SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA GEOGRAFIJU

GEOMORFOLOŠKA OBILJEŽJA JADRANSKE

OBALE I OTOKA

Marko Stančec, Marko Đulmez, Ivan Tekić

Kolegij: Geomorfologija Dr. sc. Marica Mamut

Zadar, travanj 2009.

SADRŽAJ

SADRŽAJ..............................................................................................................................2

UVOD.....................................................................................................................................3

1. Opća obilježja Jadranskog bazena i obale......................................................................4

2. Postanak Jadranskog bazena...........................................................................................6

3. Istra i Kvarnerski sektor..................................................................................................8

4. Središnji otočni dio...........................................................................................................94.1. Središnji dio otočnog pojasa.....................................................................................9

5. Jugoistočni pučinski dio.................................................................................................10

6. Specifični geomorfološki oblici......................................................................................106.1. Vransko jezero.........................................................................................................106.2. Prapor na sjevernom Jadranu................................................................................116.3. Kornati......................................................................................................................116.4. Zlatni rat...................................................................................................................126.5. Vulkanski otoci i Biševo...........................................................................................12

7. ZAKLJUČAK.................................................................................................................14

LITERATURA....................................................................................................................15

2

UVOD

Jadransko more je veliki i izuzetno povoljno položeni zaljev Sredozemnog mora.

Dok se Mediteran pruža smjerom zapad-istok i dijeli kontinentalno pustinjsku Afriku od

maritimnog poluotoka Europe, Jadransko more se pruža prema sjeveru i povećava

raznolikosti europskog kopna. Suprotna jadranska primorja imaju različite značajke.

Sjeveroistočno primorje gleda prema jugozapadu i brdovito je – brojni otoci, obilje zaljeva i

poluotoka, strmi planinski lanci, otvoreni ravnjaci, izolirani brjegovi i pitome udoline uvjetuju

raznolikost koju je teško sintetizirati i označiti jednim imenom. Kad su u novije doba

sagledane raznolikosti tog slikovitog i sunčanog primorja ono se nastojalo okarakterizirati

nazivom ''Jadran'', ''Adria'' ili ''Dalmacija''. Pod tim nazivom se obuhvaća beskrajna pejsažna

raznolikost i kontrast između morskog plavetnila i surih, krševitih planina kojima su zaštićena

pitoma, zelena primorja.

Nisko, sjeveroistoku izloženo i osjenjeno apeninsko primorje nije privlačno. Život

Apeninskog poluotoka orijentira se prema sunčanoj, jugozapadnoj tirenskoj fasadi, pa kada se

kaže privlačna riječ ''Jadran'' ili u stranom svijetu popularna ''Adria'', onda se to odnosi na

pejzažnu ljepotu i raznolikost naše obale

3

1. Opća obilježja Jadranskog bazena i obale

Jadransko more je izduženo u smjeru sjeverozapad-jugoistok od Maranske lagune do

Otranskih vrata 784 km ili 433 Nm i cjelokupna površina iznosi 138 555 km². Izdvajaju se

dva dijela. Manji, jugoistočni dio je pučinski i na njemu nema otoka te su zaljevi također

malobrojni. Najveća širina iznosi 211 km i to na predjelu između Boke Kotorske i Barija.

Palagruški prag između dalmatinskog arhipelaga i poluotoka Gargano spaja jugoistočni

jednostavniji i sjeverozapadni složeniji dio. Uži dio između Ancone i Dugog otoka ograničava

s palagruškim pragom središnji ''viški'' pučinski prostor. Mlađa, istaknuta delta Poa približila

se na 87 km poluotoku Istri i dobro ističe posebnost Trščanskog zaljeva. Spomenuto

površinsko dijeljenje je nepotpuno zbog raščlanjenosti naše obale koja dozvoljava izdvajanje

daljih i manjih dijelova dok su obale ostalih država su uglavnom jednostavne.

