of 27/27
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU PRIRODOSLOVNO MATEMATIČKI FAKULTET BIOLOŠKI ODSJEK FRAGMENTACIJA STANIŠTA I UGROŽENOST ZMIJA U HRVATSKOJ HABITAT FRAGMENTATION AND ENDANGERMENT OF SNAKES IN CROATIA SEMINARSKI RAD Josipa Ćevid Preddiplomski studij biologije (Undergraduate Study of Biology) Mentor: prof. dr. sc. Milorad Mrakovčić Zagreb, 2015.

FRAGMENTACIJA STANIŠTA I UGROŽENOST ZMIJA U …digre.pmf.unizg.hr/4700/1/FRAGMENTACIJA STANIŠTA I UGROŽENOST... · sveuČiliŠte u zagrebu prirodoslovno – matematiČki fakultet

  • View
    213

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of FRAGMENTACIJA STANIŠTA I UGROŽENOST ZMIJA U …digre.pmf.unizg.hr/4700/1/FRAGMENTACIJA STANIŠTA I...

SVEUILITE U ZAGREBU

PRIRODOSLOVNO MATEMATIKI FAKULTET

BIOLOKI ODSJEK

FRAGMENTACIJA STANITA I UGROENOST ZMIJA U

HRVATSKOJ

HABITAT FRAGMENTATION AND ENDANGERMENT OF

SNAKES IN CROATIA

SEMINARSKI RAD

Josipa evid

Preddiplomski studij biologije

(Undergraduate Study of Biology)

Mentor: prof. dr. sc. Milorad Mrakovi

Zagreb, 2015.

SADRAJ

1. UVOD ....................................................................................................................................1

2. FRAGMENTACIJA STANITA ......................................................................................... 2

3. VRSTE ZMIJA U RH ........................................................................................................... 4

4. UGROENE ZMIJE HRVATSKE ...................................................................................... 5

4.1. Porodica Typhlopidae sljeparice ................................................................................5

4.1.1. Typhlops vermicularis Merrem, sljeparica ....................................................... 5

4.2. Porodica Columbridae ........................................................................................7

4.2.1. Dolichophis caspius Gmelin, uta poljarica .................................................7

4.2.2. Platyceps najadum Eichwald, ilac ............................................................. 9

4.2.3. Elaphe quatuorlineata Bonnaterre, etveroprugi kravosas .......................... 10

4.2.4. Zamenis situla Linnaeus, crvenkrpica ........................................................ 13

4.2.5. Telescopus fallax Fleischmann, crnokrpica ................................................ 14

4.3. Porodica Viperidae .......................................................................................... 16

4.3.1. Vipera ursinii macrops Bonaparte, planinski utokrug ................................ 16

4.3.2. Vipera berus Linnaeus, riovka ................................................................ 19

5. LITERATURA ......................................................................................................... 22

6. SAETAK .......................................................................................................................... 24

7. SUMMARY ........................................................................................................................ 25

~ 1 ~

1. UVOD

Zmije spadaju u carstvo Animalia (ivotinje), koljeno Chordata (svitkovci), razred

Reptilia (gmazovi), red Squamata (ljuskavci), podred Serpentes (zmije).

Prema Vitt i Caldwell (2009), recentna podjela gmazova obuhvaa etiri reda:

red: Crocodilia (krokodili, gavijali, kajmani i aligatori) s otprilike 23 vrste,

red: Rhynchocephalia ili Sphenodontia (premosnici) s 2 pripadajue ivue vrste,

red: Testudines ili Chelonii (vodene i kopnene kornjae) s otprilike 293 vrsta, te

red: Squamata (guteri i zmije) s otprilike 7350 vrsta.

Gmazovi (Reptilia) su se pojavili ve u paleozoiku prije oko 340 milijuna godina i prvi su

pravi kopneni kraljenjaci. To je tradicionalni naziv za skupinu hladnokrvnih (ektotermnih)

kraljenjaka s unutarnjom oplodnjom iji epidermis tvori keratinizirane ljuske. Gmazovi legu

jaja (oviparnost) ili raaju ive mlade (ovoviviparnost), a razvijaju se direktno, to znai da

nemaju razvojni meuoblik poput vodozemaca. Iako nekim vrstama prijeti izumiranje, broj

vrsta gmazova je u porastu, ali samo zahvaljujui injenici da se svakodnevno opisuju nove

vrste. Do danas je opisano otprilike 7200 vrsta (od ega oko 4450 vrsta gutera i 2750 vrsta

zmija) prema Hutchins i sur. (2003) (Jeli i sur. 2012b).

Zahvaljujui geografskom poloaju Hrvatske, koja je smjetena na razmeu nekoliko

biogeografskih regija, na njenoj maloj povrini pronalazimo izuzetno bogatstvo flore i faune

koje upotpunjuje bioloku raznolikost Europe. Tako je i fauna vodozemaca i gmazova

(herpetofauna) Hrvatske od velikog znaaja, a posebice se istie kada je rije o endemima,

bilo da se radi o regionalnim endemima poput lombardijske abe ili hrvatskim endemima

poput lastovske guterice. Mnoge vrste gmazova ivjele su na Zemlji milijunima godina

gotovo nepromijenjene (npr. krokodili i kornjae), meutim, zbog ljudskih aktivnosti u

suvremeno doba dovedene su u opasnost od izumiranja. Znaajni padovi u brojnosti, a

ponegdje ak i izumiranje gmazova pripisuju se razliitim uzrocima kao to su gubitak i

fragmentacija stanita, oneienje tla, vode i zraka, bolesti, prekomjerno iskoritavanje, tj.

sakupljanje te unoenje stranih invazivnih vrsta (Jeli i sur. 2012b).

~ 2 ~

2. FRAGMENTACIJA STANITA

Primijeeno je da je fragmentacija stanita veliki problem vrstama zmija u Hrvatskoj.

Fragmentacija stanita je skup procesa kojima gubitak stanita rezultira podjelom velikih

prirodnih cjelina, koje se sastoje od jednog ili najee vie ekolokih sustava, u manje

izoliranije dijelove (fragmente). ovjek to najee ini izgradnjom prometnica, kanala,

graevina, obradivih povrina, krenjem uma i sl. Ve odavno je poznata injenica da se broj

vrsta i stabilnost nekog ekolokog sustava smanjuje smanjenjem povrine na kojoj taj sustav

postoji i zbog toga fragmentacija stanita predstavlja jednu od najveih prijetnji biolokoj

raznolikosti. Fragmentacija stanita je jedan od najvanijih procesa koji doprinosi smanjenju

populacije, gubitku bioraznolikosti, te promjeni strukture zajednica i funkcioniranja

ekosustava u antropogeno modificiranim stanitima (Kajtezovi 2013).

Tijekom evolucije vrsta na Zemlji fragmentacija je mogla imati za posljedicu specijaciju

nastanak nove vrste. Meutim, za takav proces je potreban jako dug period u kojem vrsta

ima vremena za prilagodbu na nove uvjete stanita koje je trebalo imati dovoljno velike

dimenzije da bi u njemu postojao stabilan ekoloki sustav jer inae dolazi ili do momentalne

ekskluzije izumiranja vrste na nekom podruju ili do genetikog drifta postepenog gubitka

genetike raznolikosti unutar vrste to opet ima za posljedicu izumiranje. To se osobito odnosi

na vrste koje su jako osjetljive na fragmentaciju kao to su geografski ograniene endemske

vrste, vrste male gustoe, vrste irokog areala kretanja, slabo pokretne vrste i vrste sa slabim

fekunditetom. Unutar samog ekolokog sustava u kojem je dolo do fragmentacije najee

dolazi do promjena u strukturi vrsta pri emu sustav postaje nestabilan i osjetljiv na negativne

utjecaje kao to su npr. unoenje stranih vrsta (Kajtezovi 2013).

