UVOD

FILIP LASTRlC — ZlVOT, LIČNOST I POVIJESNI RAD

Kad govorimo o povijesnom radu Filipa Lastrića-Oćevca, bosanskog franjevca XVIII stoljeća, imamo pred očima samo jedan, i to manji dio njegove djelatnosti. Susrećemo se sa sposobnim i dinamičnim čovjekom koji se nije okružio suradnicima (kao Riceputj i Farlati) pa obilazio arhive i organizirao rad, nego je sve do duboka starosti aktivno sudjelovao u političkom, crkvenom i kulturnom životu Bosne. Proučavao je i pisao povijest ne toliko iz unutarnjih pobuda koliko zbog potrebe da brani zajednicu u kojoj je djelovao, od njezinih protivnika; usput je on htio i da svijetu pokaže ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine. Zato se njegov povijesni opus ne može istrgnuti iz vremena u kome je nastao, niti odvojiti od problema s kojima se Lastrić izravno suočavao.

1. POLITIČKE I CRKVENE PRILIKE LASTRICEVA DOBAii

a) Političke prilike. Osamnaesto je stoljeće s više motrišta značajno za povijest i kulturu Bosne. Karlovačkim mirom (1699) Bosna je bila gotovo dovedena u svoje prirodne granice. U nju je jednim dijelom pobjeglo muslimansko stanovništvo Slavonije, Srijema, južne Ugarske i Like. U tom svom najisturenijem pašaluku oslabljeno Tursko Carstvo stalno je osjećalo opasnost od napada kršćanskih vladara, pa je među muslimanskim stanovništvom rasla svijest o potrebi opće obrane od neprijatelja sa sjevera i jugozapada. Cjelokupno pučanstvo veoma se trudilo oko podizanja pograničnih tvrđava, a Bosna je redovito sudjelovala ljudstvom i sredstvima i na drugim turskim frontovima1.

U ratovima 1716—18. turska je vojska ponovno doživjela neuspjehe, premda su bosanske čete pokazale hrabrost i upornos: Požarevačkim mirom (1718) izgubljen je jedan dio Dalmacije, a granica prema Austriji pomaknuta je od Save desetak kilometara _ unutrašnjost Bosne. Vojni neuspjesi zaoštravaju suprotnosti mečL bosanskom aristokracijom i vezirima; raste bojazan da Porta ne b: radi svojih interesa žrtvovala Bosnu, te se već tada naziru separatističke težnje. Obnavlja se i sarajevska tvrđava, u čemu sudjeluje cijelo pučanstvo3. Naporni poslovi, povećani nameti, zarazne boles:: (npr. kuga) i povodnji vodili su ka sve većem osiromašenju i unosili nezadovoljstvo.

U vrijeme napada austriiske vojske na Bosnu u srpnju 173" ustalo je u obranu »sve malo' i golemo štogod more oružie nositi«^ i bez dopuštenja velikog vezira nanijelo austrijskoj vojsci teža/, poraz pod Banjalukom, pa je pranica bila ponovno vraćena na rijeku Savu. Ovaj vojni uspjeh najvažniji je politički događaj u Bosni u XVIII stoljeću i on će imati širok odjek na život i kasnije događaje Austrija, vojnički slaba, suočena s unutranjim problemima, tokorr. slijedećih pedeset godina nije narušavala mira5.

Još u prvim desetljećima XVIII stoljeća u Bosni se u znatnoj mjeri osjećala feudalna anarhija, koja je u Turskom Carstvu sve više preuzimala maha, pa su

.

janjičari, spahije i kapetani ratovali izvan Bosne samo da sačuvaju svoje povlaštene položaje. Centralna je vlast, zbog gospodarskih poteškoća, prebacila teret uzdržavanja provincijskih službenika na podložnike pa je uveden namet, zvani taksit, koji se ubirao dvaput godišnje. Zbog njega su nastale česte zloupotrebe; krivotvorili su popise, upisivali veće iznose nego što ih je vlast tražila, a pri tome najčešće su trpjeli siromašni feudalci i raja. Zato je sredinom XVIII stoljeća došlo do ozbiljnih unutarnjih sukoba i oni, sad jače sad slabije, potresaju Bosnu cijelo jedno desetljeće. Taj narodni pokret protiv zloupotreba vlasti, koji se kasnije izrodio u pljačkanje i razbojništvo, slomio je bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica0. Sukobi su ostavili brojne posljedice; uz zarazne bolesti među ljudima i stokom, oni su podrovali gospodarsku snagu zemlje.

U drugoj polovici XVIII stoljeća bosanskim su valijama mnogo neprilika zadavala ratoborna granična crnogorska plemena. Otkazivala su harač i činila druge neprilike pa su turske vlasti protiv njih nekoliko puta organizirale vojne pohode; zbog njihove suradnje s Rusijom stvorilo se nepovjerenje i veći oprez prema svim kršćanima u Bosni7.

b) Crkvene prilike. Politički događaji koncem XVII stoljeća ostavili su vrlo teške posljedice na katoličkom stanovništvu u Bosni. U vrijeme bečkog rata, zbog propagande, suradnje s kršćanskom vojskom ili iz bojazni od osvete, iselilo se iz Bosne preko tri četvrtine katolika. Uništeno je sedam franjevačkih samostana; ostala su u 3osni samo tri, i to zahvaljujući udaljenosti od glavnih putova. Iselio se bogatiji i sposobniji dio katolika. Izuzevši nekoliko varošica, preostali katolici bili su raspršeni po udaljenim selima, uglavnom kao kmetovi. Iselili su se i franjevci iz porušenih samostana i smjestili u svoje župe po Slavoniji, Srijemu, Banatu i južnoj Ugarskoj. U Bosni je ostalo oko 25000 katolika i 26 franjevaca8.

Provincija Bosna Srebrena, i pored velikih političkih izmjena, zadržala je svoje granice iz XVI stoljeća i djelovala u tri različite : međusobno neprijateljski raspoložene države: u Turskoj, Austriji i Mletačkoj Republici. Dok je u XVI i XVII stoljeću glavnu ulogu u životu i radu Provincije imala pokrajina Bosna9, dotle se već u prvim desetljećima XVIII stoljeća stanje bitno izmijenilo. Brzo su se namnožili samostani u Prekosavlju i Dalmaciji; neki od njih podignuti su u ime porušenih i iseljenih bosanskih samostana93. Jedino se Bosna zaustavila na broju od tri samostana i tridesetak katoličkih župa10. Da se to stanje nekako popravi, franjevci su skuplja, po današnjoj Italiji, Austriji, Španjolskoj i drugim zemljama milostinju, kojom je trebalo vratiti dugove i popraviti porušene samostane u Bosni. Uprava Provincije naređivala je nekim franjevcima da se povrate u svoj zavičaj, na zgarišta nekadašnjih samostana, nastave svoju djelatnost, ali se nitko nije vraćao, jer je, izgleda strah bio jači od naredbe11.

Iako se našla u novim političkim prilikama, te iako je općenje između tri njezina dijela bilo opasno i sumnjivo, provincija Bosru Srebrena željela je djelovati kao jedinstvena franjevačka zajednica Da bi sačuvala jedinstvo, ona je tražila najprihvatljivije oblika unutar redovničkih okvira, koje je Rim potvrđivao i tražio da se provedu u život. Ali na taj način ravnopravnost je unesena sam: u upravu Provincije, a svaka je pokrajina djelovala onako kako su joj dopuštale okolnosti.

Broj franjevaca u Provinciji brzo je rastao, ali je u samo Bosni taj rast hio- nešto sporiji, jer se mnogi mladići po završenorr. studiju nisu htjeli vratiti pod tursku vlast. Brzom rastu pridonijele su okolnosti što je Bosna Srebrena imala povlasticu da može slat: svoje studente u sve cismontanske provincije113, koje su ih besplat-no uzdržavale i školovale. Istina, po Prekosavlju (Slavoniji, Srijemu. Banatu i južnoj Ugarskoj) i Dalmaciji otvarane su nove škole, ali su one — barem u prva tri desetljeća— bile dosta primitivne i bez većeg utjecaja na život Provincije. Glavnina provincijskih studenata išla je na studij u inozemstvo, i to najvećim dijelom u mjesta današnje Italije12. Tijekom vremena franjevci u oslobođenim

krajevima kao da su zaboravili na stoljetnu ulogu svoje matice Bosne. Zbog političke pritiješnjenosti franjevci iz Bosne zaostajali su u razvoju za drugim pokrajinama, već samim tim što nisu mogli podići nijednog novog samostana, pa su njihovi predstavnici na provincijskim kapitulima i sastancima ostali neznatna manjina. Dozrijevala je misao da se stara provincija Bosna Srebrena podijeli i prilagodi novim političkim prilikama, jer je, između ostalog, njezin ogromni prostor (od Makarske do Budima, od Bihaća do Temišvara) iziskivao velika ma-terijalna sredstva za bilo kakav sastanak ili dogovor. Prva podjela 1735) donijela je samo djelomično rješenje. Dalmatinski dio provincije postao je samostalna provincija sv. Kaja, odnosno Presvetog Otkupitelja, a Bosna je, iz političkih razloga, ostala uz franjevce pod austrijskom upravom. I ona se kasnije (Usp. pogl. I, § VI—VIII), uz poteškoće, osamostalila. Od nje se (1757) odijelila provincija sv. Ivana Kapistrana u Prekosavlju.

2. ŽIVOT I DJELOVANJE FILIPA LASTRICA

a) Podrijetlo i školovanje. Filip Lastrić-Oćevac13 rodio* se u planinskom selu Oćeviji, koje leži 15 km sjeverozapadno od Olova na makadamskom putu prema Varešu. Nemamo Lastrićeve krštenice, ali prema njegovu navođenju broja svojih godina — a s tim se slažu i svi raniji biografi (Jukić, Mikić, Barišić, Jelenić i drugi) — on se rodio 1700. Oćevija je u starini, a i danas, poznata po svojim samokovima, u kojima se izrađivao poljoprivredni alat i kućni pribor. Lastrićev zaselak Lastre, specijalizirao se, kako se čini, za izradu ploča, potkovica.

Premda se Oćevija u vrijeme bečkog rata nije iselila, ipak su i na nju veoma loše utjecale ratne neprilike i velike emigracije katoličkog pučanstva. Iselili su se katolički trgovci i obrtnici, koji su po bosanskim gradovima i varošicama igrali dosta važnu ulogu, pa je i u Oćeviji opala proizvodnja i došlo do osiromašenja, jer u njezinoj okolici (845 m nadmorske visine), osim ječma i krompira, rijetko šta može uspijevati. Proces osiromašenja zahvatio je i' Lastrićevu obitelj, te on kasnije traži dopuštenje da može pomoći svom osiromašenom bratu14.