Na našim pomorskim kartama kao najveća upisana je dubina od 1399 metara, ali u

pitanju najveće dubine postoje znatna neslaganja. Nakon nepouzdanih austrijsko-talijanskih

mjerenja 1878. godine unesena je kao najveća dubina 1590 m, a samo godinu ranije

austrougarski oficir Hopfgartner je izmjerio 1645 m. Od 1911.-1914. izvršena su nova

austrijsko-talijanska mjerenja i nakon toga je obostrano unijeta kao najveća dubina od 1330

m, iako je brod ''Najade'' izmjerio 1233 m. Ovu dogovorenu dubinu je preuzela i pomorska

karta bivše Jugoslavije, dok je karta Internacionalnog hidrografskog biroa u Monacu zadržala

staru i nepouzdanu dubinu od 1590 m. Ako se promotri podmorski reljef, ovaj bazen se strmo

spušta, osobito pred crnogorskim planinskim blokom. Na udaljenost od 50 km od Orjena

imamo visinsku razliku od gotovo 3000 m. I pred samom obalom strmina je neznatno

smanjena, za razliku od albanske i talijanske obale gdje su mlađi riječni nanosi stvorili velike

pličine. Južnojadranska udubina je dimenzijama i izgledom najimpresivniji dio jadranskog

bazena i ukazuje na snažna i mlađa gibanja kojima je nastala.

Sjeverozapadni dio je znatno drukčiji i plići. Izobata od 100 metara prati vanjski rub

dalmatinskih otoka te crnogorsku obalu, dok izobata od 200 metara zatvara Jabučku udolinu

koja je transverzalno izdužena duž linije Šibenik-Pescara. U ovoj udolini je ''Najade'' izmjerila

najveću dubinu od 266 m. Smjer Jabučke udoline je suprotan općem pružanju jadranskog

bazena, a ne slaže se ni s reljefom kopna.Dok se južnojadranska udubina preko palagruškog

praga povezuje s Jabučkom udolinom, ova oštro graniči sa sjeverozapadnom podmorskom

ravnicom. Od Jabučke udoline do furlanske obale morsko dno se postepeno izdiže i ima

izgled prostrane ravnice. Kad bi se morska razina spustila za 100 m, pokazala bi se prostrana

4

sjevernojadransko ravnica, naši otoci bi postali dio kopna, dok bi se na jugu more neznatno

suzilo. Naša obala ističe se smjerom pružanja SZ-JI i odsustvom niskih priobalnih ravnica.

Brdovito primorje je poznato po svojoj raščlanjenosti i bogatstvu otoka, ali među pojedinim

dijelovima su izrazite razlike.

Specifične osobine naše obale uvjetovane su dominacijom vapnenaca na kojem se

razvio krš te su potapanjem tog krškog reljefa nastali glavni oblici naše obale, za koju u

prvom redu možemo reći da je krška. Glavna osobine ove ovakve obale je da su potopljene

mnoge izolirane udubine analogne onima na kopnenom kršu. Međutim, općedinarski smjer

nije izražen u svim dijelovima te otočni niz nije opća osobina, jer ima dijelova koji odstupaju

od dinarskog smjera pružanja i nemaju otočni niz. Na osnovi tih razlika izvršena je podjela

obalnog i otočnog područja.

5

2. Postanak Jadranskog bazena

Za oblikovanje i današnji izgled Europskog kopna važna je Alpska orogeneza koja je

počela u postkredno doba pred oko 50 milijuna godina, te se nastavila kroz mlađu geološku

prošlost. Tim snažnim i složenim gibanjima nastao je živi reljef tzv. ˝Nove Europe˝.

Jadransko more svoj je današnji izgled dobilo tim, relativno mlađim gibanjima.

Glavni sastavni djelovi naše obale su vapnenci, dolomiti i različite naslage fliša.

