da se krivnja za rat ne moe jednostavno pripisati jednoj strani ve je ona posljedica razliitih procesa, ija je sveukupnost dovela do sukoba. Na kraju emo dodati Kissingerov pogled, koji takoer upuuje na Napoleonovu frustraciju: Ponien dokazima vlastite nemoi, a ponajvie sve veim otklonom europske ravnotee od Francuske, Napoleon je nastojao posljedice svoje krive procjene da e Austrija pobijediti u austrijsko-pruskom ratu, nadoknaditi potaknuvi pitanje prava naslijea ispranjenoga panjolskog prijestolja. Od pruskog je kralja traio da niti jedan od kneeva Hohenzollerna nee zahtijevati prijestolje. Bio je to jo jedan besmislen potez kojim je u najbloljem sluaju mogao poveati svoj ugled, no nimalo nije utjecao na odnose snaga u Srednoj Europi.48 Kissinger na koji na svaku vanjskopolitiku situaciju pragmatino gleda iz ugla utilitarizma, nikako ne odobrava Napoleonov potez, ukazujui da nije uskladio uloena sredstva sa moguim ciljem, tj. da je zbog marginalnog problema uao u rat koji e ga stajati vlasti. Na kraju se moe ustvrditi, da bez obzira s kojeg aspekta ove krize autori polazili, historiografske analize su vie-manje suglasne oko uzroka rata, Napoleonova ambicija nije mogla dopustiti postojanje nove velike sile na svojoj granici, s druge strane, do ujedinjenja Njemake moglo je doi samo na nain da se porazi Francuska, te je rat bio neizbjean.

4.2 Uspostava Njemakog Carstva

47 48

Michael Howard, The Franco-Prussian war, Routledge, London, 1961., str. 32. H. Kissinger, Diplomacija, str. 102-103.

19

Pobjedom nad Francuskom, nita vie nije stajalo na putu do formiranja ujedinjene Njemake drave, proglaenje novog carstva predstavljalo je Bismarckov konani trijumf, ali to ono predstavlja za historiografiju? Proirenu Prusku ili novu dravu-naciju, o tom problemu postoje kako emo vidjeti, razliite interpretacije. Krenut emo od Jrgena Reuleckea, koji u svojoj povijesti Njemake na slijedei nain ocijenjuje kancelarovo postignue: Bismarcku je uspjelo, kako je najavljivao eljezom i krvlju, a ne rijeima i veinskim odlukama, rijeiti nacionalno pitanje u korist Pruske 49, dodavi jo: Tada je stvoreno i nacionalo jedinstvo i to na sasvim drugaiji nain od onog kakvo je zamiljao graanski liberalizam u proteklim desetljeima 50. Ovakva formulacija je izuzetno diskutabilna, Bismarck se na putu rjeavanja nacionalnog pitanja sluio sredstvima koja su mu u odreenom trenutku bila potrebna, eljezom i krvlju bi rjeavao probleme tek kad za njih nije preostalo drugaijih naina za postizanje cilja. S druge strane u onodobnom odnosu snaga njemako nacionalno pitanje je bilo nemogue rjeiti rijeima i veinskim odlukama, kako je pokuao graanski liberalizam 1848-49, jer ostalim silama to nije odgovaralo, pogotovo ne Francuskoj, zbog toga je rat u tom trenutku bio Bismarcku jedino preostalo sredstvo. Oito da je autor optereen odreenim politikim aktualostima, koje uvjetuju negativan odnos prema stvaranju Njemakog Carstva, zbog kojih ne shvaa ili ne eli shvatiti onodobne odnose snaga i realne, ostvarive opcije iz tog vremena. Moe se dovesti u pitanje i tvrdnja da je nacionalno pitanje rijeeno u korist Pruske, Christopher Clark nam daje odline argumente za to: Njemaka je ujedinjena pod pruskim vodstvom, ali dugo oekivano dovrenje tog ina, inauguriralo je proces rastapanja. Sa formiranjem Njemake nacionalne drave, Pruska je dola do svog kraja. Zahtijevanja za njemakim nacionalnim jedinstvom komplicirala su unutarnji ivot Pruske drave, proirujui njezin nesklad, dovedei do naruavanja njezinog identiteta.51 Kad uzmemo u obzir ove argumente, lako emo doi do zakljuka da se na kraju pruski identitet rtvovao za njemaku naciju, pa je tako nastanak Njemakog Carstva bio adekvatno rijeenje nacionalnog pitanja. Moemo zakljuiti kako drugog izbora za Bismarcka nije ni bilo, jer netom prije, ujedinjena je Italija na slian nain gdje je Pijemont odigrao slinu ulogu kao Pruska. Njemaka je bila najvea nacija bez drave, s toga je rjeenje s pruskom intervencijom bilo najizglednije za uspjeno stvaranje Njemake u onodobnom kompliciranom meunarodnom sustavu.49 50