Ne znamo kad je Lastrić mogao doći u Kraljevu Sutješku, ali prema propisima koji su u to doba u Franjevačkom redu bili na snazi, to je moralo biti između 1712. i 1714.£U Sutjesci je primio osnovnu izobrazbu i 1. travnja 1719. stupio u novicijat. Poslije godine novi cijata otišao je na studij filozofije i teologije u Umbriju (srednjaj Italija) Iz samostana sv. Jeronima u Narniju, nedaleko od Ter: pisao je 12. studenog 1723. Propagandi i molio da mu dopusti ci zaredi za svećenika, premda još nema kanonski propisani broj dina. Sam kaže da požuruje ređenje na zahtjev uprave Provin: koja od njega traži da se zbog manjka svećenika što prije vrati u Bosnu, a on je jako želio redovno završiti studij15.

Na provincijskom kapitulu u Požegi, 7. studenog 1723, za ; vincijala je izabran Lastrićev učitelj i odgojitelj Augustin Soli: (tj. Tuzlak). On je, i pored nestašice svećenika, omogućio darovi" Filipu da završi redovan studij (tri godine filozofije i četiri teok: i da položi profesorski ispit iz filozofije.

b) Profesor i odgojitelj. Na provincijskom kapitulu u rujnu 1726 Lastrić je imenovan profesorom filozofije u Požegi. Već 29. kolovoza počeo je pisati svoja predavanja i redovno predavao do 28. svibnja 1729. Njegov rukopis predavanjafilozofije čuva se u Kraljevoj Sutjesci, a obuhvaća 397 stranica vrlo sitna rukopisa16.

Nakon profesorske službe u Požegi Lastrić se vraća u Sutjesku tu ostaje šest godina kao učitelj novaka, đaka i kao propovjednik. Imao je mnogo

kandidata pa je, kao najmlađi svećenik u samostanu mnogo vremena posvećivao pastoralnom radu. U to vrijeme kuga je harala po Bosni od 1731. do 1734. Njegov opis te kuge i popis umrlih Kraljeve Sutjeske danas je dragocjen.

c) Kustos i provincijal. Svojom trogodišnjom profesorskomdjelatnošću u Požegi Lastrić je, kao sposoban i marljiv svratio na sebe pažnju cijele provincijske javnosti. Vratio se uBosnu vjerojatno na zahtjev franjevaca, koji mu kasnije nisupustili da polaže ispit za generalnog lektora, jer bi onda otišao iz Bosne i predavao na nekomsveučilištu. Boravak u Slavoniji i šestogodišnje djelovanje u Bosniomogućili su mu da upozna problematiku i cijele Provincije i Bosnekao zasebne pokrajine, te se on već 20. svibnja 1734. stavlja na čelofranjevcima iz Bosne. U svom pismu Propagandi opisuje stanjeu ovoj pokrajini, koje je teško i zbog postupaka turske vlasti i zbognedefiniranog crkveno-pravnog položaja katolika i franjevaca. Obarase na makarskog biskupa, čije je vladanje »posve oprečno evanđeoskompastiru«. Objašnjava kako je Bosnu najteže pogodilaodredba generalnog ministra da se ukinu bosanske povlastice besplatnog slanja studenata na studij u cismontanske provincije. Opisuje bijedu bosanskih samostana, u kojima bosanska braća ne mogu školovati svoj podmladak i tvrdi da je franjevcima zbog propovjedničke literature nužno poznavati talijanski jezik. S objektivnim teškoćama bosanskog dijela Provincije pod turskom vlašću Lastrić je samo napravio uvod da kaže ono što je franjevce iz Bosne trenutno najviše tištalo; da je u Provinciji već bio generalni vizitator i da se ozbiljno govorilo* o podjeli. Sve pokrajine te velike Provincije služili su svojedobno franjevci iz Bosne, podizali župe, gradili samostane po Dalmaciji i Prekosavlju, »da bi im služili kao zaštita u slučaju potrebe«, a oni im se sada — kad su se oslobodili — otimaju iz ruku. Ako se to dogodi, kaže Lastrić, ozbiljno će biti ugrožena njihova egzistencija u Bosni. Za iznesene probleme sugerira i rješenja; da sami provincijali postavljaju župnike i dijele jurisdikciju, a da biskupova potvrda ostane formalnost. Što se tiče podjele Provincije, najbolje je da do nje uopće ne dođe18.

Ovo Lastrićevo pismo poslano je u Rim prije nego što je generalni vizitator Provincije Kajetan ab Interaquis, podrijetlom Talijan, ušao u Bosnu. S gore spomenutim pismom Lastrić se stavio na čelo franjevcima iz Bosne, te će kasnije više od trideset godina biti njihov glavni zagovornik i branitelj u svim problemima koji će se pojavljivati u zajednici.

Kajetan je još u rujnu 1733. preko Budima ušao u Provinciju s instrukcijama Generalne kurije i bečke vlade. Poznavao je prilike u Provinciji samo općenito; da su Prekosavci uglavnom za podjelu, da su Dalmatinci neodlučni a Bosanci protivni. Zato je postupao taktički i govorio kako će se Provincija dijeliti, a stalno osluškivao sugestije iz Rima i Beča, jer bečka vlada nije dopuštala da se Bosna odvaja od carskih pokrajina. Kad je ušao u Bosnu, franjevci su mu odmah rekli da su oni protivnici podjele. Budući da nisu mogli prodrijeti sa svojim stavom, rekli su mu: Ako će se Provincija dijeliti, neka se dijeli na tri dijela: neka Dalmacija bude posebna provincija, neka Ugarska bude posebna provincija, a Bosna i Slavonija neka ostanu stara Provincija. Na povratku iz Bosne Kajetana je Lastrić pratio sve do karantene u Brodu19.

U Rimu je bio prihvaćen bosanski prijedlog i 22. siječnja 1735. podijeljena je provincija Bosna Srebrena na tri dijela: u Dalmaciji je osnovana provincija Sv. Kaja, u Ugarskoj provincija Sv. Ivana Kapistrana, a provincija Bosna Srebrena

obuhvaćala je Bosnu i Slavoniju. U istom dekretu bosanskim provincijalom imenovan je Šimun Mecić a kustosom Filip Lastrić.

Ovakvo rješenje iznenadilo je većinu članova a posebno srijemsko-slavonske franjevce, jer su srijemski samostani Vukovar, Šarengrad, Ilok i Petrovaradin bili pripojeni novoosnovanoj Ugarskoj provinciji. Oni se s tim nikako nisu slagali pa su tražili da se ta pogreška čim prije ispravi. Pošto je osmi dan poslije pročitanog dekreta naglo umro imenovani bosanski provincijal, srijemsko-sla-vonski franjevci su svim sredstvima nastojali u Rimu, a posebno u Beču, da se ne imenuje novi, nego da se ukine Ugarska provincija a njezin provincijal postane bosanskim provincijalom. U svibnju je to i učinjeno. Za provincijala je postavljen Luka Karagić a kustos je ostao Filip Lastrić20. Na vukovarskom kapitulu, gdje je trebalo proglasiti izmijenjeni dekret, Lastrić je tako oštro prosvjedovao što su izigrane želje franjevaca iz Bosne da je njegov istup vukovarski ljetopisac označio kao veliki skandal za sve redovnike21. Lastrić je Kajetana na povratku pratio sve do Rima i tamo s njim u Franjevačkoj kuriji žestoko rasnravljao. Poslije se sam tužio da je svojim postupkom navukao na se mržnju generalnog prokuratora Kurije koji je kasnije postao generalni ministar22.

U Rimu se Lastrić obratio Propagandi u vezi s problemima koji su izneseni u pismu od 20. svibnja 1734, a posebno se oborio na dekret »Cum divisa« (Pošto je razdijeljena), kojim je generalni ministar Josip M. ab Ebora obećao Dalmatinskoj provinciji jedan dio jugozapadne Bosne i Hercegovinu, kad ovi krajevi budu oslobođeni od Turaka. Spomenuti dekret bio je povučen, a druge Lastri-ćeve molbe djelomično povoljno riješene.

Mlad, ambiciozan i uporan, a uz to druga ličnost u Provinciji, Lastrić je nastojao da Bosnu odmah odijeli od Prekosavlja. Tu njegovu želju podržavali su i ostali franjevci iz Bosne, ali se u načinu nisu slagali. Kreševski i fojnički franjevci željeli su da se Bosna pripoji netom odijeljenoj Dalmaciji, a Lastrić i Sutješčani zalagali su se da Bosna bude samostalna kustodija, ovisna o Propagandi do slijedećeg generalnog kapitula. Lastrić je uspio u svom nastojanju; Bosna je postala samostalna kustodija. 15. rujna 1736. tridesetpeto-rica franjevaca iz Bosne pišu: »Svidio nam se postupak o. Filipa Oćevca, našeg predstavnika, koga smo poslali u Rim s tim zadatkom. On je znao predstaviti naše bijede i naše posve opravdane zahtjeve«. Međutim, Lastrićev uspjeh brzo je propao. Propaganda je povukla svoju odluku čim se umiješala Generalna kurija i prekosavski franjevci. Oni su tvrdili da su svi franjevci iz Bosne, osim Lastrića, za ujedinjenje s Prekosavljem, a njega su okarakterizirali kao »uz-nemiritelja bratskog mira«. Dokazivali su to time što su Bosanci u Lastrićevoj odsutnosti primili vizitatora u osobi Pave Dragićevića, kasnijeg biskupa, i da su tim pristali na ujedinjenje. Uzaludni su bili prosvjedi i obrane franjevaca iz Bosne na čelu s biskupom De-li vicem23.