Nakon poremećaja krednih vapnenaca u plitkim morskim zavalama istaloženi su raznoliki

slojevi fliša. Sredinom tercijara pred oko 15 milijuna godina glavna faza nabiranja zahvatila je

i te slojeve. Snažnim tlakom nastale su bore, a valovito su poredani vijenci uzvisina i udolina,

a na mnogo mjesta nastale su pukotine i gibanja velikih djelova kopna. Tim je pokretima na

prijelazu oligocena i miocena nastalo kopno kraj srednjeg i sjevernog djela Jadranskog mora

koje sve do najmlađe geološke prošlosti nije bilo zahvaćeno morem.

Lanci oligomiocenog boranja većinom se pružaju tzv. dinarskim smjerom SZ- JI, ali u

srednjem djelu postoji odstupanje u tzv. hvarskom smjeru Z-I koje još nije objašnjeno. Tokom

dugog vremena djelomično su sprane flišne naslage te je ostao ogolićeni vapnenac u kojem se

otapanjem i širenjem pukotina razvio krš. U tom dugom kopnenom razdoblju smjenjivala su

se razdoblja mirovanja i gibanja. U vremenima mirovanja spiranjem su sniženi viši i

zatrpavani niži djelovi te je zatrpavanjem pukotina spriječeno poniranje voda i otapanjem su

snižena vapnenačka uzvišenja. Tako su nastale prostrane zaravni kao u Istri , sjevernoj

Dalmaciji te oko Cetine i Neretve.

To posljednje razdoblje završilo je krajem pliocena i početkom pleistocena pred oko

milijun godina. Gibanjima početkom i tokom kvartara Jadranska zavala dobila je svoj

današnji izgled i počela je njena mlađa morska epoha.

6

Slika 1. Prikaz površine Jadranskog mora u pleistocenu (ROGLIĆ, 2005.)

Prije nekih 25 000 godina, u toku najveće oledbe posljednjeg od četiriju ledenih doba

(Wurma) razina svjetskog, pa stoga i ondašnjeg Jadranskog mora bila je preko 100 metara

niža od današnje razine, te je gotovo cijeli sjeverni dio Jadranskog mora bio prostrana nizina

gdje su tekle rijeke koje su priticale s područja Alpa. U toplijim djelovima godine, kad se

otapao snijeg i led, rijeke su nosile velike količine materijala te se razlijevale preko nizine,

dok su u hladnijim razdobljima puhali hladni i suhi vjetrovi noseći prašinu i pijesak iz suhih

naplavina koji su se taložili na novim zaprekama. Ti nanosi vjetra su jedan od dokaza da je

glavnina sjevernog djela današnjeg Jadranskog mora u hladnom plesitocenu bila kopno.

Posljednja faza evolucije primorskog reljefa obliježena je tako općim izdizanjem

morske razine i potapanjem niskih djelova kopna zbog otapanja leda i povećanog pritjecanja

vode. Glacioeustatičko pozitivno gibanje morske razine je opća pojava i nastavlja se kroz

povijest, i to za 1,1 cm svako desetljeće ( iznimka je 1650. kad se morska razina izdigla za

176 cm). Mareografska mjerenja u nekim sjeverozapadnim lukama ustvrdila su da se

promjene razlikuju od obale do obale – pa se tako različito ponašaju istočna i zapadna

jadranska obala. Pritoci s Alpa su tokom pleistocena nanijeli goleme količine šljunka i sada

nanose fine naplavine, pa se tako nanosima rijeke Po i dr. širi Lombardska nizina i ranije luke

7

su ostale daleko u kopnu. Na našoj obali je prisutan drukčiji proces. Rijeke iz krša donose

malo materijala i nisu uspjele ispuniti svoje potopljene doline ili su to uspjele samo

djelomično. Promjene na obali su tako u skladu s procesima na kopnu u pozadini pa zbog toga

naša obala krša ima posebne osobine.

