PREDDIPLOMSKI ISTRAŽIVAČKI STUDIJ

GEOGRAFIJE

Skripta iz kolegija

GEOGRAFIJA HRVATSKEPrema skripti dr.sc. Dražena Njegača, izv.prof.

Zagreb, 2011.

Emersion

SADRŽAJ

OPĆA OBILJEŽJA HRVATSKE........................................................................................................................................................... 4

POLOŽAJNO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE...............................................................................................................................4Hrvatske granice............................................................................................................................................................................4Jadransko more..............................................................................................................................................................................4Geografski smještaj hrvatske.........................................................................................................................................................5Geografski položaj hrvatske...........................................................................................................................................................5Geografska regionalizacija hrvatske..............................................................................................................................................5

Panonsko-peripanonska regija........................................................................................................................................................................5Gorsko-planinska regija...................................................................................................................................................................................6Mediteranska regija........................................................................................................................................................................................6

PRIRODNA OBILJEŽJA HRVATSKE........................................................................................................................................................7Reljefna obilježja hrvatske..............................................................................................................................................................7Klimatska obilježja hrvatske...........................................................................................................................................................7Vegetacijska obilježja hrvatske.......................................................................................................................................................7Pedološka obilježja hrvatske..........................................................................................................................................................8Hidrološka obilježja hrvatske..........................................................................................................................................................8

Obilježja hrvatskih rijeka................................................................................................................................................................................. 8Obilježja jezera u Hrvatskoj.............................................................................................................................................................................8

DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE................................................................................................................................................9Suvremena demografska obilježja hrvatske...................................................................................................................................9Etnička struktura stanovništva hrvatske........................................................................................................................................9

EKONOMSKOGEOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE............................................................................................................................10Industrijskogeografski razvoj Hrvatske.........................................................................................................................................10Turističkogeografski razvoj Hrvatske............................................................................................................................................10

REGIONALNA GEOGRAFIJA HRVATSKE......................................................................................................................................... 11

SREDIŠNJA HRVATSKA.......................................................................................................................................................................11Zagrebačka regija.........................................................................................................................................................................12

Zagreb........................................................................................................................................................................................................... 12Prometnogeografski razvoj Zagreba........................................................................................................................................................12Historijskogeografski razvoj Zagreba.......................................................................................................................................................13

Historijskogeografski razvoj zagrebačkog područja u predantičkom razdoblju..................................................................................14Historijskogeografski razvoj zagrebačkog područja u antičkom razdoblju..........................................................................................14Historijskogeografski razvoj Zagreba u srednjovjekovnom razdoblju.................................................................................................14Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba u srednjovjekovnom razdoblju.....................................................................................15Historijskogeografski razvoj Zagreba u vrijeme osmanlijskih prodora................................................................................................16Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba u vrijeme osmanlijskih prodora....................................................................................16Historijskogeografski razvoj Zagreba u manufakturnom razdoblju.....................................................................................................16Historijskogeografski razvoj Zagreba u industrijskom razdoblju.........................................................................................................17Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba u industrijskom razdoblju.............................................................................................18Historijskogeografski razvoj Zagreba između dva svjetska rata..........................................................................................................18Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba između dva svjetska rata..............................................................................................18Historijskogeografski razvoj Zagreba nakon Drugog svjetskog rata....................................................................................................19Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba nakon Drugog svjetskog rata........................................................................................19

Zagrebačka urbana regija..............................................................................................................................................................................19Sjeveroistočni dio zagrebačke regije.............................................................................................................................................................20

Prirodna obilježja sjeveroistočnog dijela zagrebačke regije.....................................................................................................................20Društvenogeografske značajke sjeveroistočnog dijela zagrebačke regije................................................................................................20

Istočni dio zagrebačke regije.........................................................................................................................................................................21Jugoistočni dio zagrebačke regije..................................................................................................................................................................21

Društvenogeografske značajke jugoistočnog dijela zagrebačke regije.....................................................................................................21Jugozapadni dio zagrebačke regije................................................................................................................................................................22

Historijskogeografski razvoj jugozapadnog dijela zagrebačke regije........................................................................................................22Društvenogeografske značajke jugozapadnog dijela zagrebačke regije...................................................................................................22

Sjeverozapadni dio zagrebačke regije...........................................................................................................................................................23Prirodne značajke sjeverozapadnog dijela zagrebačke regije..................................................................................................................23Društvenogeografske značajke sjeverozapadnog dijela zagrebačke regije..............................................................................................23

Varaždinska regija........................................................................................................................................................................24Varaždinska Podravina.................................................................................................................................................................................. 24

Varaždin................................................................................................................................................................................................... 24Ludbreška Podravina..................................................................................................................................................................................... 25Međimurje.................................................................................................................................................................................................... 25Sjeverno Hrvatsko zagorje.............................................................................................................................................................................25

Bjelovarska regija.........................................................................................................................................................................25

1

Prirodnogeografska obilježja bjelovarske regije............................................................................................................................................26Razvoj naseljenosti bjelovarske regije...........................................................................................................................................................26Naselja bjelovarske regije.............................................................................................................................................................................26Gospodarstvo bjelovarske regije...................................................................................................................................................................27

Karlovačka regija..........................................................................................................................................................................27Prirodna obilježja karlovačke regije..............................................................................................................................................................27Naseljenost karlovačke regije........................................................................................................................................................................27Naselja karlovačke regije...............................................................................................................................................................................28

Sisačka regija................................................................................................................................................................................29Posavina........................................................................................................................................................................................................ 29Banovina....................................................................................................................................................................................................... 29Naselja sisačke regije.................................................................................................................................................................................... 29

Dvojna naselja u Pounju...........................................................................................................................................................................30ISTOČNA HRVATSKA..........................................................................................................................................................................30

Osijek............................................................................................................................................................................................32Historijskogeografski razvoj grada................................................................................................................................................................32

Istočnohrvatska ravnica...............................................................................................................................................................33Pridravska nizina Osijeka...............................................................................................................................................................................33Slavonska Podravina..................................................................................................................................................................................... 34

Razvoj naseljenosti u Slavonskoj Podravini..............................................................................................................................................34Baranja.......................................................................................................................................................................................................... 34

Historijskogeografski i demografski razvoj Baranje..................................................................................................................................34Naselja u Baranji......................................................................................................................................................................................35

Bosutska Posavina......................................................................................................................................................................................... 35Historijskogeografski razvoj Bosutske Posavine.......................................................................................................................................35Razvoj naseljenosti i naselja u Bosutskoj Posavini...................................................................................................................................36

Vukovarski ravnjak........................................................................................................................................................................................36Razvoj naseljenosti Vukovarskog ravnjaka...............................................................................................................................................36Naselja na Vukovarskom ravnjaku...........................................................................................................................................................36

Đakovački kraj............................................................................................................................................................................................... 37Historijskogeografski razvoj đakovačkog kraja.........................................................................................................................................37Naselja u đakovačkom kraju....................................................................................................................................................................37

Zapadnoslavonski brdsko-dolinski prostor....................................................................................................................................37Slavonska Posavina.......................................................................................................................................................................................37

Historijskogeografski razvoj Slavonske Posavine.....................................................................................................................................38Naselja Slavonske Posavine.....................................................................................................................................................................38

Požeška kotlina............................................................................................................................................................................................. 38Historijskogeografski i demografski razvoj Požeške kotline.....................................................................................................................38Naselja u Požeškoj kotlini.........................................................................................................................................................................39

GORSKA HRVATSKA...........................................................................................................................................................................39Gorski kotar..................................................................................................................................................................................40

Središnji delnički koridor...............................................................................................................................................................................40Naselja središnjeg delničkog koridora......................................................................................................................................................40

Risnjačko-snježnički gorski blok....................................................................................................................................................................41Dolina Čabranke i Kupe.................................................................................................................................................................................41Prijelazni severinski prostor..........................................................................................................................................................................41Velikokapelski gorski blok.............................................................................................................................................................................41

Ogulinsko-plaščanska submontana udolina.................................................................................................................................42Naselja Ogulinsko-plaščanske submontane udoline......................................................................................................................................42

Lika...............................................................................................................................................................................................42Gacka............................................................................................................................................................................................................ 43Srednja Lika................................................................................................................................................................................................... 43Južna Lika...................................................................................................................................................................................................... 44Krbava........................................................................................................................................................................................................... 44Ličko Pounje.................................................................................................................................................................................................. 44

SJEVERNO HRVATSKO PRIMORJE......................................................................................................................................................45Rijeka s okolicom..........................................................................................................................................................................45

Prirodnogeografska obilježja Rijeke i okolice................................................................................................................................................45Historijskogeografski razvoj Rijeke................................................................................................................................................................45

Opatijsko primorje........................................................................................................................................................................46Istra..............................................................................................................................................................................................47

Historijskogeografski razvoj Istre..................................................................................................................................................................47Obilježja naseljenosti i naselja u Istri.............................................................................................................................................................48

Pula.......................................................................................................................................................................................................... 48Ostala naselja........................................................................................................................................................................................... 48

Vinodol......................................................................................................................................................................................... 48Prirodnogeografska obilježja Vinodola..........................................................................................................................................................49Naseljenost Vinodola.................................................................................................................................................................................... 49

Podvelebitsko primorje.................................................................................................................................................................49

2

Prirodnogeografska obilježja Podvelebitskog primorja.................................................................................................................................49Naseljenost Podvelebitskog primorja............................................................................................................................................................49

Krk................................................................................................................................................................................................50Rab............................................................................................................................................................................................... 50Cresko-lošinjska otočna skupina...................................................................................................................................................51

JUŽNO HRVATSKO PRIMORJE............................................................................................................................................................52Sjeverna Dalmacija.......................................................................................................................................................................54

Naselja u sjevernodalmatinskom obalnom pojasu........................................................................................................................................54Naselja u sjevernodalmatinskoj zagori..........................................................................................................................................................55Sjevernodalmatinski otoci.............................................................................................................................................................................55

Srednja Dalmacija........................................................................................................................................................................ 55Naselja Srednje Dalmacije.............................................................................................................................................................................56Srednjedalmatinski otoci...............................................................................................................................................................................57

Južna Dalmacija........................................................................................................................................................................... 57

3

OPĆA OBILJEŽJA HRVATSKE

U općim obilježjima Hrvatske obradit će se položajno-geografska, prirodna, demografska i gospodarska obilježja države koja su utjecala na geografiju prostora.

POLOŽAJNO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE

Hrvatska je 2001. godine zauzimala površinu od 56 542 km2 i imala 4 381 352 stanovnika. Veličinom teorija i brojem stanovnika Hrvatska spada u red manjih europskih država. Površinom je na 26. mjestu u Europi (…Austrija, Češka, Irska, Litva, Latvija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovačka, Estonija, Danska, Švicarska, Nizozemska…), a brojem stanovnika na 27. mjestu u Europi (…Slovačka, Danska, Finska, Moldavija, Norveška, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Irska, Litva, Albanija, Latvija…). Budući da Europu karakterizira neravnomjerna naseljenost te postoje i pojedini dijelovi koji su vrlo rijetko naseljeni pa i nenaseljeni, Hrvatska je natprosječno naseljena europska država u kojoj živi 77.5 stan./km2.

Hrvatske granice

Unatoč maloj površini, Hrvatska zbog specifičnog lučnog oblika državnog teritorija ima vrlo duge granice. Ukupna dužina granica iznosi 2958 km, od čega se 2028 km odnosi na kopnene, a 930 km na morske granice. Najveći dio kopnene granice čini granica s Bosnom i Hercegovinom u duljini od 932 km (46%), kopnena granica sa Slovenijom duga je 501 km, kopnena granica s Mađarskom 329 km, kopnena granica sa Srbijom 241 km, a kopnena granica s Crnom Gorom 25 km. Morska granica prolazi pučinom Jadranskog mora, a dijelom je čini granica prema Italiji i Sloveniji u sjevernom Jadranu.

Granice su djelomično određene na temelju prirodnogeografskih elemenata kao što su rijeke i gorski hrptovi, ali većinom su određene međudržavnim ugovorima. Granične su rijeke Mura prema Sloveniji i Mađarskoj, Drava prema Mađarskoj, Sutla, Bregana, Kupa, Čabranka i Dragonja prema Sloveniji, Sava, Una, Korana i Glina prema BiH te Dunav prema Srbiji. Granične su planine Plješivica, Dinara i Kamešnica prema BiH te Žumberačka i Maceljska gora prema Sloveniji.

Jadransko more

Jadransko more je malo i relativno plitko rubno more Sredozemnog mora, ali zbog svojih hidrogeografskih obilježja i svog položaja – duboko se uvlači u europsko kopno – ima vrlo veliko značenje za Hrvatsku, ali i za neke kontinentalne srednjoeuropske zemlje. Hrvatsko obalno more obuhvaća površinu od 31 607 km2 te je sastavni dio hrvatskog državnog prostora. Osim ribarstva, pomorstva i turizma, kao tradicionalnih djelatnosti, u novije se vrijeme iz Jadranskog mora tj. njegova podmorja dobiva zemni plin iz novootkrivenih ležišta u sjevernom Jadranu

Hrvatska obala na Jadranskom moru iznosi 5835 km od čega se na kopnenu obalu odnosi 1777 km,a na obalu otoka 4058 km (što zajedno nosi 74% ukupne dužine obala Jadrana). S obzirom na duljinu kopnene obale i zračnu udaljenost između najsjevernije i najjužnije točke obale koja iznosi 526 km, koeficijent razvedenosti iznosi 3.4, a uzevši u obzir i duljinu obale otoka, koeficijent razvedenosti iznosi 11.1. Time hrvatska obala ide u red najrazvedenijih u svijetu.

Hrvatska posjeduje 718 otoka od kojih je 67 naseljenih. Najveći otoci su Krk i Cres (po 406 km 2), Brač (395 km2), Hvar (300 km2), a slijede Pag, Korčula, Dugi otok, Mljet, Rab i Vis. Najnaseljeniji otoci su Krk (17 600 stan.), Korčula (16 200 stan.), Brač (14 000 stan.), a slijede Hvar, Rab, Lošinj i Pag.

4

Geografski smještaj Hrvatske

Hrvatska je smještena između 42°23'N (otok Galijula u Palagruškoj otočnoj skupini) i 46°33'N (Žabnik u Međimurju) te između 13°30'E (rt Lako u Istri) i 19°27'E (Rađevac kod Iloka). Hrvatska je srednjoeuropsko-mediteranska zemlja na što upućuju prirodnogeografska i društvenogeografska obilježja koja ima u odnosu na geografski smještaj. Naime, Hrvatska se nalazi na dodiru panonskog, dinarskog, mediteranskog i predalpskog prostora zbog čega ju odlikuju različite geomorfološke pa i klimatske karakteristike. A ti su prostori imali različit historijskogeografski razvoj. S obzirom na te čimbenike, Hrvatsku je moguće regionalno podijeliti na tri prirodno i društveno različite regije: panonsko-peripanonsku, gorsko-planinsku i mediteransku Hrvatsku.

Geografski položaj Hrvatske

Položaj Hrvatske karakterizira kontaktnost između različitih europskih civilizacijskih krugova: srednjoeuropskog sa sjevera (preko Nijemaca, Austrijanaca, Mađara koji donose katoličanstvo, protestantizam, ali i judaizam), sredozemnog sa zapada (preko Talijana koji donose katoličanstvo) te jugoistočnoeuropskog s istoka i jugoistoka (preko Srba i Turaka koji donose pravoslavlje odnosno islam). U odnosu na ta društvenogeografska obilježja može se reći da je Hrvatska na granici između Istoka i Zapada koja je u prošlosti često bila poprište sukoba različitih civilizacijskih krugova što se negativno odrazilo na historijskogeografski razvoj Hrvatske.

Hrvatska ima i važan prometnogeografski položaj budući da je križišna i tranzitna zemlja. Hrvatskom prolaze neki važni transverzalni i longitudinalni prometni koridori međunarodnog značenja: koridori Vb (Budimpešta-Zagreb-Rijeka), Vc (Budimpešta-Osijek-Sarajevo-Ploče), X (München-Salzburg-Ljubljana-Zagreb-Beograd-Skopje-Solun) i Xa (Graz-Maribor-Zagreb), jadranski koridor i drugi. Većina koridora prolazi Središnjom Hrvatskom koja ima najpovoljniji položaj s obzirom na oblik nacionalnog teritorija i na smjerove glavnih prometnica.

Hrvatska je tranzitna zemlja za neke kontinentalne europske zemlje (poput Mađarske, Austrije, Češke, Slovačke, Srbije) koje nemaju vlastiti izlaz na more pa najbliži izlaz ostvaruju preko Hrvatske. Posebno su važne hrvatske luke kao završne odnosno početne točke na prometnim koridorima koji vode od tih zemalja prema Jadranskom moru. Bosna i Hercegovina je neobično važna za povezivanje pojedinih dijelova Hrvatske – npr. Istočne Hrvatske i Južnog hrvatskog primorja budući da je bosansko-neretvanski koridor najkraća veza između ta dva dijela Hrvatske. Može se reći da Hrvatska i BiH u prometnogeografskom smislu čine jednu cjelinu. Hrvatska je brodskim vezama povezana s Italijom, a Dunavom koji kroz Hrvatsku protječe rubno sudjeluje u europskom unutrašnjem plovnom putu.

Geografska regionalizacija hrvatske

S obzirom na prirodnogeografske i društvenogeografske čimbenike, Hrvatsku je moguće regionalno podijeliti na tri prirodno i društveno različite regije: panonsko-peripanonsku, gorsko-planinsku i mediteransku Hrvatsku.

Panonsko-peripanonska regija

To je najprostranija i najmnogoljudnija prirodna regija Hrvatske – na 54.4% teritorija živi 67.2% stanovništva. U prirodnogeografskom smislu to je najraznovrsnija hrvatska regija, čine je prava panonska ravnice visine do 100 m, peripanonski prostor s manjim ravnicama i pobrđima do 500 m i nekoliko izdvojenih gora viših od 500 m. Građena je uglavnom od tercijarnih i kvartarnih naslaga bogatih plodnim tlom tako da su se tu razvila i najvažnija poljoprivredna područja (Slavonija), jedino u Kordunu prevladava krški reljef. Više od 50% ukupnog teritorija otpada na obradivo zemljište. Ovdje se nalaze i glavna ležišta nafte i zemnog plina u Hrvatskoj – savska i dravska potolina.

5

Regija se dijeli na središnju i istočnu Hrvatsku. Središnja Hrvatska je peripanonski prostor s riječnim dolinama, pobrđima i gorama (Žumberačka gora, Ivanščica, Medvednica, Samoborska gora, Strahinščica, Plešivica…). U istočnoj Hrvatskoj prevladava pravi panonski prostor na istoku (ravnica), a prijelazni na zapadu gdje se izdiže nekoliko gora do 1000 m (Psunj, Papuk, Krndija, Dilj…). U brežuljkastim krajevima prevladavaju raštrkana, a u nizinama i riječnim dolinama zbijena naselja.

Središnja Hrvatska najvažniji je dio Hrvatske u prometnom, demografskom i gospodarskom smislu. Gradovi imaju veliko značenje za ovu regiju. Posebno je važna uloga glavnog grada Zagreba – jednog od najvažnijih prometnih čvorišta u ovom dijelu Europe. U Zagrebu se križa devet važnih prometnih smjerova od kojih su neki i dijelovi transeuropskih prometnih koridora. Ostali veći gradovi su Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Sesvete, Varaždin, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Bjelovar, Koprivnica, Vukovar, Požega i Đakovo.

Gorsko-planinska regija

Ova je regija površinom najmanja i najslabije napučena hrvatska regija. Na 14% teritorija živi samo 2.1% stanovništva. Vrlo rijetka naseljenost posljedica je nepovoljnih prirodnogeografskih, ali i društveno-gospodarskih faktora. To je relativno visok krški prostor građen pretežno od mezozojskih vapnenaca, nepovoljan za intenzivnije gospodarsko iskorištavanje. Prostor se sastoji od nizova visokih gora i planina međusobno odvojenih dolinama i poljima u kršu. Cijela regija se dijeli na Gorski kotar, Liku i prijelazni prostor Ogulinsko-plaščanske doline.

Obradivo je samo 11% površine, uglavnom i poljima u kršu i riječnim dolinama, a pod šumama je 50% teritorija. Gospodarstvo je ograničeno na ekstenzivno ratarstvo, stočarstvo i tradicionalno šumarstvo te drvnu industriju. Sve to je razlog što se u gorskoj regiji nisu razvila veća naselja. Ističu se Ogulin, Gospić, Delnice, Otočac, Gračac, Vrbovsko, Ravna gora, Brinje, Lički Osik, Plaški i Korenica kao jedina naselja s više od 1000 stanovnika dok većina ostalih naselja ima i manje od 100 stanovnika s tendencijom daljnjeg smanjenja uslijed općih negativnih demografskih procesa.

Gorsko-planinska regija ključna je u smislu prometnog povezivanja hrvatskih krajeva. Dinarski gorski niz na tom području je najuži i najprohodniji s nekoliko planinskih prijevoja preko kojih prolaze ceste i željezničke pruge koje povezuju panonsko-peripanonski prostor s primorskim dijelom Hrvatske. Budući da su te prometnice stare i ne odgovaraju zahtjevima današnjeg vremena, pristupilo se njihovoj modernizaciji što je jedan od preduvjeta budućeg razvoja i djelomične revitalizacije toga kraja. Gorska Hrvatska ima dobre mogućnosti za razvoj turizma.

Mediteranska regija

Ta regija obuhvaća 31.6% površine na kojem živi 30.6% stanovništva. Uzdužno se dijeli na otoke, usko obalno područje i zaleđe, a u smjeru sjever jug uobičajena je podjela na sjeverno hrvatsko primorje kojem pripadaju Istra, Kvarner, Podvelebitsko primorje i pripadajući im otoci te Južno hrvatsko primorje odnosno Dalmacija.

Prostor je vapnenačke građe, obilježava ga krški reljef i hidrografija s malo obradivog tla (oko 15% površine) ograničenog na flišna područja i polja u kršu. Najvažnija flišna područja nalaze se u Istri, Vinodolu, na otocima Krku i Rabu, u Ravnim kotarima, Kaštelima, Poljicama, Makarskom primorju i Konavlima. Najvažnija polja u kršu su Sinjsko i Imotsko polje. To je u poljoprivrednom smislu prostor posebno pogodan za vinogradarstvo i uzgoj mediteranskih kultura. Važno poljoprivredno područje je delta Neretve.

Mediteranska regija je najranije urbanizirana regija u Hrvatskoj i tu su nastali najstariji hrvatski gradovi – još u razdoblju grčke i rimske kolonizacije. Najstariji centri nastali su na obalama nekih dalmatinskih otoka, a kasnije se naseljenost proširila i na kopneni dio. Grčke naseobine su Issa, Pharos, Korkyra Melania, Tragurion i dr. U rimsko je doba dominantno značenje unutar guste mreže gradova imala Salona koja je bila najveći grad na istočnoj obali Jadrana sa oko 60 000 stanovnika. Hrvatsko je primorje zahvaljujući dugoj urbanoj tradiciji, slabim mogućnostima iskorištavanja zaleđa zbog nepovoljnih prirodnih uvjeta te zbog utjecaja litoralizacije

6

ostalo sve do danas najurbaniziraniji dio Hrvatske. Najveći gradovi su Split, Rijeka, Zadar, Pula, Šibenik, Dubrovnik, Solin, Rovinj, Metković, Makarska, Sinj, Knin, Trogir i Poreč kao naselja s više od 10 000 stanovnika

Danas primarno značenje u razvoju primorske Hrvatske ima turizam pa se hrvatska obala ubraja među najvažnije turističke regije Sredozemlja. Razvijena je i industrija te neke druge djelatnosti poput ribarstva, pomorstva i poljoprivrede.

PRIRODNA OBILJEŽJA HRVATSKE

Hrvatska je pretežno nizinska zemlja. Više od polovice površine (53.4%) otpada na visine do 200 metara (nizine, niža pobrđa, predgorske stepenice, lesne i krške zaravni). Četvrtina teritorija (25.6%) ima obilježja brežuljkastih krajeva i pobrđa – 200 do 500 metara visine. Petina teritorija (20.8%) su gore – 500 do 1000 metara visine, i sredogorja – 1000 do 1500 metara visine, a samo 0.2% površine obuhvaćaju visokoplaninska područja iznad 1500 metara visine (najviši dijelovi planina).

Reljefna obilježja hrvatske

Hrvatska u geomorfološkom smislu pripada euroazijskom reljefnom sustavu mlađeg ulančanog gorja, odnosno dio je njegove zapadne, sredozemne oblasti. U panonsko-peripanonskom dijelu prevladavaju fluviodenudacijski i fluvioakumulacijski reljef, a u gorsko-planinskom i primorskom dijelu prevladavaju krški i fluviokrški reljef.

Klimatska obilježja hrvatske

Osnovni klimatski čimbenici Hrvatske su smještaj u umjerenim geografskim širinama i opća raspodjela kopna i mora. Hrvatska se nalazi u pojasu između euroazijskog kopna i sjeverne Afrike, odnosno između sjevernog Atlantika i Sredozemnog mora što utječe na obilježja zračnih masa koje dolaze u Hrvatsku.

Najveći dio Hrvatske ima umjereno kontinentalnu ili umjereno toplu vlažnu klimu. Zapadna Istra, Kvarner i najistočniji dio Hrvatske imaju umjereno toplu vlažnu klimu s vrućim ljetima (Cfa). Panonska zavala, peripanonski rub, unutrašnja Istra i manji dijelovi gorske Hrvatske (zavale polja u kršu) imaju umjereno toplu vlažnu klimu s toplim ljetima (Cfb). Najveći dio gorske Hrvatske imaju umjereno toplu vlažnu klimu sa svježim ljetima (Cfc). Preostali dio primorja i južna Lika imaju sredozemnu klimu (Cs), a najviši dijelovi gorske Hrvatske planinsku klimu (Df).

Vegetacijska obilježja hrvatske

Povezano s klimatskim obilježjima razvile su se i klimatogene biljne zajednice u Hrvatskoj. U primorskom pojasu rastu kserofitne vrste tvrdog kožnatog lišća prilagođene suhim vrućim ljetima i blagim kišovitim zimama. To su šume rijetko očuvane crnike (česvine) te zimzelene šikare (makija i garig). U unutrašnjosti Brača, Hvara i Pelješca raste crni bor. Na zonu crnike nadovezuju se listopadne šume hrasta medunca i bjelograba koje se prostiru u unutrašnjost do dinarskih planina. U zoni visokih planina prevladavaju bukva i jela, a u najvišim dijelovima munjika i klekovina.

Najveći dio kontinentalne Hrvatske zona je hrasta kitnjaka i običnog graba, a u najistočnijem dijelu dominira zajednica hrasta sladuna i cera. U najnižim poplavnim dijelovima nekad su bile raširene poznate šume hrasta lužnjaka (tzv. slavonske šume).

7

Pedološka obilježja hrvatske

O petrografskoj podlozi i klimi ovisi tlo. Najkvalitetnije i najplodnije tlo u Hrvatskoj je crnica koja je tipična za lesne ravnjake istočne Hrvatske. Prema zapadu prevladavaju smeđa tla, a u gorskoj Hrvatskoj gdje ima više padalina tipična su isprana, siromašna i kisela tla podzoli. U sredozemnom pojasu na vapnencu su raširene crvenice i smeđa tla.

Hidrološka obilježja Hrvatske

Hrvatska se u hidrogeološkom smislu dijeli na kontinentalnu i primorsku. U kontinentalnoj Hrvatskoj prevladava površinsko otjecanje, a u primorskoj su podjednako zastupljena površinsko i podzemno otjecanje. Gotovo dvije trećine (62%) voda otječe prema udaljenom Crnom moru, a ostatak (38%) prema mnogo bližem Jadranskom moru. To je posljedica specifičnog rubnog položaja jadransko-crnomorske razvodnice koja se nalazi u gorskoj Hrvatskoj te geoloških značajki terena.

Obilježja hrvatskih rijeka

Slijevu Crnog mora pripadaju najveće i najdulje hrvatske rijeke (Sava, Drava, Kupa, Dunav i dr.) koje teku rubom hrvatskog teritorija, manjeg su pada i mirnijeg toka. Najveća koncentracija tekućica je u središnjoj Hrvatskoj, a okosnicu čini rijeka Sava čiji su najvažniji pritoci Kupa, Sutla, Krapina, Lonja i Orljava.

Slijevu Jadranskog mora pripadaju kraće rijeke primorskog područja (Cetina, Krka, Zrmanja, Neretva i dr.). Primorske tekućice su kraće, imaju manja porječja, veće padove i pogodnije su za hidroenergetsko iskorištavanje. Primorske se rijeke hidroenergetski iskorištavaju još od kraja 19. Stoljeća pa je tako grad Šibenik na osnovi hidroenergije s rijeke Krke već 1895. dobio električnu rasvjetu, prije nego London. Vode primorskih tekućica (Cetina, Neretva) zbog svoje se kakvoće služe također za vodoopskrbu bezvodnih dalmatinskih otoka.

Po značenju i svojim specifičnostima posebno se ističe Cetina koja teče središnjim dijelom krškog područja i najdulja je rijeka primorske Hrvatske (101 km). Specifična je po velikim razlikama između količine padalina na površinskom dijelu toka i veličine prosječnih protoka. Te razlike upućuju na veliko pritjecanje podzemne vode iz udaljenijih krških krajeva. Hidrološko je porječje Cetine površinom od 3725 km2 četiri puta veće od topografskog porječja. Ono prelazi planinski okvir Dinare i Kamešnice i obuhvaća dio podzemlja Bosne i Hercegovine (Livanjsko, Glamočko, Kupreško i Duvanjsko polje).

Obilježja jezera u Hrvatskoj

Najveća hrvatska jezera nalaze se u primorskom području. Površinom najveće je Vransko jezero kod Biograda (30.7 km2), a obujmom Vransko jezero na Cresu. Oba su jezera kriptodepresije. Vransko jezero na Cresu najveći je prirodni rezervoar slatke vode na našem krš. Nastalo je u slabije propusnoj dolomitnoj udolini, a vodom opskrbljuje otoke Cres i Lošinj. Najveća umjetna jezera su Peručko (13 km 2) na Cetini i Varaždinsko (10.1 km2) na Dravi.

Od ostalih, manjih jezera treba spomenuti Plitvička jezera u Lici koja su naša najpoznatija i turistički najatraktivnija jezera te su 1949. proglašena i nacionalnim parkom. Zatim treba spomenuti Veliko i Malo jezero na zapadnom dijelu otoka Mljeta koji je proglašen nacionalnim parkom 1960. godine. Važna su još i jezera kod Imotskog (Crveno, Mordo, Galipovac…) te Baćinska jezera kod Ploča.

8

DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE

Hrvatska je naseljena još od pretpovijesnih vremena na što ukazuju brojni arheološki ostaci poput spilje krapinskog pračovjeka iz starijeg kamenog doba ili Vučedola iz mlađeg kamenog doba. U predrimskom razdoblju prostor Hrvatske su naseljavala ilirsko-keltska plemena (Histri, Liburni, Japodi, Delmati i dr.), a Grci i Rimljani naseljavaju Hrvatsku tijekom antičkog razdoblja.

U srednjem vijeku događaju se velike seobe naroda zahvaljujući kojima na prostor Hrvatske doseljavaju Hrvati. Nakon toga slijede turbulentna povijesna zbivanja zbog koji su se događale velike promjene u naseljenosti Hrvatske. Tijekom osmanlijskih osvajanja (14.-17.st.) naseljenost Hrvatske se mijenja i dolazi do brojnih preseljavanja, a tijekom 19. i 20. stoljeća uslijedilo je nekoliko valova emigracije kojima je Hrvatska izravno i neizravno demografski smanjena.