Jako problematina posljedica fragmentacije je rubni efekt, koji utjee i na zmije Hrvatske

kao npr. na utu poljaricu (Dolichophis caspius) veina pogodnih stanita su pretvorena u

poljoprivredno zemljite, te su rijetka ouvana samo na rubovima polja. Radi se o

promjenama na rubovima nekog stanita. Dobar primjer su rubovi ume; u njima su

mikroklimatski uvjeti (vlanost, koliina svjetlosti, brzina vjetra itd.) drugaiji nego u

unutranjosti to moe dovesti do jaih oteenja ume (npr. ruenje stabala kao posljedica

olujnih nevremena, vea sklonost umskim poarima na rubovima ume zbog smanjene

vlanosti, intenzivnija erozija itd.). Bioloke posljedice vidljive su u rasporedu, raznolikosti i

brojnosti biljnih i ivotinjskih vrsta. (Kajtezovi 2013).

~ 3 ~

Najbolji nain za objanjavanje fragmentacije stanita je pojednostavljeni prikaz. Na slici

1. prikazan je jedan ekotop povrine 64 ha. Iako bi se moglo pretpostaviti da je cijela ta

povrina stabilan i homogen ekotop, to u prirodi nije sluaj. On je okruen zonom od 100m

(tzv. pufer zona) u kojoj biotiki (brojnost, raspored i gustoa organizama itd.) i abiotiki

imbenici (temperatura, vlanost, prodiranje svjetlosti, sastav regolita itd.) jako odudaraju od

originalnog ekotopa u kojem je postojala ravnotea u kruenju tvari i energije. Kada takvo

podruje presijeemo dvjema cestama, stanje se rapidno pogorava jer svaki od etiri nastala

fragmenta dobije svoju pufer zonu od 100 m te se promatrano stanite, od poetnih 64 ha,

smanjilo na etiri fragmenta od samo 8,7 ha. to je povrina nekog ekotopa manja, manja je i

vjerojatnost da e on moi odravati svoju prirodnu stabilnost. Zbog toga je od izuzetne

vanosti izbjegavati presijecanje netaknutih dijelova prirode s razliitim barijerama. U

Hrvatskoj autoceste uzrokuju mnoga stradanja zmija (npr. prvih nekoliko jedinki ute

poljarice u Batini je pronaeno zgaeno na cesti), te je potrebno ugraditi smjernice za izradu

prijelaza za male divlje ivotinje u planove cestovne infrastrukture (Kajtezovi 2013).

Slika 1: Primjer fragmentacije stanita (Martinko 2008)

Modifikacija pejzaa i fragmentacija stanita su postale glavne istraivake teme u

konzervacijskoj biologiji. Smatraju se ozbiljnim prijetnjama globalnoj bioraznolikosti i

vjeruje se da negativno utjeu na skoro sve taksonomske grupe ukljuujui ptice i sisavce,

reptile, vodozemce, beskraljenjake i biljke. Iako je fragmentacija postala glavna

istraivaka tema, napredak u tom podruju je ometan pretjerano restriktivnim konceptualnim

paradigmama i nepreciznom ili nedosljednom upotrebom vane terminologije (Fischer i

Lindenmayer 2007).

~ 4 ~

3. VRSTE ZMIJA U RH

U Hrvatskoj je danas poznato 40 vrsta gmazova, od ega su 16 vrsta zmije. Samo su tri

vrste otrovnica iz porodice Viperidae, dok je preostalih 13 neotrovno i bezopasno. 12 su iz

porodice Colubridae, dok je sljeparica iz porodice Typhlopidae (Jeli i sur. 2012b).

Iz porodice Viperidae u Hrvatskoj pronalazimo planinskog utokruga (Vipera ursinii

macrops), riovku (Vipera berus), te poskoka (Vipera ammodytes) (sl. 2). Planinski utokrug

spada u kategoriju ugroenih vrsta (EN), a riovka u kategoriju gotovo ugroenih vrsta (NT).

Iako poskok ne spada u kategoriju ugroenih vrsta, na otoku Mljetu je izumro nakon unosa

malog indijskog mungosa (Herpestes auropunctatus) 1910. godine. Unos mungosa trebao je

biti mjera zatite u novom "Parku zatiene prirode Mljet" kako bi se posjetiteljima omoguio

nesmetan pristup. Mali indijski mungos (Herpestes auropunctatus) unesen je na Mljet 26.

kolovoza 1910., kada je 11 jedinki ove vrste, uvezenih iz Indije, puteno na lokaciji Vilina

vodica. Od tog vremena mungos se proirio po itavom otoku i napravio znaajan udar na

osjetljivi otoki ekoloki sustav, primarno znaajnim smanjenjem broja zmija, a poskoka ak i

do izumiranja (Jeli i sur., 2012b).

Iz porodice Colubridae pronalazimo utu poljaricu (Dolichophis caspius), ilca (Platyceps

najadum), crnu poljaricu (Hierophis viridiflavus), aru poljaricu (Hierophis gemonensis),

kravosasa (Elaphe quatuorlineata), bjelicu (Zamenis longissimus) (sl. 3), crvenkrpicu

(Zamenis situla), bjelouku (Natrix natrix), ribaricu (Natrix tessellata), smukulju (Coronella

austriaca), zmajura (Malpolon insignitus) i crnokrpicu (Telescopus fallax). uta poljarica

spada u kategoriju ugroenih vrsta (EN), a kravosas, ilac, crnokrpica, crvenkrpica, te riovka

spadaju u kategoriju gotovo ugroenih vrsta (NT) (Jeli i sur. 2012b).

Iz porodice Typhlopidae u Hrvatskoj ponalazimo samo jednu vrstu - sljeparicu (Typhlops

vermicularis) koja spada u kategoriju vrsta neprikladnih za procjenu (NA) (Jeli i sur. 2012b).

U ovom seminaru baviti emo se samo ugroenim vrstama.

~ 5 ~

4. UGROENE ZMIJE HRVATSKE

Prema IUCN-u, na globalnoj razini, postoji devet kategorija ugroenosti u koje se svojte

razvrstavaju. Kategorije koje odraavaju razliite stupnjeve opasnosti od izumiranja su

kritino ugroena (CR), ugroena (EN) i osjetljiva (VU). Preostale kategorije su izumrla

svojta (EX), izumrla u prirodi (EW), gotovo ugroena (NT), najmanje zabrinjavajua (LC),

nedovoljno poznata (DD) i neprocijenjena svojta (NE). Treba spomenuti da, kada se procjena

radi na regionalnoj razini, postoje jo dvije dodatne kategorije, a to su regionalno izumrle

(RE) i nije prikladna za procjenu (NA).

4.1. Porodica Typhlopidae sljeparice

4.1.1. Typhlops vermicularis Merrem, sljeparica

U Hrvatskoj postoji podatak o nalazu samo jedne jedinke sljeparice (sl. 2) na Dugom

otoku u Parku prirode Telaica. Jedinku je prikupio dr. Peter Weish tijekom ranog jutra ispod

stijene oko 300 m jugozapadno od mjesta Sali u srpnju 1977. godine (Grillitsch i sur. 1999).

Unato relativno estim pretraivanjima lokaliteta od strane hrvatskih i inozemnih istraivaa,

do danas nije zabiljeen ni jedan novi nalaz (Jeli 2013). Potrebno je provesti detaljna

istraivanja kako bi se utvrdilo je li vrsta stvarno prisutna na tom podruju (Jeli i sur. 2012b).

