GRAĐANI/KE I ZDRAVSTVENA ZAŠTITAsospodgorica.me/wp-content/uploads/2016/10/... · zakon kojim se regulišu prava pacijenata i njihova zaštita je Zakon o pravima pacijenata6. Pored

GRAĐANI/KE I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Studija o teoriji i praksi u odnosu na poštovanje prava pacijenata/kinja u Crnoj Gori sa posebnim akcentom na izdvojene

osjetljive kategorije stanovništva

GRAĐANI/KE I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Studija o teoriji i praksi u odnosu na poštovanje prava pacijenata/kinja u Crnoj Gori sa posebnim akcentom na izdvojene osjetljive

kategorije stanovništva

Izdavač: NVO JUVENTAS Ul. omladinskih brigada 6 Podgorica, Crna Gorae-mail: [email protected]

Za izdavača: Ivana Vujović

Autori/ke: Jelena ČolakovićIvana Vujović Vladan GolubovićAna ŠoćMartina CekovićMilenko Vojičić

Napomena: Projekat je podržan od Evropske unije. Stavovi i zaključci iznešeni u ovoj studiji su isključiva odgovornost autora i ni pod kojim okolnostima ne mogu biti smatrani stavovima i zaključcima Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

SADRŽAJUVOD .......................................................................................................................................................................................61. PRAVNI, INSTITUCIONALNI I POLITIČKI OKVIR ........................................................................................7

1.1. Pravna regulativa .............................................................................................................................................71.2. Institucionalni okvir ....................................................................................................................................121.3. Politike na nacionalnom nivou koje se tiču zaštite prava pacijenata i posebno osjetljivih kategorija stanovništva u oblasti zdravstvene zaštite ...........................................................................16

1.3.1. Politike koje se tiču zaštite prava pacijenata .........................................................................161.3.2. Posebno osjetljive kategorije stanovništva ............................................................................17

2. MEĐUNARODNI STANDARDI U OBLASTI ZAŠTITE PRAVA PACIJENATA .....................................182.1. Pregled međunarodne regulative, standarda i smjernica u oblasti ........................................20

3. KOMPARATIVNI PREGLED ZAKONODAVSTAVA U OBLASTI ZAŠTITE PRAVA PACIJENATA U ZEMLJAMAREGIONA (HRVATSKA, SRBIJA) I VELIKOJ BRITANIJI ........................................................23

3.1. Hrvatska ............................................................................................................................................................233.2. Srbija ..................................................................................................................................................................253.3. Bosna i Hercegovina ....................................................................................................................................273.4. Velika Britanija ...............................................................................................................................................27

4. PRAVA PACIJENATA U PRAKSI - ANALIZA STANJA ...................................................................................284.1. Nedostaci zakonodavnog i institucionalnog okvira .......................................................................284.2. Osvrt na implementaciju strateških mjera u oblasti unapređenja zaštite i bezbjednosti pacijenata sa posebnim akcentom na posebno osjetljive kategorije stanovništva ...................33

4.2.1. Unapređenje kvaliteta zdravstvenih usluga ..........................................................................334.2.2. Jednak pristup zdravstvenoj zaštiti ...........................................................................................344.2.3. Primjena i kontrola primjene Etičkog kodeksa ....................................................................344.2.4. Prepoznavanje i poštovanje prava pacijenata .......................................................................34

4.3. Posebno osjetljive kategorije stanovništva ........................................................................................354.4. Percepcija građana .......................................................................................................................................454.5. Kršenja prava pacijenata ...........................................................................................................................57

5. PREPORUKE ZA UNAPREĐENJE STANJA ......................................................................................................59ZAKLJUČAK .......................................................................................................................................................................66BIBLIOGRAFIJA ...............................................................................................................................................................67

6

UVODPravo na zdravlje predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava, kako u nizu svjetski relevantnih dokumenata

(deklaracije, konvencije, protokoli, povelje, itd)1, tako i u nacionalnom zakonodavstvu.

Zdravlje kao osnovno ljudsko pravo neophodno je za ostvarivanje svih ostalih prava. Svako ljudsko biće ima pravo na uživanje najviših ostvarivih zdravstvenih standarda. U tom smislu država je dužna da uspostavi sistem zdravstvene zaštite radi pružanja zdravstvene zaštite jednakog kvaliteta za sve građane, odnosno, u obavezi je da osigura da svi imaju pristup zdravstvenim ustanovama, proizvodima i uslugama, kako bi mogli da uživaju najviši mogući standard fizičkog i mentalnog zdravlja.2

Prava pacijenata su ljudska prava svih osoba koje imaju potrebu za zdravstvenim uslugama i koriste ih bez obzira na stanje svog zdravlja. Pacijenti su najbrojniji, samim tim i najranjiviji dio sistema zdravstvene zaštite, budući da im od pruženih usluga u ovom sistemu zavise zdravlje i život. Pored zakonskih rješenja koja tretiraju prava pacijenata postoje i drugi mehanizmi njihove zaštite. Oni uključuju kompetentne i dobro informisane medicinske radnike, adekvatnu i kvalitetnu zdravstvenu uslugu, etičke kodekse, nezavisna i efikasna tijela i mehanizme zaštite kao što su komisije za kontrolu i unapređenje kvaliteta, zaštitnika pacijenata u svakoj državnoj, ali i privatnoj zdravstvenoj ustanovi, zdravstvene inspekcije, udruženja građana koja se bave zaštitom prava pacijenata, te na posebnom mjestu informisane i edukovane korisnike/ce medicinskih usluga, odnosno opštu zajednicu.

U studiji koja je pred Vama dali smo pregled pravnog, institucionalnog, te strateškog okvira, ali i međunarodnih dokumenata značajnih u oblasti zaštite prava pacijenata. Govorili smo o implementaciji istih, te dali kratak osvrt ne samo iz perspektive opšte zajednice, već i posebno osjetljivih kategorija stanovništa koje se suočavaju sa posebnim izazovima u ostvarivanju i dostupnosti adekvatne i kvalitetne zdravstvene zaštite. Odabir grupa reflektuje prethodno iskustvo istraživačkog tima u pružanju servisa iz oblasti socijalne ili zdravstvene zaštite, odnosno zaštite prava pacijenata, pripadnicima izdvojenih populacija. Posebno mjesto u studiji zauzimaju i preporuke za unapređenje stanja koje predviđaju konkretne mjere za poboljšanje politika i zakona u datoj oblasti, te predstavljaju značajan doprinos poboljšanju sistema zdravstvene zaštite u Crnoj Gori.

Studija je dio projekta „SPEED UP“ (Social Policies, Entrepreneurship, Employment, Dialogue UPgrading) koji je počeo da se sprovodi u drugoj polovini 2014. godine. Podržan je od strane Evropske komisije posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori, a sprovode ga NVO Juventas i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja – Podgorica, u saradnji sa Koalicijom za društvene promjene. Koaliciju čine: Centar za građansko obrazovanje - CGO, Centar za monitoring i istraživanje - CeMI, Cazas, Ekvista, Juventas, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, NVO Naše doba i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore - UMHCG.

Cilj projekta je jačanje uloge civilnog društva u daljoj harmonizaciji crnogorskih socijalnih politika sa

standardima EU i davanje doprinosa procesu pridruživanja Crne Gore Evropskoj uniji. Kroz projektne aktivnosti, članovi Koalicije za društvene promjene prolaze kroz niz treninga o javnom zastupanju, socijalnom preduzetništvu i unapređenju kvaliteta pružanja usluga ranjivim grupama. Koalicija se bavi monitoringom socijalnih politika u oblasti smanjenja siromaštva i socijalne isključenosti, kao i predlaganjem i zastupanjem javnih politika u oblastima socijalne zaštite, zapošljavanja, zdravlja i obrazovanja.

1 Detaljnije u poglavlju 1.4. „Međunarodni standardi u oblasti zaštite prava pacijenata“.2 Opšti komentar br. 14 Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava, a u vezi sa članom 12 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, od 16. decembra 1966. Godine.

7

PRAVNI, INSTITUCIONALNI I POLITIČKI OKVIR

1.1 PRAVNA REGULATIVA

Pored Ustava Crne Gore3 koji na opšti način garantuje da svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu4, zatim Zakona o zdravstvenoj zaštiti5 u kome se u osnovnim crtama razrađuje ovo pravo, krovni zakon kojim se regulišu prava pacijenata i njihova zaštita je Zakon o pravima pacijenata6. Pored ovog zakona, značajni su i: Zakon o zdravstvenom osiguranju7, Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica8, Zakon o ljekovima9, kao i Zakon o hitnoj medicinskoj pomoći10.

Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti svaki građanin/ka ima pravo na zdravstvenu zaštitu (član 4). Prilikom ostvarivanja ovog prava svi su jednaki, bez obzira na na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, starosnu dob, invaliditet, jezik, vjeru, obrazovanje, socijalno porijeklo, imovno stanje i drugo lično svojstvo (član 5). Između ostalih, glavni ciljevi ovog zakona su očuvanje, zaštita i unapređenje zdravlja građana Crne Gore i poboljšanje zdravstvenog stanja stanovništva, poboljšanje kvaliteta života u vezi sa zdravljem, obezbjeđenje dostupnosti zdravstvene zaštite, pod jednakim uslovima, svim građanima Crne Gore (član 2).

Ovim zakonom su predviđena i prava i dužnosti građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite, kao što su pravo na: slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije, informisanje i obavještavanje o svim pitanjima koja se odnose na njegovo zdravlje, samoodlučivanje (slobodan izbor), naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite, drugo stručno mišljenje, odbijanje da bude predmet naučnog ispitivanja i istraživanja bez svoje saglasnosti ili bilo kog drugog pregleda ili medicinskog tretmana koji ne služi njegovom liječenju, privatnost i povjerljivost svih podataka koji se odnose na njegovo zdravlje, ishranu u skladu sa vjerom, u toku boravka u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se liječi, uvid u medicinsku dokumentaciju, samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove, prigovor i druga prava u skladu sa posebnim zakonom (član 11). Zakonom o pravima pacijenata bliže su definisana ova osnovna prava pacijenata i propisan način ostvarivanja istih.

Kako bi se unaprijedio kvalitet pružanja zdravstvenih usluga i zdravstvene zaštite u cjelini, ovim zakonom predviđena je obaveza zdravstvenih ustanova, da u okviru svojih redovnih aktivnosti, sprovode procese monitoringa i evaluacije kroz sistem osiguranja kvaliteta. Ovaj sistem podrazumijeva dva vida evaluacije - internu, tj. proces samovrednovanja, koju sprovodi zdravstvena institucija, i eksternu - provjera kvaliteta koju sprovodi eksterno tijelo u saradnji sa Ministarstvom zdravlja. Sama provjera kvaliteta podrazumijeva procjenu i mjerenje sljedećih faktora: (1) ispunjenost propisanih uslova rada zdravstvenih ustanova; (2) primjena usvojenih standarda u zdravstvu; (3) smanjivanje neželjenih, nepotrebnih i neodgovarajućih procesa i (4) preduzete mjera stručnog usavršavanja i edukacije zdravstvenih radnika. Ostvarivanje standarda i sprovođenje postupaka koje predviđa sistem osiguranja kvaliteta primarno su u nadležnosti komisija za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite, koje su formirane u svim javnim zdravstvenim ustanovama (član 112-118).

3 „Sl. list CG”, br. 3/2016.4 Član 69.5 „Sl. list RCG”, br. 39/2004 i „Sl. list CG”, br. 14/2010.6 „Sl. list CG”, br. 40/2010.7 „Sl. list CG”, br. 6/2016.8 „Sl. list RCG”, br. 32/2005 i „Sl. list CG”, br. 27/2013.9 „Sl. list CG”, br. 56/2011 i 6/2013.10 „Sl. list CG”, br. 49/2008.

8

Zakonom o pravima pacijenata bliže su definisana osnovna prava pacijenata i propisan postupak zaštite istih.11 Shodno pomenutom zakonu, pacijent ima sljedeća prava:

1) Pravo na slobodan izbor doktora medicine ili doktora stomatologije –podrazumijeva da pacijent ima pravo da izabere doktora medicine, odnosno doktora stomatologije, u zdravstvenoj ustanovi u mjestu prebivališta, a pripada mu i kada ga izabrani doktor uputi u zdravstvenu ustanovu na sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, u skladu sa kadrovskim mogućnostima te ustanove.

2) Pravo na informisanje i obavještavanje – podrazumijeva da pacijent ima pravo na blagovremen pristup svim vrstama informacija o njegovom zdravstvenom stanju i bolesti, načinu pružanja zdravstvenih usluga i njihovog korišćenja, kao i na sve informacije koje su, na osnovu naučnih ispitivanja i istraživanja, poznate i dostupne. U tom smislu zdravstvena ustanova je dužna da pacijentu pruži informaciju o sadržini medicinske dokumentacije. Tokom pružanja zdravstvene zaštite, nakon svakog pregleda i medicinske intervencije, pacijent ima pravo da bude obaviješten o rezultatima pregleda ili medicinske intervencije, kao i o razlozima za eventualnu različitost tih rezultata od očekivanih. Ukoliko pacijent ne poznaje službeni jezik ili je osoba sa oštećenjem sluha i govora, zdravstvena ustanova je dužna da mu obezbijedi prevodioca, odnosno tumača. Nadležni zdravstveni radnik, samo u izuzetnim slučajevima, može prećutati dijagnozu, tok predložene medicinske intervencije i njene rizike ili ograničiti obavještenje, ako postoji ozbiljna opasnost da će se njime znatno naškoditi zdravlju pacijenta. U ovom slučaju obavještenje se može dati članu porodice pacijenta.

U slučaju kršenja ovih prava predviđeno je da će se pravno lice kazniti novčanom kaznom od 1.500 eura do 20.000 eura, odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 500 eura do 2.000 eura i zdravstveni radnik, odgovorno lice ili fizičko lice novčanom kaznom od 250 eura do 2.000 eura.

3) Pravo na samoodlučivanje (slobodan izbor) - podrazumijeva da pacijent ima pravo da slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih lica. Ukoliko se radi o maloljetnom pacijentu ili pacijentu koji je lišen poslovne sposobnosti medicinska intervencija može se preduzeti uz pristanak njegovog zakonskog zastupnika ili staraoca, iako se njegova izjava uzima u obzir u zavisnosti od godina starosti i stepena razumijevanja zdravstvenog stanja. Medicinska intervencija protivno volji pacijenta, odnosno zastupnika maloljetnog pacijenta ili staraoca pacijenta lišenog poslovne sposobnosti, može se preduzeti samo u izuzetnim slučajevima koji su utvrđeni zakonom i koji su u skladu sa medicinskim standardima i etikom. Ukoliko nadležni zdravstveni radnik smatra da zakonski zastupnik ili staralac pacijenta ne postupa u najboljem interesu pacijenta dužan je da o tome odmah obavijesti nadležni organ starateljstva.

U slučaju kršenja ovog prava predviđeno je da će se zdravstveni radnik, odgovorno lice ili fizičko lice kazniti novčanom kaznom od 250 eura do 2.000 eura.

4) Pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju - podrazumijeva da pacijent ima pravo da podnese pisani zahtjev radi uvida i kopiranja medicinske dokumentacije, što je omogućeno i članu njegove porodice. U slučaju da je pacijent maloljetno lice ili lice lišeno poslovne sposobnosti, ovo pravo ima njegov zakonski zastupnik, odnosno staralac.

U slučaju kršenja ovog prava, odnosno ukoliko se na zahtjev pacijenta ne omogući uvid i kopiranje njegove medicinske dokumentacije, pravno lice će se biti kažnjeno novčanom kaznom od 1.500 eura do 20.000. Za ovaj prekršaj kazniće se i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 500 eura do 2.000 eura.

11 Članovi 6-36.

9

5) Pravo pacijenta da odbije da bude predmet naučnog ispitivanja i istraživanja - podrazumijeva da pacijent može da odbije da bude predmet naučnog ispitivanja i istraživanja. Naime, naučno ispitivanje i istraživanje može se preduzimati nad punoljetnim i poslovno sposobnim pacijentom, samo uz njegovu saglasnost datu u pisanom obliku, koju u svako vrijeme može opozvati.

U slučaju kršenja ovog prava predviđeno je da se pravno lice kazni novčanom kaznom od 1.500 eura do 20.000 eura, dok će se zdravstveni radnik, odgovorno lice ili fizičko lice kazniti novčanom kaznom od 250 eura do 2.000 eura.

6) Pravo na drugo stručno mišljenje - podrazumijeva pravo pacijenta da traži drugo stručno mišljenje o svom zdravstvenom stanju, koje mu je dužan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije učestvovao u direktnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu, bez obzira da li je ono zahtijevano usmenim ili pisanim putem.


7) Pravo na privatnost i povjerljivost - podrazumijeva da tokom posjete doktoru, sprovođenja dijagnostičkih ispitivanja i/ili terapijskih procedura pacijent ima pravo na zaštitu svoje privatnosti. Lični podaci i informacije koje je pacijent saopštio nadležnom zdravstvenom radniku, uključujući i one koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje i potencijalne dijagnostičke i terapijske procedure, kao i podaci iz medicinske dokumentacije, predstavljaju profesionalnu tajnu i čuvaju se u skladu sa posebnim zakonom. Takođe, pregledu pacijenta, preduzimanju medicinskih intervencija nad njim i prilikom pružanja lične njege, mogu prisustvovati samo zdravstveni radnici, odnosno zdravstveni saradnici koji obavljaju određenu medicinsku intervenciju, uz prethodno obezbijeđene uslove za privatnost, osim ukoliko pacijent dâ saglasnost za prisustvo drugih lica.

Pacijent ima pravo da odredi lica koja mogu biti obaviještena o njegovom prijemu u zdravstvenu ustanovu i o zdravstvenom stanju, kao i lica kojima ova informacija ne može biti saopštena.

U slučaju kršenja ovog prava predviđeno je da se pravno lice kazni novčanom kaznom od 1.500 eura do 20.000 eura.

8) Pravo na blagovremenu zdravstvenu zaštitu - pacijent ima pravo na blagovremenu zdravstvenu zaštitu, koja se obezbjeđuje na svim nivoima zdravstvene zaštite.

Zdravstvene ustanove su dužne da utvrde vrijeme, odnosno rok u kojem se određene zdravstvene usluge moraju obezbijediti u zavisnosti od hitnosti slučaja i kriterijuma utvrđenih propisom organa državne uprave nadležnog za poslove zdravlja. Zdravstvena ustanova je dužna da pacijenta, na njegov zahtjev, obavijesti o redosljedu i eventualnim promjenama na listi čekanja za planiranu medicinsku intervenciju, koja nije neodložna.

U slučaju kršenja ovog prava predviđeno je da se pravno lice kazni novčanom kaznom od 1.500 eura do 20.000 eura.

9) Pravo na prigovor - podrazumijeva da pacijent kome je uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu ili određeno pravo utvrđeno ovim zakonom, odnosno pacijent koji nije zadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom ili postupkom zdravstvenog ili drugog radnika zdravstvene ustanove, može direktoru zdravstvene ustanove ili zaštitniku prava pacijenata podnijeti prigovor, usmeno ili u pisanom obliku. Zaštitnik prava pacijenata je lice sa završenim fakultetom ili visokom školom zdravstvenog usmjerenja, psihologije, sociologije ili prava, kog određuje direktor zdravstvene ustanove. Po prigovoru direktor ili zaštitnik prava pacijenata odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana podnošenja prigovora, utvrđuje sve okolnosti i bitne činjenice u vezi sa navodima iznijetim u prigovoru i o tome obavještava podnosioca prigovora. Pacijent koji je nezadovoljan nalazom po prigovoru može se obratiti zdravstvenoj inspekciji.

10

Zdravstvena ustanova je dužna da vodi evidenciju o podnijetim prigovorima pacijenata, kao i da podnosi Ministarstvu zdravlja kvartalni i godišnji izvještaj o podnijetim prigovorima pacijenata.


10) Pravo na naknadu štete – podrazumijeva da pacijent, kod koga nastupi pogoršanje zdravstvenog stanja zbog nestručnog i nasavjesnog postupanja zdravstvenog radnika ili zdravstvenog saradnika, ima pravo na odgovarajuću naknadu štete, u skladu sa zakonom. Takođe, pacijent koji zbog naučnog ispitivanja i istraživanja pretrpi štetu na svom tijelu ili zdravlju ima pravo na naknadu štete, bez obzira na krivicu, u skladu sa zakonom.

11) Pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove –podrazumijeva da pacijent ima pravo da samovoljno napusti zdravstvenu ustanovu u kojoj se liječi, osim u slučajevima kada bi to štetilo zdravlju i sigurnosti drugih lica i sigurnosti pacijenta. U slučaju samovoljnog napuštanja zdravstvene ustanove, pacijent, odnosno zakonski zastupnik za maloljetnog pacijenta ili staralac za pacijenta lišenog poslovne sposobnosti, dužan je da potpiše izjavu o napuštanju, koja se čuva u medicinskoj dokumentaciji. Ukoliko odbije da potpiše ovu izjavu, nadležni zdravstveni radnik će o tome sačiniti službenu zabilješku koja se čuva u medicinskoj dokumentaciji.

U slučaju kršenja ovog prava predviđeno je da će se zdravstveni radnik, odgovorno lice ili fizičko lice kazniti novčanom kaznom od 250 eura do 2.000 eura.

Ono što treba posebno istaći jeste da prava pacijenata sa invaliditetom nijesu na poseban način obrađena, iako je Crne Gora jedna od zemalja potpisnica Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima lica sa invaliditetom sa opcionim protokolom i iako je donijela Zakon o ratifikaciji Konvencije, „Sl. list Crne Gore”, br. 02/09 od 27.07.2009. godine.

Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom12 u članu 23 prepoznao je diskriminaciju

po osnovu invaliditeta u oblasti zdravstvene zaštite između ostalog i kao: „nepreduzimanje i nesprovođenje mjera zdravstvene zaštite za rano otkrivanje bolesti koja može prouzrokovati invaliditet i pravovremeno liječenje radi sprečavanja invaliditeta ili smanjenja stepena invaliditeta; odbijanje pružanja zdravstvene zaštite i rehabilitacije licu ili grupi lica sa invaliditetom; utvrđivanje posebnih uslova za lica sa invaliditetom u pogledu godina života prilikom pružanja zdravstvene zaštite i rehabilitacije; neblagovremeno pružanje zdravstvene zaštite i rehabilitacije licu sa invaliditetom, iako je to lice zatražilo i ispunilo uslove za blagovremeno pružanje zdravstvene zaštite, kao i davanje prednosti u pružanju zdravstvene zaštite i rehabilitacije drugim licima u odnosu na lice sa invaliditetom; uskraćivanje, ograničavanje i neblagovremeno pružanje informacija o utvrđenom zdravstvenom stanju, preduzetim ili namjeravanim mjerama liječenja i rehabilitacije lica sa invaliditetom; vršenje operativnog zahvata ili drugog medicinskog tretmana bez pisane saglasnosti lica sa invaliditetom kao pacijenta; i uskraćivanje ili ograničavanje prava na zdravstveno i životno osiguranje licu ili grupi lica sa invaliditetom ako se ta prava ne uskraćuju ili ne ograničavaju drugim licima.”

Pravo na zdravstvenu zaštitu se između ostalog ostvaruje i obezbjeđivanjem obaveznog zdravstvenog

osiguranja, u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju13. Pored ovog prava, iz obaveznog zdravstvenog osiguranja se ostvaruje i pravo na naknadu zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad, kao i pravo na naknadu putnih troškova u vezi korišćenja zdravstvene zaštite (član 13). Ovim zakonom uređuju se uslovi i način ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja, prava i obaveze osiguranika i drugih lica, dopunsko zdravstveno osiguranje, finansiranje, kao i druga pitanja od značaja za sprovođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja (član 1). Članom 16 ovog zakona definisane su oblasti koje zdravstvena zaštita obuhvata. Zdravstvena zaštita,

12 Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom („Sl. list CG“, br. 35/15 od 07.07.2015).13 „Sl. list RCG”, br. 6/2016.

11

definisana članom 16, a koja se obavlja na primarnom nivou, obezbjeđuje se u punom iznosu iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja (član 17), dok se na sekundarnom i tercijarnom nivou obezbjeđuje u visini 80 % od cijene zdravstvene usluge (član 18).

Prava mentalno oboljelih lica, način njihovog ostvarivanja i zaštite se uređuju Zakonom o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica14. Shodno članu 4 ovog zakona mentalno oboljela lica15 imaju pravo na: dostupnu i efikasnu zaštitu mentalnog zdravlja i dostupne osnovne psihotropne ljekove, pod jednakim uslovima, zdravstvenu i socijalnu zaštitu primjerenu zdravstvenim potrebama i liječenje pod jednakim uslovima i u skladu sa jednakim standardima kao i druga lica koja se liječe u zdravstvenim ustanovama, zaštitu od ekonomske, seksualne i drugih oblika eksploatacije, tjelesne ili druge zloupotrebe, svakog oblika zlostavljanja, ponižavajućeg postupanja i drugog tretmana kojim se vrijeđa lično dostojanstvo i koje stvara neugodno, agresivno, ponižavajuće ili uvredljivo stanje, zaštitu ličnog dostojanstva, human tretman i poštovanje njegove ličnosti i privatnosti. Takođe, mentalno oboljelo lice ima pravo na: zaštitu od neopravdane primjene ljekova, zlostavljanja od strane drugih pacijenata, zaposlenih u psihijatrijskoj ustanovi (Centru za mentalno zdravlje) u kojoj se liječi, i drugih lica, kao i drugih radnji koje prouzrokuju mentalnu patnju, tjelesnu ili drugu neprijatnost (član 12), kao i pravo podnošenja prigovora zaštitniku prava pacijenata i nezavisnom multidisciplinarnom tijelu na način liječenja, dijagnostifikovanja, otpuštanja iz ustanove i povrede njegovih prava i sloboda (član 18, stav 1, tačka 5).

Pored Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, Zakon o sprečavanju zloupotrebe droga16 utvrđuje mjere za pružanje stručne pomoći zavisnicima od droga. Ovaj zakon definiše zavisnika kao “lice koje se zloupotrebom droga dovelo u stanje zavisnosti od droga, odnosno nekontrolisane fizičke i psihičke potrebe za upotrebom droga”. Takođe, ovaj zakon podrazumijeva da se zavisniku od droga pomoć pruža u skladu sa stručnim smjernicama koje obuhvataju postupke i mjere zdravstvene i socijalne zaštite, kao što su: detekcija, dijagnostika, urgentne intervencije, detoksikacija, psihofarmakološko liječenje osnovne bolesti i komorbiditeta, produženo liječenje, socijalna rehabilitacija i resocijalizacija, obezbjeđenje stalne stručne pomoći, savjetovanje, prevencija i saniranje štetnih posljedica nastalih zloupotrebom droga, praćenje, kao i porodična terapija.

Zakon o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti,17 koji je stupio na snagu 28. juna 2015. Godine, u članu 49 propisuje da „zatvorenik ima pravo na zdravstvenu zaštitu, u skladu sa zakonom. Na prava zatvorenika u vezi sa ostvarivanjem zdravstvene zaštite shodno se primjenjuje zakon kojim se uređuju prava pacijenata.” Nadalje, ovaj zakon propisuje da se zdravstvena zaštita zatvorenika ostvaruje u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS-u), koji je, u skladu sa propisima kojima se uređuje zdravstvena zaštita, dužan da obezbijedi uslove u pogledu prostora, kadra i opreme. Zatvorenik koji zdravstvenu zaštitu ne može ostvariti u Zavodu, u skladu sa Zakonom, istu može ostvariti u zdravstvenoj ustanovi. U članu 50, Zakon o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti, pored stavova u kojima definiše način pružanja zdravstvene zaštite zatvoreniku, uređuje i pitanje zdravstvene zaštite zatvorenica propisujući obavezu pružanja zaštite reproduktivnog zdravlja. Trudnicama i porodiljama koje izdržavaju kaznu zatvora ili kaznu zatvora u trajanju od 40 godina može se obezbijediti posebna prostorija radi dodatne njege.

Zakon o zdravstvenom osiguranju prepoznaje lica koja su na izdržavanju kazne zatvora, lica kojima je izrečena mjera bezbjednosti obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, mjera obavezno liječenje alkoholičara i mjera obavezno liječenje narkomana u okviru mjera prioritetne zdravstvene zaštite. Nadalje, u članu 17 Zakon dodatno definiše da se zdravstvena

14„Sl. list RCG”, br. 32/2005 i „Sl. list CG”, br. 27/2013.15 Prema članu 7, stav 1, tačka 2 mentalno oboljelo lice je lice sa mentalnim poremećajima, lice ometeno u razvoju, zavisnik od psihoak-tivnih supstanci (alkoholičari i narkomani) ili lice sa drugim poremećajima ponašanja.16 Zakon o sprečavanju zloupotrebe droga („Službeni list CG”, br. 28/2011 i 35/2013).17 Zakon o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti („Službeni list” CG, 36/2015). Dostupno online na: http://www.sluzbenilist.me/PravniAktDetalji.aspx?tag=%7BF2AE6989-C2B9-4F19-BF57-FD7FFC7A7CE3%7D

12

zaštita ove kategorije stanovništva, između ostalih, finansira iz budžeta Crne Gore (bez dodatnog preciziranja nadležnog organa), te da to važi i za lica koja nemaju zdravstveno osiguranje.

Pored Zakona o zdravstvenom osiguranju, te Zakona o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjere bezbjednosti, zdravstvena zaštita zatvorenika uređuje se i Zakonikom o krivičnom postupku18. Naime, kroz dio kojim se uređuju pitanja troškova krivičnog postupka (član 226), predviđa se da isti obuhvataju i troškove liječenja okrivljenog za vrijeme dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove porođaja, osim troškova koji se naplaćuju iz Fonda za zdravstveno osiguranje (stav 5).

Pored zakona koji tretiraju zdravstvenu zaštitu zatvorenika/ca postoje i podzakonski akti kojima se na neposredan način uređuju određena pitanja u ovoj oblasti. To su: Uputstvo o organizaciji i načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite pritvorenih i osuđenih lica u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, Pravilnik o bližem načinu izvršavanja pritvora, pravilnik o kućnom redu za izvršenje kazni zatvora, kao i Akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji zdravstvene službe u ZIKS-u.

Prema Zakonu o ljekovima19 pacijent ima pravo da učestvuje u kliničkom ispitivanju ljekova i medicinskih sredstava, pod uslovom da je dao pisanu izjavu sa datumom, kojom dobrovoljno potvrđuje svoju spremnost da učestvuje u određenom kliničkom ispitivanju nakon što je potpuno informisan o svrsi, prirodi, značaju, postupku i rizicima po zdravlje, na jeziku koji mu je razumljiv.

Prema Zakonu o hitnoj medicinskoj pomoći20 hitna medicinska pomoć predstavlja hitno medicinsko zbrinjavanje lica kojima je zbog bolesti, stradanja ili ozljede neposredno ugrožen život, pojedini organ ili djelovi tijela, odnosno kod kojih bi u kratkom vremenskom periodu moglo doći do ugroženosti osnovnih životnih funkcija, disanja i srčanog rada, a u svrhu maksimalnog skraćenja vremena od nastanka hitnog stanja do potpunog zbrinjavanja, odnosno do upućivanja na dalje liječenje. Hitna pomoć se pruža na mjestu događaja, tokom primarnog sanitetskog transporta, kao i u jedinicama hitne pomoći, neprekidno 24 sata.

