Friedrich Nietzsche

Schopenhauer kao odgajatelj

1. Onaj putnik koji je vidio mnogo zemalja i naroda i vie kontinenata te bio upitan na koju je znaajku ljudi posvuda nailazio, rekao je: imaju sklonost lijenosti. Nekima e se initi da je trebao rei tonije i prihvatljivije: svi su oni straljivi. Skrivaju se iza obiaja i mnijenja. Zapravo, svaki ovjek veoma dobro zna da je na svijetu samo jednom, kao unicum, i da nikakav, ma kako neobian sluaj nee aroliku svakovrsnost tako udesno po drugi put spojiti u jedinstvo kakvo je on. On to zna, no skriva kao neistu savjest zato? Iz straha od susjeda koji ite konvenciju i sam se njome zastire. No, to to pojedinca prisiljava da se boji susjeda, da misli i djeluje poput krda i da ne bude zadovoljan samim sobom? Moda je to stidljivost, kod ponekih i rijetkih. Kod goleme je veine to lagoda, tromost, ukratko: ona sklonost lijenosti, o kojoj je zborio putnik. Putnik ima pravo: ljudi su jo lijeniji nego to su straljivi i ponajvie se boje upravo tegoba koje bi im nametnule bezuvjetna estitost i otvorenost. Samo umjetnici mrze to nehajno preputanje posuenim manirima i prisvojenim mnijenjima, te raskrivaju tajnu, svaiju lou savjest, stav da je svaki ovjek neponovljivo udo, odvauju se pokazati nam ovjeka kakav je, sve do svakog pokreta svojih miia, kakav je sam, tovie pokazati to da je u toj strogoj dosljednosti svoje ne-ponovljivosti lijep i vrijedan razmatranja, nov i nevjerojatan kao svako djelo naravi, te nipoto dosadan. Kad veliki mislilac prezire ljude, prezire njihovu lijenost. Jer oni se zbog nje pojavljuju kao tvornika roba, kao ravnoduni, nedostojni ophoenja i pouke.

ovjek koji ne eli pripadati masi treba samo prestati biti lagodan spram sebe. Neka slijedi svoju savjest, koja mu dovikuje: Budi svoj! Nisi sve ono to sad ini, misli, prieljkuje. Svaka mlada dua uje taj dovik danju i nou te pri tom uzdrhti, jer sluti svoju sveudilj odreenu mjeru sree kad misli na svoje zbiljsko osloboenje. A ne moe joj se nikako pomoi da doe do te sree sve dok je u lancima mnijenja i straha. Kako pak zdvojan i besmislen moe postati ivot bez tog osloboenja! Nema u naravi praznijeg i ogavnijeg stvora od ovjeka koji je utekao svojem geniju i sad kilji desno i lijevo, unatrag i na sve strane. Takva ovjeka naposljetku uope vie ne bi trebalo napadati, jer je sav ljuska bez kotice, natrulo, naslikano, napuhano ruho, nakinurena sablast, koja ne moe uliti ak ni strah, a nekmoli suut. I kae li se s pravom za lijeninu da ubija vrijeme, tad se za ono razdoblje koje svoj spas vidi u javnim mnijenjima, to jest u privatnim lijenostima, ozbiljno valja zabrinuti da takvo neko vrijeme jednom doista bude ubijeno: hou rei da bude izbrisano iz povijesti istinskog osloboenja ivota. Kako velika mora biti odvratnost potonjih narataja to se bave ostavtinom razdoblja u kojem nisu vladali ivi ljudi nego javno mnijui navodni ljudi, zbog ega bi moda na vijek za neko daleko potomstvo mogao biti najmranije i najnepoznatije, najneljudskije poglavlje povijesti. Hodam novini ulicama naih gradova i mislim kako kroz jedno stoljee nee vie ostati nita od svih tih jezivih kua, to ih je za sebe izgradio narataj javno mnijuih, te kako e tad zacijelo biti mrtva i mnijenja tih kuegraditelja. Kako li u usporedbi s tim moraju puni nade biti svi oni koji se ne ute graanima toga vremena; jer kad bi to bili, posluili bi za ubijanje svojeg vremena i za propadanje zajedno s njim doim oni naprotiv to vrijeme ele pokrenuti na ivot, da bi u tom ivotu i sami dalje ivjeli. No caki kad nam budunost ne bi dopustila da se iemu nadamo na udesni opstanak upravo u ovomu sad najsnanije nas bodri na ivljenje prema vlastitoj mjeri i zakonu: ta neobjanjivost toga da ivimo upravo danas premda smo imali beskonano vrijeme za to da nastanemo, toga da nemamo nita doli pedalj dugo danas i da u njemu trebamo pokazati zato i emu smo upravo sad nastali. Pred samima sobom trebamo biti odgovorni za svoj opstanak. Stoga i elimo biti zbiljski kormilari tog opstanka i ne elimo dopustiti da naa egzistencija nalikuje na nepromiljenu sluajnost. Moramo je smiono i opasno prihvatiti, tim vie to emo je, kako u najgorem tako i u najboljem sluaju, vazda izgubiti. Zato biti svezan za taj grumen zemlje, za to zanimanje, zato oslukivati to kae susjed? Toliko je malograanskog obvezivati se pogledima koji ve nekoliko stotina milja dalje vie nikoga ne obvezuju. Istok i Zapad su potezi kredom koje nam netko slika pred oima da bi se sprdao s naom straljivou. Uinit u pokuaj dolaska do slobode, kae sebi mlada dua. I da je sada u tomu sprijei to to se dva naroda sluajno mrze i ratuju, ili to se izmeu dva kontinenta prostire more, ili to se u njezinoj okolici ui religija koja prije nekoliko tisua godina nije ni postojala? Sve to nisi ti sama-, kae ona sebi. Nitko ti ne moe izgraditi most preko kojega mora prijei rijeku ivota, nitko osim tebe same. Dodue ima bezbroj staza i mostova, bezbroj polubogova koji te ele prenijeti preko rijeke; no samo po cijenu tebe same; sebe bi dala u zalog i izgubila. U svijetu postoji jedan jedini put kojim ne moe ii nitko osim tebe. Kamo vodi? Ne pitaj. Poi njime! Tko je bio onaj koji je izrekao reenicu: ovjek se nikada ne uzdigne vie nego onda kad ne zna kamo ga jo moe odvesti njegov put? No kako iznova nai sebe? Kako ovjek moe sebe upoznati? ovjek je stvar mrana i zastrla i ako zec ima sedam koa, ovjek moe odrati sa sebe sedam puta sedamdeset pa ipak nee moi reci: Evo to si zbilja ti, to vie nije ljutura. Uz to muan je i teak posao kopati tako po sebi samomu te najkraim putem silom sii u okno svojega bia. Pritom se ovjek lako moe ozlijediti toliko da ga nijedan lijenik ne bi mogao izlijeiti. A povrh toga, emu bi to i bilo potrebno kad ionako sve svjedoi o naem biu: naa prijateljstva i neprijateljstva, na pogled i stisak ruku, nae sjeanje i ono to zaboravljamo, nae knjige i potezi naega pera? A

da bi se ispitalo ono najvanije, postoji sljedee sredstvo. Neka se mlada dua osvrne na ivot s pitanjem: to si dosad istinski voljela, to je privlailo tvoju duu, to je gospodarilo njome i ujedno je inilo sretnom? Postavi pred sebe niz tih cijenjenih predmeta i moda e ti oni svo-jom biti i svojini posljedicama dati zakon, temeljni zakon tvojega navlastitog sebstva. Usporedi te predmete, vidi kako jedan drugog dopunjuje, proiruje, nadmauje, preobraava, kako sainjavaju ljestvice kojima si se dosad penjao prema sebi samom; jer tvoje istinsko bie ne poiva duboko skriveno u tebi, nego neizmjerno visoko nad tobom, ili barem nad onim to obino dri svojim ja. Tvoji e ti pravi odgajatelji i uitelji odati ono to je istinski prasmisao i osnovna tvar tvojega bia, neto to se apsolutno ne moe odgojiti i nauiti, no to je u svakom sluaju teko pristupano, svezano, zakoeno: tvoji odgajatelji ne mogu biti drugo do tvoji osloboditelji. A to je tajna svakog obrazovanja: ono ne daje umjetne udove, votane noseve, oi s naoalima, naprotiv, ono to je kadro dati te darove samo je karikatura odgoja. Nego je ono oslobaanje, uklanjanje svakog korova, otpada, gamadi to hoe napasti njene klice biljaka, izlijevanje svjetlosti i topline, ljupki rumor none kie, ono je nasljedovanje i oboavanje prirode kad je na- strojena majinski i milodarno, ono je dovrenje prirode kad doskae njezinim svirepim i nemilosrdnim napadajima i preokree ih u neto dobro, kad koprenom prekriva oitovanja njezine maehinske nastrojenosti i njezine alosne nerazumnosti. Naravski, ima i drugih sredstava za nai sebe, za doi do sebe iz omame u kojoj obino lebdimo kao u kakvu tmurnom oblaku, no ne znam boljeg sredstva negoli spomenuti se svojih odgajatelja i uitelja, l tako se danas elim spomenuti jednog uitelja i odgajatelja kojim se trebam ponositi, Arthura Scbopenhauera da bih se kasnije spomenuo i drugih. 2. Hou li opisati kakav je dogaaj za mene postao onaj prvi pogled koji sam bacio na Schopenhauerove spise, tad se mogu malo zadrati na predodbi koja mi se u mladosti javljala tako esto i uporno kao jedva koja druga. Kad sam ranije do mile volje pretjeravao u eljama, pomiljao sam na to da mi usud oduzme onu uasnu muku i obvezu da sama sebe odgajam, i to time to bih u pravo vrijeme za odgajatelja naao jednog filozofe, jednog istinskog filozofa kojemu bi se ovjek bez daljnjeg predomiljanja mogao pokoriti jer bi mu vjerovao vie nego samomu sebi. Tad sam se naravski pitao kakva bi bila naela po kojima bi me on odgajao i razmiljao sam to bi rekao o dvije maksime odgoja koje su u nae vrijeme uobiajene. Prva zahtijeva da odgajatelj brzo prepozna navlastitu snagu svojih gojenaca i da potom upravo tamo usmjeri sve snage i svaki sunev zrak, kako bi toj jednoj kreposti pomogao prispjeli do prave zrelosti i plodnosti. Druga maksima naprotiv hoe da odgajatelj uzme u obzir sve ve postojee snage, da ih njeguje i dovede u harmonian meusobni odnos. No treba li stoga onoga tko ima presudnu sklonost zlatarstvu prisiljavati na bavljenje glazbom? Treba li dati zapravo ocu Benvenuta Cellinija, koji je svojeg sina svagda iznova prisiljavao na umilnu hornu, dakle na ono to je sin nazvao prokletom sviralom? To se nee nazivati ispravnim kod tako snanih nadarenosti koje se jasno iskazuju, te bi tako moda onu maksimu harmoninog odgoja trebalo primjenjiva-ti samo kod slabijih naravi, u kojima se dodue nahodi itavo gnijezdo potreba i nagnua, no koje, uzete u cjelini i pojedinano, ne znae mnogo. No gdje emo uope nai harmoninu cjelinu i polifonijski akord u jednoj naravi, gdje emo se harmoniji diviti vie nego upravo kod takvih ljudi kakav je bio Cellini, u kojima sve spoznaja, udnja, ljubav, mrnja tei jednom sreditu, jednoj korjenitoj snazi, i gdje se upravo zahvaljujui prisilnoj i vladajuoj nadmoi tog ivog sredita obrazuje harmonijski sustav pokreta tamo i amo, gore i dolje? l tako moda te dvije maksime uope i nisu opreke? Moda jedna kae samo to da ovjek treba imati sredite, a druga da treba imati i periferiju? Onaj filozof-odgajatelj o kojemu sam sanjao ne samo sto bi zacijelo znao otkriti tu sredinju snagu, nego bi takoer znao sprijeiti njezino razorno djelovanje na druge snage. tovie, bila