Slika 2. Sljeparica (Typhlops vermicularis)

(http://www.markoshea.info/research_fieldwork_greece12-5c.php)

http://www.markoshea.info/research_fieldwork_greece12-5c.php

~ 6 ~

Odrasle jedinke ove vrste mogu narasti do 40 cm, ali obino su manje. Vie nalikuju suhoj

sjajnoj gujavici nego nekoj drugoj europskoj zmiji. Vitkog je i cilindrinog oblika, malo

zadebljala prema repu. Glava je pomalo neprimjetna, spljotena i zaobljena. Oi su na vrhu

glave, ali ispod ljusaka i izgledaju poput 2 tamne tokice. Rep je zaobljen, vrlo kratak s

"bodljom" na vrhu koja je dua u mujaka te im slui za lake kretanje nad zemljom. Ljuske

tijela su male i jednako velike na lenoj i trbunoj strani. Obino je smekaste, ukaste,

roskaste boje, dok je trbuh neto bljei od lea (Boulenger, 1913; Grillitsch i Grillitsch,

1993).

Uglavnom podzemna vrsta koja je prisutna na otvorenim i suhim stanitima s rijetkom

vegetacijom te rahlim i vlanim, esto pjeskovito-glinenim tlom. esta je na travnatim

poljima i padinama s ratrkanim kamenjem, ali se moe nai i na golijem terenu, ponekad i

blie moru. Nalazimo je ispod kamenja te u rupama u zemlji. esto se nalazi u blizini

mravinjaka, to je sukladno njenim prehrambenim navikama. Nalazimo ju i u tradicionalno

obraivanim poljoprivrednim krajevima (farme, vinogradi, stara riina polja), u ruevinama te

ruralnim podrujima (Grillitsch i Grillitsch, 1993). Uglavnom je aktivna nou i u sumrak te

neposredno iza kie. Openito jedinke se mogu zapaziti samo u doba razmnoavanja, u

proljee. Hrani se sitnim beskraljenjacima, sukladno veliini usta. Najee su to mravi i

njihove liinke, povremeno i mladi pauci, mali kornjai, skakavci, gusjenice, cvrci. Njima se

hrane razne zmije, ptice i sisavci (Grillitsch i Grillitsch, 1993).

Iako vrsta nije openito pod utjecajem velikih prijetnji na podruju Mediterana,

lokalno ipak moe biti ugroena. Tako je u Albaniji i Egiptu ugroena zbog intenzivne

poljoprivrede i unitavanja stanita, isto kao i na kavkaskom podruju. Ukoliko se vrsta

potvrdi u Hrvatskoj, moguu prijetnju moe joj predstavljati intenzivni razvoj turistike

infrastrukture te intenziviranje poljoprivrede. Sljeparica je strogo zatiena svojta Zakonom o

zatiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11). Nalazi se na Dodatku III Konvencije o zatiti

europskih divljih vrsta i prirodnih stanita. Spada u kategoriju vrsta neprikladnih za procjenu

(NA) (Jeli i sur. 2012b).

~ 7 ~

4.2. Porodica Columbridae

4.2.1. Dolichophis caspius Gmelin, uta poljarica

uta poljarica (sl. 3) u naim krajevima dolazi do sjeverozapadne granice svoje

rasprostranjenosti i stoga je tu vrlo rijetka vrsta. Pojavljuje se samo u izoliranim populacijama

u centralnom dijelu Maarske i istonom dijelu Hrvatske uz Dunav. U istonoj Hrvatskoj

dolazi samo na podruju Baranje (Bansko brdo; Batina) i potencijalno u malim izoliranim

populacijama uz Dunav, sve do Fruke gore. U junoj Hrvatskoj vrlo je esta na otoku

Lastovu i pojedinim okolnim otocima (Mrara, Kopite), a odnedavno je zabiljeena i na

otoku Olibu (Kleteki i sur. 2009). Opravdano je sumnjati da se, posebice u sluaju Oliba,

radi o introduciranim populacijama. Na otok Lastovo vrsta se moda i prirodno naselila jer

snane morske struje donose na otok velike koliine materijala s crnogorsko-albanske obale

(posebice s ua Bojane). U istonoj Hrvatskoj, kao i u Maarskoj i Srbiji, uoen je negativni

trend, najee kao posljedica drastinog nestanka stanita (Jeli i sur. 2012b).

Slika 3. uta poljarica (Dolichophis caspius)

(http://www.herp.it/)

uta poljarica izrazito je snana i brza zmija s vrlo elegantnim tijelom koje zavrava

dugim i tankim repom. Moe narasti i preko 200 cm te se uz kravosasa smatra najveom

zmijom u Hrvatskoj, ali i u Europi (Kreiner 2007). S obzirom na tijelo, glava je relativno mala

http://www.herp.it/

~ 8 ~

i ne istie se u odnosu na vrat. Glava je dorzalno pokrivena krupnim ljuskama to je

karakteristino za sve poljarice. Na glavi se jo istiu relativno velike oi, s okruglim

zjenicama, to pokazuje da je uta poljarica aktivni dnevni lovac. Tijelo je pokriveno vrlo

glatkim, maslinastosmee obojenim ljuskama, koje su u centralnom dijelu uglavnom svjetlije

boje (esto ute). Ova boja pojedinih ljusaka daje izgled nizova isprekidanih utosmeih

pruga du tijela. Kod odraslih jedinki glava je esto intenzivno crvenkastosmee boje.

Trbuna strana je uglavnom kontinuirano mlijeno-utog obojenja. Mlade jedinke su

uglavnom maslinastosmee boje i iarane poprenim tamnim prugama. Spolni dimorfizam je

kod ove vrste vrlo slabo izraen. Mujaci su u prosijeku neto vei od enki te imaju manji

broj trbunih, a vei broj podrepnih ljusaka (Kreiner 2007).

Za stanite odabire lokacije koje joj omoguuju dobar i ist pogled na okolicu, ali

ujedno i bogate mjestima za skrivanje. esto dolazi u sintopiji s bjelicom (Zamenis

longissimus), bjeloukom (Natrix natrix) (Kreiner 2007) i smukuljom (Coronella austriaca).

U sluaju da je uznemirena pokuava pobjei snanim i brzim pokretima. Ako bijeg nije

mogu, esto e se podii i za vie od treine tijela te agresivno napasti. Zbog jakog ugriza i

velikih zuba moe izazvati vrlo bolne rane. Odrasli mujaci mogu biti posebice agresivni.

Aktivan je lovac i uglavnom se hrani razliitim vrstama gutera (Lacerta sp., Podarcis sp.),

pticama i malim sisavcima. No u nedostatku istih, pokuat e pojesti gotovo sve to moe

savladati, ukljuujui i druge zmije (Kreiner 2007). Zbog svoje veliine, mladunci su iznimno

osjetljivi na predaciju i uglavnom se skrivaju. Odrasle jedinke imaju vrlo malo prirodnih

neprijatelja (Jeli i sur. 2012b).