Generalna kurija žestoko je napala Lastrića zbog njegovog nastupa u Propagandi. Prokurator generalne kurije tvrdio je da je Lastrić uzurpirao njegova prava samim tim što je izravno' saobraćao s Propagandom, pa je zahtijevao da se Lastrić i franjevci iz Bosne kazne, inače će on protiv njih pokrenuti parnicu kod Kongregacije za biskupe i redovnike. U nedatiranom pismu Propagandi Lastrić se brani da su ga »gvardijani i misionari koji borave u osmanskom carstvu spremili i poslali Propagandi zbog već poznatih poslova«, pa je moli da ga proglasi nevinim. U vezi s prijetnjama prokuratora Kurije, on se poziva na statute Reda, koji dopuštaju upravi provincije da u hitnim slučajevima može poslati svog izaslanika u Rim. Za Bosnu, koja je samo dio Provincije, on se poslužio epikijom, zbog specifičnih okolnosti u kojima se ona nalazi, jer živi i djeluje među muslimanskim življem i jer je bosanskim franjevcima Propaganda »povjerila zadaću da rade u

Gospodnjem vinogradu«. Zato se ni on, ni njegov drug nisu ogriješili o propise Reda niti su svojim postupkom uzurpirali tuđa prava24.

Vratio se u Bosnu, vjerojatno oreko Zadra, jer zadarski nadbiskup Vinko Zmajević piše Propagandi (25. listopada 1736) da je Lastrić bio kod njega, ali Zmajević zagovara mišljenje većine, tj. da se Bosna pripoji Dalmaciji. Nije nam poznato koji je franjevac bio s njim i kako su dugo boravili u Rimu, ali ga već 6. prosinca 1736. susrećemo u Sutjesci25. Tu je u ono nemirno vrijeme, pred banjalučki rat i poslije njega, stalno boravio, jer je svako kretanje bilo sumnjivo i opasno. Kao kustos sudjelovao je na provincijskom kapitulu u Baču (1738), gdje je prestala njegova dužnost. Poslije toga dulje je vremena ostao u Slavoniji, jer ga koncem godine susrećemo u Požegi, gdje našim jezikom u isusovačkom kolegiju drži panegirik Franji Ksaverskom26.

Na provincijskom kapitulu u Našicama 20. kolovoza 1741. La-strić je izabran za bosanskog provincijala. On je posljednji franjevac iz Bosne koji je vodio Provinciju dok je ona još obuhvaćala Bosnu, Slavoniju, Srijem, Temiški Banat i južnu Ugarsku do Bu-dima. Kako osobno nije sudjelovao na provincijskom kapitulu, svi su poslovi nakon kapitula bili završeni bez njega pa on u svojim Povijesnim zapisima konstatira: »tko prima dar — prodaje slobodu«. U vrijeme provincijalstva uglavnom je boravio u Prekosavlju, jer je tamo bila glavnina samostana, osoblja i problema. Trudio se da uzdigne redovnički život, da učvrsti slogu i suradnju među samostanima; borio se protiv raznih zloupotreba i protiv organizirane bande, koja je uz pomoć jataka spretno pljačkala samostane27. U Bosnu je rijetko dolazio, ali je stalno mislio na nju. Dokaz za to je opširno pismo biskupu Dragićeviću iz Požege 3. lipnja 174228.

Kad je 30. ožujka 1743. dalmatinska provincija Sv. Kaja promijenila svoj naziv u »provincija Presv. Otkupitelja, nekoć Bosna Srebrena«, Lastrić je kao provincijal poslao generalnog lektora Pavu iz Jajca da prosvjeduje protiv dodatka »nekoć Bosna Srebrena«. Lastrić je tražio da se spomenuti dodatak izbriše sa žiga te Provincije jer se, valjda, bojao da oni ne bi preko njega svojatali stara prava i povlastice Bosne Srebrene. Uprava Dalmatinske provincije odgovorila je 26. veljače 1744. da oni to sada ne mogu učiniti, ali da bosanski franjevci budu mirni jer im oni nikad ništa nažao neće učiniti i jer »žele u bratskoj slogi i susjedstvu ostati u vijeke«29.

Još kao provincijal Lastrić je prihvatio naredbu generalnog ministra Franjevačkog reda Kajetana Laurinskog (1740—1744), da se obnove nekrologiji u svim samostanima Reda. Za taj posao u Bosanskoj provinciji Lastrić je odredio svog kustosa Antuna Baćića, književnika, sa zadatkom da prouči arhive i prema njima sastavi nekrologij, koji će kasnije svi nastavljati. Baćića je još zadužio da sve samostane opskrbi prikladnim zapisnicima, a kad je on to učinio, Lastrić je 2. listopada 1744. svojom okružnicom iz Velike u Slavoniji, pod prijetnjom kazni, naredio da se odredba o nekrologi-jima odmah sprovede u djelo i da mu uprave samostana u roku od 15 dana jave da su započele s poslom. Od tada, uglavnom, počinju bosanski nekrologiji a najbolje sačuvani primjerak nalazi se u Lastrićevu rodnom samostanu Kraljevoj Sut ješci s okružnicama samog Lastrića i generalnog ministra30.

Lastrić je upravljao Provincijom gotovo četiri godine, jer bečka vlada, zbog političkih razloga, nije dopustila da uđe u zemlju poslani generalni vizi tato r. U međuvremenu umro je generalni ministar. Njegov nasljednik poslao je ovlaštenje da vizitira Provinciju nekom bivšem definitoru provincije sv. Ladislava, no ovaj se nije htio primiti te dužnosti, a vrijeme je prolazilo. Najposlije je određen Dominik Poljak, član gore spomenute Provincije. On je obavio vizitaciju i predsjedao provincijskom kapitulu 5. lipnja 1745. u Našicama, gdje je Lastrića na

provincijalstvu naslijedio Franjo Iva-nović, njegov nasljednik na profesorskoj dužnosti u Požegi.

d) Predstavnik i izaslanik. Poslije provincijalstva Lastrić je dulje vremena ostao u Srijemu; boravi u Šarengradu. Ne znamo koji su ga razlozi na to potakli, ali ga tek početkom 1747. susrećemo u Sut ješci. Još kao provincijal došao je u sukob s biskupom Dragi-ćevićem u Bosni zbog fojničkog franjevca Bernardina Petrovića. Biskup je, između ostalog, optuživao Bernardina zbog njegovih krivih i nespretnih poredaba u propovijedanju te mu je zbog toga bio c-duzeo jurisdikciju. Lastrić ga je uzeo u zaštitu pa je biskup, da ne bude većeg zla, povukao svoju kaznu. Poslije daljih dramatičnih iogađaja Dragićević mu je ponovno oduzeo jurisdikciju a Propaganda je poslala izaslanika Pavu iz Jajca da ispita cijeli slučaj. Biskup se opet povukao te piše Propagandi: »Ni ovo nije bilo dovoljno Filipu Oćevcu, bivšem provincijalu — branitelju rečenog svećenika, koji je nekoliko puta okrivljen — i najočitijem progonitelju jadnog biskupskog dostojanstva i autoriteta u ovim krajevima. Sad se javno hvali i govori: 'neka naš biskup piše u Rim koliko hoće. Pisao je protiv Bernardina pa sad vidi šta mu je učinio'«. Dragićević moli Propagandu da obuzda Lastrića31. S ovim slučajem isprepliće se još jedan teži i kompleksniji. Dragićević optužuje franjevce iz Kraljeve Sutjeske da po svojim župama nezakonito ubiru tzv. taksu, kojom su plaćali džulus, druge globe i branili katolike pred turskim sudom. Kao dokaz za to navodio je jedan slučaj koji se dogodio u župi Velika kod Dervente prije šest do sedam godina. U pismu od 1. svibnja 1749. Lastrić, ispred franjevaca iz Kraljeve Sutjeske, zamjera Dragićeviću da je on — samo zato što su oni po nalogu poglavara primili gore spomenutog Bernardina — od jednog malog događaja inscenirao cijeli spor i nanio samostanu i svim franjevcima veliku sramotu. Dugo se vukao ovaj spor. Lastrić je kažnjavan, premještan i otpisan za sve crkvene funkcije32, ali su kasnije odnosi izglađeni pa Dragićević hvali i preporučuje Lastrićeva tiskana djela.

Još od XVII stoljeća sutješki su franjevci služili tri župe u Slavoniji (Svilaj, Dubočac i Sibinj) a njihovi milodari značili su znatnu pomoć za taj samostan. Kad se počelo govorkati da će im te tri župe biti oduzete, Lastrić i Nikola Lašvanin, poznati bosanski ljetopisac, otišli su u Beč. Bili su kod Marije Terezi je, koja im je u slučaju oduzimanja župa obećala posebnu pomoć. Iz Beča su išli na provincijski kapitul u Osijek, gdje je na uporno traženje bosanskih predstavnika formuliran novi sporazum. Ovaj sporazum je određivao kako će pojedini krajevi biti zastupljeni u upravi Provincije, ali su ga Prekosavci pogazili već na slijedećem kapitulu. Pred vidjevši sve to, Lastrić je odbio punomoć Š imuna Andričina, člana Bugarske provincije, da umjesto njega vizitira bosanske samostane. Na provincijskom kapitulu u Radni kod Temišvara, u svibnju 1751, Lastrić je vrlo glasno zagovarao osječki sporazum, ali bez uspjeha. Za provincijala je izabran vukovarski franjevac Josip Janković, koji je po Lastrićevu mišljenju bio najmanje poželjna osoba. Kad je on još ranije kao kustos, na generalnom kapitulu, bio izabran za generalnog definitora i zagovarao, posve pravedno, ravnopravnost Srijema s Bosnom, Slavonijom i Ugarskom — što mu Lastrić nije htio priznati — Lastrićeve su intervencije postale uzaludne. On se povukao u Bosnu i stao pripremati svoje homiletsko-knji-ževno djelo Testimonium bilabium (Dvojezične propovijedi). Janković ga je ubrzo imenovao svojim izaslanikom za tursku Bosnu. Kad je u vrijeme prije spomenute anarhije (18. listopada 1752) jedna grupa turskih nezadovoljnika (najvećim dijelom baše) napala na sutješki samostan, Lastrić je bio ranjen kuršumom u stegno te je tri mjeseca morao biti u postelji33.

Čim je prizdravio, sudjelovao je na sastanku u Fojnici i skupa s drugima potpisao dva sastavka u kojima franjevci iz Bosne mole Propagandu da Bosnu odijeli od Prekosavlja, Nešto kasnije prekosavski franjevci održali su provincijski kapitul, na koji nisu ni pozvali franjevce iz Bosne. Kao odgovor na to, ovi ga nisu

htjeli priznati ni primiti samostanske poglavare koje je nova uprava postavila. Takav postupak prekosavskih franjevaca još je više opravdavao ranije molbe franjevaca iz Bosne da budu što prije odijeljeni.