Redoviti popisi stanovništva provodili su se od 1857. te je moguće pratiti demografski razvoj Hrvatske otada. Prvi popis pokazao je da je u Hrvatskoj živjelo 2.1 milijun stanovnika odnosno 38.6 stanovnika na kvadratnom kilometru površine. Tijekom sljedećih 150 godina osim emigracija na stanovništvo su utjecali i ratovi, epidemije i gospodarske krize što je uzrokovalo tek udvostručenje broja stanovnika u tom razdoblju. Emigracija kao glavni uzrok sporog porasta stanovništva pogodila je sve krajeve Hrvatske, no najjače su pogođeni gorsko-planinski i otočni prostor. Procjenjuje se da je od prvog popisa do 1991. godine iz Hrvatske iselilo oko 850 000 ljudi. S obzirom da se iseljavalo uglavnom mlađe bioreproduktivno stanovništvo, posljedice su smanjenje prirodnog priraštaja i ukupnog porasta stanovništva.

U korelaciji emigracijskih područja tijekom prošlosti sa socioekonomskim obilježjima nastala je današnja raspodjela naseljenosti. Većina stanovništva (85%) živi u nižim krajevima, do 200 m nmv te je u skladu s tim najslabije su naseljeni gorska Hrvatska i otočni prostor. Gustu naseljenost imaju područja koja su tijekom prošlosti bila najmirnija – Hrvatsko Zagorje i Međimurje te područja Zagreba i drugih većih gradova.

Suvremena demografska obilježja hrvatske

Pad stopa nataliteta i mortaliteta ukazuje kojim je prirodni priraštaj sveden na približno nultu vrijednost pokazuje da je hrvatsko stanovništvo ušlo u posttranzicijsku etapu demografskog razvoja. U nekim je godinama posljednjeg desetljeća 20. stoljeća zabilježen i prirodni pad broja stanovnika, odnosno veći broj umrli nego rođenih. Ukupan se broj stanovnika u razdoblju od 1991. do 2001. smanjio za oko 400 000 što je posljedica pojačanog iseljavanja i smanjenog prirodnog priraštaja u vrijeme Domovinskog rata.

Etnička struktura stanovništva hrvatske

Prema nacionalnom sastavu Hrvatska je nacionalna država jer je u njoj 2001. godine živjelo 90,5% Hrvata, 4.3% Srba i 6% ostalih (Bošnjaci, Talijani, Mađari, Albanci, Slovenci, Česi, Romi i dr.). Doseljavanje etničkih skupina u posljednjih nekoliko stoljeća bilo je potaknuto različitim razlozima. U doba turskih osvajanja doselilo se najviše vlaškog i srpskog stanovništva. To je stanovništvo kasnije bilo uključeno u obrambeni sustav Vojne krajine.

Nakon povlačenja Turaka austrijske su vlasti na djelomično ili potpuno opustjela područja između Drave i Save naseljavale gospodarski naprednije Čehe, Mađare, Nijemce, Slovake i drugo stanovništvo kako bi unaprijedile poljoprivrednu proizvodnju i uvele neke nove djelatnosti (ribnjačarstvo, industriju i dr.). sve je to uvjetovalo današnju prilično šaroliku narodnosnu strukturu spomenutih hrvatskih krajeva dok su područja koja su bila izvan izravnih ratnih zbivanja zadržala nacionalno homogeniju strukturu. Jača su doseljavanja nehrvatskog stanovništva (Bošnjaka, Srba…) bila zabilježena i u doba industrijalizacije, nakon Drugog svjetskog rata i to ponajviše u industrijska središta.

9

EKONOMSKOGEOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE

Na razvoj hrvatskog gospodarstva utjecali su različiti faktori, od prirodnogeografskih do demografskih, prometnih, povijesnih i političkih. S obzirom na obilježja gospodarstva kao posljedicu međuzavisnosti i kompleksnosti tih faktora može se izdvojiti nekoliko etapa razvoja: obrtničko-manufakturno razdoblje, manufakturno-industrijsko ili željezničko razdoblje, realsocijalističko razdoblje i razdoblje tržišnog gospodarstva.

Sveukupno, u strukturi djelatnosti po sektorima u Hrvatskoj dominiraju tercijarni i kvartarni sektor, zatim slijedi sekundarni, a najslabije je zastupljen primarni sektor.

Industrijskogeografski razvoj Hrvatske

Glavna gospodarska djelatnost u Hrvatskoj je industrija u kojoj je 1998. radila četvrtina zaposlenog stanovništva, a u vrijednosti BDP-a je sudjelovala sa oko 17%. Prema broju zaposlenih dominiraju prehrambena i tekstilna industrija, slijede metaloprerađivačka, kemijska, drvna industrija i strojogradnja.

Počeci razvoja industrije u Hrvatskoj sežu još u kraj 19. stoljeća, no dominantnom granom djelatnosti postala je tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Od tada je pod utjecajem industrijalizacije, ali i uslijed jačanja tercijarnog i kvartarnog sektora djelatnosti došlo do jačeg socijalnog prestrukturiranja stanovništva, tj. do prijelaza stanovništva iz poljoprivrede u nepoljoprivredne djelatnosti.

Još 1948. godine u Hrvatskoj je živjelo 63.4% poljoprivrednog stanovništva, ali se taj udio do 2001. smanjio na 9.6% 2001. Istovremeno se pojačala urbanizacija pa se udio gradskog stanovništva povećao sa 25% na 54.3%. Dakle, od 50ih godina djeluje intenzivno preseljavanje na relaciji selo-grad (ruralni egzodus) pod utjecajem industrijalizacije što je prouzročilo brži rast gradova i ruralnu depopulaciju. Od 70ih godina razvojem prometa tj. pojačanom automobilizacijom slabi trajno preseljavanje, a sve više jača proces dnevnih odlazaka na rad. Dakle, zaposleno stanovništvo više ne napušta svoje selo odnosno mjesto stanovanja nego se ono zbog promijenjenog načina života svojega stanovništva pod utjecajem grada urbanizira. Taj je proces najizraženiji u okolici velikih gradova i centara rada, posebno Zagreba, Osijeka, Rijeke i Splita, a u primorskim je centrima pojačan litoralizacijom.

Turističkogeografski razvoj Hrvatske

Hrvatska ima turističku tradiciju dulju od 100 godina. Počeci turizma sežu u drugu polovicu 19. Stoljeća kad je u Hvaru (1868.) osnovano prvo društvo turističkog karaktera. Osim vrlo povoljnih prirodnogeografskih obilježja i bogatog kulturno-povijesnog naslijeđa, razvoju turizma pridonijele su i dobre prometne veze s emitivnim turističkim zemljama, na početku parobrodske, a kasnije u mnogo jačoj mjeri željezničke. Zahvaljujući izgradnji željezničkih pruga od Postojne do Rijeke (ogranak austrijske Južne željeznice Beč-Trst) i od Budimpešte do Rijeke (1873.), razvila su se prva važnija turistička središta na našem sjevernom primorju – najprije Opatija, zatim Crikvenica, a na južnom dijelu primorja Dubrovnik.

Nakon Drugog svjetskog rata počinje razbolje masovnog turizma, a dolasku domaćih i inozemnih turista pridonijela je izgradnja Jadranske magistrale 1964. godine. Danas su najvažnije hrvatske turističke regije zapadna Istra (Poreč, Rovinj, Pula i druga središta), Makarsko primorje, Dubrovačko primorje te otoci Lošinj, Hvar i dr.

Turizam se, iako u manjim razmjerima razvija i u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Osim gradova koji se ističu svojim kulturno-povijesnim sadržajima, u turističkom su smislu važne i toplice (Krapinske, Stubičke, Varaždinske, Tuheljske, Daruvarske, Bizovačke, Topusko, Lipik i dr.) sa svojom lječilišno-kupališnom ponudom.

Posebna vrijednost Hrvatske su njezini nacionalni parkovi i ostala posebno zaštićena područja prirode. Hrvatska ima osam nacionalnih parkova (Plitvička jezera, Paklenica, Mljet, Krka, Kornati, Brijuni, Risnjak, Sjeverni Velebit), jedanaest parkova prirode (Kopački rit, Papuk, Lonjsko polje, Medvednica, Žumberak-

10

Samoborsko gorje, Učka, Velebit, Vransko jezero, Telaščica, Biokovo, Lastovska otočna skupina) te dva stroga rezervata (Bijele i Samarske stijene, Hajdučki i Rožanski kukovi).

Maksimalan turistički promet Hrvatska je imala u drugoj polovici 1980ih godina (1987. – 10.5 milijuna, 1988. – 10.4 milijuna), a najviše stranih turista posjetilo je Hrvatsku 1988. (5.9 milijuna od čega najviše redom Nijemaca, Talijana, Austrijanaca, Britanaca, Nizozemaca itd.). Nakon toga u prvoj polovici 1990ih turistički promet bio je vrlo slab zbog ratnih zbivanja (2-3 milijuna), a tek krajem desetljeća zabilježen je vidljivi oporavak (1998. – 5.5 milijuna), ali još daleko od najboljih godina. 2012. Najviše turista 12.3 milijuna.

Iako turizam ni u turistički razvijenijim zemljama u ukupnom društvenom proizvodu ne sudjeluje s više od 5%, a u Hrvatskoj i s mnogo manje, ipak je to jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti jer od turizma indirektno žive i mnogi koji se bave drugim djelatnostima (prijevoz, trgovina, proizvodnja hrane i dr.).

REGIONALNA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Hrvatska se prema prirodnogeografskim i društvenogeografskim obilježjima može regionalizirati na panonsko-peripanonsku Hrvatsku koja se sastoji od Središnje i Nizinske Hrvatske, zatim gorsko-planinsku Hrvatsku odnosno Gorsku Hrvatsku te primorsku ili mediteransku Hrvatsku koja se sastoji od Sjevernog hrvatskog primorja i Južnog hrvatskog primorja. Svaka od tih cjelina, izuzev Gorske Hrvatske, usmjerena je vlastitom makroregionalnom središtu pa se u funkcionalnom smislu mogu izdvojiti četiri hrvatske makroregije: zagrebačka (obuhvaća Središnju Hrvatsku), osječka (obuhvaća Istočnu Hrvatsku), riječka (obuhvaća Sjeverno hrvatsko primorje) i splitska (obuhvaća Južno hrvatsko primorje). Gorska Hrvatska nema vlastito makroregionalno središte pa su pojedini njeni dijelovi gravitacijski usmjereni prema Rijeci, Zagrebu ili Splitu.

SREDIŠNJA HRVATSKA

Središnja Hrvatska dio je peripanonskog prostora i težište naseljenosti i gospodarskog razvoja Hrvatske. Zauzima nešto više od trećine teritorija Hrvatske i približno polovicu ukupnog stanovništva. Prosječna gustoća naseljenosti znatno je viša od prosjeka za RH (110 stan./km2). To je u cjelini gusto naseljen, iznadprosječno urbaniziran i gospodarski razvijen prostor, ali se unutar njega mogu razlikovati geografski različita područja kojima je zajedničko samo to što gravitiraju makroregionalnom središtu Zagrebu.

U reljefu Središnje Hrvatske izmjenjuju se gorsko-brežuljkasta područja i pobrđa s nizinsko-ravničarskim krajevima. Gore su relativno niske (samo Žumberačka gora, Ivanščica i Medvednica prelaze 1000 m visine), a na njih se nastavljaju prigorja raščlanjena potočnim dolinama koja se postupno spuštaju u doline većih rijeka (Save, Krapine, Bednje, Gline i dr.). Najveći dio zauzima središnja zavala između Žumberačke gore, Medvednice, Kalničkog gorja, Bilogore, Papuka, Psunja, Zrinske gore i Petrove gore s najizraženijim ravnicama uz Savu, Kupu, Lonju, Česmu i Ilovu. Iz nje se izdižu osamljene Moslavačka gora i Vukomeričke gorice. U sjevernom su dijelu Središnje Hrvatske brežuljkasto-dolinski prostor Hrvatskog zagorja i brežuljkasto zapadno Međimurje te nizinska područja uz Dravu i Muru dok južno od rijeke Kupe prevladavaju zaravni i niska pobrđa vapnenačkog sastava u porječjima Korane, Mrežnice i Dobre.

S obzirom na oblik nacionalnog teritorija, ali i u odnosu prema transverzalnim i longitudinalnim prometnim pravcima, Središnja Hrvatska ima križišni prometni položaj. Izrazito povoljan prometnogeografski položaj dolazi do izražaja od sredine 19. stoljeća kada se tu grade glavne prometnice od šireg europskog značenja (za povezivanje Srednje Europe s Mediteranom i Jugoistočnom Europom). Budući da te prometnice mahom prolaze kroz Zagreb, to je utjecalo na njegov razvoj i važnost pa Zagreb kao glavni grad Hrvatske i makroregionalno središte Središnje Hrvatske sa svojim širim gradskim područjem čini hrvatsku regiju jezgre, ali je i jedan od najvažnijih gradova ovog dijela Europe.

11

Prometne osovine Središnje Hrvatske mogu se diferencirati prema značenju. Najvažnije značenje ima osovina Zagreb – Ivanić-Grad – Kutina na kojoj se nalaze željeznička pruga većeg međunarodnog značenja i autocesta međunarodnog značenja. Nešto manje značenje imaju osovine Zagreb – Karlovac i Zagreb – Varaždin na kojima se nalaze željeznička pruga slabijeg međunarodnog značenja i autocesta međunarodnog značenja. Još manje značenje ima osovina Zagreb – Sisak te osovine Zagreb – Koprivnica i Varaždin – Koprivnica – Virovitica na kojima se nalaze željezničke pruge interregionalnog ili slabijeg međunarodnog značenja te asfaltirane ceste interregionalnog i međunarodnog značenja.

Gradovi Središnje Hrvatske su se, zbog vanjskih utjecaja na razvoj Hrvatske i podređenosti vanjskim centrima (Beču i Budimpešti), sve do kraja 19. stoljeća vrlo sporo razvijali. Zagreb je 1880. kao najveće središte imao oko 28 400 stanovnika dok je još samo Varaždin prelazio 10 000 stanovnika. Osim toga, mreža gradova bila je siromašna, status grada imali su još samo Karlovac, Sisak, Koprivnica, Križevci, Petrinja, Bjelovar, Kostajnica i Ivanić-Grad pa je ukupno te godine u njima živjelo samo 6.4% stanovništva Središnje Hrvatske među kojima je bio velik udio stranaca (npr. u Zagrebu oko jedne trećine). Jači razvoj prerađivačke industrije od kraja 19. stoljeća potaknuo je sve veći priljev stanovništva iz ruralnih krajeva u gradove te su oni počeli ubrzano rasti, a struktura njihova stanovništva se mijenjala u korist Hrvata.

Danas se pojedini dijelovi Središnje Hrvatske ubrajaju među najurbaniziranija područja Hrvatske, a posebno se ističu šira gradska područja Zagreba i regionalnih centara Varaždina, Karlovca i Siska. Između tih su se gradova duž glavnih prometnih pravaca formirala urbanizirana područja s velikim brojem manjih centara. Danas u tim povezanim urbanim i urbaniziranim područjima živi i radi najveći dio stanovništva pa su to osovine razvoja Središnje Hrvatske.

Današnja naseljenost određena je spletom geografskih faktora među kojima su posebno značajni prirodnogeografski, historijskogeografski i prometnogeografski. Sjeverozapadni dijelovi regije (širi zagrebački prostor, Zagorje, Međimurje, gornja Podravina, sjeverno Pokuplje) i to ponajprije više zone kontinuirano su naseljeni od ranog srednjeg vijeka do danas dok je u južnom i istočnom dijelu naseljenost zbog povijesnih događaja bila prekinuta u drugoj polovici 16. i u 17. stoljeću nakon čega su ti krajevi (Kordun, Banovina, Lonjsko-ilovska zavala) ponovno naseljeni novim stanovništvom pa ih danas odlikuje složenija etnička struktura. I u jednima i u drugima nov poticaj formiranju naselja dala je izgradnja prometnica, a sve zajedno utjecalo je na oblike i veličinu naselja. Općenito u brežuljkastim krajevima prevladavaju mala raštrkana naselja, a u nizinskima, u kojima je danas težište naseljenosti, veća i zbijena naselja.

Zagrebačka regija

Zagrebačka regija obuhvaća prostor koji neposredno na razini regionalnih središta gravitira Zagrebu.

Zagreb

Zagreb leži u prijelaznom području između panonskog i peripanonskog prostora i to na optimalnom pravcu komuniciranja s Mediteranom. Nalazi se na jugozapadnom, rubnom dijelu Panonske zavale pa u gradu i njegovoj široj okolici dominiraju nizinski krajevi do 200 metara nadmorske visine s otvorenim pejzažima.

Prometnogeografski razvoj Zagreba

Geografski je smješten između Medvednice na sjeveru i Vukomeričkih gorica na jugu, u području izuzetne prometne vrijednosti gdje se siječe velik broj prirodnih putova. Sjeverni posavski pravac povezuje Zagreb sa Slavonijom, a to je i najpovoljnija veza s jugoistočnom Europom budući da se tu nalaze međunarodne cestovne i željezničke prometnice (krajem 19. stoljeća izgrađena je pruga od Dugog Sela do Novske, a sredinom 1950ih godina suvremena cesta). Južni posavski pravac prirodno je usmjeren prema Bosni te je to

12

željeznička veza Zagreba sa središnjom Bosnom i srednjom Dalmacijom (prva željeznička pruga izgrađena je 1862.).

Savski pravac na relaciji Zagreb – Zidani Most bitan je za željeznički promet (dionica europske željezničke magistrale Pariz – Istambul), a ceste nemaju veće značenje osim do Bregane. Krčki pravac povezuje Zagreb s Ljubljanom suvremenom cestom izgrađenom dolinom Krke. Jadranski pravac povezuje Središnju Hrvatsku sa Sjevernim i Južnim hrvatskim primorjem i u Karlovcu se račva na splitski i riječki pravac. Taj pravac ima šire međunarodno značenje budući da povezuje srednju Europu s Jadranom kroz suvremene ceste i željezničke pruge.

Panonski pravac prolazi podnožjem Medvednice i Kalnika i unutrašnjem prometu povezuje Zagreb s dijelom Podravine, a u međunarodnom povezuje Zagreb i Budimpeštu cestom i željeznicom preko Koprivnice te cestom preko Bjelovara. Podravski pravac je prirodna veza s Varaždinom i dalje s Mađarskom, a danas njime prolazi autocesta. Krapinski pravac povezuje Zagreb sa sjeveroistočnom Slovenijom, Austrijom i dijelom srednje Europe, a prolazi dolinama Krapine i Krapinčice. Tim pravcem prolazi željeznička pruga prema Varaždinu s odvojkom prema Krapini i produžetkom do Rogateca te autocesta. Sutlanski pravac predstavlja najkraću željezničku vezu Zagreba i Maribora prolazeći dolinom Sutle. Prometno je aktiviran nakon Drugog svjetskog rata, no danas nema gotovo nikakvo značenje.

Dakle, razvoj Zagreba najuže je povezan s njegovim prometnim vrednovanjem, tj. sa stalnim porastom važnosti zagrebačkog prometnog čvorišta. Zagreb je jedno od najprometnijih čvorišta u ovom dijelu Europe (cestovno, željezničko, zračno, telekomunikacijsko i potencijalno riječno čvorište). Od 60ih godina 19. stoljeća Zagreb je željezničko čvorište. 1862. je izgrađena pruga Zidani Most – Zagreb – Sisak, 1865. Zagreb – Karlovac, 1870. Gyekenyes – Koprivnica – Dugo Selo – Zagreb itd.

Tijekom 1960ih i 1970ih raste značenje Zagreba u cestovnom i zračnom prometu. U zagrebačkom cestovnom čvorištu križaju se tri velika cestovna prometna pravca: sjeverozapadna Europa – jugoistočna Europa, istočna Europa – zapadno Sredozemlje te Baltik – Jadran. Od 1972. godine oko Zagreba se stvara autocestovna mreža. U zračnom prometu, zahvaljujući povoljnom položaju na međunarodnim zračnim putovima i blizini razvijenih zemalja i velikih europskih središta, Zagreb se razvio u zračnu luku regionalnog europskog značenja. Važna su putovanja povezana s ekonomskim migracijama, iseljeništvom i turizmom.

Kao najvažnije telekomunikacijsko čvorište, Zagreb je ishodište modernih telefonskih i računalnih mreža. Isto tako, Zagreb je i središte brojnih prometnih organizacija (Hrvatske željeznice, Croatia Airlines, Hrvatska pošta, HT, INA).

Historijskogeografski razvoj Zagreba

Zagreb se nalazi na prostoru vrlo povoljnom za naseljavanje. Na sjevernoj strani je gorski hrbat Medvednice, a u podnožju velika ravnica kroz koju teče rijeka Sava što je imalo vrlo veliko značenje za razvoj grada kroz prošlost.

Medvednica na sjeveru je gorski hrbat složene tektonske strukture izdignut rasjednim pokretima u neogenu s jezgrom građenom od zelenih škriljevaca i paleozojskih vapnenaca. Potočnim i suhim dolinama disecirana je na brojne poprečne kose koje se vežu uz središnji izraženi greben. Značajan reljefni element je podgorska udolina Šestine – Gornja Dubrava duga 7 kilometara koja je oblikovana radom tekućica u manje otpornim naslagama prigorja te je pogodna za smještaj naselja. U sastavu središnjeg dijela Medvednice prevladavaju nepropusne stijene zbog čega tu postoji mnoštvo izvora i malih tekućica, posebno u podgorskoj udolini. Medveščak, Bliznec, Markuševac i Miroševac usjekli su doline prema Savi kojima je prigorski pojas podijeljen na manje sektore.

Starija naselja vezana su uz više ocjeditije dijelove, a jedino u krajnjem zapadnom dijelu Medvednice uzduž mlade tektonske linije nema podgorskog brežuljkastog pojasa, već se tu gorske padine strmo spuštaju do naplavne ravni oko Krapine (Kameni svatovi).

13

Prijelaz između Medvednice i prisavske ravnice čini izrazit strmac koji se pruža od Susedgrada prema istoku gdje se postupno snižava i nestaje u Maksimiru (najbolje je vidljiv kod uspinjače). Njime završava prigorska zaravan koja se spušta od Medvednice i na čijem su rubu, iznad naplavne ravnice uz Savu, smještene urbane jezgre Zagreba.

U višim dijelovima ravnice uz tok Save ističe se terasa (najizrazitija kod Rakitja u susedgradskom suženju, relativne visine 15 m). Izrazita stepenica te terase proteže se kroz tzv. zagrebačko polje i na tom ocjeditijem dijelu nalazi se više naselja (Kerestinec, Stupnik, Brezovica itd.), a nizvodno je ona sve niža i od Obreža se gubi u Turopolju. Terasa se pruža samo s desne strane Save, s lijeve ju je vjerojatno kroz prošlost razorila sama Sava.

Historijskogeografski razvoj zagrebačkog područja u predantičkom razdoblju

Upravo takva raznolika prirodna osnova (gorski masiv, prigorje, nizina, pobrđe) došla je do izražaja u smislu načina korištenja zemljišta i formiranja naselja još od predantičkog doba. Prva stalna naselja u zagrebačkom području, a i općenito, nastaju u neolitiku kada počinje uzgoj domaćih životinja i obrada zemlje (7500. – 4500 g.p.n.e.). Tada prevladava gradinski tip naselja koje su rasprostranjene na tercijarno-kvartarnom pobrđu (Medvednici, Vukomeričkim goricama, Plješivici) ili na riječnim terasama (Novo i Staro Čiče).

Historijskogeografski razvoj zagrebačkog područja u antičkom razdoblju

U antičkom rimskom razdoblju prostor se drukčije vrednuje. Valorizira se naplavna savska ravnica. Tako naselje Antautonia nastaje uz Savu koja je, zahvaljujući naprednoj rimskoj organizaciji, važna komunikacijska veza s vrlo živim prometom. Ovuda su prolazile i dvije glavne ceste: Emona – Neovidium – Siscia i Poetovio – Andautonia – Siscia. Na njih se nadovezuju sporedne, vicinalne ceste.

U drugoj polovici 1. stoljeća Andautonia je dobila status municipija i bila je središte općine (res publica Andautoniensium) koja je obuhvaćala područje sve do Stenjevca i bila je relativno gusto naseljena. Sekundarni centar bio je Stenjevec na zapadnoj strani općine koji se razvio zahvaljujući blizini vrapčanskog kamenoloma i pristaništu na Savi podno uzvisine na kojoj je bilo naselje.

Andautonija je postojala do 4.-5. stoljeća kada je potpuno izbrisana kao i sve ostalo iz tog razdoblja pa početkom 6. stoljeća nema nikakvih tragova niti ikakve dokumentacije o Andautoniji. Dakle, nakon 500 godina tog razdoblja uslijedilo je isto toliko dugo razdoblje prekida kontinuiteta. Održali su se samo raštrkani ostaci plemena Andautonaca koje su Hrvati pridošli u 7. stoljeću nazvali vlasima, a njihovo selo Vlaška ili Laška ves (lat. Vicus Latinorum).

Historijskogeografski razvoj Zagreba u srednjovjekovnom razdoblju

Nakon 500 godina prekida osniva se Zagreb, ali na drugom lokalitetu – na rubu prigorja. Prirodni faktori takvog razvoja bile su pogodnosti gospodarskog iskorištavanja prigorja proizašle iz šumskog bogatstva, sastava tla i dovoljnih količina vode. Dakle, prevladavale su tradicionalna polikulturna ekonomija i eksploatacija kamena i šuma. Prvobitne jezgre Zagreba nastale su na glavnom pravcu komuniciranja iz prigorja prigorskom cestom od Markuševca do Gračana odakle se dolinom potoka Medveščaka spuštala prema današnjem Donjem gradu, a postojala je još u antičko doba.

U srednjem vijeku postoje dva tipa grada. Prvi tip su naselja koja se pojavljuju na prirodno zaštićenim i gospodarski i prometno važnim položajima. Ona se nakon razvoja primarnih gradskih aktivnosti (obrta i trgovine) uspijevaju posebnim kraljevskim aktima osloboditi feudalne uprave. Drugi tup naselja su ona koja se razvijaju oko važnog feudalnog odnosno crkvenog centra. Upravo takva dvojnost postoji i na mjestu današnjeg Zagreba – u Kaptolu su prevladavale crkvene funkcije (a Crkva je ujedno bila i snažna feudalna jedinica), a Gradec je imao samostalnu gradsku upravu iako je i u njemu Crkva imala jaki utjecaj. Pretpostavlja se da je sredinom 13. stoljeća u Gradecu, Kaptolu i u podgrađu živjelo oko 1000 stanovnika.

14

Godine 1094. ugarski kralj Ladislav utemeljio je zagrebačku biskupiju što znači da je tu već otprije moralo postojati veće naselje, a to je vjerojatno bila Vlaška ves – naselje trgovaca i obrtnika. Podignut je Biskupski grad koji se sastojao od biskupova dvora i katedrale, a istodobno je podignut i Kaptol, sjeverno od katedrale gdje su uz kanoničke kurije živjeli i ostali stanovnici na svojim posjedima. Biskupskom je gradu pripadala i Vlaška ves.

Istodobno se na susjednom brdu razvijalo naselje Gradec koje je 1242. godine dobilo status slobodnog kraljevskog grada čime je dobilo potpunu autonomiju, pravo održavanja sajmova i pravo utvrđivanja što je tada bilo bitno za razvoj jednog lokalnog gradskog centra.

Prvobitni Zagreb razvija se kao lokalno obrtničko i trgovačko središte medvedničkog prigorja i svojim se značenjem ne ističe u odnosu na ostala središta u podnožju ostalih prigorja Središnje Hrvatske (npr. Križevaca u prigorju Kalnika, Jastrebarskog u prigorju Plešivice, Samobora u prigorju Samoborske gore itd.). Tijekom 13. stoljeća sva tada važnija naselja (Zagreb, Varaždin, Križevci, Petrinja, Samobor, Jastrebarsko i Perna) posebnim kraljevskim poveljama dobila su status slobodnog kraljevskog grada.

Gradec je bio privilegirani kraljevski grad što je izazivalo imigraciju stranih obrtnika i trgovaca, najviše Nijemaca i Talijana, te je prerastao u obrtničko i trgovačko središte uže Hrvatske. Razvojem cehova i prometnim povezivanjem sa srednjom Europom i morem još je više gospodarski ojačao što je bilo preduvjet za njegovu političku afirmaciju.

Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba u srednjovjekovnom razdoblju

Južnim Zagrebom nazivamo područje južno od Save do središnjeg hrpta Vukomeričkih gorica koje je dio tradicionalnog zagrebačkog agrarnog prostora, a danas su na najsjevernijem dijelu tog područja gradske četvrti Novi Zagreb – istok, Novi Zagreb – zapad i Brezovica.

U ranom srednjem vijeku to je rijetko naseljen kraj u kojem se do 13. stoljeća spominje tek nekoliko naselja tj. posjeda zagrebačkog Kaptola (Otok, Hrašće, Kraljev Brod, Obrež), a jedino naselje tog područja koje nije u dolini Save već na padinama Vukomeričkih gorica su Zomarove Zemlje u blizini današnjeg Starjaka. Najveći broj naselja nastao je tijekom razvijenog srednjeg vijeka u 14. i 15. stoljeću. Kao crkvena središta u popisu župa Zagrebačke biskupije od 1334. godine spominju se Jakuševec, Sv. Klara, Odra i Brezovica. Razmjerno velik broj crkvenih središta ukazuje na već znatnu gustoću i odmakli proces stabilizacije naseljenosti.

U 14. stoljeću čitav niz seoskih naselja uz obalu Save, cijeli pojas od Kraljeva Broda do Lučkog, kontinuirano je bio naseljen. Nešto južnije nastavljao se pojas naseljenosti rubom savske terase, između Stupnika i Obreža. Jedino naselje na sjevernim padinama Vukomeričkih gorica bilo je Dragonožec u kojem su se do 18. stoljeća pojedine obitelji postupno izdvojila u zasebna naselja. Težište procesa stabilizacije naseljenosti i organizacije društvenih djelatnosti bilo je, dakle, u nizinskom dijelu što je razlika u odnosu na opću naseljenost karakterističnu za srednjovjekovno razdoblje. Dva su osnovna razloga tome: obilježja prirodne podloge i prometnogeografski položaj.

Naime, prirodnu podlogu karakteriziraju debele šljunčano-pješčane naslage savske naplavine zbog čega je mnogo manja močvarnost i podvodnog zagrebačkog prekosavskog nizinskog dijela u odnosu na jugoistočni dio turopoljske nizine ili supsidenciju Crne Mlake koja izravno naglašava veću vrijednost podgorskih odnosno prigorskih dijelova. Prirodni su uvjeti pogodovali ekstenzivnom svinjogojstvu (šljunčano-pješčano-ilovasto tlo savske nizine, visoka razina podzemne vode i periodične poplave zbog čega su se razvile šume hrasta lužnjaka). Vinogradarstvo je bilo sekundarno zbog sjeverne ekspozicije padina Vukomeričkih gorica. Stoga su za vinogradarstvo bile važnije Samoborska gora i Plešivica.

S druge strane, blizina Zagreba koji u srednjem vijeku postaje najznačajnije gradsko, a posebno trgovačko središte Slavonije te položaj neposredno uz glavne zagrebačke savske prijelaze i na rutama interregionalne, regionalne i lokalne karavanske trgovine utjecao je da se u tom području ne formira samostalno lokalno središte koje bi obavljalo funkciju okupljanja i organizacije prostora (kao susjedni Samobor, Velika Gorica i Jastrebarsko.

15

U ovom su se prostoru razvila dva dominantna tipa agrarnog pejzaža – openfield i disperzni zaselci ili osamljeni posjedi. Openfield pejzaž razvio se u nizinskom dijelu. Tu su naselja pravilno i linearno raspoređena uz glavni put, a parcele posjeda su neograđene i raštrkane u prostoru. Stoga se razvila polikulturna usmjerenost na proizvodnju žitarica i kolektivna uporaba zajedničkih pašnjaka i šuma. U Vukomeričkim goricama su se pak razvili disperzni zaselci ili osamljeni posjedi pojedinih zadruga s okupljenim posjedom nepravilnog oblika.

