Goran Tribuson - Cujes Li Nas Frido Stern

8/17/2019 Goran Tribuson - Cujes Li Nas Frido Stern

http://slidepdf.com/reader/full/goran-tribuson-cujes-li-nas-frido-stern 1/90



GORAN TRIBUSON

ČUJEŠ LI NAS FRIDO ŠTERN



There is no death, there is no death!

(natpis uklesan na spomeniku sestara Fox)



1.

SEANSA

Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas, zaboravljene i zagrižljive neženje, koji tezazivamo iz mraka ove staromodno namještene sobe, iz sobe u kojoj, nagnuti nadgladak, politiran stol, uz pomoć jedne table i jedne krhke čaše, pokušavamo vratitiono staro, bolećivo, toplo vrijeme, vrijeme u kojem si bila tu, nama gotovonadomak, tu u našem gradu, u našoj ulici N, koju sada popravljaju, raskapaju, ne bi

li je osposobili za ovo novo i pomalo dosadno vrijeme. Još smo sami, još pomalonervozni i mrzovoljni neženje, unatoč prevaljenih tridesetih, još izgubljeni, jošuvjereni da je život zauvijek i definitivno potrošen, promašen... Čuješ li nas, FridoŠtern? Čuješ li nas ti koja nas zapravo nisi ni znala, ni primjećivala, ti koja si, unatočsve one bliskosti i otvorenosti, za nas uvijek bila odvojena nepremostivim staleškim ivjerskim bedemom. Ili, možda, samo bedemom koji smo mi sami oko tebe sazdalizbog nekog nesvjesna, pritajena straha da bismo te jednim jedincatim dodirommogli uništiti, baš kao što se sitnim dodirom nepovratno uništi sapunični mjehur, krhkileptir ili kap svježe rose na netom ubranom cvijetu. Tu smo, Frido Štern, tu u mraku,

iznad ploče označene slovima i brojkama i jedne čaše, koja s vremena na vrijemenekako čudno i jedva zamjetno zasvjetluca, tu smo u mraku i jedva razaznajemovlastite sjenke, ukočene, ukipljene oko ovog starog stola, koji, nekako istovremeno sasvjetlucanjem čaše, tupo, potmulo, misteriozno pucketa. Tu smo svi, zapravo svi živi,odnosno svi kojima je sudbina dozvolila da nakon onih divljih godina ostanu uZagrebu, u našoj ulici N, ulici u čiji se kamen, u čiji se prah, opeku i beton i sami polako pretvaramo.

Ima li nade za tebe, Frido Štern, ima li nade za nas, ima li nade za ovaj životkoji nam tako lagano, ali postojano izmiče pored rastvorenih ruku? Hoće li se čaša pomaknuti, hoćeš li nam se javiti, hoćeš li skoro umrijeti i biti samo naša? Hoće li senajednom sred ove ogromne i grozne propukle praznine stvoriti jedan stol, i jednatabla, i jedna čaša, kao jedini putokazi u našim sasušenim i ocvalim » mladenačkim«godinama? Oprosti nam, Frido Štern, što tako sebično želimo tvoju smrt, nakon koje bi čaša morala krenuti preko magičnih polja, smrt nakon koje ćemo naposljetku, u pomoć ove tajne i strašne vještine, zbog koje se i duša može izgubiti, uspjeti govoriti



s tobom, govoriti na opasan i morbidan način, mnogo složeniji od onoga kojeg smose tako djetinje nedozrelo bojali!

Ili, možda je neka krivnja i u ovoj prokušanoj vještini u kojoj smo, priznajemo,

pravi amateri. Možda se pogreška krije u samom početku, u slučajnu zaobilaženjukoje od obligatnih stepenica rituala, u nedovoljnu poznavanju crnog umijeća kojeima to strašno svojstvo, tu strašnu sposobnost da prene mrtve iz njihova gluhog sna inagna ih da bace svoju sjen na stol i pokrenu malu staklenu čašu? Možda si ti većizdavna mrtva, bez groba, bez pomena... ipak ništa ne želimo promijeniti, glupo inaivno sigurni u to da je neizvjesnost ipak bolja od gorke istine.

Čuješ li nas, Frido Štern, čudiš li nam se?Da, tu u mraku smo svi: onaj bivši kalfa iz Sladeove trgovine, koji remeti

mračnu tišinu suhim, tuberkuloznim kašljem; zatim propali gimnazijski pjesnik koji sena onu zbirku soneta stidio napisati posvetu tebi, Frido Štern; pa onda ceremonijal-majstor, ezoteričar, mag, čarobnjak i folirant, sjećaš se, onaj suhi i pogureni koji je sroditeljima-čudacima stanovao iznad Ožboltove gostionice i naposljetku ja, mali ismiješno bojažljivi srednjoškolski profesor, koji je zbog neobjašnjivehipersenzibilnosti i brojnih fobija odustao od obavljanja tako jednostavna posla kaošto je nastava književnosti na srednjoj školi. Svi smo tu, u ovom mraku, okrenuti katebi, tebi koja si sjenka, neizvjesnost, lepršavi oblačić, izmaglica, praznina, ti koja sislamčica za koju se pokušavamo očajnički uhvatiti, mi slabi i nepovjerljivi poklonici

edne neuvjerljive crne vještine, jedine vještine koja nam je preostala ...Čuješ li nas Frido Štern? Vjeruješ li da i sad u tamnoj fijoci na vrhu kupasvojih najintimnijih stvari čuvam sepijastu kič-fotografiju iz 1936. godine, na kojoje jelen što se sred smeđe mjesečine propinje pokraj nekakva gorskog potoka, do

mu iz podignute gubice kulja providna para, topli dah ... Iza usamljenog i ponosnogelena pada jedna mala zvijezda, kao da moli gorske usamljenike da joj se obrate s

kakvom željom. Iznad jelena kitnjastim slovima piše: » Izreci svoju najduševnijuželju!« Na poleđini fotografije dječačkim je rukopisom napisano: » Samo za tebe,edina moja Frido.« Duge sam noći držao tu fotografiju pod jastukom i u onim

divnim trenucima, prije no što se utone u san, čvrsto nakanjivao da ti je već idućegutra spustim u poštanski sandučić. Nisam imao hrabrosti da to učinim, baš kao što

nisam imao hrabrosti ni za jednu prokletu stvar u ovom traljavom životu. Da, ja samuistinu onaj koji te nikada ne bi mogao zavrijediti, onaj koji je već u samom početku bio otpisan ...

No ostavimo to, Frido Štern! Bolje poslušaj što je značila ona 1936. godina za



nas, onaj siječanjski dan kada ste doselili u Zagreb, ono proljeće kada je tvoj otac unašoj ulici otvorio veliki modni salon na čijem je izlogu bila ona fantastična firma:

Modni salon

HERMAN ŠTERNOdijela Chic-kroj

Na skladištu velik izbor engleskih štofovaono proljeće kada smo te primijetili, kada smo te počeli gledati, kada smo te

počeli slijediti... Što se to događalo s nama, s nama momcima iz te grube i oporemuške ulice? Osjetili smo nekakav nemir, nekakav srh duboko u nutrini, nešto se unama slomilo, preokrenulo... Da li je moguće da se u tebe, u tebe koja si bila prvadjevojka u našoj najužoj sredini, zaljubi čitava ulica? Svi, baš odreda svi! Da li je

moguće da onaj klempavi, sušičavi Kos zbog tebe sašije ono besmisleno i užasnoskupo » chicoddjelo« , da Muvrin napiše zbirku ljubavnih soneta, on — ljubiteljhermetičnog nadrealizma, da zaostali, debilni Palluo-Šmrkljo počini onaj užas uOžboltovoj gostionici, da najbolji učenik naše muške gimnazije Abramović, onakoglupavo izgubi godinu, da Šafarić prije same smrti ispiše tvoje ime na prljavom ziduedne zagađene sobe, da Čop uči plesati foxtrot, tango, english valcer i druge plesne

koještarije, da li je sve to moguće?Tvoj novi zagrebački dom s očevim salonom postao je tako neko čudesno,

gotovo mitsko središte naše ulice, našeg grada, naše mladosti... Dječačka znatiželja,

potpomognuta našom čudnom, kolektivnom platonskom ljubavi, da, čudnom iedinstvenom, jer takvo što nismo vidjeli čak ni u romanima, čak ni u filmovima,

učinila je da ubrzo saznamo sve najvažnije o tebi i tvojima. Znali smo doskora da stedošli iz Bosne, da je tvoj otac modni krojač Herman Štern oženjen AnicomTomislavić, bivšom službenicom iz državne uprave, da je tvoj stric, koji je došao svama, iako se nikada nije previše slagao s tvojim ocem, liječnik dr KarloZvjezdanić, da u kući živi i sluškinja Olga Frank, da ... Sve smo ubrzo saznali. Znalismo tvoje navike, znali smo kada i kamo izlaziš, kakve sve haljine nosiš, znali smovaše radno vrijeme, vaše otmjene mušterije, tvoju ljubav prema tenisu i lijepojknjiževnosti, znali smo gdje radi tvoj stric Karlo... Samo jednu stvar nismo znali — toda te se nećemo riješiti nikada, to da ćeš kao što se patetično kaže u nakinđurenimnekrolozima, zauvijek ostati u nama!

Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li o kakvim to fantastičnim stvarima govorimomi, mi koji smo prepolovljena šačica mizantropa, kolerika, mitomana i zaljubljenika



s neke druge planete, iz nekog drugog zaboravljenog kutka svemira. uješ li o našojljubavi koja je nakon 1936. rasla i umnažala se; naša zloćudna karcinomska ljubavkoja će nas jednog dana proždrijeti do korijena, naša bolesna zajednička ljubav o

kojoj smo tako nerado govorili, koju smo tako nerado povjeravali jedni drugima, besmislenim suparnicima, naša ljubav koju smo zapravo prešutjeli...I eto nas sada, Frido Štern, nakon ovih bolećivih i burnih četrnaest godina, za

ovim mračnim stolom u stanu Boleslava Javorovskog, koji sada živi sam, za stolomkoji bi trebalo da nam, ma koliko bili svjesni svega ili barem sumnjičavi, donese glasod tebe — nekoliko sitnih pomaka staklene čaše. Evo tu smo mi, bijedni ostaci predratne ulice N, mi koji smo svoja tijela izvukli iz pakla i sabrali se oko stola predani toj očajničkoj spiritističkoj igri koja nam do sada nije dala ništa osim šutnje,ništa osim bezglasnog mraka ...

Čuješ li nas ti? Frido Štern!



2.

PAPIRNATA DJECA

Vjeruješ li nam, Frido Štern, da smo znali sve o tebi, da smo se ubrzo prometnuli u sakupljače sitnih detalja, nevažnih podataka koji su govorili o tvojimnavikama, ukusu, ćudima... Bili smo tako svi one ljetne večeri 1937. kod mene, oneljetne večeri kada ste ugostili poznatog pjevača židovskih napjeva Arama Levyija.Da, bili smo svi u mojoj sobi, koja je gledala na tvoje prozore preko puta, svi, baš

svi, i Krešimir Kos, i pokojni Palluo, i Muvrin, i cigan Tošo, i Ladislav Abramović, iŠafarić, i Javorovski, i Čop, svi od kojih su sada mnogi samo običan prah prosut ispodgrobljanskih čempresa. Jasno smo čuli zvuke klavira i Levvijev promukli glas, koji je beskonačno dugo pjevao onu predivnu čeznutljivu židovsku pjesmu o papirnatojdjeci. Nijemi, sjedili smo u mraku i gledali kroz prozor na tvoju zgradu. Samo jeizuzetno muzikalni Čop pokušavao slijediti napjev čije riječi nije razumio. Pjevušioe poluzatvorenih usta i bivao je samo nešto glasniji kada bi na red došao refren

» papierene Kinder« ...U godinama poslije rata raskapao sam znatiželjno po prašnjavim stvarima

nekog antikvarijata i odjednom se našao pred raskvašenom kartonskom kutijom ukojoj je bilo nekoliko gramofonskih ploča snimljenih na 78 okretaja, marke » HisMaster's Voice« . Dršćući od uzbuđenja, na jednoj sam etiketi pročitao naslov pjesme » Paper Children« (Papirnata djeca) i smjesta kupio ploču. Bila je pjevanana jidišu i jedina mana joj je bila ta (jasno ako se zanemari činjenica da nitko ne zna pjevati tu vrst pjesama kao Aram Levy) što se uz njezinu melodiju više nije mogao promatrati onaj dragi osvijetljeni prozor s druge strane ulice ...

Bolestan u svojoj samoći, na koju sam se pomalo i sam osudio, živeći bez rada,tj. samo od potpore koju mi, s prekidima, još od 1934. šalje teta Pepa iz Pittsburgha(USA), stavljam uvijek iznova na svoj jeftini i tisuću puta pokvareni gramofon, tudobru staru melodiju iz prošlosti. Tekst, premda ga ne razumijem, znam napamet, pami nimalo ne smetaju ona mjesta na ploči koja su se toliko izlizala i poderala da se pojedine riječi više ni ne razaznaju.

Čuješ li nas, Frido Štern? Čuješ li zvuk umorne, na smrt bolesne ploče, kojoj



svaki okretaj može biti posljednji? uješ li nas koji smo, zapravo, također bili nekavrsta papirnate djece, baš kao i ona o kojima je pjevala nerazumljiva ploča.

Da, papirnata djeca s narisanim crvenim srcem, crvenim poput ženskog

crvenila za usne, papirnata djeca obješena o tanke končiće, papirnata djeca koja suse klatila i poslušno okretala prema vjetru.Sjećaš li se naše prastare ulice, sjećaš li se nas neproporcionalnih kreatura s

morem psihičkih i fizičkih » felera« , nas koji smo bili prava klapa, domorocidrugima neprijateljske i negostoljubive ulice N? Sjećaš li nas se barem malo?

Bio je tu Kos koji je radio kao trgovački pomoćnik u trgovini kolonijalnomrobom Šiška Sladea. Znaš, onaj suhi s klempavim ušima, koji je kao podstanar živioiznad Sladeove trgovine i pola svoje plaće davao majstoru Sladeu za stanarinu.Zatim, naš vršnjak Emanuel Muvrin koji je stanovao na uglu naše ulice i ulice kojae vodila gore prema Jelačić placu i zajedno s nama išao u našu dragu, ruševnu

mušku gimnaziju, dolje prema kazalištu, Muvrin koji je svakog slobodnog trena pisaodugačke, sulude, nadrealističke poeme, te slijedeći svoje interese 1938. zajedno sJavorskim, Čopom i sa mnom upisao studij književnosti na zagrebačkom filozofskomfakultetu. Onda jednako stari i razvojno ometeni Baltazar Palluo zvan Šmrkljo, kojinije uspio završiti ništa više od tri razreda osnovne škole i koji je s bolesnom majkomšveljom živio u iznajmljenom stančiću iznad Sladeove trgovine, vrata do Kosovesobice; Baltazar Palluo, snažni i nesmiljeni branitelj našeg kvarta i naše ulice, koji je

edinog i pravog uzdanika imao u sedam godina mlađem Ciganu Toši,desetgodišnjem čistaču cipela iz naše ulice. Cigan Tošo bio je, ako ga se uopćesjećaš, ako si ga uopće zamijetila, Frido Štern, jedan od sedmero sinova CiganaBore, koji su čistili cipele u sedam različitih gradskih kvartova i kompletan utržadavali ocu, koji ih je škrto hranio i oblačio, a raskošno batinao. Cigan Tošo bio je onajmali rudlavi sanjar koji je toliko volio pričati o fantastičnim američkimmašinerijama za mazanje i glancanje cipela, koje tamo preko bare valjda imaju, ikoje će možda i on, kad jednom preuzme očev posao, imati i koristiti!

Sjećaš li ga se, Frido Štern? Sjećaš li se i ostale papirnate djece koja su se

klatila bešumno na propuhu ludih predratnih godina!Sjećaš li se Ladislava Abramovića, onoga koji je sve do ljeta 1938. išao

zajedno s nama u mušku gimnaziju i bio osobito nadaren učenik, pravi» wunderkind« . Onog istog koji je s roditeljima, radnicima Građanske tvornice sodavode, stanovao u trećem i posljednjem iznajmljenom stanu iznad Sladeove trgovinekolonijalnom robom i koji je onog istog ljeta 1938. nenadano pao na popravni u



završnom razredu gimnazije. On — najbolji učenik, on koji je bez problema čitao nafrancuskom i engleskom i znao s profesorima diskutirati o Schopenhaueru! Da, paoe jer se zaljubio u tebe, premda to nikada nije htio priznati, pao je jer mu se razum

smutio...Sjećaš li se zatim Šafarića, Tomislava Šafarića s ugla susjedne ulice, četirigodine starijeg propalog studenta Medicinskog fakulteta, visokog i ljepuškastoghrvatskog ekstremiste, čiji je otac, onih godina kada si došla i počela živjeti u našoj blizini, bio u emigraciji u ustaškom logoru u Liparima. I taj Šafarić te gledao i pratio,čak i onda kada ga je tatica, pošto se vratio iz Italije, ugurao u židovski odsjeUstaškog redarstva, u kojem je ostao sve do rasformiranja Ustaške nadzorne službe(1943).

Zatim Boleslav Javorovski, prisjeti se njega, onog pogurenog momka, koji je,hereditarno opterećen nastranostima svojih roditelja čudaka, živio u stanu iznadOžboltove gostionice. Išao je zajedno sa mnom, Muvrinom, Abramovićem i Čopomu mušku gimnaziju, a kasnije smo svi zajedno, osim Abramovića koji je pričao da neželi pohađati nikakav studij u ovoj truloj, buržujskoj i profašističkoj državi, krenuli nastudij književnosti. Studirao je književnost, a ipak se ponajviše zanimao nekimčudnim starim i prašnim knjigama, pisanim često na jezicima koje uopće nijerazumio, knjigama koje su govorile o spiritizmu, mračnim sektama, tajnimdruštvima, ezoterijskim sistemima ... Da, više od književnosti volio je okultizam, a

više od okultizma zapravo samo tebe, i u tebi vjerojatno spajao svoje okultizmom iknjiževnošću iščašene strane.I onda Vjekoslav Čop, vršnjak i gimnazijski i fakultetski sudrug iz dvorišne

barake moje zgrade,, koji je nadasve volio, naravno — odmah poslije tebe, modnenovitete i sport. Ludovao je za najmodernijim i basnoslovno skupim odijelima odkamilje dlake, finim engleskim mantilima, američkim šeširima i sportom, onimkicoškim, dendijevskim načinima bavljenja sportom. A jadnik, siromašan, jer roditelji su mu bili samo obični radnici u Zagrebačkoj dioničkoj pivovari i tvornicislada, oblačio se u staretinarnici, a trčao na takmičenjima bos. Bio je jedan od

najboljih, ako ne i najbolji zagrebački atletičar srednjoškolac, i dovoljno je bilo kazatimu da si među publikom tamo na onom našem srednjoškolskom igralištu i ti, pa daonako bosonog potuče sve svoje konkurente koji su trčali u skupoj sportskoj opremišto se prodavala kod » Druckera« ili » Kaudersa« .

I naposljetku ja, ja za kojeg je najmanje vjerojatno da ga pamtiš, tvoj prvisusjed, iz kuće nasuprot tvojoj, ja koji sam još i sada bolesna i neurotična osoba puna



fobija, ja koji sam ti 1936. napisao svoju » najduševniju želju« , a nikako je nisammogao strpati u tvoj poštanski sandučić ...

Da, jedina moja Frido Štern, i danas sam » onaj isti od prekoputa« , koji je

satima i satima iza zavjese promatrao tvoje prozore poput bestidnog voayera, ponajviše nenagrađen za svoj trud od kojeg se koče leđa i klecaju koljena. I danassam isti uplašenik, isto papirnato dijete koje se boji svakog šuma, svake gužve, svakegomile, svakog razgovora. Padao sam na ispitima koje sam odlično pripremio, jer sumi se pred profesorom odsjekle noge i oduzeo jezik, izbjegavao tramvaj i išao pješice, jer sam se bojao pogledati kondukteru u lice, tražio te i čekao na ulici, a ondazamicao u veže, jer sam se bojao da ne primijetiš moju zbunjenost i ne ismiješmoje osjećaje... Jedina korist od svega ovoga, od ove urođene i bolesne osjetljivosti,stidljivosti i introvertiranosti bila je ta što su me negdje neposredno prije rata

oslobodili služenja vojnog roka, zbog, kako je pisalo u rješenju, » psihičkeneuravnoteženosti, kao i ravnih stopala« .

Čuješ li to, Frido Štern? Znaš li ti to? Znaš li da sam, nakon što sam 1949. ipauspio završiti studij prekinut potkraj 1942, odbio mjesto srednjoškolskog profesora,er sam mislio da neću preživjeti taj tren kada se pojavim pred ljubopitljivim i zlim

pogledima učenika. Ostao sam radije u mraku svoje sobe, gdje živim od bijedne pomoći amerikanizirane tetke. I jedini ljudi s kojima saobraćam moji suistomišljenici, moji » istobolnici« — Kos, Muvrin i Javorski, koje viđam jednom

mjesečno na ovim bezuspješnim, pomalo traljavim seansama u stanu BoleslavaJavorovskog, iznad bivše Ožboltove gostionice, koja se sada zove » Narodnovinogorje« .

Ponekad donesem, dobro umotanu u meki ručnik i debelu, » His Master'sVoice« ploču s » Papirnatom djecom« , koju onda, prije seanse, dugo, dugoslušamo! Nijemi i nekako zamišljeni.

Hoćeš li nas poslušati, hoćeš li nam odgovoriti, hoćeš li doći... Frido Štern?



3.

TOUT VA MAL

Da, svi mi, Frido Štern, svi mi koji smo obitavali u onoj predratnoj ulici N, i bilizapravo prilično oprečne prirode, okupili smo se u jednom trenu oko tog, ako takomogu kazati, zajedničkog interesa. Oko tebe!

Bila je čudna ta 1936. godina, godina tvog dolaska, godina u kojoj smo mi,uglavnom sedamnaestogodišnjaci, prestajali biti dječacima. Vrijeme naših prvih

» muških razgovora« , prvih potajno popušenih cigareta, prvih seksualnih saznanja,koja smo prikupljali iz zabranjenog štiva, ili iz priča starijih i » prekaljenih« momakakoji su nas uvodili u tu tajnu mitologiju. Uglavnom, tvoja nas je pojava u tommisterioznom stadiju zrenja odvukla na staze nedosanjanog » ljubavnogavanturizma« u kojem se svaka slika iz mašte ubrzo pretvara u pogodni elementnovog sna. Da, sanjali smo o tebi, Frido Štern, o tebi, o našoj nesuđenoj ljubavi, kojusmo toliko željeli željom od koje ništa nije bilo jače, ništa osim straha koji bi nas preplavio pri pomisli da bi se koja od naših želja mogla obistiniti.

Izlazili smo uveče iz naše muške gimnazije i brzali kući, kako bismo se što prije

našli u našoj ulici u kojoj smo onda satima i satima, stojeći pred Sladeovimdućanom, razgovarali o najrazličitijim stvarima, znajući pri tom da je pravi razlograzgovora samo odugovlačenje. Jer, čekali smo zapravo da prođeš ti i da nasugledaš, da nas zapamtiš ...

Pamtiš li nas ti, Frido Štern? Ti s kojom zapravo nikada nismo razgovarali.Pamtiš li nas iz muške gimnazije — Muvrina, pjesnika, pa mene, pa zatimAbramovića, Javorovskog i Čopa? Pamtiš li Tomislava Šafarića koji je u to vrijemehodočastio našom ulicom s debelim svežnjem medicinskih knjiga pod rukom. Ne

zato da bi učio iz njih, jer je bio veoma loš i neodgovoran student, nego zato da bi gati primijetila. Pamtiš li Baltazara Pallua s one dvije vječne šmrkave rijeke ispodnosa, pamtiš li Tošu koji je jedan jedini put u životu očistio cipele tvojem ocu, pamtišli Kosa kojem su, kada je kroz izlog gledao u tvoje prozore, mogli okrasti cijeluradnju?