1.2. INSTITUCIONALNI OKVIR

Institucije sistema koje u okviru svoje nadležnosti tretiraju oblast prava pacijenata, kako normativno, tako i u odnosu na dosljednu i kvalitetnu primjenu propisa, su Ministarstvo zdravlja i Fond za zdravstveno osiguranje.

Nadležnost Ministarstva zdravlja, odnosno njegova uloga u sistemu državne uprave, definisana je Uredbom o organizaciji i načinu rada državne uprave21 u odnosu na koju ovo ministarstvo obavlja poslove koji uključuju: pripremu nacrta zakona, strateških dokumenta, uredbi i pravilnika iz oblasti zdravstvene zaštite, zdravstvenog osiguranja, osniva i organizuje ustanove u zdravstvu i utvrđuje uslove u pogledu prostora, kadra i opreme zdravstvenih ustanova; utvrđuje politike u oblasti nadzora nad zakonitošću odnosno kvalitetom rada zdravstvenih ustanova, kao i druge poslove u okviru nadležnosti propisane uredbom. Organizaciona šema Ministarstva zdravlja podrazumijeva sektorsku podjelu u okviru koje nas, u odnosu na temu kojom se bavimo, interesuju posebno nadležnosti Direktorata za zdravstvenu zaštitu, kao i Direktorata za kontrolu i unapređenje kvaliteta u oblasti zdravstva.

U Direktoratu za zdravstvenu zaštitu, između ostalog, vrše se poslovi koji se odnose na: praćenje, funkcionisanje i razvoj sistema zdravstvene zaštite i zdravstvenih usluga, praćenje i unaprijeđenje zdravstvenog stanja i zdravstvenih potreba stanovništva, unaprijeđenje zdravstvene njege pacijenata, praćenje zdravstvenih standarda, kao i obima pružanja zdravstvene zaštite. Ovaj

18 Zakonik o krivičnom postupku („Službeni list CG”, br. 57/09).19 „Sl. list CG”, br. 56/2011 i 6/2013.20 „Sl. list CG”, br. 49/2008.21 Uredba o organizaciji i načinu rada državne uprave, „Sl. list CG”, br . 5/12 i 25/12. Za više informacija posjetiti: http://www.sluzbenilist.me/PravniAktDetalji.aspx?tag=%7BA62C2FF3-50C8-434A-9D04-ACF9F74B4D61%7D)

13

Direktorat učestvuje u izradi zakonskih, strateških i razvojnih dokumenata, upravnom nadzoru, praćenju i analizi sistema zdravstvene zaštite u zemljama regiona i EU, usklađivanju oblasti zdravstvene zaštite i javnog zdravlja sa preporukama EU u procesu pristupanja Evropskoj uniji.22

Direktorat za zdavstvenu zaštitu ima dvije direkcije: Direkciju za organizaciju i funkcionisanje zdravstvene zaštite i Direkciju za javno zdravlje i programsku zdravstvenu zaštitu.

U Direkciji za organizaciju i funkcionisanje zdravstvene zaštite, a u odnosu na oblast od našeg interesa, vrše se poslovi koji se odnose na: organizaciju, funkcionisanje (praćenje i planiranje) i razvoj zdavstvene zaštite, saradnju sa drugim sektorima, praćenje(kontrola) rada zdavstvenih ustanova čiji je osnivač država, kao i čiji je osnivač domaće ili strano pravno ili fizičko lice, uspostavljanje i kontrola rada savjetodavnih i koordinacionih tijela, upravni nadzor i postupak (prvostepeni i drugostepeni), obrada zahtjeva građana u vezi sa zdravstvenom zaštitom, kao i učešće u izradi zakonskih, strateških i razvojnih dokumenata iz djelokruga nadležnosti Direktorata. U okviru organizacije, funkcionisanja (praćenje i planiranje) i razvoj zdravstvene zaštite ovaj Direktorat, pored ostalog, odgovoran je za: organizaciju, funkcionisanje i razvoj zdravstvene zaštite na primarnom nivou (PZZ), organizaciju, funkcionisanje i razvoj zdravstvene zaštite na sekundarnom i tercijarnom nivou (SZZ i TZZ), standarde i normative zdravstvene zaštite, pripremu/predlaganje rješenja integrisanog pristupa u pružanju zdavstvene zaštite, praćenje zdravstvene politike i zdravstvene zaštite u zemljama regiona i Evropske unije.23

Kada je u pitanju Direkcija za javno zdravlje i programsku zdravstvenu zaštitu poslovi koji se obavljaju u ovom sektoru odnose se, pored ostalog i na: praćenje i analizu najvažnijih pokazatelja zdravstvenog stanja stanovništva, zdravstvenu zaštitu posebno osjetljivih i ugroženih grupa stanovništva, jačanje javnog zdravlja, pripremu plana programskih i projektnih aktivnosti u oblasti programske zdravstvene zaštite, saradnja sa humanitarnim i strukovnim organizacijama i udruženjima građana i drugim subjektima u unaprijeđenju zdravstvene zaštite, praćenje i sagledavanje socijalnih potreba stanovništva i potreba osjetljivih grupa stanovništva i uspostavljanje saradnje sa nadležnim sektorima, nadzor nad radom komora, učestvovanje u radu i usmjeravanje rada stručno savjetodavnih tijela za oblasti: zaraznih bolesti (HIV i polno prenosive bolesti) i drugih oblasti, kao i učešće u izradi zakonskih, strateških i razvojnih dokumenata iz svog djelokruga nadležnosti.24

U Direktoratu za razvoj i upravljanje zdravstvenim sistemom vrše se poslovi koji se, pored ostalog, odnose na: strateško planiranje sistema zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja i kreiranje zdravstvene politike; unaprijeđenje farmaceutske politike; razvoj i unaprijeđenje zdravstvenog sistema kroz komponente zdravstvene infrastrukture - resursa, menadžmenta i organizacije; pripreme studija, analiza, elaborata, informacija i programa koji služe kao stručna osnova za utvrđivanje i sprovođenje politike u oblasti zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja: daje mišljenje o predlozima zakona i drugih propisa i tumačenja propisa iz oblasti zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja; vrši nadzor nad zakonitošću rada Fonda za zdravstveno osiguranje; priprema planska dokumenta; predlaganje i utvrđivanje uslova za osnivanje i rad zdravstvenih ustanova, sadržaj i obim zdravstvene zaštite (sa standardima); praćenje implementacije rezolucija, deklaracija, konvencija i protokola uz konvencije u oblasti zaštite zdravlja. Ovaj Direktorat, takođe, priprema predloge akcionih planova i programa usmjerenih na zaštitu vulnerabilnih kategorija i smanjenje nejednakosti u zdravlju; priprema i prati sprovođenje strategije razvoja zdravstvenog sistema; koordinira i prati rad stalnih stručnih savjetodavnih tijela - komisija ministarstva zaduženih za utvrđivanje strategija u prioritetnim oblastima zdravstvene zaštite i druge odgovarajuće poslove; priprema nacrte zakona i drugih

22 Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva zdravlja, Ministarstvo zdravlja Crne Gore. Za više informacija posjetiti: http://www.mzdravlja.gov.me/organizacija 23 Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva zdravlja, Ministarstvo zdravlja Crne Gore. Za više informacija posjetiti: http://www.mzdravlja.gov.me/organizacija 24 Ibid.

14

propisa u oblasti zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja, bliže propisuje način pružanja zdravstvene zaštite; priprema predloge i koordinira aktivnosti organa za vezu u primjeni međunarodnih sporazuma o zdravstvenom osiguranju, ali i prati obaveze i sprovodi aktivnosti Ministarstva u procesu pridruživanja i pristupanja EU u oblasti zdravstvenog sistema.25

U Direktoratu za kontrolu i unaprjeđenje kvaliteta u oblasti zdravstva vrše se poslovi koji se odnose na: uvođenje i procjenu novih zdravstvenih tehnologija, jačanje kapaciteta za upravljanjem kvalitetom, sistemsko mjerenje poboljšanja kvaliteta i bezbjednosti (praćenje, unapređenje i promovisanje pokazatelja kvaliteta i rezultata rada u zdravstvenim ustanovama), ispitivanje i verifikaciju zadovoljstva pacijenata, anketiranje pružaoca zdavstvenih usluga o zadovoljstvu učešćem u obezbjeđivanju i unaprijeđenju kvaliteta, obavještavanje javnosti o aktivnostima na području kvaliteta, izradu nacionalnih smjernica dobre kliničke prakse, kliničkih puteva, puteva obrade pacijenata u bolnicama, izradu kriterijuma za stavljanje pacijenta na listu čekanja i dostupunosti lista čekanja javnosti (sajt ministarstva zdravlja i zdavstvenih ustanova). Ovaj Direktorat, takođe, učestvuje u eksternoj provjeri kvaliteta stručnog rada zdravstvenih ustanova, učestvuje u izradi zakonskih, strateških i razvojnih dokumenata iz svog djelokruga nadležnosti.26

Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore je ustanova koja obezbjeđuje prava iz zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja. Djelatnosti Fonda, između ostalog, podrazumijevaju: kreiranje planova i programa u cilju sprovođenja politike razvoja i unapređenja zdravstvene zaštite, utvrđivanje kriterijuma za zaključivanje ugovora sa davaocima zdravstvenih usluga, zaključuje ugovore i vrši kontrolu izvršenja ugovornih obaveza, utvrđuje kriterijume i mjerila za određivanje cijena zdravstvenih usluga koje su obuhvaćene obaveznim zdravstvenim osiguranjem, određuje cijene i način plaćanja, vrši kontrolu izvršenja ugovora, cijena zdravstvenih usluga i kontrolu trošenja sredstava od strane davalaca zdravstvenih usluga, itd.27

Pored Ministarstva zdravlja i Fonda za zdravstveno osiguranje posebno mjesto u implementaciji i superviziji implementacije zakona i podzakonskih akata, iz oblasti tretirane ovom studijom, imaju direktori zdravstvenih ustanova, zaštitnici prava pacijenata, komisije za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite, zdravstvena inspekcija Uprave za inspekcijske poslove, Ljekarska i Farmaceutska komora.

U skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, zdravstvene ustanove i drugi subjekti koji obavljaju zdravstvenu djelatnost dužni su da stalno rade na unapređenju kvaliteta zdravstvene zaštite.28 Za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite odgovoran je svaki zdravstveni radnik i zdravstveni saradnik, u okviru svojih ovlašćenja.29

Zaštitnika prava pacijenata imenuje direktor zdravstvene ustanove30 i zadužen je da postupa po prigovorima pacijenata. U skladu sa članom 31 Zakona o pravima pacijenata, zaštitnik prava pacijenata može biti lice sa završenim fakultetom ili visokom školom zdravstvenog usmjerenja, psihologije, sociologije ili prava. Isti član Zakona propisuje da dvije ili više zdravstvenih ustanova, koje na određenom području obavljaju zdravstvenu djelatnost, mogu odrediti zajedničkog zaštitnika prava pacijenata. Zakon o zdravstvenoj zaštiti predviđa da su, pored konstantnog rada na unapređenju kvaliteta zdravstvene zaštite, zdravstvene ustanove i drugi subjekti koji obavljaju zdravstvenu djelatnost, na svim nivoima zdravstvene zaštite, dužni da uspostave proces monitoringa i evaluaciju zdravstvene zaštite, kao sastavni dio svojih redovnih i stručnih aktivnosti.31 U ovom članu se dalje navodi da proces monitoringa zdravstvene zaštite predstavlja proces mjerenja efekata rada u zdravstvu, u cilju ocjenjivanja napretka koji ostvaruju, dok proces

25 Ibid.26 Ibid.27 Čl. 88 Zakona o zdravstvenom osiguranju. 28 Čl. 143 Zakona o zdravstvenoj zaštiti.29 Ibid.30 Čl. 31 Zakona o pravima pacijenata. 31 Čl. 145 Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

15

evaluacije zdravstvene zaštite predstavlja način učenja kroz rad i korišćenje stečenih iskustava radi unapređivanja obavljanja tekućih aktivnosti zdravstvene zaštite i promocije boljeg planiranja na svim nivoima zdravstvene zaštite. Monitoring i evaluaciju kvaliteta zdravstvene zaštite obavlja komisija za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite.32 Direktor zdravstvene ustanove, odnosno starještina organa, odgovoran je za imenovanje komisije za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite, a koja u skladu sa odredbama zakona broji najmanje pet, a najviše sedam članova.33 Zadatak komisije je da vrši monitoring i evaluaciju, predlaže direktoru mjere za unapređenje kvaliteta rada zdravstvene ustanove, daje prijedloge i mišljenje u vezi sa organizacijom rada i uslovima za razvoj zdravstvene djelatnosti, planira i sprovodi antikorupcijske mjere i druge mjere određene statutom zdravstvene ustanove.

Odgovornost Uprave za inspekcijske poslove, odnosno nadležne zdravstvene inspekcije, ogleda se u postupanju po pritužbama pacijenata koji nijesu zadovoljni nalazom direktora ili zaštitnika prava pacijenata po podnijetom prigovoru. Isti organ je zadužen, takođe, i za inspekcijski nadzor nad primjenom zakona i drugih akata koji se odnose na ispunjenost uslova za obavljanje rada zdravstvenih ustanova, kvalitet rada, organizaciju rada, organizaciono-pravne i statusne promjene zdravstvenih ustanova, način vođenja i korišćenje propisanih medicinskih evidencija, način pružanja zdravstvenih usluga, itd.34

Ljekarska komora35 i Farmaceutska komora36 su, kao strukovna udruženja, takođe, obavezne da se staraju o poštovanju prava pacijenata, uspostavljanju i primjeni standarda struke i etičkih načela i kodeksa37, da disciplinski sankcionišu kršenja istih, da definišu kriterijume za bodovanje kontinuirane medicinske edukacije, odnosno profesionalnog usavršavanja, izdaju licence za rad zdravstvenim radnicima, itd.

U odnosu na specifične zdravstvene potrebe posebnih kategorija stanovništva (na prvom mjestu osoba koje koriste droge i zatvorenike) važno je pomenuti sljedeće:

»» U okviru Ministasrtva zdravlja uspostavljeno je Odjeljenje za kreiranje politika za spriječavanje zloupotrebe droga koje prati primjenu nacionalnih strateških dokumenata; učestvuje u izradi normativnih akata i dokumenata iz oblasti politike droga, ažurira njihovu usklađenost sa međunarodnim i EU dokumentima, deklaracijama, konvencijama smjernicama i standardima iz ove oblasti; prati mjere za prevenciju i spriječavanje zloupotrebe droga i nacionalnu bazu podataka; učestvuje u radu i izvještavanju referentnih međunarodnih tijela: Kancelarije za drogu i kriminal Ujedinjenih nacija (UNODC), Komisije za narkotike (CND), Evropskog centra za monitoring droga i zavisnosti od droga (EMCDDA), Savjeta Evrope ( grupa Pompidu); koordinira izradu izvještaja za EMCDDA i podatke za Reitox; uspostavlja i održava regionalnu i međususjedsku saradnju u skladu sa Evropskom strategijom za droge i ostalim međunarodnim dokumentima i 8 nacionalnim strateškim ciljevima; sarađuje sa NVO; izvještava međunarodna tijela i organizacije iz oblasti droga;38

»» U Crnoj Gori ne postoje visokospecijalizovani centri za liječenje zavisnosti na primarnom nivou zdravstvene zaštite;

»» Na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite osobe koje koriste droge se za tretman, usljed zavisnosti o drogama, mogu obratiti sljedećim institucijama zdravstvenog sistema: Specijalnoj bolnica za psihijatriju Kotor; Kliničkom centru Crne Gore; Psihijatrijskom odjeljenju Opšte bolnice Nikšić. U slučaju predoziranja tu su: Zavod za hitnu medicinsku pomoć i opšte bolnice

32 Čl. 146 Zakona o zdravstvenoj zaštiti.33 Čl. 146 Zakona o zdravstvenoj zaštiti.34 „Izvještaj o radu Uprave za inspekcijske poslove za 2012. godinu“, dostupan na: www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx-?rId=126710&rType=2 35 http://www.ljekarskakomora.co.me 36 http://www.fkcg.org 37 Kodeks medicinske etike i deontologije donijet je 2005. god, dok je Etički kodeks farmaceuta usvojen 2011. godine. 38 Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva zdravlja, Ministarstvo zdravlja Crne Gore. Za više informacija posjetiti: http://www.mzdravlja.gov.me/organizacija

16

- jedinice za detoksikaciju pri internim odjeljenjima (Cetinje, Kotor, Berane, Bijelo Polje, Bar, Pljevlja i Nikšić). Cilj ovih jedinica je pružanje hitne medicinske pomoći osobama koje su u stanju izazvanom predoziranjem drogama. U Izvještaju o stanju ljudskih prava korisnika droga u Crnoj Gori za period 2011/2012. godine konstatovano je da rad pomenutih jedinica do objave pomenutog izvještaja nije bio predmet monitoringa i evaluacije, što je situacija i danas.

»» Na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite tretman osoba sa poremećajima mentalnog zdravlja, uključujući osobe koje koriste psihoaktivne supstance, zaduženje je Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore, kao i Specijalne bolnice za psihijatriju u Kotoru.

1.3 POLITIKE NA NACIONALNOM NIVOU KOJE SE TIČU ZAŠTITE PRAVA PACIJENATA I POSEBNO OSJETLJIVIH KATEGORIJA STANOVNIŠTVA U

OBLASTI ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

1.3.1. POLITIKE KOJE SE TIČU ZAŠTITE PRAVA PACIJENATA

Reforma zdravstvenog sektora je jedan od prioriteta Vlade Crne Gore, a koja za cilj ima povećanje efikasnosti zdravstvenog sistema i poboljšanje kvaliteta usluga u zdravstvu uz finansijsku stabilnost i primjenu savremenih zdravstvenih tehnologija.

Strategijom razvoja zdravstvene politike39 otvoren je proces potrebnih reformi zdravstvenog sistema Crne Gore, u cilju obezbjeđenja kvalitetnije zdravstvene zaštite i unapređenja zdravlja stanovništva. Jačanje povjerenja na relaciji doktor – pacijent, smanjenje vremena čekanja na medicinske procedure, veće zadovoljstvo korisnika zdravstvenih usluga i zaposlenih u zdravstvu svakako su jedni od najvažnijih ciljeva čijim će se ispunjenjem stvoriti efikasan zdravstveni sistem u Crnoj Gori.

U cilju obezbjeđivanja većeg kvaliteta zdravstvene zaštite, a u skladu sa reformom Ministarstvo zdravlja usvojilo je niz strateških dokumenata. Za potrebe analize zaštite prava pacijenata od ključne važnosti su Nacionalna strategija za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite i bezbjednosti pacijenata sa planom akcije 2012-2017. godine i Strategija za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala 2010-2014. sa Akcionim planom za njeno sprovođenje.

Kvalitet zdravstvene zaštite, poštovanje i zaštita prava pacijenata nastoji se obezbijediti realizacijom aktivnosti predviđenim Nacionalnom strategijom za poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite i bezbjednosti pacijenata40. Ova strategija treba da osigura zakonodavni i institucionalni okvir kojim će se uspostaviti sistem kvaliteta zdravstvene zaštite, uspostaviti formalna struktura za upravljanje kvalitetom u zdravstvenim ustanovama i u cjelini, obezbijediti edukacija potrebnih ljudskih potencijala za primjenu sistema kvaliteta, za upravljanje sistemom kvaliteta i nadzorom nad poboljšanjem kvaliteta.

U Strategiji za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala 2010-2014. sa Akcionim planom za njeno sprovođenje, zdravstveni sistem je prepoznat kao posebno rizičan u odnosu na korupciju.41 U oblasti unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite i bezbijednosti pacijenata aktivnosti predviđene Nacionalnim akcionim planom i sektorskim Akcionim planom za borbu protiv korupcije u oblasti zdravstva42, usmjerene su na unapređenje administrativnih i institucionalnih kapaciteta, unapređenje kvaliteta zdravstvenih usluga, jednak pristup zdravstvu,

39 Strategija razvoja zdravstva Crne Gore, septembar 2003. godine, Podgorica. 40 Nacionalna strategija za poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite i bezbjednosti pacijenata sa planom akcije 2012-2017, februar 2012, Podgorica. Dokument dostupan na: http://www.mzdravlja.gov.me/biblioteka/strategije41 Strategija za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala 2010-2014, jul 2010. godine, Podgorica.42 Akcioni plan za borbu protiv korupcije u oblasti zdravstva 2013-2014.

17

anketno ispitivanje zadovoljstva pacijenata i zdravstvenih radnika, unapređenje stručnih i razvijanje specifična znanja i vještine zdravstvenih radnika, itd.

1.3.2. POSEBNO OSJETLJIVE KATEGORIJE STANOVNIŠTVA

Država je dužna da svim svojim građanima/kama obezbijedi Ustavom zagarantovana prava na očuvanje zdravlja i socijalne sigurnosti. Stoga je, u dijelu poboljšanja kvaliteta pružanja zdravstvenih usluga i povećanja dostupnosti zdravstvene zaštite, potrebno obratiti posebnu pažnju na zaštitu prava pacijenata iz posebno osjetljivih kategorija stanovništva. U nastavku ovog teksta prikazani su primjeri pojedinih strategija, a koje podrazumijevaju mjere čiji je krajnji cilj unapređenje stanja u ovoj oblasti.

Strategijom za poboljšanje položaja Roma i Egipćana 2012-2016.43oblast zdravlja i zdravstvene zaštite prepoznata je kao jedan od prioriteta u kojima treba djelovati. Unapređenju zdravlja i bezbjednosti pacijenata ove posebno osjetljive kategorije stanovništva doprinijeće se kroz stalni monitoring zdravstvenog stanja i potreba Roma i Egipćana, povećanu dostupnost i pristupačnost zdravstvene zaštite sa svih aspekata, podsticanje i usmjeravanje pripadnika romske i egipćanske populacije da izaberu svog doktora, kao i edukaciju, kako pripadnika Roma i Egipćana o pravima na zdravstvenu zaštitu, načinu ostvarivanja prava, tako i edukaciju zdravstvenih radnika koji treba da obezbijede ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu.

Potrebno je, takođe, pomenuti i Strategiju za trajno rješavanje pitanja raseljenih i interno raseljenih lica sa posebnim osvrtom na kamp Konik44 2011-2015, a koja u okviru zdravstva, kao jedne od prepoznatih oblasti djelovanja, za cilj postavlja pospješivanje uključivanja RL, IRL i stranaca sa stalnim nastanjenjem ili privremenim boravkom u nacionalni zdravstveni sistem, i to putem informativnih kampanja kojima bi se povećala svijest RL i IRL o pravima kada je u pitanju pristup zdravstvenom sistemu, kao i da kroz osiguravanje ova lica budu označena kao ciljna grupa u zdravstvenim kampanjama.

Vlada Crne Gore usvojila je u januaru 2013. godine Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori45 (2013-2017) sa Programom sprovođenja za 2013-2014. godinu. Cilj Plana je obezbjeđivanje kvalitetne i dostupne rodno osjetljive zdravstvene zaštite. Jedan od ciljeva odnosi se na unapređenje mjera za očuvanje reproduktivnog zdravlja žena. Aktivnosti predviđene akcionim planom odnose se na obezbjeđivanje uslova za human i prirodan porođaj, sprovođenje programa podrške svim ženama nakon porođaja, te programa edukacije mladih i žena o mogućnostima planiranja porodice i primjene kontracepcije sa posebnim akcentom na ranjive grupe, kao i na kontinurani rad na senzibilizaciji i edukaciji zdravstvenih radnika o pravima pacijentkinja.

S obzirom na to da se liječenje zavisnosti od droga sprovodi u okviru sistema zdravstvene zaštite u zemlji, Strategijom za sprečavanje zloupotrebe droga 2013-2020.46 nastoji se da se obezbijede uslovi da pristup liječenju bolesti zavisnosti bude identičan liječenju drugih hroničnih, nezaraznih bolesti. Kada je u pitanju liječenje i rehabilitacija zavisnika/ca od droga ciljevi strategije usmjereni su na povećanje dostupnosti i pristupačnosti tretmana u zatvoru kroz obezbjeđivanje prostornih i kadrovskih uslova za tretman, unapređenje stručnih zvanja i usvajanje novih pristupa liječenju bolesti zavisnosti u zdravstvu kroz stručno usavršavanje zaposlenih.

Nacionalna strategija za borbu protiv HIV/AIDS-a 2015-2020.47 predstavlja odgovor na konstantno rastuće potrebe za zdravstvenom zaštitom lica oboljelih od HIV/AIDS-a. Programske oblasti ove strategije fokusirane

43 Strategija za poboljšanje položaja Roma i Egipćana 2012-2016: http://www.mmp.gov.me/rubrike/strategija-za-poboljsanje-po-lozaja-roma/113270/Strategija-za-poboljsanje-polozaja-Roma-i-Egipcana-u-Crnoj-Gori-2012-2016-sa-akcionim-planom-za-sprovo-denje-za-2012-godinu.html 44 Strategija za trajno rješavanje pitanja raseljenih i interno raseljenih lica sa posebnim osvrtom na kamp Konik. Za dalje čitanje posjetiti sljedeći link: https://treaties.un.org/doc/Publication/UNTS/Volume%20999/volume-999-I-14668-English.pdf 45 Za dalje čitanje posjetiti: https://www.google.me/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwiGof-D83o7MAhXDd5oKHVsOD7YQFggZMAA&url=http%3A%2F%2Fwww.me.undp.org%2Fcontent%2Fdam%2Fmontenegro%2Fdocs%2Fproject-docs%2Fsi%2FGender%2FNational%2520Action%2520Plan%2520for%2520Achieving%2520Gender%2520Equality%25202013-2017%2520LOC.pdf%3Fdownload&usg=AFQjCNEkS1n2yTwshZnUcYRmoBg5G-lg9A&sig2=zjI3PIJeOHB3X3bMkRqMPw 46 Strategija za sprečavanje zloupotrebe droga 2013-2020: http://www.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=124443&rType=2 47 Nacionalna strategija za borbu protiv HIV/AIDS-a 2015-2020: file:///C:/Users/QM/Downloads/7_119_09_07_2015.pdf

18

su na „stvaranje bezbjednog i podržavajućeg okruženja, prevenciju HIV-a među osobama u povećanom riziku, ustanovama i opštom populacijom i obezbjeđivanje pristupačnog i ravnopravnog liječenja, njege i pomoći za sve osobe koje žive sa HIV-om“.

Postizanje najvećeg nivoa kvaliteta pružanja usluga LGBT osobama u sistemu zdravstvene zaštite obezbijediće se unapređenjem pristupa nacionalnom zdrastvenom sistemu i zaštiti, unapređenjem senzibilisanosti zdravstvenog sistema, kao i unapređenjem i njegovanjem povjerenja zdravstvenih vlasti i LGBT zajednice, a sve kroz Strategiju za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba u Crnoj Gori48 za period 2013-2018. godine.

U dijelu kvaliteta i dostupnosti zdravstvene zaštite u odnosu na specifične potrebe zdravstvene njege za OSI, Strategijom za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori 2008-2016.49 predviđena je ralizacija niza mjera u cilju unapređenja zdravlja OSI i njihovih porodica, kao što su između ostalog: izrada jedinstvene centralne baze podataka o OSI; da se u podzakonskim aktima obezbijedi pokrivanje „100% cijene za sve usluge rehabilitacije u stacionarnim ustanovama, a da se zdravstvena zaštita u punom iznosu bez participacije obezbijedi za sve kategorije OSI, bez pravljenja razlika po stepenu i porijeklu oštećenja“, da sve OSI mogu besplatno dobiti adekvatna savremena pomagala, shodno njihovoj dijagnozi; obezbjeđivanje jednakog pristupa u zdravstvenim ustanovama; rekonstrukcija i adaptacija svih zdravstvenih ustanova u CG; zatim uspostavljanje namjenskih centara, savjetovališta; edukacija zdravstvenih radnika i medicinskog osoblja za rad i pružanje medicinskih usluga u odnosu na specifičnosti OSI; da se u svim većim bolnicama u državi zaposle lica koja će biti tumači za gestovni govor. To su samo neke od mjera koje treba preduzeti kako bi pripadnici ove kategorije društva ostvarili svoja prava u zdravstvenom sistemu.

2. MEĐUNARODNI STANDARDI U OBLASTI ZAŠTITE PRAVA PACIJENATA

Koncept prava pacijenata nema tako dugu tradiciju i istoriju kao što je slučaj sa konceptom ljudskih prava u globalu. Ipak, ono po čemu su slični jeste da su se razvijali kroz međunarodne ugovore, kao i većina drugih tekovina međunarodnog prava. U tom smislu, veliki doprinos razvoju koncepta prava pacijenata dale su međunarodne konvencije, deklaracije i povelje u svjetskim okvirima i dokumenta Evropske unije i Savjeta Evrope u evropskom okviru. Najveći doprinos razvoju pojma prava pacijenata je dala Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija50 iz 1948. godine. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima prepoznaje „vlastito dostojanstvo” i „jednaka i neotuđiva prava svih članova ljudske zajednice”. Na bazi ovog koncepta i fundamentalnog dostojanstva i jednakosti svih ljudi, razvio se koncept prava pacijenata. Drugim riječima, ono što se duguje pacijentu kao ljudskom biću, od strane ljekara i od strane države, dobilo je svoj oblik najvećim dijelom zahvaljujući razumijevanju osnovnih prava pojedinca.51

Uprkos njenom značaju, Univerzalna deklaracija nije pravno obavezujući dokument na međunarodnom planu, ali je dokument sa nesumnjivim autoritetom koji je doprinio donošenju takvih sporazuma Ujedinjenih nacija. U prvom redu, tu se misli na Međunarodni pakt o građanskim i političkim

48 Za dalje čitanje posjetiti: https://www.google.me/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwj1v5im-347MAhWEKJoKHSndD7IQFggZMAA&url=http%3A%2F%2Fwww.mmp.gov.me%2FResourceManager%2FFileDownload.as-px%3Frid%3D130140%26rType%3D2%26file%3DLGBT%2520Strategija%2520i%2520AP.pdf&usg=AFQjCNE5pJ_vWb58CRRJk7mPHRI7_HTcDA&sig2=6bjPc6O4orV1XQNZRD_bgQ49 Strategija za integraciju osoba s invaliditetom Crne Gore. Za dalje čitanje posjetiti: http://www.mrs.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rid=93285&rType=2&file=Strategija%20za%20integraciju%20osoba%20sa%20invaliditetom%20u%20Crnoj%20Gori.pdf 50 Deklaracija o ljudskim pravima. Za dalje čitanje posjetiti: http://www.ombudsman.co.me/docs/izvjestaji/deklaracija_o_ljudskim_pravima.pdf 51 Zvanična internet prezentacija SZO: http://www.who.int/genomics/public/patientrights/en/.

19

pravima52 i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima53, koji u članu 12 ustanovljava pravo na najviši stepen zdravlja koji može da se postigne. Takođe, tu je i Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena – CEDAW54, koja u članu 12 ukida diskriminaciju žena u zdravstvenoj zaštiti, a u članu 14, stav 2b, propisuje pravo žena iz ruralnih oblasti na pristup zdravstvenim ustanovama. Kada je u pitanju zabrana rasne diskriminacije u zdravstvenoj zaštiti, značajna je Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije55 (čl. 5, stav 1e). Važno je pomenuti i Konvenciju o pravima djeteta56 koja u članu 24 propisuje pravo na najviši mogući stepen zdravstvene zaštite, ali i Međunarodnu konvenciju za zaštitu prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica57 (pravo na zdravstvenu zaštitu, čl. 28).

