PRIORITETNE DIONICE - su u pravnom i računovodstvenom pogledu vlasničke vrijednosnice. Za financijske menadžere predstavljaju hibridne vrijednosnice Prioritetne dionice su dakle hibridne ili quasi kreditne vrijednosnice koje svom imatelju, prioritetnom dioničaru daju pravo na fiksnu dividendu i uvjetno pravo upravljanja kompanijom.

Prioritetne dionice dijele se na: Kumulativne prioritetne dionice koje svom imatelju daju pravo na isplatu neisplaćenih

dividendi u određenom razdoblju, najčešće 3 godine. Kumulativne dividende moraju se isplatiti prije običnih dividenda. Većina prioritetnih dionica izdaje se zbog zaštite imaoca kao kumulativne dionice

Participativne prioritetne dionice svom imatelju daju pravo sudjelovanja u neočekivanoj zaradi tvrtke. Participacija se najčešće definira na način da se uz fiksnu dividendu dobije i ekstra dividenda u visini razlike između obične i fiksne prioritetne dividende

Konvertibilne prioritetne dionice dioničarima daju pravo konverzije u obične dionice emitenta. Prioritetni dioničari ovo pravo neće iskoristiti ako tržišna cijena dionice nadmaši konverzijsku cijenu.

Participativne prioritetne dionice su rijetkost, konvertibilne prioritetne dionice su u pravilu opozive. Ako prioritetne dionice nisu konvertibilne ni opozive riječ je o vječnom zajmu. U odnosu na obveznice prednost je ta što se dividende mogu preskočiti, te poboljšavaju financijsko stanje tvrtke.

Inovacije prioritetnih dionica Prioritetne dionice s varijabilnom stopom nose stopu koja je vezana uz neki indeks ili

vrijednosnice kao što su državne trezorske note i obveznice. Povjereničke prioritetne dionice – inovacija u SAD-u to su dionice koje su instrument

vječnog povrata s dividendama koje su porezno odbitna stavka kao i kamate.

Metode povlačenja prioritetnih dionica: Provizija opoziva – daje element fleksibilnosti financiranju tvrtke jer tvrtka može na taj

način povući emisiju a ne skupljim metodama kao što su kupnja na otvorenom tržištu, tenderom za kupnju po cijeni iznad tržišne ili konverzijom

Fond koji se iscrpljuje može putem redovnog povlačenja dionica utjecati na cijenu preostalih dionica

Konverzija znači mogućnost povlačenja. Kako su uglavnom i opozive ako je tržišna cijana značajno iznad cijene poziva, kompanija prisiljava na konverziju opozivom

Zašto kompanije koriste prioritetne dionice????1. Mogu biti zainteresirane za financiranje bez rasta zaduženosti ili ustupanja prava glasa2. Možda uopće nemaju ove alternative3. Porezne preferencije

Prednosti financiranja emisijom prioritetnih dionica1. Zakonski karakter prioritetne dividende – ako je u teškoj financijskoj situaciji tvrtka

može propustiti plaćanje prioritetne dividende, a da ne ide u bankrot2. Fleksibilnost gotovinskih tijekova – tvrtka koristi sredstva iz vanjskih izvora na koja

plaća fiksni iznos, a kako često nema roka dospijeća ili je on efektivno veoma dug, ne mora iscrpljivati gotovinski tijek otplatom glavnice kao kod klasičnih dugovnih vrijednosnica.

1

3. Zaštita kontrole postojećih dioničara tvrtke – emisijom dionica, tvrtka koja ima neizvjesne gotovinske primitke, te zbog toga ne može preuzeti rizik plaćanjna obveza po dugu, može emitirati prioritetne dionice te tako izbjeći razrjeđivanje dioničke glavnice.

Nedostaci financiranja emisijom prioritetnih dionica1. Prioritetne dividende nisu porezno odbitna stavka za tvrtku emitenta stoga je poslije

porezni trošak ovakvog oblika financiranja veći u odnosu na trošak kredita ili obveznica2. Prioritetne dividende su u pravilu fiksni trošak jer tvrtka ne želi ugroziti svoj ugled

među investitorima pa emisija prioritetnih dionica povećava financijsku polugu, a time i financijski rizik te posljedično trošak financiranja.

LIZING - predstavlja ugovor kojim se oprema, postrojenja ili druga imovinski objekti uzimaju u najam, uz obvezu plaćanja fiksne naknade

Prednosti u odnosu na bankarski kredit: Ne veže kapital, i ne traži dodatni kolateral Lizing financira ukupnu investiciju Opcija „prodaja i uzimanje u zakup“ oslobađa kapital koji je uložen u investiciju Usklađenost vijeka trajanja dobra i roka lizinga

Klasifikacija/podjela lizinga Prema vrsti

Financijski Operativni

Prema predmetu Lizing nekretnina (zgrade, trgovački centri...) Lizing pokretnina ( strojevi, oprema, vozila, plovila...)

Prema učešću Lizing s avansnim plaćanjem (akontacijom) Lizing s plaćanjem depozita (jamčevinom) Lizing s plaćanjem učešća

Prema sudionicima Domaći lizing Međunarodni lizing (prekogranični)

Uvjeti da bi se najam mogao klasificirati kao financijski1. Najmom se vlasništvo nad sredstvom prenosi na najmoprimca po završetku trajanja najma2. Najmoprimac ima mogućnost kupnje sredstava po cijeni koja se očekuje da će biti dosta niža od fer vrijednosti pa je realno čekivati kupnju sredstava3. Trajanje najma odnosi se na veći dio vijeka trajanja sredstva (više od 75 %)4. Na početku najma sadašnja vrijednost minimalnih plaćanja najma veća je ili jednaka fer vrijednosti sredstava5. Predmet najma je posebne vrste pa ga samo najmoprimac može koristiti bez većih preinaka

Financijski lizing je vrsta najma kojim najmoprimac stječe pravo isključivog korištenja imovinskog objekta i snosi troškove njegovog održavanja. Financijski lizing ima obilježja kupnje na kredit. Koristi i rizik vezani uz predmet lizinga prelaze na najmoprimca premda vlasništvo prelazi na primatelja lizinga tek plaćanjem zadnje lizing rate. Računovodstveni aspekt lizinga ogleda se u obračunu amortizacije na

2

imovinski objekt, te prikazu obveze po lizingu u bilanci kao dugoročnih obveza s tim da se trošak poslovanja , što je porezno odbitna stavka, priznaje samo dio lizing naknade koji se odnosi na kamate

Operativni lizing je vrsta otkazivog, kratkoročnog lizinga koja ne pruža mogućnost otkupa imovinskog objekta na kraju razdoblja najma. Kod ove vrste lizinga ne dolazi do transfera rizika vezanog za vlasništvo na korisnika lizinga. Troškove održavanja objekta uzetog na lizing snosi sam davatelj lizinga, a u računovodstvu korisnika lizing se tretira izvanbilančno. Primatelj lizinga obračunava najamninu u ugovorenim razdobljima a davatelj obračunava amortizaciju. Lizing obroci su trošak poslovanja. Nakon isteka roka predmet lizinga se vraća davatelju lizinga. Zbog svojih obilježjja nalikuje običnom najmu.