3. Istra i Kvarnerski sektor

Oblici raščlanjenosti istarske obale nastali su mlađim glacioeustatičnim izdizanjem

morske razine pri čemu su potopljene niže doline i krške udubine te otvorene doline gdje su

nastali karakteristični zaljevi, ˝kanali˝ i ˝drage˝. Potopljene suhe doline Limske drage i

Plomisnkog zaljeva ostale su nepromjenje jer se u njih ne uvijevaju rijeke i ne nanose

taložine. S druge strane, Mirna je iz fliša središnjeg djela Istre nanijela mnogo nanosa. Slično

se dogodilo i s dolinom rijeke Raše gdje je nanosima zatvorena dolina Krapanskog poluotoka.

Izdizanje morske razine poplavilo je krški kraj. U ponikvama i uvalama nastali su složeni

zaljevi međusobno povezani plićim djelovima gdje su uzvišenja zaostala kao otočići i

poluotoci. Cijelu zapadnu obalu do Savudrije možemo smatrati krškom, a najbolje je izražena

na krajnjem južnom djelu, oko Pule. Brijunsko otočje i ostali otoci duž zapadne obale dio su

potopljenog krša što je ustanovljeno batimetrijskim mjerenjima kojima je otkriveno mnogo

potopljenih krških udubina. Istra se postepeno spušta prema podmorskoj ravnici sjevernog

Jadranskog mora, koja je u hladnom razdoblju (posljednje ledeno doba) bila kopno. Na obali

su ostali tragovi te faze. Tragovi morskih sedimenata upućuju na to da je oko Savudrije bilo

mlađeg izdizanja kopna, a takvo postepeno izdizanje je smanjilo rezultat glacioeustatičkog

potapanja u okolici Pule.

Kvarnerski sektor karakterizira velika dinamika reljefa. Okružen je planinskim

vijencem, a dubine u kanalima iznose preko 100 m i nalazimo ih u zatvorenim udubinama

krškog tipa. Dinamika reljefa upućuje na intenzitet i mladost gibanja reljefa. Kvarnerski kraj

dobio je glavne osobine reljefa prije pleistocenog zahlađivanja. Za vrijeme niskog stanja

morske razine u hladnom razdoblju Kvarnerski kraj je bio surovo krško kopno sa strmim

brdima i zatvorenim udubinama. Naplavine sjevernojadranske nizine nisu prodirale u

unutrašnje djelove te je još više pojačana razlika između unutrašnjeg krševitog i vanjskog

8

uravnjenog kraja. Taloženje naslaga bilo je prisutno na dnu današnjeg Riječkog zaljeva, a

manje tekućice na području Bakarske drage i Vinodola također odnose i talože naplavine.

Glacioeustatičko izdizanje morske razine potopilo je taj složeni reljef i nastala je današnja

obala. Promjene na mladoj obali Kvarnera su neznatne. Pritoci su rijetki i donose malo

naplavina, a otocima oslabljeni valovi sporo mjenjaju obalnu crtu. Na pučinskoj strani su

očuvani tragovi sjevernojadranske kopnene faze (primjer Suska, Unija i dr.). Na istočnoj

strani otoka, posebno Paga i Krka, ističe se obalni strmac na koji djeluje abrazivna snaga bure.

4. Središnji otočni dio

Središnji otočni dio naše obale je najveći i najznačajniji. Slojevi su jako nabrani. Lanci

brda i planina su sastavljeni od vapnenca. U vapnencima je razvijen duboki krš kroz koji voda

ponire, a nepropusne naslage pliša su uglavnom erodirane. Mlađim izdizanjem morske razine

potopljene su tektonsko-erozijske udubine i pretvorene u kanale između kojih su paralelna

vapnenačka uzvišenja zaostala kao otoci ili poluotoci. Prevladava krška priroda obale, ali

unutrašnje razlike su velike.

