BOSANSKI STEĆAK

106

BOSANSKI STEĆAK

BOSANSKI STEĆAK BOSANSKI STEĆAK BOSANSKI STEĆAK

BOSANSKI STEĆAK BOSANSKI STEĆAK BOSANSKI STEĆAK BOSANSKI STEĆAK










BOSANSKI STEĆAK

BOSANSKI STEĆAK BOSANSKI STEĆAK























BOSANSKI STEĆAK













JEDANAESTA ZAPOVIJED - IZABRANE PJESME

BOSANSKI STEĆAK

PJESME IZ RANIJEG PERIODA

IZDAVAČ: Društvo pisaca Bosne i HercegovineSarajevski dani poezijeEDICIJA BOSANSKI STEĆAKUREDNIK:ZA IZDAVAČA:CopyrightLIKOVNI PRILOZI:DIZAJN KNJIGE:ŠTAMPA:

KNJIGA JE OBJAVLJENA UZ PODRŠKUFONDACIJE ZA IZDAVAŠTVO SA�JEVO


BOSANSKI STEĆAK

PJESME IZ RANIJEG PERIODA

IZDAVAČ: Društvo pisaca Bosne i HercegovineSarajevski dani poezijeEDICIJA BOSANSKI STEĆAKUREDNIK:ZA IZDAVAČA:CopyrightLIKOVNI PRILOZI:DIZAJN KNJIGE:ŠTAMPA:

KNJIGA JE OBJAVLJENA UZ PODRŠKUFONDACIJE ZA IZDAVAŠTVO SA�JEVO

7

MICHAEL KRÜGER

NAKNADNA PJESMA

Znakovi govore jednim drugim jezikom:

to je njihovo neotuđivo pravo.Mi smo se prečvrsto

oslonili na njihovu dvosmislenost,

sad smo uvrijeđeni i šutljivi. Evo nas opet

zasjeli smo u tuđim stolicama i kopamo

revno po brdima papira. Puno togase opet rimuje,

što je prije koju godinu zvučalo kao omaška.

Iz zbirke „Reginapoly" (1976)Preveo Vahidin Preljević


7

MICHAEL KRÜGER

NAKNADNA PJESMA

Znakovi govore jednim drugim jezikom:

to je njihovo neotuđivo pravo.Mi smo se prečvrsto

oslonili na njihovu dvosmislenost,

sad smo uvrijeđeni i šutljivi. Evo nas opet

zasjeli smo u tuđim stolicama i kopamo

revno po brdima papira. Puno togase opet rimuje,

što je prije koju godinu zvučalo kao omaška.

Iz zbirke „Reginapoly" (1976)Preveo Vahidin Preljević


8 9

MICHAEL KRÜGER

OKO 1750.

Tri jabuke, dvije šljive,kuhinjsko posuđe: nepodijeljena,istina se sakupila;kao u nekoj vitrinileži pred tobom,nedirnuta i nedodirljiva.Moraš okrenuti glavu,da ne poludiš.Kao lopov bježiši više ništa kod sebe nemašosim tišine,koja ti neprestano iskače iz grudi.

Iz zbirke Lidas Taschenmuseum (1981)Preveo Vahidin Preljević

IZ STARE RUMUNIJE

Ja sam zakon, reče on, ja sam kaputnaroda, vi ste moj jezik.

Moja žena nosi ogrliceOd svježih srdaca, jer samo onaj ko bira

ljepotu, steći će besmrtnost.Kad izjašem, suncokreti zašušte

i okrenu mi glavu,samo korijeni propadaju u carstvu zemlje.

Preda mnom se gase čuda,a mora se iscrpljuju.

Naslijedili smo jednu pripovijest, naš zakon,sve ostalo je izvor zablude i svađe.

Jedan dio naše sreće pojedu seljaci,drugi pojede sam sebe.

Kad mi gradimo naše kućemalteru dodajemo mlijeko.

Naši pjesnici gube glas.Sad kruže kožnatim prstom oko

čežnje, a nikad je ne dohvate.Moj narod čini ono što narodu valja činiti:

klanja se. Orao, govorim ja nadsavijenim vratovima, jede lešinu,

a ne puzajuća imela,koja nam kovrča i slama srce.

Samo je trideset godina moćnik smiovladati, onda ga je narod smaknuo:

ko lažira kalendar, biva ubijen,takav je običaj.

Frankfurter Allgemeine Zeitung, 23.08.1989 Preveo Vahidin Preljević


8 9

MICHAEL KRÜGER

OKO 1750.

Tri jabuke, dvije šljive,kuhinjsko posuđe: nepodijeljena,istina se sakupila;kao u nekoj vitrinileži pred tobom,nedirnuta i nedodirljiva.Moraš okrenuti glavu,da ne poludiš.Kao lopov bježiši više ništa kod sebe nemašosim tišine,koja ti neprestano iskače iz grudi.

Iz zbirke Lidas Taschenmuseum (1981)Preveo Vahidin Preljević

IZ STARE RUMUNIJE

Ja sam zakon, reče on, ja sam kaputnaroda, vi ste moj jezik.

Moja žena nosi ogrliceOd svježih srdaca, jer samo onaj ko bira

ljepotu, steći će besmrtnost.Kad izjašem, suncokreti zašušte

i okrenu mi glavu,samo korijeni propadaju u carstvu zemlje.

Preda mnom se gase čuda,a mora se iscrpljuju.

Naslijedili smo jednu pripovijest, naš zakon,sve ostalo je izvor zablude i svađe.

Jedan dio naše sreće pojedu seljaci,drugi pojede sam sebe.

Kad mi gradimo naše kućemalteru dodajemo mlijeko.

Naši pjesnici gube glas.Sad kruže kožnatim prstom oko

čežnje, a nikad je ne dohvate.Moj narod čini ono što narodu valja činiti:

klanja se. Orao, govorim ja nadsavijenim vratovima, jede lešinu,

a ne puzajuća imela,koja nam kovrča i slama srce.

Samo je trideset godina moćnik smiovladati, onda ga je narod smaknuo:

ko lažira kalendar, biva ubijen,takav je običaj.

Frankfurter Allgemeine Zeitung, 23.08.1989 Preveo Vahidin Preljević


10 11

MICHAEL KRÜGER

BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

KRATKO PRIJE OLUJE

2003.


10 11

MICHAEL KRÜGER

BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

KRATKO PRIJE OLUJE

2003.


12 13

MICHAEL KRÜGER

SJENA I SVJETLO

Znao sam jednog, nije znao ništatamnije od svjetla koje je cijeli život

istraživao kratkovidnim očima. Zadubljivao se u guste sjene

Talmuda i dotjerivao poput dnevničarabradate spise gnoze,

sve dok i sam nije postao poput jednog od slovakoja ne spoznaju Boga.

Od njega sam naučio odakle dolazi svjetlona Vermeerovim slikama, koje se nikad ne ponavlja.

Njegovi pametni, kratki eseji o uglu,ćošku, velu čitaju leptirice

koje se uzdižu iz učenih knjiga,njegov roman u fragmentima ostaje nešto nečuveno.

Svaki dan posjećivali smo bunar u koji je,kako priča kaže, upala sluškinja

dok je posmatrala zvijezde, i ništaga nije moglo potresti više od mrava

koji okreću kuglu zemaljsku. Kad utihnu svijeća na čijem sjaju je

napisao sve svoje spise, predao sekonačno svjetlu u koje nije vjerovao.

Preveo Naser Šečerović


12 13

MICHAEL KRÜGER

SJENA I SVJETLO

Znao sam jednog, nije znao ništatamnije od svjetla koje je cijeli život

istraživao kratkovidnim očima. Zadubljivao se u guste sjene

Talmuda i dotjerivao poput dnevničarabradate spise gnoze,

sve dok i sam nije postao poput jednog od slovakoja ne spoznaju Boga.

Od njega sam naučio odakle dolazi svjetlona Vermeerovim slikama, koje se nikad ne ponavlja.

Njegovi pametni, kratki eseji o uglu,ćošku, velu čitaju leptirice

koje se uzdižu iz učenih knjiga,njegov roman u fragmentima ostaje nešto nečuveno.

Svaki dan posjećivali smo bunar u koji je,kako priča kaže, upala sluškinja

dok je posmatrala zvijezde, i ništaga nije moglo potresti više od mrava

koji okreću kuglu zemaljsku. Kad utihnu svijeća na čijem sjaju je

napisao sve svoje spise, predao sekonačno svjetlu u koje nije vjerovao.



14 15

MICHAEL KRÜGER

GOVOR PUTNI�

Da li je slobodna ova stolica? Smijem li sjesti?Odavno sam na putu. Moja obućaod kamenčića izmamila je ulični ep,a od asfalta njegov jecaj zamašćeni. Uvijek samišao putevima koje su izgradili drugi,svaki kamen sjećanje je na prošle putnike. Osjećao sam hladnoću i neosvojivu toplinu,nesreću prepoznavao po blistavim očima. Ljubav me nije zadržavala. A bolje išla pored mene i nije htjela preticati. Slušao sam pjesme i slobodan govor,ni o jednu rimu se ne spotaknuh. Sreo sam ljudekoji su riješili problem smrti,i druge koji su još uvijek vjerovali u besmrtnost. Sve što je mojim prethodnicima ispalo, ja bih to podigao, što mi ruksak učini teškim.Sada, kad sam opet sve bliži početku,noge otkazuju poslušnost. Umoran sam, jedva gledam, putovanje je bilo na račun očiju. Ako mi dozvoljavate, uzet ću komad hljebai malo vina. Hvala. Sada se osjećam gotovo kao kod kuće.


ISELJENJE

Sobe sad su prazne, koferistoje u hodniku pored smrknutih kutija

u kojima se knjige bore s novinama.Nejednaka borba: papir protiv papira,

nastavak stare tragedije.

Kako jak miris ima praznina! Muhaleti svoje krugove i fotogra�ra,

anđeo s crnom zastavom,zaluđen svojom zvrndavom liturgijom.

Na prozorskoj klupi novčićstare valute koja plaća sve.

Nijedna stolica, nijedan krevet više ne moli za obzir,čak i sjećanje se izgubilo

poput žohara. Da li je neko živio ovdje?Uskoro će se useliti večer

i izbrisati otiske slikakoje smo skinuli

da ih više nikada ne objesimo.



14 15

MICHAEL KRÜGER

GOVOR PUTNI�

Da li je slobodna ova stolica? Smijem li sjesti?Odavno sam na putu. Moja obućaod kamenčića izmamila je ulični ep,a od asfalta njegov jecaj zamašćeni. Uvijek samišao putevima koje su izgradili drugi,svaki kamen sjećanje je na prošle putnike. Osjećao sam hladnoću i neosvojivu toplinu,nesreću prepoznavao po blistavim očima. Ljubav me nije zadržavala. A bolje išla pored mene i nije htjela preticati. Slušao sam pjesme i slobodan govor,ni o jednu rimu se ne spotaknuh. Sreo sam ljudekoji su riješili problem smrti,i druge koji su još uvijek vjerovali u besmrtnost. Sve što je mojim prethodnicima ispalo, ja bih to podigao, što mi ruksak učini teškim.Sada, kad sam opet sve bliži početku,noge otkazuju poslušnost. Umoran sam, jedva gledam, putovanje je bilo na račun očiju. Ako mi dozvoljavate, uzet ću komad hljebai malo vina. Hvala. Sada se osjećam gotovo kao kod kuće.


ISELJENJE

Sobe sad su prazne, koferistoje u hodniku pored smrknutih kutija

u kojima se knjige bore s novinama.Nejednaka borba: papir protiv papira,

nastavak stare tragedije.

Kako jak miris ima praznina! Muhaleti svoje krugove i fotogra�ra,

anđeo s crnom zastavom,zaluđen svojom zvrndavom liturgijom.

Na prozorskoj klupi novčićstare valute koja plaća sve.

Nijedna stolica, nijedan krevet više ne moli za obzir,čak i sjećanje se izgubilo

poput žohara. Da li je neko živio ovdje?Uskoro će se useliti večer

i izbrisati otiske slikakoje smo skinuli

da ih više nikada ne objesimo.



16 17

MICHAEL KRÜGER JEDANAESTA ZAPOVIJED - IZABRANE PJESME

HOTEL

Hotel je zatvoren, ja samposljednji gost. Ponekad još navrate ptice, čuje se kako tihonabadaju po crijepu.Moj odlazak odgađa se iz dana u danu sve duži ostanak. Zgrada ima napuklina, ulazakna vlastiti rizik. Sutra selimu podrum, sa zalihama. Ako nemaš ni na šta pravo,iz toga možeš crpiti dugo.

Preveo Naser Šečerović Preveo Naser Šečerović

STIGAO

Grad je gotovo prazan.Na benzinskim pumpama u centru

samo još nude mržnjuza neku nepoznatu valutu.

Trava i žaraopsjedaju pumpe

čiji brojači pokazuju jezikkoji ovdje ne razumije niko.

Radnik nam nijem želi održati lekciju.

Napregnuto zuri u nebo, kao da se trudida tamo nešto pročita.

Kratka je naša sjenapod suncem u zenitu.

16 17


HOTEL

Hotel je zatvoren, ja samposljednji gost. Ponekad još navrate ptice, čuje se kako tihonabadaju po crijepu.Moj odlazak odgađa se iz dana u danu sve duži ostanak. Zgrada ima napuklina, ulazakna vlastiti rizik. Sutra selimu podrum, sa zalihama. Ako nemaš ni na šta pravo,iz toga možeš crpiti dugo.


STIGAO

Grad je gotovo prazan.Na benzinskim pumpama u centru

samo još nude mržnjuza neku nepoznatu valutu.

Trava i žaraopsjedaju pumpe

čiji brojači pokazuju jezikkoji ovdje ne razumije niko.

Radnik nam nijem želi održati lekciju.

Napregnuto zuri u nebo, kao da se trudida tamo nešto pročita.

Kratka je naša sjenapod suncem u zenitu.

18 19


RUSE/DUNAV

U Ruse htjedosmo ići,taj oglodani gradić na rijeci,da pronađemo čovjeka koji je rekao:„Sada ćemo mu odsjeći jezik.“No zima je. U So�ji nedruželjubivi tipovi drijemaju po uglovima ulica, uzdrmani ledenom sjetom. Omamljeni slastičar u centruzaboravio je crkvu, sada je čuva jedna gola kost. Samo toplina, kaže sveta Ivona,ima monopol na ljubav.

Do maloprije rijeka je izgledala kao krv koja teče,koja napušta tijelo sa mutnom kožom,zatim je snijeg blokirao cestu,krilo bijelog goluba pokazivalo nam je put. Navodno je Aleksandar Veliki ovdje ustrijelio crnu srnu.Kasnije dođoše monasi s crnim bradamada od pčela pravoslavnu liturgijuuče. Crkveni oci zujejoš uvijek pod snijegom: svaka molitvazvuči poput rezanja nježnog noža.Na rubu snježna sinagoga, pred njom jedno drvo trese svoje ćirilične grane.

Ispod nas, kažu, teče Dunav.Bešumni brod nosi snijeg

na topljenje do Crnog Mora.Na kormilu je Penka, rječiti anđeo,

riječi mu poput ledenica ispadaju iz usta.Danas još ne, sutra, ali ko će nam reći

da vrijeme puzi natrag u bijeli sat.Zavidimo snijegu na njegovoj šutnji.


18 19


RUSE/DUNAV

U Ruse htjedosmo ići,taj oglodani gradić na rijeci,da pronađemo čovjeka koji je rekao:„Sada ćemo mu odsjeći jezik.“No zima je. U So�ji nedruželjubivi tipovi drijemaju po uglovima ulica, uzdrmani ledenom sjetom. Omamljeni slastičar u centruzaboravio je crkvu, sada je čuva jedna gola kost. Samo toplina, kaže sveta Ivona,ima monopol na ljubav.

