FRIEDRICH NIETZSCHE

DIONIZOVI DITIRAMBI

PUTNIK I NJEGOVA SJENKA

JEDNA KNJIGA

Ni nazad? Ni da se naprijed kroči? Ni divokoza ovuda ne može proći?

Tako čekam i Čvrsto se držim tu Onoga što oku i ruci je na hvatu!

Pet stopa jedva tla, osvit,a poda mnom — svijet, čovjek i smrt!

Ova Nitzscheova pjesma, nađena posthumno u jednoj od njegovih bilježnica (datirana u jesen 1884), stavljena je ovdje kao svojevrstan prolog Dionizovim ditirambima — Prim. prev.

JEDINO LUDA! JEDINO PJESNIK!

Iz bistrog zraka* kada utješna rosa na zemlju već pada, nevidljivo i nečujno,— laku obuću jer nosita rosa, tješiteljka, poput blagih utjeha — sjećaš li se onda, sjećaš, plamno srce, kako si negda žedno bilo nebeskih suza i rosnih kapi, kako si žeđalo, umorno i sprženo, dok su po žutim stazama travnim opaki zraci sunca u sutonu vitlali oko tebe, kroz crno drveće, jarki zraci, zasljepljujući, zlokobni.

— Ti, ženik istine? — rugali su se. Ne! Ti si samo pjesnik,zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,osuđena da vara,da vara učeno i hotice,pohlepna plijena,maskirana različno,u sebe samu,maskirana u vlastiti plijen.To da je — ženik istine?...

* „abgehellter Luft" veoma rijedak njemački izraz koji se upotrebljava za označavanje „otočenog" vina. Nietzsche ga je zabilježio u bloku iz 1874. godine posvećenom njemačkoj stilistici.

Luda jedino! Pjesnik!Samo šareno pričalo,pod maskama lude o svemu i svačemu,lepršajući po varljivim parovima riječi,po dugama-varkamaizmeđu lažnih nebesa,sanjajući se i švrljajući naokolo —jedino luda! pjesnik jedino!

I to je — ženik istine?...

Ne miran, ukočen, gladak, hladan,u kip pretvoren,u sveti stup,ne smješten pred hramove,vratar nekog boga:ne! nego dušman takvih kipova vrline,divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,pun mačje obijestikroz svaki prozor iskačućihop! u svakakvi udes;svaku prašumu nanjušivšida bi u prašumamameđu šarolikim zvijerima grabljivimti poput grijeha zdrav, lijep i šaren vitlao,sladostrasnih usana,opijen rugom, paklom, krvožedno,loveći plijen, krišom, trčao obmanjujući...

Ili orlu sličan koji dugo,dugo nepomično u bezdane gleda,u svoje bezdane...— Oh, kako se oni strmoglavljuju tu,naniže, sve dublje,u sve dublje dubine obrušavaju! —I zatim se,naglo,okomito strmoglavi,strjelovito sjuri među jagnjad,

svirepo ih željan,sav obuzet glađui mahnit za dušama jagnjećim,srdit i jarostan prema svemušto i izgleda samo dobrostivo,poput ovce, kudravo,blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mlijeka...

Eto takve su, orlovske, panterske, pjesnikove čežnje, takve su tvoje čežnje ispod hiljadu maski, ti, ludo! Pjesniče!...Ti koji si čovjeka gledao kao boga i kao jagnje, — rastrgnuti boga u čovjeku, kao i ovcu u čovjeku i smijati se rastržući —

to je, to je tvoja blaženost, blaženost orla i pantera, blaženost pjesnika i lude!...

U bistrom zrakukada se srp mjesečevzelen među purpurnom rumenii zavidan već prikrada —i, dušmanin danu,svakim svojim korakom potajnokosi vriježe ruža,sve dok ne padnu nazad,blijede, u sjenu noći:tako padoh i ja sam negda,iz ludila moga za istinom,iz bezumnih mojih čežnji za velikim danom,umoran od dana, bolan od svjetla,— padoh dolje, u suton, u sjenku,istinom Jednomspaljen i žedan nje

— sjećaš li se još, sjećaš, plamno srce, kako si nekada žedno bilo? —Baš ja izgnan da budem od svake istine! Luda sam i ništa drugo! Pjesnik jedino!

