BIBLIOTEKA BESTSELERUrednik DRAGAN MILKOVIĆLikovna oprema NENAD DOGANGORAN TRIBUSONSNIJEG U HEIDELBERGUAUGUST CESAREC ZAGREB 1980JU0-I9G/ Razgovor s učiteljem (1934)II li ^^^^^^^^^^H IIIIIIH lllllll ' INI M'll||lllH»l|||||||IIH||||pSlušaj me! Bili smo isprva anđeli iz mora, ali se nismo bavili ni unjkavim molitvama ni teološkim raspravama. Bolesni sred učestalih vrućica tiho smo grebli, milovali i štipali vlastita tijela, igrajući se njima kao gluhonijemim životinjicama. Risali smo si ovlaš treće oko na obrazu. Potom, u jednom narednom snu navirali su nam na uši rojevi leptira najkričavijih boja draškajući naše resice; u drugom pak snu kasapili smo vlastite, nedužne roditelje i lizali slanu sukrvicu s dlanova, s glatkih, kao staklo glatkih dlanova. S vremenom nam otpadoše oreole, koje smo pokušali iznova naći idući na zapad; pa na jug i tako dalje, pa opet sve iznova. Mislili smo da smo ludi, mislili smo da sanjamo ... U jednom trenu život nam se nekako uvinuo, izgužvao, ispraznio; u drugom trenu, možda već slijedećem, znali smo da je to pravi put. Onda smo ponovo postajali sveti i bezgriješni, jer smo slutili da će snijeg koji smo danas dosanjali ovdje, pasti mnogo kasnije i mnogo dalje. Bili smo sigurni i spokojni, i čemu onda brinuti što su nam noću drhtali prsti i bridjeli dlanovi. A na našem putu bile su porazasute različite stvari: elektromagnetske kugle, kuje što se izvaljuju na leđa pokazujući glatke trbuhe, biljke, pare i tekućine, mesingana raspela, jektičave kurve i... Mislili smo da smo ludi, mislili smo da sanjamo! A imali smo samo groznicu, trajno, beskrajno bunilo koje nas je nepogrešivo vodilo ka istini... O tome bih ti pričao!TSada dragi moj demone, sada kada se nala- ♦ zim na pragu bespreglednog carstva nepostojanja, sada kada se nalazim pred strahovitim, zaglušujućim praskom jedva podnošljive i posvemašnje slobode, mogu i moram se obraćati -samo tebi. Jer naprosto takav je tren, takva je noć, ona jedna jedina noć koju svatko ima, noć u kojoj se razrješava veliki misterij nečijeg postojanja, u kojoj sve snomorice, svi mračni fantomi i sva himerična htijenja izlaze na svjetlo dana i skidajući svoje pitoreskne obrazine pokazuju svoje pravo lice. Lice pred kojim znamo zadrhtati pogođeni stravom ili omamljeni tihom plimom sreće. Uglavnom bespomoćni i nespremni, osim ... da, osim u onom slučaju kada smo prošli dug i mučan proces učenja, uslijed kojeg će nam se ta čitava noć prikazati u vidu sjajnog kristala u kojem se zrcali smisao za koji smo do tada mislili da je dalek i neuhvatljiv. Neuhvatljiv za naše slabe i umorne ruke.Ti me zasigurno čuješ, jer ti se sada ne nalaziš ni daleko, ni blizu, već svuda, najvjerojatnije u svim točkama prostora istovremeno, u svim točkama koje si mi pokazivao učeći me kako se sloboda nalazi u svakoj stvari, u svakom tijelu, u svakoj nevidljivoj transverzali svemira, samo ako je čovjek zna na pravi način i u pravi čas zagrabiti. Čak i u tvojoj dlakavoj ruci, govorio si, čak i u tvojim koncentričnim zelenim, vodnjikavim očima, posuđenim od tko zna koga, čak i u mojem uhu, u mojoj potplati i u mojim oteščalim testisima. Sada u ovoj svibanjskoj noći, u noći koja će me dovesti do konačnog prosvjetljenja, do konačnog saznanja, koje će biti pravi vrh dijabolične piramide s kojom si me tako dugo i tako očinski strpljivo upoznavao, mogu ti samo došapnuti jednu pomalo povišenu i pomalo himničnu zahvalu. Hvala ti moj demone, moj mnogoglavi ljubavnice, moj učitelju, tješitelju i iscjelitelju, hvala ti na nesebičnom učenju, na mnogim poljupcima i ljubavnim zagrljajima koje si mi darivao, uzimajući tijela lijepih žena i lijepih muškaraca, brižno to skrivajući preda mnom (dok se to još uopće i dalo skrivati) i trošeći sebe više no što bi to zavrijedilo moje jalovo ljudsko biće. I oprosti mi na patetici, na retoričkoj ekstazi kojom ti se obraćam, jer ona je stvarno bezvrijedna, stvarno nesrazmjerna bogatstvu koje su mi tvoja učenja dala. Ona je, vjeruj mi učitelju, samo plod moje neiživljene potrebe za literarnim urešavanjem, bijedni osta-10tak moje pervertirane sklonosti da se »dodvoravam« demonima, ona je konačno dobrim dijelom rezultat prave ljubavi, ona je i zahvalnost za toplinu tvojih oznojenih maljavih grudi na kojima sam znao dosanjati svoje najljepše snove, svoj veliki, čisti svijet, svoj britki, dosljedni organon koji bi mogao pomoći i ostalim ljudima da se nađu u istom čistom svijetu i u istom lijepom snu.Snivaj mirno, otpočini u simetričnim labirintima svoje inverzne domovine, ogrni se ponosno prekrivkom od svjetlucavog tibetanskog snijega, jer duša koja ti je bila povjerena, prem prvotno nedostojna i slijepa, sada je naučila tajnu, shvatila ključ najuzvišenije slobode koju će primiti onog trena kad

prekorači granicu proizvoljnog i zadanog svijeta, to jest kad pređe u čudesnu prazninu nepostojanja. I ma čije obličje uzeo u tom važnom trenu kad se uže oko mog vrata naglo zapne, znam da ćeš se moći pravedno i ponosno osmjehnuti, moj demone, znajući zasigurno da je tvoj učenik spašen, da je postigao ono što većina ovih bijednika napravljenih iz lošije Prometejeve ilovače nikada neće postići. Samo zato što nisu zavri-jedili svog učitelja, svog demona — ljubavnika! I baš u tom trenu, ma koliko to paradoksalno zazvučalo, ti ćeš biti zadovoljan, u trenu kada tvog jedinog učenika pretvore iz živog, krvavog spleta tkiva u tiho, beživotno, bešumno klatno, koje će vjerovati jedino vjetru. Sjevernom, južnom ... svejedno, uglavnom vjetru11koji će ga lagano klatiti i okretati tako da mu čitava ta radoznala i zlurada svjetina može jasno vidjeti mrtvo, ali istovremeno smireno i zadovoljno lice.Da, ono što već znaš demone moj, da samo to ti želim još jednom saopćiti. I još par riječi, par misli... Ujutro kad osvane maglovita svibanjska zora mene će objesiti. Ujutro 29. svibnja 1934. u zatvorskom dvorištu u ovom Hei-delbergu, gradu samo prividno istom kao što su i tisuće ostalih ...12

Učenice, znaš koliko mi je teško govoriti »učenice«, kada je naš odnos bio daleko dublji, daleko prisniji, daleko vatreniji, no što uopće može biti običan, hladni i pomalo sračunati odnos učenika i učitelja. Shvati dakle to »učenice« samo uvjetno, konvencionalno, budući obojica znamo da smo, kako se naš hijerarhi-zirani odnos učitelja i učenika sve više razglo-bljavao i propadao, postajali polovima jedne te iste stvari, elementima jedne te iste igre u koju smo bili na našu sreću obojica uvučeni i koju smo odlučili do kraja igrati. Da, baš do kraja, do pravog i konačnog, dosegnutog cilja, do »snijega u Heidelbergu««, do zamagljenog svibanjskog stratišta na kojem će svjetina izvući jednu, a ti sasvim drugu pouku. I upravo zbog toga te ne hrabrim, upravo zbog toga te ne tješim, jer ti ćeš u tom trenu biti iznad svih; i moralno i fizički, mrtav i dignificiran...Da, učenice moj, u glavnim linijama i u grubim konturama, ja sve znam, sve od samog početka, svu blještavu izvjesnost tvoje sudbine13koja je od pamtivijeka bila narisana na sfer-nim nebeskim, zvjezdanim zrcalima. Ja sam bio, kao što ti je zasigurno jasno, samo egzekutor, onaj koji će ti otvoriti tajanstvene korice Znanja i Providnosti, onaj koji će se samo pobrinuti za sitne i maltene nevažne detalje-provedbe.!Drago mi je što znaš, što si sigurno i djetinje čisto svjestan beskrajne sreće što si imao svog demona, svog učitelja kojeg su ti odredili Svemogući Nepoznati, za razliku od svih onih malih bijednika čiji život ne vrijedi ni koliko korica pljesniva kruha. Da, za razliku od njih ti nisi morao koračati stazama jalove tame i besmislene patnje, ti si imao taj privilegij da saznaš što je to sloboda i koje su njezine najviše forme. Jer kao što sam ti od samog početka kazivao, slobodi te ne može naučiti niti majka, niti škola, niti vlast; slobodi te može naučiti samo demon, i to ne bilo koji, nego samo onaj pravi, jedan jedini, tvoj demon, demon koji postoji samo zbog tebe, kao što se i ti rađaš i dišeš samo zbog njega. Zato ste ti i demon dva pola istog mehanizma, jer on upravo zbog tebe izlazi iz svog mraka, a ti upravo zbog njega iz svoje tmine, da biste zajedno zanavijek pronašli vječno »svjetlo«, koje niti„tvojom smrću neće zgasnuti. I kao što sam bespregledno dugo čamio u kristalnim, svjetlucavim labirintima grada-antipoda, grada čiju fantastičnu i uglavnom nematerijalnu arhitek-toniku ti na žalost ne možeš ni razumjeti, čekajući da se ti rodiš, da te okupa posvećeno14■unce jednog tajnom računicom predodređenog i začaranog dana, tako sam eto i sada uz , skrivajući se povremeno u plućnom krilu tamničara, povremeno pak u vlažnoj cigli i • tamnice, u čeličnim šipkama tvog zatvor-■ oku.i, ili u nekoj od mnogobrojnih ptica cvikiuu i slijeću na podnožje tvog pro-. još uvijek spremim na igru kojom sam ti u, ua igru koja je možda u biti posljed-i ii-ra, N'" ju sudu Šutim i mada je to «. p< >i put se javim, ali samo da <mju Je prošlo vrijeme, uče-tl li »ada dovoljno jak da no prcviilift ovu posljednju u to doveo. Jer jedno (i 1 no znaš: sada si potpuno *i >dne Je bilo čemu izlišno JiiiiiMin in vise nije važno, ali neli s um.i učenice moj, ili bolje:iilče«, ne smiješ smetnuti s uma,i.i ni i samo ljudi tragična bića, već ii. Joi lovječju tragediju iskupljuje de-», t s istim lim iskupljenjem čini ga sret-, Ili slobodnim, da upravo slobodnim, jeri«)(i li od slobode koji bolji sinonim za sta-■.reće. Zato ne zaboravi na moj veliki polog

im ovim igrama prijetvora i učenja. Jer uni trcnu kada budeš izvlašten svih svojih11. ihi|ih ograničenja, kada budeš slobodnijimi od rijeke, snijega, oblaka, šumske zvi-n ii>\n trenu, da upravo u tom trenu, ja15""i"1.......II" i!'""«iil|ii""'"iii' mi- ™i, »mitlflBiplineću pronaći ništa do li besmisla. Besmisla beskrajne, prazne vječnosti u raskošnim vrtovima i arkadama svog tihog i tajanstvenog raja. Besmisla vječnog trajanja i uporne besmrtnosti.16Sjećam se našeg puta, demone, puta koji mi j je ispočetka bio nejasan i kojeg sam se, moram I priznati, pomalo i bojao, prem je na kraju svih I mojih strahova tinjao topli žižak požude, go- J lovo zaljubljeničke strasti da cijelim bićem j proniknem u ono što si mi obećao. Rekao si: -J »Ti si moj odabranik i tebe ću učiti slobodi! -1 Prihvatiš li, razumjet ćeš sve, razumjet ćeš ljude, razumjet ćeš ptice i biljke, razumjet ćeš buru, munju, metale i kukce, duhove i đavole, luč i vodu, dažd i kamen, razumjet ćeš svijet i konačno — razumjet ćeš smrt! Nećeš je se više bojati, jer onaj tko je slobodan taj se uopće ne boji!« Rekao si: »Projurit ćemo poput vihora tim njihovim samodopadnim, namirisanim svijetom, bit ćemo divlji anđeli, bit ćemo vispreni krvnici, bit ćemo zaljubnjenici smrti. Ništa neće izmaći našem maču, oštrom klatnu naše nepogrešive volje. Pribijat ćemo ih na mu-i'ila koja su sami smislili, vadit ćemo ih i gri-.ti još topla, uzbibana srca, i kroz sve to ludo crno ih ljubiti, ljubavlju koju oni, koje li ne-SiiIJck u IlculclbciguGradska knjižnkMl17**»'''sreće, uopće neće shvatiti. Prokrčit ćemo put do vlastita stratišta, jednog tvarnog za tebe, a drugog, posve apstraktnog, onostranog, jednom riječu beskrajnog — za mene!« Rekao si: »Prihvaćaš li Nikolase?« Odgovorio sam: »Prihvaćam!« Kao jučer sjećam se te ugodne svibanjske večeri 1918. u proljećem razbuđenom Zagrebu. Vraćao sam se iz škole veseo zbog dobrih ocjena i niti na kraj pameti mi nije bilo da uopće neću stići do kuće, gdje su me čekali s mojom omiljenom večerom. Bez boli i kajanja i sada ih mogu zamisliti, i sada ih jasno vidim kako me čekaju skupljeni u blagovaonici oko velikog hrastovog stola. Strogi otac Adalbert koji nervozno lupka žlicom po praznom tanjuru, majka odsutna pogleda jer joj misli lutaju po tko zna kojim predstojećim prijemima i sjedeljkama, brat Oton koji će briznuti u plač čim primijeti da kasnim, zatim Ana, moja sestra, pa druga sestra Hilda ... Da, niti oni, kao niti ja, nisu slutili da mene neće biti na toj večeri... Otkuda bih slutio da ću već te noći onim tajanstvenim brzovlakom ostaviti dom i školu i bez ijedne riječi oproštaja otputovati s tobom. U Njemačku, da u Njemačku, bez pozdrava, bez prtljage, bez dokumenta ... Trebalo ti je samo par riječi da me uvjeriš da je ta noć presudna u mom životu, da je ona ta jedina velika šansa koju treba prigrabiti i bez pitanja, bez prigovora, krenuti na sasvim nov put, koji još ni sanjali nismo! Znam, nije bila presudna tvoja sjajna retorička vještina, plam/ 18 U ■«*ukojim si mi razlagao sasvim drugu budućnost koju mi nudiš, presudna je bila tvoja demonska blizina, presudno je bilo to što sam ti bio odabranik, onaj koji mora stresti okove prošlosti i uhvatiti se prašine novih puteva.»Zašto baš ja?« pitao sam se mnogim nesa-nim noćima, ili bolje — nesanim danima, jer noću smo zapravo živjeli, demone moj! Pitao sam se zašto baš mali Nikolas Sram, dobrostojeće dijete tvorničara tjestenine, Nikolas Sram koji je bio dobar i bogobojazan, koji je imao same odlike, posebito iz vjeronauka, koji je bio najbolji pijanist u klasi profesora Hoch-stedtera, kojem je sudbina, jer u sudbinu sam vjerovao, odredila, činilo se, sasvim druge, mnogo zemaljskije puteve. I onda, nakon toga zagrebačkog dječaštva, sveg ukliještenog roditeljima, školom, vjerom, onaj nagli bljesak ra-zuzdanosti koji si mi otkrio u malim podivljalim njemačkim gradovima. Onaj bljesak razuz-danosti koji nas ispunja slatkim kajanjem, a koji nas istovremeno nagoni da se ponovo vraćamo i sve većina se odajemo »grijehu« kojeg smo se prije gnušali. Grijehu, jer u svemu tome gledamo grijeh prije no što mu otkrijemo pravu svrhu i pravu funkciju. Znao si da, ukoliko me želiš nečemu naučiti, moraš prvo u meni pogaziti, ubiti, uništiti sve ono u što sam ja do tada vjerovao, sve, baš sve: roditelje, školu, Krista, kao i autoritete koji uz ovo idu. Još jednom te molim, učitelju, da mi oprostiš ovu ispraznu povišenost tona koja tako često do-

19110tH111IHH(ff|tn(H«Wt111HliH«t1111iiiirini11l«IWH11WH»fftH1«<i'mi111ii<imtniii«'»miiiiniiiM iiiiiii"ihiiih««in i iiiniHrmiiii<«iirnluta pod moje pero, koja tako često zarobi moju ruku. Možda je sve to zbog ove svibanjske noći u kojoj moždani tuku brže, a krv kola naglije... No krenimo, krenimo dalje, jer ma koliko nam od noći preostalo, jutro je ipak jedina izvjesnost, jedini siguran cilj u kojem će vrijeme ipak stati.Nisi li niti jednom pomislio da ti to neće uspjeti s malim Nikolasom Sramom kojem bi prije, kako mi se činilo, otpala ruka no što bi ukrao ili udario. Govorio si mi na onoj ponoćnoj mramornoj terasi u Homburgu, kako nikada neću biti slobodan budem li pomišljao na to kako bi mi zbog nečeg mogla otpasti ruka. Sjećaš se, polako sam ti počinjao vjerovati, gladeći i ljubeći tvoje kvrgavo, golo muško koljeno. Pogledaj sad, demone moj, pogledaj ovu čvrstu i odlučnu, ovu slobodnu ruku kako se čvrsto i sigurno, bez ijednog drhtaja, podiže pravo spram tin jave zatvorske petrolejke! Pogledaj, nije otpala, nije uvenula. Pogledaj, već prihvaća vrelo staklo dok se koža na dlanovima pali i priji, šireći svud naokolo oštri smrad nagorjela mesa!20Nikolase, smjerni moj Nikolase. Tvoj brižni otac Adalbert Sram, koji je unatoč svojih ogromnih tvorničarsko-dioničarskih briga, uvijek iznalazio i po koji tren da se očinski nad-vije nad tvoj mali zabrinuti dječački svijet, i tvoja majka Agata, koja je često znala zanemariti zbog tebe svoje društvene, salonske obaveze, i tvoj propali brat Oton, čija se nježna duša, slomila zbog pretjerane i pomalo nastrane brat-j ske ljubavi, nedugo nakon što si nestao, i tvoja sestra Ana, i tvoja druga sestra Hilda koja ti je oprostila onaj nesretni pad niz stepenice, kao i svoju vječnu šepavost, zbog koje se nikada nije udala, da svi oni bili su beskrajno dobri prema tebi. Ćak su i u svojoj pravednoj strogosti mislili da ograničavajući te otjelovlju-ju samo svoju ljubav prema tebi, to jest ljubav i brigu prema tvojoj budućnosti, prema tvojoj istinskoj, nepatvorenoj ljudskosti. No, ti znaš, sve to vrijedno je i valjano samo u relacijama njihovog uskog, malenog svijeta, dok s druge strane, kako sam te učio, pokušaš li to mjeriti 21Vprema vječnosti, prema svojoj jedinoj i punoj slobodi koju si, znam to, naučio ljubiti — oni su pravi prijetvorni i opasni zlotvori, koji su od tebe mogli naučiniti samo lijepu i uporabi ji-vu stvar, lijepu i uporabijivu, ali nesvjesnu i nepomičnu. A ti to ni sam nisi želio!i . a , ■ Sjeti se Nikolase, već kada si one badnje noći / 1905, u svojoj petoj godini, gurnuo svoju sestruy,i>4 Hildu niz stepenice, nisi to uradio zbog svoje zloće, već samo zbog toga što ti se to htjelo. Znao si djetinje navino da ćeš, ne uradiš li tako, osjetiti u želucu svoj prvi mučni grč zbog toga što se neke stvari naprosto ne smiju ura-- diti. Sjećaš se, Hilda se srušila niz onih četrdeset stepnica i ostala ležati onesviještena s nekoliko kompliciranih prijeloma desne noge. Njezin je uplašeni krik začula ona mala, grbava i dodvorna sluškinja Štefica, koja je prva dotrčala da pomogne onesviještenoj djevojčici i koja je, glasno kukajući i očajavajući, tiho uživala u tuđoj nesreći, jer je i njezina grba bila 'osljedica sličnog pada. Međutim, nitko to nije ogao primijetiti, nitko nije mogao prozrjeti da je njezina dobrota bila dijabolična, a tvoje £zlo anđeosko. Isto tako nitko nije mogao zamijetiti da se oko tvog čela u jednom sićušnom trenu, najvjerojatnije zbog čudnog loma svjetlosti, pojavio prozračni, blještavi oreol, kakav nose umorni i pomalo mahniti anđeli. I onda kada su te dobro napršili po turu, misleći zapravo da se radi, ma koliko posljedice bile goleme, samo o nesvjesnom dječjem nestašluku,22i onda si, sav u suzama koje su ti grunule na oči samo zbog bola, znao da si ti njih u stvari ponizio, da si ih ponizio svojim prvim dječjim iskušavanjem slobode. Znao si da moraš uništiti taj svijet, to jest taj svijet u sebi, a time i sebe sama, malog, dobrog i krotkog Nikolasa Srama. Znao si da moraš sve to uništiti želiš li krenuti dalje putem našeg podivljalog soja, koji zna jedino to da se zdravi i krepki život može / iznaći samo u vihoru naj komplementarnij ih iskustava. Nikako ne u svetoj pomrčini manastira, ili pak u vlažnoj i nezdravoj toplini bračne ložnice. Strog odgoj koji su ti nametnuli od tog događaja predstavljao je samo kratku i površnu etapu u tvom životu. Ispod svojeg lijepog, ukoženog Svetog pisma ti si uvijek, na jedan simboličan način, nosio sjajnu i britku kamu, kojom si im u svakom trenu mogao rasporiti utrobu.Sjećam se dobro koliko je bilo tvoje ushiće- * nje one noći u Tiibingenu kada je bila zgotovljena lažna umrlica, umrlica koju smo onda odaslali tvojim roditeljima u Zagreb zajedno ~j s brončanom urnom u kojoj se nalazio pepeo I nekakve papirnate ambalaže, pepeo koji je tre- ' bao biti nekakav metaforički produžetak tvog nestalnog i prolaznog tijela. Sjeti se svibanjske , noći 1921. (kao da se sve značajno u tvome životu događa baš u tom otrovnom mjesecu svib-iiju!), sjeti se te noći u podrumskoj radionici profesionalnog falsifikatora Hansa Otta, sjeti se ugodnog mirisa tek odštampanog papira, sjeti23

se tihog grebanja željeznog pera umočenog u crnu činovničku tintu kakvu rabe tibingenski mrtvozornici... Umrlica je bila moja ideja, moja stara nakana, na koju sam dugo čekao, smjerajući je odaslati baš u onom pravom trenu kada stari Nikolas Sram bude mrtav, kada budeš očišćen od gotovo svih starih zala i spreman za nove, potpuno nove događaje. Nijema, drhtava slova krivotrene umrlice bila su tloris tvog budućeg života, nejasan znak nečeg što je počelo klijati u tebi da bi u punoj mjeri sazrelo one noći kada smo otkrili da se Todgovor na sva moguća pitanja ne nalazi u ri-L ječima, već u pejzažu. Da, u jednom jedinom i neponovljivom pejzažu snijegom zametenog Heidelberga, koji smo gledali noću kroz veliko stakleno okno tvog pitomog, baštinjenog doma, znajući pozitivno da je staklo tog okna onaj jedini krhki zid koji nas dijeli od naše prave domovine jednostavnog i podatljivog smisla.

24IKoliko su svete stvari, da ih nazovemo inicijalnim, obrednim, ili kako ti hoćeš, demone moj, neznatne prema mojoj slavnoj i pompoznoj pojavi u Pariz u one pozne jeseni 1924. Sav onaj moj nerazumni građanski strah da bi mi uslijed kojeg takozvanog »zlodjela« mogla usahnuti ruka, nenadano se utopio u toploj bujici radosti koja me znala obuzeti poradi činjenice da sam već počinio dva veoma lijepa ubojstva, ili tri, ako računamo da je nesretna Therese bila u devetom mjesecu trudnoće. Naime, ma koliko to bilo nevažno, nikada mi nisi rekao smatra li se ubojstvom uništenje već dozrela ploda, tako da je moja smrtna računica još uvijek neizvjesna. No ostavimo trice. Osvajanje Pariza bilo je blještavo, veličanstveno. Rijetko se tako pojavljuju čak i vojskovođe — pobjednici, koji na čelu besmisleno nakinđu-rene povorke ulaze u netom osvojen ili oslobođen grad. Po prvi put sam osjetio da mi u grudima bujaju stotine srdaca i da mogu uništiti sve pred sobom, sve što zaželim. Sjećam se da25si me na jedvite jade odgovorio od lude, mladalačke nakane da svojim tajnim eksplozivom dignem u zrak sve one staklene drangulije u Saint Chapelle, učeći me da svakoj i najnastra-nijoj želji treba udovoljiti, ali da isto tako s mučnim dozrijevanjem treba otklanjati pomalo besmislene želje, a ponajviše pak one koje bi mogle omesti ili zapriječiti učenje.U otmjene francuske krugove uvukli smo se sigurno i temeljito poput klice opasne bolesti, koristeći one neizmjerne hrpetine besmislena novca koji sam lažno baštinio od glupog grofa Ebsteina, sada nepovratno mrtvog s lijepim malim rupicama na stražnjoj stijenki lubanje. Rupicama koje je ostavio njegov masivni ža-rač, barokno urešen kao i sve njegove skupe barokne stvari. Sjećam se: prijemi kod knjižara Mauslina, zatim lude večere u klubu spiri-tista, banketi kod bankara Rosenzweiga, bludne orgije kod onog »svjetskog putnika« Ksa-vicra .. . Nas dvojica uvijek u centru pažnje, uvijek u novim odijelima, uvijek najmodernije očešljani, uvijek s novim plesovima . . . Veselilo nas je to glumatanje, to neprekidno, neumorno presvlačenje maski koje nam nisu značile ništa, ali kojima smo se mogli dobro narugati drugima. Luđoj bezvrijednosti. Čudili su se kako često mijenjam prijatelje za koje se nije znalo koji je ljepši, simpatičniji, šarmantniji, ne znajući u stvari da to ti mijenjaš obličja, jednako isprazna i jednako zanemariva, ali uvijek »po mjeri velikog svijeta«. Da, bio je to taj26»veliki prijetvorni i namirisani svijet« protiv kojeg smo se na svoj način bunili, koji smo potkopavali, razarali, ništili, nudeći mu u zamjenu slobodu, kaos bezvlađa, mahnitu retoriku, lijepe ideje. Baš tom svijetu bili smo divlji anđeli i vispreni krvnici, nerazumljive, tajanstvene spodobe mraka.Sa svoje strane ja sam mijenjao identitete, narodnosti i politička uvjerenja. Ona mala razmažena i razvratna kćer knjižara Mouslina, sjećaš se ona koja je bila uvijek spremna da u mračnom hodniku, tobože slučajno, takne prstima lagano muškarca koji joj se dopadao po nabreklim između nogu, ona ti je beskrajno uživala dok sam je obležavao na buradi u podrumu našeg hotela, govoreći joj kako sam ja Vladimir Romanovskij, ruski anarhist i kako je upravo jebem na barutu spremnom za dizanje ruskih mostova i carskih palača. Ona ti guščica nije znala da je već zima 1924. i da u Rusiji nema careva niti objekata za dizanje u zrak, nego se, tresući se temeljito od orgazmatičnih srhova i neprijetvorna straha, privijala uz mene, misleći valjda da će već slijedeći udarac mog ukrućenog falusa, poput anarhističkog detonatora, dignuti svu tu burad i svu tu svinjariju od Pariza u zrak.Zatim onaj mali Poljak Zbigniew Rusz koji je u Pariz došao da napiše roman, tražeći za svoje djelo pravu bijelosvjetsku klimu, pravo intelektualno i kulturno podneblje, kao da nije27mogao dri jati po papiru i u svom Krakovu. Njega sam varao predstavljajući se kao zagrebački publicist i izdavač Hugo Novak, uvjeravajući ga neprekidno kako ću mu u ime dobrih starih panslavističkih ideala objaviti roman prvo u hrvatskom prijevodu u Zagrebu. Da, sjećam se, još je postojao jedan suludi razlog zbog kojeg se pojavio u Parizu. Bila je to neka stara djedovska grobnica na jednom pariškom groblju. Tko zna zašto su i kako ti njegovi djedovi, ili babe, živjeli i umrli u Francuskoj.