Do maloprije rijeka je izgledala kao krv koja teče,koja napušta tijelo sa mutnom kožom,zatim je snijeg blokirao cestu,krilo bijelog goluba pokazivalo nam je put. Navodno je Aleksandar Veliki ovdje ustrijelio crnu srnu.Kasnije dođoše monasi s crnim bradamada od pčela pravoslavnu liturgijuuče. Crkveni oci zujejoš uvijek pod snijegom: svaka molitvazvuči poput rezanja nježnog noža.Na rubu snježna sinagoga, pred njom jedno drvo trese svoje ćirilične grane.

Ispod nas, kažu, teče Dunav.Bešumni brod nosi snijeg

na topljenje do Crnog Mora.Na kormilu je Penka, rječiti anđeo,

riječi mu poput ledenica ispadaju iz usta.Danas još ne, sutra, ali ko će nam reći

da vrijeme puzi natrag u bijeli sat.Zavidimo snijegu na njegovoj šutnji.


20 21



MOST

Samo jedan uski most koji s tamompovezuje tamu. I jedno svjetlošto svijet raspršuje u sićušne tačke koje mukotrpno povezujemo mi,da bismo dobili sliku s čvrstim okvirom.Sa sjevera nerazumljive rečenice pušupreko brvna, riječi djetinjstva, u meduronjene i u vjetar bačene,žele nas pogoditi, ovdje, na mostukoji tamu povezuje s tamom. Ispod nas voda kamenju oduzimaoštrinu, kako bi moglo nastaviti i rastvoriti se u moru.Kako je sićušan most koji povezujetvoje oči – on je poput krikanad strahom bez riječi, ništa više.

POSJETA GROBLJU

Otvaraju grobnicu, radnici s obje nogestoje u raki, iz dubine gledaju

gore prema meni. Skriveno polahko postaje vidljivo, crvenim rukama

izneseno na svjetlo. Grumenje zemlje, puževi,drvo i nekoliko kostiju, ništa što bi nas

moglo zastrašiti. Jesam li više očekivao?Kao dijete sam htio znati šta sve

s mrtvim nestaje i nikada višese ne pojavi, svete stvari života.

Idem dalje, moja sjena na vlastiti račun traži druge mrtve,

poput mjesečara balansirana zelenom rubu između grobnica.

20 21



MOST

Samo jedan uski most koji s tamompovezuje tamu. I jedno svjetlošto svijet raspršuje u sićušne tačke koje mukotrpno povezujemo mi,da bismo dobili sliku s čvrstim okvirom.Sa sjevera nerazumljive rečenice pušupreko brvna, riječi djetinjstva, u meduronjene i u vjetar bačene,žele nas pogoditi, ovdje, na mostukoji tamu povezuje s tamom. Ispod nas voda kamenju oduzimaoštrinu, kako bi moglo nastaviti i rastvoriti se u moru.Kako je sićušan most koji povezujetvoje oči – on je poput krikanad strahom bez riječi, ništa više.

POSJETA GROBLJU

Otvaraju grobnicu, radnici s obje nogestoje u raki, iz dubine gledaju

gore prema meni. Skriveno polahko postaje vidljivo, crvenim rukama

izneseno na svjetlo. Grumenje zemlje, puževi,drvo i nekoliko kostiju, ništa što bi nas

moglo zastrašiti. Jesam li više očekivao?Kao dijete sam htio znati šta sve

s mrtvim nestaje i nikada višese ne pojavi, svete stvari života.

Idem dalje, moja sjena na vlastiti račun traži druge mrtve,

poput mjesečara balansirana zelenom rubu između grobnica.

22 23


ZADNJA PITANJA

Moja kuća ima šestero vrata,od dobrog drveta sva.Prva su predugo pregovaralas arhitektom o mjestukoje im pripada, i zatvorena su. Druga su alergična na svjetloi danju se ne daju otvoriti.Treća stoje otvorena samo u snu i pokazuju starog bradatog anđelakoji ispunjava svoju obavezu.Četvrta vode u savršen svijeti više se ne koriste.Peta traže svoj oblikprema starom mjerilu mogućeg.Šesta su nevidljiva.Godinama opipavam rukama zidove, da ih konačno nađem. Naravno, bilo bi mogućeu kući probiti još jedna vrata,kao što mi savjetuju svi prijatelji. Ali radije ću srušiti kućuda u ruševinama pronađem ulaz.

NAKON ŠETNJE

Nabrajamo šta smo vidjeli:pse; stare ljude; potok bez vode;

crkvu koja je žestoko hvatala zrak.Smione ptice, zauzete tragedijom

koja ostade nevidljiva. Kasni leptir,biće da je već mrtav.

Zaboravio sam o čemu smo pričali.Nismo pričali o umjetnosti.


22 23


ZADNJA PITANJA

Moja kuća ima šestero vrata,od dobrog drveta sva.Prva su predugo pregovaralas arhitektom o mjestukoje im pripada, i zatvorena su. Druga su alergična na svjetloi danju se ne daju otvoriti.Treća stoje otvorena samo u snu i pokazuju starog bradatog anđelakoji ispunjava svoju obavezu.Četvrta vode u savršen svijeti više se ne koriste.Peta traže svoj oblikprema starom mjerilu mogućeg.Šesta su nevidljiva.Godinama opipavam rukama zidove, da ih konačno nađem. Naravno, bilo bi mogućeu kući probiti još jedna vrata,kao što mi savjetuju svi prijatelji. Ali radije ću srušiti kućuda u ruševinama pronađem ulaz.

NAKON ŠETNJE

Nabrajamo šta smo vidjeli:pse; stare ljude; potok bez vode;

crkvu koja je žestoko hvatala zrak.Smione ptice, zauzete tragedijom

koja ostade nevidljiva. Kasni leptir,biće da je već mrtav.

Zaboravio sam o čemu smo pričali.Nismo pričali o umjetnosti.


24 25


O SNOVIMA Moj djed, trezveni seljakruku suhih poput šmirgl papira,tvrdio je da iz principa sanja snove drugih.Bilo je to sirotinjsko vrijeme, ratje oko imanja ostaviosvoja teška oružja, a mnogi su bili zaboravilišta su zaboravili. Gotovo svega se moglo odreći,i pitanja, i kafe, i topline.I želja, kako se ne bi ometaomir svijeta. Ali da nekosasvim ozbiljno tvrdida se može odreći vlastitih snova,e to je i kod nas jaka stvar.

GOVOR POTIŠTENOG

Ja sam potišteni.Svi pokušaji razveseljavanja

bili su neuspješni. Zašto se ne smiješ,

pitaju ljudi.Čemu, odgovaram,

Ne želim pregovaratisa nadom.

Pošto sam besan,noću šetam.

Slušam životinje kako dišu,sjene mi šapuću.

Jednom sam pronašao... alio tome ne želim da pričam.


24 25


O SNOVIMA Moj djed, trezveni seljakruku suhih poput šmirgl papira,tvrdio je da iz principa sanja snove drugih.Bilo je to sirotinjsko vrijeme, ratje oko imanja ostaviosvoja teška oružja, a mnogi su bili zaboravilišta su zaboravili. Gotovo svega se moglo odreći,i pitanja, i kafe, i topline.I želja, kako se ne bi ometaomir svijeta. Ali da nekosasvim ozbiljno tvrdida se može odreći vlastitih snova,e to je i kod nas jaka stvar.

GOVOR POTIŠTENOG

Ja sam potišteni.Svi pokušaji razveseljavanja

bili su neuspješni. Zašto se ne smiješ,

pitaju ljudi.Čemu, odgovaram,

Ne želim pregovaratisa nadom.

Pošto sam besan,noću šetam.

Slušam životinje kako dišu,sjene mi šapuću.

Jednom sam pronašao... alio tome ne želim da pričam.


26 27


NOĆU

Kad se san jecajućivuče od sobe do sobe,šapuću budni satis mjesecom koji je sasvim tuđ.Sad bi morao pristati neki čamacna nebu sivom kao mišdaleko, daleko od svake ljudske topline.

Preveo Vahidin Preljević Preveo Vahidin Preljević

PRE�SNO

Već je prošla ponoć,Kazaljke na satu su prodisale.

Puž kreće na put i sa sobom vodi riječi, sive kao pepeo

sve dok papir opet ne obijelizemljopisna karta praznine.

Vremena mi ponestaje.Kao voda, koja u proljeće

izlazi iz stijene, kapljepraskozorje unutra.

Potpuno budan odlazim spavati.

26 27


NOĆU

Kad se san jecajućivuče od sobe do sobe,šapuću budni satis mjesecom koji je sasvim tuđ.Sad bi morao pristati neki čamacna nebu sivom kao mišdaleko, daleko od svake ljudske topline.

Preveo Vahidin Preljević Preveo Vahidin Preljević

PRE�SNO

Već je prošla ponoć,Kazaljke na satu su prodisale.

Puž kreće na put i sa sobom vodi riječi, sive kao pepeo

sve dok papir opet ne obijelizemljopisna karta praznine.

Vremena mi ponestaje.Kao voda, koja u proljeće

izlazi iz stijene, kapljepraskozorje unutra.

Potpuno budan odlazim spavati.

28 29


JEDANAESTA ZAPOVIJED

Nemoj umrijeti,molim te.

NEKROLOG PJESNIKU

Uzdignuo se pred našim očimasa svoje samrtne postelje da stavi zarez, zatim je zaspao.

Njegovo djelo danas je zaboravljeno.

Preveo Vahidin Preljević Preveo Naser Šečerović

28 29


JEDANAESTA ZAPOVIJED

Nemoj umrijeti,molim te.

NEKROLOG PJESNIKU

Uzdignuo se pred našim očimasa svoje samrtne postelje da stavi zarez, zatim je zaspao.

Njegovo djelo danas je zaboravljeno.

Preveo Vahidin Preljević Preveo Naser Šečerović

30 31


NEKROLOG LIRIČARU

Dok bi čitao,uvijek mu jepred očima bio krajolik,a na pameti zec.Tek rijetko je pisaopjesme. Tako se dugo održavao u životu.

NEKROLOZI

On je pisao historijusjene koju je Bog

bacao na knjige.…

On je umrood neutažive gladi za tumačenjem.

Puki životnije ga mogao zasititi.

…

On je sebeprozreo kao nasljednika.

To ga nikada nije popustilo.

…

Nikakvoj školi pripadao,Nikakvu školu napravio.

Uvijek pisao.…

On je predugo pisaomelodiju neuspjeha.

Dok je pjevanapodigao je ruku na sebe.

…

On je dobro živiood ideja drugih.

Počasni križ,zbornik u njegovu čast, doktor h. c.

Kada je plagirao naš očajnašem strpljenju došao je kraj.

…

Metafore su za njega bilenesigurni gardisti.

Dobro odjevene, ali bez britkosti.Ukrasno nedržavotvorne.Preveo Naser Šečerović


30 31


NEKROLOG LIRIČARU

Dok bi čitao,uvijek mu jepred očima bio krajolik,a na pameti zec.Tek rijetko je pisaopjesme. Tako se dugo održavao u životu.

NEKROLOZI

On je pisao historijusjene koju je Bog

bacao na knjige.…

On je umrood neutažive gladi za tumačenjem.

Puki životnije ga mogao zasititi.

…

On je sebeprozreo kao nasljednika.

To ga nikada nije popustilo.

…

Nikakvoj školi pripadao,Nikakvu školu napravio.

Uvijek pisao.…

On je predugo pisaomelodiju neuspjeha.

Dok je pjevanapodigao je ruku na sebe.

…

On je dobro živiood ideja drugih.

Počasni križ,zbornik u njegovu čast, doktor h. c.

Kada je plagirao naš očajnašem strpljenju došao je kraj.

…

Metafore su za njega bilenesigurni gardisti.

Dobro odjevene, ali bez britkosti.Ukrasno nedržavotvorne.Preveo Naser Šečerović


32 33



NEKROLOG SLI�RU

Pogledaj kako sjenajezika preko slikaskače. Bez njegaboja ostaje suha.

NEKROLOG ROMANOPISCU

Potpuno ne poznajućinačin životadrugih ljudi

pisao je uspješnoromane

o usamljenim ljudima.

32 33



NEKROLOG SLI�RU

Pogledaj kako sjenajezika preko slikaskače. Bez njegaboja ostaje suha.

NEKROLOG ROMANOPISCU

Potpuno ne poznajućinačin životadrugih ljudi

pisao je uspješnoromane

o usamljenim ljudima.

34 35


BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

POD OTVORENIM

NEBOM

2007.

34 35


BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

POD OTVORENIM

NEBOM

2007.

36 37


I

MEDITACIJE POD OTVORENIM NEBOMza Rolfa Boysena

„Posmatranje barem jestenešto, ali to nije dovoljno“

Jean-Henri Fabre

1

Svjetlost je napokon spremna,da se otvori tmini,

kako to viša mehanika nalaže. Iz šume čujem

suhi kašalj srna, u bakrenom sutonu

posljednje veze se raskidaju.Nema pravila,

kojih se smijemo držati,to je vijest

iz bjesomučno brzog vremena.Iznad mene, na dječjem nebu,

stoji helikopter, armija ili arheologija, to je sada nebitno.

Ranije su se ljudi ovdjenaseljavali; i danas katkad

u tmini dolaze iz šumei klepetaju svojim starim kostima.

Tlo je sakupilo vrućinu.Sjećanje čini skokove

da mu stopala ne bi izgorjela.

S njemačkog prevela Irma Duraković

36 37


I

MEDITACIJE POD OTVORENIM NEBOMza Rolfa Boysena

„Posmatranje barem jestenešto, ali to nije dovoljno“

Jean-Henri Fabre

1

Svjetlost je napokon spremna,da se otvori tmini,

kako to viša mehanika nalaže. Iz šume čujem

suhi kašalj srna, u bakrenom sutonu

posljednje veze se raskidaju.Nema pravila,

kojih se smijemo držati,to je vijest

iz bjesomučno brzog vremena.Iznad mene, na dječjem nebu,

stoji helikopter, armija ili arheologija, to je sada nebitno.

Ranije su se ljudi ovdjenaseljavali; i danas katkad

u tmini dolaze iz šumei klepetaju svojim starim kostima.

Tlo je sakupilo vrućinu.Sjećanje čini skokove

da mu stopala ne bi izgorjela.

S njemačkog prevela Irma Duraković

38 39


2

Kad mak izgubi bojua lavanda padne u neizvjesnost, kad tajni savez krtica zasjednea časna nauka proturječja moradne uzmaći našoj potrebi za mir, kad anđelu koji čuva kapiju,isklizne zahrđali mač iz šake, kad hor pčela napusti vrt,da bi još na vrijeme stigao na probu,kad veliki prosvjetitelji u mojoj knjiziodlože svoje brade i postanu mizantropi,koji se nadaju svjetlu svitaca,onda posmatram, preumoran da bi dalje razmišljao o prirodi zla,šišmiše koji u noći,što se sramežljivo brani, čitaju s dlana,ne odavajući ništa o njezinoj budućnosti.

3

Iznad mene, na raskošnoj kruni,brbljaju ptice. Neku priču, koja mi se čini poznatom, Homer do zuba naoružan jasnim lautama. Kući sezačepljuje rupa kućnog budžeta,drugi zatvaraju rupe u zakonuu vremenu koje bijaše moj život. Miriše na svježe posječena drva.A drva, kao što znaš, rade i nakon obaranja.

4

Dolje, na podnožju brežuljka koji je moja kuća,vode stari putevi broda i krupice

posred polja. Suncokreti, soja, pšenica,a na rubovima ružini grmovi, na križu,

kako bi hodočasnici na tajnim putevimanašli put natrag iz galije vjerovanja.

Ovdje se ništa ne treba desiti, ovo jeste:oblaci leže na horizontu poput izgubljenog prtljaga,

maslina teška na zid se naslanja,opkoljena kamenolomom koji podsjeća na akantus,

a posvuda se uvježbava kraj naricanja.U podne svijet je prazan. On ne govori.