Sredinom 1755. otišao je Lastrić u Veneciju da tamo tiska svoje već spomenuto djelo Testimonium bilabium, i da odatle mogne pratiti tok bosanske parnice te brže informirati voditelja parnice Karla M. iz Peruđe. Ne znamo zbog čega se on sa tiskanjem žurio toliko da su dva slagara uporedo radila. Na povratku je proputovao kroz Zagreb i svoje djelo s vlastoručnim potpisom darovao zagrebačkom biskupu34.

Dekretom Benedikta XIV (Ad regularis disciplinae) 15. lipnja1757.dokinuta je provincija Bosna Srebrena a od njezina teritorijaformirana Provincija sv. Ivana Kapistrana u Prekosavlju i Kusto-dija sv. križa u Bosni. Franjevci iz Bosne bili su i zadovoljni i zbu-njeni. Zadovoljni što će prestati nesporazumi i što će imati svojevodstvo; zbunjeni što je ukinuta njihova stara i slavna Provincija,a Bosni dodan naziv Sv. križa. Znali su da je to lukavo sugeriraoFilip Penić, prvi provincijal Kapistranske provincije, koji je u vri-jeme podjele boravio u Rimu. Zato su bosanski franjevci na sastan-ku u Kreševu 14. kolovoza 1758. odlučili da u Rim pošalju FilipaLastrića da on pokuša Bosni povratiti stari naslov, žig, prava i po-vlastice35.Ubrzo poslije kreševskog sastanka Lastrić je otputovao u Rim. Primio ga je generalni ministar i on je bosanski slučaj povjerio Kerubinu iz Rima, odvjetniku Reda. Njih dvojica su dugo diskutirali. Da bi cijela stvar dobila i službeni oblik, Kerubin je Lastriću pismeno postavio nekoliko pitanja, na koja je trebalo da on pismeno odgovori. Najviše je muke imao dok je odbacio dodatak »Sv. križa«, da bi Bosna ostala pri svom starom naslovu. Uspio je. 24. Studenog 1758.

generalni je ministar izdao dekret u kome se oživljuje BosnaSrebrena sa svim starim pravima i povlastieama. No Lastrić je tra-žio da taj dekret i papa potvrdi, da bi dokumenat bio sigurniji itrajniji. To je učinio papa Klement XIII, 15. prosinca 1758, bulom»Pastoralis officii« (Pastoralnu službu). Benić izvješćuje da se La-strić 18. veljače 1759. povratio u Fojnicu i tu bio svečano dočekan36.U Bosni je nastalo oduševljenje, a Lastrić je prozvan »uskrsiteljProvincije«. Dok je u Rimu od raznih ureda čekao odgovore na svojedopise, Lastrić je »za otirati dangubu« pripremio i dao u tisakdjelce Kratak način činiti put križa i ponio ga sa sobom u Bosnu.

e) Pisac rukopisa »Povijesni zapisi«37. U diskusijama s odvjetnikom Reda Kerubinom iz Rima, a i ranije, Lastrić je uvidio kako^ je važno povijesno identificirati zajednicu i kako većina pravnih odredaba ima svoje temelje u povijesnim faktima. Zato se na povratku iz Rima dao na studij povijesti Provincije, i to ne samo prema literaturi nego i prema arhivskim izvorima. Susrećemo ga u Fojnici i Kreševu, gdje prikuplja izvore i posuđuje povijesnu literaturu za svoje rukopisno djelo Povijesni zapisi, koje se čuva u Kraljevoj Sutjesci. Glavninu rukopisa završio je 1759, a kasnije je (i neki drugi poslije njega) bilježio provincijale, biskupe i karakteristike njihovih uprava sve do 1774.

U uvodu stoji: »Dosta je hvale vrijedno pobilježio mnp.o. Andrija iz Dubočca, bivši provincijal, jezikom i pismom ilirskim, o redoslijedu provincijala i o mnogim drugim događajima, što ćeš naći ovdje od 1. do 39. stranice. Uza sve to manjka i uvijek će manjkati mnogo toga što spada na povijest Provincije. Premda sam s nešto revnosti pretražio isprave provincija odijeljenih od naše i ljetopise Reda do kojih sam mogao doći, jedva sam ovo malo našao, što ću ovdje u najkraćim crtama nastojati ispisati. Ali ne treba se čuditi što nam manjka mnogo starih

spomenika. Nestalo ih je bilo zbog nemarnosti, bilo zbog sudbonosnih događaja. (Prešućujem nemar onih na koje je spadalo da brižni je bilježe i čuvaju neke stvari), ali su tijekom stoljeća, ovu u svakom pogledu vrijednu žaljenja domovinu, često pogađali sve okrutniji i okrutniji udesi. U njoj se mogu vidjeti samo tragovi starih samostana, veoma utvrđenih kula, gusto naseljenih gradova, kojih je nekad — prema svjedočanstvima povjesničara — bilo mnogo, rasijanih svuda po Bosni. I u ova tri preživjela samostančića, koji su — poput uništenih — više puta bili sravnjeni sa zemljom bijesom vatre ili silnika, kakvi su se stari spomenici u njima mogli sačuvati. . . « Onda govori o nekim crkvenim stvarima koje su prenesene u oslobođene krajeve ili založene U vrijeme dugova, te žali što je nešto od toga propalo a nešto pre-skripcijom pripalo drugima.

Povijesni zapisi su smišljeno i znalački komponirani u deset38 paragrafa, a prva četiri podijeljena su i na marginalne brojeve.

Prvi paragraf (str. 41—42) govori o podrijetlu i starosti Bosanske provincije. Napominje da je Bosna ranije bila vikanja te se odmah obara na mišljenja Franje Gonzage, koji je zaveo Franju Glavinića i Franju Varadinca, pa su tvrdili da je Bosanska vikari ja nastala tek u vrijeme Gerarda Odonisa. Neispravnost njihovih tvrdnja Lastrić dokazuje citatom na talijanskom jeziku o asiškom generalnom kapitulu 1340. iz ljetopisa Marka Lisabonca. Ujedno pobija Gonzaginu tvrdnju da je u to vrijeme vladao Klement VI, a on je stvarno izabran za papu tek 1342. Na koncu se, prema Ha-roldu, poziva na Waddinga, koji je za njega pojam stručnosti i akribije, da je Bosanska vikarija postojala još u vrijeme sv. Bona-venture 1260.

U drugom paragrafu (42—43) topografski opisuje kuda se sve prostirala Bosanska vikarija, odnosno provincija, na temelju njemu dostupnih ljetopisa. Obuhvaćala je prostor od Jadranskog mora do Bugarske i Karpata. Prema Haroldu poimenično nabraja bosanske kustodije i samostane iz početka XV stoljeća. Na koncu, govori još0 daljem širenju Vikarije prema buli Eugena IV i o osnivanju kustodije u Apuliji (Italija).

Treći paragraf (43—49) posvećen je djelatnosti Vikarije i Provincije. Nabraja tiskana djela u kojima su pobilježene zasluge bosanskih franjevaca iz papinskih pisama, a onda bilježi biskupije i pokrajine gdje su sve oni djelovali. Tu su kratko nabrojene i podjele Bosanske vikarije, odnosno provincije.

U četvrtom paragrafu (50—54) najprije donosi jedan izvorni dokumenat pisan hrvatskosrpskim jezikom i bosančicom39, u kome se spominju neki bosanski biskupi iz XVI i početka XVII stoljeća1 teškoće koje su podnijeli. Poslije toga donosi popis svih biskupa, koji su bili članovi Bosanske provincije, do imena kojih je mogao doći u izvorima i literaturi. Završava s Dragićevićem, i ostavlja dovoljno prostora da se mogu pobilježiti i njegovi nasljednici. To je kasnije i učinjeno.

Porušene bosanske samostane nabraja u petom paragrafu (55—59). Tu su uz Mile, Veselu Stražu, Zvornik, Mostar i Ljubuški

obrađeni samostani koji su bili napušteni ili uništeni u vrijeme bečkog rata. Opis je relativno kratak. Poziva se na Benićev ljetopis i kaže da su njih dvojica podijelili posao: Lastrić će obrađivati povijest Provincije, a Benić povijest samostana i drugo.

U šestom paragrafu (60—6*2) obrađeni su pisci Bosanske provincije koji su tiskali svoja djela. Počinje s Pelbertom iz Temišvara40 i njegovim djelom Aureum s. Theologiae Rosarium (Zlatni ru-tičnjak teologije), ali je kasnije saznao da je on bio član Ugarske opservantske vikari je u XV stoljeću, te ga ispušta u tiskanim izdanjima svoje povijesti. Ovdje je, čini se, Lastrić popisao pisce i djela koja je imao kod sebe u knjižnici. Njegovi nasljednici nastavili su bilježiti i druge starije

bosanske pisce, pa su Povijesni zapisi vrijedan izvor za kulturu Bosne i na tom području.

U sedmom paragrafu (63—68) su dokumenti bez komentara na talijanskom i latinskom jeziku »koji su vrijedni da za njih znaju i potomci«. Tu je zapisano osam izvornih dokumenata iz XVII stoljeća, s natpisima izvana i iznutra.

U osmom paragrafu (68—69) kronološki bilježi neke važnije događaje »koji su se dogodili i u koje vrijeme«. Prvo je ubilježio prvog osmanskog cara iz kuće »koja do danas vlada«, a onda pad Carigrada, ubojstvo Tomaša, pad Bosne i tri sukoba s pećkim patrijarsima u XVII stoljeću.

Deveti paragraf (70—72) posvetio je bosanskim vikarima počevši od Peregrina. Kod starijih pisaca pronašao je i popisao dvanaest bosanskih vikara. Opširno se zadržao na Anđelu Zvjezdoviću'. te opisao otkrivanje i prijenos njegovih kostiju u fojničku crkvu.' Ovaj popis u nešto skraćenom obliku unijet će u II izdanje Pregleda starina, a kasnije će ga bitno izmijeniti.

Polovicu Povijesnih zapisa Lastrić je posvetio posljednjem paragrafu (73—106). Tu obrađuje provincijale Bosne Srebrene. One iz XVI i XVII stoljeća, do kojih je imena mogao doći iz ljetopisa Reda i Provincije, popisao je uz kratke bilješke. Za XVIII stoljeće Lastrić postaje ljetopisac provincijskih događaja. Uz provincijale obradio je i svu važniju problematiku franjevaca u Bosni, a posebno kako se razvijao spor s prekosavskim franjevcima i kako je on branio i obranio stari naslov, žig, prava i povlastice Bosne Srebrene. U tome je i najveća vrijednost Povijesnih zapisa.