Onog ljeta 1937. nismo mogli znati da će ona diletantska, šeprtljava,



spiritistička seansa, što ju je za nas upriličio » lažni mag i umišljeni medij« BoleslavJavorovski, na neki način anticipirati tajni sadržaj mnogih poslijeratnih godina,sadržaj koji će nas, naravno uz tebe, uz sjećanje, održati tako dugo na okupu. Jasno,

one koji su se i mogli držati na okupu, to jest one koji su iz tog ludog rata izvukli živuglavu. U tim danima Boleslav Javorovski bio je upravo okužen raznim crnimmeštrijama, zbog kojih bi nas gimnazijski ravnatelj Opačić, najvjerojatnije,zasvagda prognao iz škole. Jedna od njih bila je i taj famozni spiritizam. Javorski, kojise u tim danima nije razdvajao od Bazaline knjige » Tajanstvene pojave« ,neprekidno nas je davio pričama o užasu koji je doživio nekakav Weckman uAmerici, o kucanju duhova u Hvdesvillu, o prikazanju koje je doživio voGlumbkow, o materijalizacijama koje je vršio Schrenck-Notzig, o Kristovoj smrtikako je vidi Andrew Jackson Davies i sličnim stvarima... Čak je pisao engleskom

društvu » Christian Spiritual League« i molio da ga prime za člana, a ukles sa grobasestara Fox — » There is no death, there is no death!« postao mu je omiljeni slogan.U kolovozu te godine, kada mu roditelja nije bilo kod kuće, uvukao nas je u

svoju sobu, zamračio dobro sve prozore, prem je napolju bio mrkli mrak, poredaonas oko stola i rekao da ćemo sada prisustvovati veličanstvenoj spiritističkoj seansi.Tako smo se za stolom zatekli, osim Javorovskog, Čop, Palluo, Šafarić i ja. Trebalo sesamo dogovoriti o tome koga ćemo prizivati. Šmrkljo je užasno bazdio na alkohol ineprestano podrigivao. Stavili smo svi ruke na okruglu ploču stola, dodirujući semalim prstima. Šmrkljo je htio da pozovemo njegova djeda — austrougarskogleutnanta — ali na kraju smo se ipak dogovorili da zovemo njegovo pokojnokraljevsko visočanstvo Aleksandra Karađorđevića, koji je prije tri godine pao odmračne ruke VMRO-a u Marseillesu. Boleslav Javorovski je svečanim i patetičnimglasom, rabeći mnoge tajanstvene izraze za koje ni sam valjda nije znao što znače, pozvao duha pokojnog kralja. I u trenu kada mu je rekao » Duše, ako si tu, javi senekim nenadanim zvukom« , pijani se Šmrkljo tako gromoglasno izbljuvao pospiritističkom stolu da je seansa smjesta morala biti prekinuta. Od tog dana je iBoleslav Javorovski bio mnogo umjereniji u svojim okultističkim euforijama i

mnogo nas je manje gnjavio tim stvarima za koje se ionako nismo previše zanimali.Znaš li, Frido Štern, da smo ipak znali, da smo ipak bili u pomalo prisnoj vezi sednom osobom koja te je poznavala, koja je s tobom čak i razgovarala. Zavidili smo

mu na tome, Frido Štern, užasno smo mu zavidili, premda je bio u biti nesretna, potpuno razjedena i promašena osoba. Zvao se Aleksandar Aschenreiter.

Godine 1936. minorni hrvatsko-francuski pjesnik Aleksandar Aschenreiter,



autor jedne jedine zbirke francuskih pjesama » Tout va mal« ili » Sve ide naopako«(Pariz 1926. god.) hodao je već svojim » pomračenim stazama potamnjeloganđela« , kako je to volio kazati. Iza njega su ostale burne pariške godine, bančenje,

zaludna ljubav, obiteljska razočaranja i koješta drugo. Za Aschenreitera je EmanuelMuvrin doznao iz teksta Grge Badalića, teksta koji je u jednom broju » Književnoggodišnjaka« slavio Aschenreiterov povratak iz Pariza u » krilo domovine, majčicesvoje...« Muvrinu, koji je već bio znani gimnazijski pjesnik, s ponekom pjesmom i uvažnijim književnim časopisima, zgadio se rodoljubno-didaktički ton Grge Badalića,ali ga je zainteresirala neobična sudbina Aschenreiterova, koji je tako najednom zasebe odabrao gorku sudbinu pjesnika-emigranta koji pjeva na tuđem jeziku. Kako jeu časopisu bila objavljena i slika tridesetdevet-godišnjeg pjesnika, Muvrin je uspio naulici prepoznati Aschenreitera, te ga je tako nekoliko puta i slijedio. Ubrzo je vidio da

se pjesnik ponajčešće zadržava u » Američkom baru« u Praškoj ulici, gdjesamoubilačkom žestinom tamani najžešća alkoholna pića. Predivna su bila suluda pijanstva Aleksandra Aschenreitera, znao je govoriti Muvrin. A onda je

ednogadana zatekaoMuvrin svog omiljenog pjesnika, od kojega ni stiha nije pročitao, u » Američkom baru« u društvu s tobom i tvojim stricem KarlomZvjezdanićem. Aschenreiter je govorio nešto svojim hrvatskim, koji je, čini senamjerno bio iskvaren francuskom dikcijom, a ti si se nakon svake njegove replikedugo i srdačno smijala, pogledavajući u njegove duboke pseće oči.

Sjećaš li se, Frido Štern? Sjećaš li se barem njega, pjesničke protuhe, noćne ptice i ispičuture? Njega, Aleksandra Aschenreitera?

Netom navedena činjenica navela nas je na to da i mi poželimo upoznati pjesnika Aleksandra Aschenreitera, ne bismo li možda u njegovoj blizini osjetili itvoje prisustvo, i tvoj miris.

Neki dalji Muvrinov rođak, koji je pomalo poznavao Aleksandra Aschenreiterai brata mu — Krešimira, upoznao je Muvrina s propalim poetom, a kasnije smo, posredstvom Muvrinovim, i mi upoznali Aschenreitera i proveli nekoliko vrućihsrpanjskih večeri u njegovu društvu.

Čuješ li nas, Frido Štern? Sjećaš li se kako je Aschenreiter bio istovremenoizuzetno lucidan, ali i do zla boga nesređen i konfuzan?

Pričao je zbrkano, nepovezano, tako da su se njegove rečenice morale pomno pratiti i potom poput » puzzlea« slagati u nekakav sustav. Pričao je o ruskimanarhistima, kleo se da će dogodine u Španjolsku, u građanski rat da se bori protivFranca, zatim nas uvjeravao kako za njega nema divnije ljubavnice od sitne kuglice



ruleta... Potom je znao dugo i dugo pričati o nekakvoj Lizi, pri čemu je bio izuzetnosentimentalan i zanesen, a kada bismo ga upitali da li je ta Liza njegova žena,odgovarao bi da je to žena kipara Kowalskog. Kada bi se dobrano izopijao, vadio bi i

novčanika izgužvanu sličicu na kojoj se dobro vidjela Liza uz njegovu kicošku priliku.Uslikali su se ispred Eiffelove kule. Onako izopijan, počinjao bi u jednom trenugovoriti samo francuskim jezikom, po čemu bismo znali da je vrijeme da odemo iostavimo ga na miru.

Takvog ga sigurno ne poznaješ, zar ne, Frido Štern?Ono što nam je rekao bilo je uistinu malo, ali i uistinu strašno. Govorio bi o tebi

kao o » slatkoj maloj« i » nježnom djetetu« . Govorio je još da si vjerojatnozaljubljena u njega, ali da on ne mari za to, jer previše je star i previše slomljen da bi nekoga volio. Jedino što još može jest to da mrzi, i to jednu jedinu osobu.

Da li je sve to istina? Čuješ li ti to, Frido Štern? Nije li mahniti pjesnik lagao?U siječnju 1937. puknula je gradom vijest da je Aleksandar Aschenreiter ubio

brata firentinskim bodežom kojim ga je negdje na mračnom Tuškancu udario ugrudi. Ne znamo detalje sa suđenja, ali se još sjećamo da je negdje u kolovozu istegodine otišao na robiju.

Tako je iza njega ostao samo jedan primjerak knjige — » Tout va mal« , kojie, s posvetom, poklonio » perspektivnom i mladom« pjesniku Emanuelu Muvrinu, i

kojeg su nam Muvrin i Abramović preveli nekoliko stihova. Da, i isto tako, grozna i

razjedajuća sumnja da ti voliš njega, pjesnika, a ne nas, prozračne sjenke iz ulice N.Znaš li ti to, Frido Štern? Znaš li što se zbivalo s nama?Te iste godine Tomislav Šafarić prekinuo je studij medicine, nakon što je u

ljetnom roku pao na sedam od mogućih osam ispita, pri čemu valja napomenuti dani osmi nije položio, nego odgodio. Stvari o kojima je u to vrijeme sve više pripovijedao bile su nam sve čudnije i nerazumljivi je. Nismo znali da je to rezultatsve češćih pisama koja su primali od oca obitelji iz Lipara.

Godine 1938. Ladislav Abramović pao je na popravni u završnom razredu.

Pitao ga je netko zbog čega sve to, ima li to veze s Fridom. Abramović nijeodgovorio, nego je bez riječi napustio školsku zgradu u koju se više nikada nije vratio.Imao je važnijih stvari, čitao je Marxa, Engelsa, Lenjina, Bakunjina, partijske brošure, prošvercane ruske listove i volio tebe. Pa kako onda uza sve to učiti, studirati,i još k tome u jednoj državi koju je mrzio, kojoj je javno objavljivao rat, koju ježelio satrti do temelja. A te smo godine Muvrin, Javorovski, Čop i ja upisali studij



književnosti i krenuli u novi životni period, samo prividno drugačiji od onih ranijih ikasnijih.

Čuješ li nas ti, Frido Štern? Razumiješ li nas? Snalaziš li se u ovom kaosu riječi

što govore o vremenu koje si prošla, o ljudima koje vjerojatno nisi zamijetila? 0drage i otrovne prošle godine! Shvaćaš li ti te naše godine, to vrijeme, ta ljeta ukojima se sve ovo odigralo, sve ovo o čemu pričamo? Tražili smo te, nalazili, pratili...

išta drugo kao da za nas nije ni postojalo, ništa drugo nismo ni primjećivali, čak nionaj kobni ožujski dan 1938. kada je Hitler ušao u Austriju i objavio svoj famozni» Anschluss« ...



4.

PAD PARIZA

Čuješ li nas, Frido Štern; zanimaju li te naši mali životi, zameteni u vremenu ikojeg ništa ne izlazi čitavo i neoskvrnjeno, zanimaju li te naše nagrizene i prepuklesudbine koje se bore protiv posvemašnjeg zaborava, male treperave zvijezde u beskrajnoj kozmičkoj tmini?

Pomagala si nam, Frido Štern, da sred tih divljih godina, u kojima kao da je

svijet silazio s uma, ostanemo u svojem malom svijetu, u svojoj tihoj oazi dobrozaštićenoj od sveg užasa koji je nastupao, koji je bio tu na pragu, užasa od kojeg smonaivno i pomalo glupo okretali glavu, misleći da ćemo ga tako odgoditi za nekohipotetično sutra ...

Sjećaš li se tog vremena, te vjetrovite 1939. godine? Novine su bile puneuzbudljivih ali i tjeskobnih naslova o svjetskim zbivanjima kojima smo pretpostavljalinašu individualnu, intimnu historiju. Separatistički i profašistički krugovi u Slovačkojtražili su nezavisnost Slovačke od Praga, tako da su Nijemci ubrzo okupirali Češku,koja je postala njemački protektorat, a Slovačka proglašena » Nezavisnom

državom« . Ubrzo nakon toga Talijani su upali u Albaniju, a Hitler sklopio sporazumo nenapadanju, ni manje ni više nego sa Staljinom. A onda je 1. rujna napadom jemačke na Poljsku, počeo i Veliki rat.

Koliko se sjećam, jedino je Ladislav Abramović, namjerno (?) propali učeninaše predratne muške gimnazije, sačuvao zdrav razum i otvorenost spram izvanjskogsvijeta. Ne, ne znači to, Frido Štern, da te nije volio, da nije mislio na tebe! Prije bise moglo kazati da je pomišljao kako će te svojim buntovništvom i gnjevom spramsvih nepravdi ovog glupog svijeta, prije zavrijediti! Mislim da je već u to vrijeme

bio povezan sa SKOJ-em i partijom, da je učestvovao u nekim tajnim akcijama,dijelio letke, govorio na mitinzima, bio u organizacijskim tijelima raznih štrajkova idemonstracija, bunio radnike ... Čak i ona crna masnica, što je početkom te godinekrasila njegovo lice i koju je pokazivao svima, najvjerojatnije je potjecala od policijskog pendreka. Već u tim danima znao je banuti noću kojem od nas i zatražitida prenoći negdje u hodniku, na kakvu rezervnom ležaju, u kupaonici... Pitali smo ga



što je, ali nam nikad nije htio odgovoriti. Rječnik mu je bio sve više protkan izrazimakoje smo teško razumijevali, izrazima poput » diktatura proletarijata« , » povijesnauloga radničke klase« , » proleterski internacionalizam« i si. Šafarić mu je govorio

da je glup što se tako javno deklarira kao » crveni« , te da će jednom negdje u mrakunaletjeti na policijsko tane. A policijska tanad namijenjena je u prvom redu» boljševicima« . Osim toga, pričao je propali medicinar, otac mu piše da se povijesna sudbina Hrvatske nazire u putovima sasvim druge vrste.

Boležljivi se Kos u to vrijeme bavio posve drugim stvarima, lude i pomalokriminalne prirode. Imao je, kako nam je pričao, fantastičnu ideju kako da stupi uvezu s tobom. Naumio je, naime, da u salonu tvojeg oca da šivati odijelo po mjeri,edno fino i otmjeno » chic-odijelo« od engleskog štofa, zbog kojega će morati

barem četiri ili pet puta ući u kuću Šternovih. Ti ćeš ga svakako morati primijetiti,

mislio je, a najbolje će biti ako ga vidiš za posljednjih probi tog otmjenog odijela.Tako ćeš steći dojam da je on — Kos — bogat i elegantan mladić. A tko zna, moždamu se čak i obratiš ...

Iznenađeni Kosovim planom, budno smo pratili njegovu realizaciju,ljubomorno priželjkujući, ma koliko to bilo sramno i sebično, da ne uspije, da te nikadne sretne, da ga ne primijetiš ...

Odijelo u vašem prvoklasnom salonu za bogatu gospodu bilo je basnoslovnoskupo za siromaha kakav je bio trgovački pomoćnik Krešimir Kos, podstanar. Možeš

li nazrijeti koji je to razlog natjerao njega, izuzetnog poštenjaka, da početkom 1939. počne potkradati gazdu Sladea kako bi skupio pare koje će ostaviti u vašem salonuMožeš li to nazrijeti? Smiješ pogađati samo jedanput!

Njegova mučna rabota, zbog koje nije mogao usnuti noćima i noćima, trajalae gotovo do kraja godine. A onda je u prosincu uzeo svežanj pokradena novca,

umotao ga u čistu maramicu na kojoj su bili izvezeni inicijali njegove pokojnemame, i otišao do modnog krojača Hermana Šterna, tvojeg oca, i naručio jednomoderno odijelo krem boje od najfinije engleske tkanine. Kada mu je stari Šter uzimao mjere, tebe nije bilo u salonu. Do 15. siječnja iduće godine išao je, radi

probi, u vaš salon četiri puta. Unezvjereno se osvrtao po salonu, nadajući se da će seotvoriti koja od vrata, da ćeš se pojaviti. Tvoj ga je otac opominjao da bude miran,kako bi se mogle otkloniti sve» falinge« na tek » priheftanim« dijelovima odijela.Krajem siječnja odnio je iz vašeg salona svoje otmjeno odijelo upakirano u fini crni papir, kakav su rabili samo otmjeni krojači, a da tebe niti jedan jedini put nije vidio.Postao je vlasnikom najbesmislenijeg odijela u povijesti čovječanstva, kako je



duhovito primijetio pjesnik Emanuel Muvrin, besmislenog zbog toga što je bilo odsamog početka očigledno da u njegovu životu bijednog » kalfe« neće biti prilike pogodne za oblačenje tog odijela. Svoje krem » chic-odijelo« obukao je prvi i jedini

put u ljeto 1940. na proštenju u Mariji Bistrici, gdje se užasno opio. A onda je u pijanom klimaksu skinuo odijelo i poklonio ga nekakvu prosjaku, koji je umjesto noguimao prastara, škripava ortopedska kolica, nakon čega se, onako polugol u prljavimgaćama i kariranoj košulji, vratio u Zagreb kolima nekakvog licitara i medičara, kojie na proštenju prodavao medicu i šarena srca s ogledalcem.

Znaš li ti to, Frido Štern; žališ li što nisi barem jedan jedini put ušla u modnisalon svog oca i primijetila tuberkuloznog Krešimira Kosa u elegantnom odijelunajmodernijeg » evropskog kroja« ?

Vjekoslav Čop, » elegantni sportsman« , na čijim su » luksuznim« odijelimakupljenim u periferijskim staretinarnicama bile desetine tajnih zakrpa i krojačkihintervencija, uspio je nakon dugih traganja otkriti knjižnicu u kojoj si posuđivalasvoje omiljene knjige, jasno, samo one koje ti tvoj bogati otac nije mogao nabavitikod » Kuglija« . Koliko smo te samo puta znali iz prikrajka promatrati kroz velike,osvijetljene prozore knjižnice! U pratnji majke, lagano si koračala između natrpanih polica i odabirala debele knjižurine. Cesto je i kiša po nama padala, dok smo tamonapolju cvokotali od hladnoće i pokisli kao miševi čekali da izađeš iz knjižnice inestaneš u onom crnom » Adleru« što te vani čekao. Mislim da nas niste nikada

primijetili; ni ti, ni tvoja majka, ni vaš šofer.Vjekoslav Čop uspio se sprijateljiti s Anom Blažević, pogurenomknjižničarkom, i ona mu je ljubazno spremala sve knjige koje bi ti vratila. Čop biveoma pažljivo i nježno uzeo knjige pod ruku, pazeći na njih kao na nekakve relikvije,izašao iz knjižnice i onda dugo hodao s tim istim knjigama po gradu. Ponajviše ponašoj dobroj, staroj ulici N, nadajući se, vjerojatno, da ćeš ga zamijeniti, da ćešshvatiti da i on čita i voli istu vrst literature. A knjige, knjige su sve bile nanjemačkom jeziku, koji Čop nije uopće razumio ... Sve sami njemački romantičari,ili drugi pisci u njemačkom prijevodu: Novalis, Tieck, Goethe, Heine, Schiller,

Hoffman, ili pak Nerval, Poe, Bertrand, Rousseau... Noćima je naš sportsman buljiou slova nerazumljivih knjiga, pokušavajući između rastvorenih stranica osjetiti tvojmiris, pronaći tvoje tragove. Volio je te knjige poput nastranog fetišista, samo zbogtoga što su nekoć bile u tvojim rukama, ili u tvom krilu. Poneki put bi naučio i nekolikonjemačkih stihova, tek tako da ih, možda, ako se kojim slučajem nađe u tvojoj blizini,može glasno izustiti. Možda bi ga tada i zapazila, da mu se samo ukazala ta



fantastična, nevjerojatna prilika? Nije li tako, Frido Štern? Nismo li u pravu? Čuješ li nas?Sjećamo se i one predratne » Kulise« , u kojoj je krajem mjeseca svibnja

1939. izašla tvoja slika. Bio je to izvještaj s konkursa za prvu damu novinarskog plesaodržanog 15. svibnja te godine u velebnom hotelu » Esplanada« . Mnogo smo jošgodina čuvali sliku, tvoju sliku, sliku pobjednice i » prve dame« , sliku koju je teratna palež uspjela proždrijeti. Imala si na tom plesu tek osamnaest godina, a bila siveć prva među najboljima. Uglavnom, nakon tvoje pobjede i mi smo » poludili« za plesom, pa smo se gotovo svi upisali u » Neralićevu plesnu školu za građanstvo stjednim tečajevima modernih plesova i koterijama za djecu« . Motali smo se tamo po plesnom podiju i, onako nespretni i neprikladno obučeni, pružali zapravo jadnu,gotovo grotesknu sliku. Mislim da je uistinu prava sreća što nas tada nisi moglavidjeti. Prvog je stari Neralić izbacio Šmrklju, koji je tako krvnički stao na nogusvojoj slučajnoj partnerici da je jadna djevojka najvjerojatnije za sva vremenazamrzila ples. Za Šmrkljom je, naravno, otišao njegov pas pratilac — Cigan Tošo, skojim uostalom nitko nije ni htio plesati, pa je vježbao s metlom u ruci. KrešimiraKosa i mene stari je Neralić odgovorio od daljnjih vježbanja ljubaznim savjetom» da to nije za nas, jer da smo skroz netalentirani i nemuzikalni« . Muvrin je ipanešto naučio, a Javorovski je morao odustati onog trena kada više nije imao novacada plaća poduku. Abramović je sve to držao izuzetno neozbiljnim, a Šafarić i Čop su

u to vrijeme već dobro znali plesati. Eto, tako je jadno završila naša plesačkaavantura, vođena željom da se i mi dovinemo do onih plesnih » visina« , potrebnihonome tko bi poželio biti tvojim partnerom na idućem konkursu, koji, zapravo, nikadanije ni održan.

Tiha, titrava nada da ćeš ga primijetiti, zaigrala je u Muvrinovoj duši onesnježne veljače 1940. kada mu je u nakladi » Kuglija« u biblioteci mladih pjesnikaizašla zbirka ljubavnih soneta » Zvijezde« , naslova, dakle, kojem nitko od kritičaranije shvatio pravi smisao. Mlađa književna kritika, koja je pratila i časopisnu produkciju, bila je pomalo osupnuta Muvrinovim » Zvijezdama« , budući da ga je

znala kao ortodoksnog sljedbenika francuskog nadrealizma. Zašto sada ovaj » saltomortale« , ovaj skok u neoromantizam, u prevladane obrasce ljubavne lirike, pitalase mlađa hrvatska književna kritika, ne mogavši pronaći odgovora. Naravno, da suznali za tebe, Frido Štern, sve bi im bilo jasno, da su samo znali za Muvrinovunamjeru da tebi posveti knjigu, da su samo znali za njegovu bolesnu nadu da ćeknjiga jednog dana biti prevedena na njemački i tako dobiti naslov »Die Sterne« ...



Jesi li vidjela ikada tu malu, nezapaženu i loše opremljenu knjižicu sonetanašeg prijatelja, najvećeg pjesnika naše muške gimnazije — Emanuela MuvrinaZbirku koja bi se na njemačkom zvala » Die Sterne« . čuješ li, Frido Štern?

Ubrzo nakon izlaska » Zvijezda« Muvrinu se dogodila i jedna velika privatna,intimna tragedija, događaj koji se njega toliko neobično dojmio, da smo čak uednom trenu pomislili da namjerno patetizira i pretjeruje.

Četrnaestog lipnja 1940. pao je Pariz; prijestolnica, kako je govorio Muvrin,Francuske, svjetske kulture, umjetnosti i duha uopće, i bastion nadrealizma. U ,njegasu umarširali hladni, odmjereni i bešćutni njemački krvoloci koji nisu razlikovaliRimbauda od Lautreamonta, Bretona od Eluarda, koji nisu ni znali za Bunuela,Dalija, Picabiju...

Pjesnik Emanuel Muvrin, koji je poznavao francuski jezik samo toliko da možeuz pomoć rječnika čitati moderne francuske pjesnike, nije bio nikad u Parizu, ali jeznao napamet gotovo čitav plan grada i gotovo sve poznatije i važnije lokalitete.Mogli ste mu pokazati bilo kakvu sliku ili razglednicu Pariza, pa da on točno kaže kojie to dio grada i što se još u tom dijelu mora vidjeti...

Onog dana kada je saznao za pad svoje prijestolnice, nije prestajao pričati oParizu. Pričajući, neumjereno je pio, tako da mu je glas postajao sve drhtaviji, a očise sjajile. Pokušavao je rekonstruirati posljednje sate slobodnog Pariza, atmosferukoja je vladala u najvažnijem gradu na svijetu. Pričao je o odjeku topovske paljbe

što je dopirala iz predgrađa, o kolonama izbjeglica koje opsjedaju vlakove zaMarseille, o slobodarima koji uvjeravaju one rezignirane da nije još sve gotovo...Zatim nam je pokušao dočarati jednu pravu parišku kavanu u kojoj gnjevni i pijaniljevičari, u tom pariškom sutonu, obuzeti eshatološkim primislima, pjevaju pjesmeslavne Pariške komune i francuske revolucije. A onda je i sam sa suzama u očimazapjevao:

Allons, enfants de la Patrie

Le jour de glorie est arrive!

Contre nous de la tyrannie,

Le' etendard sanglant est leve'.

Le' etendard sanglant est leve'.

Glas mu je bio sve glasniji i patetičniji, rukama nas je pozivao da ga slijedimo: Entendez — vous dans les campagnes

Mugir ces feroces soldats?



Oko pola noći vodili smo ga totalno pijanog našom ulicom kući, da ga predamoroditeljima. Napravio nam je toga dana užasne svinjarije. Pobljuvao se na fakultetuza predavanja, pjevao pred policajcima Internacionalu na izuzetno provokativa

način, nokautirao Šafarićeva strica zbog toga što je hrvatski ekstremist, što njega,Muvrina, kao nadrealistički i lijevo orijentiranog internacionalca, jako, jako vrijeđa.Zatim je htio pred kipom bana Jelačića razviti francusku zastavu, ali je nije imao.Umalo da se ne potuče i sa svima nama, zadnjim kurvama koje mu nisu htjelenabaviti zastavu. Abramović ga je tješio, govoreći mu o budućoj sovjetskoj,socijalističkoj Francuskoj u kojoj će se vijoriti crvene zastave, koje će Francuzimadarovati ruski vojnici. Potrebno je još samo malo pa će se velika Rusija probuditi istati na rep podivljalim Nijemcima, govorio je Abramović. Dirnut Muvrinovim bolom, Cigan Tošo je neprekidno plakao, premda uopće nije znao gdje je taj slavni

Pariz. On, mali i naivni čistač cipela, slijedećeg je dana besplatno čistio cipelesvakom prolazniku koji je bio voljan glasno viknuti » Vive la France!« , uzvik kojemga je naučio Muvrin. Šmrkljo je pak, sa svoje strane, u čast Pariza, istukao jednukompletnu klapu iz susjedne ulice, zaradivši i sam nekoliko plavih masnica. Tukao ihe tako da se činilo da je on, divalj i pomalo retardiran besposličar iz ulice N, jedini

čovjek na svijetu koji je 14. lipnja svojim šakama mogao spasiti Pariz prednjemačkom najezdom.