Za razliku od ranosrednjovjekovnog razdoblja kada je dominantna bila polikulturna agrarna proizvodnja, u 13. stoljeću početkom razvijenog srednjeg vijeka počinje specijalizacija poljoprivredne proizvodnje i razvijanje robno-novčanih odnosa, trgovine i prometa. Razvoj i specijalizacije poljoprivredne proizvodnje uz razvoj obrta, gradskih zanimanja te odvajanje građana (purgera) od poljoprivredne proizvodnje doveli su do nastajanja sajmišta i trgovišta. Najranije je pravo na sajam, ali lokalnog značenja dobilo naselje Čehi. Ostala značajnija regionalna trgovišta, osim Zagreba, dobili su sajmišna prava tek u 17. stoljeću (Velika Gorica 1602. i Jastrebarsko 1649.).

Historijskogeografski razvoj Zagreba u vrijeme osmanlijskih prodora

Kaptol i Gradec se s vremenom prostorno šire. Kaptol se prostorno proširuje u 14. (osniva se Nova ves) i 15. stoljeću (osniva se Opatovina) zbog porasta broja stanovnika radi potrebe podizanja i održavanja utvrde. Naime, kralj Marijaš Korvin je 1469. godine odobrio utvrđivanje Kaptola zbog opasnosti od Turaka.

Gradec je u 15. stoljeću obuhvaćao čitav teritorij do potoka Črnomerca na zapadu, ali je veći dio tog prostora bio neizgrađen, osim utvrđenog prostora Gradeca i neposredne okolice. Prostornom širenju pridonijela je, iako malobrojna, imigracija stranog stanovništva u 15. i 16. stoljeću zbog osmanlijskih osvajanja. Ta je imigracija rezultirala prevladavanjem hrvatskog stanovništva u predgrađima. Istovremeno se doseljava i brojnije plemstvo što je rezultiralo porastom političkog značenja.

Prvi popis kuća potječe iz 1368. godine kada je u Zagrebu bila 281 kuća, a pretpostavka je da je svaka kuća prosječno brojila 10 ukućana. S vremenom je podignuto podgrađe (kasnije Donji grad), Nova varoška ili Lončarska ves (danas Ilica), Njemačka ili Šoštarska ves (istočna strana Radićeve ulice i sjeverni dio nešto kasnije formirane Harmice).

Gradec se širio prema zapadu, Kaptol prema sjeveru, Vlaška ves prema istoku. Donji grad se širio prema zapadu i jugozapadu ali je njegovo jače širenje počelo u 18. stoljeću kada se doseljavaju stranci. Ipak porast stanovništva bio je spor. U drugoj polovici 17. i u 18. stoljeću je razdoblje gospodarske i demografske stagnacije izazvane požarima i epidemijama kuge. Stoga je do udvostručenja stanovništva nakon prvog popisa došlo tek nakon četiri stoljeća. 1743. godine je u Zagrebu bilo 560 kuća što je po pretpostavki oko 5600 stanovnika.

Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba u vrijeme osmanlijskih prodora

Tijekom 15. stoljeća na prostoru Zagreba počinje raslojavanje stanovništva na gradsko i seosko pa je početkom 16. Stoljeća na čitavom području Zagrebačke županije bilo više od 25% purgera tj. stanovnika koji obavljaju gradska zanimanja. Sve snažnija trgovina i sajmovi između 16. i 18. stoljeća potiču razvoj obrta zbog čega se doseljavaju obrtnici kojima je to i osnovno zanimanje. Dakle, obrt se ne razvija kao dopunsko zanimanje autohtonog stanovništva. U cjelini je prostor funkcionalno dominantno usmjeren prema Zagrebu, a sekundarno prema Samoboru i Velikoj Gorici.

Historijskogeografski razvoj Zagreba u manufakturnom razdoblju

Sredinom 18. stoljeća osniva se prva manufaktura sukna, a do kraja stoljeća i veći broj manufaktura. Zbog potreba za energijom i vodom te proizvodnim prostorom, najveći broj manufaktura bio je smješten uz potok Medveščak, tj. na potezu od Nove vesi do Harmice i oko tih ulica.

16

U drugoj polovici 18. stoljeća uslijed brojnog doseljavanja u Gradecu je živjelo oko 31% stranog stanovništva (Mađari, Nijemci, Česi, Štajerci, Kranjci, Bavarci, Austrijanci, Talijani, Grci, Moravci, Tirolci) i 69% Hrvata (osim domicilnih Hrvata bilo je i doseljenika iz raznih hrvatskih krajeva).

Manufakturno razdoblje karakterizira nešto brži porast broja stanovnika nego ranije. Prema crkvenom popisu iz 1818. godine župa svetog Marka (Gradec sa selima) i župa sv. Marije (Kaptol) imale su ukupno 8786 stanovnika, a 1843. godine 14 861 stanovnika. Zagreb je tada već bio najveće naselje među slobodnim kraljevskim gradovima Hrvatske i Slavonije. Osijek je, za usporedbu, tada imao oko 11 000 stanovnika.

Historijskogeografski razvoj Zagreba u industrijskom razdoblju

Važan datum u povijesti grada je 7. rujna 1850. kada su carskim patentom ujedinjene sve dotadašnje odvojene gradske jurisdikcije u jedinstvenu zagrebačku općinu. Ujedinjeni su Gradec, Kaptol, Nova ves i Vlaška ulica s pripadajućim im selima u jedinstveni grad Zagreb, a pripojena su im i sela Trnje i Horvati koja su se pružala uz Savu. To je područje obuhvaćalo oko 33 km2 i na njemu je živjelo oko 15 500 stanovnika. Granice tog područja bile su Sava na jugu, potok Laščina na istoku i potok Črnomerec na zapadu. Nakon ujedinjenja stvaraju se osnove za život modernog srednjoeuropskog grada. Prvi moderni popis u Hrvatskoj 1857. godine pokazao je da je u Zagrebu živjelo 16 657 stanovnika.

Grad se širi prema zapadu i jugozapadu zbog izgradnje željezničke pruge (1862.) koja je prolazila kroz gradsko područje i podizanja prvog kolodvora (Južni kolodvor, danas Zapadni kolodvor). Zagreb se širi i prema jugu posebno nakon izgradnje današnjeg Glavnog kolodvora 1892. Gradi se Donji grad omeđen Ilicom i Jurišićevom na sjeveru željezničkom prugom na jugu, Savskom i Kolodvorskom ulicom na zapadu te Draškovićevom na istoku. Razvoj prema jugu omogućen je izgradnjom željezničkog nasipa čime je prvi puta u toj poplavnoj zoni stvorena čvrsta fizička prepreka poplavama.

U Donjem je gradu stvorena ortogonalna mreža ulica čime je on dobio današnji urbanistički izgled s reprezentativnim zgradama. Prometnice su dignute za 1-1.5 metara zbog osiguranja od podzemnih voda (izvorna razina Donjeg grada vidljiva je na Tomislavovu trgu i u Botaničkom vrtu). Izgrađena je i Lenucijeva potkova – zeleni pojas koji obuhvaća današnje Zrinjevac, Strossmayerov trg, Tomislavov trg, Starčevićev trg, botanički vrt, Marulićev trg, Mažuranićev trg i Trg maršala Tita.

Godine 1900. Zagrebu su pripojena sela Laščina, Jurjevec, Borongaj, Petruševec, Vukomerec i Žitnjak pa mu se površina udvostručila i početkom 20. stoljeća je iznosila oko 64 km2 te se otada nije mijenjala do kraja Drugog svjetskog rata. Iste godine prema popisu Zagreb je imao 61 002 stanovnika. U tom razdoblju Zagreb karakterizira kontinuirana izgrađenost između Gubčeve zvijezde na sjeveru i željezničke pruge na jugu te Rudolfove vojarne na zapadu i Draškovićeve ulice na istoku. Uski izduženi krakovi izgrađenih dijelova pružali su se i dalje, na istok duž Vlaške ulice do Kvaternikova trga, a na zapad duž Ilice i željezničke pruge do potoka Črnomerca. Na južnom kraju Savske ceste bilo je naselje Predgrad Sava nastalo u 18. i 19. stoljeću kao pristanište i naselje savskih splavara i trgovaca drvom. Već 1891. godine taj dio je povezan tramvajskom vezom sa središtem Zagreba.

U Zagrebu je krajem 19. stoljeća bilo 40 industrijskih pogona u kojima je radilo 3650 radnika. Najviše je pogona bilo u zapadnom dijelu grada, Črnomercu gdje su nastale ciglane, tvornica parketa, duhana, piva i slada, sapuna, cikorije i kavovine, izgrađen je vodovod, a 1907. i elektrana. Južno od Glavnog kolodvora na Trnju su se razvili paromlin i strojarnica državne željeznice. Istočno od Glavnog kolodvora industrijske zone razvijale su se prema Peščenici i Heinzelovoj ulici. U istočnom dijelu grada, od Harmice prema Vlaškoj i Maksimirskoj ulici nastale su tvornica papira i gradska klaonica, a istočno od Draškovićeve ulice bio je veliki sajmišni prostor. U tzv. željezničkom trokutu (gdje su danas Studentski centar i Tehnički muzej) bili su pilana i tramvajsko spremište. Zagreb je 1891. dobio konjski tramvaj kojeg je 1910. zamijenio električni.

Još 1857. godine broj zaposlenih u industriji i obrtu bio je relativno malen. Te je godine u Zagrebu živjelo 0.9% stanovništva Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine, a bilo je 5.7% zaposlenih u industriji i rudarstvu i 6.6% u trgovini. Austrijski i mađarski kapital diktirali su gospodarski razvoj države prema vlastitim interesima pa Zagreb sve do raspada Austrougarske nije dostigao stupanj razvijenog industrijskog središta, a ni većeg grada. To se vidi u kretanju broja stanovnika u odnosu na vodeće gradove Monarhije (Tab.1). Također su i Graz i Trst

17

početkom 20. stoljeća bili dvostruko veći od Zagreba, a danas su tri puta manji. 1910. godine Zagreb je imao 79 038 stanovnika.

Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba u industrijskom razdoblju

Krajem 19. stoljeća počinju velike promjene u pejzažu. Izgradnjom željezničke pruge od Zidanog Mosta do Zagreba i Siska s odvojkom do Karlovca (1862.) i magistralne željezničke pruge do Rijeke (1873.) Zagreb se uključuje u prometno-trgovački sustav Austrougarske što potiče razvoj industrije, trgovine, političko-upravnih i kulturnih funkcija. Zbog toga dolazi do promjena u odnosu grada i njegove agrarne okolice čime počinje razvoj okolice kao dijela aglomeracije. Postupno dolazi do orijentacije na intenzivno povrtlarstvo, voćarstvo, mliječno ggovedarstvo i peradarstvo.

Historijskogeografski razvoj Zagreba između dva svjetska rata

Nakon Prvog svjetskog rata Zagreb postaje vodeće industrijsko središte u novoj državi. Jedan od čimbenika bila je velika koncentracija radne snage u okolici, npr. u Hrvatskom zagorju. Razvoju industrije pogodovala je i struktura zagrebačkog željezničkog čvorišta – osim Zagreba u blizini postoji pet sekundarnih čvorišta: Zaprešić, Podsused, Sesvete, Dugo Selo i Remetinec.

Između dva svjetska rata Zagreb se prostorno širi. Na brežuljcima Medvednice nastaje rezidencijalni dio grada s bogatijim slojevima stanovništva, u istočnom dijelu oko Zvonimirove ulice nastaje moderna četvrt s pravilnom mrežom ulica, a na Trnju i Trešnjevci siromašne stambene radničke četvrti divlje izgradnje koje su znatno pridonijele porastu stanovništva grada. Izvan granica užeg gradskog područja nastaju predgrađa Dubrava na istoku i Kustošija na zapadu.

Industrija se širi neorganizirano, prati opće širenje grada ostajući interpolirana u gotovo svim njegovim dijelovima. Nove lokacije industrije su produžeci starih zona na istoku i zapadu uz prugu (prema Črnomercu i Peščenici) ili uz cestovne izlaze (uz Savu te Maksimirsku i Vlašku ulicu). Intenzivna industrija razvija se na Trnju, Trešnjevci i u zapadnom dijelu Peščenice.

1921. godine Zagreb prvi puta prelazi 100 000 stanovnika, popis je pokazao 108 674 stanovnika što je posljedica većinom mehaničkog priljeva odnosno doseljavanja stanovništva. Deset godina kasnije već je imao 185 581 stanovnika, a 1941. prema procjeni oko 240 000 stanovnika. Prema popisu 1948. imao je 290 667 stanovnika.

Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba između dva svjetska rata

Područje Južnog Zagreba se neposredno nakon Prvog svjetskog rata na osnovu svog poljoprivrednog potencijala povezalo sa Zagrebom kroz dnevnu opskrbu poljoprivrednim proizvodima putem individualnih proizvođača. Taj sustav prevladavao je sve do početka Drugog svjetskog rata. Primjerice, ospkrba Zagreba mlijekom ovisila je o svakodnevnoj dopremi mlijeka izravno sa sela. Mljekari iz sela uzduž željezničke pruge svaki dan su vlakom dolazili u Zagreb i raznosili mlijeko po kućama stvarajući stalne mreže konzumenata što se djelomično održalo i do 1960ih godina.

Između dva svjetska rata pojačana je industrijalizacija koja potiče deagrarizaciju i emigraciju u grad. Od 50ih godina bilježi se stalan porast broja stanovnika rubnih zagrebačkih naselja zbog jakog useljavanja iz okolnih agrarnih područja. U južnom dijelu slabije je izražena suburbanizacija, najviše uz prometnice. Udaljenija naselja bilježe emigraciju, najviše ona u Vukomeričkim goricama.

18

Tab. 1. Broj stanovnika u gradovima nekadašnje Austrougarske Monarhije 1900. i 1991. godine

grad broj stanovnika 1900.

broj stanovnika 1991.

Ljubljana 37 000 269 000Sarajevo 42 000 416 000

Zagreb 61 000 707 000Bratislava 62 000 441 000

Prag 202 000 1 212 000Budimpešta 716 000 2 018 000

Beč 1 675 000 1 533 000

Historijskogeografski razvoj Zagreba nakon Drugog svjetskog rata

Od sredine 20. stoljeća saniraju se dijelovi grada između željezničke pruge i Save. Gradi se duž velikih prometnih magistrala (Vukovarske, Držićeve i Savske). Gradi se i novo središte na Trnju, a od kraja 50ih godina počinje izgradnja većih naselja južno od Save, najprije Savski gaj i Zapruđe. 1953. godine na tom je prostoru živjelo svega oko 2000 ljudi. Premješta se i Zagrebački velesajam čija lokacija prati širenje grada – najprije je bio na današnjem Trgu maršala Tita ispred zgrade Sveučilišta, zatim na križanju današnjih Martićeve i Draškovićeve, zatim u Savskoj na području današnjeg Studentskog centra i na kraju u Novom Zagrebu.

Grade se nova velika stambena naselja u drugim dijelovima grada, na južnoj Trešnjevci Knežija, Srednjaci, Horvati, Jarun i Preško, u susedgradskom području Gajnice, Malešnica i Špansko, u Maksimiru Ravnice, a na Peščenici Borongaj, Ferenčica i Volovčica, na Trnju Savica, u Dubravi Grana, Klaka i Retkovec.

Poslije Drugog svjetskog rata grade se nove industrijske zone na rubovima grada (Žitnjak, Jankomir, Jakuševec, Hrvatski Leskovac odn. Stupnik). Na Žitnjaku planirana izgradnja na 3000 ha, ali iskorišteno je oko 750 ha (25%). Dolazi do ilegalne gradnje stanova u industrijskoj zoni, izgrađeno oko 20 000 stanova. Od 60ih godina traje proces decentralizacije industrije iz Zagreba u okolicu što de ogleda i procesom suburbanizacije.

Broj stanovnika Zagreba od 1953. do 1991. rastao je konstantno i udvostručio se sa 350 829 stanovnika na 706 770 stanovnika. U posljednjem međupopisnom razdoblju zabilježen je pad broja stanovnika Zagreba što je povezano s procesima decentralizacije i suburbanizacije.

Historijskogeografski razvoj Južnog Zagreba nakon Drugog svjetskog rata

Od 1950ih godina počinje izgradnja stambenih naselja južno od Save u okviru tadašnje općine Remetinec koja od 1957. godine postaje integralni dio grada, a 1974. godine službeno mijenja naziv u Novi Zagreb. Dakle, Južni Zagreb odnosi se na nova stambena naselja (Novi Zagreb) i stara, danas urbanizirana naselja južnije od njih. 2001. godine Južni Zagreb imao je 123 085 stanovnika od kojih su 2/3 živjele u 11 velikih stambenih naselja (Dugavama, Kajzerici, Savskom Gaju, Sigetu, Sloboštini, Sopotu, Središću, Travnom, Trnskom, Utrinma i Zapruđu), a preostala 1/3 u četrdesetak prigradskih naselja do središnjeg hrpta Vukomeričkih gorica. Južni Zagreb je danas dio Zagrebačke urbane regije.

Zagrebačka urbana regija

Zagrebačku urbanu regiju čine grad Zagreb i njegova okolica koja je izdvojena na temelju socioekonomskih obilježja i funkcionalne povezanosti sa Zagrebom (kroz stupanj zaposlenosti, broj dnevnih migranta). Uz grad Zagreb ona uključuje još oko 300 naselja sklopu Grada Zagreba, dio Zagrebačke županije te općina Lekenik iz Sisačko-moslavačke županije. U regiji je 2001. godine živjelo iznad 1.1 mil stanovnika od kojih je u gradu Zagrebu živjelo preko 70%. U odnosu na 1991. godinu udio stanovništva u okolici povećao se u odnosu na udio stanovništva u gradu Zagrebu. Osim Zagreba, stanovništvo gube i neke udaljenije općine urbane regije.

Funkcija rada u regiji je slabo decentralizirana na što upućuje podatak da je 1991. godine u Zagrebu radilo gotovo 90% svih zaposlenih u regiji. Osim Zagreba još je samo nekoliko centara rada sa više od 1000 zaposlenih iz čega se može zaključiti da je razvoj zagrebačke urbane regije, ali i same okolice Zagreba izrazito polariziran.

Zagrebačku urbanu regiju od 1960ih godina obilježava proces suburbanizacije kojom dolazi do socioekonomske preobrazbe okolice. Počinje decentralizacija pojedinih gradskih funkcija iz Zagreba (industrija, stanovanje, usluge) zbog čega raste vrijednost okolice te dolazi do procesa satelitizacije. Naime, spontano se ili planski razvija nekoliko manjih gradova u okolici pod utjecajem matičnog grada s kojim su tijesno povezani. To su Zaprešić i Samobor na zapadu, Velika Gorica na jugu, Dugo Selo na istoku te Sesvete na istoku koje su postale dio grada Zagreba.

Suburbanizaciju Zagreba karakterizira doseljavanje stanovništva u okolicu (nakon prve etape doseljavanja u grad). U prvoj fazi stanovništvo iz seoskih naselja ili drugih krajeva seli u satelitske gradove, a u kasnijoj fazi u

19

njih doseljavaju viši socijalni slojevi iz Zagreba. Dokaz suburbanizacije je brži porast broja stanovnika u okolici nego u gradu.

Pod utjecajem suburbanizacije dolazi do sekundarne urbanizacije u okolici. Mnoga naselja se urbaniziraju, a jezgre takve urbanizacije su satelitska naselja koja su položena radijalno u odnosu na Zagreb te imaju dobre prometne veze sa Zagrebom uz koje se urbanizacija širi.

Sjeveroistočni dio zagrebačke regije

Sjeveroistočni dio zagrebačke regije prostorno je najveći i potpuno je otvoren Zagrebu za razliku od drugih dijelova okolice gdje su prirodni elementi više ili manje utjecali na dulju odvojenost grada od okolnog područja otežavajući uspostavljanje intenzivne prometne povezanosti. Primjerice, južni dijelovi okolice ovisili su o mostovima preko Save dok sjeverozapadni dijelovi okolice sa Zagrebom komuniciraju zaobilaznim prometnicama oko Medvednice. Na sjeveroistočnom dijelu postojali su povoljni uvjeti za ranije gospodarsko povezivanje s gradom zbog čega je tu nastala i najgušća mreža prometnica koje su bile vrlo rano osposobljene za intenzivan promet.

Prirodna obilježja sjeveroistočnog dijela zagrebačke regije

Pojedini dijelovi sjeverozapadne okolice međusobno se razlikuju u pogledu prirodnih obilježja i naseljenosti te stupnja povezanosti sa Zagrebom. Velik dio površine čini aluvijalna ravan Save i Lonje, a tu ravan okružuju diluvijalna pobrđa koja prema sjeveru prelaze u tercirajne ogranke Medvednice i Kalnika. Kroz rubne dijelove aluvijalne ravni prolaze važne prometnice (ceste i autocesta prema Varaždinu, brza cesta prema Vrbovcu).

Društvenogeografske značajke sjeveroistočnog dijela zagrebačke regije

Starija naselja nalaze se u višim dijelovima dok su mlađa uz glavne ceste. Primjer su Porozje i Dugo Selo, Porozje je bilo stari centar crkvene župe do kraja 19. stoljeća kad funkciju lokalnog središta preuzima Dugo Selo na kontaktu aluvijalne ravni na jugu i diluvijalnih brežuljaka na sjeveru. Danas je Dugo Selo satelitsko naselje Zagreba s ???? stanovnika.

Vrbovec je lokalno središte uz brzu cestu i željezničku prugu na panonskom prometnom pravcu. Blizina Zagreba i Križevaca negativno su se odrazile na razvoj centralnih funkcija Vrbovca. Danas je to stočarski kraj s razvijenom mesnom industrijom.

Prigorsko područje Medvednice povezano je sa Zagrebom kašinskom i zelinskom cestom, ali prigoraska naselja međusobno nisu dobro povezana zbog nepostojanja longitudinalne prometnice zbog čega se u ovom području nije razvilo veće lokalno središte. Funkciju lokalnog upravnog središta ima Sveti Ivan Zelina na jugoistočnom podnožju Medvednice jer se nalazi na cesti Zagreb-Varaždin dok ga autocesta zaobilazi. Demografski i gospodarski razvoj nizinskog zelinskog kraja potaknula je izgradnja varaždinske ceste krajem 18. stoljeća nauštrb dotad vodećeg prigorskog kašinskog kraja u kojem je dominiralo trgoviše Kašina. Sveti Ivan Zelina danas je središte poljoprivrednog kraja (stočarstvo i vinogradarstvo na istočnim padinama Medvednice), a u novije doba razvija industriju i turistički potencijal (ruševine Zelingrada iz 13.st. na brdu pokraj izvora Zeline).

Najpovoljniji položaj u prometnom pogledu imaju Sesvete na spoju zelinske i kašinske ceste koje su izgradnjom željezničke pruge i početkom rada prehrambene industrije preuzele vodeću gospodarsku ulogu u regiji. Naglo su se razvile nakon Drugog svjetskog rata, a danas su dio urbanog područja Zagreba s kojim čine fizionomsku cjelinu. Sredinom 20. stoljeća Sesvete su imale manje od 1000 stanovnika, a danas imaju oko 45 000 stanovnika.

20

Istočni dio zagrebačke regije

Istočni dio zagrebačke regije čine Moslavačka gora i Lonjsko polje koje je najveća podvodna zona u cijeloj Posavini. To je i naftonosno područje s ležištima nafte i plina oko Ivanić Grada i Kutine, a zaštićeno je kao park prirode. Obuhvaća područje od lijeve obale Save na jugu do diluvijalnog pobrđa na sjeveru. Lokalni centar je Ivanić Grad koji ima važno povijesno značenje još od 16. stoljeća kad je bilo granično naselje prema Turcima. Tvrđa Ivanić utvrđena je 1567. Prije toga je bio značajno zanatsko-trgovačko središte, a u 19. stoljeću jedan od deset gradova Središnje Hrvatske. Danas Ivanić Grad ima industrijsko značenje s industrijom nafte i drugim manjim industrijama. Važna naselja su još Kloštar Ivanić, Križ i Novoselec.

U zagrebačku regiju također spadaju Kutina i Novska kao centri nižeg stupnja centraliteta iako se administrativno nalaze u Sisačko-moslavačkoj županiji. Kutina je starije naselje u podnožju Moslavačke gore na pruzi Novska-Zagreb. Nagli industrijski rast doživjela je nakon Drugog svjetskog rata s razvojem kemijske indutrije. Jači razvoj centralnih funkcija za širi prostor spriječila je blizina Zagreba i Siska. Novska je mlađe naselje od Kutine i važno željezničko križište s metalnom industrijom. Važna naselja još su Popovača i Lipovljani koja se kao i Kutina i Novska nalaze uz autocesu Zagreb-Lipovac.

Jugoistočni dio zagrebačke regije

Jugoistočni dio zagrebačke regije obilježava prostrana aluvijalna ravan na desnoj obali Save koju presjeca Odra koja teče paralelno sa Savom. Na jugu su Vukomeričke gorice, morfološki raščlanjeno područje čiji najviši dijelovi prelaze 200 m nmv. U geološkom smislu su nastavak nižih dijelova plešivičkog prigorja, a pružaju se na jug do lijeve obale Kupe. Prostor između Gorica i aluvijalne ravni je Turopolje, blago valovita nizinska ravan koja se jače izdiže samo na zapadu.

Društvenogeografske značajke jugoistočnog dijela zagrebačke regije

Jugoistočni dio zagrebačke regije naseljen je od prethistorijskih vremena, a za vrijeme Rimljana tu je nastala Andautonija. Prirodni faktori utjecalu su na razlike u gospodarskom značenju pojedinih dijelova. Naselja su pretežno razvijena na obali Save i na pristrancima Vukomeričkih gorica. Sve do Drugog svjetskog rata bila su slabije povezana sa Zagrebom budući da je željeznička pruga koncipirana kao tranzitna komunikacija zbog čega prolazi samo kroz nekolicinu naselja pa nije utjecala na razvoj naselja, osim Turopolja i Lekenika. Neposredno prije Drugog svjetskog rata gradi se most kod Jakuševca i cestovne prometnice koje bolje povezuju ova naselja sa Zagrebom. Slabije veze sa Zagrebom pogodovale su razvoju trgovišnih funkcija Velike Gorice, no gospodarske funkcije bile su ipak slabije.

Savska aluvijalna ravan slabo je naseljena zbog poplavnosti, a naselja su pretežno nanizana uz obalu Save u višoj zoni. Prometnice se protežu najčešće po savskom nasipu kojim su sva sela povezana u jedinstveni niz naselja tek mjestimično prekinut neizgrađenim zemljištem. Između Save i Odre je poljoprivredno zemljište posavskih sela. Velike površine uz Odru imaju ispod 100 m nmv i nalaze se ispod razine savskih obala. Zato je tlo vlažno i pogodno za razvoj većih šumskih kompleksa hrasta lužnjaka. Nekad su nizinske posavsko-odranske i vukomeričke šume predstavljale jedinstven šumski kompleks, no danas su odvojene iskrčenim pojasom uz cestu, a na krčevinama su nastala mlađa naselja poput Lekenika. Cesta Zagreb-Sisak zaobilazi najniža šumska zemljišta i prolazi kontaktom Vukomeričkih gorica s nižim odranskim poljima.

Vukomeričke gorice koje dijele zagrebačku Posavinu od Pokuplja ne predstavlja znatniju prirodnu prepreku za komunikaciju između sjevera i juga, ali je prometnogeografska važnost Siska i Karlovca uvjetovala da područje Vukomeričkih gorica ostane bez značajnijih prometnica što se odrazilo na slabiju povezanost tog područja sa Zagrebom. Cijeli prostor Vukomeričkih gorica je naseljen, sela na nižim diluvijalnim obroncima nešto su veća zbog blizine ceste Zagreb-Sisak. No nije se razvilo jače lokalno središte jer je međusobna povezanost naselja slaba, a pojedini dijelovi su lokalnim cestama povezani s Lekenikom, Velikom Goricom i Zagrebom. Veze sa Zagrebom ojačale su posebice nakon izgranje novih mostova preko Save kod Zagreba i nakon poboljšanja

21

lokalnih veza. Proširenjem Zagreba na desnu obalu Save stvorene su izravnije veze između grada i jugoistočne okolice. Taj se prostor naziva Južnim Zagrebom.

Najveće i najvažnije naselje u jugoistočnom dijelu zagrebačke regije je Velika Gorica poznato još u srednjem vijeku, no veće značenje dobilo je u 17. stoljeću zbog položaja na važnoj cestovnoj prometnici Sisak-Zagreb-Zidani Most. To je utjecalo da se razvije kao sajmište što je poticalo razvoj raznih obrta i naseljavanje obrtnika. Razvoju je pridonijela i izgradnja željezničke pruge Sisak-Zidani Most u drugoj polovici 19. stoljeća. U drugoj polovici 20. stoljeća Velika Gorica intenzivno demografski raste i razvija se kao satelitsko naselje Zagreba preuzimajući određene funkcije (rad, školovanje), ali ima manji broj centralnomjesnih funkcija zbog blizine Zagreba. Naselje se pruža u skladu s pružanjem cestovne magistrale Zagreb-Sisak koja predstavlja i razvojnu osovinu. Utjecaj Velike Gorice više se osjeća u pravcu Siska, osobito prema Kupi.

Jugozapadni dio zagrebačke regije

Najveći dio jugozapadnog dijela zagrebačke regije zauzima Žumberak, najviše gorsko područje Središnje Hrvatske. To je gorje karbonatnog sastava čiju jezgru čine paleozojske stijene prekrivene mezozojskim vapnencima i dolomitima. Od okolnih se krajeva razlikuje gorskim karakterom, pretežno krškim obilježjima i svježijom klimom. Jugoistočno od Žumberka nalazi se nizak pretežno pošumljen prostor u čijem je središtu ribnjak Crna Mlaka. To područje karakteriziraju veliki komplekti nizinskih šuma hrasta lužnjaka koji predstavljaju potencijalno turističko-rekreativno i lovno područje.

Historijskogeografski razvoj jugozapadnog dijela zagrebačke regije

U 14. i 15. stoljeću razvijaju se središta na kontaktu prigorja na kontaktu prigorja i nizine. Prigorje je sa Zagrebom bilo povezano posredno jer je Jastrebarsko bilo trgovačko središte prostora. U prigorju se razvijalo vinogradarstvo, a u vlažnim predjelima (Crna Mlaka) ribogojstvo, a ta područja i danas predstavljaju gospodarski aktivna područja.

Jugozapadni dio Žumberka u prošlosti je imao graničarski status, a sjeveroistočni dio feudalni. U skladu s tim je i naseljenost, u sjeveroistočnom dijelu je autohtono domaće stanovništvo, a u jugozapadnom dijelu naseljeni su dinarskim ratničko-stočarskim, krajiškim stanovništvom koje je imalo određene državne privilegije. Iako teritorijalno odijeljen kao eksklava u sastavu Slunjske pukovnije, taj dio Žumberka bio je dio Vojne krajine. Dugotrajna pripadnost Vojnoj krajini ostavila je jasne tragove na obilježja naseljenosti, oblikovanje agrarnog pejzaža te stupanj gospodarske razvijenosti i prometne povezanosti. Zadržao se specifičan dinarski stočarski grkokatolički element.

Društvenogeografske značajke jugozapadnog dijela zagrebačke regije

Jugozapadni dio zagrebačke regije karakterizira prometna izoliranost. Najvažnije cestovne i sve željezničke pruge zaobilaze Žumberak čiji su samo rubni dijelovi prometno povezani s ostatkom regije. Slaba je i prometna povezanost redovitim javnim prijevozom. U funkcionalnom smislu samoborsko zaleđe i središnji ravnjak gravitiraju Zagrebu i dio su zagrebačke regije, a kupčinski i radatovićki kraj gravitiraju Karlovcu.

Jugoistočna, prisojna strana reljefno je razvijenija i pogodnija za naseljavanje i predstavlja najvišu stalno naseljenu zonu u Središnjoj Hrvatkoj za razliku od ostalih gorskih krajeva Središnje Hrvatske gdje naseljenost na tim visinama uglavnom prestaje. Najveći broj naselja u toj zoni je na visini između 500 i 700 m. srednjovjekovna naseljenost vezana je uz prigorje kao i kod ostalih gora.