On ništa više ne želi kazati. On se nijemopriprema za preobražaj.

5

Upravo smo još stajali smijući seispod kandelabara jela

i divili se srebrenom mrazu,koji je prekrivao granje, tad najednom

pala je magla. Sve nepotpunijebilo je tad nebo, slike

su se rastopile pred našim očima. Poput dimabila je atmosfera, neprobojna

i mekana. Kao ukopani ostali smostajati i čekati presudu.

38 39


2

Kad mak izgubi bojua lavanda padne u neizvjesnost, kad tajni savez krtica zasjednea časna nauka proturječja moradne uzmaći našoj potrebi za mir, kad anđelu koji čuva kapiju,isklizne zahrđali mač iz šake, kad hor pčela napusti vrt,da bi još na vrijeme stigao na probu,kad veliki prosvjetitelji u mojoj knjiziodlože svoje brade i postanu mizantropi,koji se nadaju svjetlu svitaca,onda posmatram, preumoran da bi dalje razmišljao o prirodi zla,šišmiše koji u noći,što se sramežljivo brani, čitaju s dlana,ne odavajući ništa o njezinoj budućnosti.

3

Iznad mene, na raskošnoj kruni,brbljaju ptice. Neku priču, koja mi se čini poznatom, Homer do zuba naoružan jasnim lautama. Kući sezačepljuje rupa kućnog budžeta,drugi zatvaraju rupe u zakonuu vremenu koje bijaše moj život. Miriše na svježe posječena drva.A drva, kao što znaš, rade i nakon obaranja.

4

Dolje, na podnožju brežuljka koji je moja kuća,vode stari putevi broda i krupice

posred polja. Suncokreti, soja, pšenica,a na rubovima ružini grmovi, na križu,

kako bi hodočasnici na tajnim putevimanašli put natrag iz galije vjerovanja.

Ovdje se ništa ne treba desiti, ovo jeste:oblaci leže na horizontu poput izgubljenog prtljaga,

maslina teška na zid se naslanja,opkoljena kamenolomom koji podsjeća na akantus,

a posvuda se uvježbava kraj naricanja.U podne svijet je prazan. On ne govori.

On ništa više ne želi kazati. On se nijemopriprema za preobražaj.

5

Upravo smo još stajali smijući seispod kandelabara jela

i divili se srebrenom mrazu,koji je prekrivao granje, tad najednom

pala je magla. Sve nepotpunijebilo je tad nebo, slike

su se rastopile pred našim očima. Poput dimabila je atmosfera, neprobojna

i mekana. Kao ukopani ostali smostajati i čekati presudu.

40 41


6

Svakodnevna igra vjetruša,slika koja se stvara i brišeu zračnom prostoru između voda,koja se stvara i briše. I one grle, obrlate koristoljubivim koncima putanje uvijek iznova svijet u letu.Augustin se smije.Ja živim u tri svijeta: u ovome ovdje,u sjeni ispod duda;u svijetu svojih misli(it was the world in which I walked)i u svijetu knjiga, u kojem čitam,šta se desilo, kad sam, na kraće vrijeme, vodio život ptice.

7

Stotinu puta zlatna vuga vježbanesreću majstorije. Zatim se hitro baca,žuta pukotina u univerzumukoja nikada ne zacjeljuje.

8

Priroda, molim za razumijevanje, piše pjesmu: ona zecu

rimuje drhtavi strah u krzno i poklanja mu najzad

noć kao skrovište. Vrijeme divlja.Kiša priča smeteno, munje se brinu

za perfektan anžambman.Pjesma nije za odbaciti.

Rado je pozivajuu staromodne zbirke ili antologije.

Ako niko drugi ne uzme riječ ili ne vodi glavnu, ona sebe tiho izgovara.

Proste riječi koristi: zec,sova, dvornik, oluja, brijest, ja.

(Ali i priroda kao pjesnikinja morala je iskusiti

da su njezine proste riječi sopstveni životvodile i često govorile, šta je njoj, prirodi,

krenulo naopako.)

40 41


6

Svakodnevna igra vjetruša,slika koja se stvara i brišeu zračnom prostoru između voda,koja se stvara i briše. I one grle, obrlate koristoljubivim koncima putanje uvijek iznova svijet u letu.Augustin se smije.Ja živim u tri svijeta: u ovome ovdje,u sjeni ispod duda;u svijetu svojih misli(it was the world in which I walked)i u svijetu knjiga, u kojem čitam,šta se desilo, kad sam, na kraće vrijeme, vodio život ptice.

7

Stotinu puta zlatna vuga vježbanesreću majstorije. Zatim se hitro baca,žuta pukotina u univerzumukoja nikada ne zacjeljuje.

8

Priroda, molim za razumijevanje, piše pjesmu: ona zecu

rimuje drhtavi strah u krzno i poklanja mu najzad

noć kao skrovište. Vrijeme divlja.Kiša priča smeteno, munje se brinu

za perfektan anžambman.Pjesma nije za odbaciti.

Rado je pozivajuu staromodne zbirke ili antologije.

Ako niko drugi ne uzme riječ ili ne vodi glavnu, ona sebe tiho izgovara.

Proste riječi koristi: zec,sova, dvornik, oluja, brijest, ja.

(Ali i priroda kao pjesnikinja morala je iskusiti

da su njezine proste riječi sopstveni životvodile i često govorile, šta je njoj, prirodi,

krenulo naopako.)

42 43


9

Naravno da možemoStvoritelja ovog univerzuma zamisliti kao nekog lakrdijaša. Sve pokvarena igra,izraz početnog umora. Samo katkad, kad seuvečer, slijedeći naviku, okupimo na livadi, kako bismo tiho pozdravili noć,od čuđenja mi smo nijemi:Da bi nas zezao, on nam daje primjere svog velikog talenta.

10

Velike crne ptice danima zaposjedaju zemlju.One nam, ravnodušno,uzimaju riječ iz usta.Šta smo htjeli pričati?O tome ko smo htjeli bitiprije nego što su ubistvo i nasiljepostali naši susjedi,jedan slijeva, drugi zdesna. Sada bez riječi gubimovrijeme. Ptice, ravnodušno,nagovaraju se u svojcrni svijet.

11

U jezercu nepomični daždevnjaci, okruženi vodenim paucima,

oni nadomještaju sat. Jedan mišse utopio. Ose oblikuju

Jakovljeve ljestve kako bi se uspelanjihova duša. Blagoslov,

kažu, ne može se opozvati. Ali šta nam daje pravo

da izdamo skoro sve kako bismose spasili. Ah, kako priželjkujem

noć, dobru noć razmišljanja,kad priča spava.

12

KOMAD PRIRODE

Iznad horizonta stoji ptica.Ona vidi zeca koji leti iznad livade,

vrijeme je uhvatilo maglu.Miš u besmrtnom korovu.

Svakog mrava on vidi, pokretni zbrojnesanice. Ona vidi manje ptice,

čija vika budi zidove. Ona vidi i nas, �ne uspravne životinje,

kojima istina leži na srcu.Vidi kako smo razjapili usta.

Ne može više biti govora.

42 43


9

Naravno da možemoStvoritelja ovog univerzuma zamisliti kao nekog lakrdijaša. Sve pokvarena igra,izraz početnog umora. Samo katkad, kad seuvečer, slijedeći naviku, okupimo na livadi, kako bismo tiho pozdravili noć,od čuđenja mi smo nijemi:Da bi nas zezao, on nam daje primjere svog velikog talenta.

10

Velike crne ptice danima zaposjedaju zemlju.One nam, ravnodušno,uzimaju riječ iz usta.Šta smo htjeli pričati?O tome ko smo htjeli bitiprije nego što su ubistvo i nasiljepostali naši susjedi,jedan slijeva, drugi zdesna. Sada bez riječi gubimovrijeme. Ptice, ravnodušno,nagovaraju se u svojcrni svijet.

11

U jezercu nepomični daždevnjaci, okruženi vodenim paucima,

oni nadomještaju sat. Jedan mišse utopio. Ose oblikuju

Jakovljeve ljestve kako bi se uspelanjihova duša. Blagoslov,

kažu, ne može se opozvati. Ali šta nam daje pravo

da izdamo skoro sve kako bismose spasili. Ah, kako priželjkujem

noć, dobru noć razmišljanja,kad priča spava.

12

KOMAD PRIRODE

Iznad horizonta stoji ptica.Ona vidi zeca koji leti iznad livade,

vrijeme je uhvatilo maglu.Miš u besmrtnom korovu.

Svakog mrava on vidi, pokretni zbrojnesanice. Ona vidi manje ptice,

čija vika budi zidove. Ona vidi i nas, �ne uspravne životinje,

kojima istina leži na srcu.Vidi kako smo razjapili usta.

Ne može više biti govora.

44 45


13

Oluja nam baca višnje na travu, njihovu neizrecivu slatkoću. Ujutro dan od škriljca, stupnjevito sivilo koje kožu stvaripokazuje u drugom svjetlu. Vrijeme ga priječi u drugo vrijeme. U podne u dvorištu kino sjenki,moja pesnica je dio njih. A vrapci, krilate riječi,veselo pripremaju pogrebni govorljetu koje se povlači.Da u ranu večer nema jednolike liturgije kiše,mogla bi se i vjera izgubiti.

14

Nisko laste lete. Gore, gdje sokoli uvježbavaju savršeni krug,nema se više šta uzeti. Neko dijete veli: želim Bogajednom malenog vidjeti, i drži dva prsta prekrižena.

15

Mi ništa više dodatno ne učimo,to je bio rezultat jednog kongresa

na drugoj strani svijeta. Niko nije znao da li treba biti tužan,

jer je to svako slutio.Laste, tanane poput igli kompasa,

danima ostaju u zraku.Nama ništa ne uspijeva, skoro ništa.

Ne možemo spriječiti da rijekanizvodno vodi svjetlo,

a noću insekti udaraju u oko i usta, kada smeteno stojimo u noći,

na drugom kraju bdijenja. Bogu hvala što samo slabu slutnju imamo

o onome što jesmo, to bi bio kraj.

44 45


13

Oluja nam baca višnje na travu, njihovu neizrecivu slatkoću. Ujutro dan od škriljca, stupnjevito sivilo koje kožu stvaripokazuje u drugom svjetlu. Vrijeme ga priječi u drugo vrijeme. U podne u dvorištu kino sjenki,moja pesnica je dio njih. A vrapci, krilate riječi,veselo pripremaju pogrebni govorljetu koje se povlači.Da u ranu večer nema jednolike liturgije kiše,mogla bi se i vjera izgubiti.

14

Nisko laste lete. Gore, gdje sokoli uvježbavaju savršeni krug,nema se više šta uzeti. Neko dijete veli: želim Bogajednom malenog vidjeti, i drži dva prsta prekrižena.

15

Mi ništa više dodatno ne učimo,to je bio rezultat jednog kongresa

na drugoj strani svijeta. Niko nije znao da li treba biti tužan,

jer je to svako slutio.Laste, tanane poput igli kompasa,

danima ostaju u zraku.Nama ništa ne uspijeva, skoro ništa.

Ne možemo spriječiti da rijekanizvodno vodi svjetlo,

a noću insekti udaraju u oko i usta, kada smeteno stojimo u noći,

na drugom kraju bdijenja. Bogu hvala što samo slabu slutnju imamo

o onome što jesmo, to bi bio kraj.

46 47


16

Ko zna kako i kada umiru ptice? Gavrani koji dolje iznad oranica stršei od svakog miša drhte,šta ih navodi da se u gustišuskrivaju i prestanu disati?A zebe i crvendaći,tek tri hiljade kilometara preletjeli, zatvorenih očiju, kada će im kazatiunutarnji sat da je vrijeme da krila zavijeka odlože? Zašto se nikadane vidi mrtva sova ili ćukica? Tu i tamo koščica, u šumi,koja odzvanja od velikog horapreživjelih ptica. Ptice lažu, one lažu sebe i mene, koji ovdje čekam na njihova mala tijela,da bih ih pokopao ponizno i pun srama.

17

I

Ah, čizme! Njihova golema, izborana koža,koja zijeva iznad pritisnute potplate. A kako njezini jezici vire, ogovaraju,

zato što ti odbijaš ići do kraja. Do kraja čega?

Brate kamen, mrmljaju čizme na svom mumljavom jeziku,i to zvuči kao pogrebni govor

za tek propali narod.

II

Izgledaju poput cipela van Gogha, s kojima je posljednje poglavlje �lozo�je

naslikao, do besmislenosti glupo i čudesnoistinito. U smeće! Više se glasno ne govori

o svetim stvarima. Bosonog idemdalje, pokraj zamišljenih drveća

svijeta koja svoja stopala ukrštavaju u zemlji.

46 47


16

Ko zna kako i kada umiru ptice? Gavrani koji dolje iznad oranica stršei od svakog miša drhte,šta ih navodi da se u gustišuskrivaju i prestanu disati?A zebe i crvendaći,tek tri hiljade kilometara preletjeli, zatvorenih očiju, kada će im kazatiunutarnji sat da je vrijeme da krila zavijeka odlože? Zašto se nikadane vidi mrtva sova ili ćukica? Tu i tamo koščica, u šumi,koja odzvanja od velikog horapreživjelih ptica. Ptice lažu, one lažu sebe i mene, koji ovdje čekam na njihova mala tijela,da bih ih pokopao ponizno i pun srama.

17

I

Ah, čizme! Njihova golema, izborana koža,koja zijeva iznad pritisnute potplate. A kako njezini jezici vire, ogovaraju,

zato što ti odbijaš ići do kraja. Do kraja čega?

Brate kamen, mrmljaju čizme na svom mumljavom jeziku,i to zvuči kao pogrebni govor

za tek propali narod.

II

Izgledaju poput cipela van Gogha, s kojima je posljednje poglavlje �lozo�je

naslikao, do besmislenosti glupo i čudesnoistinito. U smeće! Više se glasno ne govori

o svetim stvarima. Bosonog idemdalje, pokraj zamišljenih drveća

svijeta koja svoja stopala ukrštavaju u zemlji.

48 49


18

Na putu ka kući koji ne vodi kući, pošto je kuća, usko odmjerena, sebi smjela pronaći drugog stanara, gledao samvrane koje širokim zamasimazapisuje svoj crni ep u noć. Zrak je počeo žariti. A sunce, već nevidljivo, poslalo je svoje zamjenike da izbroje što je još bilo. Stvari moraju šutjeti. A ipak, reče kamenje. A ipak, drva. Pusti ih da govore, pomislih, ostani nijem, jer ako stvarima dadneš riječi,govorit ćeš samo još o samome sebi.

19

Neko pripovijeda priče. Kozje krzno oblaka,to sam zapamtio.Kao gost bijaše početnik, ali kada je najzad otišao, vino bijaše kiseloa hljeb tvrd poput kamena.

20

Kako je najavljeno, tri dana će biti kiše. Čitamo kako smo to mogli učiniti bolje.

Ali nema se šta opozvati. Život se mora oblikovati, veli jedan,

mora se izdržati, veli drugi. Niko ne djeluje razumno, govorim,

u to se uvijek možemo uzdati. Trećeg dana stoji neki muškarac ispred vrata,

on nosi svoj sat na licu. Koliko je sati, pita on, ali nama,

nama je dovoljno �lozofskih pitanja.

21

Miriše na svježe pokošenu pšenicu i kredu. Ko je ovdje živio

prije nas? Ljudi sa tvrdim snom,koji ne žele biti probuđeni.

Postoje krajevi kojima seradujemo, pošto oni zaziru od ljudi.

Katkad se pokaže lice između kaciga, plosnati reljef,

kao predimenzionirana kovanica, ali od tuge izjedena i izobličena.