Uglavnom, neprekidno je pričao o toj grobnici i o romanu koji piše. Roman je nosio nekakav glup naslov, mislim »Živjeti kao glumica« ili, tako nekako ... Kada je završio roman dao mi je tekst da ga ja kao prvi izdavač pregledam, prem uopće nisam znao poljski. Budala, imao je samo jedan primjerak teksta. Pročitali smo jedva, uz pomoć rječnika, prve dvije od ukupno šest stotina stranica. Te dvije stranice, čini se, ne baš lošeg štiva još dugo smo nosili sa sobom, dok snio ostalih 598 podijelili pariškim' klošarima da imaju u što umatati duhan. Gubitak romana njega je toliko pogodio da je otišao na groblje, metalnom šipkom otvorio djedovsku grobnicu, skočio unutra u onaj pljesni-• vi smrad, popio otrov i polako umro. Vijest se pojavila u svim pariškim listovima. Naravno, zbog svoje neprijeporne senzacionalnosti. Zašto je počinio to glupo, suvišno samoubojstvo,28kada ionako, tako bijedan, siromašan, bolestan, bez domovine i obitelji, ne bi dugo poživio?A onda onaj mali novinar, skorojević, sjećaš li se njega, onaj koji se probijao kroz francuski publicistički svijet nošen očevim bogatstvom, vlastitom nedarovitošću i hiperboliziranim homoseksualizmom, on ti je poput goluždrave ptice drhturio u mojem krilu, dok sam raskap-čao šlic njegovih dendijevskih hlačica i poigravao se njegovim razbuđenim spolovilom, tjerajući ga da u ritmu mojih pokreta recitira beskrajne Mallarmeove stihove, sve dok mi njegovo toplo, prezreno sjeme ne bi ovlažilo dlanove. Koliko je samo morao bubati napamet Mallarmea za onih nekoliko časaka noćne ra-^ dosti u Luksemburškom parku.Pa onda ona naša divna takmičenja u tome tko će u jednom tjednu obležati više djevica (sjećaš se nemalo puta smo ih uzimali na silu, što nije umanjivalo njihov užitak), ili više uda-tih žena. Ili, tko će uspjeti izluditi više pomah-nitalih pedera kojih se te jeseni i zime toliko »nakotilo«.Sjećam se živo svih tih malih pariških sličica, tih šarenih minijatura od kojih smo pokušavali napraviti veliku i značajnu fresku. Mi, divlji i izgorjeli anđeli...Koliko smo puta kasno u noć znali trešteni pijani projuriti St. Michelom, ulicom Haus-29smann ili St. Germaineom, vičući svoj noćni poklik:»Tout est permis!«»Rien n'est interdit!«»Tout est permis!««»Rien n'est interdit!«30Prvo te je trebalo učiti malim, gotovo neznatnim stvarima, Nikolase, učenice moj, morao si ovladati abecedom, demonskom početnicom, kao malo đače morao si krenuti od početka, jer su velika djela dostupna samo zrelima i mudrima, koji ih poduzimaju s jasnom sviješću i punom odgovornošću. Sjećaš se, nakon onih gotovo praznih šest mjeseci u Njemačkoj* koje si proveo uživajući i učeći same nekakve nevažne stvari, jezike, ophođenje, kocku i slično, uputio sam te tvom prvom malom podvigu,' ispisivanju onih skarednih poruka na portalu crkve u Tubingenu. Kako si samo bio ustrašen i nespretan. Ni sjena onog kasnijeg Nikolasa koji će ciničnom spretnošću pružiti revolver propaloj Mariji Fornezzarri (ne sjećam se više kako je pisala svoje ime, s koliko i kojih duplih suglasnika; uglavnom uvijek smo griješili i uvijek nas je ispravljala) da si prostrijeli lubanju. Prtljao si Nikolase, šeprtljao, uhvatila te čak policija, ona glupa tibingenska policija, pa sam te ja morao izvlačiti, doduše na veoma jed- >31nostavan način; posudio sam naprosto tijelo, i obličje šefa policije i na onom njegovom smiješnom bavarskom dijalektu (on ti se u Tubingen doklatio iz jednog zaseoka nedaleko Miin-chena) naredio da te puste. Kako su samo bila zapanjena lica policijskih službenika, kojima nikako nije bilo jasno da moraju pustiti nekog tko je netom uhićen. Nevoljko su rastvorili lance kojima su ti bile sputane ruke i, misleći vjerojatno da se radi o nestašnom sinu kakve ugledne i važne ličnosti, šutke te pustili.Tvoja nespremnost i tvoja zbunjenost bili su mi potpuno razumljivi, kao i čuđenje što si tako lako izašao iz zatvora. Nisi znao da sam policijski šef zapravo bio ja, da sam bio prinuđen poslužiti se tom starom i pomalo demo-diranom vještinom prijetvora kako bih ti pomogao. Kasnije si shvatio, kasnije kada se to više nije dalo prikrivati, da sam jednako tako često puta uzimao i obličja drugih ljudi koji su ti bili bliski, s kojima si pio, kartao, kockao, bludničio. Za neke slučajeve znaš, za mnoge pak ne. Eto, ja sam često puta uzimao i obličje onog malog, netalentiranog novinara, uživajući i u tvom zagrljaju na onoj klupici u Luksemburškom parku. Da, često sam puta ja bio taj koji je govorio napamet duge, briljantne, šutljive Mallarmeove stihove, da često puta je baš moje sjeme pokuljalo i poprskalo tvoje glatke, kao staklo glatke dlanove, dok je mali novinarčić sjedio kod kuće i sa suzama u očima, sam i napušten, masturbirao, jadan zbog toga što ga te32

večeri nisi ponovo pozvao da se nađete na istoj klupi u istom parku.No, znam da to tebi nije važno, odnosno da te to ne smeta, jer kao što sam ti toliko puta rekao, demon ti nije samo učitelj, on ti je i vjerni, pouzdani, nadasve diskretni ljubavnik. Pa koliko sam se samo puta pred tvojim očima, i na tvoj zahtjev, učenice moj, pretvarao u lijepe žene, nakon čega smo se dugo, dugo zajedno valjali posteljom, ječeći od ljubavne radosti i ljubavnih uzbuđenja, anđeoskih slado-strasti. Ili, isto tako, u muškarce, ponajviše u onim trenucima kada sam ti htio pokazati kako se ni u čemu ne valja ograničavti, već težiti ka sveobuhvatnosti, kako i na vižljastom, oznojenom muškom tijelu treba pronaći prave zone radosti, pravi prostor u kojem se naše »ja«, izbezumljeno i zapaljeno vrelim, posvećenim dodirima, utaplja u dalekim, onostra-nim krajolicima slobodnog, nesputanog, snažnog zadovoljstva.Tvoje drugo skrnavljenje crkve bilo je daleko uspješnije, čak, moglo bi se reći, bez straha; podosta sigurno si one svibanjske noći 1921. podmetnuo požar u malu kapelicu u Trave-miindeu, u onom krasnom ljetovalištu gdje smo iznajmili apartman koji smo nakon divlje i surove pijanke gotovo posve uništili. Da, tada si već bio podosta izmijenjen, zbog čega sam te većma volio i sve češće noću izvodio do velikog prozora apartmana, gdje bih ti, obgrlivši te li-" jevom rukom oko pasa, uz svjetlo, gluhe, bo-3 Snijeg u Heidclbergu33

lesne mjesečine, pričao o oblicima slobode koje moraš doseći, koje moraš iskusiti, da bi jednom konačno bio spreman i za najviši oblik pred kojim se upravo sada u svojoj hajdlber-škoj tamnici nalaziš.34Govorio si mi, jasno se sjećam mjesečine, jasno se sjećam zvijezda, govorio si mi dok smo ležali u onom starom, zaboravljenom čunu koji se bespomoćno ljulj kao na tek razbuđenoj vodi blatnjavog Tibra: »Tvoje 'ja' nije točka u svimiru, nego je svemir točka u tvojem 'ja'. Ti ~nisi misao uhićena u osjetljivom i razgloblje-nom tijelu, nego je tvoje tijelo okovano u širokoj, bespreglednoj misli. I zato možeš poželjeti, _ i zato možeš dosanjati, i zato možeš dograbiti sve što hoćeš jer sve je tvoje! I upravo stoga si anđeo iz mora koji će izgubiti i ponovo zadobiti svoj rđavi metalni oreol. I upravo stoga ćeš morati krenuti na zapad, pa na jug... pa onda opet sve iznova!« Držao si me pri tom za ogoljelu mišku, a ja sam osjećao kako neka onostrana, kozmička energija preplavljuje moje tijelo i kako mogu učiniti sve, kako jednim malim pokretom, ili možda čak mišlju, mogu natjerati Rim da se utopi u Tibru. Da, bila je to noć nakon koje sam još jednom trebao potvrditi svoju riješenost.35"KIPUIIIPUlPNlBPillIP1 'i11 NiiiiPlupiiiiiiii "ll1.....|iiiiiii|"'i™p||iiip|™iiiPi«iiiiipii|iiipii|iiiiP"ihiiipiTi pamtiš bila je to noć, topla rujanska noć puna ljetnih mirisa i toplih zraka koje je isijavao vječni rimski kamen. 1929. godina od koje je prošlo jedva kakvih pet ljeta. Rimsko sam ljeto ispunio jednom velikom hinjenom ljubavlju, ljubavlju prema ženi onog bogatog rimskog bankara. Od samog početka, od onog maskenbala u Dijonu gdje smo se upoznali, ja sam se čudio gluposti i nepromišljenosti te žene. Imala je trideset pet godina, dvoje djece, ljubavnika koliko je htjela i izuzetno lijepog, izuzetno obrazovanog i (nadasve!) izuzetno bo-' gatog muža. I koji ju je onda đavo, demone moj, gurao u moju postelju. Ne, ona je bila prava, nepatvorena žena, njezino obličje ti nisi uzimao, zar ne, već smo govorili o tome, već smo to raščistili. Zapravo, doslovno u moju postelju ušla je relativno kasno, jer na onom grotesknom maskenbalu nismo ni imali vremena da se dokopamo postelje. Izašla je pijana u terasasti vrt, nagnula se nad fontanu i počela piti prljavu vodu. Mislim da nije niti primijetila kada sam joj se privukao s leđa i zadigao joj suknju. Gaćice joj nisam niti skidao, samo sam ih malo nategnuo u stranu, a onda sam se. grubo, svom snagom, usadio u nju. Kada je shvatila što se događa, bilo je kasno, ja sam već brzo i sigurno uranjao u nju, baš onako kako si me učio, onim načinom kojim se provala sjemena može odložiti veoma dugo. Pokušala je vikati, ali se zagrcnula i počela blju-vati vodu koju je ispila. Dobro se sjećam, ti si36sjedio na rubu s druge strane fontane i nama-kao nažuljane noge, dovikujući mi s vremena na vrijeme što da radim. Sjećaš li se one lude ideje, sjećaš li se kako sam je ucijenio, rekavši da ću je pustiti tek onda kad uhvati zlatnu ribicu. I to mužjaka! Komičnog li prizora, ja sam je jebao otpozadi, a ona se presavinula preko ruba fontane tražeći rukama po vodi spasonosnu ribicu. A onda joj je, kako su moji pokreti postajali brži, a stisak ruku oko bedara čvršći, iznenada postalo lijepo, tako da' sam doskora imao pune ruke posla, pokušavajući ovladati divljim pokretima njezinih kukova. Sva u znoju završila je igru s dva ili tri grlena krika, nakon kojih se gore na osvijetljenim prozorima hotela pojavilo bar deset radoznalih glava. Što ćeš, ta bio je to maskenbal... Kasnije je sve išlo veoma brzo, ona se počela lijepiti za mene, ignorirati muža i službene ljubavnike, neprestano me salijećući molbama, onim

perfidnim bokačovskim jezikom, — kako bi bilo zgodno da idemo »hvatati ribice«. Počela me kopkati jedna zgodna, pomalo suluda i nadasve izlišna ideja — kako bi bilo da je preotmem mužu, kako bi bilo da je natjeram da ostavi muža i djecu, a onda... onda tko zna? Jasno, htio sam iskušati kako bi to išlo, pa ako već nešto takvo želiš, zašto da se ograničavaš? Zbog toga sam je i slijedio, pa kada je odlučila da se vrati u Rim i ja sam isto tako spakirao stvari i krenuo za njom.37

Išlo je lakše no što sam mogao misliti. Malo je zapinjalo oko djece, no i na to je pristala. I onda, slijedećeg jutra, nakon one noći provedene u malom čunu na Tibru, mi smo pobjegli vlakom za Firenzu. Sjećaš se, u obličju portira ti si nosio našu prtljagu, neprekidno mi namigujući i očima pokazujući na jedan od njezinih kovčega. Sjećaš se, onaj mali crveni, kožni. U njemu su bile njezine ogrlice, broševi, prstenje i ostale izuzetno skupocjene drangu-lije. U Firenzi smo odsjeli u veoma skupom hotelu, mislim da se zvao »Paradiso« (baš pravi raj za divlje, razularene anđele iz mora). Ako se ne varam ti si se transformiran u velikog, kudravog psa lijeno izležavao pred kaminom našeg apartmana. I dok je ona, skinuvši svoje cipelice od zmijske kože i izvalivši se u meki, podatni naslonjač, pričala o pismu koje je ostavila mužu, ja sam u kupaonici veoma žurno premještao njezin nakit u svoju malu kožnu aktovku. Slatka mala Maria Fornezzarri. Mislim da u trenu, kada sam ja već brzao prema željezničkoj stanici, još nije bila završila svoju ženska-stu, luckastu pričicu o jadnom mužu i jadnoj dječici. Mora da ju je sve to jako pogodilo, mora da je bila potresena. Tim više što muž poslije nije htio ni čuti o tome da je primi natrag. Čudno, muž koji je znao za njene silne »nevjernosti«, koji je čak bio dobar prijatelj s većinom njezinih ljubavnika (i znao da ti ljudi spavaju s Marijom!), sada odjednom nije htio ni čuti za nju, za svoju bivšu suprugu.38Vjerojatno je javnu, otvorenu sramotu koju mu je nanijela tim bijegom pretpostavio svim onim tihim bolima i patnjama koje je pretrpio kada ga je uporno varala s njemu bliskim ljudima, pa joj nije oprostio, gluh i tvrdoglav kao većina »uvrijeđenih muškaraca«.I kada smo se nekoliko godina kasnije Ma-ria Fornezzarri i ja ponovno dohvatili, premda je pričala da mi sve oprašta, ja sam veoma jasno vidio da su joj se na licu pojavile nove bore umora i razočaranja, među kojima sam sa sigurnošću mogao prepoznati one kojima sam ja bio uzrok.Eto, demone moj, i na Mariji Fornezzarri učili smo se nečemu, i nju smo u svrhu našeg velikog učenja pribili iglom u našu veličanstvenu zbirku kukaca. Ali što znaci jedna Maria Fornezzarri, što znači ta mala titrava kometa u ogromnom, beskrajnom svemiru koji sam otkrivao u sebi? Ništa, zar ne demone moj?Ništa, baš ništa!398Ne, Nikolase, ni prvi, ni drugi put, Maria Fornezzarri ne znači ništa; ona je samo mali križić, samo mala topografska naznaka na karti tvojega života, samo tanka, bezbojna crtica u tvojoj smrtnoj listi. Kada si je 1929. ostavio bez skupocjena nakita i s jedva nešto para u hotelu u Firenzi, ona je podsjećala, kao što si mnogo kasnije primijetio, na komadić nagrizena hljeba koji je valjalo prožderati do kraja. Velikim, gladnim, pohlepnim zalogajima! Neću ti sada govoriti o tome da li činjenica što se ona ponovo, te suhe i jednolične 1932. godine, pojavila u tvom životu predstavlja slučajnost ili nužnost, samo ću ti ponovo prisegnuti da je to opet bila ona, prava pravcata Maria. Ne, niti ovoga puta nisam koristio njeno privlačno, podatno obličje, već sam ostao samo tihi promatrač, koji se ne upliće u događaje, jer, ruku na srce (ukoliko uopće srca imamo, i ukoliko je ono uopće relevantno), ti si u to vrijeme bio već podosta odmakao na putu učenja.40Kada te je 1932, moralno potpuno propala, ali još uvijek s pristojnom potporom, ugledala u n|enim je očima prvo bljesnula mržnja, zatim hladni, omalovažavajući prezir, potom kajanje i na kraju ona ista stara bezgranična ljubav. Zašto, pitaš se zašto? Kao ti u mojoj, tako je i ona u tvojoj prisutnosti osjećala nešto demonsko, nešto neodoljivo i unatoč sve pogubnosti — nešto privlačno! Beskrajne bujice sasvim praznih riječi, neumjesno kajanje i posve hinjeni osjećaji ponovo vas odvukoše u postelju. Ono što mi se najviše sviđalo, učenice moj, bilo je to što si ovoga puta sasvim pozitivno; znao da ćeš je sada uništiti za svagda, da više nikada, ali uistinu nikada, neće ponovo ustati.Polako ali sigurno zadobivao si njezino povjerenje, ono isto jednom već prokockano povjerenje, tako da je Maria, nakon nekog vremena, čini mi se tri ili četiri tjedna, bila spremna da ponovo počini onu istu staru grešku, koja ju je maltene koštala života. Vodio si je, naravno, džentlmenski o svom trošku, po onim istim ludim sjevernonjemačkim gradovima, koje si prokrstario sa mnom i s nepopravljivim grofom-pederom Karlom Ebsteinom. Vodio si je poput glupog, praznog, drvenog kofera, koji ne reagira ni na šta i ne razumije ništa. Otkuda ti samo ona silna duhovitost, mislim na ono tvoje šepanje, na one

lude i lucidne trenutke kada si pred njom počinjao šepati, tvrdeći da ■ ti se povratila stara povreda iz djetinjstva kada te je starija sestra Hilda gurnula niz četrdeset41

stepnika visoko stubište. Tvoja jadna sestra Hilda, narovašena, šepava usidjelica petrifici-ranog djevičnjaka! Djevičnjaka podobnijeg za đon globtroterske cipele negoli za defloraciju, kako si se često znao šaliti prepričavajući svoje zagrebačko dječaštvo, bolesno i zaludno kao i sva dječaštva. No kojeg li smisla ima žaliti Hil-du, zašto govoriti »jadna«. I Hilda je, kao što smo već rekli — kukac! A kukce treba pribi-jati na tvrdu ploču entomološke zbirke i pozorno ih promatrati kako se u ravnomjernim, samrtnim grčevima okreću u krug, u besmislenoj i uzaludnoj putanji koja uvijek završava u svojoj početnoj točki. Da, mora se priznati, trošio si podosta novca na nju, upravljajući se mojim savjetom da novac služi samo kada ga se rasipa, odnosno da je u trenu sticanja besmislen, u najmanju ruku — opasan! Mislim da ti je ponajviše zbog toga vjerovala; užasno, upravo groteskno je vidjeti sve te neslobodne bijednike kako vjeruju novcu i u novae, najvjerojatnije stoga što ga tako teško pribiru.Čudio si se često, učenice, zaljubljenice, kako Maria ima u očima nešto od onog izraza koji si tako često znao zateći na Theresinu licu. Nisi znao da je to onaj tipični i lako prepoznatljivi ljubavni sjaj. Nisi znao jer ti je taj osjećaj, budući si bio čvrst i odlučan u nakani da ideš do kraja na svom putu traženja i učenja slobode, bio posve stran, ili čak, ako ne pretjerujem — posve nepoznat! Barem u ovoj formi, jer ljubav je za tebe bila nešto sasvim42drugo. Ali, sasvim je sigurno da si taj izraz ' uočio i na Theresinu licu, najjasnije onda kada se grčila u rodilištu, ne znajući da smo joj spretnom »makinacijom« krevet u kojem je trebala roditi pretvorili u odar. Ni manje ni više nego —odar!Sjećam se kako je zapravo spontano i slučajno nadošla ona noć u kojoj si odlučio da zgaziš umornu i poniženu Mariju Fornezzarri. Sjećam se i toga da te je pomalo onespokoja-vala činjenica što je Maria Fornezzarri bila već toliko nisko pala, da je niti jedan tvoj udarac nije mogao previše pozlijediti. Pa kada već nisi mogao biti drastičan, odlučio si da budeš este-tičan, artificijelan, raskošan ... One si večeri % uzeo njezinu poveliku ušteđevinu, odnio je u kockarnicu i promijenio u žetone. Blagajnik je samo žmirnuo svojim velikim staklastim očima. Za sve to vrijeme ona je mirno spavala u jednom luksuznom homburškom hotelu. Oma- ' mijena mirnim i zdravim snom, nije mogla ni slutiti da se, eto, upravo razrješava najvažniji čvor njezine sudbine. Stavio si sve na dvadeset dva i izašao napolje. U mračnom foajeu si, onako, čisto sebi za razonodu, otkupljivao vlažne poljupce malog služnika za nekoliko bijednih papirnatih novčanica. Sviđalo ti se da te u tom trenu ljubi svuda po vratu to čisto i prelijepo dvanaestogodišnje dijete. Nalazio si u tome neku čednu, sakralnu erotiku. Nisi ni znao što se u tom trenu, tamo u dvorani, događa s novcem tvoje »nazoviljubavnice« Marije Fornez-43ifflpmitlilliwiillliwitiiiiizarri. A događalo se pravo čudo. Okrenula se naime tvoja brojka, okrenulo se dvadeset dva i ušteđevina Marije Fornezzarri povećala se trideset šest puta. Zatim je krupije ponovo zavrtio rulet s malom sjajnom kuglicom i ponovno se okrenuo isti broj, pa kako tebe nije bilo u dvorani da povučeš žetone s istog broja, čitava se ta suma još jednom trideset šest puta uvećala. I onda se, što još u povijesti kockarnice nije bilo zabilježeno, još jednom okrenuo broj dvadeset dva. Zaklinjem se učenice moj da u to nisam miješao prste, sve je bilo regularno, rulet je, sam od sebe, pravio ludorije! Da je I samo pokojna Maria mogla znati da je u jed-I nom trenu bila pravi autentični bogataš, da je * mogla znati da posjeduje zapravo oko četrdeset šest tisuća puta više no što je uopće uštedjela! Jasno, četvrti put se čudo nije moglo pono-( viti. Dakle, okrenula se šestica i Maria Fornezzarri izgubila je sve. Toga si se trena vratio u dvoranu, shatio da si izgubio polog, slegnuo ramenima i izašao napolje. Nisi uopće htio saslušati gomilu znatiželjnika koji su ti htjeli prepričati čudesa koja su se događala s tvojim povelikim ulogom. Imao si pravo, jer si pouzdano znao da se na putu koji si odrabrao ne događaju čudesa.i Mirno si se vratio u hotel i rekao Mariji kakoiviše ne posjeduje ništa i kako se može kupiti.Sjećaš se, u prvi mah ti uopće nije vjerovala, azatim se počela smijati smijehom koji se sasvakim novim udisajem pretvarao u grčeviti44plač. Ljubila te u obraze, po rutavim prsima, po spolovilu koje je vadila kroz rasporak hlača, po koljenima i gležnjevima. Bio si kao kamen, kao hladni bešćutni mramor, nisi čak mo- ■ gao ni spavati s njom. Znam da je, obučena samo u tanku, čipkastu podsuknju, plakala napolju na balkonu, a svu je noć padala nekakva oštra, studena kiša. Ujutro je ušla u sobu i, lica izobličena od plača, polusijeda i

zasigurno desetak godina starija, rekla da ukoliko je tvoja odluka neopoziva, ona ima samo jedan izlaz. Ti si bez riječi sišao dolje na doručak, ostaviv- i ši veoma primjetno i veoma značajno svoj revolver na noćnom ormariću. Kada se gore iz sobe začuo hitac, ti si još jeo. Veoma živo sei sjećam kako si se ljutio što je to uradila prije' no što si se najeo. Ta ostalo ti je još pola bočice kavijara, meko kuhano jaje i nešto bijele kave. A tako ti je u tim danima trebala zdrava i izdašna hrana!Da, tako je otišla Maria, jednako beznačajna i traljava kao i većina drugih. Sjećaš se, učenice moj, kako sam ti tih noći govorio da je smisao i razložnost pojedinih ljudi samo u tome da se poput sićušna bljeska pojave u tuđem životu. Takva je bila i Maria i ne treba je žaliti, jer je njezina sudbina potpuna i savršena.45MP*C Kratka je ova svibanjska noć, demone i uči-"\ telju, toliko kratka da nećemo zasigurno mno-/ go kazati. Tko zna u kojem će nas trenu pohlepni krvopije — egzekutori prekinuti, odvodeći me ka suđenom stratištu odakle ću poput drugih ljudi krenuti u nepostojanje. No premda i drugi umiru, premda će svi umrijeti, ja osjećam da ću svijet napustiti uzdignute glave, jer - ' ja smrt poznajem, za mene je ona nešto više, prijateljica i raspaljena ljubavnica koja će me i razvlastiti posljednjih samoograničenja. Kratka je noć, učitelju, i tebi je već putovati u tvoju nematerijalnu, labirintnu domovinu gdje te čeka nova, druga vječnost; jedna prije, druga poslije mene. No sjetimo se u ovoj važnoj prijateljskoj noći pravog početka. Jesen 1922. Hoteli i velika kockarnica u Homburgu. Isto mjesto, večer u kockarnici vi isto vrijeme kao i mi. Prvo nezzarri, a godinu-dvije nakon onih prepada na crkve. Dvije godine prije ludog pohoda na Pariz. Dvadeset dvogodišnji Nikolas Sram još nije osjetio srh i vrvićicu ubojstva, razvlaštenja46životom, tog pravog božanskog čina. Nikolas Sram, viđena i elegantna pojava u mondenim krugovima ovog ekskluzivnog njemačkog saku-pljališta. Kao i dvije godine kasnije, u pariškim salonima, i ovdje smo bili okruženi lijepim damama i njihovim ufitiljenim muževima, ljubavnicima i udvaračima. Tu smo sreli i njega, jednu od ključnih pojava u mojoj upornoj i razbludnoj pikareski. Nosio je uvijek veoma elegantno crno odijelo koje je bilo pomalo zategnuto u struku (vjerojatno zbog toga što je uskim krojem želio prikriti onih desetak suvišnih kilograma). Iznad dječačkog, frntastog nosa, koji mu je davao izgled četrdesetogodišnjaka, prem je imao već pedeset godina, uvijek je bljeskao srebrom uokviren monokl, kojeg je nosio bez ikakva razloga. Vid mu je naime bio savršen. No, ostavimo se jalovih opisa! Dakle, bio je to naš prijatelj Karl, neka vrst samozvanog grofa.Grof Karl Ebstein, čiju plemićku titulu nikako nismo mogli razumjeti (vjerojatno da je bila samo izlišna i glupa firma, posljedica pravog bolesnog snobizma) pojavljivao se svaku večer u kockarnici u isto vrijeme kao i mi. Prvo nas je diskretno slijedio, potom mi je počeo dobacivati vrlo značajne poglede pune neskri-venih simpatija, a kada nas je propali poljski tvorničar Javorowsky i upoznao, »grofa« se više naprosto nismo mogli riješiti. Prvo što mi je postalo sumnjivo bilo je to što je Ebstein bio već dugo vremena razveden i što ni sadaw £vrt< ^^'i ->*v 47IffllflffllPttP11' 'I'll! H|I(IH! llPIltlPfllllliflili^lIPfllllllltllll'lttl 1111 H"H 1111111'! 1111111 ll"N 111111 M! IIIIIIIIIIMIIfflfllf^nije uopće obraćao pažnju na žene. No ti si me u samom početku učio kako treba jednaku pažnju posvećivati i ženama i muškarcima, jer u ljubavi i nema nekih bitnih razlika. Zašto se baš okomio na mene, na mene koji sam po svemu izgledao preskup za njega; ta mogao je za sitne novce kupovati ljubav blijedoputih njemačkih dječaka, sinova nezaposlene sirotinje.Ebstein kao da je svjesno srljao u propast, u ponor ... Neka, njegov sam izazov objeručke prihvatio i poput otmjene kokete počeo ga zavoditi sitnim ženstvenim gestama i migovima, kojima si me ti naučio. Sjećam se kako je te jeseni rano počeo padati snijeg i kako nas je neumorno zasipavao sve dok svi putevi nisu bili neprohodni, sve dok nitko više nije mogao ni ući ni izaći iz grada. U tim danima Homburg je kao rijetko koje mjesto pod kapom nebeskom dobivao neki čudesan, nestvaran, idiličan izgled, »štimung« nečeg krajnje prisnog i smislenog, te se, onako okovan, opsjednut snježnom barijerom, pretvarao u nešto sigurno, bezvremeno, nešto što je »van svega«. Da li je u njemu tada bila anticipirana ona hajdlberška zima i onaj hajdlberški snijeg koji će doći mnogo kasnije i koji će nam toliko toga razjasniti?Tako sam se sve više upuštao u »romansu« s »grofom« Ebsteinom, naravno ni u jednom trenu se ne opterećujući nečim što bi se moglo nazvati emocijama. Ti znaš, moja spolna iskustva u to vrijeme bila su veoma mala, ono ne-48koliko hamburških i libeških kurvi koje si mi ti podvodio, dok, međutim, s muškarcem do tada još nisam spavao. Malo me je onespoko-javala činjenica što će Ebstein biti prvi, taj pomalo ostarjeli, ćelavi i

dežmekasti gospodin; zašto ne netko mlađi, privlačniji, netko mekoput i vižljast? I onda, nakon tolikih sati besciljnih šetnji po zamrznutim parkovima, kada sam već očekivao da će mi zasigurno iskazati ljubav, grof Ebstein me iznenadi primamljivom ponu- • dom da krenem s njim u Heidelberg gdje će mi omogućiti studij tehnike. Sjećaš se, iste sam te ' večeri pitao što da činim, a ti si mi otpovrnuo da upravo u ovoj situaciji moram posve sam odlučiti. I to bez previše razmišljanja, više impulzivno, a što je moguće manje racionalno. No da bi mi pomogao, jer bile su to prve godine mojeg učenja, počeo si pakirati naše stvari. I ja sam znao što mi je činiti. Trebalo je krenuti u Heidelberg, ali ne zbog studija tehnike, koji je, mislim, bio zadnja stvar na ovom svijetu koja bi me interesirala i koja bi mi koristila, već zbog mnogo, mnogo važnijih razloga ...I tako je došla čuvena hajdlberška sezona i tako su došli čuveni hajdlberški događaji, vrijeme mojih »posvećenja«. Godina ludih studentskih pijanki, tuča, obljuba i silovanja, razuzdana godina u kojoj sam prvi put počeo ispod krvi i vina osjećati opojni, omamljujući i opasni miris slobode. Da, te sam godine, uzgred, upoznao i Theresu, najsvjetliji bljesak u4 Snijeg u Heidelbergu AQmojem životu, bljesak koji mi je donio toliko povjerenja u vlastitu moć, bljesak koji sam, budimo opet patetični, u najelegantnijem i naj-uzvišenijem stilu — pogasio!5010Razum ti se pomutio, učenice moj, kada si spoznao što je to muško tijelo, kako se može ljubiti, i koje se sve radosti i drhtaji mogu iz njega izvući. Razum ti se pomutio i bio je to, moram ti kazati, najlošiji period tvog učenja; čista jedinica. I netko popustljiviji i maloduš-niji od mene zacijelo bi te u tom trenu napustio, digao ruke od tebe kao što se obično i dižu ruke od rđava učenika. Ali ja sam bio uporan, vjerujući da ćeš se ti popraviti. I kao što se veoma brzo moglo vidjeti, bio sam u pravu. Sjeti se, doček Nove 1923. u ogromnom Ebstei- • novu domu u Heidelbergu. Sjeti se još jednom, svi su bili polupijani, a grof je započeo svoj veliki finale u igri u kojoj si ti bio svjetiljka, a on kukčić. Mislim da ti je u to vrijeme već počeo nuditi usvojenje i nasljedstvo, premda je imao kćerku, tanku, prozračnu kćerku The-resu, pravi nježni lopoč u gustoj, smrdljivoj, zablaćenoj vodi. Potpuno si začarao »sirotog« grofa, koji je bio spreman na sve. 51

No, dakle, negdje poslije ponoći on te odveo ,da ti prvi put pokaže takozvanu »intimnu sobu«. Bila je to jedna od soba srednje veličine na drugom katu. Sjećaš se, zidovi su bili obloženi pločama od ogledala, strop presvučen nekakvim crvenim materijalom koji je skrivao svjetiljke, tako da je soba uvijek bila osvijetljena jarkim crvenim svjetlom (kakve samo morbidne neukusnosti mogu uzbuditi pedere!). Na sredini je bio ogroman kružni krevet, a oko njega svud po podu debeli, meki perzijski ćili-mi. U sobu, kako se grof zaklinjao, nikada nije kročila ženska noga.I onda je grof jednom suludom, očajničkom gestom kleknuo na pod, obujmio te oko pasa i zaronio ti glavom negdje u predio tvog trbuha. Osjetio si da plače, čuo si da govori nešto, ali nisi raspoznavao jezik. Sjedio sam na podu po strani i šarao prstom po zraku svoje omiljene znakove. Niste me mogli vidjeti, jer za ovu priliku nisam uzeo niti jedno tijelo. Onda je grof Ebstein učinio ono što homoseksualac u takvom trenu obično i učini; raskopčao ti je šlic i iz tvojih čistih, kao snijeg bijelih gaćica, s dva prsta izvukao tvoj nježni, ovješeni ud. Toliko sam se čudio tome što si u jednom trenu kazao: »Ne!«, da sam pomislio, pobjegneš li, uzet ću tvoje tijelo i sam nastaviti s grofom (uzgred, kunem se, tvoje tijelo nisam nikada posuđivao). Karl Ebstein pravio se da te ne čuje, ili te stvarno nije uopće čuo. Uzeo je tvoj ud i po-52čeo ga vrlo pomno i pedantno draškati ustima. Znaš, kada sam ga gledao učinilo mi se da bi mu i najskuplja prostitutka pozavidjela na vještini. Međutim, ti si bivao hladan, tvoja muš-kost kao da je nepovratno usnula. No Ebstein je bio uporan, zapravo bio je lud, potpuno zapaljen, obeznanjen ... Raskopčao ti je hlače, skinuo te tako da je samo potkošulja ostala na tebi, a onda te poveo ka krevetu. Opirao si se sve dok ti ja nisam pružio svoje nevidljive ruke i pomogao ti. Da li si se plašio tolikih odraza u ogledalima? Ebstein te je polegao na kuk, a zatim te počeo nježno gladiti po stražnjici, dah-ćući i dršćući iza tvojih leđa, a onda, u onom trenu kada više nije mogao izdržati provalu vlastite strasti, primio te čvrsto za kukove i vrlo spretno zavukao svoje malo, napeto spolovilo 1 u tvoj čmar. Prvo si osjetio kako su te zaboljela crijeva, a zatim si samo osjećao njegovo ravnomjerno sklizanje u sebi i udaranje njegova trbuha o svoju čvrstu stražnjicu. Bivalo ti je sve ljepše. Pogledao si prema korijenu svog trbuha čudeći se kako ti se ud naglo koči, sve više t i sve jače. Čudio si se odakle sva ta krv u njemu. Osjećao si napetost, mislio si da će pući od propinjanja, da će se slomiti, a onda kada si ga polusvjesno dotakao nekoliko puta po vršku, on se izvio, zgrčio i izbacio nekoliko mlazova guste sperme po skupocjenoj prekrivci kružnog kreveta. U tom trenu sam znao, u tom trenu sam bio siguran

da si pobijedio, da si prevla-53dao još jedno ograničenje, još jedno gađenje, još jednu veliku prepreku u sebi. Bio si ponovo moj dragi, moj veliki, moj ljubljeni učenik ...54" Vi"lili11Kažu da patnja učini ljude osjetljivima i tankoćutnima. Da su i jedno i drugo nevažne stvari to znamo, u tome smo se složili, demone moj, no ostavimo ovu rečenicu, jer, mislim da ona dosta govori o Theresi. Spavao sam i ljubakao se s njezinim ocem, misleći neprekidno kako ću slomiti nju, kako ću ubrati taj nježni ljiljan od čijeg fantastičnog mirisa i besprijekorne bjeline čovjeka zaboli glava.Therese je bila Ebsteinovo jedino dijete iz-njegova prvog i jedinog braka. Bila je gotovo maloljetna, tanka i visoka, bljedoputa, gotovo prozirna. Hodala je skoro nečujno, govorila sasvim tiho, bila je stidljiva i povučena, jedva biste je i primjećivali. Pa ipak, čitav Ebsteinov dom odisao je njome, njenom djetinjom, sakralnom ljepotom. I dok bi u svakog drugog muškarca njezina prilika pobudila tihu ljubav, nagnala ga da joj šalje cvijeće i piše sonete, ja sam, naprotiv, odmah rekao sebi: »Moram ■ je jebati!« Da, baš tako sam rekao, hoteći tim vulgarnim izrazom nasilno razbiti opasnu i ne-55probojnu ovojnicu, koju je njezino čisto djevi-čanstvo saplelo oko nje.Otac kao da je slutio moje tajne namjere pa ju je neprekidno selio iz jednog krila zgrade u drugo, slao je tetkama u duge posjete, potom na skijanje, pa onda u ljekovite kupke i slično. No ništa radikalno nije mogao učiniti, jer nakon svih tih izbivanja Therese se morala ipak vratiti domu. Tako je sva ta Ebsteinova predo-strožnost bila u stvari samo nekakav period odlaganja, nakon kojeg će mi njegova jedinica još bolje »prijati«. Ne znam zapravo da li se bojao za nju, ili je samo bio ljubomoran, gledajući u vlastitoj kćerki suparnika, jer je već na samom početku našeg druženja shvatio da ja nisam baš nenaklonjen nježnijem spolu.Znao sam, moram je dobiti, i to nigdje drugdje nego u njegovom glupom, crvenom, peder-skom »intimnom salonu«. Sa svoje strane prema grofu sam bio veoma suzdržan, dajući mu žjicu po žlicu »ljubavi«, neprekidno ga navodeći da što prije napravi dokument o usvojenju „„i ostavštini. Ovo prvo je ubrzo i napravio te 1 sam tako i ja dobio novo prezime — Ebstein, JL Nikolas Ebstein. Međutim s testamentom je / grozno, upravo iritantno, odugovlačio.Negdje u ožujku, kada je grof bio na konjičkim trkama, ja sam uspio »obeščastiti« There-su, i otada sam, mogu bez pretjerivanja kazati, spavao s njom pedesetak puta, ako se ne računaju slučajevi kada si u njezinom tijelu dolazio ti, učitelju! No tebe sam, moram ti reći, gotovo56uvijek prepoznao. Znaš li po čemu? Po zagrljaju, po tome što u tvom zagrljaju nije bilo one neodlučnosti i nećkanja kojima je Therese ulazila u ljubavnu igru. Po tome sam te poznao. Inače, sve ostalo si znao dobro odglumiti. Čak se u tvojim ljubavnim šaptajima mogla čuti sva sila onih nazalnih vokala, koje ona nikako nije mogla ispraviti.Tako sam dalje morao ići »na dva kolosje-ka«, zabavljajući se i s Theresom i s njezinim ocem. Onda se, jasno, ubrzo dogodila i ona, od nje neželjena trudnoća. Kako je samo plakala kad je saznala. Ona ludica mala u osamnaestoj godini nije znala što znači izostanak menstrua-cije? Mislila je da je bolesna, a kada sam joj hladno medicinski sve objasnio, briznula je u pravi ženski histerični plač. Predbacivala si je taj grijeh, proklinjala svoju utrobu, govorila kako će se ubiti, kako neće izdržati tu sramotu. Sjećaš se samo s koliko sam je namještene nježnosti tješio, tepajući joj kako ću je oženiti, kako ćemo pobjeći zajedno, kako ćemo biti sretni nas troje, to jest ona, ja i naša bebica. Bila je vrlo vitka i vrlo krhka, pa se njezina trudnoća dugo nije zamjećivala. A onda smo ti i ja odlučili da je prevezemo na jednu kliniku, kako bismo lakše dokončali planove s grofom Ebsteinom. Unatoč svih potrošenih para, lažnih dijagnoza i potkupljenih liječnika, stari Eb- "> stein uspio je doznati što se zapravo događa s njegovom kćerkom, čak je uspio doznati i tko će biti »sretni otac«. Da, uspio je doznati, jer '57njegove dobre hajdlberške veze nisu ništa lošije funkcionirale od našeg prekomjernog mita.Dalje se sve odvijalo veoma brzo.Nakon ovog groznog saznanja prvo je pokušao zadaviti kćerku, a kada su ga obuzdali i bacili napolje s klinike, vratio se kući i naredio mi da se čistim iz njegova doma. Pomisli koliko je bio ljut i izvan sebe od bijesa kada me je htio otjerati. Ta ne nalazi se ljubavnik samo tako! Ne znam koji je datum bio, ali se sjećam da je padala večer. Izbila je grozna svađa i ja sam morao učiniti ono što sam i učinio. Uzeo sam barokno urešeni žarač i tamo u gostinjskoj sobi, ispred kamina, odalamio grofa Karla Eb-steina