Tog dana doveli smo pijanog Muvrina pred vrata njegova stana na uglu našeulice. Vrata je otvorio sanjivi otac koji je tupo pogledao u nas, očigledno neshvaćajući o čemu se radi. » To je zbog Pariza« , rekli smo mu mi, nakon čega mu,vjerojatno, baš ništa više nije bilo jasno. Njegov sin Emanuel, koji mu je možda imogao objasniti što se događa, već odavno je hrkao na našim rukama.

Mislim, Frido Štern, da je tog strašnog dana kada je pao najvažniji grad svijeta,grad koji se može ljubiti poput žene, Emanuel Muvrin na tren zaboravio na tebe.Oprosti mu zbog toga, ako je to uopće točno, ako nas uopće čuješ!



5.

BARSKI GARNIZON

Mislim da smo tokom 1940. godine počeli polako shvaćati da je sudbina svijetaveć odlučena, te da će se olovni ratni oblak uskoro nadviti i nad nas, i nad našuzemlju. Naravno, tjeskoba i zabrinutost nad sutrašnjicom, nad svim tim» izvanjskim« zbivanjima, koja bi mogla zadesiti i našu zemlju, i naš grad, i našuulicu, nisu se mogli porediti s užasnom pomišlju da bi ti mogla najednom napustiti

grad. Da, dolazila su olujna vremena, Frido Štern. U proljeće je Hitler okupiraoDansku, a zatim kao po nekom dijaboličnom lancu Norvešku, Belgiju, Nizozemsku iLuxemburg. Onda je došla na red Francuska, da bi, kao što smo već rekli, sredinomlipnja te godine pao i Muvrinov Pariz. Tako je 22. lipnja 1940. vlada maršala Petaina potpisala kapitulaciju u Compiegneu, primivši njemačke uvjete. Istog mjeseca iHitlerov rimski satelit objavio je rat Francuskoj, koji je jednako brzo završio. Usrpnju te kobne godine počela je i čuvena bitka za Britaniju, a 27. rujna zaključen jeu Berlinu i » Trojni pakt« , između Njemačke, Japana i Italije.

Uistinu, bilo je to jedno od onih rijetkih vremena kada novine nisu uopće

dosadne, Frido Štern!I u Zagrebu su to bile uzbudljive godine. Prvog svibnja 1940. poveo me

Ladislav Abramović da prisustvujemo velikim prvomajskim demonstracijamakojima se htjelo pokazati opće nezadovoljstvo radnih masa. Krenuli smo rano izjutra prema Trešnjevci. Išli smo pješice jer su ZET-ovci štrajkali, što je bilo ključno, kakomi je kazao Abramović, za uspjeh kompletnih demonstracija. Čitali smo zatim letak s proglasom zagrebačkog Mjesnog komiteta. Kada smo došli do remize, spopao mesilan strah od one gomile ljudi, među kojima je bilo i mnogo tramvajaca koji suodbili da rade. Pored nas je protrčao jedan debeljuškasti starkelja, vičući kako će svi biti otpušteni, na drugom kraju je netko prijetio policijom, premda je policajaca već bilo podosta svud oko nas, kao i predstavnika Hrvatske građanske zaštite. Kasnije,kada je organizirana povorka, krenuli smo svi zajedno prema Kazališnom trgu, kamosu se slijevale povorke iz drugih dijelova grada. Unatoč toga što smo hodali posvemirno, na nas su veoma brzo navalile one prodane duše iz policije i građanske zaštite,udarajući pendrecima i sabljama, na što smo morali uzvratiti. U jednom trenu,



začudio sam se samom sebi što ja tu uopće radim, pitao sam se. A onda sam,ohrabren Abramovićevim prisustvom, dohvatio jedan kamen i zavitlao ga prema policajcu koji je bio desetak koraka ispred mene. Pogodio sam ga ... Policajac je

pao, a Abramović iznenada skočio i poljubio me. Međutim, čim je počela pucnjava,dao sam se u paničan bijeg, ostavljajući i demonstrante, i Abramovića ...Te noći, Frido Štern, dugo sam drhtao u svom krevetu, plašeći se, ne

razumijevajući vlastiti gest, svoj sitni heroizam, tako neprimjeren mojoj plašljivoj prirodi.

Mjesec dana poslije, točnije 1. lipnja 1940, imali smo jedan veoma tužadogađaj, jedan ispraćaj, koji u tim danima nije mogao obećavati ništa dobro. Našstari drug iz muške gimnazije i kolega s fakulteta, Vjekoslav Čop otišao je u vojsku udaleku Crnu Goru, u Bar. Stvar se nije mogla nikako odgoditi. Njegovi siromašniroditelji, radnici iz drvene barake podignute u našem sivom i tmurnom dvorištu, dalisu čitavu svoju bijednu ušteđevinu da s prijateljima proslavi odlazak. Putovao je togdana uveče. Ujutro je uzeo trećinu tih novaca, ostalo vratio roditeljima, a ondakrenuo s nama u obilazak gostionica. Obukao je svoje najbolje odijelo istaretinarnice, lakirane bijele cipele koje je jednom neki pijanac zaboravio u kafani» Trilby« , na glavu stavio moderni bijeli šešir koji smo prije mjesec dana za njegaukrali na nekoj dobrotvornoj zabavi, a oko vrata zavezao sjajnu tirkiznu kravatu.Izgledao je božanstveno! Platio je onda jednom postarijem harmonikašu da čitavog

tog dana bude uz nas i po našoj želji svira sve same starogradske i narodne pjesme, ai pokoju zabavnu ...Pili smo i pjevali svuda pomalo, u » Meduliću« , » Astoriji« , » Lovačkom

rogu« , » Varoškoj pivnici« , » Kolu« , a onda kasno poslije podne napravili konačnirusvaj u Ožboltovoj birtiji, rusvaj koji je stari, dobronamjerni Martin Ožboltvjerojatno morao rezimirati na slijedeći način: razbijene četiri boce od litre, tri pehara — veća, sedam čaša od pola deci, tri čaše od pola deci — na stalku,sedamnaest čaša od dva deci, jedna staklena pepeljara, jedna keramička vaza zacvijeće, jedna kraljeva slika, jedno prozorsko okno-oberliht, jedna stolica kompletna,

edna stolica — drveni naslon, dva biljarska štapa i jedna biljarska kugla — bijela.To kako je razbijena biljarska kugla, nitko nikada nije uspio doznati! Uglavnom, da bise sve to platilo, otišle su gotovo dvije trećine ušteđevine Čopovih roditelja, tj. one pare koje je » obazrivi« sin vratio.

Pijan kao zemlja, ali u besprijekorno čistom svijetlom odijelu, krenuo jeVjekoslav Čop kući, oprostio se od roditelja koji su se gušili od plača i suza, i krenuo



ka željezničkoj stanici. Za njim smo išli mi, a za nama već pijani harmonikaš koji je,neprekidno griješeći, uvijek iznova svirao » Kad bi ove ruže male« .

Tebe, tebe nigdje nije bilo, Frido Štern! A trebalo je vidjeti posljednje veliko

pijanstvo Vjekoslava Čopa, najboljeg lakoatletičara kojeg je muška gimnazija uopćedala. Kasnije, kada smo mu pisali u Bar, lagali smo mu da tebe prvog lipnja nije bilou Zagrebu, da si bila na oporavku u nekom lijepom i zdravom slovenskomodmaralištu. Lagali smo mu, držeći da je bolje da, izgubljen i usamljen tamo u tom prljavom crnogorskom, barskom garnizonu, misli kako bi ti svakako primijetilanjegov pretjerano patetičan i pretjerano strašan oproštaj sa Zagrebom.

Kada je Čopova glava, zajedno s jurećim vlakom, nestala u pari, dimu i mrakuželjezničkih perona, nismo ni slutili da smo ga, eto, posljednji puta vidjeli zdravog inormalnog.

Da, sigurno to ne znaš, sigurno ne znaš da smo još dugo nakon njegova odlaskačuvali kao dragu uspomenu njegov bijeli šešir, malo umazan čađom, koji mu je,onako pijanom, ispao iz vlaka što je napuštao stanicu.

Čuješ li nas,. Frido Štern, čuješ li što nam se događalo?Tog ljeta i ja sam krenuo na taj neugodni, zapravo sudbonosni liječnički

pregled o kojem je ovisio moj dalji život. Ili ostati kod kuće, ili otići u vojsku, uvremenu koje nije obećavalo ništa dobro, ponajmanje vojniku. A osim toga,napustiti grad u kojem ti živiš! Ja nisam bio tako jak kao Čop, kojem je uspjelo

zatomiti i prešutjeti onaj najveći bol vezan uz rastanak, bol zbog toga što te sada višeneće moći vidjeti. Ne, ja nisam bio tako jak, ja sam bio mnogo osjetljivije i nježnije prirode. I upravo to me spasilo od vojske. Nakon komisijskog pregleda proglasili sume nesposobnim kao psihički neuravnoteženu osobu koja boluje od različitih fobija, auz to sam imao i katastrofalno ravna stopala (» blattfuss« ) s početnomdeformacijom kičme. Jadan sam ti ja muškarac! Sjećam se da sam bio oslobođe baš onog dana kada je poštar donio one dolare, mjesečnu potporu dobre stare tetePepe iz Pittsburgha. Za više od pola mjesečnog iznosa napili smo se kao životinje, a pet dolara poslali Čopu u » barski garnizon« , kako smo mu napisali.

Da si vidjela kako se samo smijao pijani Šmrkljo, dok ga je njegov jednako pijani prijatelj Tošo, znaš onaj Cigan, onaj čistač cipela, mazao kremom za cipele po licu, a potom glancao velikim crnim četkama. Da si samo vidjela kako se tevečeri zabavljala i smijala cijela Ožboltova birtija!

A onda, onda je negdje u rujnu uslijedilo ono gorko, ono uznemirujuće



saznanje. Mislim da je prvi primijetio Šafarić.Imala si mladića, imala si svog elegantnog, vitkog i lijepog, bogatog pratioca,

koji te je izvodio u grad i vraćao kući sportskim » Bugattijem« . Kada biste se uveče

vratili s kakvog prijema, iz kina, teatra, s plesa, šetnje ili tenisa, još ste dugo sjedili uautomobilu, pred kućom. Pričali ste i netremice se gledali. Nikada zapravo nismosaznali tko je on i kako se zove. To je vjerojatno jedina važnija stvar iz tvog životakoju nismo saznali. Ne zato što bi to bilo osobito teško, nego zbog toga što smo se bojali tragati i kopati po tako bolnim stvarima. Radije smo zažmirili, pokušavajućizamisliti da ga nema, da nema njega kojem ne smiješ pripadati, koji nema tu štotražiti...

Bili smo izgubljeni, bili smo otpisani! Koja li je samo suprotnost bio on,suprotnost nama bezimenim proleterima iz ove stare ulice. Da, s njim se nismomogli mjeriti. Kako je samo blještava bila njegova elegancija prema lažnomdendizmu Čopovih odijela iz staretinarnice, njegov stas prema pogurenoj priliciBoleslava Javorovskog, njegova čista bijela put prema Tošinoj ciganskoj» preplanulosti« , njegova urednost prema Šmrkljinim vječno curećim nozdrvama,njegova profinjenost prema Abramovićevim oštrim, gorštačkim crtama lica!

Pratili smo vas poput tužnih, prozračnih sablasti. Gledali smo vas subotomispred sinagoge, skrivali se u grmlju na Tuškancu, tamo pored onog privatnogigrališta za tenis, virili preko ograde bašte hotela » Esplanade« , čekali skriveni da

izađete iz kina » Capitol« , pratili vas u gomili na sanjkalištima Cmroka, cvokotali predonom knjižnicom u kojoj ste sada zajedno birali njemačke knjige ...O onda je polako došao i onaj tužni doček Nove 1941, za koju se još rijetko tko

nadao da će mu donijeti nešto dobra, doček koji smo upriličili u mojem stanu.Mislim da je to bila posljednja Nova godina koju smo dočekali onako na okupu, svizajedno, jasno ako zanemarimo Čopa koji je Novu dočekao uz dva deci vina i pudingod dvopeka u » barskom garnizonu« . Da, bili smo tu svi, posljednji put u životu svizajedno. Bila je ta noć, na neki način, posljednja noć naše mladosti. Sutradan će početi trpko i jetko zrelo doba, sutra će početi sasvim nove brige, sutra će početi rat,

mržnja, razaranje, rasulo i smrt... Bili smo tu svi: Krešimir Kos, koji je pomalo žaliošto za ovu priliku nije sačuvao ono » chic-odijelo« ; Emanuel Muvrin jednakorazočaran i kritikama svoje knjige i, kako se činilo, definitivnom propašću francuskerepublike; Baltazar Palluo-Šmrkljo, kojem su za Novu godinu » iz heca« poklonili» Dr Dry Nose, sredstvo za pročišćavanje nozdrva i otklanjanje zapaljenja sinusa« ;Cigan Tošo, koji je neprekidno govorio da će, kada se napije, izvesti pobunu i štraj



protiv svog oca tiranina, koji pljačka njega i braću mu; Ladislav Abramović, koji jeodnekuda donio neko novije izdanje » Proletera« , koji je, kako smo kasnije doznali,štampala partijska štamparija na Sigečici; Tomislav Šafarić, koji se negdje poslije

pola noći potukao s Abramovićem zbog političkih opredjeljenja, te su u tuči srušili iupropastili s mnogo truda okićenu jelku; zatim Boleslav Javorovski, koji je cijelo večetražio »žrtvu« kojoj će detaljno pričati o ceremonijalu sklapanja ugovora s đavlom;i, na kraju, ja koji sam zapravo čitavu tu noć mislio o tebi, Frido Štern! Vjerojatnokao i svi ostali koji su, pričajući o sasvim marginalnim temama, sve vrijeme mislilisamo na tebe.

Sjećam se da smo se negdje oko četiri izjutra Abramović i ja izdvojili iz pijanegomile i otišli u jednu sobicu u potkrovlju, koja je nekada pripadala mom pokojnom bratu. Naložili smo peć i sjedeći u mraku gledali preko, na tvoje neosvijetljene

prozore. Padao je gusti snijeg koji se ponajbolje vidio« dolje na uglu, okupasvjetlom ulične svjetiljke. Gledali smo tvoje prozore, a da te nijednom nismospomenuli. Abramović, kojega sam volio, jednako kao i njegove političke ideje(kojima se samo zbog vlastite bolesno strašljive prirode nisam mogao i sam baviti), počeo je iznenada pričati o Tomislavu Šafariću. Pričao mi je o jednom, kako jegovorio, čudnom događaju iz djetinjstva. Jednom, kada je imao samo sedam godina,krenuo je sa starijim dečkima, među kojima je bio i Tomislav Šafarić, u krađuabuka. Bila je noć. Tapkao je za starijima, i nakon nekog vremena našli su se poredednog malog voćnjaka na Pantovčaku. Sve je vrijeme osjećao da ga ti stariji klipani

zanemaruju, te da im nipošto nije drago što je i on, Abramović, krenuo s njima.Momci su preskočili ogradu i počeli brati jabuke, gurajući ih u džepove i njedra. MaliAbramović nije mogao preći visoku žičanu ogradu i sve mu je jasnije bilo da ćeostati bez jabuka. Onda su odjednom svi momci ponovo preskočili ogradu i počeli sevraćati kućama, grizući pri tom glasno netom ukradene jabuke. Abramović je išao zanjima i nitko se nije obazirao na nj. Onda se najednom Tomislav Šafarić okrenuo,izvadio iz njedara veliku jabuku i dao je malom Ladislavu Abramoviću, rekavšisamo: » Na mali!« Taj gest Abramović nikada nije mogao zaboraviti. I sada, te

novogodišnje noći, Abramović se strašno čudio što taj gest iz Šafarićeve prošlostinikako nije u skladu s onim što ovaj danas radi i govori. Znaš, govorio mi je, uŠafarićevoj prirodi ipak ima nešto opasno i sve te njegove šuplje priče o hrvatskojnaciji, o Srbima koje treba vratiti natrag, o svježem vjetru koji puše od Lipara, moguednog dana poprimiti sasvim drugu dimenziju.

Govorio mi je tako, predmnijevajući strašnu budućnost svog starijeg prijatelja,



kasnijeg velikog pregaoca Ustaške nadzorne službe.Sjećaš li se novogodišnjeg jutra, Frido Štern, sjećaš li se one magle, one tišine,

one poledice i one potmule, hrapave crkvene zvonjave?

Sjećaš li se?



6.

KLICA ZLA

Ti ljudi su pristupili tom banditskom paktu, ti ljudi su nas tamo u Beču sramnoizdali!, govorio je Ladislav Abramović u ožujku 1941. No bila je to samo karika,nastavljao je, u sramnom lancu izdaja.

Znali smo tada, Frido Štern, da je sve gotovo i puni tjeskobe očekivali smo tonovo vrijeme u kojem su se mogle dogoditi mnoge grozne stvari, u kojem su nas

mogli, a toga smo se najviše užasavali, rastaviti od tebe.Zatim su nas novine zasule vijestima o onom malodobnom kralju koji je još pomlijeku mirisao, pa onda o generalu Simoviću i njegovoj vladi koja je konačnozgasnula za onog burlesknog aprilskog rata, kada su u našu zemlju provalili valjda svikoji su uopće i mogli provaliti: Nijemci, Talijani, Mađari, Bugari... Sedamnaestogtravnja general Janković i bivši ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju.

Pet dana nakon bombardiranja Beograda u naš Zagreb ušle su kolonenjemačkih vojnika, uz čiju je naklonost istog dana proglašena ta famozna, tako zvana

ezavisna Država Hrvatska. Međutim, tri dana ranije, tj. 8. travnja, u našoj seneposrednoj blizini odigrao još jedan značajan događaj. Te večeri se, naime, nakondugih liparskih godina, s dva drvena kovčega u rukama, u kuću na uglu naše ulice,vratio hrvatski emigrant Zvonimir Šafarić, otac našeg dotadašnjeg prijatelja, bivšegstudenta medicine — Tomislava Šafarića, koji će veoma brzo postati krupna zvjerkaUstaške nadzorne službe, u koju će nešto kasnije ugurati i svog sina.

Kada se sjetim svega toga, Frido Štern, kada se sjetim iz perspektive ovihdesetak godina, sve mi je mnogo razumljivije. Ta Tomislav Šafarić je bio toliko pod

utjecajem svojeg patrijarhalnog tatice da bi po njegovoj preporuci otišao i u samogrotlo pakleno. I kakvo li je onda čudo to što je tako voljko otišao u rabotu kojom ćedobrano isprljati ruke srpskom, židovskom i komunističkom krvlju?

Sjećaš li se njega, Frido Štern, sjećaš li se njega koji je već od sredine travnja počeo naveliko pričati o tome kako Srbima nema mjesta u Hrvatskoj, kako su oni biliuvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda, kako za njih važi samo



ono » Ili mi se pokloni, ili mi se ukloni« , kako židovsko pitanje treba riješiti na istinačin kako ga je riješila njemačka vlada, kako oni, to jest Židovi, nisu za arijskodruštvo, te kako se židovstvo potpuno razlikuje od arijevstva i nema velikih duševnih

emocija, ne poznaje žrtava i nema u sebi ništa što bi oplemenjivalo čovjeka...Tomislav Šafarić, kojega smo ubrzo svi odreda počeli izbjegavati, kao da se iznenada pretvorio u nekakva prenosnika stupidarija kojima su nas obasipala » novinskaizvješća i krugoval« . Kasnije se ispostavilo da je u svojoj euforiji išao tako daleko dae maltene napamet znao » Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti« , i ostale odredbe

koje su zasijecale u područje rasne biologije, politike i higijene, što su sve redom bile» predivne znanstvene discipline« .

Da, Tomislav Šafarić je veoma brzo postao pravi, rasni, svjesni i dosljedniustaša, arijevac, Hrvat, u biti, kako je naglašavao, slavnog i čeličnog gotskog

podrijetla.Međutim, te godine u ožujku, dakle nešto prije samog rata, dogodio se jedan, za

nas, jednako strašan događaj. Oprosti nam, Frido Štern, što tako nekronološki preskačemo po ovim godinama, po ovom vremenu, i u posvemašnji kaos zbrkomvlastite "memorije unosimo još više bezređa i još više nesigurnosti! Oprosti nam,Frido Štern, ali, ta nije li sama priroda sjećanja kaotična, neuredna, nepočešljana...

Dakle, prije svega ovog što smo maločas kazivali, negdje u ožujku, Baltazar Palluo-Šmrkljo počinio je grozno samoubojstvo u nužniku Ožboltove gostionice.

Pričat ćemo ti sada redom. Čuješ li nas, Frido Štern? Nakon što smo shvatili da imaš stalnog pratioca koji ti znači više nego običasudrug; nakon što nas je to bolno saznanje poput malja pogodilo posred čela, Baltazar Palluo povukao se gotovo potpuno u sebe. On, koji je i inače bio šutljiva i povučenaosoba, pomalo frustriran svojim uistinu ograničenim intelektualnim sposobnostima,sada gotovo i nije više govorio. Mislim da je njegova ljubav prema tebi bila čudnijaod naše. On te, čini mi se, nije želio za sebe, ali nije mogao podnijeti pomisao da bi timogla biti nečija, da bi mogla pripadati nekom drugome. Bilo je tu nečeg čudesnog,nečeg nestvarnog, nečeg što se nalazi samo u bajkama. Šmrkljo je znao da vas dijeli

onaj mitski ponor, ponor koji u pričama uvijek propukne između ljepotice i zvijeri.Jer Šmrkljo je sigurno znao da prema tvojoj ljepoti on nije ništa drugo doli zvijer,doduše — zvijer čiste i naivne duše, ali ipak nakaznog, » zvjerskog« obličja! I ondase u njemu, samo u jednom trenu, zaista i probudila zvijer...

Sjećaš li se one tužne veljače, Frido Štern, one tužne večeri u danima pred samrat, veljače sred koje je cijela Europa drhtala i sa strahom iščekivala svoju dalju



sudbinu. Te večeri Baltazar Palluo-Šmrkljo, dočekao je tvojeg mladića, upravo utrenu kada se iz tvoje kuće vraćao u automobil, kojim te je dovezao iz kina, i beriječi ga počeo tući. Kada je tukao klipane iz drugih kvartova, činio je to tako da je

sve skupa izgledalo poput neke obijesne igre kakvu voli ratoborna dječurlija,međutim, ovoga puta njegovi su udarci bili ozbiljni, puni mržnje, u njima se osjećalaŠmrklji nesvojstvena klica zla. Tvom bezimenom ljubavniku puknula je vilica,odijelo mu se rasparalo, a na oku se pojavila tamna modrica, onakva kakvu smoobično nazivali » šljivom« . Ubrzo je počeo plakati i moliti pomahnitalog Šmrklju da prestane, našto je on samo podvostručio žestinu i količinu udaraca. Taj bijednik je plakao i molio, Frido Štern, a mi, mi smo bili spremni zbog tebe krenuti i u vječno podzemlje, u Had, u kojem su muke i patnje neizrecive, neopisive...

Čuješ li nas Frido Štern? Opraštaš li to nedjelo Šmrklji, njemu kojeg više

nema?Kada se taj sretnik, tvoj odabranik, onesvijestio, više od straha negoli od

udaraca, Šmrkljo je nogom počeo uništavati njegov automobil. Potpuno mu jeizobličio desni blatobran, a onda je udario golom šakom po prednjem staklu i razbioga u paramparčad, dobro razrezavši ruku... Zamisli, to je učinio baš on, on koji je poput tupave bene buljio sa strahopoštovanjem u svaki automobil, diveći se tomstroju koji se kreće sam, bez ikakve pomoći ljudske snage, kojom je njegaŠmrklju, priroda tako izdašno obdarila.

Mjesec dana nakon toga Šmrkljo je počinio samoubojstvo, objesivši se okožnati remen u zahodu Ožboltove gostionice. Ni danas nam nije jasno u kojoj suvezi ta dva čudna događaja ...

Priređen mu je mali i neugledan sprovod, ispratili su ga samo svećenik, majka,gluhi ujak iz provincije i mi prijatelji iz stare, zaboravljene, predratne ulice N. Majkae sve vrijeme ridala, a ujak je vadio bocu rakije iz džepa i pio. Da li zbog

» neutješne boli« ili samo zbog neizlječiva alkoholičarskog poriva? Mi smo šutjeli!Priroda se ipak smilovala i potrudila da upravo katastrofalnu neuglednost

pogrebne povorke popravi i dotjera prekrasnim sunčanim vremenom. Iako jenekoliko dana prije toga puhalo i sniježilo, na dan Šmrkljina sprovoda iznenada jegranulo sunce, snijeg se počeo naglo topiti, a živa na termometru popela se za todoba godine nevjerojatno visoko. Bilo je to pravo lažno ljeto, prekrasan dan za ukop.Sjetili smo se koliko je samo Šmrkljo volio jedan kaubojski film u kojem nekakavindijanac, jednog isto tako lijepog dana, kaže: » It's a good day for dying!«

Cigan Tošo, kako smo kasnije saznali, toliko je duboko doživio smrt najboljeg



prijatelja da je i sam odlučio umrijeti. Koračao je bez glasa za jeftinim jelovimsandukom, razmišljajući o tome kako će se te večeri ubiti. Koji li je samonajpogodniji način, titralo je Tošinom glavom. Spasila ga je jedna veoma čudna

okolnost, okolnost koja može samo djecu spriječiti u njihovim samoubilačkimnakanama. Taj dan bio je petak, a petkom uveče su sinovi Cigana Bore davali ocusvoj tjedni utržak, pare koje su za sedam dana zaradili čisteći cipele u sedamzagrebačkih kvartova. E tog dana se nije nikako mogao ubiti, jer se bojao da bi tomoglo strašno razbjesniti njegova oca — patrijarhalnog despota i poglavara velikeciganske obitelji.