Iznos financiranjaIznos financiranja dobije se kada se od nabavne vrijednosti odbiju jamčevina, akontacija i učešće.Jamčevina je beskamatni depozit koji primatelj daje kao osiguranje za uredno i pravodobno ispunjenje obveza davatelju lizinga. Određuje se u visini buduće vrijednosti predmeta lizinga. Primatelj je knjiži kao potraživanje za dane depozite. Iznos financiranja računa se kao razlika između nabavne cijene i ostatka vrijednosti.Akontacija je unaprijed plaćeni iznos dijela lizing obroka a primatelj je knjiži kao unaprijed plaćene troškove, a davatelj kao odgođeni prihod.Učešće je oblik avansnog plaćanja koji primatelj knjiži kao potraživanje za dugotrajnu materijalnu imovinu.

WARANT je dugoročna opcija kupnje određenog broja običnih dionica kompanije emitenta po specificiranoj cijeni – izvršnoj cijeni – tijekom određenog razdoblja.

Prednosti financiranja warantima1. Plasman emisije temeljnih vrijednosnica u planiranom obujum i/ili uz niži trošak

financiranja za rizičnije emitente2. gotovinski priliv – dok kod konvertibilnih vrijednosnica ne dolazi do kupnje za

gotovinu, nego razmjene jedne vrijednosnice za drugu, kod izvršenja waranta imalac ga predaje izdatniku plaćajući izvršnu cijenu za dionicu

3. odgođeno, premda neizvjesno, financiranje vlastitim kapitalom za rastuće tvrtke u vrijeme kada su dodatna sredstva najpotrebnija

Nedostaci financiranja warantima1. razrjeđivanje zarade po dionici, i moguće razrjeđivanje kontrle postojećih dioničara u

slučaju izvršenja waranta2. moguće teškoće u realizaciji dodatne emisije običnih dionica ako tvrtka ima neizvršene

warante u prometu

Karakteristika waranata je da emitent ne može direktno prisiliti imaoce na izvršenje. Međutim, postoje situacije koje navode na izvršenje kao što su:

rast dividendi približenje datuma istjecanja kada tržišna cijena dionice nadmašuje izvršnu

cijenu utvrđivanje fleksibilne izvršne cijene koja nakon određenog razdoblja raste

prema unaprijed propisanoj dinamici iu određenom iznosu.

3

Waranti i opcije – sličnosti i razlike

Opcija je ugovor koji imaocu daje pravo da kupi (proda) realnu ili financijsku imovinu po unaprije dogovorenoj cijeni unutar određenog razdoblja.Opcije se dijele na :

opcija poziva - imaocu daju pravo kupnje običbe dionice po unaprijed određenoj – izvršnoj cijeni za određeno razdoblje (Američka opcija) ili na određeni datum (Europska opcija)

opcija ponude – daje pravo na prodaju obične dionice po određenoj cijeni za određeno razdoblje.

Vrijednost opcije poziva ovisi o izvršnoj cijeni, cijeni dionice, varijabilnosti cijene dionice, datumu istjecanja i kamatnoj stopi bez rizika. Warant se razlikuje od opcije u tome što je dugoročnog karaktera, te što se za jedan warant, ovisno o pokazatelju izvršenja, može kupiti više ili manje od jedne dionice. Osim toga, ključna je razlika između waranta i opcije i s korporacijskog gledišta. Pri emisiji waranta emitent određuje: izvršnu cijenu, pokazatelj izvršenja i datum istjecanja. Ako izvršna cijena dionice na datum istjecanja nadmašuje tržišnu cijenu dionice, warant je bezvrijedan i neće se izvršiti, i obrnuto.

KONVERTIBILNE VRIJEDNOSNICE su konvertibilne obvezice ili konvertibilne prioritetne dionice

Vrednovanje konvertibilnih obveznicaVrijednost konvertibilne obveznice može se razmatrati kroz 3 komponentne vrijednosti:

Klasična vrijednost (investicijska vrijednost) Konverzijska vrijednost Opcijska vrijednost

Vrijednost klasične obveznice je vrijednost koju bi obveznica imala bez opcije konverzije. Vrijednost klasične obveznice jednaka je sadašnjoj vrijednosti kuponskih plaćanja i glavnice dobivenih diskontiranjem traženom stopom povrata. Vrijednost klasične obveznice predstavlja donju granicu ili „pod“ za cijenu konvetribilije.Konverzijska vrijednost je ona što bi obveznica vrijedila ako se trenutno konvertira po tekućoj tržišnoj cijeni. Vrijednost konvertibilne obveznice ne može pasti ispod konverzijske vrijednosti. Konvertibilna obveznica se ne može prodavati po cijeni nižoj od konverzijskeOpcijska vrijednost –razlika između vrijednosti obveznice i donje granice predstavlja opcijsku vrijednost.

Prednosti financiranja konvertibilnim obveznicama1. Mogućnost kreditnog financiranja uz niže fiksne troškove i manje restriktivne odredbe

ugovora o emisiji obveznica 2. Mogućnost odgođenog financiranja emisijom dionica po većoj cijeni od tekuće u

trenutku emisije3. konvertibilne vrijednosnice mogu se izdati i u uvjetima restrektivnog tržišta kapitala4. Pri emisiji klasičnih obveznica i redovnih dionica plaćaju se 2 puta troškovi emisije a

kod emisije konvertibilija samo jednom.

Nedostaci financiranja konvertibilnim obveznicama

1. Odgođeno financiranje vlastitim kapitalom kod naknadnog nepovoljnog trenda nije moguće, jer ne dolazi do konverzije po niskoj tržišnoj cijeni, što znači i nemogućnost planirane promjene strukture kapitala

2. mogući negativan utjecaj na cijenu običnih dionica zbog financijskog rizika i mogućnost razrjeđivanja zarade po dionici u budućnosti

4

3. prednost financiranja jeftinim obveznicama će se izgubiti kada dođe do konverzije4. kod naknadnog visokog rasta cijene dioica tvrtki bilo bi bolje da se financirala

klasičnim obveznicama, a kasnije pozvala emisiju u zamjenila je emisijom običnih dionica.

Konvertibilije i waranti u financiranjuUtjecaj na:

likvidnost – prestaju izdaci (kod konverzije) / postižu novi GT (kod izvršenja waranta) profitabilnost – niži troškovi financiranja fleksibilnost – manja restrektivnost odredbi ugovora o emisiji obveznica tj. priorotetnih

dionica

Hibridno financiranje pogodno za tvrtke: s velikim rastom poduzetnike početnike male tvrtke tvrtke s potencijalnim visokim agencijskim troškovima na relaciji dioničari – vlasnici

dugovnih instrumenata

Razlike između waranata i konvertibilija1. U METODI EMISIJE : obveznice s warantima i prioritetne dionice s warantima obično

se izdaju u privatnom plasmanu, a konvertibilne obveznice javnom ponudom2. PO EFEKTU NA GOTOVINSKE TIJEKOVE I STRUKTURU KAPITALA TVRTKE:

waranti se izvršavaju za gotovinu i time povećavaju imovinu tvrtke i dovode do povećanja dioničke glavnice , dok kod konverzije ne dolazi do trenutne promjene gotovine ,a u strukturi kapitala smanjuje se udio duga i zamjenjuje dioničkom glavnicom

3. PREMA MOGUĆNOSTI ODVAJANJA INSTRUMENATA U PAKETU FINANCIRANJA: waranti se u pravilu mogu odvojiti od obveznice uz koju su izdani, pa imalac može prodati warant, a zadržati obveznicu, ili pak zadržati warant a prodati obveznicu što nije slučaj kod konvertibiliji gdje us obveznice i opcije vezani zajedno

4. PREMA NAČINU EMISIJE: waranti se mogu izdatineovisno od drugih instrumenata

5

VREDNOVANJE – slajdovi

PROGNOZA NACIONALNOG GOSPODARSTVATo je baza za procjenu perspektive pojedinih industrija i prognozu trendova na financijskom tržištu.