hi zadaa njegova odgoja, kako mi se inilo, preodgojiti cijelog ovjeka u jedan ivo pokretani sunev i planetarni sustav te spoznati zakon njegove vie mehanike. No taj mi je filozof manjkao te sam pokuao ovo i ono. Otkrio sam koliko smo mi moderni ljudi ubogi spram Grka i Rimljana, pa makar samo glede ozbiljnog i strogog shvaanja zadae odgoja. S takvom potrebom u srcu ovjek moe proi cijelom Njemakom, napose svim sveuilitima, a nee nai ono to ite. Tu pae i mnogo manje i jednostavnije elje ostaju neispunjene. Tko bi se od Nijemaca primjerice elio ozbiljno obrazovati za govornika, ili tko bi kanio ii u kolu za pisce, ne bi nigdje naao uitelja i kolu. ini se da se ovdje jo nije ni pomiljalo na to da su govornitvo i pisanje umijea koja se ne mogu stei bez najskrbnijeg upuivanja i najnapornijih godina uenja. A nita jasnije i sramotnije ne pokazuje naduto uvstvo ugodnosti suvremenika od napola krte, a napola nemisaone oskudnosti njihovih zahtjeva upuenih odgajateljima i uiteljima. to sve tu, ak i u najuglaenijih i najinformiranijih ljudi, ne zadovoljava pori imenom kunog uitelja, kakve se sve svatarnice smetenih glava i zastarjelih ustanova esto ne oznauje gimnazijom i ne dri dobrom, to nas sve ne zadovoljava kao najvii obrazovni zavod, kao sveuilite, kakve vode, kakve institucije, usporedi li ih se s teinom zadae da se ovjeka odgoji za to tla bude ovjekom! ak i nain na koji njemaki uenjaci prilaze svojoj znanosti, nain kojemu se ljudi jako dive, pokazuje ponajprije da oni pritom vie misle na znanost nego na ljudskost, da poput neke izgubljene ete bivaju naueni rtvovati se da bi ponovno nove narataje privukli na to rtvovanje. Bavljenje znanou, ne vodi li ga i ne ograniuje nikakva via maksima odgoja, nego se samo sve vie razlijeva, prema naelu to vie, to bolje, za uenjake je zacijelo isto toliko tetno kao i ekonomska postavka laisser faire za udoree itavih naroda. Tko jo zna za to da je odgoj uenjaka, ija ljudskost ne smije biti preputena rtvovana ili sasuena, kraj-nje teak problem a ipak se ta tekoa moe uoiti obrati U se pozornost na brojne primjerke koji su nepromiljenim i preranim odavanjem znanosti bili iskrivljeni i obiljeeni grbom. No postoji jo vanije svjedoanstvo o odsuu svakog vieg odgoja, vanije i opasnije, a ponajprije mnogo openitije. Ako je odmah jasno zato sad govornik ili pisac ne moe biti odgojen jer upravo za njih nema odgajatelja ako je skoro isto toliko jasno zato sad uenjak mora biti razmaen i luckast jer ga treba odgajati znanost, dakle jedna neljudska apstrakcija tad ga naposljetku upitajmo: gdje su zapravo za sve nas, uenjake i neuenjake, otmjene i obine, nai udoredni uzori i znamenite osobnosti medu naim suvremenicima, vidno utjelovljenje svakog stvaralakog morala u ovom vremenu? Gdje je zapravo nestalo svako razmiljanje o udorednim pitanjima, kojima se ipak u svim vremenima bavila svaka plemenitija drutvenost? Nema vie znamenitih osobnosti i takovrsnih razmiljanja. Zapravo se troi naslijeeni kapital udorea koji su nagomilali nai preci i koji mi ne znamo uveati, nego samo rasipati. O tim se stvarima u naem drutvu uope ne govori, ili se govori s naturalistikom netonou i neukou koje moraju izazvati odvratnost. Tako je i dolo do toga da se nae kole i uitelji jednostavno ne osvru na udoredni odgoj, ili se pak zadovoljavaj u formalnostima, a krepost je rije kod koje uitelji i uenici ne mogu vie nita zamisliti, staromodna rije kojoj se smiju i loe je ako se ne bi smijali, jer bi tad bili licemjerni. Teko je i zamreno objanjenje te mlitavosti i niskog vodostaja svih udorednih snaga. Pa ipak, netko tko uzme u obzir utjecaj pobjednikog kranstva na udoree naega starog svijeta nee moi previdjeti ni povratni uinak pobijeena kranstva, dakle njegovu sve vjerojatniju sudbinu u naem vremenu. Visinom svojega ideala kranstvo je toliko nadmailo antike udoredne sustave i prirodnost to u svima njima ravnomjerno vlada da su ljudi spram te prirodnosti postali beutni i gadljivi. A potom, kad su dodue jo prepoznavali ono bolje i vie, ali za njih vie nisu bili kadri, nisu se vie, ma koliko to htjeli, mogli vratiti dobrom i visokom, naime, toj antikoj kreposti. U toj razapetosti izmeu kranskog i antikog, izmeu preplaenog ili lanog kranskog udorea i isto tako plaljivog i zbunjenog antikiziranja

ivi moderni ovjek, a pritom se loe osjea. Naslijeeni strah od prirodnog i iznova ob-novljena dra tog prirodnog, udnja da se bilo gdje ima uporite, nemo njegove spoznaje koja se tetura izmeu dobrog i boljegsve to u modernoj dui stvara nespokoj, zbunjenost koja je osuuje na jalovost i neveselost. Nikada udoredni odgajatelji nisu bili potrebniji i nikada nije bilo manje vjerojatno da e se nai. U vremenima kad su lijenici najpotrebitiji, prilikom velikih epidemija, oni su ujedno i najugroeniji. Jer gdje su lijenici modernog ovjeanstva koji sami toliko stameno i zdravo stoje na svojim nogama da bi i drugoga mogli pridravati i voditi? Na najboljim osobnostima naeg vremena poiva stanovita tmurnost i turobnost, vjeita zasienost borbom izmeu pretvaranja i iskrenosti to se odvija u njihovim prsima, nemir u povjerenju u sebe same ime postaju sasvim nesposobni biti miljokazima i istodobno odgajateljima drugih. Dakle zbilja se to zove pretjerivati u eljama kad sam zamiljao da bih nekog pravog filozofe naao kao odgajatelja koji bi ovjeka uzdigao iznad nedovoljnosti, ukoliko ona lei u vremenu, i iznova ga nauio biti jednostavnim i estitim, u miljenju i ivotu, dakle nauio ga hiti vremenu neprimjeren u najdubljem smislu rijei. Jer ljudi su sada postali toliko zamreni i komplicirani da moraju postati neestiti ele li uope govoriti, izricati tvrdnje i prema njima djelovati. S takvim nedaama, potrebama i eljama upoznah Schopenhauera. Pripadam onim Schopenhauerovim itaocima koji proitavi prvu njegovu stranicu pouzdano znaju da e proitati i sasluati svaku rije koju je uope prozborio. Moje je povjerenje u njega nastalo smjesta, a i sad je jo isto kao i prije dvadeset godina. Razumio sam ga kao da je pisao za mene, da se izrazim razumljivo, no neskromno i ludo. Otud dolazi i to da u njega nikad nisam naao paradoks, iako tu i lamo poneku malu zabludu. Jer to su paradoksi drugo doli tvrdnje koje ne ulijevaju povjerenje, jer ih je sam autor izrekao bez pravoga povjerenja, jer je u njima elio zablistati, zavesti i uope zasjeniti? Schopenhauer nikad ne eli zasjenjivati. Jer on pie za sebe, a nitko ne eli rado biti prevaren, ponajmanje filozof koji sebi ak postavlja kao zakon to da ne vara nikoga, ak ni sebe sama. ak ni dopadljivom drutvenom prijevarom, koju sobom donosi svaki razgovor i koju pisti oponaaju gotovo nesvjesno, a jo manje svjesnijom prijevarom s govornice i umjetnim sredstvima retorike. Schopenhauer pak govori sa samim sobom. Ili, ako ve bezuvjetno hoemo zamisliti nekog sluatelja, tad zamislimo sina kojeg pouava otac. To je estito, krepko, dobroduno izricanje, pred sluateljem koji slua s ljubavlju. Takvi nam pisci manjkaju. Snano uvstvo govornikova zadovoljstva obuzima nas kod prvog tona njegova glasa; slino kao kaci ulazimo u visoku umu, duboko diemo i odjednom se opet dobro osjeamo. Tu je svagda isti okrepljujui zrak, tako osjeamo. Tu je stanovita nedostina prostodunost i naravnost kakvu imaju ljudi koji su kod kue u sebi samima te su gospodari u jednoj veoma bogatoj kui, nasuprot piscima koji se najvie dive sebi samima ako su jednom bili duhoviti i ije izlaganje zahvaljujui tomu dobi neto uzrujano i protuprirodno. Kad Schopenhauer govori, to nas isto tako ne podsjea na uenjaka koji po naravi ima krute i nevjeste udove i uska prsa, pa se zbog toga pokazuje ukoen, smeten ili nadut, doim nas na drugoj strani Schopenhauerova osorna i pomalo medvjea dua ui ne samo liiti se gipkosti i dvorske ljupkosti dobrih francuskih pisaca, nego je ak i prezreti te nitko u njega nee otkriti oponaano, u neku ruku posrebreno prividno francustvo, na koje su njemaki pisci toliko ponosni. Tu i tamo Schopenhauerov me izriaj malo podsjea na Goethea, ali me inae uope ne podsjea na nje-make uzore. Jer ono dubokoumno zna on kazati jednostavno, ono potresno bez retorike, a ono strogo znanstveno bez pedanterije. A od kojega je Nijemca to mogao nauiti? Slobodan je i od Lessingova domiljatog, odve uzbudljivog i reeno s doputenjem prilino nenjemakoga manira, to je velika zasluga, budui da je Lessing glede proznog prikazivanja najzavodljiviji autor meu Nijemcima. I smjesta u rei najvie to mogu rei o njegovu

nainu prikazivanja, primijenit u na nj njegov stav da filozof mora biti veoma estit da se ne bi sluio nikakvim poetskim ili retorikim pomonim sredstvima. Da je estitost neto, daje ak i krepost, to dakako u doba javnih mnijenja spada u zabranjena privatna mnijenja. I stoga Schopenhauera neu hvaliti, nego samo okarakterizirati, ponovim li da je on estit, takoer kao pisac. A pisaca je tako malo da hi zapravo trebalo biti sumnjiav spram svih ljudi koji piu. Znam samo jo jednoga pisca kojega glede estitosti izjednaujem sa Schopenhauerom, ak ga stavljani i vie. To je Montaigne. Time da je takav ovjek pisao uistinu je uveano zadovoljstvo ivljenja na ovoj Zemlji. Otkako sam se upoznao s tom najslobodnijom i najsnanijom duom, barem se ja osjeam tako da moram rei ono to on kae o Plutarhu: Samo to sam na nj bacio pogled narasla mi je noga ili krilo. S njime bi se to dalo izdrati kad bi bila postavljena zadaa da se udomaimo na zemlji. Osim estitosti Schopenhauer s Montaigneom ima zajedniku i drugu znaajku, naime zbiljsku, razvedrujuu vedrinu. Aliis laetus, sibi sapiens* Postoje naime dvije veoma razliite vrste vedrine. Istinski mislilac razvedrava i krijepi svagda, bilo da izraava svoju ozbiljnost ili svoju alu, svoj ljudski uvid ili svoj boanski obzir; bez mrzovoljnih kretnji, drhtavih ruku, nesigurnih oiju, nego siguran i jednostavan, s hrabrou i jakou, moda poneto viteki i tvrd, no u svakom sluaju kao pobjednik. I upravo je to ono to najdublje i najpotpunije razvedrava, pobjednikog boga vidjeti pored svih onih nemani koje je svladao. Naprotiv, vedrina kakvu zatjeemo u osrednjih pisaca i nakrivo nasaenih mislilaca ponekog od nas pri itanju rastuuje, kao to sam to primjerice osjetio kod vedrine Davida Straussa. * Za druge vesto, za sebe mudar.- Nap. prev. ovjek se redovito stidi to ima takve vedre suvremenike, jer oni kod potomstva sramote ovo vrijeme i nas ljude u njemu. Takvi vedritelji uope ne vide patnje i nemani za koje tvrde da ih kao mislioci vide i da se protiv njih bore, a njihova vedrina izaziva neraspoloenje stoga to vara. Jer ona eli navesti na vjerovanje da je tu izvojte-na pobjeda. U osnovi naime vedrina postoji samo tamo gdje postoji pobjeda, a to vrijedi kako za djela istinskih mislilaca tako i za svaku umjetninu. Ma i bio sadraj uasan i ozbiljan, kakav upravo i jest problem opstanka, djelo e djelovati teko i muno samo ako su polumislilac i poluumjetnik nad njim rairili maglutinu svoje nedovoljnosti. Doim ovjeku ne moe pripasti nita veselije i bolje nego biti blizu jednog od onih pobjednika koji, jer su mislili o najdubljem, moraju voljeti upravo najivotnije i koji se kao mudraci na posljetku priklanjaju lijepom. Oni zbilja zbore, ne zamuckuju i ne oponaaju druge naklapajui, Zbilja se kreu i ive, a ne s neugodnom maskom na licu, kao to inae ljudi imaju navadu ivjeti, zbog ega se u njihovoj blizini doista osjeamo ljudski i prirodno, pa bismo mogli poput Goethea uzviknuli: Kako je je ivo bie divna i prekrasna stvar! Kako primjerena svojem stanju, kako istinita, kako bievna! Ne opisujem nita drugo doli onaj prvi, tako rei fiziologijski dojam to ga je na mene ostavio Schopenhauer, ono arolijsko izlijevanje najunutarnije snage jednoga prirodnog raslinja na drugo, koje nastaje pri prvom i najnjenijem dodiru. I razloim li taj dojam a posterori, nalazim da je on mjeavina triju elementa, dojma njegove estitosti, njegove vedrine i njegove postojanosti. estit je jer govori i pie o sebi samom i za sebe sama, vedar jer je miljenjem pobijedio ono najtee, a postojan jer takav mora biti. Kao plamen kad je vrijeme tiho njegova snaga raste pravo i lako, nesmetano, bez podrhtavanja i nemira. Svoj put nalazi u svakom sluaju, a da ak i ne primjeujemo da ga je traio, ve kao da ga prisiljava zakon tee, tako nepokolebljivo i hitro, tako neminovno, A tko je ikada osjetio to znai da se u naem suvremenom, jaree-jelenjem ovjeanstvu otkrije cjelovito, skladno, za svoje udice svezano i pokretno, prostoduno i nesputano prirodno bie, taj e razumjeti moju sreu i moje udivljenje kad sam naao Schopenhauera: slutio sam da sam u njemu naao odgajatelja filozofa kojeg

