GEOLOŠKE I GEOMORFOLOŠKE OSOBITOSTI ZNAČAJNOG KRAJOBRAZA

KLEK

1. GEOLOGIJA

Značajni krajobraz Klek smješten je u sjeveroistočnom graničnom pojasu krškog

dijela Dinarida. Tipična krška morfologija posljedica je brojnih geoloških činitelja koji su

odigrali presudnu ulogu u oblikovanju planinskog masiva Kleka. Već pri samom pogledu na

Klek uočljivo je da su osim litološkog sastava naslaga ključnu ulogu u oblikovanju imali i

tektonski odnosi u terenu. Stijene koje grade ne samo Klek nego i cijelo ogulinsko područje

po porijeklu su sedimenetne. Nastale su dugotrajnim taloženjem karbonatnog mulja, čestica

i fosila na dnu plitkoga mora koje je predstavljalo rub velikog Tethys oceana.

JURA

1J3 - Najstarije naslage unutar granica značajnog krajobraza pripadaju gornjoj juri (donji

malm – početak ~160 milijuna godina), a zastupljene su u krajnjem sjevernom dijelu.

Obilježene su bogatom fosilnom zajednicom i tanje uslojenim i manje okršenim vapnencima,

a ponegdje i dolomitima, koji su obično kasnodijagenetski s različito uznapredovalom

dolomitizacijom. Od utvrđenih fosila ističu se: zelene alge, foraminifere, a mjestimice su

zabilježene masovne pojave grebenotvornih mješinaca (Hydrozoa). Ukupna debljina

donjomalmskih naslaga procijenjena je na 400m.

2J3 - Početak srednjeg malma (~ 155 milijuna godina) karakteriziran je nastavkom

algalno foraminiferskog razvoja. Provodni oblici u fosilnoj zajednici su alge Heteroporella

anici i Pseudoclypeina cirici. Foraminifera Kurnubia palastiniensis doživljava maksimalan

razvoj, a Parurgonina caelinensis započinje svoj životni vijek. Osnovna litološka značajka je

izmjena vapnenaca i dolomita što je posljedica jake dolomitizacije vapnenaca te se ponegdje

zapaža dominacija srednjo- do krupnozrnatih kasnodijagenetskih dolomita. Vapnenci su

isključivo mikritni, pelmikritni i biomikritni (algalni). Karakteristična je pojava nepravilnih

algalnih gruda. Debljina ovih naslaga je oko 150m.

3J3 - Najveći dio značajnog krajobraza prekriven je stijenama gornjeg malma (gornji kat

jure ~ 155 milijuna godina). U ovim stijenama (dolomiti s lećama vapnenaca) intenzivnim

procesima dolomitizacije uništeni su fosilni ostaci pa je utvrđivanje njihove starosti

ograničeno na nalaze organizama eventualno preostalih u lećama vapnenaca. Kompleks

ovih naslaga zastupan je sivim i sivosmeđim srednjezrnatim do krupnozrnatim dolomitima i

dolomitiziranim vapnencima koji su dosta rastrošeni i prekriveni humusnim slojem debljine do

1m. Uslijed jake dolomitizacije primarna vapnenačka struktura rijetko je i teško uočljiva, a

malobrojne leće slabo dolomitiziranih vapnenaca ukazuju na postanak dolomita iz algalno –

foraminiferskih mikrita i biomikrita. Debljina dolomita pretpostavljena je na 800–1000m.

Slika1. Kasnodijagenetski dolomit, hipidiotipni kristali veličine do 0,4mm s organskom tvari u jezgrama.

Slika 2. Zonasta izmjena mikrita i pelmikrita do pelsparita. Peloidi veličine 0,1-0,2mm, sadrži fragmente filamenata i ostrakoda. Nepravilno mrljasto dolomitizirano.

KREDA

K11+2 - Vršne dijelove Kleka i jugoistočni dio zaštićenog krajobraza tvore donjokredne

stijene cenomanske i turonske starosti (početak ~ 100 milijuna godina). Riječ je o

bioakumuliranim vapnencima s bogatom fosilnom zajednicom foraminifera Orbitolina i

planktonskih oblika: globigerinida, preglobotrunkana i drugih. Dominantno vapnenački razvoj

cenoman – turon litološki i paleontološki vrlo je raznolik. Osim bioakumuliranih vapnenaca u

nižim dijelovima, mikritni vapnenci (i dalje s biogenom komponentom) zastupljeni su u višim

dijelovima. Debljina ovih naslaga zbog čestog rasjedanja teško je odrediva te je procijenjena

na oko 900m (Velić i dr., 1980; Velić i Sokač, 1982).