U istonom dijelu Hrvatske trenutno je najvei uzrok ugroenosti nestanak pogodnih

suhih stanita koja su pod sve veim antropogenim pritiskom. Na podruju Banskog brda

veina je pogodnih stanita pretvorena u poljoprivredno zemljite (vonjaci, vinogradi,

oranice) te su pogodna stanita ouvana samo na rubovima izmeu polja te na padinama koje

su prestrme ak i za sadnju vinograda (npr. lesni strmci). Nakon domovinskog rata dio je

imanja ostao zaputen i zarastao te ta mjesta danas ine velik dio pogodnih stanita. Takva su

stanita izrazito fragmentirana i komunikacija meu populacijama je ponekad vrlo oteana,

zbog ega jedinke esto moraju prijei dug put, ime su izloenije i stradavanju (od predatora,

na cestama itd.). O tome svjedoi i podatak da je prvih nekoliko zabiljeenih jedinki u Batini

bilo pronaeno zgaeno na cesti. U dvije godine intenzivnog istraivanja (2009.2010.) na

podruju Baranje pronaene su samo dvije ive jedinke (mujak od 175 cm i enka od 144

cm). Na podruju Bobotova kod Vinkovaca zabiljeena je samo jedna jedinka. To govori da

~ 9 ~

su populacije na istoku Hrvatske izrazito male i fragmentirane te time i ugroene. Populacija

na otoku Lastovu je relativno brojna, no takoer ugroena nestankom pogodnih stanita

(turizam, poljoprivreda). Populacije s otoka Mrare, Kopita i Oliba su izrazito male i vrlo je

teko odrediti njihov status i razloge ugroenosti. Sama veliina tih populacija i izoliranost

ini ih vrlo osjetljivima zbog potencijalnog krianja u srodstvu i ne mogunosti izmjene gena

s drugim populacijama. uta poljarica je strogo zatiena svojta Zakonom o zatiti prirode

(NN 70/05; 139/08; 57/11), te spada u kategoriju ugroenih vrsta (EN) (Jeli i sur. 2012b).

4.2.2. Platyceps najadum Eichwald, ilac

Sjeverni dio areala ove vrste zapoinje na kvarnerskim otocima Krku i Pagu, nakon ega

se preko obalnog dijela Dalmacije sputa prema Bosni i Hercegovini, do junih dijelova

Srbije, Crne Gore, Makedonije, centralne Bugarske, Albanije, Grke, Turske pa sve do

Turkmenistana. U Hrvatskoj je ilac (sl. 4) rasprostranjen iskljuivo u priobalnom,

mediteranskom dijelu, ukljuujui i mediteranske planine poput Biokova (Jeli i sur. 2012b).

Slika 4. ilac (Platyceps najadum)

(http://www.herp.it/)

~ 10 ~

Vrlo vitka i brza zmija, izduene i uske glave koja zavrava tupim vrhom. Oi su vidno

velike, s okruglom zjenicom (Kreiner 2007). Tijelo i rep ilca je crvenkastosmee ili

ukastosmee boje s plavkastim odsjajem, vrat i glava su obojani sivozeleno ili maslinasto

smee s nizom pjega koje se postupno reduciraju od vrata prema tijelu. Lena strana tijela je

obojana jednoliko bijelo-ukasto, bez pjega (Kreiner 2007). Kod pojedinih jedinki ovakav

uzorak obojanosti moe u potpunosti nedostajati. Mlade jedinke imaju izraeniju kriptinu

obojanost, odnosno vee pjege koje se pruaju po veem dijelu tijela. enke su veinom due

i krupnije od mujaka, no razlikovanje spolova po vanjskim karakteristikama je vrlo teko

(Kreiner 2007). Mujaci u prosjeku imaju manji broj trbunih ljuski nego enke, no vei broj

podrepnih ljuski i podebljanu bazu repa (Jeli i sur. 2012b).

Ova vrsta zmije preteno obitava na suhim, krkim kserofilnim stanitima, s grmovitom

vegetacijom, no zabiljeena je i u otvorenim umama, makijama te vinogradima. esto se

susree i u rijenim dolinama te na padinama, rubnim dijelovima putova i uma te

kultiviranim povrinama (Kreiner 2007). ilac je aktivan danju, hrani se preteito guterima,

manjim zmijama te beskraljenjacima koje aktivno lovi zahvaljujui svojoj brzini. Manji

plijen proguta iv, dok vei plijen prvo ugui pritiskom uz neki tvrdi objekt poput kamena

(Kreiner 2007).

ilca ponajvie ugroava unitavanje stanita, ukljuujui prenamjenu nekadanjih panjaka i

drugih krkih stanita u poljoprivredne povrine. Posebno je bitno istaknuti preoravanje krkih

povrina tekim strojevima ime se kamenje na povrini doslovno samelje te se stvaraju uvjeti

pogodni za sadnju maslina ili vinove loze. Guste mree cestovnog prometa mogu imati

znaajan utjecaj na populacije ove vrste te prouzroiti veliku smrtnost (primjer su ceste u

okolici rijeke Neretve). esti poari i namjerno ubijanje ivotinja mogu doprinijeti smanjenju

populacija ove vrste. ilac je strogo zatiena svojta Zakonom o zatiti prirode (NN 70/05;

139/08; 57/11) i spada u kategoriju gotovo ugroenih vrsta (NT) (Jeli i sur. 2012b).

4.2.3. Elaphe quatuorlineata Bonnaterre, etveroprugi kravosas

U Hrvatskoj kravosas dolazi na podruju s mediteranskom klimom u Istri te du cijele

jadranske obale, dalmatinskog zalea i na pojedinim otocima (Krk, Cres, Loinj, Rab, Pag,

Olib, Silba, Premuda, Hvar, Bra, Vis). Negativan trend na globalnom nivou, a u Hrvatskoj bi

~ 11 ~

se trend mogao nazvati blago negativnim, a osnovni razlog jest nestanak pogodnih stanita

(Jeli i sur. 2012b).

Kravosas (sl. 5) je najdua europska zmija koja moe narasti i preko 200 cm (poznati su

primjerci i do 240 cm), ali u prosjeku su dugake oko 150160 cm. Temeljna boja s gornje

strane je smekasta, s po dvije tamne pruge na leima sa svake strane tijela (ukupno etiri), po

emu je i dobio naziv. Trbuna strana je svijetla i samo u nekih jedinki posuta tamnim

pjegama. Robusnog je i miiavog izgleda, glava je dobro izraena, a iza oiju ima tamnu

prugu. Spolni dimorfizam je vrlo slabo izraen. Mladi imaju drugaiji uzorak ara pa na

svijetlosivoj do smekastoj podlozi imaju tamne mrlje (na leima i bokovima) te se na prvi

pogled mogu zamijeniti s crnokrpicom (Telescopus fallax). Promjene u obojenosti zapoinju

oko jedne godine starosti tj. pri 5060 cm duljine. Tijekom rasta ispoljavaju karakteristike oba

izgleda, a s 34 godine (oko 120 cm duine) u potpunosti zavre s promjenom obojenosti te

nastupa spolna zrelost (Bhme i erbak 1993; Schulz 1996).

Slika 5. etveroprugi kravosas (Elaphe quatuorlineata)

(http://www.herp.it)

Vrsta je vezana uz krka stanita s makijom te bjelogorina umska podruja, takoer uz

ume i makiju hrasta crnike, gdje postoji dovoljno skrovita poput suhozida, hrpe kamenja,

gustia i zejih rupa. Nalazimo je i na livadama, uz potoke, u jarcima uz cestu,

kamenolomima, ruevinama, tradicionalno obraivanim poljima i maslinicima, ruralnim

~ 12 ~

podrujima i sl. Ponekad dolazi na vlanijim, djelomino movarnim, podrujima. Kravosas

je dnevna zmija, najvie aktivan ujutro i kasno popodne. Za vruih ljetnih dana moe biti

aktivan i u sumrak. Kree se na velikom ivotnom prostoru (home range) iako se esto

zadrava na uskom podruju po nekoliko tjedana. Izrazito je dobar penja, moe se penjati i

po okomitim zidovima, a na grmlja i stabla se uglavnom penje u potrazi za hranom (Bhme,

1993; Schulz, 1996; Kreiner, 2007). Takoer je vrsni pliva te postoje opaanja kravosasa u

moru udaljenih 1 km i vie od obale (Bhme 1993; M. Kuljeri vlastito opaanje).