MEĐU KĆERIMA PUSTINJE

1.Ne odlazi! — reče tada putnik koji je sebe nazivao Zaratustrinom sjenkom, — ostani sa nama, inače će nas opet obuzeti stari i mukli jad.Već nam je onaj stari čarobnjak dao najbolje od onog što je kod njega najgore, a pogledaj samo — dobrom su tako pobožnom papi oči pune suza i opet je zacijelo zaplovio morem sjete.Ovi kraljevi tu mogu se, svakako, praviti još ljubaznim pred nama: ali kada ne bi bilo svjedoka, kladim se da bi se ponovo prepustili razmetnoj igri,— razmetnoj igri lutajućih oblaka, vlažne sjete, obješenog neba, ukradenih sunaca, hujećih jesenjih vjetrova,— razmetnoj igri našeg jaukanja i krikova u nevolji: ostani sa nama, Zaratustra! Ovdje je toliko skrivene bijede koja hoće da govori, toliko večeri, toliko oblaka, toliko zagušljivog zraka!Nahranio si nas jakom muškom hranom i snažnim izrekama: ne dozvoli da se opet prepustimo u času poslastica mekim, ženskim duhovima!Samo ti činiš zrak oko sebe snažnim i čistim! Da li sam igdje na zemlji našao tako dobar zrak, osim kod tebe, u pećini tvojoj?Mnoge zemlje vidjeh, moj se nos nauči ispitivati i procjenjivati mnogih zrakova, ali tek kraj tebe moje nosnice najviše uživaju!Osim ako, osim — oh, oprosti jednu staru uspomenu! Oprosti mi jednu staru pjesmu koja se pjeva posle jela, pjesmu koju sam jednom spjevao među kćerima pustinje.

Kod njih je naime isto tako dobar, svijetao, istočnjački zrak; tamo bijah najdalje od (stare Europe, oblačne, vlažne i sjetne!Tada voljeh takve djevojke sa Istoka i drugo plavo nebesko carstvo, nad kojim ne lebde nikakvi oblaci i nikakve misli.Nećete vjerovati kako su divno sjedile kad ne bi plesale, duboko zanijete, ali bez misli, poput malih tajni, kao okićene zagonetke, kao orasi posle jela —neobične i šarene, zbilja! Ali bez oblaka: zagonetke koje se mogu odgonetnuti. Za ljubav takvih djevojaka izmislio sam tada poslijeobjedni psalam."Tako je govorio putnik koji se nazivao Zaraiustrinom sjenkom. I prije nego što mu je itko odgovorio, dohvatio je već harfu starog čarobnjaka, prekrižio noge i spokojno i mudro pogledao oko sebe. Nosnicama je pak udisao zrak, sporo i ispitivački, kao netko tko u novim zemljama kuša novi zrak. Poče konačno pjevati kao da riče.

2.Pustinja raste: teško onom tko pustinje skriva…

3.

Ah!Svečano!Dostojan početak!Afrički svečano!Dostojno lavaili nekog moralnog drekavca…— Ali, ne i vas,vas, najdraže prijateljice,

uz čije mi je noge,

meni, Europljaninu, dopušteno da sjedim pod palmama. Sela.*

Čudesno, zaista!Evo gdje sjedimpustinji bliz a ipaktako dalek opet od pustinje,no i opustošen:progutan naimeod ove najmanje oaze— ona je upravo otvorila zijevajućinjena ljupka usta,najmirisnija međ svim ustašcima:dapoh u njih onda,sunovratih se, izgubih — među vas,dragane moje! Sela.

Slava, Slava budi onom kitu ako je gostu svome okrilje dao! — Shvaćate moj učeni nagovještaj?... Slava njegovom želucu ako je i on bio čarni oaza-želudac poput ovog: ali u to sumnjam.Iz Evrope jer dolazim sumnjičave poput udanih ženica. Neka je bog popravi! Amen!Evo gdje sjedim,u ovoj najmanjoj oazi,sličan nekoj datulji,

* Selah je termin koji se nalazi u biblijskim i drugim psalmima (u njihovoj sredini i na kraju). Septaguinta ga prevodi kao diapsalma, znak za „promjenu melodije". No u doba grčkog prijevoda biblije (Aquila) razumijevao se kao blagoslov u značenju „zauvijek", ili „vječno", i to tumačenje je prevladalo kao tradicionalno. — Prim. prev.

smeđoj, slatkoj, zlaćanoj,što žudi za okruglim djevojačkim ustima,ili još više za djevičjim njenim,ledenim, snježnim, oštrimsjekutićima: za njima naimeŽagri srce svih vrelih datulja. Sela.

Slično, odveć slično tom južnom plodu počivam ovdje, a oko mene plešu, obigravaju male mušice i s njima još manje, i još luđe, grešnije želje i dosjetke, — opsjednut od vas, nijemih, tajanstvenih vas, djevojaka-mačaka,

Dudu i Zulejka,

— usfingan, da u jednu, u jedinu riječnabijem mnoga osjećanja (oprosti mi bože ovaj jezični grijeh!)— sjedim ovdje, njušeći najbolji zrak, rajski zrak doista,svijetao i lak zrak,zlatnom žicom prošiven, dobar, zrak koji samo sa mjeseca može pasti,— bijaše li to slučaj ili se zbilo iz obijesti?kako pričaju pesnici iz starina.Ali, ja, sumnjalo, u to ne vjerujem,jer dolazimiz Europesumnjičave poput udanih ženica,Neka je bog popravi!Amen.