nekoliko puta po lubanji. Pao je potrbuške na svoje trofejno medvjeđe krzno, povra- tio neku zelenu tekućinu i brzo umro.Žurilo mu se!Sjećaš se onog grotesknog sudskog procesa nakon grofove smrti u kojem je na brzinu osu- đen sluga poluidiot u čijoj sii sobi pronašli krvavi žarač. Koliko komike, koliko paradoksa u onom što se tako patetično zove pravda! I čija pravda? I u ime koga ta pravda? A onda poslije, da preskočimo nevažne stvari, nakon The-resine smrti, bilo nam je veoma lako falsificirati dokument o nasljedstvu kojim sam ja postao jedini punopravni baštinik ludog i samozvanog homoseksualnog grofa Karla Ebsteina, ili Karla von Ebsteina, ne sjećam se više.Onog dana kada smo u tužnoj povorci ispratili posmrtne ostatke preminulog grofa do nje-58gove skupe i neukusne grobnice, pred nama kao da su se otvarala široka vrata novih pute-va. Trebalo je samo razmahnuti tim pernatim anđeoskim krilima i poletjeli u novu oluju, u novu kišu, u novu tminu. Bilo gdje, samo napolje, napolje iz svijeta!5912Iznenada se sjećam, učenice, iznenada se sjećam kako sam te učio »izmišljenim rajevima«, po analogiji kojih si ti trebao stvarati vlastite, slobodne, nestegnute svjetove. Ostavimo sad Theresu i njezinu razložnu smrt! Iznenada sam se sjetio 1926. godine koju smo gotovo cijelu proveli po različitim orijentalnim pariškim klubovima, u sobicama malih, jeftinih hotela Latinske četvrti i u apartmanima pojedinih utjecajnih i bogatih poznanika. Sjećam se tvoje lagane groznice, tvog lijepog i radosnog bunila kada sam ti pribavio prijateljicu, junakinju našu, heroinu-jahačicu na bijeloj kobili koja, galopirajući mahnito kroz mirisno žbunje divljih ruža, odvodi svog sretnika vezanog o kobilji rep na sam rub smrti, do trnovita ponora u kojem se zrcali prava slika svijeta u idealnim razmjerima i bojama. Držao si na dlanu male crvene tablete koje su nam donijeli Kinezi, zatim si ih stavio u lulu i počeo pušiti, ne znajući njihove stravične sastojke. Čekao si da iz daljine dođu prve šarene, iski-60ćene i bešumne prikaze, čekao si da iz dubina tebe, iz tvog vlastitog neprohodnog bezdana izrone tvoje tajne nakaze, da se razgole i otkriju pred tobom kako bi ih mogao što prije uništiti. I javile su se u obliku pravilnih geometrijskih tijela koja su ti zaigrala pred očima poput drhtavih mjehurića sapunice, a onda se trenom izdigla i odlebdjela prema otvoru koji je nastao nakon što sam ti prepilio kalotu lubanje. Trčao si za njima sve do kružnog ruba otvora s kojeg si gledao kako ovi mali prividi u blještavim i promjenljivim bojama nestaju u ključaloj masi tvog velikog mozga. Pokušao si ići za njima, hodajući kroz piktijastu masu, ali nisi izdržao, jer te svaki korak nagonio ka sve većoj glavobolji. Znao si sasvim jasno da to nije san i da u tom trenu gacaš kroz moždani glib vlastite lubanje.S kojom si radošću cijele te godine pušio heroinske tablete koje su pariški Kinezi fabricirali u podrumu jedne stare trgovine u ulici Cujas, miješajući u njih veoma precizne omjere paklenih materija kao što su morfij, heroin, kafein, strihnin i druge, impregnirajući to dra-gantum gumom i umjetnim narančinim i ruži-nim mirisima. Veoma hrabro si išao sve dalje, nastojeći shvatiti sve ono čemu su te učili: mescalin, hašiš, psylocibin, kokain i ostale svete smjese. Nezaboravni su bili tvoji preplašeni bjegovi kroz tisuće fetalnih ovojnica koje su te pokušavale skriti poput snova koji se rađaju iz drugih snova i... Derao si ih noktima,61■pr"IPIlipzubima, parao ih laktovima, znajući da se na kraju posljednje nalazi statična i smirena slika zapaljenog beskraja. U jednoj pak drugoj me-skalinskoj avanturi navirali su ti na uši rojevi leptira najkričavijih boja draškajući tvoje resice, nakon čega si na jednom purpurnom gorskom proplanku kasapio svoje nedužne roditelje, čekajući potom dugo da se probijem i ja do tebe i poližem slanu sukrvicu s tvojih dlanova, s tvojih glatkih, kao staklo glatkih dlanova.Koliko puta sam te samo morao »udvajati«, ulazeći u tvoje tijelo i spašavajući te od »prevelike doze«, sve dok jednog dana nisi sam rekao: »Dosta je!« Da, znao si u tom trenu da od »izmišljenih rajeva« nemaš više što naučiti. Pa i ono malo tvari koju si kasnije znao uzimati, bilo je više zbog toga da te stimulira u besanom noćnom razmišljanju, u donošenju kakve važne odluke, u pročišćenju od noćne more, ili pak u krevetu u ljubavnoj igri kada ti nije dostajalo vlastita žara. No ono što je najvažnije, nikada više to nisi činio iz izmišljenih, nevažnih, to jest samih sebi dostatnih razloga, jer si bio duboko svjestan da dva puta na isti stepenik ne treba stati.Govorio sam ti u tim opasnim, eteričnim noćima: »Eto to su izmišljeni rajevi, koje i sam bez ičije pomoći možeš dosanjati! Naravno samo ako ih želiš! Samo ako ih želiš! U protivnom istog trena će se pretvoriti u nešto drugo

62i ti ćeš biti sve neslobodniji, jer ćeš polako iz izmišljenih rajeva tonuti u tvarni pakao!«Da, tako sam ti govorio, sjedeći ti kadšto na uzglavlju, kadšto na znojnim, zadihanim grudima.Poput Lilit koja vreba usamljene i neoprezne sanjače!6313Kada_liyišT bez .ikakva očiglednijeg smisla, bez ikakva plana, to jest više kao biljka ili pseto, ili kukac, ili možda kamen, život ti strašno brzo prođe, učini ti se poput bljeska meteora. Sve je onda beznačajno i besciljno. Događaji ti se nižu proizvoljno poput šarenih kaleidoskopskih stakalaca. Svako sjećanje je sklono osipanju, a svaka pomisao na budućnost izaziva lagano grčenje želuca. U svakoj vodi vidiš močvaru, u svakoj zori maglu, u svakom prahu samo prolaznost. Zato budale obično i imaju kratak život nad čijom kratkoćom jp-besprekidno kukaju i jauču. Mudar pak čovjek, 1 1 koji je život naumio provesti u neke vrsti uče-^t "S nju, koji je svome putu skovao naum, može pak \ I u svakom trenu, ukoliko je svrsishodno potro-\jšen, pronaći vječnost. Zato se meni, moj de-«• mone, moj učitelju, čitav moj trideset četvoro-godišnji život, dok ležim na tvrdoj postelji, ili sjedim za stolom u svojoj ćeliji smrti, čini dugim i punim zaokruženim tokom. Svaki događaj koji sam proživio kao da se nekoliko64 v ^■■■■'liputa odigrao, svaka patnja kao da je proizašla iz nekog prethodnog veselja, dok je opet svaka radost nužno iznikla iz neke prošle tuge. Dakle, sve je bilo nužno, svrhovito, paradigmatično. I zbog čega bi onda čovjek zdvajao nad onom nesigurnom maglom koju nazivamo prošlošću? Sjećam se, demone, da sam svega ovog bio naj-svjesniji u onim davnim danima pred Novu 1924, kada sam okončao »slučaj« Therese, shi-čaj koji je bio možda najteže »zlodjelo« u mom životu, kako bi to kazali neupućeni i zlonamjerni.Bio je kasni dvanaesti mjesec 1923, a ona je ležala na onoj klinici u devetom mjesecu trudnoće. Sjećam se kako smo se samo zaludno nadali da će je vijest o očevoj smrti slomiti, pa da tako nećemo morati sami sve rješavati. Međutim, dogodilo se nešto posve suprotno. U očevoj smrti, kojeg je ipak mrzila, ona je pronašla nadu, pa je tako pomišljala da je eto uklonjena jedna prepreka »na putu naše sreće«. I ona je nekako postala bolje volje, zarume-njela je u licu, duša joj se izgleda ispunila nekim glupim optimizmom, pa više ni o čemu nije pričala do li o našoj budućnosti. A ta naša budućnost trebala je ovako izgledati: ljubavno gnijezdo, putovanja, šaputanja uz kamin, proljetne šetnje s djetetom, tenis s prijateljima, blaga guvernanta, poznanstva i drugovanja sa slikarima i pjesnicima i čitav niz sličnih gadosti. Da se sve to okonča u punoj mjeri pobrinuo sam se ja, dok je, mora se priznati, inicijalna5 Snijeg u Heidelbergu65ideja bila tvoja. Naime, u samom začetku bilo je toliko puta s liječnikove strane ponovljeno upozorenje da će Theresina trudnoća biti teška, a porod izuzetno kompliciran. »Zašto to ne iskoristiti!«, ponavljali smo. I onda smo pronašli osobu po mjeri naših planova. Onog dijaboličnog, pogurenog, koščatog doktora Angela Schwartznota koji je upravo živio, kako se gotovo javno po Heidelbergu pričalo, od najprljavijih liječničkih rabota. Bio je pedesetih godina, proćelav, plavih očiju i veoma inteligentna pogleda. Svaka riječ koju bi izgovorio podsjećala me na neki literarni izvadak, sve to kao da sam već nekoć čitao, kao da sam već jednom čuo ... Kada si razgovarao s tim liječnikom imao si dojam da ne postoji niti jedna jedina stvar pod kapom nebeskom koju dr Schwartznot ne bi napravio za adekvatnu sumu novca. Sjećaš li se kako je teško bilo urediti da pri Theresinu porodu budu prisutni samo on i jedna veoma potkupljiva i njemu slična bolničarka. U detalje nismo ulazili, platili smo dobro i Schwartznotovoj mašti prepustili reali-< zaciju čitavog plana. Nas je zanimao samo generalni ishod. Kada su na samu Badnju večer počeli trudovi, pozvali su me u bolnicu, mene »budućeg oca«. Therese se mučila nekih šest sati, a ja sam hodao bolničkim hodnikom prepun nestrpljenja i nekog ugodnog iščekivanja, jer sada se, eto, sve trebalo završiti. Therese mi je mogla biti samo uteg i smetnja, meni pravom i jedinom baštiniku, kako je pi-salo kasnije u falsificiranom dokumentu. Uistinu ta makinacija s testamentom bila je daleko jednostavnija no što smo uopće mogli i misliti! I negdje oko jedan poslije ponoći pojavio se na hodniku dr Angel Schwartznot krvavih ruku i krvave pregače, pogledao me izrazom punim hinjene boli i sućuti i samo slegnuo ramenima. Nije bilo pomoći. U tom trenu, onako krvav, prljav, umoran i izmučen podsjećao je na sve prije negoli na liječnika. (Koliko se samo jadni Angel namučio s trudnom Theresom!) Da, prije je podsjećao na divljeg, spaljenog anđela koji vatrenim krilom otapa naše izobličene voštane obrazine.Therese i njezin nerođeni sin, kojem je htjela dati ime Mathias, umrli su pri porodu na sam Božić, dakle 25. prosinca 1923. Uživajući u svojoj novoj ulozi tragičnog muža (prem ni-, smo bili vjenčani) i

ucviljenog oca, ja sam glasno zaridao tako da su hodnici odjekivali, dok mi je duša u stvari bila vedra, sjajna i čista kao sunce.Nikada se nismo raspitali, učitelju moj, kako je sve to izveo taj sposobni liječnik, nikada, prem je u samom događaju moglo biti nekih osobitih, zanimljivih i pomalo pikantnih elemenata.j»■»»■■»»IllllllWIIItp«14Učio sam te Nikolase kako oni koji su odabranici slobode mogu činiti sve, učio sam te kako je ljudska krv tekućina kao i sve ostale. Pomalo crvena, pomalo slankasta, međutim obična tekućina. Zar se nisi i sam uvjerio? Jasno, mislim na onaj tren kada si sisao krv iz svježe odrezana kažiprsta nespretnog zagrebačkog »detektiva« Janošića.Predstavljao se kao detektiv Janošić, a što* je zapravo bio đavo bi ga znao! Koliko li smo samo ljudi poznavali s tim smiješnim titulama i pridjevcima koji zapravo ne znače ništa. Ništa, kao što ništa nisu značili ni naši izgubljeni oreoli.Sjećaš se, pojavio se u Parizu u svibnju 1928, točno nam nabasavši na trag. Izgleda da je bio vješt u njuškanju, ali s ljudima nije znao. To mu stvarno nije išlo od ruke! Naime, meni je i sada donekle jasno kako nam je mogao ući u trag, postojale su neke indicije, neke stvari koje baš nisu bile sasvim tajne i koje su mu mogle poslužiti... No to i nije tako važno,68uostalom s tim policajcima nikada ne znaš ... Uglavnom, kada nas je pronašao, veoma uljudno se predstavio i zamolio nas da odemo negdje i porazgovorimo. Bio je pomalo i ponosan što te je pronašao, a pomalo i radostan što ti, kao što je on mislio, donosi dobre vijesti. Mene si,\ budući sam se u to vrijeme vucarao po Parizu u pretijesnom tijelu nekakvog Indijca, predstavio kao Zahru Ahmara prijatelja iz Indije, koji je ovdje na proputovanju za Ameriku. Kre-' nuli smo onda u naš apartman u židovskoj četvrti.Sjećaš se samo kako je tog Janošića zaprepastila činjenica da i ja Indijac pomalo natucam hrvatski.Kada smo se u našem udobnom hotelu ra-skomotili i počeli piti crno vino, meni se u jednom trenu učinilo zgodnim da se pretvorim u papigu i čitav događaj promatram iz kaveza na zidu. No nisam to učinio iz prosta razloga što sam bio preumoran za letenje. I za perje, i za kavez! Janošić je onda počeo govoriti zašto je došao. S dužnom sućuti, kako bi te što manje povrijedio, rekao je da ti je prije šest mjeseci umro otac, stari bogati tvorničar makarona Sram. Tvoja najstarija sestra Hilda platila je njega, to jest Janošića, da te pronađe, unatoč one umrlice koju su primili prije nekih šest godina. Jer, kako je pričao Janošić, sestri Hildi učinilo se zbog nekoliko čudnih stvari u dokumentu da je umrlica iz nepoznatih razloga falsificirana. A i njeno toplo sestrinsko srce69govorilo joj je da si ti živ negdje u bijelom svijetu. Koliko li je samo jada donijelo Hildi to njeno veliko, ali slabo srce! (A mi, koliko smo mi samo noći probdjeli, osluškujući jedan drugome grudi ne bismo li iz njih začuli kakve otkucaje. Drugim smo noćima opet vatom če-pili uši kako bismo mogli zaspati, jer kucalo je tako glasno, tako glasno ...)I I eto, kojeg li čuda, Hilda se nije prevarila. Sada te je ta ista sestra, koju si onda tako bezobzirno gurnuo niz stepenište, zvala natrag da vodiš tvornicu, da se baviš proizvodnjom i prodajom glupih makarona i da uživaš uI ogromnom nasljeđu svog pokojnog tatice. Ja-nošiću, koji je tragajući za tobom pronjuškao dobar dio Evrope, nije bilo ni na kraj pameti da bi njegove lijepe i patetične vijesti mogle otići u prazno. Nije imao pojma o tome da ga ti zapravo i ne slušaš. Dolazio nam je u taj bučni, namirisani svijet sa svojim jadnim, šturim, siromašnim, zagrebačkim snom o fabriciranju makarona, ne znajući za našu duboku, potresajuću anđeosku ekstazu. Nije bio kriv, znali smo to i zato smo prema njemu bili blagi, omogućivši mu da zgasne polako i bespovratno u agoniji koja je bila spektakularna i vjerojatno dosta bolna.Da, i mene sama pomalo je osupnuo tvoj nagli gest na koji si se najvjerojatnije posve iznenada odlučio. Naime, sigurno se i ti dobro sjećaš, kada je Janošić u jednom trenu izašao na klozet, ti si mu vrlo brzo bacio otrov u čašu.70Ne sjećam se više koje je vrste bio, jer smo u to vrijeme imali podosta takvih stvari uza se. Janošićeva agonija trajala je veoma dugo, grčio se, stenjao, krkljao, puštao pjenu na usta. Znam da smo ga nakon punog jednog sata, već iznervirani što tako uporno odbija da umre, ubacili u veliku hrastovu škrinju za posteljinu. Sjećaš se, sve su plahte i jastučnice poslije bile krvave i slinave. No ni tu se nije smirio, nego se i dalje batrgao, izvijao i grebao po stijen-kama svog drvenog groba, tako da su se iz škrinje neprekidno čuli mukli zvuči. Međutim, to nas je nešto manje smetalo, pa smo mirno, kao da se ništa nije dogodilo, počeli kartati poker za pretjerano velike uloge. A onda, u jednom trenu, ti si naglo ustao,

dograbio oštru britvu koja je ležala na stolu i pošao ka škrinji. Mislio sam da ćeš priklati Janošića i tako ga spriječiti da nas dalje uznemiruje. No napravio si nešto posve drugo; jednim divnim vještim rezom ti si mu odrezao kažiprst. Nije vrisnuo, bio je već valjda na rubu snaga, samo je i dalje nastavio meškoljiti se na dnu škrinje. Prišao si onda stolu i kušao krv koja se slijevala iz i netom odsječena prsta. Bio si oprezan, misleći valjda da bi ti njegova otrovana krv mogla naškoditi, pa si je zadržao neko vrijeme u ustima, a zatim je ispljunuo. Imao si tako lijepe, sjajne i zdrave zube i, smiješno, postupio si baš onako kako se postupa kada se nekom, u nedostatku drugih i boljih načina, daje prva pomoć pri ugrizu zmije. Oprosti mi na usporedbi, jasno71i!*iiPiilililliPilllPje da nisi bio zmija, nego naivno i bezgriješno i lane. Rekao si onda, pokazujući na odrezani prst umirućeg detektiva Janošića:»Ovo ću poštom poslati sestri Hildi! Neka sami prave svoje makarone!«Rekao si to onim svojim prelijepim hrabrim glasom čovjeka koji u svakom trenu zna odrediti sve četiri strane svijeta.Sjeti se, govorio sam ti u tim noćima:»Krv treba piti neprekidno, ne zbog njena okusa, već zbog toga što tako lijepo i zamamno lip ti iz prerezanih žila!«Govorio sam ti, osjećajući da tvoji pravi dani i prave noći istom dolaze.7215Kada sam bio dijete, demone moj, mislio sam kao dijete, govorio kao dijete, sudio kao dijete. Vjerojatno je da sam upravo zbog toga i mogao razumjeti sve. Zloduh skepse i nepovjerenja bio je još daleko od mene. Morao sam ga prvo upoznati, a onda tek zanavijek prognati. Ako bi mi dali hljeba, znao sam, to je zato da se pojede. Ako sam dobio psa, znao sam, pas je zato da se gladi, da ga se hrani i da te onda noćima čuva. Svaki događaj u mom životu bio je sasvim jasan, razumljiv i bez ostatka uklopiv u moj svijet. Sav taj prostor nakolo mene i sve to vrijeme što je proticalo, bili su prekriveni mekim i prijatnim plaštem izvjesnosti. Kada sam krenuo s tobom počeo sam odrastati, možda prerano, možda presporo, ali u svakom slučaju vidljivo i neumitno. Odbacio sam sve što je djetinje, ne stoga što se djetinje mora neminovno odbaciti, već stoga što mi se činilo da se zrelost mora graditi na nečem različitom od djetinjeg. Veoma brzo, demone moj, učitelju moj, shvatio sam da većina ljudi73gradi svoju zrelost upravo na djetinjem, ne odbacujući iz temelja to djetinje, nego ga samo prevladavajući. Bila su to vremena dugih i beskrajnih ratovanja sa zloduhom nepovjerenja, sa zlom i opakom aveti koju sam morao pobiti i odagnati. I na kraju odabrao sam drugi put za sebe, put koji si mi ti tako jasno i tako očigledno podastro. I više se nisam pitao čemu hljeb, čemu pas, čemu noć i čemu snijeg, i više se nisam trudio da poput revna učenika napamet naučim od pamtivijeka dogotovljene odgovore, nego sam čitavim bićem nastojao da mi i pas, i hljeb, i noć, i snijeg, i sve, baš sve, posluže na onaj način na koji mi se to u jednom trenu jednostavno prohtije. Tako sam mogao uraditi sve što sam zaželio s tim inače uglavnom beskorisnim svijetom stvari i ljudi. Tako sam, eto, iznenada, sve ono što sam prije vidio nejasno, u ogledalu, najednom sagledao u svoj suštini, neposredno, mogli bismo kazati »licem u lice«.U tim smo noćima, namreškanih čela i sklopljenih očiju, sanjali o krajobrazima Efeza i Korinta.7416Da kojim slučajem nisi učenik, da kojim ^ slučajem nisi čovjek, Nikolase moj, mogao bi / biti demon, toliko je tvoje razumjevanje pravo, 7 toliko je tvoj žar dubok! Samo za učenja tre- J bala bi ti demonska besmrtnost i demonska predodređenost, da i još po koji trun retoričke uzvišenosti i estetičke besprijekornosti.Sjećam se ponovo jednog živog primjera između tolikih ostalih. I ona je sada uklesana u tvoju smrtnu listu pod odjeljkom posrednih žrtava, posrednih bljeskova.Kada se početkom zime 1925. u tebe zaljubila mala pariška glumica Helene Feuillade, bilo mi je odmah jasno kako će sve to završiti. Ona, mala filmska epizodistkinja i kazališna glumica čije su se uloge uvijek mjerile s kakvih desetak rečenica, nosila je već na svome licu onaj čudni i teško objašnjivi pečat zle kobi, pa je vrlo vjerojatno da joj ni veza s nekim »običnim« muškarcem ne bi donijela mnogo više sreće. Pa zar nije imala iza sebe već jednu neuspješnu, vezu iz koje nije mogla izvući ništa pametnije*75od trudnoće i malog djeteta. Onda si na scenu stupio ti i ona je, kojeg li paradoksa, u tebi ugledala

spasioca, čarobnjaka koji će jednim potezom magične palice riješiti sve njezine muke i brige.Sjećaš se Nikolase? Pa jasno da se sjećaš! Čovjek lišen glupog kajanja i besmislene grižnje savjesti sjeća se svega. On jednostavno ne zaboravlja tako lako. Vidiš i u tome je prednost nas divljih anđela!Njezino materijalno stanje bilo je više nego loše; tip epizodnih uloga koje je igrala donosio joj je jedva toliko da preživi i da prehrani to deset mjeseci staro dijete. Sjećam se da je između nas postojala neka vrst takmičenja, neka vrst opklade. U jednom trenu ti si rekao da ti neće trebati više od mjesec dana da učiniš od nje ovisnika koji se bez tebe više neće znati ni maknuti. Računao si na njezinu jaku senti-mentalno-romantičnu crtu, koju je najvjerojatnije poprimila od heroina koje je na sceni pratila kao sluškinja, krojačica, daleka rođaka, treća povjerenica, ili kao nešto slično, uglavnom sporedno i nevažno. I onda si ušao u igru, sjećaš se, na onaj izuzetno čudan način. Donio si jednoga dana jednu malu, inače bezvrijednu ! knjigu Jeana Viscara: »Kobna strast«, koja je bila primjer najordinarnijeg ljubavnog kiča i rekao da ćeš postupati točno kako u knjizi piše. Bio je to, naime, ljubavni roman pun strasti i patetike, u kojem jedan »dandy« udvara mladoj glumici, sve dok ona maltene ne poludi za76V Tnjim. Kada je rečeni »dandy« na kraju ipak ostavi, njoj ne preostane ništa drugo do li da , se ustrijeli revolverom koji joj je on poklonio ' kako bi se mogla obraniti od eventualnih na-i pasnika.Da, dobro se sjećam te lude pariške avanture zimi 1925, vođene tvojom ćudljivom i nepogrešivom voljom, kao i jednom petparačkom knjižicom.Sve ti je polazilo za rukom, učenice moj, sve, baš sve, pa je Helene polako i sigurno tonula u tvoju mrežu, kao kad mušica tone u mrežu zlog i proždrljivog pauka. Jasno, nije ti se prepuštala toliko zbog prijeko potrebnog novca kojim si je pomagao, koliko zbog tvog uzvišenog patosa naučenog iz knjige »Kobna strast«. Da, popodneva i večeri uglavnom si provodio s njom, dok bi dopodnevima učio napamet nove stranice Viscarova »remek-djela«. I sve je krenulo kao na stranicama romana, čak si je i u krevet odvukao u istom trenu i na isti način kao što je to učinio i glavni junak spomenute knjige. Sjećam se kako si se pomalo ljutio, a pomalo i šalio na vlastiti račun, što su ljubavni prizori u romanu bili prikazani dosta romantično i dosta čedno, tako da si i ti, spavajući s Helenom, morao biti veoma čedan i suzdržan. Nisi smio poduzeti niti jedan slobodniji, nastraniji ili sadističkiji čin. Govorio si mi iskreno se čudeći:77

»Zašto taj stupidni Jean Viscar nikada nije napisao neku pravu rečenicu kao — a onda joj on uvali kurac u usta —!«t Negdje krajem zime Helena je bila i materijalno i emotivno toliko ovisna o tebi, da se moglo pretpostaviti da će, napustiš li je, učinitit nešto uistinu strašno. Da, dvije nedjelje prije pravog svršetka ti si joj poklonio mali revolver da bi se mogla braniti od mogućih napasnika, znajući dobro da si ti bio jedna jedina osoba od koje bi se trebala braniti... Kako se samo veselila tom neobičnom i prilično skupom poklonu. A onda si je iznenada počeo ostavljati, zanemarivati, izbjegavati, dok joj na kraju nisi, uz čitav niz uvreda, rekao da vaša veza više nema smisla i da je trenutno i neopozivo ostavljaš. Da, rekao si kako vaša veza više nema smisla, a za nju je ta veza bila osnov života. Bez tebe i bez tvojih novaca ona potpuno propada. Natuknuo si joj još, prem tako nisi ni- mislio, da joj materijalnu pomoć nećeš uskratiti, međutim, mala pariška epizodistkinja s vanbračnim djetetom bila je preponosna da bi primila bilo kakvu milostinju. I tako njoj nije preostalo ništa drugo do li da se ubije. »Srca treperava kao proljetni jorgovan i dušom punom najgorčeg čemera koji žeže, pali i truje srce«, kako bi rekao autor »Kobne strasti«, Helena se jedne kasne zimske večeri odvukla u smočnicu iznajmljenog stana i tamo objesila o kožni remen, jedinu stvar koja joj je ostala iza njezina prvog muškarca. Naravno, ukoliko78joj glupim patrijarhalnim patosom ne pripiše-mo i to dijete kao čistu »mušku posljedicu«.Koliko si se samo ljutio što ta glupača ništa nije shvatila i što se nije ustrijelila kao u knjizi, nego je radije odabrala tako sramnu, neroma-nesknu smrt. Ne, Helena nije bila stvorena za romantičnu heroinu! Sjećam se da si je baš ti otkrio treći ili četvrti dan nakon samoubojstva. Bio si toliko začuđen tom slikom, tim prizorom, da nisi niti primijetio dijete na golom kamenom podu kuhinje. Onda je mali, koji je, nakon što se majka objesila, pao s kreveta na pod, dopuzao do tebe i povukao te za nogavicu. Ljutito si ga odgurnuo nogom, mislivši pri tom I kako Helene nije bila dorasla za igru koju si pokušao igrati s njom, a nakon toga si izašao napolje i zalupio vratima.Helenu su pronašli tek sedmi dan. Njezino obješeno tijelo čudno iskrivljene šije bilo je već pomodrjelo i užasno je smrdilo. U kuhinji su pronašli mrtvo tijelo njezina sinčića koji je tamo na podu skapao što od gladi, a što od studeni. U novinama su pisali o majci monstrumu koja se ubila, a time povela u smrt i

svoje jedino čedo. Kako li je okrutno i nepravedno neznanje koje sve falsificira i ništa ne shvaća. Helene i njezino dijete umrli su pošto su poslužili. I to je sve. Ničeg više tu nema! Koliko se sjećam, nakon tog događaja više nisi čitao niti jedan jedini ljubavni roman, pogotovo ne Jeana Viscara.79Znam da sam ti često govorio u tim noćima kako su Helene i njezin sinčić bili na takvom stupnju razvoja da zapravo i nisu zavrijedili da žive. I zašto ih onda uopće žaliti?8017Da, učitelju, uz priču o patetičnoj i uzvišenoj smrti »detektiva« Janošića, mogli bismo vezati, i priču o sporom umiranju mog mlađeg brata Otona Srama, priču jednako istinitu i jednako neuzbudljivu. Gotovo sve o Otonovoj smrti saznali smo od nespretnog zagrebačkog njuškala, kao i iz obimnog i jezivo razvučenog pisma moje sestre Hilde. Da, to pismo našli smo u odijelu mrtvog Janošića, koji nam ga uopće nije dospio predati, tako ga je brzo smrt pokosila.Oton je bio užasno bolećivo i osjetljivo dijete, tako da ga majka, kada je bio još mali, gotovo nikada nije smjela napuštati, a i onda kada je bila s njim, gotovo neprekidno ga je morala držati na rukama. Kada bi usnuo, majka bi ga položila u krevet, ali bi se on nedugo zatim, osjetiviši po nekom unutarnjem čulu da ga više nitko ne drži, probudio i počeo užasno plakati. Dadilja koju su roditelji uzeli bila je ponajviše tu da sate i sate drži usnulog i azmaženca na rukama. Ta ti je žena kroz kojugodinu rada kod nas imala prave rvačke bicepse. Skoro da bi mogla povinuti ruku i onom našem pariškom kapetanu dereglije — Julesu Beckeru!*-, Negdje u svojoj sedmoj godini, mali Oton i počeo je zamjenjivati ljubav prema majci, jednako bolesnom ljubavlju prema meni. Koje li ' ga je skrovito načelo sililo na to? Uglavnom, / nisam se mogao više gotovo nikamo maknuti bez njega. Kada sam se kupao, on je virkao kroz ključanicu kupaonice i zadovoljno se smijao. Kada sam odlazio u školu on bi me pratio do dvorišne kapije, odakle ga je naš šo-fer morao naprosto odnijeti natrag u kuću, dok se on opirao, urlao i ridao. Kada bih bio na zahodu, on je čučio pred vratima, plakao i tepihom otirao suze. Noću bi me znao probuditi svojim nastrano strasnim poljupcima kojima me obasipao po čelu, obrazima, ustima, vratu i grudima.U Otonovoj glavi polako su pucali nekakvi osigurači, izvijale se opruge, otpadali zupčanici ... uglavnom tako nešto... i on je doskora bio skroz-naskroz lud! 11 U ožujku kada bi slavio rođendan morao sam se pred njim, u njegovoj sobi, razodjenuli da me vidi golog; jasno, mama i tata to nisu i. smjeli znati. Svaki put, nekoliko dana prije rođendana, počeo bi gnjaviti i dosađivati s tim da li će me vidjeti nagog, neprekidno ponavljajući da će mu to biti najljepši i najdraži rođendanski poklon.82Kada smo u svibnju 1918. sjeli u onaj noćni brzovlak kojim smo otputovali u Njemačku, ja sam nedvojbeno znao da će ova noć biti početak sporog umiranja mog bolesnog brata Otona Srama. Jer, jasno, u njegovom bolesnom i zbrkanom srcu mene nitko nije mogao zamijeniti, nitko, niti roditelji, niti sestre. Niti djevojka, da, niti djevojka, jer kada sam ja otputovao Oton je imao već sedamnaest godina, pa se moglo očekivati da će početi izlaziti i zabavljati se s nekim.Otonovo umiranje trajalo je gotovo tri i po godine. Evo ukratko, po sjećanju, ono što je sestra Hilda o tome pisala.Kada je postalo nedvojbeno da sam ja pobjegao od kuće Oton je prestao jesti, piti, govoriti i spavati. Svi su ga tješili, zabavljali, nastojali pobuditi u njemu interes za nešto. Za bilo što. Međutim, ništa nije pomagalo. Uostalom, kako uopće prosvijetliti i urazumiti takvu bolesnu i osjetljivu osobu, takva luđaka kakav je bio moj mlađi brat Oton Sram?Kroz kakvih pet ili šest dana srušio se od iscrpljenosti na pod, pa su ga nakon toga vodali malo po bolnicama, a malo po ludnicama. Nekakva čudesna medikamentozna terapija ipak ga je uspjela koliko-toliko dovesti u red, pa je opet počeo jesti i spavati, a tu i tamo govoriti. Međutim s ljetom je nastupila sezona dugih i neurotičnih plačeva. Odvezli su ga u Opatiju, gdje im je manje plakao, ali se pokušao utopiti. Jedva ga spasiše!83Zatim je došla jesen, pa zima, pa proljeće i tako dalje ... Hilda je sve to detaljno opisala, ali meni je sve to prilično nevažno, pa mislim da nema smisla gubiti više vremena na to. Da, još samo ovo, učitelju moj. Sjećaš li se kakve su predivne bile Otonove ludosti koje je, mučen velikom boli uslijed bratovljeva nestanka, znao počiniti?Sjećaš se!Na sam Božić 1920. tražio je da se u Kaptolsku crkvu unese i moj krevet iz kojega bi mogao promatrati čitavu službu. On je, naime, iza mog odlaska neprestano spavao u mom krevetu, u posteljini u kojoj sam i ja spavao. I sačuvaj bože da ju je netko pokušao promijeniti ili oprati!Zatim je u proljeće 1921. svuda naokolo nosio nekakvu crvenu jabuku za koju je tvrdio da predstavlja metaforički odslik mojeg srca, te da ću se ja vratiti kada jabuka počne kucati. U tim beskonačnim