sam tako dugo traio. Dodue samo kao knjigu. A to je bio velik manjak. Utoliko sam se vie upirao gledati kroz knjigu i zamiljati ivot ovjeka iju sam veliki oporuku mogao proitati i koji je obeao da e svojim nasljednicima uiniti samo takve koji su htjeli i mogli biti vie no samo njegovi itaoci: naime njegovi sinovi i gojenci. 3. Neki filozof za mene vrijedi upravo onoliko koliko je u stanju dati primjer. Nema dvojbe da on primjerom moe privui itave narode; to dokazuje indijska povijest koja je gotovo povijest indijske filozofije. No primjer se mora dati oitim ivotom, a ne samo knjigama, dakle onako kako su uili filozofi stare Grke, izraajem lica, dranjem, odjeom, jelom, udoreem, vie nego govorom, ili ak pisanjem. Sto li nam sve u Njemakoj ne manjka za tu hrabru oitost filozofijskog ivota! Tu se tek postupno oslobaaju cijela, dok su duhovi navodno odavno osloboeni. A ipak je samo opsjena da je duh slobodan i samostojan ako se ta steena neogranienost koja je u osnovi stvaralako samoograniavanje svakim pogledom i korakom iznova ne dokazuje od jutra do mraka. Kant se vrsto drao sveuilita, pokoravao se vladama, ostajao u priinu religijske vjere, podnosio ivot medu kolegama i studentima: na taj je nain i prirodno to je njegov primjer stvorio ponajprije sveuiline profesore i profesorsku filozofiju, Schopenhauer se ne ustruava pred uenim kastama, odvaja se, tei neovisnosti od drave i drutva to je njegov primjer, njegov uzor, poemo li ovdje od onoga to je najizvanjskije. Meu Nijemcima su meutim jo nepoznati mnogi stupnjevi u oslobaanju filozofijskoga ivota, no nee uvijek moi takvima ostati. Nai umjetnici ive odvanije i estitije, a najsnaniji primjer to ga vidimo pred sobom, primjer Richarda Wagnera pokazuje kako se genij ne smije bojati stupiti najneprijateljskije protuslovije s postojeim formama i poretcima eli li iznijeti na vidjelo dana vii poredak i istinu koja u njemu ivi. No istina o kojoj nai profesori toliko mnogo govore ini se doista najskromnijim biem, od kojeg ne treba strahovati da e izazvati nered i izvanredno stanje: ugodan i blag stvor, koji sve postojee vlasti uvjerava da zbog nje nitko nee imati neprilika; ta ona je samo ista znanost. Dakle htio sam rei da se filozofija u Njemakoj sve vie i vie treba oduavati od toga da bude ista znanost, i da je upravo to primjer ovjeka Schopenhauera. No pravo je udo, i nita manje od toga, to to je on izrastao do tog ljudskog primjera; jer njega su izvana i iznutra tako rei pritiskale najstranije opasnosti, koje bi svakoj slabanijeg stvora zgnjeile ili raznijele. Postojali su, kako mi se ini, veliki izgledi da e ovjek Schopenhauer propasti, da bi kao ostatak ostavio iza sebe u najboljem sluaju istu znanost. No i to samo u najboljem sluaju; najvjerojatnije ne bi ostali ni ovjek ni znanost. Jedan noviji Englez ovako opisuje najopenitiju opasnost po neobine ljude koji ive u drutvu vezanom u obinost: Takvi udni znaajevi bivaju isprava zgureni, pa melankolini, potom bolesni, a na posljetku umiru. Jedan Shelley ne bi mogao ivjeti u Engleskoj, a rasa Shellcva ni bi nemogua. Nai Holderlin i Kleist, a i tko sve jo ne, propali su zbog te svoje neobinosti i nisu izdrali klimu takozvanog njemakog obrazovanja. Samo eljezne naravi kao to su Beethoven, Goethe, Schopenhauer i Wagner kadre su odoljeti. No i u njih se na mnogim crtama i borani pokazuje uinak najzamornije borbe i gra: disanje im oteano, a ton odve nasilan. Onaj spretni diplomat koji je Goethea povrno vidio i s njim razgovarao rekao je svojim prijateljima: Voila un homme, qui a eu de grands cha- grins.'* to je Goethe ovako preveo: I ovo je jedan koji je imao muka. I dodaje: Ako se ni s crta naega lica ne moe izbrisati trag pretrpljene patnje, obavljene djelatnosti, tad nije nikakvo udo da sve to preostane od nas i naeg nastojanja nosi isti trag. A to je onaj Goethe na kojeg nai obrazovani filistri pokazuju kao najsretnijeg Nijemca da bi time dokazali stav da ipak mora biti mogue medu njima postati sretnim s primisli da nikome ne treba oprostiti osjea li se medu njima nesretnim i samotnim. Stoga su ak s velikom okrutnou iznijeli i praktino protumaili tvrdnju da u svakom osamljivanju uvijek poiva

neka potajna krivica. Pa je i ubogi Schopenhauer imao takvu jednu potajnu krivicu na srcu, naime to to je svoju filozofiju vie cijenio nego svoje suvremenike. A uz to je bio toliko nesretan da upravo od Goethea dozna da svoju filozofiju mora. kako bi spasio njezinu egzistenciju, po svaku cijenu braniti od neosvrtanja svojih suvremenika. Jer postoji svojevrsna inkvizitorska cenzura u kojoj su Nijemci, prema Goetheovu sudu, daleko doprli: to se zove nepovredivom utnjom. A njome je ve bik) postignuto barem toliko da je najvei dio prvog izdanja njegova glavnog djela morao biti pretvoren u makulaturu. Prijetea opasnost da e njegov veliki in naprosto zbog toga to se na njega nitko ne osvre ponovno postati neuinjenim strahovito ga je uznemirila i onespokojila; nije se pojavio ni jedan jedini znaajniji pristaa. Rastuuje nas kad ga vidimo kako traga za bilo kakvim tragovima svoje popularnosti, a njegov konani glasni i preglasni trijumf da ga sad zbilja itaju (legor et le gar**) ima u sebi neto bolno dirljivo. Upravo sve te znaajke, u kojima on ne daje zamijetiti dostojanstvo filozofa, * Evo ovjeka koji je imao velikih muka. Nap. prev ** itaju me i itat e me Nap. prir. pokazuju paenika koji strahuje za svoja najplemenitija dobra. Toliko ga je muila briga da e izgubiti svoju malu imovinu i da moda vie nee moi zadrati svoj isti i uistinu antiki odnos spram filozofije. Toliko je esto promaivao u svojem traganju za sasvim povjerljivim i supatnikim ljudima da bi se svagda iznova sjetna pogleda vraao svojemu vjernom psu. Bio je posvemanji osamljenik; nije ga tjeio ni jedan jedini prijatelj doista jednakih uvstava a izmeu jednog i nijednog, kao i uvijek izmeu neega i niega, lei beskonanost. Nitko tko ima prave prijatelje ne zna to je prava samotnost, pa ma i itav svijet oko sebe imao za svog protivnika. Ah, uoavam dakako da ne znate to je osamljenost. Gdje su postojala mona drutva, vlade, religije, javna mnijenja, ukratko gdje je ikada bilo tiranije mrzila je ona osamljenost filozofa. Jer filozofija prua ovjeku azil na koji nijedna tiranija ne moe prodrijeti, pilju due, labirint srca. A to e razljutiti tirane. Tu se skrivaju osamljenici, ali tu vreba i najvea opasnost po osamljenike. Ti ljudi koji su svoju slobodu sklonili u svoju duu moraju ivjeti i izvana, moraju se oitovati, dati se vidjeti. Roenjem, boravitem, odgojem, domovinom, sluajem, nasrtljivou drugih oni se nalaze u bezbrojnim ljudskim svezama. Jednako se tako pretpostavlja da imaju bezbrojna mnijenja, naprosto stoga to su ta mnijenja vladajua. Svaki izraz lica koji nije negacija vrijedi kao suglasnost; svaki pokret rukom koji ne rui tumai se kao odobravanje. Oni, ti osamljeni i slobodni u duhu znaju da po neemu stalno izgledaju drukije nego to misle. Ne elei nita drugo do istinu i estitost okrueni su mreom nesporazuma, a njihova silna udnja ne moe sprijeiti da na njihovu djelovanju ipak ostane leati maglutina pogrenih mnijenja, prilagodbe, polovinih pristanaka, obzirnog preuivanja, pogrenog tumaenja. To na njihovim elima skuplja oblak melankolije. Jer takve naravi mrze vie negoli smrt to da je obmanjivanje nuda, a takva ih trajna ogorenost time ini vulkanskima i prijeteima. S vremena na vrijeme osveuju se za svoje nasilno samoskrivanje, za svoju prinudnu povuenost. Iz svoje pilje izlaze s uasnim grimasama; njihove rijei i djela tada su eksplozije, a mogue je i da propadnu zbog sebe samih. Tako opasno je ivio Schopenhauer. Upravo je takvim osamljenicima potrebna ljubav, potrebni su im drugovi pred kojima kao pred samima sobom smiju biti otvoreni i jednostavni, u prisutnosti kojih prestaje gr preuivanja i pretvaranja. Sklonite te drugove i stvorit ete rastuu opasnost. Heinrich von Kleist je propao zbog te nevoljenosti, a najjezovitije sredstvo protiv neobinih ljudi je to da ih se toliko duboko potisne u sebe same da njihov ponovni izlazak svaki pu biva vulkanskim izljevom. Pa ipak svagda iznova postoji neki polubog koji

podnosi ivljenje, i to pobjedniko ivljenje u tako uasnim uvjetima. A elite li uti njegove osamljenike pjesme, sluajte Beethovenovu glazbu. Bila je to prva opasnost u sjeni koje je rastao Schopenhauer: osamljenost. Druga se zove oajanje nad istinom. Ta opasnost prati svakog mislioca koji polazi od Kamove filozofije, pretpostavi li se da je u patnjama i udnjama snaan i cjelovit ovjek, a ne samo klepetavi stroj za miljenje i raunanje. No svi vrlo dobro znamo kako sramno stoji upravo s tom pretpostavkom: tovie, ini mi se da je Kant uope samo na vrlo mali broj ljudi imao iv i prevratniki utjecaj. Dodue navodno je, kako se posvuda moe proitati, djelo tog mirnog uenjaka izazvalo revoluciju na svim duhovnim podrujima. No u to ne mogu povjerovati. Jer ne vidim to jasno u onih ljudi koji bi prije svega sami morali biti revolucionirani, prije no to bi to mogla biti itava podruja. im bi meutim Kant poeo imati neki iri utjecaj, zamijetili bismo taj utjecaj u obliku razjedajueg i razmrvljujueg skepticizma i relativizma, a samo bi u najdjelatnijih i najplemenitijih duhova, koji nikad nisu izdrati stanje dvojbe, na njezino mjesto stupila ona potresenost i zdvajanje nad svakom istinom kakvu je primjerice doivio Heinrich von Kleist pod dojmom Kamove filozofije. Na svoj dirljiv nain pie on jednom: Prije kratkog vremena upoznao sam Kantovu filozofiju i sad ti iz nje moram priopiti jednu misao, budui da ne moram strahovati da e tebe potresti tako duboko, tako bolno kao mene. Ne moemo odluiti je li ono to nazivamo istinom doista istina ili nam se to samo tako ini. Ukoliko je ovo zadnje sluaj, tad istina koju ovdje sabiremo poslije smrti rie nije nita i uzaludno je svako nastojanje da se stekne neko vlasnitvo koje bi nas pratilo jo i u grob. Ne pogodi li otrica ove misli tvoje srce nemoj se smijati onomu tko se duboko u svojem naj-svetijem unutarnjem kutku osjea njome ranjen. Moj jedini, moj najvii cilj potonuo je i vie nemani nikakva cilja. Doista, kad e ljudi opet osjeati na taj kleistovsko-prirodni nain, kad e ponovno nauiti smisao neke filozofije mjerit i svoj im najsvetijim unutarnjim kutkom? A ipak prije svega je to potrebno da bi se ocijenilo to nam nakon Kanta upravo Schopenhauer moe biti naime voa koji iz pilje skeptinog negodovanja ili kritikog odricanja vodi prema visini tragikog promatranja nonog neba s njegovim zvijeem beskrajno prostrtim nad nama i koji je, kao prvi, sebe sama poveo tim putem. Njegova je veliina u tomu to se suoio sa slikom ivota kao cjelinom, da bi je protumaio kao cjelinu; doim se i najotroumnije glave ne mogu osloboditi zablude da e se tom tumaenju pribliiti ukoliko do tanina istrae boje kojima je ta slika naslikana i materijal na kojem je naslikana; moda s tim rezultatom da je ona prilino zamreno ispredeno platno i s bojama na njemu, koje se kemijski ne mogu istraiti. Da bi se razumjela, slika mora se odgonetnuti slikar to je znao Schopenhauer. No cjelokupni ceh svih znanosti ide za tim da razumije to platno i te boje, a ne sliku. tovie moe se rei da e se samo onaj tko je pouzdano uvidio opu sliku ivota i opstanka pojedinim znanostima sluiti bez vlastita oteenja. Jer bez takve regulativne cjelovite slike one su niti koje se nigdje ne dovravaju te na ivot ine samo jo zamrenijim i zapletenijim. Kao to je reeno, Schopenhauer je velik po tomu to tu sliku slijedi kao to Hamlet slijedi duha, ne doputajui se od nje odvui kako to ine uenjaci, ili biti uhvaen u mreu pojmovne skolastike kao to je to sudbina neobuzdanih dijalektiara. Prouavanje svih etvrt filozofa privlano je samo radi toga da bi se spoznalo to da oni u zgradi velikih filozofa odmah dospijevaju do onih mjesta gdje je doputeno ueno za i protiv, gdje su doputeni mudrovanje, dvojenje, protuslovi je nj e, i da time izmiu zahtjevu svake velike filozofije, koja kao cjelina kae uvijek samo jedno: ovo je slika svekolikog ivota i iz nje naui smisao svojeg ivota. I obrnuto: itaj samo svoj ivot i iz njega shvati hijeroglife sveopeg ivota. A tako bi uvijek trebalo najprije izlagati i Schopenhauerovu filozofiju, naime individualno, polazei od pojedinca jedino za sama sebe, da bi se stekao uvid u vlastitu ubogost i potrebu, u vlastitu ogranienost, da bi se upoznali lijekovi i utjehe, naime rtvovanje onog ja, potinjavanje najplemenitijim ciljevima, ponajprije pravednosti i milosru. On nas ui praviti razliku izmeu zbiljskih i prividnih promicanja ljudske sree, ui nas kako ni bogaenje, ni