Uzdišući taj naljepši zrak, nosnicama punim kao pehari, bez budućnosti, bez uspomena, sjedim tako ovdje, najdraže prijateljice, i promatram palmu, kako se i ona, slična plesačici, povija i svija i u bokovima uvija,— gledajući je duže i nama se pleše,— slična plesačici koja je, izgleda, suviše dugo, opasno dugo,uvijek i uvijeksamo na jednoj nožici stajala?— pa je stoga zaboravila, izgleda, na drugu nožicu?Uzaludno sam, svakojako, tražio tu nestalu dragocjenu blizanku— drugu nožicu naime — u svetoj blizini dražesne njene, lepršavelepezaste i leptiraste i ljuspaste suknjice. Da, divne dragane, vjerujete li mi sasvim, ona ju je izgubila...

Hu! Hu!Hu! Hu! Hu!Otiđe joj ona,

zauvijek otiđe,druga nožica!Šteta za nju, ljupku nožicu!Gdje,gdje je mogla da odluta i napuštena tuguje,tu samotna nožica?Drhti možda u strahupred nekim surovim, svjetlogrivimčudovišnim lavom? Ili je pak većoglodana, skrcana —Žalosno baš! Jao! Skrcana! Sela.

Oh, ne plačite mi,srca meka!Ne plačite, visrca datuljasta! Grudi mliječne!Vi, mekušna srca od sladića!Budi muško, Zulejka! Hrabro!Ne plači više,blijeda Dudu!Ili bi vam moždanečeg jačeg, što snaži srce,ovdje trebalo?Neka miropomazana izreka?Neka svečana propovijed?

Ha!Uspravno, časti!Pukni, puhni opet,vjetru vrline!Ha!Još jednom riknuti,moralno riknuti,kao moralni lav riknuti pred kćerima pustinje!— Jer urlik vrline,djevojčice najdražesnije,više je nego savžar Europljanina, Europljanina pohlepnika!I evo me opet većEuropljaninom,drukčije ne mogu, bog mi je svjedok!Amen!

*

Pustinja raste: teško onom tko pustinje skriva! Kamen se tare o kamen, pustinja steže i davi. Grobna smrt gleda žareći mračno i žvače — njen je život njeno žvakanje...

Ne zaboravi, čovječe, sagorio u nasladi, ti da si — kamen, pustinja, da si smrt...

POSLJEDNJA VOLJA

Umrijeti takokako sam ga jednom video da umire —prijatelja koji je munjama i pogledimabožanski obasjavao davnu moju mladost,Vragolast i dubok,igrač među bojovnicima —

najvedriji među ratnicima, najteži među pobjednicima, na njegovom udesu udes počiva, tvrd, promišljen, vidovit;

drhtao jer je pobjeđivao,klicao jer je umirući pobjeđivao —

dok je umirao naređivao je — i naredio je da se uništi...Umrijeti takokako sam ga jednom video da umire:pobjeđujući, uništavajući...

MEĐU GRABLJIVICAMA

Tko je sklon padu ovdje, kako ga brzo dubina proguta! — Ali ti, Zaratustra, ti još voliš bezdan, je li da si jednak?

Ukorijeni se tamo gdje se čak i litica ježi dok u dubinu gleda, — nad bezdanima oklijeva gdje je sve iz okoline sklono padu: usred nestrpljivosti oblutaka divljih i bujica trpi strpljivo, tvrd i nijem, samotan...

Samotan!I tko bi se odvažio gost da bude ovdje, tvoj gost da bude?...

Grabljivica neka možda, u kosu mučenika, prkosnog, zlurado upletena, sa ludim smijehom, smijehom grabljivice.

Čemu tako uporno?— ruga se ona svirepo:Tko bezdan voli, mora imati krila.Ne treba zakačen ostatii poput tebe, visjeti! —O, Zaratustra, suri Nimrode!* Doskora još božji lovac, lovna mreža za svaku vrlinu, strijela protiv zla! A sada! — Lovac ulovljeni, svoj vlastiti plijen, samog sebe odstrijelivši...

Sada —sam sa sobom,samcat sa vlastitim znanjem,usred stotine ogledalalažan pred samim sobom,usred stotine uspomenanesiguran,umoran od rana,smrznut u studeni,u vlastite zamke zapleten.Ti, koji sebe spozna!Ti, sam sebi krvniče!

Zašto se zaplićeš u zamku svoje mudrosti? Zašto si se namamio u raj drevne zmije? Zašto si se krišom uvukao u sebe — u sebe?

* Po bajkama, židovski kralj i lovac.

Bolesnik sada,ujedom otrovnice zatrovan;zatočenik sada,na najkobniji udes osuđen:u vlastitoj jamizgrbljen radeći,kopajući je u sebi,sahranjujući se u njoj,nespretno,ukočeno,lešsmrvljen pod stotinu tovara,nakrcan sobom,znalac!Samosaznavalac!Mudri Zaratustra!...

Tražio si najteže breme:našao si samoga sebe, —i sada se ne možeš odreći sebe...

Vrebajući,šćućuren,već ni uspravan više nisi!Srastašjoš sa svojini grobom,zarasli duše!