Užasno je i pomisliti, ali možda bi bilo bolje da se toga dana ubio, jer je smrt,koja ga je čekala negdje u zasjedi onih mučnih i nesigurnih godina što su dolazile, bila mnogo strasnija!

Da, Frido Štern, možda bi bilo bolje da smo se, zapravo, te godine svi...A onda, onda je nastao potpuni kaos, onda je. izbio i taj rat.Sjećaš li se te smrti, tog sprovoda, tog lažnog ljeta, Frido Štern? Slušaš li nas?



7.

ŽIDOVSKA PLOČICA

Da je rat veoma ozbiljna stvar, shvatio sam već prvih mjeseci kada mi je, imeni posve nepoznatih razloga, prestala stizati potpora iz Pittsburgha, potpora koja mie bila jedina materijalna osnova za ovaj spori i besciljni život. Kako sam preživio

sve te godine, Frido Štern, ne znam ni sam; jedino čega se sjećam jest uporna i posvemašnja bijeda i strah, strah malog i bespomoćnog studenta književnosti.

U tim smo danima shvatili još jednu stvar, shvatili smo da si ti zapravoŽidovka, te da biti Židov u jednom određenom trenu može postati veoma opasnim irizičnim poslom. Jasno, sve do tada tvoja židovska pripadnost nije za nas imalanikakva značenja; bila je to samo gola i samorazumljiva činjenica, jedva da je i probijala do naše svijesti. Međutim, onog trena kada si prošla našom ulicom sažutom židovskom pločicom na grudima, onog trena kada je na salonu tvog ocaosvanuo natpis » Židovska tvrtka« , zajedno s obaveznim žutim oznakama, mi smo u punoj mjeri postali svjesni te izmišljene, smiješne i sablasne razlike koja nas je» dijelila« , razlike koju je smislio taj zločinački režim.

Toga se moraš sjećati, Frido Štern! Tih dana i te pločice koja ti je obećavalaskoro stratište!

S nekim čudnim osjećajem, s nekom mješavinom bijesa, žalosti i bola,sjećamo se tog proljeća, te godine, tog vremena u kojem je počeo teror, koji se uknjigama tako neutralno naziva » progonom Židova« . Kako su se pojavljivali onisramotni zakoni, uredbe i naredbe, tako ste se i vi sve više povlačili u lažnu i prividnusigurnost svog ogromnog doma u ulici N. Da, od tog mjeseca za tebe nije više bilotenisa, kućnih zabava, plesova, za tebe više nije bilo ni izlazaka u klubove i kavane, ni

ljubavnih filmova u zagrebačkim » slikokazima« , kako se to sada zvalo, ni šetnji poZrinskom trgu, Cmroku, Prekrižju, Maksimiru ...Salon tvog oca ubrzo je dobio arijevskog povjerenika s kojim je poslovao dva

ili tri tjedna, i nakon toga bio zauvijek zatvoren. Tvoj mladić nije valjda uspio nizaliječiti čvoruge i masnice koje mu je nanio pokojni Šmrkljo, a već je bio odvedeu neki neznani, bezimeni logor, a nakon toga deportiran u Njemačku. Zbog neke



glupe ustaške naredbe i tvoj stric dr Karlo Zvjezdanić morao je u lipnju te godine promijeniti prezime, postavši tako ponovo Štern, dr Karlo Štern.

Tomislav Šafarić koji je u ovim novonastalim vodama plivao poput ribe, i koji

e neprekidno ponavljao da u NDH nema mjesta Židovima, govorio nam je kako jedr Ante Pavelić izjavio da Židovi šire lažne vijesti da bi uznemiravali pučanstvo, tesvojim poznatim spekulativnim načinima ometaju i otežavaju opskrbu pučanstva pase zbog toga smatraju kolektivno odgovornim. Zato ih treba, povrh kazneno-popravneodgovornosti, otpremiti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom. Mislim da smo uto vrijeme već mrzili Tomislava Šafarića, i njegove monstruozne ideje koje jedijelio s tim svojim Antom Pavelićem. Pa ipak, nikako nam nije bilo jasno zaštonoću još korača sam kroz našu ulicu i zastajkuje pod tvojim prozorima. Isto kao i prije, isto kao i onih godina u kojima još nismo ni znali šta je to » antisemitizam« .

Zašto, zašto je to činio, Frido Štern?Vrijeme koje je dolazilo donosilo je nove i nove pogubne opasnosti za tebe i

tvoju židovsku obitelj. Iz dana u dan sramotni genocid, kojeg se i danas grozim, poprimao je sve krvavije razmjere. Zabrane, pljačke, deportacije. Rasno političko povjerenstvo, Ured za obnovu privrede, ispostava Ustaškog redarstva za nadzor nadŽidovima, pokrštavanja, protužidovske kampanje i izložbe, rasturanje svetilišta,sramne insignije, RAVSIGUR, sabirališta, logori, kontribucije, prisilni radovi, progoni, egzekucije, smrt i tama! Sjećaš li se, Frido Štern, sve su to bile karike u

ogromnom lancu jednog nečasnog odsječka prošlosti. Sjećaš se? Glupo je i pitati!Tko ne pamti vlastitu patnju, stid i bespomoćnost! Tko ne pamti vlastiti put na stratištei klatno smrti nad vlastitom glavom!

Zabranili su vam da se slobodno krećete, zabranili su vam da slobodno radite,zabranili su vam osobnu imovinu, zabranili su vam da se volite, zabranili su vamubrzo sve, oduzevši vam veoma brzo ono najvažnije — status i dignitet ljudskih bića.

Kako smo kasnije saznali, prvom valu smrti uspjeli ste izbjeći samo zbog togašto je tvoja majka bila » arijevka« , i što je tvoj otac ulagao ogromne napore ne bi li preko Židovske bogoštovne općine i enormnog mita koje je davao nekim ustaškim

funkcionarima, nekako umanjio mogućnost skore deportacije. A kada je svu svojuimovinu, što » legalnim putem« , što potkupljivanjem onih za koje se nadao da će mumoći pomoći, izgubio; praznih džepova i prazne kuće, zanašao se varljivom nadomda će mu švicarski konzul pomoći da emigrira iz ove proklete zemlje. Onaj istišvicarski konzul koji je tako izdašno tajnim kanalima pomagao zagrebačku Židovskuopćinu. Stari Herman Štern nije još shvaćao da Židovu u čistoj arijevskoj Hrvatskoj



ne može pomoći ni žena arijevka, ni promjena vjeroispovijesti, ni idovska općina,ni » odbor za podavanje« , ni mito, ni veze ... On, bogati, ali nesretni modni krojač,nije znao ono što su znali svi oni silni Wolfovi, Schwartzovi, Rosenbergi, Sternovi koji

su nakon dolaska Nijemaca odabrali za sebe samoubojstvo kao oblik relativno lake iležerne smrti. Da, tvoj jadni otac razumio se jedino u engleske štofove i » chic-odijela« , surova » endehazijska« stvarnost zauvijek mu je ostala nepoznanicom.

Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas ti koju smo u tim danima mogli vidjetisamo sa židovskom pločicom, koja je na tako neumitan način podijelila našesvjetove, razdvojila naše putove ...

Da, sve rjeđe i rjeđe smo te mogli promatrati kako prolaziš našom ulicom, svemanje i manje smo te mogli slijediti. No, iz sasvim jasnih i određenih razloga i mismo prestajali biti pravom klapom koja se drži na okupu. Čop je otišao u vojsku,Šafarića više nitko nije trpio, Abramović je često izbivao i još češće šutio, Tošo jesve manje čistio cipele i sve više se skrivao, jer ni prema njemu rasni zakoni nisu biliništa blaži, Šmrkljo je već nekoliko mjeseci ležao pod grobljanskom zemljom tamona Mirogoju, a ja, zbog straha, nisam gotovo ni izlazio iz kuće...

Sjećam se da me je jedne vruće rujanske jeseni 1941. posjetio TomislavŠafarić i tutnuo mi u ruke

» Deutsche Zeitung in Kroatien« , koji sam odmah odbio čitati, ispričavši semizernim poznavanjem njemačkog jezika, što je u biti i bila istina. On je slegnuo

ramenima i počeo me daviti svojim pričama o budućnosti čiste arijevske Evrope, oneviđenim uspjesima njemačkih snaga u Rusiji, o tome kako genijalni vođahrvatskog naroda dr Ante Pavelić objavljuje rat svemu i svakome tko je protivHrvatske ... Veoma brzo sam ga posve prestao slušati, te sam buljeći odsutno u zid, pokušavao samom sebi objasniti zašto i kako si ti to protiv te naše Hrvatske? A kadame je napustio, ja sam umorno legao u krevet i pokušao usnuti. Za kojih pola sataustao sam i prišao prozoru. Dolje na ulici, ispod tvojih prozora, mogao sam vidjetiTomislava Šafarića kako sporim koracima premjerava pločnik. Po tko zna koji put...

U to vrijeme Tomislav Šafarić se već naveliko družio s nekoliko godina starijimnjemačkim oficirom Arnoldom Reichom iz Gestapoa, koji je, kako nam je samŠafarić govorio, mrzio sve što je bilo nearijevsko, a nadasve Židove i Cigane, dok jes druge strane bio upravo lud za Wagnerom, Shakespeareom i djecom. Imao jetamo u Njemačkoj, mislim u Heidelbergu, petero djece kojima je svakog tjedna barem jedanput pisao. Često bi, pričao nam je kasnije Šafarić, vodio na sanjkališteCmroka djecu svojih zagrebačkih prijatelja, uglavnom ustaških glavešina, koja su ga



sva redom zvala » Gute Onkel Arni« . Šafarić je znao o Reichu govoriti tako toplo inježno, namjerno zanemarujući neke tamne strane ujaka Arnija, koje su seispoljavale u njegovim postupcima, i prema potoinjenima, i prema svim onim

nesretnicima koji su zbog rasne, vjerske ili političke pripadnosti pali u ruke ovomnjemačkom krvoloku. A i o tome je Šafarić mnogo znao. Bio sam siguran u to, i doe šetao dolje pod tvojim prozorima, želio sam da istog trena umre, da se na njega

sruši vaš balkon, da ga netko iz mraka izrešeta, da ga pogodi munja iz ovog tmurnogzimskog neba.

Ali sve je bilo mirno, kao da je cijeli grad usnuo. Međutim bio je to samo privid. Ne, Frido Štern, Zagreb u to vrijeme nije spavao. Iz novina, oglasa ostrijeljanjima, iz priča koje su kolale po gradu, moglo se zaključiti da se neštodogađa, nešto bitno i važno, nešto što se službeno nazivalo » banditizmom i terorom« .

Gorilo je tako sijeno u Kustošiji, skladište padobranske svile u tvornici » Trebich isin« , sokolski stadion na Sveticama, izvršen je napad na odred Poglavnikovatjelesnog zdruga u Runjaninovoj ulici... Jednom mi je Ladislav Abramović unajstrožem povjerenju, zaklevši me prije toga, priznao da je i sam učestvovao unekima od tih strašnih akcija. On je bio jedan od onih koji su ostali u Zagrebu, jedaod onih koji su bdjeli... I kada bih doznao o napadu na ustašku sveučilišnu satniju, paljenju benzina, likvidiranju agenata, krađi oružja iz vojnih magazina, napadima nanjemačke oficire, pitao sam se da li je i moj prijatelj Ladislav Abramovićučestvovao u tom opasnom podvigu. Divio sam mu se, moram priznati, divio i proklinjao vlastiti kukavičluk.

Negdje u jesen uspjeli smo doznati da je Vjekoslav Čop u ratnomzarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon kapitulacije napustio je barski garnizon i krenuokući. Uhvatili su ga negdje u Bosni, strpali ga u stočni vagon zajedno s mnogimdrugim nesretnicima i deportirali ga u nekakvo malo mjesto nedaleko Frankfurta naOdri. Iz logora se javio jednom unificiranom zarobljeničkom dopisnicom; » tek tolikoda ne brinu za njega« . Nakon toga ponovo dugo nismo čuli nikakvih vijesti o njemu,nekadašnjem velikom srednjoškolskom atletičaru i modnom entuzijastu.

Krajem te iste godine iz Zagreba je nestao i Boleslav Javorovski. Uspio seaviti samo gostioničaru Ožboltu, čija je gostionica još poslovala. Ožbolt je kazao dae Javorovski s hrpom knjiga pod rukom otišao nekamo na selo, gdje će se, kako je

mislio, lakše izvući živa glava. Kamo je to zapravo otišao, nije htio kazati nikome.Kasnije smo uspjeli doznati da je gotovo četiri godine živio na nekakvom salašu uSlavoniji, gdje danima ništa nije radio, osim što je, naravno, mnogo čitao, prevrćući



stranice svojih mračnih, okultističkih knjiga. Ponio je i tvoju fotografiju, onu koju jeoš u ljetu 1938. ukrao iz malog reklamnog izloga majstora umjetničke fotografije

Luje Paskvalija, razbivši prije toga skupo brušeno staklo što je čuvalo Paskvalijevu

kolekciju najuspješnije snimljene klijentele.Emanuel Muvrin se pak bacio na pisanje pjesama. Zatvoren u svojoj sobi, utom vremenu koje je najvjerojatnije bilo pogodnije za bilo koji drugi posao, Muvrie ispunjavao listove papira ravno, precizno pisanim stihovima i odlagao ih u ladicu

pisaćeg stola, ne znajući da njegove pjesme iz ratnog perioda nikada neće ugledatisvjetlo dana.

Znače li ti išta naše riječi, Frido Štern? Govorimo li prazne riječi tebi koja nasvjerojatno nisi ni zamijetila, tebi kojoj sva ova imena zasigurno ne znače ništa i ne podsjećaju te ni na što...

Imamo li uopće prava govoriti o svojoj čežnji i boli tebi koja si jednako takoizgubila nekoga koga si voljela? Imamo li pravo govoriti o svom užasu tebi, koja simorala iskusiti trostruko veći užas. Užas noćnog brzovlaka koji odvodi do logora injegovih strašnih krematorija, plinskih komora, dubokih anonimnih raka u kojima semrtvi ni ne broje...

Hoće li se pokrenuti ova čaša, Frido Štern, hoćeš li nam odgovoriti...Sjećamo se te godine, jasno se sjećamo. Te godine su Nijemci, Mađari,

Rumunji, Finci, Talijani i Španjolci napali Sovjetsku Rusiju i osvojili Baltičke zemlje,

Bjelorusiju, gotovo cijelu Ukrajinu, Krim... te godine počela je moskovska bitka... tegodine napadnut je Pearl Harbour, nakon čega su SAD i Velika Britanija objavili ratJapanu... te godine, jedne prosinačke večeri, zaustavila su se njemačka kola predtvojom kućom. Iz njih su izašla dva mlada, stasita oficira, grubo otvorili vaša ulaznavrata i ušli u kuću. Nisu izlazili gotovo dva sata, a kada su se napokon pojavili na ulici,edan od njih je zakopčavao uniformu, dok mu je drugi popravljao kapu. Smijali su

se, govorili nešto njemački, a onda uskočili u automobil i odjurili prema Jelačić placu. Pola sata nakon toga, sa suzama u očima, tvoja je majka, kao da protestira protiv nečega ili prkosi nekom, iznijela na vaš balkon tvoju rasparanu haljinu iobjesila je preko balkonske ograde. Baš kao da je željela kazati, — eto, neka svijetvidi! Haljina sa žutom židovskom pločicom njihala se cijelu noć na laganom vjetru.

Zbilja, što se dogodilo te prosinačke večeri u tvom stanu? Hoćemo li to ikadadoznati? Frida Štern!

Strah nas je i pomisliti, bojimo se nagađati... Da, ponekad se bojimo čak i



sjećati, premda od sjećanja zapravo i živimo, boreći se divlje protiv posvemašnjekorozije zaborava, koja ipak polako razjeda našu memoriju i odvodi nas u smrt. Jer,život bez sjećanja, život bez prošlosti nije ništa doli smrt!



8.

SREBRNI PIR

Novu 1942. dočekali smo Abramović, Tošo, Kos i ja u mojem stanu, moglo bise slobodno kazati, posve slučajno. Negdje pred veče, ako se ne varam, oko osamsati, bez ikakva prethodnog dogovora i najave, banuli su u moj stan i kazali kako sudošli da zajedno dočekamo Novu godinu. Abramović je držao u rukama dvijeopletene boce u kojima je bilo oko deset litara najlošijeg vina, Kos je donio nekakav

eftin kolač (mislim » kuglof« ) umotan u novine, a Cigan Tošo ponosno je pokazivaočak tri boce njemačkog šampanjca koje je uspio dignuti iz jednog privatnogluksuznog automobila. Moj doprinos ovom tužnom slavlju bila je vrećica s nekihtrideset deka krasnog, kao cekin žutog duhana. Zabrinuti i neraspoloženi, obilno smo pili, ali se nitko nije uspio napiti. Negdje oko deset sati uveče dogodio se pomaloneobičan incident. Naime, kada je o prozor lupio kamenčić kojeg je netko baciodolje s ulice, i kada smo otvorili oba krila i pogledali napolje, ugledali smo nasmrt pijanog Tomislava Šafarića. Njihao se dolje na nesigurnim nogama; odijelo mu je bilo mokro od vlažnog snijega, kosa posve raščupana, a debeli kaput vukao je za

sobom po pločniku. Baš kao da vodi psa. Šafarić je, gledajući u naš prozor, vikao kakoće nas sve dati otpremiti na Ksaver u » Sing-Sing« , kako će Abramoviću nabiticrveni klin u to njegovo tupavo boljševičko čelo, a

Toši oderati tu cigansku kožu s leđa i napraviti od nje novčanik u kojem ćedržati tvoju sliku, Frido Štern.

Da li si i ti mogla čuti njegove glasne i bijesne pijane riječi, Frido Štern? Da lite je uplašio gnjev pijanog ustaše Tomislava Šafarića, idolopoklonika liparske vizijeHrvatske?

S ne manje bijesa, Abramović mu je odvratio jednako glasno da se čuvamraka, jer u mraku će mu, nastavljao je, ta crvena boljševička ruka zavrnuti šijuustašku.

Ubrzo, nakon što je uplašeni Tošo ugasio svjetlo, Tomislav Šafarić se odgegao prema Jelačić placu, vukući svejednako kaput po vlažnom pločniku. Čudimo se idanas, Frido Štern, kako taj svjesni i nepokolebljivi arijevac gotskog porijekla nikada



nije prokazao Abramovića, prem je morao znati da surađuje s partizanima, prem jemorao znati da je komunist, i prem je isto tako morao znati gdje se skriva... Nikada,Frido Štern, ne nikada ga nije prijavio...

Malo prije ponoći, Kosu je palo na pamet da bismo Novu godinu moglidočekati u tvojoj kući, u hodniku vaše zgrade... Obukli smo se, uzeli bocu šampanjca,izašli napolje i polako poput duhova prešli na drugu stranu ulice. Abramović jeotpiračem otvorio ulazna vrata vaše zgrade i za tren smo se našli u vašem hodniku.

ismo palili svjetlo, stisnuli smo se i naslonjeni o zid pili polako šampanjac iz boce,čekajući da prođe ponoć.

A tu u tvom hodniku, sred trošnog stepeništa, poluotpale žbuke i mirisa štakora,vrijeme kao da je stajalo; kao da se sve, sav ratni užas i neizvjesnost, svi ovi naši prema beskraju posve nevažni životi, da, baš kao da se sve utopilo u jednu postojanu,zaleđenu vječnost. Bio je to neobičan događaj, posve čudno i ekstatično iskustvo ...

Čuješ li nas Frido Štern, sad znaš da smo ti te novogodišnje noći bili tako blizu,da nas je samo jedan debeli zid dijelio od tebe, od tebe koju ćemo zasigurno, znalismo to te hladne novogodišnje noći, zauvijek izgubiti.

Nekoliko dana kasnije Cigan Tošo, kojem je već dojadilo to beskrajno skrivanje pred policijom, taj ludi strah pred izvršiteljima famoznih rasnih zakona, obratio se za pomoć Ladislavu Abramoviću. Pitao ga je treba li tamo tim partizanima u šumi

edan dobar čistač cipela, Ciganin po rasi! Nadao se, jadnik, da u partizanima ne

postoje Rasno političko povjerenstvo i rasni zakoni, te da im je, budući da neprekidnovrludaju blatnim šumama i poljima, svakako potrebno mnogo čistača cipela. On ćeim, pričao je, čistiti cipele posve besplatno, samo bi mu trebalo davati, koliko je tomoguće, za materijalne troškove — paste, četke i te stvari...

Abramović mu je odgovorio da partizani za sada ne trebaju čistace cipela, aliako uspije gdje dignuti koji par dobrih i cijelih zimskih cipela, da će se tomezasigurno jako veseliti.

Ne, Frido Štern, Tošo nije nikada uspio otići u partizane, čak im nije uspio

nabaviti koji par visokih zimskih cipela. Ubila ga je u svibnju te godine grupica polupijanih ustaša, tu u našoj ulici, kada je bježao iz jedne veže s ukradenih pedesetdekagrama kruha u rukama. Naime, kako su mu u siječnju roditelji i veći dio braćeodvedeni u Jasenovac, i kako više nije mogao po ulicama obavljati svoj posao,mogao se uzdržavati samo krađom, sitnim potkradanjem onih koji su hranu ipaimali. Tako je tog dana ukrao tu polovinu kruha iz jednog otvorenog stana. Domaćicaga je spazila i pojurila za njim, vičući » Drž'te Cigana, drž'te lopova!« , a on je izletio



pravo na ustaše koji su izlazili iz Ožboltove gostionice.Ustašama, koji su ionako nakanili manje-više regularnim putem istrijebiti sav

židovski, srpski i ciganski kukolj iz svog nezavisnog hrvatskog žita, nije bilo teško, za

njih to zaista nije mogao biti nekakav moralni problem, da tu, na ulici, kundacimaumlate malog uličnog čistača cipela koji je grdno pogriješio što se rodio pod» ciganskim stijegom« .

Te iste večeri, nesuđenog partizanskog čistača cipela, kojeg ionako nije imaotko sahraniti, pokupio je Ladislav Abramović, strpao ga u veliku vreću od krumpira,odnio dolje preko pruge, i sahranio ga pedesetak metara dalje od sanitetskogsmetlišta, što je unekolike bilo dobro, jer je iz plodne zemlje smetlišta, pod kojom jeležao Tošo, ubrzo niklo krasno poljsko cvijeće, tako da mu je grobište bilo ljepše odmnogih skupih i elegantnih mirogojskih.

Mislio sam, da mnogo sam puta posve zaludno i beznadno mislio kako ću teednog dana možda povesti sa sobom i pokazati ti mjesto gdje spava moj bivši

ciganski prijatelj.Ali ostavimo sad uzaludne nade, jer one su uvijek okrenute budućnosti, a mi,

Frido Štern, do kraja, do najdubljeg korijena, pripadamo prošlosti ... Negdje sredinom kolovoza te godine, u onim najtoplijim ljetnim danima,

došao je do mene Ladislav Abramović s jednim sitnim čovjekom četrdesetih godinačiji je dug, povijen nos odavao židovsku fizionomiju. Bio je to Moric Altman i

Bjelovara, koji se nekako dokopao Zagreba, gdje je trebalo da mu LadislavAbramović nabavi propusnicu za Hrvatsko primorje, u kojem su bili Talijani koji susa Židovima ipak nešto blaže postupali. Zamolio me da Altmanu pružim sklonište zanekoliko dana.

Bojao sam se, užasno sam se bojao, ali sam ipak pustio tog smiješnog Moricada ostane tri dana u onom istom potkrovlju u kojem je nekad živio moj pokojni brat.Te noći Moric Altman, nekada vlasnik trgovine vina u Bjelovaru, pričao mi je kakvasu užasna stradanja morali podnositi u toj mračnoj provinciji, ne znajući, valjda, da

ni ovdje u Zagrebu nije bilo ništa bolje.Tamo su mu, pričao je Altman, odmah trećeg dana okupacije njemačkivojnici i ustaše napravili premetačinu i pokupili sve živežne namirnice, odjevne predmete, knjige, nakit, novac, oba radioaparata, mašinu za pisanje i automobil.Zabranili su im onda da se kreću glavnim ulicama, da posjećuju kino, kazalište,avno kupalište, gostionice i kavane, a na tržnicu su smjeli doći tek poslije deset sati,



kada se tu ionako ništa više nije moglo kupiti. Poslije osam sati uveče više nisu smjeliizlaziti iz kuće. Tjerali su ih i na prisilan rad, na neke besmislene poslove, a osim toganeka zvijer od gradonačelnika nametnula im je kontribuciju od 300.000 dinara koju

su morali platiti gradskoj blagajni. Tih 300.000 bile su nezamislivo velike pare, ali suih Židovi, doduše s ovećim prekoračenjem roka, ipak uspjeli prikupiti. Sinagogu su im pretvorili u magazin u koji su odlagali svu opljačkanu židovsku imovinu. U srpnju1941. počela su i masovna hapšenja i deportacije uJasenovac,Danicu,Loborgrad...Moric Altman uspio je sve to preživjeti i sada je pobjegao iz » židovskog logora« , kako su Bjelovarčani zvali jednu poveću kuću ukoju su bili smješteni oni koji su » imali sreću« da izbjegnu deportaciju. Sjećam seda mi je pričao nešto i o užasnim uvjetima u kojima su živjeli u tom » logoru« , neštoo gladi, hladnoći, zlostavljanjima...