To Lastrićevo proučavanje povijesti prekinula je poznata parnica s pećkim patrijarhom, koja je vođena sredinom 1760. u Travniku. Lastrić je govorio u ime franjevaca. Branio se povijesnim dokazima: »Već je prošlo 300 godina — govorio je Lastrić — otkako je njegovo veličanstvo sultan pod svoju vlast pokorio Bosnu i kroz to vrijeme mi sa grkoistočnjacima ništa zajedničkog nismo imali, jer smo mi sljedbenici sasvim drugačijeg obreda, zato usrdno molimo sadašnjeg sultana Mustafu i vaš svijetli sud da i dalje u istom stanju ostanemo i istu slobodu uživamo i da ne budemo opterećeni novčanim taksama koje oni od nas traže. A ako ovi naši razlozi nisu dovoljni, i mi ćemo poput naših protivnika ići onamo kako su išli i naši protivnici da bi dobili ferman pa ćemo i mi izložiti njegovu veličanstvu sultanu naše razloge«41. A kad je parnica za franjevce pozitivno riješena, Lastrić je s fojničkim gvardijanom odnio paši obećanu sumu od 4428 groša, tj. 1136 mle-tačkih dukata.

f) Lastrić — Farlatijev suradnik. Kad je Danijel Farlati42 u četvrtom svesku svog djela Illyricum sacrum (Sveti Ilirik) opisivao Bosansku biskupiju i biskupe, naišao je na mnoge nejasnoće, jer nitko od njegovih suradnika nije bio u Bosni. Sve podatke o njoj crpili su iz stranih arhiva i literature. Sakupili su mnogo raznovrsne građe, često puta oprečnog sadržaja; nisu poznavali geografije ni građanske povijesti, osim po starim autorima, a susretah su u izvorima neka mjesta ili osobe o kojima nisu imali gotovo nikakvih podataka. Zato je trebalo potražiti nekoga u Bosni koji bi im mogao stručno odgovoriti na njihova pitanja.

Farlati se negdje 1760. ili 1761. obratio Jeronimu Filipoviću u Dalmaciji da mu u tome pomogne, jer je znao da je podrijetlom iz Bosne. Jeronim mu je otpisao da je on davno otišao iz Bosne i uputio ga na Marka Dobretića, tadašnjeg bosanskog provincijala. Budući da je Dobretić bio zauzet administrativnim poslovima, zamolio je Filipa Lastrića da on Farlati ju odgovori na sve ono što ga zanima. Lastrić je to učinio vrlo rado i na deset stranica velikog formata pisao o geografiji Bosanskog kraljevstva, u Bosni i o drugim nejasnoćama za koje je mogao saznati iz bosanskih ljetopisa i arhiva. Lastrićevi odgovori bih su stručni, koncizni i lijepo napisani, tako da ih je Farlati kurzivom doslovno unio u svoje djelo. O Hercegovini i biokovsko-neretvanskoj krajini informirao ga je dalmatinski franjevac Luka Vladimirović.

Bosna, prema Lastrićevu opisu, obuhvaća geografski prostor od 14—15 dana hoda u dužinu i 8—9 dana u širinu43. On pravi razliku između geografskog i povijesnog nojma Bosne, te govori o tur skoj Bosni svog vremena, koja obuhvaća neke hrvatske krajeve preko rijeke Une. Prava granica Bosne — prema Lastriću — ide rijekom Unom, Savom, Drinom i planinama koje Talijani nazivaju Morlakia. Farlati donosi Lastrieevo mišljenje glede granica, ali se u daljoj obradi uvijek njih ne drži.

Od bosanskih gradova Lastrić spominje nekadašnje prijestolnice i ondašnje važnije političke i trgovačke centre. To su Travnik, u kome boravi paša, upravitelj Bosne, a sada ima — tvrdi Lastrić — preko dvije tisuće stanovnika, Banjaluka i Sarajevo. Govori o Jajcu, Kraljevoj Sutješci (Curia Bani) kao rezidencijama bo-sanskih banova i kraljeva, te posebno lijepo i slikovito opisuje stari grad Bobovac. Podatke o njima uzima iz tradicije i osobnog zapažanja. Spominje i staru umjetničku sliku, koja se čuva u samostanu, a predstavlja bosanskog kralja Tomu gdje kleči pred Kristom44 i misno ruho koje je po tradiciji vezla Tomaševa žena, bosanska kraljica Katarina. Nije ga dovršila jer je poslije kraljeve smrti morala bježati. I Kreševo opisuje slično kao Bobovac i Sut ješku te naglašava kako se tu kopa i prerađuje željezna ruda.

Pošto je prikazao položaj Bosne, spomenuo njezine važnije gradove u prošlosti i sadašnjosti, Lastrić opisuje ljepote i prirodno bogatstvo svoje domovine. Taj opis — koji je vrijedan da uđe u sve antologije o Bosni — uz male izmjene donijet će i u Pregledu starina. Govori o vjerskom sastavu Bosne u XVIII stoljeću, tjelesnoj razvijenosti i snazi Bosanaca i njihovoj vjernosti pređima. Za patarene kaže da njima sada u Bosni nema više ni traga.

Bosanske biskupe započinje s Andrijom iz Bistue i odmah prelazi na Peregrina Saksonca, a uglavnom se zadržava na biskupima iz turskog doba. Čini se da se to od njega posebno tražilo. O nekim biskupima iz turskog doba, kao o Baličeviću, donosi dosta podataka iz bosanskih arhiva i oštroumno pokušava riješiti pitanje i drugih naslovnih bosanskih biskupa Baličevićevih suvremenika. Donosi nešto građe o Tomi Ivkoviću, Jeronimu Lučiću, Tomi Mrna-viću, Marijanu Maraviću i Nikoh Ogramiću-Olovčiću. O ovom posljednjem govori opširnije, i to o njegovoj djelatnosti u Bosni, o selidbi u Slavoniju i rezidenciji u Đakovu, gdje je ubijen i pokopan a kasnije prenesen u Našice. Spominje kratko i apostolske vikare u Bosni svoga vremena.Na. koncu, Lastrić opisuje provinciju Bosnu Srebrenu pred generalni kapitul u Mantovi (1762), govori o školovanju i odgoju podmlatka, o ulozi triju samostana u životu Provincije te o načinu obavljanja vjerske službe i porezima koji se zbog toga moraju plaćati. Uz samostane nabraja rezidencije, župe i broj katolika. U dru-gom dijelu svog izvještaja o suvremenoj Bosni žestoko se obara na pravoslavnu visoku hijerarhiju, koja uz pomoć Turaka pokušava ], podvrći katolike svojoj vlasti, da bi i od njih mogla tražiti godišnji bir. Opisuje sukob s njima sredinom 1760. i pobjedu, koja je vrlo skupo stajala, te strahuje od nove parnice.

g) Prvo izdanje Pregleda starina.** Pošto je Franjo Bogdano-vić — izabrani bosanski provincijal na kapitulu u Fojnici 14. siječnja 1762. — bio bolestan, kapitularci su odmah za svog izaslanika na generalni kapitul u Mantovi izabrali Filipa Lastrića. On je prihvatio izbor i brzo se spremio na put. Slutio je da bi tamo Kapi-stranska provincija mogla pokrenuti parnicu protiv Bosanske i tvrditi da su oni legalni nosioci starih prava Bosne Srebrene. On im je to prije Četiri godine osporio i dobio dekret od pape i generalnog ministra, ali se ipak bojao da bi generalni kapitul mogao štogod izmijeniti. Budući da, kako sam kaže, »predviđena koplja slabije tuku«, sakupio je građu o starini i zaslugama Bosanske provincije da bi to, ako ustreba, mogao izložiti pred najodličnijim skupom Franjevačkog reda. Uz put se odlučio da to učini i pismeno. Pri prolasku kroz Veneciju dao je u tisak sveščić pod naslovom O starini i kćerkama Bosanske

provincije. Pripremio ga je da bi poro tni cima prilikom parnice napismeno pružio ono što dokazuje i čim se brani. Ispričava se kasnije čitateljima što je morao raditi brzo, pa se potkralo mnogo tiskarskih grešaka. Tako je u prvoj polovici 1762. — Horanvi piše da je to bilo 8. svibnja — na petnaest stranica izašlo prvo izdanje Pregleda starina, koje će Lastrić tek u drugom izdanju tako nazvati.

Ovaj mali sveščić Lastrić je podijelio na osam paragrafa, a svaki paragraf, osim trećeg, podijelio je na brojeve, da bude jasniji i pregledniji. U njemu je sažeo sve ono što će opširnije obrađivati u druga dva izdanja Pregleda starina. Predviđao je da porotnike neće zanimati starija povijest Bosanske provincije, pa je nju sažeo u prvom paragrafu. Već u drugom prelazi na turski period povijesti Bosne i govori o podjeli na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu. Navodi uzroke i posljedice podjele, progonstva koja su poslije nje uslijedila, te kako se s vremenom Provincija širila skupa s turskim osvajanjima hrvatskih zemalja.U trećem paragrafu u dvije rečenice spominje Transilvaniju i Bugarsku, koje su se odijelile od Bosne u XVII stoljeću, a već u četvrtom obrađuje podjelu Provincije 1735, kojoj je on sam bio svjedok. Izravno tvrdi — u zagradi stavlja »neka se iznese ono što je istinito« — da je Bosna tada morala ostati u zajednici s preko-savskim franjevcima samo da se udovolji zahtjevima bečke vlade, koja nije dopuštala da se Bosna odvaja od njezinih (austrijskih) pokrajina i da se pripaja drugoj (mletačkoj) vlasti. Peti paragraf, šire nego u kasnijim izdanjima, opisuje razloge zbog kojih je moralo doći do podjele 1757. Prigovara prekosavskim franjevcima, kojima na čelo stavlja Josipa Jankovića, da su smišljeno' i hotimice odbacivali Bosnu iz svoje zajednice i natjerali je da ona sama zatraži podjelu. Ipak je i u ovoj podjeli odlučujuću ulogu imala politička situacija u Bosni poslije banjalučkog rata.