Prehrana se uglavnom sastoji od malih sisavaca te je upotpunjena malim pticama, ptijim

jajima i guterima, a ponekad i mladim kornjaama. Oportunistiki je predator koji se najvie

hrani onim vrstama plijena koje su najdostupnije na pojedinom lokalitetu. Mladi se hrane

guterima, tek izleglim mievima te kukcima (cvrci i skakavci). Aktivni je lovac to

ukljuuje i redovito posjeivanje skrovita plijena, meutim nije iskljuen lov iz zasjede.

Plijen ubija omotavajui se oko njega, odnosno guenjem (Schulz 1996; Kreiner 2007).

Predatori su mu u pravilu vee ptice grabljivice, dok manje primjerke napadaju i kune make

(Bhme 1993).

Ugroen nestajanjem, fragmentacijom i degradacijom stanita zbog urbanizacije, razvoja

turistike infrastrukture (esto nelegalne) te intenziviranja poljoprivrede. Tako se primjerice,

u novije doba, strojno melje na stotine hektara prirodnih krkih stanita u svrhu podizanja

vinograda (npr. Peljeac, otok Krk itd.). Takvi strojevi melju i kamen i vegetaciju te iza sebe

ostavljaju samo pusto. Prometnice uzrokuju fragmentaciju stanita te su razlog izravnog

stradavanja jedinki tijekom prelaska ceste ili grijanja na asfaltu. Zbog svoje veliine (strah od

zmija), ali i zbog estog hranjenja jajima iz kokoinjaca, ljudi ovu vrstu esto ubijaju. Zbog

pitomosti i zanimljive obojenosti mladunaca potencijalna opasnost je i nelegalna trgovina

divljim primjercima. Takoer je bilo pokuaja nelegalnog uzgoja kravosasa u Hrvatskoj, a u

svrhu prodaje na tritu kunih ljubimaca. etveroprugi kravosas je strogo zatiena svojta

Zakonom o zatiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11) te spada u kategoriju gotovo ugroenih

vrsta (NT) (Jeli i sur. 2012b).

~ 13 ~

4.2.4. Zamenis situla Linnaeus, crvenkrpica

U Hrvatskoj dolazi du jadranske obale od juga Istre sve do Konavla ukljuujui i otoke

Krk, Cres, Loinj, Rab, Pag, Dugi otok, Korula, Mljet te nekolicinu manjih otoka. Globalno

se smatra da crvenkrpica ima stabilne populacije, na Balkanskom poluotoku je rijetka do esta

vrsta, ovisno o lokalitetu (Bhme i sur. 2009). U Hrvatskoj je pretpostavljeni negativni trend,

odnosno opadanje populacija, najveim dijelom zbog nestanka pogodnih stanita, ali i zbog

izlova za crno trite kunim ljubimcima (Jeli i sur. 2012b).

Crvenkrpica (sl. 6.) je zmija vitkog tijela i uske glave, prosjena duljina tijela je od 60

100 cm. Temeljna boja je siva ili crvenkastosiva (moe biti i ukastosiva te zelenkastosiva) s

velikim crvenosmeim pjegama (pjegavi morfoloki tip) ili prugama (prugasti morfoloki tip)

koje imaju crni obrub. Naizmjenino s lenim mrljama s obje strane tijela, nie se niz manjih

crnih, veinom poprenih, mrlja. Na glavi s gornje strane gotovo uvijek postoje crne ili smee

poprene trake, a na zatiljku je tamna zatiljna mrlja iza koje poinje niz tamnocrvenih ili

smeih mrlja. Kod prugastih se oblika lene mrlje niz hrbat postupno stapaju u dvije pruge

koje se proteu do vrha repa. Oba morfoloka tipa moemo nai u mnogim populacijama u

razliitim omjerima, iako je prugasta forma obino dosta rjea. Mlade jedinke imaju

obojenost kao i odrasle jedinke (Jeli i sur. 2012b).

Slika 6. Crvenkrpica (Zamenis situla)

(http://www.herp.it)

~ 14 ~

Termofilna je vrsta koja obitava na otvorenim, sunanim i suhim stanitima, pogotovo

kamenitim i stjenovitim stanitima s neto vegetacije koja imaju dovoljno zaklona i

potencijalnih skrovita poput rijetke makije i gariga, kamenjarskih livada i panjaka,

suhozida, ruevina te rubova cesta. Dolaze i na obradivim povrinama poput maslinika,

vinograda i vrtova, rijetko i na movarnim podrujima. Nalazimo ih i u blizini ili unutar

ljudskih naselja, oko tala i kua (Pozio 1983; Obst i sur. 1993; Bhme i sur. 2009). Povuena

je i skrovita vrsta koja ivi u vrlo strukturiranim stanitima i vrlo rijetko se vidi na potpuno

otvorenim stanitima (Obst i sur. 1993). Aktivna je danju, a ponekad i u sumrak, pogotovo

tijekom vruih ljetnih mjeseci (Pozio 1983). Visoke temperature na tlu izbjegava penjui se

na zidove, kamenje i grmlje. Iako se relativno sporo kree, dobar je penja. zatoenitvu

mogu doivjeti do 25 godina (Obst i sur. 1993). Mladi se hrane raznim kukcima, mladim

guterima i malim sisavcima, a odrasli se hrane malim sisavcima, guterima i jajima ptica.

Openito, mali sisavci poput glodavaca predstavljaju najvei udio u prehrani crvenkrpice

(Pozio 1983; Obst i sur. 1993). Najznaajniji predatori crvenkrpice su druge vrste zmija poput

zmajura i velikih mujaka are poljarice te ofiofagne ptice (Obst i sur. 1993).

Vrsta je ugroena zbog ubrzanog nestanka, degradacije i fragmentacije stanita zbog

urbanizacije, razvoja turistike infrastrukture te intenziviranja poljoprivrede, ukljuujui i

strojno mljevenje krkih stanita. Osim to uzrokuju fragmentaciju stanita, prometnice su

razlog izravnog stradavanja jedinki tijekom prelaska ceste ili grijanja na asfaltu. Zbog

atraktivne obojenosti vrsta je esto meta lova za ilegalno trite kunim ljubimcima. Problem

predstavlja i esto usmrivanje od strane ljudi zbog zamjene s otrovnicama. Na jugu Hrvatske

opasnost predstavljaju i mungosi, uneseni na pojedine otoke, ali i na kopneno podruje gdje

su zabiljeeni od rijeke Neretve sve do krajnjeg juga zemlje. Crvenkrpica je strogo zatiena

svojta Zakonom o zatiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11), te spada u kategoriju kategoriju

gotovo ugroenih vrsta (NT) (Jeli i sur. 2012b).

4.2.5. Telescopus fallax Fleischmann, crnokrpica

U Hrvatskoj dolazi na podruju s mediteranskom klimom od Istre na sjeveru, du cijele

obale i zalea te na mnogim otocima (Krk, Cres, Loinj, Rab, Pag, Silba, Dugi otok, ut,

Hvar, Vis, Mljet). Populacije u Hrvatskoj ine sjeverno rubno podruje rasprostranjenosti u

~ 15 ~

odnosu na ukupni areal vrste. Globalno je trend vrste nepoznat. Vrsta je esta na

mediteranskom dijelu Balkana, ali je rijetka u Turskoj. U Italiji je vrlo rijetka na

sjeveroistoku, a lokalno rasprostranjena u ostatku zemlje. Na Malti je takoer rijetka

(Grillitsch i Grillitsch 1997). U Hrvatskoj je trend vrste nepoznat (Jeli i sur. 2012b).