48 49


18

Na putu ka kući koji ne vodi kući, pošto je kuća, usko odmjerena, sebi smjela pronaći drugog stanara, gledao samvrane koje širokim zamasimazapisuje svoj crni ep u noć. Zrak je počeo žariti. A sunce, već nevidljivo, poslalo je svoje zamjenike da izbroje što je još bilo. Stvari moraju šutjeti. A ipak, reče kamenje. A ipak, drva. Pusti ih da govore, pomislih, ostani nijem, jer ako stvarima dadneš riječi,govorit ćeš samo još o samome sebi.

19

Neko pripovijeda priče. Kozje krzno oblaka,to sam zapamtio.Kao gost bijaše početnik, ali kada je najzad otišao, vino bijaše kiseloa hljeb tvrd poput kamena.

20

Kako je najavljeno, tri dana će biti kiše. Čitamo kako smo to mogli učiniti bolje.

Ali nema se šta opozvati. Život se mora oblikovati, veli jedan,

mora se izdržati, veli drugi. Niko ne djeluje razumno, govorim,

u to se uvijek možemo uzdati. Trećeg dana stoji neki muškarac ispred vrata,

on nosi svoj sat na licu. Koliko je sati, pita on, ali nama,

nama je dovoljno �lozofskih pitanja.

21

Miriše na svježe pokošenu pšenicu i kredu. Ko je ovdje živio

prije nas? Ljudi sa tvrdim snom,koji ne žele biti probuđeni.

Postoje krajevi kojima seradujemo, pošto oni zaziru od ljudi.

Katkad se pokaže lice između kaciga, plosnati reljef,

kao predimenzionirana kovanica, ali od tuge izjedena i izobličena.

50 51


22

Uspravno smo stigli,šaka obožavateljanedozrelosti, pustili su snijegda oboji naše predodžbe,kupine našu bol. Dali smo se na posao,dok umor naša licanije ispolirao, udahnemo, izdahnemoi već moradosmo ponovo krenuti.

23

LJETO

Trebamo biti sretni. Iznad nas javor, mašući s hiljadu ruka, a iznad togaprerušeno nebo, svim ulogamazadovoljno i za zabludu sposobno.Cvrčci pile sjenku. A muhetkaju sunčevu mrtvačku masku.Jedna kreja uz smijeh daje naredbe:Ne prihvataj zdravo za gotovo! Godine prođudok se glas začuje: previše se svršava, premalo započinje.

GOVOR MRTVIH

Ovdje, gdje ih zbilja ima Mnogo, kost na kost,

ničim razdvojeneosim starošću

i zvukom kad se jedno o drugo trljamo,

ovdje razmišljamo o tomekako vi o nama mislite.

Nećete nam uteći,to znanje dijelimo,

ali vi još ne znate, da morate proći pokraj svih

mrtvaca koje ste – kao žive – nekoć znali, pokraj svih.

Vidimo kako dolazite, kako kroz predgrađa

smrti prolazite, vidimo vaša upitna lica.

Ali samo mi znamoda ste nas vi zaboravili.

50 51


22

Uspravno smo stigli,šaka obožavateljanedozrelosti, pustili su snijegda oboji naše predodžbe,kupine našu bol. Dali smo se na posao,dok umor naša licanije ispolirao, udahnemo, izdahnemoi već moradosmo ponovo krenuti.

23

LJETO

Trebamo biti sretni. Iznad nas javor, mašući s hiljadu ruka, a iznad togaprerušeno nebo, svim ulogamazadovoljno i za zabludu sposobno.Cvrčci pile sjenku. A muhetkaju sunčevu mrtvačku masku.Jedna kreja uz smijeh daje naredbe:Ne prihvataj zdravo za gotovo! Godine prođudok se glas začuje: previše se svršava, premalo započinje.

GOVOR MRTVIH

Ovdje, gdje ih zbilja ima Mnogo, kost na kost,

ničim razdvojeneosim starošću

i zvukom kad se jedno o drugo trljamo,

ovdje razmišljamo o tomekako vi o nama mislite.

Nećete nam uteći,to znanje dijelimo,

ali vi još ne znate, da morate proći pokraj svih

mrtvaca koje ste – kao žive – nekoć znali, pokraj svih.

Vidimo kako dolazite, kako kroz predgrađa

smrti prolazite, vidimo vaša upitna lica.

Ali samo mi znamoda ste nas vi zaboravili.

52 53


GOVOR NJEGOVATELJA STABALA

One dvije bukve, moj gospodine, previše pripijeno stoje jedna pokraj druge,to donosi trvenje i smrt. Svima nama potrebna je distanca. Tâ i Vi ste radosništo ništa više o meni ne znate! Pomisao da bih zavijeka pored Vas ostao stajati,ispunjava Vas, osjetim to, panikom. Jedna se dakle mora maknuti. Je li Vaše srce udara iz dobrih razlogaza slabije drvo ili ga ja smijem udariti?Vi sanjate o ravnotežiu prirodi, to je greška.Neravnoteža, to je onošto naš život održava.

GOVOR PJESNI� O DRUGOM PJESNIKU

Dugo ga nisam vidio.

Ranije je u njemu mržnja vrebala, rasla i rasplinula se

u njegovim skupocjenim riječima. Zatim se mnogo potrudio,

da bude zaboravljen, uzalud. Za sedamdeseti „Sabrana djela“.

Najzad je izgubio vjerute ponovo pisao pjesme

o izvornoj žalosti. Njegova bol, pisao je,

može stati na list smokve.

Zatim sam ga ponovo vidio. Sasvim izobličeno mu je bilo lice

od naporada smrt učini podnošljivom.

52 53


GOVOR NJEGOVATELJA STABALA

One dvije bukve, moj gospodine, previše pripijeno stoje jedna pokraj druge,to donosi trvenje i smrt. Svima nama potrebna je distanca. Tâ i Vi ste radosništo ništa više o meni ne znate! Pomisao da bih zavijeka pored Vas ostao stajati,ispunjava Vas, osjetim to, panikom. Jedna se dakle mora maknuti. Je li Vaše srce udara iz dobrih razlogaza slabije drvo ili ga ja smijem udariti?Vi sanjate o ravnotežiu prirodi, to je greška.Neravnoteža, to je onošto naš život održava.

GOVOR PJESNI� O DRUGOM PJESNIKU

Dugo ga nisam vidio.

Ranije je u njemu mržnja vrebala, rasla i rasplinula se

u njegovim skupocjenim riječima. Zatim se mnogo potrudio,

da bude zaboravljen, uzalud. Za sedamdeseti „Sabrana djela“.

Najzad je izgubio vjerute ponovo pisao pjesme

o izvornoj žalosti. Njegova bol, pisao je,

može stati na list smokve.

Zatim sam ga ponovo vidio. Sasvim izobličeno mu je bilo lice

od naporada smrt učini podnošljivom.

54 55


PARLAMENT MRTVACA

U parlamentu mrtvaca vrijeme govoranije ograničeno. Sve što neizrečeno je ostalona tapet se stavlja. Moj djed imao je zobun sa dugmadima jelenje rožine,to je bilo posljednje što sam vidjela od njega, reče neka u bijegu ustrijeljena. Katastrofe bijahu povoljnije od neprekidnog jada, veli nesretno stradalisa jezikom spremnim za napad. Predsjednik,umotan u svoju bradu sivu poput miša,spava. Smrt je došla kao preljubnik, šapuće neko dijete, prepoznao sam ga. Svi vladaju pa i melankolicikoji su zbog ljubavne boli digli ruku na sebe.Prastare kornjače vuku životopisekroz redove mrtvaca, od kojihnijedan ne zna da one i nama vladaju.

HOTEL FUTURE

Dobrodošli! Na putu ste, da zaboravite neku nesreću

ili je sa sobom nosite?Portir ima lice

koje je bol već otpisala.

Sve sobe znam napamet. U radijatoru se šapuće Ilijada,

samo umirući urlaju od vrućine. Nešto što se još uraditi treba:

nespasivo spasiti.

Živim na gornjem spratu, kod golubova. Ispred prozora

rascvjetava se grozničavo nebo.Vrijeme je otišlo u zemlju

kod kamenja koja nikada ne spava.

54 55


PARLAMENT MRTVACA

U parlamentu mrtvaca vrijeme govoranije ograničeno. Sve što neizrečeno je ostalona tapet se stavlja. Moj djed imao je zobun sa dugmadima jelenje rožine,to je bilo posljednje što sam vidjela od njega, reče neka u bijegu ustrijeljena. Katastrofe bijahu povoljnije od neprekidnog jada, veli nesretno stradalisa jezikom spremnim za napad. Predsjednik,umotan u svoju bradu sivu poput miša,spava. Smrt je došla kao preljubnik, šapuće neko dijete, prepoznao sam ga. Svi vladaju pa i melankolicikoji su zbog ljubavne boli digli ruku na sebe.Prastare kornjače vuku životopisekroz redove mrtvaca, od kojihnijedan ne zna da one i nama vladaju.

HOTEL FUTURE

Dobrodošli! Na putu ste, da zaboravite neku nesreću

ili je sa sobom nosite?Portir ima lice

koje je bol već otpisala.

Sve sobe znam napamet. U radijatoru se šapuće Ilijada,

samo umirući urlaju od vrućine. Nešto što se još uraditi treba:

nespasivo spasiti.

Živim na gornjem spratu, kod golubova. Ispred prozora

rascvjetava se grozničavo nebo.Vrijeme je otišlo u zemlju

kod kamenja koja nikada ne spava.

56 57


SJEĆANJA NA ŠKOLU

Tema sastava je glasila:može li se neočekivano opisati. Itekako. Iznad glava naših olovakahistorijska tišina. Teško je vonjalopo linoleumu i boji laka, a učitelj, čija je stranačka značkaostavila za sobom svijetlu mrlju na reveru, reče: morateprivesti svršetku, što je već svršeno. Pisali smo nevidljivim crnilom, svaka riječ odzvanjala je činom osvete.

NAKON TOGA

Samo što smo napustili maglovitapodručja, gdje sreća

raste iz zidova a sjenke pozdravljaju se kao prastari neprijatelji,

osjećamo obvezu da se iznova zadužimo: malo ljubavi,

smrznutim crnilom koso preko tijela ispisana, malo nazora,

nekoliko priznanja, kako bi se neznanci namamili koji ništa o nama ne znadu,

snop jadnih teorija, da se razgovor s mrtvacima

ne bi prekinuo. Ali to nije dovoljno. Dakle natrag ka snovima.

56 57


SJEĆANJA NA ŠKOLU

Tema sastava je glasila:može li se neočekivano opisati. Itekako. Iznad glava naših olovakahistorijska tišina. Teško je vonjalopo linoleumu i boji laka, a učitelj, čija je stranačka značkaostavila za sobom svijetlu mrlju na reveru, reče: morateprivesti svršetku, što je već svršeno. Pisali smo nevidljivim crnilom, svaka riječ odzvanjala je činom osvete.

NAKON TOGA

Samo što smo napustili maglovitapodručja, gdje sreća

raste iz zidova a sjenke pozdravljaju se kao prastari neprijatelji,

osjećamo obvezu da se iznova zadužimo: malo ljubavi,

smrznutim crnilom koso preko tijela ispisana, malo nazora,

nekoliko priznanja, kako bi se neznanci namamili koji ništa o nama ne znadu,

snop jadnih teorija, da se razgovor s mrtvacima

ne bi prekinuo. Ali to nije dovoljno. Dakle natrag ka snovima.

58 59


BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

NAČISTO

2010.

58 59


BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

NAČISTO

2010.

60 61



GNOSTIČ� VJEŽBA, KORZI�

U borovima tajno društvo vrana,sivi prsluci preko crnog odijela,

tema: koliko muha mora da umre,dok svijet ponovo ne postane pravedan.

Na repertoaru svitanja:Preobražaj kamenja u svjetlost.

Ne pitaš travu zašto sepoklanja ćudima vjetra,

niti kamenje za njegovu starost. Razdrta trava na plaži, mucanje tvoje

istinski je znak spasenjakoje bez tebe ne postoji.

Križ, izliven od svjetla,ovce to nose na plažu.

Oktobar. Kružni tok godinenije uništio stvari:

cipela, �aša, pocijepana košulja,sve leži tu, pred spasenjem.

Pas talase tjera natrag,oni sobom nose slova,

koja su htjela oblikovati riječ. Arkadija, ograničeni azil.

Čitao sam priču o Ben Asijukoji je vidio tajnu raja

i umro.

60 61



GNOSTIČ� VJEŽBA, KORZI�

U borovima tajno društvo vrana,sivi prsluci preko crnog odijela,

tema: koliko muha mora da umre,dok svijet ponovo ne postane pravedan.

Na repertoaru svitanja:Preobražaj kamenja u svjetlost.

Ne pitaš travu zašto sepoklanja ćudima vjetra,

niti kamenje za njegovu starost. Razdrta trava na plaži, mucanje tvoje

istinski je znak spasenjakoje bez tebe ne postoji.

Križ, izliven od svjetla,ovce to nose na plažu.

Oktobar. Kružni tok godinenije uništio stvari:

cipela, �aša, pocijepana košulja,sve leži tu, pred spasenjem.

Pas talase tjera natrag,oni sobom nose slova,

koja su htjela oblikovati riječ. Arkadija, ograničeni azil.

Čitao sam priču o Ben Asijukoji je vidio tajnu raja

i umro.

62 63


�SNI SEPTEMBAR

1

Teški oblaci na septembarskom nebu,a zemlja se pruža da ih dohvati,kuće se izdižu, javor,težak od noći, otvara ruke,a bočati potok, maločasvukao se poput zatvorenika, ujutro žuborom skuplja hrabrost.

2

Zatim tišina, vrijeme je u menii sanja snove mrtvih,bez bojazni od života koji ne uspijeva.

3

Tako je došlo da istina zalutau moju kuću. Izbrisa škrabotine,odnese jad na dobar sat,spusti se na gomili krhotinakoju im je ostavila noć.

4

Samo mačke se ne daju prevariti. Hodaju okolo kao da i kuća većleži u ruševinama.

SMI�J

Šibice, sagorene,i cipele, koje ne žele da idu,

zastarjele.Zavjesa vijori vedro ka zapadu.

Iz manastirâ noćinejasni glasovi.

Opet nekoliko riječi manje,a usta bivaju sve tanja,kao teško uvrijeđena.

Prevela Dajana Subašić, u okviru Književnoprevodilačke radionice na

Sarajevskim danima poezije 2017

62 63


�SNI SEPTEMBAR

1

Teški oblaci na septembarskom nebu,a zemlja se pruža da ih dohvati,kuće se izdižu, javor,težak od noći, otvara ruke,a bočati potok, maločasvukao se poput zatvorenika, ujutro žuborom skuplja hrabrost.

2

Zatim tišina, vrijeme je u menii sanja snove mrtvih,bez bojazni od života koji ne uspijeva.

3

Tako je došlo da istina zalutau moju kuću. Izbrisa škrabotine,odnese jad na dobar sat,spusti se na gomili krhotinakoju im je ostavila noć.

4

Samo mačke se ne daju prevariti. Hodaju okolo kao da i kuća većleži u ruševinama.

SMI�J

Šibice, sagorene,i cipele, koje ne žele da idu,

zastarjele.Zavjesa vijori vedro ka zapadu.

Iz manastirâ noćinejasni glasovi.

Opet nekoliko riječi manje,a usta bivaju sve tanja,kao teško uvrijeđena.

Prevela Dajana Subašić, u okviru Književnoprevodilačke radionice na

Sarajevskim danima poezije 2017

64 65


U BUGARSKOJ

za Penku AngelovuSmeđebijeli golubovi u Ruseusuton vuku preko rijeke, a na pješčanim prudovima na kojima gdje rastu pecači, galebovi grade kuću od prašine,kao da to je još bitno. Na uzvisini drvo duda.Svaka grana, svaki list uvlači meu ćirilični razgovor o vodi.Ne znam za čim tragam. Ljudi spavaju u lubenicama,istišću košpice iz svojih očiju.Samo djeca ovdje nikad ne spavaju,ona slijede vodu u sasušenu zemlju.