Kada je usnuo, obuzeo me silan strah i već sam se vidio u jasenovačkomlogoru u odjelu za one neardijievske svinje koje su paktirale sa Židovima. Vidio samse iza bodljikave žice s velikom tablom oko vrata na kojoj je pisalo » Ich habe mitJuden paktiert« .

Pa ipak, Frido Štern, sve je dobro prošlo. Za tri dana došao je LadislavAbramović, doduše bez propusnice, i odveo Morica Altmana čija nam je daljasudbina, jednako kao i tvoja — posve nepoznata!

Početkom jeseni Emanuel Muvrin, usamljen i otuđen između svoja četiri zida,

dobio je neodgodivi poziv za vojsku. Bio je to kraj jedne bezumne i euforične produkcije stihova, koje je pisao iz sata u sat, iz dana u dan. Bio je to kraj njegova pjesničkog perioda, znao je to Emanuel Muvrin. Drugog dana po primitku poziva još

e očajavao, trećeg dana potražio je Ladislava Abramovića, četvrtog dana nabavioe par visokih cipela i izvadio iz naftalina svoj debeli zimski kaput. Petog dana,

mislim, preko » borongajske veze« otišao je u partizane da bi se kasnije priključionekom žumberačkom odredu.

U to vrijeme, Frido Štern, da u to vrijeme ste još bili na slobodi, na slobodikrhkoj poput tankog stakalca, slobodi koja je mogla svakog trena prsnuti i raspasti se u

nepovrat.Kako smo kasnije saznali, u jesen 1942. tvoji su roditelji skromno i

nenametljivo proslavili 25-godišnjicu braka — svoj srebrni pir — osjećajućivjerojatno da im je to posljednja godišnjica. Netko od malobrojnih gosti donio im jena poklon aranžman •od srebrnih listića na vrhu kojeg je bila izvezena velika srebrna brojka 25. Na lijevoj strani metalnog cvjetnog aranžmana bilo je upleteno i nekoliko



zlatnih listića, vjerojatno znak želje da dočekaju i zlatni pir, što je u tim godinama bilo, u najmanju ruku — ironično. Jasno, i » srebro« i » zlato« bile su jeftineimitacije.

Posljednja slamka u tim zlim godinama, za koju se tvoj otac hvatao poputdavljenika — arijevska pripadnost njegove supruge, nestala je te iste jeseni, otprilikemjesec dana nakon proslave srebrnog pira. Tvojoj majci — Hrvatici AniciTomislavić pukla je visoka peta na vrhu stepeništa, točno pred stanom jednogdržavnog funkcionera kojem je nosila mito, i nesretna se žena strmoglavila prekonekih trideset stepenica. Pri padu joj je, uz to što joj je pukla kičma, glava udarila udebelo željezo ograde tako snažno da je ostala na mjestu mrtva.

Sjećamo se, Frido Štern, tog sprovoda, sjećamo se tvoje crnine i tvojih suza.Da se to dogodilo samo dvije godine ranije, tvoja bi majka kao pripadnik jedne bogate i ugledne obitelji imala veličanstven sprovod, a ovako se za jeftinim lijesomvuklo samo nekoliko ljudi u crnini, po čijim se žutim pločicama moglo zaključiti tkose to pokapa... Da, sjećamo se živo tog sprovoda, jer dan tog sprovoda bio je ujednoi dan kada smo te posljednji put vidjeli.

20. prosinca 1942. tvoj otac Herman Štern prešao je na rimokatoličku vjeru,što su i novine objavile, a 25. prosinca, dakle svega pet dana kasnije, na sam katoličkiBožić, koji se prvi put u životu spremao proslaviti, zajedno s bratom dr KarlomŠternom, sluškinjom Olgom Frank i s tobom, s tobom, Frido Štern, uhapšen je i

deportiran u neki daleki, nepoznat logor. Ne, nismo to vidjeli, nismo to znali sve do drugog jutra, kada smo primijetili danekakva komisija za popis imovine harači tvojim stanom. Negdje oko podne popis je bio završen. Nakon toga su pristigli snažni, uprljani radnici koji su počeli tovariti vašestvari na kamion i odvoziti ih nekamo. Potom je stan bio zatvoren i zapečaćen.

Tako si otišla, Frido Štern, tako si nas ostavila! Pitali smo se vrijedi li živjeti idalje, pitali smo se — ima li nade? Ne pronašavši odgovora, vjerojatno samo zbogvlastita umora i inertnosti, ostali smo ipak tu, u ulici N u kojoj još i sada živimo, ponajprije u onim trenucima kad nam se leđa povinu oko okruglog spiritističkog stola.

Kada je nekoliko dana prije nove godine Tomislav Šafarić uspio uhvatiti vezu iući u vaš stan, zatekle su ga tamo sve same prostrane i prazne sobe. Samo je u vašoj blagovaonici našao jedan malen stol, i na njemu, kojeg li čuda, raskošan i jeftiaranžman od srebrnih listića, koji su tvoji roditelji dobili za svoj srebrni pir. Kao dase radi o nekoj relikviji, o nježnom i svetom predmetu, polako i oprezno, uzeo jeTomislav Šafarić taj posrebreni aranžman, umotao ga u košulju i odnio kući. Ustaša



koji je bio s njim, i koji je zasigurno bio iskusan u pljačci židovske imovine, smijao seŠafarićevoj » plienidbi« očigledno bezvrijednog suvenira, ne znajući da je Šafarićustalo samo do toga da sačuva nešto iz tvog doma.

Da, tako si otišla, Frido Štern, tako si nas napustila. Da, Frido Štern, s tim danomzapočeo je novi period našeg života, novi period zagrebačke povijesti, novi periodsvjetske historije koju smo pokušavali » naseliti« svojim malim željama ihtijenjima, svojim nevažnim i marginalnim sudbinama.

U tim danima nazirao se već temeljiti preokret ovog krvavog rata, u timdanima Nijemci su gubili inicijativu na istočnom frontu, u tim danima jakiangloamerički kontingenti iskrcali su se u Alžiru i Maroku, opkoljavajući osovinskearmije. U tim danima partizani su već uspjeli osloboditi teritorij veći od, primjerice,švicarskog teritorija, u tim danima, unatoč svega ovog, » endehazijske« novine bilesu pune optimizma, veličajući Treći Reich i sile osovine, u tim danima i ja samnapustio studij književnosti ...

Zbog rata, straha, tjeskobe, revolta? Ne znam ni sam! Uglavnom, napustio samstudij koji ću nastaviti tek poslije rata.

A ti, što je bilo s tobom? Čuješ li nas, Frido Štern?



9.

ČAROBNA JABUKA

Početkom 1943, iščekivajući skori kraj rata, mnoge smo večeri proveli uslušanju stranih radio stanica. Nije nam ni na kraj pameti bilo da će to svjetskokrvoproliće trajati još čitave dvije i po godine. Ladislav Abramović, koji se počestoskrivao kod mene, okretao je dugme radioaparata, tražeći slabi, šuštavi glassavezničkih stanica. Potom se okretao prema meni i Kosu i potvrdno kimao glavom,

odobravajući itako sve ono što je spiker netom rekao. Nijemci su se povlačili sKavkaza, Rusi su polako uništavali njemačku Šestu armiju opkoljenu kodStaljingrada, Churchill, Roosevelt i de Gaulle su iz Casablanke postavljali Njemačkojzahtjev za bezuvjetnu kapitulaciju, Crvena armija deblokirala je Lenjingrad, britanska Osma armija zauzela je Tripolis, maršal Paulus kapitulirao kod Staljingrada...

Zatim smo jedne noći na nekoj od tih zabranjenih stanica slušali emisiju ogenealogiji progona Židova, i tada smo, čini mi se, prvi puta čuli i za onu čuvenu» Kristalnu noć« u kojoj su porazbijani toliki židovski dućani, tvornice i radnje,

pobijeni ljudi, popaljene sinagoge, pohapšeni toliki nesretnici od kojih su mnogikasnije dopali logora.., Često smo puta pričali o tebi i tvojoj obitelji, nagađajući gdje biste sada mogli biti. Kolale su glasine kako su se neki pohapšeni Židovi uspjeli spasililogora, kako su mnogi prebjegli u Primorje i Dalmaciju, kako su neki uspjeliemigrirati u Švicarsku i Sjedinjene države. Da li si među njima bila i ti? Čuješ li nas,Frido Štern?

Početkom te godine, u kojoj je bilo toliko bitnih promjena na frontovima, minismo više bili ona stara ulična klapa. Desetkovani, razbacani, pogođeni vremenom idogađajima, sveli smo se na dva ili tri usamljenika osuđena na dugo čekanje ineizvjesnost ... Da, Frido Štern, gruba i krvava stvarnost nije nas poštedila. EmanuelMuvrin, o kojem tada nismo znali baš ništa, prolazio je svoja prva vatrena krštenja sažumberačkim partizanima, Baltazar Palluo-Šmrkljo osipao se u svojoj mirogojskojami, Cigan Tošo snivao je pored sanitetskog smetlišta, nedaleko pruge, Boleslav

Javorovski brojao je spore slavonske dane, Vjekoslav Čop dirinčio za nepoznate ljudeu nekakvoj njemačkoj selendri, Tomislav Šafarić potpuno se otuđio od nas,



koračajući sada krvavim stazama » novog poretka« , Krešimir Kos pokušavao jeslabom hranom u svojoj gotovo uvijek hladnoj sobi izboriti koju varljivu pobjedu u borbi protiv te svoje jednako uporne tuberkuloze, dok je Ladislav Abramović dugo

izbivao, a kada bi se vratio, s njegova uvijek zabrinutog čela uzalud smo pokušavalidoznati gdje je bio i što je radio. Ja sam pak životario u svom stanu. Za najvećestudeni ložio sam peć posljednjim ostacima drvenog namještaja, nosio ono neštomalo garderobe koja se još nije razderala od starosti i iznošenosti, a hranio seostacima jela koje mi je davala jedna dobra susjeda.

Da, ponekad, ponekad Frido Štern, čudili smo se kako se tako nešto uopće moglodogoditi, kako se mogla raspasti ta naizgled vječna i nesalomljiva predratna uličnaklapa, klapa koju su vezale tolike zajedničke stvari, koju je vezala i jedna zaludna iočajnička ljubav, koja je od pubertetske sentimentalnosti polako prerasla u neku vrst

emocionalnog karcinoma...U rano proljeće 1943. vrata vaše kuće otpečaćena su i u nju je uselila obitelj

nekog veoma važnog ustaškog pukovnika, jednog od glava tzv. Ustaške vojnice. Mir imrak, kojima je odisao vaš stari obiteljski dom, zamijenila je sada svjetlost, buka iveselje neprekidnih prijema, sjedeljki, prijateljskih domjenaka koji su se redovito,gotovo svakog tjedna, održavali u novom domu gospodina pukovnika. Gledali smo smog prozora kako svake subote, a i drugim danima, u vašu kuću, s cvijećem, bombonjerama, bocama skupih pića u ruci, ulaze ustaški i njemački oficiri, elegantni

civili i gospoda različitog soja. Gospođa pukovnica dala je čak srušiti i zazidati izlogvaše radnje, pretvorivši tako modni salon u dvoranu za biljar i kartanje. Da, život iveselje, razblud i opijanje, zamijenili su sada nenametljivost i odmjerenućudorednost vašeg židovskog obitavališta.

Ladislav Abramović, lica pripijena uz staklo mog prozora i pogleda uperena urasvijetljena okna tog okupatorsko-izdajničkog cirkusa, kako je sada nazivao vašu bivšu kuću, škrgutao je zubima i nemoćno stiskao pesti. On je od kraja 1942, dakle odvremena vašeg hapšenja, kako nam je priznao nešto prije kraja rata, u proljeće1945, postajao sve žešći i nesmiljeniji prema Nijemcima i njihovim domaćim

slugama i doušnicima. Nije više propuštao nijednu pogodnu priliku da noću upucakakvog okašnjelog njemačkog oficira, polupijanog ustašu, policijskog agenta, provjerenog neprijateljskog konfidenta i cinkaroša i slične mračne persone... Usvemu tome, čini mi se, mada to nikada nije htio priznati, nije ga vodila samonjegova komunistička, antifašistička i revolucionarna svijest, nego i želja zaodmazdom, želja da se osveti onima koji su skrivili tvoje hapšenje, deportaciju i



eventualnu smrt. Da, mislim da je i tebe osvećivao, Frido Štern, jer je svakimdanom bez tebe naša čežnja postajala sve jača, a naš pad sve dublji i temeljitiji...

Diverzije koje je u tim danima izvodio imale su ponekad i elemente

samovolje, to jest bile su izvedene počesto onako » na svoju ruku« , tako da je bio,saznali smo kasnije, pozivan i na partijsku odgovornost, gdje su mu stariji i mudrijidrugovi govorili kako nije baš svaka njegova bomba i boca s benzinom u interesurevolucije. Tek ukorom i najozbiljnijim prijetnjama uspjeli su ga urazumiti.

U studenom te godine osvanuo je najzad jedan radostan dan, iako je radost bila posve prividna i posve prolazna. Tog dana, s drvenim kovčegom u rukama, skovčegom na kojem je jasnim bijelim slovima goticom pisalo » Kr. Gefangener« ,vratio se u Zagreb, nakon više od dvije godine izbivanja, naš stari prijatelj,lakoatletičar i kicoš — Vjekoslav Čop. Bilo je toliko zagrljaja, suza i poljubaca, aLadislav Abramović se od veselja i oduševljenja naglavačke bacio u veliku hrpuzgrnutog snijega. Slikao sam ga zatim svojim jeftinim njemačkim fotoaparatomispred njihove barake u dvorištu naše zgrade. Opili smo se te noći, opili smo se tenoći, Frido Štern, kao posljednje svinje!

Međutim ubrzo smo vidjeli da s našim starim prijateljem nije baš sve u redu.Govorio je polako i prilično teško, a onda bi dugo i dugo šutio. Nekim veomaozbiljnim stvarima o kojima smo govorili znao se luđački bezrazložno smijati. Kadsmo mu ispričali kako su tebe i tvoje odveli, umjesto odgovora, naizust je

izdeklamirao sve njemačke stihove kojih se još sjećao iz onih knjiga koje si ti čitala.Onda bi ga nešto uhvatilo, pa bi danima govorio samo u stihovima. Ubrzo smoshvatili da je Vjekoslav Čop u ove tri teške godine obolio, da je pomjerio pameću. jegovo stanje se, nažalost, iz dana u dan pogoršavalo, i on je polako tonuo u strašno

i neizlječivo ludilo. Da, Frido Štern, bio je to još jedan veliki, teški danak ovom prokletom ratu.

Onda je iznenada počeo oblačiti kojekakve smiješne šarene krpe, praveći odsebe neku vrst karikature otmjeno odjevenog čovjeka. A kada je negdje oko Novegodine pred nama upitao Tomislava Šafarića hoće li ga primiti u ustaše, jer bi vrlo

rado sudjelovao u pljačkama židovske muške garderobe, znali smo da je njegovomrazumu definitivno odzvonilo. U siječnju 1944. zatekli smo ga kako brza premaJelačić placu s velikim plakatom pod rukom. Plakat na kojem je pisalo:

JA — VJEKOSLAV ČOP pozivam sve ustaške i njemačke vojne



snage na maratonsku utrku od Zagrebado Vrbovca. Trčat ćemo bosi po snijegu,a svakom tko me pobijedi isplatit ću po

100.000 kunaHulje, ako imate hrabrosti, prihvatiteovaj izazov najboljeg zagrebačkog

lakoatletičara!htio je objesiti nasred Jelačić placa, što bi ga zasigurno koštalo života. Jedva

smo ga nekako spriječili. No, iako smo osujetili njegovu ludu nakanu, on je iznenada počeo trenirati, trčeći svakodnevno u svojoj poderanoj, predratnoj trenirci po svimmjestima pogodnim za vježbanje.

Inače, Frido Štern, upravo ta njegova bolest, da ne kažem ludilo, spasilo ga jeod domobranstva, pa ga više nisu zvali u vojsku. Po tim njihovim vojnimsistematizacijama, nije nigdje bilo potrebe za ludim lakoatletičarima. Vjekoslav Čopmogao je, znači, mirno odživljavatd svoj civilni život.

U listopadu 1944, sam mi je kasnije pričao, Ladislav Abramović je izveo svoju posljednju veliku akciju. Odmah poslije ponoći, sačekao je ispred njegova privatnogstana gospodina Marijana Blažeka, inače policijskog doušnika, zbog kojega je mnogoljudi dopalo » Sing-Singa« , Jasenovca i različitih drugih zatvora i logora. Abramović

e čekao u jednoj veži nedaleko od Botaničkog vrta, a gospodin doušnik je u pratnjinjemačkog oficira Arnolda Reicha, šofera i još jednog nepoznatog civila izašao isvog stana i krenuo ka parkiranom automobilu. Abramović je punim plućimazagrabio zrak, izletio na cestu i počeo pucati. Blažeka je pogodio u ključnu kost iželudac, šofer je uspio zamaknuti za ulični ugao, a » gute Onkel Arni« se srušio prostrijeljena čela. Onda se Abramović, zamaskirana lica, okrenuo premanepoznatom civilu koji je s aktovkom u ruci mirno stajao na sredini ceste, podigaoruku i nanišanio ... Ruka mu je zadrhtala, a dlanovi se počeli znojiti. Tren u kojem je prepoznao Tomislava Šafarića trajao je, činilo mu se, čitavu vječnost. Premda je

znao da Tomislav Šafarić već ima na duši tolike nevine ljude, prem je bio svjestanda Tomislav Šafarić više ne zavređuje da živi, prem je znao da ubiti tog tipa ne predstavlja nikakav moralni problem zbog kojeg bi čovjek kasnije imao nemiran san,nije mogao pucati u njega, u čovjeka koji mu je prije toliko godina, kada je još biodijete, dao jednu veliku, zrelu, crvenu jabuku. I tako je ta davna čarobna jabukaspasila život Tomislavu Šafariću, koji valjda nikada nije saznao tko je bio



zakrabuljeni atentator koji je one noći u pustoj ulici nedaleko od Botaničkog vrtaspustio ruku s revolverom i tako ga pomilovao unatoč svim njegovim zlodjelima.

Čuješ li ti to, Frido Štern? Vidiš li kakve je krvave igre u tim danima naša

predratna ulična klapa igrala? Shvaćaš li u kakvom smo svijetu živjeli otkako si tiotišla, u svijetu u kojem su jabuke spašavale ljudima inače jeftin, gotovo bezvrijedaživot.

Čuješ li nas, Frido Štern? Ponovo te pitamo, ponovo te uznemirujemo, midesetkovana i degradirana šačica okorjelih mizantropa, kolerika, nervoznih neženja, ponovo te zazivamo pognuti nad glatkom plohom stola, u mraku i tišini, očijuuperenih u staklenu čašu i ploču s jasnim, pravilnim crnim slovima i brojkama.Čuješ li nas ti, razumiješ li našu upornu i beznadnu ljubav, koju nitko ne možeshvatiti, kojoj nitko ne može povjerovati. Nitko osim tebe! Frido Štern ...

Da, u tim danima ponovo smo često nagađali i nabacivali se kojekakvim pretpostavkama o onom uskom prolazu, o onim tajnim vratima spasa, kojih si se i timožda mogla dokopati. Pričali su tako neki, što najvjerojatnije nije bilo točno, da poneke Zidove puštaju iz logora. Zatim se govorkalo da su se pojedine mlađeŽidovke uspjele spasiti jer su bile regrutirane u neke internacionalne organizacije zaskrb i pomoć. Nismo mogli provjeriti takve informacije, ali smo ih ipak prihvaćali,er su nam otvarale sitan prostor nade. S vremena na vrijeme pronosile su se glasine

o tome kako su iz sablasnih noćnih vlakova smrti uspjeli pobjeći neki spretni sretnici.

Zatim su neki govorili o tome kako u svim sabiralištima i logorima ima sporadičnih pokušaja bijega, od kojih su neki i uspješni. Ima i bjegunaca, pričalo se, koji se ondauspijevaju dokopati Primorja, Švicarske, broda za Ameriku ...

Ne, u tim danima, Frido Štern, nismo još ni slutili kakvim će strašnimrezultatom posjedovati ova internacionalna antisemitska zavjera, koliko će leševa, praha i pepela ostati u mučilištima Evrope, u Dachau, Mathausenu, Auschvvitzu,Ravensbrucku, Treblinki, Buchenwaldu, Bergen-Belsenu, Stutthofu ... Ne, nismoslutili da volimo nekog, da mislimo o nekom tko je već zasigurno krenuo mračnim ponorom bezumnih sjena!

Čuješ li nas, Frido Štern?Da li si u tim danima već izašla van ovog podmuklog svijeta koji je na sva

svoja vrata i ulaze istaknuo sramnu parolu: » Za Židove zabranjeno!«



10.

KLJENUT SRCA

Početkom 1945. osjećali smo da rat doživljava istinsku agoniju. Premještala suse krvava ratišta, mijenjale su se granice stare Evrope, čije smo uzdahe budnoosluškivali, naravno samo putem stranih stanica: Crvena armija probila njemačkufrontu na Visli, Crvena armija prodrla u istočnu Prusku, Crvena armija oslobodilaVaršavu, Britanci započeli ofanzivu na donjoj Rajni, njemački otpor u Budimpešti

prestao...Ladislav Abramović skakao je u zrak od veselja, lupao po radioaparatu, tako dasmo se bojali da će ga uništiti; oduševljavao se i uzbuđivao toliko da smo mu morahnositi hladnu vodu da otpije malo i smiri razigrano srce.

A što su tek radili Amerikanci u Evropi! Nismo smjeli ni taknuti tu temu, jer bise Abramoviću toliko razvezao jezik da nitko nije mogao doći do riječi... Kasnijenam je pričao da su nekako u to vrijeme bile formirane i jugoslavenske armijePrva, Druga i Treća.

Da, rat je bio na izmaku, Frido Štern, a čim završi, bacit ćemo se u luđačku, paničnu, temeljitu potragu za tobom. Ako se već sama ne vratiš! Zanosila nas je utim danima jedna slika, slika tvog povratka. Vidjeli smo te kako se vraćaš s gomilomtog već zaboravljenog svijeta, vidjeli smo te lijepu, razdraganu, dotjeranu, vidjelismo te u kamionu s tvojim Židovima, vidjeli smo te kako pjevaš, smiješ se i plačešod veselja ...

Baš kao da su ono hapšenje i ona deportacija bile samo obične, recimoadministrativne zabune.

Ali, život je ipak imao sasvim druge tokove...

U siječnju te godine, za velike studeni i snijega, otevši se nekako našemnadzoru, Vjekoslav Čop uspio je ugovoriti svoju veliku, životnu trku. Posrijedi je bilaoklada, oklada koju može sklopiti samo poluluda osoba. U nekakvoj periferijskojgostionici okladio se s jednim bogatim zagrebačkim trgovcem i mešetarom, koji jestekao silne novce nelegalnom prodajom, zapravo švercom, onih potrepština kojimae ratom hendikepirano tržište najviše oskudijevalo, okladio se, dakle, da će bos, po



studeni i snijegu, trčati do Vrbovca i natrag, i cjelokupnu razdaljinu savladati zamanje od pet sati. Kako je bistri trgovac znao da se razdaljina od osamdesetakilometara ne može pretrčati za pet sati ni u najidealnijim uvjetima, okladio se

zapravo na sigurno. Okladi je s podvostručenom sumom pristupio i trgovčev brat, istotako mračna osoba koja se bavila jednako nečasnim i jednako opasnim poslom. Noednu su stvar smetnuli s uma — to da, izgubi li, Vjekoslav Čop neće imati čime

platiti. Međutim, tu » nevažnu« okolnost zaboravio je i Čop, koji je u svojoj uzavrelojglavi, bio siguran da može izvesti takav podvig.

I Čop i braća trgovci zaboravili su zatražiti dozvolu od vlasti, jer nije baš lakoizvesti takvu sportsku manifestaciju na teritoriju koji je sve nesigurniji i nesigurniji.

o, kako se u okladama razumu ne pridaje baš neka prevelika važnost, na to nitko nijeobraćao pažnju!

Ugovoreni detalji bili su slijedeći: Čop će trčati bos, u gaćicama i majci, odDubrave do Vrbovca. Tamo ima pravo na petnaest minuta odmora u toploj prostoriji, zatim pravo na jedan topli obrok i pola litre osvježavajućeg pića. Nakotoga trči natrag do cilja na Jelačić placu. Sve vrijeme trke braća trgovci ga prate nasvom » Harlevu« s prikolicom, kao i jedan, Čopu čini se sličan, željezničar koji ćecijelo vrijeme biti u njegovoj najvećoj blizini, prateći ga s torbicom prve pomoći nanekakvom pretpotopnom biciklu.