A do nedavno tako još gordna mnogim uzvisjima tvoga ponosa!Nedavno još, pustinjak bez boga,samcat sa đavolom,skerletni knez svake oholi!...

Sada —zgrčenizmeđu dva ništavila,upitnik,umorna zagonetka —zagonetka za grabljivice.

O one će te već „riješiti", gladne su već tvoga „rješenja", lepetaju već oko tebe, njihove zagonetke, oko tebe, obješeni!O, Zaratustra!Ti, koji sebe spozna!Ti, sam sebi krvniče!

SVJETIONIK

Tu gdje je između mora otok sinuo, žrtvenik strmo uzdignut, tu pod crnim nebom kreše Zaratustra svoju visoku vatru, svetionik za zalutale mornare, upitnik za takve koji odgovor imaju...

I taj plamen sa sivobijelim trbuhom — u hladne daljine baca svoj žar, za sve čistijim visinama izvija šiju — zmija što se nestrpljivo propinje: taj sam znak uzeo za vodilju.

Sama duša moja je taj plan,nezasitna novih daljinabukti sve dalje, dalje njena tiha jara.Što izbježe Zaratustraod zvijeri i ljudi?Što uzmiče pred čvrstim tlom?Šest samotnosti je već upoznao,pa mu ni more nije bilo dovoljno usamljeno,otok ga pozva da na njegov vrh donese plamu potrazi za sedmom samotnošćui sada on daleko baca udicu svoju.

Zalutali mornari! Ulomci starih zvijezda! Mora budućnosti! Neistražena nebesa! Udicu sada bacam svim samotnicima: Odgovorite nestrpljivosti plamena, meni ribaru sa visokih litica ulovite moju sedmu i posljednju samotnost!

SUNCE ZALAZI

1

Nećeš još dugo biti žedno, plamno srce! Obećanje je u zraku, šapuću mi ga nepoznata usta: — velika svježina dolazi...

U podne je moje sunce peklo nada mnom:pozdravljam vas što dolazite,vi — iznenadni vjetrovi,vi — svježi duhovi popodneva!

Nailazi zrak tuđ i čist.

Ne mjerka li me,zavodnički,preteći pogled noći?Ostani jako, srce moje neustrašivo!I ne pitaj: zašto?

2

Danu moga Života!Sunce zalazi.Glatki je valveć tu i pozlaćen.Topliji je dah litice:na njoj, sigurno,u podne, spava srećasvoj podnevni san?U zelenim iskramatamni bezdan gori, sreća sijeva.

Danu moga života!Večer nastupa!Žari se već tvoje okobezmalo ugaslo,rone se suze već, kap po kap,uz tvoje rose,klizi već tiho preko bijelih morapurpurna tvoja ljubav,posljednje tvoje i kolebljivo blaženstvo…

3

Vedrino, zlatna, dođi!I ti, najtajniji,najslađi užitku s praga smrti!Prelazim li suviše brzo svoj put?Sada me tek, gdje se noga zamorila,sustiže tvoj pogled,sustiže tvoja sreća.

Svuda samo valovi i njihov igra.Što je teško bilo,potonulo je u plaveti zaborava.Bez posla je sada moj čamac.Bura i plovidba — odučio se toga!Želje i nade — utopile se;ne mreška se duša, ne mreška se more.

Sedma samotnosti! Nikada osjetio nisam bliže slasnu sigurnost, nikada toplije pogled sunčev. Ne blista li led na mom vrhu još? Srebrnasta, laka, jedna riba otiskuje sada moju lađu...

ARIJADNINA TUŽBALICA

Tko će me zagrijati, tko će me voljeti još?Dajte mi tople ruke!Dajte mangal da rastopim srce!Praćena, naježena,samrtniku jednaka kome noge griju,što ga tresu, ah, groznice neznane,drhteći pred šiljcima ledenih strijela mraza,od tebe, misli, lovljena!Bezimena! Skrivena! Užasna!Ti, lovče iza oblaka!Munjama tvojim za tlo prikovana,ti, oko podrugljivo što me iz tame gleda!Tako ležim,savijam se, previjam, mučenasvim vječnim mukama,pogođenaod tebe, najsvirepiji lovče.ti — nepoznati bože...

Gađaj dublje!Gađaj još jednom!

Probodi, slomi srce to!Zašto me mučištupim strijelama tvojim?Što gledaš opet,neumoran za muke ljudske,očima božanskim, munjama zluradim?Ubijati ti nećeš,samo mučiti, mučiti?

Čemu mučiti, mene, zluradi i nepoznati bože?