Osim navedenih dokumenata, tu su i dokumenti drugih međunarodnih organizacija o pravima pacijenta koji nijesu pravno obavezujući, ali su značajni u primjeni moralnih i diplomatskih pritisaka na vlade država koje krše neke ili sve njihove odredbe. U prvom redu, ovdje je značajno navesti Deklaraciju iz Alma Ate58, Svjetske zdravstvene organizacije iz 1978. godine, koja je bila važna za promociju zdravlja. Nakon toga, Svjetska zdravstvena asocijacija donosi Deklaraciju o pravima pacijenata59 iz 1981. godine koja se odnosi na pravo na povjerljivost informacija i na saglasnost pacijenta. Konačno, važno je pomenuti i Deklaraciju o zdravstvenoj zaštiti orijentisanoj ka pacijentu60 koju je 2006. godine donijela Međunarodna alijansa organizacija pacijenata, koja predstavlja interese udruženja pacijenata u sistemima zdravstvene zaštite kroz uključivanje pacijenta na svim nivoima na kojima se donose odluke, posebno kada se te odluke tiču njihovog zdravlja i načina života.

Osim ovih deklaracija, spomenućemo i Etičke principe za medicinska istraživanja koja uključuju ljudske subjekte61 (SZO, 1964) i Otavsku deklaraciju o pravima djeteta na zdravstvenu zaštitu62 (SZO, 1998), te Principe prava pacijenta u Evropi63 (SZO, 1994) i Univerzalnu deklaraciju o bioetici i ljudskim pravima64 UNESKO-a iz 2005. godine.

Koncept prava pacijenata se razlikuje u raznim zemljama i raznim pravnim sistemima, što se često

dovodi u vezu sa važećim kulturnim i društvenim normama u tim sistemima. Razvijeni su različiti modeli odnosa pacijent-ljekar, koji se, takođe, mogu predstaviti i kao odnos građanin-država, čija svrha je veći stepen saradnje i informisanosti o posebnim pravima koje imaju pacijenti. Na primjer, u Sjevernoj Americi i Evropi postoje najmanje četiri modela koji oslikavaju ovaj odnos: paternalistički model, informativni, interpretativni i savjetodavni model. Svaki od ovih modela nudi različite profesionalne obaveze ljekara prema pacijentu. Na primjer, u paternalističkom modelu se najbolji interesi pacijenta vrednuju u odnosu na pružanje razumljive ljekarske

52 “International Covenant on Civil and Political Rights“, za dalje čitanje posjetiti: https://treaties.un.org/doc/Publication/UNTS/Volume%20999 volume-999-I-14668-English.pdf 53 “International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.ohchr.org/EN/ProfessionalInterest/Pages/CESCR.aspx 54 “The Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW)”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/ 55 “International Convention on the Elimination of All Forms of Racial Discrimination”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.ohchr.org/EN/Profes-sionalInterest/Pages/CERD.aspx 56 “Convention on the Rights of the Child”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.ohchr.org/en/professionalinterest/pages/crc.aspx 57 “International Convention on the Protection of the Rights of All Migrant Workers and Members of Their Families”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.ohchr.org/EN/ProfessionalInterest/Pages/CMW.aspx 58 “Declaration of Alma-Ata“, za dalje čitanje posjetiti: http://www.who.int/publications/almaata_declaration_en.pdf 59 “Declaration of Lisbon on the Rights of the Patient”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.encyclopedia.com/article-1G2-3402500537/declara-tion-lisbon-rights-patient.html 60 “Declaration on Patient-Centred Healthcare”, za dalje čitanje posjetiti: http://iapo.org.uk/sites/default/files/files/IAPO_declaration_English.pdf 61 “Ethical Principles for Medical Research Involving Human Subjects”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.wma.net/en/30publications/10po-licies/b3/ 62 “Declaration Of Ottawa On The Right Of The Child To Health Care”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.wma.net/en/40news/20ar-chives/1998/1998_06/ 63 “A Declaration on the Promotion of Patients’ Rights in Europe”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.who.int/genomics/public/eu_declara-tion1994.pdf 64 “Universal Declaration on Bioethics and Human Rights”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.unesco.org/new/en/social-and-human-sciences/themes/bioethics/bioethics-and-human-rights/

20

informacije i moć donošenja odluke za pacijenta, što predstavlja veliku odgovornost po ljekare. Za razliku od njega, informativni model vidi pacijenta kao korisnika koji je u najboljoj poziciji da procjenjuje što je u njegovom interesu, te je stoga ljekar u tom pogledu glavni izvor informacija, ali je krajnja odluka na pacijentu. Tu se otvara široko polje za debate koji je najbolji odnos, ali takođe postoji rastući konsenzus na međunarodnom nivou da svi pacijenti imaju osnovno pravo na privatnost, na povjerljivost svojih ljekarskih podataka, da prihvate ili odbiju liječenje, i da budu informisani o mogućim rizicima medicinskih procedura po njih.

Univerzalna deklaracija UN-a o ljudskim pravima ima presudnu ulogu u uključenju pojma ljudskog dostojanstva u međunarodno zakonodavstvo, obezbjeđujući moralnu i pravnu potporu dokazanim standardima o brizi za naše osnovne odgovornosti jednih prema drugima kao članova „ljudske porodice’’, čime ustvari doprinosi pružanju važnih smjernica za otvorenu debatu i kritiku aktuelnih društvenih, pravnih i etičkih pitanja vezanih za ovu problematiku.

Prema svemu ovome, ostaje dosta posla po pitanju razjašnjavanja odnosa između ljudskih prava i prava na zdravlje, uključujući prava pacijenata. Prepoznajući ovaj izazov, Komisija Ujedinjenih nacija za ljudska prava je odredila specijalnog izvjestioca da dostavi izvještaj koji označava i razjašnjava širi odnos između ljudskih prava i prava na zdravlje. Ovaj izvještaj ima veliki značaj za SZO, čija je misija da osigura „zdravlje za sve u 21. vijeku’’. Utemeljavanje ove misije u osnovno ljudsko pravo na zdravlje bila bi velika prekretnica i veliki korak ka realizovanju ovog cilja. Obzirom na to da se i Crna Gora priključila ovoj misiji SZO donošenjem Plana za implementaciju zdravstvene politike do 2020, smatramo izuzetno važnim da se aktuelna zdravstvena politika u Crnoj Gori vodi na mnogo koherentniji, efikasniji i efektivniji način u budućnosti.

2.1. PREGLED MEĐUNARODNE REGULATIVE, STANDARDA I SMJERNICA U OBLASTI PRAVA PACIJENATA

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u svom Ustavu definiše zdravlje kao stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.

Dvogodišnji sporazum o saradnji za 2010-2011. između SZO/Evropa i Crne Gore65 identifikuje ne samo prioritete za djelovanje, već i rezultate koje treba ostvariti, kao što su: »» Jačanje zdravstvenih sistema;»» Nezarazne bolesti, zdravi stilovi života i bezbjednost hrane;»» Jačanje kapaciteta zdravstvenog sistema za bolji nadzor i kontrolu zaraznih bolesti i drugih

prijetnji po javno zdravstvo;»» Zaštita životne sredine i zdravlje66.

Rezolucija UN-a o ‘zdravlju za sve u 21. vijeku’ koja je donijeta 1977. godine, može se smatrati najvažnijim dokumentom koji je usvojila SZO tokom svog postojanja. Ova rezolucija imala je za cilj postizanje takvog nivoa zdravlja koji će svakom stanovniku svijeta omogućiti da vodi socijalno i ekonomski produktivan život.

Globalna strategija za ostvarivanje cilja „zdravlje za sve“, uz brojne dokumente za njegovu realizaciju, uključujući i indikatore za monitoring i evaluaciju, donijeta je 1981. godine i imala je ogromnu ulogu u razvoju nacionalnih strategija i zdravstvene politike u praktično svim zemljama svijeta. Nešto ranije, 1978. godine na Međunarodnoj konferenciji u Alma Ati, usvojena je i Deklaracija o primarnoj zdravstvenoj zaštiti koja se može smatrati najvažnijim instrumentom za postizanje cilja „zdravlje za sve“. 1988. godine u Rigi je izvršena evaluacija o ostvarivanju Deklaracije o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a 1993. godine razmatran je drugi izveštaj o ostvarivanju Globalne strategije.

65 “Biennial Collaborative Agreement between The Ministry of Health of Montenegro and the Regional Office for Europe of the World Health Organization 2010/2011”, za dalje čitanje posjetiti: http://www.un.org.me/uploads/Documents/MNE1011.pdf 66 Official website of the United Nations System in Montenegro: http://www.un.org.me/index.php?page=who-in-montenegro

21

Kao osnovni ciljevi ove globalne politike izdvojeni su:»» Povećanje dužine zdravog života za sve ljude;»» Obezbjeđivanje pristupa adekvatnoj i kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti za sve; »» Jednakost u zdravlju između zemalja i unutar zemalja.

Takođe, definisano je i 10 globalnih ciljeva SZO za XXI vijek: 1. Povećati jednakost u zdravlju; 2. Povećati preživljavanje i kvalitet života; 3. Zaustaviti globalne trendove vodećih pandemija; 4. Eradikacija i eliminacija određenih bolesti; 5. Poboljšati pristupačnost vode, sanitacije, hrane i stanovanja; 6. Unaprijediti zdrave stilove života i smanjiti štetne posljedice po zdravlje; 7. Razvoj, implementacija i monitoring nacionalnih politika „zdravlje za sve“; 8. Unaprijediti pristupačnost esencijalne visoko kvalitetne zdravstvene zaštite; 9. Implementacija nacionalnih i globalnih zdravstvenih informacija; 10. Podrška istraživanju za zdravlje.

U skladu sa ciljevima SZO, Evropski region je utvrdio svoju politiku poznatu kao „21 cilj za XXI vijek“, čiji je osnovni cilj postići pun zdravstveni potencijal za sve. Ka ostvarenju tog cilja vode dva pravca: promocija i zaštita ljudskog zdravlja tokom cijelog života i redukcija incidence i obolijevanja od vodećih bolesti i povreda.67

Iako reforma zdravstvenog sektora nije definisana kao uslov za pridruživanje Evropskoj uniji, zdravstvo se spominje u 28 od ukupno 35 poglavlja koja predstavljaju uslov u procesu pridruživanja.

Glavni standardi koji štite ljudska prava u sistemu zdravstvene zaštite u evropskim okvirima su obavezujuća dokumenta Evropske unije, kao i dokumenta Savjeta Evrope i civilnog sektora. Savjet Evrope je u cilju ostvarivanja osnovnih ličnih i demokratskih prava i sloboda u Evropi donio neke od najvažnijih dokumenata i uspostavio Evropski sud za ljudska prava kao dio stalnog sistema pravne zaštite68.

Od posebne važnosti za ostvarivanje prava pacijenta je Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini69 koja obavezuje sve države koje su je ratifikovale70 da se poštuje i štiti suština ljudskog bića u slučajevima sukoba sa naučnim dostignućima koji bi imali karakter zloupotrebe znanja iz oblasti biomedicine. Neke od glavnih odredbi ove Konvencije su pravičan pristup zdravstvenoj zaštiti u članu 3, pravo na informaciju i slobodan pristanak u čl. 5 do čl. 9 i pravo na poštovanje privatnog života u vezi informacija o svome zdravlju u čl. 10.71

Kada su u pitanju preporuke Savjeta Evrope koje se tiču ostvarivanja prava pacijenata, treba istaći preporuku br. R (2000) 5 Komiteta ministara/ki zemljama članicama o razvoju struktura za učešće građana/ki i pacijenata/kinja u procesu donošenja odluka koje utiču na zdravstvenu zaštitu, koja ima snažan politički i moralni uticaj u multikulturnim društvima gdje su određene grupe obično marginalizovane tako što osigurava jednako učešće za svakog pojedinca u procesu donošenja odluka koje se odnose na zdravstvenu njegu.

Posebnu važnost u pogledu razvoja prava pacijenata u Evropi ima Evropska konsultacija o pravima pacijenata održana u Amsterdamu 1994. godine pod pokroviteljstvom Regionalne kancelarije SZO za Evropu (WHO-EURO), čiji je cilj bio da se definišu principi i strategije za promovisanje prava pacijenata u kontekstu već započetog procesa zdravstvene reforme u većini evropskih

67 Više informacija o ciljevima evropskog regiona dostupno je na sajtu Instituta za javno zdravlje Vojvodine, Srbija. Link http://izjzv.org.rs/soc/Kat_socMed_Strategija_zdravlje_za_XXI%20vek.pdf. 68 Istraživanje „Prava pacijenata“, Biblioteka Narodne skupštine Republike Srbije, 2013.69 Convention for the Protection of Human Rights and Dignity of the Human Being with regard to the Application of Biology and Medicine: Convention on Human Rights and Biomedicine, dostupno na: http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/164.htm kao i Zakon o potvrđivanju Dodatnog protokola Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, u odnosu na biomedicinska ispitivanja (CETS BR. 195), “Službeni list CG - Međunarodni ugovori”, br. 4/2012, 30.3.2012: http://www.sluzbenilist.me/PravniAktDetalji.aspx?tag=%7BB8C2CAB1-5637493ABDA31F1038CF617B%7D70 Spisak potpisanih i ratifikovanih konvencija SE od strane Crne Gore: http://www.mvpei.gov.me/rubrike/multilateralniodnosi/SE/Spi-sak_potpisanih_i_ratifikovanih_konvencija_SE/71 Istraživanje „Prava pacijenata“, Biblioteka Narodne skupštine Republike Srbije, 2013.

22

zemalja. Rezultat ovog sastanka je dokument Deklaracija o promociji prava pacijenata72 u Evropi koji postavlja principe za promociju i implementaciju prava pacijenata u zemljama Evropske unije. Iako neobavezujuća, ova deklaracija je postala važan početni dokument koji je obezbijedio implementaciju pomenutih prava i donošenje drugih dokumenata. Dvije godine kasnije, SZO je donijela Ljubljansku povelju o reformi zdravstvene zaštite73 koja sadrži nekoliko osnovnih principa kojima se osigurava bolje zdravlje i kvalitet života pacijenata, kao i njihovo aktivno učešće u definisanju boljih uslova pružanja zdravstvene njege.

U Rimu je 2002. godine donijeta Evropska povelja o pravima pacijenata74, Mreže za aktivno učešće građana75 u saradnji sa 12 različitih udruženja građana iz zemalja Evropske unije. Ova povelja, poznatija kao Rimska povelja, predstavljala je osnovu za reformu zdravstvene zaštite u Evropskoj uniji. Prava iz ove povelje su utemeljena u osnovnim ljudskim pravima Povelje o osnovnim ljudskim pravima u Evropskoj uniji, i kao takva moraju se prepoznati i poštovati u svakoj zemlji. Takođe, ona predstavlja i polaznu osnovu za praćenje i evaluaciju sistema zdravstvene zaštite u Evropi76. Povelja prepoznaje 14 konkretnih prava pacijenta koja imaju za cilj garanciju visokog nivoa zaštite ljudskog zdravlja i visokog nivoa kvaliteta zdravstvenih usluga u različitim nacionalnim zdravstvenim službama u Evropi.

Prava pacijenta iz ove povelje mogu biti inkorporirana u nacionalna zakonodavstva i zakonodavstvo Evropske unije u cjelini ili djelimično. U Povelji o osnovnim pravima Evropske unije iz 2000. godine, koja je od 2009. godine stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora postala pravno obavezujuća u EU, jedno od osnovnih prava sadržano u članu 35 je pravo na zdravstvenu zaštitu. Svi građani Evropske unije imaju pravo na preventivnu zdravstvenu zaštitu i pravo na medicinski tretman pod uslovima koji su regulisani nacionalnim zakonima i praksom. U svim definicijama, kao i u primjeni politike i djelatnosti Evropske unije, mora se predvidjeti visoki nivo zaštite ljudskog zdravlja. Individualna prava pacijenata u Evropskoj uniji su zaštićena putem pojedinačnih dokumenata kao što je Direktiva o zaštiti podataka kojom se naročito štiti pristup osjetljivim ličnim podacima o zdravlju (čl. 8.) i Direktiva o kliničkim ispitivanjima koja štiti prava pacijenata, kao i osoba koje nijesu sposobne da daju svoj pristanak, u kliničkim ispitivanjima uspostavljanjem jasne i trasparentne procedure dobre kliničke prakse.77

Deklaracija o pravima pacijenata u Evropi78 (Amsterdam 1994) je dokument koji promoviše prava pacijenata (‘zdravi ili bolesni korisnik servisa zdravstvene zaštite’) i daje smjernice državama za zaštitu ljudskih prava u oblasti zdravstvene zaštite i donošenje odgovarajućih strategija (zakonodavstvo, usvajanje povelja o pravima pacijenata na državnom nivou, podršku nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom prava pacijenata, uključivanje medija u informisanje javnosti o pravima i obavezama pacijenata, bolje razumijevanje uloga svih faktora u zdravstvenoj zaštiti).

Ostali ratifikovani međunarodni dokumenti koji obavezuju Crnu Goru u oblasti zdravstva: »» Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda kojom je utvrđeno

neprikosnoveno pravo svakog čovjeka na zdravstvenu zaštitu koje mu mora biti pruženo, bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i rasnu pripadnost, te isto ne može biti ograničeno političkim, finansijskim i geografskim barijerama;

72 Deklaracija je dostupna na zvaničnoj internet prezentaciji SZO: http://www.who.int/genomics/public/eu_declaration1994.pdf73 Ljubljanska povelja je dostupna na zvaničnoj internet prezentaciji SZO za Evropu: http://www.euro.who.int/__data/assets/pdf_file/0010/113302/E55363.pdf74 Evropska povelja je dostupna na zvaničnoj internet prezentaciji Evropske komisije, oblast zdravstva: http://ec.europa.eu/health/archive/ph_overview/co_operation/mobility/docs/health_services_co108_en.pdf75 Mreža za aktivno učešće građana (Active Citizenship Network, engl.) je međunarodno udruženje građana. Više informacija o Udruženju na njihovoj veb prezentaciji: http://www.activecitizenship.net/76 Zajednički projekat Mreže za aktivno učešće građana i italijanske Građanske inicijative (Cittadinanzattiva, ital) pod nazivom „Monitoring prava pacijenata u Evropi“. Konačan izveštaj na engleskom jeziku videti u izvorima informacija.77 Istraživanje „Prava pacijenata“, Biblioteka Narodne skupštine Republike Srbije, 2013.78 Deklaracija je zasnovana na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i Evropskoj socijalnoj povelji (svi dokumenti ratifikovani od strane BiH).

23

»» Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u članu 12 kaže: „Države stranke ovog pakta priznaju pravo svakoga da uživa najvišu dostižnu mjeru tjelesnog i duševnog zdravlja. Da bi države postigle puno ostvarenje prava na zdravlje trebaju, između ostalih, preduzeti i mjere za stvaranje takvih uslova koji će svima osigurati zdravstvene usluge i njegu u slučaju bolesti.“

»» Konvencija o pravima djeteta kojom se priznaje pravo djeteta da uživa najviši mogući standard zdravlja koji je moguće dostići i osiguran pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju. S tim u vezi, države potpisnice teže ka punom sprovođenju ovog prava i preduzimaju odgovarajuće mjere;

»» Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u dijelu koji se odnosi na zdravstvenu zaštitu, a koji je usvojila Generalna skupština UN 1993. godine;

»» UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.

Crna Gora je ratifikovala Konvenciju i fakultativni protokol 2009. godine79 i tako se obavezala na njenu primjenu i izvještavanje o primjeni.

Konvencija u članu 25 (zdravstvena zaštita) kaže: „Ovaj član priznaje pravo osoba sa invaliditetom na uživanje najvišeg standarda zdravlja koji se može postići, osiguravajući osobama sa invaliditetom u njihovim zajednicama, bez finansijskih troškova pristup zdravstvenim servisima, uključujući zdravstvenu rehabilitaciju iprilagođenost posebnim potrebama žena. Države trebaju uvesti mjere zaštite od diskriminacije i jednakog pristupa kvalitetnim zdravstvenim servisima, uključujući pristupačnost rehabilitacije u zajednicama gdje osobe sa invaliditetom žive i bez finansijskih troškova. Naglasak je i na sprečavanje i minimiziranje nastajanja sekundarnog invaliditeta. Takođe, država se obavezuje na uvođenje mjera koje će edukovati (obučiti) ljekare i druge profesionalce u zdravstvu o pravima osoba sa invaliditetom, uključujući ruralna područja. Potrebno je osigurati da osoba sa invaliditetom bude liječena na osnovu dobrovoljnog pristanka i informisanosti. Takođe, potrebno je osigurati da informacije o pravima iz zdravstvene zaštite budu dostupne u različitim formama, uključujući Brajevo pismo.“80

3. KOMPARATIVNI PREGLED ZAKONODAVSTAVA U OBLASTI ZAŠTITE PRAVA PACIJENATA U ZEMLJAMA REGIONA (HRVATSKA, SRBIJA) I VELIKOJ BRITANIJI

U cilju što boljeg sagledavanja situacije u Crnoj Gori, te adekvatnih preporuka za unapređenje stanja u oblasti prava pacijenata sa posebnim akcentom na pravni i institucionalni okvir, studija daje pregled zakonodavstava u oblasti zaštite prava pacijenata i to u zemljama regiona i Velikoj Britaniji.

3.1. HRVATSKA

Prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata iz 2008. godine, u Hrvatskoj je ostvarivanje i promovisanje prava pacijenata regulisano na dva nivoa: na nivou povjereništva za zaštitu prava pacijenata u jedinicama područne (regionalne) samouprave i Povjereništva za zaštitu i unapređenje prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravstvo.81

79 Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima lica sa invaliditetom sa opcionim protokolom, “Sl. list CG”, br. 02/09 od 27.07.2009. godine.80 Zvanična internet prezentacija sistema Ujedinjenih nacija, http://www.un.org/disabilities/documents/convention/convoptprot-e.pdf81 Zakon o zaštiti prava pacijenata (“Narodne novine Republike Hrvatske”, NN 169/04, 37/08).

24

Povjereništvo za zaštitu prava pacijenata u jedinicama područne (regionalne) samouprave djeluje pri upravnom tijelu jedinice područne (regionalne) samouprave nadležnom za poslove zdravstva.82 Sredstva za naknade za rad članova povjereništva osigurava jedinica područne (regionalne) samouprave. Povjereništvo ima pet članova koje na temelju javnog poziva imenuje skupština jedinice područne (regionalne) samouprave iz redova pacijenata, nevladinih udruženja i stručnjaka na području zaštite prava pacijenata.83

Povjereništvo prati primjenu propisa na području jedinice područne (regionalne) samouprave koji se odnose na zaštitu prava i interesa pacijenata i povrede pojedinačnih prava pacijenata na području jedinice područne (regionalne) samouprave, predlaže preuzimanje mjera za zaštitu i unapređenje prava pacijenata, obavještava bez odgađanja povjereništvo za zaštitu i unapređenje prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravstvo o slučajevima težih povreda prava pacijenata koje mogu ugroziti život ili zdravlje pacijenata, podnosi skupštini jedinice područne (regionalne) samouprave i ministarstvu nadležnom za zdravstvo godišnji izvještaj o svom radu, obavještava javnost o povredama prava pacijenata, i obavlja druge poslove određene ovim zakonom. Povjereništvo donosi poslovnik o svome radu kojim se pobliže uređuje organizacija i način rada.84

U svom radu, članovi povjereništva obavezni su postupati tako da ne ugroze dužnost čuvanja službene, odnosno profesionalne tajne.85 U obavljanju poslova iz svoga djelokruga povjereništvo je ovlašteno upozoravati, predlagati i davati preporuke. Takođe, povjereništvo je ovlašćeno da nadležnim tijelima državne uprave, tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnim i fizičkim licima predlaže preduzimanje mjera za sprečavanje štetnih djelovanja koja ugrožavaju prava i interese pacijenata i zahtijeva izvještaje o preduzetim mjerama.86

Povjereništvo ima pravo pristupa u prostorije u kojima se u skladu sa posebnim zakonom obavlja zdravstvena djelatnost, te pravo na uvid u način ostvarivanja prava pacijenata, a o obavljenom uvidu sastavlja izvještaj koji bez odgađanja, a najkasnije u roku od 8 dana, dostavlja nadležnoj inspekciji u skladu sa važećim zakonima. Inspekcija je dužna da u roku od 30 dana od dana prijema izvještaja, a u hitnim slučajevima bez odgađanja, izvijesti povjereništvo o preduzetim radnjama. Ako inspekcija na temelju sprovedenog postupka osnovano posumnja da je povredom prava pacijenata utvrđenih ovim zakonom učinjen prekršaj ili kazneno djelo obavezno je bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana završetka nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za preduzimanje mjera, podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka odnosno prijavu zbog pokretanja kaznenog postupka. Tijelo kojem je podnesen zahtjev, odnosno prijava, obavezno je da o ishodu postupka obavijesti povjereništvo koje je dužno da u daljem roku od 8 dana o ishodu postupka obavijesti pacijenta.87

U ostvarivanju socijalnog staranja za zaštitu prava pacijenata, u okviru prava i obaveza Republike Hrvatske na području zdravstvene zaštite, ministar osniva i imenuje Povjereništvo za zaštitu i unapređenje prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravstvo. Ovo Povjereništvo ima sedam članova i to: tri predstavnika udruga za zaštitu prava pacijenata, jednog predstavnika medija i tri predstavnika ministarstva nadležnog za zdravstvo.88

Povjereništvo za zaštitu i unapređenje prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravstvo prati sprovođenje ostvarivanja prava pacijenata u skladu sa Zakonom, raspravlja o izvještajima povjereništava jedinica područne (regionalne) samouprave; daje mišljenja, preporuke i

82 Ibid, član 31 Zakona.83 Ibid, član 32 Zakona.84 Ibid, član 33 Zakona.85 Ibid, član 34 Zakona.86 Ibid, član 36 Zakona.87 Ibid, član 37 Zakona.88 Ibid, član 38 Zakona.

25

prijedloge nadležnim tijelima o utvrđenom stanju na području djelokruga rada povjereništava jedinica područne (regionalne) samouprave; predlaže preduzimanje mjera za izgradnju cjelovitog sistema zaštite i unapređenja prava pacijenata u Republici Hrvatskoj; i sarađuje s domaćim i međunarodnim tijelima i organizacijama na području zaštite i unapređenja prava pacijenata. Povjereništvo donosi poslovnik o svome radu kojim se pobliže uređuje organizacija i način rada. Sredstva za naknade za rad članova Povjereništva osiguravaju se iz državnog budžeta, a visinu naknade utvrđuje ministar. Članovi Povjereništva za zaštitu i unapređenje prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravstvo u svome radu obavezni su postupati tako da ne ugroze dužnost čuvanja službene, odnosno profesionalne tajne.89

3.2. SRBIJA

U skladu sa Zakonom o pravima pacijenata iz 2013. godine, jedinice lokalne samouprave (opštine i gradovi) dobile su novu nadležnost - da organizuju i obezbijede zaštitu prava pacijenata u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu određivanjem diplomiranog pravnika koji će obavljati poslove savjetnika za zaštitu prava pacijenata i obrazovanjem savjeta za zdravlje.90

Savjetnik za zaštitu prava pacijenata u lokalnoj samoupravi (u daljem tekstu - savjetnik pacijenata), na osnovu Zakona, pruža informacije i savjete o pravima pacijenata i pruža zaštitu prava pacijenata po podnijetim prigovorima u ostvarivanju zdravstvene zaštite. Zakon o pravima pacijenata, pa samim tim i nadležnost savjetnika pacijenata, odnosi se na sve građane, osigurane i neosigurane, koji se liječe u državnim i privatnim zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi u Srbiji.

Savjetnici pacijenata u lokalnim samoupravama preuzeli su nadležnost od 1. decembra 2013. godine kada je prestala nadležnost zaštitnika prava pacijenata u zdravstvenim ustanovama. U svim opštinama i gradovima određena su lica – diplomirani pravnici sa potrebnim radnim iskustvom koja će obavljati poslove savjetnika pacijenata osim u četiri opštine, a, takođe, obrazovano je 97 savjeta za zdravlje. U toku je i obrazovanje i ostalih savjeta za zdravlje u jedinicama lokalne samouprave.

U cilju informisanja građana, jedinice lokalne samouprave i zdravstvene ustanove imaju obavezu da na vidnom mestu istaknu podatke o imenu i prezimenu savjetnika, adresi i broju telefona na koji se mogu obratiti za potrebne savjete i informacije, odnosno da podnesu prigovor.

Prema Zakonu o pravima pacijenata, pacijent koji smatra da mu je uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu ili da mu je postupkom zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika, uskraćeno neko od prava iz oblasti zdravstvene zaštite, ima pravo da podnese prigovor zdravstvenom radniku koji rukovodi procesom rada ili direktoru zdravstvene ustanove, odnosno osnivaču privatne prakse ili savjetniku pacijenata.91

Zaštitu prava pacijenata obezbjeđuje jedinica lokalne samouprave, određivanjem lica koje obavlja poslove savjetnika pacijenata i obrazovanjem savjeta za zdravlje. Zaštitu prava osiguranog lica obezbjeđuje i organizacija zdravstvenog osiguranja kod koje je to lice zdravstveno osigurano.92

Poslove savjetnika pacijenata obavlja diplomirani pravnik sa položenim stručnim ispitom za rad u organima državne uprave, sa najmanje tri godine radnog iskustva u struci i poznavanjem propisa iz oblasti zdravstva. Ovo lice obavlja poslove zaštite prava pacijenata po podnijetim prigovorima i pruža potrebne informacije i savjete u vezi sa pravima pacijenata, a može obavljati poslove za više jedinica lokalne samouprave. Zakonom je regulisano da odluku o organizovanju, finansiranju i uslovima rada savjetnika pacijenata, u skladu sa potrebama pacijenata i kapacitetima zdravstvene službe na teritoriji jedinice lokalne samouprave, donosi nadležni organ jedinice lokalne samouprave.93

89 Ibid, član 39 Zakona.90 Zakon o pravima pacijenata Republike Srbije („Službeni glasnik RS”, br. 45/13).91 Ibid, član 30 Zakona-92 Ibid, član 38 Zakona.93 Ibid, član 39 Zakona.

26

Propisano je da savjetnik pacijenata ima službenu legitimaciju kojom se identifikuje prilikom dolaska u zdravstvenu ustanovu, privatnu praksu, organizacionu jedinicu visokoškolske ustanove zdravstvene struke koja obavljaju zdravstvenu djelatnosti kao i drugo pravno lice koje obavlja određene poslove iz zdravstvene delatnosti. Propisuje se i da obrazac i sadržinu službene legitimacije propisuje ministar nadležan za poslove zdravlja.