uglednost, ni uenost ne mogu pojedinca izvui iz njegove duboke mrzovolje nad nevrijednou njegova opstanka i kako tenja za tim dobrima dobiva smisao samo nekim visokim i prosvjetljujuim cjelovitim ciljem, naime ciljem da se stekne mo kako bi se njome potpomogla physis* i kako bi se donekle ispravile njezine ludosti i nespretnosti. Dodue, najprije barem za sebe sama; ali sobom naposljetku za sve. Svakako je to tenja koja vodi u duboku i istinsku rezignaciju. Jer to se jo uope i koliko se toga moe popraviti, na pojedincu i u zajednici! Primijenimo li upravo ove rijei na Schopenhauera, dodirnut emo treu i najosobitiju opasnost u kojoj je ivio i koja je leala skrivena u cjelokupnom sklopu i kosturu njegova bia. Svaki ovjek ima naviku nalaziti u sebi ogranienost svoje nadarenosti i svojega udorednog htijenja, ogranienost koja ga ispunjava enjom i melankolijom. I kao to iz osjeaja svoje grenosti ezne za svecem, tako kao intelektualno bie nosi u sebi duboku elju za genijem. Tu se nahodi korijen svake istinske kulture. A podrazumijevam li pod kulturom enju ljudi da se preporode kao sveci i geniji, znam da ovjek ne mora najprije biti budistom da bi taj mit razumio. Gdje nalazimo nadarenost bez te enje, u krugu uenjaka ili pak kod takozvanih obrazovanih ljudi, tu ona u nama izaziva odvratnost i gaenje jer slutimo da takvi ljudi, sa svim svojim duhom, nastajuu kulturu i stvaranje genija a to znai cilj svake kulture ne potpomau nego spreavaju. To je stanje neke okorjelosti, u svojoj vrijednosti jednako onoj uobiajenoj i prosjenoj, hladnoj i na sebe samu ponosnoj kreposti, koja je od istinske svetosti i najudaljenija i izbjegava je, Schopenhauerova je pak narav sadravala udnu i krajnje opasnu dvostrukost. Malo je mislilaca u toj mjeri i s takvom neusporedivom izvjesnou osjealo da u njima ivi genij, a njegov mu je genij obeao ono najvie da nee biti brazde dublje od one to e je njegov plug zaorati u tlo novijeg ovjeanstva. *Priroda, narav. Nap. prir. Tako je znao da je jedna polovica njegova bia zasiena i ispunjena, bez udnje, svjesna svoje snage, tako je s veliinom i dostojanstvom svoj poziv nosio kao pobjedniki dovritelj. U drugoj je polovici ivjela neukrotiva enja. Razumjet emo je kad ujemo da se s bolnim pogledom okrenuo od slike velikog utemeljitelja trapistikoga reda Rancea, rekavi: To je stvar milosti. Jer genij dublje ezne za svetou, jer sa svojeg je motrilita gledao dalje i jasnije od nekog drugog ovjeka, dolje na pomirenje spoznaje i bitka, unutra u carstvo mira i zanijekane volje, prijeko na drugu obalu o kojoj kazuju Indijci. No upravo je tu udo: kako je neshvatljivo cijela i neslomljiva morala biti Schopenhauerova narav kad je ni ta enja nije mogla razoriti, a ni uiniti okorjelom. Sto to znai, razumjet e svatko prema mjeri onoga to i koliko sam jest. A posve, u svoj teini toga, nee to razumjeti nitko od nas. to se vie razmilja a te tri opasnosti, to je udnije s kakvom se robusnou Schopcnhauer od njih obranio i kako je zdrav, i to upravo on, iz te borbe iziao. Dodue s mnogo oiljaka i s raspoloenjem koje je moda pretjerano gorko, kadto i odve ratoborno I nad najveim se ovjekom uzdie njegov vlastiti ideal. Da Schopenhauer moe biti uzor, to vrijedi unato svim tim brazgotinama i mrljama. tovie moglo bi se rei da nas upravo ono to je u njegovu biu bilo nesavreno i odve ljudsko u najljudskijem smislu vodi u njegovu blizinu, jer ga vidimo kao paenika i supatnika, a ne samo u odbojnoj uzvienosti genija. Te tri opasnosti unutarnjeg ustrojstva koje su ugroavale Schopcnhauera ugroavaju i nas. Svatko nosi u sebi produktivnu jedinstvenost kao jezgru svojeg bia, a kad postane svjestan te jedinstvenosti, oko njega e se pojaviti udan sjaj, sjaj onog neobinog. Za veinu je to neto nepodnoljivo, zato to su lijeni, kao to je reeno, i zato to o toj jedinstvenosti visi niska nedaa i tereta. Nema dvojbe da za neobinog ovjeka koji se otea tom niskom ivot gubi sve ono to se od njega u mladosti prieljkuje, naime vedrinu, sigurnost, lakou, ast. Sudbina osamljenosti poklon je to mu ga blinji daruju. Pustinja i pilja odmah su tu, pa ivio on gdje mu drago. Sad neka se brine oko toga da se ne da podjarmiti, da ne postane utuen i melankolian. I neka se stoga okrui slikama dobrih i hrabrih boraca, od kojih je jedan bio i

sam Schopenhauer. No nije sasvim rijetka ni druga opasnost koja je ugroavala Schopenhauera. Tu i tamo netko je po naravi nadaren pronicljivou, misli mu rado idu dijalektikim dvokorakom. Kako je lako da, pusti li svojoj nadarenosti nesmotreno na volju, propadne kao ovjek i da gotovo jo ivi samo poput sablasti u istoj znanosti. Ili da, naviknut u stvarima traiti ono za i protiv, dospije u zabludu glede istine uope te tako mora ivjeti bez odvanosti i povjerenja, nijeui, dvojei, nagrizajui, nezadovoljan, s polovinom nadom, u oekivanom razoaranju: ni pas ne bi htio tako dalje ivjeti! Trea je opasnost okorjelost u onomu udorednom ili intelektualnom. ovjek raskida vezu to ga je povezivala s njegovim idealom; na ovom ili onom podruju prestaje biti plodan, razmnaati se, u smislu kulture postaje slabanim ili nekorisnim. Jedinstvenost njegova bia postala je nedjeljivim, nepriopivim atomom, postala je ohlaenim kamenjem. I tako se netko moe iskvariti tom jedinstvenou upravo kao i strahom pred tom jedinstvenosti, sobom samim i naputanjem sebe sama, enjom i okorjelou. A ivot uope znai biti u opasnosti. No osim tih opasnosti itava njegovog unutarnjeg ustrojstva, kojima bi Schopenhuer bio izloen i da je ivio u ovom ili onom stoljeu, ima i opasnosti koji su ga snale u njegovu vremenu. A to razlikovanje izmeu opasnosti proisteklih iz unutarnjega ustrojstva i opasnosti proisteklih iz vremena bitno je za poimanje onoga to je ti Schopenhauerovoj naravi uzorito i odgojno. Zamislimo filozofove oko kako poiva na opstanku; on hoe iznova uspostavili njegovu vrijednost. Jer osebujni je posao svih velikih mislilaca bio taj da budu zakonodavci mjere, vrijednosti i teine stvari. Kako li mu mora smetati to je ovjeanstvo, koje najprije vidi, upravo slabaan plod koji su razgrizli crvi! Koliko toga mora, da bi bio pravedan spram opstanka uope, pridodati bezvrijednosti sadanjeg vremena! Ako je bavljenje povijeu prolih ili tuih naroda dragocjeno, ono je to najvie za filozofa koji eli dati pravedan sud o sveukupnoj ljudskoj sudbini, dakle ne samo o prosjenoj sudbini, nego prije svega o onoj najvioj koja moe zapasti pojedince ili itave narode. No sve sadanje je nametljivo, djeluje na oko i usmjerava ga ak i onda kad filozof to ne eli, te e u cjelokupnom raunu i nehotice biti procijenjeno odve visoko. Stoga filozof mora dobro procijeniti svoje vrijeme i njegovu razliku spram drugog vremena i, prevladavajui za sebe sadanjost, mora je prevladati takoer u svojoj slici to ju daje o ivotu, naime mora je uiniti neprimjetnom i u neku ruku premazati bojom. To je teka, tovie jedva rjeiva zadaa. Sud starih grkih filozofa o vrijednosti opstanka znai mnogo vie od modernog suda jer oni su pred sobom i oko sebe imali sam ivot u raskonoj dovrenosti i jer se u njih mislioev osjeaj nije kao u nas zaplitao u podvojenost elje za slobodom, ljepotom, veliinom ivota s jedne strane, a s druge nagona za istinom, koji pita samo koja je vrijednost opstanka uope? Za sva vremena ostaje vano znati ono to je Empedoklo izrekao o opstanku usred najsnanije i najobilnije ivotne radosti grke kulture. Njegov sud ima veliku teinu, napose stoga to mu ne protuslovi ni jedan oprean sud nekog drugog velikog filozofa iz istog tog velikog vremena. On samo govori najjasnije, ali u osnovi naime ako malo naulimo ui svi kau isto. Moderni e mislilac, kao to je reeno, vazda patiti zbog kakve neispunjene elje: zahtijevat e najprije da mu se tek pokae ivot, pravi, rumeni, zdravi ivot, da bi potom o njemu donio svoj pravorijek. U najmanju e ruku za sebe sama drati prijeko potrebnim da bude ivim ovjekom prije nego povjeruje da moe biti pravedenim sucem. U tomu je razlog zalo upravo noviji filozofi spadaju u najmonije pospjeitelje ivota, volje za ivot, i zato iz svojega vlastitog malaksalog vremena eznu za kulturom, za preobraenom pbysis. No ta enja je i njihova opasnost. U njima se bore reformator ivota i filozof, to znai sudac ivota. Kamo god se pobjeda nagnula, to je pobjeda koja e u sebe ukljuiti gubitak. Pa kako je Schopenhauer izbjegao toj opasnosti? Iako se svaki veliki ovjek najradije smatra ba pravim djetetom svojeg vremena te iako on u svakom sluaju snanije i uvstvenije od svih manjih ljudi pali zbog svih njegovih boletina, ipak je borba jednoga takvog velika naprotiv svojeg vremena tek prividno neka besmislena i