SOFIJA, U FEBRUARU

Vedro vrijeme na putu za So�ju.Odozgo se lijepo vide

dimni stubovi iz kojih nastaju ratovi.

Avion se trese iznad Balkana,ali historija održava balans.

Gospodin Podrazumijevase spava pored mene.

Pri slijetanju, drveće s vranama Bojadžijevanesretnom nebu daruje sjaj.

(Ako želite znati kako nastaje ljepota!)

Kupujem novine koje ne mogu čitati,Svoj novac dijelim s Ciganinom.

Na svakom ćošku gledam sam sebe,

a onda počinje prava Bugarska.

64 65


U BUGARSKOJ

za Penku AngelovuSmeđebijeli golubovi u Ruseusuton vuku preko rijeke, a na pješčanim prudovima na kojima gdje rastu pecači, galebovi grade kuću od prašine,kao da to je još bitno. Na uzvisini drvo duda.Svaka grana, svaki list uvlači meu ćirilični razgovor o vodi.Ne znam za čim tragam. Ljudi spavaju u lubenicama,istišću košpice iz svojih očiju.Samo djeca ovdje nikad ne spavaju,ona slijede vodu u sasušenu zemlju.

SOFIJA, U FEBRUARU

Vedro vrijeme na putu za So�ju.Odozgo se lijepo vide

dimni stubovi iz kojih nastaju ratovi.

Avion se trese iznad Balkana,ali historija održava balans.

Gospodin Podrazumijevase spava pored mene.

Pri slijetanju, drveće s vranama Bojadžijevanesretnom nebu daruje sjaj.

(Ako želite znati kako nastaje ljepota!)

Kupujem novine koje ne mogu čitati,Svoj novac dijelim s Ciganinom.

Na svakom ćošku gledam sam sebe,

a onda počinje prava Bugarska.

66 67


U LEIPZIGU

Kao slijepac ideš kroz kuću,jer vjeruješ da poznaješ sva vrata, sve stepenice,kao što vjeruješ da možeš živjeti u mišljenju.Napolju ptice kasne, pričljive prije sna.A zatim tišina, kao da je istrošena ostavština prirode.

Vrata kojih prije nije bilo, a iza njih sluzava svjetlost, poput prve kapi vode u apsintu. Treba li ući? Da li se već ušlo?

Vrata vode u podzemni grad,grad sa devet kapija u koji se ulazipreko očiju. Da postanem vidljiv, pripovijedamstare priče, mada nisam siguranda ih smijem pričati još jednom. Tričarija koja boji naš život, priča iz djetinjstvažalosti. Zub zarobljen u kamenu postaje topaoako se uroni u vermut.

Čuvarica prevodi moje bezmirno srce,kao da djetinjstvo treba uljepšati pričom.Poput pijeska, sasutog u vodu,da prelomi strujanje, pričam – dok se zid ne raspe i ne otvori se tama.

Šta si rekao?Nešto s čim nisam mogao računati.

SJEĆANJE PRIRODE

Krdo kamenja u mokroj travina kojoj rosa blista u svijetlim iskricama.

Znaju više od nas. Nesalomivi i hladniizronili su i zauzeli mjesto

snijega za kojeg se još jučer govoriloda mu dugujemo zahvalnost za sve.

Gnomi sa kamenim maskama.Sada leže tu, poput dokoličara i sanjara

koji ne žele biti ometani. Samo što su položile prvi test kiše,

ptice žestoko radena duplikatu ključa za prirodu.

Ljudi, zazirući od svjetla, izlaze iz kućai žele vrištati. Izgledaju

poput onih starih jabuka u granjukoje od zadnje jeseni nijedan udar vjetra

nije uspio skinuti s grane. Ljubazni vjetar,sklanja nam smrt s očiju.

66 67


U LEIPZIGU

Kao slijepac ideš kroz kuću,jer vjeruješ da poznaješ sva vrata, sve stepenice,kao što vjeruješ da možeš živjeti u mišljenju.Napolju ptice kasne, pričljive prije sna.A zatim tišina, kao da je istrošena ostavština prirode.

Vrata kojih prije nije bilo, a iza njih sluzava svjetlost, poput prve kapi vode u apsintu. Treba li ući? Da li se već ušlo?

Vrata vode u podzemni grad,grad sa devet kapija u koji se ulazipreko očiju. Da postanem vidljiv, pripovijedamstare priče, mada nisam siguranda ih smijem pričati još jednom. Tričarija koja boji naš život, priča iz djetinjstvažalosti. Zub zarobljen u kamenu postaje topaoako se uroni u vermut.

Čuvarica prevodi moje bezmirno srce,kao da djetinjstvo treba uljepšati pričom.Poput pijeska, sasutog u vodu,da prelomi strujanje, pričam – dok se zid ne raspe i ne otvori se tama.

Šta si rekao?Nešto s čim nisam mogao računati.

SJEĆANJE PRIRODE

Krdo kamenja u mokroj travina kojoj rosa blista u svijetlim iskricama.

Znaju više od nas. Nesalomivi i hladniizronili su i zauzeli mjesto

snijega za kojeg se još jučer govoriloda mu dugujemo zahvalnost za sve.

Gnomi sa kamenim maskama.Sada leže tu, poput dokoličara i sanjara

koji ne žele biti ometani. Samo što su položile prvi test kiše,

ptice žestoko radena duplikatu ključa za prirodu.

Ljudi, zazirući od svjetla, izlaze iz kućai žele vrištati. Izgledaju

poput onih starih jabuka u granjukoje od zadnje jeseni nijedan udar vjetra

nije uspio skinuti s grane. Ljubazni vjetar,sklanja nam smrt s očiju.

68 69


PREKOOKEANSKI LET

1

To je, dakle, ta lijepa Evropa,historija bolesti pod ledom.A ispod nas ta prokleta mjesta,silovitim sjenama opkoljena,zemlju čine nježnom i mehkom.Vjetar dolazi s istokai gomila oblakeu nebeski Jerusalem. Ovdje se skriva jedan plašljivi bog.Prije se smjelo pušitikako bi se podnijela njegova okrutna blizina,a danas postoje trećerazredni �lmoviu kojima smije pobijediti zlo.

2

Ispred mene sjede dva biskupa,jedan iz Eklanuma, drugi iz Hipona,

svađaju se o prirodnom zlus preopterećenim oblacima pred očima.

Krist je umro dobrovoljno, za ljude koji to nisu zaslužili.

Ah, Bogu hvala, na krajureligija se ne može podučavati.

Ne postoji sredstvo, da se nesreća misli.Piletina ili morska riba, uz to voda ili vino.

Kao desert milosti toplina.

3

Postoje li pogrešne alegorije?Sada kada više ništa nije potrebno,

nedostaje posljednja riječprije slijetanja.

68 69


PREKOOKEANSKI LET

1

To je, dakle, ta lijepa Evropa,historija bolesti pod ledom.A ispod nas ta prokleta mjesta,silovitim sjenama opkoljena,zemlju čine nježnom i mehkom.Vjetar dolazi s istokai gomila oblakeu nebeski Jerusalem. Ovdje se skriva jedan plašljivi bog.Prije se smjelo pušitikako bi se podnijela njegova okrutna blizina,a danas postoje trećerazredni �lmoviu kojima smije pobijediti zlo.

2

Ispred mene sjede dva biskupa,jedan iz Eklanuma, drugi iz Hipona,

svađaju se o prirodnom zlus preopterećenim oblacima pred očima.

Krist je umro dobrovoljno, za ljude koji to nisu zaslužili.

Ah, Bogu hvala, na krajureligija se ne može podučavati.

Ne postoji sredstvo, da se nesreća misli.Piletina ili morska riba, uz to voda ili vino.

Kao desert milosti toplina.

3

Postoje li pogrešne alegorije?Sada kada više ništa nije potrebno,

nedostaje posljednja riječprije slijetanja.

70 71


POETI�

Ovdje više niko ne živi,kuće stoje prazne. Previše tuge umiješano u malter, to ne graditrajni smještaj. Bespomoćan prozor, a vratatajna učenja svoja škripeu otvoreno plavetnilo. Dobar vjetarrasuo je uvijek prekratkeodgovore stvari, nikada ih više nećemo okupiti. Zbog toga malo budućnosti,iako let pticanavještava drugačije. Nema krova, samo mršave rukekoje upućuju smrt,što nepotrošena i mladolikaprolazi kroz svene zamjerajući se.

O DJETINJSTVU

Kada se djetinjstvo završilo, čuđenje je prestalo.

Stajao sam, bilo je to jučer,na rubu polja, gdje su mi mak i kamilica

pričali bajke,i zurio, s rukom nad očima,

za zalazećim suncem.Na lipi, starijoj od rata

i starijoj od mira,visio je gradonačelnik i slušao

pčele, naglavačke.Nije to tako htio.

70 71


POETI�

Ovdje više niko ne živi,kuće stoje prazne. Previše tuge umiješano u malter, to ne graditrajni smještaj. Bespomoćan prozor, a vratatajna učenja svoja škripeu otvoreno plavetnilo. Dobar vjetarrasuo je uvijek prekratkeodgovore stvari, nikada ih više nećemo okupiti. Zbog toga malo budućnosti,iako let pticanavještava drugačije. Nema krova, samo mršave rukekoje upućuju smrt,što nepotrošena i mladolikaprolazi kroz svene zamjerajući se.

O DJETINJSTVU

Kada se djetinjstvo završilo, čuđenje je prestalo.

Stajao sam, bilo je to jučer,na rubu polja, gdje su mi mak i kamilica

pričali bajke,i zurio, s rukom nad očima,

za zalazećim suncem.Na lipi, starijoj od rata

i starijoj od mira,visio je gradonačelnik i slušao

pčele, naglavačke.Nije to tako htio.

72 73


BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

PREBACIVANJEVREMENA

2013.

72 73


BOSANSKI STEĆAK

IZ ZBIRKE

PREBACIVANJEVREMENA

2013.

74 75


MOJ PISAĆI STO U ALMANNSHAUSENU

U kući pored, kad se krene uz padinu,živio je Mussolinijev ministar vanjskih poslova

prije nego su ga odveli u Italiju i objesili.I u kući dalje Hitlerov omiljeni pjesnik,

Hanns Johst, kojeg su ovdje očito salijetale riječi.Gledam krave, vjeverice i konje,

otvoren prozor, čujem buku udaljenog autoputa. Nije da nas baš tjeraju

da ljudima pripisujemo dobro.Kad se sunce spusti, vidim sebe

u prozoru, ali naravno: ogledala mogu prevariti.

Preveo Vahidin Preljević

74 75


MOJ PISAĆI STO U ALMANNSHAUSENU

U kući pored, kad se krene uz padinu,živio je Mussolinijev ministar vanjskih poslova

prije nego su ga odveli u Italiju i objesili.I u kući dalje Hitlerov omiljeni pjesnik,

Hanns Johst, kojeg su ovdje očito salijetale riječi.Gledam krave, vjeverice i konje,

otvoren prozor, čujem buku udaljenog autoputa. Nije da nas baš tjeraju

da ljudima pripisujemo dobro.Kad se sunce spusti, vidim sebe

u prozoru, ali naravno: ogledala mogu prevariti.


76 77


NOĆU NA TE�SI

Treptaj okomkoji ostaje neprimijećen.Zemlja se sklupčala,ništa se ne može kazatina proročkom jeziku.Papir tamni,a bezvjerna slovanebo i zemljune mogu razlučiti.Još se čuje svijetnad zatvorenim knjigama,njegov zapanjeni uzdah,jer: ponestaju mu riječi.

MAJ

Maj je i ja čitamu jednoj od nerazrezanih knjiga,

da moj je život već zapisan,godinu po godinu. Na posljednjoj strani

piše kakav je moj život trebao biti,ali nije bio.

Pouzdan izvor, blago redigiran.Milostivi autor me savjetuje,

da ga ne završim, zaludni ljubavni trud.Navečer vidim sebe u prozoru,

svog u čudu, kao da nemamdrugog izbora, knjigu preda mnom

tamnu i tešku kao granit.


76 77


NOĆU NA TE�SI

Treptaj okomkoji ostaje neprimijećen.Zemlja se sklupčala,ništa se ne može kazatina proročkom jeziku.Papir tamni,a bezvjerna slovanebo i zemljune mogu razlučiti.Još se čuje svijetnad zatvorenim knjigama,njegov zapanjeni uzdah,jer: ponestaju mu riječi.

MAJ

Maj je i ja čitamu jednoj od nerazrezanih knjiga,

da moj je život već zapisan,godinu po godinu. Na posljednjoj strani

piše kakav je moj život trebao biti,ali nije bio.

Pouzdan izvor, blago redigiran.Milostivi autor me savjetuje,

da ga ne završim, zaludni ljubavni trud.Navečer vidim sebe u prozoru,

svog u čudu, kao da nemamdrugog izbora, knjigu preda mnom

tamnu i tešku kao granit.


78 79


PJESMA

Mogao bih pričati o ratovimao bogovima, koji od dosadeizmisliše život, o ježevimau svom vrtu, o sebi.Mogao bih pričati o čovjekukoji proučava varijante nesreće,kao neki rumunski �lozof.I sa lovorikom semogu istjerati demoni.Ali radije začepi gubicu,tišina je dovoljno glasna.

HOTEL EVROPA

Tri čovjeka u li�ušto grčevito se ne vide,tri nerazumljiva jezika,

raspoređena na tri sprata,tri noći bijesa.

Jedan dugi mračni hodnik.

Na prozoru prekoputa ženahrani galamu galebova

hljebom. Mimesis, djelobez fusnota, bilo je spas.Kad bi me sada nazvao,

ja te ne bih razumio.


78 79


PJESMA

Mogao bih pričati o ratovimao bogovima, koji od dosadeizmisliše život, o ježevimau svom vrtu, o sebi.Mogao bih pričati o čovjekukoji proučava varijante nesreće,kao neki rumunski �lozof.I sa lovorikom semogu istjerati demoni.Ali radije začepi gubicu,tišina je dovoljno glasna.

HOTEL EVROPA

Tri čovjeka u li�ušto grčevito se ne vide,tri nerazumljiva jezika,

raspoređena na tri sprata,tri noći bijesa.

Jedan dugi mračni hodnik.

Na prozoru prekoputa ženahrani galamu galebova

hljebom. Mimesis, djelobez fusnota, bilo je spas.Kad bi me sada nazvao,

ja te ne bih razumio.


80 81


PROSVJETLJENJE

Dok stojim tu,more mi dajesvjetlostkoja me pali, a tabanimačitamoblutke – pismo za slijepe.


SREĆA

Kako mirišu vučike,kunica poslije kiše,

dvornik kojeg kamenne želi da pusti.

Predugo trajedok te ne vrate

u djetinjstvo,kada su riječi imale vremena

da pokažu svoje bogatstvo. Kasna spoznaja,

stečena slabošću. Kada bi mi sada

pokazao svinjski bob,mrtav bih pao

od sreće.

80 81


PROSVJETLJENJE

Dok stojim tu,more mi dajesvjetlostkoja me pali, a tabanimačitamoblutke – pismo za slijepe.


SREĆA

Kako mirišu vučike,kunica poslije kiše,

dvornik kojeg kamenne želi da pusti.

Predugo trajedok te ne vrate

u djetinjstvo,kada su riječi imale vremena

da pokažu svoje bogatstvo. Kasna spoznaja,

stečena slabošću. Kada bi mi sada

pokazao svinjski bob,mrtav bih pao

od sreće.