Zdravstvena ustanova, privatna praksa i gore navedena pravna lica dužni su da na vidnom mjestu istaknu ime i prezime, radno vrijeme savjetnika pacijenata, kao i adresu i broj telefona na koji se pacijent može obratiti radi zaštite svojih prava. U cilju efikasnog rada savjetnika pacijenata, propisano je da su zdravstvena ustanova, privatna praksa i gore navedena pravna lica dužni da savjetniku, u prisustvu zdravstvenog radnika, omoguće uvid u medicinsku dokumentaciju pacijenta, koja je u vezi sa navodima iznijetim u prigovoru. Takođe, propisano je da su zdravstvena ustanova, privatna praksa i gore navedena pravna lica obavezni da, na zahtjev savjetnika pacijenata, u postupku po prigovoru, bez odlaganja, a najkasnije u roku od pet radnih dana, savjetniku dostave pacijenata sve tražene informacije, podatke i mišljenja.94

Nadalje, propisano je da pacijent, odnosno njegov zakonski zastupnik, prigovor može podnijeti savjetniku pacijenata pismeno ili usmeno na zapisnik. Po prigovoru savjetnik pacijenata odmah, a najkasnije u roku od pet radnih dana od dana podnošenja prigovora, utvrđuje sve bitne okolnosti i činjenice u vezi sa navodima iznijetim u prigovoru. Nakon utvrđivanja svih relevantnih činjenica i okolnosti, savjetnik pacijenata sačinjava izvještaj, koji odmah, a najkasnije u roku od tri radna dana, dostavlja podnosiocu prigovora, rukovodiocu organizacione jedinice i direktoru zdravstvene ustanove, odnosno osnivaču privatne prakse.95

Direktor zdravstvene ustanove, odnosno osnivač privatne prakse, obavezan je da u roku od pet radnih dana od dobijanja izvještaja savjetnika pacijenata, dostavi savjetniku obavještenje o postupanju i preduzetim mjerama u vezi sa prigovorom. Nakon toga, ukoliko je podnosilac prigovora nezadovoljan izvještajem savjetnika pacijenata, može se obratiti savjetu za zdravlje, zdravstvenoj inspekciji, odnosno nadležnom organu organizacije zdravstvenog osiguranja kod koje je pacijent zdravstveno osiguran.96

Konačno, savjetnik pacijenata dostavlja mjesečni izvještaj o podnijetim prigovorima direktoru zdravstvene ustanove, radi njegovog informisanja i preduzimanja određenih mjera u okviru njegove nadležnosti. Takođe, on dostavlja tromjesečni, šestomjesečni i godišnji izveštaj savjetu za zdravlje. Propisano je da ministar nadležan za poslove zdravlja propisuje način postupanja po prigovoru, obrazac i sadržaj zapisnika i izvještaja savjetnika pacijenata, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona97.

Prema ovom zakonu, savjet za zdravlje, koji je obrazovan u jedinici lokalne samouprave u skladu sa zakonom kojim se uređuju te jedinice, pored zadataka utvrđenih statutom, odnosno odlukom lokalne samouprave, obavlja i određene zadatke iz oblasti zaštite prava pacijenata, i to: razmatra prigovore o povredi pojedinačnih prava pacijenata na osnovu dostavljenih i prikupljenih dokaza i utvrđenih činjenica; o utvrđenim činjenicama obavještava podnosioca prigovora i direktora zdravstvene ustanove, odnosno osnivača privatne prakse na koju se prigovor odnosi i daje odgovarujuće preporuke; razmatra izvještaje savjetnika pacijenata, prati ostvarivanje prava pacijenata na teritoriji jedinice lokalne samouprave i predlaže mjere za zaštitu i promociju prava pacijenata; podnosi godišnji izvještaj o svom radu i preduzetim mjerama za zaštitu prava pacijenata nadležnom organu jedinice lokalne samouprave, kao i ministarstvu nadležnom za poslove zdravlja, a na teritoriji Autonomne pokrajine i organu uprave nadležnom za poslove zdravlja.98

94 Ibid, član 40 Zakona.95 Ibid, član 41 Zakona.96 Ibid.97 Ibid.98 Ibid, član 42 Zakona.

27

Prema Zakonu, savjet za zdravlje, pored predstavnika lokalne samouprave, čine i predstavnici udruženja građana iz reda pacijenata, zdravstvenih ustanova sa teritorije jedinice lokalne samouprave, kao i nadležne filijale Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje.99

Konačno, savjetnik pacijenata i članovi savjeta za zdravlje obavezni su da u svom radu postupaju u skladu sa propisima kojima se uređuje zaštita podataka o ličnosti.100

3.3 BOSNA I HERCEGOVINA

Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata iz 2010. godine101 reguliše oblast zaštite i unapređenja prava pacijenata u Bosni i Hercegovini.

Zakon propisuje da pacijent kome je uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu, odnosno pacijent koji nije zadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom, odnosno postupkom zdravstvenog ili drugog radnika zdravstvene ustanove, može podnijeti prigovor direktoru zdravstvene ustanove, odnosno nosiocu odobrenja za privatnu praksu. Prigovor je moguće podnijeti neposredno ili pisanim putem102. O podnijetom prigovoru pacijenta direktor bez odlaganja pribavlja izjašnjenje komisije za prigovore pacijenta zdravstvene ustanove iz člana 62 ovog zakona, koja utvrđuje sve bitne okolnosti i činjenice iznijete u prigovoru, i to najkasnije u roku od tri dana od dana podnijetog prigovora. Propisano je da se izjašnjenje dostavlja bez odlaganja direktoru zdravstvene ustanove, koji najkasnije u roku sedam dana od dana podnošenja prigovora, donosi odluku.103

Pacijent koji nije zadovoljan odlukom direktora zdravstvene ustanove, odnosno nosioca odobrenja za privatnu praksu, ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog ministra zdravstva, u roku od 15 dana od dana prijema odluke. Ukoliko se prigovor ulaže na odluku direktora zdravstvene ustanove čiji je osnivač odnosno suosnivač Federacija, rješavanje prigovora je u nadležnosti federalnog ministra, a ukoliko se prigovor ulaže protiv odluke direktora zdravstvene ustanove čiji je osnivač kanton, odnosno opština, ili direktora zdravstvene ustanove u privatnom, odnosno mješovitom vlasništvu, rješavanje prigovora je u nadležnosti kantonalnog ministra zdravstva.104

Propisana je mogućnost traženja ostvarenja prava protiv konačnog rješenja nadležnog ministra zdravstva kod nadležnog suda u skladu sa zakonom. Prije otpočinjanja sudskog postupka, odnosno u toku sudskog postupka, pacijent zaštitu svojih prava može ostvariti i u postupku medijacije, saglasno propisima o postupku medijacije.105

3.4 VELIKA BRITANIJA

Iako ne postoji poseban zakon o pravima pacijenta, u Velikoj Britaniji zaštita prava pacijenata je organizovana na visokom nivou, na način da pacijenti imaju mogućnost da primijene prava iz zakona kojima se regulišu ljudska prava i prakse sudskih slučajeva. Pored toga, postoji Povelja o pacijentima u Nacionalnoj zdravstvenoj službi koja je donijeta 1991. godine i nakon toga više puta mijenjana.106 Povelja je zatim dopunjena Planom Nacionalne zdravstvene službe iz 2000. godine (NHS Plan 2000) i na kraju zamijenjena Ustavom Nacionalne zdravstvene službe (NHS Constitution for England) 2013. godine.107

99 Ibid, član 42 Zakona.100 Ibid, član 43 Zakona.101 Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata („Službene novine Federacije BiH“, br. 40/10).102 Ibid, član 41 Zakona.103 Ibid.104 Ibid, član 42 Zakona.105 Ibid, član 43 Zakona.106 Wikipedia, https://en.wikipedia.org/wiki/Patient’s_Charter107 2900013 The NHS Constitution, England (dostupno nahttps://www.gov.uk/government/publications/the-nhs-constitution-for-england).

28

Povelja, odnosno Ustav, određuje standarde zdravstvene službe i obuhvata prava, kao i obaveze i dužnosti koje pacijenti i zdravstveni radnici imaju jedni prema drugima kako bi sistem zdravstva bio efikasan. Iako ovaj dokument nema snagu zakona, svi učesnici zdravstvenog sistema na nacionalnom nivou su dužni da uzmu u obzir odredbe Povelje prilikom donošenja odluka. Zdravstvene ustanove definišu proceduru za podnošenje pritužbi i imenuju osobu koja prima pritužbe pacijenata. Nakon što se obrati bolnici ili ljekaru u slučaju kršenja prava, pacijent ima mogućnost da se obrati ombudsmanu za zdravstvenu službu u Parlamentu. Ombudsman je nezavisan u svom radu, mandat mu traje sedam godina. Postavlja ga kraljica na prijedlog premijera, a za rad je odgovoran Parlamentu kome podnosi izvještaje o svom radu. Na lokalnom nivou postoje službe za savjetovanje pacijenata u čijim nadležnostima je savjetovanje pacijenata u vezi sa njihovim pravima i pisanjem pritužbi.

Zakonske odredbe ne propisuju sankcije za kršenje prava pacijenata, ali je omogućeno da pacijenti dobiju obeštećenje po osnovu privatnih tužbi u slučajevima kada su im povrijeđena prava usljed nesavjesnog liječenja od strane zdravstvene ustanove ili ljekara. Pacijenti, takođe, imaju pravo podnošenja zahtjeva za sudsku reviziju ako neka nezakonita radnja ili odluka nacionalne zdravstvene službe direktno krši određena prava pacijenta. Kako bi pružaoci usluga u Nacionalnoj zdravstvenoj službi postupali regularno po pritužbama pacijenata, osnovan je Odbor za kvalitet zdravstvene i socijalne brige koji ima niz izvršnih ovlašćenja u slučajevima nekvalitetno pruženih usluga u zdravstvu: preduzimanje inspekcijskih radnji, izdavanje opomena i novčanih kazni, krivično gonjenje i suspenziju rada zdravstvenih službi.

4. PRAVA PACIJENATA U PRAKSI - ANALIZA STANJA

4.1. NEDOSTACI ZAKONODAVNOG I INSTITUCIONALNOG OKVIRA

Kao što je već navedeno krovni zakon u ovoj oblasti je Zakon o pravima pacijenata koji predviđa da je zaštitnik prava pacijenata lice sa završenim fakultetom ili visokom školom zdravstvenog usmjerenja, psihologije, sociologije ili prava, kog određuje i smjenjuje direktor zdravstvene ustanove, iz kruga već zaposlenog medicinskog i administrativnog osoblja. Ovako normiran mehanizam dovodi zaštitnike prava pacijenata u konflikt interesa, budući da su zaposleni u zdravstvenoj ustanovi i izabrani od strane direktora ustanove u kojoj treba da sprovode monitoring ostvarivanja prava pacijenata, između ostalog, procesuiranjem pritužbi na rad te ustanove. Imajući u vidu činjenicu da zaštitnik nije dovoljno zakonski osnažen da bi mogao da se usprotivi direktoru kada u određenom slučaju nemaju isti stav, te da ga on u svakom trenutku može smijeniti, postavlja se pitanje da li zaštitnik zaista može da bude od koristi pacijentu.

Pored činjenice da je važećim rješenjem zaštitnik „sputan” na način na koji smo prethodno opisali, sa

druge strane je dužan da nakon prigovora pacijenta odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana podnošenja prigovora, utvrdi sve okolnosti i bitne činjenice u vezi sa navodima iznijetim u prigovoru i o tome obavijesti podnosioca prigovora. Ovaj zakonski rok je prekratak da se prikupe sve neophodne informacije i ozbiljnije razmotre prigovori pacijenata, posebno ako se uzme u obzir specifičnost rada zdravstvenih radnika, kao što su: rad u različitim ambulantama, bolovanja, razna odsustva, zamjena ljekara u drugoj ambulanti, itd, ali i činjenica da zaštitnik prava pacijenata ovaj posao obavlja u okviru svog redovnog posla.

Poseban problem je i u tome da ni nakon pet godina od usvajanja Zakona, još uvijek nijesu doneseni podzakonski akti koji bi precizirali način njegove implementacije. Tako, na primjer, ne postoji pravilnik ili uredba koja bi regulisala način procesuiranja pritužbi od strane pacijenata, pa je u praksi omogućeno različito postupanje i donošenje različitih odluka u sličnim slučajevima,

29

što predstavlja prepreku u efikasnom sprovođenju Zakona o zaštiti prava pacijenata i ostavlja brojna pitanja u pogledu položaja zaštitnika prava pacijenata, rokova za pritužbe, kao i njihovog procesuranja.

Zakonski nije regulisano kakve odluke po prigovorima zaštitnik može donijeti, koja su njegova ovlašćenja i da li može inicirati disciplinske postupke protiv zdravstvenih radnika, ukoliko ocijeni da su prigovori osnovani. Smatramo da propusti zdravstvenih radnika ne smiju ostati nekažnjeni i da je neophodno inicirati postupke, te u ovom smislu dopuniti zakon.

Konačno, problem predstavlja i to što lica koja obavljaju posao zaštitnika ne prolaze dodatne obuke nakon imenovanja na to mjesto. Obavljanje funkcije zaštitnika od strane lica koja nijesu kvalifikovana za ovaj posao, obesmišljava postojanje ovog instituta (npr. ukoliko je zaštitnik diplomirani pravnik, to znači da ne može biti nadležan kada je u pitanju prigovor zbog stručne greške). Ovaj problem je trenutno riješen tako što se predmeti, za koje se procijeni da je to potrebno, prosljeđuju Komisiji za stručna pitanja i Komisiji za etička pitanja Ljekarske komore Crne Gore.

Sa druge strane, u pogledu rada ustanovljenih komisija za kontrolu kvaliteta, nikada nije donesen Pravilnik o obavljanju monitoringa kvaliteta i procesa evaluacije, što je bilo predviđeno članom 118 starog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a što je značilo da nijesu do kraja precizirani postupci monitoringa, način ostvarivanja standarda iz oblasti zdravstvene zaštite, kao i obaveze učesnika u procesu. U novom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, donesenom 2016. godine, ova odredba ne postoji. Ovakva situacija svakako utiče i na djelotvornost i kvalitet rada ustanovljenih komisija za kontrolu kvaliteta u javnim zdravstvenim ustanovama, čiji je dosadašnji rad bio prilično neujednačen.

Sumirajući navedene nedostatke, mogu se izdvojiti sljedeći osnovni problemi u funkcionisanju instituta zaštitnika prava pacijenata:108

»» Činjenica da su zaštitnici i sami zaposleni u ustanovi u kojoj kontrolišu rad ostalih zaposlenih dovodi u pitanje njihovu nezavisnost i objektivnost u postupanju;

»» Zaštitnici su nesamostalni u odlučivanju, jer direktor ima diskreciono pravo da ih imenuje i razriješi;

»» Obavljanje drugih poslova pored posla zaštitnika može da stvori sukob interesa u postupanju zaštitnika, a osim toga povećava obim obaveza za isto radno vrijeme, zbog čega je ugrožen kvalitet rada zaštitnika;

»» Nemogućnost iniciranja disciplinskih postupaka protiv odgovornih zdravstvenih radnika;»» Nepostojanje precizno definisanih pisanih kriterijuma na osnovu kojih bi se sprovodili

postupci monitoringa kvaliteta i procesa evaluacije rada zaposlenih.

Član 5 Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisuje da su građani jednaki u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, bez obzira na: nacionalnu pripadnost, rasu, pol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, starosnu dob, invaliditet, jezik, vjeru, obrazovanje, socijalno porijeklo, imovno stanje i drugo lično svojstvo. U ovom dijelu, propisujući osnove, zakon nije usklađen sa Zakonom o zabrani diskriminacije i osnovima propisanim u istom (u članu 2 zakona o zabrani diskriminacije).109 Član 2 Zakona o zabrani diskriminacije glasi: „Diskriminacija je svako neopravdano, pravno ili faktičko, neposredno ili posredno pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, vezi

108 Na ove nedostatke je ukazano i 2013. godine u studiji „Procjena rizika od korupcije u zdravstvenom sistemu Crne Gore“, koju je sproveo Centar za monitoring i istraživanje (CEMI).109 http://www.skupstina.me/~skupcg/skupstina//cms/site_data/SKUPSTINA_CRNE_GORE/ZAKONI/Zakon%20o%20zabrani%20diskrimi-nacije.pdf

30

sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jeziku, vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju, bračnom ili porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima”. Posebno pitanje koje se nameće podrazumijeva upitnost postojanja osnova „zdravstvenog stanja” u ovom članu Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Podaci koji su predstavljeni u ovoj studiji, u odnosu na posebne kategorije društva, te negativni primjeri u praksi, upućuju na neophodnost postojanja i ovog osnova kao karakteristike po kojoj nijednom licu ne može biti uskraćeno ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu.

Ista neusklađenost primjećuje se i u odnosu na članove 133 i 170 koji, takođe, nabrajaju osnove u odnosu na koje je zdravstveni radnik i saradnik dužan da poštuje građanina tokom sprovođenja zdravstvene zaštite (član 133, stav 2), odnosno dužan da snosi kaznu ukoliko ne poštuje i uskrati zdravstvenu uslugu (član 170, stav 6).

Kada su u pitanju osobe koje koriste droge moramo napomenuti da pomoć zavisniku, koja obuhvata postupke i mjere zdravstvene zaštite, pružaju zdravstvene ustanove u skladu sa stručnim smjernicama koje propisuje Ministarstvo zdravlja. Zdravstvene ustanove i nevladine organizacije registrovane za pružanje pomoći zavisniku mogu da pružaju pomoć i sprovođenjem programa smanjenja štetnih posljedica zloupotrebe droga, „u skladu sa stručnim smjernicama koje propisuje Ministarstvo zdravlja”. U skladu sa našim saznanjem, Ministarstvo zdravlja još uvijek nije izradilo stručne smjernice za sprovođenje programa smanjenja štetnih posljedica zloupotrebe droga.

Zakon o zdravstvenom osiguranju ima više manjkavosti i u pogledu ostvarivanja prava djece i lica s

invaliditetom.

Postojeća definicija lica sa invaliditetom u Zakonu o zdravstvenom osiguranju je veoma sužena i diskriminatorna prema velikom broju osoba sa invaliditetom. Ona je suprotna Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, budući da ne posmatra osobe sa invaliditetom u duhu koncepta ljudskih prava, već u duhu medicinskog modela. U članu 5, tački 2, Zakona o zdravstvenom osiguranju, samo su lica sa najmanje 70% tjelesnog oštećenja definisana kao lica s invaliditetom, što za posljedicu ima diskriminaciju kako po procentu tako i po vrsti invaliditeta. Naime, invaliditet ne zavisi samo od toga da li neko ima oštećenje, već da li se suočava sa barijerama i da li ga sadejstvo oštećenja i barijera dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na druge. Ograničavanje pojma lica sa invaliditetom na ona lica koja imaju najmanje 70% oštećenja dovodi do toga da mnoge osobe s invaliditetom koje se suočavaju sa barijerama u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu (npr. osobe niskog rasta) ne mogu da ostvare kompenzatorna prava u oblasti zdravstvenog osiguranja. Limitiranjem po osnovu vrste i stepena invaliditeta, kao i godina starosti se, opet, direktno krši Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom koja u članu 25 propisuje da “države potpisnice priznaju da sva lica sa invaliditetom imaju pravo na uživanje najvišeg mogućeg standarda zdravlja bez diskriminacije po osnovu invalidnosti.”

U članu 16 koji propisuje šta sve zdravstvena zaštita obuhvata, u tački 17 propisuje: „troškove smještaja i ishrane pratioca djeteta do petnaeste godine života, u bolnici ili u ustanovi za specijalizovanu medicinsku rehabilitaciju, kao i djece do 18 godina života, u bolnici, koja su oboljela od malignih bolesti, djece do 18 godina života, u bolnici i ustanovama za specijalizovanu medicinsku rehabilitaciju, koja imaju oštećenja mišića i neuromuskularne bolesti, plegični sindrom, oštećenje sluha, vida i govora sa više od 70% tjelesnog oštećenja, intelektualni invaliditet sa IQ 69 i manje, autistične poremećaje, psihoze i epilepsiju”. U tački zastupljena je diskriminatorna terminologija, kao i mogućnost da mnoge osobe sa invaliditetom koje imaju taj status utvrđen od strane nadležnih komisija u praksi ne mogu da ostvare ova prava. Osim djeci sa do 18 godina života pratioc je neophodan i mnogim odraslim osobama sa invaliditetom, te stoga treba spriječiti diskiriminaciju po osnovu godina starosti u ostvarivanju ovog prava.

31

Član 19 zakona definiše kategorije lica kojima se zdravstvena zaštita na sekundarnom i tercijarnom nivou obezbijeđena u punom iznosu iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, te kaže „Zdravstvena zaštita obezbjeđuje se u punom iznosu cijene iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, za liječenje osnovnog oboljenja i stanja i to: malignih bolesti, hemofilije, šećerne bolesti, cistične fibroze, intelektualnog invaliditeta sa IQ 69 i manje, autističnih poremećaja, psihoze, epilepsije, multiple skleroze, mišićne distrofije, cerebralne paralize, paraplegije i kvadriplegije, hronične bubrežne insuficijencije (dijaliza), sistemskih autoimunih bolesti, HIV i karantinskih bolesti, Hepatitis B i Hepatitis C, urođenih nedostataka gornjih ili donjih ekstremiteta, smetnji u razvoju, u skladu sa kriterijumima koji su propisani posebnim propisima.” Kao što se može vidjeti u ovom članu navode se samo neka od oboljenja i oštećenja koja uzrokuju invaliditet, kao i neadekvatna terminologija poput “smetnji u razvoju”. Ovo je diskriminišuće prema velikom broju osoba sa invaliditetom koje nijesu obuhvaćene ovom normom, a od strane nadležnih komisija im je priznat status osoba sa invaliditetom i utvrđen visok procenat oštećenja.

Drastična diskriminacija po osnovu zdravstvenog stanja i invaliditeta je propisana u članu 28 u kome se pravo na korišćenje zdravstvene zaštite na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja u inostranstvu uskraćuje osiguraniku sa hroničnim oboljenjem u akutnoj fazi, i/li osiguraniku kod kojeg je neophodno duže liječenje, odnosno smještanje u stacionarnu zdrastvenu ustanovu po dolasku u inostranstvo. Ovo je direktna diskriminacija osoba s invaliditetom čiji je invaliditet prouzrokovan hroničnim oboljenjem (artritis, multiple skleroza, osteoporoza) i kojima je potrebna konstantna zdravstvena zaštita.

Na kraju, Zakon o zdravstvenom osiguranju sadrži diskriminatornu i omalovažavajuću terminologiju koja je suprotna Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom koja je inače zastupljena i karakteristična za oblast zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja, te je neophodno terminološko usklađivanje Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju sa Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom.110

Trenutni institucionalni i pravni okvir za pružanje zdravstvene zaštite pritvorenim i osuđenim licima u ZIKS-u nije odgovarajući.111 To se prepoznaje kroz nedostak sistematizovanih zakonskih rješenja i postojanje fragmentisanog upravljanja sistemom zdravstvene zaštite. Upravljanje sistemom zdravstvene zaštite u Zatvoru za izvršenje krivičnih sankcija u ovom trenutku podijeljeno je između Ministarstva pravde i Ministarstva zdravlja, što uslovljava brojne praktične probleme u sistemu zdravstvene zaštite. Kao najočigledniji primjer može se navesti podijeljen sistem planiranja i upravljanja finansijskim sredstvima koja se izdvajaju iz državnog budžeta za zdravstvenu zaštitu u zatvorima između Ministarstva pravde i Ministarstva zdravlja, te odabir i zapošljavanje medicinskog kadra od strane Ministarstva pravde. Zakoni i podzakonska akti ne uređuju ovo pitanje na odgovarajući i pravno konzistentan način, čime se ulazi u zonu pravne nesigurnosti i problema u sprovođenju zakona. Ne postoje uporedne analize o najboljim praksama o zdravstvenoj zaštiti pritvorenih i osuđenih lica u pravnim sistemima zemalja EU, na kojima bi se mogla bazirati rješenja koja bi bila eventualno usvojena i primijenjena u našem pravnom sistemu. Međunarodni standardi su ovdje, bar po pitanju Evropskih zatvorskih pravila i CPT-a, potpuno jasni. Nadležnost u pružanju zdravstvene zaštite u zatvorima treba da ima Ministarstvo zdravlja.112

Zakon o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti u članu 49 ističe da „zatvorenik za koga postoji sumnja ili je utvrđeno da boluje od infektivne ili zarazne bolesti mora odmah biti izolovan i podvrgnut liječenju”, čime obaveznu mjeru liječenja i izolacije proširuje na sve zarazne bolesti, nevezano za to da li su one karantinske, prenose li se kontaktom ili vazduhom, te postoji li visoka stopa smrtnosti. Na taj način se spisak bolesti koje podliježu obaveznom

110 Komentare izradilo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore – UMHCG.111 Nacrt Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora, kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava.112 Ibid.

32

liječenju i izolaciji širi na čak 75 entiteta (kako je navedeno u Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti113), među kojima je i HIV infekcija, koja se nikako ne može prenijeti vazduhom ili kazualnim kontaktom.114

Nadalje, u članu 88 ovaj zakon naglašava i posebne mjere predostrožnosti. Navodi se da u slučaju kad postoji sumnja na postojanje zaraznih bolesti ili iz drugih opravdanih razloga propisanih Zakonom, prema zatvoreniku se mogu preduzeti posebne mjere predostrožnosti i to:

1) oduzimanje i zadržavanje stvari čije držanje i upotreba nijesu zabranjeni;2) posmatranje u toku noći;3) odvajanje od ostalih zatvorenika;4) usamljenje;5) uskraćivanje ili ograničavanje aktivnosti na otvorenom;6) testiranje na zarazne bolesti, alkohol, opojne droge ili druge psihoaktivne supstance”.

Član 90 nadalje definiše mjere u slučaju sumnje na postojanje zaraznih bolesti, te navodi da će se zatvorenik izolovati i testirati u skladu sa posebnim zakonom.115

Posebnu pažnju neophodno je obratiti na član 106 gdje je, među težim disciplinskim prekršajima zatvorenika, navedeno i odbijanje testiranja na zarazne bolesti, alkohol, opojne droge ili druge psihoaktivne supstance, dok član 108 propisuje disciplinske mjere za teži disciplinski prekršaj i to - uskraćivanje pogodnosti, uskraćivanje mogućnosti na vanrednu ili posebnu posjetu koje se mogu se izreći u trajanju do jedne godine i upućivanje u samicu“, koje se može izreći u trajanju do 14 dana.116

Obavezno, a s obzirom na propisivanje težih disciplinskih mjera, i prisilno testiranje, liječenje, te izolacija zatvorenika zbog HIV-infekcije, u koliziji su sa medicinskim standardima i etikom, ali i preporukama u međunarodnim dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije, Savjeta Evrope, UNODC-a, UNAIDS-a117: Evropska zatvorska pravila (European Prison Rules)118, Testiranje i savjetovanje u zatvorima i drugim zatvorenim institucijama (HIV testing and counselling in prisons and other closed settings)119, Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o HIV infekciji i AIDS-u u zatvoru (The WHO Guidelines on HIV Infection and AIDS in Prisons)120, Okvir za efektivni nacionalni odgovor na HIV u zatvorima (Framework for an Effective National Response to HIV in prisons), Guidance on Provider-Initiated HIV Testing and Counselling in Health Facilities (Smjernice za savjetovanje i testiranje na HIV u zdravstvenim ustanovama inicirano od strane pružaoca usluga)121, The Dublin Declaration on HIV/AIDS in Prisons in Europe and Central Asia (Dablinska deklaracija o HIV/AIDS-u u zatvorima u Evropi i Centralnoj Aziji)122, ECPKB VODIČ Testiranje na HIV: porast i efektivnost u Evropskoj Uniji (ECDC GUIDANCE HIV testing: increasing uptake and effectiveness in the European Union)123, SZO, UNODC, UNAIDS.

113 Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni list CG”, 2005/32). Dostupno online na: http://www.sluzbenilist.me/PravniAktDetalji.aspx?tag=%7B6161B978-37E8-47A3-990D-674AC69EE58E%7D 114 Dakić, T: neobjavljeno desk istraživanje u okviru projekta “Dostupna pravna zaštita” implementiranog od strane NVO Juventas i NVO CEMI, a podržanog od strane Fondacije za otvoreno društvo iz Budimpešte.115 Dakić, T: neobjavljeno desk istraživanje u okviru projekta “Dostupna pravna zaštita” implementiranog od strane NVO Juventas i NVO CEMI, a podržanog od strane Fondacije za otvoreno društvo iz Budimpešte.116 Ibid.117 Ibid.118 Council of Europe, European Prison Rules, 2006. Dostupno online na: http://www.coe.int/t/dgi/criminallawcoop/Presentation/Documents/European-Prison-Rules_978-92-871-5982-3.pdf119 UNOCD, UNAIDS, WHO. HIV testing and counselling in prisons and other closed settings, 2009. Dostupno online na: https://www.unodc.org/documents/hiv-aids/Final_UNODC_WHO_UNAIDS_technical_paper_2009_TC_prison_ebook.pdf 120 WHO, UNAIDS. The WHO Guidelines on HIV Infection and AIDS in Prisons. 1993. Dostupno online na: http://www.unaids.org/sites/default/files/media_asset/jc277-who-guidel-prisons_en_3.pdf121 WHO, UNAIDS. Guidance on Provider-Initiated HIV Testing and Counselling in Health Facilities, 2007. Dostupno online na: http://apps.who.int/iris/bitstream/10665/43688/1/9789241595568_eng.pdf 122 The Dublin Declaration on HIV/AIDS in Prisons in Europe and Central Asia, 2004. Dostupno online na: http://www.drugpolicy.org/docUploads/dublin_declaration_2004.pdf 123 ECDC. ECDC GUIDANCE HIV testing: increasing uptake and effectiveness in the European Union, 2010. Dostupno online na: http://ecdc.europa.eu/en/publications/Publications/101129_GUI_HIV_testing.pdf

33

Efektivnost intervencija u adresiranju HIV-a u zatvorima (WHO, UNODC, UNAIDS. Effectiveness of interventions to address HIV in prisons - EVIDENCE FOR ACTION TECHNICAL PAPERS)124.

4.2. OSVRT NA IMPLEMENTACIJU STRATEŠKIH MJERA U OBLASTI UNAPREĐENJA ZAŠTITE I BEZBJEDNOSTI PACIJENATA SA POSEBNIM AKCENTOM NA POSEBNO

OSJETLJIVE KATEGORIJE STANOVNIŠTVA

4.2.1. UNAPREĐENJE KVALITETA ZDRAVSTVENIH USLUGA

Sistem osiguranja kvaliteta zdravstvene zaštite sprovodi se u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i strateškim dokumentima. Najveći dio aktivnosti koje je sprovodilo Ministarstvo zdravlja baziran je na „Nacionalnoj strategiji za poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite i bezbjednosti pacijenata, sa Akcionim planom za njeno sprovođenje za period 2012-2017.” i Nacionalnom i sektorskom akcionom planu za sprovođenje strategije za borbu protiv korupcije. U ovom dijelu biće analizirani za period 2014/15.