4.1. Središnji dio otočnog pojasa

Središnji dio otočnog pojasa proteže se jugoistočno od Osorčice i Senjskih vrata do rta

Ploča s dobro izraženim osobinama „dalmatinskog tipa“ obale. Otoci se pružaju usporedno i

smjerom sjeverozapad-jugoistok. Kraj je blago nabran. Glavne crte reljefa su formirane prije

pleistocenog zahlađivanja. Glacioeustatičkim izdizanjem morske razine uzdužne doline su

pretvorene u kanale, a viši hrptovi su zaostali kao otoci i poluotoci. Dio oko okolice Zadra bio

je jače otvoren prema sjevernoj jadranskoj ravnici i izložen jakim vjetrovima te su na više

mjesta duž obale nataloženi eolski nanosi. Tokom niskog stanja morske razine u hladnom

pleistocenom razdoblju svi su današnji otoci bili dio kopna. Cetina je produživala svoj tok

prema jugoistoku po dnu bračkog Kanala i zaokretala u Hvarski kanal gdje se gubila u krškim

udubinama. Jadro je vjerojatno ponirao u kršu dna Kaštelanskog zaljeva. Jedino se Neretva

nastavljala po dnu Neretljanskog i Korčulanskog kanala i ulijevala u more kod Korčule.

Postglacijalnim izdizanjem potopljene su kanalske udoline i donje doline pritoka (Neretve,

Cetine i dr.). Mlađim naplavljivanjem Neretva je ispunila prostrani zaljev koji je njenom

dolinom do Počitelja; slične pojave, iako manjih razmjera nalazimo na ušćima Cetine i Jadra.

9

5. Jugoistočni pučinski dio

Jugoistočni pučinski dio hrvatske obale ističe se jednostavnošću, koja je određena

dodirom velikog bloka crnogorskih planina i duboke južnojadranske zavale. Visinska razlika

od 3000 m svjedoče o mladosti tektonskih gibanja, a na to ukazuju i česti potresi duž te obale.

Jugoistočni sektor obale je planinski i bez otoka. Tragovi karakteristične paralelne

raščlanjenosti su izraženi samo u dubrovačkom dijelu. Mljet se pruža usporedno s poluotokom

Pelješcem, a Elafitski otoci sa susjednom obalom. Naša obala je nastala mlađim i

univerzalnim izdizanjem morske razine. Potopljeni su pretežito krški oblici kao što je i

susjedo kopno. Razlike u sastavu su najvažnije i o njima ovise manji obalski otoci. Obalski

oblici su redovito u skladu s reljefom kopna. Nema dokaza da se naša obala posebno spušta,

naprotiv, ona spada među stabilne jer se otporni vapnenci sporo razaraju, a pritoke odnose

malo nanosa. Naš krški kraj je poseban u svijetu, a time se izdvaja i obala koja je u njemu.

6. Specifični geomorfološki oblici

6.1. Vransko jezero

Površina Vranskog jezera iznosi 5,75km2, u smjeru SZ-JI dugo je 5,5, a najveća širina

mu je 1,5 km. Srednja visina razine je 16, a najveća dubina 84 m – dakle 68 m ispod površine

mora. Jezero sadrži preko 200 mil. m3 vode koja je slatka. Odavno se raspravlja problem

pritjecanja vode. Relativna konstantnost razine i temperature niže od onih u susjednom moru

navele su R. Lorenza na pretpostavku da jezero opskrbljuju podzemne pritoke, koje dolaze sa

susjednog kopna, ponajprije Velebita. Ovu pretpostavku su prihvatili i neki drugi poznati

geolozi iako ona nije u potpunosti dokazana. Drugi pak smatraju da jezero hrane samo

padaline s njegovog područja, ali one nisu dovoljne da objasne stabilnost razine, naročito kad

se uzme u obzir u djelomično vapnenački sastav obale. Tako se na visini razine godinama

nisu primjetile nikakve posljedice velikih suša, a ponekad je razina vode ostajala

nepromijenjena i poslije velikih kiša. Na dnu kanala SI od Cresa batimetrijski podaci

ocrtavaju zavalu od 104 m dubine ili 36 m ispod dna Vranskog jezera. Dubine od preko 100

m postoje i u Pohlipskom i Silbanskom kanalu, što pokazuje da zavala Vranskog jezera nije

osamljena i najdublja. Cijelo područje kvarnerskog arhipelaga odlikuje se dubokim krškim