Slika 3. Mikrit do pelmikrit s favreinskim peletima veličine do 0,5mm, s perforacijama. Prisutno je malo ostrakoda. Djelomice ispucan tankim pukotinama ispunjenim sparitom

Slika 4. Dolomitični mikritni vapnenac. Hipidiotipni do idiotipni kristali povezani u zone koje su djelomično dedolomitizirane

Krajem krede (prije ~ 65 milijuna godina) prekida se tektonski relativno mirno razdoblje u

kojem je prevladavala sedimentacija te počinje izdizanje dna i povlačenje mora. Posljedica je

to globalnih tektonskih pokreta tj. kolizije afričke i euroazijske tektonske ploče. Posljedica je

izdizanje cijelih krških Dinarida. Druga kompresijska faza, u oligocenu, prije 35 milijuna

godina dovela je do niza reversnih rasjeda pružanja sjeverozapad-jugoistok kod kojih se

sjeveroistočno krilo navlači na jugozapadno. Takvi nizovi rasjeda nazivaju se ljuskava

struktura. Napokon prestankom bočnih pritisaka i početkom razdoblja relaksacije dolazi do

gravitacijskog usjedanja tektonskih blokova duž brojnih vertikalnih rasjeda različite

orijentacije. Neotektonska aktivnost uzrokovala je ponovno aktiviranje starih reversnih

rasjeda dinarskog pružanja u pružne rasjede s desnim pomakom, što je rezultiralo

sakrivanjem primarnih tektonskih kontakata. Iz mjestimice vidljivih odnosa između tektonske

granice i morfologije jasno je da je to ponovo aktivirani reversni rasjed pružanja sjever-istok.

Područje oko rasjeda karakterizirano je jako smrvljenom podinom i širokom zonom

tektonskih breča (Matičec i dr., 1997).

Opisana geološka građa značajnog krajobraza Klek može se pratiti na priloženom isječku

OGK 1:100000, list Ogulin (Slika 5).

2. GEOMORFOLOGIJA

Vapnenačke i dolomitne naslage klečkog područja tijekom geološke prošlosti bile su

izložene vanjskim utjecajima sunca, kiše, snijega i leda. Procesom okršavanja tako su nastali

brojni geomorfološki oblici poput planinskih vrhova koje čine ogoljene stijene s urezanim

škrapama, krške ponikve i udoline s brojnim stalnim ili povremanim izvorima, vodotocima, i

ponorima, špilje i polušpilje oblikovane tektonskim pukotinama i procjeđivanjem ili tečenjem

vode. U tom pejzažu utjecaj čovjeka trebao bi biti sveden na što manju mjeru kako bi se

sačuvale prirodne vrijednosti koje su, uostalom, turistička atrakcija.

Slika 1. Alpinistički smijer u stijeni Kleka, Foto: Zvonko Trdić

Slika 2. Vrh Klečica, Foto: Zvonko Trdić

Središnja, dominantna točka značajnog krajobraza je vrh Klek (1181m). Područje kroz

koje prolazi planinarska staza od Bjelskog do vrha je Kobila, a tvore je izbočene južne padine

Kleka. Vrh Kleka, točnije njegove vertikalne litice odavna su popularno odredište brojnih

planinara i alpinista (slika 1).

Unutar granica zaštićenog područja još je jedan vrh visine iznad 1000m, vrh Klečica

(1058m), smješten 800m sjeverno – sjeverozapadno od vrha Kleka (slika 2).

U krajnjem sjeverozapadnom dijelu značajnog krajobraza nalazi se Šuplja greda, područje

specifičnog, sedlastog oblika koje od kote 954 strmo pada u pravcu sjeveroistoka.

Vrh Sladivojka (906m) nalazi se 600m sjeverozapadno od vrha Klečica, a sjeveroistočno

od njega smješten je Perasov jarak.

Dio zapadne granice značajnog krajobraza tvori Ravni jarak, prema jugozapadu

smješteno i blago nagnuto područje, oko 1300m udaljeno od vrha Kleka.

Istočna, strma padina Kleka nastavlja se blaže nagnutom Klečkom dragom koja ujedno

tvori i dio izbočene istočne granice značajnog krajobraza.

U južnom – jugoistočnom dijelu zaštićenog područja istaknute točke su vrh Soviljica

(847m) i Rtovi (761m), a 700m jugozapadno od vrha Soviljica je područje Vrljuge, prepuno

vrtača.

U dolomitnim naslagama u blizini sela Bjelsko najpoznatiji je monolit nazvan Visibaba, koji

je 1966. godine zaštićen kao geomorfološki spomenik prirode. Osim njega u blizini postoji još

nekoliko pojava od kojih je najznačajnija osamljena stijena nazvana Did (djed), a nalazi se na

istočnim obroncima Kleka unutar granica zaštićenog krajobraza (slika 3).

Slika 3. Osamljena stijena Did (djed) foto: Zvonko Trdić

Tekst: Neven Korač Prilozi:

1. Mikropetrografske fotografije uzoraka s opisom 2. Isječak Osnovne Geološke Karte, List Ogulin 1:100000