Naime, aktivnosti predviđene pomenutim strateškim dokumentima djelimično su realizovane. U prethodnom periodu nastavljen je program obuka i radionica na kojima su učestvovali medicinski i nemedicinski predstavnici. U okviru oblasti “Unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite” tokom 2014. godine započet je rad na izradi standarda i indikatora kvaliteta predviđenih Strategijom. Direktorat za zaštitu i bezbjednost je u prethodnom periodu u cilju uvođenja ključnih standarda za bezbijednost pacijenata, prateći preporuke SZO standarda, prilagodio „ček listu» za bezbjednu hirurgiju i napravio je obrazac za praćenje njene implementacije. Na nivou primarne i sekundarne zaštite izrađeni su obrasci za kontrolu medicinske dokumentacije i sprovedeno je istraživanje o kvalitetu vođenja medicinske dokumentacije na primarnom nivou zaštite. Istraživanjem je obuhvaćeno 5 360 medicinskih kartona, od čega je u 36% u potpunosti zadovoljen kriterijum dobrog vođenja. Slijedeći standarde i preporuke Evropske unije radionicom „Bezbjednost pacijenata i menadžment neželjenih događaja” otpočeo je rad na uspostavljanju sistema praćenja neželjenih događaja. Uspostavljena je metodologija ocjenjivanja smjernica dobre kliničke prakse i prateći uspostavljenu metodologiju Nacionalna komisija za kvalitet i bezbjednost zdravstvene zaštite usvojila je devet smjernica dobre kliničke prakse. Ministarstvo zdravlja je u saradnji sa UNICEF-om prezentovalo smjernice.

Međutim, zabrinjavajuće je što je i u prethodnom periodu izostala realizacija važne aktivnosti koja se odnosi na monitoring i evaluaciju kvaliteta zdravstvenih ustanova. Pravilnik o sprovođenju monitoringa kvaliteta i procesa evaluacije još uvijek ne postoji, iako je njegovo usvajanje predviđeno i članom 118 Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Prema posljednjem dostupnom istraživanju sačinjen je nacrt Pravilnika, međutim, iz izvještaja Ministarstva zdravlja jasno je da je usvajanje istog izostalo. Postavlja se pitanje na koji način se mjeri kvalitet zdravstvene zaštite uzimajući u obzir činjenicu da monitoring i evaluacija nijesu uspostavljeni na svim nivoima zdravstvene zaštite, da nije donesen Pravilnik o načinu, postupku i organizaciji sprovođenja interne i eksterne provjere kvaliteta stručnog rada, kao i da nijesu definisane mjere koje se mogu preduzeti u postupku otklanjanja nedostataka.

4.2.2. JEDNAK PRISTUP ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI

Jedan je od preduslova za adekvatno sprovođenje reforme zdravstvenog sistema, ali i suzbijanje korupcije je jednak pristup zdravstvenoj zaštiti svim pacijentima. Mjere unapređenja administrativnih i institucionalnih kapaciteta u javnom zdravstvu uspostavljanjem IT sistema,

124 WHO, UNODC, UNAIDS. Effectiveness of interventions to address HIV in prisons - Evidence For Action Technical Papers. 2007. Dostupno online na: http://www.who.int/hiv/idu/OMS_E4Acomprehensive_WEB.pdf

34

kao i utvrđivanje procedure za stavljanje na liste čekanja za medicinske intervencije predviđene su Nacionalnim akcionim planom za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala u cilju ostvarivanja jednakog pristupa zdravstvenoj zaštiti. Tako se od početka 2009. godine primjenjuju elektronski recept, elektronski uput, elektronske doznake za bolovanje i kompletno elektonsko fakturisanje na nivou primarne zdravstvene zaštite, što znači da su svi procesi rada u domovima zdravlja informatički podržani. Osim u domovima zdravlja IT sistem uveden je i u još 7 opštih bolnica, Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore, Institut za javno zdravlje, JU apotekarsku ustanovu Montefarm, CALIMS, Zavod za hitnu medicinsku pomoć i Zavod za transfuziju. Međutim, iz poslednjeg Izvještaja o sprovođenju Nacionalnog akcionog plana, zaključuje se da ni u 2014. godini IT sistem nije uspostavljen u 3 specijalne bolnice, kao ni u Kliničkom centru Crne Gore, što predstavlja ozbiljan nedostatak u analizi i praćenju funkcionisanja zdravstvenih ustanova. Imajući u vidu činjenicu da je KCCG najveća zdravstvena ustanova, kao posljedica nepostojanja IT sistema u ovoj instituciji javlja se i problem sa zakazivanjem pregleda pacijenta što stvara ogromne gužve i liste čekanja.

Liste čekanja utvrđene su za kardiohirurške operacije, za radioterapiju, interventnu kardiologiju, za

neurologiju (EMNG), kao i za operacije kuka i oka, čime je pokriven samo dio pružanja medicinskih usluga. Važno je naglasiti da je za medicinske usluge interventne kardiologije i operacije oka, nađeno pozitivno rješenje uključivanjem privatnih ambulanti u mrežu ustanova. Uključivanjem privatnih ambulanti doprinosi se povećanju nivoa zdravstvene zaštite, ali i, takođe, pomaže i u suzbijanju problema dvostrukog plaćanja za medicinske usluge ako uzmemo u obzir podatak iz 2008. godine da je svaka četvrta odrasla osoba u Crnoj Gori (26,9%) morala da plati za zdravstvenu zaštitu. Nacionalnim i sektorskim akcionim planom za sprovođenje strategije za borbu protiv korupcije u oblasti zdravstva predviđeno je usvajanje Pravilnika o formiranju i vođenju listi čekanja, ali ovaj pravilnik još uvijek nije usvojen. Samim tim ni postupak na osnovu kojeg se formiraju liste čekanja, konkretno na osnovu koga se utvrđuju razlozi hitnosti i rangiranje, još uvijek nije transparentan. Prema izvještaju Ministarstva zdravlja imenovana je radna grupa za izradu Pravilnika o formiranju i vođenju listi čekanja, a sačinjena je i draft verzija pomenutog dokumenta.

4.2.3. PRIMJENA I KONTROLA PRIMJENE ETIČKOG KODEKSA

Mjere iz Nacionalnog akcionog plana za borbu protiv korupcije koje se odnose na organizovanje obuka o primjeni odredaba etičkih kodeksa, kao i praćenje poštovanja etičkih kodeksa od strane zdravstvenih radnika, su realizovane. Izrađen je Kodeks medicinske etike i deontologije, distribuiran je svim doktorima medicine i postavljen na sajt Ljekarske komore, Ministarstva zdravlja i javnih zdravstvenih ustanova. Sprovedeno je 6 obuka za ukupno 450 zdravstvenih radnika/ca u centralnom, sjevernom i južnom regionu CG. Održane su dvije promocije Kodeksa medicinske etike u zdravstvenim ustanovama i organizovana 4 intervjua u Dnevnim novinama. Kada je u pitanju primjena i kontrola primjene Kodeksa završeni su postupci protiv tri (3) doktora koji su prekršili odredbe Kodeksa medicinske etike i deontologije.

4.2.4. PREPOZNAVANJE I POŠTOVANJE PRAVA PACIJENATA

Kao što je već rečeno, zaštitnici prava pacijenata počeli su sa radom 2011. godine, te je rad zaštitnika definisan Zakonom o pravima pacijenata, dok su zdravstvene ustanove dužne da organizuju njegov rad. Direktori zdravstvenih ustanova u obavezi su da Ministarstvu zdravlja podnose redovne kvartalne i godišnje izvještaje o podnijetim prigovorima pacijenata. Prema izvještaju Ministarstva zdravlja u 2014. godini ukupno je podneseno 963 prigovora, od toga je korišćenjem instituta Zaštitnika prigovor podnijelo 840 pacijenata.

Najveći broj pritužbi pacijenata odnosio se na vrijeme čekanja na zdravstvenu uslugu (28,24 %) i na postupak zdravstvenih radnika ili saradnika (23,4 %).

35

U pogledu unapređenja nezavisnosti u radu zaštitnika izostala je realizacija mjere Nacionalnog akcionog plana. Zaštitnik i dalje ima ograničena ovlašćenja u pogledu odlučivanja po prigovoru uzimajući u obzir činjenicu da direktor zdravstvene ustanove može u svakom trenutku smijeniti zaštitnika.

U cilju procjene integriteta zdravstvenog sistema predviđeno je anketiranje zadovoljstva pacijenata i zaposlenih. Ova aktivnost je djelimično realizovana, s obzirom na to da rezultati anketiranja još uvijek nijesu dostupni. Prema izvještaju Ministarstva zdravlja izrađen je upitnik koji je preoslijeđen svim zdravstvenim ustanovama, na svim nivoima zdravstvene zaštite, dok je anketiranje je završeno u decembru 2014.

4.3 POSEBNO OSJETLJIVE KATEGORIJE STANOVNIŠTVA

U pogledu povećanja kvaliteta pružanja zdravstvenih usluga i dostupnosti zdravstvene zaštite u odnosu na implementaciju postavljenih ciljeva strategijama koje se bave pitanjima socijalno osjetljivih kategorija društva, u prethodnom periodu ostvaren je napredak i realizovan značajan broj aktivnosti koje su sprovodila resorna ministarstva i institucije, kao i NVO.

4.3.1. ROMSKA I EGIPĆANSKA ZAJEDNICA

U Izvještaju Ministarstva ljudskih i manjinskih prava o sprovođenju strategije za poboljšanje položaja Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2012- 2016. za 2014. godinu,125 a u dijelu unapređenja kvaliteta i dostupnosti zdravstvene zaštite Romima i Egipćanima, od ključnog značaja je to što Uredba o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite stranaca obezbjeđuje ovoj zajednici da su u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, kako u obimu, tako i po sadržaju usluga, izjednačeni sa ostalim osiguranicima. Besplatna zdravstvena zaštita Zakonom o zdravstvenom osiguranju obezbijeđena je za socijalno ugrožene kategorije, nezaposlene, djecu do osnovne škole (a ako se školuju do završetka srednjeg ili visokog obrazovanja), žene u toku trudnoće i godinu dana nakon porođaja, starije od 65. godine i oboljele od raznih bolesti. Takođe, dostupnost zdravstvenoj zaštiti je omogućena uspostavljanjem ambulanti za ovu populaciju, a van radnog vremena ambulanti zdravstvene usluge mogu dobiti u svim Domovima zdravlja u Crnoj Gori. Takođe, po informacijama dostupnim u pomenutom izvještaju sproveden je veliki broj tematskih kampanja, edukativnih radionica, kao i obuka zdravstvenih radnika za rad sa njima. Međutim, iako je dosta urađeno u ovom dijelu jedan od identifikovanih problema sa kojima se suočavaju i koji direktno utiče na dostupnost zdravstvene zaštite je neposjedovanje ličnih dokumenta, kao i činjenica da još uvijek postoje predrasude u odnosu na ovu kategoriju stanovništva.

Izvještaj Ministarstva za ljudska i manjinska prava za 2015. godinu126 konstatovao je da se u zdravstvenom sistemu ne vode evidencije koje su zasnovane na etičkoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti korisnika zdravstvene zaštite. Ipak, indirektno, uvidom u kategoriju „Uplatioci doprinosa“ i „Svojstvo osiguranka“ se može doći do podataka i u kojoj mjeri pripadnici romske i egipćanske populacije dobijaju usluge u zdravstvenom sistemu Crne Gore. Uvidom u „dnevne evidencije“ rada izabranih doktora, centara i jedinica za podršku je evidentno da pripadnici romske i egipćanske populacije (koji imaju status interno raseljenih ili izbjeglih lica ili lica koja traže azil i posebnu zaštitu) dobijaju usluge koje dobijaju i ostali korisnici zdravstvene zaštite.

Izvještaj Ministarstva rada i socijalnog staranja za 2012. godinu o sprovođenju mjera Akcionog plana Strategije za trajna rješenja pitanja raseljenih i interno raseljenih lica sa posebnim osvrtom na

125 Izvještaj možete pogledati na sljedećem linku: file:///C:/Users/QM/Downloads/izvetaj%20o%20sprovoenju%20strategije%20za%20poboljanje%20poloaja%20roma%20i%20egipana%20za%202014.godinu.pdf126 Za dalje čitanje, Izvještaj dostupan na sljedećem linku: https://www.google.me/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&-cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjstrei1pfMAhUpEpoKHVqsA5EQFgghMAE&url=http%3A%2F%2Fwww.gov.me%2FResourceMan-ager%2FFileDownload.aspx%3FrId%3D230159%26rType%3D2&usg=AFQjCNHcuXEKPBLEPfxlE5yyFaRW4gPayg&sig2=hbTRAUb-Kyf-RxwysST8tfQ

36

kamp Konik daje informacije da je samo u periodu jun - decembar registrovano 27.578 posjeta RL i IRL zdravstvenim ustanovama na svim nivoima zdravstvene zaštite na teritoriji Crne Gore. U Izvještaju za 2013. godinu nema ovakve vrste statistike, ali se konstatuje da su Ministarstvo zdravlja i Crveni krst Crne Gore realizovali aktivnosti posvećene unapređenju znanja o očuvanju zdravlja, planiranju porodice i reproduktivnom zdravlju: sprovedena je vakcinacija djece smještene u kampovima (1306 je vakcinisano obaveznom imunizacijom DTP, u vanrednoj kampanji sprovedena je vakcinacija 70 djece), a održano je i 20 radionica u Kampu na teme iz domena očuvanja zdravlja. U 2014. godini Ministarstvo rada i socijalnog staranja izvijestilo je da je pruženo 4030 usluga izabranog doktora, 1608 izabranog pedijatra, 484 usluga izabranog ginekologa, 15 usluga u centrima za TBC, 300 usluga u centrima za mentalno zdravlje, 388 usluga u jedinicama za fizikalnu rehabilitaciju. U ustanovama na sekundarnom nivou pruženo je 1570 bolničkih usluga i 2799 ambulantne usluge. Kliničkom centru se obratilo 233 pripadnika ove populacije. U oblasti zdravstvene zaštite značajne aktivnosti koje je neophodno pomenuti, a koje su evidentno uticale na poboljšanje kvaliteta zdravlja RL i IRL, podrazumijevaju: uspostavljanje i funkcionisanje romskih medijatora u zdravstvu, realizaciju radionica vezanih za zdravstvena pitanja, kućne posjete, kao i podršku u odabiru izabranog ljekara i izabranog stomatologa.

Podaci koji ukazuju na dostupnost zdravstvene zaštite romskoj i egipćanskoj zajednici na Koniku našli su se u Izvještaju o zdravstvenoj situaciji Roma na Koniku127, a koji je predstavio rezultate istraživanja128 rađenog od septembra do decembra 2015. godine od strane organizacije HELP, odnosno romskih zdravstvenih medijatora.

Istraživanje je pokazalo da je u 2013. godini 87.5 % RE populacije imalo zdravstvenu knjižicu dok u periodu obuhvaćenom istraživanjem u 2015. godini ovaj broj je veći odnosno 91% osoba iz RE zajednice ima zdravstvenu knjižicu. Samo 9% stanovnika kampa i okoline nema ovaj dokument. U odnosu na pol 97% muškaraca ima knjižicu, 88.66% žena, 99.2% dječaka, odnosno 81.1% djevojčica. (Tabela 1)

Tabela 1: Broj i procenat osoba iz RE zajednice koji posjeduju zdravstvenu knjižicu u 2013. i 2015. godini

Ukupno Muškarci Žene Odrasli Djeca Muški Ženski

Ukupan broj 2013. 1313 283 271 554 759 362 397

Zdravstvena knjižica 2013.

1118*(85%)

255(90%)

222(82%)

477(86%)

641(84%)

308(85%)

333(83%)

Ukupan broj 2015. 1717 418 397 815 902 381 521

Zdravstvena knjižica 2015.prijedlog

1559(91%)

406(97%)

352(88.66%)

758(93%)

801 (89%)

378(99.2%)

423(81.1%)

* 195 osoba nema zdravstvenu knjižicu Izvor: “Izvještaj o zdravstvenoj situaciji Roma na Koniku“. Istraživanje je izvršeno u okviru zdravstvenog

programa u projektu “Program podrške za integraciju i povratak RAE i drugih I/RL-a koji žive u naselju Konik” implementiranog od strane organizacije HELP u saradnji sa Ministarstvom zdravlja Crne Gore.

Kao što je poznato, pristup zdravstvenoj zaštiti u Crnoj Gori se ostvaruje preko izabranog ljekara. Izabrani ljekar je svakom pacijentu osoba za kontakt za redovne zdravstvene preglede i upućivanje specijalisti ako je to potrebno. Samo mali broj stanovnika Konika, 7%, je u 2013. godini imao izabranog ljekara, dok 93% stanovnika nije imalo izabranog ljekara. Od ukupnog broja odraslih osoba u periodu

127 “Izvještaj o zdravstvenoj situaciji Roma na Koniku“.128 Istraživanje je izvršeno u okviru zdravstvenog programa u projektu “Program podrške za integraciju i povratak RAE i drugih I/RL-a koji žive u naselju Konik”, u saradnji sa Ministarstvom zdravlja Crne Gore.

37

obuhvaćenom istraživanjem u 2015, 68% ima izabranog ljekara, a 60.2% svih žena ima izabranog ljekara i izabranog ginekologa.

U decembru 2013. godine 83% djece nije imalo izabranog ljekara, 17% djece jeste, dok je u 2015. broj djece

koja imaju izabranog ljekara porastao za 2.5 puta.

Tabela 2: Broj i procenat osoba iz RE zajednice koje imaju i nemaju izabranog ljekara, izabranog ginekologa i izabranog pedijatra u 2013. i 2015. godini

Ukupno ima Ukupno nema

Izabrani ljekar 2013. 7% 93%

Izabrani ljekar 2015. 235 77%

Izabrani ginekolog2014.**

159 (111 žena nema)(59% od svih žena ima izabranog ginekologa)

Izabrani ginekolog 2015.

239 (158 žena nema)(60.2% od svih žena ima izabranog ginekologa)

Izabrani pedijatar***

17% od sve djece ima u 2014.42% od sve djece ima u 2016.83% od sve djece nama u 2013.58% od sve djece nama u 2016.

** 59% od svih žena ima izabranog ginekologa.*** 17% od sve djece ima izabranog pedijatra.Izvor: “Izvještaj o zdravstvenoj situaciji Roma na Koniku“. Istraživanje je izvršeno u okviru zdravstvenog

programa u projektu “Program podrške za integraciju i povratak RAE i drugih I/RL-a koji žive u naselju Konik” implementiranog od strane organizacije HELP u saradnji sa Ministarstvom zdravlja Crne Gore.

Kada je u pitanju rodno osjetljiva zdravstvena zaštita, najveći dio aktivnosti koji se u prethodnom period sprovodio bile su aktivnosti u vezi sa reproduktivnom funkcijom žene i promocijom preventivnih pregleda sa posebnim akcentom na žene koje pripadaju populacijama koje su u većem riziku (Romkinje, žene pogođene siromaštvom, žene iz ruralnih područja, itd). Takođe, na nivou svih domova zdravlja uspostavljena su savjetovališta za buduće majke u vezi sa trudnoćom i porođajem. U kontinuitetu su sprovođene tematske kampanje i aktivnosti u cilju podizanja nivoa pacijentkinja kako bi brinule o svom zdravlju.129 Edukacije zdravstvenih radnika o rodno osjetljivoj zdravstvenoj zaštiti u prethodnoj godini nijesu bile na zadovoljavajućem nivou, imajući u vidu činjenicu da je sprovedena samo jedna obuka za 30 zdravstvenih radnika, što je svakako malo.

4.3.2. OSOBE KOJE KORISTE DROGE

U Izvještaju Ministarstva zdravlja o realizaciji Akcionog plana za 2014. godinu za sprovođenje Strategije Crne Gore za sprečavanje zloupotrebe droga 2013-2020.130 možemo vidjeti da se unapređenje stručnih znanja i usvajanje novih doktrina i pristupa liječenju bolesti zavisnosti u zdravstvu kontinuirano realizuje kroz

129 Izvještaj o sprovođenju Plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR 2013-2017) za 2014. godinu sa Programom sprovođenja PAPRR-a za period 2015-2016. godinu, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, mart 2015. godine.130 Za dalje čitanje posjetiti: https://www.google.me/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwiy0dCt25f-MAhXKIpoKHTlyBuwQFggZMAA&url=http%3A%2F%2Fwww.gov.me%2FResourceManager%2FFileDownload.aspx%3FrId%3D198158%26r-Type%3D2&usg=AFQjCNF6ZNvlBOpq3sMAhDgRA_xA-b2ZGQ&sig2=RwtdZdwDEZ1vkODKYqmR6A&bvm=bv.119745492,d.bGs

38

edukacije i treninge stručnjaka, a kroz programe saradnje sa Republikom Slovenijom, Hrvatskom, Evropskom komisijom, Savjetom Evrope, Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Kancelarijom za drogu i kriminal Ujedinjenih nacija, kao i Evropskom agencijom za droge. Izvještaj ne kvalifikuje, niti kvantifikuje postignute rezultate pomenutih edukacija i treninga stručnjaka, niti daje osvrt na koji način je usvojeno znanje primijenjeno u praksi.

U okviru dokumenta „Javne praktične politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”131 možemo pronaći infromaciju da je „sa globalnim prihvatanjem činjenice da je zavisnost o drogama hronična bolest, ali i bolest koja se može spriječiti, koja je izlječiva i od koje se može oporaviti, naširoko prihvaćen i stav da je mjere i intervencije usmjerene na postizanje apstinencije i oporavka neophodno dopuniti mjerama koje mogu značajno doprinijeti smanjenju rizika i štetnih posljedica upotrebe droga”, te da se „danas intervencije u oblasti prevencije rizika i smanjenja štete smatraju fundamentalnim i neophodnim, jer postoji široka baza dokaza da mogu spriječiti bolest, spasiti život i zaštititi zajednicu”. Isti dokument, nadalje, konstatuje da je pristup smanjenja štete podržan “Strategijom Crne Gore za sprečavanje zloupotrebe droga 2013-2020, ali da ne postoji jedinstvena nacionalna doktrina, odnosno protokol kojim se reguliše ova oblast.

Podaci o broju i karakteristikama korisnika droga koji se javljaju na tretman u zdravstvene ustanove još uvijek nijesu potpuni i pouzdani, iako je registar potražnje za tretmanom usljed upotrebe droga uspostavljen 2013. godine. Premda je obaveza prijavljivanje korisnika droga zakonom propisana, u praksi se ne sprovodi. Institut za javno zdravlje kao upravljač registrom je preduzeo intenzivni rad na edukaciji zdravstvenih radnika o potrebi i cilju prijavljivanja podataka u registar, sa ciljem popravljanja dinamike i kvaliteta izvještavanja. Ovaj registar će sadržati “samo” podatke o korisnicima droga koji se javljaju za pomoć u ustanove zdravstvenog sistema, i to sa izuzetkom privatnih ustanova i ustanova socijalne zaštite. Prema podacima iz 2014. godine u zdravstvenim ustanovama liječeno je 675 korisnika droga (ne računajući tzv. „legalne droge” – duvan i alkohol). Oko 86% ih se javilo usljed potrebe za liječenjem opijatske zavisnosti, dok su ostale droge znatno rjeđe zastupljene u potražnji za tretmanom u zdravstvenim ustanovama. Iz ovih podataka se ne može dobiti procenat korisnika koji drogu uzimaju injektirajućim putem. Jedini podatak o procijenjenom broju injektirajućih korisnika droga u Crnoj Gori dobijen je 2012. godine studijom o procjeni veličine populacije intravenskih korisnika droga u Crnoj Gori koju je uradio Institut za javno zdravlje u saradnji sa dr Ivanom Božičević iz Škole javnog zdravlja „Andrija Štampar” iz Zagreba, prema kojoj je broj injektirajućih korisnika u Podgorici 1282 (0,7% od ukupnog broja stanovnika).132

U Crnoj Gori postoje važni servisi smanjenja štete: centri za opijatsku supstitutivnu terapiju i dnevni (drop in) centri za osobe koje injektiraju droge i terenski rad sa populacijama koje su u najvećem riziku od infekcije HIV-om, hepatitisom C i B. U okviru teksta prethodno citirane javne praktične politike kao jedno od važnih pitanja postavlja se pitanje održivosti servisa koji su uspostavljeni. Naime, iako su u više navrata potvrdili opravdanost i neophodnost postojanja kroz nivo obuhvata korisnika i nivo i vrstu usluga koje nude, završetkom devetogodišnjeg programa donacije Globalnog fonda za tuberkulozu, AIDS i malariju od jula 2015. godine, nalaze se pred zatvaranjem. Ovo se naročito odnosi na drop in centre koji funkcionišu u okviru NVO.133

Nadalje, neophodno je naglasiti da bez pomenutih servisa pristup smanjenja štete u državi ne može biti, ni kompletan, ni djelotvoran. Kako bi se uspostavljeni servisi održali i razvijali u skladu sa potrebama, neophodno je da se trajno osigura njihovo funkcionisanje i održivost. Poređenje podataka o troškovima preventivnih usluga za populacije koje su pod najvećim rizikom od infekcije HIV-om i drugim infektivnim bolestima navodi na zaključak o neophodnosti ovih mjera, jer preventivne usluge koštaju 6-8 eura po osobi mjesečno, dok je za liječenje HIV infekcije neophodno 1200-1500€, a infekcije hepatitisom C 1500-2000€ po osobi mjesečno.134

131 Đurišić, T, Žegura, T: “Javna praktična politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”, NVO Crnogorska mreža smanjenja štete – Link i NVO Juventas, Podgorica, decembar 2015. godine132 Institut za javno zdravlje, Istraživanje o rizičnom ponašanju u vezi sa HIV/AIDS-om, seroprevalencijom HIV-a, HBV i HCV među injektirajućim korisnicima droga u Podgorici, Crna Gora u 2013. godini, Institut za javno zdravlje, Podgorica, 2014.133 Đurišić, T, Žegura, T: “Javna praktična politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”, NVO Crnogorska mreža smanjenja štete – Link i NVO Juventas, Podgorica, decembar 2015. Godine.134 Ibid.

39

U Crnoj Gori ne postoji klinika za bolesti zavisnosti. Programi nijesu dostupni za one osobe koje koriste droge koje ne mogu da učestvuju u troškovima zbog finansijskih prepreka ili polne diskriminacije. Ne postoji supstitucijski tretman za one kojima je isti potreban.

NVO Juventas je tokom maja 2015. godine sprovela ispitivanje među osobama koje aktivno koriste droge, na uzorku od 100 osoba mlađih od 30 godina, koje koriste servise zdravstvene i socijalne zaštite ove nevladine organizacije u Podgorici. Učesnici ispitivanja tvrde da su se u 59% slučajeva obratili za pomoć i liječenje, da je 11% njih to uradilo dok su još bili maloljetni, ali se samo 55% od ukupnog broja i liječilo. Navode da su u 47% slučajeva imali podršku porodice tokom liječenja, ali i da im je u 30% slučajeva nedostajala potrebna podrška psihologa tokom liječenja, kod 47% slučajeva falila je podrška psihijatra, dok je u 33% slučajeva izostala psihološka podrška porodici zavisnika tokom liječenja.

Osobe koje koriste droge su izložene diskriminaciji od strane pružaoca usluga. Dok je 65% ispitanika osjetilo stigmu i diskriminaciju u institucijama zdravstvene (92,3% onih koji su se tako izjasnili) i socijalne (7,7%) zaštite, čak 95% ukupnog broja ispitanika smatra je potrebno inovirati postojeće programme liječenja i podrške osobama koje koriste droge, a 83% misli da postojeći programi nijesu ni najmanje prilagođeni mladim osobama.

Uslovi u psihijatrijskim institucijama su loši zbog budžetskih ograničenja. Upitna je svrha i primjena mjere obavezno liječenje narkomana budući da su kapaciteti Specijalne bolnice u Kotoru limitirani, a u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija istu nije moguće sprovesti usljed neadekvatnih uslova. Institucionalni mehanizmi u oblasti alternativnih kazni za osobe koje koriste droge su slabi. Iako zakon ne podrazumijeva drugačiji pristup zdravstvenoj zaštiti osoba koje koriste droge u odnosu na pol, njegova primjena je diskriminatorska kada su u pitanju žene koje koriste droge. Za njih ne postoje dovoljno razvijeni programi rehabilitacije i resocijalizacije u odnosu na muške zavisnike. Razvoj socijalne i zdravstvene zaštite žena koje koriste droge od ključnog je značaja, sa posebnim naglaskom na nedostajuće usluge za trudnice, porodilje i djecu. Postoji praksa pružanja tretmana za trudnice, porodilje i djecu, ali ne postoje smjernice na nacionalnom nivou. Dosadašnja praksa je podrazumijevala da se trudnicama supstitucija ukida u šestom ili sedmom mjesecu trudnoće.135

4.3.3. SEKSUALNE RADNICE

U odnosu na oblast dostupnosti i kvaliteta zdravstvene zaštite populacija seksualnih radnica prepoznata je samo u okviru Nacionalne strategije za borbu protiv HIV/AIDS-a. Seksualne radnice predstavljaju nevidljivu populaciju u kontekstu dostupnosti zdravstvene i socijalne zaštite, što ih čini visoko izloženim nasilju.

Veliki broj seksualnih radnica su ujedno i osobe koje koriste droge. Oko 50% su strane državljanke, iz bivših jugoslovenskih republika, mahom sa neprijavljenim boravkom u Crnoj Gori. Samim tim im je od zdravstvene i socijalne zaštite dostupna samo hitna medicinska pomoć. Prevalenca rizičnog seksualnog ponašanja je na visokom nivou (upotreba kondoma u velikoj mjeri zavisi od klijenta, dok je poslednje istraživanje pokazalo da se smanjuje procenat klijenata koji traže seksualnu uslugu bez kondoma, odnosno povećava procenat SR koje zahtijevaju zaštitu). Jedini socijalno zdravstveni servis posebno kreiran u skladu sa potrebama seksualnih radnica ugašen je 1. jula 2015. godine.

Istraživanja pokazuju da postoji diskriminacija ove ciljne grupe i to od strane profesionalaca. Istraživanje sprovedeno 2015. godine obuhvatilo je 194 ispitanice i ukazalo da je diskriminacija u oblasti pružanja zdravstvenih usluga i dalje zastupljena u značajnom

135 „Izvještaj o stanju ljudskih prava korisnika droga u Crnoj Gori 2011/2012“, NVO Juventas.

40

procentu od 9,27%, iako manja u odnosu na 2010. godinu kada je istraživanje pokazalo da 17.3% ispitanica smatra da je bilo diskriminisano od strane zdravstvenih radnika.