Zmija vitkog tijela, blago bono spljotena, naroito u prednjem dijelu. Moe dosei

duljinu od 80 cm, rijetko i preko 100 cm. Sivkasta ili smekasta lea i bokovi ravnomjerno su

isprekidani veim tamnim mrljama koje su naizmjenino rasporeene, dok je trbuni dio

svjetliji. Mladi imaju istu obojenost kao i odrasle jedinke. Crnokrpica (sl. 7) ima spljotenu i

izraenu jajoliku glavu te okomite zjenice, iako ne pripada otrovnicama (porodica Viperidae),

ve tzv. poluotrovnicama. Njih jo nazivamo i stranjeljebozubicama ili opistoglifnim

zmijama otrovni zubi s utorom smjeteni su u stranjem dijelu gornje eljusti i otrov ulazi u

rtvu vakanjem. Kod crnokrpica otrov je bezopasan za ljude i slui za svladavanje plijena.

(Boulenger 1913; Kreiner 2007).

Slika 7. Crnokrpica (Telescopus fallax)

(http://www.herp.it)

~ 16 ~

Termofilna vrsta koja naseljava otvorena, sunana i suha stanita, esto kamenita, koja

imaju dovoljno zaklona i potencijalnih skrovita poput gariga, kamenjarskih livada i panjaka,

suhozida, ruevina. Ponekad dolazi u otvorenim ili degradiranim umama te obradivim

povrinama poput maslinika. Nalazimo ih i u blizini ili unutar ljudskih naselja (Kreiner 2007).

Vrsta je faunistiki element obalnih regija te otoka na veem dijelu areala u Europi.

Uglavnom su aktivne u sumrak i nou, iako ponekad love i danju. Crnokrpica je lovac koji

lovi iz zasjede. Uglavnom se hrani macaklinima i drugim guterima te ponekad malim

sisavcima, malim pticama i mladima drugih zmija (Boulenger 1913). Predatori crnokrpica su

brojni i ukljuuju sisavce, sove, vrane i njihove srodnike (porodica Corvidae), ptice

grabljivice, divlje svinje, jeeve, takore, druge vrste zmija, a u blizini ljudskih naselja i

make. Prilikom uznemiravanja vrlo glasno siku te spljotene glave i tijela zauzimaju

uzdignuti poloaj u obliku slova S. U sukobu s predatorima ili prilikom hvatanja od strane

ljudi, crnokrpica e esto vrlo spremno napadati i pokuati ugristi (Kreiner 2007).

Vrsta je ugroena zbog ubrzanog nestanka, degradacije i fragmentacije stanita zbog

urbanizacije, izgradnje turistike infrastrukture te intenziviranja poljoprivrede. Problem

predstavlja i vrlo esto usmrivanje od strane ljudi zbog zamjene s otrovnicama (poskok).

Osim to uzrokuju fragmentaciju stanita, prometnice su razlog izravnog stradavanja jedinki

tijekom prelaska ceste ili grijanja na asfaltu. Crnokrpica je strogo zatiena svojta Zakonom o

zatiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11), te spada u kategoriju kategoriju gotovo ugroenih

vrsta (NT) (Jeli i sur. 2012b).

4.3. Porodica Viperidae

4.3.1. Vipera ursinii macrops Bonaparte, planinski utokrug

Vrsta V. ursinii kompleks je planinskih (V. u. ursiniii, V. u. macrops i V. u. graeca) i

nizinskih podvrsta (V. u. rakosiensis i V. u. moldavica). Podvrsta V. u. macrops je endem

Balkanskog poluotoka rasprostranjen po izoliranim visokoplaninskim travnjacima Dinarskog

lanca planina od Velebita do Prokletija (granica Crne gore i Kosova) te arsko-pindskog lanca

planina u Makedoniji i zapadnoj Albaniji (Kreiner 2007; Jeli i sur. 2012a). U Hrvatskoj je

poznato 6 izoliranih populacija, poevi od junog Velebita, sustava Lisac-Visibaba-Veliki

Urljaj u Lici, Potak, Dinara, Troglav i Kamenica (Jeli i sur. 2012a). Ranije spominjani

~ 17 ~

lokaliteti starijih autora na otoku Krku nisu potvreni novijim istraivanjima (Jeli i sur.

2012a). Nalaz s podruja Vrljike kojeg spominje Kolombatovi (1900) se najvjerojatnije

odnosi na primjerak planinskog utokruga (sl. 8) koji se i danas uva u Prirodoslovnoj zbirci

Narodnog muzeja u Zadru, a prikupio ga je Katuri 15.03.1899. na Dinari. Globalni trend je u

opadanju zbog izrazito malih i fragmentiranih populacija te ubrzanog nestanka povoljnih

travnjakih stanita. U Hrvatskoj su populacije u blagom opadanju, primarno zbog smanjenja

povoljnih stanita (Jeli i sur. 2012b).

Slika 8. Planinski utokrug (Vipera ursinii macrops)

(http://www.herp.it)

Planinski utokrug je najmanja europska zmija otrovnica prosjene veliine do 54 cm.

Glava je jasno odvojena od vrata, a tijelo je kratko i zdepasto kao i kod ostalih otrovnica.

Zjenice oka su vertikalne. Na glavi se s gornje strane nalazi karakteristini "V" uzorak, dok se

od oka preko vrata protee tamna temporalna pruga, i spaja s bonim nizovima pjega na tijelu

(Kreiner 2007). Lene ljuske su krupne i imaju izraen greben cijelom svojom duljinom

(Kreiner 2007). Na osnovnom svijetlo sivosmeem do utom obojenju istie se tamna cik-cak

ara du lenog dijela tijela. ara je uglavnom blagih rubova, kao nizovi spojenih rombova, a

esto se dogaa da tvori gotovo kontinuiranu prugu. Unutar are uglavnom se nalazi i

unutarnja svjetlija pruga. Zbog ukastosmee osnovne boje i tendencije da se sunaju

sklupani u krug, ova je vrsta dobila naziv "utokrug". Izmeu mujaka i enki postoji spolni

dimorfizam vidljiv u veliini i obojenju te duljini repa. enke su vee od mujaka, ali

~ 18 ~

svejedno vrlo rijetko doseu duljinu do 55 cm. Mujaci su uglavnom svjetlo sivi s izraenijom

cik-cak arom (otri rubovi) i neto duljim repom, dok su enke uglavnom smeeukaste s

neto manje izraenom cik-cak arom (blagi rubovi) i kraim repom. Mujaci imaju i vei

broj podrepnih ljusaka i tamnije obojen trbuh od enki (Jeli i sur. 2012b).

Pojavljuje se u vrlo malim i izoliranim populacijama na planinskim travnjacima Dinarida i

arskog sustava. Jedinstveno je prilagoen ivotu u planinama i nalazimo ga uglavnom iznad

1000 m nadmorske visine. Samo u sjeverozapadnom dijelu areala (Lika, Potak) dolazi ve od

900 metara nadmorske visine. Kao i sve ljutice, posjeduje otrov, no njegovo je djelovanje

slabo te su u sluaju ugriza posljedice najslinije ubodu pele ili ose. Ova otrovnica nema

potrebu za jaim otrovom jer se uglavnom hrani kukcima (zrikavcima i skakavcima) koje

nakon ugriza odmah poinje gutati. U ovom sluaju otrov slui samo kako bi ubrzao probavu

plijena. Odrasle jedinke jo se hrane i guterima te malim sisavcima (poljski mi, poljska

voluharica, rovke). Sam utokrug moe postati plijen pticama grabljivicama, divljim

svinjama, jazavcima ili ak drugim zmijama (Kreiner 2007).