Priče o neobičnoj okladi stale su kružiti gradom i tako došle i do ustaškog

redarstva. Čim smo saznali za Čopovu nakanu, smjesta smo ga počeli odgovarati iuvjeravati da je to ludost, te da mu ni vlast neće dozvoliti da tako nešto sprovede udjelo. Kako bi se obranio od nas, iznenada je potpuno nestao. Kasnije smo saznali dae sve te dane do trke boravio kod onog željezničara — manijakalnog bicikliste, koji

ga je bodrio da izdrži i ne odustane od trke.12. siječnja ujutro, pred kojih stotinjak znatiželjnika, pojavio se Vjekoslav Čop

u Dubravi sa svojina drvenim koferom ratnog zarobljenika u kojem je donio sportskidres. Obukao se i onako samo u tankom sportskom dresu i bos počeo trčati premaDugom selu. Pratila su ga braća na motorkotaču i željezničar na biciklu. Barem

pedeset znatiželjnika trčalo je za njima da vide što će se dogoditi. » Harley« je brektao, a željezničar na biciklu padao, jer je snijegom pokrivena cesta bila preskliska za njegove glatke gume. Da si to mogla vidjeti, Frido Štern. Čop je pretrčao dva kilometra, a onda su se pored njega zaustavila redarstvena i bolničkakola.

Redari i bolničari su iskočili napolje, zgrabili ga, i dok su ga redari tukli



pendrecima, bolničari su mu navlačili luđačku košulju preko glave. Braća trgovci iželjezničar na biciklu tužno i razočarano su gledali kako ljudi u uniformama odvodeglavnog aktera najveće sportske manifestacije održane u ove četiri okupacijske

godine.Eto, Frido Štern, tako naš Vjekoslav Čop, zapravo, nije uopće izgubio tuunaprijed izgubljenu trku i okladu, koju su vlasti spriječile na uobičajeno energičanačin — odvevši glavnog protagonista u zagrebačku umobolnicu » Vrapče« .

Tri mjeseca kasnije, u travnju 1945. nastavio se veliki lanac umiranja,nepresušni koloplet smrti. Otišao je onaj koji mi je vjerojatno najviše značioLadislav Abramović. Obavivši svoj zadatak zagrebačkog ilegalca, diverzanta,Ladislav je Abramović, skrivajući se na različitim i različito sigurnim mjestima,čekao kraj rata i dan pobjede, pobjede u koju je uložio toliko vlastitog znoja i krvi.onda, 15. travnja uveče, u kući nekog Čopova rođaka, pao je iznenada potrbuške, povratio nekakvu bijelu pjenu, zaškrgutao zubima i umro. Bila je to kljenut srca, buntovnog, revolucionarnog srca, koje je eto tako čudno, gotovo apsurdno, na samimvratima slobode, novog svijeta i doba — jednostavno otkazalo! Imao je tešku srčanumanu, imao je manu za koju je znao, ali o kojoj prije nikada nikom nije htio govoriti.Jednostavno, bila mu je strana svaka pomisao o tome da bi ga netko mogao žalitizbog te mane, zbog te teške srčane bolesti uslijed koje je neprekidno držao glavu utorbi. Da, Frido Štern, naš prijatelj neprekidno se igrao sudbinom, hazardirajući na

veliki ulog s ta dva strašna neprijatelja, jednim političkim, a drugim fiziološkim. Pakad ga sreća u političkoj borbi nije iznevjerila, iznevjerilo ga je to bolesno, umornosrce ...

Abramovićev sprovod bio je još jedan u nizu skromnih, bijednih sprovoda nakoje smo već bili navikli. Za lijesom, gotovo nikog, nikog osim roditelja, mene, Kosa,Kosova bratića Pepija, nekoliko poznanika i dva-tri neznanca koji su najvjerojatnije bili njegovi partijski drugovi.

Čuješ li, Frido Štern, čuješ li ti kako se sudbina licemjerno poigrala s našim prijateljem, koji je, kako nam se činilo, više od svih nas i više od svih vas, imao

prava da dočeka oslobođenje i ulazak oslobodilačkih trupa u Zagreb. No vratimo se, Frido Štern, vratimo se prošlosti? Bacili smo po grumen u raku

iskopanu u žutoj ilovači i počeli se razilaziti. Bilo je prilično kasno i po mirogojskimstazama već se polako razlijevao sumrak. Išli smo uzbrdo prema izlazu, a kod arkadaskrenuli nadesno. Bio sam s Kosom i njegovim bratićem. Iznenada me Kos mune urebra i glavom pokaže prema arkadama. Nisam mogao povjerovati! Tamo iza



ednog debelog stupa, sav u sjeni, stajao je u visoko zakopčanom kožnom kaputu nitkodrugi nego Tomislav Šafarić! Znaš li možda ti što ga je nagnalo da se tog kasnog poslijepodneva pojavi na groblju? Da li je to bila neka vrst čežnje zbog toga što se

već od početka rata tako naprasno izdvojio iz našeg društva i krenuo putem kojim minismo htjeli gaziti? Ili je, jednostavno, iz gole kurtoazije htio iz prikrajka pogledatisprovod bivšeg prijatelja? Ili je, možda, došao ovdje zbog nekog od onih neznanacakameno ozbiljnih lica, koji su morali biti Abramovićevi partijski prijatelji, komunisti...

Kada smo izlazili s groblja, u daljini smo mogli primijetiti kako je Šafarićeva prilika izronila iz sjene, napustila arkade i krenula ka onom mjestu gdje je pokopaAbramović.

Te noći Kosov bratić Pepi, koji se valjda smatrao dužnim da nas izvuče izdepresije, odveo nas je na jednu nezaboravnu pijanku kod nekakvog Hadžiabdića,inače veoma čudne i tajanstvene osobe. Hadžiabdić je, naime, bio osoba koja jeužasno mnogo pripovijedala, a iz tog nesuvislog pripovijedanja nikako nisi mogaozaključiti što i tko je on zapravo. Ćas ti se činilo da je nekad bio nekakva velika riba uUstaškoj mladeži, zatim si mislio da je bio u Bosni s » Handžar divizijom« , onda je urazgovor ubacivao partizane i nekakvu silnu pomoć koju im je pružao, nakon toga seispostavljalo da ima strašne veze u pojedinim ministarstvima, a malo poslije jegovorio kao saveznički špijun. Uglavnom, onaj tip čovjeka s kojim ni za živu glavu

nećeš prozboriti ni riječ o politici, nego ga samo slušaš i tu i tamo kažeš: » Ne pačamse ja u to.«U Hadžiabdićevu gornjogradskom stanu sabrala se te večeri sva sila jednako

čudnog svijeta. Pepi, Kos i ja, zajedno s još dva, po svemu sudeći apolitična tipa, povukli smo se u jedan kut velike primaće sobe. Iza ogromne fotelje sakrili smodesetak boca različitih, veoma skupih pića, koje smo do jutra popili. Iza ponoći počele su se redati pijane, burleskne scene. Jedna mlađa ženska, koja se predstavljala kao Lela iz ministarstva, plesala je na stolu u crnom kombineu. Neki pijani tip popio je vodu iz akvarija zajedno sa zlatnim ribicama. Druga neka ženska,

studentica, skinula se gola i umotala u zavjese. Dva mladića jašila su na nekakvomdebelom šezdesetogodišnjaku koji je četveronoške obišao čitav stan, neprekidnogovoreći kako sad glumi svog konja Ferdu s kojim je prohujao Galicijom.Hadžiabdić je pak sjeo u svom finom odijelu na nekakvu kremu koju su tko zna gdjenabavili. A mi, mi smo sjedili pijani kao tuke u kožnom trosjedu i gledali pijane bakanalije koje kao da su označavale suton tog endehazijskog, skroz nesavršenog



univerzuma. Ali nije to važno, Frido Štern, važnije je drugo jutro, jutro u kojem smo pijano bauljali našom starom dobrom ulicom.

Tog smo jutra pred tvojom bivšom kućom nabasali na neobičan prizor. Točno

pred tvojim vratima bila su parkirana dva vojna kamiona u koje su uznojenidomobrani tovarili namještaj, garderobu i ostale stvari dosadašnjih stanara kuće. Dasi samo to mogla vidjeti, Frido Štern! Gospodin pukovnik i njegova nalickana damicanekamo su selili. Kamo? Da li prema zapadu? Prema Austriji? Prema NjemačkojUglavnom, uznojeni, zajapureni domobrani i nervozni gospodin pukovnik koji ih je požurivao, podsjećali su neodoljivo na štakore koji napuštaju brod koji tone.

Pijani Pepi se drznuo i prišao pukovniku, te ga upitao seli li na kratko ilinepovratno. Pukovnik mu je odalamio takvu pljusku da su svi domobrani na trezastali s onim teškim ormarima. Glupi Pepi se, čini se, trenom otrijeznio i, prije nošto se itko mogao snaći, odjurio poput vjetra nekamo prema Zrinjskom trgu. Jednakokao i Pepi, i mi smo zbrisali u prvu otvorenu vežu. A gospodinu pukovniku se valjdatoliko žurilo da nije mogao gubiti vrijeme na obične ulične drznike, kakvi smo bili mi.

Da, Frido Štern, već po tom pukovniku shvatili smo da je čitav taj lažni svijetkoji nas je okruživao postao užasno nervozan, da je polako silazio s uma ... Da, po pukovnikovoj nervozi i zakrvavljenim očima mogli smo zaključiti da se konačno polako zatvara jedna mračna stranica povijesti...

U tim danima ponovo smo na radioaparatu, koji će veoma brzo prestati biti

» krugovalom« , tražili strane stanice i slušali. Jasno, sada bez Ladislava Abramovićazbog čije je odsutnosti taj glupi aparat sve više postajao samo strašna i glupa kutijačija je osnovna namjena da podsjeća na mrtve. Ipak slušali smo: opća ofenzivaCrvene armije na Berlin, Nijemci kapitulirali u Ruhru, Amerikanci i Rusi uČehoslovačkoj, oslobođen Nurnberg, njemačka fronta na Odri i Nisi slomljena,osnivačka skupština Ujedinjenih nacija u Friscu, talijanski partizani strijeljaliMussolinija, samoubojstvo Hitlera i Goebelsa u berlinskom bunkeru, i naposljetkuultimatum Eisenhowera, Nijemcima da obustave borbu na svim frontovima do 8.svibnja...

I tako smo konačno bili na kraju.Tih noći, tih besanih noći, Frido Štern, mučilo nas je jedno nevažno i suvišno

pitanje — zar se nije moglo i bez toga, bez svih tih paklenih godina...



11.

SMRT U RIJECI

Nešto kasnije iz jednog vremenskog odmaka uspjeli smo rekonstruirati ono štose zapravo događalo u toj ranosvibanjskoj endehazdjskoj ludnici. Saznali smo tako zaonu poglavnikovu suludu odluku da zakonskom odredbom anulira sve rasne zakone i propise donijete na temelju tih zakona, čime je vratio legitimitet i dignitet ljudskih bića čitavom nizu pokojnika. Život im, nažalost, nije mogao vratiti! Saznali smo i to

da je petog svibnja dao naređenje za polazak, koji će zapravo značiti samo trenutnuodsutnost iz hrvatske prijestolnice. Došlo je do stanovitih promjena na frontama, alise priprema separatni mir između Nijemaca i Anglo-amerikanaca, nakon kojeg ćeherojski hrvatski narod u izvjesnim postrojbama nastaviti sveti rat protiv crvenihđavola — sovjetskih boljševika, govorilo se naveliko među ustašama. Slijedećegdana, za svaki slučaj, opljačkali su Hrvatsku državnu banku i krenuli kroz Sloveniju prema Austriji, ne bi li se dočepali američke zone. Gospodin doktor poglavnik morao

e sa svojom svitom negdje u Austriji napustiti motoriziranu kolonu, te se nakočetrnaest dana tumaranja po šumama Tauernskih alpi uspio dokopati američkih

edinica, kojima se predao i tako nastavio svoj jalovi život političkog emigranta.Poglavnikov bijeg bio je signal za opće rasulo i paniku. Šestog svibnja poslije

podne oformljena kolona za povlačenje prema Sloveniji potpuno je zagušila cestu prema črnomercu. Sve je bilo puno vojnih kamiona, topova, luksuznih automobila,seljačkih kola. U svjetini je bilo civila, ustaških službenika s porodicama, ustaško-damobransikih vojnika, crnogorskih četnika. Bijesni i pijani vojnici divljački su pucali po prozorima susjednih zgrada, civili se svađali, prevrtala se kola s namještajem,usput se pljačkalo i tuklo, vikalo i pjevalo, psovalo i bljuvalo... Pravi bošovski inferno!A strah je bio opravdan, jer se Zagrebu, preko slavonskog područja, posve približilaPrva armija, dok su s juga nadirale jedinice Druge armije, koje će 8. svibnja iosloboditi naš grad. Dan kasnije, Zagrepčani će na svojim ulicama pozdravitiedinice čuvenog Desetog zagrebačkog korpusa.

No ostavimo ove suhe riječi povijesti, Frido Stern, ostavimo njoj da govori osvojim važnim datumima i događajima, i vratimo se nekoliko dana unatrag.



Dio noći s trećeg na četvrti svibnja proveo sam promatrajući jasne zvijezdevedrog proljetnog neba, pitajući se, ne bih li iz njihove konstelacije, da sam kojimslučajem astrolog, recimo, mogao odgonetnuti budućnost svih sudbina koje su me

trenutno zanimale. Jadno sam se osjećao, jer mi je u jednom trenu postalo jasno dase pitam o budućnosti, a ne znam zapravo ništa ni o sadašnjosti. Što je s MuvrinomŠto je s Javorovskim? Što se događa tamo u ludnici s Čopom? Što je s tobom? Da, štoe zapravo s tobom, Frido Štern?

U jednom trenu začuo sam dolje na ulici tihe, umorne, jedva čujne korake.Pogledao sam napolje i skamenio se od iznenađenja. Dolje ispred vašeg ponovozapečaćenog stana koračao je s noge na nogu, polako i nekako rezignirano, zamišljenii izgubljeni ustaški podanik Tomislav Šafarić. Koračao je tako desetak koraka, onda seokretao i vraćao natrag, da bi ponovo započeo istu besciljnu i besmislenu putanju,

koja stvarno više nije mogla voditi nikamo... Koračao je neumorno poput Ahasverakoji se nikada neće smiriti zbog svojeg čudnog prokletstva, zbog nepromjenjivostisvoje sudbine ... Ne znam što se te noći dogodilo sa mnom, ali se jasno sjećam dasam, pošto sam ga otprilike jedan sat promatrao s prozora, ogrnuo neku staru jaknu iizašao napolje.

Bivši prijatelj Tomislav Šafarić prišao mi je polako i neodlučno, a onda me pogledao suznim i zakrvavljenim očima. Zadrhtao sam, znao sam da moram bitičvrst i nepopustljiv. Onda je iznenada zaplakao i počeo govoriti o svom jadu, o tome

kako je izgubio rat, kako je izgubio domovinu, zrelu i mirisnu voćku u koju će sadanavaliti crvi, o tome kako će njegovim gradom za koji dan haračiti poludivlje, prljave horde crvenih, boljševičkih sinajita, kako će hrvatska živalj biti prepuštena namilost i nemilost osvetničkim rukama srpskih partizana, kako će sada nevine katoličkeglave poklopiti komunistički čekić. Predskazivao je svima nama koji ćemo ostati utom vječnom gradu — bezređe, krv, osvetu, rasulo, paljenje crkvi, ubijanje popova,skrnavljenje grobova hrvatskih otaca, nemoral, prah i smrt, a onda je iznenada ponovo zaridao i kroz plač drhtavim glasom rekao: » Da je samo Abramović živ, on bi me izvukao! Ovako, vi neopredijeljeni hermafroditi...«

Bio sam začuđen, zbunio me njegov plač. Sjećam se samo da sam rekao, nisam ne znajući zašto: » Bježi, možda se spasiš!«On se onda iznenada smirio — jasno, ne zbog mojih riječi — uspravio se,

duboko udahnuo zrak i izrekao rečenicu koju neću nikada zaboraviti: » Neka, ne radise tu samo o sudbini Hrvatske, sve je to pomalo i neka vrst sportske igre.«

Nikad ga više nisam vidio. Nikada, Frido Štern!



Dan prije oslobođenja, sav uplašen i znojan od straha, posjetio me Krešimir Kos. Uzbudila su ga govorkanja o tome kako su partizani već nadomak zagrebačkih predgrađa, partizani koji će ga zasigurno, kako je govorio, strijeljati. Pokušao sam ga

smiriti, govoreći mu kako partizani nemaju nikakva razloga da ga strijeljaju. Ta,ničim se nije ogriješio, nikog ni taknuo nije... Nije koristilo, netko mu je napunioglavu time kako su partizani krvoločni Srbi koji namjeravaju osnovati nekakvu svojumonstruoznu socijalističku državu u kojoj će spaliti crkve, zabraniti privatnovlasništvo i posjedovanje bilo čega, oduzeti ljudima najosnovnija prava, te ljubav iinstituciju braka zamijeniti sveopćim razvratom i beščašćem. A njega, KrešimiraKosa, strijeljat će već zato što je za sve četiri godine Nezavisne države Hrvatskemirno radio u različitim firmama. Nisam ga mogao shvatiti. On koji je oduvijemrzio ustaše i NDH, sada je govorio takve gluposti da sam se u jednom trenu morao

nasmijati. Čak i meni, plašljivcu, Kosov strah činio se običnom besmislicom beikakva pokrića.Kada je uvidio da mu neću pomoći, dao mi je jednu staru kič-razglednicu na

kojoj su se dvije zaljubljene prilike — muškarac i žena — gledale u nekom nježnom polusvjetlu. Bila je to razglednica za tebe, Frido Štern; tražio je da ti je predam kadase vratiš, jer vjerovao je da ćeš se, nakon što ga strijeljaju, zasigurno vratiti u svojstari dom u našoj ulici N. On ti je za života ne bi mogao predati, ne bi imao hrabrostiza to ... Ovako, kada bude mrtav, nema veze, neka se obznani ... Uzeo sam tu karticučija je poleđina bila iščrčkana njegovim sitnim ljubavnim slovima i obećao mu daću ti je svakako predati. Izljubili smo se kao da se rastajemo zauvijek.

Kada mu nakon uspostavljanja narodne vlasti nije uzmanjkala ni dlaka na glavii kada je u novoj državi dobio za njegove kvalifikacije izuzetno dobro mjesto poslovođe općetrgovačkog poduzeća » Bratstvo« , priznao mi je da se užasno stidisvog euforičnog straha koji ga je obuzeo pred sam kraj rata, te svih onih klevetakojima je nasjeo, slušajući zlonamjerne.

Pričalo se nakon devetog svibnja da rat još nije završen, te da se neprijateljskesnage, ubijajući, pljačkajući i paleći, polako probijaju prema Austriji, ne bi li

nekako, sred tog sveopćeg mraka, u kojem se bilo gotovo nemoguće orijentirati,napipali Amerikance kojima su se htjeli predati. Divizije Treće jugoslavenskearmije potpomognute sa sedam divizija Druge i Prve armije trebale su prekinutionaj njihov tanani, krhki san o spasu u emigraciji. Ova je operacija okončana petnaestog svibnja, i tog dana je ratu i u mašim krajevima konačno odzvonilo.

U kolovozu iste godine, umoran, prašnjav, pet kilograma mršaviji, iznenada se



u Zagreb, u našu ulicu, vratio politički komesar ne znam već koje partizanskeedinice, bivši pjesnik Emanuel Muvrin. Nisam vjerovao svojim očima kada sam ga

ugledao kako s rancem na leđima dolazi dolje od Ožboltove gostionice, tj.

» Narodnog vinogorja« . Zagrlili smo se tako snažno da smo izgubili ravnotežu i palina pločnik, pravo pred noge začuđenih prolaznika. Cijele te noći Kos i ja morali smomu pričati o svemu što se u Zagrebu događalo za njegova izbivanja. Šutio je i gutaonaše riječi, a onda je negdje pred jutro, nećkajući se, nekako bojažljivo upitao: »ona, da li se ona vratila?«

Čuješ li ti to, Frido Štern? Slušao nas je cijele noći, a prvo pitanje koje je postavio bilo je to, to da li si se ti vratila!

Nije znao da (te još nema, da su u tvojoj kući sada kancelarije državneustanove u kojima neki nama nepoznati činovnici za dnevne pauze grizu svoje jeftinesendviče. Ne, ništa nije znao, Frido Štern!

Nekoliko dana kasnije Emanuel Muvrin upoznao nas je sa sudbinom TomislavaŠafarića, s njegovim mračnim i zasluženim padom, kojem je Muvrin posve slučajno prisustvovao. Ne znamo zašto nam to nije ispričao prvog dana, zašto je tako odlagaotu vijest, kada se radilo o starom poznaniku?

Tomislav Šafarić je zajedno sa svojim mnogim drugovima i istomišljenicima bio zarobljen polovinom svibnja u šumi negdje kod Dravograda. Bili su razoružani isprovedeni u nekakvu napuštenu kuću, gdje su ostali dva ili tri dana. Bilo ih je toliko

da su se unutra jedva kretali, spavali su na slami, na boku, a nuždu vršili u jednuveliku kantu koja nije imala poklopca. Dobivali su male i neredovite obroke,uostalom, hrane jedva da je bilo i za partizane... Ipak, u tojstrašnojkući, TomislavŠafarić, govorio je Muvrin, zasigurno je morao znati da je život u logorima, u onimistim logorima u koje je i on slao ljude, bio mnogo gori i strasniji. Isto tako je moraoznati da je, eto, došao ne samo kraj njegovoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, nego injegov kraj, kraj života kojeg je tako suludo prokockao na nešto posve pogrešno.Posljednje noći pokušao je pobjeći. Tko zna da li zbog očajničke želje da se dokopaslobode, ili zbog najobičnije rezignacije. Stražari su ga primijetili, digli uzbunu i dali

se u potjeru. Kažu da im je u onom mraku, u onoj gustoj šuma, možda mogao i pobjeći, ali je svoj pokušaj bijega izveo tako nevjesto, tako traljavo ... Dotrčao je doobale Drave, zastao malo, a onda skočio u duboku vodu i utopio se. Preduhitrio je pravdu i stratište koje ga je čekalo, zamijenio ih ovom prohladnom dravskomvodom. Drugi dan pronašli su njegov leš zapleten u granje, svega stotinjak korakanizvodno od mjesta s kojeg je skočio u rijeku. Kada je tog jutra jedan od stražara



ušao u kuću, gdje su bili zarobljenici, kako bi pokupio Šafarićev ranac, iznad mjestagdje je spavao pronašao je slova izgrebana nekim tvrdim predmetom u vlažnomzidu. Bilo je to jedno ime i jedno prezime. Pisalo je — FRIDA ŠTERN. Da, tvoje

ime je bilo ispisano, Frido! Ime koje je Šafarić morao te noći, dok su drugi spavali,dubsti satima, ležeći na boku među svim tim ustašama, domobranima, Nijemcima,četnicima... Zašto je to uradio? Zašto je odlučio da baš to bude posljednja stvar kojuće uraditi u životu koji se zapravo već gasio? Ne znamo, Frido Štern, ne odobravamomu ništa, ne želimo ga pravdati, ali nam se čini da je tako, eto, u svom životuokorjela ustaškog zlikovca u jednom jedinom trenu, prije samog kraja, uradio i jednutako lijepu stvar.

Krajem kolovoza, jedne sparne ljetne večeri uspinjali smo se Kos, Muvrin i jastepeništem moje kuće. Na mojim vratima, prije no što sam otključao, zamijetili

smo jednu malu plavu kuvertu, koju je netko zataknuo točno iznad kvake. Uzeo same i, kako je bila slijepljena, razderao sa strane. Iz nje sam izvukao izgužvanu

fotografiju na kojoj su se vidjele stotine otisaka prstiju. Bila je to tvoja fotografija,Frido Stern, ona ista koju je prije toliko godina ukrao jedan član naše klape ireklamnog izloga majstora Paskvalija. Stajali smo nijemi, a onda je meni prvomdoprlo do svijesti značenje ove neobične poruke. Skočio sam i viknuo: » Boleslav sevratio!«

Poletjeli smo sva trojica niz stepenište, izjurili na ulicu, srušili jednu staru ženu

koja nam se, na svoju nesreću, ispriječila na putu i nastavili trku do stana iznad» Narodnog vinogorja« . Stan Boleslava Javorovskog bio je zaključan i mi smo se,teško razočarani, morali spustiti natrag niz stepenište.

Boleslav Javorovski, koji je kroz staklo gostionice vidio kako smo projurili, čekaonas je dolje na pločniku. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi, a onda su njemunavrle suze na oči. Kako bi spriječio dirljive zagrljaje i poljupce, pozvao nas jeednim pokretom ruke u gostionicu. Tamo je već imao svoj stol po kojem je

rasprostro valjda svu hranu koju je donio iz bogate Slavonije. I umjesto da se,radosni zbog njegova povratka, dobro napijemo, mi smo se te večeri tako prežderali

kulena, slanine, čvaraka, suhog mesa i luka, da na koncu nismo mogli ustati od stola.Tako smo počinjali živjeti u tom novom vremenu u kojem je bilo mnogo rada,

poleta i entuzijazma, u vremenu u kojem više nije bilo ni straha, ni prolijevanja krvi,ni one užasne tjeskobe i neizvjesnosti vezane uz nesigurno sutra ...

U vremenu u kojem, nažalost, nije bilo ni tebe, Frido Štern!Sakupivši se ponovo, dakako bez mrtvih, bolesnih i posrnulih, polako smo



počinjali spremati potragu za tobom, dugu, detaljnu, minucioznu, gotovo detektivsku potragu, jer ubrzo nam je postalo jasno, da se tek tako, sama od sebe, nećeš vratiti.Trebalo je onda, dakle, tražiti... I vjerojatno baš zbog toga i naša je čežnja za tobom

postajala sve veća...U tim danima, u rujnu, ako se ne varam, počela mi je pristizati i pomoć iAmerike. Od one stare dobre tete iz Pittsburgha, koja je lice rata vidjela samo ušarenim američkim novinama.