Važni elementi ove prognoze su: Prognoza gospodarskih ciklusa Prognoza trenda monetarne i fisklane politike Prognoza glavnih ekonomskih pokazatelja

Prognoza gospodarskih ciklusa bitna je za industrije koje su usko vezane za cikluse . Postoje i one koje nisu (hrana, lijekovi) te one kojima recesija u gospodarstvu odgovara.

PROGNOZA INDUSTRIJEUključuje osjetljivost na gospodarski ciklus, životni ciklus i strukturu industrije, konkurenciju, regulativu, poslovni ciklus, financijske standarde

a) Osjetljivost djelatnosti na gospodarske cikluse ovisi o : Osjetljivosti prihoda na stanje u gospodarstvu – postoje dobra čija je potražnja relativno

neovisna o razini dohotka (neophodna dobra ili jeftinija dobra koja supstituiraju slična skuplja dobra u doba recesije)

Poslovnoj poluzi – visoka poluga znači veću profitabilnost u vrijeme rasta i teže rezanje troškova u vrijeme recesije

Financijskoj poluzi koja je posljedica zaduženosti. Veća zaduženost znači veće mogućnosti zarade ali i veći pad profita u slučaju recesije.

b) Životni ciklus industrijeŽivotni ciklus industrije (proizvoda) prikazuje se krivuljom kroz 5 faza: osnivanje, rast, ekspanzija, zrelost i pad. U prvoj fazi tvrtka započinje s kapitalom vlasnika, te najčešće sredstvima obitelji i bankarskim kreditom, a karakterizira je nedostatak kapitala i reinvestiranje dobiti. Ako je tvrtka uspješna raste prodaja, zarade i imovina industrije/tvrtke. U fazi rasta tvrtka se uspjela pozicionirati na tržištu. Tvrtke postaju profitabilne. Povećane su potrebe za kapitalom pa neke tvrtke idu na inicijalnu ponudu dionica. Zbog većih potreba za investiranjem tvrtke rijetko dijele dividende, osim dividendi u dionicama zbog efekta signaliziranja.Investiranje u tvrtke prve dvije faze: velika mogućnost dobitka ali i gubitka. Pri kraju 2. faze životnog ciklusa može se očekivati da tvrtke počmu dijeliti i gotovinsku dividendu.U 3. fazi imovina i zarade tvrtke rastu po nižoj stopi . Zbog ulaska konkurencije, potrebe proizvodnje padaju, pa je tvrtka u stanju plaćati gotovinske dividende. Pored toga obično raste i pokazatelj isplate dividendi u ovoj fazi (sa razine od 5 – 15% na razinu 25 – 30 % neto dobiti)U fazi zrelosti stopa rasta prodaje tvrtke pada na razinu stope rasta gospodarstva. Kako su potrebe za investiranjem smanjene a GT iz poslovanja veći od razvojnih potreba tvrtke, pa se i stopa isplate dividendi povećava na rasopon 45 – 50 % u zemljama s razvijenim tržištima vrijednosnica. Faza pada događa se vezano uz razvoj tehnologije , ako nije bilo inovacija i rast konkurentnosti. Pri tome pad ne mora zahvatiti cijlu industriju, nego pojedine tvrtke. Tvrtke znaju povećati pokazatelj isplate do 100% radi efekta signaliziranja,a nelikvidnost ih kasnije prisiljava na smanjenje ili ukidanje dividende.

c) Struktura djelatnostiEkonomska struktura djelatnosti definira konkurenciju unutar djelatnosti. Monopolske situacije su rijetke a javljaju se u zrelim djelatnostima. Ponekad su rezultat vladine regulative. Oligopolska situacija je

6

pretežito zrelim djelatnostima (nafta, automobilski i avio prijevoznici) a moguća je jaka konkurencija. Savršena konkurencija je rijetka, a nalikuje joj stanje u prerađivačkoj industriji nekih razvijenih zemalja. Analiza treba uključivati i važne ekonomske čimbenike za tu djelatnost (raspoloživost sirovina) te vladinu regulaciju (zaštita okoliša, sigurnost)

Konkurentsku strukturu industrije analizira se kroz čimbenike: Opasnost od dolaska novih konkurenata Suparništvo između konkurenata Pritisak na cijenu zamjenskih proizvoda Pregovaračka moć kupca Pregovaračka moć dobavljača

ANALIZA TVRTKE Fundamentalna analiza Tehnička analiza

Tehnička analizaTemelji se na elementima vremenske dinamike i to na razini vrijednosnica ili tržišta vrijednosnica. Tehnička analiza polazi od postojanaj psiholoških i emocionalnih faktora koji utječu na cijenu dionica. Međutim, ova analiza ima malo temelja bilo u fundamentalnom vrednovanju, bilo u teoriji psihologije, a često uključuje arbitrarne metode. Profit se namjerava ostvariti kupnjom po niskim i prodajom po visokim cijenama.

Tehnička naliza uključuje:1. Analizu dijagrama cijena

Teorija Dow indeksa Sheme kretanja tržišnog indeksa

Pristup pomičnih prosjeka2. Suprotan pristup

Dijagram cijena Prema Teoriji Dow indeksa moguće je iz kretanja indeksa odvojiti dnevne fluktuacije i

sekundarna kretanja od primarnih trendova koji predstavljaju tržište bikova ili medvjeda. Za promjenu primarnog trenda potrebno je i kretanje sektorskih indeksa u istom smjeru

Prema pristupu pomičnih prosjeka prate se prosječne cijene u najnovijem izabranom razdoblju i to kao ponderirani ili obični prosjeci. Logika je da kada prosjek krene silaznim putem dobiva se signal za prodaju i obrnuto.

Suprotan pristup Temelji se na vjerovanju u efekt pretjerane akcije koja opisuju kretanje tržišnih cijena znatno iznad ili ispod prave vrijednosti pod utjecajem straha i pohlepe investitora. Cilj je kupovati podcijenjeno i prodavati precijenjeno.METODE PROCJENE TVRTKE

Metode procjene temeljene na imovini – statične metode procjene Knjigovodstvena vrijednost Ispravljena knjigovodstvena vrijednost Zamjenska vrijednost Likvidacijska vrijednost

Metode procjene temeljene na zaradi – dinamične metode procjene

7

Diskontirani GT Multiplikatori

A ) Statične metode procjene Knjigovodstvena vrijednost – u svijetu se ova metoda ne koristi za vrednovanje pri

kupnji / preuzimanju poduzeća jer koristi knjigovodstvene, tj. povijesne podatke.