82 83

ŠETNJA U ŠUMI

Niko slatki miris oborenog drvetanije opisao tako da bi ga se odreći mogli,gotovo niko trenutak tišinekada ptice padnu u svoj plahoviti drijemež,a huk jela zvuči poputudaljenog eha nesreće,koji neometano svijetom idetražeći novo ime. U drugim krajevima svijeta pitaju sejesmo li mi stvorili svijet ili je onza nas stvoren, i od koga.Ovdje ne pita niko. Svaki kamen uvjeren jeda mu pripada mjesto koje zauzima,a raščerupana živica, beskrajno sporoizrasla na proplanku, ne želi znati ništao zakonima prirode. Ona ovdje stojina vlastiti rizik. Ostaneš li dugo stajatipored nje, čuješ ptice kako dišu.Uskoro su nestale. Još uvijek je nejasnolete li u Atenu ili u Jerusalem,jer kada pripadaš šumi,zaboraviš gdje si kod kuće. Bim-bam, bim-bam, i opetcrkveno zvono pokušava dojaviti vatrukoja se ne da ugasiti.

POSLJEDNJI DAN U AUGUSTU

Drvo jabuke teško nosisvoj teret, uskoro će

plodove baciti u travujer ih ne berem.

Vjetra nema, a ipakjedan jedini list

počinje se vrtiti kao lud. Nešto nije uredu.

I pticama je zapečaćen kljun. Ono što mi, nakon silnog dumanja,

nazovemo gustoćom života,u pitanje dovodi riječ,

jezik zakazuje.Gustoća nema riječi,

a jabuka sada leži kraj stabla.


82 83

ŠETNJA U ŠUMI

Niko slatki miris oborenog drvetanije opisao tako da bi ga se odreći mogli,gotovo niko trenutak tišinekada ptice padnu u svoj plahoviti drijemež,a huk jela zvuči poputudaljenog eha nesreće,koji neometano svijetom idetražeći novo ime. U drugim krajevima svijeta pitaju sejesmo li mi stvorili svijet ili je onza nas stvoren, i od koga.Ovdje ne pita niko. Svaki kamen uvjeren jeda mu pripada mjesto koje zauzima,a raščerupana živica, beskrajno sporoizrasla na proplanku, ne želi znati ništao zakonima prirode. Ona ovdje stojina vlastiti rizik. Ostaneš li dugo stajatipored nje, čuješ ptice kako dišu.Uskoro su nestale. Još uvijek je nejasnolete li u Atenu ili u Jerusalem,jer kada pripadaš šumi,zaboraviš gdje si kod kuće. Bim-bam, bim-bam, i opetcrkveno zvono pokušava dojaviti vatrukoja se ne da ugasiti.

POSLJEDNJI DAN U AUGUSTU

Drvo jabuke teško nosisvoj teret, uskoro će

plodove baciti u travujer ih ne berem.

Vjetra nema, a ipakjedan jedini list

počinje se vrtiti kao lud. Nešto nije uredu.

I pticama je zapečaćen kljun. Ono što mi, nakon silnog dumanja,

nazovemo gustoćom života,u pitanje dovodi riječ,

jezik zakazuje.Gustoća nema riječi,

a jabuka sada leži kraj stabla.


84 85


BOSANSKI STEĆAK

POGOVOR

84 85


BOSANSKI STEĆAK

POGOVOR

86 87


PJESNIČ� VEDRINA APO�LIPSEO književnom stvaralaštvu Michaela Krügera

I.

Kad je Michael Krüger, pjesnik prozaist, urednik i izdavač, legendarna ličnost njemačkog književnog života, i ovogodišnji dobitnik Bosanskog stećka, 2013. godine proslavljao 70. rođendan, ugledni njemački sedmičnik Die Zeit pozvao je pisce iz različitih zemalja da napišu svoje utiske o slavljeniku. Odazvali su se, između ostalih, Orhan Pamuk, Milan Kundera, Michael Ondaatje, T.C. Boyle. Ovaj posljednji je napisao da je riječ o rijetko svestranom čovjeku koji je sve što je radio to radio na najviše, nivou. „Pred sobom vidim pjesnika, romanopisca, �lozofa, izvanredno oštroumnog i duhovitog.“ Pamuk je o svom kolegi i izdavaču primijetio: „Daje ti osjećaj da ste u istom čamcu i da imate iste književne ideale, da je to što radimo krajnje značajno te da ima veliku vrijednost“, dok je Ondaatje primijetio da je Krüger „jednako divan i kao autor i kao čitalac.“ Veliki izraelski autor David Grossmann istom je prilikom karakterizirao Krügera na sljedeći način:

„Skoro trideset godina smo skupa radili, i do danas me uvijek iznova začuđuje svojim širokim obrazovanjem, svojom strašću za knjigama, moglo bi se reći: nezaistnosti s kojom živ i svoje knj ige. Svojom hrabrošću, pr irodnom razuzdanošću koju isijava, obuzdavanom laganom ironijom, biranom elegancijom i teatralnošću.“

86 87


PJESNIČ� VEDRINA APO�LIPSEO književnom stvaralaštvu Michaela Krügera

I.

Kad je Michael Krüger, pjesnik prozaist, urednik i izdavač, legendarna ličnost njemačkog književnog života, i ovogodišnji dobitnik Bosanskog stećka, 2013. godine proslavljao 70. rođendan, ugledni njemački sedmičnik Die Zeit pozvao je pisce iz različitih zemalja da napišu svoje utiske o slavljeniku. Odazvali su se, između ostalih, Orhan Pamuk, Milan Kundera, Michael Ondaatje, T.C. Boyle. Ovaj posljednji je napisao da je riječ o rijetko svestranom čovjeku koji je sve što je radio to radio na najviše, nivou. „Pred sobom vidim pjesnika, romanopisca, �lozofa, izvanredno oštroumnog i duhovitog.“ Pamuk je o svom kolegi i izdavaču primijetio: „Daje ti osjećaj da ste u istom čamcu i da imate iste književne ideale, da je to što radimo krajnje značajno te da ima veliku vrijednost“, dok je Ondaatje primijetio da je Krüger „jednako divan i kao autor i kao čitalac.“ Veliki izraelski autor David Grossmann istom je prilikom karakterizirao Krügera na sljedeći način:

„Skoro trideset godina smo skupa radili, i do danas me uvijek iznova začuđuje svojim širokim obrazovanjem, svojom strašću za knjigama, moglo bi se reći: nezaistnosti s kojom živ i svoje knj ige. Svojom hrabrošću, pr irodnom razuzdanošću koju isijava, obuzdavanom laganom ironijom, biranom elegancijom i teatralnošću.“

88 89

nesvakidašnje značajnu (i utjecajnu) ulogu u njemačkom književnom životu. Paralelno sa izdavačkom karijerom, od 1976. godine Krüger se na književnoj sceni javljao i kao pjesnik , a od sredine osamdesetih i kao prozaist, publicirajući najprije u relativno malim izdavačkim kućama, kao što je salcburški Residenz, izbjegavajući vlastitu izdavačku kuću. I na taj način se borio s percepcijom u dijelu književne kritike koja je u njemu vidjela, prije svega, vanserijskog urednika. Od početka 2000-ih kao autor prelazi u Suhrkamp, u trenutku kad je već odavno postao prva ličnost konkurentskog Hansera.

II.

Michael Krüger pripada posliješezdesetosmaškoj generaciji književnika koja je bila pod jakim dojmom Adornove rečenice da je barbarski pisati pjesme poslije Auschwitza, inače oglednom primjeru kreativnog misreadinga, odnosno da je jezik više brana a ne prolaz u jezivu stvarnost koja nas okružuje. Iako je Mnogi savremenički autori odlučili su, između ostalog , i zbog toga, da potpuno isključe referencijalnost iz svojih tekstova, baveći se, prije svega, samim jezikom, njegovom unutrašnjom logikom i strukturom, smatrajući da jezik ne samo da nije sposoban premostiti jaz prema zbilji, nego da je on neodvojiv od aparata prisile i moći koji tlače čovjeka lišavajući ga slobode. U takve autore može se ubrojiti rani Peter Handke i, recimo, Bečka grupa koja je bila pod značajnim utjecajem �lozo�je jezika s početka 20.stoljeća. Također, kako i Krüger naglašava u intervjuu za časopis Život, početkom sedamdesetih,


Čovjek kojem su poklonile ovakvi književni autoriteti jedna je od najmarkantnijih pojava njemačke književnosti posljednjih pet desetljeća. Objavio je (od 1976.godine, kad počinje njegov književni uspon) desetak zbirki poezije, nekoliko romana, knjige kratke proze, i stekao 20 nagrada i priznanja, od kojih su najvažniji Nagrada Peter Huchel, Velika književna nagrada Bavarske akademije lijepih umjetnosti, Mörikeova nagrada, nagrada Joseph Breitbach i Eichendorffova književna nagrada. Odlikovan je Saveznim počasnim križom prvog reda, i Zlatnim ordenom grada Beča, a prestižni univerziteti u Bielefeldu i Tübingenu dodijelili su mu počasne doktorate. Trenutno vrši dužnost predsjednika ugledne Bavarske akademije lijepih umjetnosti.Kad se sažimaju najvažnije stranice Krügerove biogra�je, čini se nemogućim da sve to može stati u jedan život. Rođen je 9.decembra 1943 u Wi�gendorfu, malom mjestu u u današnjoj pokrajini Saksoniji-Anhalt. Nakon rata odrasta u Berlinu, gdje završava gimnaziju, početkom 60ih godina izučava knjižarski zanat, te studira �lozo�ju na Slobodnom univerzitetu Berlinu (FU). Tih godina boravi i u Londonu, gdje počinje raditi u izdavaštvu i knjižarstvu, objavljujući povremeno književne kritike i eseje, da bi 1968. godine postao glavni urednik u Hanseru, uz Suhrkamp, najvećoj i najvažnijoj njemačkoj izdavačkoj kući. Narednih 45 godina kreirat će i trajno obilježiti pro�l ovog izdavača, djelujući u njoj sve do 2013. godine, u različitim svojstvima, najprije kao urednik, zatim, od 1986, kao voditelj kniževnog programa, a od 1996. i kao direktor Hansera. Uzimajući u obzir i činjenicu da je bio aktivan i kao književni kritičar, te selektor i član različitih žirija za književne nagrade, Krüger će steći

MICHAEL KRÜGER

88 89

nesvakidašnje značajnu (i utjecajnu) ulogu u njemačkom književnom životu. Paralelno sa izdavačkom karijerom, od 1976. godine Krüger se na književnoj sceni javljao i kao pjesnik , a od sredine osamdesetih i kao prozaist, publicirajući najprije u relativno malim izdavačkim kućama, kao što je salcburški Residenz, izbjegavajući vlastitu izdavačku kuću. I na taj način se borio s percepcijom u dijelu književne kritike koja je u njemu vidjela, prije svega, vanserijskog urednika. Od početka 2000-ih kao autor prelazi u Suhrkamp, u trenutku kad je već odavno postao prva ličnost konkurentskog Hansera.

II.

Michael Krüger pripada posliješezdesetosmaškoj generaciji književnika koja je bila pod jakim dojmom Adornove rečenice da je barbarski pisati pjesme poslije Auschwitza, inače oglednom primjeru kreativnog misreadinga, odnosno da je jezik više brana a ne prolaz u jezivu stvarnost koja nas okružuje. Iako je Mnogi savremenički autori odlučili su, između ostalog , i zbog toga, da potpuno isključe referencijalnost iz svojih tekstova, baveći se, prije svega, samim jezikom, njegovom unutrašnjom logikom i strukturom, smatrajući da jezik ne samo da nije sposoban premostiti jaz prema zbilji, nego da je on neodvojiv od aparata prisile i moći koji tlače čovjeka lišavajući ga slobode. U takve autore može se ubrojiti rani Peter Handke i, recimo, Bečka grupa koja je bila pod značajnim utjecajem �lozo�je jezika s početka 20.stoljeća. Također, kako i Krüger naglašava u intervjuu za časopis Život, početkom sedamdesetih,


Čovjek kojem su poklonile ovakvi književni autoriteti jedna je od najmarkantnijih pojava njemačke književnosti posljednjih pet desetljeća. Objavio je (od 1976.godine, kad počinje njegov književni uspon) desetak zbirki poezije, nekoliko romana, knjige kratke proze, i stekao 20 nagrada i priznanja, od kojih su najvažniji Nagrada Peter Huchel, Velika književna nagrada Bavarske akademije lijepih umjetnosti, Mörikeova nagrada, nagrada Joseph Breitbach i Eichendorffova književna nagrada. Odlikovan je Saveznim počasnim križom prvog reda, i Zlatnim ordenom grada Beča, a prestižni univerziteti u Bielefeldu i Tübingenu dodijelili su mu počasne doktorate. Trenutno vrši dužnost predsjednika ugledne Bavarske akademije lijepih umjetnosti.Kad se sažimaju najvažnije stranice Krügerove biogra�je, čini se nemogućim da sve to može stati u jedan život. Rođen je 9.decembra 1943 u Wi�gendorfu, malom mjestu u u današnjoj pokrajini Saksoniji-Anhalt. Nakon rata odrasta u Berlinu, gdje završava gimnaziju, početkom 60ih godina izučava knjižarski zanat, te studira �lozo�ju na Slobodnom univerzitetu Berlinu (FU). Tih godina boravi i u Londonu, gdje počinje raditi u izdavaštvu i knjižarstvu, objavljujući povremeno književne kritike i eseje, da bi 1968. godine postao glavni urednik u Hanseru, uz Suhrkamp, najvećoj i najvažnijoj njemačkoj izdavačkoj kući. Narednih 45 godina kreirat će i trajno obilježiti pro�l ovog izdavača, djelujući u njoj sve do 2013. godine, u različitim svojstvima, najprije kao urednik, zatim, od 1986, kao voditelj kniževnog programa, a od 1996. i kao direktor Hansera. Uzimajući u obzir i činjenicu da je bio aktivan i kao književni kritičar, te selektor i član različitih žirija za književne nagrade, Krüger će steći

MICHAEL KRÜGER

90 91

prema šutnji bila je povod za veliku teoriju. Poezija se u principu nastanila na ovoj granici. To zasigurno nije moglo izaći na dobro, i veoma brzo stasala je nova generacija pjesnika koji više nisu htjeli živjti na ovoj granici nego prodrijeti u središte poezije. Odjednom su opet svi krenuli rimovati, i uistinu je tad poezija doživjela neku vrstu male renesanse.“

Za tu renesansu zalužan je, između ostalog, i sam Krüger. Eksperimentirajući sa žanrovima, ali nikad ne skliznuvši u hermetizam, objavio je počev od 1976.godine desetak zbirki poezije, nekoliko romana, knjige kratke proze, te stekao pregršt nagrada i priznanja, od kojih su najvažniji Nagrada Peter Huchel, Velika književna nagrada Bavarske akademije lijepih umjetnosti, Mörikeova nagrada, nagrada Joseph Breitbach i Eichendorffova književna nagrada. Za svoj književni rad odlikovan je Saveznim počasnim križom prvog reda, i Zlatnim ordenom grada Beča, a prestižni univerziteti u Bielefeldu i Tübingenu dodijelili su mu počasne doktorate.

III.

U jednom prikazu iz osamdesetih godina njegova poezija je nazvana književnošću „razočaranog utopiste“, koji upravo zbog takvog razočarenja ne voli oštre slike, nego izraze koji se gube u neodređenom i maglovitom, slike u kojima su ne samo različita značenja Ovakva poetika dio je Krügerove orijentacije prema romantičkom nasljeđu, koje, za razliku od mnogih autora njegove 68-aške generacije nije bo spreman da otpiše u ime snažnog politiziranja književnosti. U jednoj


istovremeno se javila i druga krajnost: pokušaj krajnjeg politiziranja književne umjetnosti, u kojoj je ona bila faktički svedena na puko sredstvo u cilju političkog prosvjetljivanja. Dakle, s jedne strane u književnosti tog vremena dominirala je – barem u recentnim diskursima - hermetička zatvorenost u unutarjezički eksperiment, a s druge strane, ideološko funkcionalizirannje književnosti u cilju popravljanja stanja u društvu. Naoko suprostavljene, ovim dvjema opcijama zajedničko je bilo to da su iskazivale temeljno nepovjerenje u samu književnost. Pjesništvo Michaela Krügera odlučilo je da, u najboljem smislu te riječi, krene srednjim putem, da vrati vjeru u književni jezik, da se odrekne težnje za maksimalnim avangardizmom, ali da istovremeno povrati estetsku autonomiju, i da kreira jedan izraz koji će ostati propusan za društvenu i političku stvarnost. Poeziji ovaj književnik ponovo želi vratiti njezinu društvenu relevantnost, pa i mogućnost da se politički izrazi, istovremeno izbjegavajući da upadne u zamku čistog funkcionaliziranja, koje bi joj, kao u dijelu angažirane književnosti, oduzelo ono što čini osebujnost književne forme.