tumaranjima jabuka mu je faktički sagnjila i strunula u ruci.Onda je nestajao po nekoliko dana iz kuće, a kada bi se vratio, pričao je kako je vršio nekakve magijske obrede ne bi li se ja povratio kući. Pričao je kako je čupao srca živim psima i mačkama, odgrizao golublje glave, spavao s prosjakinjama, mazao se popovskim govnima i slično. Nitko mu nije vjerovao, ali je ipak jednom iz džepa izvukao krvavi pseći jezik, vjerojatno netom odsječen.84Hilda piše da mu onu lažnu umrlicu nisu pokazivali, dakle o mojoj »smrti« nije ništa znao.Kako je sve luđe i pogubnije živio, tako je sve više i više poboljevao. Izliječili bi ga od jedne bolesti, a on bi navukao tri nove, od kojih je barem jedna bila neizlječiva.Umro je krajem listopada 1921. od upale pluća, koja je bila jako prozaična prema ostalim bolestima koje je uspio sakupiti. Imao je devetnaest godina. Umro je u rano jutro, a tokom noći, sred užasne vrućice, pričao je kako je prije četiri dana sklopio ugovor s đavlom koji će mu vratiti mene, ali mu za uzvrat uzeti dušu. Svi su se poplašili i pozvali svećenika da ga ispovijedi, ali je ovaj stigao par minuta prekasno ...Dugo smo se i dugo znali zabavljati na račun pitoresknih detalja vezanih uz ludilo mog bolesnog brata, ali mi nikada nisi, demone moj, kazao trebam li i njega smatrati svojom posrednom žrtvom!Ukoliko trebam, ja ću to i učiniti; ta kako bih mogao zanijekati tako poetičnu smrt te bezazlene sulude životinjice koja se zvala Oton Sram. I koja je sasvim slučajno bila moj brat!85Ittttl I IfllllltHII N"tt!(l 111111IIttttl 111 "Nttttl 11118Zar je uopće važno, učenice, čijom krivnjom se ugasio sitni, tinjavi plamen Otona Srama, nad kojim je čitava tvoja roditeljsko-rodbinska svojta strepila, jasno predmnijevajući njegov gluhi, pomračeni pad. Postoji li tu uopće pitanje krivnje kada je sve proizvoljno, kada se sve poput kakva kamena odroništa bezredno kotrlja ... Barem kada se radi o malenim kuk-čićima koji tako lako i tako nesmisleno sele iz svog bljedunjavog svijeta sjena u prazninu, u prazninu van svijeta, van svega ...Pa kada smo već kod Janošića i Otona Srama, sjetimo se još ponekog tvog sugrađanina, koji se zapleo u mračnu mrežu velike i namirisane drolje Evrope, tražeći možda »smisao«, neku zaboravljenu tlapnju, bježeći od davnog sna, strepeći zbog lažnog proročanstva koje mu je sricala kakva vračara nagnuta nad nejasnim spletom linija na dlanu, i koji tražeći sve to nije pronašao ništa osim svog vlastitog divljeg anđela koji mu je plamtećim krilom zagaravio lice i oglodao još živo zakrvavljeno, uzbibano86srce. U stvari nisi ih sreo baš previše, bilo ih je malo, tek tu i tamo po koji izgubljenik mučen tužnim snom ili varljivom snomoricom, ludom fiks-idejom ... Prepun prašine nepoznatih i negostoljubivih puteva. Svršavali su jadno. Postajali su neutješni ljubavnici. Prevareni pikari. Svodnici jeftinih sifilističnih kurvi. Kraljevi kanalizacijskih labirinata, prinčevi štakora. Đavolji poklonici. Ognjeni anđeli. Drvlje za lomače. Jeftina usta za pederski pimpek. Bolest i rasulo. Trulenje i smrt. Potpun i definitivan Pad.Da, malo si ih sreo, malo si ih i uništio, ne razlikujući ih od ostalih insekata, ne zazirući od činjenice da vam je domovina ista, domovina koja nije ništa do li drvena kolijevka i gluha raka. U domovini je ilovača najstvarnija . ..Sjeti ih se. Sjeti ih se u mirnom snu!Petar Tribuson, nepovratno propali zagrebački klesar, kojeg si vidio ljeti 1930. u rimskoj ulici Bothege kako sjedi na tronošcu pred nekom jeftinom krčmom i na ofucanoj harmonici svira slavenske napjeve za kurve, koje su tu provodile svoje dokono nedjeljno prijepodne. Stari Tribuson čije su noge bile užasno zadebljale i iskvrgavjele od neizlječiva elefantija-zisa i groteskno našminkane kurve pune svojih sporadičnih veneričnih boljetica.Potom pak Lavoslav Treštek koji je 1920, otprilike u isto vrijeme kao i ti, dolutao u Tubingen, budući su mu kazali da se ovdje veoma87lako liječi tuberkuloza. Lavoslav s mnogo para i kožom ukoričenim rodoslovnim stablom na kojem je godinama radio. Suh, škrofulozan, s morem otvorenih kaverni, umjesto čudotvorna medikamenta pronašao je samo beskrajno duboku burad tibengenskih vinskih podruma. Ne sjećam se da li si ga uništio ti, tuberkuloza, ili alkohol koji mu je potpuno demolirao ne baš zdravu jetru, alkohol u kojem je pokušavao utopiti svoju bolesnu dušu, bolesniju, da, svakako bolesniju od pluća. Uglavnom, iza Lavo-slava Trešteka ostala je knjiga s rodoslovnim stablom na kojem je njegova grančica bila potpuno suha.Sjećam se i onog koščatog pjesnika koji je za sebe tvrdio da je propali sin velikog zagrebačkog cipelarskog poduzetnika, inače kolege i poznanika tvojeg oca. Umjesto da ostane u Zagrebu gdje se mogao baviti uspješnim tvor-ničarskim poslovima, dolutao je u Pariz, pa u Homburg, pa se onda

ponovo potucao po jednim te istim dosadnim i besmislenim mjestima. Sjećaš se, zvao se Aleksandar Aschenreiter i često nas je gnjavio stihovima svoje knjižice, svog bodlerovskog pjesmotvora napisanog na besprijekornom, ali pomalo krutom francu- skom jeziku. Knjižica se zvala »Tout va mal'< i bila je posvećena njegovoj bivšoj, usahloj ljubavi, jednom pariškom modelu, ženi za koju se poslije utvrdilo da je strastveni sodomist, da opći s psima i nekim drugim za to prikladnim životinjama...88Aschenreitera nisi uništio ponajprije zbog 1 toga što mu je duša bila preplavljena prediv-nom mržnjom prema bratu i prema još nekim stvorovima, pa se onda pokazalo kako je bolje ne uništiti ga, nego ga pustiti da on uništava druge. Stvar procjene! Uzeo si mu samo pare, ogromnu sumu koju je na čudan način zaradio u homburškoj kockarnici, davši mu za uzvrat * jedan skoro bezvrijedan stilett, uspjelu imitaciju Piccinina.Govorio sam ti u tim noćima kako treba pustiti Aleksandra Aschenreitera, jer njegove pune pseće oči jasno kazuju da je još kadar učiniti kakvo anđeosko zlodjelo, koje će mu < biti vraćeno kakvim paklenim dobročinstvom. Govorio sam ti, a ti si mi uzvraćao kako se slažeš, kazivajući mi da ćeš ga svakako pustiti njegovu bespovratnom padu, njegovom psećem raju, njegovom anđeoskom ognju ...Sjećaš li se kako smo se slagali sred naših zajedničkih vrućica, kako smo se čvrsto grlili sred ludih, smrtnih bunila, znajući da je neminovno preboljeti tisuće bolesti, da bi se konačno izašlo, na zdrav, ali i opasan zrak.8919Želimo li biti potpuno iskreni, želimo li pro-jasniti i razumjeti svaki svoj čin, ma koliko on bio malen, neznatan spram pravih povijesnih gesta koje uvijek čine greben Vremena i koje uvijek halapljivo prožderu male »anonimne« tokove, neki puta nabijene podjednakim smislom i podjednakom snagom, svakako nam je ustvrditi da mi nismo ni po čemu krivci tegobama radnika rudnika nedaleko St. Marie, koji su onog neobično vrućeg majskog dana 1927. čekali svoje tromjesečne neisplaćene nadnice. Zar ne'učitelju moj, zar nije tako? Zašto ne potvrdiš i sada? Mi smo zapravo bili samo slučajnici, koji su, vrzmajući se po bolesničkoj sobi umirućeg, neoprezno uništili neki spasonosni medikament ili pomagalo, koje je bijednika držalo u životu. Uostalom, što ako i nije bilo tako, što ako smo uradili sve svjesno i posve namjerno? No, evo, ukoliko vrijeme nije u svemu naplatilo svoj dio duga, čitava se storija odigrala upravo ovako.90Blindirani kamionet s parama za radnike trebao je tog dana nakon podosta naporne vožnje zastati nedaleko Ribeauvillea, gdje su obično vozač, dva policajca i službenik rudarske kompanije ručali i otpočivali sat-dva u izletištu koje se smjestilo upravo na pola puta između St. i Diea i Ribeauvillea. Izletište je bilo na osami i vodili su ga jedna četrdesetgodišnja' Njemica i njezina gluha majka, koja je imala tko zna koliko godina na grbači. Sjećaš li se kako smo se obradovali kada smo saznali da je Njemica užasno podozriva i nepovjerljiva, ali da u sebi ima jednu pomalo pritajenu nim-fomansku karakteristiku. Sjećaš se koliko smo samo skupo platili tu informaciju. Novac je trebao stići u četvrtak poslije podne, a mi smo se u izletištu pojavili u utorak ujutro. Utorak, srijeda i četvrtak bili su dani kada u izletištu u pravilu nikoga ni nema, pogotovo u ovo doba godine. I onda je negdje u srijedu oko pola dva uslijedio taj famozni ručak. Njemica nas je dvorila, dok je stara babetina poslovala nešto gore na katu. Iznenada sam predložio gospođi Greti stanovitu sumu novaca ako pristane da spava s nama. Bila je iznenađena, osupnuta, konstemirana i prije no što je uspjela bilo što odgovoriti ja sam podvostručio ponuđenu sumu, koja i onako nije bila mala. Tresnula je poslužavnikom po stolu i viknula, istog trena ja sam učetverostručio sumu i izvukao svežanj novih, šuštavih banknota. Sva zelena u licu, ona je iznenada sjela za naš stol, nije mogla91vjerovati svojim ušima, nije mogla ni pretpostaviti da bi joj netko mogao tako iznebuha izvesti takvu nepodopštinu. Nisam joj zapravo dao da predahne, nego sam malopređašnjoj ponudi dodao još jedan snopić banknota. Ne izustivši ni riječi počela je drhtati po čitavu tijelu. Mislim da joj nisu trebale te pare, nego da ju je naprosto uzbuđivala činjenica što prema njoj postupamo kao prema najobičnijoj kurvi.j .SUiŠkarca da postane' razbojnik. Jer jedino kurvinski i razbojnički životi imaju stanovitu punoću. Pa ipak, i jedno i drugo, i žensko i muško, jezivo se boje tog sna, strepe i dršću pred mogućnošću njegova otjelotvorenja.Prišao sam gospođi Greti i počeo je bestidno gladiti po bujnim, mesnatim dojkama. Nije se opirala. I dok si ti krenuo gore da zaključaš staru babu, ja sam joj zavukao ruku među noge i na dlanu osjetio pravu poplavu, gaćice su joj bile skroz-naskroz vlažne. Zabacila je glavu preko naslona stolice i počela ispuštati nekakve poluartikulirane jecaje. Zatim mi je, podignuvši lagano svoju debelu mesnatu stražnjicu, pomogla da joj skinem gaćice, a onda me je svojim užurbanim, nestrpljivim rukama ovila

oko struka i jednim spretnim pokretom smaknula moje hlače naniže. Sjećam se da si u tom času zaključavao ulazna vrata stavljajući na njihovo okno tablicu »ZATVORENO«. Go-92spođa Greta šaputala mi je na uhu neke tihe, škriputave njemačke riječi koje su zvučale otprilike kao: »Hajde mali, razvali me!« a ja sam je mučio draškajući nabreklim udom njezin vlažni, topli i nemirni rasporak. I onda, u trenu kada je to najmanje očekivala, kada je vjerojatno već pomišljala da ću se do kraja tako igrati na njenim dlakavim, kovrđavim vratima, da ću je češkati spolovilom sve dok iz njega ne šikne toplo bijelo sjeme, ja sam svom snagom jurnuo u nju. Sjećaš se koliko je brutalnosti bilo u tom našem životinjskom obračunu. Greta je njištala kao ždrebica čupajući mi kosu s tjemena, dok sam se ja poput razuzdanog pastuha pokušavao što brže i što dublje zgurati u nju. Stolica je užasno škripala, prijeteći da se svakog časa raspadne pod našim teretom. Predani do kraja našoj bezobzirnoj i divljoj igri, jedva smo uspijevali održati ravnotežu, a onda smo se na koncu ipak strovalili na pod, gdje sam ja, vjerojatno prebrz i previše nestrpljiv, svršio prskajući u malim, kratkim, grčevima po njezinom napetom trbuhu. Ste-njući i dršćući strahom nezadovoljene ženke, zgrabila te za ramena i odvukla ka uskom otomanu, pa kako nije mogla dočekati da se ski-neš, primila te čvrsto oko vrata i pritisnula ti lice među svoje noge, tjerajući te da je umiriš spretnim pokretima jezika.I tako je prolazilo to poslijepodne, tako je prolazila ta noć. Ponekad ona nije puštala nas, ponekad opet nismo mi puštali nju. Uglavnom,93mislim da je njoj prije dozlogrdilo, jer si ti nemilice rabio svoju dragocjenu, demonsku sposobnost dugih, postojanih erekcija, koje su nju izluđivale, ali i iscrpljivale do temelja.U četvrtak poslije podne, kada je stigao očekivani kamionet s novcem, poštom i nekim drugim priborom, gospođa Greta spavala je dubokim, umornim i postojanim snom. Prvim hicem iz sačmarice, koji sam ispalio pedantno nišaneći na malu razdaljinu, ubio sam jednog policajca i ranio službenika kompanije, dok su drugi policajac i šofer pobjegli glavom bez obzira. Zatim smo veoma lako i veoma jednostavno pokupili novac i na motorkotaču bivšeg Gretinog muža pobjegli prašnjavim drumom prema Colmaru. Sjećali smo se još dugo tog idiličnog i korisnog izleta, tog sna u kojem smo od gospođe Grete napravili kurvu, a od nas samih razbojnike, iskušavajući moć i retoriku postojane erekcije, lažne, ali izuzetno uspješne argumente nabrekla kurca.Da, demone moj, rado se sjećam tih trenutaka, rado se sjećam tog punog, jasnog i velikog življenja, širokog kao rijeka koja neumorno i neumoljivo teče prema jednom — jedinom, točno određenom ušću. Da, rado se sjećam tih trenutaka u kojima sam se, opijen pravim osjećajima nesputanosti, prepuštao strastima i snovima, znajući da će me oni odnijeti do prave i jedine postojbine, do pravog i jedinog ljudskog raja. Zato sam, da sada to jasno i pozitivno znam, iz čitavog ovog ljudskog blata uspio94izaći čiste i neokaljane duše. Prepun radosti i znanja. I mira, mira koji me vodi kroz ovu posljednju noć, kroz noć nakon koje me čekaju blaga krvnikova ruka i njegova čvrsta omča.9520Pitam se i danas što je tinjalo u tvojoj duši u onim danima kada si se naoko predano, a u stvari površno, družio s neuglednim i siromašnim rimskim studentom Teom Valvasorijem. U prvom trenu mislio sam da se radi o čudnoj spontanoj blagonaklonosti i neobjašnjivim dobročinitelj skim izljevima, koji su u stvari, učenice moj, mogli biti izuzetno opasni po tebe i po sve što si do tada naučio. No samo veliko i puno povjerenje u tebe nije mi dozvoljavalo da se miješam; negdje duboko u sebi ja sam osjećao da ćeš ti ipak progutati tog kržljavog, nespretnog i bradatog zanesenjaka, prije no što te inficira svojim beskorisnim svjetonazorima.Sjećam se, bilo je to u Rimu 1930. godine, nekoliko mjeseci nakon što si uspio ostaviti Mariju Fornezzarri, riješivši je njezina skupocjena nakita. Dobro se sjećam one noći u malom restoranu na Piazi Navona, kada si Valva-soriju, nakon jedne duge i zamorne »filozofske« diskusije, dao onaj najskuplji Marijin briljant, kako bi mu pomogao da ispliva iz96katastrofalne financijske situacije u kojoj se nalazio. Te večeri postalo mi je sve jasno. Tebe je na neki način zanimala Valvasorijeva priroda, njegov način razmišljanja, njegove ideje koje je raščlanjivao i u koje se neprestano zaplitao, ponajviše zbog toga što poput ostalih »neodabranika« nije posjedovao čistoću i preciznost onog »znanja« koje si imao ti. Valvasori je bio upravo opsjednut jednom knjigom, ne znajući da se znanje ne crpi iz knjiga, nego iz zvijezda, iz magle, iz vlastitog unutarnjeg plamena. Ta knjiga bila je, sjećaš se, Delitto e castigo i on ju je neprekidno počinjao još jednom čitati iznova, ne propuštajući niti jedan pogodan tren da izrekne po koji zgodan citat iz nje. Osjećao sam da sada nakon dvanaest godina učenja nećeš moći podleći toj izmišljenoj fabuli, koja govori o »plemenitom zločinu« mladog studenta, koji naskroz krivi svijet pokušava mijenjati naskroz krivim idejama i

planovima. Osjećao sam, pustit ćeš Valvasori ja da postane Raskoljnjikov, a onda ćeš ih sebi svojstvenom snagom zgaziti obojicu.Tea Valvasorija, tog, kako to obična živalj zove, nepopravljivog idealistu mogao si uništiti na naj različiti je načine. Mogao si ga, potpuno sam siguran, odvratiti od praznih, papirnatih literarnih ludovanja jednim iznenadnim, enorm-nim bogatstvom, koje bi od njega napravilo trulog i neuračunljivog hedonistu. Mogao si ga, naravno uz moju pomoć, sustavom »paklenih« vizija i objava natjerati u najmračniji, bezizla-7 Silili t! 11 llcidclbeigu 97Jzni misticizam. Konačno, mogao si ga čeličnim protuargumentima potpuno razoružati i odagnati od te prašnjave, beskorisne knjige. Međutim, ti si odabrao nešto posve drugo, nešto što uopće nije proizlazilo iz biti vašeg poznanstva i »drugovanja«.Da, sjećam se te pomalo prazne i jalove 1930. godine, sjećam se i onog čudnog sudskog procesa u kojem smo se obojica pojavili među optuženima, da bismo se na koncu vještim pravnim manevrima, kao i zbog nedostatka pravih dokaza — ipak izvukli! Ti si veoma vješto i lukavo nagovorio Tea Valvasorija da se pojavi na sudu u ulozi lažnog svjedoka s potpuno lažnim iskazom koji bi imao olakšati položaj i tebi i meni. Valvasori je pristao. Duboko sam uvjeren da on to nikada ne bi učinio zbog navodnog prijateljstva, ili zbog novca koji je primao. Ne, on bi za tako nešto bio prepošten i presavjestan. Njemu su, naime, ta dva atributa mnogo značila. On je to učinio samo zbog toga što mu se takva gesta učinila pomalo »ra-skoljnjikovskom«, naravno zbog prirode delikta i optužbe, kao i zbog čitavog niza vješto sročenih retoričkih argumenata koje si mu ti podastro u onoj rimskoj kavani noć prije rasprave. I tako je Teo Valvasori, neuspješni student prava, izašao ono jutro pred sud i porotu i iznio svoju napamet naučenu izjavu, koja s pravom istinom nije imala nikakve veze. Samo dva sata kasnije, kada te je sudac prozvao, ti si izašao i vrlo vješto, s obiljem dokaza,iznio nešto posve drugo, nešto što je potpuno obezvrijedilo Valvasorijev iskaz. Jasno, i tvoja izjava bila je potpuno lažna, ali za razliku od studentove, mnogo logičnija, argumentirani ja i prema tome — uvjerljivija! Sjećaš se kako je samo Valvasori, potpuno nijem, zelen u licu i obeznanjen, tupo gledao preda se, bojeći se valjda da mu se pogled ne susretne s pogledom nekog od prisutnih. Mi smo, naravno, bili veoma brzo oslobođeni svake krivice i saučesni-štva, a Teo Valvasori dobio je zbog lažnog svjedočenja čak četiri mjeseca zatvora. Izgubio je pravo na fakultet, ostavila ga je i djevojka, a otac ga se javno odrekao i razbaštinio, premda je ta baština bila toliko traljava da se zbog toga glupi i naivni Valvasori trebao najmanje nervirati.Poslije ga nismo nikada vidjeli i tko zna da li je po izlasku iz zatvora još revnije čitao svoj »Delitto e castigo« ili ga se potpuno odrekao? Nije važno, nije potrebno ni znati, Valvasori je bio jedan od sporednih puteva, a ti si svoju sreću tražio na posve drugom mjestu i na posve drugačiji način, znajući da si joj iz dana u dan, iz događaja u događaj sve bliži i bliži. Da, i sada si sasvim pouzdano znao ono što si na samom početku učenja istom naslućivao kao kroz maglu, nejasno i nerazgovijetno, da se sloboda nalazi u svakoj stvari koja te okružuje, samo ako naučiš da se tom istom stvari poslužiš onako kako ti se u tom času prohtije. I da ćeš je, uspiješ li u tom osnovnom zahtjevu, u99rtoj osnovnoj misli, ugrabiti čistu i elementarnu, punu i sveobuhvatnu, jasnu i razumljivu poput simetrična kristala.Govorio sam ti u tim vrelim, jalovim noćima da, ukoliko je uopće vjerovati tom pokojnom, epileptičnom piscu, onda se svakako ne treba nadahnjivati Raskol jnikovim, nego starim Ka-ramazovim. Govorio sam ti, hladeći ti vruće čelo svojim ledenim dlanom ...100i21Da, demone, sve je jasno i čisto u ovoj važnoj svibanjskoj noći; sve stvari su na svom mjestu i sve je izvjesno, učitelju moj! Teo Valvasori, taj smiješni, goluždravi student u uskoj je vezi s onim pijanim prosjakom koji je one ljetne noći, godinu dana nakon što smo se riješili Valvasorija, hrkao na lijevoj obali Tibra. Da, u istom, kako ga zovu, vječnom gradu! Bila je noć i ja sam bio, mora se priznati, pomalo pijan, premda sam čitavu predstavu izveo prilično bistre svijesti. Naime, hoću kazati samo to da bih i potpuno trijezan postupio na isti način.Ako se dobro sjećam, sjedilo je nas petnaestak u klubu »II grande maestro«, u klubu koji je bio noćno sastajalište umjetničke i uopće intelektualne »kreme« Rima. Mislim da smo te noći bili prvi i posljednji puta u tom klubu, premda smo se, kao potpuno nepoznati, apsolutno anonimni gosti, dosta dobro osjećali. Te noći dosta se pilo i još više isprazno debatiralo. I tada, u društvu tih petnaest ljudi, ja sam rekao kako bih bio u stanju učiniti sve, tj. bilo

'IPlfpiiiišto, što mi se u datom trenutku prohtije, te da mi moralne norme, društveni kodeksi i vjera tu ne predstavljaju nikakvih prepreka i ograda. Rekao sam čak da bih mogao dapače i ubiti, ako bih na taj način morao potvrditi svoju slobodnu volju i svu njezinu širinu i nesputanost. Sjećam se da su me vinom raspaljeni diskutanti dočekali »na nož«, te da su me neki od njih nazvali mladom i prepotentnom budalom. Ne sjećam se više kako se dalje odvijala ta prazna i glupa diskusija, ali se dobro sjećam da sam u jednom trenu izveo čitavo to polupijano i raskalašeno društvo napolje, e da bih im pokazao da se ne šalim. Mislio sam isprva kako bi možda bilo najpametnije ubiti nekoga od tih lakrdijaša, koji su poput najbeskorisni-jih dokonjaka provodili dane u praznim, apstraktnim diskusijama o »velikim stvarima«, ali sam na vrijeme shvatio da takav gest ne bi pogodio cilja. Naime, mogli bi pomisliti da sam to učinio iznerviran i isprovociran njihovim negiranjem i uvredama, mogli bi pomisliti da sam im se na taj način zapravo pokušao osvetiti. I tako bih u njihovim očima ispao nekakav bolesnik, pervertit, a ne osoba koja dobro zna što govori, što želi i što radi! Upravo stoga morao sam odabrati na j neutralni je i najbezazlenije stvorenje, koje se uopće u tom trenu moglo pronaći. Ulice su bile puste i već se činilo da će moja izjava i nakana ostati na razini golih, čisto teorijskih razmišljanja. A onda smo naletili na tog prosjaka. Sve to bilo je toliko102čudno da sam odmah shvatio da se čitav smisao njegova života svodio na ovaj tren, čitav njegov jadni život našao je opravdanje u činjenici da sam ja nabasao na njega, riješen da ga upotrijebim kao argument jedne velike ideje. Izvaljen nauznak, prosjak je ležao na vrhu strme obale Tibra. Glasno je hrkao vjerojatno obuzet dubokim pijanim snom. Zapravo, kada malo bolje promislim, čini mi se da smo ga otkrili baš po tom neuobičajeno glasnom hrkanju.Sjećaš se demone, ja sam samo rekao: »Gledajte, o ovom sam vam govorio!« i ne hoteći još jednom ponavljati čitav tloris moje (odnosno naše!) velike ideje o slobodi, izvukao sam revolver koji sam nosio zataknut u hlače i prišao usnulom bijedniku. Sada su se svi, kako se to vulgarno kaže, »usrali u gaće«. Nastao je muk koji je remetio samo jedva čujan šum rijeke i prosjakovo glasno hrkanje.Negdje u zraku, malo podalje, tamo iznad rijeke, u bešumnom kovitlacu rojili su se divlji anđeli plamenih krila i zažarenih repica. Jasno, osim nas, nitko ih nije mogao zamijetiti.Onda je pijani prosjak zahrkavši otvorio usta, a ja sam mu hitro zabio cijev revolvera među vilice. Kada ih je mehanički ponovo zatvorio, zubi su mu zveknuli u hladan ovalni čelik. Probudio se i razrogačenih očiju pogledao u metalnu spravu koja mu je uronila u usta. Međutim, ništa nije shvatio, jer sam istog I iona opalio! Oni mudraci vjerojatno isto tako103nisu shvatili ništa; obeznanjeni i zaprepašteni gledali su čas u mene, čas u mrtvog prosjaka, na čijim se razjapljenim ustima prskali mali mjehurići tamne krvi.Da, često si mi govorio, demone moj, kako sloboda može biti strašna i zapanjujuća, kako je običan čovjek uglavnom ne može ni izdržati, kako se uslijed njezina bljeska može lako sići s uma. Tako je i ta dokona bratija u tom trenu u pravom smislu riječi sišla s uma.Jadnici, umjesto divlje, blještave, anđeoske slobode, njima su bili draži rđavi, željezni okovi. Umjesto demonska sna, oni su ljubili tihu, vlažnu tamnicu ... Onda si ti, vjerojatno predmnijevajući da će se uskoro povratiti i pribrati, pritrčao i gurnuo nogom smrdljivo prosjakovo tijelo da se otkotrlja strminom u Tibar, a potom me povukao za rukav i potrčao sa mnom. I za tili čas mi smo se izgubili u onim uskim labirintnim ka- menim ulicama starog Rima. Da, tako sam i tog prosjaka stavio u isti pretinac s Teom Valvasorijem, bez obzira što je Teo Valvasori najvjerojatnije uspio preži- vjeti to opasno, ali i magično »drugovanje« sa mnom.Ali, učitelju moj, pitam te, prem odgovor i nije važan, da li je to uopće bitno, da li uopće u tom postoji neka suštinska razlika, u tom da104netko jest živ, a netko mrtav? Pogotovo kada im obojici smrt ne znači ništa više od očajanja i straha, kada nisu naučili da je vole i da je razumiju u potpunosti?10522Da, učenice moj, blistav je i meteorski tvoj put, dičan i pohvalan tvoj smrtni spisak, tvoja bogata entomološka kolekcija raznobojnih opnokrilaca koje si odmjerenim potezima pri-badače jednostavno zaustavio, okamenio ...A na tom putu znao si se snaći, jer si imao jednostavnu i čistu dušu koja je mogla prihvatiti svaku veliku istinu, razjasniti svaki pojam, pojmiti svaki događaj. Dakle, sve ono što ti se ukazalo u svoj svojoj očiglednosti. Upravo stoga nisi morao mudrovati, upravo zbog te proosjećane očiglednosti nisi morao zlopatiti svoj razum domišljanjem logičkih sistema, upravo stoga si znao da su od svih onih zločinaca koji ti se zadese na putu najveći zločinci »filozofi«.