Neto knjigovodstvena vrijednost = knjigovodstvena vrijednost imovine – vrijednost obveza

Ispravljena (knjigovodstvena ) vrijednost – polazi se od knjigovodstvene kao bazne te se ova onda korigira tako da se procjenjuje tržišna vrijednost najznačajnijih sredstava.Ispravljena vrijednost se utvrđuje relacijom:

Ispravljena vrijednost = tržišna vrijednost imovine – obveze

Radi usklađivanja s tržišnom vrijednosti kod procjene stavki imovine pažnju treba obratiti na građevinske objekte i zemljišta, opremu, zalihe materijala, zalihe gotovih proizvoda. Stavke obveza je lakše utvrditi. Pored toga, treba razmotrite elemente koji nisu sastavni dio bilance a mogu predstavljati dodatnu vrijednost poduzeća ili smanjenje vrijednosti

Kombinirane metodeAko se u procjenu uključi goodwill ili nove investicijske prilike radi se o kombiniranoj metodi jer se vrijednost tvrtke promatra kao zbroj vrijednosti postojeće imovine, te dio koji je posljedica mogućnosti zarade

Likvidacijska vrijednostKod ove metode polazi se od simulacije stečaja i likvidacije tvrtke, te pretpostavlja da će poduzeće prestati s radom a njegova imovina će se prodati radi namire vjerovnika – nije pogodna metoda za vrednovanje poduzeća koje se prodaje. Iskustvo pokazuje da je likvidacijska vrijednost poduzeća mala u odnosu na knjigovodstvenu i zamjensku.

B) Dinamičke metode Diskontirani GT – ovaj pristup je fundamentalni. Polazi od očekivanih gotovinskih

tijekova pa je vrijednost tvrtke odrođena sposobnošću tvrtke da generira gotovinske tijekove od imovine s kojom raspolaže, očekivanom stopom rasta gotovinskih tijekova, vremenom potrebnom da postigne stabilan rast i troškom kapitala.

Multiplikatori – kod ovog pristupa – relativnog vrednovanja – cilj je utvrditi vrijednost tvrtke na temelju cijene slične imovine na tržištu.

PRISTUP DISKONTIRANIH GOTOVINSKIH TIJEKOVA1. Pristup (model) diskontiranih dividendi - DDM model je najviše korišten model.

Varijante modele procjene definirane su prema karakteru očekivanog gotovinskog tijeka od dividendi: 1. model konstantnih dividendi; 2. model konstantnog rasta dividendi( Gordobov); 3. model nekonstantnog rasta. Cilj modela je utvrditi vrijednost tvrtke na temelju procjene iznosa, dinamike i rizičnosti dividendi

8

2. Alternativni pristup – Model diskontiranih GT – slobodni gotovinski tijek se računa bez otplate duga i kamatne olakšice. Procjena GT može se vršiti na dva načina:

A) EBIT (1-t) - (kapitalno ulaganje – amortizacija) - projena neto radnog kapitala = slobodni gotovinski tijek za tvrtku

B) EBIT (1-t) (1- stopa reinvestiranja) = Slobidni gotovinski tijek za tvrtku

Relativno vrednovanje – multiplikatoriCilj je utvrditi vrijednost tvrtke na temelju cijene slične imovine na tržištu. U ovu svrhu koriste se multiplikatori: Multiplikator zarade (P/E pokazatelj); Multiplikator neto gotovinskog tijeka (pokazatelj P/FCF); Multiplikator prihoda (pokazatelj P/UP)

KAPITALNA ULAGANJA: PROCJENA GT, TROŠAK KAPITALA I RIZIK – slajdovi i 8. i 9. cjelina u knjizi

Relavantni GT – procjena GT projekta („ekonomski tijek“)U procjenu treba uključiti relevantne GT. Relevantni GT su:

GT nakon oporezivanja korigirani za amortizaciju GT korigirani za rezidualnu vrijednost Oportunitetni GT Prateći efekti

Klasifikacija GT1. Inicijalni GT

Inicijalni izdatak – javljaju se u sadašnjosti npr. trošak montiranja, dopreme... Prodajna cijena postojeće imovine i porezni efekti te prodaje Porezna olakšica Promjena neto radnog (obrtnog) kapitala

2. GT iz poslovanja Gotovinski prihodi Gotovinski rashodi Negotovinski rashodi – obračunata amortizacija je negotovinski izdatak koji

umanjuje poreznu osnovicu3. Konačni GT

GT od prodaje projekta i porezni efekt prodaje Gotovinski primici na ime povrata neto obrtnog kapitala Gotovinski izdaci vezani za zatvaranje projekta

WACC konceptPrema WACC pristupu suma očekivanih gotovinskih tijekova od projekta diskontira se troškom kapitala, koji se utvrđuje kao ponderirani prosjek kombinacije izvora iz kojih se tvrtka planira financirati.Za računanje pondera preporuča se uzeti udio pojedine komponenete kapitala u ukupnoj strukturi kapitala na temelju tržišne vrijednosti pojedinih komponenti.

9

Ukoliko su knjigovodstvene vrijednosti blizu tržišnima, mogu se koristiti kao aproksimacija tržišnih vrijednosti.

Trošak trajnog kapitala ks može se utvrditi na jedan od tri načina.Prvi pristup temelji se na Gordonovom modelu.

Drugi način izračuna troška trajnog kapitala je upotreba modela za vrednovanje kapitalne imovine (CAPM) za računanje tražene stope povrata

Prema trećem prsitupu, trošak dioničke glavnice može se izračunati i upotrebom pristupa povrata na obveznice

Dinamička analiza projektaDinamička analiza sadrži:

Analizu prihvatljivosti projekta s aspekta:a) profitabilnosti/povećanja bogatstva vlasnikab) likvidnosti

Analiza likvidnosti – hoće li se na temelju poslovanja projekta moći servisirati obveze po kreditu, podmirivati obveze prema državi i zaposlenicima? Pripremaju se stvarni GT – korekcija se vrši: u primicima – dodavanjem izvora financiranja (vlastiti i tuđi); u izdacima – dodavanjem iznosa rate

TRETMAN RIZIKAMetode mjerenja rizika:

Metode koje uzimaju u obzir protok vremena kao generalnu mjeru rizika Scenario analiza Analiza osjetljivosti Simulacija

1. Metode koje uzimaju protok vremena kao generalnu mjeru rizikaNajčešće korištene metode iz ove grupe su:a) PBP metodab) Korekcija diskontne stope

PBP metoda koristi se uz DCF metode za procjenu rizika. Uz jednake NPV prednost se daje projektima s kraćim PBP. Ograničenja ove metode su zanemarivanje neizvjesnoti GT konkretnih projekata i postavkla o izvjesnosti GT do razdoblja povrata

Korekcija diskontne stope koristi se kao metoda respektiranja rizika kod DCF metoda ocjene. Korigiranjem diskontne stope naviše penalizira se povrat projekta i to na način da se više „penaliziraju“ udaljeniji GT. Ograničenja metode su: previd varijabilnosti konkretnih GT i problem odluke treba li korekciju vršiti na razini korporacije ili diferencirano prema projektima

10

2. Scenario analizaMetoda se temelji na normalnoj distribuciji vjerojatnosti. Polazi se od pristupa da je na temelju procjene neizvjesnosti GT projekta moguće procijeniti varijabilnost povrata (NPV, IRR) i tako procijeniti vjerojatnost različitih ishodaa) izračun SD NPPrvi korak je izračun očekivanih GT po razdobljima i standardne devijacije gotovinskih tijekova. Nakon toga može se izračunati očekivana NPV i vjerojatnost NPV projektab)moguće je izračunati i druge mjere rizika kao što je „z“ obilježjec) izračun koeficijenta varijacije KVNa neefikasnim tržištima nije samo sustavni , tržišni rizik važan, već postaje važan i ukupni rizik. Korisna mjera rizika postaje koeficijent varijacije. Između različitih alternativa bira se projekt s najmanjim KV

3. Analiza osjetljivostiPokazuje kako NPV ili IRR reagira na date promjene ulaznih varijabli. Menadžment postavlja niz „što ako“ pitanja. Može se ići i korak dalje te nacrtati grafove osjetljivosti osim ako se dobiju brojčane vrijednosti. Što je linija strmija , NPV je osjetljiviji na promjene date varijable, ili u komparaciji s drugima, projekt je rizičniji

4. SimulacijaProcijenjuje se distribucija vjerojatnosti za niz varijabli relavantnih za gotovinske tijekove projekta. Slučajnim izborom varijabli iz svake relavantne distribucije dobiva se distribucija vjerojatnosti mogućih NPV. Usporedba projekata vrši se na temelju NPV i standardne devijacije distribucije.