Ah, ah!Evo, privlačiš se ovamo,u vrijeme ponoći?Što hoćeš?Reci!Mrviš me, pritiskuješ,ah, već si odveć blizu!Čuješ me kako dišem,osluškuješ moje srce,ljubomorniče!— zbog čega ljubomoran?Dalje! Dalje!Čemu ljestve ove?Hoćeš unutra,u srce da uđeš,u najtajnijemoje misli da uđeš?Bestidniče! Neznanče! Kradljivče!Što hoćeš za sebe ukrasti?Šta hoćeš prisluškujući saznati?Mučeći da izvučeš,mučitelju!Bože-krvniče!Ili treba poput psapred tobom da puzim?Predano, zanijet, izvan sebe,ljubavlju da ti mašem?

Uzalud!Bodi dalje!Najsvirepija bodljo!Nisam pseto — samo divljač tvoja,najsvirepiji lovče!Tvoja ponosita robinja,provalniče skriven iza oblaka!...

Reci najzad!Skrivaču munja! Neznanče, reci!Što hoćeš, cestovni razbojniče — od mene?Kako?Otkup?Što hoćeš za otkup?Traži mnogo — kaže moj ponos!I budi kratak — kaže moj drugi ponos!

Ah, ah!Mene — hoćeš? MeneMene — cijelog?...

Ah, ah!A mučiš me, ludo, kakva si,slamaš moj ponos?Ljubavi mi daj — tko će me zagrijati još?Tko voljeti još?Tople ruke daj,mangal da rastopi srce moje!Daj mi, najsamotniji,koga led, ah, sedmostruki leduči da za neprijateljima samim,za neprijateljima žudi,daj, predaj misvirepi neprijateljusebe!...

Ode!Iščezne,moj jedini drug,moj veliki neprijatelj,moj neznanac,moj bog-krvnik!...Ne!Vrati se!-Sa svim tvojim mukama!

Sve moje suzebujicom teku k tebii posljednji plam moga srcaza tobom gori.Oh, vrati se,moj neznani bože! Bolu moj!Srećo moja posljednja!...

Munja. Dioniz se pojavljuje vidljiv u svojoj smaragdnoj ljepoti.

DIONIZ:Budi pametna, Arijadna!...

Imaš male uši, imaš moje uši:neka prime mudru riječ! —Ne mora li se najprije mrziti, ako voljeti se treba?...Ja sam tvoj labirint...

SLAVA I VJEČNOST

1

Koliko si već nasađen na tvojoj zloj kobi? Pripazi! Snijet ćeš mi još jedno jaje, jedno zmajevo jaje iz tvoga dugog jada.

Zašto skiće Zaratustra obroncima planine?

Nepovjerljiv, mračan, ogorčen, uporno vrebalo, — ali iznenadno munja, svijetla, strahotna, udar iz bezdana prema nebu: — i samoj planini zatrese se utroba…Tamo gdje su se mržnja i bljesak munje ujedno stopili, u kletvu jednu, — na planinama prebiva sada Zaratustrina srdžba, olujno naoblačen krči on svoj put.

Neka se pokrije tko ima s čime!U krevet, mekušci!Sad gromovi pucaju nad svodovima,sad drhti što greda i zid je,sad sijevaju munje i sumporžute istine —Zaratustra proklinje...

2

Taj novac, sa kojimčitav svijet plaća,slava, —sa rukavicama ga dotičem,sa gnusom ga bacam pod noge.

Tko hoće biti plaćen?Potkupljivci...Tko je na prodaju, grabi se

masnim rukamaoko te svačije fanfare, slave!

— Hoćeš li ih kupiti?Svi su oni na prodaju.Ali nudi mnogo!zveči punom kesom!Inače ih jačaš,inače jačaš njihovu vrlinu...

Svi su oni vrli.Slava i vrlina — to se rimuje.Dokle god sveta bude,plaćat će on klepetanje o vrlinikloparanjem o slavi:svijet živi od te larme...

Pred svim vrlinamahoću biti kriv,da se nazivam krivim zbog velikih krivica!

U očima svih trubača slave moje slavoljubne pretvara se u crva: među takvima, moja jedina želja je da budem najništavniji...

Taj novac, sa kojimčitav svijet plaća,slava, —sa rukavicama ga dotičem,sa gnusom ga bacam pod noge.

3

Tišina! —O velikim stvarima — a ja vidim veliku! —treba šutjetiili veličajno govoriti:govori veličajno, moja zanijeta mudrosti!

Dižem oči —tamo se svjetlosna mora obrušavaju:— o noći, o šutnje, o smrtotiha viko!...

Vidim znak, —iz najdaljih daljinajedno sazviježđe zalazi svjetlucajući polako prema meni…

4

Najviša zvijezdo Bića!Trpezo vječnih slika!Dolaziš k meni ti? —Nitko je nazreo nije,tvoju nijemu ljepotu, —zar? — ona ne bježi pred mojim pogledima?

Znamenu neumitnosti!Trpezo vječnih slika!No ti dobro znaš:ono što svi mrze,što jedino ja volim,da si vječita!Da si neminovna!Moja se ljubav raspaljujevječno samo na nužnosti.