Čekajući u svojoj labirintnoj postojbini da se pojaviš, da odrasteŠ i dozriješ za učenje, nisam ni pretpostavljao kojim ćeš žarom zbrisati s lica zemlje svakog svog bogobojaznog, nesigurnog i neslobodnog neprijatelja, kao i sva njegova zmajska jaja, koja su kao porod od106tmine mogla naškoditi ne samo tebi, već i onima koji će redom za tobom doći.Ne znam da li ti je poznato, da li sam ti to pričao, ali u krevetu pokojne Therese, u Jano-šićevom drvenom sanduku, u Ebsteinovom »intimnom salonu«, i na ostalim prokletim mjestima, kojima si znao oduzeti snagu i smisao, sada se kote otrovne guje, ništa drugo nego otrovne guje. Da, oni kojima si, kao što se to radi prazničnim pilićima, jednostavno zavrnuo šiju, oni su propovijedali, gotovo javno, protuprirodnu nevinost, oni su prezirali ljubav tijela i put, zdravu koitalnu hranu, što je bilo, kao što smo toliko puta utvrdili, i kao što pjesnik kaže: istinski grijeh prema svetom duhu života!S punim pravom si ih, učenice, Nikolase moj, bilježio u svoju smrtnu listu, znajući da nije dozvoljeno jesti s njima za istim stolom, jer radeći to baca se kletva na časno društvo izabranika. Znao si da će oni, ne uništiš li ih ti, svejedno biti obznanjeni, izmoreni glađu i prognani u neku vrst pustinje.Da, vrijedan si divljenja i poštovanja Nikolase, ljubavnice moj, ponajviše zbog toga što si voleći svoj put, svoju historiju, uvijek bio svjestan bolne činjenice da će jednom zlona-mjernici tvoju »svetu historiju« prozvati »prokletom historijom« i da će to njihovo »prokleto« slijediti iz nerazumijevanja sveg proteklog, sveg prije urađenog i sveg netom rečenog.107Sjeti se, tako sam ti govorio u tim noćima, tako ti govorim i u ovoj svetoj noći, koju već budni krvnici preobrću u prokleto jutro ...10823Bila je prava britka, studena zima, dvanaesti mjesec 1933. godine, kada smo se, ni sami ne znajući zašto, vratili u Heidelberg. Bili smo sigurni samo u to da je učenje pri kraju, pa je svaki naš gest imao sve manje i manje rezona. Da, i upravo stoga, sjećam se, učitelju moj, vratili smo se posve slučajno i posve bezrazložno u Heidelberg.Mišljasmo spočetka obnoviti stara poznanstva, milovati stare ljubavnice, koje su već zaboravile hrapavi dodir naše tople kože, prepirati se sa starim neprijateljima, goniti stare dužnike, međutim, umjesto toga, ostajasmo, danima i danima u onoj mojoj (ili našoj!) velikoj kućerini koju sam prije desetak godina nezakonito baštinio od pokojnog Karla Eb-steina. Da, dane i dane, a isto tako i noći, provodili smo dolje u prizemlju u onoj velikoj sobi koja je bila nekakva mješavina primaće sobe i radnog kabineta. Ostarjeli sluga Franz ložio je veliki kamin debelim hrastovim kladama, a nakon što bi izašao, mi bismo se zaključavali i109C posvećivali jedan drugome. Čudno, ali potrebu za vanjskim svijetom kao da više nisam osjećao. Vanjski svijet kao da je za svagda iščezao.< Govorio si mi da je to dobar znak, govorio si mi da se po tome zna da je došao kraj učenju i da sam potpuno spreman za svoj posljednji \ veliki korak.Naredili smo najstrože da se snijeg naokolo našeg velikog hajdlberškog doma ne smije uopće čistiti i tako smo kroz nekoliko dana ostali potpuno odsječeni od svijeta. Sami sam-cati! Oslanjao sam se u tim danima već u potpunosti na svoju vlastitu samodostatnost i pročišćeni razbor, tako da mi je snježna samoća mogla samo pogodovati. Therese, Maria For-nezzarri, prosjak s obale Tibra i ostale smiješne i trule lešine počele su nestajati iz sjećanja, i ja sam veoma jasno osjećao da moju blijedu i prasnu prošlost, satkanu od niza grotesknih sličica, polako zamjenjuje neka bezimena i još nejasna snaga. Nešto nadzemaljsko, nešto gotovo anđeosko... Kasnije sam shvatio da to nije ništa drugo do li snažni i opojni miris granice, granice koju ću uskoro prekoračiti i osloboditi se svojih posljednjih ograničenja. Drugim riječima, demone moj, osjećao sam blizinu ove Noći u kojoj pišem ove relke, u potpunosti svjestan svog Velikog Postojanja. Čak me ni trenutna polusvjesna bunila ne mogu udaljiti od toga, od tog velikog saznanja. Da, svjestan svog Velikog Postojanja, nikad tako jasno, tako čisto i tako duboko! Svjestan svoje110čiste i neokaljane duše, koja će mi pomoći da shvatim i svu onu beskrajnu slobodu ništavila koje se stere upravo iza krvnikove omče. Jer l prijeći granicu upravo znači — provući se kroz 7 krvnikovu omču. Upravo to i ništa drugo!Sjećam se, učitelju, ponovo si me držao za mišku, dok smo stajali pred prozorom naše tople sobe i gledali napolje u gusti, suhi snijeg koji je zatrpavao Heidelberg i odnosio ga nekamo ka prijatnom i nježnom zaboravu. No ovoga puta nisi mi ništa govorio, jer sve ono što si mi trebao kazati, bilo je već kazano. Umjesto toga ljubio si me svuda po vratu i pokazivao napolje u snijeg. Bio je to snijeg koji smo sami nekoć davno dosanjali na nekom drugom mjestu, snijeg koji nam se sada kroz tajanstvene

transverzale zajedničkih snova vraćao. Da, koji nam se vraćao, nama samima, baš kao što su nam se vraćali i davno ranije izgubljeni anđeoski oreoli. Ljubili smo se i klicali, jer bili smo spremni, da bili smo spremni i hrabri.U tim noćima, u noćima koje si prošutio, osjećao sam pravu hrabrost i pravu odlučnost, spreman da zakoračim dalje, da zakoračim posljednji puta...11124Da učenice, da Nikolase, moram te prekinuti samo na tren. Naravno, sva tajna je u tome, krajnje jednostavna, krajnje očigledna, gotovo opipljiva... Kada naučiš sve, kada ti je sve poznato, kada si slobodno, nepovredivo i jedinstveno biće, ne treba niti govoriti, niti raditi, niti slušati... Ništa, baš ništa, ne treba ništa ... Treba samo gledati u taj gusti, meki, prisni snijeg. I odjednom sve je tu u pahuljama, u snježnom koprenom zavijenoj uličnoj svjetiljci, u bijelom pokrovu, bijelom, gotovo samrtnički blijedom i bijelom ... u ovom snijegu, u ovoj zimi u ovom hajdlberškom snijegu. Da, zapušiš uši, zatvoriš usta i širom otvorenih očiju gledaš u snijeg. Snijeg u Heidelbergu) Snijeg u Heidelbergu, koji ti u tom trenu postaje centrom čitava kozmosa, fokusom svih smislova, odgovorom svih pitanja ...Nadalje se igraš, jer shvaćaš što je zapravo sloboda za kojom si hitao, za kojom si lutao; igraš se zamjenjujući je drugim pojmovima, sinonimima, metaforama, blijedim slikama,112punokrvnim poredbama. Pretvaraš je u oreol, u leptire, u kuju koja se izvaljuje poleđuške eda bi pokazala svoj glatki trbuh, pretvaraš je konačno u šutnju, u umor, u nostalgiju, u snijeg, da, u jedan jedini mogući snijeg koji će prštati napolju samo za tebe, samo jednom u čitavoj neizmjernoj vječnosti, samo u jednom jedinom gradu. Samo u Heidelbergu, gradu samo prividno sličnom svim ostalim gradovima!I onda, nešto kasnije, dan ili dva, možda tjedan ili mjesec, netko te nešto upita. Slučajno, bezrazložno, besmisleno, nenamjerno ... Zatim te nešto drugo pita netko drugi, nešto treće jedan treći... I na sva pitanja, odsutna pogleda i drhtavih ruku, ti odgovaraš isto, odgovaraš jednom jedinom rečenicom koju još znaš, koju još uspijevaš pamtiti. Kažeš samo: »Snijeg u Heidelbergu!«Čude ti se jer ne znaju, jer niti ne slute da je to sve što znaš, da je to sve što si naučio, da je to ono, da je to upravo ono jedino zbog čega je i vrijedilo živjeti...8 Snijeg u Heidelbergu113IIIIPUIP25»Snijeg u Heidelbergu!« prošapćem ja, a ti se u istom trenu, volšebni moj učitelju, uz prasak malih ezoteričnih plamičaka i zvuke tihe sferne glazbe, pretvaraš tu pred mojim očima u prekrasnu, mišićavu, ponešto muškobanjastu mulatkinju. Onda me, potpuno nag, svojim garavim, vitkim, savršenim rukama razodijevaš, obvijaš me oko pasa i požudno ljubiš u znojavi pupak. Negdje napolju stari Franz nabija po vratima, htio bi podložiti. Ti se onda namah okrećeš i prilaziš vratima, saginješ se i kroz ključanicu šapućeš vjernom Franzu mekim ženskim glasom da pričeka čas, da pričeka dan ... On je prislonio svoje staračko sparu-šeno uho s druge strane brave, znajući da ćeš ga u tom trenu pokušati dirnuti svojim vlažnim, pohotnim jezikom u usnu školjku. I premda je tvoj jezik tanak, vižljast, razigran, ključanica je preuska i jadni stari Franz ostaje prikraćen, nezadovoljen ... Ja ti onda prilazim s leđa i grizem tvoj tvrdi vrat, povijenu kralježnicu i oble, nabubrjele guzove. Zatim se114hitro i spretno valjamo po debelim janjećim krznima i ćilimima, nadražujući se uzajamno, ispitujući naša snažna, posvećena tijela. Igraš se sa mnom, uzvišeni i moćni moj učitelju, mijenjajući brzo svoja prolazna tijela jedno za drugim, bivajući čas žensko, čas muško, čas narovašena starica, čas neoprani bogalj. Tvoj vlažni klitoris u mojoj ruci trenom prerasta u debelo crnačko spolovilo, a maljava muška grud u debelu, gnjecavu dojku. A onda se opet u trenu prštavog, uzbuđujućeg orgazma tvoje vitke ženske noge, obavijene oko mojih napetih i zatalasalih leđa, pretvaraju u rđave, škripave proteze starog bogalja. U jednom trenu grickam tvoje staračko uho iz kojeg teče smrdljivi gnoj pomiješan sa sukrvicom, šapćući ti onaj naš stari pariški pozdrav: »Rien n'est interdit!« Grubo se izvlačiš iz mog ljubavnog zagrljaja i, ponovo u svom pristalom tijelu atletski razvijene mulatkinje, prilaziš kaminu. Otvorenim dlanom brišeš spermu koja se ulijepila u tvoju kovrđavu, dlakavu stidnicu, dok drugom rukom izvlačiš iz ognja užareni žarač. Možda baš isti onaj kojim sam ubio Karla Ebsteina, ljubitelja kocke, novca i čmarne sluzokože. Prilaziš mi i u mraku prislanjaš užareno željezo na moja gola prsa, zadovoljan što ne osjećam ništa, što mi koža ostaje svježa i nepovrijeđena. Ali već slijedećeg trena koža mojeg lica praska, smudi se i puca pod dodirom tvojih vrelih usana. Vrištim, otimam ti žarač i prislanjam ti ga pravo pod pupak. Užarena alatka, ne ozlije-115

ii'itttjiiiwiVfipiiiMHjjj^l PUPIdivši te nimalo, lako prolazi skroz kroz tvoje tijelo. Potom se obojica smijemo i gledamo napolje u snijeg.Dugo, uporno, bez pokreta, bez riječi, sjedimo onako goli na tepihu i nogu prekriženih na orijentalni način buljimo napolje u zimu. Ako netko upita nešto, drugi odgovara magičnom, sveobuhvatnom rečenicom, pravim i jedinim odgovorom: »Snijeg u Heidelbergu!«A onda, kada se nakon izvjesnog vremena probudi i uspravi krvlju nabijeni penis kojeg od nas, moj ili tvoj (nije važno), ti spremno, već prema trenu i potrebi, uzimaš tijelo lijepe žene ili pristala muškarca, i naša ljubavna igra s tisućama ugodnih ili strašnih peripetija — ponovo započinje!Ujutro dolazi stari Franz, prekriva naša gola tijela medvjeđim krznima, poplunima, ili jednostavno samo našim lovačkim kaputima, briše nam svojom izgužvanom maramicom znoj sa snenih čela, a potom polako i detaljno sprema sobu. Uklanja sav naš nered, naše pregorjele košulje, razderane jastuke, zabalavljene hlače, prosuti pepeo, ostatke hrane, razbijene boce ...Da, a onda, sjećam se učitelju, onda su dolazili naši igrokazi u snijegom zametenom šumarku. I dok sam ja, jedva se probijajući kroz snijeg, igrao savješću progonjena ubojicu, ti si uzimao obličja mojih davnih žrtvi i proganjao me. Sjećaš li se kako je bilo zabavno. Da, bio si tada i Therese, i Helena, i Fornezzarrije-va...116Najduhovitija tvoja metamorfoza bila ti je ona u kojoj si igrao ulogu otrovanog zagrebačkog »detektiva« Janošića. Vucarao si se po bijelom snijegu u njegovom pomalo tupavom liku i iz odsječena prsta puštao prave mlazeve tamne, otrovane krvi. Da, a pod rukom si držao krvavi plod Theresine utrobe, koji je malim, jedva izdiferenciranim ustašcima govorio Mal-larmeove stihove, praveći govorne greške tipične za dječje tepanje.Tako su tekle naše igre, naše šarene, za-sljepljujuće igre pune čudesnih, čarobnih pri-jetvorbi. Naše bajkovite igre, jer u jednom trenu naš je život počeo (tako nam se barem činilo u tim danima, dični učitelju!) sve više i više nalikovati na bajku. Na šarenu, radosnu, zanimljivu i poučnu bajku u kojoj se svaka odsječena glava, svaka kap prolivene krvi i svako svečano mučenje na kraju dokidaju i poništavaju vjenčanjem i sretnim životom princa i njegove drage. Bila ona kraljevna ili guščarica! Ili najobičnija žaba!11726

Bili su to naši posljednji plesovi, naši posljednji užareni poljupci, naši posljednji bolesni, grozničavi koitusi.Bili su to uistinu naši posljednji, divlji, anđeoski letovi.Poslije je dolazio mir za tebe, samoća i dosada za mene. Jer demon, kada nauči nekoga, kada ga osvijesti i uputi, odlazi ka svojoj drugoj samoći, svojem drugom besmislu, svojoj drugoj vječnosti, gdje odživljava svoj pravi gubitak i svoju pravu tragediju. Jer spašenim biva samo učenik, kojem se otvaraju sigurna i smirujuća vrata nepostojanja, vrata njegove najviše i posljednje slobode, dok demon, lišen svog jedinog rezona, odlazi da svoju vječnost dosanja bolnim lutanjem kroz tamu.Jer ako sam ja uzvišeniji, učenice moj, ti si u svakom slučaju sretniji! A između uzvišeno- sti i sreće treba uvijek zgrabiti ovo drugo. Zgrabiti i pobjeći!I tako te ja sada, dok ležiš u vlažnoj ćeliji smrti u svom Heidelbergu i sanjariš čisto svi-118banjsko sunce (ili možda dosadnu, memljivu svibanjsku maglu) i čvrstu omču, da tako te ja sada polako napuštam, pribivajući još tek tu i tamo u tijelu tvog čuvara, u staroj vlažnoj cigli, u pticama koje cvrkuću oko tvog prozora, ali ipak na odlasku, ipak u sigurnom i neumitnom povlačenju. I zborim sve manje, i mislim sve manje, polako napuštajući ovu tvoju ruku koja ispod žute lojanice leti preko savršene bijele praznine papira, hoteći u posljednjem trenu još jednom sve ponoviti, još jednom sve razumjeti.. . Da, ruku koja lutajući od znaka do znaka, od linije do linije, zna svoje pravo počelo i svoj pravi kraj. Jer, kao što se zna, počelo je u Zagrebu s onim Hildinim padom, a završilo u Heidelbergu. Da, u Heidelbergu, u onom vječitom, postojanom hajdlberškom snijegu.Napuštam te učenice, u povlačenju sam ...U povlačenju, čas u laganom i smirenom, čas opet u kaotičnom i paničnom povlačenju ...Ali piši, piši sad i dalje miran i staložen u ovoj noći, piši i govori, dalje i dalje, više i više, piši i ne odmaraj ruku, piši o svemu, skreći, piši o snijegu, piši i ne odmaraj ruku, nikako ne odmaraj ruku, jer ruka nije važna, jer ne stavlja se omča oko nje, već oko vrata. Tvoja draga i jedina omča, posljednji čvrsti zagrljaj koji ćeš osjetiti...Što da ti još govorim u ovoj noći, što da ti govorim u ovom jutru u kojem će te za mišku uhvatiti šutljivi krvnik s kapuljačom na glavi?

119"TI27Bilo je potrebno, bilo je zapravo neminovno sve okončati; jednom za svagda!Pronaći pravi povod ili neku vrst izlike i sve okončati. To je bio kraj, da, znao sam to uvaženi i ljubljeni moj učitelju, jer na to smo se i spremali, o tome smo govorili... No ono o čemu sam se noćima pitao nije mi nikako davalo mira. Hoće li opet trebati mnogo putovati, tražiti, lutati? Hoće li Kraj zahtijevati od mene novu prašinu nepoznatih puteva? I onda kada sam već mislio uzeti stvari i krenuti u svijet, dogodila se ta sretna i slučajna okolnost. Jasno, ukoliko je to uopće bila slučajna okolnost i ukoliko uopće slučajne stvari postoje!Naime, negdje krajem siječnja, ili početkom veljače, mi smo polako počeli izlaziti napolje i vraćati se dobrom starom Heidelbergu, kako se to obično kaže. Koliko se sjećam, inicijativa je bila moja i potpuno mi je jasno da ovi povremeni izlasci nisu bili posljedica prave i iskrene želje da se vratimo svijetu u kojem više nismo imali što naučiti, već, prije bi se120reklo, sve skupa bilo je rezultat nekog čudnog, nejasnog iščekivanja i nadanja da ću u tim izlascima pronaći pravi put, pravi put ka svršetku kojeg sam tako predano tražio i za kojim sam tako gorljivo žudio. Naši su izlasci, učitelju moj, sada bivali blaži, smjerniji, bez one stare žestine i krvavog patosa, jer, jednostavno, više nismo osjećali nikakvu želju i nikakvu potrebu da nekome »pustimo krv«, da nekoga uništimo, da se, jednom riječju, potvrđujemo!Divlja anđeoska duša u nama kao da je mijenjala svoj oblik i boju! Plamen u nama kao da je bio tiši, a dim gušći!Da, stvarno smo se nekako u to vrijeme ... imam li uopće prava govoriti u množini... da stvarno sam nekako u to vrijeme uspio prevladati svoju mladalačku želju da na ovaj ili onaj način mijenjam svijet.Među svim ostalim beznačajnim ljudima koje smo krajem te zime posjećivali, da, koje smo posjećivali krajem te izuzetno i gotovo napadno ' snažne zime, te snježne hajdlberške zime, nalazio se i sveučilišni profesor psihologije dr Heinrich Wagner, poznat kao organizator neobičnih posijela na kojima se spiritiziralo i govorilo mnogo o teozofiji i ezoteriji. Za Wagnera se govorkalo da pripada nekom tajnom društvu čija je funkcija nepoznata, te da mu je položaj unutar tog društva veoma visok, to jesi da pripada samom gornjem inicijatskom korpusu. No najvjerojatnije da je sve to bila izmišljotina, posljedica bujne i produktivne maštemitomana koji su se okupljali oko tajanstvenog dr Wagnera. Posijela u njegovoj kući bila su sasvim zatvorenog tipa i samo je nekolicini hajdlberških uglednika uspjelo probiti čvrst bedem profesorova nepovjerenja i podozrivo-sti. Među tim posvećenicima bili smo i mi, učitelju moj; naravno sve to nam je uspjelo zahvaljujući tvojoj ogromnoj spretnosti i lukavstvu.I onda se krajem veljače zbio taj veliki događaj, ta posljednja karika u lancu Znanja koje sam tokom svih ovih godina, na tvoje zadovoljstvo, demone moj, uspio nanizati.28. veljače 1934. ujutro ušla je kuharica Wil-helmina Bauer u kuću profesora Wagnera, gdje je kao i obično trebala skuhati objed. Naišla je na grozan prizor zbog kojeg nije mogla uraditi ništa drugo doli se onesvijestiti.Sve se dogodilo noću!A kako bi i drugačije, učitelju moj? Ta zar nisu noći pravi prostor i prava mjera našeg • življenja, pa i pribježište naše smrti, koja nas tokom vremena poput uporna psa prati da bi konačno, ili strašno zamahnula svojim srpom, ili nas nježno obujmila oko ramena i povela u svoju gluhu domovinu.2rtve su ležale u gostinjskoj sobi, koja je, kao i uvijek, bila u najvećem redu, osim što su svi obiteljski portreti bili, tko zna zašto, okrenuti licem prema zidu. Profesor dr Wagner ležao je na leđima s javanskim bodežom duboko zarivenim u vrat, toliko duboko da je čak122i parket ispod njega bio malko zagreben. Po širokoj rani dalo se zaključiti da je snažni ubojica, pošto je ubio Wagnera, nekoliko puta zarotirao povijeno sječivo. Usta ubijenog bila su skroz otvorena, a zubi i vilice potpuno slomljeni, pošto je neznanac, najvjerojatnije nakon što je već ubio nesretnog profesora, tvrdom cipelom nekoliko puta udario po mrtvačevim zubima. Sve ostalo na pokojnikovom tijelu bilo je u redu, nikakvih tragova borbe, nikakvih tragova nasilja, osim odsječena kažiprsta desne ruke, kojeg policija nikako nije uspjela pronaći. Niti u sobi, niti u kući, niti u dvorištu!Kada je kasnije u prosekturi vršena liječnička ekspertiza (koja uostalom nije dala nikakvih rezultata koji bi bili od koristi za istragu), ustanovljeno je da je javanski stilet imao na dršci ugravirani natpis: »PARADISEDES CH1-ENS«. L-OSTErika, mlada žena profesora Wagnera, pronađena je mrtva na velikom stilskom trosjedu. Ležala je potrbuške, tako da joj je gornji dio tijela bio veoma pedantno i elegantno obučen, dok niže struka nije imala ništa na sebi, čak ni čarape. Haljina joj je bila oštrim sječivom prerezana oko pasa i jednostavno

skinuta, dok su mnogi tragovi oko nje svjedočili da je bila veoma grubo silovana (što su kasnije medicinski vještaci i dokazali), nakon čega joj je ubojica (ili više njih?), oštrom britvom veoma duboko izrezao spolni organ, koji je nakon toga, poput neke krvave, kožne navlake, navukao na123neotvorenu butelju rajnskog rizlinga, koja je stajala na malom drvenom stolčiću blizu kamina. Mala ranica na Erikinu ramenu svjedočila je da je žena bila ubijena injekcijom, ali se nije moglo pouzdano utvrditi da li prije, ili nakon što je već bila izvršena »obljuba«.S djetetom, to jest sa osmogodišnjim sinom iz prvog braka profesora Heinricha Wagnera, ubojica se očigledno nije dugo zabavljao; njemu je dvostruki klin (tzv. klamfa) bio naprosto pribijen na čelo i grudi. Nikakvih drugih tragova zlostavljanja nije se moglo pronaći. Dijete sigurno nije mnogo patilo!Nedaleko malog Emericha ležala je veoma pedantno iskasapljena sluškinja Greta. Djevojka je bila potpuno naga, lice joj je bilo izobličeno i potpuno modro, a oko vrata još uvijek joj je bilo zategnuto debelo uže za preskakiva-nje. Očigledno, bezazlena igračka malog Emericha! Obje dojke bile su joj formalno raskomadane, najvjerojatnije dnom razbijene boce koja također nije pronađena, a na trbuhu joj je britvom bilo urezano slovo N. I ona je bila silovana, ali joj genitalije nisu naknadno ma-sakrirane. Na malom prstu lijeve noge nije imala nokat, već ranu. Nokat je pronađen podalje lesa, ali se nije moglo ustanoviti na koji je način iščupan.Hajdlberška policija našla se pred veoma teškim zadatkom, tragova je bilo tako malo, a motiv ubojstva nije se nikako mogao ustanoviti. Sve su činjenica ukazivale da se radi o či-124stom ritualnom ubojstvu koje je mogla počiniti samo nekakva nastrana, monstruozna sekta, ili grupica seksualnih manijaka. Takva je pretpostavka bila osnovana već i zbog toga što su se u stanu profesora Wagnera okupljali redom veoma čudni ljudi i što se o tim sastancima, kao i o samom Wagnera po gradu koješta govorkalo. I tako smo u najuži krug sumnjivih odmah ušli svi mi koji smo manje-više redovno zalazili pokojnom gospodinu profesoru.12528Sjećam se učenice, svega se sjećam. Ali zašto da se više zamaramo pomalo praznim sjećanjima u ovoj posljednjoj noći kada nam je obojici putovati. Pustimo neka sve u san, neka sve u zaborav utone, sve te stare utvare, svi ti mali probijeni kukčići.Zamahnimo radije još jednom vatrenim krilima, nakrivimo šeretski naše rđave metalne oreole...No hajde ipak, još malo ...Mnogo toga te je zapravo teretilo. Ono britvom urezano »N« na trbuhu ubijene sluškinje. Zatim bjesomučna svađa, koju si dva dana prije toga zapodjenuo s dr Heinrichom Wag-nerom (razlog je, koliko se sjećam, bio čisto »teorijske« naravi), svađa u kojoj ti je on, ne mogavši se više svladavati, otkinuo dugme na kaputu. To tvoje dugme pronašla je policija u njegovoj gostinjskoj sobi, a o svađi je svjedočio njihov dobavljač, koji se baš u to vrijeme nalazio negdje na hodniku. Sjećaš li se, upravo je donosio sanduk netom dobavljene ribe, svje-126mmimže riječne ribe. Zatim intimni dnevnik Erike Wagner, mlade profesorove žene, čiji neprita-jeni eros nikako nije mogao zadovoljiti takav čovjek kakav je bio dr Heinrich. Da, u tom intimnom dnevniku policija je pronašla detaljne podatke o tome koliko je puta pokojnica spavala s tobom za vrijeme Wagnerovih čestih izbivanja. U dnevniku su bile opisane čak i poze u kojima ste to radili, kao i njezina bunovna, koitalna razmišljanja. Prava poslastica za sud, porotu i vještake!I sijaset ostalog! No ostavimo sad sve to u ovoj svibanjskoj noći, prignimo se svak svojoj stazi, svak svojoj tmini i krenimo svak svojem cilju; ti blještavom, punom i smislenom, ja pak blijedom, šupljem i dosadnom.Jer sada i ja više nisam pravi demon, već neka besmislena i nesvrhovita točka, daleka, izgubljena u zaboravljenom sazvježđu, točka osuđena na polaganu, neumitnu, trpku vječnost.12729Priznao sam taj zločin, priznao sam da sam ga ja počinio, ponajviše iz dva razloga. Naime, čitava je stvar bila urađena s toliko bezobzirne okrutnosti, s toliko pedantne svireposti, da je i bilo upravo privlačno priznati njezino »autor-, stvo«. Bez obzira što s tim nisam imao nikakve i veze. I drugo, baš taj zločin i ta istraga učinili su mi se prikladnim sredstvom da dovršim svoj put i svoje učenje, jer sam duboko u sebi osjećao da sam dovoljno dozreo da iskusim i najveće stvari koje se u tvojem naukovanju, učitelju moj, mogu uopće iskusiti./" Da, priznao sam tako nakon kraće istrage zlodjelo koje nisam počinio, ali koje bih isto tako, da mi se samo prohtjelo, mogao počiniti. Naravno, u mlađim danima, kada sam još osjećao sklonost prema

takvim stvarima, kada sam, radeći takve stvari, iskušavao snagu svoje volje i širinu svoje odlučnosti.Moje rano priznanje ubrzalo je tok čitava procesa, pa je presuda mogla biti donijeta već128sredinom travnja, a glasila je onako kako je morala i glasiti — neka ga objese!Mojeg brižnog branioca, kojeg su gotovo izbezumili moji neracionalni postupci pred sudom, morao je »sasvim slučajno« pregaziti jedan kamion. Nikako ga drugačije nismo mogli odgovoriti od toga da primjenjuje svoje glupe »pravne lijekove« protiv moje tolike željene i toliko dobrodošle smrtne presude.Šepavi advokat Riesenrad bio je, dakle, naša posljednja neminovna žrtva. Nakon njegove smrti došao je pravi sveti mir ćelije smrti, mir prouzročen čekanjem te posljednje velike stvari na koju sam se toliko dugo pripremao. Provodeći smirene dane i noći svoje pretjerano umorne mladosti, ležeći satima u svojoj zatvorskoj postelji, dugo sam gledao kroz malo, rešetkama prošarano prozorsko okno u taj tihi, bezazleni grad, koji nije imao pojma o tome što se zapravo događa, koji je tako lagano i jeftino nasjeo nakićenim, papirnatim novinskim naslovima o »monstrumu iz Heidelberga«. Ne, suštinu nije razumio nitko, ali, učitelju moj, nije li smisao suštine baš u tome? Ne bi li se ona u svakom drugom slučaju izblatila i pro-fanirala?Da, gledao sam u taj grad i, osobito noću, ćutio onaj tanani, neopisivi, drhtavi miris u zraku, miris koji je navještao tople proljetne dane koji su te godine nekako okasnili. I dok su se najvjerojatnije svi ostali žitelji radovali lom mirisu, ja sam pomalo čeznuo za prošlim9 Snijeg u lleitlclbcrgu 129danima, čeznuo sam za zimom, za studenom, nesmiljenom i divljom hajdlberškom zimom, mojom posljednjom zimom i mojim posljednjim snijegom.Hajdlberškim snijegom!13030Ostaj učenice, ostaj u omči! Snijeg, poljubi snijeg učenice, poljubi ga makar u misli, makar u mašti, u snu, pogledaj bijeli strop, pogledaj visoki svod! Evo već dolaze, dolaze po tebe, dolaze jer ne razumiju i zato će im biti oprošteno. Oni su samo mali tamničari, oni su samo strogi egzekutori, da, za plaću, da, za pare, za jadnu egzistenciju. A ti, ti si iznad njih i mogu ti tisuću puta zavrnuti šiju, da tisuću puta, a da se pri tom ništa ne promijeni.Ti si i njihov divlji anđeo, prem su ti krila već potpuno hladna, prem je i dim nestao u svježem jutarnjem zraku.Samo još zakrvavljene bjeloočnice i rđavi metalni oreol nakrivljen ponad tvojeg smrtnog čela, hladnog i glatkog ...Govorim ti još u ovom jutru, govorim i šutim . ..Uzdišem i bježim, povlačim se ...Ostaj učenice, odlazim! Odlazim, ostaj učenice! Moj je jad veći čim je tvoj manji, moj je jad veći čim tvoja sreća više buja u zdravim ti131grudima. Cak i potpuna sloboda kao da ima * ograničenja, da čak i ona, ma koliko to apsurdno zazvučalo. I neprikladno je mjeriti je vječ-nošću kakva je moja. U tome je dakle bio smisao učenja, sad znaš i sad si sam, učenice. Odlazim, odlazim sve brže. Sad si sam i sad je jutro i ništa više nije kasno, sve se zbilo i sve se zbiva na vrijeme, jer prava sloboda nema veze s vječnošću, u njoj ona ne postoji. I zato je ona za tebe, i zato je meni uskraćena. I zato sam, pokatkad krotko, pokatkad zavidno, pokušao kroz puškarnicu tvojeg ograničenog, vv Flšmrtnog pogleda zirnuti u nju. Da, prava slo-*^> J boda je u nepostojanju, u omči, prava sloboda \ I je s druge strane Zida. I onda kada te netko pita, ako te uopće i bude pitao u ovih nekoliko trenutaka koji ti preostaju, gdje se nalazi to što si čitava života tražio, što ćeš mu odgovoriti? Svakako ne ovo što ti sada kazujem. Odgovorit ćeš mnogo zrelije, mnogo mudrije, reći ćeš, da reći ćeš dostojanstveno, reći ćeš samo ono naše staro: »Snijeg u Heidelbergu!« I to će biti dovoljno snažno da zamijeni sve prazne i zaludne odgovore koje od tebe očekuju.13231Da, to kao da je u ovom trenu jedina izvjesna stvari; stiglo je posljednje jutro, stiglo je jutro velike i istinite predstave u kojoj neće biti ni baršunaste zavjese, ni raskošne scene-rije, ni fanfara, ni gromoglasna pljeska na kraju. Imaš pravo učitelju, čuju se, dolaze polako tamo iz dna hodnika i bit će im oprošteno. Ovo da, ali ostalo, što će biti sa svim ostalim? Koraci su tihi i lagani i mora da su već davno započeli svoj umorni put, davno, davno, još! onog svibanjskog popodneva 1918, kada smo se prvi put sreli u onoj prljavoj zagrebačkoj ka-vanici, da bi svoju materijalnu opstojanost, svoj sve glasniji zvuk i sve bliži cilj, zadobili tek sada. Upravo tu ispred ćelije smrti! Ne, to ne silazi usud u moju tamu, to ja zapravo uzlazim u svjetlo, u pravu blještavu slobodu, to ja zapravo postajem bićem i istovremeno

prestajem biti.Ti, učitelju moj, ti koji me sada zacijelo više i ne slušaš, ti si me učio ovakvim naoko para-133iiiin 11111111' ■ *' f TTTT11HI W*f ti 111M l HTTttTTI HW T'TTTIIimHTTTf l"ni1HTTTTnTWmtTTTni1i11TfTTTTTnmmTTn I' >«*TTT111111 "TTTTTTl I« "f TTTTTTTIi iif TTTTTT1II i«ttTT111H ■ "HtTl 11111 it rti 11111.....111111li"iilttlll|iiii"fi1ll"iii'itllllli" 'I Idoksalnim rečenicama, kojima nismo željeli kazati ništa, a kazali smo zapravo sve.Sad dolaze tiho i polako, ili ja to samo snagom vlastite volje utišavam bat njihovih čizama i usporavam ritam njihovih koraka? Tko zna, jer ništa više nije nevjerojatno, dapače sve je moguće, kao što ništa prije nije bilo zabranjeno, nego je baš sve bilo dozvoljeno.Rien n'est incroyable!Tout est possible!I na što onda potrošiti tih nekoliko svjesno i namjerno produženih trenutaka? Na tvrdu željeznu i pomalo rđavu prozorsku rešetku? Na sunce koje se u daljini poput mutna sjaja jedva razabire? Na gustu, nezdravu maglu vlažnog svibanjskog jutra? na jednu ...Ni na što... ni na što!Jer ništa više ne postoji, posvemašnji kaos predmeta i bića sveo se na jednu jedinu točku smisla.»Snijeg u Heidelbergu!« kazat ću egzekutorima, tamničarima, svećeniku ... ukoliko budu išta pitali. Reći ću im to čak i ako ne budu ništa pitali. Da, to je najbolje! Reći ću im, a oni neće ništa razumjeti, kao što nisu razumjeli ni sve ostalo. Kao što nitko nije razumio.Ali ništa nije važno!Rien n'est important!13432»Zbogom učenice, Nikolase, divlji moj anđele!« »S kojim bogom, učitelju, demone moj ?«Heidelberg, 29. svibnja 1934, tamnica.** Ovaj je redak napisan rukopisom koji se u čitavom tekstu nigdje ne pojavljuje, pa se pretpostavlja da ga je vjerojatno nešto kasnije unijela neka druga osoba. Možda čak i tamničar koji je spasio i sačuvao tekst. Treba napomenuti da usporedba ovih nekoliko riječi sa sačuvanim tekstom tamničara još uvijek ostavlja dovoljno mjesta sumnji da se radi o istom rukopisu.135// Potraga za učenikom (1976)flillllf iPflffllflffllill" I Itt 1111111 •" II (I (II jlllllltlttl 111

rPo nekom nepisanom pravilu sve »izgubljene« i »iznova pronađene« rukopise bije podjednaka sudbina iznenadnih gubljenja, čudesnih premještanja i posve slučajnih spašavanja od vatre, vode, miševa i konačno — zaborava! U usporedbi sa svojim »srodnicima«, ovaj je rukopis imao krajnje jednostavnu i prozaičnu sudbu čamljenja u mračnoj škrinji.Čitav rukopis, prekucan na kojih osamdesetak stranica, koje daju šture i nesigurne podatke o životu stanovitog Nikolasa Srama ili Ni-kolasa Ebsteina (pod kojim imenom mu se sudilo u Heidelbergu 1934. g.), povezan je s njemačkom obitelji Haushoffer (Heidelberg) koja je tekst sačuvala i nakon četrdeset godina proslijedila ga u Ebsteinov rodni grad — Zagreb.Prema onom što se dalo razabrati iz kratkog pisamca priloženog originalnom rukopisu, iz pisamca koje je prilično nevjesto napisala Cvijeta Haushoffer rođ. Štefić, spis o Šramovoj životnoj storiji imao je slijedeću povijest.139v Zatvorski radnik iliti tamničar Siegfriedn/ Haushoffer (1890—1956) radio je u periodu od 1933. do 1937. g. u D-odjeljenju hajdberškog pokrajinskog zatvora u kojem se od pritvora do pogubljenja nalazio i zatvorenik broj 1011 — Nikolas Ebstein, ili (kako se iz njegova teksta da razabrati) pravim imenom Nikolas Sram. Kako je tamničar Haushoffer, prema pričanju obitelji, bio veoma blag čovjek, uspjelo mu je da sa zatvorenikom Ebsteinom ostvari onu površnu vrst prijateljstva koje se iscrpljuje u razmjeni cigareta i pričanju »masnih viceva«. Siegfried Haushoffer, koji je bio na noć-I noj službi 28/29. svibnja 1934, i koji je prisu-| stvovao vješanju Nikolasa Srama, pokupio je i iz njegove ćelije hrpu papira koju je na smrt t osuđeni tokom noći uspio nažvrljati. Ne znamo da li je te papire trebao predati zatvorskoj upravi, kao što nam nije ni poznato da li ih je sačuvao po izričitoj Šramovoj želji ili zamolbi. Kako je tek manji dio teksta bio pisan njemačkim jezikom, a glavnina hrvatskim, pretpostavljamo da pokojni Siegfried Haushoffer najvjerojatnije nije mogao znati o čemu govori rukopis koji je pohranio u poveću drvenu škrinju, čiji je ključ samo on imao.