U šestom paragrafu opisuje tok podjele i svoja nastojanja u Rimu da povrati Bosni stari naslov, premda je ona imala samo tri samostana i nekoliko rezidencija. I pred sudionicima kapitula Las-trić je tvrdio da bi se u Bosni — kad bi se oslobodila od Turaka i kad franjevci ne bi morali plaćati poreze i globe — ubrzo moglo podići preko trideset novih samostana. Svojim argumentima uvjerio je franjevačku upravu u Rimu pa je preko nje dobio papinski dekret (Pastoralis officii) kojim su Bosni povraćena stara prava i povlastice. Spomenuti Klementov dekret stavio je u sedmi paragraf, a sve što je ranije napisao bilo je uvod i okvir za taj važni dokument. U zadnjem (osmom) paragrafu sažeo je sve ono što je ranije napisao.

Kad su na generalnom kapitulu u Mantovi predstavnici Ka-pistranske provincije uputili svoju molbu generalnom definitoriju i pokrenuli parnicu protiv Bosne, Lastrić je nekima usmeno izložio stanje stvari, a nekima je podijelio tiskane sveščiće i tako je »gotovo šuteći na posve lijep način okrunio parnicu uspjehom«.

h) Drugo izdanje Pregleda starina. Čim se povratio s generalnog kapitula u Mantovi, Lastrić je nastavio pripremati svoja glavna književno-teološka djela Nediljnik dvostruk, Svetnjak i Od'uzame. Njegov sveščić o starini i nastanku Bosanske provincije pobudio je zanimanje među franjevcima pa je i njega odlučio popraviti, proširiti i ponovo tiskati. Učinio je to pod naslovom Epitome vetusta-tum provinciae bosniensis (Pregled starina Bosanske provincije)46.

Novo je izdanje Lastrić podijelio na tri poglavlja. Iza predgovora u prvih osam paragrafa prvog poglavlja gotovo je doslovno pretiskao sveščić koji je pripremio za mantovanski kapitul. Jedino je proširio treći paragraf koji govori o Bugarskoj i Transilvaniji. U istom poglavlju stavio je i odredbe spomenutog mantovanskog ka-pitula o pitanjima koja je postavila Kapistranska provincija. U zadnjem paragrafu otiskao je važnije bosanske povlastice koje je kapitul odobrio i ponovo potvrdio.

Drugo poglavlje posvetio je nekadašnjem i sadašnjem sastavu Bosanske provincije. Poziva se na Ančića i Varadinca koji su o njoj tiskali neke izvore, a onda donosi dekret bosanskog kralja Stjepana Tomaša, izdan u Visokom 1450, a naslovljen je Radivoju Vladimi-roviću, sucu dvora i doživotnom zapovjedniku Neretve47. Poslije ovog »dokumenta« Lastrić opisuje samostane u Bosni; kurzivom napominje da je tekuće godine, kad je djelo tiskano, izgorio kre-ševski samostan. Da pokaže kako uvijek nije bilo tako, nabraja neke ranije porušene i popaljene samostane. Pri tom se poziva na Franju Harolda, Andriju iz Dubočca-Sipračića i na bosanske arhive a završava sa selidbom franjevaca iz Bosne koncem XVII stoljeća. U pet daljih paragrafa pobilježio je vikare Bosanske vikarije, provincijale do imena kojih je mogao doći, biskupe koji su uzeti iz Bosanske provincije, a posebno je važan njegov popis bosanskih pisaca koji su tiskali svoja djela. To je ujedno i prvi tiskani popis bosanskih književnika48. Na koncu je iz Peruđinčeva (Perusinus) ljetopisa Reda prepisao sve cismontanske opservantske provincije.

U trećem poglavlju opisao je Bosansko kraljevstvo. Na šest stranica stisnuo je mnogo gradiva. Govori o prirodnim ljepotama i bogatstvu Bosne, uglavnom onako kao što je bio opisao Farlatiju, te nabraja 59 najvažnijih bosanskih tvrđava. I Lastrić, prema starim autorima, dijeli Bosnu na donju i gornju i dokazuje da je granica Bo-! sne na Uni a ne na Vrbasu. Ipak priznaje da se o tome može diskuti-rati jer su granice prema zapadu kroz povijest bile nesigurne. Pokušava dokazati kako griješe oni koji bi željeli Bosnu svesti samo na područje s jedne i druge strane istoimene rijeke, te s Münsterom i Orbinijem tvrdi da je Bosna dobila svoj naslov od plemena Besa a ne od istoimene rijeke, koja kroz nju protječe.

i) Lastrić — Horänyijev suradnik. Kad je ugarski pisac Alexius Horänyi, početkom sedamdesetih godina XVIII stoljeća pisao svoje velikobibliografsko djelo u tri sveska49, tražio je suradnike iz pokrajina koje su barem nekad pripadale Ugarskoj. U svom predgovoru kaže da je iz Bosne uzeo Filipa Oćevca-Lastrića a iz Preko-savlja Mirka Pavića da ga obavijeste o franjevcima — piscima. Las-trić ga je informirao o Ančiću, Babicu, Bandulaviću, Divkoviću, Sitoviću (Ljubušaku), Margitiću (Jajčaninu), Lastriću (Oćevcu), Po-siloviću i Filipoviću (iz Rame). O ostalim piscima Bosanske provincije pisao je Mirko Pavić. Lastrićevi podaci su posve kratki: podrijetlo, naslov djela, i to ne svih, a ponegdje format i godina iz-danja. Moglo bi se ipak postaviti pitanje: je li Lastrić išta napismeno poslao Horányiju, ili mu je poslao svoje II izdanje Pregleda starina iz kojega je ugarski pisac povadio spomenute autore. Kad Horányi govori o Jeronimu Filipoviću, onda izričito spominje navedeno Lastrićevo djelo. Na koncu III sveska Horányi je naveo sve pisce koji su bilo šta pisali o Ugarskoj. Među njima je i Lastrić, i to u onom dijelu koji govori o crkvenoj povijesti k) Treće izdanje Pregleda starina.50 Čim su dobili s manto-vanskog kapitula Lastrićev sveščić O starini i kćerkama Bosanske provincije pojedini franjevci Kapistranske provincije počeli su prelistavati povijest. Trebalo je odgovoriti na neke Lastrićeve tvrdnje. Na taj posao dao se vodeći kulturni radnik onog vremena u Preko-sa vi ju franjevac Mirko Pavić (Emericus a Buda). Ubrzo poslije izlaska iz tiska Lastrićeva drugog izdanja Pregleda starina tiskao je on svoje djelo Ramus viridantis olivae (Grana ozelenjele masline), u ko-jem je klicu Bosanske vikari je nalazio u Ugarskoj, kad je tamo kralj Bela IV svečano uveo prve franjevce. Nešto kasnije je i Luka \!adimirović, dalmatinski franjevac, pod raznim pseudonimima tiskao svoje knjižice iz povijesti u kojima se razilazio s nekim Las-trićevim shvaćanjima. U međuvremenu je isto tako dalmatinski franjevac Gašpar Vinjalić istraživao građansku i crkvenu povijest Dalmacije, Hrvatske i Bosne. Lastriću stižu i neke opaske i ispravci na II izdanje, pa ga sve to potiče da dalje studira i popunjava svoju oovijest. Na taj ga je posao nukala i uprava Provincije, koja mu je obećala preuzeti troškove za novo izdanje51. Kad je on već svršavao svoje djelo, Vladimirović je kaoi povijesni dokumenat tiskao već davno povučeni dekret »Cum divisa«. Za Lastrića je to bio

izazov te on, premda je već bio obradio taj dio, ubacuje i spomenuti dekret s pet puta dužim komentarom i to pitanje definitivno rješava.

Početkom kolovoza 1775. Lastrić je pripremio za tisak III izdanje. Bio je već star, slabog vida i drhtavih ruku pa nije smio osobno poći u Anconu da tamo nadzire tiskanje, već je taj posao povjerio svom sestriću Martinu Vazgeču-Bilaviću. Tek što je djelo poslao u tisak Lastrić je dobio knjižicu Luke Vladimirovića (pod pseudonimom Norinije Starograđanin neretvanski) Pripisanje početka kraljestva bosanskoga. . . , Mleci 1775, u kojoj je Vladimirović na talijanskom jeziku tiskao Ahdnamu i druga dva turska fer-mana. Lastrić smatra da je Vladimirović krivo datirao Ahdnamu. Zato piše Dodatak za Pregled starina, unosi spomenute dokumente i uz komentar popravlja godinu datiranja Ahdname. Koncem listopada poslao je svoj Dodatak i stvarno kazalo u Anconu.

Već krajem prosinca 1775. dobio je Lastrić i drugo djelo u dva sveska Storia Civile ed Ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna (Građanska i crkvena povijest Dalmacije, Hrvatske i Bosne) od Gianantonija Bommana. Brzo ga je pročitao i kroz petnaestak dana (11. siječnja 1776) poslao u svoj Pregled starina Mali dodatak ovom Pregledu u povodu jedne nove povijesti. To je zapravo recen-zija i kritika spomenutog djela.1) Reakcije na III izdanje i Lastrićeva smrt. Čim je Lastrićevo djeloizašlo iz tiska, pobudilo je veliko zanimanje. Dalmatinski su franjevci smatrali da dekret »Cum divisa« nije zaslužio onako oštru kritiku, a ugarski su franjevci odbacivali Lastrićevu hipotezu o nastanku Bosanske vikarije i ostali uz svog povjesničara Urbana Fridricha52, koji je na temelju domaćih ljetopisa dokazivao da je Bosanska vikari ja osnovana tek 1340. Kako je Lastrić bio fizički već posve slab, na neke njihove prigovore odgovorio je Bonaven-tura Benić 1777. kratkim spisom »Cum auctor Epitome. . . « (Budu- ći da je pisac Pregleda starina. . . ) , u kojem brani neke Lastrićeve radnje53.

Na Lastrićev Mali dodatak privatnim pismom odgovorio je Gašpar Vinjalić. Pisao je Lastriću kako je on napisao djelo Storia Civile ed Ecclesiastica . . . i da ga tiskar u Veneciji zbog lošeg tali-;=nskog jezika nije htio tiskati. Da mu veliki uloženi trud ne propadne, zamolio je Bommana da mu popravi jezik, a ovaj je uz jezik popravljao i neke njegove tvrdnje te djelo izdao pod svojim rmenom. Vinjalić dokazuje kako je Bomman neke stvari umetao iz Kačića i na svoju ruku pomicao granicu Bosne. Upozorava Las-trića da mu se u Pregledu starina pri popisu biskupa potkrala pogreška: da je Pavao Posilović i Pavao Mosuljanin jedna osoba.