Jedina organizacija koja se bavila ovom ciljnom grupom je NVO Juventas. Državne institucije nijesu sprovodile terenski rad u populaciji seksualnih radnica. Iz državnog budžeta nijesu izdvajana sredstva za finansiranje aktivnosti programa. Aktivnosti terenskog rada isključivo su finansirane iz budžeta projekta “Zdravlje na ulici” podržanom od strane Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, posredstvom kancelarije UNDP-a u Crnoj Gori.136

Uspostavljen je jedan centar za seksualne radnice i to u Podgorici od strane NVO Juventas. Usluge koje

su se u okviru istog mogle dobiti bile su: besplatni durex kondomi i lubrikanti, besplatan pribor za injektiranje, pomoć pri odlasku na liječenje zavisnosti, infektivniih ili seksualno prenosivih infekcija, ljekarski savjeti i tretman povreda od injektiranja (apcesi, promašaji, rane), besplatan tretman kod frizera (šišanje, feniranje, farbanje), individualno, grupno i porodično savjetovanje sa psihologom/psihijatrom, savjetovanje sa socijalnim radnikom (pomoć pri dobijanju lične i zdravstvene dokumentacije; pomoć pri ostvarivanju prava na socijalnu pomoć; pomoć pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu i liječenje; porodično, individualno i/ili grupno savjetovanje; pomoć pri upisivanju djece u školu; pomoć pri vaspitanju i obrazovanju djece – povezivanje sa ostalim profesionalcima (logopedom, vaspitačicom, učiteljicom); pomoć pri odlasku na liječenje (psihijatar, supstitucijska terapija metadonom, JU za rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci Kakaricka gora, komune, grupe anonimnih narkomana i slično); informacije o svim Vladinim i nevladinim ustanovama koje u svojoj biti imaju socijalni karakter (ustanove za rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci, centri za socijalni rad, ustanove za smještaj samohrane majke i djeteta, ustanove za smještaj djece bez roditeljskog staranja, itd), informacije o HIV-u i AIDS-u, hepatitisu B i C i svim ostalim seksualno i krvlju prenosivim infekcijama, informacije o mjestima gdje se klijent može testirati na gore navedene infekcije ili potražiti liječenje, informacije o pravilnoj i nužnoj upotrebi kondoma, razgovor na temu diskriminacije i izloženosti stigmi osoba koje koriste psihoaktivne supstance, kao i osoba koje prodaju seksualne usluge, informacije o načinu na koji se klijent/kinja može odbraniti od nasilja od strane mušterije ili članova porodice, informacije o zaštiti seksualnih radnica/ka od policije i policijskih akcija.137

Neke uspješne priče koje su okarakterisale prethodni period uključile su sljedeće:»» Od juna 2013. do juna 2014. godine 195 klijenata (187 žena i 8 muškaraca) dobilo je

usluge zdravstveno-socijalnog tipa, dok je od juna 2014. do juna 2015. godine 171 klijent bio korisnik programa razvijenog za seksualne radnice;

• Praćene su 4 trudnoće, a zatim i četvoro novorođenčadi;• Obezbijeđen je smještaj klijentkinji sa maloljetnim djetetom u Reto centru u Splitu;• Kod jedne klijentkinje ponovno je uspostavljena procedura primanja materijalnog obezbjeđenja

porodice i dječijeg dodatka; • Pokrenut postupak za dobijanje alimentacije za dvoje maloljetne djece pred Osnovnim sudom u

Podgorici;

Neke manje uspješne priče za isti period podrazumijevale su: » Činjenicu da su 4 klijentkinje izdržavale krivične sankcije; » Mnogobrojne kriminalne i heroinske recidive.138

4.3.4. ZATVORENICI/CE Zdravstvena služba ZIKS-a pruža zdravstvene usluge osuđenim i pritvorenim licima iz oblasti opšte

medicine, interne medicine, stomatologije sa oralnom hirurgijom, fizikalne terapije, uzorkovanja

136 Vujović, I, i drugi: „Analiza efekata primjene Nacionalnog strateškog odgovora na HIV/AIDS (2010-2014)”, NVO Juventas, Podgorica, 2015. 137 Ibid.138 Vujović, I, i drugi: „Analiza efekata primjene Nacionalnog strateškog odgovora na HIV/AIDS (2010-2014)”, NVO Juventas, Podgorica, 2015.

41

materijala za laboratorijsku dijagnostiku, radiološku dijagnostiku i sprovođenje na preglede van ZIKS-a. Međutim, nedovoljan nivo ljudskih i tehničkih kapaciteta uslovljava nedovoljno efikasan sistem zdravstvene zaštite u zatvorima. Tome u prilog ide i tvrdnja da se najveći broj pritužbi pritvorenih i osuđenih lica ombudsmanu odnosio upravo na neadekvatnu zdravstvenu zaštitu – posebno na neblagovremeno ukazivanje zdravstvene zaštite, kvalitet pružanja zdravstvene zaštite, dug vremenski period čekanja na specijalističke preglede van ZIKS-a, periodični nedostatak medikamenata, itd. 139

U odnosu na sprovođenje zdravstvene zaštite u zatvorima identifikovano je nekoliko značajnih prepreka u pružanju usluga ovog domena. Pored neadekvatnog institucionalnog i pravnog okvira o kojem je već bilo riječi, govorimo i o: neadekvatnim ljudskim, prostornim i tehničkim kapacitetima za efikasno pružanje zdravstvene zaštite u zatvorima, neadekvatnoj zdravstvenoj zaštiti posebnih katergorija zatvorenika/ca (trudnice, porodilje, osuđena lica sa mentalnim poremećajima, osobe koje koriste psihoaktivne supstance).

Prema istraživanju spovedenom u Kazneno-popravnom domu140, nedostatak ljudskih resursa i opreme u domenu zdravstvene zaštite se reflektuje i u ocjeni čak 48,5% zatvorenika da imaju loš ili veoma loš odnos sa zdravstvenom službom. Zatvorenici su svoj odnos prema ostalim službama uglavnom ocijenili značajno boljim ocjenama. Svega 27% zatvorenika tvrdi da ih ljekar pregleda istog dana ili u roku od 2-3 dana od momenta kada zatraže pregled. Kod psihijatra se na pregled čeka i duže, dok čak 32% kaže da ih, kada traže pregled, službenici obavijeste da je doktor zauzet i da će biti obaviješten o zahtjevu. Zatvorenici koji su boravili u samici tvrde da ih u 28% slučajeva ljekar nije obišao iako su zatražili kontakt, dok je ljekar obišao njih 22% po zahtjevu, a 42,7% zatvorenika izjavljuje da nije imalo potrebe za ljekarskim pregledom. U istom istraživanju, 27% zatvorenika tvrdi da ni pri upućivanju u samicu, ni prilikom boravka u samici nijesu imali kontakt sa ljekarom.

U zdravstvenoj službi ZIKS-a psihijatar se angažuje do dva puta nedeljno na nekoliko sati. Pored redovnih potreba zatvorenika/ca da komuniciraju sa psihijatrom po njihovom zahtjevu, u ZIKS-u na izdržavanju kazne zatvora se uvijek nalazi i određen broj zatvorenika/ca kojima je izrečena bezbjednosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja (bolesti zavisnosti), koje nije moguće sprovesti imajući u vidu postojeće uslove u ZIKS-u i ograničene kapacitete Specijalne psihijatrijske bolnice u Kotoru.141

Nedostaju mjere prevencije predoziranja. Nedostaje program metadonske ili buprenofrinske terapije za osobe koje ovaj program nijesu započele u zajednici. Nedostaju kontinuirani terapijski programi namijenjeni zavisnicima. U praksi je uočeno da odlaganje mjere obaveznog liječenja bolesti zavisnosti, zbog ograničenih kapaciteta Specijalne psihijatrijske bolnice u Kotoru, utiče na kršenje prava pacijenata koji su postigli apstinenciju, a u zakonskoj su obavezni da se liječe u Specijalnoj bolnici.

Potrebno je osigurati adekvatnu i smislenu implementaciju Krivičnog zakonika (član 71), odnosno obezbijediti adekvatan tretman osobama koje koriste droge u okviru pravosudnog sistema. U izvještaju CPT-a za 2013.142 preporučuje se usvajanje procedura postupanja u odnosu na probleme vezane za bolesti zavisnosti u zatvorskom okruženju, na nivou države.143

139 Nacrt Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava. Akcioni plan je dio projekta “Usmjeravanje zatvora ka zajednici - sprečavanje zlostavljanja u zatvorima kroz reformu sistema rehabilitacije i resocijalizacije“, podržanog od strane Delegacije Evropske Unije u Crnoj Gori.140 Istraživanje sprovedeno od strane NVO Juventas I NVO Akcije za ljudska prava u martu 2014, među 283 lica u KPD-u.141 Nacrt Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora kao i za unapređenje podrške nakon otpusta (NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava). Akcioni plan je dio projekta “Usmjeravanje zatvora ka zajednici - sprečavanje zlo-stavljanja u zatvorima kroz reformu sistema rehabilitacije i resocijalizacije“ podržanog od strane Delegacije Evropske Unije u Crnoj Gori.142 Report to the Government of Montenegro on the visit to Montenegro carried out by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT) from 13 to 20 February 2013, Strasbourg May 2014, tačka 57 (http://www.cpt.coe.int/documents/mne/2014-16-inf-eng.pdf).143 Nacrt Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava. Akcioni plan je dio projekta “Usmjeravanje zatvora ka zajednici - sprečavanje zlostavljanja u zatvorima kroz reformu sistema rehabilitacije i resocijalizacije“ podržanog od strane Delegacije Evropske Unije u Crnoj Gori.

42

4.3.5. OSOBE KOJE ŽIVE SA HIV-OM

Istraživanje rađeno tokom 2012. godine od strane Instituta za javno zdravlje imalo je za cilj, između ostalog, da utvrdi znanja, stavove i ponašanje zdravstvenih radnika u vezi sa HIV/AIDS-om. Istraživanje je rađeno na reprezentativnom uzorku i pokazalo je da su stavovi pružalaca usluga u zdravstvu nedovoljno nestigmatizirajući prema osobama koji žive sa HIV/AIDS-om. Samo 11% ispitanika nije izrazilo ni jedan oblik osude ili krivice prema ovim osobama. Četvrtina ispitanika smatrala je da su osobe koje su inficirane HIV-om seksualnim putem ili zloupotrebom droga to i zaslužile, a sličan je broj i onih koji su smatrali da javno treba objavljivati imena osoba koje žive sa HIV/AIDS-om. Gotovo trećina ispitanika izražava strah prilikom pružanja usluga osobama koje žive sa HIV/AIDS-om.144

U odnosu na pacijente i osobe koje žive sa HIV-om postoji značajan broj slučajeva kršenja prava, a koji su dokumentovani od strane Crnogorske HIV fondacije, organizacije koja se bavi pravima osoba koje žive sa HIV-om, a koju su osnovale osobe koje žive sa HIV infekcijom, njihovi priljatelji, saradnici i ljekari. U cilju slikovitog prikaza ovih kršenja izdvajamo nekoliko slučajeva prijavljenih timu ove organizacije u toku prethodnog vremenskog perioda. 145

SLUČAJ 1:Pacijent, 32 godine, HIV pozitivan već 6 mjeseci, obraća se ljekaru zbog bolova u leđima koji traju u poslednje

tri godine. Ljekar koji ga je liječio predlaže operaciju kao rutinsku proceduru. Po saznanju HIV pozitivnog statusa odlazi tom istom ljekaru, saopštava mu dijagnozu i očekuje zakazivanje operacije koja je bila neophodna do otkrivanja HIV statusa. Ljekar, ne samo da kaže da operacije neće biti, jer nije potrebna, već izbjegava svaki direktni razgovor sa pacijentom.

SLUČAJ 2:Žena 28 godina, 30 dana nakon porođaja saznaje od članova porodice da je HIV pozitivna, kao i njena beba.

Neposredno nakon porođaja uzeta je krv za analizu, ali joj niko od ordinarijusa nije saopštio svrhu uzimanja uzorka krvi. Urađen je test na HIV, vijest se proširila po bolnici i porodilištu, kao i po cijelom gradu. Svi su saznali njen HIV status, dok je ona bila poslednja osoba koja je o tome dobila informaciju.

SLUČAJ 3:Žena 48 godina, HIV pozitivna i dobrog zdravstvenog stanja dobija infarkt. U kardio centru na samom

prijemu saopštava da je HIV pozitivna i da obavijeste njenog ljekara. Istog trenutka doktor, koji ju je primio, govori medicinskoj sestri koja joj pomaže da skine košulju - „ne diraj je“, a doktorka u čekaonici na pitanje pratioca kako je žena koju su primili, izuzetno grubim glasom pita - „Je li to ona što ima SIDU?“, i ulazi u ordinaciju bez ikakvog objašnjenja za pratioca.

SLUČAJ 4:Pacijent, HIV pozitivan, ulazi kod izabranog doktora. Kaže da je došao po uput za konzilijum infektologa

po koji dolazi svakog mjeseca. Nakon saopštavanja HIV statusa, doktorka panično uzima ključ od ordinacije izlazi, zaključava pacijenta u ordinaciju i trkom ulazi kod direktora ustanove govoreći da je u njenoj ordinaciji HIV pozitivna osoba.

Nijedan od navedenih slučajeva nije prijavljen niti zaštitniku prava pacijenata, niti bilo kojoj drugoj instanci. Najčešći razlozi koje pacijenti navode uključuju strah od odmazde zbog prijavljivanja (uskraćivanja adekvatne zdravstvene usluge po prijavljivanju), te strah od daljeg širenja informacije o njihovom HIV statusu.

144 Ljajević, A, Mugoša, B, Terzić, N, Labović, I: „Studija znanja, stavova i ponašanja u vezi sa HIV/AIDS-om među zdravstvenim radnicima u Crnoj Gori“, , Institut za javno zdravlje, Podgorica, 2012. godine.145 Marjanović, Aleksandra: prezentacija „Dokumentovani slučajevi kršenja prava pacijanata sa HIV-om”, okrugli sto “Kvalitet i dostupnost zdravst-vene zastite”, 8. jul 2015. godine, PR centar Podgorica, Crna Gora.

43

4.3.6. LGBT OSOBE

Od 2013. godine u dijelu unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite LGBT osoba realizovan je dobar dio aktivnosti predviđen za period 2013/2014 godine, pa su tako imenovane kontakt osobe u svim zdravstvenim institucijama za rad sa LGBT zajednicom, sprovedene su obuke zdravstvenih radnika, usvojen je Pravilnik o promjeni pola iz medicinskih razloga. Međutim, dio realizovanih mjera ispunjen je samo u mjeri da se zadovolje aktivnosti predviđene akcionim planom, što znači da i u narednom periodu treba nastaviti sa obukama zdravstvenih radnika i medicinskog osoblja kako bi se obezbijedila potpuna dostupnost i uspostavio standard u kvalitetu pruženih medicinskih usluga bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet.

Istraživanje o percepciji i stavovima prema homoseksualnosti, sprovedenog među zdravstvenim radnicima u Crnoj Gori146, pokazali su neophodnost konstantne edukacije zdravstvenih radnika o ljudskim pravima LGBT osoba. Preliminarni rezultati istraživanja pokazali su da 48,1% ispitanika smatra da je homoseksualnost bolest, 30,4% zdravstvenih radnika u Crnoj Gori smatra da se homoseksualnost može liječiti, 59,7% da homoseksualnost nije prirodna, 36,2% da je homoseksualnost nemoralna, dok 59,5% smatra da će podizanje djece od strane homoseksualnih osoba pojačati homoseksualnost kod djece. Zdravstveni radnici koji su učestvovali u anketi, njih 48,1%, osjećali bi se kao neuspjeli roditelji ako bi njihovo dijete bilo homoseksualac. Takođe, 18,4% ispitanika smatra da je verbalno zlostavljanje LGBT osoba opravdano, a postoji i visok procenat zdravstvenih radnika koji odobravaju fizičko nasilje, čak njih 11.4%.

Homofobija/bifobija/transfobija, mada često nesvjesna ili nenamjerna, rezultira direktnom ili indirektnom diskriminacijom LGBT osoba i pružanjem neadekvatne ili neoptimalne njege, sve do slučajeva da takvi bolesnici/bolesnice bivaju isključeni u pokušaju da koriste zdravstvene usluge.

Važno je napomenuti da u okviru izvještaja NVO Juventas147 koji se bavi ljudskim pravima LGBT osoba u Crnoj Gori možemo pronaći informacije o dodatnim aktivnostima koje su usklađene sa mjerama predviđenim Strategijom za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba, sprovedenih u 2014. godini, a koje su uključivale: kampanju među medicinskim radnicima o zabrani diskriminacije u oblasti pružanja zdravstvenih usluga148, treće dopunjeno izdanje “Vodiča dobre prakse za medicinske radnike u radu sa LGBT osobama”149, kao i prevod i prvo izdanje na engleskom jeziku, kreiranje i usvajanje antidiskriminacione politike na Medicinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore.150 Takođe, kao značajni izazovi u oblasti dostupnosti, a samim tim i kvaliteta zdravstvene zaštite izdvajaju se:151 »» Gašenje socijalno-zdravstvenih servisa za LGBT osobe sa posebnim naglaskom na muškarce

koji imaju seksualne odnose sa muškarcima, odnosno konstantno problematično pitanje održivosti ovih specijalizovanih servisa;

146 Indikativno istraživanje NVO Juventas sprovedeno u okviru projekta “Unapređenje kvaliteta servisa za LGBT osobe”, podržanog od strane Britanske Ambasade Podgorica.147 Izvještaj o aktivnostima u oblasti zdravlja LGBT osoba, Podgorica, septembar 2014.148 Kampanja je rađena u okviru projekta „Dostupna i adekvatna zdravstvena njega za sve“. Projekat “Dostupna i adekvatna zdravstvena njega za sve” započet je, od strane NVO Juventas, u septembru 2013. godine sa glavnim ciljem podrške i zaštite LGBT ljudskih prava u oblasti pružanja usluga zdravstvene zaštite u Crnoj Gori. Specifični ciljevi ovog programa podrazumijevaju senzitivizaciju i podizanje kapaciteta zdravstvenih radnika i studenata medicine za njihov rad sa LGBT zajednicom, kao i podizanje nivoa tolerancije i razumijevanja prema LGBT osobama i pružanje korisnih informacija o pitanjima koja se tiču seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a sve u cilju poboljšanja komunikacije i odnosa između doktora i paci-jenata. Projekat je podržan od strane Ambasade Kraljevine Holandije kroz Matra program finansiranja (Matra Embassy Program funding, Kingdom of Netherlands).149 Vodič dobre prakse nastao je kao odgovor na uvrežene stavove i predrasude prema LGBT osobama. Namijenjen je zainteresovanom medicinskom osoblju koje želi da sazna nešto više o različitim seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima kroz istoriju pa do danas, o osnovnim pojmovima, identitetima, najčešćim predrasudama i zabludama o LGBT zajednici. Cilj vodiča je podsticanje edukacije, povećanje tolerancije i razumijevanja prema ljudima koji su drugačiji i pružanje korisnih informacija koje će doprinijeti uspješnijoj komunikaciji u odnosu ljekar/ljekarka – pacijent/pacijentkinja.150 Medicinski fakultet Univerziteta Crne Gore je prva univerzitetska jedinica u Crnoj Gori koja je usvojila antidiskriminacionu politiku koja nedvosmisleno tretira neprikosnovenost prava na bezbjedno i ravnopravno akademsko i radno okruženje za sve studente i članove osoblja, bez obzira na bilo koje lično svojstvo, uključujući eksplicitno seksualnu orijentaciju i rodni identitet.151 Prezentacija NVO Juventas, okrugli sto “Kvalitet i dostupnost zdravstvene zastite”, 8. jul 2015. godine, PR centar Podgorica, Crna Gora. Bazirano na: internim izvještajima, izvještajima na projektu “Zdravlje i prava” implementiranog od 2006. do jula 2015. godine u sklopu pro-grama podrške implementaciji Nacionalne strategije za borbu protiv HIV/AIDS-a, izvještajima o dubinskim intervjuima sa LGBT osobama rađenim 2010. i 2011. godine, izvještaju o fokus grupi sa LGBT osobama rađenom u aprilu 2014. godine.

44

»» Nepoštovanje medicinskih standarda od strane pojedinih zdravstvenih profesionalaca;»» Nedostatak kapaciteta za dijagnostifikovanje transseksualnosti i tretiranje prilagođavanja

pola;»» Nepovjerenje LGBT zajednice u zdravstveni sistem;»» Nedovoljno dostupni programi podrške seksualnom i reproduktivnom zdravlju.

4.3.7. OSOBE SA INVALIDITETOM

Za mjere i aktivnosti za poboljšanja položaja OSI, predviđene u Strategiji za integraciju OSI 2008-2016, donošeni su dvogodišnji akcioni planovi. Zbog neusvajanja jasnih i preciznih indikatora u tim planovima, u izvještajima o sprovođenju tih planova ne možemo dobiti jasnu sliku o kvalitetu i kvantitetu realizovanih mjera iz Strategije. Tako u dijelu unapređenja zdravstvene zaštite OSI u 2014. godini, a u okviru dokumenta datog od strane Vlade Crne Gore - „Informacije o sprovođenju Akcionog plana Strategije za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori za 2014. godinu”152 može se vidjeti da je sproveden značajan broj edukacija zdravstvenih radnika i saradnika u uspostavljenim centrima za podršku djeci sa posebnim potrebama, ali nigdje se ne kaže koliki je taj broj i koje vrste edukacija su bile. Takođe, zaposleni iz 18 zdravstvenih ustanova prošli su obuke o upotrebi gestovnog govora, ali se nigdje ne govori o realizovanoj mjeri iz Strategije: „U svim većim bolnicama u državi zaposliti lica koja će biti tumači za gestovni govor“. Važno je napomenuti da je pristupačnost zdravstvenoj ustanovi jedan od osnovnih uslova za ispunjenje kvaliteta i dostupnosti zdravstvene zaštite, stoga je značajno istaći da je u 2014. godini otvoreno 25 stomatoloških ambulanti, za čije je otvaranje jedan od uslova bio pristupačnost OSI, ali se nigdje ne govori da su ispoštovani standardi pristupačnosti u tim ambulantama. Najveći broj javnih zdravstvenih ustanova realizovao je rekonstrukciju i adaptaciju objekata ugradnjom rampi sa ogradom za pristup OSI, liftova, obezbjeđivanjem specijalnih kolica i slično. Međutim, stanje u praksi ukazuje na „činjenicu da se uprkos postojanju relativno dobre zakonske regulative propisi ne poštuju, tako da i dalje nijedan objekat javne namjene nije prilagođen potrebama različitih vrsta invaliditeta”.153

S druge strane, u izvještaju Udruženja mladih sa hendikepom konstatovano je sljedeće154: „U Strate-giji za integraciju osoba s invaliditetom (2008-2016) i dvogodišnjim akcionim planovima posveće-na je posebna oblast zdravstvu. Međutim, prilikom izvještavanja uočljiva je velika razlika između planiranog i realizovanog kada su u pitanju mjere i aktivnosti. Sva djeca sa „složenijim smetnjama” se za određene usluge šalju iz Crne Gore za Srbiju, radi stomatoloških intervencija, što je direktno nepoštovanje Konvencije i neobezbjeđivanje usluge najbliže mjestu stanovanja/življena (u zajedni-cama u kojima žive).155 Zbog nepostojanja procedura, nepristupačnosti institucija, informacija i komunikacija, ali i nepostojanja

savremene i adekvatne tehnike, opreme i dijagnostike, nedovoljnog kvaliteta, ali i roka za dobijanje medicinsko-tehničkih pomagala, osobe sa svim vrstama invaliditeta nailaze na različite barijere i ne mogu dobiti adekvatan nivo usluge. Postojećim zakonima nije predviđena obaveza obezbjeđivanja najsavremenije tehničke opreme i dijagnostike, dok u praksi postoje vrlo rijetki i sporadični slučajevi opremljenosti pojedinih segmenata zdravstva u skladu sa razvojem i dostignućima u ovoj oblast i to uglavnom na osnovu inostranih donacija.

Kao ilustrativan primjer daje se slučaj osobe koja ima potrebu za elektromotornim kolicima, dok istovremeno ima potrebu i za toaletnim kolicima dok u praksi može da ostvari pravo na samo

152 Za više informacija pogledati: file:///C:/Users/QM/Downloads/30_105_26_03_2015.pdf153 Izvještaj sa okruglog stola “Uloga arhitekata u poštovanju propisa u oblasti pristupačnosti objekata visokogradnje za lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom”. http://www.sacg.me/uloga-arhitekata-u-postovanju-propisa-u-oblasti-pristupacnosti-objekata-viso-kogradnje-za-lica-smanjene-pokretljivosti-i-lica-sa-invaliditetom/154 Prezentacija Udruženja mladih sa hendikepom, okrugli sto “Kvalitet i dostupnost zdravstvene zaštite”, 8. jul 2015. godine, PR centar Podgorica, Crna Gora.155 Prezentacija Udruženja mladih sa hendikepom, okrugli sto “Kvalitet i dostupnost zdravstvene zaštite”, 8. jul 2015. godine, PR centar Podgorica, Crna Gora.

45

jedna. Ovo je jako diskriminatorno i u praksi umanjuje kvalitet funkcionisanja, pa i života korisnika kolica. Osim toga procedura ostvarivanja prava na elektormotorna kolica, između ostalog, podrazumijeva elektromiografiju, koja je, takođe, diskriminatorna, osim toga veoma je duga i komplikovana. Na iste probleme nailaze osobe oštećenog vida i sluha kada je u pitanju ostvarivanje pomagala. Procedura prilikom ostvarivanja prava na tzv. potrošni materijal (gume, antidekubitalni jastuci, pojasevi, ručke, akumulatori, itd) je duga i komplikovana, gotovo izjednačena sa postupkom obezbjeđivanja kolica, te se na isporuku ovih materijala čeka duže od mjesec dana. Takođe, period od 6 godina za elektromotorna ili 5 za mehanička je suviše dug za sticanje prava na dobijanje drugih kolica, posebno s aspekta aktivnih osoba s invaliditetom (učenika, studenata, zaposlenih, aktivista u organizacijama OSI).

Pored svega navedenog, veliki problem predstavlja i nedostupnost informacija osobama s invaliditetom u njima pristupačnim formatima (Brajevo pismo, elektronski format, gestovni jezik, itd), kao i neinformisanost o institutima žalbe i mogućnostima prigovora kada su njihova prava ugrožena. Rezultati gore pomenutog istraživanja pokazuju da osobe s invaliditetom uopšte nijesu upoznate s institutom Zaštitnika prava pacijenata.

4.4 PERCEPCIJA GRAĐANA

U junu 2015. godine Juventas je za potrebe ove studije sproveo istraživanje javnog mnjenja u okviru projekta NVO Juventas i SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja: „Ubrzavanje razvoja zajednice“ („SPEED UP, Social Policies, Entrepreneurship, Employment, Dialogue UPgrading”) na uzorku od 1034 ispitanika. Istraživanje je osmišljeno od strane predstavnika organizacija koje čine Koaliciju za društvene promjene.

Tokom 2013. godine Centar za monitoring i istraživanja (CEMI) sproveo je istraživanja o percepciji rasprostranjenosti korupcije, percepcije kvaliteta zdravstvene zaštite i percepciji informisanosti o osnovnim pravima pacijenata, te učestalosti nekih oblika kršenja prava pacijenata u javnom zdravstvenom sektoru Crne Gore među punoljetnim državljanima Crne Gore na uzorku od 1038 ispitanika.

U ovom poglavlju su predstavljeni rezultati Juventasovog istraživanja iz 2015, a gdje je to bilo od značaja za studiju, izvršeno je poređenje rezultata pomenuta dva istraživanja posebno u odnosu na pitanja koja su tretirala informisanost građana o postojanju zakona o pravima pacijenata, percepciji poštovanja pojedinačnih prava i učinkovitosti mehanizama zaštite tih prava.

INFORMISANOST O PRAVIMA PACIJENATA

Jedan od ključnih zaključaka istraživanja je da je potrebno promovisati prava pacijenata kroz informativne kampanje među građanima i pružaocima usluga iz oblasti zdravstvene zaštite. Zabrinjavajuće je da u svim pomenutim istraživanjima manje od 50% ispitanih izjavljuje da zna da Crna Gora ima Zakon o zaštiti prava pacijenata. Uočeno je i da među regionima postoje razlike, pa su tako ispitanici iz sjevernih i južnih opština infomisaniji o postojanju Zakona o zaštiti prava pacijenata, u odnosu na stanovnike centralnog dijela države. Imajući u obzir činjenicu da je većina specijalizovanih zdravstvenih ustanova koncentisana upravo u centralnoj regiji, ovaj podatak može navesti na zaključak da je potreba za poznavanjem zakonskih normi češća u sredinama koje su manje privilegovane. Zarad opreznosti u zaključivanju, treba istaći i da su neki elementi kvaliteta zdravstvene zaštite bolje ocijenjeni na sjeveru i jugu, posebno kad je u pitanju dužina čekanja na preglede. Nivo infomisanosti građana posebno zabrinjava kada se uzme u obzir da je Zakon o pravima pacijenata usvojen 2010. godine, te da su u trenutku pisanja ove studije propuštene već 5 godina da on bude adekvatno promovisan.

46

Grafikon 1: Upoznatost sa postojanjem Zakona o pravima pacijenata

Da li Crna Gora ima Zakon o pravima pacijenata?

Zakon o pravima pacijenata je stupio na snagu 2011.

Da Ne Ne znam Odbija da odgovori0,1%

29,1%24,7%

46,1%

Tek svaki šesti ispitanik (16,1%) izjavljuje da je donekle ili u potpunosti upoznat sa pravima koje ima kao pacijent. Većina, 57,6%, smatra da nije uopšte ili je vrlo slabo informisana. Blaga razlika među ispitanicima postoji u odnosu na pol, pa žene procjenjuju da su bolje informisane nego što muškarci ocjenjuju svoje poznavanje prava koje imaju kao pacijenti.

Grafikon 2: Percepcija lične informisanosti o pravima pacijenata, uporedni podaci

2013 (CEMI)2015

Nije upoznat/a ili je upoznat/a u manjoj mjeri

54.40%57.60%

18.50%25.24% 25.00%

2.10% 1.0%

16.10%

I jesam i nijesam upoznat/a

Upoznat/a ili potpuno upoznat/a

Ne znam

Da li ste informisani o pravima koja imate kao pacijent?

U proteklom periodu došlo je čak do izvjesnog pada percepcije poznavanja prava pacijenata. Godine 2013, prema podacima Centra za monitoring i istraživanje (CEMI), ispitanici su, takođe, izjavili da nijesu dovoljno upoznati sa svojim pravima u oblasti zdravstvene zaštite. Tada je 7,4% anketiranih (5,3% 2015) izjavilo da je u potpunosti upoznato, dok je ukupno 25% (u odnosu na 10,8% iz 2015) izjavilo da je prilično ili u potpunosti upoznato sa ovim korpusom prava.

Stepen poznavanja prava, koji je i tada bio na niskom nivou, dodatno je opao, što je još jedan argument koji ide u prilog potrebe za informativnom kampanjom o pravima pacijenata. Takođe, istraživanje koje je CEMI sproveo 2013. ukazuje da građane o pravima koja imaju kao pacijenti treba obavještavati putem TV-a, ali i direktno u zdravstvenim ustanovama, usmeno i putem posebnih materijala. U skladu sa tim, o pravima pacijenata, prije svega, treba da informišu Ministarstvo zdravlja, ljekari, mediji, te zaštitnici prava pacijenata.

47

Grafikon 3: Očekivani kanali komunikacije za podizanja znanja pacijenata o njihovim pravima

Grafikon 4: Očekivani akteri podizanja znanja pacijenata o njihovim pravima

Poslednje istraživanje nije tretiralo pitanje odgovornosti u odnosu na informisanje građana o pravima, pa se oslanjamo na nalaze iz 2013.