11

7. CJELINA

Teorije strukture kapitala

Miller – Moodigliani teorija irelevantnosti strukture kapitalaMiller i Modigliani postavili su temelje moderne teorije strukture kapitala.Prvu prije – poreznu verziju svoje teorije postavili su 1958. godine ustvrdivši da su odluke o strukturi kapitala irelavantne . Vrijednost tvrtke determirana je očekivanim gotovinskim tijekovima i poslovnim rizikom. U uvjetima perfektnih tržišta nije moguće povećati vrijednost tvrtke financijskim odlukama. Vrijednost zadužene tvrtke jednaka je vrijednosti nezadužene tvrtke što je izraženo postavkom I.

- vrijednost tvrtke koja se zadužuje

- vrijednost tvrtke koja se ne zadužuje

Prema ovom gledištu financijske poluge nemaju utjecaja na prosječni ponderirani trošak kapitala, jer je utjecaj jeftinijeg financiranja zaduživanjem kompenziran rastom tražene stope povrata na vlastiti kapital zbog većeg rizika, što izražava postavka II.

- tražena stopa povrata na vlastiti kapital

- trošak kapitala tvrtke koja ne koristi financijsku polugu

- omjer duga i vlastitog kapitala

- kamatna stopa/trošak duga

1964. godine autori su postavili poslije – poreznu MM teoriju. Respektirajući postojanje korporacijskih poreza , ali ne i troškove financijskih neprilika vezanih za korištenje zaduživanja, MM utvrđuju da je vrijednost tvrtke pozitivno vezana s polugom, što je izraženo poslije – poreznom prepozicijom. MM postavka I s porezima glasi

EBIT – dobitak iz poslovanja

- stopa korporacijskog poreza na dobit

MM postavka II s porezima glasi

Tradicionalno gledište na strukturu kapitalaOvo gledište zastupa stav da je optimalna struktura kapitala ona pri kojoj je minimalan trošak financiranja kompanije – ponderirani prosječni trošak kapitala. Prema ovom gledištu, kako se tvrtka počinje zaduživati koristeći male iznose duga, raste rizik dioničara bez utjecaja na rizik imaoca obveznica. Stoga su vjerovnici spremni ulagati u dugovne instrumente poduzeća uz stopu povrata bez rizika ili blisku njoj. Kako je dug jeftiniji izvor financiranja, ukupni trošak kapitala tvrtke biti će niži , a samim time veća vrijednost tvrtke. Financijski menadžer mora koristiti onu razinu duga koja minimizira trošak kapitala tvrtke i maksimalizira njenu vrijednost.

12

Teorija izbora (agencijski modeli)Nastala je kao odgovor na MM teoriju irelevantnosti strukture kapitala uvođenjem u razmatranje čimbenika iz realnog svijeta kao što su troškovi financijskih neprilika i agencijski troškovi. Optimalna razina financijske poluge postiže se u točki u kojoj se izjednačuju koristi i troškovi duga. Foinancijske neprilike se javljaju kada kompanija nije u stanju servisirati obveze prema kreditorima, ili ih servisira s poteškoćama.

Vrijednost vrijednost tvrtke koja se sadašnja vrijednost sadašnja vrijednosttvrtke = financira samo vlastitim + porezne olakšice - troška financijskih kapitalom neprilika

Pored troška financijskih neprilika u realnom svijetu se javljaju i agencijski troškovi.Nižu polugu trebaju imati razvojne tvrtke iz domene visoke tehnologije.

Teorija signalizacijeZastupa stav da menadžeri i li drugi zaposlenici imaju privatne informacije o perspektivi tvrtke ili investicijskim prilikama. Kada očekuju dobre efekte planiranih investicija i perspektivno poslovanje tvrtke, menadžeri će preferirati financiranje emisijom dugovnih instrumenata. Implikacije ove teorije su da je financijska poluga pozitivno vezana s vrijednošću tvrtke a prema nekim autorima, poluga je i pozitivno vezana i s vjerojatnošću bankrota.

Teorija „postupka slaganja“ („redosljeda pakiranja“)Tvorci ove teorije polazeći od asimetrije između menadžera i vanjskih investitora definiraju redoslijed financiranja koji preferiraju menadžeri. Smatra se da menadžeri preferiraju financiranje novih financijskih projekata prema sljedećem redosljedu: najprije interno generirana gotovina, zatim nisko rizični dugovni instrumenti – obveznice, pa hibridne vrijednosnice, i na kraju obične dionice. Kako preferiraju interno financiranje investicija, tvrtke provode politiku stabilnih dividendi. Financijski menadžeri financijske odluke onose prema principu najmanjeg otpora.

TEORIJE DIVIDENDI

Modernističko (MM) gledište na politiku dividendiOsnovne pretpostavke teorije su:

Nema poreza ni transakcijskih troškova Tržišna očekivanja su homogena Odluke o strukturi kapitala su irelavantne Politika kapitalnih ulaganja je neovisna o politici dividendi

Ovaj pristup pokazuje da politika dividendi ne može povećati vrijednost tvrtke, dakle, nije relavantna, zato što menadžment svojim odlukama ne može povećati dividendu po dionici, a da je ne smanji na neki budući datum.

Tradicionalističko gledište na politiku dividendi – Teorija ptice u ruciTeorija „ptice u ruci“ naziv je za teoriju koja utvrđuje da se vrijednost tvrtke može maksimalizirati pokazateljem isplate dividendi. Tradicionalisti su nastojali utvrditi pravila za razinu dividendi i brzinu prilagođavanja dividendi promjenama zarada. Neke analize su pokazale da mlađe, rizičnije tvrtke imaju manji pokazatelj isplate, a njihovi dioničari očekuju velike kapital dobitke. Starije, stabilnije tvrtke teže većem pokazatelju isplate dividende.

13

Teorija porezne preferencijePolazi od razlika između stope poreza na dohodak i stope poreza na kapital dobitak. Prema ovoj teoriji investitori preferiraju da tvrtka ne isplaćuje dividende, već žele kapital dobitak. Po ovoj teoriji rezultat povećanja dividendi, bio bi pad dionice i rast tražene stope povrata na vlastiti kapital.

