etika i eutanazija

Jedno od važnih područja današnjih bioetičkih diskusija oblikuje se u poblematici rasprave o eutanaziji i problemu dostojanstva ljudske smrti. Po svom tematskom usmjerenju te rasprave nijesu nove, nego u određenom smislu pripadaju svim poznatim povijesnim civilizacijama, koncentrišući se na određena shvatanja ljudske smrti, shvatanja načina umiranja i načina odnošenje prema činjenici smrti. Svjedočanstva iz različitih povijesnih kultura nude beskrajno raznoliku povijesnu građu, u kojoj se iskazuje nesvodivo iskustvo s fenomenom smrti. Jednako tako, cjelina duhovne, filozofske i naučne tradicije isporučuje najrazličitije uvide u pojam i fenomen smrti. Savremeni napredak bioloških i medicinskih nauka iznova je pitanje o smrti i dostojanstvu smrti doveo u središte misaone pažnje, a najneposrednije u vezi s pitanjem o ispravnom ophođenju s ljudskim životom. Cijeli niz starih i novih pitanja koja su se otvorila iz situacije takvoga napretka opetr se kontroverzno diskutuju, posebno u aktuelnim bioetičkim diskusijama. U njima se ta pitanja razmatraju u prvom redu u vezi s problemom pomoći u smrti, s problematikom preimplantacione dijagnostike i problemom embrionalnih istraživanja. U tom sklopu bioetika je opet otvorila staro pitanje o eutanaziji. Da bi pitanje moglo biti valjano predočeno, nužno je preciziranje samoga pojma eutanazije. U kolokvijalnom značenju pojma, koji potiče od starih Helena, eutanazija označava lako i brzo umiranje, nestajanje života bez težih samrtnih bolova. U helenskoj tradiciji, kao i u drugim starim kulturama, jasno su se razlikovala dva načina ljudske smrti. Prvi način je smrt «na vrijeme», tj. prirodna smrt (thanatos), a drugi način je prevremena, neprirodna smrt (ker). Pojam eutanazije vezivan je za prvi način smrti (thanatos). U tom kontekstu eutanazija je značila «dobru smrt», razgraničenu s teškim umiranjem. «Dobra smrt» je shvatana kao «laka smrt», naime, smrt koja brzo nastupa bez duge bolesti i patnje. Od pjesnika Menandrosa potiče čuvena krilatica : «Koga bogovi vole, taj umire mlad»! Za Sokrata eutanazija je značila umno vođenje života, koje je povezano s ispravnim pripremanjem za smrt. Etičko samorazumijevanje medicine u Helena počivalo je na stavu iz Hipokratove ljekarske zakletve o zabrani ljekarima da bolesnicima pružaju pomoć u umiranju ( bilo da je riječ o prihvatanju zahtjeva za takvom pomoći, bilo o pružanju smrtonosnog sredstva, bilo o pružanju savjeta o smrti, bilo kod samoubistava zbog životne iznemoglosti). Takva striktna zabrana ljekarske pomoći u radnjama ubijanja odgovarala je opštim predstavama u antičkoj epohi. Judeo-hrišćanska tradicija izgrađena je na ideji da jedino bog ima pravo raspolaganja nad ljudskim životom, dok se čovjeku izričito zabranjuje ubistvo drugog čovjeka. Tako peta zapovijest Dekaloga izričito zapovijeda: Ne ubij! Na nju se u potonjoj teološkoj izgradnji hrišćanske religijske doktrine (kod Avgustina i Akvinskog) nadovezuje negativni hrišćanski stav prema samoubistvu. Jevanđeovski Hristov zahtjev ljudima da pomažu bolesne i siromašne, odredio je da se eutanazija kao ideja i praksa izričito odbija u cijeloj hrišćanskoj tradiciji. Pogled na svijet u Novom vijeku donosi nešto profiliraniji odnos prema eutanaziji. Tomas Mor prihvata antičke predstave o eutanaziji, ali ih dopunjava novim duhom, u kome samoodređenje (autonomija) čovjeka dobiva puno značenje. Po njegovom sudu, eutanazija ne treba da bude moguća protiv volje pacijenta. Frensis Bekon govori o «euthanasia exterior», koja čovjeka koji pati preba da pripremi za lakši i bezbolni kraj života, jer je takvo djelanje humanije i socijalnije od pobožnog ležanja na krevetu i čekanja smrti. Napokon, savremena epoha donijela je problemsku otvorenost pitanja o eutanaziji, ali i krajnje morbidna iskustva s praksom eutanazije (socijal-darvinizam i nacionalsocijalizam). Preciznije bio-medicinsko određenje pojma, na koga se oslanjaju mnogi ugledni pravnici i moralisti, označava eutanaziju kao «bezbolno i samilosno ubijanje onoga koji trpi ili se smatra da trpi i da može trpjeti u budućnosti na nepodnošljiv način» (Markoci). Osnovu ove definicije dao je S.Lener u svom