12.

GODIŠNJICE SMRTI

» Nema odmora dok traje obnova!« , vikalo se pod našim prozorima, FridoŠtern. Tutnjali su kamioni natovareni znojnim udarnicima, vijorile su se zastave,mahalo se lopatama, čekićima i pijucima. Eksproprirala se i konfiscirala građansko-kapitalistička imovina, svi su se borili za novu, narodnu, socijalističku privredu.Diskutiralo se i pisalo naveliko o privrednoj obnovi, planskoj ekonomici, prvom

petogodišnjem planu ...Svojom inertnom, bojažljivom i povučenom prirodom bio sam hendikepiran uovom novom vremenu u kojem su se upravo kovitlali mišićavi udovi, raspjevanagrla, usijane alatke. Dane i dane proveo sam u polumraku svoje sobe, ostajući nijemna sva kucanja i zvonjavu koji su se čuli s mojih ulaznih vrata. Bojao sam se, FridoŠtern, bojao sam se ponovo nesnalaženja i izgubljenosti u ovoj vrevi. Svega sam se plašio, čak i vlastitog straha. Moglo se dogoditi da me proglase i lijenčinom lineprijateljem naroda, moglo se dogoditi da me prezru, da me otjeraju u kakavzatvor. U taj vreli, šareni svijet napolju izveo me Emanuel Muvrin, čovjek koji ni u

tom zadihanom, žurnom vremenu nije gubio strpljenje. Uskoro sam se pridružiomasovnim javnim radovima, uskoro sam i ja počeo posjećivati nekakava predavanja i sastanke, ne znam više kakve ...

Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji smo ostali! Znaš li što se s namadogodilo, znaš li kako smo surovo bili uništeni i razbacani naokolo, znaš li koliko nas jezapravo ostalo?

Znaš li, ponovo te pitamo, da je Baltazar Palluo-Šmrkljo završio u stegnutojomči napravljenoj od vlastita opasača, Baltazar Palluo, najusamljeniji čovjek na

svijetu koji je za posljednje časove odabrao smrdljivi klozet neuredne Ožboltove birtije znaš li da su Tošu naočigled ljudi umlatili pijani, bolesni reptili kundacima,kundacima Frido Štern, tvrdim, nesmiljenim ustaškim kundacima, znaš li da jeAbramovićevo srce prije samog kraja rata, nadomak slobode, prestalo kucati izaustavilo tako njegovo kratko, ograničeno vrijeme, da se Tomislav Šafarić smirionaduven u hladnoj dravskoj vodi? Znaš li ti sve to?



Polovinom svibnja 1946. razriješena je konačno još jedna duga nepoznanica,edna neizvjesnost. Neizvjesnost našeg starog, dobrog, izludjelog prijatelja

Vjekoslava Čopa. Da, tog jutra, Frido Štern, na vratima » Narodnog vinogorja«

osvanula je crna parta na kojoj se moglo pročitati da je Vjekoslav Čop u svojojdvadesetsedmoj godini preminuo u gradskoj umobolnici » Vrapče« . Izljev krvi umozak, kazali su oni koji su znali, oni obaviješteni.

Noć prije sprovoda, Muvrin, Javorovski i ja proveli smo u grozničavoj potraziza najelegantnijim odijelom koje se moglo naći u našem gradu. Da, u to odijelohtjeli smo ga obući; u tom smo ga odijelu htjeli sahraniti. Moram priznati, davrijeme obnove nije bilo baš prikladno za traženje elegantnog odijela, ali što smomogli — htjeli smo sada, sada kada je bilo uistinu prekasno, ispuniti jedan njegovstari san, san blistavog džentlmena... Jasno, čitava potraga ostala bi posve uzaludna

da Muvrin nije uspio jednom vezom političkog karaktera otkupiti u kazalištu elegantnoodijelo, odijelo iz njihova stalnog fundusa. Dao sam za to odijelo polovinu mojemjesečne američke potpore, tako da sam drugu polovinu svibnja odgladovao.

Drugog dana krenula je mala, mirna pogrebna povorka prema Mirogoju. Bilismo ukleti, bili smo, čini se, osuđeni na te jeftine, neugledne sprovode. Hodao sam polako, s noge na nogu, iza lijesa, odmah iza ožalošćene porodice i držao u rucicrveni jastučić na koji su bile položene njegove tri jeftine srednjoškolske trkačkemedalje. Oproštajni govor održao je pjesnik partijac Emanuel Muvrin, kojeg nitko

nije razumio, ali su ipak svi osjetili da govori nešto lijepo, veliko i svečano o pokojniku. A kada su ga počeli ukapati, posve samovoljno sam bacio one tri medaljeu njegovu duboku raku. Metal je oštro zveknuo o drveni lijes, ali se i taj zvuk odmahizgubio u snažnoj lupi debelog grumenja ilovače koja je zasula lijes.

Tako je zauvijek otišao i Vjekoslav trenu, prije samog kraja, uradio i jednu takolijepu stvar.

Krajem kolovoza, jedne sparne ljetne večeri uspinjali smo se Kos, Muvrin i jastepeništem moje kuće. Na mojim vratima, prije no što sam otključao, zamijetilismo jednu malu plavu kuvertu, koju je netko zataknuo točno iznad kvake. Uzeo sam

e i, kako je bila slijepljena, razderao sa strane. Iz nje sam izvukao izgužvanufotografiju na kojoj su se vidjele stotine otisaka prstiju. Bila je to tvoja fotografija,Frido Stern, ona ista koju je prije toliko godina ukrao jedan član naše klape ireklamnog izloga majstora Paskvalija. Stajali smo nijemi, a onda je meni prvomdoprlo do svijesti značenje ove neobične poruke. Skočio sam i viknuo: » Boleslav sevratio!«



Poletjeli smo sva trojica niz stepenište, izjurili na ulicu, srušili jednu staru ženukoja nam se, na svoju nesreću, ispriječila na putu i nastavili trku do stana iznad» Narodnog vinogorja« . Stan Boleslava Javorovskog bio je zaključan i mi smo se,

teško razočarani, morali spustiti natrag niz stepenište.Boleslav Javorovski, koji je kroz staklo gostionice vidio kako smo projurili, čekaonas je dolje na pločniku. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi, a onda su njemunavrle suze na oči. Kako bi spriječio dirljive zagrljaje i poljupce, pozvao nas jeednim pokretom ruke u gostionicu. Tamo je već imao svoj stol po kojem je

rasprostro valjda svu hranu koju je donio iz bogate Slavonije. I umjesto da se,radosni zbog njegova povratka, dobro napijemo, mi smo se te večeri tako prežderalikulena, slanine, čvaraka, suhog mesa i luka, da na koncu nismo mogli ustati od stola.

Tako smo počinjali živjeti u tom novom vremenu u kojem je bilo mnogo rada, poleta i entuzijazma, u vremenu u kojem više nije bilo ni straha, ni prolijevanja krvi,ni one užasne tjeskobe i neizvjesnosti vezane uz nesigurno sutra ...

U vremenu u kojem, nažalost, nije bilo ni tebe, Frido Štern!Sakupivši se ponovo, dakako bez mrtvih, bolesnih i posrnulih, polako smo

počinjali spremati potragu za tobom, dugu, detaljnu, minucioznu, gotovo detektivsku potragu, jer ubrzo nam je postalo jasno, da se tek tako, sama od sebe, nećeš vratiti.Trebalo je onda, dakle, tražiti... I vjerojatno baš zbog toga i naša je čežnja za tobom postajala sve veća...

U tim danima, u rujnu, ako se ne varam, počela mi je pristizati i pomoć iAmerike. Od one stare dobre tete iz Pittsburgha, koja je lice rata vidjela samo ušarenim američkim novinama.

Te iste godine Krešimir Kos postao je poslovođa općetrgovačkog poduzeća» Bratstvo« , on koji se bojao strijeljanja. Primili ga i u partiju. Jadnik, bio je lud odsreće. Odjednom je postao poslovođa, a do sada je uvijek bio posljednji u svim poslovima kojih se prihvaćao. Nije znao što da uradi od sreće. Prvo je htio zapalitisvijeću » kao noga debelu« na Kamenitim vratima, a onda je napisao pismo puno

zahvalnosti i vjere u novu vlast, koje je poslao Narodnoj skupštini FNRJ, nadajući seludo da će to tamo biti pročitano ...Boleslav Javorovski, koji je do kraja potonuo u svoje okultne nauke, nije nikada

završio fakultet, ali mu je Muvrin uspio pronaći posao u jednoj zagrebačkoj tvornicicipela. Radio je kao službenik, slušao starije po stažu i položaju i, uopće, postaoveoma brzo izrazito neomiljen zbog dodvoravanja pretpostavljenima. Ne, Frido



Štern, dodvornost nije bila u njegovoj prirodi, u njegovu karakteru, prije bi se moglokazati da je bio žrtvom posve krive slike novog sistema, novih odnosa. Neprekidno se bojao da će mu netko, ne bude li dovoljno poslušan i dodvoran, zalupiti vratima pred

nosom i ostaviti ga napolju bez posla. Čak se i njegov odnos prema starom prijateljuMuvrinu promijenio, Javorovski se prema njemu ponašao kao prema nekomuvaženom i politički jakom strancu. Trebalo je mnogo živaca da ga od togaodviknemo, ali ipak nam je uspjelo, pa se sada barem prema Muvrinu ponašaorelativno normalno.

Negdje početkom 1947. Emanuel Muvrin uspio je doći do nekih dokumenataKomisije za utvrđivanje ratnih zločina. Mislim da nam je pričao da je gotovo čitavdan proveo listajući stranice debelih fascikala punih čudesnih, monstruoznih podataka. o zločinima za koje ti se u prvi mah učini da ih ljudsko biće ne može ni

smisliti, a kamoli počiniti. Tu smo doznali i dio grozne istine o » endehazijskim«danima i poslovina Tomislava Šafarića. Sjećamo se još toga, Frido Štern, jasno sesjećamo svega što nam je pričao Muvrin.

Tomislav Šafarić, onaj isti Tomislav Šafarić, koji je često kasno u noći hodao pod tvojim prozorima, onaj isti koji je u noći u kojoj će umrijeti napisao tvoje imena provlažnom zidu kuće u kojoj je bio zatočen, prisustvovao je divljačkom mučenjuzatvorenika koji su bili osumnjičeni kao komunisti, simpatizeri partizana, židovski pomagači i slično. Teretili su ga da je od njegove ruke u takvim mučenjima stradalo

barem trideset ljudi. Zatim je, prema Muvrinovim riječima, osobno učestovao u paleži, pljački i strijeljanju Srba koji su mirno živjeli po nekim okolnim zagrebačkimselima. Činio je to počesto samovoljno, na svoju ruku, tek tako, izgleda zabave radi!Jasno, ovu Šafarićevu samovolju, njegovi su pretpostavljeni držali manjeneposluhom, a više » pohvalnom samoinicijativom« u rješavanju » srpskog pitanja« . Uz sve to bio je i do grla umiješan u neke malverzacije s konfisciranomimovinom uhapšenih. Od toga se, prema podacima Komisije, silno obogatio, ali tomu nije mnogo koristilo, jer je, sklon kocki i piću, te svoje krvave pare jednako brzo irastepao. Nekoliko zločinačkih zabava dopustio si je isključivo radi toga da zabavi

dokonog njemačkog oficira Arnolda Reicha.Jedna je stvar izuzetno čudna u svim ovim podacima: na nju me je i Muvriupozorio. Premda je dosta dugo bio u Židovskom odjelu UNS-a, o vas rođene podDavidovom zvijezdom, da o vas, Frido Štern, najmanje se ogriješio. Zašto, dugimsmo se noćima pitali zašto ...

Da, to je bio naš dični prijatelj Tomislav Šafarić, onaj isti s kojim smo se u



prijeratnim godinama zabavljali, pili, čekali karte pred kinematografom, igrali šahfigurama koje mu je otac poslao iz Italije...

Teško je to povjerovati, Frido Štern, teško... Kako je samo taj glupi rat mogao

od pojedinih ljudi napraviti prave pravcate zvijeri? Zašto, zašto, Frido Štern?U tim poslijeratnim godinama počeli smo hodočastiti po grobljima, počeli smo

obilaziti posljednja počivališta pripadnika naše klape. Slavili smo praznike smrti, tužnegodišnjice, dane na koje smo, idući u onim bijednim pogrebnim povorkama, pokopali svoje mrtve. Koliko ih je samo bilo! I previše za jednu godinu, za tih hitrihdvanaest mjeseci koji prolete kao ništa! Da, Frido Štern, pohađali smo ih s ono malocvijeća i na godišnjicu smrti i na godišnjicu ukopa.

Šmrkljina smrt i ukop!

Tošina smrt i put u vreći do rake pored smetlišta!Abramoviceva smrt i pogreb!Čopova smrt i kicoško odijelo iz kazališta!Gdje je sahranjen Šafarić, to nismo znali. Naime, onog dana kada je izvađen i

Drave, nije više imao nikog svoga. Majika mu je umrla od infarkta 1943, otac nestaokao dobrovoljac Hrvatske legije, negdje kod Staljingrada, a stric poginuo u okršaju s partizanima negdje na Kalniku. Najvjerojatnije je bio sahranjen na licu mjesta,odmah nakon što su ga izvadili mrtvog iz vode. Da smo znali gdje je sahranjen, i

njega bismo posjetili, sjećajući se, naravno, onih lijepih prijeratnih godina kada jeoš znao nabaviti kino kartu, dati jabuku, pričati o nogometu i gromoglasno navijati zaČopa na srednjoškolskim lakoatletskim takmičenjima.

Blistava, obećavajuća politička karijera Emanuela Muvrina naglo se prekinulanegdje potkraj 1948. Muvrin je iznenada nestao iz Zagreba; uzalud smo se raspitivaliza nj, uzalud tražili informacije. Šuškalo se i govorkalo nešto o njegovim navodnim partijskim grijesima, o grijesima u koje nismo mogli povjerovati. Uglavnom, nismoga vidjeli sve do početka 1950, kada se iznenada, jednako kao što je i nestao, vratio.

ikada nije ni riječ prozborio o tome što se zapravo zbilo, nikada nam nije govorio

gdje je to više od godinu dana izbivao... Kad bi netko onako usput spomenuo tu kobnugodinu, Muvrinovim bi licem zaigrala čudna grimasa koja je bila neka mješavinanegodovanja i stida i on bi okrenuo glavu, jasno stavljajući do znanja da o tome nećeni riječi prozboriti.

Ne, Frido Štern, nikada zapravo nismo saznali da li je u tom politički klizavomtrenutku, u jednom času povjerovao da pripada » partiji koja sakriva istinu od



naroda, partija koja se boji svjetlosti i kritike, tj. partiji koja i nije partija, već klikavaralica osuđena na propast« , nikada nismo saznali da li je u tom času stvarno želioslijediti one koji su tvrdili da će se njegova zemlja » izroditi u običnu buržoasku

republiku, u koloniju imperijalističkih zemalja« , te da je partijsko rukovodstvo samo» klika unajmljenih špijuna i ubojica« . Ne nikada nismo uspjeli zagrepsti ispod površine i doći do istine. Ostalo nam je

samo golo, jalovo nagađanje. Da li se stvarno u tom trenu poveo zainformbiroovskom propagandom, da li zbog obične pjesničke tvrdoglavosti nije samotako, preko noći, htio prestati vjerovati u nešto u što je tolike godine vjerovao, ili jesve bila samo zabuna, grozna zabuna koja je slomila još jedan život, još jednogsudionika naše predratne klape?

Emanuel Muvrin koji je 1940. toliko duboko doživio pad Pariza, sada je imao priliku da jednako duboko proživi i vlastiti pad, pad posrnulog partijcainformbiroovca!

Za koji mjesec uspio se zaposliti u kiosku na uglu naše ulice. Dijalektičkimaterijalizam, plansku privredu i zauzimanje stavova o različitim pitanjimazamijenio je dnevnim novinama, duhanom, šibicama i cigaretama » na paklo ikomad« . Pa ipak je ostao onaj dobri stari prijatelj, veseo, duhovit, pametan, jasno,osim u onim trenucima kada netko od prisutnih nije mogao zatomiti radoznalost. Da,Frido Štern, o svemu se moglo razgovarati s Emanuelom Muvrinom, o svemu osim o

zabranjenom dijelu proskribirane kominformovske prošlosti.Te iste godine pokušao je posljednji put srediti ona brda ratnih stihova. Radio jedo kasno u noć, nervirao se, znojio, grickao olovku... Mnogo smo ga puta vidjeli kronečisto staklo kioska kako na radnom mjestu sređuje svoju, kako je govorio, pjesničkuzaostavštinu. Da, Frido Štern, govorio je o svojoj književnoj produkciji kao ozaostavštini, po čemu se može zaključiti da se u tim danima već smatrao» pjesničkim pokojnikom« . Onda je neke nedjeljne večeri, u proljeće 1950. učiniodostojanstven i silno patetičan gest. Ležernim pokretom ruke bacio je u kamin cijelusvoju ratnu produkciju, sve u svemu oko dvije kile stihova... Mislim da je bio svjesta

tužne činjenice da mu te stihove, popravi li ih i dotjera ne znam kako, neće nitkoštampati samo zbog tog političkog neopreznog koraka u stranu.

Godine 1949. nastavio sam studij književnosti, koji sam prekinuo još za rata.Učio sam bez greške, ali sam se grozno mučio na ispitima. Nikako nisammogaoizdržati prodorni pogled profesora koji je zurio u mene kao u nekogokrivljenika. Da, Frido Štern, mučio sam se na tim ispitima, mučio i zaludno borio



protiv osjećaja stida, straha i krivnje, osjećaja koji su me upravo preplavljivali za tihdugih i neizdrživih ispita.

Ipak sam uspio završiti studij i diplomirati. Ni sam ne znam kako; neke više sile

su se morale upetljati u tu krvavu proceduru. Ubrzo nakon diplome kandidirao sam seza mjesto srednješkolskog profesora koje sam bez po muke dobio. A onda jeuslijedila ta užasna noć, noć nakon koje sam se morao javiti na posao. Uplašen, savznojan od straha, okretao sam se po krevetu i mislio o užasu koji me sutra čeka. Imraka sobe vrebale su na mene tisuće radoznalih, zlobnih učeničkih očiju. Kako daizađem pred njih, kako da ostanem pred njima cijeli radni vijek?

Ne, Frido Štern, nisam otišao na taj posao, nisam otišao u tu školu, tako da jesve bilo veoma brzo stornirano i zaboravljeno. Ostao sam radije u svojoj sobi, usvojem polumraku, u sigurnosti...

Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji ni u ovom novom vremenu nismomogli odrasti i postati zdravim, uspješnim ljudima. Čuješ li nas vječne otpadnike,čuješ li nas neizlječive i neprilagodljive spodobe mraka, nas koji smo već dobranona mučnom putu koji vodi van svijeta, u mrak, u vječni prisni, blaženi mrak ...

Tražili smo te, sve ovo vrijeme smo te tražili, čak ni vlastiti porazi i padovi nisunas mogli spriječiti u tome.

Davali smo oglase u novine, oglase kojima smo molili da nam se jave svi kojinešto znaju o tebi i tvojima, pisali smo različitim arhivima, pokušavali doznati nešto

od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, slali upit međunarodnom Crvenom križu,tražili podatke od Švicarskog konzularnog predstavništva i zagrebačke Židovske bogoštovne općine, preko veze smo pokušavali doznati od ureda gradske uprave umalim dalmatinskim i primorskim gradovima niste li se možda tamo sklonili, pokušavali smo stupiti u kontakt i s mnogim preživjelim očevicima jasenovačkih iloborgradskih užasa ... I na koncu ništa nismo doznali; vrijeme i prostor kao da su te progutali, jedina naša Frido Štern!

Ah, da, čuvamo i jedne švicarske novine koje je na željezničkom kolodvoru u

esen 1947. pronašao Boleslav Javorovski. U novinama je reklama neke putničkeagencije. Na reklami je slika muškarca i djevojke koji se, držeći teške kofere urukama, smiju i u onim strip-oblačićima govore nešto na njemačkom. Ta djevojkana slici si zapravo ti, uporno i tvrdoglavo je tvrdio Javorovski. Otisak je bio loš, takoda je sličnost bila stvarno diskutabilna. Pisali smo i tim švicarskim novinama, alinismo dobili nikakva odgovora.



Uistinu, Frido Štern, gdje si bila, gdje si se skrivala sve ove godine?



13.

CRNA VJEŠTINA

I tako, Frido Štern umjesto na kraju, evo nas ponovo na početku, evo nas ponovo u mraku ove staromodno namještene sobe u kojoj, nagnuti nad glatki, politirani stol, uz pomoć jedne table i jedne krhke čaše, vraćamo ono staro, bolećivotoplo vrijeme, vrijeme u kojem si bala tu, nama gotovo nadomak, tu u našem gradu,u našoj ulici N ... Ponovo te zazivamo, ponovo vraćamo vrijeme koje nam onda

polako u koncentričnim krugovima izmiče, da bismo mu se potom još jednom primakli i još jednom ga izgubili, tako ad infinitum. » There is no death! There is nodeath!« ponovo uzvikuje Boleslav Javorovski i golom šakom lomi krhku čašu, da binakon toga krvavom rukom uzeo novu, koju će jednog dana isto tako polomiti.

Što se događalo s nama, Frido Štern? Zašto tako uporno tonemo u mrak, gubimovezu sa svijetom i klizimo ka nekoj vrsti ludila u kojem više nitko neće moći pronaćione čvrste koordinate što određuju svijet. Zar nije bilo dovoljno bijednih sprovoda,dovoljno mrtvih, posrnulih, izludjelih? Zar nismo platili dovoljno visoku cijenu tojgruboj stvarnosti u kojoj se sve manje i manje snalazimo?

Tko da povjeruje našoj bolesnoj ljubavi, tko da joj povjeruje, kada se i namačini isuviše nevjerojatnom, isuviše fantastičnom?

Negdje u proljeće 1950, razočarani poraznim rezultatima svih naših potraga(ili možda radosni što je nakon svega ipak ostao sitan prostor nade!), sjetili smo seednog starog eksperimenta, okultne vještine koju nam je prije toliko godina, doduše

bez ikakva uspjeha, pokušao demonstrirati naš ulični vrač Boleslav Javorovski.Mislili smo ovako: ako si uistinu mrtva, ako nisi uspjela izmaći onim tisućama

mogućih smrti koje su u tim godinama vrebale sa svih strana, onda ćeš se vjerojatno

odazvati vještom spiritistu koji će te zazvati glasom što prodire u vaš beskrajni svijetmrtvih. Jasno, ako u tom spiritizmu nečeg ima, ako i on nije jedna od onih mnogih prevara, na koje smo tokom ovog kratkog života nasjedali, i ako se Javorovski uopćemože držati pogodnim medijem, a ne nekom vrstom samoukog šarlatana.

Ne, Frido Štern, ne znam da li smo vjerovali, d da li sad vjerujemo tojsumnjivoj vještini, ili smo samo poput ostalih očajnika bili spremni da se prihvatimo



bilo kakvog sredstva koje nam je nudilo cilj kakav smo željeli... Jer nikada nismo bili previše praznovjerni, nikada nismo baš previše vjerovali u onostrano ...

Sa svoje strane, Javorovski, uvijek spreman da izvede takav eksperiment,

upozoravao nas je na tekstove pojedinih teologa i na službeni stav crkve, koji tvrde dase pomoću tog crnog umijeća ne može kontaktirati s dušama pokojnika, nego sa zlimi prijetvornim demonima.

Ma, boli nas briga, odgovarali smo mu, za tekstove teologa, za crkvu.Odgovarali smo mu tako, jer više nismo vjerovali ni u šta što je bilo izvan nas samih

Pa ipak, sjeli smo za taj spiritistički stol, puni skepse, nepovjerenja i podsmijeha prema vještini koju smo nakanili iskušati.

Oprosti nam, Frido Štern, oprosti nam ovu opću konfuziju, jer naprosto nismo

kadri opisati onu gomilu osjećaja koji su nas razdirali, sve one motive, koji su nasistovremeno i vodili i odbijali od ovog glatkog stola s tablom i čašom. I najveća besmislica može čovjeku pružiti nadu, nadu koju ni sumnja ni prezir prema toj istoj besmislici ponekad ne mogu umanjiti. Saplićemo se već o riječi, Frido Štern,govorimo pomalo besmisleno, upadamo u kontradikcije, lijepimo se u gomilevlastitih iskaza, koji se, baš zbog želje za iskrenošću, ponajčešće pretvaraju u lažljivefraze.

Pa ipak, dalje, idemo dalje!Spiritističke seanse u kojima smo pokušavali stupiti u vezu s tobom, nisu dale

nikakva rezultata. Dva su odgovora bila moguća: ili nešto nije u redu sa samimsredstvom, ili si ti živa negdje u tom širokom, prostranom svijetu. Dvojbu smo mogliveoma lako riješiti — trebalo je samo zazvati nekog tko je zasigurno mrtav i sve bi bilo jasno. Ipak, to nismo učinili, radije smo ostali živjeti u neizvjesnosti, misleći inadajući se da si i danas živa.