Inače, ta Haushofferova škrinja bila je neka vrst obiteljske misterije, pošto stari Siegfried nije nikome dozvoljavao da virne u nju, govoreći neprekidno da se škrinja smije otvoriti tek poslije njegove smrti.140Wilhelm Haushoffer, sin Siegfriedov, imao je tu nesreću da bude poslan s njemačkim jedinicama u Rusiju, odakle je 1943. stigao službeni vojni dopis kojim se obitelj izvještava o njegovoj herojskoj smrti i odlikovanju, prem je jedan prijatelj, koji je preživio strahote ruske zime, tvrdio da je Wilhelma pogodila granata dok se nalazio u poljskom zahodu. Žene Siegfrieda i njegova sina Wilhelma, ne znamo im imena, umrle su te iste godine, svekrva od srčane kapi, a snaha od hepatitisa. Stari Siegfried dočekao je tragični kraj rata sa sluškinjom koja se brinula za unuka Aeneasa (rođ. 1935) i za koju se po Heidelbergu govorkalo da živi u suložništvu sa starim Haushofferom.1956. u 66. godini života umro je i stari tamničar Siegried Haushoffer, a njegov unuk Aeneas, koji je tada imao 21 godinu, otvorio je misterioznu škrinju koja je nadživjela i njegova djeda, i njegova oca, i pronašao u njoj razočaravajući sadržaj. Dno škrinje, koju je stari Siegfried tako brižno čuvao, prekrivalo je pedesetak ljubavnih pisama koja je Siegfriedu Haushofferu u periodu između 1907. i 1909. g. uputila neka djevojka koja se potpisivala s Gretchen, Grete i Gretty. Pored pisama nalazio se i fascikl s požutjelim papirima Nikolasa Srama, koji su bili ispisani jezikom Aeneasu nepoznatim. Mislio je da se radi o poljskom ili turskom(?!) jeziku.1973. g. Aeneas Haushoffer, mesar po zanimanju, oženio je Cvijetu Štefić, jugoslavensku141 ilftttH1nlmftTI"llim»fmi1Hl«»»tlTII1llradnicu na privremenom radu u SR Njemačkoj, kojoj je godinu dana kasnije pokazao i obiteljski kuriozum — staru djedovu škrinju. Cvijeta nije baš razumjela pisma sentimentalne Gretchen, ali je razumjela rukopis Nikolasa Srama, koji je, u dogovoru s mužem, poslala jednoj zagrebačkoj press-agenciji, nadajući se da će to tamo zainteresirati neke novine. Mislili su da je Nikolas Sram kakva poznata ličnost, a ne povijesni anonimus poput silnih drugih naših emigranata.I Tako je rukopis s burnom životnom pričom <e preselio iz mračne hajdlberške škrinje u jed-} nako mračni zagrebački kancelarijski ormar.Podebljoj hrpetini Šramovih papira, u kojima se uporno isprepliću dva posve različita rukopisa, priložena je i pripomena Siegfrieda Haushoffera, koja je pisana grubim, »radničkim« rukopisom, rečenicama koje su teškom mukom sastavljane, te vrve stilskim rogobat-nostima i pravopisnim greškama.Prijevod je manje-više doslovan, te je samo donekle stilski »pročešljan«:»Nikolasa Ebsteina doveli su u D-odjeljenje početkom ožujka, ne znam više kojeg dana. Mislim da mu je smrtna kazna bila izrečena 17. ili 18. travnja. Poslije je doveden u svoju ćeliju. Bio je dobre volje, izgledao je kao da ga se sve to ne tiče. Nije bio kao ostali osuđenici142na smrti, kojih sam vidio podosta. Naši su razgovori počeli jedne noći kada me je tražio cigaretu i nešto protiv glavobolje. Za glavobolju mu nisam imao što dati, ali sam mu zato dao punu kutiju cigareta. Za uzvrat mi je ispričao šalu o čovjeku koji ima dvije one stvari. Smijao sam se kao lud. I nakon što je bio osuđen na smrt on mi je znao pričati viceve. Nije mi to bilo jasno. Često puta sam mu kri-šom donosio novine u ćeliju; naročito je volio čitati članke o sebi. I to one članke koji su govorili o njemu kao monstrumu, krvopiji, čudovištu, manijaku i sotoni. Smijao se svemu tome. Kada bih pričao s njim, bila mi je čudna pomisao da je taj mladić od kojih trideset i nekoliko godina počinio takav đavolski zločin. Užas i bijes spopadali su me kada bih pomislio da je tako nešto mogao počiniti meni i ženi, ili, što bi bilo najgore — mojem sinu! No kada bih ga pogledao, u njegovu bih licu pronašao nešto zbog čega bi me bijes odmah napuštao, zbog čega ga nisam mogao mrziti.Osobito smo često znali pričati noću kada sam bio u službi. Nikolas Ebstein kao da vam nikad nije spavao, ili je to činio za vrijeme mog odsustvovanja kada je na dužnosti bio drugi tamničar. Zbunjivao me svojim pitanjima i pričama, vjerojatno stoga što je bio mnogo ško-lovaniji od mene. Tako me je jednom pitao tko je slobodniji od nas dvojice. Odgovorio sam mu da sam slobodniji ja, jer sam ja s ove, a on s one strane vrata. Onda je on rekao: Kako se143kod tih prokletih vrata može znati koja je ova, a koja ona strana? tvrdeći da je on slobodniji. Ako si slobodniji, rekao sam mu, zašto onda ne odeš nekamo, na što je on odgovorio da kako mogu kazati takvu glupost kad on niti ne želi otići nekamo. Tako je ispalo da se ne zna s koje je strane tamničkih vrata sloboda i da sam ja neslobodniji od njega, jer on ne želi otići nikamo, a ja želim, a ne mogu, jer kada bih otišao, smjesta bih izgubio posao. Tako me je znao zateći i zbuniti, da sam se ponekad i pribojavao razgovora s njim.Bio je čudna narav. Ponekad je imao nekakve napade, nekakvu oduzetost. Ležao je na leđima na svom tvrdom krevetu, ukočen, nepokretan. Lice mu je bilo blijedo kao u mrtvaca, a usta su mu se hitro

pomicala ne ispuštajući glasa, baš kao da govori nešto nekom nevidljivom. Tada sam ga mogao zvati i sto puta, a da on ni ne trepne. Morao sam čekati da se sam povrati iz tog svog hipnotičkog stanja. I kada bi se stvarno povratio, izgledao je kao čovjek koji se probudio iz dubokog sna i koji se slabo snalazi na mjestu na kojem se obreo.Jednom me je zatražio da mu nabavim heroin i još nekakve stvari za koje uopće nisam znao što su, ali mu to nisam želio priznati. Otišao sam šefu sektora i rekao da zatvorenik 1011 traži heroin. Nakon toga je sam upravnik zatvora došao u njegovu ćeliju. S upravnikom je bio i nekakav čovjek u civilu, mislim liječnik. Dugo su razgovarali, a taj mu je čovjek144gledao u oči i ispod kapaka. Poslije mi je Eb-stein sam rekao da sam lud što sam govorio za taj heroin.Bilo je jako čudno što taj čovjek, koji je bio osuđen na smrt, često govori o budućnosti, baš kao da nije svjestan toga da za njega nema nikakve budućnosti. Bilo je to zapravo vrijeme kada se u novinama sve više pisalo o tome kako je svijet uspio prebroditi tešku krizu i da nema više toliko nezaposlenih, premda je život još uvijek bio težak i nije mnogo vrijedio. Međutim, Nikolas Ebstein govorio je da pravi užasi tek slijede, te da je on prava bebica prema onima koji će doći. Inače, o politici nikad nije htio govoriti, premda je jednom nešto uvijeno rekao o novoj vladi i partiji. Ali ni mene nije zanimala politika. To je vrag kojeg se valja čuvati. Pričalo se da već po velikim gradovima zbog te politike mlate ljude.Moram priznati da me je jako čudila Ebstei-nova neraspoloženost činjenicom da mu smaknuće neće biti javno.* On kao da je želio tu neprijatnu predstavu, što je meni bilo neshvatljivo, jer mora biti strašno kad tren prije smrti vidiš svjetinu, tolike ljude koji će nakon tvog smaknuća mirno otići kućama i živjeti dalje. Rekao sam mu to, jer sam mislio da je to pametno, a on se samo nasmijao i odvratio da tu nema nikakve razlike, da je on, čak što više,* Začudo, »Hajdlberški rukopis« govori neprekidno o javnoj egzekuciji kao sasvim pouzdanoj činjenici!?10 Snijeg u Heidelbeigu 145u povoljnijem položaju jer razumije svoju smrt, a da će ta glupa svjetina veoma brzo početi umirati i ugibati kao stoka koja ništa ne razumije.Svako saobraćanje između mene i Nikolasa Ebsteina prekinulo se uveče 28. svibnja 1934. Niti on, niti ja nismo mogli znati da će drugo jutro biti smaknut, premda je on to izgleda osjećao. Oduvijek sam bio protiv toga da se na smrt osuđeni drže u toj groznoj neizvjesnosti.Čitavu tu kobnu noć on je sjedio za svojim stolom i pri svjetlu petrolejke nešto pisao. Lice mu je bilo blijedo kao u mrtvaca, i mislim da je bio u nekom transu, jer mu je ruka naprosto letjela preko papira, a ispunjene se stranice vrtoglavo penjale u poveliku gomilu. U jednom trenu vidio sam kroz rešetkasti pro-zorčić kako golom rukom prihvaća vreli cilindar petrolejke. Koža mu se cvrljila od vrućine, a on nije ni pisnuo.I meni su se te noći dogodile nekakve čudne, neobjašnjive stvari. Naime, s vremena na vrijeme bih se oduzeo, tako da nisam mogao kontrolirati svoje radnje i pokrete, a stvari pred sobom kao da sam gledao nečijim tuđim očima. Baš kao da je neka strana, đavolska sila ulazila u moje tijelo. Ova stanja izmjenjivala su se s mučninom i probadajućim bolom u plućima. Poslije sam se posavjetovao s liječnikom koji mi je rekao da bi to moglo biti uslijed146srca i pritiska u glavi, što sam ja otklonio kao čistu glupost i tako uvrijedio liječnika.Oko četiri izjutra Nikolas Ebstein ustao je \ od stola, pokupio papire, pažljivo ih umotao u suhi ručnik i stavio sve to pod krevet. Desetak minuta kasnije u ćeliju su ušli čuvari s jednim službenikom koji je Ebsteinu ponovo pročitao presudu i obavijestio ga da će kroz pola sata biti pogubljen u zatvorskom dvorištu. , Zatim su izašli napolje da bi nakon njih u ćeliju ušao katolički svećnik. Promatrao sam sve kroz prozorčić. Svećenik je sjeo na krevet, a Ebstein je bio do njega. Onda je pop rekao Ebsteinu da bi bilo dobro da mu se ispovijedi. Ovaj se na to polako primakao popu, baš kao da će se ispo vi jediti, a onda ga snažno ugrizao za uho.* Svećenik je zaurlao i, pridržavajući se dlanom desne ruke za krvavu usku, izjurio napolje.Za ovu nepodopštinu nisu ga kaznili. A kako uopće kazniti čovjeka koji upravo izlazi na stra-tište?Kasnije su ga pitali za posljednju želju, što je običaj od pamtivijeka. On je nešto mrmljao o nekakvom snijegu u Heidelbergu, što je svima bilo nejasno, pa su pomislili da se obezna-* Priprosti tamničar Haushoffer nije mogao znati da je ovaj patetičan gest Nikolasa Srama literarne provenijencije, te da je kao takav posve u skladu s pomalo podignutom, himničkom dikcijom njegove »ispovijedi«.147nio od straha. Zato su postupili kao da nema nikakve želje i izveli ga napolje.Smaknuće sam promatrao gore s prozorčića sa kojeg se lijepo vidi čitavo dvorište. Sve je bilo za čas gotovo. Ebstein se nije držao ni kukavički, ni hrabro, nego naprosto —• normalno. Imali ste dojam da

se za njega sada odvija neka posve normalna stvar, normalna poput ostalih životnih činjenica. U svojoj sam praksi vidio jedanaest smaknuća i nitko se nije ponašao tako normalno kao Nikolas Ebstein.Mrtvozornik Klausberger, koji je pregledao obješenog i utvrdio smrt, pričao mi je kasnije da je Ebstein u času smrti imao snažnu i obilnu ejakulaciju, što znači, kako to doktori kažu, da mu je iscurilo dosta sjemena. To je meni skroz nejasno; to da čovjek može svršavati pod vješalima!Čim se Ebsteinovo tijelo smirilo u omči, ja sam ušao u njegovu ćeliju i izvukao ispod kreveta ručnik u koji su bili umotani papiri i prenio ga u svoju sobicu, a nakon dva dana odnio sam sve papire svojoj kući. Mislio sam da ću u njima naći što zanimljivo u vezi njegova života i onog strašnog zločina koji je počinio. A osim toga, mislio sam da je u skladu s našim dvomjesečnim drugovanjem i obostranim povjerenjem to da ipak sačuvam njegov rukopis i predam ga kojem od rođaka koji bi se kasnije mogao javiti.148Na žalost, na moje veliko razočaranje, najveći dio teksta bio je napisan na meni nerazumljivom jeziku, dok se iz onog dijela koji je bio napisan na njemačkom, nije dalo ništa razabrati. Sjetio sam se onda da se za Ebsteina govorkalo da nije njemačkog, nego slavenskog ili turskog podrijetla, pa će biti da je sve to bilo napisano na poljskom, češkom ili turskom jeziku. Odlučio sam da je stoga najbolje da Ebsteinove papire pohranim na neodređeno vrijeme.Dosta je hladno i pada kiša. U ovim mračnim danima još uvijek te se sjećam moja Gret-ty!«Rukopis Nikolasa Srama ili Nikolasa Ebsteina napisan je na osamdeset dva papira većeg formata (24x33 cm) istrgnuta najvjerojatnije iz bilježnice kakve su rabili u administracij-skom odjeljenju zatvorske uprave. Unatoč toga što su toliko dugo boravili u mračnoj i vlažnoj škrinji, listovi su dosta dobro uščuvani; papir i tinta bili su, očigledno, veoma kvalitetni. U čitavom tekstu uporno se ponavljaju dva veoma ispisana i podjednako teško čitljiva rukopisa. Otežana čitljivost očigledno je posljedica brzine kojom je rukopis stvoren. Segment teksta pisan jednim rukopisom malim je razma-149kom odijeljen od segmenta pisanog drugim rukopisom.*Jasno, sam tekst kao artefakt nije odviše interesantan, pa je neuputno gubiti više vremena na njemu. Neprijeporno su interesantniji njegov sadržaj i struktura. U narednim recima data su neka osnovna zapažanja, koja, uostalom, mogu biti sasvim subjektivna, pa se pre-poruča eventualnom čitaocu da ih prihvati kao sasvim arbitrarne naznake. Uopće, intencija nam je bila da po svaku cijenu izbjegnemo bilo koji vid interpretativnog nametanja, te da se ograničimo na »historijat«, tj. na gonetanje onog složenog, tajanstvenog i često puta posve netransparentnog spleta objektivnih činjenica, koje čine povijesnu kulisu pikareske opisane u ispovjednom tekstu Nikolasa Srama. Pomalo je tužna činjenica da nas je ovo gonetanje, koje je imalo za cilj povijesnu verifikaciju jedne biografije, kako to obično biva, odvodilo u još veću nesigurnost, skepsu i nepovjerenje, namećući nam neodoljivo pomisao kako »individualna povijest« uvijek manje nalikuje povijesti, a više apokrifu, mitu, legendi.. .No, vratimo se onim nekolikim osnovnim zapažanjima koja smo podvukli na početku drugog odlomka.* Za ovu priliku, radi lakše čitljivosti, segmenti su odijeljeni brojevima. Kratak segment, ispred segmenta označenog rednim brojem jedan, napisan je rukopisom koji odgovara Šram/Ebsteinu.150Već nakon kraćeg čitanja može se ustanoviti da je Šramov tekst neka vrst dijaloga, te da je svaki segment (u knjizi označeni brojevima 1—32) u stvari replika jednog od sugovornika. Čitav dijalog ove dvije osobe uglavnom je narativnog karaktera, a naracija je stavljena u funkciju rekapitulacije jednog životnog puta, jedne biografije. Ova dijalogiziranost teksta još je očiglednija u originalnoj verziji rukopisa, gdje su replike, tj. dijalogizirani segmenti, istaknuti odgovarajućim tipom rukopisa.Otkud dva rukopisa, dva različita pisma u tekstu jednog čovjeka? Pretpostavke su različite.Najjednostavniji odgovor jest da se vaga-bundska, amoralna, razbojnička priroda Niko-lasa Srama, u svojoj posljednjoj noći, šali s budućim čitaocima teksta. Dakle, vođen jednom đavolastom, malicioznom idejom, Nikolas Sram piše svojim i jednim dosljedno fingiranim — tuđim rukopisom! Ovu pretpostavku čini prihvatljivijom i činjenica da različiti rukopisi pokrivaju otprilike isti način razmišljanja, kao i isti, pomalo patetičan način kazivanja. S druge strane teško je prihvatiti i povjerovati da se u »smrtnom trenu« može na taj način igrati, te da se s takvom dosljednošću i pedanterijom može fingirati jedan rukopis, a da se pri tom izuzetno brzo piše ...U drugom slučaju može se pretpostaviti da je Nikolas Sram neka vrst neurotične, podije-151ljene ličnosti, te da se u njemu javljaju dva sugovornika, dvije različite tajne krinke njegove svijesti. Glas i protuglas. Glas i ironični eho. Ovakva pretpostavka je medicinski, psihijatrijski opravdana, međutim, nepovratno se lomi pri prvoj analizi iskazanog sadržaja.Treća pretpostavka čvrsto je inkorporirana u sam sadržaj pikareske Šram/Ebsteina. Naš junak stvarno je u neprekidnom kontaktu s »učiteljem«, koji je ujedno čovjek izuzetne volje i izuzetnih sposobnosti.

Ne mora on biti demon, kako to tvrdi sam Sram, dovoljno je da bude telepat, radioestezist ili opsjenar slične vrste. Nikolas Sram, sam u svojoj ćeliji, u nekoj vrsti medijskog transa (što potkrepljuje i tekst Siegfrieda Haushoffera), piše rečenice koje mu diktira njegov učitelj telepatijom, hipnozom na razdaljinu ...Druga velika zagonetka Šramova rukopisa tiče se osobe kojoj se ovaj obraća, tj. osobe koja s njim vodi dijalog. Sram je uglavnom oslovljava s »demone«, »učitelju« i »ljubavnice«. Dakle, tom svom »učitelju« ili »demonu« Sram pripisuje neke nadnaravne sposobnosti koje se uglavnom svode na neobične prijetvore, što se može objašnjavati na najrazličitije načine; od slobodne, nesputane literarizacije u kojoj metamorfoze mogu imati sasvim metaforičan karakter, preko hipnotičkih i narkoman-152skih vizija, pa sve do svjesne mistifikacije vlastite biseksualnosti.*U svakom slučaju, ma koliko lik učitelja podvrgavali različitim racionalizacijama i ekspli-kativnim operacijama, nedvojbeno je da je Sram te 1918. g. (jasno, ukoliko u tom svom iskazu ne laže!) nabasao na veoma čudnu i izuzetnu osobu, koja je njegovu pubertetski fleksibilnu prirodu morala ispuniti najrazličitijim opsesivnim sadržajima i mistifikacijama. Rekli bismo da je »učitelj« iz Šramova teksta fantastičan primjer uspješnog demagoga, samo što ne znamo u službu čega je postavljena njegova demagogija. Ukoliko nije postavljena baš u službu razbijanja demagogije?Najnejasniji su oni dijelovi teksta koji su lišeni narativnog i u kojima se učenik, tj. Nikolas Sram ili Ebstein, direktno obraća svom učitelju ili demonu kakvim zaključkom, retoričkim pitanjem, pohvalom ili logičkom kon-kluzijom. Te su rečenice upravo pretrpane nekom vrstom magijskog i ezoterijskog vokabu-lara, kojim se jednako nekritično i nesustavno (ali dosta spretno!) koriste, kako učitelj, tako i učenik. Najvjerojatnije je da je učitelj-opsje-nar svojom izuzetnom autoritativnošću ucijepio svojem učeniku duboko u svijest ovu skrip-turu, kojom se onda Sram koristi podjednako* Veoma su česti primjeri metamorfoza u kojima se učitelj pretvara u djevojku (ali i u muškarca!) s kojom onda Sram bludniči.153vješto i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Tako ovi segmenti upravo vrve sintagmama kao što su: inverzna domovina, nematerijalna arhitektura, grad-antipod, svemogući ljubavnik, divlji anđeli, put učenja, smrt kao ljubavnica i prijateljica i si.Put učenja slobode, koji je kao patetičan amblem istaknut maltene iznad svakog retka, najvjerojatnije ja samo senzacionalističko, neargumentirano i lažno pokriće čitavog lanca zločinstava (ubojstva, čedomorstva, razne perverzije) koja učitelj i učenik čine, ili im se barem čini da čine! Međutim ovaj »koncept slobode« upravo zbog svoje neargumentiranosti i nedorečenosti, pruža čitaocu onaj slobodni in-terpretativni prostor koji ovaj tekst dovodi u najveću moguću blizinu literarnog čina. Upravo zbog toga, na ovom mjestu nije dobro previše inzistirati na njegovom komentiranju i ekspliciranju. Jednako tako je i s ostalim istaknutim elementima Šramove biografije, kao što su: anarhizam, amoralnost, asocijalnost, nerazlikovanje temeljnih etičkih kategorija, izjednačavanje hetero i homoseksualnosti, inzistiranje na pejzažu (snijeg u Heidelbergu) kao finalnoj spoznaji i pogledu na svijet, niveliranje đavolskog i anđeoskog, rajskog i paklenog i si.Inače, premda »putešestvije« Nikolasa Srama i njegova učitelja pokrivaju poveći prostor i vremenski tok, teško je u njima pronaći tragove »dnevne politike«. No kako je političnost kao jednu od suštinskih ljudskih dimenzija ne-154moguće zaobići, pogotovo u diskursu ovoga tipa, ona je ovdje artikulirana na jedan mnogo složeniji i tananiji način.Mada smo odlučili ne zalaziti u interpretaciju teksta, ne naturati vlastite modele čitaocu, dopustit ćemo si još tu slobodu da se zadržimo na jednoj poetskoj nijansi koja nam se čini izuzetno zanimljivom, a koja se tiče pritajenog pesimizma sublimiranog u vedrim, hedonističkim recima ove prividno optimistične naravi. Naime, čitava krvava pikareska učenika i učitelja, prema njihovim riječima, vođena je jednom jedinom mišlju — traženjem Slobode kao pravog i istinskog sinonima Sreće. Dakle, opća konfuzija sredstava opravdana je ovdje konzi-stentnim i neporecivim Ciljem, kojem se traga-oci-pikari na koncu i približavaju (ili im se barem čini da se približavaju!). Međutim, na kraju traganja i lutanja, u kojima se oproba-vaju sva sredstva i sve metode, apstraktni se Cilj, koji im se činio sinonimskim jedinstvom slobode i sreće, iznenada raspada i dosegnutom slobodom (koja za jednog nije ništa drugo do li smrt, a za drugog »besmisao prazne vječnosti«) oni se nepovratno lišavaju sreće. Dakle, njihov, ako se tako smije kazati »aristokratski anarhizam« odvodi ih do navodnog cilja, ali i do besmisla i rezignacije, sred kojih se čovjek počinje pitati nije li ipak smisao traganja bilo tragnje samo?155Traganje za povijesnim, dakle vjerodostojnim i istinitim, elementima dijalogizirane biografije Nikolasa

Srama nije imalo karakter pravog historiografskog istraživanja, ponajviše iz nekoliko razloga.Nikolas Sram nije značajna ličnost koja bi čovječanstvo, ili barem neki njegov uži dio, zadužila djelima političkog, vojnog, znanstvenog ili umjetničkog karaktera, tako da se nije moglo ni očekivati da će njegovo ime ostati zabilježeno u dostupnim i važnim dokumentima vremena, kao što su knjige, zbornici, arhive, muzeji i si. Dakle, Nikolas Sram jest osoba potpuno lišena one povijesti drage dimenzije koju zovemo »javni život«, a traganje za linijama »privatnog života«, uglavnom je posao koji donosi malo rezultata i puno razočaranja.Historiografsko istraživanje ovog tipa traži angažman mnogo širi no što smo si mogli dopustiti, ono upravo vapi za timovima, kopanjima po arhivama i književnicama, prostornim premještanjima i izmjeni građe sa stranim gradovima, nizovima predradnji i elaborata, brižnim i upornim preispitivanjem svake otkrivene informacije, dakle za svim onim što iziskuje ogromna financijska sredstva i trud, koji su često puta posve neadekvatni dobivenim rezultatima.I | Dakle, naš rad nema znanstveni, historiograf -I I ski karakter, a stranice koje slijede ne predstavljaju verificiranu, pouzdanu, izvjesnu hi-156"IPII^B*storiju. One su, prije bismo mogli kazati, pokušaj da se jednoj subjektivnoj povijesti doda niz manje-više sigurnih podataka iz različitih izvora, podataka kojima je predmet kazivanja isti, a vizura različta. Međutim, i ona minimalna količina podataka do kojih smo uspjeli doći unijela je u Šramov životopis još više zbrke i nereda, budući su nađeni podaci samo pojedine njegove navode potvrđivali, dok su ostale korigirali, dovodili u sumnju, a u velikom broju slučajeva — potpuno opovrgavali! Tako smo veoma brzo došli do zaključka da su i rezultati onoga što smo ipak držali kakvom-takvom historiografskom aktivnošću jednako nesigurni kao i subjektivna biografska literatura sadržana u tekstu koji su Haushofferovi proslijedili u Zagreb, te da, kako smo već na prethodnim stranicama utvrdili, »privatnu historiju«, prepunu višesmislenosti, nejasnoća, zamki, kontradikcija i netransparentnih mjesta, treba prije držati literaturom, negoli historijom.Premda smo težili za cjelovitim, kronološkim tokom, ipak smo morali preskakati pojedine praznine, rupe i tamna mjesta biografije, te tako čitav rad uniziti do nivoa mozaično strukturiranih pretpostavki. Što se tiče metodologije rada ona se svodila na konzultiranje različitih dostupnih izvora informacija. Dragocjene podatke dao nam je penzionirani bankovni činovnik Davorin Gotovac, čiju pomoć imamo zahvaliti posve slučajnom spletu sretnih okolnosti. Pojedini su se podaci mogli pronaći u 157

francuskom dnevniku pjesnika Aleksandra Aschenreitera (rukopis — privatno vlasništvo), a od koristi su nam bili i Anali homburške kockarnice (Die Annalen des Kasino in Homburg, 1937, Frankfurt). Nadalje, neke od skandaloznih podviga Nikolasa Srama bilježile su i tadašnje francuske i njemačke novine; brižno smo prelistali čitave hrpetine (njihovi se naslovi navode u kronološkom dijelu knjige). Neku su nam pomoć pružili i prijatelji i poznanici — bivši i sadašnji studenti rimskih, pariških i hajdlberških fakulteta; priroda njihove pomoći također se da razabrati u kronološkom dijelu.U prevođenju njemačkih, francuskih i talijanskih tekstova svesrdnu pomoć, praćenu velikim strpljenjem, ukazali su nam prijatelji Ivan Ott i njegova žena Katarina.I na kraju, valja napomenuti, ma koliko smo ■J se trudili zadržati neutralnost povijesne dikcije, tekst je nekako sam od sebe na mnogim - mjestima bježao u pripovijest, u literaturu ...No u vezi toga, umjesto isprike, umjesnije je postaviti pitanje — može li se uopće bilo što ispričati ili ispisati, a da se pri tom izbjegne literatura?Prava je sreća što se autor i junak neobičnog »Hajdlberškog spisa« ne zove primjerice Horvat ili Petrović; ovako se potraga za Šra-movima svela na nekoliko zagrebačkih obitelji,158od kojih je samo jedna imigrantska, dok su sve ostale autentično zagrebačke. Međutim, niti jedan od Šramovih ne sjeća se nikakvog tvorni-čara makarona, svog prezimenjaka. Isto tako im imena koja navodi Nikolas — Agata, Adalbert, Oton i dr. ne znače ništa. Tu i tamo po koji Sram prisjeti se kakvog dalekog srodnika koji se zove Oton ili Hilda, ali se ubrzo utvrdi da se radi o posve drugim osobama. Arhivski podaci o zagrebačkoj industriji i obrtu između dva rata takođef ne bilježe ime Adalberta Srama, ni kao tvorničara makarona, ni kao bilo kakvog poduzetnika u grani prehrambene industrije. Oni su prepuni njemačkih i tipičnih židovskih prezimena. Jedna od zagrebačkih obitelji Sram ima čak i rodoslovno stablo koje svojim pedantno unijetim podacima seže čak do 1790. g. Međutim, niti na jednoj grančici porodičnog stabla ne nalazi se ime Adalberta Srama, kao ni imena njegovo četvero djece. Ipak, nakon tromjesečne potrage jedan se senilni, ishlapjeli trgovac u penziji, koji nosi zanimljivo nam prezime Sram, prisjeća da je u Zagrebu između dva rata živio liječnik Adalbert Sram sa svojom obitelji, koja nije bila ni u kakvoj krvnoj vezi s ostalim zagrebačkim obiteljima Sram, budući je u