razorna borba protiv sebe sama. No upravo samo prividno. Jer on se u njoj bori protiv onoga sto ga prijei bili velik, a to za njega znai samo jedno, naime biti slobodan i sasvim on sam. Iz toga slijedi da je njegovo neprijateljstvo u bici usmjereno upravo protiv onoga to dodue je u njemu, ali to zapravo nije on sam, naime protiv neistog proimanja i stavljanja zajedno onoga to se ne moe mijeati i to je vjeito ne spojivo protiv pogrenog priljubljivanja onoga vremenu primjerenog s onim to mu je neprimjereno; tako da se naposljetku navodno dijete vremena pokazuje samo kao njegom posvojeno dijete. Tako se Schopenhauer ve od svoje rane mladosti suprotstavljao toj krivoj, tatoj i nedostojnoj majci, vremenu, i time to gaje tako rei istisnuo iz sebe, proistio je i iscijelio svoje bie te je sebe sama iznova naao u zdravlju i istoi koji mu pripadaju. Stoga Schopenhauerove spise valja rabiti kao zrcalo vremena, a zacijelo nije greka tog zrcala ako se u njemu sve to je vremenu primjereno pojavljuje samo kao nakazna boletina, kao mravost i bljedilo, kao uplje oko i omlitavljela grimasa, kao prepoznatljive patnje one posvojenosti. enja za snanom naravi, za zdravim i jednostavnim ovjeanstvom bita je u njega enja za samim sobom. I im je u sebi pobijedio vrijeme, morao je zauenim okom u sebi ugledati genija. Tajna njegova bia bila mu je sad otkrivena, bila je onemoguena nakana one maehe, vremena, da mu taj genij sakrije, carstvo preobraene physis bilo je otkriveno. Svaki put kad je svoj neustraivi pogled okrenuo pitanju: koja je vrijednost ivota uope?, nije vie morao presuivati jednom smetenom i izblijedjelom vremenu i njegovu pritvorno nejasnom ivotu. Dobro je znao da na ovoj zemlji treba otkriti i dostii neto vie i istije od takva, vremenu primjerena ivota i da gorku nepravdu ivotu nanosi svatko tko ga poznaje i tuje samo po tom runom liku. Ne, sad sam genij biva pozvan uti moe li moda on, najvii plod ivota, opravdati ivot uope. Velianstveni stvaralaki ovjek treba odgovoriti na pitanje: Potvruje li ti u najveoj dubini svojeg srca ovaj opstanak? Je li ti on dovoljan? eli li biti njegov zagovaratelj, njegov iskupitelj? Jer samo jedno jedino istinsko 'da' iz tvojih usta tek i tako teko optue ni ivot biti e slobodan. to e on odgovoriti? Empedoklov odgovor. 4. Ako ovaj zadnji mig u prvi mah i ostane neshvaen, meni je sada stalo do neega veoma razumljivog, naime objasniti kako svi mi pomou Schopenhuera sebe moemo odgajati protiv svojega vremena jer imamo prednost da to vrijeme zahvaljujui njemu zbilja poznajemo. Ako to naime jest prednost! U svakom sluaju, nekoliko stoljea kasnije to nikako ne bi bilo mogue. Uveseljavam se predodbom tla e se ljudi uskoro zasititi itanja, a uz to i pisaca, da e uenjak jednog dana razmisliti, napraviti oporuku i narediti da mu le spale usred njegovih knjiga, posebice njegovih vlastitih spisa. I ako je tono da ume bivaju sve oskudnije, ne bi li ve jednom bilo vrijeme da se prema bibliotekama postupi kao i prema drveni, slami i ipraju? Ta veina je knjiga roena iz glava punih dima i pare, pa bi tako trebalo da i opet postanu dimom i parom, A ako u sebi nisu imale vatre, upravo bi ih zato trebala vatra kazniti. Bilo bi dakle mogue da bi nekom kasnijem stoljeu moda upravo nae doba vrijedilo kao saeculum obscurum* jer bi se njegovim proizvodima pei loile najrevnije i najdue. Kako li smo prema tomu sretni to to vrijeme moemo upoznati. Naime, ako uope ima smisla baviti se svojim vremenom, tad je u svakom sluaju srea baviti se njime to temeljitije, tako da nam o njemu ne ostane nikakva dvojba. A upravo nam to prua Schopenhauer. * Mrano stoljee. Nap. prir.

Naravski, srea bi bila sto puta vea kad bi iz ovoga istraivanja proisteklo da jo uope nije postojalo neto tako ponosito i puno nade kao ovo doba. No i u ovom trenutku ima naivnih ljudi u nekom kutku zemlje, recimo u Njemakoj, koji su spremni u neto takvo vjerovati, tovie, koji sasvim ozbiljno govore o tomu da je od prije nekoliko godina svijet popravljen i da je injenicama opovrgnut onaj koji moda ima svojih tekih i mranih dvojbi o op-stanku. Jer prema njima stvari stoje ovako: zasnivanje novoga njemakog carstva odluujui je i razoran udarac protiv svakog pesimistinog filozofiranja o tomu nema cjenkanja. Onaj pak tko bi doista elio odgovoriti na pitanje to u naem vremenu treba znaiti filozof kao odgajatelj, taj mora odgovoriti na ono veoma proireno i napose na sveuilitima veoma njegovano shvaanje, i to ovako: sramota je i poruga to takozvani mislei i tovanja vrijedni ljudi mogu izricati i ponavljati tako ogavno ulagivanje koje se klanja kumirima vremena dokaz da se vie uope i ne nasluuje koliko je ozbiljnost filozofije daleko od ozbiljnosti jedne novine. Takvi ljudi izgubili su i posljednji ostatak ne samo filozofijskog nego i religioznog uvjerenja, a umjesto svega toga nisu stekli primjerice optimizam, nego urnalizam, duh i neduh dana i dnevnih listova. aljiva je i lana svaka filozofija koja vjeruje da je nekim politikim dogaajem pomaknut ili ak rijeen problem opstanka. Stara je stvar da su, otkad je svijeta, ve ee zasnivane drave. Kako bi jedna politika obnova mogla biti dovoljna za to da ljude jednom zauvijek pretvori u zadovoljne stanovnike zemlje? No ako netko od srca vjeruje da je to mogue, neka se samo javi. Jer on doista zasluuje postati profesorom filozofije na nekom njemakom sveuilitu, kao Harms u Berlinu, Jurgen Meyer u Bonnu i Carriere u Munchenu. No ovdje doivljavamo posljedice uenja o kojemu se u novije vrijeme govori na svakom koraku, da je naime drava najvii cilj ovjeanstva i da za ovjeka nema viih dunosti do sluiti dravi, u emu ne prepoznajem pad u poganstvo nego u glupost. Moe biti da takav ovjek koji svoju najviu dunost vidi u sluenju dravi zbilja i ne zna ni za kakve vie dunosti; ali zato onkraj toga ipak jo ima ljudi i dunosti a jedna od tih dunosti, koja je harem za mene via od slube dravi, zahtijeva unitenje gluposti u svakom liku, pa dakle i u liku te gluposti. Stoga se ovdje bavim jednom vrstom ljudi ija teleologija upuuje na neto to premauje dobrobit drave, bavim se filozofima, a i njima samo glede jednog svijeta koji je opet prilino neovisan od dobrobiti drave, svijeta kulture. Od mnogih prstenova koji provueni jedan kroz drugi ine ljudsku zajednicu jedni su od zlata, a drugi od obina bakra. No kako filozof vidi kulturu u naem vremenu? Naravski posve drukije od onih profesora filozofije koji su zadovoljni u svojoj dravi. Kad misli na sveopu urbu i rastuu brzinu padanja, na nestanak svake misaonosti i jednostavnosti, gotovo da se osjea kao da zamjeuje simptome posvemanjeg istrebljenja i iskorjenjenja kulture. Vode religije otjeu i ostavljaju bare ili jezerca. Nacije se ponovno odvajaju na najneprijateljskiji nain i ude za tim da se raskomadaju. Znanosti, njegovane bez ikakve mjere i u posve najsljepijem laisser faire* postaju rascjepkane i rastau sve u to se vrsto vjerovalo, obrazovane stalee i drave otplavljuje velianstveno prezira vrijedna novana privreda. Nikada svijet nije bio vie svijet, nikad siromaniji ljubavlju i dobrotom. Ueni stalei vie nisu svjetionici ili azil usred sveg tog nemira posvjetovljenja; i sami bivaju sve nemirniji, sve vie bez misli i ljubavi. Sve slui nadolazeem barbarstvu, ukljuujui i sadanju umjetnost i znanost. Obrazova- * Pustite neka se odvija samo od sebe. Nap. prir. ni se ovjek izopaio u najveeg neprijatelja obrazovanja, jer laima eli porei sveopu boletinu, pa smeta Lijenicima. Govori li netko o njihovoj slabosti i suprotstavlja li se njihovu tetnom duhu lai, postaju ogoreni, ti iznemogli jadnici. Htjeli bi i te kako rado izazvati vjeru u to da su daleko ispred svih stoljea i kreu se s umjetnom veselou-Njihov nain licemjernog odavanja sree ima kadto neto dirljivo, jer njihova je srea sasvim nedokuiva. ovjek ih ak ne bi ni pitao kao to Tannhauser pita Biterlofa: U emu si to

jadnice uivao? Jer zaboga, mi to i sami znamo bolje i drukije. Nad nama je zimski dan i mi prebivamo u visokom gorju, opasno i u oskudici. Kratka je svaka radost i blijed je svaki sunev sjaj koji se na bijelim planinama do nas prikrade. Tu se razlijee glazba, jedan starac okree svoj vergl, plesai se vrte putnika potrese kad to vidi: sve je tako divlje, tako potmulo, tako bezbojno, tako beznadno, i onda u tomu ton radosti, nepromiljene iste radosti! No ve se prikradaju magle rane veeri, ton se gubi, korak putnikov kripi. Dokle god moe vidjeti, ne vidi nita do pusto i grozno lice prirode. A ako bi bilo jednostrano na slici modernog ivota isticati samo slabost crta i neizraajnost boja, druga strana nipoto nije ugodnija, nego samo jo vie uznemiravajua. Tu zacijelo postoje snage, i to ogromne snage, ali divlje, iskonske i sasvim nemilosrdne. S plahovitim oekivanjem motrimo na njih kao to motrimo u kazan iz kakve vjetiije kuhinje. Svakoga asa moe neto zadrhtati i bljesnuti, najaviti strane pojave. Od prije jednog stoljea pripremljeni smo na satne fundamentalne potrese. I kad se u novije vrijeme ine pokuaji da se toj najdubljoj modernoj sklonosti za uruavanjem ili eksplodiranjem suprotstavi konstitutivna snaga takozvane nacionalne drave, tada je ipak na due vrijeme i ta drava samo poveanje sveope nesigurnosti i ugroenosti. To da se pojedinci ponaaju kao da nita ne znaju o svim tim zebnjama, nee nas zavarati Njihov nemir pokazuje da o njima dobro znaju; estinom i iskljuivou misle na sebe kao to ljudi jo nikad nisu mislili na sebe, grade i sade za svoj dan, a lov rta sreu nikada nee biti vei nego onda kad se ona mora ugrabiti izmeu danas i sutra jer e se prekosutra moda sasvim okonati svako vrijeme lova. ivimo razdoblje atoma, atomistikog kaosa. U srednjovjekovlju crkva je nekako drala na okupu neprijateljske snage i donekle ih asimilirala snanim pritiskom koji je vrila. Kada se sveza raskine, a pritisak popusti, one se diu jedne protiv drugih. Reformacija je mnogo stvari proglasila adijaforama, podrujima koja ne trebaju biti odreena religijskom milju. Bila je to otkupnina pomou koje je i sama mogla ivjeti, kao to je ve kranstvo, sueljeno s daleko religioznijim starim dobom, uz slinu cijenu obranilo svoju egzistenciju. Otada je razdvajanje sve vie uzimalo maha. Sada je gotovo sve na zemlji odreeno samo jo najgrubljim i najzlokobnijim snagama, egoizmom poduzetnika i vojnih silnika. U rukama ovih zadnjih drava, upravo kao i egoizam poduzetnika, pokuava sve iznova organizirati polazei od sebe, i biti svezom i pritiskom za sve one neprijateljske snage, to znai da eli da se ljudi i njoj klanjaju kao kumiru, kao to su se klanjali crkvi. S kakvim uspjehom? To emo jo doivjeti. U svakom sluaju jo se i danas nalazimo u zaleenoj rijeci srednjovjekovlja. Led se otopio i dospio u silovito kretanje koje izaziva pusto. Sante se gomilaju na sante, sva je obala preplavljena i ugroena. Revolucija se nikako ne moe izbjei, i to atomistika. No koje su najmanje nedjeljive estice ljudskoga drutva? Nema dvojbe da se s pribliavanjem takvih razdoblja ono ljudsko nalazi u opasnosti gotovo jo i vie nego za vrijeme samog uruavanja i kaotinog vrtloga i da plaljivo iekivanje i poudno iskoritavanje svake minute izmamljuju na vidjelo svekolika kukavitva i sebine nagone due, doim zbijska nevolja, a naroito sveopost neke velike nesree ljude obino popravi i razgali. A tko e pri takvim opasnostima naeg razdoblja svoju slubu uvara i vi-teza posvetiti ljudskosti, toj nepovredivoj svetoj riznici to su je postupno prikupljali najrazliniji narataji? Tko e uzdii sliku ovjeka dok svi u sebi osjeaju samo sebina crva i psei strah te su tako od te slike otpali, u ono animalno, ili ak u ukoeno mehaniko? Postoje tri slike ovjeka koje je nae novije vrijeme postavilo jednu za drugom i iz pogleda na koje e smrtnici svakako jo zadugo dobivati poticaj za preobraaj svojega vlastitog ivota. To je Rousseauov ovjek, Goetheov ovjek i na posljetku Schopenhauerov ovjek. Prva od tih slika ima najvie ognja i zacijelo e imati najiri utjecaj. Druga je sazdana samo za malobrojne, naime za misaone naravi velikog stila, i gomila je pogreno razumije. Trea trai kao svoje motritelje najdjelotvornije ljude. Samo e je oni bez tete motriti, jer misaone e