U. Dirlmeier, Povijest Njemake, str. 178. Ibid, str. 180. 51 C. Clark, Iron Kingdom, str.556.

20

V. BISMARCKOVA REALPOLITIK, OGLEDALO NOVOG VREMENA Primjena Realpolitik, politike utemeljene na snazi i naelu korisnosti po dravu, predstavlja novi smjer u politici 19. st., te oznaava poetak novog razdoblja u meunarodnim odnosima. 21

Autori se jednoglasno slau da ona predstavlja revoluciju u svijetu diplomacije, te u tom pogledu svi odreda hvale Bismarckovu lucidnost i superiornost u odnosu na protivnike. U analizu tih obiljeja krenut emo od Christophera Clarka, koji na ovaj nain saima karatkeristike Bismarckove Realpolitik : Bismarck nije bio ovijek od principa, bolje bi ga opisali kao odvojenog od njih, ovjeka koji se odmaknuo od romantiarskih sklonosti starijih generacija da bi mogao prakticirati, novu vrstu politike, fleksibilnu, pragmatinu, emancipiranu od fiksnih ideolokih obveza. Javno mnijenje nije bilo autoritet koji bi se pratio i uzimao u obzir, ve sila kojom bi se upravljalo.52 Clark ukazuje na Bismarckov odmak od uvjerenja svojih prethodnika, konzervativnih politiara koji su pripadali Metternichovom sustavu, ije je glavno obiljeje ve spomenuti dinastijski legitimitet, Bismarck ga je zamijenio novim legitimitetom - dravnim interesom (u njegovom sluaju jaanju Pruske, a kako su povijesne okolnosti bile onakve kakve jesu, to je znailo stvaranje nacionalne drave). Drugo navedeno vano obliljeje Realpolitik, je nedoputanje da na odluke utjee javno mnijenje, koje bi svojom impulzivnou i trenutanim afektom moglo navesti dravnika na pogrean potez, kao to je bilo u sluaju Napoleona III. Zanimljivu perspektivu nam daje i Agatha Ramm, autorica sinteze o povijesti Njemake u razdoblju od 1789. do 1919.: Karakteristika Bismarcka bila je nemilosrdna intelektualna hrabrost, s kojom je smatrao da su svi elementi u odreenoj situaciji izraunljivi, potom bi slijedio logiku svojih izrauna do zakljuaka prema kojima bih ga vodila.53 Autorica upuuje na zakljuak kako je Bismarck mislio da ima sposobnost, politiku uiniti egzaktnom znanou, te nakon detaljnog analiziranja donese najbolje rjeenje. Vrlo slinu tezu prezentira i Erich Eyck: Znao je kako istraiti istovremeno dvije potpuno razliite opcije, drati otvorenu svaku od njih i odgoditi svoju vlastitu odluku dok ne bi sa apsolutnom sigurnou znao, koja od njih e mu omoguiti da bre i efikasnije postigne svoj cilj.54 Veliina i dugoronost kancelarovih postignua ide u prilog ovim tezama, jer je bila potrebna velika odmjerenost, da se u izuzetno kompliciranim situacijama, na kakve je Bismarck nailazio pronae najprimjerenije rijeenje. Poglavlje emo zakljuiti s Kissingerom, koji u Bismarcku vidi idealnog dravnika, posveujui mnogo panje njegovoj politikoj doktrini, koju definira u mnogim iscrpnim tumaenjima, nadopunjenim brojnim citatima. Spomenut emo neke od Kissingerovih navoda koji najbolje opisuju Bismarckovu Realpolitik: U svijetu Realpolitik, dunost je dravnika da ocijeni ideje kao sile u odnosu na sve ostale sile bitne za donoenje odluke. Razliite elemente52 53

C. Clark, Iron Kingdom, str.521. Agatha Ramm, Germany 1789-1919., Oxford, 1967. 54 Eyck, Bismarck and the German Empire, str. 119.