10. siječnja 1777. Lastrić odgovara Vinjaliću i izražava svoju sućut što je Bomman neljudski postupao i pokvario njegovo djelo. 7 vi se na Vladimirovića što je tiskao odiozni dekret, koji je u Bosni ..zazvao negodovanje. Ćudi se svom prijatelju provincijalu Radmanu što mu je dao dopuštenje za tisak.

Vinjalić se zahvaljuje Lastriću na izraženoj sućuti zbog nelojalnog i nekorektnog Bommanova postupka. Za tiskanje dekreta kaže da je kriv Radmanov tajnik koji je površno dao Vladimiroviću dopuštenje za tisak.

25. veljače 1777. Lastrić odgovara Vinjaliću da se i sam i-svjedočio da mu se u Pregledu starina u vezi s Pavlom Posilovicem :-:tkrala greška. Da je to vidio ranije, metnuo bi u »errata corrige«, a onda stavlja ove značajne reči: »Da nisam gotovo osamdesetogo-dišnjak, da mi je barem dvanaestak godina manje, i da mi ne drhte ruke, sigurno bih ponovno tiskao Pregled starina, ne samo da ga povećam, nego što sam već nakupio mnogo novih podataka kojih :-nda nisam imao«. Tuži se na svog sestrića koji je skrivio da u Pregledu starina ima bezbroj tiskarskih pogrešaka54

Lastrić je tjelesno sve više slabio. Na provinciskoj kongregaciji u Sutjesci 15. lipnja 1781. izjavljuje da ubuduće ne može sudjelovati na sastancima koji će se

održavati izvan Sutjeske55. "Jmro je 19. travnja 1783. i pokopan u samostanskoj crkvi Kraljeve Sutjeske

4. SUD O LASTRICU KAO HISTORIKU

I Svojim djelom Pregled starina Bosanske provincije Filip La-! stric postao je začetnik moderne bosanske historiografije. On se prvi uspio uzdići iznad ljetopisa, memoara, redan ja dokumenata i : prešao na znanstvenu povijest.

Svoje pisanje Lastrić temelji na povijesnim izvorima i probranoj stručnoj literaturi. Ne iznosi povijesne sudove kategorički, nego otvoreno kaže: »Ja sam već jedanput izjavio, što se jasno vidi iz Pregleda, da nikom ne navješćujem rata, niti koga izazivam na raspravu, nego da svakom dopuštam da zastupa svoje mišljenje. Ja također nisam prešutk> da ima mišljenja koja se mojim protive. Ipak sam s pravom mogao prihvatiti mišljenje, koje se bolje slaže s razumom i koje, kao i ja, zastupaju pisci velika glasa i starine. Nužno je bilo samo da ništa ne ustvrdim nepromišljeno i konačno, nego kao pretpostavku . . .« (129). On se nekoliko puta tuži da u Bosni nema mnogo dokumenata pa je njegovo djelo sažeto i »nema mnogo toga što je potrebno da se upotpuni kakva-takva povjesnica« (IV). Kao svaki pravi znanstveni radnik i Lastrić se obraća čitateljima i donosi popis arhiva i literature odakle je crpio građu za svoje djelo »da me ne bi netko optužio da sam zbog navedene stvarne oskudice dokumenata stavio nešto nepromišljena u ovo sitno djelce« (V).Vanjski oblik Lastrićeva Pregleda starina stoji na zavidnoj visini, u rangu evropskih znanstvenih djela onoga vremena. Podijeljeno je na osam poglavlja, a svako poglavlje, već prema potrebi, raščlanjeno je dalje na paragrafe, a paragrafi na brojeve. Slovima označava bilješke u tekstu, a donosi ih sitnim tiskom na kraju svakog paragrafa. Radi preglednosti teksta mijenja obična i kurzivna slova, a na vrh stranice stavlja poglavlje i paragraf o kojima se radi. Prema običajima onog vremena, na marginama su kurzivom upisani kratki sadržaji teksta. Sadržaj pojedinih poglavlja stavlja na početak djela, a na koncu donosi stvarno kazalo poredano abecednim redom na pet stranica, gdje je kod svakog pojma, radi boljeg .nalaženja, označena stranica i marginalni broj. Djelo je ukrašeno s četiri vinjete, devet inicijala i grbom bosanskog kraljevstva.

Lastrićevi suvremenici cijene njegov znanstveni rad i njega kao izvanredno naobražena i sposobna čovjeka. Provincijal Bonaven-rura Benić, u dopuštenju za tisak, piše: »To nam je djelo bogodano podario muž koji ima gotovo osamdeset godina no koji je na književnom polju vrlo okretan; u njemu je on vrlo kratkim i jasnim načinom, obilno i učeno, iznio na svjetlo ono što je, prekriveno prahom starine i najdubljim tminama, spavalo mrtvim snom. O tome se, na našu štetu, dijelom šutjelo a dijelom se na to ravnodušno zaboravljalo. U svom djelcu on je toj starini uvelike rasvijetlio zagubi jene spomenike, svojim bistrim perom on je skladno izmirio raznolika naziranja novijih, i, napokon, on je našim potomcima ostavio mnoge korisne primjere da se u njih ugledaju« (VIII).

U samim počecima svog povijesnog rada Lastrić je pokazao stručnost i akribiju pa ga Farlati cijeni kao »čovjeka osobite učenosti, koji vrlo dobro poznaje (scientissimum) mjesta i starine ovog 'bosanskog) kraljevstva i crkve«. Zahvaljuje Filipoviću i Dobreti-ću »što su mi za pomoćnika u mojim studijama našli tolikog i takvog muža, vrlo marljivog istražitelja bosanskih stvari, a o. Filipu, što mi je u mojim studijama preuzeo toliko posla i muke«77. Ovakav sud mogli bismo uzeti kao oblik zahvalnosti i uljudnosti, da Farlati nije kurzivom doslovno unio Lastrićeva mišljenja i opaske. Luka vladimirović, koga Lastrić kao znanstvenog

radnika nije puno cijenio, kaže za Lastrića da je »muž izvanredno učen« i da je »mnogo uzdignute pameti i pofaljene uspomene«78.Svoj povijesni rad Lastrić shvaća kao trud dobronamjernog amatera. Radio je iz poštovanja i poslušnosti prema poglavarima i da ispuni želju svojih prijatelja, nadahnut ljubavlju prema zajednici u kojoj živi i prema zemlji iz koje je potekao. »Svjestan sam — piše on — i ne stidim se iskreno priznati da nisam stručnjak, niti da imam sposobnosti nastupati kao povjesničar. . . Prisilila me je ■edino potreba, spomenuta već prije u predgovoru, da objavim posve sažeti Pregled starina Bosanske provincije. Prisililo me, zatim, poštovanje i, rekao bih, poslušnost prema osobama kojima dugujem obadvoje, a koje žele, iako me na to ne sile, da ovo djelo ponovno tiskam, prošireno nekim bilješkama, posebno o građanskoj Bosni, jer te stvari iščezavaju u pepelu zaborava« (V). Lastrić priznaje da ga kod toga posla »nije vukla želja za isticanjem a još manje pohlepa za dobitkom, nego samo namjera da spasim čast svoje plodne majke Provincije«. Svoju širinu pokazuje i tim što spremno prima sve popravke i sugestije. »Premda je učeni pisac smatrao da treba da me ispravi s obzirom na granice pokrajina i država o kojima govori, neka nitko ne misli da me je uvrijedio ili da se zbog toga osjećam uvrijeđen« (129), ali mu kasnije uporno i bistro obrazlaže svoje mišljenje. Poštiva svaki uloženi trud na znanstvenom polju i kaže: »Čudim se što neki ocjenjivači traže dlaku u jajetu — misli na Bommanovo djelo — i sumnjaju u istovjetnost pisca i njegovu iskrenost. . . Ja te trice mimoilazim pa volim više pretpostavljati da je pisac prešutio svoje ime i naslov iz skromnosti nego da donosim kriv sud. Rekao sam da se čudim što ocjenjivači traže dlaku u jajetu, ali se još više čudim onima koji imaju slab vid i procjenjuju djelo samo s površine ne zalazeći dublje u njega« (130).

Lastrića u cijeloj njegovoj djelatnosti, prvenstveno, tišti suvremena problematika franjevačke orovincije Bosne Srebrene. Da bi nju bolje sagledao i pravilnije rješavao, on proučava njezinu povijest. U vrijeme kad je starost bila ujedno i znak zasluga i predmet časti, kad su prednost i stara prava bili čvrst bedem protiv bilo kakvog nasrtaja na teritorij ili djelatnost zajednice i dobra iskaznica pred širom javnošću (što za mnogostruko ovisne bosanske franjevce nije bilo nevažno), Lastrić dokazuje i brani stara prava i prednost svoje zajednice. Da su drugi pokušali to samo osporiti, to bi se već nekako podnijelo, ali kad su pokušali preoteti stara prava, časti i povlastice, to Lastrić i njegova generacija nisu mogli dozvoliti. S ovog motrišta možemo barem donekle razumjeti tu nje-govu borbu za prednost. U takvom kontekstu nije čudno što Lastrić priznaje određena prava i onima kojima —strogo uzevši — ne bi morao priznati (kao Bosni Hrvatskoj), ali ništa ne daje onima koji tu prednost pokušavaju pravničkim smicalicama preoteti. Problem prednosti provlači se kao osnovni ton kroz cijelo djelo i daje mu ponegdje negativan prizvuk.