10

oblicima ispod kojih je u doba kopnene faze kružila voda složenim podzemnim kanalima i

šupljinama. Kasnije je došlo do pozitivnog pomjeranja morske razine i potapanja razvijenog

krškog reljefa zajedno s podzemnim kanalima pa to postojanje dubokih vodoprohodnih

šupljina omogućuje složenu cirkulaciju vode i podzemno pritjecanje Vranskom jezeru.

6.2. Prapor na sjevernom Jadranu Na stranama i obalama Unija, Velikog i Malog Srakanama ima naslaga prapora, dok je

otočić Susak pravi praporni ravnjak. Pjeskovitih naslaga ima i na južnim obalama Istre, dok

na unutrašnjim, kvarnerskim obalama nema sličnih naslaga. Pijesak i prapor su eolskog

postanka i nanijeti su u doba kad je morska razina bila niža. Rasprostranjenje i položaj

ukazuju da su ih nanijeli vjetrovi sjeverozapadnog kvadranta. Takve su prilike bile u vrijeme

posljednje glacijacije kad je razina mora bila niža za 100 m. U toku ovog kontinentalnog

perioda taložile su sjeverne jadranske pritoke naplavine, a prevladavali su hladni i suhi

vjetrovi iz alpske anticiklone, nosili najfiniji materijal riječnih i morskih sedimenata i nanovo

ga taložili na padinama prvih uzvišenja. Jednoličnost eolskih naslaga pokazuje da su

nataloženi u toku jedne i to posljednje glacijacije.

6.3. Kornati U središnjem dijelu hrvatskog Jadrana, na sutoku šibenskih i zadarskih otoka, smjestila

se jedna zasebna i po mnogočemu posebna skupina otoka nazvana Kornati (slika 2). Zbog

izuzetnih krajobraznih ljepota, zanimljive geomorfologije, velike razvedenosti obalne crte i

naročito bogatih biocenoza morskog ekosustava, godine 1980. veci dio Kornatskog akvatorija

proglašen je nacionalnim parkom. Danas NP "Kornati" zauzima površinu od oko 220 km2 i

ukljucuje ukupno 89 otoka, otocica i hridi s priblizno 238 km obalne crte. I pored ovog,

relativno velikog broja otoka, kopneni dio parka čini tek manje od 1/4 ukupne površine, dok

je sve ostalo morski ekosustav. Okomite litice kornatskih otoka okrenute prema otvorenom

moru, najpopularniji su fenomen ovog parka. "Krune" predstavljaju plohu velikog tektonskog

rasjeda koji se proteže od Istre i završava negdje u srednjoj Dalmaciji (mozda i južnije), a

prouzročilo ga je globalno kretanje Afrike na sjever i njeno "zabijanje" u Europu. Najduža

"kruna" iznad nivoa mora nalazi se na otoku Mana (1350 m), a najviša na otoku Klobučar (82

m). "Krune" se, naravno, protežu i pod morem. Najdublja "kruna" se nalazi na otoku Piškera

(preko 90 m).

11

Slika 2. Kornatski arhipelag (www.murter-kornati.com)

6.4. Zlatni rat Zlatni rat, smješten na Bolu na otoku Braču je jedinstveni geomorfološki fenomen.

Ovaj je rt nastao naslagivanjem kamenčića iz bujica s Vidove gore koja je najviši vrh na

Jadranskim otocima. Rt je izdužen i proteže se 400 metara u more gdje njegov vrh stalno

mijenja oblik ovisno o morskim strujama.