Znamenu neumitnosti!Najviša zvijezdo Bića!Ti koju nijedna želja ne doseže,koju ni jedno Ne ne prlja,vječno Da Bića,tvoje Da sam zauvijek:jer te volim, o, vječnosti! —

O SIROMAŠTVU NAJBOGATIJEG

Deset godina je već —nijedna kap me nije takla,nijedan vlažan dašak, ni rosa ljubavi— beskišna zemlja...Sada molim mudrost svojuda ne bude škrta u ovoj suši:prelij se, istoči svoju rosu,budi sama kiša za oprljenu divljinu!

Jednom sam oblake pozvaood mojih planina da se maknu, —nekad sam govorio „više svjetla, vi tmasti!"Danas ih mamim da dođu:potamnite oko mene sa vašim vimenima!Hoću da vas muzem,o, krave sa visina!Mudrošću toplom kao mlijeko,slatkom rosom ljubaviplavim zemlju.

Odstupite! Odstupite, istinesa mračnim pogledom!Na mojim planinama da vidimneću više opore, nestrpljive istine.Smijehom pozlaćenaneka mi je danas bliska istinasuncem zaslađena, ljubavlju preplanula, —jer ubrati želim sa drveta jedino zrelu istinu.

Danas ruku pružamza viticama budućnosti,dovoljno lukav da je prevarim,da budućnost vodim poput djeteta.Danas hoću biti gostoljubivprema nedobrodošlom,ni prema sudbini neću da budem bodljikav— Zaratustra nije jež.

Duša moja,sa njenim jezikom nezasitnimsve je dobre i loše stvari već lizala,u svaku dubinu uranjala.Ali poput pluta uvijek,uvijek isplivala opet,kap ulja na morima tamnim:zbog duše ove zovu me sretnikom.

Tko su mi otac i majka?Nije li mi otac knez Obiljea majka tihi Smijeh?Nisam li začet u njihovoj ložnici,ja, zvijer zagonetka,ja, svjetlosna neman,ja, Zaratustra, rasipnik mudrosti?

Bolan danas od nježnosti,južni vjetar,sjedi Zaratustra i čeka, čeka na svojim brdima, —u vlastitom sokuu slasti skuhan,ispod svoga vrha,ispod svoga glečera,umoran i blažen,tvorac u sedmome danu.

— Tišina!Istina se neka nada mnom vije

oblaku slična, — nevidljivim munjama me ranjava. Širokim i sporim stepenicama njena se sreća meni penje: dođi, dođi, voljena istino!

— Tišina!Istina je moja u meni!Iz treperavih očiju,iz kadifenih drhtaja,pogađa me njen pogled,ljubavan i zao, pogled djevice.Ona sluti sreće moje osnovu,sluti mene — ah, što smišlja?Purpurni me zmaj jedan vrebau bezdanu njenog pogleda djevičanskog.

— Tišina! Moja istina govori!

Teško tebi, Zaratustra!Izgledaš kao netkotko se nagutao zlata:želudac će ti još rasparati!...Suviše si bogat,kvaritelju mnogih!Pretvaraš ih u zavidljivce,osiromašuješ mnoge...Tvoja svjetlost na mene baca sjenku, —smrzavam se: odlazi, bogatašu!Odlazi, odbij, Zaratustra, od tvoga sunca!…

Htio bi da darivaš, da dijeliš svoje obilje,ali sam si ti najobilniji!Budi pametan, ti bogatašu!Obdari najprije sebe samog, o Zaratustra!

Deset godina je već, — nijedna kap te nije takla?

Niti vlažni dašak? Ni rosa ljubavi? Ali tko bi i mogao da te voli? O, prebogati!Tvoja sreća isušuje krajolik, osiromašuje ga u ljubavi,— beskišna zemlja...

Nitko ti više ne zahvaljuje,da ti zahvaljuješ svakometko prima tvoje darove.Po tome te prepoznajem,

o, prebogati,najsiromašniji od svih bogatih!

Žrtvuješ se, tvoje te bogatstvo muči, —dijeliš ga štedno,ne štediš se, ne voliš se:muka te ogromna svagda pritiskuje,muka od prepunih ambara, od prepunog srcaa nitko ti više ne zahvaljuje...

Sebe moraš osiromašiti, umni bezumniče!— ako hoćeš da si voljen. Vole se samo oni koji pate, ljubav se nudi samo gladnima: darivaj najprije sebe samog,o, Zaratustra!

— Ja sam tvoja istina...