1

prilogu kojim ispituje «Preporuku Evropskog savjeta u pitanju bolesnika i umirućih» (iz 1976. godine).

Drugim riječima, eutanazija se može razumjeti kao djelo (ili propuštanje djela) kojim se po njegovoj osnovnoj namjeri izaziva smrt da bi se otklonio bol umirućeg. Očigledno je da se ovo drugo preciznije biomedicinsko značenje razlikuje od prvog značenja, koje se etimološki oslanja na izvorno značenje grčke riječi, koja imenuje «smrt bez bola». Naime, «smrt bez bola» može biti i prirodna smrt ili medicinski zahvat u cilju ublažavanja bola i agonije, skopčan s rizikom ubrzavanja smrti. Zbog toga, cjelina problematike bioetičkog razumijevanja eutanazije odnosi se, u prvom redu, na njezino značenje «bezbolnog i samilosnog ubijanja» kome je svrha u izbjegavanju bola i patnje. Implicitno se pretpostavlja da se odredba eutanazije vezuje ponajprije za postupak odnosa prema teško bolesnom čovjeku, uopšte, prema onima koji umiru. Međutim, postoje i druge situacije na koje se može protegnuti pojam eutanazije i primjena odgovarajućih eutanazijskih postupaka, dakako, s odgovarajućim moralnim dilemama oko pitanja o moralnoj opravdanosti takvih postupaka. Naprimjer, dilema oko primjene eutanazije otvara se na problemu postupka prema novorođenčetu koje boluje od teških nedostataka (wrongrull life). Postoje mišljenja da u takvim situacijama novorođenoj djeci s teškim oštećenjima treba oduzeti život, uskraćivanjem hrane za preživljavanje, kako bi se izbjegle životne patnje novorođenčeta i kako bi se smanjio pretpostavljeni teret društva. U ovakvim slučajevima moguće je govoriti o tipu eutanazije koji se naziva «eutanazijom novorođenčeta». Postoji još jedan oblik eutanazije, koji se naziva «socijalnom eutanazijom». Ona počiva na pretpostavci izbora društva, koji je vezan za planiranje tzv. resursa u zdravstvu. Naime, ekonomska kalkulacija sanitarne potrošnje može dovoditi do spoznaje da finansijska opterećenja, koja nastaju kod brige oko bolesnika s dugotrajnim bolestima, mogu da budu preusmjerena na liječenje bolesnika koji mogu ozdraviti i povratiti se produktivnom i korisnom životu. U tom slučaju svojevrsni socijalni utilitarni koncept stoji u osnovi socijalne eutanazije, te sa svoje strane opet otvara brojne dileme moralnog karaktera.