Do 1890. bilježen je stalan porast broja stanovnika kao posljedica visokog prirodnog prirasta tada zatvorene populacije. Nakon toga uslijedilo je razdoblje stagnacije s povremeno negativnom stopom promjene uzrokovano intenzivnim iseljavanjem u Belu krajinu u Sloveniji, u Zagreb, Samobor, Karlovac te u SAD i Kanadu, no uz još uvijek visok prirodni prirast. U suvremenom razdoblju prostor obilježava nagla depopulacija

22

i deagrarizacija. Gospodarstvo zahtjeva revitalizaciju kroz šumsko gospodarstvo, moderno stočarstvo i rekreaciju.

U gospodarskom pogledu važna je prigorska zona južno od Plešivice i Japetića koja je intenzivno naseljena i funkcionalno povezana s Jastrebarskim. Plešivičko prigorje ima kontinuiranu naseljenost od pretpovijesti, a danas je to intenzivno obrađivano poljoprivredno područje. Naselja se nalaze u iskrčenom pojasu na visini od 200 do 400 metara.

Najveće naselje ovog dijela regije je Samobor smješten na prijelazu Samoborske gore i savske ravnice. U prošlosti je bio važno rudarsko središte (bakar), no sredinom 19. stoljeća zbog iscrpljivanja bakra nestaje rudarska djelatnosti i Samobor postaje trgovačko i obrtničko središte tek nešto manje od Zagreba. Međutim, bolja prometna povezanost Zagreba uzrokovala je njegov brzi rast koji se negativno odrazio na Samobor. Jači razvoj ponovno je uslijedio tek nakon Drugog svjetskog rata zbog turističkog značenja.

Sjeverozapadni dio zagrebačke regije

Sjeverozapadni dio zagrebačke regije obuhvaća veći dio Hrvatskog zagorja, osim ivanečkog i novomarofskog kraja. Od Zagreba je odvojen bilom Medvednice, a od jugozapadnoj dijela regije rijekom Savom.

Prirodne značajke sjeverozapadnog dijela zagrebačke regije

U reljefu Hrvatskog zagorja prevladavaju tri osnovna oblika: gore, prigorja i doline. Prigorja su građena od mekših neogenih sedimenata (pijeska, gline, lesa…) i erodirana radom tekućica i spiranjem čime je stvoren rebrasti odnosno brežuljkasti reljef. Uz Sutlu i granicu prema Sloveniji nastavlja se Marijagoričko pobrđe s blagim reljefnim oblicima i bogatom hidrološkom mrežom s brojnim proširenim dolinama.

Društvenogeografske značajke sjeverozapadnog dijela zagrebačke regije

Hrvatsko Zagorje kontinuirano je naseljeno od 13. stoljeća, a najstarija zona naseljenosti bila je na kontaktu gorskih masiva i prigorja budući da su ta područja bila prirodno zaštićena te su se mogla graditi utvrđena naselja uz koja su se onda razvijala manja naselja. Tako je u srednjem vijeku najnaseljeniji dio Hrvatskog Zagorja južna padina Ivanščice.

Prirodno najpogodnija područja za naseljavanje su sama šumovita prigorja koja naseljena tijekom 16. i 17. stoljeća. Na prigorjima se razvijalo tradicionalno polikulturno gospodarstvo što je uvjetovalo i koncentraciju naselja. Naselja su uglavnom mala i disperzna, sastavljena od zaselaka i nalaze se na visinama do 400 m.

Doline su pak prirodno manje pogodne za naseljavanje pa su se naselja razvijala na ocjeditijem terenu na dodiru aluvijalnih ravni i prigorja i to od 18. stoljeća kada nastaju važnije prometnice, a posebice od sredine 19. stoljeća kad tu nastaje industrija i gradi se željeznica. Razvila su se nizna i okupljena naselja i danas je tu težište naseljenosti i gospodarskog života. Izgradnja željeznice omogućila je dnevnu migraciju u Zagreb i industrijska središta Hrvatskog zagorja što je dovelo do socijalne, fizionomske i funkcionalne preobrazbe naselja. Zbog agrarne prenaseljenosti od polovice 19. stoljeća počela je emigracija stanovništva, no gubitak je pokrivan visokim prirodnim priraštajem. Broj stanovnika je kontinuirano rastao sve do 1948. otkada se bilježi pad, no Hrvatsko Zagorje i dalje ima veću gustoću naseljenosti u odnosu na Hrvatsku.

Nema izrazitijeg središta za cijelo Zagorje. Najveće naselje je Ivanec, no on je dio varaždinske regije. Krapina je županijsko središte za veći dio Zagorja. Još je među većim naseljima Zabok, a svojevrsno lokalno središte predstavlja i minikonurbacija Oroslavlje-Stubičke Toplice-Donja Stubica-Gornja Stubica (Gornja Stubica ima stare upravne funkcije i središte je vlastelinstva, Donja Stubica se razvija od 1960ih kao središte općine, Stubičke Toplice su lječilište i novo naselje s izrazito urbanim funkcijama, a Oroslavlje je industrijsko središte). 95% naselja ima manje od 1000 stanovnika i u njima živi ¾ ukupnog stanovništva.

23

Proširene doline Marijagoričkog pobrđa predstavljaju povoljne uvjete za izgranju lokalnih cesta koje ovaj prostor spajaju s prometnom mrežom u dolini Krapine i sa Zagrebom. Naselja na glavnim prometnicama imaju povećano značenje i sukladno tome jači razvoj.

Najveće naselje sjeverozapadnog dijela zagrebačke regije je satelitsko naselje Zagreba – Zaprešić koji se nalazi na starom cestovnom pravcu iz Zagreba prema Sloveniji blizu otoka Krapine u Savu. Zaprešić je bio slabo razvijen i bez tradicije centra. Razvijao se kao trgovište, a značajniji razvoj potaknuto razvojem industrije uslijedio je nakon izgradnje pruge Zaprešić-Varaždin potkraj 19. stoljeća. Uz tu staru cestu nastao je niz naselja od Zaprešića prema slovenskoj granici od kojih je najveće Brdovec.

Varaždinska regija

Varaždinsku regiju čine varaždinska Podravina, ludbreška Podravina, Međimurje i sjeverno Hrvatsko zagorje (porječje gornjeg i srednjeg toka Bednje). Administrativno varaždinskoj regiji pripadaju Varaždinska i Međimurska županija s površinom od gotovo 2000 km2 i 300 000 stanovnika iz čega proizlazi naseljenost od oko 150 stan./km2.

Varaždinska regija ima veliko prometnogeografsko značenje jer se ovdje križaju dva prometna pravca nadregionalne važnosti: transverzalni pravac srednje Podunavlje – sjeverni Jadran i longitudinalni pravac istočne Alpe – donja Podravina. Varaždin je položen na glavnom transverzalnom cestovnom pravcu u Hrvatskoj, paneuropskom koridoru Vb.

Varaždinska regija u cjelini ima emigracijski karakter iako je emigracija oslabila 1960ih zbog porasta značenja dnevne migracije. Urbani sistem je slabo razvijen i obuhvaća samo dva naselja – Varaždin i Čakovec koji čine jezgru regije s više od polovice zaposlenih. Preostali dio je periferija s manjim centrima rada kao što su Ivanec, Lepoglava, Ludbreg, Novi Marof, Prelog, Varaždinske Toplice i Mursko Središće. Njihov razvoj praćen je decentralizacijom industrije iz Varaždina. Varaždin i Čakovec čine morfološku cjelinu, ali funkcionalno nisu čvršće vezani. Najznačajnija osovina urbanizacije je od Novog Marofa preko Varaždina i Čakovca do Murskog Središća.

Varaždinska Podravina

U Varaždinskoj je Podravini izražena reljefna zonalnost. Zone od sjevera prema jugu su aluvijalna nizina Drave, pleistocenska dravska terasa, plitvička udolina i osojno tercijarno prigorje Maceljskog i Varaždinskotopličkog gorja. Težište naseljenosti je na kontaktu dravske terase i niže, poplavne zone uz Dravu.

Varaždin

Varaždin je nastao u području pleistocenskih sedimenata između aluvijalnih naplavina Drave i Plitvice. Razvoj Varaždina može se promatrati kroz šest faza historijskogeografskog razvoja. Prva faza trajala je do 1209. godine kada je postojala utvrda i naselje koje se počelo razvijati kao gradsko središte. Druga faza traje od 1209. godine kad Varaždin dobiva status slobodnog kraljevskog grada do kraja 15. stoljeća. Varaždin se razvija u dvije jezgre – starogradskoa općina i općina slobodnog kraljevskog grada. U 13. stoljeću je imao samo oko 250 stanovnika. U trećoj fazi koja je trajala od početka 16. stoljeća do 1776. godine Varaždin dobiva vojnu funkciju i sjedište je vojnog generalata, a u gradu se razvijaju obrt i trgovina (16. stoljeće se smatra zlatnim vijekom varaždinskog obrta). Od 1756. do 1776. godine Varaždin je bio glavno političko središte Hrvatske i tada je već imao oko 6000 stanovnika. U toj su fazi izgrađene kamene i zidane barokne palače te crkve i samostani koji su danas očuvani u baroknoj gradskoj jezgri.

1776. godine grad je izgorio u požaru i tada počinje 110 godina dugo razdoblje spore obnove zbog gubitka političkih i vojnih funkcija. Stari dio grada postupno se stapa s predgrađima u homogenu cjelinu, a jača agrarna funkcija. 1886. godine počinje peta faza izgradnjom željezničke pruge Zaprešić-Varaždin-Čakovec što je

24

potaklo postupni razvoj industrije baziran na staroj obrtničkoj tradiciji, posebno nakon Prvog svjetskog rata. Grad se tada širi duž prometnica. Posljednja, šesta faza počela je 1945. godine otkada se podižu suvremeni stambeni blokovi, širi se stara i podiže nova industrija. Varaždin dobiva funkcionalni zoning – u staroj jezgri koncentriraju se tercijarne djelatnosti, a industrija se locira na jugu i istoku.

Broj stanovnika Varaždina povećao se od 1869. do 1961. godine 2.5 puta dok se u Zagreb u istom tom razdoblju povećao 19 puta. Danas Varaždin ima oko 40 000 stanovnika.

Ludbreška Podravina

Ludbrešku Podravinu čine tri prirodne cjeline: aluvijalna ravan uz Dravu, Plitvicu i Bednju, pleistocenska terasa i brežuljkasto kalničko prigorje. Zbog plavljenja naselja u aluvijalnoj ravni nalaze se na uzdignutijim područjima, zbijena su i izdužena uz cestu. Težište naseljenosti je na pleistocenskoj terasi gdje se nalaze najgušća i najstarija naselja duž ceste Varaždin-Koprivnica. Na izlazu iz Bednje u podravsku nizinu je Ludbreg kao lokalni centar. Na kalničkom prigorju nalaze se razbacana mala naselja i osamljena gospodarstva.

Međimurje

Međimurje ima periferni i granični položaj koji je u suvremenim uvjetima vrlo povoljan. Gornje Međimurje obilježava brežuljkasti reljef s disperznom naseljenošću, malim naseljima i malom gustoćom naseljenosti te većom prometnom izoliranošću. Gospodarstvo je orijentirano na voćarstvo i vinogradarstvo. Donje Međimurje ima nizinski reljef s grupiranim većim naseljima, gušćom mrežom centralnih naselja i boljom prometnom povezanosti. Gospodarstvo je tu orijentirano na ratarstvo i stočarstvo. Između je šira kontaktna zona srednjeg Međimurja u kojoj se nalazi i Čakovec kao subregionalni centar koji predstavlja težište naseljenosti Međimurja. Čakovec je jak centar rada s više zaposlenih nego stanovnika.

Međimurje bilježi stalan porast broja stanovnika od 1857. godine i najveću gustoću naseljenosti u Hrvatskoj. To je i jedan od etnički najhomogenijih krajeva Hrvatske. U perifernim dijelovima Međimurja jači je utjecaj susjednih centara – Varaždina i Koprivnice, a do 1991. i slovenskih centara rata poput Ljutomera i Ptuja. Manji je utjecaj lokalnih manjih centara rada.

Sjeverno Hrvatsko zagorje

Sjeverno Hrvatsko zagorje, sjeverno i istočno od Ivanščice, dio su varaždinske regije i administrativno dio Varaždinske županije. Najveći lokalni centri su Ivanec i Novi Marof. Još se od većih naselja ističe Lepoglava.

Bjelovarska regija

U bjelovarskoj ili bjelovarsko-koprivničkoj regiji ne postoji izrazita koncentracija stanovništva i radnih mjesta u jednom naselju već se ističu tri središta – Bjelovar, Koprivnica i Virovitica. Razlog tomu je različit razvoj Bjelovara i Koprivnice. Bjelovar se slabije razvijao od ostalih regionalnih centara Središnje Hrvatske zbog lošijeg prometnog položaja i nepovoljne prometne infrastrukture. Koprivnica je imala bolji prometni položaj i brži gospodarski razvoj. Stoga danas postoji podjela funkcije regionalnog centra između ta dva grada.

Regija se dugo razvijala izvan glavnih prometnih pravaca. To se promijenilo izgradnjom željezničkih pruga Gyékényes-Koprivnica-Zagreb (Budimpešta-Rijeka), Virovitica-Barcs i Suhopolje-Daruvar-Pakrac. Bila je to mađarska politika izgradnje pa je Pakrac s mnogo bližom Posavinom i sa Zagrebom povezan tek krajem 19. stoljeća. Danas ovom regijom prolazi jedan glavni željeznički pravac Zagreb-Koprivnica-Osijek i dva sporedna kraka Križevci-Bjelovar-Kloštar-Podravski i Suhopolje-Daruvar-Banova Jaruga. Takvom prometnom mrežom

25

Bjelovar je na periferiji. Osuvremenjivanjem prometnica Bjelovar u novije vrijeme postaje važno cestovno križište, ali izvan podravske magistrale.

Prirodnogeografska obilježja bjelovarske regije

Bjelovarska regija obuhvaća uglavnom zaravnjen prostor u kojem se nalaze porječje Lonje, Česme i Ilove te srednja ili bilogorska Podravina. Lonjsko-česmanska zavala je najvećim dijelom ravnjak u koji su tekućice usjekle svoje plitke doline zbog čega dno zavale ima valovit izgled. U istočnom dijelu nalazi se Poilovlje koje se dijeli na brdsko u gornjem dijelu toka i nizinsko u donjem dijelu toka. U bilogorskoj Podravini ističu se tri reljefna elementa: pleistocenski ravnjak, pješčano područje i aluvijalna ravan.

Uzvišenja čine Bilogora i Moslavačka gora. Bilogora je duga niska uzvisina (300 m) koja razdvaja porječja Drave i Save. Asimetričnog je izgleda, sjeverna strana je strmija, a na južnoj je rebrasto prigorje. Moslavačka gora (500 m) nema vidiljivije veze s ostalim gorjima. Potočnim dolinama raščlanjena je na niske grebene.

Razvoj naseljenosti bjelovarske regije

Naseljenost u bjelovarskoj regiji tijekom srednjeg vijeka karakterizira velik broj burgova koji se nalaze na reljefno višim područjima (kalničko prigorje, Moslavačka gora, Bilogora, daruvarsko-pakrački kraj. Nizine pak imaju vrlo malo stanovništva. Tijekom osmanlijskih osvajanja dolazi do iseljavanja iz ove regije, a naseljenost ostaje samo u sjeverozapadnim dijelovima – koprivničkoj Podravini i kalničkom prigorju. Najdulji prekid naseljenosti bio je oko rijeke Ilove, gotovo stoljeće i pol kontinuirane nenaseljenosti. Na opustjelo područje naseljavano je stanovništvo iz Bosne koje se koncentriralo u brežuljkastom istočnom dijelu regije koji je nazvan ''Mala Vlaška''. Zapadni dijelovi koji su bili u sklopu Vojne krajine, Bilogora i okolica Čazme, naseljeni su uskocima.

Nakon poraza Turaka kod Siska dolazi do jačeg naseljavanja nekih pograničnih krajeva. U drugoj polovici 17. stoljeća javlja se nova struktura naselja – nastaju nizna ušorena naselja koja odražavaju rebrastu strukturu reljefa (riblja kost). Nakon 1684. (oslobođenje Virovitice) počinje kolonizacija s raznih strana zbog čega su osnovana mnoga nova i obnovljena neka stara naselja, često s drugim imenom.

U drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do parcelacije velikih posjeda zbog velikog broja stranih kolonista (Čeha, Slovaka, Mađara, Nijemaca, Talijana, Ukrajinaca, Poljaka…). Česi su donijeli bolje metode obrade zemlje, podizali su mlinove, ciglane i pilane, uveli ribnjačarstvo. Početkom Prvog svjetskog rata doseljavaju se znatnije Hrvati i Srbi te optanti iz Mađarske, a krajem rata iseljavaju se Mađari. Tijekom Drugog svjetskog rata iseljavaju se Nijemci, a nakon rata doseljavaju se kolonisti iz Hrvatskog zagorja, Međimurja i Bosne koji dolaze na napuštena imanja Nijemaca i Mađara. Snažna kolonizacija i visok prirodni priraštaj uzrokovali su porast broja stanovnika za oko 90% u 100 godina.

U drugoj polovici 20. stoljeća dolazi do smanjivanja prirodnog priraštaja i emigracije te ruralnog egzodusa što dovodi do tendencije smanjenja broja stanovnika. Stanovništvo se preseljava u Zagreb i lokalna središta, a 1970ih se javlja dnevna migracija u centre rada. Tendencija smanjenja broja stanovnika nastavlja se i danas.

Naselja bjelovarske regije

Većina naselja nalazi se na pleistocenskom ravnjaku, terasama i niskim hrptovima dok je malo naselja u dolinama. Naselja su uglavnom nizna kakva su se gradila u doba Vojne krajine s kraja 18. stoljeća i posebice u vrijeme kolonizacije od sredine 19. stoljeća. Za lonjsko-ilovsku zavalu karakteristično je srastanje velikih niznih naselja. Gomilasta naselja uglavnom su starija i sastavljena od više zaselaka.

Bjelovar osnovan 1756. godine tipičan je krajiški grad s velikim središnjim trtgom oko kojeg su vojarne, crkve i javne zgrade. Zbog plodne okolice Bjelovar se razvijao kao središte trgovine i sajmova te postao najveći grad lonjsko-ilovske zavale.

26

Koprivnica je 1356. godine proglašena slobodnim gradom. Nalazi se na najpovoljnijem prijelazu Podravine prema gornjoj Posavine i danas je željezničko raskrižje podravskog i mađarsko-jadranskog pravca te industrijsko središte (prehrambena, drvna industrija…).

Virovitica je 1234. godine proglašena slobodnim kraljevskim gradom i u srednjem je vijeku bila jedan od najvećih gradova sjeverne Hrvatske. Prometno je, trgovačko i idnustrijsko središte bilogorske Podravine, na pola puta između Varaždina i Osijeka. Križište je longitudinalnog i transverzalnog prometnog pravca.

Križevci su jedan od najstarijih gradova sjeverne Hrvatske, proglašen slobodnim kraljevskim gradom 1252. godine. Od 12. do 19. stoljeća središte županije. Lokacija mu omogućuje da bude regionalni centar, ali historijskogeografski uvjeti bili su nepovoljni.

Gospodarstvo bjelovarske regije

Za bjelovarsku regiju važna su ležišta nafte i zemnog plina neogene starosti u slojevima pijeska i pješčenjaka u podravskom bazenu. Istraživanja nafte i plina počela su krajem 19. stoljeća, a prva velika polja pronađena su 1960ih godina i tada je počela proizvodnja nafte, a 1970ih i proizvodnja plina.

Karlovačka regija

Karlovačku regiju karakterizira izrazito prometno značenje. Već od 18. stoljeća Karlovac je čvorište cestovnog prometa, a potkraj 19. stoljeća izgradnjom željeznice dobiva i tranzitno značenje koje ostaje važno i u automobilskom razdoblju.

Prirodna obilježja karlovačke regije

U karlovačkoj se regiji može izdvojiti šest reljefnih cjelina: Žumberak (njegov zapadni dio, kupčinski i radatovićki kraj), karlovačka zavala ili karlovačko Pokuplje, zaravni karlovačkog krška, Kordun i Petrova gora.

Kupčinski kraj uz rijeku Kupčinu obilježavaju krški oblici u krednim stijenama na sjevernom dijelu dok na nižem južnom dijelu postoji gušća mreža tokova u trijaskim stijenama. Radatovićki kraj nalazi se južno od vrha Svete Gere i to je najsuši dio Žumberka s izrazitim krškim obilježjima.

Karlovačko Pokuplje je prostor uz donji, nizinski dio toka Kupe u kojem ona teče kroz tercijarne i kvartarne naslage, prima najviše pritoka i predstavlja hidrografsko čvorište u karlovačkoj zavali. Pokuplje je imalo mnogo veće prometno značenje u prošlosti kad je bilo dio podunavsko-sjevernojadranskog transportnog pravca. Karlovačka zavala je najniži dio karlovačkog Pokuplja u kojem se nalazi Crna Mlaka, močvare pretvorene u ribnjake i šume hrasta lužnjaka. U ovom su području izvedeni brojni hidromelioracijski radovi kojim su izgrađeni kanal Kupa-Kupa i brojni manji kanali.

Zaravni karlovačkog krša su područje niskog krša pokrivenog vegetacijom, tzv. zelenog krša. To područje predstavlja prijelazno područje između Pokuplja i Korduna. Kordun su niske, otvorene vapnenačke zaravni s vrlo razvijenim krškim oblicima, posebice ponikvama često pokrivenih vegetacijom. Riječna mreža prilagođena je sastavu i nagibu terena pa rijeke teku od juga prema sjeveru. Dio Korduna istočno od rijeke Korane je nepropusan, to je Petrova gora s jezgrom građenom od paleozojskih i starijih stijena s dosta rudnih ležišta dok su rubni brežuljci mlađi. Nepropusne stijene omogućuju razvoj mreže tekućica i obilje vode zbog čega je naseljenost ovog kraja relativno gusta.

Naseljenost karlovačke regije

Karlovačka regija ima više od 100 000 stanovnika, ali je gustoća naseljenosti relativno mala, ispod 40 stan./km2. Izrazito rijetku naseljenost ovaj kraj imao je do 16. stoljeća, mjestimice su bila naseljena podgrađa i

27

prostori oko feudalnih gradova (Ozalj, Slunj, Žumberak, Dubovac i dr.). Krajem 15. stoljeća najstaje veći broj trgovišta uz Kupu i Koranu.

Turske provale uzrokovale su opustjelost velikog prostora, posebno južnog dijela Korduna. Sjeverni dio krškog Pokuplja zadržao je kontinuitet naseljenosti i očuvalo se staro stanovništvo s hrvatskim seljačkim katoličkim elementom dok su južni dio i Petrova gora 150 godina bili nenaseljeni. Tek nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine kad je granica pomaknuta na Unu počelo naseljavanje, uglavnom kolonizacija vlaških stočara. Tom novom kolonizacijom nastala je potpuno nova struktura naseljenosti.

Još sredinom 19. stoljeća karlovačka regija imala je više stanovnika nego danas, a maksimum naseljenosti bio je između dva svjetska rata – 200 000 stanovnika. Tijekom 19. stoljeća najnaseljeniji je bio slunjski kraj u kojem je zahvaljujući Vojnoj krajini osigurana egzistencija stanovništva. Nakon razvojačenja 1881. uslijedila je stagnacija, a nakon Drugog svjetskog rata nagli pad naseljenosti. Depopulacija danas obilježava čitav prostor karlovačke regije osim karlovačkog kraja koje ima stalan porast stanovništva. Slunjski kraj najrjeđe je naseljen prostor Središnje Hrvatske.

Naselja karlovačke regije

Najveće naselje je Karlovac koji je regionalni centar. Smješten je na hidrografskom čvorištu četiri rijeke, na spoju panonskog i planinskog prostora čime se nalazi na kižištu putova prema moru. Razvoj Karlovca odvijao se kroz četiri faze: vojničku, prometno-trgovačku, industrijsku i suvremenu fazu.

Vojnička faza trajala je od 1579. godine kad je grad nastao do početka 18. stoljeća. 1579. godine počela je izgradnja prostrane tvrđave nizinskog tipa u obliku šesterokrake zvijezde. Unutar bedema gradnja je bila planska čime je Karlovac nastao kao novi renesansni grad. U 16. i 17. stoljeću grad je imao vojno-obrambenu funkciju, a vojno značenje opada nakon 1699. godine.

Prometno-trgovačka faza trajala je od početka 18. stoljeća do 1873. godine. U toj fazi izgrađen je kombinirani podunavsko-sjevernojadranski transportni sustav u kojem Karlovac postaje glavni terminal. Zbog toga se grade tada moderne prometnice (Karolina, Jozefina, Lujzijana). Istodobno se zbog nestanka opasnosti od Turaka počinje stabilizirati civilni život te se razvija trgovina koja se širi izvan zidina grada. Stoga se to razdoblje naziva i zlatnim trgovačkim dobom Karlovca. Ono završava 1873. kad je izgrađena željeznička pruga Budimpešta-Zagreb-Rijeka koja zaobilazi Karlovac čime mu se smanjuje prometno značenje.

Uslijedila je industrijska faza koja je trajala do Drugog svjetskog rata. Zbog gubitka funkcije čvorišta, Karlovac zapada u duboku ekonomsku krizu, a istodobno dolazi i do velike agrarne krize zbog koje u grad doseljava stanovništvo u potrazi za poslom pa broj stanovnika raste s 8000 1857. na 13 000 1890. Razvoj industrije potaknuo je širenje grada sjeverno od Kupe te postupni razvoj centralnih funkcija.

Nakon Drugog svjetskog rata počinje suvremena faza u kojoj se nastavlja razvoj industrije i ostalih gradskih funkcija kao i teritorijalno širenje. U ovoj fazi Karlovac postaje pravi regionalni centar i broj stanovnika mu raste do 1990ih kad počinje pad. Karlovac je danas prostorno srastao s Dugom Resom čime je nastalo dvojno naselje u morfološkom smislu, ali sa slabom funkcionalnom međuzavisnošću.

Duga Resa razvila se na željezničkoj pruzi Zagreb-Rijeka. Unatoč radno intenzivnoj industriji pamučnih proizvoda, naselje se nije razvilo sve do poslije Drugog svjetskog rata jer su radnici dnevno dolazili na posao iz okolnih zaselaka. Nakon rata počinje razvoj centralnih funkcija i demografski rast naselja.

Ozalj se razvio oko srednjovjekovnog grada iznad Kupe na križištu putova prema Žumberku, Dolenjskoj i Pokuplju. Značenje mu opada s razvojem Karlovca. Slunj je glavno naselje Korduna i nalazi se na državnoj cesti od Karlovca prema Splitu na sutoku Slunjčice i Korane. U srednjem vijeku Slunj je bio feudalni posjed, a u 18. stoljeću centar krajiške pukovnije. Daljnji razvoj nije uslijedio zbog nepostojanja željezniučke veze.

28

Sisačka regija

Sisačka regija obuhvaća sisačku Posavinu i Banovinu (Baniju). Sisačka Posavina je niski poplavni prostor uz Savu, Lonju, Kupu i Glinu te jugoistočni dio Vukomeričkih gorica. Banovina obuhvaća Zrinsku goru i okolna pobrđa te Pounje.

Veći dio prostora obilježava nepropusan sastav. Najprostraniji i najniži dio čine aluvijalni sedimenti različite debljine. Prema jugu se nastavlja tercijarno-kvartarno pobrđe Banovine i Zrinske gore, prema sjeveru prigorje Moslavačke gore, a prema sjeverozapadu Vukomeričke gorice.

Maksimum naseljenosti Sisačke regije bio je između dva svjetska rata nakon čega je počela emigracija dovodeći do velikog smanjenja broja stanovnika osim u Sisku. Emigracija tijekom ratnih zbivanja 1990ih smanjila je stanovništvo za trećinu, posebice dvorski, kostajnički i glinski kraj. Dvorski je kraj najrjeđe naseljen prostor Središnje Hrvatske nakon slunjskog kraja.

Sisačka regija imala je u prošlosti veliko prometno značenje. Tradicija riječnog prometa seže u 18. i 19. stoljeće, a od druge polovice 19. stoljeća postoji i željeznički promet. Posavina je relativno kasno povezana longitudinalnom željezničkom prugom i cestom. 1950. godine izgrađena je moderna cesta sjevernim rubom Posavine.

Posavina

Posavina je vrlo poplavan prostor s obiljem površinskih voda, nepropusnom podlogom i posebnostima korita Save i njenih glavnih pritoka. Uz Savu se proteže uska ocjedita terasa koju su ljudi valorizirali gradeći naselja na njoj dok je nizina nenaseljena.

Posavina je relativno siromašna prirodnim izvorima, no u usporedbi s plitkim kršem karlovačke regije, postoji veći potencijal. Suvremena važnos savske potoline je u ležištima nafte i plina. Smatra se da moslavački bazen ima najveća ležišta nafte u Hrvatskoj, no otvoren je problem teritorijalne pripadnosti.

Banovina

Banovnina je brežuljkast prostor u kojem se reljefno ističe Zrinska gora, masiv paleozojsko-tercijarne starosti raščlanjen riječnim dolinama. U starijim slojevima su rudna ležišta (olovo, vink, bakar, željezo, mangan) što je poticalo rudarstvo još u pretpovijesti. Vodno bogatstvo i obilje šume omogućilo je naseljenost stanovništva. Prostor je bio dobro naseljen i valoriziran još u srednjem vijeku, no u 16. stoljeću došlo je do prekida naseljenosti tijekom turskih osvajanja. U 17. stoljeću Banovina je kolonizirana krajišnicima.

U doba manufakture bilo je pokušaja obnove rudarstva i željezna ruda se kopala do Drugog svjetskog rata opskrbljujući željezaru u Sisku, no kasnije je rudarstvo potpuno zamrlo. Danas je važno iskorištavanje šumskog bogatstva i drvna industrija.

Naselja sisačke regije

Sisak spada među najstarija poznata naselja u kontinentalnoj Hrvatskoj (keltska Segestica, rimska Siscia). Siscia je bila najvažnije čvorište i dominantno središte sjeverozapadne Hrvatske i posavske Slavonije, a nakon rimskog doba uslijedila je propast zbog slabih autohtonih, prirodnih uvjeta razvoja.

U 16. i 17. stoljeću Sisak je imao samo vojnu funkciju zbog obrane od Turaka, a Petrinja je tad imala već civilno značenje. Postupnom uspostavom podunavsko-sjevernojadranskog sustava u 18. stoljeću došlo je do promjena u značenju ta dva grada. 1870ih godina počinje rast Siska jer je postao glavni terminal savskog plovnog puta, dobio je trgovačko-obrtničku važnost, uslijedila je industrijalizacija (ciglana, pivovara, drvna

29

industrija, kasnije željezara i rafinerija nafte). Za razvoj Siska uvijek je bilo veće značenje prometnog položaja nego lokalnih gospodarskih izvora koji su bili oskudni, osim željezne rude i nafte.

Danas je Sisak regionalni centar srastao s Petrinjom kao dovjno naselje, no bez velike funkcionalne povezanosti. Funkcionalna komplementarnost ogleda se samo u činjenici da Sisak ima nešto jaču industriju, a Petrinja nešto jače uslužne djelatnosti. Sisak ima povoljan lokalni smještaj među riječnim tokovima, na završetku savskog plovnog puta zbog čega se tu nalazi lučki terminal. Nedostatak Siska je što on danas nije značajno križište popuz Zagreba, Karlovca ili Varaždina.

Petrinja je središte Banovine, nalazi se na glavnom cestovnom proavcu iz Zagreba prema Bosni. U turskom razdoblju je bila važno krajiško uporište u borbi s Turcima i sve do druge polovice 19. stoljeća važnije središte od Siska. Međutim, slabiji prometni položaj uvjetovao je relativno jačanje Siska i slabljenje Petrinje. Danas ima industrijske i uslužne funkcije.

Glina je čvorište cestovnih prometnica u Banovini. U vrijeme Vojne krajine bila je vojni i kulturni centar. Danas je središte poljoprivredno-stočarske zapadne Banovine. Ima razvijen obrt, tekstilnu i drvnu industriju. Sunja je željezničko križište u istočnoj Banovini na prijelazu u Posavinu.