U izvještaju Ministarstva zdravlja za 2014. godinu, u odnosu na unapređenje prava pacijenata, izdvojene su sljedeće aktivnosti - uporedna analiza podnesenih prigovora pacijenata zaštitnicima prava pacijenata u svim zdravstvenim ustanovama, za 2012/13. godinu; radionica pod nazivom „Prava pacijenata” koju je pohađalo više od 70 zaštitnika prava pacijenata i članova komisija za kontrolu kvaliteta zdravstvenih ustanova, Fonda za zdravstvo i NVO, tokom koje je prezentovan Kratki vodič za postupanje po prigovoru. U odnosu na pomenute aktivnosti, ali i konkretni interes vezan za promociju zakona i njegovih odredbi, važno je pomenuti informaciju da su tokom radionice zaštitnici prava pacijenata popunili upitnik čiji je rezultat pokazao da „77% zaštitnika su mišljenja da je neophodna edukacija zaposlenih o pravima pacijenata i da 90% anketiranih zaštitnika smatra da je neophodna dobra informisanost pacijenata i da je neophodno da su pacijentima dostupne informacije o pravima pacijenata”. U izvještaju Ministarstva zdravlja za 2014. godinu, takođe, stoji da je „medijsku promociju rada zaštitnika obavljalo 50 % domova zdravlja, 30% opštih bolnica, KC CG i ZHMP” bez detalja na koji način i sa kojim konkretnim rezultatom.

Sa aspekta poštovanja prava, uzimajući u obzir srednju vrijednost odgovora ispitanika, najveći stepen nepoštovanja prava odnosi na pravo iz oblasti dobre organizacije zdravstvene zaštite, tj. zakazivanja i izbjegavanja čekanja; pravo na besplatne ljekove i pravo na prigovor i pravo na povlastice. Uslovno rečeno vrlo dobre ocjene dobili su jedino poštovanje prava na povjerljivost i prava na slobodan izbor.

48

Tabela 1. Srednja vrijednost odgovora ispitanika iz oblasti zdravstvene zaštite

Prava Sr. vrijednost SD

Pravo na ljekove/ besplatne ljekove 2,46 1,32Pravo na bolju organizaciju, sistem zakazivanja, bez čekanja 2,47 1,36Pravo na naknadu štete 2,61 1,36Pravo na prigovor 2,73 1,41Pravo na povlastice 2,80 1,31Pravo na kvalitetno/adekvatno liječenje 2,92 1,28Pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu 2,96 1,39Pravo na kućnu/tuđu njegu i pomoć 2,97 1,3Pravo na preventivnu zdravstvenu zaštitu 3,02 1,31Pravo na obaviještenost (mogućnosti, dijagnoza, način liječenja...) 3,16 1,24Pravo na korektan odnos, pažnju prema pacijentu 3,17 1,34Pravo na uput za dalje liječenje (specijalista, bolnica...) 3,20 1,3Pravo na dostupnost zdravstvene zaštite 3,33 1,28Pravo na privatnost i povjerljivost informacija 3,50 1,27Pravo na slobodan izbor (doktora, ustanova, procedura...) 3,77 1,33

Svaki peti, 21,6% ispitanih, ne bi se nikome od ponuđenih institucija (grafikon 8) obratio u slučaju da smatra da su mu/joj prava ugrožena, dok 12,8% ne zna kome bi se obratio/la. Oni koji bi uložili prigovor bi kontaktirali direktora zdravstvene ustanove, 24,3%, Ministarstvo zdravlja 14,9%, dok bi svaki deseti, 11,4%, kontaktirao zaštitnika prava pacijenata, a 7,2% ispitanika bi kontaktiralo zdravstvenu inspekciju.

Navedeno, uz nedostatak informacija o normativima koji uređuju prava i nisko ocijenjeno poštovanje prava na prigovor, ukazuju na potrebu jačanja institucije zaštitnika prava pacijenata, kao i informisanja pacijenata, kako o pravima, tako i o postupcima za reagovanje u slučaju kada percipiraju da su im prava ugrožena ili uskraćena.

PRISTUP LJEKOVIMA

Građani Crne Gore koji su osigurani obaveznim zdravstvenim osiguranjem imaju pravo na besplatne ljekove i to su svi oni ljekovi koji su farmako-ekonomski prihvatljivi za liječenje ma koje bolesti. Prema stavovima ispitanika, pravo na besplatne ljekove je zauzelo prvo mjesto među pravima koje se najmanje poštuje. Čak 52,4% ispitanika ima percepciju da se ovo pravo ne poštuje.

Grafikon 5: Ocjena poštovanja prava na ljekove/besplatne ljekove

Uopšte se ne poštuje

Poštuje se u manjoj mjeri

Ne poštuje ili poštuje

u manjoj mjeri

I poštuje se i ne poštuje

Uglavnom ili u potpunosti

se poštuje

Uglavnom se poštuje

U potpunosti se poštuje

Ne znam Odbija da odgovori

PRAVO NA BLAGOVREMENU ZDRAVSTVENU ZAŠTITU

Građani u prosjeku smatraju da se pravo na blagovremenu zdravstenu zaštitu, preciznije, sistem zakazivanja bez dugog čekanja, ne poštuje, što smatra 52,3% ispitanika.

49

U istraživanju Centra za monitoring i istraživanje svaki četvrti ispitanik, njih 26,4%, izjavljuje da je, u periodu od 12 mjeseci koji su prethodili istraživanju, bilo oni, bilo član njihove porodice na specijalistički pregled čekali duže od mjesec dana. Čekanje može dijelom biti uzrokovano i medicinski opravdanim razolozima, no, ipak, da su liste čekanja duge za pojedine preglede, 2013. godine je smatralo 56,1% građana, dok 34% smatra da se uopšte dugo čeka na prijem kod ljekara.

Ovaj podatak bi mogao da nas navede na zaključak da se zdravstveni sistem još nije dovoljno adekvatno riješio problema koji prouzrokuju duge liste čekanja na pojedine medicinske preglede i intervencije. U strateškim dokumentima za unapređenje zdravstvene zaštite navodi se ciljano skraćenje lista čekanja uvođenjem sistema informacionih tehnologija u zakazivanju sa obavezom stalnog praćenja i evaluiranjem lista čekanja (npr. Master plan razvoja zdravstva 2010-2013156). Najave skraćenja svih lista čekanja, uz medijsku pažnju koje njihovo postojanje izaziva, takođe, kod građana može dovesti do podizanja očekivanja od sistema i smanjene tolerancije na čekanje na specijalistički pregled ili intervenciju.

Grafikon 6: Ocjena poštovanja prava na blagovremenu zdravstvenu zaštitu - sistem zakazivanja/bez dugog čekanja




u manjoj mjeri



se poštuje




PRAVO NA PRIGOVOR

Kako je objašnjeno detaljno u analizi pravnog okvira, pacijentu na raspolaganju stoji pravo na prigovor koji može podnijeti u slučaju da mu je uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu ili ako nije zadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom ili postupkom zdravstvenog ili drugog radnika zdravstvene ustanove.157 Istakli smo već da manje od 50% ispitanika zna da Crna Gora ima Zakon o pravima pacijenata, kao i da mali broj ispitanika vjeruje da zna koja prava ima kao pacijent. Dodajemo i da je u istraživanju iz 2013. godine, 66% ispitanika navelo da ne zna kome bi se obratili ukoliko bi smatrali da su im prava koja imaju kao pacijenti uskraćena. S toga, možemo pretpostaviti da pacijenti nijesu dovoljno upoznati sa mogućnošću ili načinima korišćenja prava na prigovor. Juventasovo istraživanje iz 2015. ukazuje da 40,6% ispitanika smatra da se ovo pravo ne poštuje, dok svega svaki četvrti ispitanik smatra da se uglavnim ili u potpunosti poštuje.

156 Master plan razvoja zdravstva 2010-2013, Ministarstvo zdravlja, Podgorica 2010.157 Zakon o pravima pacijenta, „Službeni list CG”, br. 40/2010, član 32.

50

Grafikon 7: Ocjena poštovanja prava na prigovor




u manjoj mjeri



se poštuje




Podatak da se svaki peti ispitanik ne bi obratio niti jednoj od ponuđenih institucija (grafikon 8) u slučaju uskraćenosti prava koje ima kao pacijent, može značiti i nedovoljno povjerenje značajnog procenta građana u efikasnost postupanja po prigovorima, odnosno spremnosti da se pravo pacijenta zaštiti.

Grafikon 8: Kome bi se građani NAJPRIJE obratili ukoliko su im uskraćena neka od prava pacijenata

PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

U slučaju da kod pacijenta nastupi pogoršanje opšteg zdravstvenog stanja kao posljedica nesavjesnog, nestručnog i nemarnog postupanja zdravstvenog radnika ili saradnika isti ima pravo na odgovarajuću naknadu štete.158 Jedan značajan udio ispitanika, tačnije njih 39,7%, smatra da se ne poštuje pravo na naknadu štete.

Grafikon 9: Ocjena poštovanja prava na naknadu štet

158 Zakon o pravima pacijenta, „Službeni list CG”, br. 40/2010, član 34.




u manjoj mjeri



se poštuje




51

PRAVO NA POVLASTICE

Članom 16 i 19 Zakona o zdravstvenom osiguranju159, predviđaju se posebne povlastice za određene kategorije lica poput: ugroženih grupa, starih, djece, trudnica, lica sa invaliditetom, lica oboljelih od određenih teških bolesti, itd. Te povlastice se ogledaju kroz pristup određenim zdravstvenim uslugama koje obavezno zdravstveno osiguranje ne pokriva ili koje djelimično pokriva poput stomatološke zaštite, dopunskih ljekova, oslobađanja od obavezne participacije, itd. Udio ispitanika koji smatraju da se pravo na povlastice određenim kategorijama stanovništva ne poštuje iznosi 38,6%. Da se uglavnom ili u potpunosti poštuje pravo na povlastice saglasan je svaki četvrti ispitanik, odnosno 26,1%.

Grafikon 10: Ocjena poštovanja prava na povlastice/prednost ugroženim grupama, starima, trudnicama, djeci




u manjoj mjeri



se poštuje




Za veći broj prava ispitanici smatraju da se ona donekle, ali nedovoljno poštuju i to: pravo na kvalitetnu/adekvatnu zdravstvenu zaštitu, pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, pravo na kućnu njegu i pomoć, pravo na preventivnu zdravstvenu zaštitu, pravo na obaviještenost (mogućnosti, dijagnoza, način liječenja), pravo na korektan odnos, pažnju prema pacijentu, pravo na uput za dalje liječenje (specijalističko, bolničko), kao i pravo na dostupnost zdravstvene zaštite.

PRAVO NA PREVENTIVNU ZDRAVSTVENU ZAŠTITU

I pravo na preventivnu zdravstvenu zaštitu je u rangu nedovoljno poštovanog prava, a da se ne poštuje ili poštuje u manjoj mjeri smatra 28,4% ispitanika, dok 30,6% smatra da se uglavnom ili u potpunosti poštuje. Članom 10 Zakona o zdravstvenoj zaštiti160 propisano je da se omogućavaju jednaki uslovi ostvarivanja zdravstvene zaštite za sve građane na primarnom nivou. Na primarnom nivou zdravstvene zaštite se ostvaruje prvi kontakt korisnika sa pružaocem usluga u zdravstvu i zdravstvenom službom uopšte. Primarni nivo uključuje i sprovođenje preventivnih mjera, pored dijagnostike, liječenja i rehabilitacije. Sistem primarnog nivoa zdravstvene zaštite realizuje se kroz domove zdravlja, zdravstvene stanice, ambulante, savjetovališta, centre za određene zdravstvene usluge, itd.

159 Zakon o zdravstvenom osiguranju, „Službeni list CG“, br. 6/2016.160 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „Službeni list CG“, br. 3/2016.

52

Grafikon 11: Ocjena poštovanja prava na preventivnu zdravstvenu zaštitu




u manjoj mjeri



se poštuje




U istraživanju iz 2013. godine, velika većina ispitanika je bila stava da im ljekari daju savjete o načinu kako da izbjegnu bolest i ostanu zdravi.

PRAVO NA KVALITETNO/ADEKVATNO LIJEČENJE

Pravo na kvalitetno/adekvatno liječenje se prema mišljenju 34,9% ispitanika ne poštuje ili poštuje u manjoj mjeri, dok 29,8% ispitanika smatra da se ovo pravo uglavnom ili u potpunosti poštuje.

Grafikon 12: Ocjena poštovanja prava na kvalitetno/adekvatno liječenje




u manjoj mjeri



se poštuje




PRAVO NA BESPLATNU ZDRAVSTVENU ZAŠTITU

Članom 69 Ustava Crne Gore161 predviđeno je da svi građani imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Crnogorski sistem zdravstvene zaštite temelji se na Bizmarkovom modelu socijalnog osiguranja koji se posebno u tranzicijskom periodu više puta reformisao, ali baza je ostala nepromijenjena. Sistem zdravstvene zaštite je stoga de jure besplatan i dostupan svima. Međutim, 34,3% ispitanika smatra da se pravo na besplatnu zaštitu uglavnom ili u potpunosti poštuje, dok 36,6% je stava da se ne poštuje ili poštuje u manjoj mjeri, što možda implicira na pretpostavku da je temeljni postulat zdravstvenog sistema značajno poljuljan.

161 Ustav Crne Gore, „Službeni list CG”, br. 1/2007.

53

Grafikon 13: Ocjena poštovanja prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu




u manjoj mjeri



se poštuje




PRAVO NA UPUT ZA DALJE LIJEČENJE (SPECIJALISTIČKO, BOLNIČKO)

Kako su crnogorski građani pod obuhvatom obaveznog zdravstvenog osiguranja, to, takođe, podrazumijeva i obavezu ljekara opšte prakse da o trošku osiguranja uputi pacijente na dalje nivoe zdravstvene zaštite i medicinskog tretmana. Ispitanici, njih 27,5%, smatraju da se ovo pravo ne poštuje ili poštuje u manjoj mjeri, dok 38,3% misli da se uglavnom ili u potpunosti poštuje pravo na uput za dalje liječenje.

Grafikon 14: Ocjena poštovanja prava na uput za dalje liječenje (specijalističko, bolničko)




u manjoj mjeri



se poštuje




PRAVO NA INFORMISANJE I OBAVJEŠTAVANJE

Pravo na obavještenost obuhvata širok spektar obaveza zdravstvenih radnika prema pacijentima i definisano je Zakonom o pravima pacijenata162. Tu spadaju obaveza obavještenja povodom dijagnoze bolesti, vrsta i procjena mogućih rizika, metode liječenja, vrste i efekti ljekova koji se propisuju, itd. U istraživanju, 26,8% ispitanika se izjasnilo da se ovo pravo ne poštuje ili poštuje u manjoj mjeri, dok 35,2% je saglasno sa stavkom da se ovo pravo uglavnom ili u potpunosti poštuje.

162 Zakon o pravima pacijenata, „Službeni list CG”, br. 40/2010, član 34.

54

Grafikon 15: Ocjena poštovanja prava na obaviještenost (mogućnosti, dijagnoza, način liječenja)




u manjoj mjeri



se poštuje




KOREKTAN ODNOS, PAŽNJA PREMA PACIJENTU

Zdravstveni radnici i saradnici se prema pacijentima moraju ophoditi u skladu sa zakonskim normama i normama profesionalne etike, što znači da se u svakom trenutku moraju ophoditi korektno, brižno i čovječno prema svom pacijentu i izvršavati sve zakonske obaveze koje imaju prema pacijentu. Udio ispitanika koji smatraju da se ovo pravo nedovoljno poštuje iznosi 29%. Međutim, ne treba zanemariti podatak da 10% više građana, 39% ispitanika, smatra da se ovo pravo uglavnom ili u potpunosti poštuje.

U istraživanju koje je sproveo Centar za monitoring, date su visoke ocjene za ljubaznost medicinskog osoblja, a posebno ljekara. Tako je 2013. godine 63,5% građana bilo stava da su ljekari korektni i ljubazni, a 65,4% da na jednostavan način objašnjavaju zdravstveno stanje pacijentima. Takođe, jako je važno istaći da velika većina građana ima stav da su ljekari kompetentni i obučeni, i to 65,8%, dok je svega 10% smatralo da nijesu.

Grafikon 16: Ocjena poštovanja prava na korektan odnos, pažnju prema pacijentu




u manjoj mjeri



se poštuje




PRAVO NA DOSTUPNOST ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Dostupnost zdravstvene zaštite odnosi se na geografsku postojanost zdravstvenih ustanova u mjestu življenja, ekonomsko-platežnu moć pacijenata za određene usluge i fizičku dostupnost/postojanost specifičnih pristupa za lica sa invaliditetom, liftova, itd. Sa aspekta opšte dostupnosti, 26,2% građana je stava da se ona nedovoljno poštuje, dok značajnih 43,3% smatra da se poštuje.

55

Grafikon 17: Ocjena poštovanja prava na dostupnost zdravstvene zaštite




u manjoj mjeri



se poštuje




Građani Crne Gore najbolje su ocijenili poštovanje prava na slobodan izbor (doktora, ustanova, procedura) i prava na privatnost i povjerljivost informacija.

Ovo pravo je povezano i sa pravom prepoznatim u Zakonu o pravima pacijenata, a koje je u vezi sa blagovremenom zdravstvenom zaštitom. Ovdje ćemo navesti i podatak iz istraživanja iz 2013. godine u kom je 57,9% ispitanika imalo stav da može da dobije zdravstvenu zaštitu kad god mu je potrebna, ali je svaki peti ispitanik, 20,1%, imao suprotan stav, smatrajući da im zdravstvena zaštita nije dovoljno dostupna.

PRAVO NA SAMOODLUČIVANJE (SLOBODAN IZBOR)

Najveći stepen poštovanja prava prema mišljenju ispitanika je kod prava na slobodan izbor (doktora, ustanova, procedura). Zakon o pravima pacijenata prepoznaje pravo na samoodlučivanje i pravo na slobodan izbor doktora.163 Svaki pacijent ima pravo da slobodno odluči o pitanjima koja se tiču njegovog zdravlja i života, kao i izbora ustanove, ljekara, medicinske intervencije i ostalih medicinski procedura. Da se ovo pravo poštuje saglasno je 58,6% ispitanika, što ukazuju da se institut slobodnog odlučivanja uglavnom poštuje u zdravstvenom sistemu. Ovaj podatak je jako važan i pohvalan jer ovo pravo u mnogome utiče na povjerenje građana, ne samo u zdravstvene radnike i saradnike i određene ustanove zdravstvene zaštite, nego i u sam zdravstveni sistem.

Grafikon 18: Ocjena poštovanja prava na slobodan izbor (doktora, ustanova, procedura)




u manjoj mjeri



se poštuje




163 Zakon o pravima pacijenta, „Službeni list CG”, br. 40/2010, član 34.

56

PRAVO NA PRIVATNOST I POVJERLJIVOST INFORMACIJA

Da se pravo na privatnost i povjerljivost informacija uglavnom ili u potpunosti poštuje saglasno je 48,4% ispitanika. Tokom posjete doktoru, sprovođenja dijagnostičkih ispitivanja i/ili terapijskih procedura, pacijent ima pravo na zaštitu svoje privatnosti. Lični podaci i informacije koje je pacijent saopštio nadležnom zdravstvenom radniku, uključujući i one koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje i potencijalne dijagnostičke i terapijske procedure, kao i podatke iz medicinske dokumentacije, predstavljaju profesionalnu tajnu i čuvaju se u skladu sa posebnim zakonom.164

Grafikon 19: Ocjena poštovanja prava na privatnost i povjerljivost informacija




u manjoj mjeri



se poštuje




U istraživanju koje je sproveo CEMI 2013. godine, dobijeni su slični podaci. Većina ispitanika je stava da medicinsko osoblje čuva povjerljive podatke. Ipak, čak 36% ispitanika tvrdi da se dešava da u prostor u kom ih ljekar pregleda ulaze nepozvane osobe, što može „narušavati pravo na privatnost.

Grafikon 20: Odnos medicinskog osoblja prema povjerljivim podacima

Ne znam, ne mogu da procijenim

U potpunosti nije saglasan/a

Uglavnom nije saglasan/a

Nije saglasan/a ("uglavnom" + "u potpunosti")

I saglasan/a i nije saglasan/a

Saglasan/a ("uglavnom"

+ "u potpunosti")

Uglavnom saglasan/a

U potpunosti saglasan/a

164 Zakon o pravima pacijenta, „Službeni list CG”, br. 40/2010,član 27.

57

Grafikon 21: Ocjena stava - dešava se da u prostor u kom nas ljekar pregleda ulaze nepozvane osobe

Ne znam, ne mogu da procijenim

U potpunosti nije saglasan/a

Uglavnom nije saglasan/a

Nije saglasan/a ("uglavnom" + "u potpunosti")

I saglasan/a i nije saglasan/a

Saglasan/a ("uglavnom"

+ "u potpunosti")

Uglavnom saglasan/a

U potpunosti saglasan/a

4.5 KRŠENJA PRAVA PACIJENATA

Direktorat za unapređenje i kontrolu kvaliteta 2015. godine izvršio je uporednu analizu podnesenih prigovora za 2012/13. godinu. Ona je pokazala da je ukupan broj prigovora povećan u 2013. godini u odnosu na 2012. za 31,72 %. Dodatna analiza utvrdila je da se 35% u 2013. ili 40% u 2012. odnosi na postupak zdravstvenih radnika ili saradnika; tu su zatim prigovori koji se odnose na organizaciju zdravstvene službe sa 21% u 2013. i 15% godinu ranije; vrijeme čekanja na zdravstvene usluge sa 16% u 2013. i 18% u 2012.

U skladu sa izvještajem Ministarstva zdravlja za 2014. godinu, u navedenoj godini podneseno je ukupno 1025 prigovora, što je za 26% više u odnosu na 2013. Zaštitnicima prava pacijenata u zdravstvenim ustanovama je podnijeto 835 prigovora, dok je direktno Ministarstvu zdravlja u 2014. godini podnijeto oko 190 pisanih prigovora pacijenata.

Zabrinjava činjenica da se u proteklih nekoliko godina povećao broj porodica i pacijenata koji se obraćaju policiji, tužiocima i medijima, sumnjajući da su ih ljekari „nesavjesno liječili”. Samim tim povećan je i broj krivičnih postupaka koji se vode zbog sumnje da je počinjeno neko od krivičnih djela protiv zdravlja ljudi. Tako npr. pred Višim sudom u Podgorici vodi se krivični postupak (K. br. 42/13) zbog krivičnog djela teško djelo protiv zdravlja ljudi, protiv dvoje ljekara Infektivne klinike zbog sumnje da su učinili niz propusta prilikom liječenja pok. Ivane Šoć i time prouzrokovali njenu smrt165; pred Osnovnim sudom u Podgorici vodi se krivični postupak protiv više ljekara i zdravstvenih radnika zbog smrti Dragana Markovića sa Cetinja166; pred Osnovnim sudom u Podgorici vodi se postupak protiv dr Eldina Lameževića, kome se stavlja na teret da je 12.08.2013. godine u Opštoj bolnici u Bijelom Polju, u svojstvu ljekara hirurga, primijenio nepodoban način liječenja i nesavjesno postupao prilikom prijema i liječenja pacijenta167. Takođe, još uvijek nije razjašnjen slučaj smrti pet pacijenata u risanskoj bolnici “Vaso Ćuković”168, infekcija i smrt bebe u Bijelom Polju169, kao i mnogi drugi slučajevi koji svakodnevno potresaju crnogorsku javnost.

165 http://www.vijesti.me/vijesti/miladin-soc-ljekari-su-krivi-za-smrt-moje-kcerke-ivane-36917166 http://www.vijesti.me/vijesti/sudjenje-za-nesavjesno-lijecenje-da-se-uradi-jos-jedno-vjestacenje-210267167 http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Hronika&datum=2015-03-12&clanak=480848&naslov=Tvrdi%20da%20nije%20kriv%20za%20%20smrt%20pacijenta168 http://www.novosti.rs/vesti/planeta.70.html:293566-Nejasna-smrt-pacijenata-u-risanskoj-bolnici169 http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/522520/Uhapseno-petoro-zbog-infekcije-beba-u-Bijelom-Polju

58

Sa druge strane postupci protiv ljekara traju predugo, neki čak i više od decenije, što prema praksi Evropskog suda može značiti i povredu proceduralnog aspekta prava na život, koji zahtijeva efikasno utvrđivanje uzroka smrti i odgovornosti za smrt.170

Takođe, neophodno je naglasiti da smo prema odgovorima dobijenim na zahtjev za slobodan pristup informacijama,171 koji smo uputili svim domovima zdravlja i opštim bolnicama u Crnoj Gori, uvidjeli da zaštitnik nema ingerencije da sprovodi disciplinske postupke protiv zdravstvenih radnika i da samo posreduje prilikom rješavanja navodnih „nesporazuma“. Kako se u jednom od odgovora navodi, odluke se, u principu, po pritužbama ne donose jer „uloga zaštitnika pacijenata, u praksi, nije toliko značajna ni uticajna, već se uglavnom svodi na posredovanje i eliminisanje nesporazuma između lica koja se nalaze u potrebi za liječenjem i zdravstvenih radnika, a sve u pravcu brže realizacije prava na adekvatnu uslugu”.172

Kako smo već napomenuli, smatramo da zakonski nije adekvatno precizirano koja je uloga zaštitnika ili direktora zdravstvene ustanove kome pacijent podnese prigovor i da je neophodno propisati ovlašćenje zaštitnika da pokreće disciplinske postupke protiv odgovornih lica. Rješavanje „spora” između pacijenta i zdravstvenog radnika i omogućavanje pacijentu da uživa zajemčena prava je svakako pohvalno, ali sa druge strane ne može se dozvoliti da se propusti čine i odgovorna lica ostaju nekažnjena.

Iz odgovora koje smo dobijali, uvidjeli smo da se pacijenti uglavnom žale na kvalitet zdravstvenih usluga i da se broj prigovora povećao u odnosu na raniji period. Imajući u vidu očigledno nezadovoljstvo pacijenata kvalitetom pruženih usluga smatramo to razlogom više da se takva postupanja ne tolerišu već sankcionišu, kako bi se suzbijale takve pojave.

Prikupljanje podataka za potrebe ove studije podrazumijevalo je uključivanje 28 zdravstvenih institucija (Klinički centar, opšte bolnice i domove zdravlja u Crnoj Gori). U skladu sa odgovorima na zahtjeve o slobodnom pristupu informacijama ukupan broj primljenih žalbi u periodu od godinu dana, tj. od 1. januara 2014. godine do 1. januara 2015. godine je 867 (u 24 zdravstvene institucije, 4 nijesu dale adekvatan odgovor). Prihvaćeno je 26 žalbi (u 5 zdravstvenih institucija, 23 nijesu dale adekvatan odgovor, dok su 4 žalbe odbijene (u 4 zdravstvene institucije, 24 nijesu dale adekvatan odgovor). Nakon obrade dobijenih odgovora, možemo zaključiti da zaštitnici vode evidenciju o broju prigovora, međutim, iako su pitanja u zahtjevu bila jasno postavljena, u velikom broju odgovora zdravstvenih institucija nismo dobili konkretan odgovor o broju odluka donesenih po ovim pritužbama, tj. odgovor na pitanje da li su prigovori prihvaćeni ili odbijeni. U tim slučajevima preovladavao je odgovor opisnog karaktera odnosno „da su zdravstveni radnici opomenuti ili obaviješteni o prigovoru”.

Takođe, pored našeg jasnog zahtjeva da se institucije odrede u odnosu na prava iz Zakona o pravima pacijenata, one to nijesu činile, pa se većina odgovora odnosila na: dužinu čekanja u ambulantama na Poliklinici (KCCG - 75 žalbi), kvalitet zdravstvenih usluga, postupak zdravstvenih radnika ili saradnika, korektan odnos/pažnju prema pacijentu, način naplaćivanja zdravstvenih usluga i organizaciju zdravstvene službe, uput na dalje liječenje (73, od čega su dvije prihvaćene - u jednom slučaju pokrenut je disciplinski postupak, dok je u drugom u pitanju opomena. 17 je odbijeno), kao i drugo (230 žalbi).

170 Šilih protiv Slovenije, 2009.171 Zahtjev za slobodan pristup informacijama (20.03.2015) uputili smo svim domovima zdravlja i opštim bolnicama u Crnoj Gori sa pitanjima: „Koliko je bilo pritužbi u periodu od 1. januara 2014. godine do 1. januara 2015. godine? Kakve su bile odluke po pritužbama? Po kom osnovu su podnošene pritužbe, odnosno na kršenje kojih prava su se odnosile?“.172 Odgovor dat od DZ Pljevlja, broj 01-367 od 23.03.2015. godine.

59

5. PREPORUKE ZA UNAPREĐENJE STANJAU odnosu na analizu stanja, odnosno prepoznate nedostatke pravnog i institucionalnog okvira,

analizu implementacije mjera definisanih strateškim okvirom, percepciju građana, dosadašnje slučajeve kršenja prava pacijenata, kao i komparativni pregled zakonodavstava u odnosu na temu, zaključujemo da je za unapređenje stanja u oblasti prava pacijenata, te sprovođenje adekvatne i kvalitetne zdravstvene zaštite u Crnoj Gori potrebno preduzeti sljedeće korake:

1. Postojeće zakonske odredbe koje definišu institut zaštitnika prava pacijenata treba izmijeniti i preciznije definisati, u cilju jačanja nezavisnosti istog. Najbolji koncept bi bio ukoliko zaštitnika ne bi plaćala zdravstvena ustanova i ukoliko ne bi bio pod ingerencijama Ministarstva zdravlja. Zaštitnici prava pacijenata bi trebalo organizaciono da pripadaju, npr. ombudsmanu ili lokalnoj samoupravi, a rad da obavljaju u više zdravstvenih ustanova. Platu zaštitnika treba finansirati iz sredstava Fonda za zdravstveno osiguranje.173

2. Uvesti instituciju „Regionalni savjetnik za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite” na lokalnom nivou za svaku od tri regije Crne Gore (sjeverna, centralna i južna) kojem bi se dala šira ovlašćenja, nešto nalik rješenjima u Hrvatskoj i Srbiji.174

3. Uvezati institut Zaštitnika prava pacijenata sa institucijom Ombudsmana -zaštitnika ljudskih prava i sloboda i Parlamentom u budućnosti (nalik rješenju u Velikoj Britaniji).175

4. Zakonski omogućiti zaštitnicima da iniciraju disciplinske postupke protiv zdravstvenih radnika, ukoliko ocijene da su prigovori osnovani.

5. Uvesti mogućnost informisanja građana o statusu u kom je procedura vezana za prigovor upućen zaštitniku prava pacijenata, te davanja vremenskog roka u okviru kojeg će predmet biti riješen.

6. Sistematizovati radno mjesto zaštitnika prava pacijenata, u cilju osobađanja istih od dodatnih funkcija.

7. Donijeti podzakonske akte kojim bi se precizirao postupak procesuiranja pritužbi od strane pacijenata, kao i način odlučivanja po pritužbama, kako bi se onemogućilo različito postupanje u sličnim slučajevima i efikasnije sankcionisale povrede prava pacijenata.176

8. Unijeti obavezu kreiranja pravilnika o obavljanju monitoringa kvaliteta i procesa evaluacije, kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti, kako bi do kraja bili precizirani postupci monitoringa, način ostvarivanja standarda iz oblasti zdravstvene zaštite, kao i obaveze učesnika u procesu. Obaveza može biti unesena izmjenom člana 154 ovog zakona i to na sljedeći način: „Postupak, način i organizaciju sprovođenja interne i eksterne provjere kvaliteta stručnog rada, mjere koje se mogu preduzimati za otklanjanje uočenih nedostataka, obaveze učesnika u procesu i druga pitanja od značaja za sprovođenje provjere kvaliteta stručnog rada, propisuje Ministarstvo posebnim pravilnikom o obavljanju monitoringa kvaliteta i procesa evaluacije“. U tom smislu potrebno je ubaciti i novi član između članova 179 i 180 koji bi glasio: „Ministarstvo zdravlja dužno je da donese posebni pravilnik iz člana 154 ovog zakona u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.“

9. Uskladiti Zakon o zdravstvenoj zaštiti sa Zakonom o zabrani diskriminacije i to u sljedećim članovima:

Član 5 i to na sljedeći način: „U ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu građani su jednaki, bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnu pripadnosti, društveno ili etničko porijeklo, vezu sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jezik, vjeru ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, pol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, zdravstveno stanje, invaliditet, starosnu dob, imovno stanje, bračno ili porodično stanje, pripadnosti grupi ili pretpostavku o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i druga ličnog svojstva, u skladu sa zakonom.”