KRONOLOGIJA I KOMPOZICIJA DIONIZOVIH DITIRAMBA

Dionizovi ditirambi su posljednje djelo koje je Nietzsche za života pripremio za tisak.1

Objavljeni su kao dodatak prvog „javnog" izdanja četvrtog odjeljka Tako je govorio Zaratustra, Čiji priređivač je bio Peter Gast (1891). No, Gast je izostavio tri ditiramba koji predstavljaju izvjesno ponavljanje (istina, dorađenije) tri pjesme iz spomenutog odjeljka djela Tako je govorio Zaratustra. U okviru „velikog in-octavo izdanja" (Grossoktav-Ausgabe) starog nNietzsche-Archiv"-a, Dionizovi ditirambi su objavljeni u sveci VIII, i to 1895. (izd. Fritza Koegela), 1899, (izd. Arthura Seidla) i 1905. godine (izd. Petera Gasta). Izdanje iz 1905. godine je najbolje. U njihovom kritičkom aparatu, na njega su se oslanjali priređivači kritičkog izdanja Nietzscheovog cjelokupnog djela Giorgio Colli, Mazzino Montinari. Godina 1923, Dionizovi ditirambi su doživjeli i faksimilno izdanje. Zahvaljujući uspješnoj montaži (koje nije, međutim — prema Koliju i Montinariju — doslovno govoreći, falsifikat, nasuprot mišljenju Podacha), ovo izdanje je prikrilo jedan očigledan Nietzscheov lapsus calami u Arijadninoj tužbalici (trief umesto triff), kao mnoga precrtavanja izvršena Nietzscheovom rukom. Sve to uskraćuje tom izdanju njegovu vrijednost reprodukcije rukopisa. U svom Sachlicher Vorbericht zur Gesamtausgabe der Werke Friedrich Nietzsches (vol. I, str. XLVI, Munchen 1933), Hans Joachim Mette daje sumaran ali pouzdan opis kopije upućene tiskari Dionizovih ditiramba. Njen potpuni opis je u: Erich F. Podach, Nietzshes Werke des Zusammenbruchs, Heildelberg 1961. U tom istom radu, Podach donosi ujedno i izdanje Dionizovih ditiramba.Inače, svi Nietzscheovi rukopisi se čuvaju u Goethe-Schillerovom Arhivu u Vajmaru, gdje se isto tako danas nalaze i fondovi bivšeg „Nietzscheovog Arhiva".Pošto su Dionizovi ditirambi posljednje djelo koje je Nietzsche uoči svoga sloma predao tiskari, oni imaju i naročiti status u sklopu ostalih Nietzscheovih pjesama i posmrtno otkrivenih pjesničkih fragmenata. Nakon publikacije Idila iz Mesine i Vesele nauke, a do razdoblja Dionizovih ditiramba to jest od jeseni 1882. do početka siječnja 1889.), otkrivamo mnogobrojne pjesničke nacrte u Nietzscheovim bilježnicama i blokovima. Izvjesni od ovih nacrta su zaokruženi, drugi su ostali u stanju odlomaka. Cijeli taj materijal je Nietzsche znatno iscrpao kada je drugom izdanju Ljudsko, suviše ljudsko dodao Epilog Usred prijatelja. To podjednako važi i za Pogovor Sa vrha planina na kraju S one strane dobra i zla i, u istom djelu, pjesama na koncu fragmenata 228 i 256. To naročito važi, u najširoj mjeri, za Pjesme Princa van zakona koje sačinjavaju kraj drugog izdanja Vesele nauke (1887). Ali ove posljednje pjesme djelomično su bile ponovljene — sa izmjenama — u Idilama iz Mesine. Valja znati i da tri ditiramba koji se nalaze u Tako je govorio Zaratustra Nietzsche ponovo daje, ali u novom kontekstu i u mnogo dorađenijim verzijama. Inače, njegovo izdanje Tako je govorio Zaratustra je bilo van prodaje.Što se tiče pjesama i pjesničkih odlomaka, koje su Koli i Montinari stavili u istu knjigu sa Dionizovim ditirambima novog kritičkog izdanja, oni datiraju najvećim dijelom iz tri različita stvaralačka perioda: zima 1882—1883, jesen 1884, jesen-ljeto 1888.Na četvrtoj strani korica knjige S one strane dobra i zla (ljeto 1888) Nietzsche je pored spiska njegovih djela „po kronološkom redu njihovog nastajanja" dao i spisak djela ,,u pripremi". U tom spisku nalazimo Volju za moć (Esej o obrtanju svih vrijednosti. U četiri knjige), Vječno vraćanje (Sveti plesovi i pratnje) i Pjesme Princa van zakona. Jedino je posljednji od ovih naslova, godinu dana kasnije, otjelovljen u obliku dopune drugom izdanju Vesele nauke.U toku istog ljeta 1888. godine, kada je Nietzsche obećao objavljivanje djela sa naslovom Volja za moć, on prikuplja neupotrijebljene pjesničke odlomke, osobito one iz svezaka za Zaratustru, u jednu novu knjigu koju potom, do kraja godine, koristi za sastavljanje njegovih posljednjih pjesama: Sunce zalazi, Usred grabljivica, O siromaštvu najbogatijeg i Svjetionik. Navedenim pjesmama, Nietzsche dodaje Posljednju volju (koja datira iz 1883), te ih sve