Naselja uz Savu su mala, bez centralnih funkcija. Obilježava ih izrazita depopulacija, osim onih u neposrednoj blizini Siska. Jasenovac se nalazi na važnom prijelazu preko Save. U turskom razdoblju bio je utvrđeno središte, no utvrda je razrušena i napuštena krajem 17. stoljeća, a novo kolonizacijsko naselje oblikovalo se postupno u 18. stoljeću. Bio je važno pristanište na Savi s brodogradilištem riječnih brodova sve do izgradnje željezničke pruge. Sa smanjenjem značenja riječnog pristaništa došlo je do smanjivanja broja stanovnika i danas Jasenovac ima manje od 1000 stanovnika.

Dvojna naselja u Pounju

Posebno obilježje Pounja su dvojna naselja koja se nalaze s obje strane Une u graničnom području, jedno naselje na hrvatskoj, a drugo na bosanskoj strani. Takva naselja su Dvor i Bosanski Novi, Hrvatska Kostajnica i Bosanska Kostajnica, Hrvatska Dubica i Bosanska Dubica. Dvojnost naselja se nastavlja i u Posavini u savskom graničnom području. Ta naselja nikad nisu činila funkcionalnu cjelinu zbog pripadnosti različitim urbanim sistemima jer su rijeke bil ne samo političke već i granice kulturnih areala. Stoga se gradovi razlikuju i po kulturno-genetskim obilježjima.

Hrvatska Kostajnica nalazi se na prijelazu panonskog ruba u vapnenačko-dinarski krš. Središte je donjeg Pounja. Dvor je malo središte koje je zamijenilo stariji Zrin. Hrvatska Dubica je čvorište cestovnih putova prema Zagrebu, Bihaću, Banjoj Luci i istočnoj Hrvatskoj. Sve do 1961. godine bila je najveće naselje regije nakon Siska i Petrinje, a danas ima manje od 1000 stanovnika.

ISTOČNA HRVATSKA

Istočnu Hrvatsku karakterizira prevlast nizinskih krajeva i longitudinalna orijentacija vodećih elemenata prirodne osnove zbog čega je bolja prirodna prohodnost u smjeru zapad-istok. Međutim, društveni faktoru su uvjetovali veću važnost transverzalnih putova tijekom prošlosti pa se longitudinalni putovi počinju značajnije valorizirati tek od početka 20. stoljeća kroz posavsku željezničku prugu, autocestu Zagreb-Lipovac i podravsku magistralu.

U Istočnoj se Hrvatskoj nalaze najvrijednije poljoprivredne površine u Hrvatskoj zbog čega ovdje prevladava agrarna proizvodnja. Plodne povšrine i šumsko bogatstvo uvjetovalo je rana doseljavanja stanovništva iz peripanonskog i planinskog zaleđa.

Postoji razlika između istočnog ravničarskog i zapadnog gorskog prostora. Istočni dio čine lesni ravnjaci i aluvijalne ravni. Lesni ravnjaci su sušniji, prirodno plodniji i ekološki povoljniji za agrarnu proizvodnju zbog čega je naseljenost na njima bila ranija i dulja što se posebno odnosi na đakovačko-vukovarski lesni ravnjak,

30

Erdutski brijeg i Bansko brdo. Lesne ravnjake okružuju nizine. Zapadni je dio pejzažno raznovrsniji i složeniji. Čine ga aluvijalne ravni Drave i Save, prigorski pojas na jugu (Psunj, Požeška gora, Dilj) i podgorski pojas na sjeveru (Papuk, Krndija), šumsko-močvarna nizina Karašice i Vučice (najniži prostor) te Požeška kotlina koja ima reljefna obilježja dna zavale okruženo tercijarnim pobrđima.

Demografski razvoj Istočne Hrvatske bio je u uvjetima stalnih sučeljavanja različitih naroda, kultura i civilizacijskih krugova posljedica čega je degradirana gospodarska osnovica i nesređene društvene prilike što je utjecalo na ukupan demografski razvoj. Istočna Hrvatska je tipičan imigracijsko-emigracijski prostor. Nakon više stoljeća stalnih izmjena stanovništva izazvanih razovima i političkim nestabilnostima 1960ih godina emigracija postaje dominantnija od imigracije.

Stanovništvo je od prvog popisa 1857. do popisa 1948. godine poraslo za oko 85%. Porast populacije posljedica je visokog prirodnog priraštaja i jake imigracije. Doseljavalo se hrvatsko, njemačko, mađarsko i drugo stanovništvo koje je u tom razodlju bilo privučeno gospodarskim potnecijalom ovog prostora. Nakon Prvog svjetskog rata dio mađarskog i njemačkog stanovništva iseljava se, a tijekom Drugog svjetkog rata taj se proces nastavlja. Poslije Drugog svjetskog rata provodi se planska kolonizacija iz drugih krajeva Hrvatske te iz BiH. Doseljava se siromašno, ali mlado stanovništvo koje donosi i reproduktivni potencijal.

U drugoj polovici 20. stoljeća porast stanovništva bio je mnogo manji, oko 30%. Naime, zbog prostornih razlika, pogoršanja prirodne dinamike i jačanja iseljavanja, smanjuje se dinamika stanovništva, no ipak ostaje viša stopa rasta nego u cijeloj Hrvatskoj. Zamijećeni su negativni procesi poput smanjenja prirodnog priraštaja, a u nekim dijelovima i prirodi pad stanovništva. To su uglavnom rubni dijelovi: Beli Manastir, Donji Mihaljevac, Nova Gradiška, Orahovica i Slatina.

Od 1970ih Istočna Hrvatska je emigracijski prostor s migracijskom bilancom najnegativnijom u trokutu Donji Miholjac-Orahovica-Slatina koji ima migracijski tip E4. Danas je 2/3 teritorija zahvaćeno emigracijom i depopulacijom različitog intenziteta. Polovi rasta i pada broja stanovnika u drugoj polovici 20. stoljeća su Osijek s povećanjem za 85% i Slatina sa smanjenjem od gotovo 25%.

Uočljiva je polarizacija između istočnog i zapadnog dijela Istočne Hrvatske. Stopa rasta stanovništva nešto je veća u istočnom dijelu nego u zapadnom, u istočnom dijelu živi 70%, a u zapadnom 30% stanoništva Istočne Hrvatske. Razlog tomu je što je istočni dio jače urbaniziran, a postoji trend porasta populacije gradskih naselja (prosječan porast za oko 125%) i smanjenja populacije ostalih naselja (prosječan pad za oko 5%). Stanovništvo se koncentrira u gradovima, naročito u centrima rada. Najveći porast populacije (150-200%) imali su Slavonski Brod, Beli Manastir, Našice, Vukovar i Županja, ali i Osijek čiji je relativni porast bio manji (110%), ali je apsolutni porast bio najveći (za 55 000 stanovnika). Posljedica takvih procesa je smanjenje udjela poljoprivrednog stanovništva s 24% na 13% u razdoblju od 1948. do 1991. Pad broja stanovnika za 8% u posljednjem desetljeću 20. stoljeća posljedica je negativnih trendova iz prijašnjih desetljeća, ali i ratnih zbivanja. Smanjenje broja stanovnika u ovom je razdoblju uočeno i u gradovima.

Osječka makroregija najslabije je urbanizirana makroregija Hrvatske. Stupanj snevne pokretljivosti znatno je niži od prosjeka Hrvatske. Stanovništvo se koncentrira u gradove izazivajući ruralni egzodus, a pritom dolazi do tek ograničene suburbanizacije. 1991. godine bilo je dvadeset centara s više od 1000 zaposlenih (3/4 ukupno zaposlenih u Istočnoj Hrvatskoj). Mreža centara rada je nepravilna, najjači centri položeni su rubno, a u zapadnom dijelu nema jačih centara rada što se odrazilo i na slabiju urbaniziranost tog dijela Istočne Hrvatske, na nejednoliku urbanizaciju ruralnih naselja te na pojačanu emigraciju stanovništva iz sjeverozapadnog dijela Istočne Hrvatske u kojem nema većih gradova.

Urbanizirane zone se stvaraju oko glavnih centara rada i duž glavnih prometnica. Osovine urbanizacije stoga su: Nova Gradiška-Slavonski Brod-Vinkovci-Vukovar, Slavonski Brod-Đakovo-Osijek, Požega-Pleternica-Slavonski Brod, Slatina-Orahovica-Našice-Osijek, Donji Miholjac-Valpovo-Osijek te Beli Manastir-Osijek.

Urbani sitem nije gust, ali je pravilnog reda veličine. No zbog rubnog položaja Osijeka nastaje problem dunkcionalne organizacije. Slavonski Brod se izdvaja kao drugi centar u hijerarhiji urbanog sistema Istočne Hrvatske. Stoga se njega može smatrati centrom slavonskobrodske regije u jugozapadnom dijelu Istočne Hrvatske.

31

Istočna Hrvatska može se regionalizirati na Istočnohrvatsku ravnicu i Zapadnoslavonski brdsko-dolinski prostor. Istočnohrvatsku ravnicu ćine pridravska nizina Osijeka, Slavonska Podravina, Baranja, Vukovarski ravnjak, Đakovački kraj i Bosutska Posavina, a Zapadnoslavonski brdsko-dolinski prostor Slavonska Posavina i Požeška kotlina.

Osijek

Osijek ima najmanji stupanj demografske koncentracije među makroregionalnim središtima (11% stanovništva i 24% zaposlenih u Istočnoj Hrvatskoj). Broj stanovnika se od u proteklo stoljeće i pol povećao 6.5 puta, najmanje od svih makroregionalnih centara. U posljednjem desetljeću 20. stoljeća broj stanovnika smanjio se za gotovo 14%. Razlozi takvih trendova su rubi geografski položaj u odnosu prema glavnim prometnim koridorima od sredine 18. stoljeća, rubni položaj u okviru jugoslavenskih zajednica (1918.-1991.), rubni položaj u okviru Istočne Hrvatske i poljoprivredne značajke šire okolice. Sve to je dovelo do postupnog slabljenja gravitacijskog utjecaja u zapadnom i jugozapadnom dijelu makroregije što je pogodovalo afirmaciji Slavonskog Broda kao regionalnog centra.

Osijek ima dugu gradsku tradiciju zahvaljujuću povoljnom smještaju, nalazi se na križištu dva važna prometna pravca: iz Podravine prema Podunavlju i iz Mađarske preko Baranje i Drave prema Posavini, Bosni i moru. Sve do 18. stoljeća osječki prijelaz imao je veliko prometno i strateško značenje. Nakon 18. stoljeća gube se vojno-strateške i prometne funkcije Osijeka, a to se nastavlja i u vrijeme jugoslavenske države jer Osijek ostaje izvan glavnog posavskog pravca. U najnovijem razdoblju Osijek je također na periferiji države, ali je središte regionalnih i nadregionalnih prometnica, željezničko križište, ima zračnu luku. Može ga se smatrati istočnim vratima Hrvatske, no nepovoljno je što ga okružuju nerazvijene južna Mađarska i Vojvodina.

Historijskogeografski razvoj grada

Od početka 1. stoljeća Osijek je kao mursa bio pod vlašću Rimljana bio je važan prijelaz preko Drave, sjedište riječne flotile i važno križište na sutoku cesta između Gornje i Donje Panonije odnosno između Poetovija i Sirmiuma. Zbog toga početkom 2. stoljeća dobiva status grada-kolonije odnosno pravo na samostalnu upravu.

U 6. i 7. stoljeću Avari i Hrvati podižu naselje na području današnje Tvrđe. Osijek se razvija kao obrtničko-trgovačko središte agrarno-stočarske okolice. Ima križni prometni položaj zbog čega je žarište feudalne organizacije tog dijela Podunavlja. Naziv osijek prvi se put spominje 1196. (Eszek od Osik).

Prije turskih osvajanja Osijek je imao oko 2000 stanovnika. 1526. godine osvojili su ga Turci i potpuno uništili tragove srednjovjekovne naseljenosti i razvoja naselja. U tom osmanlijskom razdoblju koje je trajalo do 1687. godine Osijek je bio u sklopu Požeškog sandžaka. Tada je podignuto orijentalno naselje s utvrdom na mjestu današnje Tvrđe čime je ojačala vojno-strateška funkcija grada. Osijek je postao najvažniji turski grad u savsko-dravskom međurječju i trgovačko središte.

Po oslobađanju Osijeka uslijedilo je austrijsko i autrougarsko razdoblje. Krajem 17. stoljeća istočno od tvrđave razvija se novo naselje, današnji Donji grad. Zahvaljujući vojno-strateškom položaju od početka 18. stoljeća Osijek se razvija kao glavno vojno središte Slavonije. Izgrađena je nova austrijska tvrđava kao barokna urbanističko-prostorna cjelina. Do 1783. godine Tvrđa je bila sjedište generalkomande za Slavoniju koje je tada premješteno u Petrovaradin. Gubitak vojno-strateških funkcija donekle je nadoknađen razvojem centralnomjesnih odnosno upravnih funkcija.

1786. godine tri jezgre, Tvrđa, Gornji i Donji Grad, ujedinjene su u jedinstvenu gradsku općinu, a krajem 18. stoljeća u južnom dijelu grada njemački su doseljenici oformili Novi Grad. Početkom 19. stoljeća Osijek je imao oko 9500 stanovnika čime je bio najveće gradsko naselje u Hrvatskoj. Dva su bitna faktora razvoja grada u tom razdoblju: izgradnja ceste preko Baradnje za Mađarsku 1779. i dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada 1809. godine. To je pojačalo gospodarski razvoj i utjecalo na porast broja stanovnika.

32

Od sredine 18. stoljeća razvija se manufaktura koja u 19. stoljeću prerasta u industriju. Razvoju industrije pridonijela je i izgradnja željezničke mreže u drugoj polovici 19. stoljeća kad je Osijek povezan s Budimpeštom, preko Dalja i Vinkovaca sa Slavonskim Brodom i s Našicama i Batrinom te Pleternicom i Požegom.

U vrijeme Austrougarske Osijek je jedan od najjačih hrvatskin industrijskih gradova i zapošljava gotovo 30% svih industrijskih radnika u Hrvatskoj. Međutim, izgradnjom pruge Budimpešta-Zagreb-Rijeka opada prometno značenje Osijeka i od tada on relativno zaostaje za ostalim vodećim hrvatskim središtima.

Između dva svjetska rata slabi i upravna funkcija Osijeka jer je bio u sastavu Savske Banovine čije je sjedište bilo u Zagrebu dok su južna Baranja i zapadni Srijem pripadali Dunavskoj Banovini sa sjedištem u Novom Sadu. Usto je imao i rubni prometni položaj pa je neko vrijeme još imao jak industrijski razvoj, ali većina pogona je uskoro ušla u gospodarsku krizu što je oslabilo razvoj. Istodobno u Slavoniji vlada agrarna kriza koja uzrokuje jaku imigraciju ruralnog stanovništva u grad zbog čega dolazi do prostornog širenja grada i tramvajskog povezivanja gradske jezgre.

Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je bolja integracija Osijeka s okolicom, izgrađene su modernizirane ceste i željezničke pruge te je izgrađena zračna luka Klisa i osposobljena riječna luka Nemetin te se Osijek nastavlja razvijati pod utjecajem prometa i industrije. U gradu dolazi do postupnog socijalnog zoninga pa istočni dio Gornjeg Grada i Tvrđa postaju poslovna zona, a na jugu se razvijaju nova stambena naselja dok se industrija koncentrira u južnom i istočnom dijelu grada. Grad se spontano širi u smjeru istok-zapad, a planskim se mjerama potiče razvoj prema sjeveru i jugu (u sjevernom dijelu, preko Drave, izgrađen je suvremeni rekreacijski centar).

Istočnohrvatska ravnica

Istočnohrvatsku ravnicu čine pridravska nizina Osijeka ili Dravsko-dunavska ravnica, Slavonska Podravina, Baranja, Vukovarski ravnjak, Đakovački kraj i Bosutska Posavina.

Pridravska nizina Osijeka

Pridravska nizina Osijeka ili Dravsko-dunavska ravnica izdvojena je na administrativnoj osnovi, kao bivše općine Valpovo i Osijek. S bozirom da je to nizinski prostor i potpuno je otvoren, dobro je prometno povezan s okolnim regijama. Željeznička križišta nalaze se u Osijeku i Dalju, u Osijeku je završetak podravske magistrale i njeno križanje stransverzalnim cestovnim pravcem prema BiH, srednjem i južnom Primorju, a preko Drave i Dunava su mostni prijelazi.

Geološki je ovaj kraj mlad, oblikovan u pleistocenu i holocenu. Izdvajaju se tri reljefne cjeline: terasa Drave, aluvijalne ravni Karašice, Vučice i Vuke u čijim su najnižim dijelovima poplavne zone te Erdutsko brdo pokriveno naslagama lesa debelim više desetaka metara.

Bogata prirodna sredina utjecala je na ranu naseljenost, i prije Rimljana. Rimljani su iskoristili lakši prijelaz Drave kod današnjeg Osijeka i izgradili Mursu. U doba slavenske kolonizacije, Hrvati su rijetko naselili ovaj prostor, a na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće naseljavaju ga Mađari. Do velikih promjena dolazi nakon prodora Turaka koji naseljavaju u ovaj prostor muslimane i Srbe. Nakon turskog povlačenja krajem 17. stoljeća ostaje gotovo potpuna pustoš. Austrijanci stoga u ovaj prostor naseljavaju novo stanovništvo.

Poslije Prvog svjetskog rata u istočnom su dijelu planski naseljene obitelji srpskih solunskih dobrovoljava. Nakon Drugog svjetkog rata iseljavaju se Nijemci, a useljavaju Srbi i Hrvati. Zbog trajne imigracije broj stanovnika rastao je sve do 1991. kad počinje smanjenje. Uz Osijek, najveća naselja su Čepin, Valpovo, Belišće, Višnjevac, Tenja, Dalj i Josipovac.

33

Slavonska Podravina

Slavonska Podravina ima složeniju reljefnu strukturu nego ostali dijelovi Istočnohrvatske ravnice. Čine je naplavna ravan Drave i njenih pritoka, supsidencijska udolina u području Vučice i Karašice, mlađa i starija terasa Drave, slatinsko-voćinsko pobrđe, podgorje Papuka i Krndije te gorski masiv Papuka i Krndije.

Prevladava zonalni raspored naselja, a okosnicu prostora čine longitudinalne prometnice: željeznička pruga Osijek-Zagreb i podravska cestovna magistrala. Transverzalna cestovna prometnica povezuje Donji Miholjac i Našice s Požeškom kotlinom i posavskim prometnim pravcem.

Središnja nizina uz Karašicu i Vučicu imala je izolacijsko značenje i graničnu ulogu u prošlosti. Naseljene zone bile su viša terasa uz Dravu i podgorski dio među kojima nije bilo većih veza. Jača povezanost uslijedila je tek u 19. stoljeću kad se počinju iskorištavati šumska bogatstva.

Potkraj 1960ih pronađena je nafta kod Beničanaca i uskoro je počela eksploatacija. Izgrađen je naftovod od Beničanaca do Slavonskog Broda. U blizini, kod Bokšić Luga su pak pronađene velike zalihe prirodnog plina.

Razvoj naseljenosti u Slavonskoj Podravini

Naseljenost se u Slavonskoj Podravini razvija još od rimskog doba kad je bila naseljena zona uz rijeku Dravu. U srednjem vijeku naseljenost je postala gušća budući da se na ocjeditim terasama i u podgorju razvija ekstenzivna poljoprivreda, a na naplavnim ravnima, Papuku i Krndiji se iskorištavaju šume. Kasnije zbog prodora Turaka dio Hrvata bježi, brdski papučko-krndijski i slatinsko-voćinski prostor naseljavaju Srbi, a veća naselja naseljavaju Turci.

Nakon oslobođenja od Turaka krajem 17. stoljeća Hrvati se doseljavaju u nizinski prostor Slavonske Podravine. Tijekom 18. i 19. stoljeća Austrija i Mađarska potiču naseljavanje ovog prostora Nijemcima, Mađarima, Slovacima koji donose gospodarske inovacije poput trgovine svinjama, kulture kukuruza, a oni osnivaju i prve manufakture. U 19. stoljeću dominantna je eksploatacija šuma zbog čega se grade ceste i uskotračne pruge koje omogućuju pristup šumskim područjima, a pojedina mjesta razvijaju i industrijsku preradu drveta. Između dva svjetska rata stanovništvo Slavonske Podravine još uvijek raste, a popisi nakon 1953. pokazuju pad broja stanovnika koji je u posljednjem desetljeću 20. stoljeća i pojačan. Najveća naselja Slavonske Podravine (sa statusom grada) danas su Slatina, Našice, Donji Miholjac, Orahovica i Đurđenovac.

Baranja

Baranja je područje sjeveroistočno od Drave. Relativno je prometna izolirana, postoji željeznička pruga i cesta koje povezuju Osijek s Belim Manastirom te prekogranični cestovni most Batina-Bezdan. U Baranji se izdvaja nekoliko reljefnih cjelina: mlađe naplavne ravni, terase Drave, mlađa würmska terasa Dunava, lesne zaravni i Bansko brdo.

Historijskogeografski i demografski razvoj Baranje

Baranja je u srednjem vijeku imala gustu naseljenost i već tada su postojala gotovo sva današanja naselja. Prodorom Turaka u 16. stoljeću središnji dijelovi su gotovo opustjeli, a od druge polovice 16. stoljeća na njih se počinju naseljavati Srbi i nešto muslimana dok Mađari ostaju uz Dunav. Nakon poraza Turaka kod Budima krajem 17. stoljeća dolazi do egzodusa iz Baranje. Austrijanci naseljavaju Šokce iz okolice Srebrenice, uskoro se naseljavaju i Srbi, a u 19. stoljeću i Nijemci.

Glavna grana gospodarstva tijekom 18. stoljeća bila je stočarstvo, naročito svinjogojstvo uz koje su se ljudi bavili i lovom i ribolovom. Zbog toga je Baranja početkom 19. stoljeća počela izvozila sirovine i prehrambene proizvode poput vina, vune i pšenice u Austriju. Zbog širenja izvoza na zapadnoeuropsko i češko tržište ratarstvo ima najveću važnost u baranjskom gospodarstvu tijekom 19. stoljeća, no zbog monokulturne

34

proizvodnje pšenice krajem stoljeća uslijedila je agrarna kriza koja je potakla raznovrsniju ratarsku proizvodnju i daljnji razvoj vinogradarstva.

Takav gospodarski razvoj u 18. i 19. stoljeću pratio je stalni porast broja stanovnika koji je usporio tek krajem 19. stoljeća zbog agrarne krize i epidemije kolere. Prirodni prirast je postao minimalan (sistem jedinca), a zbog agrarne krize uslijedila je i emigracija u prekomorske zemlje zbog čega je prirodna promjena smanjena, ali je ostala pozitivna. Porast stanovništva nastavljen je i u prvoj polovici 20. stoljeća zbog imigracije Srba iz mađarskog dijela Baranje i Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Sredinom stoljeća počelo je jačanje migracije selo-grad, a porast populacije je usporen i 1970ih počinje kontinuirani pad.

Baranju karakterizira velika ispremiješanost naroda. Hrvati prevladavaju u graničnom pojasu prema Mađarskoj, Mađari u istočnoj Baranji uz Dunav i u sjeveroistočnom dijelu, a Srbi u jugoistočnom i središnjem dijelu. Središnja Baranja je nacionalno najheterogenija.

Naselja u Baranji

Najveće naselje u Baranji je Beli Manastir s oko 9000 stanovnika koji se razvio zahvaljujući novim političkim uvjetima nakon Prvog svjetskog rata. Do sredine 20. Stoljeća imao je agrarne značajke, a kasnije je prevladala industrija i dobio je centralnomjesne funkcije. Ostala veća naselja su Darda i Bilje koji su prigradska naselja Osijeka, Batina koja je pristanište na Dunavu i Kneževi Vinogradi koji su središte baranjskog vinogorja.

Bosutska Posavina

Bosutska Posavina je područje na jugoistoku Istočne Hrvatske. Ima važan prometni položaj jer tuda prolazi željeznička pruga Zagreb-Beograd s više poprečnih pravaca, autocesta Zagreb-Lipovac, ceste prema Tuzli i Sarajevu, u Županji cestovno, a u Vinkovcima željezničko i cestovno čvorište. Plovna Sava ima malo značenje.

Bosutka Posavcina je nizak, močvarni i šumoviti kraj u kojem je život ograničen na povoljnije rubove. Razvijena je mreža tekućica, a budući da rijeke imaju mali pad česte su poplave. Istočno od Županje nalazi se Spačva, najveći areal vlažnih nizinskih šuma hrasta lužnjaka.

U urbanoj mreži glavnu ulogu imaju Vinkovci dok je Županja mlađa i manja. Na pojedine dijelove Bosutske Posavine utječu susjedni centri Slavonski Brod i Đakovo. Faktori geografskog položaja Bosutske Posavine su prometne veze šireg značenja, važna spojna uloga i funkcionalni odnosi s okolnim centrima te tradicionalna autohtona bogatstva kao što su agrarni kraj i šumsko bogatstvo.

Historijskogeografski razvoj Bosutske Posavine

Najstariji tragovi života u ovom prostoru nađeni su na širem području Vinkovaca. U antičkom razdoblju nastao je municipij Cibaliae. Kasnije, u srednjem vijeku građeni su utvrđeni gradovi okruženi vodom, tzv. wasserburgovi. Zbog močvarnosti su sjeverni dijelovi bili bolje naseljeni, a u južnom dijelu naselja su bila uz Savu. U 18. stoljeću Bosutska je Posavina bila u sastavu Vojne krajine zbog čega dolazi do okupljanja naseljenosti i uvodi se moderniji sustav raspodjele zemljišta. Poljoprivreda dobiva veću ulogu i uvode se nove kulture.

U drugoj polovici 19. stoljeća izgrađena je željeznica Vukovar-Vinkovci-Slavonski Brod s ogrankom od Vrpolja prema Slavonskom Šamcu. Počinje eksploatacija šuma i razvoj prvih industrija te veći napredak u agrarnim djelatnostima. Nakon Drugog svjetskog rata planski je naseljen prostor Bosutske Posavine, najviše iz BiH.

35

Razvoj naseljenosti i naselja u Bosutskoj Posavini

Broj stanovnika bila je u stalnom porastu od prvog popisa 1857. do 1991. koji je iznosio 160%, a tek je u posljednjem desetljeću 20. stoljeća zabilježen blagi pad. Naseljenost je uglavnom koncentrirana u rubnim zonama, a sjeverni je pojas naseljeniji od prisavskog. Preko polovice naselja ima više od 1000 stanovnika, a osam naselja ima više od 4000 stanovnika. Najveći centri su Vinkovci i Županja.

Vinkovci su u antici imali položaj u sjecištu podravskog i posavskog cestovnog pravca s nastavkom prema Singidunumu koji nakon antičkog razdoblja gube važnost. Jače značenje Vinkovci dobivaju ponovno tek u vrijeme Vojne krajine kad postaju sjedište Brodske pukovnije. Značenje još više jača od izgradnje željezničke mreže kad Vinkovci postaju željezničko križište i obrtničko-industrijsko središte. Danas su Vinkovci prometno čvorište i industrijsko središte sa širim urbaniziranim područjem.

Županja je grad na Savi uz granicu s BiH. Slabije je valorizirala svoj geografski položaj zbog čega se gospodarskoi sporije razvijala. Jači razvoj uslijedio je tek nakon Drugog svjetskog rata kad obnavlja svoje industrijske funkcije.

Vukovarski ravnjak

Vukovarski ravnjak sastoji se od tri različite reljefne cjeline: lesnog ravnjaka, pristranaka Fruške gore i nizine rijeke Vuke. Specifičnost ovog područja je prosječno najmanja količina padalina u čitavoj Hrvatskoj, oko 630 mm godišnje. U gospodarskom pogledu, to je napredan ratarsko-cinogradarski kraj s jačom industrijom u Vukovaru i Borovu.

Razvoj naseljenosti Vukovarskog ravnjaka

Povoljna prirodna obilježja i važan prometni položaj na ocjeditom ravnjaku omogućili su naseljenost od najstarijih vremena do danas (neolitsko nalazište u Vučedolu). Hrvati naseljavaju ovaj prostor u ranom srednjem vijeku, no u 10. stoljeću ih potiskuju Mađari. Početkom 16. stoljeća počinju turski prodori uzrokujući egzodus i islamizaciju hrvatskog i mađarskog stanovništva te naseljavanje muslimana i Srba, stočara iz Pomoravlja, Crne Gore i Hercegovine.

U 18. stoljeću Austrija naseljava nove koloniste: Hrvate, Srbe, Nijemce, Slovake, Čehe i Ukrajince. U prvoj Jugoslaviji naseljavaju se srpski solunski dragovoljci, a poslije Drugog svjetskog rata kolonisti iz dinarskih krajeva koji dolaze na napuštene njemačke posjede. Sve je to utjecalo na vrlo heterogen sastav stanovništva. Porast broja stanovnika prisutan je od prvog popisa 1857. sve do 1991. godine, a najjači je bio nakon Drugog svjetskog rata. U posljednjem desetljeću 20. stoljeća zbog emigracije srpskog stanovništva i ratnih zbivanja uslijedilo je smanjenje populacije za 25%.

Naselja na Vukovarskom ravnjaku

Najveće naselje je Vukovar smješten na rubu Vukovarskog ravnjaka. Smještaj je u prošlosti imao obrambeno značenje, a dopuštao je i razvoj upravnih funkcija. U 13. stoljeću Vukovar jeimao upravno, trgovačko i vojno značenje i bio je sjedište srednjovjekovne Vukovarske župe. U vrijeme turskih osvajanja bio je turska tvrđava sa strateškim i trgovačko-obrtničkim značenjem, a kasnije u austrijsko doba centar Srijemske županije.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća zbog jačanja prometa na Dunavu i izgradnje željeznice počeo je razvoj industrije koja je uspjela kompenzirati smanjenje prometnog značenja uslijed porasta važnosti Vinkovaca. Od 1991. godine je potencijalni regionalni centar čije je značenje smanjeno zbog blizine Osijeka i Vinkovaca od kojih je manji. Tijekom Domovinskog rata teško je stradao i u periodu 1991.-2001. izgubio trećinu stanovništva. Danas je sjedište Vukovarsko-srijemske županije.

36

Planirana je gradnja kanala Vukovar-Šamac koja bi imala veliko značenje ne samo za razvoj grada nego i šire, no to do danas nije ostvareno.

Borovo je prvobitno seosko naselje koje je danas prigradsko naselje Vukovara sa stambenom i industrijskom funkcijom (industrija gume i obuće). Ilok ima povoljan položaj na Dunavu na mjestu riječnog prijelaza i na rubu bogatog lesnog ravnjaka. Od 13. stoljeća središte je vinogradarsko-poljoprivrednog kraja.

Đakovački kraj

Đakovački kraj obuhvaća istočne obronke Dilja i Krndije, đakovački lesni ravnjak i uske pojase susjednih nizina od Vuke na sjeveru do Biđa na jugu. Na zapadu je prirodna veza prema Požeškoj kotlini dolinom Breznice između Krndije i Dilja. Đakovački kraj ima spojni i središnji položaj između Drave i Save. Zbog lesne podloge tlo ima prirodnu plodnost.

Historijskogeografski razvoj đakovačkog kraja

U srednjem vijeku đakovački je kraj bio jedan od bolje naseljenih krajeva, a značenje mu je povećano u vrijeme turskih osvajanja dok su drugi srednjovjekovni feudalni centri gubili važnost. U 18. i 19. stoljeću naseljava se novo stanovništvo pa nastaje nova društvena i prostorna organizacija, a obnovljena je i đakovačka biskubija. Stvaraju se okupljena sela uz ceste u kojima se razvija obrt i obnavljaju se tradicionalni sajmovi.