Zarastanjem pogodnih visoko planinskih travnjaka uslijed nestanka tradicionalne ispae

(primarno ovarstva), planinski utokrug suoen je s nestankom pogodnih stanita. Takav je

sluaj vidljiv na dijelovima Velebita i Potaka. Posljednjih godina uoen je i poveani broj

poara uzrokovan ljudskim nemarom i djelatnostima. Prirodni poari nisu problem jer slue

za obnavljanje prirodnih travnjaka i sprjeavaju sukcesiju, ali ako su poari preesti i

obuhvaaju velike povrine, mogu ozbiljno natetiti populaciji. teta je neposredna kroz

smrtnost u poaru, ali i posredna kroz nedostatak skakavaca za prehranu preivjelih jedinki.

Velik potencijalni uzrok ugroenosti predstavljaju i planovi za izgradnju brojnih

vjetroelektrana na nekim od stanita planinskog utokruga (Lisac, Veliki Urljaj, Visibaba,

Potak itd.) ime se kroz gradnju infrastrukture unitava stanite, a kasnije djelovanjem

vjetroelektrana, moda i neizravno djeluje na populacije. Uz izgradnju cestovne infrastrukture

za prilaz vjetroelektranama, esto je omoguen pristup ljudima za odlaganje krupnog i

opasnog otpada u ugroena stanita. Planinski utokrug strogo je zatiena svojta Zakonom o

zatiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11), te spada u kategoriju ugroenih vrsta (EN) (Jeli i

sur. 2012b).

~ 19 ~

4.3.2. Vipera berus Linnaeus, riovka

U Hrvatskoj dolazi preteno u kontinentalnim krajevima (dolina Save, Drave i Dunava),

Gorskom kotaru te na pojedinim dijelovima lanca Dinare (masiv Troglava) na granici s

Bosnom i Hercegovinom (Jeli i sur. 2009, 2012a). U Hrvatskoj je riovka (sl. 9) zastupljena

s dvije podvrste, V. b. berus koja naseljava samo brdska i planinska podruja Gorskog kotara

te V. b. bosniensis koja naseljava ostatak areala (kontinentalne nizine Save, Drave i Dunava te

visokoplaninska stanita na Troglavu) (Ursenbacher i sur. 2006; Jeli i sur. 2009). Populacije

iz Gorskog kotara u Hrvatskoj te populacije u sjevernoj Italiji i Sloveniji ak se smatraju i

odvojenom "talijanskom filogenetskom linijom" od nominalne podvrste V. b. berus

(Ursenbacher i sur. 2006). Ova linija jo nije opisana kao zasebna podvrsta. U Hrvatskoj su

brdske i planinske populacije u Gorskom kotaru i na Troglavu stabilne, dok su nizinske

populacije u znaajnom padu primarno zbog nestanka stanita (Jeli i sur. 2009).

Slika 9. Riovka (Vipera berus)

(http://www.herp.it)

~ 20 ~

Riovka ima kratko, "zdepasto" tijelo, duljine do 6070 cm. enke su u prosjeku vee od

mujaka, no ipak primjerci vei od 80 cm su izrazito rijetki (Kreiner 2007). Veliina varira

ovisno o geografskoj regiji i to na nain da se od juga prema sjeveru prosjena veliina

poveava. Takoer su planinske populacije uglavnom manje od nizinskih (50 60 cm). Glava

je iroka i vidljivo odvojena od vrata. Kao i kod drugih otrovnica, zjenica oka je vertikalna.

Osnovna boja tijela moe biti od sive i smee, preko smeoute, do crvenkaste, a este su

izrazite varijacije od potpuno svijetlih primjeraka s izraenom tamnom cik-cak prugom na

leima do potpuno crnih primjeraka (melanistinih) kod kojih cik-cak pruga nije ni vidljiva.

Kod jedinki s cik-cak prugom, esto se unutar te pruge nalazi jo i sredinja svjetlija linija, a

kod planinskih populacija pruga je razlomljena u odvojene poprene pruge. Na bokovima

tijela nalazi se sa svake strane po jedan niz tamnih mrlja. Na dorzalnoj strani glave nalazi se

ara u obliku slova V ili ponekad slova X. Bono iza oka poinje temporalna pruga koja se

protee do vrata i nastavlja se na tijelo u bone mrlje. Kod crnih primjeraka uglavnom su

samo supralabijalne ljuske dijelom obojene bijelo, no rijetko se mogu pronai jedinke bez

ijedne svijetle toke. Mujaci su uglavnom manji, elegantnije graeni te imaju dulji rep i vie

podrepnih ljusaka od enki. Ujedno su i obojeni s izraenijim kontrastima (Jeli i sur. 2012b).

Riovku nalazimo na raznim vrstama stanita livadama, kamenitim obroncima i

padinama, rubovima uma, obalama rijeka i jezera. U Hrvatskoj moemo razlikovati tri

odvojene populacije prilagoene na prilino razliite uvjete okolia. Prva i najvea je nizinska

populacija koja naseljava poplavne doline velikih kontinentalnih rijeka (Sava, Drava, Dunav)

od 60400 m nadmorske visine. Druga je planinska populacija iz Gorskog kotara koja

naseljava rubove uma i planinske istine uglavnom iznad 700 m nadmorske visine.

Posljednja i najmanja je visokoplaninska populacija koja dolazi iznad 1600 m nadmorske

visine na travnjacima junih padina Troglava. Ova je populacija povezana s populacijama na

planinama u Bosni i Hercegovini (Jeli i sur. 2009, 2012a).

Odrasle jedinke se uglavnom hrane malim sisavcima, rjee abama, guterima i manjim

pticama. Mlade jedinke se hrane uglavnom manjim plijenom kao to su razni beskraljenjaci,

mladim glodavcima i manjim vodozemcima i guterima. Predatori riovke su divlje svinje,

lisice, jazavci, orao zmijar i vee sove (Jeli i sur. 2012b).

Planinske populacije su ugroene izgradnjom turistike infrastrukture, prometnica i

stambenih objekata te brojnim buduim planovima za gradnju. Takav primjer vidljiv je na

podruju Sungera, Mrkoplja i posebice Begovog razdolja, gdje je gradnja vikend naselja uzela

~ 21 ~

zabrinjavajui mah. S druge strane, na istom podruju, dolazi do iseljavanja ljudi sa sela,

zaputanja ekstenzivnog stoarstva i konje livada koanica te dolazi do ubrzanog zarastanja.

Nizinske populacije ugroene su primarno nestankom pogodnih stanita i sve veom

fragmentacijom. Primarni razlozi su izgradnja prometne infrastrukture, stambenih naselja i

prelazak na intenzivnu poljoprivredu ime se ne samo unitavaju preostala pogodna stanita,

ve dolazi do stvaranja nepremostivih barijera meu populacijama. Nizinske doline velikih

rijeka (Sava, Drava, Dunav), koje ine primarno stanite ove vrste, ujedno su i najpogodnija

podruja za irenje ljudskih djelatnosti. Iz tog razloga se riovka moe smatrati gmazom koji

je, kroz povijest, u Hrvatskoj izgubio najvei dio svog originalnog stanita. Zbog

kulturolokih razloga i iroko zastupljenog miljenja da riovki ima posvuda, ova se injenica

esto ne uzima u obzir prilikom procjene njene ugroenosti. Riovka je zatiena svojta

Zakonom o zatiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11), te spada u kategoriju gotovo ugroenih

vrsta (NT) (Jeli i sur. 2012b).

~ 22 ~

5. LITERATURA

Boulenger, G.A. (1913): The Snakes of Europe. Methusen i Co. Ltd. London. Electronic

reprint, Arment Biological Press, str. 151.

Bhme, W., Lymberakis, P., Ajtic, R., Tok, V., Ugurtas, I.H., Sevinc, M., Crochet, P-A.,

Corti, C., Haxhiu, I., Sindaco, R., Avci, A., Crnobrnja-Isalovic, J. i Kumlutas, Y. (2009):

Zamenis situla. U: IUCN 2012. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2012.2.