6.5. Vulkanski otoci i Biševo Otoci Brusnik i Jabuka jedina su dva hrvatska otoka od njih čak 1185, u potpunosti

sazdana od lave, a zajedno s trećim otokom, Palagružom koja je tek mjestimice eruptivnog

podrijetla, pripadaju Viškom arhipelagu i tvore područje «jadranskog vulkanskog trokuta».

Prema geološkim teorijama Brusnik i Jabuka te dijelovi Komiške uvale na Visu i Palagruže

nastali su izlijevanjem magme u more do čega je došlo razlamanjem prakontinenta Pangea

prije oko 200 milijuna godina, čemu imaju zahvaliti svoju prirodnu izuzetnost. Jabuka gotovo

da i nije otok; ona je zapravo strma, mjestimice okomita, 97 metara visoka klisura

piramidalnog oblika, gola, surova i gotovo potpuno nepristupačna osim na malom području s

jugozapadne strane, ali i to samo za mirnog mora što ovdje baš i nije čest slučaj. Biševo je

brežuljkast otočić, građen pretežno od vapnenca, a najviši mu je vrh Stražbenica ili Vela Gora

(240 m visine). Najpoznatiji je po Modroj i Medvidinoj špilji.

Modra špilja je geomorfološki jako interesantna i predstavlja tipičan krški oblik kao i

Medvidina špilja. Njen otvor na površinu mora je relativno velik, ali ove se dimenzije

smanjuju prema unutrašnjosti špilje. Na samom kraju, špilja je jako uska i niska, a njena

12

potpuna dužina od 160 metara završava malom plažicom. Osim što je jako privlačna, ova je

špilja značajna po tome što je idealno mjesto za uzgajanje jednog od najugroženijih sisavaca

na svijetu – sredozemna medvjedica.

Slika 3. Jabuka (www.ikorcula.net)

13

7. ZAKLJUČAK

Jadransko more je veliki zaljev Sredozemnog mora sa smjerom pružanja SZ-JI.

Obuhvaća dva obalna pročelja, balkansko i talijansko, koja po svojim značajkama pokazuju

izrazitu različitost. Sam Jadranski bazen također ima više različitih dijelova. Najveća dubina

je izmjerena u južnom dijelu bazena, a smanjuje se prema sjeverozapadu gdje je u prosjeku

oko 50 m. Plići sjeverozapadni i dublji južni dio bazena su povezani palagruškim pragom, a

na liniji Šibenik-Pescara ističe se i dublja Jabučka udolina.

Današnje obale nastale su za vrijeme posljednje glacijacije izdizanjem morske razine

za otprilike 100 m. Potopljena je sjevernojadranska nizina te velik dio krškog reljefa, a

potapanjem tog krškog reljefa nastali su glavni oblici naše obale. Antiklinale su zaostale u

obliku današnjih otoka koji imaju građu istovjetnu obližnjem kopnu. Otoci su značajni po

tome što imaju i smjer pružanja kao i dinaridi te je obala s ovakvim značajkama u svijetu

poznata kao dalmatinski tip obale.

Na našoj obali izdvajaju se sjeverozapadni dio, koji obuhvaća Istru te Kvarnerski

sektor, središnji otočni dio te jugoistočni pučinski dio. Međutim, unutar tih dijelova postoje

brojna područja s posebnim geomorfološkim obilježjima.

14

LITERATURA

Roglić, J. (2005.): Geomorfološke teme, Split: Geografsko društvo; Zadar: Hrvatsko

geografsko društvo; Zagreb: Prirodoslovno-matematički fakultet; Zadar: Sveučilište u Zadru;

Samobor: Meridijani, Zagreb

www.murter-kornati.com (4.4.2009.)

www.island-cres.com (4.4.2009.)

vismapping.mi2.hr (4.4.2009.)

15