Zagreb došla iz nekakvog malog mjesta u blizini Osijeka. Međutim, sva je prilika da niti jedan izdanak ove obitelji nije više u životu. Penzionirani trgovac Sram daje dragocjeni podatak, adresu kuće i velike privatne ordinacije pokojnog Adalberta159Srama, adresu koje se sjećao budući ga je doktor Adalbert Sram nekoć liječio od šuljeva (hemoroida). Vlasnici ove kuće u Vlaškoj ulici sjećaju se Šramovih, ali ne znaju da li je bilo tko od njih još u životu; poznato im je samo da je nekadašnji žitelj ove kuće, stanovita Hilda Stipetich u Americi, te da je prije pet godina na jedno popodne posjetila svoj rodni dom. Ime Hilda, koje čini prvi dragocjeni element »puzzlea« kojim se igramo, daje nam snagu i volju da se istraje. Međutim, kako stupiti u kontakt s nekim tko se nalazi čak u Sjedinjenim Državama? I onda se, sticajem sretnih okolnosti, jedan od starijih stanara bivšeg Šramovog doma prisjeća da je Hilda otišla u Ameriku negdje oko 1935, ali da je prije toga drugovala s nekakvim bankovnim činovnikom koji se preživao Gotovac.I ovdje nam se opisivanje dalje detekcije čini suvišnim, budući nas ono neminovno odvodi u narativno literariziranje. Vratimo se stoga iskazima koji u sebi, unatoč mjestimične nepouzdanosti, nose stanovitu dozu dokumentarnosti.Sedamdeset osmogodišnji umirovljeni bankovni činovnik Davorin Gotovac, unatoč svoje prilične senilnosti i zaborava koji se nadvije nad staračko pamćenje, postaje dragocjeni svjedok naše »potrage«. On ne samo da je poznavao Hildu Stipetich, rođenu Sram, nego posjeduje i neka njezina pisma u kojima ova veoma direktno i iscrpno govori o svojoj obitelji. Da-160vorin Gotovac, koji je kao i Hilda bio bankovni činovnik, upoznao se sa starijom Šramovom kćerkom na sindikalnom izletu bankovnih činovnika 1930. na Plitvicama. Tokom petogodišnjeg prijateljstva, koje je najvjerojatnije bilo ! neki vid platonske, nekonzumirane ljubavi, Da-vorin i Hilda znali su se sastajati i, unatoč toga što su živjeli u istom gradu, razmjenjivati duga, počesto i besadržajna, brbljava pisma, kojima je cilj bio prije »kontakt«, negoli »poruka«. Tako je Gotovac na jedan posredan način ušao u svijet Šramovih, prem nikad u životu nije stupio nogom u njihov dom.Njegova znanja o obitelji Sram obuhvaćaju otprilike slijedeće podatke.*Adalbert Sram, porijeklom iz Belišća, rođen otprilike 1860, završio je studij medicine u Beču i negdje krajem stoljeća otvorio veliku liječničku ordinaciju u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Liječnička praksa donosila mu je izuzetno velike prihode, tako da je uskoro postao jednim od bogatijih i viđenijih Zagrepčana. Nikada se u životu nije bavio proizvodnjom makarona, osim ako nije imao dionice kakve tvornice tjestenine ili sličnih proizvoda (u tom smislu posve su nejasni iskazi Nikolasa Srama). Adalbert Sram oženio se frizerkom čijeg se imena Davo-* Treba napomenuti da je stari Davorin Gotovac podosta zaboravna i nepouzdana osoba, koja u razgovoru često puta daje kontradiktorne izjave. Zato su njegove informacije u stvari sinteza nekolikih dugih i iscrpljujućih razgovora.]1 Snijeg u Heidelbergu 161rin Gotovac nije mogao sjetiti; sva je prilika da je to majka Agata koja se spominje u Nikola-sovu tekstu. S tom je ženom imao troje djece čijih se imena i godina rođenja Hildin prijatelj dobro sjeća. Bili su to Hilda (rod. 1896), Nikolas (rođ. 1900) i Oton (rođ. 1901). Nikolas Sram navodi i najmlađu sestru Anu, što Davorin Gotovac odlučno negira.Hilda je bila dopadljiva i stasita djevojka, pa se njezino tako kasno stupanje u brak može objasniti isključivo dubokim religioznim uvjerenjima i urođenom stidljivošću (udala se, naime, tek 1935. za petnaest godina starijeg iseljenika iz Hrvatske, stanovitog Stipeticha, s kojim je iste godine i otišla u SAD). Niti govora o tome da je Hilda bila šepava! Jedina šepava osoba u Šramovoj kući bila je neka mlada sluškinja iz Dalmatinske zagore, za koju se tvrdilo da je svoj invaliditet zaradila padom niz stepenice. Da li ju je netko pri tom gurnuo, to Davo-rinu Gotovcu nije poznato.Mlađi Hildin brat Nikolas bio je izuzetno nadaren đak, veoma je mnogo čitao, nadasve teološke rasprave i pustolovne romane, prekrasno je svirao klavir i baš u svemu bio uzorno i nadareno dijete. Onda mu je negdje pred kraj Prvog svjetskog rata, još nije bio ni završio realku, neki đavo puhnuo u glavu, priča Gotovac, i mladić je jednostavno »zbrisao« od kuće. Skitao se izgleda po velikim evropskim gradovima i tu i tamo uputio svojima po koje pismo izuzetno čudnog sadržaja, pismo po ko-162jem se dalo zaključiti da se s dečkom nešto događa, da se zanosi nekakvim filozofijama i čudnim idejama, koje s uzoritim životom više nemaju nikakve veze. Najveću nepodopštinu* napravio je kada je svojima poslao iz Njemačke lažnu umrlicu, koju su Nijemci, na pismeni upit Šramovih — demantirali! A i sam Nikolas znao se kasnije javiti iz Rima, Pariza, Berlina ... Odakle mu se već prohtjelo! Hilda je o ', njemu gotovo uvijek govorila sa stanovitom mržnjom, ne mogavši mu nikada oprostiti što je tako naglo i samovoljno ostavio roditeljski dom. Nikolasu se, kako tvrdi Davorin Gotovac, negdje oko 1932. ili 1933. zameo svaki trag. A možda je pisao Hildi u Ameriku, kaže Gotovac; on to doduše ne zna, jer je

nakon Hildina vjenčanja i odlaska u SAD prekinuo s njom svaku \ vezu. Što radi uvrijeđenosti, što poradi ljubo- i more njezina Stipeticha. Međutim, to da bi Nikolas završio na vješalima svakako je neprihvatljiva pretpostavka!Najmlađe dijete — Oton Sram bio je pravi \ primjer razmaženog bogataškog derišta. Egoističan, samoljubiv, osjetljiv, pohlepan i nadasve plašljiv, Oton nije uspio završiti nikakve škole, pa je u njegovoj preranoj smrti, kako je to Hilda govorila, bilo i stanovite »kazne božje«. Umro je od upale pluća listopada 1921. Hildina sjećanja na brata Otona nisu nikada bila baš prelijepa, ali nikada ni jednom riječju nije spomenula bratovljevu umnu poremeće-nost ili bilo kakav oblik nastranosti.163Stari Adalbert Sram umro je 1927. godine, a nakon njegove smrti ordinacija je bila iznajmljena jednom mladom liječniku koji je u Zagreb došao sa Sušaka. Godinu dana kasnije je umrla je Adalbertova žena. I tako, kada je Da-vorin Gotovac 1930. upoznao Hildu, trideset četverogodišnja djevojka živjela je sama s nekakvim tetkama ili rođakinjama slične vrste. Otac, majka i brat Oton bili su već mrtvi, a za brata Nikolasa nikada se nije moglo pouzdano znati gdje zapravo trenutno prebiva.Kako će se dalji tok pokušaja povijesne rekonstrukcije i verifikacije biografije Nikolasa Srama kretati kronološki, ostali iskazi Davori-na Gotovca bit će, zajedno s materijalima i podacima druge vrste, grupirani prema godinama, odnosno događajima o kojima govore.1905. Kronološki najstariji događaj koji bilježi »Hajdlberški rukopis« tiče se Ni-kolasova navodnog sakaćenja vlastite sestre. Petogodišnji dječak je posve namjerno gurnuo svoju četiri godine stariju sestru niz četrdeset stepenica visoko stubište na Badnju večer 1905. Djevojčica je zadobila nekoliko kompliciranih prijeloma desne noge, uslijed čega je ostala zauvijek šepava. Čak što više, zahvaljujući šepavosti ostala je i usidjelica »petrificiranog djevičnjaka«,1641918.kako se to sarkastično kaže u tekstu. Davorin Gotovac odlučno opovrgava i jedno i drugo. Hilda je normalna, čak što više ljepuškasta djevojka, koja se 1935. udaje za petnaest godina starijeg naturaliziranog Amerikanca. Jedina šepava osoba u domu Sramovih je sluškinja iz Dalmatinske zagore. Nikolas Sram mogao je, kao petogodišnje dijete, gurnuti i mladu sluškinju niz tih četrdeset stepenica, a kasnije čitav događaj, da bi mu pridao veći stupanj opakosti, pripisati vlastitoj sestri. Međutim, isto tako je i Davorin Goto-, vac mogao slagati da Hilda nije šepa- j va, jer daleko je ljepše biti zaljubljen u djevojku koja normalno hoda, barem radi okoline! ^Uz centralni događaj 1918, Nikolasov bijeg od kuće, vezan je čitav niz neja-snoća.Kako je nekakva nepoznata osoba mogla u par sati nagovoriti malodobnog dječaka da se odvaži na takav čin? Teško je vjerovati da se za vrijeme rata moglo tako jednostavno sjesti u vlak i otputovati iz Zagreba u Njemačku! Kako su Nikolas i stranac mogli tako nešto kada dječak uza se nije najvjerojatnije imao nikakvih osobnih ni putnih isprava?1651919.166U jednom Hildinom pismu, koje čuva Gotovac, stoje slijedeći reci: » ... nije imao ni toliko obzira da završi tu školu, a bio je već svibanj! Otac je mislio da se ipak može biti radi samo o Nikolasovu hiru, te da će se ovaj ubrzo skrušeno vratiti, pa kako je tada liječio ženu gimnazijskog ravnatelja, uspjelo mu je ishoditi da škola izda Nikolasove dokumente o završenoj re-alki, pri čemu su ovi, jasno uz debelu vezu, uzeli u obzir i to da je Nikolas bio listom odlikaš. Kasnije smo mu te dokumente slali u Heidelberg. Mislim 1922. ili 1923, jer je pisao da će tamo pohađati nekakvu visoku tehničku školu. Mislite li da je to ikada učinio, da je takva vucibatina uopće bila kadra za još nešto takvo? Opet, kada se uzme u obzir da je prije bio odlikaš ...« Na kraju, profesor klavira Hochsted-ter vjerojatno je autentična ličnost, budući mu se ime može naći na nekim koncertnim plakatima iz 1920. i 1921. godine. No da li je davao poduke iz klavira, i da li je među njegovim učenicima ikada bio i Nikolas Sram, vječna je nepoznanica.O vremenu koje je Nikolas Sram proveo u Njemačkoj, učeći, kako sam piše, pravila ponašanja, jezike, vještine koc-kanja i kartanja — ne znamo ništa! Isti mrak prekriva i njegovu navodnu akciju ispisivanja skarednih parola na portalu crkve u Tiibingenu, kao i njegovo hapšenje i čudnovato oslobađanje, koje je svojom nadnaravnom sposobnoš-—' ću beskrajnih metamorfoza izveo uči-telj-demon.1920. Zagrebačka obitelj Treštek ima u svom rodoslovlju ubilježeno ime jednog od predaka, koji je nošen svojom skitnič-kom prirodom negdje oko 1919/20. otputovao u Tiibingen, pod izgovorom da će tamo liječiti tuberkulozu. Što je u Tiibingenu radio ne zna se, ali pretpostavka o druženju s »beskrajno dubokim buradima tibingenskih vinskih podruma« nije nimalo nevjerojatna, kaže Vinko Treštek, autor spomenutog rodoslovlja. Samo, ono što nas dovodi u nedoumicu jest činjenica da se taj Treštek nije

zvao Lavoslav, nego Andrija! Da li je Nikolas Sram sreo u Tiibingenu drugog Trešteka, ili je, ne mareći previše za svoje poznanike i zemljake, jednostavno pobrkao imena?1921. »Hajdlberški rukopis« pripisuje ovoj godini slijedeće događaje:— podmetanje požara u crkvici u Tra-vemiindeu (svibanj);167168— demoliranje apartmana u istom ovom ljetovalištu (svibanj);— slanje lažne umrlice u Zagreb (Tubingen — svibanj);— smrt Otona Srama (Zagreb — listopad).O prva dva događaja ne može se ništa pouzdano utvrditi. Treći je događaj (slanje lažne umrlice) najvjerojatnije istinit, barem tako tvrdi Hildin »povjerenik« Gotovac, koji međutim odlučno negira da su Šramovi primili bilo kakvu urnu s Nikolasovim posmrtnim ostacima. Takva bi šala bila toliko pakosna i grozomorna, da bi bratu nena-klonjena Hilda zasigurno o njoj pričala.Posredstvom zagrebačkog redarstva, a na izričitu zamolbu Šramovih, autentičnost umrlice je veoma brzo opovrgnuta. U jednom pariškom pismu iz 1924. Nikolas se ispričavao svojima zbog te zločeste nepodopštine, ali niti jednom riječju nije spomenuo njezin razlog. Hilda pretpostavlja, sjeća se Gotovac, da ga je na to nagovorio nekakav stranac kojeg Nikolas drži učiteljem i kojega je u pismima spomenuo tek jedanput ili dvaput. Inače, ono što malo začuđuje čitaoca u vezi 1921. godine jest jedno naglo, skokovito premještanje u mjesecu svib-\njtu Nakon svojih prvih »podviga« na krajnjem sjeveru (Travemiinde je ljetovalište na Baltiku — nedaleko Liibec-ka), Nikolas se najednom nalazi u Tu-bingenu (nedaleko Stuttgarta).Spomenimo nuzgred da opsežna Lenzo-va »Povijest velikih prevara i falsifikata« (Joachim Lenz: »Die Geschichte der grossen Schwindlereien und Fa'lschun-gen« Miinchen, 1966) ne bilježi ime Hansa Otta, autora lažne umrlice, što ne mora biti relevantan podatak, budući se moglo raditi o meštru manjeg kalibra.I posljednji događaj vezan uz ovu godinu (smrt Otona Srama) svakako je istinit, samo što o njemu Nikolas Sram nije mogao biti obaviješten od navodnog »detektiva« Janošića, koji je po svoj prilici izmišljena ličnost. Naime,* Hilda i Nikolas su bili u takvim odnosima da sestra nije imala baš nikakvih razloga da angažira nekog tko će tražiti zabludjelog brata, pogotovo kad se uzme u obzir da nikakva tvornica makarona nije postojala.1691922, Teško je kazati što je sve u galimatijasu romantičnih homburških* avantura vezanih uz jesen 1922. istinito, a što lažno. U Hildinim se pismima nalazi nekoliko rečenica koje bi dale naslutiti da je Nikolas stvarno kockao negdje u Homburgu:» ... uglavnom je igrao, kaže, na broj, a ne sitničarski na boju ili par-ne-par...«» ... mislim da se strašno pokvario, kada su ga toliko oduševljavale te isprazne igre na sreću tamo u tom Homburgu, koji ja nikada vidjeti neću .. .« ili: »... često sam se puta pitala odakle mu sve te pare koje rasipa po hombur-škoj kockarnici, ta otac mu nije ništa slao! Da nije počeo krasti?« A u dnevniku Aleksandra Aschenreite-ra, o kojem će biti govora kasnije, napisano je slijedeće:»To što je često kockao sred nezdrava dima homburške kockarnice, piljeći krvavih očiju u malu kuglicu koja vrtoglavo leti preko crvenih i crnih brojeva, svakako je u skladu s njegovom prirodom koja se izgleda jedino hranila* Nije nam nikako jasno zbog čega se Nikolas Sram uhvatio tog neumjesnog patetiziranja homburške kockarnice, kada se zna da je Monte Carlo pomračio homburški sjaj mnogo prije Nikolasova rođenja?170tom upornom i opasnom igrom sa sudbinom.«Anali homburške kockarnice (Die An-nalen des Kasino in Hotnburg, Frankfurt, 1937) spominju ime L. Javorow-skog koji je ovdje u periodu 1917— 1919. ostavio gotovo sva svoja imanja, uključujući i jednu veliku tvornicu svile u Varšavi.Sva je prilika da je i Karla Ebsteina, Nikolas Sram upoznao ovdje u Hombur-gu, te da je te iste godine otišao s njim u Heidelberg. Naime, poznanstvo s Eb-steinom je neosporno, jer mu je pod Ebsteinovim prezimenom i bilo suđeno u proljeće 1934, o čemu, kao i o nizu drugih relevatnih činjenica, govori sen-zacionalistička njemačka štampa, koja se veoma izdašno hranila zločinom u kući profesora Wagnera. Iz istog izvora zna se i to da je bio Ebsteinov nasljednik i vlasnik njegove velike vile u Hei-delbergu.* Dakle, najvjerojatnije je da* Naravno, ukoliko Nikolas Sram i obješeni Nikolas Ebstein nisu dvije različite osobe, ukoliko se prevarant Sram nije okoristio tuđim smaknućem i pripisao ga sebi. Ovakva je pretpostavka fantastična ponajviše zbog toga što bismo onda u čitavu prevaru morali uvući i Siegfrieda Haushoffera, koji je jedini garant da je rukopis uistinu uzet iz Ebsteinove ćelije smrti, neposredno nakon smaknuća, tj. da

ga je stvarno napisao čovjek koji je nakon toga i obješen.171iga je Ebstein odvukao u Heidelberg, a da se te godine našao u Heidelbergu svjedoči i to što je zatražio od svojih da mu dostave dokumente o završenoj srednjoj školi. Da li je stvarno učestvovao u studentskim tučama, orgijanjima i pijankama, kako se navodi u tekstu, teško je kazati. Međutim, pijanke, blud i različiti drugi oblici raskalašenosti sastavni su dio hajdlberškog »imagea« tog vremena. Naravno, ako je vjerovati živim sudionicima vremena, bivšim hajdlberškim studentima!1923. Ova godina u »Hajdlberškom rukopisu« ponajviše je važna zbog toga što se u njoj, prema navodu samog Srama, dogodilo prvo ubojstvo, koje on samodopadno nazivlje »posvećenim« činom. Za prvim slijede odmah drugo i treće, koja su doduše izvedena na jedan posredan način. 0 svim ovim događajima (prvo homoseksualno iskustvo, veza s Theresom, njezina trudnoća, ubojstvo Karla Ebsteina, sudski proces, tragičan »porođaj«) o kojima Nikolas Sram govori svojim glasom, ili glasom svojeg učitelja, u odjeljcima 10, 11 i 13, ne može se saznati gotovo ništa. U jednom Hildinom pismu Davorinu Gotovcu može se naći i rečenica: » ... pisao mi je onomad iz Njemačke da će172se o Božiću možda oženiti, ali ništa više. Mislim da se ipak nije nikad ženio, nije to bilo za njegovu neodgovornu i lakomislenu prirodu ...« Istina, Gotovac se ne sjeća da li su se te Hildine riječi odnosile na 1923. godinu kada je Nikolas navodno ljubakao s Theresom i njezinim ocem. Što se pak tiče Niko-lasovog prvog homoseksualnog iskustva, kao i svih ostalih njegovih homoseksualnih avantura, možemo spomenuti tek jednu rečenicu iz Heidelbergi-scher Kuriera od 18. ožujka 1934, iz članka u kojem se izvještavalo o suđenju »hajdlberškom monstrumu« — Ni-kolasu Ebsteinu: »U jednom trenu ova nakaza i zabuna prirode, okrenula je svoj obraz mladom tužiocu Kasselu, i s namještenim izrazom raznježenog pe-derasta, poslala mu, pred punom sudnicom, jedan zvučan poljubac.« I dalje: »ponašanje mu je bilo amoralno, drsko, jednom riječju gnusno, ali na svu sreću u sudnici, osim zrelih muškaraca, nije bilo nikog ...« Inače, sestra Hilda, nikada ni jednom riječju nije spomenula nešto na temelju čega bi Davorin Gotovac mogao pomisliti da njezin brat Nikolas ima ovakvih sklonosti. Njemačke novine iz ovog perioda (jesen 1923), naravno one do kojih smo uopće mogli doći, nigdje ne spominju1731924.ubojstvo Karla Ebsteina. Jedino min-henski pučki list Sensation od 10. listopada 1923. navodi slučaj gluhonijemog sluge koji je ubio svog gazdu žaračem u jednom malom mjestu u okolici Hei-delberga, te je nakon toga bio osuđen na robiju, što je cijela sudnica popratila zviždanjem. Htjeli su njegovu glavu. Ubijeni gazda zvao se Karl Holz!Ukoliko su Nikolas Sram i Nikolas Ebstein jedna ličnost, što je najvjerojatnije istina, onda je isto tako vjerojatno da se Ebsteinova nasljedstva nije mogao dokopati drugačije do li lažnim testamentom. Inače, spomenuta Lenzo-va knjiga tvrdi da se u to doba u zapadnoevropskom regionu moglo svašta postići lažnim testamentom, te da je ova prljava rabota upravo cvjetala. Nakon Theresine smrti i lažne oporuke slijede burne pariške godine. Prema Šramovim iskazima, u Francuskoj je proveo čitavih pet godina (negdje do početka 1929). Ovdje je neminovno načiniti jednu kraću digresiju kako bismo se upoznali s jednim novim izvorom podataka, koji će unijeti više svjetla u pariške godine. U odjeljku 18. »Hajdlberškog rukopisa« spominje se i ime zagrebačkog pjesnika Aleksandra Aschenreitera, koji je174svoju mladost »proćerdao« po pariškim gostionicama i bordelima, Aleksandra Aschenreitera, autora pjesničke zbirčice Tout va mal. Aschenreiterove je bilo mnogo lakše pronaći nego li Šra-move. Jedan od praunuka negdašnjih hrvatskih »cipelarskih kraljeva« čuvao je čak i omanju sveščiću koja je zapravo bila dnevnik pokojnog (?) Aleksan-, dra Aschenreitera, koji se doduše nije proslavio pjesničkim opusom, ali je negdje pred sam rat stekao stanovit publicitet M sudskom procesu u kojem mu se sudilo kao bratoubojici. Dnevnik je bio pisan francuskim jezikom, pa tako Hinku Aschenreiteru, prodavaču lutrije na Dolcu, nije baš previše značio. No kako nas ovom prilikom ne zanima Aschenreiter, koristit ćemo one dijelove njegova dnevnika (bolje rečeno: onih nekoliko odlomaka!) koji se odnose na Nikolasa Srama. Aleksandar Aschenreiter piše: »Oduševljavao se ruskim anarhistima o kojima je mnogo znao i pripovijedao. Izgleda da su mu posebno bili dragi Nje-čajev, Kravčinski i demonski Azev. Primjerice, pričao je kako je jedan od njegovih stričeva bio šest mjeseci ljubavnik Vere Zasulič, što je najvjerojatnije bila izmišljotina. Često je puta obmanjivao lakovjerne i glupe Parižlije pred-175Fstavljajući se kao ruski anarhist Romanov, Bjelincev, Kastratov i si. Ovovrsne su mu laži donosile i

vrijednih uspjeha kod otmjenih dama, koje su u njemu gledale pomalo divljeg Rusa, mužjaka s beskrajnih tajgi. Znao je što hoće i kamo ide i mogao je pregaziti svakog tko bi mu se zadesio na putu. Sjećam se dobro kako je u proljeće 1924. na mrtvo pretukao jednog pariškog novinara homoseksualca koji ga je opsjedao svojim ljigavim prohtjevima.«* Nije li se to Aleksandar Aschenreiter zabunio? Prema vlastitim navodima, Sram se u Parizu pojavio tek u jesen 1924! Ili su možda i jedan i drugi laž-ljivci istoga kova?Na jednom drugom mjestu istog dnevnika čitamo: »Gotovo svaku večer u njegovu društvu bio je i taj stasiti Azi-jat kojeg je Sram nazivao -pere- (?!) koji je, prema kuloarskim govorkanjima, posjedovao čitav niz magijskih, demonskih sposobnosti, pa je tako jedne večeri kod bankara Rosenberga (Sram govori o bankaru Rosenzweigu?!) izveo takvu nezapamćenu spiritističku seansu, da je gospođa Fornezzarri gotovo* Začudo, Aleksandar Aschenreiter piše o Sramu kao o darovitom sinu zagrebačkog tvorničara makarona, koji zalazi i njegovu bratu tvorničaru cipela — Krešimiru Leu!176poludila od straha. Materijalizirao je evanđelista Luku.«Pitamo se koja je to gospođa Fornezzarri? Mariju Fornezzarri Sram je upoznao u Rimu pet godina kasnije! Propalog poljskog pisca Zbigniewa Rusza, Aleksandar Aschenreiter ne spominje, međutim, u mnogim pariškim novinama (Vintage, Paris soir, Sensation i dr.) uglavnom s prosinačkim datumima, mogu se pronaći članci o neobičnom samoubojstvu na groblju Pere-La-chaise. Svi' se listovi uglavnom slažu u interpretaciji događaja. Rusz, minorni poljski književnik, koji je u Pariz došao završiti svoj roman Odglumljeni život, počinio je samoubojstvo na taj način što je na Pere-Lachaiseu polugom otvorio grobnicu u kojoj su bili pokopani neki ljudi istog prezimena, legao u nju, popio otrov i umro. Uzrok njegova razočaranja bila je jednostrana, neuzvraćena ljubav prema balerini Si-mone L, koja se tjedan dana ranije udala.Zanimljiv podatak iznosi i jedan poslijeratni leksikon poljske umjetničke emigracije (izdanje Poljske akademije umjetnosti, Varšava, 1956). Ovdje se pod slovom »R« govori o stanovitom kiparu Zbigniewu Ruszu koji je 1923. emigrirao u Francusku, gdje je u zimi12 Snijeg u Heiđelbergu1771924. počinio ritualno samoubojstvo trovanjem na jednom pariškom groblju. Odlike njegova stila kreću se od preživi jelih, dekadentnih, ekspresionističkih razbijanja forme do građanskih ... itd, itd.1925. Helenu Feuillade ne spominju ni specijalizirane filmske povijesti, ni kazališne kronike tridesetih godina, ni tzv. »žuta štampa«. Nju također ne spominje niti Aleksandar Aschenreiter, a niti Davorin Gotovac ne može se uopće sjetiti da je Hilda ikada spomenula to ime. Strast i kob (La passion et la sort), a ne »Kobna strast« Jeana Viscara izašla je 1924. u nakladi Trois Etoiles i bila je tih godina bestseler. Sadržaj romana u potpunosti odgovara onom što navode stranice »Hajdlberškog rukopisa«.1926. 1926-toj godini Nikolas Sram pripisuje niz bezumnih putovanja na koja su ga odvodili najrazličitiji halucinogeni. Neprijeporna je činjenica da je Pariz tog doba bio prepun malih orijentalnih klubova koji su u stvari bili pušionice različitih opojnih droga.Aschenreiter piše: »Upućenost kojom je govorio o heroinu, hašišu i kokainu nije bila goli verbalizam ...«1781927. Pljačka rudarskih plaća nedaleko St. Diea veoma je detaljno opisana u listu Les nouvelles od 1. lipnja 1927. Opis, kao i izjava Grete Heinz, vlasnice izletišta »Au chant du rossignol« toliko se slažu s detaljima iz »Hajdlberškog rukopisa« da nam se čine mogućima samo dvije stvari:1) Nikolas Sram i njegov učitelj stvarno su glavni akteri ovog razbojstva.2) Nikolas Sram sročio je svoju verziju prema novinskom izvještaju.Ova druga mogućnost mnogo je manje vjerojatna, jer se Sram, pišući svoj životopis u tamnici 1934. nije sigurno mogao jasno sjećati detalja iz novinskog članka koji je čitao sedam godina ranije. Barem ne toliko jasno kao nečeg što je stvarno proživio. Spomenutom je članku dodana i jedna glupa »naprednjačka« osuda ovakovrs-nog razbojstva, koje je tim teže uzmu li se u obzir teške prilike i položaj rudarskih radnika pogođenih dubokom privrednom krizom, budući se u njoj namjerno zaobilazi pravi uzrok teškog položaja rudarskih radnika.1928. Kao što je nešto ranije pokazano, Ja-nošić je očigledno posve izmišljena osoba. Prema »Hajdlberškom rukopisu« Janošić se pojavio u Parizu u svibnju, nakon šestmjesečnog njuškanja179po velikim evropskim gradovima, da bi Nikolasu Sramu donio vijest o očevoj smrti, te da ga po sestrinu nalogu pozove u Zagreb da nastavi voditi očeve poslove.Kod mrtvog Janošića pronađeno je pismo iz kojeg je Nikolas doznao za Oto-novu smrt (1921).Veoma logičnom nam se čini pretpostavka da Hilda ne bi pozivala brata, još manje da bi plaćala

nekog da ga traži. Osim toga, koje je to očeve poslove trebao nastaviti Nikolas Sram, kada je otac Adalbert bio liječnik, a ne tvorničar?Pa ipak, Gotovac se jasno sjeća kako je Hilda pričala o tome da je jedne godine (ne može se sjetiti koje) doživjela snažan šok, kada je od nepoznata pošiljaoca iz Pariza dobila paketić u kojem se nalazio odrezan čovječji prst.1929. O rimskoj ljubavi prema Mariji For-nezzarri ne znamo ništa pouzdano. U Firenzi je u tim godinama bilo čak šest hotela imenom »Paradiso«. Međutim, niti jedan nije bio tog ranga da bi u njemu odsjeli bogataši! Aleksandar Aschenreiter u svom francuskom dnevniku navodi fantastičan podatak da je Nikolas Sram u kolovozu 1929. iz Genove otplovio »Cunard Li-180neom« u Ameriku »da se vjerojatno nikad više ne vrati u prljavu Evropu.«1930. Nikolas Sram spominje da je te godine vidio, ili viđao Petra Tribusona. Svi Tribusoni (Tribusson), u Hrvatskoj ih ima nekoliko, došli su iz Italije, noseći svoja tipična talijanska imena: Giuseppe, Giancarlo, Angelo i si. Nitko ne zna ni za kakva Petra, osim ako se nije radilo o Pietru. No zašto mu onda Sram pripisuje zagrebačko porijeklo, zašto kaže da je svirao slavenske napjeve? O Teu Valvasoriju ne znamo ništa!Aschenreiter u dijelu dnevnika koji govori o 1925. piše: »Kada sam mu dao svoju zbirku uspjelo mi je s njim prozboriti par riječi o literaturi. Začudio me njegov ukus! Dobro, volio je Don Kihota, ali zašto je mrzio Zločin i kaznu"?«1931. Bilo je nemoguće doznati bilo što pobliže o ubojstvu rimskog prosjaka. Međutim, sasvim je izvjesno da 1931. u Rimu nije postojao nikakav klub s imenom »II grande maestro.«1932. Već spominjani Anali homburške kockarnice navode slijedeći podatak u poglavlju o nesretnim žrtvama kocke:1817»U jesen 1932. život si je oduzela i jedna mlađa Italijanka — Maria Forne-zzarri. Ispalila si je u hotelskoj sobi „,,hitac u slijepoočnicu, nakon što je nekakav mladi bonvivan iz Jugoslavije doslovno rastepao čitav njen imetak u čarobnoj igri ruleta i nakon toga netragom nestao.«1934. Neki od starih hajdlberških studenata, koje smo uspjeli konzultirati, sjećaju se profesora Heinricha Wagnera kao izuzetno ugledne ličnosti. Međutim, niti jedan od njih ne može se sjetiti čime se zapravo profesor bavio. Neki tvrde da se govorkalo kako pripada hajdlberškoj masonskoj loži, dok jedan od bivših studenata iz Heidelberga misli (nije siguran!) da je Wagner bio član tajnog društva Thule, te da je izgleda bio involviran i u neke rane akcije Na-cional-socijalističke radničke partije Njemačke.0 zločinu koji se 27. veljače te godine odigrao u kući profesora Wagnera, kao1 o suđenju Nikolasu Ebsteinu, piše čitav niz njemačkih novina (Sensation, Heidelbergische Kurier, Abendszeitung, Abendsblati). Ukoliko se članci u spomenutim listovima pročiste od patetičnog senzacionalizma, onda se zbir na-vedeniih činjenica uglavnom slaže s182opisom zločina iz »Hajdlberškog rukopisa«, pa nema smisla sve to još jednom prepričavati. Zanimljivo je da niti novine nigdje ne kazuju čime se zapravo bavio Wagner, osim što veoma nejasno naznačuju da je bio sveučilišni profesor, oslovljavajući ga profesorom i doktorom. Isto tako, novine nigdje ne naznačuju da je Wagnerov ubojica slavenskog porijekla, te da se zapravo zove Sram, a ne Ebstein! Jedne novine govore o Ebsteinu/Šramu kao sinu grofa Ebsteina koji je umro (a ne ubijen?!) 1923. godine. Pobližih i korisnijih podataka o Šram/Ebsteinovoj prošlosti u novinama nema. Međutim, ono što zapanjuje jest podatak, koji navode gotovo sve novine, da je Nikolas Ebstein uhićen 27. veljače u Wagnerovoj kući, neposredno nakon počinjenog zločina, pa bi prema tome dokazni postupak koji navodi »Hajdl-berški rukopis« imao biti lažan! Tako bi se prema ovom, a i prema nizu podataka iznijetim u prethodnim recima, moglo zaključiti da Šram/Ebstein nije počinio mnoge od zločina koje priznaje, ali da je zato počinio neke koje ne priznaje; npr. ovaj najužasniji u domu profesora Wagnera, gdje je ubijeno i masakrirano četvero ljudi.183W"184Interesantno je da njemačke novine, izvještavajući redovno o toku suđenja, navode Ebsteinovo uporno i drsko negiranje krivnje, što je u potpunoj kontradikciji s onim što sam Šram/Ebstein navodi u svom tekstu.Laže li Sram?Da li kroz onaj drugi rukopis u tekstu stvarno svojom telepatskom sposobnošću progovara demon?