Onda smo polako, iz mjeseca u mjesec, nakon tolikih bezuspješnih seansi, postajali sve svjesniji jedne neugodne činjenice. Ako si živa, postoji velika opasnostda zapravo više nikada ne stupimo u vezu s tobom, da te zauvijek izgubimo ... Tako

nam je tvoja smrt, kojeg li paradoksa, nakon nešto vremena, postala zapravoedinom nadom. Tonuli smo, znači, polako u neku vrst prijatnog i morbidnogosjećaja, kako bi se to patetično kazalo, u onaj čudesni prostor u kojem se ljubav ismrt izmiruju ...

Da, Frido Štern, tonuli smo, čini se, u bolesno, nepovratno ludilo, sve zbog željeza tobom, želje koju smo i sami sve manje razumijevali. I tako srna sve manje



živjeli, a sve više osjećali da netko drugi živi nas. Postajali smo neka vrst šupljihlutaka koje tuđa ruka pokreće i daje im nezgrapan i groteskni privid života.

Da, bili smo samo male drvene lutke s jeftinim papirnatim srcem u šupljoj

utrobi! Bili smo obična papirnata djeca iz plačljive pjesme Arama Levvija!Hoćeš li nam odgovoriti? Čuješ li nas, Frida Štern? Ima li još nade za život, ili

možda za smrt? Svejedno je, jer od tvoje smrti počet će tihi, titravi hod ove sitnečaše.

Naše seanse, kojima smo započeli 1950. godine uvijek su bile tajne, i za njihnitko nije znao osim. Muvrina, Javorovskog, Kosa i mene. Stidjeli smo se da netko nesazna, ponašajući se poput kojekakvih manijaka i pervertita, koji imaju uredan inormalan javni život, a kada ostanu sami, ili sa sebi sličnima, počinju sa svojim privatnim porocima. Ne, Frido Štern, nitko nije znao kamo odlazi trafikant EmanuelMuvrin nakon što zaključa zeleni drveni kiosk; nitko nije znao zbog čega Krešimir Kosdolazi na posao umoran, krvavih očiju i tamnih podočnjaka; nitko nije znao što senoću događa iza debelih zidova Boleslavove sobe, i nitko nije znaa kamo to uveče brzam sa starom » His Masters Voice« pločom pod rukom.

Kada ćemo izaći iz ovog mračnog kolopleta u koji nas je bacilo ne znamo višešto? Ljubav, nedozrela dječačka ljubav, koja se, kao što neprekidno ponavljamo, pretvara u zloćudni emocionalni karcinom. Ili možda sveopći rasap koji nas je tokomratnih godina više nego prepolovio, ovaj lanac smrti i jeftinih sprovoda, ovo

stepenište posrtanja, bolesti, ludila, umiranja...Hoćemo li jednom odrasti, Frido Štern, hoćemo li se ikada spasiti?Zašto se ne vratiš?Čuješ li nas?Završavamo s još jednom seansom, s još jednom neuspjelom vježbom i

zabranjene serije crnih vještina. Palimo svjetlo, ustajemo polako jedan za drugim.Uzimam s gramofona ploču koja se već davno prestala okretati, Javorovski spremaspiritističku tablu i čašu, Muvrin pali svoju oporu » Dravu« , Kos traži kaput i šal na

visokoj kancelarijskoj vješalici. Spremamo se. Dolje iz » Narodnog vinogorja«izlaze posljednji pijanci. » Fajrunt je za sve« , nasmije se Muvrin i otrese pepeo u pretrpanu pepeljaru. Izlazimo na ulicu i gledamo napuštene skele, razasute prometneznakove za radove na cesti i parni valjak koji ju utihnuo i sad miruje u ovoj hladnoj prosinačkoj noći. Javorovski je gore već pogasio svjetla i legao. Kos, Muvrin i jakoračamo lagano kroz noć i za koji čas primjećujemo da pada snijeg. Isprva sitno,



edva primjetno, a onda sve žešće i gušće. Stajemo na uglu naše ulice i bez riječigledamo u slabu, tinjavu uličnu svjetiljku.

» Zar je sve to moguće?« , kaže tiho Muvrin zagledan u prštave pahulje, » sve

to što smo prošli!« Ne odgovaram; Kos, pomalo pripit, otvorenim ustima hvata pahulje u letu.» Toliki mrtvi, toliki sprovodi!« , nastavlja trafikant, bivši pjesnik, govoreći sada

sa samim sobom.Svjestan je da ga slušamo, ali da mu nećemo odgovoriti. Uzaludno je

odgovarati i on to zna.I onda, iznenada, u jednom trenu primjećujem žensku priliku u dugu svijetlu

kaputu kako ulazi u vežu vaše kuće. Ili je to samo privid, varka slabog svjetla i gustog

snijega? Ipak, pojurim prema tvojoj kući, nadajući se — to si ti! Kos i Muvrin,misleći valjda da sam poludio, potrče za mnom. Otvorim vrata i pritisnem prekidač.Hodnik zabliješti.

Dočeka nas ono isto trošno stepenište s vlažnom i poluotpalom žbukom, s onimistim neugodnim mirisom štakora. Nigdje nikog, čak ni mokrih tragova snijega. Samotišina ometana tihim zujanjem automata za svijetlo.

Muvrin me prima za lakat, pita me što je.» Ništa, ništa« , prošapćem u bradu, » samo mi se učinilo.«

Izlazimo napolje u snijeg. Uskoro će Nova godina, kaže netko tek tako da prekine tišinu. Na tvojim ulaznim vratima još se vide rupe u kojima su bili vijci što sudržali malu metalnu pločicu s natpisom HERMAN I ANICA ŠTERN. Eto, to je svešto je ostalo!

Razilazimo se. Kos i Muvrin rade, sutra moraju rano ustati. Kos prvi nestaje.Otključavam velika ulazna vrata. Osvrćem se. Dolje na uglu, sred gustih pahulja,stoji Muvrin i maše mi. Sutra ujutro čeka ga njegov neugledni drveni kiosk snovinama, cigarama, kremenčićima za upaljače ...

A ja, ja se vraćam u svoj stan, vraćam se tebi, Frido Štern, čuješ li, vraćam setebi! Liježem u hladni krevet i u žmirkavom svjetlu noćne svjetiljke promatram onustaru razglednicu na kojoj je napisana moja » najduševnija želja« . Gasim svjetlo i polako tonem u san. Vraćam se zapravo tebi, zapravo tebi...

Samo, čuješ li ti to uopće? Frido Štern!



* * *

Unatoč toga što se često, a i opravdano, kaže da pisca treba najviše sažaljevatiu epilogu, jer se upravo tu latio mučna i jalova posla da na nekoliko stranica popravisve ono što je prije toga dobrano zabrljao, prihvatio sam se te nezahvalne zadaće ponajviše zbog toga što nisam pisac i što karakter moje epiloške naznake proizlazi bašiz tog neprihvaćanja spisateljske pozicije i statusa. Naravno, uz ove, postoje i još nekirazlozi koji će se, da to kažem onako ležerno, u tekstu razjasniti nekako sami.

Dakle, u ovom namjerno nenaslovljenom epilogu htio sam isprva slučajnomčitaocu podastrijeti neka dodatna objašnjenja i podatke vezane uz » geografiju« i» historiju« , koje se poput dva čvrsta svijeta rasprostiru ispod onog što literaturomodgojeni i opsjednuti nazivaju » sižeom« . Odustao sam na vrijeme od ovog suvišnog prosipanja tinte najprije zbog toga što mi se činilo da će daljnje umnažanje ovihsubjektivno obojenih detalja samo pojačati privid » literarnosti« i » fikcionalnosti« ,a od samog početka, moram priznati, najviše me užasavala pomisao da bi netko ovihstotinjak stranica mogao pročitati kao literaturu. Ne, nikako nisam želio da dođe doovog prešutnog kompromisa između moje neobične 'intencije i čitaočeve pomaloinertne podešenosti na to da svaki pročitani tekst trpa u literarnu ladicu.

Nakon toga htio sam odmjerenom deskripcijom projasniti slikovni materijal,

priložen na kraju knjige, zadržavajući se najviše na njegovu podrijetlu, da takokažemo — genezi. Pri sređivanju starih, prašnih slika i ostalih dragih stvari, zapanjilome to koliko je zapravo malo toga ostalo za ovim zlim godinama što neprekidno proviruju kroz tekst. Zadovoljio sam se stoga s onih nekoliko preko volje napisanihrečenica pored pojedinih slikovnih jedinica, nadajući se da ni čitalac neće imativećih prohtjeva. Neke pak slike nisam uvrstio u knjigu posve namjerno. Dozvolite mida razlozi za to ostanu i dalje moja privatna stvar.

Umjesto svega toga, dakle, odlučio sam napisati jednu pomalo uzaludnuobranu pred onima koji će mi nešto zamjeriti (ponajprije pred onima koji će ovihtrinaest odsječaka čitati kao literaturu), uzaludnu zbog toga što je teško povjerovati daću ih epilogom preduhitriti ili pokolebati.

Što se tiče inzistiranja na jednoj vrsti sirovog patosa, zbog kojeg će mi sevjerojatno najviše zamjerati, moram napomenuti da on proizlazi iz beskonačnih ponavljanja, koja se, onima koji ne pročitaju ili ne pristanu na ovaj pogovor, moguučiniti promašenim rovanjem po ropotarnici izlizanih retoričkih figura i drugih



rekvizita. U stvari ponavljanja u ovom tekstu prije su ono što zovemo inzistiranjemna kontaktu, na konativnosti poruke. Jer na očajničko interuptiranje govornog toka prisiljeni ste u onom trenu kada vas razjeda sumnja da vas onaj kojem se obraćate

uopće ne sluša.S druge strane, mjestimične povjesne i lokalne neautentičnosti i nekorektnosti ilizabune kronološke prirode nisu toliko posljedica djelomičnog zaborava, kolikosvjedoče o namjernoj aljkavosti prema elementima manje bitnim za solilokvij ovogtipa.

Dalje, zamjerite li mi to što se zapravo o toj Fridi Štern, oko koje se kao okonekog magičnog središta sve okreće, govori malo ili gotovo ništa, što se ne može pouzdano zaključiti čak ni to kako je izgledala, opravdat ću se odmah nekom vrstomautorskog diskrecionog prava, prava prešućivanja. Osim toga, ova je nedostatnost pomalo i logičke, i običajne prirode, jer kada se obraćate nekom, zdrav razum i pristojnost nameću vam to da ga ne zama rate onim što mu je već poznato.

Što se pak tiče morbidnosti, koju će možda netko, opravdano ili neopravdano,apostrofirati — svu krivnju energično svaljujem na sumorni ambijent sobeBoleslava Javorovskog, sobe u kojoj zapravo živimo, kao i na pjesmu » Papirnatadjeca« čiji ugođaj ovaj tekst pomalo nastoji imitirati.

Zamjerite li mi umor, pretjeranu sentimentalnost, pesimizam, defetizam,zamjerite li mi bilo što drugo, neću se više moći obraniti; premalo sam argumenata

smislio, premalo ih pripremio ... Radije ću vas zamoliti da mi oprostite, da se neljutite, priznajući pri tom da to ne radim iz dodvornosti,, nego iz letargije i bezvoljnosti.

No, da budem jasniji, nisam napisao ni roman,, ni ispovijed, namjera mi nije bila ni literarna, ni konfesionalna. Ne, ne radi se o literaturi, nego o očajničkom pokušaju da se obrati nekom » s druge strane Zida« , radi se, vulgarizirajte ako bašhoćete do kraja, o » spiritističkom prizivu« , koji zapravo nije namijenjen ni vama nimeni, nego njoj,, kako je to, uostalom, u tekstu jasno naznačeno.

Jedino što jest literatura, jedino čemu ne odričem tu pomalo perverznu nakanu,nekoliko su posljednjih odlomaka zadnjeg poglavlja u kojima se opisuju jedasvršetak seanse, jedna snježna noć i jedna optička varka. Međutim, i tu se dakako radio reminiscenciji subjektivnog, autobiografskog tipa, samo što je ona prelomljenakroz sumnjivo svjetlo literarnog oblikovanja, to jest, ako mi dozvoljavatefalsificiranja! Slično je i s romantičnom gestom podmetanja autentičnih fotografija,samo što se njima zbog slikovne prirode ne može nadjenuti pridjev » literarnog« .



I na kraju jedna sasvim namjerna digresija, kojoj je povod, kako će se vidjeti,mala, nedužna krađa. Opsjeda me, naime, rečenica jednog vrsnog talijanskog piscakoji je svoje djelo, u potpunosti satkano od » prošlosti, drage, slatke, čiste prošlosti« ,

završio riječima » ... neka tim riječima, a ne drugim, bude zapečaćeno ono maločega se srce znalo sjetiti« , opsjeda me samo stoga što bih je, bez ikakvih zlihnamjera, htio parafrazirati i završiti ovu knjigu riječima kojima je prvotni smisao,čini mi se, uvelike pomaknut. Dakle, neka tim riječima, a ne drugim, budezapečaćeno ono malo što srce nije moglo prešutjeti!



ALBUM IZ MLADOSTI

Emanuel Muvrin u punom sjaju svog pjesničkog » imagea« , kojemu je u prijeratnim godinama posvećivao podosta pažnje. Sliku je za potrebe Kuglijeveedicije, a na Muvrinov zahtjev, načinio u mjesecu studenom 1939. majstor umjetničke fotografije Lujo Paskvali — trebalo je da bude otisnuta na koricamaMuvrinove zbirke » Zvijezde« . U posljednji tren slika je izbačena jer bi njezinoštampanje, ako se oni iz » Kuglija« nisu izmotavali, povisilo cijenu izdanja za nekih20%.

Inače,nakon onog poratnog pjesničkog suicida, kada je stradalo oko dvije kile pjesama, ipak je ostalo nekoliko zaboravljenih papirića sa stihovima EmanuelaMuvrina. Oni koji su ih vidjeli kalu da je njihov nadrealizam pomalo» aschenreiterovskog tipa« !



I na kraju, pjesnik je nježan i mladalački izgled (vidljiv i na ovoj slici) sačuvaooš mnogo godina, samo što mu je nakon 1948. nekoliko dubokih bora proparalo čelo.

Zrinjevac, 21. veljače 1940. Krešimir Kos u svom novom i elegantnom

» chic-odijelu« proizvedenom u salonu Hermana Šterna. Obukao ga je specijalno zaovu snimku — već pola sata pošto je fotos načinjen, skinuo ga je i odložio u ormar pun starih krpa i naftalina. Krombi je posuđen od Tomislava Šafarića, a borsalino odEmanuela Muvrina koji je, čini se, imao glavu jedan broj veću od Kosove.

Prava je šteta što je izrezana ona polovina fotografije u koju se uguraosamovoljno i nepozvano — Baltazar Palluo-Šmrkljo, pokvarivši svojom pomalo



neandertalskom pojavom Kosov modni šarm kojim slika upravo iskri.

Importna kič-dopisnica koju je Krešimir Kos negdje prije samog kraja ratanamijenio Fridi Štern. Mislim da bi bilo krajnje nepristojno i potpuno » unfair« davam otkrijem i poleđinu ove karte kojoj je vrijeme, nažalost, oduzelo onaj patetično-romantični » štih« , koji je imala kada je Kos žvrljao po njoj. Ipak, ni danas ne znamkako bi jedna obrazovana i profinjena djevojka, koja je gutala Novalisa, Heinea i

ervala, reagirala na ovaj traljavi ukus (ili neukus!) jednog pomoćnika u trgovinikolonijalnom robom.



Šiško Slade, trgovac kolonijalnom robom i stanodavac iz naše ulice, u svom prijeratnom izdanju (godina mi nije. poznata!). U kuću Šternovih zalazio je sve do proljeća 1941, a navodno ih je i nakon toga novčano pomagao kako bi mogli redovitodavati mito onim ustaškim funkcionarima koji su ih trebali protežirati. Čini se da senakon deportacije Šternovih pročulo za tu njegovu » mračnu kolaboraciju« saŽidovima, ali se Slade ipak uspio na vrijeme vratiti u svoj Zadar, odakle je još 1923. bio doselio u Zagreb.

Krešimira Kosa dugo je mučila savjest zbog toga što je nakon onih njegovih potkradanja, kojima je trebalo namaknuti pare za odijelo, Slade otpustio drugogtrgovačkog pomoćnika Živorada Tomića-Žižu, inače posve nedužnog...



Aleksandar Aschenreiter 1924. u dvorištu iznajmljene kućice, negdje uLatinskoj četvrti. To je obitavalište stanovito vrijeme dijelo s nekoliko emigranataumjetnika koji su u Pariz došli vođeni različitim, motivima i ciljevima. Stanovali sutako s njim kipari S. P. Dailonette (zapravo Talijan imenom Dalloni) i P. Kowalski saženom Lizom, zatim srpski pjesnik Ljubiša K. Ristić, a neko vrijeme i jedan čudan izagonetan Aleksandrov sugrađanin, Nikolas Sram. Baš je taj Sram navodno snimio iovu sliku. Fotos mi je ustupila pok. udova gospođa Ojdana Aschenreiter rođ. Prpić.na slici, kako ona tvrdi, njezin sin Aleksandar upravo završava zbirku» Tout va mal« ,

onu istu koje će jedan primjerak mnogo godina kasnije pokloniti i našem prijatelju —mladom i perspektivnom« pjesniku Emanuelu Muvrinu.

Koliko se sjećam, svi mi koji smo se na neki način bavili književnošću nismo baš osobito voljeli Aschenreiterovu poeziju, ali smo u njegovoj pikarskoj sudbinividjeli pravi arhetipski obrazac pjesničkog življenja.



U periodu od 3. do 9. rujna 1940. Zagrepčani su mogli razgledati savršezrakoplov tipa » Blenheim« koji je, kako je pisalo na plakatima, bio » izložen naslobodan razgled građanstvu i ostalima« . Najviše je fasciniran tom letećomspravom bio Cigan Tošo, što je i bilo posve primjereno njegovu uzrastu. Inače, nagornjoj slici u prvom planu (donji desni ugao) možete primijetiti Tosinu prilikusnimljenu s leđa. Mislim da je to prvi i posljednji put da se mali čistač cipela našao uvidokrugu fotografske kamere.

Jasno, sasvim slučajno,, baš kao što mu je i život u velikoj mjeri bio ispunjeslučajnostima!



Ladislav Abramović (drugi slijeva), koji je 1938. prekinuo školovale i odustaood bilo kakva sudjelovanja u svim institucionaliziranim djelatnostima te pokvarenedržave, radio je povremeno u maloj klesarskoj radnji Leopolda Krovića.Predstavljao se lažnim imenom, govorio je za sebe da je » Karlo Nagy, klesarski pomoćnik na proputovanju« , baš kao da se eto tako priprema za skori nesigurni životilegalca. Radio je jer je trebao novac, ali je svaki tren iskoristio da i na onih nekolikoKrovićevih radnika prenese dio svojeg ogromnog znanja. Mislim da je to uskoro postala marksistički najobrazovanija klesarska ekipa u zemlji. Čak je i Mađar Janos

(prvi zdesna) na velikoj pomičnoj plohi rezača za kamen ili gatera čitao » tu krasna i pametno knjiga komunistički manifes« .



Ovaj crtež Tomislava Šafarića napravio je 12. veljače (nije navedena godina,ali je potpuno jasno da se radi o vremenu NDH) kafanski nadrislikar i» horvatskiumetnik« Vinko Jerbić, kralj loših portreta, kiselih gemišta i kroničnog kapavca, kojie za sebe neprekidno tvrdio da bi za bačvu prave graševine oslikao kompletnu

unutrašnjost kaptolske katedrale. Portreti su mu uistinu bili užasni, tako da je, potucajući se za mirisom vina od gostionice do gostionice, uspijevao portretiratisamo one koji su bili pijaniji od njega. Kako je uspio » uhvatiti« Tomislava Šafarića,koji je prilično dobro poznavao slikarstvo — nije mi ni danas jasno!

Vinko Jerbić je u prosincu 1944. nestao netragom iz Zagreba, dva dana nakošto je u gostionici ispričao Tomislavu Šafariću jedan vic u kojem se spominju žutegaće poglavnikove. Neki su bili skloni tome da ova dva odjelita događaja dovedu uvezu: Jerbićev vic i Jerbićev nestanak.



Cvjetni aranžman izrađen od jeftinih metalnih listića, koji su Šternovi u jese

1942. dobili za svoj srebrni pir i koji je Tomislav Šafarić nešto kasnije uspio» zaplieniti« iz njhova opustošenog stana.

Inače, sama proslava, mirna i dostojanstvena, završila je, nakon što su se gosti povukli, jednom nama čudnom svađom između supružnika sa srebrnim bračnimstažem. Po onom što smo s druge strane ulice mogli čuti, činilo se da su se u odnosegospodina i gospođe Štern uvukli nemir i nervoza, te da je Anica Štern rodj.Tomislavić, pritisnuta neprijatnim endehazijskim okolnostima, posve neopravdano,zamjerala svom mužu njegovo židovsko podrijetlo. Ne znam da li se njihov brak, ako

to ne zvuči ironično, očuvao samo zbog tog djeteta, zbog Fride?



Vjekoslav Čop snimljen 5. travnja 1938. pred vratima komisione radnje» Brudić i sinovi« u novokupljenom odijelu čija je prvoklasna kvaliteta samofotografski privid. Naime, slika je napravljena veoma pomno, tj. tako da rakursveoma dobro sakriva veliku zakrpu na koljenu lijeve nogavice, i dužinu hlača kojesežu jedva do gležnja. Uz to, i lula u Čopovim ustima, samo je rekvizit za snimanje,er Vjekoslav Čop nikad u životu nije pušio lulu. Nekoliko dana prije no što je

snimljena ova fotografija, ako me pamćenje ne vara, Čop je pobijedio nasrednjoškolskom atletskom turniru svih zagrebačkihsrednjih škola utrkama na 800 i5000 metara. Sjećam se da mu je prolazno vrijeme na 400 metara bilo negdje blizuonog koje je obećavalo čak državni seniorski rekord. No, kako se to često događa uživotu, u drugom je krugu posustao!



Vjekoslav Čop snimljen 12. studenog 1943. ispred svoje barake točno na da

povratka iz njemačkog zarobljeništva, neposredno prije početka velike pijanke.Mnogo se toga vezanog uz njegovo izbivanje nije razjasnilo ni do dana današnjegana primjer to što je ostao tako dugo u zarobljeništvu, premda su se ostali» krigsgefangeneri« iz Hrvatske vratili već krajem 1941. i početkom 1942. godine.

a naše radoznale upite nije odgovarao, načinjao bi radije neku drugu temu i takoskretao razgovor s onog što je htio sačuvati kao vlastitu tajnu.



Ova Čopova slika napravljena je koji minut kasnije, a zanimljiva je stoga štoćete, naravno ako je pažljivije promotrite, na prstu njegove lijeve ruke vidjeti prsten.Vjekoslav Čop, unatoč svog dendizma, kicoštva, nikada nije volio nakit. Čak ni sat nijehtio nositi. A ipak se iz njemačkog zarobljeništva vratio s prstenom na ruci, s prstenom na kojem su gotičkim slovima bili ugravirani inicijali » FL« . O porijeklu prstena nije htio ništa kazati, jednako tako nije odao ni čiji su to inicijali.

Da li se radilo o nekoj ženi ili možda o prijatelju iz dalekog svijeta? Ili je posrijedi bila obična krađa?



Na slici je službena dopisnica (Antwort — Postkarte) koju je ratnomzarobljeniku Vjekoslavu Čopu poslao Kosov bratić Pepi. Dopisnica je otišla u Lager — Bezeichnung Stalag III B/22, u Sorau N/L, Arb. Kdo 527, da bi konačno završila uvelikoj metalnoj kutiji » Wolfovih keksa« u kojoj je Vjekoslav Čop čuvao svojeratne uspomene.

Sadržaj dopisnice je nevažan, moglo bi se kazati neutralan; trebalo je da tihnekoliko ohrabrujućih riječi i veoma banalnih i neduhovitih dosjetki podignu moralratnom zarobljeniku s Gefangenennummerom 57465.



Na ovoj su zlatom uokvirenoj slici autor 'ovih stranica i njegov djed po ocu

dr Egon Lavrin. Jasno, ne sjećam se koje je godine napravljena slika, ali, sudeći porastu, nije mi moglo biti više od pet, šest godina. Inače djed Egon bio je pravi despot,sve je konce našeg obiteljskog života držao u rukama, te je svake večeri izdavaodirektive za ono što će svatko od nas uraditi slijedećeg dana. Pravi » capo di mafia« ,asno, bez kriminalnih sklonosti! Morali smo ga oslovljavati s » vi« i obraćati mu se

samo s » doktor Egone« . I on je nas sve oslovljavao s » vi« , čak i najmlađe! Slušalisu ga svi: i pokojna baka, i pokojni otac, i pokojna majka, i pokojni stric i pokojni brat,dok sam ja upravo strepio pred njim. Ne znam da li dio mojih strahova i frustracijaimam zahvaliti njemu, mojem djedu, koji mi je i na najmanji neposluh ili čak živost

znao kazati: »Nikola, sada ćete klečati jedan sat na kukuruzu, a onda ćete dvije stotine puta napisati — Ja moram slušati dr Egona!«Čudno, njegove metode represije nisu nikada uključivali ni povišen ton, ni

batinu.Stradao je 4. siječnja 1929. u saobraćajnom udesu nedaleko od Kranja. Dva

dana kasnije, na dan njegova ukopa diktatura dr Egona, koje smo se konačno



riješili,bila je zamijenjena onom » šesto januarskom« .

www.balkandownload.org

Documents

Goran Tribuson - Cujes Li Nas Frido Stern