22

trebalo je ocijeniti ovisno o tome koliko mogu posluiti nacionalnim interesima, a ne o unaprijed stvorenoj ideologiji.55 Odbacivanje ideologije kao mjerila za ciljeve vanjske politike, predstavlja Kissingeru najbitniji element kod Bismarcka, na taj nain on uvodi inovaciju koja je do danas pravilo. Nadalje, poput Agathe Ramm i Ericha Eycka, Kissinger dovodi Realpolitik u kontekst znanosti: Po Bismarckovoj procjeni, vanjska politika ima takorei znanstvenu osnovu, to znai da se nacionalni interesi mogu analizirati pomou objektivnih kriterija.56 Osim rijei hvale, na kraju poglavlja autor ostavlja jednu kritiku: No Bismarckov se neuspjeh sastoji u tome to je svoje drutvo osudio na politiki stil koji se mogao odrati samo ako svaka generacija podari jednog velikana.57 Iako treba naglasiti da ova kritika nije upuena direktno njemu, ve injenici da se nee pojaviti adekvatan naslijednik koji e ouvati Bismarckove rezultate postignute u razdoblju 1862.-1871.-1890. Zbog svega navedenog moemo zakljuiti da Bismarckova doktrina- Realpolitik, primjenjena na vanjsku politiku, za navedene autore predstavlja revoluciju u meunarodnim odnosima, koju su kasnije preuzeli i dravnici drugih zemalja.

VI. ZAKLJUAK Dogaaji koji su u povijesti Europe u retrospektivnom pogledu, percipirani kao izuzetno vani i znaajni, obiljeeni su odreenim kontroverzama i razliitim tumaenjima. Tako drastini obrati u njemakoj povijesti doveli su do takoer drastinih zakljuaka u historiografiji o modernoj Njemakoj kao cijelini, pa tako i o Bismarcku kao dijelu nje.55 56

H. Kissinger, Diplomacija, str. 110. Ibid, str. 113. 57 Ibid, str. 119.

23

Autori koji su se bavili Bismarckom ili su od opisa istog trijumfalizma do neuvenih osuda. Nakon 1945.g. kad su se mnogi autori prihvatili pisanja o povijesti moderne Njemake, traili su u Bismarcku tragove njemakog imperijalizma. Neki poput amerikog novinara Williama Shirera u pisanju o povijesnim korijenima Treeg Reciha prezentirali su stereotipne karakteristike o njemu navodei kako je Bismarck usadio Njemakoj, strast za bezobzirni militarizam, prijezir prema demokraciji, osobnoj slobodi i enju za diktaturom 58. Autore koje smo citirali u ovom radu predstavljaju odmak od takvog pristupa, veina njih nastoji objektivno utvrditi to predstavljaju Bismarck i njegova dostignua. Uglavnom su to britanski autori koji imaju veliku prednost pred njemakim autorom kojeg smo citirali, ije je djelo moda optereeno stigmom ratne krivnje , pa iz tog razloga nastoji u njemu stvoriti odmak od bilo ega to bi asociralo na njemaku veliinu. S druge strane britanski i jedan ameriki autor koji nemaju takav teret mogu problemu pristupiti s neutralne pozicije, iako mu svi autori priznaju veliku intelektualnu lucidnost i dravnike sposobnosti. Treba naglasiti da i vremenski odmak uzrokuje povoljnije sudove, jer to je on vei, smanjena je politika aktualnost odreenog dogaaja a poveana mogunost kvalitetnije analize. Zbog toga moemo rei da povijesna istraivanja, to je vidljivo i na primjeru veine konanih zakljuaka i ocjena Bismarckova djela, sve udaljenija od politike, predstavljajui pozitivan trend za suvremenu historiografiju, barem onu o 19. stoljeu. Iz toga razloga, bilo koji dogaaj koji se smatra prolim - ak i ako njegove posljedice nisu zavrile moe se shvaanjem ondanjeg sustava vrijednosti pravilno interpretirati, pa isto tako Bismarck i njegova djela. Iako e uvijek postojati odreene razlike u analizama, koje su uvjetovane vremenom kada je djelo pisano, zemljom iz koje je autor i u krajnjoj liniji njegovom strukom, jer perspektive politiara pravnika i povjesniara su meusobno razliite.

LITERATURA Carpentier, Jean, Povijest Francuske, Barbat, 1999. Clark, Christopher, Iron Kingdom, The rise and downfall of Prussia 1600-1947, Penguin Books, London, 2007. Dirlmeier, Ulf, Reulecke, Jrgen, Povijest Njemake, Barbat, 1999. Eyck, Erich, Bismarck and the German Empire, W.W. Norton & Company, New York, 1964.58

William L. Shirer, Uspon i pad Treeg Reicha, sv.1, Znanje, Zagreb, 1977., str. 156-157.

24

Feuchtwanger, Edgar, Bismarck, Routledge, Wolverhampton, 2002. Howard, Michael, The Franco-Prussian war, Routledge, London, 1961. Kissinger, Henry, Diplomacija, Golden Marketing, Zagreb, 2000. Povijest, 14., Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848-1871), EPH, Zagreb, 2008. Ramm, Agatha, Germany 1789-1919, Oxford, 1967. Shirer, L., William, Uspon i pad Treeg Reicha, sv. 1., Znanje, Zagreb, 1977. Zllner, Erich, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997.

25