173 Preporuka data i 2013. godine u studiji „Procjena rizika od korupcije u zdravstvenom sistemu Crne Gore“, koju je sproveo Centar za monitoring i istraživanje (CEMI).174 Opširnije u poglavlju175 Opširnije u poglavlju176 Ibid;

60

Član 133, stav 2 i to na sljedeći način: „U toku sprovođenja zdravstvene zaštite, zdravstveni radnik i saradnik je dužan da poštuje svakog građanina bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnu pripadnosti, društveno ili etničko porijeklo, vezu sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jezik, vjeru ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, pol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, zdravstveno stanje, invaliditet, starosnu dob, imovno stanje, bračno ili porodično stanje, pripadnost grupi ili pretpostavku o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i druga ličnog svojstva.”

Član 170, stav 6 i to na sljedeći način: „Ne poštuje građanina i uskrati adekvatnu zdravstvenu uslugu zbog rase,

boje kože, nacionalne pripadnosti, društvenog ili etničkog porijekla, veze sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili drugog mišljenja, pola, rodnog identiteta, seksualne orijentacije, zdravstvenog stanja, invaliditeta, starosne dobi, imovnog stanja, bračnog ili porodičnog stanja, pripadnosti grupi ili pretpostavke o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugih ličnih svojstava.”

10. Usvojiti pravilnik o formiranju i vođenju listi čekanja na medicinske usluge i na taj način obezbijediti uvid u proceduru na osnovu koje se formiraju liste čekanja, konkretno na osnovu koje se utvrđuju razlozi hitnosti i rangiranje pacijenata i učiniti ga javnim.

11. Redovno ažurirati liste čekanja na medicinske preglede i intervencije u državnim zdravstvenim ustanovama.

12. Organizovati obuke za zaštitnike prava pacijenata kako bi stekli neophodna znanja iz oblasti prava pacijenata, sa posebnim akcentom na potrebe osjetljivih društvenih kategorija, u cilju adekvatnog i efikasnog postupanja u slučaju kršenja prava.

13. Povećati broj kampanja u cilju podizanja svijesti o pravima pacijenata (lifleti, brošure sa informacijama o pravima, mehanizmima zaštite i sl).

14. Objavljivati izvještaje komisija za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite.

Posebno izdvajamo preporuke koje se tiču posebno osjetljivih kategorija stanovništva:

ROMSKA I EGIPĆANSKA ZAJEDNICA177

17. Sprovesti dodatne obuke medicinskih radnika u odnosu na ljudska prava i zabranu diskriminacije. Potrebno je da se ovakva vrsta obuke uključi u program srednje medicinske škole i Medicinskog fakulteta.

18. Sprovoditi kampanje i informativne sastanke sa predstavnicima institucija sistema zdravstvene zaštite u svrhu izgradnje odnosa povjerenja između romske i egipćanske populacije i institucija Crne Gore.

19. Intenzivirati programe neformalnog obrazovanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima.

20. U odnosu na dostupne podatke o zdravlju u kampu Konik i kreirati specifične intervencije koje tretiraju posebno mentalno zdravlje stanovnika Kampa.

21. Uvesti programe prevencije narkomanije, te podrške osobama koje aktivno koriste droge, a koji su i RL/IRL/RE.

22. Omogućiti besplatan tretman za osobe koje aktivno koriste droge iz RE zajednice koji se odluče na liječenje od bolesti zavisnosti.

23. Unaprijediti preventivno-edukativni zdravstveni rad među RE mladima.178

24. Obezbijediti stalne edukacije novih mladih edukatora iz oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja iz RE zajednice.179

25. Ojačati saradnju zdravstvenih institucija sa NVO koje rade sa mladima iz RE zajednice.180

177 Preporuke izrađene u okviru Izvještaja o sprovođenju mjera Strategije za trajna rješenja pitanja koja se tiču raseljenih i interno raseljenih lica u Crnoj Gori, sa posebnim osvrtom na kamp Konik za period od 2012-2015. godine, NVO Juventas.178 Vujović, I, i drugi: preporuka objavljena u Analizi efekata primjene Nacionalnog strateškog odgovora na HIV/AIDS (2010-2014), Juventas, Podgorica, 2015.179 Ibid.180 Ibid.

61

OSOBE KOJE KORISTE DROGE

26. Nastaviti sa kontinuiranim monitoringom bihevioralnih obrazaca u odnosu na HIV i druge SPI među osobama koje koriste droge. Nastaviti sa sprovođenjem adekvatnih istraživanja u redovnim intervalima (najadekvatniji - na svake dvije godine).181

27. Razviti profesionalne smjernice za sprovođenje programa smanjenja štete. Naime, zdravstvene ustanove i nevladine organizacije zadužene za pružanje pomoći zavisnicima treba da pružaju pomoć kroz programe smanjenja štete, u skladu sa profesionalnim smjernicama donijetim od strane Ministarstva zdravlja.182

28. Promovisati ciljeve i rezultate programa koji su zasnovani na principu smanjenja štete među ključnim ljudima u sistemu zdravstvene zaštite i među donosiocima odluka.183

29. Uspostaviti još jedan centar u Podgorici za pružanje supstitucionog tretmana za osobe koje koriste opoidne supstance.184

30. Neophodno je raditi na izgradnji kapaciteta za stacionarno liječenje i rehabilitaciju zavisnica u državnim institucijama, kao i jačati vaninstitucionalni tretman. Ovakav pristup bi trebalo da obuhvati, kako dobrovoljno liječenje, tako i ono koje se obuhvaćeno izvršenjem mjere bezbjednosti obaveznog liječenja narkomana.185

31. Uvesti program liječenja osoba koje koriste droge, a koje se nalaze u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, medikamentoznom terapijom koja je u skladu sa nacionalnim smjernicama o liječenju bolesti zavisnosti.186

32. Izraditi posebni protokol i smjernice za aplikaciju supstitutivne opijatske terapije metadonom i buprenorfinom kod trudnica i porodilja.187

33. Osigurati pravovremeno i adekvatno planiranje potreba i neprekidno snabdijevanje metadonom i buprenorfinom.188

34. S obzirom na to da maloljetne osobe koje koriste droge u sadašnjoj situaciji u praksi ne mogu da koriste servise smanjenja štete, a evidentna je potreba za povećanjem pristupačnosti istih ovoj populaciji, neophodno je: u izradi zakonskog i stručnog okvira za primjenu OST programa definisati niže uzrasne granice za pojedine vidove tretmana (detoks, supstitucija buprenorfinom) u odnosu na sadašnju legalnu dob koja se primjenjuje u praksi postojećih metadonskih programa. Takođe, pri izradi zakonskog okvira za primjenu programa obezbjeđivanja sterilnog pribora za injektiranje potrebno je definisati nižu uzrasnu granicu za korišćenje ovih usluga u odnosu na legalno punoljetstvo.189

35. Pratiti nove trendove u konzumiranju droga, posebno među mlađim punoljetnim licima.190

36. Izraditi i usvojiti protokol o načinu postupanja u slučajevima predoziranja drogom u zdravstvenim ustanovama, u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija i zatvorima kao i jedinicama za zadržavanje i pritvor.191

37. Osmisliti i sprovoditi ciljane programe prevencije predoziranja u Crnoj Gori uključujući i programe uzajamne pomoći koju pružaju korisnici droga jedni drugima.

38. Unaprijediti dostupnost usluga savjetovanja i testiranja na HIV i druge krvno i polno prenosive infekcije osobama koje koriste droge, posebno uvođenjem ovih usluga u drop in centre i na terenu.192

181 Ibid.182 Ibid.183 Ibid.184 Ibid.185 Ibid.186 Preporuka objavljena u okviru “Javne praktične politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”, NVO Crnogorska mreža smanjenja štete – Link i NVO Juventas, Podgorica, decembar 2015. godine.187 Ibid188 Ibid189 Preporuka objavljena u okviru “Javne praktične politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”, NVO Crnogorska mreža smanjenja štete – Link i NVO Juventas, Podgorica, decembar 2015. godine.190 Vujović, I, i drugi: preporuka objavljena u Analizi efekata primjene Nacionalnog strateškog odgovora na HIV/AIDS (2010-2014), , NVO Juventas, Podgorica, 2015. 191 Ibid.192 Preporuka objavljena u okviru “Javne praktične politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”, NVO Crnogorska mreža smanjenja štete – Link i NVO Juventas, Podgorica, decembar 2015. Godine.

62

39. Obezbijediti uslove za pružanje besplatnih zdravstvenih i preventivnih usluga iz oblasti prevencije infekcija i smanjenja štete od upotrebe droga i osobama koje nijesu državljani Crne Gore.193

40. Obezbijediti uslove za stalnu obuku pružalaca usluga smanjenja štete iz NVO, a u oblasti socijalne i zdravstvene zaštite.194

41. Osigurati zakonsku zaštitu zanimanja terenskog radnika u oblasti pružanja usluga zdravstvene i socijalne zaštite u populaciji osoba koje koriste droge.195

42. Bolje uvezati državne sisteme socijalne i zdravstvene zaštite sa uslugama koje pružaju organizacije civilnog društva.196

43. Sprovesti usmjerenu kampanju u cilju poštovanja ljudskih prava kategorija u povećanom riziku, smanjenja visokog nivoa stigme i diskriminacije od strane pružalaca usluga iz polja javnog zdravstva, socijalne zaštite, itd.197

44. Obezbijediti sredstva da se sprovedu sve planirane aktivnosti predviđene novom Strategijom za HIV/AIDS.198

SEKSUALNE RADNICE

45. Nastaviti sa kontinuiranim monitoringom bihevioralnih obrazaca u odnosu na HIV i druge SPI među seksualnim radnicama. Nastaviti sa sprovođenjem adekvatnih istraživanja u redovnim intervalima (najadekvatniji - na svake dvije godine).

46. Koristiti uspostavljeno povjerenje između seksualnih radnica i nevladinih organizacija koje se bave interesima ove ciljne grupe u cilju implementacije adekvatnih zdravstvenih kampanja koje imaju za cilj povećanje nivoa informisanosti.

47. Potrebno je osigurati održivost postojećih servisa za seksualne radnice, te oformiti nove u drugim opštinama.

48. Revidirati mogućnost pokretanja inicijativa vezanih za legalizaciju prostitucije (bordeli pod supervizijom sistema javnog zdravlja, redovne zdravstvene kontrole u cilju rane dijagnostike vezane za SPI, druge infekcije i njihovog liječenja).

49. Treninzi, odnosno senzitivizacija profesionalaca, socijalnih i zdravstvenih radnika u kontekstu prava i potreba seksualnih radnica u Crnoj Gori.

50. Unaprijediti dostupnost usluga savjetovanja i testiranja na HIV i druge krvno i polno prenosive infekcije seksualnim radnicama, posebno uvođenjem ovih usluga u drop in centre i na terenu.199

51. Osigurati zakonsku zaštitu zanimanja terenskog radnika u oblasti pružanja usluga zdravstvene i socijalne zaštite u populaciji seksualnih radnica.200

52. Sprovesti kampanje za smanjenje nasilja, stigme i diskriminacije usmjerene na seksualne radnice/ke.201

53. Unaprijediti dostupnost ginekoloških pregleda.202

54. Obezbijediti preventivnu zaštitu i podršku osobama koje nijesu državljanke/ni Crne Gore, a borave u Crnoj Gori.203

55. Sprovesti obuke za policijske službenike u odnosu na poštovanje prava seksualnih radnica i smanjenja stope diskriminacije i nasilja.204

193 Ibid.194 Ibid.195 Ibid.196 Preporuka objavljena u Analizi efekata primjene Nacionalnog strateškog odgovora na HIV/AIDS (2010-2014), Vujović I. i drugi, NVO Juventas, Podgorica, 2015.197 Ibid.198 Ibid199 Ibid.200 Vujović, I, i drugi: preporuka objavljena u Analizi efekata sprovođenja Nacionalnog strateškog odgovora na HIV/AIDS, , NVO Juventas, Podgorica, 2015.201 Ibid.202 Ibid.203 Ibid.204 Ibid.

63

ZATVORENICI

56. Uskladiti Zakon o izvršenju kazne zatvora, novčane kazne i mjere bezbijednosti sa Zakonom o pravima pacijenata i ograničiti obaveznu mjeru liječenja i izolacije na zarazne bolesti koje spadaju u karantinske, prenose se kontaktom ili vazduhom, te kod kojih postoji visoka stopa smrtnosti.

57. Uspostaviti procedure kojim se garantuje pravo na privatnost osuđenih lica, u sistemu pružanja zdravstvene zaštite u ZIKS-u. Obezbijediti privatnost prilikom pregleda – da se pregledi odvijaju, po pravilu, bez prisustva zatvorskog stražara, a u izuzetnim slučajevima, na izričit zahtjev zdravstvenog radnika, uz prisustvo zatvorskog stražara, ali tako da on ne može da čuje razgovor između zdravstvenog radnika i osuđenika. Uvijek načiniti službenu zabilješku ukoliko neko od zaposlenih prisustvuje ljekarskom pregledu.205

58. Propisati procedure zaštite tajnosti medicinske dokumentacije (u odnosu na zaposlene u ZIKS-u koje u konkretnom slučaju ne obavezuje dužnost čuvanja tajne).206

59. Uvesti sistem kontrole zadovoljstva pruženom zdravstvenom zaštitom.207

60. Uvesti obavezu izrade internih godišnjih izvještaja o kvalitetu zdravstvene zaštite u Zavodu, tehničkoj opremljenosti, dostupnosti medikamenata, opreme, dužini čekanja na specijalitičke preglede.208

61. Izmijeniti sistematizaciju radnih mjesta u okviru zdravstvene službe ZIKS-a.209

62. Zaposliti nedostajuće medicinsko osoblje u okviru zdravstvene službe ZIKS-a.210

63. Uvesti periodične posjete (minimum dva puta mjesečno) specijaliste infektologa Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija.211

64. Uvesti mogućnost obavljanja sistematskih preventivnih zdravstvenih pregleda u ZIKS-u za zatvorenike/ce.212

65. Obezbijediti mogućnost ostvarivanja prava na specijalizaciju i mogućnost besplatnog doškolavanja za medicinsko osoblje koje je angažovano u zatvoru na puno radno vrijeme i obezbijediti druge adekvatne stimulanse za angažovane medicinske radnike.213

66. Ustanoviti djelotvorniji mehanizam izdavanja recepata i obezbjeđivanja ljekova, te obezbijediti elektronske kartone pacijenata u ZIKS-u i uvezanost medicinskih kartona u Zavodu i van njega, uz puno poštovanje privatnosti podataka.214

67. Izrada protokola kojima bi se standardizovala zdravstvena zaštita i obim zdravstvenih usluga koje se odnose na tretiranje infektivnih, progresivnih i mentalnih oboljenja. U okviru ovoga predlaže se izrada i usvajanje protokola o tretiranju na viruse hepatitisa B i C u zatvorima.215

68. Oformiti, u okviru sektora za tretman, savjetovalište za mentalno zdravlje u ZIKS-u.216

69. Kontinuirano sprovoditi bio-bihevioralna istraživanja o prenosivim infekcijama.217

70. U saradnji sa Institutom za javno zdravlje oformiti savjetovalište za krvlju prenosive infekcije sa akcentom na HIV i hepatitise B i C. Unutar savjetovališta omogućiti dobrovoljno testiranje pritvorenih i zatvorenih lica na infektivne bolesti (hepatitis B, hepatitis C i HIV), te osigurati mogućnost za nastavak dijagnostike i liječenja, ukoliko postoji medicinska potreba, a u skladu sa važećim propisima.218

71. Omogućiti usluge iz domena zdravstvene psihologije (psihološka podršku licima koja su na liječenju od hepatitisa C, HIV-a, hroničnih bolesti).219

205 Preporuka objavljena u okviru Nacrta Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora, kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava. 206 Ibid.207 Ibid.208 Ibid.209 Ibid.210 Ibid.211 Ibid.212 Ibid.213 Ibid.214 Ibid.215 Ibid.216 Preporuka objavljena u okviru Nacrta Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora, kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava. 217 Ibid.218 Ibid.219 Ibid.

64

72. Utvrditi i spovoditi procedure nabavke metadona za osobe koje su započele supstitucioni tretman van Podgorice.220

73. Omogućiti uspostavljanje metadonske supstitucione terapije u zatvorskim uslovima, te neometan nastavak/uvođenje terapije za sve osuđenike u skladu sa indikacijama, pa i one koji prije služenja kazne zatvora nijesu bili zdravstveno osigurani.221

74. Uvesti preventivne aktivnosti sa ciljem podizanja opšte zdravstvene kulture – neformalna edukacija, razgovor sa stručnim licima.222

75. Izrada medicinske procedure za reagovanje u slučajevima predoziranja psihoaktivnim supstancama.223

76. Obuka službenika ZIKS-a za brzo reagovanje u slučajevima predoziranja.224

77. Propisati procedure interne i eksterne evaluacije primjene procedura u slučaju predoziranja.225

78. Obezbijediti neophodnu količinu medikamenata za brzo reagovanje u slučaju predoziranja.226

79. Uspostavljanje kapaciteta (prostornih, ljudskih, tehničkih, testovi, obuke, procedure) za brzu detoksifikaciju od psihoaktivnih supstanci pritvorenih i osuđenih lica.227

80. Uvođenje metodologije tretmana pritvorenih i zatvorenih lica sa istorijom bolesti zavisnosti od PAS, a po ugledu na plan rada Javne ustanove za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika PAS-a.228

OSOBE KOJE ŽIVE SA HIV-om

81. Dokumentovati slučajeve kršenja prava pacijenata/osoba sa HIV-om. Potrebno je izraditi metodologiju za praćenje, te kreirati godišnje izvještaje.

82. Senzitivizacija medicinskih radnika i studenata medicine u odnosu na pitanja koja se tiču prava osoba koja žive sa HIV-om (kontinuirana medicinska edukacija, promocija primjera dobre prakse).

LGBT OSOBE

83. Senzitivizacija medicinskih radnika i studenata medicine u odnosu na pitanja koja se tiču LGBT zajednice (kontinuirana medicinska edukacija, promocija primjera dobre prakse).

84. Nastaviti sa kontinuiranim monitoringom bihevioralnih obrazaca u odnosu na HIV i druge SPI među muškarcima koji imaju seksualne odnose sa muškarcima. Nastaviti sa sprovođenjem adekvatnih istraživanja u redovnim intervalima (najadekvatnije - na svake dvije godine).

85. Stvaranje normativnog i institucionalnog okvira za poštovanje prava transrodnih osoba iz oblasti zdravstvene zaštite.

86. Potrebno je osigurati održivost postojećih zdravstvenih servisa za LGBT osobe koji se pružaju u okviru nevladinih organizacija.

OSOBE SA INVALIDITETOM

87. Izraditi analizu i dvogodišnje akcione planove u skladu sa prioritetima za prilagođavanje zdravstvenih institucija potrebama osoba sa invaliditetom.

88. Definisati pojam invaliditeta i osoba s invaliditetom u svim zakonima koji regulišu oblast zdravstva na osnovu i u skladu sa Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, vodeći računa o svim

220 Ibid.221 Preporuka objavljena u okviru “Javne praktične politike smanjenja štetnih posljedica upotrebe droga u Crnoj Gori”, NVO Crnogorska mreža smanjenja štete – Link i NVO Juventas, Podgorica, decembar 2015. godine.222 Preporuka objavljena u okviru Nacrta Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora, kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava. 223 Ibid.224 Ibid.225 Preporuka objavljena u okviru Nacrta Akcionog plana za unapređenje položaja lica u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora, kao i za unapređenje podrške nakon otpusta, NVO Juventas i NVO Akcija za ljudska prava. 226 Ibid.227 Ibid.228 Ibid.

65

kategorijama invaliditeta (fizički, senzorni, intelektualni i mentalni). Kao primjer izdvajamo Zakon o zdravstvenom osiguranju, odnosno član 5 Zakona, te predlažemo da se definicija izmijeni na sljedeći način - lice sa invaliditetom je lice koje ima dugoročno fizičko, mentalno, intelektualno ili senzorno oštećenje, utvrđeno jedinstvenom listom oštećenja ili listama oštećenja koje se koriste u postupcima ostvarivanja socijalno zaštitnih, prava na obrazovanje, prava na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje i prava penzijsko-invalidskog osiguranja, koje u sadejstvu sa različitim barijerama može otežati puno i efektivno učešće ovog lica u društvu na osnovu jednakosti sa drugima.229

Kompromisno rješenje bi bila i sljedeća definicija - lice sa invaliditetom je lice koje ima dugoročno fizičko, mentalno, intelektualno ili senzorno oštećenje od najmanje 50%, utvrđeno jedinstvenom listom oštećenja ili listama oštećenja koje se koriste u postupcima ostvarivanja socijalno zaštitnih, prava na obrazovanje, prava na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje i prava penzijsko-invalidskog osiguranja, koje u sadejstvu sa različitim barijerama može otežati puno i efektivno učešće ovog lica u društvu na osnovu jednakosti sa drugima;

89. Potrebno je izmijeniti sve članove Zakona o zdravstvenom osiguranju u kojima postoji

odrednica „sa (tjelesnim) oštećenjem od najmanje 70%“. Kako se osobe sa invaliditetom u ostvarivanju zdravstevne zaštite i dalje suočavaju sa ogromnim brojem barijera, to je neophodno ovim osobama zagarantovati kompenzatorna prava u smislu pokrivanja punog iznosa troškova zdravstvene zaštite na svim nivoima iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja. Kako državni budžet ne bi bio ozložen previsokim troškovima zbog garantovanja kompenzatornih prava svim osobama sa invaliditetom, predloženom kompromisnom definicijom predviđeno je da se ovo pravo obezbijedi onim osobama koje se suočavaju sa najviše barijera, a to su osobe sa 50 i više procenata invaliditeta.230

90. Potrebno je izmijeniti član 16 tačku 17 na sljedeći način: „troškove smještaja i ishrane pratioca djeteta do petnaeste godine života, djece do 18 godina života koja su oboljela od malignih bolesti, djece do 18 godina života koja imaju invaliditet, kao i lica sa invaliditetom starijih od 18 godina u bolnici i ustanovama za specijalizovanu medicinsku rehabilitaciju”.

91. Potrebno je izmijeniti član 19 zakona i to na sljedeći način: „Zdravstvena zaštita obezbjeđuje se u punom iznosu cijene iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, za liječenje lica sa: malignim bolestima, hemofilijom, šećernom bolešću, cističnom fibrozom, intelektualnim invaliditetom, invaliditetom sa najmanje 50% oštećenja, hroničnom bubrežnom insuficijencijom (dijaliza), sistemskom autoimunom bolešću, HIV-om i karantinskim bolestima, Hepatitisom B i Hepatitisom C, urođenim nedostacima gornjih ili donjih ekstremiteta u skladu sa kriterijumima koji su propisani posebnim propisima.”

92. Sve zakone u oblasti zdravstva uskladiti s UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, posebno uskladiti terminologiju, (obim) prava i ukloniti diskriminaciju po osnovu invaliditeta, kao i diskriminaciju pojedinih kategorija osoba s invaliditetom. Kao primjer izdavajamo Zakon o zdravstvenom osiguranju gdje se terminologija poput - „osobe koje imaju: oštećenja mišića i neuromuskularne bolesti, plegični sindrom, oštećenje sluha, vida i govora sa više od 70% tjelesnog oštećenja, autistične poremećaje, psihoze, epilepsiju“ kao i „intelektualne poteškoće sa IQ 69 i manje“ treba zamijeniti adekvatnijim terminima - „lica sa invaliditetom“, odnosno „intelektualni invaliditet“.231

229 Ključni komentari na nacrt Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju u dijelu zdravstvene zaštite osoba sa invaliditetom izrađeni od strane UMHCG i Juventasa, a podržani od Centra za građansko obrazovanje, CAZAS-a, SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, Centra za antidiskriminaciju EKVISTA, Centra za monitoring i istraživanja CEMI, Akcije za ljudska prava, Centra za ženska prava. 230 Ključni komentari na nacrt Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju u dijelu zdravstvene zaštite osoba sa invaliditetom izrađeni od strane UMHCG i Juventasa, a podržani od Centra za građansko obrazovanje, CAZAS-a, SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, Centra za antidiskriminaciju EKVISTA, Centra za monitoring i istraživanja CEMI, Akcije za ljudska prava, Centra za ženska prava.231 Ibid.

66

ZAKLJUČAKOdgovarajuća procesna zaštita i propisan postupak predstavljaju neophodne pretpostavke za

ostvarivanje ljudskih prava, pa samim tim i prava na adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Drugim riječima, ukoliko pacijenti/kinje ne mogu u praksi da ostvare neko od svojih prava, pozitivnim propisima su im dati odgovarajući pravni instrumenti kako bi bili zaštićeni. Poslednjih godina normativni okvir pretrpio je mnogo promjena, međutim, naša dosadašnja iskustva su pokazala da s jedne strane neka rješenja nijesu još uvijek u potpunosti zaživjela, dok su se s druge strane neka pokazala kao neodgovarajuća. Poseban problem predstavlja informisanost građana/ki o njihovim pravima koja kao pacijenati/kinje imaju. Istraživanja pokazuju da i nakon pet godina od donošenja Zakona o pravima pacijenata nivo informisanosti građana o ovom zakonu ne samo da ne raste već i opada, što ukazuje na potrebu za informativnim kampanjama upućenim ne samo ka opštoj zajednici, već i profesionalcima koji su direktni implementatori zdravstvenih politika, sa posebnim akcentom na potrebe osoba koje su u povećanom riziku od društvene isključenosti.

Zakonski i strateški okvir postavljen je u cilju povećanja dostupnosti zdravstvene zaštite posebno osjetljivih kategorija stanovništva koje se suočavaju sa specifičnim izazovima, što zahtijeva i specifične mjere. Neophodno je inovirati, dosljedno implementirati, te kontinuirano finansijski podržavati pomenuta zakonska i strateška rješenja kako bi se zaista moglo govoriti o ostvarivanju prava na adekvatnu zdravstvenu zaštitu bez obzira na bilo koje lično svojstvo.

U okviru jačanja nezavisnosti i uloge zaštitnika prava pacijenata potrebno je izmijeniti i preciznije definisati postojeće zakonske odredbe koje ga određuju, sistematizovati radno mjesto zaštitnika prava, sprovoditi kontinuiranu edukaciju kadra koji zauzima ovo radno mjesto u institucijama zdravstvenog sistema, a sve u skladu sa bogatim iskustvom kako Vladinog, tako i civilnog sektora, ali i dostupnim, prilagodljivim i pozitivnim primjerima iz prakse, kako regiona, tako i svijeta.

Konačno, smatramo da osnaživanje instituta zaštitnika prava pacijenata odražava volju zdravstvenih vlasti za sistematičnijim i ozbiljnijim pristupom u nastojanju da se izađe u susret potrebama građana, a samim tim i zadobije i očuva povjerenje najbrojnijeg dijela sistema zdravstvene zaštite.

67

BIBLIOGRAFIJAPrimarni izvori:

Istraživanja javnog mnjenja:1. CATI istraživanje javnog mnjenja sprovedeno u periodu 15. maja do 5. juna 2015. godine;2. CATI istraživanje javnog mnjenja sprovedeno u periodu 15. maja do 15 juna 2013. godine.

Zahtjevi za slobodan pristup informacijama: 1. Zahtjev za slobodan pristup informacijama upućen svim JZU u Crnoj Gori u periodu od februara do juna 2015. godine.

Dokumenti:1. Ustav Crne Gore („Sl. list CG”, br. 1/07); 2. Zakon o pravima pacijenata („Službeni list CG”, br. 40/10 i 40/11); 3. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službeni list CG“, br. 6/2016);4. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službeni list CG”, br. 3/2015); 5. Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica („Sl. list CG”, br. 32/2005 i „Sl. list CG”, br. 27/2013);6. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list CG“, br. 57/09);7. Zakon o izvršenju kazne zatvora, novčane kazne i mjere bezbijednosti („Službeni list CG“, br. 36/2015); 8. Zakon o ljekovima („Sl. list CG”, br. 56/2011 i 6/2013);9. Zakon o hitnoj medicinskoj pomoći („Sl. list CG”, br. 49/2008);10. Nacrt Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju;232

11. Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenoj zaštiti;12. Strategija razvoja zdravstva Crne Gore, septembar 2003. godine, Podgorica;13. Nacionalna strategija za poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite i bezbjednosti pacijenata sa planom akcije 2012-2017, februar 2012, Podgorica;14. Strategija za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala 2010-2014, jul 2010. godine, Podgorica;15. Akcioni plan za borbu protiv korupcije u oblasti zdravstva 2013-2014;16. Strategija za unapređenje mentalnog zdravlja u Crnoj Gori;17. Strategija za poboljšanje položaja Roma i Egipćana 2012-2016;18. Strategija za trajna rješenja pitanja raseljenih i internoraseljenih lica sa posebnim osvrtom na kamp Konik 2011-2015;19. Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (2013-2017) sa Programom sprovođenja za 2013-2014. godinu;20. Strategija za sprečavanje zloupotrebe droga 2013-2020; 21. Nacionalna strategija za borbu protiv HIV/AIDS-a 2015-2020;

232 Tekst Nacrta Zakona moguće je pronaći u PDF formatu na web sajtu Ministarstva zdravlja: www.mzd.gov.me

68

22. Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba u Crnoj Gori za period 2013-2018. godine; 23. Strategija za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori 2008-2016;24. Nacrt Akcionog plana za unapređenje položaja lica lišenih slobode i podrške nakon otpusta.

Izvještaji: 1. Izvještaj o radu Ministarstva zdravlja za 2014. godinu;2. Izvještaj o radu Ministarstva zdravlja za 2012. godinu sa izvještajem Fonda za zdravstveno osiguranje za 2012. godinu;3. Izvještaj o prigovorima pacijenata, uporedna analiza prigovora 2012/2013. sa prijedlogom mjera, Ministarstvo zdravlja, Direktorat za unapređenje i kontrolu kvaliteta;4. Izveštaj o sprovođenju strategije za poboljšanje položaja Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2012-2016. za 2014. godinu, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Podgorica, februar 2015. godine;5. HIV i rizično ponašanje među seksualnim radnicama u Crnoj Gori, Dragan Laušević, Boban Mugoša, Zoran Vratnica, Nataša Terzić, Alma Čičić, Senad Begić, Rajko Strahinja, Itana Labović, Institut za javno zdravlje, Podgorica, 2012;6. Ocjena integriteta zdravstvenog sistema u Crnoj Gori, WHO, UNDP & Ministarstvo zdravlja Crne Gore, 2011.

Studije:1. Procjena rizika od korupcije u zdravstvenom sistemu Crne Gore, Centar za monitoring i istraživanje CEMI, oktobar 2013. godine, Podgorica.

72