Kontroverzija eutanazije

Nezavisno od konteksta vezivanja problema eutanazije za rasističke, socijalno-darvinističke i nacističke ideološke paradigme još uvijek ostaje veliki prostor za problemsko sučeljavanje pristalica i protivnika eutanazije u savremenim društvenim uslovima. Taj je prostor vrlo složen i mogao bi se razdijeliti u nekoliko ravni konfrontacije: filozofsko-etičku i teološku, legislativnu i praktično-medicinsku ravan. U filozofsko-etičkoj ravni spor pristalica i protivnika eutanazije vodi se, u prvom redu, oko pitanja šta je čovjek, šta je ljudska osoba, šta su život i smrt čovjeka, šta su vrijednost i dostojanstvo ljudskog bića itd. Polje konfrontacije u ovom sporu uspostavlja se na najoštriji način između predstavnika teologije i zastupnika modernog građanskog individualizma. Protiv eutanazije teolozi ističu postavku da se fundamentalna vrijednost, smisao i značenje ljudskog bića zadobiva iz njegovog transcendetnog karaktera, tj. iz odnosa čovjeka prema vlastitoj božanskoj biti, kojim se suspenduje autonomno pravo na prekraćivanje vlastitog života, odnosno, pravo da se nekome iz bilo kojih razloga prekrati život. Pristalice eutanazije svoje središnje uvjerenje grade na ideji autonomije i samoodređenja ljudskog bića, iz koje se izvodi stav o pravu dopuštenja autonomne odluke o «ukidanju nedostojnog života». Teolozi i drugi protivnici eutanazije smatraju da koncept eutanazije vodi u doktrinu i praksu umanjivanja vrijednosti ljudskog bića, neovlaštenog miješanja u božanski ili prirodni poredak stvari

2

(u fenomen ljudske patnje i smrti), te otvara najrazličitije mogućnosti samovolje čovjeka nad čovjekom. Pobornici eutanazije smatraju da odbrana autonomije, vrijednosti i dostojanstva ljudskog bića, i u tako ekstremnim životnim sutuacijama manifestovanja velike patnje i života koji više nije vrijedan življenja, opravdava posezanje u život, prekraćivanje patnje i ekstremnu odbranu prava na ljudsko dostojanstvo i u umiranju. Osnovne linije konfrontacije protivnika i pristalica eutanazije u filozofskoj, teološkoj i etičkoj ravni određuju se u shvatanjima i vrednovanjima: ideje sekularizacije poimanja života i smrti, ideje racionalnog scientizma, te problema onosa između tehnologije i humanizacije u današnjoj medicini. Prva linija sučeljavanja povlači se iz problema odnosa moderne ideje sekularizacije prema problemu eutanazije. Naime, opšti proces moderne sekularizacije u svojoj osnovi ima homocentričku ideju autonomije i samoodređenja čovjeka. Ona implicira uvjerenje o nezavisnosti čovjeka od svega transcendetnog, tj. od boga i zamišljenog božanskog poretka stvari, te legitimira pravo čovjeka da raspolaže samim sobom, kao i svojom istorijskom, kolektivnom i ličnom sudbinom. Na tom generalnom pravcu homocentrizacije svijeta događa se i radikalna izmjena samorazumijevanja ljudskog života, smrti i bola, a onda i izmjena prava čovjeka nad samim sobom. U krajnjoj liniji, iz toga duha zahtjeva čovjeka za potpunom nezavisnošću proističe odbrana prava na eutanaziju, koja se oppredmećuje u «zahtjevu za potpunim raspolaganjem sobom, svojim vlastitim životom i vlastitom smrću». Teološki protivnici eutanazije ističu protiv takvih sekularizacijskim implikacija jedan generalni teološki i jedan posebni teološko-etički protivstav. Teološki protivstav bazira se na vodećoj religijskoj ideji o zavisnosti čovjeka od boga, iz koje se delegitimira pravo čovjeka da poseže u božansko pravo nad čovjekom, a time i u pravo na život i smrt. Posebni teološko-etički protivstav nastoji opovrgnuti pravo na eutanaziju uvjerenjem da ona znači obesmišljavanje smrti, kako u individualnoj ravni ljudskog života, tako i ravni opšteg odnosa moderne industrijske i postindustrijske civilizacije prema pitanju smrti i patnje. Po tom uvjerenju, religijski pogled na svijet daje smrti smisao kroz otvaranje nade u jedan novi potpuniji život, koji se zadobiva u činu ljudske poslušnosti i «stavljanja života u božje ruke». Sagledan iz toga ugla sekularizovani pogled na svijet, po svojoj biti i vodećoj orijentaciji, nije u stanju dati smisao smrti i patnji, nego ih načelo doživljava kao područje gubitka osnovnog smisla ljudskog života, u krajnjoj liniji, kao besmislene životne procese koje treba prekraćivati onda kada nestane nada u mogućnost ponovnog zadobivanja određenog kvaliteta života. Zbog toga, sagledan iz teološko-etičke perspektive, cijeli sistem moderne kulture gradi se na izbjegavanju svijesti o smrti i izbjegavanju suočavanja s njom. Jedan od savremenih teoloških protivnika eutanazije kaže: «Eutanazija se nadovezuje na proces sekularizacije koji prožima naše društvo i koji se izražava, prije svega, kao najviši oblik zahtjeva ljudske nezavisnosti, i od samoga boga, i dosljedno tome kao odbacivanje vjerskog simbolizma smrti» (G. Campanini, «Eutanasia e societa»). Na tom se misaonom tragu onda tumači da u ideji prevlasti današnjeg utilitarizma i etičkog hedonizma smrt i patnja bivaju shvatate samo kao generalna smetnja životu, tj. kao životna fakta koja narušavaju privide hedonističke i utilitarističke životnosti ljudi u savremenim društvima. «U 20. vijeku smrt je zamijenila seks kao glavnu zabranu. Nekad se djeci govorilo da ih je donijela roda, ali su ona mogla biti prisutna na velikim oproštajnim scenama u sobama i uz postelje umirućih. Danas su djeca upoznata, još od rane mladosti, s fiziologijom ljubavi i rađanja, ali kad više ne vide djedu, pa pitaju gdje je, odgovara im se, u Francuskoj, da je otputovao na dugo putovanje, a u Engleskoj, da se odmara u lijepom vrtu u kome raste lijepo cvijeće. Nijesu više samo djeca ta koju donose rode, nego i mrtvi koji nestaju pod cvijećem». Ovaj navod ukazuje na mogućnost odbrane teze o savremenoj tabuiranosti smrti i svega što je vezano uz smrt ljudskog bića, što proističe iz konstelacije vodećeg savremenog utilitarističko-hedonističkog pogleda na svijet. Nema sumnje, ta se teza može dovesti u neposrednu vezu sa socijalnim zahtjevima