Svoje povijesno djelo Lastrić nastavlja i nadograđuje na prvo izdanje, koje je imalo cilj da vodećim ljudima u Franjevačkom redu pokaže neopravdanost zahtjeva prekosavskih franjevaca. Odatle ono, posebno prvi njegov dio, pretpostavlja mnogo predznanja i ne može se razumjeti bez komentara. I onda kad je taj problem bio pravno skinut s dnevnog reda, on je u djelu i dalje ostao prisutan. Novi problemi zajednice tražili su i nove zahvate, pa je Lastrić u kasnija izdanja stavljao dokumente da se sačuvaju, ali, i da pokaže biskupima, svojim suvremenicima (sjetimo se njegova sukoba s biskupom Dragićevićem), dokle sežu njihove kompetencije i kakve bi sve neprijatnosti mogli doživjeti u slučaju prijestupa. Radi toga on uz povijesne izvore iznosi i povijesno-pravne.Lastrićeva služba i djelovanje silili su ga da trajno promatra mjerne i događaje. Nije išao pretraživati arhive po drugim pokrajinama ili po Rimu, jer se bojao da bi protivnici u međuvremenu mogli ostvariti neke svoje naume, koje bi kasnije teško bilo osporiti. Zato je ostao uglavnom u Bosni i pratio sve suvremene događaje i kušao naslutiti i predvidjeti šta bi se sve moglo dogoditi da bi brzo odgovorio na

svaki izazov. To je najbolje dokazao prigodom tiskanja ovog djela. Čim je dobio Vladimirovićevu knjigu, popravlja krivo citiranje Ahdname i šalje u Pregled starina Dodatak. O Bomma-I novu djelu čuo je razne priče, ali se na njih ne osvrće, već kritizira njegovo nepoznavanje geografije i povijesti.Kad piše o građanskoj povijesti Bosne, Lastrić je više rodoljub nego učenjak'. »Pročitao sam — piše on — kako je neki ozbiljan povjesničar rekao da je za svakog čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao« (94). Zato on želi i o tome,nešto reći, prem-ia ima manje podataka i izvora nego za povijest Bosanske provin-tje. Zali što je literatura o Bosni siromašna, što se o njoj pisalo i prepisivalo uglavnom iz starih autora, koji nisu poznavali geografi; e. Dugo vremena u nju nisu ulazili geografi, jer je turska vlada zkog stranca, s kojom god svrhom dolazio, sumnjivo gledala ili smatrala uhodom. Zato Lastrić opisuje ljepote i prirodna bogatstva Bosne; cijelom svijetu želi reći da je ta zemlja bogata i sposobna jeti od svog prirodnog bogatstva. Prilikom opisa poziva u pomoć svjedoke, govori iz vlastitog iskustva i trudi se da bude što uvjer-! Ipviji, da ga kritičari ne bi smatrali pretjeranim a njegov opis :mišljenim. Tuži se što stari povjesničari, geografi i kozmolozi o Bosni pišu površno i uglavnom iznose surovost i neprohodnost bo-sanskih planina, a ona je tako lijepa i bogata. Ni turskoj vlasti, mog tajne državne politike«, nije drago da se o Bosni piše, posebno njezinom bogatstvu i ljepotama.

Svojim opisom, čini se, Lastrić želi upitati i kršćanske vladare, zašto oni tako malo cijene Bosansko kraljevstvo, »koje je i te tako vrijedno«. Ne bi se oni morali bojati ni brojnih bosanskih tvrđava, koje za suvremenu vojnu vještinu nemaju gotovo nikakva mačenja, te poimenice nabraja bosanske tvrđave koje su opasane zrnom i na turski način opskrbljene posadom.

Kad govori o staroj slavi svoje domovine, Lastrić se uglavnom drži Miinstera, Orbinija i Farlatija. Pokušava odgonetnuti podrijetlo mena Bosna, premda je svjestan kako je teško nagađati o toponi-vima. i pristaje uz Miinstera i Orbinija da ime Bosna potječe od p-Lemena Besa, a ne od naziva istoimene rijeke. Svjestan je da je to amo pretpostavka, ali mu ta hipoteza izgleda vjerojatnija i više Mizvara njegovim povijesnim interpretacijama.

Za Lastrića — kao i za bosanske katolike XVIII stoljeća — : vam Bosanskog kraljevstva nije samo povijesni pojam. On živi u uvjerenju da je član slavnog Bosanskog kraljevstva, a da je turska I vlast, premda je tu već tristo godina, tuđinska — i da će sigurne i proći. Zato često naglašava katoličko uvjerenje bosanskih banova : »kraljeva i ne može im oprostiti častohleplje, međusobna ratovanja i suradnju s neprijateljima. U lijepom svjetlu prikazuje bana Kulina i prenosi narodne predaje o njemu.

Dosta prostora Lastrić je posvetio granicama Bosanskog kraljevstva. One nisu problematične sa sjevera, istoka i juga, ali je problematična granica na zapadu i jugozapadu. Tim pitanjem pozabavio se on pobijajući dekret »Cum divisa«, a kad je Bomman pomakao granicu Hrvatske na rijeku Vrbas, a Jajce, Banjaluku i Bihać nazvao glavnim gradovima Bosne, Lastrić mu se ruga: »Kako se onaj koji poznaje ove krajeve može uzdržati od smijeha kad naiđe na ovakva proturječja? Zamisli sličnu stvar pa te molim, dragi Bommane, prosudi i donesi odluku. Ja kažem da je Jadransko more sjeverna granica Italije a južna granica Dalmacije i njezinih otoka. A onda, kad nabrajam glavne gradove Dalmacije, reknem da je to, uz ostale, Ancona, Senogallia, Asiz. . . Zar ne bih time kod tebe izazvao smijeh? Tako i ti, dragi moj, tjeraš sve one koji poznaju ove krajeve na smijeh kad stavljaš glavne gradove Bosne u svoju Hrvatsku. Pozivam te stoga, dragi moj, da ovu pogrešku ispraviš; ili da spomenute gradove (kao Samson vrata Gaze) preneseš preko obale Vrbasa na istočnu stranu, ili da priznaš istinu da se Bosna znatnim dijelom proteže s onu stranu Vrbasa« (132 — 133).

Već u ovom donesenom tekstu, a i na drugim mjestima, osjeća se da je Lastrić profesor filozofije. Ne filozofira o povijesti, ali se ponegdje služi filozofskom

metodom; pravi smjele kombinacije i poredbe da svoje tvrdnje učini što prihvatljivijim. Ne traži zadnje uzroke povijesnih događaja, nego provodi u život važan Ciceronov princip istinitosti i autentičnosti u pripovijedanju i dokazivanju onoga što se dogodilo u prošlosti. Zato on o nekim izvorima i sudovima otvoreno iznosi svoje rezerve.

Lastrić je i svojevrstan prosvjetitelj, koji i poviješću poučava. Sve što je napisao u Pregledu starina nije skupio samo po arhivima i knjigama, nego je tu unio i dosta svojih geografskih, etnografskih, kulturno-povijesnih zapažanja, a često unosi u izlaganje i tumačenja povijesno-pravnih pojmova i druge informacije. U njegovu djelu uz povijest i geografiju susrećemo i recenziju i pravu povijesnu kritiku. Premda je nekad, zbog nesigurnosti izvora, nepouzdan u svojim informacijama, ipak ie uvijek kritičan u svojoj metodi i pristupu. Tako nam je on prvi ponudio svoja tumačenja nekih problema iz povijesti Bosne i bosanskih franjevaca. U tom poslu nije imao sličnih prethodnika.

Mada se Lastrić u svojim povijesnim djelima služio i starom baroknom literaturom, ipak nije upao u maglovitu baroknu kiće-nost, a u svojim zaključcima ide samo dotle dokle su ga doveli povijesni izvori i stručna literatura. Nije se uvijek uspio osloboditi oe: opisnog nizanja podataka, ali ih je kritički birao i pisao samo što je smatrao istinitim i korisnim. Lastrićev povijesni opus je pionirski, ali značajan za cijelu franjevačku i građansku Bosnu. U njemu je on nadrastao ranije postavke svojih prethodnika i, premda bojažljivo i skromno, udario elj modernoj historiografiji Bosne. Zato ovo njegovo djelo, iako avnom;franciskanološko, prerasta granice franjevačke provincije u kulturnom pogledu urasta u opće tokove bosanske povijesti. Jedina mi je želja i cilj — piše Lastrić —- da potaknem buduća;; pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu zna-: oosti, koju ni naši stari nisu razvijali. Ja sam se ovim počeo baviti i gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku, upola slijepih oči-i; ju i na izmaku tjelesne snage. Nadam se da kasniji naraštaji neće, prezreti moj trud zbog oskudnosti i nesavršenosti djela. Umjesto o:ga, nadam se, kad dođu do bogatijih dokumenata i ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti«

5. LASTRIĆEV UTJECAJ NA KASNIJE HISTORIČARE

Svoja povijesna djela Lastrić je tiskao na latinskom jeziku u dosta ograničenom broju primjeraka. Stoga nije imao utjecaja na šore slojeve čitatelja. Čitali su ga franjevci i drugi znanstveni radnici XVIII i XIX stoljeća i često se na njega pozivali. Njegova povijesna istraživanja smatrana su uglavnom znanstveno prihvat-oivim.

Drugim izdanjem Pregleda starina (1765) iscrpno se služio ljubljanski Ijetopisac i povjesničar Mauro Fajdiga u svom ogromnom rukopisu (1209 stranica) »Serafinska Bosna«79. Izričito kaže rla se ne drži onih autora koji Bosne ne poznaju, nego Filipa Oćevca, koji je njezin sin, u njoj stalno boravi i koji ju je gotovo svu ibišao. Slično je postupio i nepoznati pisac sedamdesetih godina XVIII stoljeća kad je počeo pisati »Ljetopis Provincije«

Vidjeli smo da su na reakcije i kritike III izdanja Lastrićeva Pregleda starina odgovarali Benić i Lastrić, ali poslije njegove smrti nastaje dvadesetgodišnje zatišje uvjetovano političkim okolnostima i općom stagnacijom u životu i djelatnosti Provincije81. Na takvo ozračje reagirala je uprava Provincije 1800. i odredila Ivu Mirčetu i Ivu Perišića da nastave prikupljati dokumente i "bilješke iz

povijesti Provincije, ondje gdje je Lastrić stao. Oni su se ozbiljno prihvatili posla i pokupili dosta građe iz druge polovice XVII stoljeća

U prvoj polovici XIX stoljeća Kristićević88, Marijanović, M i k i ć i drugi ljetopisci bilježe davne i suvremene događaje, ali se nijedan nije ozbiljnije bavio ni bosanskom ni franjevačkom poviješću. osim Ivana Franje Jukića. On se u svom djelu »Zemljopis i poviesnica Bosne«, Zagreb 1851, tuži na nemarnost svojih prethodnik i kaže: »Jedini Oćevac Fr. Filip Lastrić, nešto malo al dobro pisao je, i da. ga budu drugi slijedili, dosad bi podpunu geografiju i historiju Bosne imali«84. Svi bosanski šematizmi, sve do najnovijih, svojim uvodima služili su se uglavnom samo Lastrićevim znanstvnim dostignućima

U drugoj polovici XIX stoljeća pa i kasnije pojavljuje se veliko zanimanje za povijest Bosne. Franjevački povjesničari Anto Knežević, Martin Neđić, Rafo Barišić, Ignacije Strukić, Dobroslav Božić, Mijo Vjenceslav Batinić, Jeronim Vladić, Julijan Jelenić drugi — obilno su se služili ovim Lastrićevim povijesnim djelom.

Andrija Zirdum