ljude uspavati, a gomilu zastraiti. Od prve je potekla snaga koja je nagonila i jo nagoni na silovite revolucije. Jer uza sva socijalistika podrhtavanja i potrese jo je uvijek Rousseauov ovjek taj koji se poput drevnog Tifona kree pod Etnom. Pritisnut i napola zgnjeen oholim kastama, nemilosrdnim bogatstvom, iskvaren sveenicima i loim odgojem i pred samim sobom posramljen smijenim obiajima, zaziva taj ovjek u svojoj nevolji svetu prirodu i iznenada osjea da je ona od njega daleko kao i bilo koji epikurski bog. Njegove molitve nee je dostii, toliko je duboko potonuo u kaos neprirode. S porugom odbacuje sav onaj areni nakit koji mu se malo prije inio neim to je u njega upravo najljudskije. naime svoje umjetnosti i znanosti, prednosti svojega uglana ivota. Pesnicom udara o zidove u ijoj je sjeni toliko izopaen i vie za svjetlom, suncem, umom i klisurom. I kad klie samo je priroda dobra, samo je prirodni ovjek ovjean, tad prezire sebe i ezne za tim da sebe sama prevlada: raspoloenje u kojem je dua spremna na strane odluke, ali u kojem takoer iz svojih dubina dozira i ono najplemenitije i najrjee. Goetheov ovjek nije tako prijetea mo, tovie u stanovitom je smislu ak korektiv i sredstvo za smirenje upravo onih opasnih uzbuenja kojima je izloen Rousseauov ovjek. U svojoj mladosti Goethe je sam cijelim svojim ljubavlju ispunjenim srcem bio odan evanelju o dobroj prirodi. Njegov je Faust bio najvia i najsmjelija slika Rousseaueva ovjeka, barem dok je trebalo prikazati njegovu silnu glad za ivotom, njegovo nezadovoljstvo i enju, njegovo ophoenje s demonima srca. No pogledajmo to nastaje iz svih tih nagomilanih oblakazacijelo ne bljesak! I upravo se ovdje otkriva nova slika ovjeka, Goetheova ovjeka. Moglo bi se pomisliti da Faust biva kroz odasvud ugroen ivot voden kao nezasitan buntovnik i osloboditelj, kao snaga nijekanja iz dobrote, kao istinski, u neku ruku religiozni i demonski genij prevrata, nasuprot svojem posve nedemonskom pratiocu, premda se tog pratioca ne moe otarasiti te njegovu skeptinu pakost i nijekanje mora istodobno koristiti i prezirati kao to je to tragina sudbina svakog buntovnika i osloboditelja. No prevarit emo se budemo li oekivali takvo neto. Tu Goethev uenik izbjegava Rousseauova ovjeka. Jer on mrzi sve to je nasilno, svaki skok a to znai; svaki in. I tako Faust od svjetskog oslo-boditelja postaje gotovo tek svjetskim putnikom. Sva carstva ivota i prirode, sve prolosti, umjetnosti, mitologije, sve znanosti vide nezasitnog motritelja kako prolijee preko njih, najdublja udnja biva uznemirena i utiana, ak ga ni Helena due ne zadrava i sad mora doi as na koji vreba njegov podrugljivi pratilac. Na nekom sluajnom mjestu zemlje let se okonava, krila otpadaju, Mefisto je pri ruci. Kad Nijemac prestane biti Faustom, nema za nj vee opasnosti od te da postane filistrom i da podlegne vragu samo ga nebeske moi mogu od toga spasiti. Kako rekoh, Goetheov je ovjek promatrajui ovjek velikog stila koji na zemlji ne skapava samo time to za svoju prehranu sabire sve veliko i miljenja dostojno to je postojalo i jo postoji i tako ivi, pa i to bio to tek ivot od jednog prohtjeva do drugog. On nije djelatan ovjek. tovie, ukljui li se na bilo kojem mjestu u postojee poretke djelatnika, ovjek moe biti siguran da pritom nee proizai nita dobro kao recimo pri svoj revnosti to ju je sam Goethe pokazivao za kazalite a prije svega da nee biti sruen nikakav poredak. Goetheov je ovjek jedna odravajua i podnosea snaga ali uz opasnost da se, kao to je reeno, moe izopaiti u filistra, kao to Rousseauov ovjek lako moe postati Katilininim pristalicom. Malo vie miine snage i prirodne divljine u onoga prvog i sve bi njegove kreposti bile vee. ini se da je Goethe znao u emu je opasnost i slabost njegova ovjeka i to je navijestio Jarnovim recima Wilhelmu Meisteru: Vi ste mrzovoljni i jetki; lijepo je to i dobro. Kad biste se pak samo jednom doista razljutili, bilo bi to jo bolje." Dakle govorei otvoreno: prijeko je potrebno da jednom postanemo doista zli kako bi bilo bolje. A za to nas treba ohrabriti slika Schopenhauerova ovjeka. Schopenhauerov ovjek uzima na sebe dragovoljnu patnju istinoljubivosti, a ta mu patnja slui za to da usmrti svoju samovolju i pripremi posvemanji prevrat i preokret svojeg bia, u emu i jest navlastiti smisao ivota. To izricanje istinitoga priinja se drugim ljudima kao izljev zloe, jer kon-

zerviranje svojih nedovoljaka i trabunjanja smatraju oni dunou ljudskosti i misle da se mora biti zao da bi im se tako razbilo njihovu igraku. U iskuenju ste takvomu doviknuti ono to Faust kae Mefistu: Tako ti vjeito ivoj, blagotvorno stvaralakoj sili suprotstavlja hladnu vraju pesnicu. "A onaj tko bi htio ivjeti schopenhauerovski, vjerojatno bi vie bio nalik Mefistu nego Faustu naime za slabovidne moderne oi koje u nijekanju svagda vide znamenje zla. No postoji jedna vrsta nijekanja i razaranja koja je upravo izljev one snane enje za posveenjem i izbavljenjem kao prvi filozofijski uitelj koje je Schopenhauer stupio meu nas obesveene i doista posvjetovljene ljude. Svaki opstanak koji se moe nijekati zasluuje da bude zanijekan; a biti istinoljubiv znai vjerovati u opstanak koji se uope ne bi mogao zanijekati i koji je sam istinit i bez lai. Stoga istinoljubivi smisao svoje djelatnosti osjea kao metafiziki smisao, kao objanjiv iz zakona jednog drukijeg i vieg ivota i u najdubljem smislu potvrujui, pa ma koliko sve to ini izgledalo kao razaranje i razbijanje zakona tog ivota. Pritom njegovo injenje mora postati trajnom patnjom, no on zna ono to i Meister Eckhardt; Najbra ivotinja koja vas nosi k savrenstvu je patnja. Htio bih misliti da bi se svakomu tko pred duu stavi takav ivotni smjer srce moralo rairiti i da bi u njemu morala nastati vatrena elja da bude takav schopenhauerovski ovjek: dakle ist i udesne oputenosti za sebe i svoju osobnu dobrobit, a u svojoj spoznaji pun snane razorne vatre i daleko od hladne i prijezira vrijedne neutralnosti takozvanog znanstvenog ovjeka, visoko uzdignut nad osorno i zlovoljnoga motrenja, sebe samoga svagda rtvujui spoznatoj istini kao prvu rtvu i najdublje proet svijeu o tomu koje patnje moraju nastati iz njegove istinoljubivosti. Svakako, svojom hrabrou unitava on svaku zemaljsku sreu, mora biti neprijateljski nastrojen ak i spram ljudima koje voli, spram institucija iz ijeg je krila potekao, ne smije tedjeti ni ljude ni stvari pa makar i patio zbog njihova pozljeivanja, bit e pogreno shvaan i dugo e vrijediti kao saveznik snaga kojih se gnua, on e, pri ljudskoj mjeri svojega uvida, uza svu svoju tenju pravdi morati biti nepravedan, ali e se smjeti bodriti i tjeiti rijeima koje jednom rabi Schopenhauer, njegov veliki odgajatelj; Sretan je ivot nemogu; najvie to ovjek moe dosegnuti je herojski ivotni hod. Takav ivot vodi onaj koji se u bilo kojoj okolnosti i zgodi s ogromnim tekoama bori za ono to svima na neki nain koristi te na posljetku pobjeuje, ali je pritom loe ili nikako nagraen. Potom on na kraju ostaje stajati skamenjen, kao princ u Gozzijevom Kralju gavranu, ali u plemenitom stavu i s velianstvenom kretnjom. Ostaje uspomena na nj i slavi ga se kao heroja. Njegova volja, cijeloga ivota do smrti muena naporom i radom, loim uspjehom i nezahvalnou svijeta, gasi se u nirvani. Dakako da takav herojski ivotni hod, zajedno s u njemu izvrenim usmrenjem, najmanje odgovara oskudnom pojmu onih koji se o tomu najvie razbacuju rijeima, koji slave svetkovine u spomen velikih ljudi i umiljaju da je veliki ovjek velik onoliko koliko su oni mali, tako rei nekim poklonom i na svoje zadovoljstvo, ili pak po nekom mehanizmu i u slijepoj poslunosti spram te unutarnje prinude, tako da onaj tko nije dobio taj poklon ili tko ne osjea tu prinudu ima isto pravo na to da bude malim kao i onaj da bude velikim. No biti obdaren poklonom ili prinuen to su prezira dostojne rijei, kojima se eli pobjei od unutar-njeg nagovora, uvrede za svakoga tko je uo taj nagovor, dakle za velikog ovjeka. Upravo on najmanje od svih doputa da bude obdaren ili prinuen. On zna jednako dobro kao i svaki mali ovjek kako se ivot moe olako uzeti i kako je mekan krevet na kojem bi se mogao ispruiti kad bi sa sobom i svojim blinjima postupao utivo i uobiajeno: ta svi su ovjekovi poreci ureeni u smjeru toga da ivot u trajnoj rastresenosti misli ne bude osjean. Zato on tako snano eli suprotno, naime upravo osjetiti ivot, to jest patiti od ivota? Zato to opaa da ga ele prevariti u pogledu njega samog i da postoji neka vrsta suglasnosti da ga se otme iz njegove vlastite pilje. Tu se on opire, nauljuje ui i odluuje: Hou ostali svoj! To je strana odluka: to shvaa tek postupno. Jer sad mora uroniti u dubinu opstanka, s nizom neobinih pitanja na usnama: Zato ivim? Koju ivotnu lekciju trebam nauiti? Kako sam

postao takav kakav sam i zato onda patim zbog tog takobitka? On se mui i vidi da se nitko tako ne mui, da su tovie ruke njegovih blinjih strasno pruene prema fantastinim zgo-dama koje prikazuje politiko kazalite, ili kako se sami uokolo epure pod stotinama maski, kao mladii, muevi, starci, oevi, graani, sveenici, slubenici, trgovci, revno se brinui o svojoj zajednikoj komediji, a uope ne o sebi samima. Svi bi oni na pitanje: emu ivi?, odgovorili brzo i s ponosom: da bih postao dobar graanin, ili uenjak, ili dravnik a ipak oni jesu neto to nikad ne moe postati neim drugim. A zato su upravo to? Ah, i nita bolje? Onaj tko svoj ivot razumije samo kao jednu toku u razvitku nekog pokoljenja ili drave ili znanosti, te prema tomu eli skroz naskroz spadati u povijest bivanja, u historiju, taj nije razumio lekciju to mu je zadaje opstanak i mora je nauiti drugi put. To vjeito bivanje lana je igra lutaka zbog koje ovjek zaboravlja sebe sama, ono je pravo rastresanje koje pojedinca rasprava u smjeru svih vjetrova, beskrajna igra budalatine koju pred nama i s nama igra veliko dijete vrijeme. Onaj heroizam istinoljubivosti sastoji se u tomu da jednog dana prestanemo biti njegovom igrakom. U bivanju je sve uplje, varljivo, plitko i dostojno naeg prezira. Zagonetku koju ovjek treba rijeiti moe on rijeiti samo iz bitka, u takobitku, a ne u drugobitku, u neprolaznom. Sad zapoinje ispitivati koliko je duboko srastao s biranjem, a koliko duboko s bitkom golema zadaa uzdie se pred njegovom duom, naime da razori sve to biva, da na svjetlo dana iznese sve to je u stvarima pogreno. I on hoe sve spoznati, ali to hoe drukije nego Goetheov ovjek. On to nee radi plemenite tankoutnosti, da bi sauvao, sebe i da bi se uveseljavao mnotvom stvari, nego je sam sebi prva rtva koju prinosi. Herojski ovjek prezire to da mu ide dobro ili zlo, prezire svoje vrline i poroke, i uope mjerenje stvari svojom mjerom, on se za sebe vie ne nada niemu i u svim stvarima hoe vidjeti sve do tog beznadnog temelja. Njegova snaga lei u njegovu zaboravu sebe sama; a spomene li se sebe, tad odmjerava od svojega visokog cilja prema sebi i tako mu je kao da iza sebe i ispod sebe vidi neugledan breuljak neisti. Stari mislioci svim su snagama traiti sreu i istinu, a nikada nitko nee nai ono to mora traiti, tako glasi opako naelo prirode. A onomu tko u svemu trai neistinu i dragovoljno se zdruuje s nesreom, bit e moda pripremljeno jedno drukije udo razoaranja: pribliava mu se neto neizrecivo, ega su srea i istina samo neznaboake paslike, zemlja gubi svoju teu, zemaljski dogaaji i moi postaju poput sna, kao u ljetnoj veeri oko njega se iri preobraenje. Onomu motreem je kao da se upravo poinje buditi i kao da se oko njega jo igraju oblaci sna to se rasplinjuje. I oni e jednom biti rastjerani: tada je dan. 5. Ipak, obeao sam da u Schopenhauera, prema svojim iskustvima, prikazati kao odgajatelja, te prema tomu nije ni izdaleka dovoljno ako, uz to jo s nepotpunim izriajem, naslikam onoga idealnog ovjeka koji prebiva u Schopenhaueru i oko Schopenhauera, tako rei kao njegova platonska ideja. Ostaje jo ono najtee, naime rei kako se polazei od toga ideala moe stei novi krug dunosti i kako se redovitom djelatnou moe povezati s jednini tako prekomjernim ciljem, ukratko ostaje dokazati da taj ideal odgaja. Inae bi se moglo pomisliti da nam pojedini trenuci ne pruaju nita drugo do zrenje koje izaziva sreu, ak zanos, da bi nas odmah potom utoliko vie ostavilo na cjedilu i utoliko dublje izruilo zlovolji. Takoer je izvjesno da se mi tako zapoinjemo ophoditi s tim idealom, s tim iznenadnim razmacima izmeu svjetla i tame, zanosa i gaenja, i da se tu ponavlja jedno iskustvo koje je staro koliko i ideali. No ne trebamo se dugo zadravati na vratima i trebamo brzo otii dalje od poetka. I tako se mora ozbiljno i odreeno upitati: je li mogue da se onaj nevjerojatno visoki cilj toliko priblii da nas odgaja dok nas vue navie? da se ne bi na nama obistinila velika Goetheova rije: ovjek je roen za ogranien poloaj; kadar je vidjeti jednostavne, bliske, odreene ciljeve i navikava se rabiti sredstva koja su mu tik pred rukom. No im doe u