U drugoj polovici 19. stoljeća uslijedio je veći gospodarski napredak zbog iskorištavanja šuma i proširivanja poljoprivrednih kultura te jačanja komercijalne proizvodnje. Uskoro su nastale prve industrije za preradu žitarica i konoplje te proizvodnju alkohola i špirita. To potiče jače doseljavanje Mađara, Nijemaca i Čeha te Đakovo postaje važno trgovište. Poslije Drugog svjetskog rata Nijemci se iseljavaju, a doseljava se stanovništvo iz hrvatskih i bosansko-hercegovačkih krajeva, ali istodobno je jaka i emigracija. Stanovništvo je raslo od 1857. do 1971. kada dolazi do blagog pada i stagnacije u broju stranovnika.

Naselja u đakovačkom kraju

Naselja su u prosjeku manja nego u susjednim dijelovima Istočnohrvatske ravnice. Prevladavaju okupkjena naselja niznog pravilnog oblika što je znak njihove mladosti, nastala su u 18. stoljeću. Najveće naselje je Đakovo koje je još u srednjem vijeku bilo crkveno i upravno središte i ishodište veza za Bosnu. Bogata poljoprivredna okolica i dobre veze sa susjednim krajevima omogućile su trgovačko-obrtnički razvoj. U suvremeno doba Đakovo se nalazi na osovini razvoja, u međuprostoru Osijeka i Slavonskog Broda. Veća naselja još su Strizivojna i Vrpolje kao željeznička križišta te Gorjani kao trgovačko-obrtničko naselje na sjevernom rubu lesnog ravnjaka.

Zapadnoslavonski brdsko-dolinski prostor

Zapadnoslavonski brdsko-dolinski prostor obuhvaća Slavonsku Posavinu i Požešku kotlinu. Od izgradnje željeznice dolinom Save u drugoj polovici 19. stoljeća raste značenje Požeške kotline.

Slavonska Posavina

U Slavonskoj Posavini uočljiva je reljefna zonalnost od sjevera prema jugu u skladu s kojom su i zone naseljavanja. Na sjeveru je gorski rub Psunja, Požeške gore i Dilja na koje se prema jugu nastavlja tercijarno prigorje, ocjeditiji rub savske nizine, središnju zonu savske nizine (u zoni poplavnih polja, Mramorsko, Crnac, Jelas polje…) i uži viši prostor uz Savu (prisavska zona).

37

U skladu s tim je i naseljenost. Prigorje obilježava raštrkana naseljenost i polikulturna obrada, na dodiru nizine i prigorja naseljenost je gušća te se javljaju nizna naselja i ovuda prolaze najvažnije prometnice. U središnjoj zoni savske nizine smjenjuju se poplavna polja i ocjeditiji prostori u kojima su koncentrirana naselja. Prisavska zona je hipsometrijski viša od središnje zone te je pogodnija za naseljavanje i agrarno iskorištavanje, a ujedno je i granični prostor prema Bosni i Hercegovini.

Historijskogeografski razvoj Slavonske Posavine

U ovom su prostoru u srednjem vijeku bili brojni utvrđeni gradovi. Dolaskom Turaka naseljenost se seli u prigorje. Potiskivanjem Turaka, južni dio ove regije izdvojen je u Vojnu krajinu te je jače naseljavan i agrarno obrađivan budući da je naseljenost poticala Habsburška Monarhija. Tada u tom dijelu Slavonske Posavine dolazi do prijelaza sa tradicionalnog stočarstva na poljodjelstvo.

Krajem 18. stoljeća gradi se krajiška cesta na kontaktu nizine i prigorja što uzrokuje okupljanje stanovništva i gospodarskog razvoja u toj zoni koja je danas najdinamičnija. Potkraj 19. stoljeća gradi se i željeznica, a sredinom 20. stoljeća autoput.

Prema popisima stanovništva od 1857. godine broj stanovnika rastao je u ovoj regiji sve do 1931. godine otkada počinje pad broja stanovnika. U istočnom dijelu oko Slavonskog Broda broj stanovnika raste dok u zapadnom dijelu oko mnogo manje Nove Gradiške broj stanovnika opada.

Naselja Slavonske Posavine

Najveće naselje Slavonske Posavine je Slavonski Brod koji se nalazi na mjestu gdje se na posavski longitudinalni put veže transverzalni put dolinom Bosne. Naselje je postojalo još u rimsko doba (Marsonia), a u 15. stoljeću izgrađena je tvrđava koja je imala strateško značenje sve do potkraj 19. stoljeća kad se razvija prometna i obrtnička funkcija jer se u Slavonskom Brodu nalazila pretovarna i tranzitna stanica, a dolinom Bosne je izgrađena uskotračna željeznička pruga. Također se razvija i industrija, najprije drvna, a najvažnija je metalna.

Nova Gradiška nastala je sredinom 18. stoljeća za potrebe Vojne krajine. Nalazi se na križanju uzdužnog posavskog i poprečnog prometnog pravca koji Posavinu povezuje s Požeškom kotlinom. Nova Gradiška je lokalni ekonomski centar i upravno središte za okolni prigorski i posavski prostor.

Požeška kotlina

Požeška kotlina je dobro prirodno izdvojen kraj okružen gorjima. Na sjeveru je viši gorski okvir pa je bolja povezanost s posavskim dijelom. Kotlina je rano naseljena i ima dug kotninuitet guste naseljenosti i u prošlosti je bio jedan o najušće naseljenih krajeva Slavonije.

Historijskogeografski i demografski razvoj Požeške kotline

U srednjem vijeku u kotlini je bilo mnogo utvrđenih gradova na istaknutim lokacijama te je u 12. stoljeću organizirana Požeška županija. U 16. stoljeću kotlinom su zavladali Turci i osnovali Požeški sandžak. Nakon povlačenja Turaka uslijedio je porast broja stanovnika i nastanak novih naselja. Naseljenost se širi i u niže zone zahvaljujući boljoj obradi zemlje i uvođenju novih kultura (kukuruza, duhana i dr.). Na prigorjima se podižu vinogradi. Krajem 18. stoljeća izgrađena je krajiška cesta u Posavini, a krajem 19. stoljeća je izgrađena željeznica, tim obama događajima smanjena je važnost Požeške kotline. Industrija se javlja tek između dva svjetska rata i bazira se na postojećim sirovinama (drvetu, kamenu i poljoprivrednim proizvodima).

38

Požeška kotlina stoljećima je imala imigracijski karakter što je utjecalo na stalno povećavanje populacije, a maksimum porasta bio je na prijelazi 18. u 19. stoljeće nakon čega je uslijedilo usporavanje porasta, potkraj 20. stoljeća i smanjenje populacije.

Naselja u Požeškoj kotlini

Naselja su većinom mala i najčešće se nalaze u prigorskim dijelovima. Dvjestotinjak je naselja s prosječno oko 250 stanovnika. Najveće naselje je Požega koja je u srednjem vijeku bila najveće i najvažnije naselje Slavonije. Bila je upravni, crkveni i feudalni centar s razvijenom trgovinom i obrtom. Od kraja 18. stoljeća slabi joj značenje kao i Kotlini. Industrija se u Požegi razvija tek između dva svjetska rata, a najdinamičniji porast grad je doživio nakon Drugog svjetskog rata.

Pleternica je smještena na raskrižju željezničkih pruga i cesta koje kotlinu povezuju s Posavinom. Ostala važnija naselja nalaze se na prigorjima. Velika je staro selo koje je u srednjem vijeku bilo značajan centar, danas ima turističko-rekreativnu ulogu. Kutjevo je središte vinogradarstva.

GORSKA HRVATSKA

Gorska Hrvatska je relativno visoka krška regija koja se sastoji od nizova visokih planina međusobno odvojenim dolinama i zavalama polja u kršu. Dijeli se na Gorski kotar, Liku i Ogulinsko-plaščansku submontanu udolinu.

U reljefnom pogledu Gorska Hrvatska je nehomogena. Gorski kotar obilježava visok zaravnjem gorski blok iz kojeg se dižu osamljene visoke planine, a doline su vezane za nepropusne stijene. Lika je zatvorena krška zavala čije je dno raščlanjeno nižim sredogorjem i nizom zavala polja u kršu na 450 do 700 metara visine. Ogulinsko-plaščanska ili potkapelska submontana udolina je fluviokrška zona podno Kapele koja ima kontaktna obilježja između Gorskog kotara na zapadu, Velike i Male Kapele na jugozapadu i jugu te niskog peripanonskog krša i Korduna na sjeveroistoku.

U Gorskom kotaru izdvajaju se Ličko, Lokvarsko, Delničko, Mrkopajsko, Jasenačko, Drežničko i druga polja te doline Kupe, Čabranke i Dobre. U Lici se izdvajaju Gacko, Ličko, Krbavsko, Koreničko, Gračačko, Lopačko i više manjih polja. U Potkapelskoj udolini se izdvajaju Ogulinsko i Plaščansko polje.

Reljef ima modifikatorski utjecaj na klimu pa Velebit i obalne planine Gorskog kotara ograničavaju toplinski utjecaj Jadranskog mora samo na uski obalni pojas. S druge strane, reljef utječe na povećanje količine padalina zbog čega je Gorski kotar najkišovitiji dio Hrvatske. Najveći dio Gorske Hrvatske ima umjereno toplu vlažnu klimu s toplim ljetom, a samo najviši dijelovi Gorskog kotara (Snježničko-risnjačka visoravan i Velika Kapela) Velebita i Plješivice imaju vlažnu borealnu klimu. Prevladava maritimni režim padalina s maksimumom u hladnom dijelu godine kada ima dosta snijega i česte su magle.

Tla su prilično neplodna i taj prostor nije pogodan za poljoprivredu. Prirodni vegetacijski pokrov čine bukove i crnogorične šume, a hrastovih šuma ima samo u sunčanim i zaklonjenim dijelovima. Prirodni pokrov sačuvan je samo u Gorskom kotaru gdje se nalazi 2/3 površina pod šumom, a preostala 1/3 je u Lici dok u Potkapelskoj udolini gotovo da i nema šuma. Problem su kisele kiše koje uništavaju šume, a posebno su izražene u Gorskom kotaru. U krškim udolinama i poljima šumski pokrov zamijenjen je travjacima i obradivim zemljištem. Uvelike su raširene šikare, osobito na ličkom sredogorju što je posljedica stoljetnih iskorištavanja šuma.

Zbog siromašnih prirodnih resursa Gorska Hrvatska je najslabije razvijena regija. Rašireno je tradicionalno šumarstvo i stočarstvo. Zbog velikih količina padalina i većeg broja manjih tokova postoje potencijali za izgradnju hidroenergetskog sustava.

Gorska Hrvatska ima ključno prometno značenje jer preko hrvatskih vrata ili hrvatskog gorskog praga prolazi najlakša veza srednjeg Podunavlja sa sjevernim i srednjim Jadranom. Nedostatak je loše stanje cestovne i

39

željezničke mreže te njihova neprikladna izgrađenost zbog čega je potrebno osuvremenjivanje i izgradnja nizinske pruge. Kroz Gorsku Hrvatsku prolaze autoceste Zagreb-Rijeka i Zagreb-Split.

Gorsku Hrvatsku karakterizira rijetka naseljenost, bez velikih naselja. Takva naseljenost i struktura naselja posljedica obilježja prirodnogeografske osnove i socioekonomskih uvjeta naseljavanja koji se ogledaju u tradicionalnoj agrarno-stočarskoj valorizaciji kao glavnoj egzistenciji novih naselja. Gorska Hrvatska ima mali udio stanovništva Hrvatske, oko 2% i bilježi stalno smanjenje populacije koje je najizraženije u Lici.

Gorski kotar

Gorski kotar je dugo bio izoliran, a tek u 18. i posebice 19. stoljeću dobiva kontaktno i spojno značenje. Nema veliku reljefnu dinamiku osim u sjeverozapadnom dijelu. Zbog manjih visinskih razlika nema izrazitijih prijevoja. Za naseljavanje su važniji niži dijelovi gdje je hidrografska mreža gušća i više je izvora.

Najranije je naseljen prijelazni severinski prostor i tu se u 14. stoljeću razvio jak frankopanski feudalni centar Bosiljevo. Prva značajnija naselja nastala su u 15. stoljeću, bili su to burgovi (Kostel, Brod Moravice…). U 16. stoljeću kraj je nesiguran zbog Turaka, no krajem 16. i u 17. stoljeću dolazi do naseljavanja, posebice u dolini Čabranke i Kupe zbog gospodarskog potencijala. U 17. stoljeću razvijaju se rudarstvo, željezna manufaktura, prerada drveta. Naseljavanje je bilo najjače u 18. stoljeću i to u središnju zonu oko Delnica jer su tuda prolazile glavne prometnice karolina i kasnije lujzijana. Naseljavali su se ljudi iz Kranjske (kajkavci) i iz primorja (čakavci). Te su ceste potakle kirijašenje za prijevoz robe od Karlovca do jadranskih luka.

Razvijala su se direktna (Ravna Gora, Moravice) i indirektna (Lokve, Vrbovsko) cestovna naselja, no većina važnijih naselja nastala je na rubovima polja u kršu. Od kraja 19. stoljeća razvoj nekih naselja potaknut je željeznicom, no željeznica je smanjila važnost kirijašenja zbog čega se javlja gospodarska kriza. Razvoj drvne industrije i drugih djelatnosti potakao je prirodni prirast stanovništva i formiraju se industrijska središta. Poslije Drugog svjetskog rata moderni razvoj temeljen je na raznovrsnijim funkcijama.

Većina naselja je raštrkana i potječe pretežno iz 17. stoljeća. Gorski kotar je područje stapanja različitih migracijskih struja: kajkavske, čakavske i štokavske.

Središnji delnički koridor

Središnji delnički koridor je najvažnije područje u Gorskom kotaru. To je najstariji krčevinski prostor, naseljen od 17. stoljeća, a posebno značenje dobiva u 18. stoljeću. Najranije je ušao u fazu modernog gospodarstva i u njemu je emigracija nešto slabije izražena nego u ostalim dijelovima Kotara.

Još od prije Prvog svjetskog rata razvija se turizam, posebice u Fužinama kao turističkom izletištu Riječana. Prednosti za razvoj turizma su raznovrsnost ponude na relativno malom prostoru, blizina emitivnih područja Rijeke i Zagreba te mogućnosti za kombinaciju ljetnog i zimskog odnosno primorskog i goranskog turizma.

Naselja središnjeg delničkog koridora

Najveće i glavno naselje su Delnice s 4500 stanovnika koje se prvi put spominje krajem 15. stoljeća, a naseljavanje novog stanovništva na mjestudanašnjih Delnica počelo je u 17. stoljeću. Početkom 19. stoljeća Delnice se razvijaju uz lujzijanu, a jedan ogranak prema Brodu na Kupi. Zbog razvoja prometa i izvoza drveta u 19. stoljeću dolazi do velikog porasta broja stanovnika, no izgradnja željezničke pruge Karlovac-Rijeka u drugoj polovici 19. stoljeća uzrokovala je stagnaciju u razvoju. Razvoj je nastavljen nakon Prvog svjetskog rata kroz drvnu industriju, šumarstvo, trgovinu i izvoz drveta. 1930ih godina zapadaju u ekonomsku krizu zbog koje dolazi do smanjenja populacije, a ponovni porast uslijedio je nakon Drugog svjetskog rata zbog razvoja turizma i industrije.

40

Do izgradnje lujzijane Ravna Gora je bila najvažnije naselje uz karolinu. Danas je razvijena poljoprivreda i prerada drveta, ali i turizam. Lokve su na odvojku lujzijane u blizini Omladinskog jezera. Nakon izgradnje lujzijane dobile su trgovačke i kirijaške funkcije. Imaju stoljetnu tradiciju turizma, a od izgradnje akumulacijskog Omladinskog jezera središte su za podvodnu orijentaciju i veslačk regate. Turistički su valorizirani i obližnji krška špilja Lokvarka i park Golubinjak.

Skrad ima važno značenje na lujzijani i željezničkoj pruzi. Razvija klimatsko-lječilišni turizam od kraja 19. stoljeća i danas je jedno od najznačajnijih središta stacionarnog i izletničkog turizma u Gorskom kotaru. Turistički su valorozirani i obližnji krška pećina Zeleni vir i kanjon Vražji prolaz.

Vrbovsko se razvilo u dolini Dobre, uz cestu i željezničku prugu Karlovac-Rijeka. Od izgradnje karoline važno je trgovište, a od kraja 19. stoljeća ima industriju prerade drveta, obrte, trgovinu drvetom i sajmove. Moravice su na prijelazu 16. u 17. stoljeće naseljene vlaškim stanovništvom. Sastojale su se od nekoliko zaselaka, a izgradnja željezničke pruge omogućila je okupljanje stanovništva. Mrkopalj se nalazi na karolini u relativno prostranom polju. Nakon turskog doba je naseljen vlaškim i primorskim stanovništvom. U 18. stoljeću bio je trgoviše, no kasnije slabi razvoj što je uvjetovalo i smanjenje broja stanovnika.

Fužine su smještene na karolini u relativno prostranom polju. Jače su naseljene u 18. stoljeću, a nakon izgradnje željezničke pruge uslijedio je gospodarski razvoj (pilane, proizvodnja piva, octa, rakije i sapuna) kojem je pridonijela i blizina Rijeke. Danas se razvija turizam (Bajersko jezero).

Risnjačko-snježnički gorski blok

Risnjačko-snježnički gorski blok je najviši i najšumovitiji dio Gorskog kotara. Ima graničnu lokaciju, relativno je prometno zatvoren i sve to utječe na depopulaciju. Naselja su relativno mala, s manje od 1000 stanovnika.

Dolina Čabranke i Kupe

Dolina Čabranke i Kupe predstavlja jak kontrast risnjačko-snježničkoj visoravni iako također ima granični položaj i šumsko bogatstvo. Gospodarski se počela razvijati u 17. stoljeću zbog prerade drveta i fužinarstva (prerada željezne rude) zbog čega je imala ranu naseljenost. Moderni razvoj počeo je početkom 20. stoljeća razvojem drvne industrije i šumarstva. Postoji veliki hidropotencijal zbog obilja vode. Najvažnija naselja su Čabar i nešto veći Prezid te Brod na Kupi.

Prijelazni severinski prostor

Prijelazni severinski prostor rano je naseljen i gospodarski je aktivan kraj zbog geografskog položaja i relativno povoljnijih agrarnih mogućnosti još od 15. stoljeća. Stoga ima kontinuiranu naseljenost. Njime su prolazili neki karavanski pravci i danas ima tranzitno prometno značenje. Glavni centar je Bosiljevo, a Severin i Lukovdol počeli su se razvijati nakon izgradnje lujzijane.

Velikokapelski gorski blok

Velikokapelski gorski blok sastoji se do nekoliko izrazitih šumovitih gorskih masiva (Bitoraj, Viševica, Bjelolasica…) i malih zavala polja u kršu (Jasenačko, Krakarsko, Musulinsko, Draženičko…). Prometno je izoliran i zatvoren prostor zbog čega depopulacija jaka. Najvažnije prometnice idu rubovima. U prošlosti je bio prostor zbjega stanovništva. Najveća naselja su Drežnica i Jasenak.

41

Ogulinsko-plaščanska submontana udolina

Ogulinsko-plaščanska submontana udolina ima relativno povoljan prometnogeografski položaj koji je nedovoljno iskorišten zbog čega ima slab utjecaj na koncentraciju naseljenosti i gospodarski razvoj. Vojna uloga u razdoblju Vojne krajine bila je ograničavajući faktor stvaranju većih naselja i koncentraciji stanovništva i gospodarskih djelatnosti u njemu. Prometno značenje je slabije od prometnog značenja Gorskog kotara i Like.

U reljefu se izdvajaju zavale polja u kršu od kojih su dva veća, Ogulinsko i Plaščansko polje. Pejzaži su otvoreniji, iako postoje izdvojeni humovi i reljefni oblici vezani uz ponore značajni za lokaciju tvrđava. Polja karakterizira dublje tlo zbog čega su postoje uvjeti za razvoj agrarnih djelatnosti.

Šume su uglavnom iskrčene i dominira polikulturni pejzaž na malim posjedima, a u novije se vrijeme širi socijalni ugar i ozelenjuju se obradive površine. Poljoprivreda ima manju važnost nego prije. Kapelski prostor obilježava šumsko bogatstvo.

Udolina ima određeno industrijsko značenje (Ogulin, Plaški), a postoje i turističko-rekreativni potencijali. Izgradnjom hidrocentrale Gojak prestalo je poplavljivanje Ogulinskog polja i stvorena su akumulacijska jezera za potrebe hidroelektrana Sabljaki i Bukovnik. Udolinu obilježava nizak prirodni priraštaj i jaka emigracija zbog čega dolazi do depopulacije prostora.

Naselja Ogulinsko-plaščanske submontane udoline

Glavna naselja su Ogulin i Plaški na suprotnim krajevima udoline. Stariji centri su Morduš i Vitunj. Ogulin se razvija nakon pada značenja Modruša i Vitunja jer ima izrazito vojno-strateško značenje zbog čega se nisu razvijale jače trgovačke i obrtničke funkcije. Tek s razvojačenjem Vojne krajine ostaloj Hrvatskoj se stvaraju jači preduvjeti za gospodarski razvoj. Jači razvoj Ogulin je doživio tek nakon Prvog svjetskog rata razvijajući drvnu industriju, parnu pilanu i ciglanu. Sve do 1991. broj stanovnika raste.

Plaški se nalazi na prometnom pravcu Vrbovsko-Ogulin-Plitvice-zapadna Bosna. Naseljen je u 12. stoljeću, a u 17. stoljeću uselili su se pravoslavni Vlasi koji preuzimaju crkvene funkcije. Plaški se tada razvija u vodeće naselje ovog prostora, no veće značenje dobio je tek nakon Prvog svjetskog rata kad je razvio drvnu industriju, mlinove i štedionicu, a nakon Drugog svjetskog rata još veće s razvojem industrije celuloze i papira.

Modruš je frankopanski burg iz 12. stoljeća koji je bio središte naseljenosti do 16. stoljeća. Oštarijsko-josipdolski prostor ima jače izražena krška obilježja, no ima i plodnih polja. Relativno je razvijen još u 15. stoljeću, no gubi značenje razvojem Ogulina. Donekle je oživio izgradnjom jozefine i kasnije ličke pruge. Najvažnija naselja su Oštarije i Josipdol.

Lika

Lika je prostrana zavala s poljima na visini uglavnom između 500 i 700 metara odvojenim krškim sredogorjem koje je najviše između Ličkog i Krbavskog polja. Najveći dio građen je od jurskih i krednih vapnenaca i dolomita. Jedino u poljima postoje rijeke koje poniru na rubovima polja, a najveće su Lika i Gacka. Većina polja povremeno je plavljena pa zaostaje naplavni materijal koji daje plodnost poljima.

Klima je umjereno topla vlažna s toplim ljetima, a u najvišim dijelovima Velebita i Plješevice vlažna borealna, u južnom dijelu Like sredozemna. Prirodno su ograničene mogućnosti razvoja poljoprivrede (krumpir, ječam, kupus) zbog čega se kombinira slabije razvijeno ratarstvo i stočarsko gospodarstvo sa šumarstvom. Posljedica takvih prirodnogeografskih i socioekonomskih uvjeta je slaba i rijetka naseljenost Like.

Porast stanovništva u Lici bio je prisutan u 18. i 19. stoljeću zbog visokog prirodnog priraštaja, ali od druge polovice 19. stoljeća pa do danas prisutna je emigracija. Struktura naselja i tradicionalna organizacija u zadruge stvorena je u 18. stoljeću. Od kraja 18. stoljeća počela je planska koncentracija dotad disperznih naselja, no nije izvršena do kraja pa danas postoje nizna i disperzna naselja, posebno izvan većih poljskih ravni.

42

Većina naselja zadržala je karakter tradicionalnih planinskih seoskih naselja. Izdvajaju se bivša općinska središta, ali koncentracija stanovništva i u njima je vrlo mala. Maksimum naseljenosti bio je 1900. godine, gotovo 200 000 stanovnika dok danas u Lici živi oko 40 000 stanovnika.

Osnovni prirodni izvori koji su uvjetovali razvoj ličkog gospodarstva su obradivo zemljište, pašnjaci i šume, mineralne sirovine i vodeni tokovi te prometni položaj između Sjevernog i Južnog primorja, Gorskog kotara, Središnje Hrvatske i Bosne. Na 6% površine tlo je produktivno za poljoprivredu i na njemu se uzgajaju žitarice, krumpir, kupus, repa i grah. Stočarstvo, najviše govedarstvo i ovčarstvo, razvijeno je na pašnjacima na rubnim planinama, osobito Velebitu.

Šume čine oko 38% površine, najviše u istočnom dijelu. Prerada drveta započela je još u 18. stoljeću, a osobito se razvila krajem 19. stoljeća kad je bilo mnogo malih pilana. Nakon Drugog svjetskog rata nastalo je nekoliko drvnoindustrijskih poduzeća na bazi bogatstva bukovih šuma. Rudno bogatstvo je slabije, na južnom Velebitu nađena su rudišta barita, a postoje i nalazišta boksita te dobre zalihe građevnog kamena. Zbog tekućica postoji i hidropotencijal. Danas je razvijena prerađivačka industrija i sve se više razvija turizam.

Gacka

Gacka je otvoreni poljski prostor najveći u južnom dijelu gdje se nalazi Gacko polje, a u sjevernijim dijelovima manja polja poput Gusića ili Srpskog polja. Najviši dio područja je na krajnjem jugoistoku gdje je i izvorište Gacke dok je najnii dio oko ponora u Srpskom polju.

Podlogu čini debeli pokrov pleistocenskih šljunaka na kojemu su slojevi pijeska i gline, a uzduž toka Gacke aluvijalni materijal. Zbog toga je autohtona gospodarska vrijednost Gacke veća nego u ostalim dijelovima Like i stoga postoji kontinuirana naseljenost od pretpovijesti dok su u drugim dijelovima Gorske Hrvatske bili prekidi u razvoju.

Glavno naselje je Otočac koji se razvio na mjestu račvanja Gacke u zapadnom dijelu polja. To je i križište svih unutrašnjih putova zbog čega je to bio najbolji položaj za razvoj središnjeg naselja. Od 14. stoljeća Otočac je utvrđeni frankopanski grad i središte Gacke, od kraja 15. stoljeća u vlasništvu je kralja, a od 16. stoljeća u sklopu Vojne krajine kao središte kapetanije. Nakon priključenja Like Hrvatskoj krajem 17. stoljeća počinje širenje naselja i zbog mirnog razdoblja oživljavanje prometnih putova i porast značenja Otočca. Obnovljene su trgovaqčke veze i kolski promet te se Otočac razvio u sekundarno središte Like i krajem 19. Stoljeća dobio prve industrije.

Na sjeveru Gacke je Brinje, na uzvišenju u središtu najvećeg poljskog prostora. Imao važan prometni položaj na jozefini, a nakon prestanka tog prometa u drugoj polovici 19. stoljeća ostala mu je funkcija lokalnog središta.

Srednja Lika

Srednja Lika obuhvaća područje srednjovjekovne ličke župe. To je fluviokrška zaravan s dolinsko-krškim proširenjima planinskog okvira. Prirodnogeografski uvjeti za razvoj naselja slični su kao u Gackoj, a najstarija, prethistorijska naselja bila su na istaknutim uzvišenjima i humovima. Nije imala veće značenje u predtursko doba, a u turskom razdoblju značenje dobiva sjeverozapadni dio oko Perušića.

Nakon turskog razdoblja uslijedilo je naseljavanje krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Javila se potreba stvaranja novog žarišta zbog glavne prometne veze Rijeka-Senj-Karlobag-Oštarijska vrata-Lička zavala. Upravno sjedište preseljeno je iz Karlobaga u novoosnovano središte Gospić 1733. godine. Tek se tada naziv Lika proširuje na čitav današnji prostor.

Gospić ima povoljan topografski položaj na zapadnom rubu Ličkog polja. Tipičan je planski centar, izrazito je cestovno raskrižje od kuda putovi vode prema Gackoj, Krbavi, Pounju i Južnoj Lici. Zbog toga se postupno razvija u glavno središte cijele Like, a razvoj je potican i željezničkom prugom izgrađenom u prvoj polovici 20. stoljeća, no slaba gospodarska baza onemogućila je razvoj u veće naselje. Gospić ipak nije mogao obavljati

43

centralne funkcije za čitav prostor Like, a osim toga, novi cestovni pravci iz Središnje Hrvatske prema Jadranu zaobilazili su Gospić (Plitvice-Korenica-Udbina) kao i željeznička pruga koja je išla dolinom Une zbog čega je smanjeno značenje glavnog križišta. Nakon Drugog svjetskog rata u blizini Gospića je izgrađeno novo industrijsko središte, Lički Osik, kao pokušaj gospodarskog oživljavanja prostora. Stanovništvo Gospića raslo je konstantno do 1991. kad je zabilježeno značajno smanjenje broja stanovnika.

Južna Lika

Južna Lika je prostor u čijem je središtu Gračačko polje, vapnenačka zaravan pokrivena aluvijalnim naplavinama. Poljem protječu ponornice Otuča i Ričica i ono je u kišno doba poplavljeno. Na sjeveru Južne Like je viša poljsko-udolinska zona Mazina i Bruvna, a na jugu submediteranski prostor gornjeg dijela doline Zrmanje. Gračačko polje ima križišno prometno značenje i dobre veze sa submediteranskim prostorom i primorjem. U prošlosti su prevladavala transhumantna kretanja između zimskih pašnjaka u submediteranskom području i ljetnih pašnjaka na Velebitu, sredogorju i Plješevici.

Najveće naselje Južne Like je Gračac smješten u Gračačkom polju na ponornici Otuči. Nekad je bio trgoviše, a danas manje industrijsko središte. Prometno je križište s željezničkom prugom Zagreb-Split i cestama Gospić-Gračac-Knin i Zagreb-Karlovac-Plitvice-Gračac-Obrovac-Zadar.

Krbava

Krbavu čine dvije velike poljske zone dinarskog pružanja: Koreničko i Krbavsko polje s posebno raščlanjenim pobrđem sredogorja. Pobrđe ima nekoliko značajnijih dolomitnih udolinskih zona. Zbog stočatskih površina i ocjeditijih rubnih poljskih zona te lakih veza između naseljenih poljskih prostora formiralo se prvo upravno središte za najveći dio današnje Like u Mrsinju. Nakon toga je središte postala Udbina.

Nakon turskog povlačenja težište se premješta iz Krbave u središnju ličku zavalu. U novim uvjetima se razija ratarsko stočarska ekonomika i nastaje novi sustav naselja pretežno niznog karaktera na rubovima poljskih ravni. Glavni centar postaje Korenica.

Korenica je naselje u Koreničkom polju i vodeći je centar Krbave. Razvila se u krajiškom razbolju i bila centar je koreničko-bjelopoljske poljske zone te postupno preuzela ulogu središta sjevenog dijela Krbave. Ima najpovoljniji prometni položaj i povezana je s Plitvičkim jezerima što joj omogućuje razvoj turizma, a privreda se temelji još na lovu i šumarstvu.

Udbina je stari centar Krbave, a od 18. stoljeća je centar samo južnog dijela Krbave. Nekad povoljan topografski položaj na uzvišenju iznad južnog dijela polja danas više nema veće značenje u novim uvjetima cestovnog prometa i sigurnosti. U tim novim uvjetima Bunić se razvija kao poljoprivredno-stočarsko-sajmišni centar i središte sjevernog poljskog prostora.

Ličko Pounje

Ličko Pounje odvojeno je od ostatka Like visokim planinskim okvirom Plješevice. U reljefu se ističu dijelovi rubne vapnenačke zaravni, viša izdvojena pobrđa, dotilne fluviokrške udoline i izrazito dolinski prostor gornje Une. Sve to predstavlja povoljne uvjeze za razvoj komplementarne ratarske i stočarske komponente tradicionalnog gospodarstva. Prostrane dolomitne zone južne Plješevice koriste se za ljetne ispaše. U središtu je Lapačko polje.

U srednjem vijeku Ličko Pounje bilo je dio Krbave, a nakon povlačenja Turaka iz Like Pounje je još cijelo stoljeće u sastavu turske Bosne što je ograničavalo razvoj. U drugoj polovici 19. stoljeća počeo je jači razvoj tradicionalne ratarsko-stočarske ekonomike i razvoj Donjeg Lapca i Srba.