POLITIKA DIVIDENDITvrtke u pravilu često ne mjenjaju iznos dividendi ni politiku dividendi. Definiranje politike dividendi tvrtke trebaju povezati s analizom investicija koje im stoje na raspolaganju, te s analizom svoje likvidnosti. Suvišak gotovine tvrtka može investirati u realne i financijske investicije , ili otkupiti vlastite dionice.

Vrste politike dividendi Politika rezidualnih dividendi – ova politika temelji se na stavu da tvrtk atreba zadržati i

reinvestirati zarade ako je stopa povrata koja se može tako zaraditi veća od stope koju bi investitori u prosjeku mogli sami ostvariti od investicija s jednakim rizikom.

Politika reguluiranih (stabilnih ) dividendi je najčešća politika dividendi. Kada tvrtka objavljuje neki apsolutni iznos dividendi po dionici, očekuje se da će ga moći održati i dogledno vrijeme u budućnosti.

Politika višestrukih povećanja dividendi (stalno rastućih dividendi)polazi od stava da tržište nagrađuje konstantni porast dividendi, pa preporuča česta i mala povećanja dividendi. Ovoj politici ide u prilog i postojanje inflacije koja vodi rastu zarade.

Politika konstantnog pokazatelja isplate temelji se na isplati konstantne stope iz zarada tvrtke za dividende. Ovakva politika značila bi da će s variranjem zarada tvrtke varirati i dividende, što je vrlo nepovoljno s aspekta različite dividendne klijentele.

Politika regularne plus ekstra dividende realizira se isplatom dividendi u dva dijela: regularne i ekstra dividende. Ova politika prikladna je za tvrtke s dost avarijabilnim zaradama i gotovinskim tijekovima.

OTKUP DIONICA Otkupom dionica tvrtka kupuje dionice odsvojih dioničara za gotovinu, i drži ih u trezoru kao trezorske ili vlastite dionice, te ih prodaje u slučaju potrebe za gotovinom. Otkup dionica može biti alternativa gotovinskim dividendama. Otkup dionica se koristi za veće promjene strukture kapitala i to posebno kod tvrtki čiji GT su obilni, a nemaju dovoljno raspoloživih investicijskih mogućnosti s pozitivnom NSV.Mogu biti i alternativa gotovinskim dividendama radi realizacije poreznih koristi za dioničare kada tvrtka ima akumuliranu suvišnu gotovinu.

METODE OTKUPA DIONICA Otkup na tržištu – može utjecati na cijenu kod većih otkupa Otkup tender ponudom – dioničarima se nudi otkup po utvrđenoj cijeni( ako se javi

puno dioničara otkup se vrši na pro rata bazi) Otkup pregovorom s većim dioničarima - od njih se dionice otkupljuju po većoj cijeni

od tržišne zbog toga što menadžment ne želi te dioničare ili ih možda želi favorizirati.

PREDNOSTI OTKUPA DIONICA Daje pozitivan signal – menadžeri smatraju da je dionica podcijenjena Može ukloniti s tržišta blok dionica koji je snižavao P0

14

Dioničari s različitim preferencijama u pogledu gotovine imaju mogućnost izbora Mogu se ostvariti veće i brže promjene u strukturi kapitala Ako menadžment procijeni da je obilati GT privremenog karaktera preferirat će otkup

dionica umjesto povećanih ili ekstra dividendi Dobra investicija u slučaju iznenadnog pada cijene dionice za koju menadžment smatra

da je privremena

NEDOSTACI OTKUPA DIONICA Ako dioničari nemaju jednake preferencije prema dividendama i kapital dobitku,

gotovinske dividende bi mogle povoljnije utjecati na cijenu dionice Dioničar koji se odluči za prodaju možda nije svjestan svih efekata prodaje ili ne

raspolaže informacijama vezanim za vrednovanje tvrtke Može se dogoditi da tvrtka plati previsoku, iznadravnotežnu cijenu za dionice

11. POGLAVLJE i slajdovi ANALIZA FINANCIJSKIH IZVJEŠĆA; slajdovi FINANCIJSKO PLANIRANJE

Du Pont sustav pokazateljaOmogućuje menadžerima ocjenu performanci tvrtke u terminima povrata na ulaganje. Analiza se može vršiti u obliku analize ROA i ROE analize. Osnovna du Pont jednadžba izražava povrat na imovinu kao rezultat profitne marže i obrta ukupne imovine. Komparacija du Pont jednadžbe za tvrtku i industriju daje ideju menadžmentu o tome koja su kritična područja za povećanje povrata na imovinu. Proširena du Pont jednadžba pokazuje kako kombinacija profitne marže, obrta imovine i financijske poluge determinira stopu povrata na vlastiti kapital, potvrđujući međuzavisnost pokazatelja. Ona predstavlja važno sredstvo analize za menadžere.

Osnovna Du Pont jednadžba (ROA) =

Proširena Du Pont jednadžba

ROE = tj.,

ROE = tj.,

ROE = ROA x multiplikator dioničke glavnice

Horizontalna analiza – Analiza putem indeksiranih izvješćaIndeksirani, trendi račun dobiti i gubitka i indeksirana / trendna bilanca pružaju informacije o apsolutnim promjenama pojedinih stavki u izvješćima.Ova izvješća pripremaju se na način da se tijekom određenog razdoblja stavke sukcesivnih izvješća podijele sa stavkama iz izvješća koje je odabrano kao bazno ili standardno izvješće.

15

Vertikalna analiza – analiza putem strukturnih izvješćaStrukturna izvješća / izvješća uobičajene veličine. Izvješća uobičajene veličine omogućuju usporedbu relativne strukture računa kompanije kroz vrijeme. Račun dobiti i gubitka uobičajene veličine priprema se dijeljenjem stavki računa s prihodima od prodaje. Ostale stavke se prikazuju kao postotak. Kod bilance uobičajene veličine sve stavke prikazuju se kao postotak ukupne imovine.

ANALIZA PUTEM POKAZATELJANjačešće se spominje sljedećih 5 pokazatelja. Pored ove grupe pokazatelja koristi se i sustav pokazatelja od kojih je u širokoj upotrebi du Pont sustav pokazatelja

Pokazatelji likvidnostiKoriste se za procjenu sposobnosti tvrtke da udovolji kratkoročnim obvezama kratkotrajnom imovinom. Za analizu ove sposobnosti najčešće se koriste 2 pokazatelja likvidnosti:

Pokazatelj tekuće likvidnosti Pokazatelj ubrzane likvidnosti

Pokazatelji menadžmenta imovine (efikasnosti, aktivnosti)Koriste se za ocjenu efikasnosti kojom se upravlja imovinom tvrtke za generiranje date razine prodaje. Temeljni pokazatelji menadžmenta imovine su:

Prosječno razdoblje naplate potraživanja Pokazatelj obrta zaliha Pokazatelj obrta dugotrajne imovine Pokazatelj obrta ukupne imovine

Pokazatelj menadžmenta duga (zaduženosti)Pokazatelji zaduženosti koriste se za procjenu financijskog rizika tvrtke. Najčešći pokazatelji menadžmenta duga su:

Pokazatelj ukupnog duga prema ukupnoj imovini Pokazatelj pokrića kamata. Pokazatelj pokrića fiksnih naknada

Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti)Pokazatelji profitabilnosti izražavaju snagu zarade tvrtke. Niska profitabilnost upućuje na propast tvrtke u budućnosti.Najčešće korišteni pokazatelji profitabilnosti su:

Bruto profitna marža Neto profitna marža Temeljna snaga zarade tvrtke Povrat na ukupnu imovinu /investicije (ROA ili ROI) Povrat na vlastiti kapital /dioničku glavnicu (ROE)

Tržišni pokazateljiOvi pokazatelji odraz su stavova investitora o performancama i perspektivi tvrtke. Pokazatelj cijena zarada

Pokazatelj tržišna/knjigovodstvena vrijednost Stopa isplate dividendi Povrat od dividendi Du Pont sustav pokazatelja

16

EVAEVA – Dodana ekonomska vrijednostDodana ekonomska vrijednost – vrijednost koju tvrtka stvara iznad vrijednosti angažiranog kapitala. Osnovni elementi EVA –e:

Neto dobit iz redovne djelatnosti Angažirani kapital Ponderirani prosječni trošak kapitala

EVA=NOPAT – trošak kapitalaNOPAT = neto dobit iz poslovanja nakon oporezivanjaTrošak kapitala = angažirani kapital x WACCAngažirani kapital = neto dugotrajna imovina – neto radni poslovni kapital

FINANCIJSKO PLANIRANJE – PLANSKI DOKUMENTI

Planska bilancaPlanska bilanca predstavlja pregled imovine tvrtke na neki budući datum. Priprema planske bilance ovisi o tome je li planska bilanca: cilj koji treba ostvariti ili očekivanje.CILJ Polazna točka je ciljna razina imovine koju se predviđa da će tvrtka imati na temelju planirane stope rasta. Ciljna razina imovine determinira i ciljni iznos kapitala, a kratkoročni dugovi predstavljaju komponentu koja dovodi u ravnotežu ukupnu imovinu i izvore.

OČEKIVANJEAko bilanca predstavlja očekivanje (prognozu) pozicije tvrtke na određeni datum u budućnosti koristi se više tehnika:

tehnika zadržanog rasta tehnika zadržanog rasta i proporcionalne kompozicije tehnika ekstrapolacije

Planski račun dobiti i gubitkaDaje projekciju poslovnih performansi tvrtke tijekom nekog budućeg razdoblja. Uz prikaz prihoda i troškova daje se i planirana raspodjela dobiti iz poslovanja.Ako se planski račun dobiti i gubitka tretira kao cilj, menadžment daje prognozu ciljnog neto prihoda od prodaje. Na temelju tih projekcija putem uobičajenih udjela troškova rade se projekcije troškova.

Kapitalni proračun ,tj. proračun realnih investicijaDaje pregled planiranih investicija u realnu imovinu, te izvora financiranja te imovine. Stjecanje realne imovine traži duži vremenski rok ulaganja i time nosi veći rizik pogreške u prognozi. Procjenu realne imovine treba vršiti primjenom analize rizik – povrat.Neku imovinu treba uključiti u portfelj ako je njen doprinos tvrtki takav da je porast rizika opravdan porastom povrata.Kod izbora međusobno isključivih projekata ili u uvjetima racioniranja kapitala treba izabrati projekt koji ima bolji povrat relativno prema riziku ili niži rizik relativno prema povratu.Kako su podaci iz proračuna realnih investicija ulazni podaci za planski račun dobiti i gubitka i prorčun gotovine, ovaj proračun mora biti završen prije njih.

17

Gotovinski proračunIma za svrhu osigurati financijsko poslovanje bez neprilika tijekom planskog horizonta. Gotovinski proračun prikazuje iznose i dinamiku gotovinskih primitaka i izdatak, pa tako i eventualnih viškova ili manjkova gotovine. Pored toga daje prognozu mjesečnog gotovinskog salda. Proračun gotovine je dio kratkoročnog planiranja.Glavnina gotovinskih primitaka dolazi od prodaje.

Izrada proračuna gotovine odvija se u 3 faze: predviđanje gotovinskih primitaka predviđanje gotovinskih izdataka izračun hoće li tvrtka imati gotovinski višak / manjak u odnosu na optimalni saldo

gotovine

Financijsko planiranjeFinancijsko planiranje j procjes procjene učinka investicijskih i financijskih odluka.

Koristi dugoročnog planiranja1) Tvrtka predviđa probleme prije nego se pojave. Neke pripremaju planove aktivnosti za

potencijalne probleme u poslovanju2) Njima tvrtka komunicira sa interesnim skupinama čije je povjerenje od vitalne važnosti

i za tvrtke s valutnom organizacijskom imovinom3) Predstavlja standard za mjerenje performansi. Top menadžment treba:

Dodijeliti odgovornost Utvrditi točke tolerancije, tj. minimalne prihvatljive razine, npr. u terminima

pokazatelja Odrediti maksimalne iznose izdataka za svaki plan aktivnosti.

Rezultati planiranja su: planska financijska izvješća i proračuni.

Sadržaj financijskog planaFinancijski plan bi trebao sadržavait:

1) Ciljeve2) Dinamiku postizanja ciljeva3) Pretpostavke na kojima je plan temeljen4) Opis temeljnih strategija5) Standard za procjenu ostvarenja ciljeve6) Proračune7) Financijski program8) Niz planskih financijskih izvješća9) Strategiju reakcije na nepovoljne događaje

13. POGLAVLJE i slajdovi

Financiranje sredstvima dobavljača i poslovnih partneraKOMERCIJALNI KREDITI iz inozemstva omogućuju tvrtki da svoje poslovanje financira iz sredstava inozemnih dobavljača. Pod komercijalnim kreditima u našem zakonodavstvu podrazumijeva se uvoz/izvoz roba i usluga na kredit, uvoz/izvoz roba i usluga s rokom naplate preko 150 dana te financijski lizing. Ovi krediti se najčešće realiziraju u domeni uvoza sirovina i repromaterijala, suvremene opreme, a moguće je i ugovaranje izvođenja investicijskih radova na kredit

18

LIZING (VEĆ OBJAŠNJENO )

FRANŠIZING – franchising kompanija daje ekskluzivno lokalno pravo obavljanja posla na propisani način na određenom području za određeno razdoblje za uzvrat plaćanja tantijeme i/ili ostalih naknada.Prema vrsti franšizing se može klasificirati kao:

franšizing u domeni distribucije koji se ugovara između proizvođača i trgovca što uključuje: ekskluzivno pravo trgovine, eksklutivno pravo distribucije ili registriranu trgovačku marku.

Poslovni franšizing koji uključuje ukupni poslovni koncept.; prodaju poslovnog ili marketing sustava, odnosno pravo poslovanja na unaprijed određeni način.

Prema subjetima koji su uključeni u franšizing sustav razlikuje se domaći i međunarodni franšizing.

KONTRATRGOVINA omogućuje dobivanje proizvoda/usluga od stranih dobavljača na temelju ugovora. Preko kontratrgovine tvrtke dolaze do potrebnog uvoza bez angažiranja financijskih sredstava i bez potrebe nabave stranih sredstava plaćanja.

Krediti banaka i specijaliziranih financijskih institucijaROBNI KREDIT odobrava strani kreditor , a zajmoprimac se obvezuje da će kredit upotrijebiti za plaćanje unaprijed definiranog uvoza i to iz zemlje kreditora. Kredit se odobrava uvozniku ili njegovoj banci za plaćanje izvoznika u gotovini. Time uvoznik rješeva problem financiranja, dok se izvozniku istovremeno rješava problem upravljanja potraživanjima iz inozemstva i pratećih financijskih i političkih rizika.