Ukoliko da, laže li onda i demon? Na kraju, prenesimo i jedan mali član-čić koji se 21. travnja 1934. pojavio u Heidelbergischer Kurieru:I ODVJETNICI UMIRU!Heidelberg, 20. travnja 1934. Sinoć u 18 sati u samom centru Heidelberga, ispred gostionice »Zur goldene Krone« smrtno je stradao hajdlberški odvjetnik dr Karl-Heinz Riesenrad. Na njega je u trenu kada je izlazio iz gostionice naletio kamion HEI-a, udario ga desnom stranom i odbacio preko pločnika na betonsku ogradu. Odvjetnik, kojem je prilikom ovog snažnog udarca prsnula lubanja, ostao je na mjestu mrtav. Očevici iz gostionice kažu da je odvjetnik dr Riesenrad čitavo poslijepodne pio u društvu nepoznatih ljudi. Nakon incidenta, kamion se zaustavio, a vozač pobjegao. Svjedoci tvrde da jeto bio visok čovjek azijatske fizionomije, te da se, bježeći, nekako pakosno smijao. Uprava HEI-a tvrdi da je ovaj njihov kamion tog dana bio van prometa, te da je bez ičijeg znanja i dozvole izašao iz garaže. Isto tako, tvrde iz HEI-a, niti jedan od njihovih vozača nije upravljao ovim vozilom. Inače, dr Karl-Heinz Riesenrad pojavljivao se tokom posljednjih mjeseci u našim izdanjima počesto. Bio je zastupnik obrane na suđenju »hajdlberškom monstrumu« Nikolasu Ebsteinu, akteru užasnog masakra koji se u našem gradu odigrao krajem veljače o. g. Tako je uz Ebsteina, koji čeka izvršenje smrtne kazne, smrt stigla i njegova odvjetnika. Istraga je u toku. (G. T.)Znam li ipak nešto o Nikolasu Sramu, ili pak znam sve manje i manje?Budim se i sred mokrih plahti, oznojena lica, pitam se kako izgleda Nikolas Sram? Čiju poznatu crtu krije lice u magli? Neku dragu crtu? Moju? Tvoju?Ispijam ostatak jeftine rakije s dna boce. U alkoholnom bunilu steže me za mišku Siegfri-dova tvrdoglava i uporna ruka.On kaže: »U ovim mračnim danima još uvijek te se sjećam moja Gretty!«185Okrutni, preciozni i artizmom opsjednuti rimski car Lucije Domicije Neron zapalio je Rim, kažu, kako bi ga mogao opjevati, pretvorivši svoju prijestolnicu, ne u zgarište, nego u izvor lirske inspiracije. Ponad ovog divnog, patetičnog, »literarnog« gesta smješten je suhoparni dio antičke povijesti, iskazan trpkom dikcijom činjenica i uzročno-posljedičnih veza.Rimska sirotinja dugo je nosila svježe cvijeće na Katilinin grob. Ovaj živopisni, romantični detalj prekriven je dosadnim udžbenič-kim štivom o uzrocima pada proskribiranog i osiromašenog nobila Luci ja Sergija Katiline.Literarnopovijesna kaljuža sa svojim uvijek pogrešnim valorizacijama gotovo potpuno za-stire predivna dangubljenja Francoisea Villona.Uzbudljive priče o Napoleonovim ljubavima nestaju u metodološki dosljedno izvedenoj logici stvaranja nove Evrope, novog svijeta, novog doba.Nitko više ne želi vidjeti generala Wellingto-na kako maše batkom nedjeljnog purana, niti Kanta u papučama!Zbir kronoloških fakata i dosadne povijesne interpretacije potpuno su nam sakrile pripovijesti o burnim životima velikih atentatora: Vail-lanta, Josepha Zangare, Angiolilla .. .Monotona i neliterarna povijest Trećeg Reicha učinila nam je netransparetnim grozan i uzbudljiv nacistički, satanski brlog Hitlerovih186magova, čarobnjaka, astrologa, egzoteričara i izaslanika Agarthe.Što radi Papus na dvoru posljednjeg ruskog cara?Novija američka povijest naravno neće spominjati eventualnu romansu J. F. Kennedyja s Merilyn Monroe, nego Karipsku krizu.Hoće li jednoga dana neko mudro i znanstveno potkovano pero okameniti divlji avanturizam Nikolasa Srama i pretvoriti ga u pouzdano povijesno štivo u kojem se nižu godine i događaji, štivo u kojem se svaki njegov hir objašnjava po jednom znanstveno-povi jesnom kategorijom?Na kraju, ipak nam je donekle drago što baš nama to nije pošlo za rukom.187/// Pogovor ili racionalizacija tuge (1979)14. siječnja 1979.Premda se radilo o veoma očiglednoj i jednostavnoj životnoj činjenici, i sama pomisao na nju dovodila me u neko čudno stanje ispunjeno nelagodom i sjetom. Zapravo, sve skupa je bilo, najprije bi se moglo kazati, tužno i tu sam si tugu želio pro jasni ti, racionalizirati...Bilo je toliko hladno da nam slabo grijanje renaulta 4 nije moglo pomoći. Sjedili smo u zimskim kaputima i gledali preda se. Oto je bio koncentriran na zaleđenu cestu, a ja sam pokušavao kroz mrak nazreti svjetla Savskog gaja kojem smo se približavali. Iza nas su ostale botinečke kućice zatrpane snijegom.O čemu se zapravo radilo?

Tog sam popodneva u Otovoj biblioteci pokušavao pronaći neke temeljne podatke o Jurju Križaniću, čovjeku koji je u hladnom i mrtvom Sibiru sanjao snove na svom vlastitom izmišljenom jeziku. Iz one drage Kombolove knjige, koju nitko izgleda nije ni taknuo dobrih deset godina, ispao je papirić, neka vrst svjedočanstva naših studentskih godina. Za vrijeme tko zna kojeg dosadnog predavanja, Oto i ja smo191se zabavljali na slijedeći način: napisao bih po tri naslova književnih djela, zatim tri filma, pa tri slike i tri glazbene kompozicije. On bi onda pored naslova ispisivao ime autora, a zatim i meni zadavao pitanja iste vrste. Bila je to neka vrsta primitivnog pismenog kviza.Odmah sam se svega sjetio, međutim, Otu nije padalo ništa na pamet u vezi tog sitnog papirića, on se nije mogao ničeg sjetiti.Eto, u tome je bilo neke nelagode, neke sjete, nečeg tužnog. Pa i ovaj trenutak sada, govorio je Oto mijenjajući brzine, bit će jednom čisti dim, ništa više neće ostati...Otvorio sam oči i uši, koncentrirao se i pokušao sve zapamtiti, bojeći se za vlastiti život. Da, jer ovaj mrak, ovaj led i ova hladnoća, i konačno nas dva u tom malom drndavom automobilu, sve je to moj život!I onda kod kuće, kada sam uzeo olovku i pokušao sve zapisati, zapanjilo me koliko se zapravo malo stvari mogu sjetiti, svjestan da je, eto, jedan djelić mene umro tek što se rodio ... Što je onda u stvari smrt? Fiziološka činjenica ili goli i tupi zaborav? Đavolska korozija koja razjeda sisteme naše memorije ...Sjedili smo te večeri u mojoj sobi uz prvu, drugu i treću čašu rakije. Nakon treće, Oto je ustao, izašao i odvezao se kući. Nisam mogao usnuti, nisam mogao pisati, nisam mogao ni piti. Izašao sam dolje do Bukovčeva trga i dugo gledao snježne pahulje kako se roje oko ulične svjetiljke. Mislim da me je već dobrano tresla groznica.15. siječnja 1979.Jutros nisam otišao na posao. Oko jedanaest došla je sestra i nalila naše posljednje dvije litre nafte u peć. U podne sam imao već oko192trideset osam stupnjeva temperature. Poslije podne mi je liječnik dao antibiotike, ne znam više koje ... Uz čaj sam pušio, što je, kažu, nezdravo. Pisati naravno nisam mogao.Pred veče sam usnuo snom koji je veoma brzo prešao u bunilo, u moru . . . Svi su stajali tu pred mojim krevetom poput nekog umornog provincijskog pjevačkog zbora. Svi moji prijatelji. As ja je bila dva koraka ispred svih i u jednom trenutku mi se učinilo da će sjesti na rub kreveta. Gledao sam je ali nisam mogao ni riječ izustiti. Ipak nije sjela. Što će biti s nama, mislio sam tonući u mračnu jamu ...17. siječnja 1979.Započelo je s Lou Reedom.Moja sestra Snježana važno je ustvrdila da mi je zasigurno bolje, jer sam počeo beskrajno brbljati o stvarima koje volim. Bila je to jedna od onih dugih agresivnih tirada u kojima nekom od svojih omiljenih autora pokušavam pripisati, služeći se naravno »jakim« argumentima i »dosljednom« metodologijom — čitav niz stvari o kojima oni najvjerojatnije nemaju (ili nisu imali) ni pojma. Zivorad je još jedini čovjek iz kruga mojih boljih prijatelja koji ima živaca slušati takve egocentrične ispade. Tako sam tog popodneva pokušavao dokazati da mi u pravljenju pomaknutih svjetova najviše pomaže moj veliki uzor Lou Reed, prekrasan podzemni pjesnik kanalizacijskih labiri-nata, čiji preciozan glas opijeva jedan grozan i razvratan svijet narkomanije, samoubojstava, čedomorstava, prostitucije, homoseksualizma i još mnogih »zabranjenih stvari«.13 Smjeg u HeidelberguAnd this is the room where she took the razorand cut her wrists, that strange and fatefut night.Živorad je tražio muzičku ilustraciju i jasne dokaze mojih bunovnih teza (jer sam još uvijek bio pomalo »out« i »down«), slažući se u svemu s mojim tvrdnjama.Dolaze Oto i Katarina. Jebene naranče za bolesnika. Umjesto toga otvaramo bocu domaće rakije.I onda je naš razgovor, nošen čudnim asocijativnim tokovima koji pomjeraju temu razgo-varanja neshvatljivom brzinom s jednog predmeta na drugi, završio na nečem posve neočekivanom. Govorilo se o našim znanim emigrantima, ljudima koji su vođeni kojekakvim idejama i motivima najednom napustili domovinu i počeli živjeti i raditi u stranim zemljama. Brzinom fliperske kuglice redala su se imena kao Križanić, Fran Mažuranić, Tomasseo, Ka-mov, Matoš, Držić, Bošković, Vitezović, Vrančić . ..Razgovarajući pokušavamo doći do osnovnih motiva koji su ih nagnali da odu u često puta njima sasvim nepoznate zemlje i gradove. Spominje se Janko Polić, prokleti Kam koji odlazi preko Italije u Španjolsku »za Avanturom, našom Gospođom« jer »tijesan mu bijaše vijek, a velebna bješe mu

duša«. Zatim Križanić, taj potomak ratničkog plemstva s Kupe, kojeg će do Sibira dovući njegova vizija velike Rusije osloboditeljice malih naroda na Balkanu, ili Držić koji se vucara po Toskani s prevratničkim mislima u glavi. ..Počelo je s Reedom, s dosadnim solilokvijem, nastavilo se nekim drugim temama, a završilo194s temperaturom. Antibiotici i čaj. Zatim san, bolestan san, uvijek isti, neopisiv ...22. siječnja 1979.Ponovo snijeg. Već dugo nije bilo zime koja bi bila toliko snježna kao ova. Gotovo da je i ne pamtim.U dnevnik unosim samo popodneva, večeri i noći, jer su dopodneva ispunjena dosadnim poslom kojem već godinama ne mogu nazreti smisla, poslom od kojega ću se jednom na smrt razboljeti.Sjedimo u prijatno zagrijanom »Blatu« To-r tislav Gotovac, Mladen Budišćak i ja. Mladen neprekidno inzistira da svakako, ukoliko pi-Jem neki roman, ubacim u nj i rečenicu: »Dragi, moj život bez tebe nema smisla!« Tom Gotovac se nekako zagonetno smije, on je upravo u toku višegodišnje akcije »Brada«, akcije koja se sastoji od toga da pusti nevjerojatno dugu bradu (nije se brijao od 1976) i da onda sakupi što više dokumentacije za nju.Začudo, nalazim se ponovo sred istog razgovora, sred iste teme, one od prije nekoliko dana. Ponovo neka vrst »emigrantskih razgovora«. Tom objašnjava jednu veoma konzi-stentnu ideju prema kojoj su »Ameri« ubacili ideju antisemitizma u Njemačku, a onda obrali »židovsko vrhnje« što se u njegovoj uistinu neobičnoj terminologiji zove »projekt Alamo«, a koincidira s još nekim drugim povijesnim zbivanjima kao što su Pearl Harbour, Bay of Pigs i avenija Cielo Drive No. 10050 u kojoj je pokopan američki »hippy pokret«.23. siječnja 1979.Koji su to razlozi tjerali ljude da se otpute nepoznatim stazama Evrope i prekomorja, da prolutaju Amerikom, da nestanu u Aziji?195Otkriti prave razloge, rekonstruirati puteve, upoznati postaje, značilo bi napraviti jednu pravu »povijest emigracije«. Recimo one hrvatske! Odlazili su da slikaju u Parizu, odlazili su da budu znanstvenici u Americi, odlazili su da razbistre svoje političke ideje u Rusiji. .. Odlazili su vjerojatno misleći kako postoje neka pogodnija podneblja za rad određene vrste. Odlazili su, znači, zbog svojeg djela, zbog toga da im se glas i ime rašire svijetom, ili barem pročuju zemljom.24. siječnja 1979.Osjećam užasan umor. Ležim na krevetu i gledam napolje u snijeg koji ponovo pada. Nemam volje ustati, nemam volje upaliti svjetlo, nemam volje čak niti za to da upalim peć.Nisu li njihovi razlozi bili previše egoistični, nisu li njihovi razlozi bili sitni, neznatni? Nisu li to možda bili krivi ljudi, koji su zbog banalnih razloga u krivo vrijeme otišli u krive zemlje i na jedan sasvim krivi način potratili živote na krive stvari?Znam da je pomisŽo suluda i pomalo heretična! Misao koja vodi u moru i nemiran san!Spašava me Mika koji oko osam uvečer zvoni na vrata mojeg stana na Klanjčiću, Mika koji uvijek ima razumjevanja za sulude i heretične pomisli.Povijesti javne emigracije, koja se objektivirala u povijesno relevantnim djelima, suprotstavljamo jedan podzemni tok nejasnih i ne-transparetnih sudbina koje je vrijeme prožde-ralo i unizilo do razine trač-sjećanja senilnih sudionika i očevidaca. Dakle, javnoj, suprotstavljamo tajnu povijest hrvatske emigracije.19625. siječnja 1979.Oto i Mika naprosto su poludili za idejom alternativne emigrantske povijesti. Živorad također, on će o tome, kao i o svemu ostalom, jednoga dana svakako napraviti film.Oto nas utrpava u kola i odvozi do »Mirnih krovova«, gdje večeramo i pijemo. Zatim se vraćamo u moj stan gdje pijemo i dalje. Pronalazim u ormaru grumen skije koju umatamo u debele cigarete.Alternativna ili tajna povijest emigracije ne pripada ni Kamovu, ni Meštroviću, ni Baloko-viću, ni Tomasseu! Ona pripada ljudima koji su tražeći neku pravu stvar prelazili granicu i nestajali u grotlima zlih gradova koje nisu poznavali, u zemljama čiji jezik nisu razumjeli. Ova povijest, dakle, pripada anonimnim pika-rima koji nisu imali vremena za takve jebene gluposti kao što su umjetnost, prava znanost, politika; ona pripada onima koji su izgorjeli tražeći smisao, idealnu ljubav, boga, kaos, mržnju ili ništavilo . ..Alternativna povijest emigracije počinje od trača i obiteljske mitologije, a završava na nesigurnim supozicijama i skeptičnim interpretacijama, tvrdi Oto. Ova tajna povijest, nadopunjuje ga Živorad, unosi korektiv u oficijelna shvaćanja, korektiv koji je toliko snažan da će ga svaki pravi historiograf s užasom otkloniti. Povijest o kojoj govorimo, smatra Mika, je sifi-litični i tuberkulozni pandan znanstvene historije, utemeljen u sveopćoj tajnoj povijesti ludila i smrti. To je zapravo prava povijest, završava

Snježana, povijest kojoj pripada ono »bitno«, ono što ispunjava bez ostatka vremenski tok. Upravo zbog toga što je tajna povijest apsolutno privatna, individualna i unikatna.19727. siječnja 1979.Sjedim na nazubljenoj stijeni obale u Grig-nanu. Jednodnevni izlet s besmislenom kupovinom. Za razliku od prošlih dana, sada pada gusta, studena kiša. U daljini je Castello Mira-mare po kojem su nekoć tumarali Maksimilijan i Lotta, ali vjerojatno i mnogi od junaka naše tajne povijesti.Objašnjavam Asji ideju koju pokušavamo dosanjati. Samo kako konkretno krenuti? Za što se uhvatiti? Sve će vam opet završiti u literaturi, kaže ona i, moram priznati, đavolski je u pravu!Izgleda da svaki pravi povijesni gest završi u literaturi!Predvečer jedemo »frutta di mare« u jednom simpatičnom restoranu nedaleko Montfalconea. Odmaram se slušajući As ju kako priča o svojoj petogodišnjoj kćerki.Kiša kao da će potopiti cijelu ovu obalu!28. siječnja 1979.Još jedna glupa i neuredna noć u »Klubu likovnih«. Mika me prati do taksija i zamjera mi da ću postati stručnjak za besciljnost. Branim se i sam svjestan toga da nešto u mom životu nije u redu. Međutim, kako o tome uopće razgovarati? Sve odmah ode u patetiku i pseu-dofilozofiranje!(Bolestan sam Mika, bolestan!)Sjedam u taksi, Mika ipak ide sa mnom. Taksist priča o tome kako su nastala neka zla vremena u kojima »nešto navek pada i bogamu gde je sad tu sunce?«(Bolest i bunilo je to!)Noć. Imamo svoju godišnju večer estetske tuge. Snježana, iznervirana našim polupijanim198razgovorom, u kojem pričamo govoreći svaki svoje, odlazi u svoju sobu.Berlioz: »Pogrebni marš za Hamleta«. Uvijek iznova.29. siječnja 1979.Mika je prespavao kod mene. Ujutro je bio veoma ljut kada je vidio koliko imam tableta za spavanje. U svim bojama! Kaže da ću postati narkoman. On ne zna za Asju! Kaže da je dobro što sam se razišao s Bojanom, jer se sve to ispraznilo i splasnulo. Inače, on voli i mene i nju, a znam da će voljeti i Asju! Slažem se s Mikom da je Bojana samo djelić mutne prošlosti ...Nisam otišao na posao, on isto tako nije otišao na akademiju! Hvatamo se naše tajne povijesti emigracije, teme koja je kao i sve ostale pikarske teme — veoma tužna.Kako odrediti kriterije tajne povijesti hrvatske emigracije?Ima li svaka javna povijest po jedan svoj tajni, privatni pandan?Kako sve to racionalizirati? Ili, nije li možda umjesnije i jednostavnije — napiti se?1. veljače 1979.Prvi primjer tajne povijesti hrvatske emigracije donosi Mika na uredno natipkanom papiru. To ćemo kao prvi prilog spremiti u debelu »fajlu«« buduće »historiografije«, kaže i počinje nam čitati nesigurnu i mračnu biografiju svog pradjeda:»Majstor je letvom izbio mog pradjeda jer je, umjesto da zabije potplate paradnih čizama šefa stanice Jambrešića, trčao čitavo jutro za »El Bimbom«, akrobatom na jednogrboj devi,199koji je tog jutra doputovao u Koprivnicu iz Kaposzvara. Pradjed je šutke bacio podrapanu odjeću, obukao crno nedjeljno odijelo, bacio krunicu koju je dobio od majke na samrti i nakon dva mjeseca dopješačio u Rijeku da bi kao pomoćnik ložača »Carpatije« doplovio u New York. Zaposlio se u čeličanama Pittsbur-gha i pridružio se jednom od metalskih sindikata. Nakon tri godine predanog rada dospio je do mjesta tjelohranitelja vođe pokreta. Pradjed je bio jedini preživjeli očevidac pokolja svojih sindikalnih vođa i drugova u sukobu sa suparničkim sindikatom, potpomognutim federalnom policijom. Slijedećih godinu dana prikrivao se kao jedan od trinaestorice apostola »Crnog Krista«, kako se zvao vanbračni mulat George Keegan. Pješačili su Srednjim Zapadom, tjerajući trgovce iz poštanskih postaja i propovijedajući skori smak svijeta. Jedne noći opkolila ih je grupa maskiranih ljudi. Samozvanog Krista živog su pribili na stočni vagon »Pacific Railroada«, a njegov odlazak za L. A. proslavili hicima u potiljak nesretnih apostola. Jedino je preživio moj pradjed, a mogao se zakleti da se iza talijanskog naglaska jednog od zamaskiranih napadača krije šef tjelohranitelja suparničkog sindikata. Pola godine kasnije iskrcao se u Hamburgu pod imenom John Smith kao ko-njušar »Buffalo Bill Great Show-a«, da bi napustio cirkus u Szekesfehervaru gdje je upoznao Zsuzsanu Laszlo, blagajnicu gradskog kina. Ljubav je bila obostrana. Mladi par je osvanuo u Koprivnici jednog jesenjeg jutra, ali nastanili su se u Jezercu, zabačenom zaselku od pet straćara usred velike šume. Godinu dana kasnije rodio im se sin, a potom još jedan. Živjeli su sretno, jedino je pradjed postajao čudan čim bi čuo da je u Koprivnicujloputovao

200■■■■■■ineki stranac. Uzeo bi pušku i odlazio u šumu, navodno u lov, na tjedan-dva. Srećom u Koprivnicu nije dolazilo mnogo ljudi. Onog dana kad je pradjedov prvijenac (moj djed) otišao izučiti obućarski zanat, pradjed je po svom čudnom običaju odjednom nestao u gustoj šumi. Ovaj put nije ga bilo puna četiri tjedna. Jednog nedjeljnog jutra njegov leš pronašli su veseli izletnici »Hrvatskog sokola«. Koprivničko redarstvo konstatiralo je da se radi o nesretnom slučaju u lovu, iako je pradjed umro od komadića revolverskog olova koje mu je smrskalo potiljak.«Po čemu bi štura »povijest« ovog koprivničkog emigranta mogla biti paradigmatična za sveopću tajnu povijest hrvatske emigracije? Kako pronaći koji sigurniji podatak koji će popuniti tolike praznine u toj tamnoj i nesigurnoj sudbini vođenoj tako lijepom i suludom idejom? I, konačno, što je od svega toga istina?Tom Gotovac navodi primjer nekog dalekog polurođaka po onoj labavoj kumovskoj liniji, kojeg su svi držali ludim zbog toga što se u životu nije bavio ničim drugim do li nekim čudnim matematičkim problemom. Čini se da se radilo o nekakvoj tehničkoj konstrukciji peterokuta. Taj rođak, koji je nosio tako prozaično ime — Zdenko, prodao je 1930. svoje malo imanje u Turopolju i otišao u Njemačku da se upozna s Albertom Einsteinom, kojeg je držao kolegom i istomišljenikom. Vratio se u Hrvatsku 1936. i otada postao tako šutljiv i povučen da nitko nikada nije saznao što se s njim događalo u tih šest njemačkih godina.2. veljače 1979.Kiša je rastopila snijeg tako da je napolju nekakva grozna blatnjava bljuzgavica. Otišao201sam do dućana po bocu konjaka i sav se uma-zao. Sutra je subota i svi ćemo se naći kod mene, s tim što je svatko obećao donijeti po jedan djelić obiteljske mitologije koji govori0 anonimnim skitnicama, o pikarima koji su vođeni »najblistavijim motivima« prokrčili sasvim anonimne puteve po negostoljubivim zemljama Evrope, a i svijeta ...Asja mi prepričava obiteljsko rodoslovlje u kojem se nalaze podaci o nizu njezinih predaka. Recimo, u jednom koljenu nalazi se čak sedmero braće od kojih su šestorica dobri, ugledni i bogati zidari. Oni se žene, imaju djecu tu i tu, koja se opet žene i tako dalje ... Međutim, sedmi ostavi sve, ode u svijet i tamo se propije ... Ode u svijet i tamo se propije! Eto to i ništa više; ništa drugo se o njemu ne zna. A propiti se može samo netko tko je razočaran, a razočarati se može samo onaj koji sniva o velikim stvarima!Navečer je koncert. Oblačim odijelo, drugi ili treći put u životu. Dolje na Maksimirskoj projuri automobil i poprska mi hlače. U pothodniku u WC-u namočim maramicu i odstranim mrlje.3. veljače 1979.Između dva gemišta Oto priča o ujaku svojega oca koji je napustio studij fizike u Brnu1 otišao u Francusku da bi se tamo bacio na izradu čarobnog stroja kojeg obično nazivaju »perpetuum mobile«. Najstrašnija stvar, tko zna da li istinita, događa se 1920. kada rodbina dobiva obavijest iz Pariza da je nesvršeni fizičar nesretno izgubio život, te da će biti pokopan na Pere Lachaiseu. Bratić Otova oca odlazi u Pariz da bi prisustvovao jednom od naj-202skromnijih pogreba na svijetu (nisu imali dovoljno novaca da prevezu posmrtne ostatke u Karlovac) i tamo saznaje da \e tajna policija zaplijenila jedan fascikl pokojnikovih nacrta! Zašto? Što se nalazilo u tim papirima? Zna se da je perpetuum mobile teorijski neostvariv!Živorad opet priča o čovjeku koji je negdje krajem prošlog stoljeća bio susjed njegove pra-bake. Prema onom što priča rodbina izgleda da je i gajio izuzetnu naklonost prema mladoj gospođici — Živoradovoj prabaki. I eto, taj gospodin, koji se zvao Ambrozije Petretić, imao je mali dućan koji je vodio njegov kalfa, dok se on zanašao izumijevanjem stroja koji će pokazivati žive slike. 1894. nakon što se Živo-radova prabaka udala, razočarani gospodin Ambrozije odlazi u Pariz, gdje mu se doskora gubi svaki trag. Međutim, kada je Zivoradova prabaka 1925. g. u jednim zagrebačkim novinama, uz tekst o tridesetgodišnjici otkrivanja kinematografskog aparata, vidjela sliku Louisa Lumierea, uzviknula je ushićeno: »Joj, gledajte našeg gospodina Petretića, ipak je uspio otkriti žive slike!« I nitko je nije mogao razuvjeriti da slika ne pokazuje njezinu davnu simpatiju — gospodina Ambrozija Petretića!Teško je povjerovati da su gospodin Petretić i gospodin Lumiere jedna te ista osoba, ali o čemu se onda zapravo radi; kako objasniti koincidenciju koja je zavela Živoradovu pra-baku?Ovdje dolazimo do jednog od najsuštinskijih elemenata naše alternativne emigracijske povijesti, koji se sastoji od beskrajnog niza neobja-šnjenih, a ponekad i sasvim neobjašnjivih zamki!2035. veljače 1979.Konačno malo sunca koje ipak nije toliko jako da bi otopilo i posljednji snijeg po krovovima. Počinjem

raditi neke konstruktivne stvari. Započinjem (nakon ogromne pauze) pisati priču koja već na samom početku prijeti da preraste u roman. Puna je nekog divljeg avanturizma. Ili je barem želim učiniti takvom?»Što je s tajnom povijesti hrvatske emigracije?« pita Snježana. »Hoće li i ona poput tolikih naših neostvarenih ideja pasti u zaborav?«Ne znam, u svakom slučaju bojim se Zaborava, koji je, kako sam već kazao, neka vrst smrti ljudi i predmeta.»Doći će neke druge ideje i zamisli; možda tako i ovi dani prestanu biti tako očigledno besciljni«, kaže Mika, tjerajući me da već jednom počnem ozbiljno i kontinuirano raditi.On mnoge moje stvari ne zna. Čudim se samome sebi kako mu već nisam rekao. Za nju sam mu trebao reći!6. veljače 1979.Putovanja, potrage, lutanja — smisleni su već sami po sebi! Dovoljno je opisati ili pokazati nekog tko putuje iz grada u grad, iz zemlje u zemlju ... Recimo, vozi se vlakom u neki grad u kojem se zaljubi. Zatim nakon toga bježi od tog istog grada i od te iste žene u neki drugi grad gdje užasno mnogo pije i kocka. Ubije nekog pa ga odvode u zatvor koji se nalazi u drugom dijelu zemlje. Možda na krajnjem sjeveru? U nekom novom poglavlju taj naš junak bježi iz zatvora, prelazi tajno granicu i luta dugo nekakvim šumama . .. Dakle on luta, on nešto traži, ili od nečeg bježi. On je pikaro! I ništa tu više ne treba, jer je204svako lutanje, kao i svako traganje smisleno već nekako samo po sebi! Nikakve više jako pametne stvari tu ne morate imputirati.9. veljače 1979.Naoblaka se raspada i pred nama se ukazuje škrto zimsko sunce koje udara u oči. Kao da je pretopio za ovo doba godine. Oto žmirka i vozi dalje cestom za Botinec. Spuštam zaslon na prednjem staklu. Ispod okopnjelog snijega svuda je provirila polegla, izmučena zimska trava. Sunce se reflektira u tisućama prozora Savskog gaja.Katarina nas čeka s ručkom. Juha od povrća s jajem i kuhana govedina. Oto me pita da li sam se konačno okanio sredstava za umirenje ili i dalje srljam u tabletomaniju. Kažem mu neka slobodno pretresa džepove moje vjetrov-ke. On nasjeda na odglumljenu uvjerljivost, premda je u gornjem desnom džepu još jedna pločica »spede« i nekoliko rasutih »praxitena«.Sjećamo se pariške jeseni. Ponovo se zabrb-ljamo. Htjeli bismo evocirati svaku večer pro-bančenu po bistroima Latinske četvrti, crnački klub u Rue Cujas, paklenski ljutu večeru u »Balcanu«, koncerte u metrou, fakire ispred Pompiduovog centra, kao i jedva izbjegnutu tuču u »Live Showu« na Pigallu. Katarina nas nadopunjuje. Sjećamo se onda kako smo od Aoste do Ženeve slistili bocu »Ballantinesa«. Oto je pri tom vozio kao zmaj!Zatim me Oto podsjeća na ideju tajne povijesti emigracije. Smijemo se, ta nije nam to prva propala ideja! Pa ipak, rekli smo, sve završi u literaturi!20510. veljače 1979.Mamurluk i trovanje nikotinom. Ponovo ne idem na posao, zelene papiriće ću već nekako nabaviti.U podne se nalazim s Mikom. Napolju je tako lijepo, pravo lažno ljeto; toliko drago zbog svoje očigledne izvještačenosti. Kao da i prava, nepatvorena priroda ponekad povuče po koji literarni potez!Pričamo bez veze o mnogim stvarima koje tako brzo postaju prošlost. Čudno, ali ma kako to zazvučalo patetično od toga izgleda živimo. Smišljamo neke velike stvari koje ćemo uraditi sutra; da bismo prekosutra iznalazili opravdanja za ono što nismo uradili jučer.Posvemašnja jalovost okupana tim toplim zrakama lažnog ljeta. I od ovog dnevnika se već pomalo umaram ...Sjedamo na jednu klupu na Zrinjevcu i gledamo kako nedaleko nas sjede dva crnca-stu-denta i jedu kranjske kobasice na kruhu. Punim ustima dekliniraju imenicu »maslačak«. Da, to je trening koji su im zadali valjda na audiovizuelnom tečaju hryatskog jezika tamg„ riaTfaksii. „Mika će to, kaže, iskoristiti u svom novom filmu koji će se zvati »Afrika«.12. veljače 1979.Sve je toplije i toplije. Nije li to preuranjeno proljeće? Uglavnom, čini se da snijega više neće biti. Radim sve više i više. Tablete za spavanje zamjenjujem onima za stimuliranje i koncentraciju. Sve su to prolazni poroci koji će jednog dana valjda biti mutni dijelovi »zaborava«. Zapravo, uvijek morate imati nešto što vas stimulira, kao i nešto što vas destimulira, pa makar i tablete! O tome ovisi duhovna ravno-206u

teža, to je neka vrst ekvilibristike svijesti. Mislim da polako prestajem biti stručnjak za besciljnost, da sve vi-'e i više počinjem opet nalikovati sebi samom. Opet me progone neke rečenice, neke slike, neka lica... Kao da se radi o nekom procesu, o nekoj igri u kojoj se periodi pronađenog identiteta smjenjuju s periodima dubokih padova...Ipak sve završi u literaturi, tamo gdje zapravo i počne, no to je ipak stvar preprivatna čak i za jedan dnevnik!Zagreb — Stari Grad, 1979.207BILJEŠKA O PISCUTIGORAN TRIBUSON rođen je 6. kolovoza 1948. u Bjelovaru. Završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu magistrirao s tezom iz komparativne estetike.Književnim radom bavi se od 1968. godine. Objavljivao je prozu u većini jugoslavenskih književnih časopisa i listova. Nekoliko puta nagrađivan; tako je za prvu knjigu dobio nagradu književnog fonda »A. B. Šimić« (1972), za drugu nagradu »Mladosti« (1976), za treću nagradu »7 sekretara SKOJ-a« (1978), a za priče »Grobari« i »Ironična povijest Armanda Štajnera« nagrade »Večernjeg lista« za kratku priču (1977. i 1978).Pojedine su mu pripovijetke prevedene na engleski, njemački, češki, slovački, poljski, slovenski i albanski jezik.Član je Društva književnika Hrvatske. Živi i radi u Zagrebu. Zastupljen je u antologijama: Nada Pinterić: »Poziv na basnoslovno putovanje«, Zagreb, 1972. iDonat—Zidić: »Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva«, Zagreb, 1975.Do sada objavio:■ ZAVJERA KARTOGRAFA (knjiga pripovijedaka), Centar za kulturu NSGZ i Znanje, Zagreb, 1972.14 Snijeg u Heiđelbergu209PRAŠKA SMRT, GROTESKE (knjiga pripovijedaka), Centar za kulturnu djelatnost SSOZ, Zagreb, 1975. RAJ ZA PSE (knjiga pripovijedaka), Zrinski, Čakovec, 1978., 'GRADSKA KNJIŽNICA, ZAGREB, •'210IZD WACKO PODUZEĆE AUGUST CESARECZAGREB, BRACE ORESKI 18Z\ IZDAVAČA DRAGAN MILKOVICLEKTOR MARILKA KRAJNOVICKOREKTOR VESNA MAGJERTEHNIČKI UREDNIK FRANJO PROFETATISAK NIŠRO VJESNIK OOUR VUG