44

Donji Lapac ima jače trgovačke i obrtne te centralnomjesne funkcije. Jači razvoj uslijedio je tek nakon Drugog svjetskog rata zbog čvorišnog prometnog položaja. Manji lokalni centar na jugu Pounja je Donji Srb.

SJEVERNO HRVATSKO PRIMORJE

Sjeverno hrvatsko primorje dio je Primorske Hrvatske. Zauzima 11% površine Hrvatske na kojoj živi oko 500 000 stanovnika odnosno 85 stan./km2. Podloga je uglavnom građena od vapnenaca mezozojske staroisti među kojima ima i nešto dolomita, osobito u sjevernom priobalju Riječkog zaljea i na Cresu. Središnja Istra, Vinodol, Krk i Rab imaju nepropusnih naslaga paleogenog fliša, a Lošinj, Susak i Unije pješčane naslage.

Sjeverno hrvatsko primorje dijeli se na Istru, Opatijsko primorje, Rijeku s okolicom, Vinodol, Velebitsko primorje i kvarnerske otoke.

Rijeka s okolicom

Rijeka se razvila na mjestu gdje se Jadransko more nakon Tršćansko zaljeva najdublje uvuklo u europsko kopno i najviše približilo srednjoj Europi i srednjem Podunavlju. Nalazi se na sjevernoj obali dobro zaštićenog Riječkog zaljeva na mjestu gdje se Rječina probija do mora i oblikuje deltu. Prema Rijeci izbijaju dva velika transeuropska prometna pravca – jedan preko Postojnskih vrata (jantarski put), a drugi preko Gorskog kotara.

Prirodnogeografska obilježja Rijeke i okolice

Rijeka ima povoljan regionalni položaj. Riječki zaljev uokviren je grebenom Učke i Ćićarije na zapadu, planinama Gorskog kotara sa sjeveroistoka te otocima Krkom i Cresom na jugu. Tako taj zaljev ima povoljan pristup s morske strane (Vela, Srednja i Mala vrata) kao i dovoljnu dubinu mora za slobodan pristup i najvećim brodovima, najveći dio je dubok oko 60 m.

Rijeka i okolica imaju povoljne klimatske karakteristike. Relativno su zaklonjeni od bure i otvorenog mora i valova juga. Primaju znatno veću količinu padalina, oko 1700 mm godišnje, i imaju nešto oštrije zime nego ostali dijelovi Primorja. Vegetacija neposredne okolice je submediteranska.

Historijskogeografski razvoj Rijeke

Na mjestu današnjeg trsatskog kaštela u antičko se doba nalzilo ilirsko naselje, a Rimljani su zapadno od ušća Rječine na mjestu današnjeg Starog grada podigli naselje Tarsaticu koja se nalazila na važnom prometno-strateškom položaju. U 7. stoljeću na mjestu porušene Tarsatice nastalo je novo, hrvatsko utvrđeno naselje koje je imalo granični položaj. U 13. stoljeću postojala su dva naselja Trsat i Rika.

Od druge polovice 15. stoljeća Rijeka je pod vlašću Habsburgovaca. Prostor Starog grada je ograđen zidinama i razvijao je obrt, trgovinu i pomorstvo, ušće Rječine imalo je lučke funkcije. Rijeka je bila posrednik u trgovini između kontinentskog zaleđa i prekomorskih zemalja. Zbog toga su u gradu razvijene prerađivačke djelatnosti poput mlinarstva i štavljenja kože, a razvijena je i brodogradnja. U 16. stoljeću došlo je do krize trgovine i pomorstva jer dio robe skreće prema Trstu, a istodobno konkurenciju predstavljaju i Bakar i Kraljevica. Stoga se Rijeka sve do početka 18. stoljeća po značenju ne izdvaja od susjednih kvarnerskih luka Bakra, Kraljevice i Senja.

Početkom 18. stoljeća dolazi do prekretnice, Rijeka je proglašena slobodnom lukom, izgrađen je Lazaret i prve ceste sa zaleđem (karolina), a javile su se i prve industrije čime počinje razvoj i širenje riječke luke. U prvoj etapi koja je trajala do sredine 19. stoljeća Rijeka je imala privilegije za razvoj pomorske trgovine i industrije te je dobila prve prometne veze sa zaleđem, no Austrija je ipak favorizirala razvoj Trsta zbog čega je on imao

45

mnogo brži demografski rast. Stanovništvo Rijeke se u pedeset godina gotovo udvostručilo sa 7000 na 12 000. Grad se širi izvan gradskih zidina , prvenstveno uz obalu prema zapadu.

U drugoj fazi od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata izgrađuje se velika luka i uspostavlja se željezničkih veza sa zaleđem čime je Rijeka počela funkcionirati kao velika europska luka. Razvija se industrija i proširuje se gradsko područje s obje strane Rječine. Karolina i lujzijana potakle su razvoj Sušaka, istočnog predgrađa Rijeke. Izgradnja prometnica i razvoj industrije pozitivno su utjecali na razvoj pomorstva i brodarstva, a od 1870ih godina jača parobrodarstvo, a propada jedrenjaštvo. 1913. godine promet riječke luke (sa sušačkim dijelom) dosegao je maksimum (nešto više od 2 milijuna tona). Broj stanovnika se u ovoj etapi povećao više od tri puta.

Posebno značenje imala je željeznička pruga Budimpešta-Zagreb-Rijeka s odvojkom prema pruzi Beč-Trst. Rijeka je postala vodeća luka mađarskog dijela monarhije što je potaklo dolazak stranaca i promjenu nacionalnog sastava. Tako su sredinom 18. stoljeća 90% riječkog stanovništva činili Hrvati, a neposredno prije Prvog svjetskog rata tek 40%.

Rijeka i Sušak postali su jedinstveni gradski organizam, no nakon Prvog svjetkog rata došlo je do podjele. Rječina je postala granica i Rijeka je pripala Italiji, a Sušak Jugoslaviji zbog čega je došlo do pada značenja Rijeke, a porasta značenja Sušaka, no ukupna važnost se bitno smanjila. Gubitak lučkog prometa nastojao se nadoknaditi razvojem industrije, a potican je i razvoj trgovine. Sušak je pak doživio procvat, razvijali su se i trgovina i pomorstvo i industrija te je postao najvažnijom lukom Jugoslavije i uz Dubrovnik najvažnijim središtem jugoslavenskog brodarstva. Sve se to odrazilo i na demografski razvoj, stanovništvo Rijeke je u razdoblju od 1910. do 1931. poraslo za samo oko 6%, dok se stanovništvo Sušaka gotovo utrostručilo.

Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka je vraćena Jugoslaviji te Rijeka i Sušak postaju jedinstvena cjelina, glavna luka Jugoslavije i važna tranzitna luka za Mađarsku, Austriju i Čehoslovačku. Lučki promet je porastao i riječki lučki bazen je proširen, a izgrađeni su i novi prostorno dislocirani lučki bazeni koji svi zajedno čine riječku lučki sustav. Riječko-šušački lučki bazen orijentiran je na generalni teret i drvo i sadrži kontejnerski terminal i žitni silos. Bakarsko-urinjski lučki bazen orijentiran je na sipki i tekući teret i obavlja Ro-Ro promet. Omišaljski lučki bazen ima terminale Jadranskog naftovoda i INA-Petrokemije dok je raški lučki bazen u luci Bršici orijentiran na drvo i stoku.

1960ih godina riječka luka doživljava intenzivniji rast prometa nakon izgradnje rafinerije nafte u Urinju i terminala za sipke terete u Bakru. Stavljanjem u pogon terminala u Omišlju i naftovoda krajem 1970ih nastavlja se rast prometa i kroz riječku luku prolazi 2/3 prometa svih hrvatskih luka. Sve to utječe na jačanje industrije i drugih funkcija. Grad se širi u područje ranije ruralnih naselja u okolici i grade se nove gradske četvrti. Istodobno grad ima jak utjecaj na prigradsku zonu koja se deagrarizira i urbanizira. Gradnjom mosta na Krku zona urbanizirane regije proširila se i na sjeverni dio Krka. U područje Riječke urbane regije danas ulaze i Opatijsko i Crikveničko primorje koa kontinuirano urbanizirana zona. No zbog nedostatka prostora javlja se problem prometa, potrebna je izgradnja cestovne zaobilaznice i premještanje željezničke stanice.

U drugoj polovici 20. stoljeća stanovništvo Rijeke se udvostručilo u 20 godina uglavnom zbog imigracije, a maksimum je bio 1991. kad je Rijeka imala 170 000 stanovnika. 1990ih godina uslijedilo je smanjenje stanovništva grada.

Opatijsko primorje

Opatijsko primorje fizionomski je dio Istre, ali je funkcionalno dio riječke urbane regije. Obuhvaća obalnu zonu, prigorski pojas Učke i prigradsko područje Rijeke oko Matulja. Izdvojena uzvišenja prigorskog pojasa Učke naseljena su od pretpovijesti. Prevladavao je agrarni pejzaž malih terasa i ograda s ratarsko-stočarskom proizvodnjom. Uz obalu nisu postojali uvjeti za agrarnu valorizaciju i razvoj naseljenosti.

U 17. i 18. stoljeću na obali su nastale male gospodarske depandanse koje su postale samostalna naselja u drugoj polovici 19. stoljeća kad počinje turistička valorizacija zahvaljujuću vrlo povoljnim mikroklimatskim obilježjima. Jači razvoj turizma počinje od izgradnje ogranka Južne željeznice od Pivke do Rijeke. Najprije se razvijao zimski i lječilišni turizam.

46

Uskoro je Opatija postala najveće naselje cijelog kvarnerskog prostora osim Rijeke, a postupno se razvijaju i ostala naselja u Opatijskom primorju i stvara se jedinstvena priobalna zona naseljenosti koja je 1910. godine imala 1/3 stanovništva cijelog područja, a između dva svjetska rata polovicu stanovništva. Paralelno s promjenama u strukturi naseljenosti se odvija deagrarizacija koja je u prva dva desetljeća 20. stoljeća smanjila broj poljoprivrednog stanovništva sa 75% na 25%.

Danas je dominantna gospodarska grana turizam, a prostor je gotovo potpuno deagrariziran i bez industrije. Dogodile su se i promjene u turizmu. Nekad ekskluzivno zimovalište s razvojem lječilišne djelatnosti danas je ljetovalište. Sve do Prvog svjetskog rata Opatijsko primorje bilo je najvažnija turistička regija, između dva svjetska rata zbog talijanske je uprave turistički promet smanjen, a nakon Drugog svjetskog rata dolazi do naglog rasta, no Opatijsko primorje više nikad nije preuzelo vodeće značenje, prestigli su ga zapadna Istra, Crikveničko i Makarsko primorje, Dubrovnik… Danas su u turističku ponudu uključena stara prigorska naselja koja se revitaliziraju, a problem primorja je skučenost prostora, rano zasjenjenje zbog Učke i zagušenje prometa. Primorje bilježi stalan porast stanovništva, a najviše demografski rastu Opatija i naselja najbliža Rijeci.

Istra

Istra obuhvaća područje Istarske županije u koju nije uključeno Opatijsko primorje. Razlikuju se tri reljefne cjeline: istarski ravnjak, središnja Istra i Ćićarija. Istarski ravnjak je niska, blago valovita vapnenačka zaravan pokrivena crvenicom u koju su usiječene doline Mirne, Raše i Limska draga. Na ravnjaku postoje najbolji uvjeti za poljoprivredu, posebice vinogradarstvo koje je značajno od 19. stoljeća.

Središnja Istra je vlišni, valoviti prostor diseciran vodotocima. Dominira laporovito i glinovito tlo i to je najizrazitiji poljoprivredni kraj u Istri. Ćićarija je najviši dio Istre, to je bezvodna krška zaravan koja na sjeveru postupno prelazi u slovenski Kras i Brkine, na istoku u Kastavštinu, a na jugoistoku se nastavlja Učka s malo plodnog tla i rijetkom naseljenošću.

Historijskogeografski razvoj Istre

U predantičkom razdoblju iz sigurnosnih su razloga na uzvišenjima u flišnom i vapnenačkom području građeni su kastelijeri sa stočarsko-ratarskom tradicijom. U rimskog razdoblju izgrađene su prometnice i razvili su se centri na zapadnoj obali: Pula, Poreč, Rovinj, Novigrad, Umag. Stvoren je ager, novi agrarni pejzaž u priobalju, a istodobno je pojačano stočarsko iskorištavanje unutrašnjosti zbog čega je pojačana erozija i zamočvarivanje čime su pogoršani uvjeti za život i gospodarstvo.

U srednjem vijeku doseljavaju se Hrvati i postaju dominantno stanovništvo u unutrašnjosti Istre. Sukobi za vlast negativno su utjecali na naseljenost. Od 15. stoljeća doseljava se stočarsko stanovništvo iz dinarskog područja koje gradi mala disperzna naselja na Ćićariji i u unutrašnjosti Istre što je ponovno dovelo do pojačanog iskorištavanja, erozije i zamočvarivanja. Venecija ukida autonomiju gradovima u priobalju čime oni gube na važnosti.

U 19. stoljeću ponovno se razvija agrarna proizvodnja na zaravnima jugozapadne Istre i u priobalju. Pod utjecajem Trsta i Pule u zapadnoj Istri se provodi agrarna specijalizacija na vinogradarstvo, voćarstvo, povrtlarstvo i žitarice dok su unutrašnjosti Istre i dalje vlada tradicionalno polikulturno gospodarenje i sitno stočarstvo. Stanovništvo se stalno povećava čemu pridonosi značenje Pule kao glavne austrijske ratne luke.

Početkom 20. stoljeća javlja se deagrarizacija i slabi tradicionalno stočarstvo te se obnavlja vegetacijski pokrov. Postupno se napuštaju stara akropolska naselja i stanovništvo se odseljava. Istra je nakon Prvog svjetskog rata priključena Italiji i događa se nasilna preorijentacija u poljoprivredi kojom se stimulira proizvodnja pšenice dok je vinogradarstvo uništeno. Istodobno se događa kriza ribarstva i brodarstva što izaziva emigraciju koja se nastavlja do sredine stoljeća kad dolazi do veće emigracije talijanskog stanovništva zbog priključenja Istre Jugoslaviji.

47

U drugoj polovici 20. stoljeća broj stanovnika se stabilizira i počinje lagano rasti, no dolazi do unutrašnjih razlika, stanovništvo se preseljava iz unutrašnjosti prema obali zbog čega je došlo do neujednačenog regionalnog razvoja. Unutrašnja Istra i danas ima emigracijski, a obalna imigracijski karakter.

Obilježja naseljenosti i naselja u Istri

Tri su osnovna oblika naselja u Istri: veća grupirana naselja uz obalu, naselja u unutrašnjosti grupirana na povišenim zonama (akropolska naselja) i zaseoci od nekoliko kuća. Danas prevladavaju mala naselja, oko polivce naselja ima manje od 100 stanovnika, a u pojedinim krajevima je taj omjer i veći. Mnoga naselja imaju patronimička imena. Zbog trenda depopulacije broj malih naselja je u stalnom porastu. Istru u cjelini obilježava iznadprosječni stupanj deagrarizacije i urbanizacije.

Težište naseljenosti je na zapadnoj obali. U Istri je 11 centara – jezgara polariziranog razvoja: Pula, Poreč, Rovinj, Buje, Buzet, Pazin, Labin, Umag, Podpićan, Raša i Novigrad. Uočljiva je polarizacija u funkcijama stanovanja i rada. Pula ima određenu dominaciju, koja se smanjuje s jačanjem Rovinja.

Pula

Pula je obalni grad u južnom dijelu Istre. Razvila se u ilirsko doba kao gradina, a kasnije su taj lokalitet zauzeli Rimljani i dali joj vojno-strateško značenje. Već je tada imala oko 35 000 stanovnika. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva Pula je izgubila svoje značenje i u srednjem vijeku propada i gubi stanovništvo pa je početom 19. Stoljeća bila tek malo selo s 1300 stanovnika. Od sredine 19. stoljeća doživaljava procvat jer postaje glavna austrijska ratna luka zbog povoljnog geografskog smještaja i položaja koji je omogućavao dobru zaštićenost s kopna i mora, te zbog povoljne dubine mora. To je utjecalo i na porast broja stanovnika koji se do kraja stoljeća popeo iznad 50 000.

Nakon Prvog svjetskog rata Pula potpada pod talijansku vlast i značenje joj opada zbog čega gubi i stanovništvo. U razdoblju između dva svjetska rata izgubila je gotovo 2/3 stanovništva. Nakon Drugog svjetskog rata ponovno joj raste značenje jer se razvijaju industrija (brodogradnja, tvornica stakla, cementa…) i turizam. Iskorištava se turistički potencijal: razvedena obala i bogato kulturno-povijesno naslijeđe i grade se turistička naselja (Zlatne stijene, Verudela…). Pula je danas važno prometno čvorište s međunarodnim aerodromom i trgovačko središte.

Ostala naselja

Na zapadnoj obali nekoliko je starih gradova s jezgrama na poluotocima i te nova naselja koja razvijaju turizam: Rovinj, Poreč, Umag, Novigrad, Vrsar. U okolici Pule turistička su naselja Vodnjan, Fažana, Medulin, Galižana, Marčana, a na istočnoj obali Rabac. U unutrašnjosti se također razvija turizam u Labinu, Pazinu, Buju, Buzetu, Raši, Motovunu i drugim mjestima.

Pazin je županijsko središte. U prošlosti je bio kulturno središte istarskih Hrvata, a danas je prometno, gospodarsko i kulturno središte Istre. Podno starih akropolskih naselja uzgrađena su nova Buzet-Fontana, Motovun-Kanal i druga. U Labinštini je eksploatacija ugljena utjecala na transformaciju kraja i izgradnju novih naselja Raše, Podlabina i Podpićana. Stari Labin spojio se s Podlabinom koji je postupno preuzeo glavne funkcije.

Vinodol

Historijskogeografski pojam Vinodola širi je od današnjega.

48

Prirodnogeografska obilježja Vinodola

Vinodol obilježavaju tri longitudinalne reljefne zone: primorski bilo, unutrašnja flišna udolina i strmi kontinentski odsjek. Kraj ima prijelazni karakter klime između nešto hladnijeg i vlažnijeg sjeverozapadnog Kvarnera i sušeg i malo toplijeg Podvelebitskog primorja. Struktura reljefa i klimatske prilike omogućuju brojna vrela koja se nalaze u dvjema zonama: vrela uz morsku obalu i vrulje te vrela u unutrašnjoj flišnoj udolini od kojih je veći broj kaptiran za lokalne vodovode pojedinih naselja. Vrela su imala veću važnost u prošlosti jer je njihova malena i promjenjiva izdašnost nedovoljna za suvremenu vodoopskrbu.

Naseljenost Vinodola

Vinodol je tipično emigracijsko područje, posebno od kraja 19. stoljeća. Težište naseljenosti do druge polovice 19. stoljeća bilo je u unutrašnjoj flišnoj udolini, a broj stanovnika primorske i unutrašnje zone prvi se put izjednačio 1890. godine. Nakon toga se težište naseljenosti preselilo u primorsku zonu.

Rano je započet proces deagrarizacije što je povećalo važnost primorske zone i ubrzalo smanjenje populacije unutrašnjih naselja i razvoj nasleja uz obalu. Danas je Vinodol jedinstvena urbanizirana zona sa središtem u Crikvenici.

Historijskogeografsko značenje Vinodola određeno je povoljnom ratarskom osnovom u flišnoj udolini, položajem u sklopu transhumantnih stočarskih kretanja te prometnim položajem posrednika između medireranskog prostora i planinskog i panonskog zaleđa. Turizam se počeo razvijati 1880ih godina s centrima u Crikvenici, Selcu i Novom Vinodolskom koji su bilježili stalan porast turističkog prometa. 1970ih godina vinodolska turistička sezona postala je najvažnija na Kvarneru s oko dva milijuna noćenja.

Razvoj turizma utjecao je na aktiviranje unutrašnje zone zbog poljoprivrednih proizvoda (mlijeka, voća, povrća) i uslužno-proizvodnih aktivnosti. Stanovništvo obalne zone konstantno se povećava, a stanovništvo unutrašnje zone smanjuje i današnji omjer je 3:1 u korist obalne zone. Najveća naselje su Crikvenica i Novi Vinodolski, a u unutrašnjosti Bribir.

Podvelebitsko primorje

Podvelebitsko primorje je rijetko naseljen prostor od Ledenica do Zrmanje. Naseljenost je uglavnom disperzna od obale do podnožja glavnog grebena, a uz najvažnije prijevoje naseljenost se širi i s druge strane glavnog grebena.

Prirodnogeografska obilježja Podvelebitskog primorja

Osnovno obilježje klime je sušnost unatoč relativno velikoj količini padalina na glavnom grebenu. Sušnosti pridonose vapnenački sastav i ekspozicija, no glavni faktor je bura. Prevladavaju topla ljeta i pretežno suhe zime s čestim naglim snižavanjima temperature zbog bure. Tome je prilagođen i vegetacijski pokrov, ali je on i posljedica dugotrajnih destruktivnih utjecaja tradicionalne stočarske ekonomike (uzgoj ovaca i koza) zbog čega prevaldava zatvoreni kamenjar.

Naseljenost Podvelebitskog primorja

Obalna naselja u Podvelebitskom primorju nastala su još u rimsko doba. U srednjem vijeku raste stočarsko stanovništvo zbog naseljavanja Vlaha, ali uvjeti za razvoj većih stalnih naselja su nepovoljno zbog nerazvijene trgovine i nedostatka obradivog zemljišta. Rezultat razvoja Senja i kasnije Karlobaga rezultat je njihove funkcije lučkih središta povezanih sa zaleđem.

49

U turskom razdoblju zavladala je gotovo potpuna pustoš osim vojno-strateški važnog Senja koji je imao i najpovoljniji položaj. Ponovno naseljavanje počelo je u drugoj polovici 17. stoljeća i to stočarskim kolonistima iz Sjeverne Dalmacije koji su podigli brojne male zaseoke. Stalna naselja nastala su na istim mjestima kao i u antičko doba. Početkom 18. stoljeća Podvelebitsko primorje imalo je oko 5000 stanovnika od čega je polovica živjela u Senju. Zbog oskudice obradivih površina prevladavalo je ekstenzivno sitno stočarstvo, a dopunske prihode stanovništvo je ostvarivalo sječom i transportom drveta i trgovinom solju. Razvoj pomorstva i ribarstva bio je skroman, ali se razvijao transport.

Nakon ukidanja Vojne krajine ogoljeli pašnjački kamenjari su pošumljeni. Uslijedilo je povećanje broja stanovnika zbog visokog prirodnog priraštaja i maksimum je dosegnut prije Prvog svjetskog rata. Nakon toga uslijedilo je smanjenje uz depopulaciju disperznih zaselaka primorske padine, ali i rast Senja zbog razvoja tranzitnog turizma i malih prerađivačkih industrija.

Krk

Krk je drugi najveći hrvatski otok i dio je Kvarnerskog otočja. Reljefno se može podijeliti na sjeverni, srednji i južni. Sjeverni Krk čini niska vapnenačka zaravan s malom površinom i naseljenošću, a značenje dobiva tek u najnovije doba kroz most, aerodrom i naftni terminal. Srednji Krk je najprostraniji, zauzima više od polovice površine i gotovo 90% naselja. U reljefu prevladavaju valoviti oblici do 200 metara visine obrasli vegetacijom. Izmjenjuju se vapnenačka i dolomitna podloga. Naselja su glavnom mala sela i zaseoci u unutrašnjosti. Južni Krk zauzima trećinu površine i 10% naselja. Polovicu površine čini visoka vapnenačka zaravan na 350-400 m visine koja je razdvojena plodnom flišnom udolinom. Taj je dio otoka transformiran već potkraj 19. stoljeća, a danas u pejzažu prevladavaju zbog litoralizacije napušteni vinogradi. Prirodni uvjeti za razvoj turizma nisu povoljni kao na srednjem Krku zbog relativno nepristupačne, visoke stjenovite obale s uvalicama. Flišna udolina se pruža sredinom otoka i ima najveće poljoprivredno značenje na otoku. Obuhvaća Omišaljsko, Dobrinjsko, Vrbničko i Baščansko polje od kojih sva osim Omišaljskog imaju tekućicu.

Na Krku je značajno ispreplitanje maritimnih i prilično jakih kontinentskih utjecaja klime. Bura zahvaća sjeveroistočni dio otoka i zimi često otežava promet dok su srednji i jugozapadni dio zaštićeniji što ima utjecaja i na razvoj turizma.

Najstariji stanovnici Krka bili su Liburni koji su romanizirani, a s dolaskom Hrvata romanski element potisnut je u grad Krk, a preostali dio otoka naseljen je Hrvatima koji su organizirali pet župa: Omišalj, Vašku, Vrbnik, Dobrinj i Gradec (Dubašnicu). Prevladavaju disperzna sela, ali najznačajnija su grupirana naselja koja su ujedno i najstarija i najveća na otoku, tipični mediteranski gradići opasani gradskim zidinama. Od 19. Stoljeća šire se izvan zidina, a zajedničko im je obilježje istaknuti topografski položaj.

Raspored naselja je neravnomjeran zbog utjecaja reljefa i obale. Zato na sjevernom i južnom Krku ima malo naselja, a mnogo u središnjem. Više od polovice naselja smješteno je na obali dok su preostala u unutrašnjosti. Međutim, samo na šest glavnih obalnih naselja: Krk, Punat, Omišalj, Njivice, Vrbnik i Bašku otpada više od polovice stanovništva.

Stanovništvo je raslo sve do prije Prvog svjetskog rata kad počinje stalan pad koji je trajao do 1970ih godina kad počinje porast. Turizam se razvija između dva svjetska rata, ali mnogo intenzivnije nakon Drugog svjetskog rata što je povezano s uspostavom trajektnih veza, a kasnije i izgradnjom mosta.

Rab

Reljefna struktura Raba ogleda se kroz četiri osnovne zone koje se pružaju longitudinalno. Na zapadu je kalifrontska zona niskih vapnenačkih zaravni. Potom slijedi središnja flišna zona, najvažniji i najprostraniji dio koji se sastoji od središnjeg flišnog pobrđa koje razdvaja dvije uzdužne udoline. Dalje prema istoku je vapnenački niz Kamenjaka, jedinstveno vapnenačko bilo koje se pruža od najjužnijeg do najsjevernijeg dijela otoka. Na sjeveroistoku je niska flišna loparska zona.

50

U klimatskom pogledu, Rab ima prava mediteranska obilježja. Ekspozicija otoka je prema Kvarneriću i pučini, a Kamenjak ima zaštitni karakter. Ljeta su topla, a zime relativno tople. U tlima flišnih zona ima dovoljno vode i više od 300 izvora, a postoje i periodični tokovi. Glavno agrarno značenje imaju Loparsko polje, Supetarska Draga, Kamporsko polje i Banjolsko polje.

Sva današanja naselja nastala su na romanskoj osnovi. Hrvati kad su naselili otok, postupno su asimilirali romanizirano stanovništvo. Rab je imao važan maritimni prometni položaj za razvoj posredničkih trgovačkih aktivnosti, trgovao je sa susjednim velebitskim i ličkim zaleđem što je pozitivno utjecalo na demografski rast. Od druge polovice 15. stoljeća pa do kraja 16. stoljeća zavladala je kriza naseljenosti i gospodarstva zbog epidemije kuge i prestanka trgovine s velebitsko-ličkim zaleđem te zbog opće krize na Mediteranu. Ipak, istodobno se stanovništvo doseljavalo na Rab zbog nesigurnosti na susjednom kopnu. Broj stanovnika je stagnirao od 16. do 19. stoljeća na oko 3000, a početkom 19. stoljeća počeo je porast zbog povoljnijih gospodarskih uvjeta i bolje organizirane zdravstvene zaštite, posebno borbe protiv malarije. Sva naselja osim Lopara su u unutrašnjoj flišnoj zoni.

Za Rab je specifično što je kroz prošlost imao stalan porast broja stanovnika za razliku od ostalih otoka, a razlog tomu je agrarna produktivno i rani razvoj turizma. Naime, povoljni uvjeti za razvoj turizma su dobar položaj i privlačnost prirodne sredine i kulturno-povijesne baštine zbog čega je već između dva svjetska raa Rab uz Crikvenicu postao najveće turističko središte Kvarnera.

Cresko-lošinjska otočna skupina

Cresko-lošinjska otočna skupina je najveća geografska otočna cjelina na hrvatskom Jadranu. Otoci su građeni od krednih vapnenaca i dolomita, a za razliku od ostalih kvarnerskih otoka, nema flišne podloge. Dvije najveće reljefne udoline su zavala Vranskog jezera i potopljena Valunska draga, obje u trošivoj dolomitnoj podlozi. Zapadni polutok Lošinja je pjeskovit kao i Susak i Unije. Na otocima nema stalnih tokova pa je to za razliku od Krka i Raba izrazito suh prostor.

Vransko jezero je jedinstveni prirodnogeografski fenomen. Sve do sredine 20. stoljeća imao je ograničeno značenje zbog slabe pristupačnosti, no izgradnjom vodovoda nakon Drugog svjetskog rata jezerska voda se počela iskorištavati za vodoopskrbu Cresa i Lošinja.

Sjeverna obala Cresa vrlo je strma, ali obrasla vegetacijom osim na krajnjem sjevernom dijeli i kod Orleca na središnjem Cresu gdje je kamenjar zbog bure. Na južnom Cresu i Lošinju prevladava prava mediteranska vegetacija obilježena makijom i šumom.

Najstarije naselje je Osor koji potječe iz rimskog razdoblja i bio je upravno središte otočja do srednjeg vijeka kad Venecija za središte postavlja Cres. Na uzvišenjima u unutrašnjosti nalaze se predantička naselja poput Belog. Na Lošinju je prvo naselje nastalo u 12. stoljeću i bilo je to Velo Selo, današnji Veli Lošinj, kasnije je osnovano Malo Selo, današnji Mali Lošinj. Sve do 16. stoljeća većina stanovnika živjela je na Cresu, a Lošinj je bio slabo naseljen. Procjenjuje se da je tada otočje imalo oko 5000 stanovnika. Nakon toga je uslijedilo smanjenje populacije zbog gospodarske krize, nesigurnosti i razvoja gusarstva, a većih imigracija nije bilo. Tek u 17. i 18. stoljeću počinje doseljavanje u Veli i Mali Lošinj.

Do 18. stoljeća prevladavalo je sitnostočarsko ekstenzivno iskorištavanje sa suhozidima i majurima. Na sjeveru Cresa i manje na jugu Lošinja iskorištavale su se šume za proizvodnju ogrjevnog drveta. Usto su ljudi uzgajali masline i vinovu lozu. Krajem 18. stoljeća na otocima je bilo oko 11 000 stanovnika. Povećanje je bilo posljedica uglavnom prirodnog priraštaja.

Zbog krize tradicionalnog stočarstva i razvoja pomorstva i ribarstva na Lošinju počeo je proces deagrarizacije. Mali Lošinj je u 19. stoljeću postao vodeći brodarski centar na Jadranu. To se odrazilo na značajan porast populacije u drugoj polovici 19. stoljeća, a maksimum je dosegnut prije Prvog svjetskog rata kad je na otocima živjelo više od 21 000 stanovnika. Nakon toga je uslijedio nagli, a nakon Drugog svjetskog rata i kontinuirani blagi pad pa danas na cresko-lošinjskim otocima živi otprilike jednak broj stanovnika kao i početkom 19. stoljeća. Na Lošinju je najveće naselje Mali Lošinj koji je i najveće naselje na hrvatskom otočnom teritoriju sa

51

5000 stanovnika. Cres ima oko 2300 stanovnika, a još je veće mjest Veli Lošinj sa nešto manje od 1000 stanovnika.

Krajem 19. stoljeća nakon propasti jedrenjaštva počinje preorijentacija na turizam. 1892. godine Veli i Mali Lošinj proglašeni su klimatskim lječilištima. Turizam danas bilježi dobre rezultate, no potrebno je još poboljšati prometnu infrastrukturu.