3

prema medicini da osigurava «punu fizičku, psihičku i socijalnu dobrobit, pa i bezbolnu smrt». Isto tako, iz nje može proisticati implikacija koja koncept eutanazije tumači kao «bijeg od bola i agonije». Međutim, otvorenom ostaje etička kontroverzija o smislu i pravu toga bijega.

Odbrana prava na eutanaziju Koncept eutanazije dobio je snažnu podršku i naučno osmišljavanje u poznatom «Manifestu o eutanaziji» (The Humanist, 1974.god.), koji je podržan od niza istaknutih svjetskih ličnosti, među kojima su bili i neki nobelovci (Monod, Pauling i Tomson). Vodeću ontološko-scientistička ideja Manifesta formulisao je još ranije Monod u stavu: «Čovjek, napokon, zna da je sam u hladnoj neizmjernosti svemira, u kojemu je nastao slučajno». Stav implicira uvjerenje da čovjek mora biti sudija samome sebi, jer izvan sebe nema drugog uporišta, niti mora nekome drugome odgovarati za vlastitu sudbinu. Utoliko, etičke vrijednosti ne mogu biti izvođene iz bilo kakvog transcendentnog osnova. Posljedice takvih stavova po koncept eutanazije sasvim su jasne i očekivane. Zbog toga se u manifestu kaže: « Tvrdimo da je nemoralno prihvatiti ili nametnuti trpljenje. Vjerujemo u vrijednosti i dostojanstvo pojedinca; to podrazumijeva dopuštenje pojedincu da slobodno razborito odluči o vlastitoj sudbini». To direktno znači da čovjek koji je došao do potonjeg stadija života, koji boluje od neizlječive bolesti, ima pravo da dobije sredstva kojima će mu biti pružena mogućnost lake smrti. Brza i bezbolna smrt, u slučajevima koji su beznadežni i koji nose veliku tjelesnu ili duševnu patnju bolesnih i umirućih, mora biti shvaćena kao dobročinstvo prema onima kojih se tiče. U Manifestu se dalje kaže: «Okrutno je i barbarski zahtijevati da se osoba održava u životu protiv njezine volje i da joj se uskraćuje željeno oslobođenje, kad joj je život izgubio svako dostojanstvo, ljepotu, značenje i izgled za budućnošću. Beskorisno trpljenje je zlo koje bi trebalo zabraniti u civilizovanom društvu». Na taj se stav nadovezuje preporuka ljudima koji dijele takva uvjerenja o potpisivanju svoje «posljednje životne želje» o vlastitom pravu na «dostojanstvenu smrt». U osnovi takvog stava nalazi se osuda «bezdušnog morala» i «zakonskih ograničenja» u pogledu sprječavanja eutanazije. Zbog toga, potpisnici Manifesta apeluju «na prosvjećeno javno mnijenje da nadiđe tradicionalne tabue i da saosjeća s beskorisnim patnjama u trenutku smrti». Po njihovom shvatanju, pravo na dostojanstveni život implicira i pravo na dostojanstvenu smrt. Takva implikacija onda može legitimirati etički zahtjev za moralnim opravdanjem eutanazije, ali i zahtjeve za legislativnim uređivanjem prava na odluku o pomoći u prekraćivanju vlastitog života, odnosno, ukidanju života drugim na temelju medicinske procjene o životu koji više nije vrijedan življenja. Filozofsko-etička i svjetonazorna osnova Manifesta, a onda i niza teorijskih stavova koji su posljednjih decenija argumentirali u prilog koncepta eutanazije, u krajnjoj liniji počiva na modernom subjektivističkom i