Atmosferu tog doba Krüger jezgrovito opisuje u intervjuu za Život:

„E sad, puno toga što je početkom sedamdesetih bilo suvišno, nakon toga je opet bilo moguće, I u poeziji. Uzmimo za primjer Paula Celana. U svom pokušaju da izrazi neizrazivo došao je do granice razumljivosti. Mnoge od njegovih kasnijih pjesama naprosto nisu razumljive, niko od čitalaca nije znao reći šta je Celan htio kazati. Ova granica

MICHAEL KRÜGER

90 91

prema šutnji bila je povod za veliku teoriju. Poezija se u principu nastanila na ovoj granici. To zasigurno nije moglo izaći na dobro, i veoma brzo stasala je nova generacija pjesnika koji više nisu htjeli živjti na ovoj granici nego prodrijeti u središte poezije. Odjednom su opet svi krenuli rimovati, i uistinu je tad poezija doživjela neku vrstu male renesanse.“

Za tu renesansu zalužan je, između ostalog, i sam Krüger. Eksperimentirajući sa žanrovima, ali nikad ne skliznuvši u hermetizam, objavio je počev od 1976.godine desetak zbirki poezije, nekoliko romana, knjige kratke proze, te stekao pregršt nagrada i priznanja, od kojih su najvažniji Nagrada Peter Huchel, Velika književna nagrada Bavarske akademije lijepih umjetnosti, Mörikeova nagrada, nagrada Joseph Breitbach i Eichendorffova književna nagrada. Za svoj književni rad odlikovan je Saveznim počasnim križom prvog reda, i Zlatnim ordenom grada Beča, a prestižni univerziteti u Bielefeldu i Tübingenu dodijelili su mu počasne doktorate.

III.

U jednom prikazu iz osamdesetih godina njegova poezija je nazvana književnošću „razočaranog utopiste“, koji upravo zbog takvog razočarenja ne voli oštre slike, nego izraze koji se gube u neodređenom i maglovitom, slike u kojima su ne samo različita značenja Ovakva poetika dio je Krügerove orijentacije prema romantičkom nasljeđu, koje, za razliku od mnogih autora njegove 68-aške generacije nije bo spreman da otpiše u ime snažnog politiziranja književnosti. U jednoj


istovremeno se javila i druga krajnost: pokušaj krajnjeg politiziranja književne umjetnosti, u kojoj je ona bila faktički svedena na puko sredstvo u cilju političkog prosvjetljivanja. Dakle, s jedne strane u književnosti tog vremena dominirala je – barem u recentnim diskursima - hermetička zatvorenost u unutarjezički eksperiment, a s druge strane, ideološko funkcionalizirannje književnosti u cilju popravljanja stanja u društvu. Naoko suprostavljene, ovim dvjema opcijama zajedničko je bilo to da su iskazivale temeljno nepovjerenje u samu književnost. Pjesništvo Michaela Krügera odlučilo je da, u najboljem smislu te riječi, krene srednjim putem, da vrati vjeru u književni jezik, da se odrekne težnje za maksimalnim avangardizmom, ali da istovremeno povrati estetsku autonomiju, i da kreira jedan izraz koji će ostati propusan za društvenu i političku stvarnost. Poeziji ovaj književnik ponovo želi vratiti njezinu društvenu relevantnost, pa i mogućnost da se politički izrazi, istovremeno izbjegavajući da upadne u zamku čistog funkcionaliziranja, koje bi joj, kao u dijelu angažirane književnosti, oduzelo ono što čini osebujnost književne forme.

Atmosferu tog doba Krüger jezgrovito opisuje u intervjuu za Život:

„E sad, puno toga što je početkom sedamdesetih bilo suvišno, nakon toga je opet bilo moguće, I u poeziji. Uzmimo za primjer Paula Celana. U svom pokušaju da izrazi neizrazivo došao je do granice razumljivosti. Mnoge od njegovih kasnijih pjesama naprosto nisu razumljive, niko od čitalaca nije znao reći šta je Celan htio kazati. Ova granica

MICHAEL KRÜGER

92 93

ideološkim programima, velikim političkim naracijama, pa čak ni težnjom za formalnim eksperimentom, nego je uvijek duboko uronjen u puninu trenutka, iz kojeg razvija poetske oblike; dobar primjer za to u našem izboru je pjesma Moj pisaći sto u Almannshausenu.Od sredine osamdesetih Krüger u svojim pjesmama posebnu pažnju posvećuje prirodi, pa je uz Güntera Kunerta, možda i najuvjerljiviji predstavnik ovoga žanra u novijoj njemačkoj književnosti. Dakako da je i ovaj segment, uz insistiranje na estetskoj autonomiji i sklonost atmosferskom, također dio romantičkog nasljeđa. No, kod njega se priroda ne pojavljuje kao idila nego kao kao se�ing historijskih katastrofa koje su se već dogodile ili će se tek dogoditi. U posljednjim zbirkama u tom je smislu sve jači apokaliptički ton (npr. pjesma Noću na terasi), premda su i takve, uvjetno rečeno, pesimističke pjesme prožete speci�čnom vedrinom koja se uvijek veže za glas ovoga autora.U ovom osvrtu na Krügerovo djelo bilo bi nedopustivo izostaviti i ostale oblike njegovog književnog rada. Posebno se ističe njegova uloga u četrdesetogodišnjem uređivanju časopisa Akzente, jednog najvažnijih njemačkih književnih periodika u posljednjih šest desetljeća, za koji su pisali svi koji nešto vrijede u njemačkom književnom prostoru, do �omasa Manna do Güntera Grassa, zatim književnog godišnjaka Tinten�sch (Hobotnica). Osim toga, uređivao je i različite edicije i priredio veliki broj antologija, a uspješno se oprobao i kao prevodilac. Možda najveći kuriozitet predstavlja to što se njegov glas može čuti i na audio-knjigama, na kojima ne čita samo svoju poeziju, nego i pjesničke zbirke nobelovca Tomasa Tranströmera, ili prozu W.G. Sebalda. Neutaživa strast za knjigama Michaela


signi�kantnoj pjesmi iz svoje prve zbirke Reginapoly Krüger odbija i predodžbu, raširenu u doba studentskih revolucija, da pjesništvo treba slijediti logiku političkog i ideološkog razvoja i odreći se svoje autonomije; „Puno toga se opet rimuje“/, piše on u toj pjesmi, „što je prije koji dan zvučalo kao omaška.“

Uprkos ovom insistiranju na autonomiji estetske sfere, daleko od toga da Krüger u svom pjesničkom radu djelovao u nekom bezvremenskom prostoru. I u našem izboru, nalazi se nekoliko, uvjetno rečeno, političkih pjesama, pa i pjesama koje izravno reagiraju na politička zbivanja, kao što su pjesma Iz stare Rumunije koja se bavi rušenjem bračnog para Čaušesku, koja u lapidarnom stihu „Ko lažira kalendar, biva ubijen“, sažima dijalektiku revolucije i totalitarizma. Također, u nekoliko svojih proznih radova, Krüger će se pozabaviti i totalitarnim političkim nasljeđem vlastite zemlje, možda i najpregnantnije u vrhunskom romanu Himmelfarb, u kojem opisuje prijateljstvo dvojice njemačkih naučnika, od kojih je jedan kao Jevrej, pred završetak svog velikog naučnog projekta, prisiljen napustiti zemlju, dok njegov prijatelj i kolega, koji se već aranžirao s nacionalsocijalizmom, koristi odnosno prisvaja njegove bilješke da bi objavio studiju s kojom će steći priznanje u znanstvenom svijetu. Već ovaj primjer (kao i pjesma Iz stare Rumunije, koju donosimo u izboru) dobro pokazuje na koji način Krüger pristupa političkom: uvijek preko ličnog i konkretnog. Ovo je dio šireg programa njegove poetike, u kojem semiotički proces kreće od pojedinačnog, od konkretnog fenomena, momenta, osjećaja i atmosfere. Krüger nikada kao autor nije bio sklon velikim idejama,

MICHAEL KRÜGER

92 93

ideološkim programima, velikim političkim naracijama, pa čak ni težnjom za formalnim eksperimentom, nego je uvijek duboko uronjen u puninu trenutka, iz kojeg razvija poetske oblike; dobar primjer za to u našem izboru je pjesma Moj pisaći sto u Almannshausenu.Od sredine osamdesetih Krüger u svojim pjesmama posebnu pažnju posvećuje prirodi, pa je uz Güntera Kunerta, možda i najuvjerljiviji predstavnik ovoga žanra u novijoj njemačkoj književnosti. Dakako da je i ovaj segment, uz insistiranje na estetskoj autonomiji i sklonost atmosferskom, također dio romantičkog nasljeđa. No, kod njega se priroda ne pojavljuje kao idila nego kao kao se�ing historijskih katastrofa koje su se već dogodile ili će se tek dogoditi. U posljednjim zbirkama u tom je smislu sve jači apokaliptički ton (npr. pjesma Noću na terasi), premda su i takve, uvjetno rečeno, pesimističke pjesme prožete speci�čnom vedrinom koja se uvijek veže za glas ovoga autora.U ovom osvrtu na Krügerovo djelo bilo bi nedopustivo izostaviti i ostale oblike njegovog književnog rada. Posebno se ističe njegova uloga u četrdesetogodišnjem uređivanju časopisa Akzente, jednog najvažnijih njemačkih književnih periodika u posljednjih šest desetljeća, za koji su pisali svi koji nešto vrijede u njemačkom književnom prostoru, do �omasa Manna do Güntera Grassa, zatim književnog godišnjaka Tinten�sch (Hobotnica). Osim toga, uređivao je i različite edicije i priredio veliki broj antologija, a uspješno se oprobao i kao prevodilac. Možda najveći kuriozitet predstavlja to što se njegov glas može čuti i na audio-knjigama, na kojima ne čita samo svoju poeziju, nego i pjesničke zbirke nobelovca Tomasa Tranströmera, ili prozu W.G. Sebalda. Neutaživa strast za knjigama Michaela


signi�kantnoj pjesmi iz svoje prve zbirke Reginapoly Krüger odbija i predodžbu, raširenu u doba studentskih revolucija, da pjesništvo treba slijediti logiku političkog i ideološkog razvoja i odreći se svoje autonomije; „Puno toga se opet rimuje“/, piše on u toj pjesmi, „što je prije koji dan zvučalo kao omaška.“

Uprkos ovom insistiranju na autonomiji estetske sfere, daleko od toga da Krüger u svom pjesničkom radu djelovao u nekom bezvremenskom prostoru. I u našem izboru, nalazi se nekoliko, uvjetno rečeno, političkih pjesama, pa i pjesama koje izravno reagiraju na politička zbivanja, kao što su pjesma Iz stare Rumunije koja se bavi rušenjem bračnog para Čaušesku, koja u lapidarnom stihu „Ko lažira kalendar, biva ubijen“, sažima dijalektiku revolucije i totalitarizma. Također, u nekoliko svojih proznih radova, Krüger će se pozabaviti i totalitarnim političkim nasljeđem vlastite zemlje, možda i najpregnantnije u vrhunskom romanu Himmelfarb, u kojem opisuje prijateljstvo dvojice njemačkih naučnika, od kojih je jedan kao Jevrej, pred završetak svog velikog naučnog projekta, prisiljen napustiti zemlju, dok njegov prijatelj i kolega, koji se već aranžirao s nacionalsocijalizmom, koristi odnosno prisvaja njegove bilješke da bi objavio studiju s kojom će steći priznanje u znanstvenom svijetu. Već ovaj primjer (kao i pjesma Iz stare Rumunije, koju donosimo u izboru) dobro pokazuje na koji način Krüger pristupa političkom: uvijek preko ličnog i konkretnog. Ovo je dio šireg programa njegove poetike, u kojem semiotički proces kreće od pojedinačnog, od konkretnog fenomena, momenta, osjećaja i atmosfere. Krüger nikada kao autor nije bio sklon velikim idejama,

MICHAEL KRÜGER

94 95

uobičajena slika ljudske moći nad prirodom biva izokrenuta u svoju suprotnost. U sistemu prirode čovjek se čini potpuno beznačajnim, tako se, u svakom slučaju, može razumjeti pjesma Pamćenje prirode. Ljudi se ovdje pojavljuju kao „stare jabuke u granju/koje od posljednje jeseni nije mogao/odvojiti udar vjetra.“ Moto drugog dijela ove zbirke pozajmljen je iz Lévi-Straussovih Tužnih tropa: „Svijet je počeo bez čovjeka i bez njega će i završiti.“ Ovakvi apokaliptični tonovi ipak su, kao i svi drugi tonovi u njegovom pjesništvu, daleko od jednoznačnosti. Ničega jednostavnog kod Michaela Krügera.

Veliko Krügerovo umijeće sastoji se u tome da takvu estetiku propasti uspije prožeti jednom nesvakidašnjom vedrinom, stvarajući svoj vlastiti pjesnički izraz koji će nam, staromodno rečeno, pomoći da bolje razumijemo ili ispravnije; da bolje primijetimo, osjetimo svijet u sebi, oko i iznad sebe.

Nismo govorili ovdje o mnogim drugim aspektima Krügerovog stvaralaštva, o njegovim sjajnim melankoličnim romanima, o prevodilaštvu, o njegovom uređivanju antologija, a, prije svega, o njegovom višedecenijskom uređivanju velikog časopisa za književnost Akzente. Ima se o Krügeru i njegovom bogatom životu još nepregledno puno ispričati. Ovo je samo jedna od tih priča, nužno subjektivna, što će on, kao veliki branitelj subjektivnosti i individualnosti, sasvim sigurno razumjeti.On za sebe kaže da „nikada nije osjetio lakoću postojanja“, ali da je ipak bio „entuzijasta“. Ta jedinstvena pesimistička vedrina prožima i njegovu književnost.


Krügera tako je našla još jednu formu; medijski format u kojem objedinjuje čitaoca i autora u sebi. Premda ovakva biogra�ja nipošto ne daje naslutiti kako se radi o „neispunjenom životu“, u njegovoj poeziji prevladava ton rezignacije. U jednom prikazu iz osamdesetih godina njegova poezija je nazvana književnošću „razočaranog utopiste“; takva rezignativnost zna se čak pojačati do gnostičkog pesimizma – Cioran spada u njegove omiljene autore! – kad u jednoj pjesmi od prije desetak godina sveukupnu ovostranost inscenira kao djelo obmane: Natürlich kann sich/den Schöpfer des Universums als einen G a u k l e r d e n k e n .“ ( „ N a r a v n o d a / S t v o r i t e l j a univerzuma/možemo zamisliti kao lakrdijaša/Sve je to zlobna igra,/izraz nastupajućeg umora.“) Ipak, kao pjesnik koji je odrastao i na moderni i na romantizmu, izlaz iz ovakve rezignacije, barem privremeno, i, dakako, krajnje neizvjesno, donosi trenutke neke vrste nesigurne, nepouzdanne epifanije, čiji ambivalentni doživljaj vodi do poezije: „Nur manchmal, wenn wir/am Abend, einer Gewohnheit folgend,/uns auf der Wiese versammeln,/um die Nacht still zu begrüßen,/ sind wir vor Staunen sprachlos:/ Um uns zu foppen, zeigt er uns/Proben seines großen Talents“ –(„Tek ponekad kad se/ navečer, slijedeći neku naviku/okupimo na livadi/da tiho pozdravimo noć,/zanijemimo od čuđenja:/da bi nas zadirkivao, daje nam On/primjere svojega velikog talenta.“ )Najkasnije od osamdesetih godina, scene iz prirode inače zauzimaju veliki prostor u Krügerovom izričaju, no priroda pritom nije prostor idiličnog pomirenja subjekta sa samim sobom, već naprotiv: prostor u kojem se ocrtava njegov konačni nestanak. Tako u pjesničkoj zbirci Ins Reine

MICHAEL KRÜGER

94 95

uobičajena slika ljudske moći nad prirodom biva izokrenuta u svoju suprotnost. U sistemu prirode čovjek se čini potpuno beznačajnim, tako se, u svakom slučaju, može razumjeti pjesma Pamćenje prirode. Ljudi se ovdje pojavljuju kao „stare jabuke u granju/koje od posljednje jeseni nije mogao/odvojiti udar vjetra.“ Moto drugog dijela ove zbirke pozajmljen je iz Lévi-Straussovih Tužnih tropa: „Svijet je počeo bez čovjeka i bez njega će i završiti.“ Ovakvi apokaliptični tonovi ipak su, kao i svi drugi tonovi u njegovom pjesništvu, daleko od jednoznačnosti. Ničega jednostavnog kod Michaela Krügera.