otvorenu irinu, niti zna to hoe niti to treba initi i sasvim je svejedno dovodi li ga mnotvo predmeta do rastresenosti ili ga njihova uzvi- enost i dostojanstvo dovode van sebe. Za njega je svagda nesrea kad je potaknut teiti neemu s ime se ne moe povezati redovitom vlastitom djelatnou. To se s dobrim izgledom na opravdanost moe primijeniti upravo protiv onoga Schopenahuerova ovjeka. Njegovo dostojanstvo i uzvienost kadri su nas samo dovesti van sebe te nas na taj nain opet izvode iz svih zajednica djelatnih ljudi. Povezanost dunosti, rijeka ivota nestaje, Moda e se netko naviknuti na to da se zlovoljan konano izdvoji te da ivi po dvostrukom mjerilu, to jest u protuslovlju sa samim sobom, nesiguran i tu i tamo, te stoga svakim danom slabiji i neplodniji, dok e drugi ak naelno odustati od toga da jo zajedno s drugima djeluje i jedva da e jo pogledom pratiti kad drugi djeluju. Opasnosti su svagda velike ako se ovjeku prirede odve velike tekoe i ako nije kadar ispuniti nikakve dunosti. Snanije naravi time mogu biti razorene, a slabije, brojnije, tonu u promatrajuu lijenost, a naposljetku iz lijenosti prestaju ak i promatrati. Na takve u pak prigovore priznati toliko da je na rad ovdje jedva jo i zapoeo te da ja prema svojim iskustvima samo jedno ve odreeno vidim i znam, naime to da je mogue je da se poevi od one idealne slike i tebi i meni oko vrata objesi lanac izvrivih dunosti i da neki od nas ve osjeaju pritisak toga lanca. No, da bih bez sumnji mogao izrei formulu u koju bih elio saeti taj novi krug dunosti, potrebna su mi sljedea prethodna razmatranja. Dublji su ljudi u svim vremenima imali suosjeanja spram ivotinja upravo stoga to one pate zbog ivota, a ipak nemaju snage da alac patnje okrenu protiv sebe samih i da svoj opstanak razumiju metafiziki. Da. vidjeti besmislenu patnju najdublje ozlojeuje. Stoga se ne na jed-nom mjestu zemlje dolo do predmnijevanja da su u tim ivotinjskim tijelima skrivene due ljudi optereenih krivnjom i da se ta besmislena patnja, koja na prvi pogled ozlojeuje pred vjenom pravdom, razrjeuje u isti smisao i znaenje, naime kao kazna i okajanje. Uistinu, teka je to kazna ivjeti kao ivotinja izloena gladi i poudi, a ipak ne doi ni do kakve osvjetenosti o tom ivotu. I ne moe se izmisliti tea sudbina od sudbine grabljive uvjeri koju najljua muka goni kroz pustinju, koja rijetko biva zadovoljenom, a i to samo tako da zadovoljenje postaje muenjem, u razdiruoj borbi s drugim ivotinjama ili usred odvratne hlepnje i prezasienosti. Tako slijepo i sumanuto visiti o ivotu, ni za kakvu viu cijenu, daleko od toga da se zna da se jest tako kanjeno i zato, ve s glupou neke jezovite poude eznuli upravo za tom kaznom kao za kakvom sreom to znaci biti ivotinja. I kad se cjelokupna priroda probija prema ovjeku, tad ona time daje na znanje da je on prijeko potreban za njezino iskupljenje od prokletstva ivotinjskoga ivota i da konano u njemu opstanak pred sobom dri zrcalo na ijoj se podlozi ivot vie ne pokazuje besmislenim, nego u svojoj metafizikoj znaajnosti. Ipak, neka se dobro promisli: gdje prestaje ivotinja, a gdje poinje ovjek! Onaj ovjek do kojeg je prirodi jedino stalo! Sve dok netko bude udio za ivotom kao za kakvom sreom, nee jo podii pogled nad obzor ivotinje, samo to on s vie svijesti hoe ono to ivotinja ite slijepim nagonom. Ali tako je to s nama svima, kroz najvei dio ivota: obino ne izlazimo iz ivotinjstva, sami smo ivotinje koje izgleda besmisleno pate. No ima trenu taka kad to shvaamo. Tada se raskidaju oblaci i mi vidimo kako se zajedno sa svom prirodom probijamo prema ovjeku kao prema neemu sto stoji visoko nad nama. U toj iznenadnoj jasnosti gledamo jeei se oko sebe i bacamo pogled unatrag: tu tre profinjene grabljive zvijeri i mi posred njih. Golema pokretljivost ljudi na velikoj zemaljskoj pustinji, njihovo osnivanje gradova i drava, njihovo voenje ratova, njihovo neumorno okupljanje i razilaenje, njihova bezglava trka, uzajamno uenje, njihovo meusobno nadmudrivanje i gaenje, njihova vika u nevolji, njihovo zadovoljno urlikanje u pobjedi sve je to nastavak ivotinjstva. Kao da je ovjek namjerno zaostao u obrazovanju i kao da je prevaren o svojoj metafizikoj nadarenosti, tovie, kao da priroda, nakon to je ovjeka tako dugo prieljkivala

i izgraivala, sad pred njim uzmie od straha i radije se eli opet vratiti u nesvjesnost nagona. Ah, potrebna joj je spoznaja, a ona se grozi od spoznaje koja joj je zapravo potrebna. I tako e plamen buktati, nemiran i gotovo prestraen samim sobom, i zahvatit e najprije tisuu stvari prije no to zahvati ono radi ega je prirodi spoznaja uope potrebna. Svi mi u pojedinim trenucima znamo da su i najsloenije ustanove naeg ivota napravljene samo zato da bismo pobjegli od nae prave zadae, znamo da bismo rado nau glavu skrili bilo gdje, kao da nas tamo naa savjest sa stotinu oiju ne bi mogla epati, znamo da dravi, stjecanju novca, drutvenosti ili znanosti poklanjamo svoje srce samo zato da ga vie ne bismo imali, znamo da ak i teak dnevni rad rintamo ee i nesvjesnije nego to je potrebno za ivot jer nam se ini potrebnijim da ne doemo do svijesti. Sveopa je urba jer je svatko u bijegu od sebe sama, sveope je i plaljivo prikrivanje te urbe jer ovjek eli izgledati zadovoljan te bi i gledatelje otrijega vida htio prevariti o svojoj bijedi, sveopa je potreba za novim zvunim rijeima kao praporcima, a njima ukraen ivot bi trebao zadobiti neto od bunog praznika. Svatko poznaje ono neobino stanje kad se iznenada nameu neugodna sjeanja, a mi ih tad estokim pokretima i glasovima nastojimo izbiti iz glave. No pokreti i glasovi sveopeg ivota omoguuju dokuiti da se svi uvijek nalazimo u takvom stanju, strahu od sjeanja i poniranja u sebe. to nas to tako esto spopada, koja nam muica ne da spavati? Oko nas su duhovi, svaki as ivota hoe nam neto rei, ali mi ne elimo sluati taj glas duhova. Kad smo sami i tihi, bojimo se da nam neto ne bude apnuto na uho te tako mrzimo tiinu i omamljujemo se drutvenou. Kao to je reeno, sve to shvaamo ovdje ili ondje te se veoma udimo svem tom vrtoglavom strahu i urbi i cijelom snolikom stanju naega ivota, kojeg izgleda prije buenja hvata jeza i koji to ivlje i nemirnije sanja to je tom buenju blii. No istodobno osjeamo kako smo odve slabi da bi podnijeli one trenutke najdubljeg poniranja u sebe i kako mi nismo ljudi prema kojima se cjelokupna priroda probija radi svojega iskupljenja. Ve je mnogo i to to uope glavom pomalo izronimo i primijetimo u koju smo rijeku duboko uronjeni. A ni to nam ne uspijeva vlastitom snagom, to izranjanje i buenje na jedan iezavajui tren. Mi moramo biti podignuti a tko su ti koji nas podiu? To su oni istinski ljudi, one ne-vie-zivotinje, filozofi, umjetnici i sveci. Pri njihovu pojavljivanju i njihovim pojavljivanjem priroda, koja nikada ne skae, ini svoj jedini skok, i to skok radosti, jer osjea da je prvi put na cilju, naime tamo gdje shvaa da bi se morala oduiti od toga da ima ciljeve i da je igru ivota i bivanja igrala odve visoko. Ona se preobraava pri toj spoznaji i na njezinu licu poiva blag veernji umor, ono to ljudi nazivaju ljepotom. Ono to ona sada izrie tim preobraenim izraajem lica, to je veliko prosvjeenje o opstanku; i najvia elja koju smrtnici mogu eljeti je trajno i pomnjiva uha sudjelovati u tom prosvjeenju. Razmisli li netko o tomu to je sve primjerice Schopenhauer morao uti tijekom svojeg ivota, zacijelo e poslije toga sebi rei: Ah, tvoje gluhe ui, tvoja tupa glava, tvoj plamsajui razum, tvoje stegnuto srce, ah, sve to to nazivam svojim! Kako li to prezirem! Ne moi letjeti, nego samo leprati! Vidjeti iznad sebe, a ne moi gore! Znati put i umalo njime kroiti, put koji vodi prema onomu neizmjernom slobodnom pogledu filozofa, a poslije nekoliko koraaja teturati unatrag! I kad bi postojao samo jedan dan u kojem bi se ispunila ona najvea elja, kako bi ovjek spremno preostali ivot ponudio u naknadu! Popeti se toliko visoko koliko se ikada neki mislilac popeo, do istog alpskog i ledenog zraka, tamo gdje vie nema zamagljivanja i preruavanja i gdje se temeljno ustrojstvo stvari izraava grubo i kruto, ali s neminovnom razumljivou! Mislei samo na to postaje dua osamljenom i beskonanom. A da se ispuni njezina elja, da jednom pogled padne uspravno i blistavo poput zrake svjetla dolje na stvari, zamrli bi stid, plaljivost i pouda kakvom bi rijei trebalo imenovati njezino stanje, onaj nov i zagonetan treptaj bez ustreptalosti, s kojim bi ona potom poput Schopenhauerove due ostala rairena na golemom slikovnom pismu opstanka, na okamenjenom uenju o biranju, ne kao no, nego kao arka, crveno obojena svjetlost to se