Bhme, W. i erbak, N.N. (1993): Elaphe quatuorlineata (LACPDE, 1789)

Vierstreifennatter; pp. 373396. In: Bhme, W. (Ed.): Handbuch der Reptilien und

Amphibien Europas. Vol. 3/1. Schlangen I; Wiesbaden (Aula-Verlag).

Fischer, J. i Lindenmayer, D.B. (2007): Landscape modification and habitat fragmentation: a

synthesis. Global Ecology and Biogeography, (Global Ecol. Biogeogr.) (2007) 16 , 265280

Grillitsch, B. i Grillitsch, H. (1993): Typhlops vermicularis Wurmschlange oder Bldauge.

In: Bhme,W. (ed.), Handbuch der Reptilien und Amphibien Europas, Band 3/I., Schlangen

(Serpentes) I. Aula-Verlag Wiesbaden, pp. 1532.

Grillitsch, H., Weish, P. i Tiedemann, F. (1999): Typhlops vermicularis Merrem, 1820 in the

Dalmatian island of Dugi otok (Croatia). Herpetozoa 12(3/4): 161162.

Grillitsch, H. i Grillitsch, B. (1997): Telescopus fallax. U: Atlas of Amphibians and Reptiles

in Europe, p. 362363. Gasc, J.-P., Cabela, A., Crnobrnja-Isailovi, J., Dolmen, D.,

Grossenbacher, K., Haffner, P., Lescure, J., Martens, H., Martinez Rica, J.P., Maurin, H.,

Oliveira, M.E., Sofianidou, T.S., Veith, M., Zuiderwijk, A., Eds, Societas Europaea

Herpetologica and Museum National dHistoire Naturelle, Paris.

Hutchins, M., Duellman, W.E. i Schlager, N. (ur.) (2003): Grzimek`s Animal Life

Encyclopedia. 2nd edition. Volume 7, Reptiles, Farmington Hills, MI: Gale Group, pp. 571

Jeli, D. (2013): Checklist of Amphibians and Reptiles of Croatia with bibliography of last

250 years of herpetological research. Natura Slovenica (in press)

Jeli, D., Ajti, R., Sterijovski, B., Crnobrnja-Isailovi, J., Lelo, S. I Tomovi, LJ. (2012a):

Vipers (Reptilia: Squamata: Viperidae) of the Western and Central Balkans distribution,

protection and conservation. Herpetozoa 25 (3/4): 109132.

~ 23 ~

Jeli, D., Kuljeri, M., Koren, T., Treer, D., alamon, D., Lonar, M., Podnar-Lei, M.,

Janev Hutinec, B., Bogdanovi, T., Mekini, S. i Jeli, K. (2012b): Crvena knjiga

vodozemaca i gmazova Hrvatske. Dravni zavod za zatitu prirode, Zagreb

Jeli, D., Marchand, M.A., Zadravec, M. i Koren, T. (2009): Distribution, conservation and

morphological variability of Adder (Vipera berus Linnaeus 1758) (Ophidia: Viperidae) in

Croatia. Knjiga saetaka 10tog Hrvatskog biolokog kongresa, Osijek: 172173.

Kajtezovi, N. (2013): Utjecaj izgradnje autocesta na fragmentaciju stanita, Zagreb

Kleteki, E., Lanszki, J., Trcsnyi, B., Muini, J. i Purger, J.J. (2009): First record of

Dolichophis caspius (Gmelin, 1789), (Reptilia: Colubridae) on the island of Olib, Croatia.

Nat. Croatica, Vol. 18, No 2: 437442.

Kreiner, G. (2007): Snakes of Europe, All Species from West of the Caucasus Mountains.

Edition Chimaira, Frankfurt am Main. 317 pp.

Obst, F.J., erbak, N.N. i Bhme, W. (1993): Elaphe situla (Linnaeus, 1758)

Leopardnatter. U: Handbuch der Reptilien und Amphibien Europas, Bd 3/1, Schlangen

(Serpentes) I, p. 431453. Bohme, W., Ed, Aula-Verlag, Wiesbaden.

Pozio, E. (1983): The biology of freeliving and captive Elaphe situla. 5060.

Schulz, K.D. (1996): A Monograph of the Colubrid Snakes of the Genus Elaphe, Fitzinger.

Koeltz Scientific Books, Havlickuv Brod, Czech Republic

Ursenbacher, S., Carlsson, M., Helfer, V., Tegelstrm, H. i Fumagalli, L. (2006):

Phylogeography and Pleistocene refugia of the adder (Vipera berus) as inferred from

mitochondrial DNA sequence data, Molecular Ecology 15: 34253437

Vitt, L.J., Caldwell, J.P. (2009): Herpetology An Introductory Biology of Amphibians and

Reptiles. 3rd Edition. Academic Press is an imprint of Elsevier, Burlington, pp. 697

~ 24 ~

6. SAETAK

Zmije su izdueni, beznogi, karnivorni reptili koji se mogu nai na svakom kontinentu

osim Antartika. To su hladnokrvni kraljenjaci sa karakteristinim ljuskama na povrini koe.

Mnoge zmije su zatiene IUCN ovom listom zatite ili Zakonom o zatiti prirode.

Najvei razlozi ugroenosti zmija u Hrvatskoj su oneienje tla, vode i zraka, gubitak

i fragmentacija stanita, pretjerano iskoritavanje zemljita, nestanak neinvazivne

tradicionalne poljoprivrede, sukcesija, bolesti, klimatske promjene, poari uzrokovani

ljudskim djelatnostima, unoenje invazivnih stranih vrsta, nedovoljna edukacija ljudi

(zamjena neotrovnih vrsta zmija sa otrovnima), neplanska gradnja raznih infrastrukura (od

vjetroelektrana do autocesta).

U ovom radu izloen je pregled ugroenih zmija Hrvatske i razlozi njihove

ugroenosti. Smatram da bi najbolji nain zatite i ouvanja broja vrsta zmija u Hrvatskoj bio:

edukacija stanovnita o zmijama i njihovoj vanosti u ekolokom sustavu

ugradnja smjernica za izradu prijelaza za male divlje ivotinje (gmazove) u

planove cestovne infrastrukture, zbog velikog stradavanja na cestama.

edukacija javnosti o tetnosti poara u podrujima vanima za bioloku

raznolikost i stroe sankcije poinitelja takvih djela

prilikom planiranja izgradnje infrastrukture sagledavati i kumulativni efekt

zahvata.

~ 25 ~

7. SUMMARY

Snakes are elongated, legless, carnivorous reptiles that can be found on every

continent except Antarctica. They are ectothermic vertebrates covered in characteristic scales.

Many of them are protected by the IUCN list of protection and national Law of Nature

Protection.

Biggest reasons of endangerment of snakes in Croatia are pollution of soil, water and

air, loss and fragmentation of habitats, over-exploitation of land, disappearance of non-

invasive traditional agriculture, succession, disease, climate changes, forest fires caused by

human activities, importation of invasive alien species, insufficient education of people

(substitute of non-venomous species for venomous snakes), unplanned construction of various

infrastructures (from wind power to the highway).

This paper presents an overview of endangered snake of Croatia and the reasons for

their status. I believe that the best way of protecting and preserving the number of snake

species in Croatia is:

educate the population about snakes and their importance in the ecosystem

installation of guidelines for making the transition for small wild animals (reptiles) in

road infrastructure plans, because of the great casualties on the road

educating the public about fire hazards in areas important for biodiversity and stronger

sanctions against perpetrators of such acts

when planning the construction of infrastructure observe cumulative effect of the

procedure

https://en.wikipedia.org/wiki/Ectothermichttps://en.wikipedia.org/wiki/Vertebratehttps://en.wikipedia.org/wiki/Scale_(zoology)