Veliko Krügerovo umijeće sastoji se u tome da takvu estetiku propasti uspije prožeti jednom nesvakidašnjom vedrinom, stvarajući svoj vlastiti pjesnički izraz koji će nam, staromodno rečeno, pomoći da bolje razumijemo ili ispravnije; da bolje primijetimo, osjetimo svijet u sebi, oko i iznad sebe.

Nismo govorili ovdje o mnogim drugim aspektima Krügerovog stvaralaštva, o njegovim sjajnim melankoličnim romanima, o prevodilaštvu, o njegovom uređivanju antologija, a, prije svega, o njegovom višedecenijskom uređivanju velikog časopisa za književnost Akzente. Ima se o Krügeru i njegovom bogatom životu još nepregledno puno ispričati. Ovo je samo jedna od tih priča, nužno subjektivna, što će on, kao veliki branitelj subjektivnosti i individualnosti, sasvim sigurno razumjeti.On za sebe kaže da „nikada nije osjetio lakoću postojanja“, ali da je ipak bio „entuzijasta“. Ta jedinstvena pesimistička vedrina prožima i njegovu književnost.


Krügera tako je našla još jednu formu; medijski format u kojem objedinjuje čitaoca i autora u sebi. Premda ovakva biogra�ja nipošto ne daje naslutiti kako se radi o „neispunjenom životu“, u njegovoj poeziji prevladava ton rezignacije. U jednom prikazu iz osamdesetih godina njegova poezija je nazvana književnošću „razočaranog utopiste“; takva rezignativnost zna se čak pojačati do gnostičkog pesimizma – Cioran spada u njegove omiljene autore! – kad u jednoj pjesmi od prije desetak godina sveukupnu ovostranost inscenira kao djelo obmane: Natürlich kann sich/den Schöpfer des Universums als einen G a u k l e r d e n k e n .“ ( „ N a r a v n o d a / S t v o r i t e l j a univerzuma/možemo zamisliti kao lakrdijaša/Sve je to zlobna igra,/izraz nastupajućeg umora.“) Ipak, kao pjesnik koji je odrastao i na moderni i na romantizmu, izlaz iz ovakve rezignacije, barem privremeno, i, dakako, krajnje neizvjesno, donosi trenutke neke vrste nesigurne, nepouzdanne epifanije, čiji ambivalentni doživljaj vodi do poezije: „Nur manchmal, wenn wir/am Abend, einer Gewohnheit folgend,/uns auf der Wiese versammeln,/um die Nacht still zu begrüßen,/ sind wir vor Staunen sprachlos:/ Um uns zu foppen, zeigt er uns/Proben seines großen Talents“ –(„Tek ponekad kad se/ navečer, slijedeći neku naviku/okupimo na livadi/da tiho pozdravimo noć,/zanijemimo od čuđenja:/da bi nas zadirkivao, daje nam On/primjere svojega velikog talenta.“ )Najkasnije od osamdesetih godina, scene iz prirode inače zauzimaju veliki prostor u Krügerovom izričaju, no priroda pritom nije prostor idiličnog pomirenja subjekta sa samim sobom, već naprotiv: prostor u kojem se ocrtava njegov konačni nestanak. Tako u pjesničkoj zbirci Ins Reine

MICHAEL KRÜGER

96 97


BOSANSKI STEĆAK

ŽIVOTOPIS

MICHAEL KRÜGER

96 97


BOSANSKI STEĆAK

ŽIVOTOPIS

MICHAEL KRÜGER

98 99

JEDANAESTA ZAPOVIJED - IZABRANE PJESMEMICHAEL KRÜGER

Michael Krüger (Wi�gendorf, Saksonija-Anhalt, 1943)

1962-1965. nakon što je apsolvirao knjižarski zanat, Krüger tri godine radi kao knjižar u Londonu

1968. postaje urednik i lektor u izdavačkoj kući Carl Hanser i glavni urednik Tinten�scha, godišnjaka za savremenu književnost.

1976. izlazi njegova prva zbirka poezije Reginapoly; Krüger postaje urednikom časopisa Akzente, jednog od najvažnijih književnih časopisa njemačkog govornog područja; uređivat će ga narednih 40 godina.

1978-1985. Krüger objavljuje više zbirki poezije s kojima se etablira kao jedan od najvažnijih pjesnika svog vremena.

1985. Krüger postaje „književni direktor“ izdavačke kuće Hanser.

1986. dobija nagradu Peter Huchel, jedno od najznačajnijih priznanja u području lirskog stvaralaštva.

1985-1995. Krüger objavljuje nekoliko novih zbirki poezije, ali se sve više okušava i u prozi. U ovom periodu izlazi nekoliko njegovih novela, i veoma zapažen roman Himmelfarb (1993)

1995. Krüger postaje direktor izdavačke kuće Hanser, i na toj poziciji ostaje sve do 2013. U Krügerovoj eri, Hanser se, uz Suhrkamp, etablira kao najuglednija i najveća izdavačka kuća za savremenu njemačku i svjetsku književnost u njemačkom govornom području.

1995-2015. Bogata književna produkcija: u ovom periodu izlazi niz novih pjesničkih zbirki, nekoliko romana i novela.

98 99


Michael Krüger (Wi�gendorf, Saksonija-Anhalt, 1943)

1962-1965. nakon što je apsolvirao knjižarski zanat, Krüger tri godine radi kao knjižar u Londonu

1968. postaje urednik i lektor u izdavačkoj kući Carl Hanser i glavni urednik Tinten�scha, godišnjaka za savremenu književnost.

1976. izlazi njegova prva zbirka poezije Reginapoly; Krüger postaje urednikom časopisa Akzente, jednog od najvažnijih književnih časopisa njemačkog govornog područja; uređivat će ga narednih 40 godina.

1978-1985. Krüger objavljuje više zbirki poezije s kojima se etablira kao jedan od najvažnijih pjesnika svog vremena.

1985. Krüger postaje „književni direktor“ izdavačke kuće Hanser.

1986. dobija nagradu Peter Huchel, jedno od najznačajnijih priznanja u području lirskog stvaralaštva.

1985-1995. Krüger objavljuje nekoliko novih zbirki poezije, ali se sve više okušava i u prozi. U ovom periodu izlazi nekoliko njegovih novela, i veoma zapažen roman Himmelfarb (1993)

1995. Krüger postaje direktor izdavačke kuće Hanser, i na toj poziciji ostaje sve do 2013. U Krügerovoj eri, Hanser se, uz Suhrkamp, etablira kao najuglednija i najveća izdavačka kuća za savremenu njemačku i svjetsku književnost u njemačkom govornom području.

1995-2015. Bogata književna produkcija: u ovom periodu izlazi niz novih pjesničkih zbirki, nekoliko romana i novela.

100 101


2004. Krüger dobija Veliku književnu nagradu Bavarske akademije lijepih umjetnosti

2010. dodjeljuje mu se nagrada Joseph Breitbach

2013. S posljednjim danom u godini Krüger odlazi u penziju i napušta izdavačku kuću Hanser čiji je pro�l i identitet presudno obilježio. Iste godine postaje predsjednik Bavarske akademije lijepih umjetnosti

2013 Priznanje �e London Book Fair Lifetime Achievement Award za životno djelo.

2014. Savezni počasni križ prve klase za umjetnička ostvarenja

2017. Eichendorffova nagrada

2017. Nagrada Bosanski stećak Društva pisaca Bosne i Hercegovine

BIBLIOG�FIJA

Reginapoly. Pjesme. Hanser, München/Wien 1976.

Diderots Katze (Diderotova mačka) Pjesme. Hanser, München/Wien 1978.

Nekrologe (Nekrolozi). Harlekin-Presse (u 250 numeriranih primjeraka), Pforzheim 1979.

Lidas Taschenmuseum (Lidin džepni muzej). Pjesme. Sa crtežima autora. Pfaffenweiler Presse (200 primjeraka), Pfaffenweiler 1981.

Aus der Ebene (Iz ravnice). Pjesme. Hanser, München/Wien 1982.

Wiederholungen (Ponavljanja). Klaus Wagenbach. Berlin 1983.

Was tun? Eine altmodische Geschichte (Šta učiniti?. Jedna staromodna priča). Klaus Wagenbach (Quarthe� 131), Berlin 1984.

Zoo (Zoološki vrt). Pjesme. Pfaffenweiler Presse (300 primj.), Pfaffenweiler 1986.

Wieso ich? Eine deutsche Geschichte (Zašto ja? Jedna njemačka priča) Klaus Wagenbach (Quarthe� 152), Berlin 1987.

Idyllen und Illusionen. Tagebuchgedichte. (Idile i iluzije. Dnevničke pjesme). Klaus Wagenbach (Quarthe� 165), Berlin 1989.

Hinter der Grenze (Iza granice). Pjesme. Pfaffenweiler Presse, Pfaffenweiler 1990.

Das Ende des Romans. (Kraj romana). Novela. Residenz, Salzburg 1990.

Der Mann im Turm (Čovjek u tornju). Roman. Residenz, Salzburg 1991.

Himmelfarb. Roman. Residenz, Salzburg 1993.

Brief nach Hause (Pismo kući). Pjesme. Residenz, Salzburg 1993.

Nachts, unter Bäumen (Noću, pod drvećem). Pjesme. Residenz, Salzburg 1996.

We�ervorhersage (Prognoza vremena). Pjesme. Residenz, Salzburg 1998.

Die Cellospielerin (Čelistica). Roman. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2000.

100 101


2004. Krüger dobija Veliku književnu nagradu Bavarske akademije lijepih umjetnosti

2010. dodjeljuje mu se nagrada Joseph Breitbach

2013. S posljednjim danom u godini Krüger odlazi u penziju i napušta izdavačku kuću Hanser čiji je pro�l i identitet presudno obilježio. Iste godine postaje predsjednik Bavarske akademije lijepih umjetnosti

2013 Priznanje �e London Book Fair Lifetime Achievement Award za životno djelo.

2014. Savezni počasni križ prve klase za umjetnička ostvarenja

2017. Eichendorffova nagrada

2017. Nagrada Bosanski stećak Društva pisaca Bosne i Hercegovine

BIBLIOG�FIJA

Reginapoly. Pjesme. Hanser, München/Wien 1976.

Diderots Katze (Diderotova mačka) Pjesme. Hanser, München/Wien 1978.

Nekrologe (Nekrolozi). Harlekin-Presse (u 250 numeriranih primjeraka), Pforzheim 1979.

Lidas Taschenmuseum (Lidin džepni muzej). Pjesme. Sa crtežima autora. Pfaffenweiler Presse (200 primjeraka), Pfaffenweiler 1981.

Aus der Ebene (Iz ravnice). Pjesme. Hanser, München/Wien 1982.

Wiederholungen (Ponavljanja). Klaus Wagenbach. Berlin 1983.

Was tun? Eine altmodische Geschichte (Šta učiniti?. Jedna staromodna priča). Klaus Wagenbach (Quarthe� 131), Berlin 1984.

Zoo (Zoološki vrt). Pjesme. Pfaffenweiler Presse (300 primj.), Pfaffenweiler 1986.

Wieso ich? Eine deutsche Geschichte (Zašto ja? Jedna njemačka priča) Klaus Wagenbach (Quarthe� 152), Berlin 1987.

Idyllen und Illusionen. Tagebuchgedichte. (Idile i iluzije. Dnevničke pjesme). Klaus Wagenbach (Quarthe� 165), Berlin 1989.

Hinter der Grenze (Iza granice). Pjesme. Pfaffenweiler Presse, Pfaffenweiler 1990.

Das Ende des Romans. (Kraj romana). Novela. Residenz, Salzburg 1990.

Der Mann im Turm (Čovjek u tornju). Roman. Residenz, Salzburg 1991.

Himmelfarb. Roman. Residenz, Salzburg 1993.

Brief nach Hause (Pismo kući). Pjesme. Residenz, Salzburg 1993.

Nachts, unter Bäumen (Noću, pod drvećem). Pjesme. Residenz, Salzburg 1996.

We�ervorhersage (Prognoza vremena). Pjesme. Residenz, Salzburg 1998.

Die Cellospielerin (Čelistica). Roman. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2000.

102 103

Kurz vor dem Gewi�er (Kratko pred oluju). Pjesme. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2003.

Unter freiem Himmel (Pod otvorenim nebom). Pjesme. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2007.

Literatur als Lebensmi�el (Književnost kao životna potrepština). Sanssouci, München 2008.

Schri�e, Scha�en, Tage, Grenzen (Koraci, sjenke, dani, granice). Pjesme 1976–2008. Priredio i napisao pogovor Hans Jürgen Balmes. S. Fischer, Frankfurt am Main 2008.

Ins Reine (Načisto). Suhrkamp Verlag, Berlin 2010.

Umstellung der Zeit (Prebacivanje vremena). Pjesme. Suhrkamp, Berlin 2013.

Der Go� hinter dem Fenster (Bog iza prozora). Pripovijetke. Haymon Verlag, Innsbruck 2015.

Das Irrenhaus (Ludnica). Roman. Haymon Verlag , Innsbruck 2016.

Einmal einfach (Jedanput jednostavno). Pjesme. Berlin: Suhrkamp 2018.

Vorübergehende (Oni koji prolaze). Roman. Innsbruck: Haymon 2018.

102 103

Kurz vor dem Gewi�er (Kratko pred oluju). Pjesme. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2003.

Unter freiem Himmel (Pod otvorenim nebom). Pjesme. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2007.

Literatur als Lebensmi�el (Književnost kao životna potrepština). Sanssouci, München 2008.

Schri�e, Scha�en, Tage, Grenzen (Koraci, sjenke, dani, granice). Pjesme 1976–2008. Priredio i napisao pogovor Hans Jürgen Balmes. S. Fischer, Frankfurt am Main 2008.

Ins Reine (Načisto). Suhrkamp Verlag, Berlin 2010.

Umstellung der Zeit (Prebacivanje vremena). Pjesme. Suhrkamp, Berlin 2013.

Der Go� hinter dem Fenster (Bog iza prozora). Pripovijetke. Haymon Verlag, Innsbruck 2015.

Das Irrenhaus (Ludnica). Roman. Haymon Verlag , Innsbruck 2016.

Einmal einfach (Jedanput jednostavno). Pjesme. Berlin: Suhrkamp 2018.

Vorübergehende (Oni koji prolaze). Roman. Innsbruck: Haymon 2018.

104 105104 105












BOSANSKI STEĆAK













104 105104 105












BOSANSKI STEĆAK













106 105

Documents

BOSANSKI STEĆAK