prelijeva nad svijetom. I kakav je to opet usud slutiti od osebujnog odreenja i blaenstva filozofe dovoljno da bi se osjetilo svu neodreenost i neblaenost nefilozofa, tog udnika bez nade! Znati sebe kao plod na drvetu koji od prevelike sjene nikad ne moe sazrijeti, a tik pred sobom vidjeti kako lei sunev zrak koji ti manjka! Bila bi to muka dovoljna da nekoga tko je toliko nenadaren uini zavidnim i opakim kad bi on uope mogao postati zavidan i opak. No vjerojatno e svoju duu na koncu preokrenuti da se ne bi izjela u ispraznoj enji, i sad e on otkriti jedan novi krug dunosti. Ovdje sam dospio pri odgovaranju na pitanje je li se mogue pomou redovite vlastite djelatnosti povezati s velikim idealom Schopenhauerova ovjeka. Prije svega sigurno je ovo: te nove dunosti nisu dunosti nekog osamljenika. Naprotiv, s njima ovjek pripada monoj zajednici, dodue takvoj koja se na okupu ne odrava izvanjskim formulama i zakonima, nego jednom temeljnom misli. To je temeljna misao kulture, ukoliko ona svakome od nas zna postaviti samo jednu zadau: da u nama i izvan nas potie raanje filozofa, umjetnika i sveca te da na taj nain radi na dovrenju prirode. Jer kao to je prirodi potreban filozof, tako joj je potreban i umjetnik za jednu metafiziku svrhu, naime za njezino vlastito prosvjeenje o sebi samoj, da bi joj konano jednom kao ista i gotova tvorba nasuprot stajalo ono to u nemiru svojega bivanja nikad ne uspijeva jasno vidjeti dakle za njezinu samospoznaju. Goethe je bio taj koji je jednom zgodom obijesne dubokomislenom rijeju primijetio kako prirodi svi njezini pokuaji vrijede samo toliko da bi umjetnik konano odgonetnuo njezino mucanje, iziao joj na pola puta u susret i izrekao ono to ona svojim pokuajima zapravo hoe. esto sam govorio, uzvikuje on jednom, i esto u jo ponavljati da je causa finalis* svjetskih i ljudskih raspri dramska pjesnika umjetnost. Jer ta se grada inae apsolutno ni za to ne moe upotrijebiti. I tako je prirodi na koncu potreban svetac, u kojega je ono ja posve stopljeno i iji patniki ivot vie ne biva, ili gotovo ne biva osjean individualno, ve kao najdublje uvstvo jednakosti, zajednitva i jedinstva u svemu ivom. Potreban joj je svetac s kojim na-stupa ono udo preobraenja na koje igra bivanja nikad ne pomilja, ono konano i najvie utjelovljenje prema kojemu svekolika priroda tei i probija se radi svojeg iskupljenja od sebe same. Nema dvojbe, svi smo mi s njim srodni i povezani, kao to smo srodni i s filozofom i umjetnikom. Postoje trenuci i tako rei iskre najsvjetlije, ljubavlju najispunjenije vatre, u ijoj svjetlosti vie ne razumijemo rije ja. S onu stranu naeg bia lei neto to u tim trenucima biva ovostranou i stoga iz najdubljega srca udimo za mostovima izmeu ovdje i tamo. Savreni uzrok.svrha. Nap. prir. Dakako, u naem uobiajenom stanju ne moemo nita doprinijeti raanju izbavljujueg ovjeka, pa stoga sebe mrzimo u tom stanju. To je mrnja koja je korijen onog pesimizma kojemu je Schopenhauer nae doba morao ponovno nauiti, a koji je star koliko i enja za kulturom. Ona je njegov korijen, ali ne njegov cvat, tako rei njegovo najdonje prizemlje, ali ne njegovo potkrovlje, poetak njegova puca, ali ne njegov cilj. Jer jednom moramo jo nauiti mrziti neto drugo i openitije, ne vie svoj individuum i njegovu bijednu ogra-nienost, njegovu mijenu i njegov nemir, u onom uzvienom stanju u kojemu emo i voljeti neto drugo od onoga to sad moemo voljeti. Tek onda kad smo, u sadanjem ili nekom buduem roenju, sami primljeni u onaj najuzvieniji red filozofa, umjetnika i svetaca, bit e nam zasaen i jedan novi cilj nae ljubavi i nae mrnje zasad imamo svoju zadau i svoj krug dunosti, svoju mrnju i svoju ljubav. Jer mi znamo to je kultura. Da bi se korisno primijenila na Schopenhaueravu ovjeku, ona hoe da pripremamo i potiemo njegovo svagda novo raanje, time to upoznajemo i uklanjamo s puta ono to joj je neprijateljsko ukratko, da se neumorno borimo protiv svega to nas liava najvieg ispunjenja nae egzistencije, time to nas prijei da sami postanemo takvim Schopenhauerovim ljudima.

6. Ponekad je tee neku stvar priznati nego uvidjeti. A upravo bi tako moglo biti s veinom ljudi kad razmisle o ovom stavu: ovjeanstvo treba neprekidno raditi na tomu da rodi pojedine velike ljude a to i inae nita drugo njegova je zadaa. Kako bi se rado na drutvo i njegove svrhe primijenilo pouku koja se moe dobiti promatranjem svake vrste ivotinjskog i biljnog carstva, naime pouku da je kod nje stalo jedino do pojedinanog vieg primjerka, neobinijeg, monijeg, sloenijeg, plodnijeg kako bismo to rado uinili kad odgojem usaeni umiljaji o svrsi drutva ne bi pruali ilav otpor! Zapravo je lako shvatiti da cilj razvitka neke vrste tei tamo gdje ona dospijeva do svoje granice i do svojeg prijelaza u viu vrstu, a ne u masi primjeraka i njihovu dobrom zdravlju, ili ak u primjercima koji su vremenski posljednji. Taj cilj tovie lei upravo u naizgled rasprenim i sluajnim egzistencijama koje tu i tamo nastaju pod povoljnim uvjetima. I zacijelo bi se isto tako lako mogao shvatiti zahtjev da ovjeanstvo, budui da moe doi do svijesti o svojoj svrsi, treba potraiti i uspostaviti one povoljne uvjete pod kojima mogu nastati oni veliki ljudi iskupitelji. No tomu se protivi ne znam to sve ne: jednom treba onu krajnju svrhu nai u srei svih ili veine, drugi put je pak treba nai u razviu velikih zajednica. I koliko god se netko brzo odlui svoj ivot rtvovati recimo dravi, toliko bi se sporo i dvojbeno ponaao ukoliko tu rtvu ne bi zahtijevala drava nego neki pojedinac. ini se besmislenim da bi ovjek postojao radi nekog drugog ovjeka, ve naprotiv, radi svih drugih, ili barem radi to je mogue vie njih! O, estiti ovjee, kao da bi bilo prikladnije prepustiti da broj odlui tamo gdje je posrijedi vrijednost i znaenje! Jer pitanje ipak glasi ovako: kako tvoj ivot, ivot pojedinca, dobiva najviu vrijednost, najdublje znaenje? Kako se najmanje rasipa? Zasigurno samo tako da ivi na korist najrjeih i najvrednijih primjeraka, a ne na korist veine, to znai, uzetih pojedinano, najbezvrednijih primjeraka. I upravo tu svijest bi trebalo njegovati i izgraivati u mladom ovjeku da sebe sama shvati tako rei kao neuspjelo djelo prirode, ali istodobno kao svjedoanstvo najveih i najdivnijih nakana te umjetnice. To joj je loe uspjelo, treba on sebi rei, no njezinu u veliku nakanu potivati time to u joj biti na usluzi da bi joj to jednom bolje polo za rukom. S tom nakanom stavlja se u okruje kulture. Jer ona je edo samospoznaje svakog pojedinca i nezadovoljstva sobom. Svatko tko se za nju izjasni time izrie: Iznad sebe vidim neto vie i ljudskije nego to sam sm, pomozite mi svi da to dosegnem, kao to u i sam pomoi svakome tko to jednako spozna i zbog toga jednako pati: da bi konano iznova nastao ovjek koji sebe osjea punim i beskonanim u spoznaji i ljubavi, u motrenju i umijeu, i koji svom svojom cjelovitou visi o prirodi i u prirodi, kao sudac stvari i onaj tko mjeri njihovu vrijednost. Teko je nekoga premjestiti u to stanje neustraive samospoznaje, jer je nemogue pouavati ljubavi: jer jedino u ljubavi stjee dua ne samo jasan, razloan i preziran pogled za sebe samu, nego i onu udnju za tim da gleda nad sebe i da svim snagama traga za nekim negdje jo skrivenim viim sebstvom. Dakle, samo onaj tko je svoje srce okaio o nekog velikog ovjeka primit e time prvo posveenje kulture. Znak je toga posveenja postienost sobom bez mrzovolje, mrnja spram vlastite skuenosti i zgrenosti, suosjeanje s genijem koji se svagda iznova otre od e nae tuposti i suhoe, predosjeaj za sve koji bivaju i bore se te najprisnije uvjerenje tla se gotovo posvuda susree prirodu u njezinoj nevolji, kako se s mukom probija prema ovjeku, kako bolno osjea da je to djelo ponovno neuspjelo, kako joj ipak posvuda polaze za rukom najdivniji zaeci, znaajke i oblija, tako da ljudi s kojima ivimo nalikuju na bojno polje odlomaka najdragocjenijih kiparskih nacrta, gdje nam sve dovikuje: doite, pomozite, dovrite, sastavite ono to ide zajedno, neizmjerno eznemo postati cjelovitima. Taj zbir unutarnjih stanja nazvao sam prvim posveenjem kulture; a sad mi je dunost opisati uinke drugog posveenja i dobro znam da je moja zadaa tu tea. Jer sad treba s unutarnjeg zbivanja prijei na prosudbu izvanjskog, pojedinac sad pogled treba usmjeriti prema vani da

bi onu udnju za kulturom kako je poznaje iz prvih iskustava iznova otkrio u velikom pokretnom svijetu, svoju borbu i enju treba upotrijebiti kao abecedu kojom sad moe proitati ljudska nastojanja. No ni tu se ne smije zaustaviti. S tog se stupnja mora popeti na jo vii, kultura ne zahtijeva od njega samo onaj unutarnji doivljaj, ne samo prosudbu izvanjskog svijeta koji tee oko njega, nego na posljetku i poglavito zahtijeva in, to jest borbu za kulturu i neprijateljstvo spram onih utjecaja, navika, zakona, ustanova, u kojima ne prepoznaje svoj cilj, naime stvaranje genija. Onomu tko je kadar staviti se na drugi stupanj najprije upadan oi kako je znanje o tom cilju izvanredno sitno i rijetko, a kako je nasuprot tomu nastojanje oko kulture sveope i kako je neizrecivo velika masa snaga to se troe u njezinoj slubi. Pita se zaueno: nije li moda ta-kvo znanje posve nepotrebno? Postie li priroda svoj cilj i tada kad veina pogreno odredi svrhu svojeg vlastitog nastojanja? Onaj tko se naviknuo visoko cijeniti nesvjesne svrnosti prirode moda nee imati muke odgovoriti: Da, tako je! Pustite ljude da misle o svojem krajnjem cilju i da govore to hoe, oni su ipak u svojem tamnom nagonu sasvim svjesni svojega pravog puta. Da bi tu mogao protusloviti, ovjek bi morao poneto doivjeti. A onaj tko je doista uvjeren u taj cilj kulture da ona treba pospjeiti nastanak istinskih ljudi i nita drugo i tko usporedi kako se jo i sad uza svu rasko i velebnost kulture nastanak tih ljudi ne razlikuje mnogo od neprekidnog mrcvarenja ivotinja, drat e vrlo potrebnim da se na mjesto onog tamnog nagona konano jednom stavi svjesno htijenje. I to napose iz jednog drugog razloga, tog naime da vie ne bude mogue da taj nagon kojemu je nejasan njegov cilj, taj hvaljeni tamni nagon bude upotrebljen za sasvim drukije svrhe i da dovede do putova na kojima nikad vie nee moi biti postignut onaj najvii cilj, stvaranje genija. Jer postoji jedna vrsta zlorabljene i u slubu uzete kulture treba samo pogledati oko sebe! I upravo snage koje kulturu sad najdjelatnije unapreuju imaju pritom primisli i ne ophode se spram nje iz istog, nekoristoljubivog uvjerenja. Kao prvo sebinost poduzetnika je tako joj je potrebna pomo kulture i koja je u znak zahvalnosti za to opet unapreuje, ali bi pritom dakako ujedno htjela propisati cilj i mjeru. S te strane dolazi onaj omiljeni stav i lanani zakljuak, koji otprilike glasi: to je mogue vie spoznaje i obrazovanja, stoga to je mogue vie potreba, stoga to je mogue vie proizvodnje, stoga to je mogue rie dobiti i srete. Tako glasi ta zavodljiva formula. Obrazovanje bi njegove pristae definirale kao uvid kojim ovjek u potrebama i njihovu zadovoljenju postaje skroz naskroz suvremen, ali kojim se istodobno najbolje raspolae svim sredstvima i putovima za to lake stjecanje novca. Cilj bi dakle bio stvoriti to vie kurentnih ljudi, a narod e prema tom shvaanju biti to sretniji to vie bude imao takvih kurentnih ljudi. Stoga cilj modernih obrazovnih ustanova u potpunosti treba biti taj da svakog unapreuju onoliko koliko ti njegovoj naravi lei da postane kurentan, da svakog obrazuju lako da od onog stupnja spoznaje i znanja, koji mu je svojstven, ima najveu moguu mjeru sree i dobiti. Pojedinac bi, tako se ovdje zahtijeva, uz pomo takva opeg obrazovanja morao biti u mogunosti da sebe sama tono procijeni, kako bi znao to treba traiti od ivota, a naposljetku se tvrdi i da postoji prirodni i nuni savez inteligencije i posjeda, bogatstva i kulture, tovie da je taj savez udoredna nunost. Tu je omrznuto svako obrazovanje koje ovjeka osamljuje, koje ciljeve postavlja nad novac i stjecanje, koje troi mnogo vremena. Takve ozbiljnije vrste obrazovanja obiava se klevetali kao finiji egoizam, kao neudoredno epikurejstvo u obrazovanju. Dakako, u skladu s udoreem koje tu vrijedi na cijeni je upravo neto obrnuto, naime brzo obrazovanje, da bi ovjek to prije posta-o biem koje zarauje novac, a ipak toliko temeljito da bi mogao postati biem koje zarauje veoma mnogo novaca. ovjeku se doputa samo onoliko kulture koliko je u interesu sveopeg stjecanja i svjetskog prometa, ali toliko se od njega i zahtijeva. Ukratko: ovjek nuno pola