zajedno prepisuje na velikim listovima in-folio. Namjeravao je da im da naslov Zaratustrine pjesme. U jednom od njegovih blokova iz te godine nalaze se projekti čak za sedam naslova koji su se, bez sumnje, odnosili na sakupljene pjesme. No, polovinom studenog 1888. godine, kada je prva verzija Ecce homo bila završena, naslov pjesme je bio konačno utvrđen: Zaratustrine pjesme. Tako u „prologu", Na ovaj dan savršenstva, Nietzsche navodi ovaj naslov među djelima koja će biti prisutna u najmanju ruku posljednjeg tromjesečja te godine. Iz tog doba potječe i koncept pisama izdavaču (čiji je identitet nepoznat) kojem Nietzsche nudi na uvid njegovih šest „Zaratustrinih pjesama", pod konačnim naslovima, radi objavljivanja. Iako je ovaj koncept nađen samo kao odlomak, na njemu je Nietzschovom rukom datirano: Torino, 27. novembra 1888.Od tog trenutka, a naročito počevši od polovine prosinca 1888. do početka siječnja 1889, sudbina Zaratustrinih pjesama je tijesno vezana za nastanak radova Ecce homo i Nietzsche protiv Wagnera. Na dan 15. prosinca Nietzsche upućuje u Leipzig kopiju namijenjenu tisku Nietzsche protiv Wagnera. Sljedećeg dana piše Peteru Gastu: „... Na kraju pojavit će se nešto o čemu čak ni prijatelj Koselitz nije pomišljao: jedna Zaratustrina pjesma (ili nazovite to kako hoćete...), sa naslovom O siromaštvu najbogatijeg". „Međutim, 22. decembra Nietzsche već više nije htio tiskati knjižicu Nietzsche protiv Wagnera. Piše Gastu: „Nećemo tiskati brošuru N. Protiv W..., 'Ecce' sadrži sve bitno, pa i o tim odnosima... Možda ću mu priključiti također Zaratustrinu pjesmu — zove se O siromaštvu najbogatijeg. Kao međuigru između dva veća odjeljka..." Tri dana kasnije, dajući svoj imprimatur za prve 24 stranice Nietzschea protiv Wagnera, izgleda da je ipak prihvatio ponovo činjenicu štampanja NV.Iz Torina u Leipzig je 29. prosinca bila upućena jedna druga „Zaratustrina pjesma": Slava i vječnost. U do danas neobjavljenom konceptu jednog pisma Peteru Gastu, sa datumom 30. prosinca 1888, Nietzsche o njoj govori ovim recima: „Jučer sam poslao tiskari moje 'non plus ultra', sa naslovom Slava i vječnost i načinjeno s one strane sedmog neba. Ono predstavlja kraj Ecce homo. Od toga se može umrijeti, ako se čita bez pripreme..."Između posljednjih dana 1888. godine i 2. januara 1889, Nietzsche još jednom mijenja namjeru u odnosu na

upućivanje ove dvije „Zaratustrine pjesme" i traži ih nazad iz Leipziga. Upravo tih dana, kada su predznaci sloma višestruko umnoženi, Nietzsche oblikuje i sklapa Dionizove ditirambe u njihovoj sadašnjoj formi. Prijepis za tisak Nietzsche je priredio tokom ovog kratkog perioda. Na prvoj strani on sadrži konačan naslov, a na posljednjoj spisak ispravljen Nietzscheovom rukom devet pjesama, to jest šest gore navedenih „Zaratustrinih pjesama" i tri ostala Ditiramba, u stvari pjesme, donekle modificirane, iz djela Tako je govorio Zaratustra. To su Pjesma o sjeti pod naslovom Jedino luda, jedino pjesnik; Među kćerima pustinje (nepromijenjen naslov) i „tužbalica" iz prvog paragrafa u zapisu Čarobnjak, ubuduće sa naslovom Arijadnina tužaljka.Definitivno čišćenje prijepisa Dionizovih ditiramba za tiskanje pada negdje između 1. i 3. siječnja 1889. godine.Tiskanje Dionizovih ditiramba je započelo 3. siječnja 1889. godine. Nietzsche događaj obznanjuje Cosimi Wagner u jednom od tri „pisamca iz ludila" koje se čuvaju u Bajrojtu i čije je faksimile objelodanio i odgonetnuo Curt von Westernhagen u svojoj knjizi Richard Wagner (Sein Werk, sein Wesen seine Welt, Zurich 1956.).Na omotu je adresa bila ispisana na francuskom jeziku: Madame Cosima feu Wagner /Bavreuth/ Allemagne. Poštanski žig pokazuje: „Torino /Ferrovia/ 3-1-89". Tekst pisamca: Pričali su mi da je izvjesni božanski lakrdijaš ovih dana završio Dionizove ditirambe...

PORUKA PREVODIOCA

Tekst prijevoda sam želio učiniti što jednostavnijim i neposrednijim, kakav je i u izvorniku, ostajući pri tome vjeran mitu o „točnosti".Nietzscheov ekspresionistički pjesnički govor isključuje „romantična milozvučja". To nije „pjevljiv", nego je jezik „grča", gdje se grcanje miješa sa smijehom.