intimističkom poimanju vremena, a onda dakako i vremena ljudskog života. Naime, prema Hegelovim analizama pojma vremena, koje predstavljaju ono najbolje što je moderna filozofija uopšte mislila u pogledu poimanja vremena, vrijeme čini opštu bit svega života. Živa bića žive i umiru zato što žive vlastitu opštu bit, naime, da su vremenita. Vremenitost je opšta bit svega živoga. Jedino čovjek može uspostaviti svjesni odnos prema vlastitoj prirodnoj, organskoj opštoj biti, može je prisvojiti i negirati. U toj negaciji se prirodno vrijeme, kao opšta bit čovjeka kao prirodnog bića, preokreće u povijesno, subjektivno, intimno vrijeme samoga čovjeka. U tom se preokretanju razlama moć kontinuiranog vremena i preokreće u moć čovjeka da diskontinuira vrijeme, da samome sebi proizvodi vlastito diskretno, događajno vrijeme, «puno vrijeme» vlastite i autonomne životne događajnosti. U tom smislu, smrt čovjeka može biti shvaćena kao pobjeda opšte vremenite biti čovjeka nad samim čovjekom, pobjeda prirode nad onim duhovnim, pobjeda kontinuiranog nad diskontinuiranim vremenom u aktu neopozivog diskontinuiteta. Smrt je negacija negacije opšte vremenite biti čovjeka.

4

Prema tom shvatanju, smrt više nije slučaj, nego je događaj. Sve dok se smrt shvata kao slučaj, a kretanje prema smrti kao kretanje prema prirodnosti slučaja, priznaje se opšta moć prirode nad ljudskim duhom. U tom pogledu onda teološko-etičko odbijanje koncepta eutanazije počiva na apologiji slučaja kao gole moći prirode nad ljudskim duhom. To je potpuno nehrišćanska implikacija u teološkoj argumentaciji protiv eutanazije, kojom se sama ideja božje moći nad čovjekom preokreće u ideju gole moći kauzalne determinacije prirode nad čovjekom. Suprotno teološko-etičkom uvjerenju da moderno subjektivističko stanovište, koje smrt od slučaja pretvara u događaj, znači ne samo negaciju predstave o vječnom životu i negaciju vjere u boga, nego i poništavanje «objektivne vrijednosti ljudske osobe», može se tvrditi da moderno subjektivističko stanovište donosi bitno drugačiji smisao smrti, a onda i smisao same eutanazije. Naime, jedna od konzekvencija preosmišljavanja fenomena umiranja i smrti može biti svojevrsna reifikacija umiranja i smrti, tj. svojevrsno postvarenje same ljudske osobe, koja gubi osjećanje vlastite više vrijednosti. Utoliko, i teza o savremenom fetiškom izbjegavanju suočavanja sa smrću u toj konzekvenciji može naći djelimično opravdanje. Međutim, time se potpuno zapostavlja druga moguća konzekvencija savremenog preosmišljavanja fenomena umiranja i smrti. Ta konzekvencija proističe iz modernog subjektivističkog shvatanja vremena ljudskog života, a onda i vremena smrti čovjeka kao događaja u kojemu se sažima najviša ljudska odlučnost u pogledu zadobivanja i prisvajanja vlastite ljudske biti. Drugim riječima, svijest o smrti i slobodno kretanje prema smrti, kao područje najfundamentalnije ljudske odluke, predstavlja način, istina – negativni, odnošenja prema faktumu smrti. U tome je sadržan ključni filozofsko-etički argument za eutanaziju.