FINANCIJSKI KREDIT – glavni motiv zajmodavca je sigurno i profitabilno plasiranje sredstava. Zajmoprimac sredstva može upotrijebiti u sferi financiranja, za odobravanje kredita inozemstvu ili pak za financiranje uvoza robe i usluga. Prodajom deviza na nacionalnom deviznom tržištu zajmoprimac može iskoristiti zajam za realizaciju domaćih nabavki unapređujući bilo kratkotrajnu imovinu ili za interna ili vanjska kapitalna ulaganja. Na taj način gospodarski subjekt može ostvariti prema potrebi troškovno, financijsko i organizaciono restrukturiranje

RAMBURSNI KREDIT - je specijalna vrsta akceptnog kredita. Često se koristi u vanjskoj i to prekomorskoj trgovini. Rambursni kredit prvenstveno predstavlja kreditiranje uvoznika, ali i izvoznika.Izvoznik daje nalog svojoj – posredničkoj – banci za podnošenje mjenice na akcept rambusnoj banci uz predaju dokumenata. Time ona odobravaakceptacijski kredit uvozniku za koji uvoznikova – akreditivna – banka daje garanciju pravodobne dostave pokrića o roku dospijeća mjenice.

MEĐUNARODNI FACTORING podrazumjeva prodaju potraživanja faktoru. Međunarodni factoring je u pravilu pravi faktoring. Kod međunarodnog faktoringa prisutni su sljedeći subjekti: izvoznik, domaći – izvozni faktor, uvoznik, strani – uvozni faktor.Pored uobičajenih funkcija faktor može preuzeti i funkciju obavljanja vanjskotrgovinskih poslova. Izvoznik i uvoznik obično prodaju ugovaraju na otvoreni račun ili uz akcept mjenice. Izvoznik otprema robu, fakturu i robne dokumente uvozniku dostavljajući kopiju fakture izvoznom faktoru. Izvozni faktor odmah odobrava predujam izvozniku te šalje kopije faktura stranom, uvoznom faktoru. Uvozni faktor preuzima brigu o bonitetu uvoznika, vodi knjigovodstvo potraživanja, te brine da uvoznik uredno podmiruje svoje obveze što omogućuje pravovremenu reakciju u slučaju neizvršenja obveza u planiranom roku, iznosu i dinamici.

19

HIPOTEKARNI KREDIT – odobravaju specijalizirane banke – hipotekarne banke na temelju zaloga nepokretne imovine. Ovi krediti su pogodni za financiranje investicija u inozemstvu. Hipotekarne banke nisu karakteristične za sve nacionalne financijske sustave, a kao primjer druge tradicije mogu se navesti njemačke hipotekarne banke.

FORFAITING predstavlja instrument financiranja vanjske trgovine na srednji i kratki rok. Financiranje forfetingom nalikuje financiranju međunarodnim faktoringom. Kao razlike treba navesti da je u slučaju forfetinga prisutna: prodaja/cesija potraživanjima i aktivna uloga dužnika – uvoznika

Investiranje u nova tržišta / metode ulaska na strana tržištaVLASNIČKE METODE su:

Zajednička ulaganja (udio do 50%; vlasništvo 50:50; većinsko vlasništvo) Supsidijari u 100% vlasništvu ( stjecanje poduzeća; osnivanje novih poduzeća)

NEVLASNIČKE METODE su: Izvoz ( indirektni; kooperativni; direktni) Ugovori (licenca; franšizing; ugovorna proizvodnja)

ZAJEDNIČKA ULAGANJA su poduhvat koji posjeduju i vode dvije ili više tvrtki. U osnivanju tržišta tvrtke koriste zajednička ulaganja sa domaćim partnerima koristeći konkurentne prednosti: Ericsson je dobio novo tržište , ekspertna znanja za istočna tržišta i dobro obrazovane kadrove, a Tesla - know – how

Procjena investicijskih projekata u inozemstvuProcjena investicijskih projekata u inozemstvu provodi se po istoj proceduri i uz primjenu istih metoda kao u slučaju ulaganja u zemlji. Međutim, ova procedura je složenija i izložena većem stupnju rizika. Za potencijalnu investiciju potrebno je utvrditi:

NPV očekivanih GT Internu stopu povrata

Potencijalni strani projekt može se analizirati na temelju njegovih GT, na temelju GT roditeljske kompanije ili uz primjenu obe metode. Multinacionalna tvrtka bi trebala investirati samo ako na projektu može zaraditi prihod prilagođen za rizik koji je viši od prihoda što ga može zaraditi lokalni konkurent

Procjena međunarodnih investicija primjenom prilagođene NPV metodeKod međunarodnih ulaganja prema ovoj metodi koriste se prilagodbe za:

a) koristi od zaduživanja ib) efekt na GT roditeljskoj kompaniji

Relavantni čimbenici kod ulaganja u inozemstvuMNK kod ulaganja u inozemstvo treba procijeniti: inicijalno ulaganje, potražnju, cijenu, varijabilne troškove, fiksne troškove i vijek investicije

Relavantni čimbenici su: inicijalna vrijednost potražnja cijena varijabilni troškovi fiksni troškovi vijek trajanja projekta

20

rezidualna vrijednost ograničenja transfera sredstava porezno zakonodavstvo devizni tečajevi trošak kapitala

POGLAVLJE 12. do 426 stranice.

Tržišta deviznih futuresa i opcijaValutni futures ugovori pojavili su se početkom 70 –ih. Valutni futures su standardizirani ugovori koji definiraju isporuku određenog iznosa neke valute prema unaprijed utvrđenom tečaju – futures tečaj – ma određeni dan u budućnosti. Kupci ugovora stječu „dugu opciju“ a prodavač „kratku opciju“ u valutnom futuresu. Futures pozicija se obično zatvara zauzimanjem suprotne pozicije na datum ili prije datuma istjecanja. Kako se manje od 5% ovih ugovora namiruje isporukom valuta, 95% ih de facto predstavlja oklade u smjeru kretanja deviznoh tečaja u budućnosti. Kupci se, dakle, klade da će devizni tečaj te valute rasti, a prodavatelji ugovora da će padati. Stoga pri rastu tečaja kupci zarađuju, a prodavatelji gube, i obrnuto. Heding sa futures ugovorom sličan je hedgingu s terminskim ugovorom. Ako neka kompanija želi vrijednost imovine determirane u stranoj valuti fiksirati u terminima domaće valute, prodat će valutni futures, i obrnuto. Na taj način pad (rast) vrijednosti imovine u domaćoj valuti uslijed deprecijacije (aprecijacije) strane valute je kompeziran s dobitkom (gubitkom) na futures ugovoru. Spekulanti će na ovom tržištu kupovati ugovore kada očekuju rast deviznih tečaja i prodavati u obrnutom slučaju.

Valutna opcija javila se početkom 80 – ih. Razlikuju se:

Opcija poziva Opcija ponude

Opcija može biti Europska i Ameročka.Spekulanti na opcijskom tržištu kupuju valutnu opciju poziva kada očekuju rast spot tečaja iznad cijne realizacije, a opciju ponude kad očekuju njegov pad ispod te cijene. Ako se očekivanja ostvare, spekulanti će ostvariti zaradu. Suprotno, mogu prodati opciju u minimalizirati gubitak,

21