JUŽNO HRVATSKO PRIMORJE

Južno hrvatsko primorje jednim se imenom zove Dalmacija. To je jedan od najstarijih regionalnih pojmova, ali historijski je promjenjiv. U antičko je doba obuhvaćao i dinarsku unutrašnjost do panonskopg prostora na sjeveru. Između 4. i 6. stoljeća obuhvaćao je primorje s otocima, kasnije tijekom bizantske vlasti u Dalmaciju su spadali Krk, Rab, Cres i Lošinj te gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Budva, Bar i Ulcinj, dakle teritorijalno nepovezan prosotr oslonjen na more, bez veza sa zaleđem. Od 1409. godine otkad je pod mletačkom vlašću pa sve do njene propasti krajem 18. stoljeća geografski pojam Dalmacije obuhvaćao je prostor od kvarnerskih otoka do Boke kotorske. Potom je pod vlašću Austrije i početkom 19. Stoljeća priključena joj je Dubrovačka Republika. U doba mletačke i austrijske vlasti Dalmacija je imala rubni maritimni položaj, bila je odvojena od ostatka države i imala slabu vezu sa zaleđem što se odrazilo na nepovoljan gospodarski razvoj u prošlosti koji se osjeća i danas. Prva željeznička pruga koja je povezala primorje sa zaleđem izgrađena je tek 1925. godine.

Dalmacija odnosno Južno hrvatsko primorje se dijeli na otoke, primorski dio i zagoru. Otoci su nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvišenja. Viši dijelovi građeni su od vapnenca, a uvale i udoline od dolomita. Flišne naslage prisutne su samo na Pagu i gulavnom su potopljene. U sjeverozapadnom dijelu otoci su brojniji i manji, imaju dinarski smjer pružanja i takav prirodni kompleks naziva se dalmatinskim tipom obale. Južniji otoci su veći i imaju smjer pružanja zapad-istok, nazivaju ih i hvarskom skupinom. Pojedini otoci su vulkanskog podrijetla kao Jabuka i Brusnik. Mljet i dubrovački otoci te poluotok Pelješac pružaju se opet dinarskim smjerom.

Zbog nejednake izloženosti dominantnim vjetrovima i različite osunčanosti pojedinih padina, vladaju različiti mikroklimatski uvjeti zbog čega su otoci različito gospodarski valorizirani. Dolomitne padine pretvorene su u terase za uzgoj masline, vinove loze, smokve i rogača, a ako su na prisojnoj strani mogu biti vrlo vrijedne agrarne površine. Vapnenački grebeni, strmci, kamenjari i padine izložene buri i posolici mogu se koristiti samo za ekstenzivno stočarstvo. Na pojedinim otocima, Braču i Korčuli, postoje zalihe kvalitetnog građevinskog kamena.

Na otocima postoji problem vodoopskrbe jer zbog krške podloge ne postoje trajni povšrinski tokovi, izvori su malobrojni, a njihova izdašnost ograničena i obično ljeti presuše. Zbog toga se na mnogim otocima lokalni vodovodi opskrbljuju iz cisterni ili brodova-vodonosaca. Za neke otoke postoje podmorsi cjevovodi za dovod vode s kopna, to su Pag, Brač, Hvar i Korčula.

Kopneni obalni pojas najširi je na sjeveru kod Ravnih kotara. Od Trogira do ušća Neretve kopneni pojas je uzak i mjestimično sastavljen od fliša. Delta Neretve je nizak aluvijalni, djelomično močvarni prostor. Zagora je najizrazitija u središnjem dijelu Dalmacije, od Krke do Neretve. Sjeverozapadno od Krke je relativno nizak kraj (Ravni kotari i Bukovica), a ta otvorenost prelazi i na susjedne otoke. Na sjeveru je Velebit oštra međa prema unutrašnjosti.

Funkcionalna podjela Dalmacije na Sjevernu, Srednju i Južnu Dalmaciju uvjetovana je orijentacijom prema glavnim gradskim središtima: Zadru i Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. U Dalmaciji živi oko 850 000 stanovnika naseljenih nešto rjeđe od prosjeka Hrvatske.

Prostorno najveći dio Dalmacije zauzimaju neplodne i puste krške površine pa gustu naseljenost imaju uske primorske zone. Stoga ne čudi što se gradsko stanovništvo u razdoblju od sredine 19. do druge polovice 20. stoljeća udvostručilo. Međutim, Dalmacija je emigracijsko područje. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća iselilo je mnogo stanovništva, posebno s otoka, a kasnije i iz Zagore. U prvo vrijeme prirodni priraštaj obalnih i zagorskih naselja pokrivao je gubitak emigracijom s otoka dok nije počela emigracija i iz Zagore sredinom 20.

52

stoljeća. Najjače iseljavanje do Prvog svjetskog rata bilo je u prekomorske zemlje, između dva svjetska rata i najkon Drugog svjetskog rata u druge dijelove Jugoslavije, a od 1960ih godina u Zapadnu Europu, najviše u Njemačku.

Dalmacija ima najstariju gradsku tradiciju u Hrvatskoj. Urbanizacija se u bliskoj prošlosti i danas odvijala u uvjetima litoralizacije. Koncentraciju stanovništva i funkcija na obalu ubrzala slaba ekonomska vrijednost i siromaštvo krškog zaleđa i otoka. Dalmacija ima veću dinamiku rasta ukupnog i gradskog stanovništva što je posljedica jakog preseljavanja iz sela u gradove i jakog priljeva stanovništva iz drugih regija. Zato je Split makroregionalni centar s najvećim porastom stanovništva.

Dalmaciju obilježava brzi razvoj centara rada sukladan emigraciji Zagore i otoka. Ipak, postoje socioekonomske razlike u preobrazbi pa je Srednja Dalmacija najhomogenija i ima najveći stupanj preobrazbe. U Sjevernoj Dalmaciji neke općine u Ravnim kotarima i Bukovici imaju niži stupanj preobrazbe, a slično je i u Južnoj Dalmaciji.

U Dalmaciji oduvijek postoji dvojno gospodarenje kroz iskorištavanje i kopna (stočarstvo i ratarstvo) i mora (ribarstvo i pomorstvo). Poljodjelstvo se bazira na sredozemnim kulturama: maslini, vinovoj lozi, smokvi, bajamu i povrću. Glavne ratarske površine su u flišnim i dolomitnim zonama primorja te aluvijalnim ravnima i poljima Zagore. Polja su nekad bila periodično plavljena, a danas su uglavnom isušena. Značenje im se smanjilo pod utjecajem primorja. Na otocima i obali rastu prave mediteranske zimzelene biljke i plodovi, a u Zagori prevladava sitno stočarstvo i uzgoj kukuruza i žita.

U doba konjunkture vina u drugoj polovici 19. stoljeća krčile su se i kultivirale potpuno krševite zemljišne parcele, no poteškoće u prodaji vina i bolesti vinove loze poput filoksere i peronospore) te otvaranje prekomorskih parabrodarskih linija dovele su do emigracije stanovništva i zapuštanja obradivih površina te širenja ugara.

Stočarstvo u tradicionalnom smislu više ne postoji, a oskudni pašnjaci u kamenjaru se samostalno obnavljaju i prerastaju u šikaru. Stočarstvo je nekad bilo druga gospodaska grana po važnosti u Zagori, a danas je prisutno samo sporadično dok je tradicionalno transhumantno stočarenje gotovo napušteno. Vrlo su važni ribolov i pomorstvo.

Industrija uglavnom nije proizašla iz obrta. Prve veće tvornice nastale su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća stranim ulaganjima, ali na osnovi domaćih sirovina (vapnenca, ugljena, boksita i lapora), energije i jeftine radne snage. Međutim, industrijski razvoj nije bio izuzetan. Nakon Drugog svjetskog rata naglo se počela razvijati brodogradnja, metalurgija, industrija precizne mehanike i elektronike, organskokemijska industrija, industrija plastičnih proizvoda, tekstilna industrija… grade se nove hidroelektrane na Cetini i Trebišnjici u zaleđu Dubrovnika.

Svi veći gradovi nalaze se na obali koja je prometnogeografski i društveno-gospodarski najznačajniji dio Dalmacije. Najbolje uvjete za razvoj imaju oni gradovi koji uz dobre maritimne veze imaju i najbolje veze sa zaleđem. Sa promijenjenim značenjem veza sa zaleđem i morem, mijenjalo se i značenje obalnih gradova kroz povijest. Gradovi koji su ostali bez glavnih prometnica ili podalje od njih, stagniraju (Trogir, Skradin, Nin…), otočni gradovi koji su bilježili prosperitet kao središta međuotočnih maritimnih ruta i trgovine (Hvar, Korčula…) u novim uvjetima imaju smanjeno društveno i gospodarsko značenje. Prostorna struktura primorskih gradova temelji se na zbijenim kućama na kat, tijesnim ulicama nagnutim od brijega k obali, gradnjom od bijelog kamena, mnoštvom antičkih i srednjovjekovnik ostataka itd. Noviji dijelovi tih naselja koji su nastali nakon pojave prvih kolnih putova potkraj 18. stoljeća i željeznice potkraj 19. stoljeća izgrađeni su izvan stare jezgre i gradskih zidina.

U Zagori su gradovi malobrojniji i manji. Prevladava zbijeni tip gradića s izrazitim prdgrađem podno stare tvrđave. Nastali su uglavnom na rubovima polja u kršu kao upravna i trgovišna središta poput Knina, Sinja, Imotskog, Vrgorca, Drniša, Benkovca. Njihovo značenje ovisilo je uglavnom i gospodarskoj snazi okolice i o tranzitnom značenju na putu iz primorja u zaleđe i obrnuto. Zadarski put vodio je preko Knina, šibenski preko Drniša, a splitski preko Sinja i Imotskog.

Sela u primorju i na otocima pretežno su na dodiru kopna i mora, lapora i vapnenca ili polja i krša. Naselja na zaklonjenim mjestima između fliša i vapnenca uz izvor vode uglavnom su starija od obalnih koja su nastala

53

kasnije, u doba veće sigurnosti na moru i razvoja pomorstva. Starija naselja su se u nesigurnim vremenima, od 15. do 18. stoljeća opasavala zidinama i kulama poput Kaštela i Vodica, a slično je bilo i na otocima. Neka su sela nastala kao zbjeg, npr. Primošten, Krapanj. Karakterističan je proces spuštanja sela prema cestama i križištima u Zagori te prema obali.

Sjeverna Dalmacija

Uz obalni pojas Sjeverne Dalmacije protežu se Ravni kotari, niska i blago valovita zaravan između Ninskog zaljeva i rijeke Krke. Obuhvaćaju prostrane flišne zone i niska uska vapnenačka bila, a u sjevernom dijelu postoji i zona lesa. S obzirom na flišnu podlogu, zemljište je plodno, a ima i obilje vode te blagu mediteransku klimu zbog čega je to najplodniji dio Sjeverne Dalmacije. Obradive površine u prošlosti su proširene isušivanjem močvarnih malaričnih predjela poput Nadinskog blata, Trolokve i Vranskog jezera.

U Ravnim kotarima prevladava agrarna proizvodnja i stočarstvo, a u rubnim gradovima industrija i turizam uz obalu. Dobro su naseljeni već u pretpovijesno i rimsko doba, a u nakon doseljavanja Hrvata postali su najvažnije područje srednjovjekovne hrvatske države (Nin i Biograd). Tijekom turske najezde i tursko-venecijanskih ratova počelo je iseljavanje na susjedne otoke dok se u Kotare doseljavalo novo stočarsko stanovništvo iz zaleđa.

Zagora ima gušću naseljenost samo u poljima uz gornju Krku i Čikolu. Otoci su naseljeni pretežno izbjeglim stanovništvom u doba turske opasnosti. Zbog slabijih uvjeta za poljoprivredu (maslina i vinova loza), veća je važnost ribarstva i pomorstva.

Hrvati su se u sjevernodalmatinsku zagoru doselili u 7. stoljeću i osnovali Kninsku župu koja je bila sjedište hrvatskih kraljeva i biskupa. Pojavom Turaka krajem 15. stoljeća došlo je do promjena jer je taj prostor postao granični. Zbog toga počinje egzodus hrvatskog stanovništva prema sjeveru i sjeverozapadu. Na njihovo se mjesto doseljavalo novo stanovništvo iz Bosne, Vlasi rimokatoličke i pravoslavne vjere. Ipak, hrvatsko se stanovništvo održalo i i dalje do prisilnog egzodusa 1991. godine. Nakon Oluje doseljava se hrvatsko stanovništvo iz Bosne.

Bukovicom dominiraju krški kamenjari, obradivih površina je malo zbog čega prevladava ekstenzivno stočarstvo s tradicionalnim stočarskim kretanjima preko Velebita. Prometna izoliranost onemogućila je stvaranje značajnijeg središta pa taj prostor gravitira Obrovcu, Kninu, Benkovcu i Kistanju. Obrovac je središte sjeverozapadnog dijela Bukovice, a Benkovac zapadnog dijela zbog svog položaja na prijelazu iz Bukovice u Ravne kotare.

Naselja u sjevernodalmatinskom obalnom pojasu

Zadar je osnovan još u predrimsko doba i imao je važnu funkciju u rimskoj državi, a kasnije je postao političko i upravno središte čitave Dalmacije. Jezgra se nalazi na poluotoku uz dobro zaštićenu luku, i na križištu je važnih pomorskih putova kroz kanale. Razvojem parobrodarstva i jačanjem sjevernojadranskih luka gubi raniju prometnu važnost, a nakon priključenja Italiji kao enklava na istočnojadranskoj obali između dva svjetska rata nije se mogao jače razvijati. Poslije Drugog svjetskog rata Zadar dobiva priključak na željezničku prugu Zagreb-Split, a kod Zemunika i međunarodni aerodrom.

Šibenik je osnovan u srednjem vijeku uz potopljeno ušće Krke, na obali razvedenog i dobro zaštićenog zaljeva zbog čega je bio važno vojno uporište. Obližnja polja u kršu i laporovita udolina Donjeg polja bili su bitni za razvoj gospodarstva. Šibenik se sve do sredine 19. stoljeća nije jače širio izvan gradskih zidina. Nekad je bio pretežno težački grad s funkcijom upravnog, trgovišnog i prosvjetnog središta. Krajem 19. stoljeća dobio je prvu industriju. Također se počeo razvijati i turizam. U okolici je bilo rašireno vinogradarstvo.

Između Zadra i Šibenika na rubu Ravnih kotara smještena su turistička naselja Sukošan, Sveti Filip i Jakov, Biograd na Moru, Pakoštane i dr. Nekadašanja ribarska naselja Pirovac, Vodice, Primošten i Rogoznica počeli su se turistički razvijati 1960ih, a uz njih su nastala i nova turistička naselja poput Solarisa.

54

Naselja u sjevernodalmatinskoj zagori

Najveće naselje sjevernodalmatinske zagore je Knin, najvažnije prometno križište Sjeverne Dalmacije. Središte je agrarno vrijednog prostora oko gornje Krke (Kninsko i Kosovo polje) te istočnog dijela Bukovice (između obronaka Velebita i Krke). Jezgru grada čini srednjovjekovna tvrđava ispod koje se u mletačkom dobu razvilo naselje. Nakon izgradnje željeznice i industrije uslijedio je brži rast grada.

Drniš je središte agrarno vrijednog Petrovog polja oko gornje Čikole te okolnog krša s Prominom. Bio je važno vojno uporište u doba Turaka. Kasnije je važan zbog rudnika smeđeg ugljena i boksita koji su do danas iscrpljeni i napušteni.

Sjevernodalmatinski otoci

Sjevernodalmatinske otoke čini nekoliko većih i mnogo manjih otoka. Od većih se otoka izdvajaju Pag, Uglja, Pašman, Dugi otok i Kornat. Pag se nalazi na prijelazu između Sjevernog i Južnog hrvatskog primorja. Ima tipičan dinarski smjer pružanja i najdulju obalu među jadranskim otocima. Najveći dio prostora zauzima kamenjar koji služi za ispašu ovaca dok se u udolinama i manjim poljima uzgajaju vinova loza, voće i povrće. Pag je poznat po solanama, ovčarstvu, paškom siru i čipkama iz kućne radinosti. Turizam se počeo razvijati između dva svjetska rata, a jače nakon izgradnje mosta. Najveća naselja su Pag i Novalja.

Pravi sjevernodalmatinski otoci pružaju se od Silbe, Oliba i Premude na sjeverozapadu do rta Ploče na jugoistoku u nekoliko nizova odvojenih kanalima. Najveći je Dugi otok, a najnaseljeniji Ugljan. Turistički je najrazvijeniji Murter koji razvija nautički turizam. Najgušće naseljen dio Murtera je sjeverna obala gdje je Murtersko-betinsko polje i flišna zona kraj Tisnog i Jezera. Otočka naselja su mala. Najveće je Murter s više od 2000 stanovnika, a slijede Kali, Preko, Ugljan i Tisno sa između 1000 i 2000 stanovnika.

Kornatski otoci 1980. su proglašeni nacionalni parkom. Obuhvaćaju 125 otoka, otočića i grebema od kojih je najveći Kornat. Građeni su od vapnenca, pretežno obrasli niskom travom, a na malenim površinama pokrivenim crvenicom uspjevaju masline, smokve i vinova loza. Nema izvora ni vodenih tokova pa nema ni stalnih naselja, samo stočarski stanovi koje koriste stanovnici sa susjednih naseljenih otoka, najviše Murtera i Dugog otoka. Razvija se ribolov i nautički turizam.

Srednja Dalmacija

Za poljoprivredu je u Srednjoj Dalmaciji najpogodnija obalna flišna zona pa su zbog veće sigurnosti od gusara te lakšeg korištenja poljoprivredne (fliš) i stočarske (krško zaleđe) površine najstarija seoska naselja nastala na kontaktu fliša i vapnenačkih padina. Flišna zona najšira je u području splitskog poluotoka te se tu nalazi i najveća prirodna luka, Solinski zaljev. Pristup u zaleđe olakšava niski kliški prijevoj između Mosora i Kozjaka. Zbog toga je tu nastalo najveće gradsko središte Dalmacije i čitavog primorja, Split.

Salona je podignuta na obali Solinskog zaljeva, a njen nasljednik Split uz obalu manjeg, južnog zaljeva, oko Dioklecijanove palače. Salonu su porušili Avari, a stanovništvo se u 7. Stoljeću sklonilo u Split i na susjedne otoke. Od 7. do 13. stoljeća okolicu naseljavaju Hrvati koji su glavno uporište imali u Klisu. Od 1102. do 1420. godine Split je autonomna gradska komuna, a nakon toga do 1797. je pod upravom Venecije. Potom s prekidima pod Austrijom, a od 1918. je u sklopu Jugoslavije.

Delta Neretve je najplodnije područje Srednje Dalmacije gdje se uzgajaju voće, povrće, cvijeće, a razvijen je i ribolov. Tek od druge polovice 18. stoljeća počinje se kultivirati. Stanovništvo silazi u močvare i razvija tzv. jendečki pejzaž, prvo se uzgajaju samo žitarice, a kasnije povrće i agrumi. Kultivirani prostor samo je uz glavni tok Neretve. Integralna melioracija provedena je u drugoj polovici 20. stoljeća čime je stvoren tzv. kazetni pejzaž.

55

Zagora je pretežno brdovit i siromašan krški kraj s tradicionalnim sitnim stočarstvom. Glavne ratarske provršine su u poljima i na njima se uzgajaju vinova loza, kukuruz, povrće i duhan. Zagora je reljefno izrazito odvojena od primorja Kozjakom, Mosorom, Biokovom i Rilićem. Sastoji se od Imotske i Sinjske Zagore. Najveća i najvažnija polja su uz rijeku Cetinu, no ističe se Imotsko polje podalje od Cetine.

Naselja Srednje Dalmacije

Split se razvio na poluotoku dugom 11 km između Kaštelanskog zaljeva te Splitskog i Bračkog kanala. Od zaleđa je odvojen Kozjakom (780 m) i Mosorom (1340 m) između kojih su Kliška vrata na 360 m. U podnožju je široka flišna zona. Grad se razvio oko Dioklecijanove palače na mjestu ilirsko-grčkog naselja Aspalathos i nedaleko od rimske Salone. Oko palače su se u srednjem i novom vijeku razvijale težačke četvrti. U 17. stoljeću gradi se vanjski obrambeni pojas bastiona. Pučka predgrađa se slobodno šire. Početkom 19. stoljeća utvrđenja se djelomično ruše, povijesna jezgra se spaja s pućkim predgrađima.

Međutim, Split zaostaje u gospodarskom smislu. Težište gospodarskog života je na sjevernom Jadranu zbog početka parobrodastva, a Split ima samo posredničku ulogu u trgovini između Trsta i Dalmacije. Izgradnja željezničke pruge, podizanje cementne industirje, razvijena brodogradnja, prometne funkcije luke te upravna i kulturna funkcija koju nakon Prvog svjetskog rata preuzima od Zadra omogućuju brzi demografski i teritorijalni rast Splita. Grad se širi na jugoistočnu i sjeveroistočnu stranu Marjana te uz uvale Bačvice i Firule.

Nakon Drugog svjetskog rata na sjeveru i istoku se razvijaju nova stambena naselja u koje se doseljava stanovništvo iz okolnih krajeva. Ta naselja imaju pretežno stambene, ali i poslovne, kulturno-prosvjetne i druge sadržaje. Razvija se i turizam jer Split ima bogatu turističku ponudu, no prevladava tranzitni turizam. Splitska luka po prometu je šetvrta u Hrvatskoj, iza Rijeke, Omišlja i Ploča, a po putničkom je prometu na prvom mjestu. Gradska luka orijentirana je na putnički promet, a Sjeverna luka na teretni promet.

Stanovništvo Splita je od prvog popisa do 1991. godine poraslo 18 puta kroz vrlo dinamičan proces sa sve kraćim ciklusima udvostručenja. Za prvo udvostručenje trebalo je 50 godina, a za posljednje 18. Najveći porast bio je 1960ih godina kad počinje proces polarizacije. Sve do 1981. godine prosječne stope rasta bile su veće u gradu nego u okolici, većina se doseljenika naseljavala u gradskoj jezgri, posebice u novoizgrađenim četvrtima Splita, no od 1980ih rubni prostori privlače sve više doseljenika. Split ima oko 170 000 stanovnika, a čitava aglomeracija oko 250 000.

Solin je industrijsko predgrađe Splita, a nedaleko su i Kaštela, sedam naselja s ukupno 33 000 stanovnika. Nekad su bila poznato vinogradarsko područje, a danas prevladava uzgoj voća i povrća. Stara poljoprivredno-stočarska nasleja flišnog pojasa su napuštena u korist novih obalskih središta (Kaštela). Kaštela su se razvila oko tvrđava kojih je nekad bilo 13, a sačuvano je sedam. Kasnijim su širenjem srasla u povezanu cjelinu dugu desetak kilometara uz obalu.

Trogir ima jezgru na malom otočiću između kopna i Čiova, na zapadu Kaštelanskog zaljeva. Osnovali su ga grčki kolonisti s Visa u 3. st.p.n.e. kao trgovište. U rimsko doba bio je važna luka na pomorskom putu iz Salone u Jaderu. Prometno značenje, razvoj pomorstva i trgovine te plodno Trogirsko i Donjesegetsko polje uvjetovali su napredak Trogira. U vrijeme sklanjanja stanovništva na otok pred opasnošću od Turaka nastalo je težačko naselje Čiovo. Danas Trogir razvija brodogradnju, industriju, turizam, a ima i značajne prometne funkcije jer se u blizini nalazi splitski aerodrom.

Omiš se smjestio podno Mosora na ušću Cetine u more. Uglavnom je tranzitno mjesto s razvijenom industrijom u okolici. Uzodno je na Cetini velika HE Zakučac dok je u zaleđu plodna Poljica.

Makarska je najveće i turistički najrazvijenije naselje Makarskog primorja. Sastoji se od stare jezgre koja je nekad bila trgovište i uporište neretvanskih gusara te novijih dijelova s hotelima. Turizam se razvija od početka 20. stoljeća, a uz Makarsku su značajna turistička naseljna Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora i dr.

Metković je staro trgovačko naselje i luka 20 km od mora. Razvoj trgocine i gradnja luke počeli su nakon izgradnje uskotračne željezničke pruge 1885. i regulacije donjeg toka Neretve. Međutim, zbog male dubine

56

rijeke i udaljenosti od mora, luka ima nepovoljan položaj. Stoga je izgrađen novi grad i luka Ploče. To je glavna luka bosansko-hercegovačkog zaleđa. Povezana je željezničkom prugom sa Sarajevom.

Sinj je smješten u zapadnom dijelu Sinjskog polja. Gospodarsko je, trgovačko i prometno središte. Nalazi se na cesti iz Splita u Bosnu. Sjeverno od Sinja na Cetini je Peručko jezero. Imotski je smješten na sjeveroistočnom rubu Imotskog polja, na cesti Split-Mostar. Nedaleko su Crveno i Modro jezero.

Srednjedalmatinski otoci

Srednjedalmatinski otoci gušće su naseljeni od kvarnerskih. Od gospodarskih djelatnosti prevladava vinogradarstvo i u manjoj mjeri maslinarstvo, proizvodnja aromatičnog i ljekovitog bilja te agruma. Uzgaja se sitna stoka, vadi se građevinski kamen, a razvijeni su i ribarstvo i turizam.

Najveći dalmatinski otok i najviši otok na Jadranu je Brač. Sjeverna obala Brača je razvedenija, pristupačnija i znatno naseljenija. Čitav otok ima oko 14 000 stanovnika, a maskimum naseljenosti bio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće kad je imao gotovo 25 000 stanovnika. Otada se populacija smanjuje, a nakon 1991. je ponovno zabilježen blagi porast. Iseljavanje s otoka počelo je u drugoj polovici 20. stoljeća zbog niskih cijena vina i filoksere te relativne prenaseljenosti. Sve do 15. stoljeća sva su naselja bila u u nutrašnjosti okoka, a danas je težište na obali. Najveće naselje je Supetar s oko 3000 stanovnika.

Hvar je veličinom i populacijom drugi dalmatinski i četvrti hrvatski otok. Vrlo je izdužen u smjeri istok-zapad, a najvećim je dijelom širok samo 5 km. Zapadni dio je dobro razveden, tu je otok najširi i tu su smještena najveća naselja Hvar, Stari Grad i Jelsa. Do razvoja turizma glavna djelatnost bila je zemljoradnja (vinogradi, masline, voće, uzgoj ružmarina i lavande), a ribarstvo je bilo dopunska djelatnost. Danas je Hvar turistički najrazvijeniji otok. Naseljen je još u pretpovijesno doba, a prve stalne naseobine osnovali su Grci (Pharos).

Vis je prometno najizoliraniji otok. Donedavno je imao veliko vojno-strateško značenje, a slabiji razvoj turizma (samo domaći gosti). 90% stanovnika živi u samo dva naselja: Visu i Komiži. Vis je naseljen od antike kad je Issa bila najistaknutija grčka naseobina na istočnom Jadranu.

Šolta je slabo naseljen otok. Sva naselja odim dva najmanja su u unutrašnjosti otoka, samo su ribarsko naselje Maslinica i luka Stomorica na obali. Na otoku se ne razvija turizam. Čiovo je otok između Splitskog kanal i Kaštelanskog zaljeva, mostom je spojeno s kopnom. Bilježi stalan porast populacije od 1971. godine.

Južna Dalmacija

Južna Dalmacija obuhvaća Dubrovačko primorje, Pelješac, Konavle, otoke Korčulu, Mljet i Lastovo, Elafitske otoke i palagrušku otočnu skupinu. Južna Dalmacija nema zagore. Najveće naselje je Dubrovnik sa 30 000 stanovnika.

Dubrovnik je razvio u srednjem vijeku nakon avarsko-slavenske provale i razaravnja antičkog Epidaurusa. Najjači razvoj imao je u 15. i prvoj polovici 16. stoljeća u sklopu Dubrovačke Republike. Republika je ukinuta 1806. i Dubrovnik se našao pod Napoleonovom vlašću do 1815. kad potpada pod austrijsku vlast.

Dubrovnik je smješten na početku kanalskog plovnog puta s malim i dobro zaklonjenim pristaništem koje je imalo povoljne uvjete za razvoj lučkih aktivnosti. Zbog trgovačkih veza sa stočarskim zaleđem, imao je posredničko-trgovačku ulogu između unutrašnjosti Jugoistočne Europe i Mediterana. Stoga je u srednjem vijeku i početkom novog vijeka bio najveća trgovačka luka istočne jadranske obale. Imao je organiziranu mrežu trgovačkih kolonija u svim većim gradovima Bosne, Srbije, Makedonije i Bugarske i držao je monopol u uvozno-izvoznoj trgovini Jugoistočne Europe sve do 18. stoljeća.

Propašću Dubrovačke Republike i izgranjom željezničkih pruga prema sjevernom Jadranu sve više zaostaje u razvoju za novim trgovačko-lučkim gradovima na sjeveru, a izgradnjom luke u Pločama izgubio je značenje luke bosanskog zaleđa. Danas Dubrovnik ima turističko značenje. Gradnjom turističkih kompleksa i stambenih četvrti, grad se širi izvan gradskih zidina.

57

Konavle su plodni kraj s obradivim zemljištem, livadama i pašnjacima. Reljefna struktura slična je onoj u Vinodolu i sastoji se od primorskog bila, flišne udoline i visokog planinskog okvira Snježnice, no u unutrašnjosti je jedinstvena flišna zona. Ranije je bilo razvijeno ekstenzivno stočarstvo, zemljoradnja, ribarstvo, pomorstvo, a danas dominiraju poljoprivreda i turizam u sprezi, poljoprivredni proizvodi ospkrbljuju turistička naselja na obali. Konavle su u prošlosti bile redovito plavljen, močvarni prostor, a danas je tok vode reguliran izgradnjom odvodnih kanala prema moru. U Konavlima se razvilo nekoliko turističkih naselja od kojih je naznačajnije Cavtat.

Pelješac je poluotok koji se proteže od Stonske prevlake do rta Lovišta u smjeru jugoistok-sjeverozapad. Južna obala zaklonjena je od bure i toplija, ali zbog izloženosti južnim vjetrovima znatno je vlažnija od sjeverne. Najveća naselja su na krajnjim istočnim i zapadnim obalama te u plodnoj unutrašnjosti gdje je uzgaja vinova loza. Jedino veće naselje na sjevernoj obali je Trpanj, u istočnom dijelu je Ston koji je dugo bio glavno središte Pelješca, ali od 19. stoljeća stagnira, a razvija se Orebić kao pomorsko središte, a kasnije dobiva i turističku ulogu. Danas je turističko središte Pelješca. U Stonu je solana, a u Malostonskom kanalu se uzgajaju školjke.

Korčula je populacijski najveći jadranski otok sa 16 000 stanovnika. Izdužena je u smjeru zapad-istok, a od Pelješca je odvojena Pelješkim kanalom. Glavne gospodarske djelatnosti na otoku su ribarstvo, vinogradarstvo, vađenje kamena i crnog lapora, a veću ratarsku vrijednost imaju Lumbardsko i Blatno polje. Najveća su naselja Vela Luka i Korčuča na obali te Blato u unutrašnjosti. Korčula je naseljena još od antike kad su Grci na njoj osnovali svoju koloniju Korkyru Melaniju.

Mljet je najjužniji veći otok u Dalmaciji. Krajnji zapadni dio otoka je potopljena udolina s Velikim i Malim jezerom i nacionalnim parkom dok su u istočnom dijelu lijepe pješčane plaže. Oko ¾ otoka pokriveno je gustim šumama. Glavna naselja su u unutrašnjosti, a najveće je Babino Polje. Prevladavaju tradicionalno vinogradarstvo, maslinarstvo i ribolov, a u novije vrijeme jačaju nautički i izletnički turizam.

Lastovo je otok južno od Korčule od koje je odvojen Lastovskim kanalom. Najveće naselje na otoku je Lastovo koje se nalazi iznad obale na rubu dobro obrađenog polja. Glavno pristanište je u Ublima. Turizam je slabo razvijen zbog dugogodišnje zatovrenosti otoka za strane turiste.

58