Legislativa i eutanazija Sporovi oko koncepta eutanazije odvijaju se u filozofskim, teološkim i etičkim diskusijama, pokazujući nepomirljivo sučeljavanje različitih svjetonazornih stavova i kulturnih modela, posebno u pitanjima odnosa prema životu i smrti. Međutim, te su diskusije odavno prešle nivo akademskih rasprava, postajući problemom moralnih dilema u savremenoj medicinskoj praksi, ali i pravnim problemom zakonske legalizacije eutanazije. Njezina zakonska legalizacija posljednjih decenija postala je područjem najoštrijih sučeljavanja zagovornika i protivnika eutanazije. Za početnu tačku pravnog ozakonjenja prava na eutanaziju uzima se iskustvo američke države Kalifornije. U njoj je 1976. godine donijet zakon o nekažnjavanju eutanazije (Natural Death Act), kojim se reguliše pravo na eutanaziju na osnovu iskazane volje u testamentu. Sljedeće godije je šest američkih država donijelo slične zakone, koji regulišu pristanak na prekid terapije održavanja života kod osoba koje su pri kraju života. Ciriški kanton u Švajcarskoj referendumom je odobrio zakon o eutanaziji 1977. godine, dok je u engleskom parlamentu slični prijedlog zakona odbačen (Voluntary Euthanasia Bill, 1969. god.). U Britaniji, Njemačkoj i Belgiji i drugim zapadnim zemljama postoji konstantno raspoloženje dijelova javnog mnijenja za ozakonjenjem eutanazije. Naprimjer, Američko društvo za eutanaziju dostavilo je Ujedinjenim Nacijama prijedlog da eutanazija nađe svoje mjesto u Deklaraciji o ljudskim pravima. Snaženju koncepta eutanazije znatno je doprinio i poznati intelektualac Artur Kestler, koji je bio zamjenik predsjednika britanskog društva za dobrovoljnu eutanaziju «Exit» i pisac predgovora knjige koja je propagirala samoubistvo. I sam obolio od Parkinsonove bolesti i leukemije, Kestler je, zajedno sa ženom Sintijom, izvršio samoubistvo 1983. godine. Slična društva koja propagiraju samoubistvo postoje u Francuskoj i Sjedinjenim Državama. Nije rijedak slučaj da ugledni svjetski listovi izvještavaju o samilosnoj smrti deformisano rođene djece. Srodnu praksu preporučuju pojedini britanski ljekari radi izbjegavanja rizika kod prenatalnih genetičkih dijagnoza za novorođenčad s manom. Francuska «Asocijacija za prevenciju hendikepirane

5

djece» zastupa pravo ljekara da se suzdržava od pružanja njege novorođenčadima do tri dana, koja boluju od neizlječive bolesti, za koju se pretpostavlja da ne mogu imati život dostojan življenja. Međutim, ni protivnici koncepta eutanazije nijesu bez odgovarajućih aktivnosti. To se posebno pokazuje u katoličkoj «Deklaraciji o eutanaziji» (Kongregacija za nauk vjere, 1981.god.), koja se posebno koncentriše na pitanja:

neopravdanosti pojmovne razlike između pasivne i aktivne eutanazije, razmjerne upotrebe terapeutskih sredstava, pružanja normalnih i ublažavajućih kura, odbijanja terapeutske upornosti i distanazije, te upotrebe analgetika. Posebno poglavlje u ovim konfrontacijama oko eutanazije pripada preporukama Savjeta Evrope Skupštini Savjeta Evrope (779/1976). U njima se najprije izlažu prava bolesnika: pravo na poštovanje volje pacijenta oko načina postupanja; pravo na dostojanstvo i integritet; pravo na informacije; pravo na prikladnu kuru, te pravo da se ne pati uzalud. Nadalje, poriče se pravo ljekara na «namjerno ubrzava proces prirodne smrti», ali se istodobno skreće pažnja na delikatnost pozicije ljekara kod pitanja «nepovratnog prestanka svih cerebralnih funkcija». Razrješenje delikatnosti te pozicije prepušta se, u krajnjoj liniji, profesionalnom znanju i savjesti ljekara, uz poštovanje «prava bolesnika da ne trpi uzalud». Na Međunarodnoj konferenciji ljekara, održanoj u Parizu 1987. godine, utvrđena su načela evropske medicinske etike. Kao deontološke smjernice za ljekare zemalja Evropske zajednice ta načela uređuju pitanja: profesionalne tajne, presađivanja organa, ljudske reprodukcije, pobačaja i prigovora savjesti, eksperimenata nad ljudima, pomoći umirućima itd. Posebno se spornim pokazao član 12. toga dokumenta, koji uređuje pitanje tzv. pasivne eutanazije: «Ona uključuje u svakoj okolnosti trajno poštovanje života, moralne autonomije i izbor pacijenta. Ipak, ljekar se može, u svakom slučaju neizlječive i smrtne bolesti, ograničiti na ublažavanje fizičkih i moralnih patnji pacijenta, pružajući mu prikladne tretmane i održavajući u mogućoj mjeri kvalitet života koji se gasi. Obavezno je biti na pomoći umirućem sve do kraja i djelovati tako da mu se omogući očuvanje njegovog dostojanstva». Da bi se izbjegla različita tumačenja, na sjednici Trajnog komiteta ljekara pri Evropskom ekonomskom vijeću (krajem 1987. godine) pomenuti član dopunjen je stavom: «Svaki čin kome je cilj da izazove namjernu smrt pacijenta suprotan je medicinskoj etici». Diskusija oko eutanazije time nije prestala. Naprotiv, dobila je još veći zamah. Evropskom parlamentu je 1991. godine dostavljen prijedlog Rezolucije od strane Komiteta za zaštitu ambijenta, javnog zdravstva i zaštite potrošača. U njemu se, osim odbijanja terapeutske upornosti, zahtijeva legalizacija prava na aktivnu eutanaziju. Zakonodavna problematika eutanazije i «asistiranog samoubistva» u današnje vrijeme kreće se u različitim smjerovima. Naprimjer, Sjeverna teritorija Australije donila je zakon o dopuštenju eutanazije, pod određenim uslovima («Rights of the Terminally Ill Act, 1995. god.), kao prvi takav zakon u svijetu. Ipak, žestoka rasprava u javnosti primorala je Federalni senat 1997. godine da ukine taj zakon primjenom jednom federalnog zakona. Iste godine je Vrhovni sud Sjedinjenih Država poništio odluke nižih sudova, kojima je priznato pravo na eutanaziju, smatrajući da to pravo ne spada u prava koja priznaje Američki ustav, ali istovremeno ostavljajući mogućnost da države same regulišu zakonsku materiju vezanu za eutanaziju. Takva je odluka uslovila da se u više od trideset američkih država pomoć u samoubistvu smatra kriminalnim deliktom. U državi Oregon 1994. godine prihvaćen je zakon o dopuštenju asistiranog samoubistva kod bolesnika u krajnjoj fazi, uz niz restriktivnih uslova. Ipak, poslije dva referenduma (1994. i 1997.) zakon je odbačen. Ta činjenica nije smetala Ustavnom sudu Kolumbije da u svojoj državi iste godine odobri sličan zakonski akt. Bez sumnje, slični sporovi oko eutanazije će se i u narednim godinama voditi širom svijeta.

6