Emil Heršak- Ana Silić-Avari osvrt na njihovu etnogenezu i povijest

ETNIKE I SRODNE TEME

197

UDK: 940.1(4=942) Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 03. 09. 2002. Prihvaeno: 24. 09. 2002.

EMIL HERAK Institut za migracije i narodnosti, Zagreb [email protected]

ANA SILI Hrvatski institut za povijest, Zagreb [email protected]

Avari: osvrt na njihovu etnogenezu i povijest SAETAK

U svome radu autori daju opiran pregled etnike povijesti Avara poevi od njihovih pretea na granici Kine. Donose i podatke iz kineskih izvora te europsku povijesnu grau. Podrijetlo Avara skici-raju od razdoblja Ruorana do krize u doba uspona prvih turskih kaganata u srednjoj Aziji. Polazei od uobiajene tipologije euroazijskih nomadskih naroda, autori vide Avare kao sloenu skupinu sastavljenu od razliitih etnikih fragmenata: Heftalita i razliitih srednjoazijskih iranskih skupina koje su ve bile asimilirane od ogurskih Turaka, potomaka prijanjih Huna, vjerojatno stanovitih mongolskih elemenata vezanih uz prvobitne Ruorane, zatim pricrnomorskih Bugara, moda i nekih ugarskih populacija. U zavrnoj fazi u doba naseljavanja Avara u Panoniji s njima su se stopili i dijelovi germanskih i slaven-skih plemena. U nastavku teksta opisuje se povijesni tijek prvoga i drugog avarskog kaganata (tj. kaga-nata u doba Bajanove dinastije i kaganata u razdoblju privremene obnove nakon poraza Avara pod zidi-nama Carigrada u prvoj etvrti 7. st. posl. Kr.). Osobito se istiu sloeni odnosi s Bizantom, Slavenima, Langobardima i s Francima, pod ijim e udarima napokon nestati samostalna avarska drava u Panoniji. Autori se osvru i na odnose Avara s Hrvatima, a povijesni izvori izriito tvrde da se jedna avarska sku-pina zadrala u Hrvatskoj barem do sredine 10. st. posl. Kr. Avare su napokon apsorbirali novi doljaci u Panoniju Maari te okolni narodi uglavnom Bugari i Hrvati. No Avari ostaju i dalje etnopovijesna enigma. Nije ni danas mogue tono odgovoriti na pitanje tko su zapravo bili Avari. Dugorono gledano, vjerojatno su bili politiki nasljednici ruruanske drave, ali na osnovi oskudnih jezinih pokazatelja moemo zakljuiti da su prvobitnu jezgru koja je napustila srednju Aziju tvorili ogurski narodi, s jakim iranskim supstratom. Avari su odigrali kljunu ulogu i u slavenskim seobama prema jugoistonoj Europi. KLJUNE RIJEI: Avari, turski narodi, etnogeneza, povijest, srednji vijek, Eurazija, Panonija, Slaveni, Hrvati

Avari su nam kao narod u euroazijskoj i europskoj povijesti bili i ostali zago-netni. Do danas mnogo o njima ostaje nerazjanjeno, osobito kljuna pitanja o njihovu podrijetlu i etnogenezi. To to znamo o povijesti Avara najee je fragmentarno, premda imamo podatke o opemu tijeku njihove povijesti na podruju Europe, uglavnom za-hvaljujui bizantskim i drugim izvorima. Mnogo se manje zna o azijskoj fazi avarske povijesti, odnosno prapovijesti. Istraivanjem avarske prapovijesti rijeila bi se kljuna pitanja njihova etnikoga, a moda i lingvistikoga podrijetla. S druge strane, Avari su, kao i Huni prije njih (s kojima su esto u europskim izvorima bili zamjenjivani), bili narod koji je u svoju jezgru tijekom vremena saeo mnoge etnike i lingvistike kom-ponente.

Emil Herak, Ana Sili: Avari, Migracijske i etnike teme 18 (2002), 23: 197224

198

Prema teoriji, koju smatramo poprilino upitnom, avarski se etnonim prvi put spominje u Herodotovoj Povijesti u petom st. pr. Kr. Rije je o legendi o Abarisu (), Hiperborejcu, koji je na svojoj strijeli preletio cijeli svijet, a da nijedanput nije jeo (IV: 36). Smatra se da se ta pria odnosi na neke amanistike rituale poznate meu stepnjacima koji su ivjeli u susjedstvu grkih kolonija na sjevernoj crnomorskoj obali.1 Kontekst upuuje na kulture u sjevernome dijelu Euroazije ili sjeverne Srednje Azije, a koje bi mogle imati neke dalje veze i s Avarima. No malo je vjerojatno da bi ime Abaris bilo u vezi s imenom naroda (iako ponekad osobna imena odraavaju et-nonime).

Neki suvremeni povjesniari, kad govore o podrijetlu Avara, govore o narodu (ili skupini naroda) najvjerojatnije protomongolskoga podrijetla koji je nekad ivio u stepama iznad sjeverne kineske granice. Pred kraj prvog st. pr. Kr. u kineskim izvorima spominju se kao H (), ije ime na kineskom znai opi pojam za barbare. Pravi Hui bili su prvi Kinezima poznati jahai strijelci, tj. konjanici ratnici s lukom i strije-lom. Izgleda da su umijee jahanja i dranja luka preuzeli od iranskih naroda (Sako-Skita ili Sarmata) koji su pristizali sa zapada (v. , 1990: 134135; cf. Golden, 1992: 19, 40, 124125; Barber, 1999: 189192). Uskoro je ime Hu oznaavalo, manje ili vie, sve narode koji se koriste lukom, a koji ive na sjevernoj granici Kine, ukljuu-jui Xingn (), azijske pretke europskih Huna. Pokuajem da se te dvije skupine razlikuju, pravi su Hui kasnije u kineskim izvorima spominjani kao Dngh () ili istoni Hui. Dalje, tijekom prvih st. posl. Kr., Kinezi su razlikovali dvije skupine Donghua: Xinbi () na sjeveru i Whun () na jugu. Kako su se ta imena svojedobno izgovarala, nije lako odgonetnuti. No nakon ispitivanja glasovnih mogu-nosti kanadski je sinolog Edwin Pulleyblank rekonstruirao etnonim sjeverne skupine kao *Srbi. Do estoga st. posl. Kr. to se ime spominje u kineskim izvorima kao Sh-wi (). U toj e se etnikoj zajednici napokon oblikovati i narod Mngw (), tj. Mongoli u uem smislu.2 Slino tome Pulleyblank je rekonstruirao izvorni oblik etno-nima june skupine kao *Awar, koji je prema njemu identian s imenom kasnijih eu-ropskih Avara.

I dvije druge etnopovijesne zajednice izvode se iz Donghu: 1) ljudstvo Taba ili (u kineskim izvorima) Tub (), koje je u kasnom 4. st. posl. Kr. osnovalo kinesku dinastiju Sjeverni (= Bi) Wi ( ili), te 2) Rurn () ili Runrun (), koji su od 4. do 5. st. ustanovili snaan plemenski savez to se protezao od Altaja do Bajkalskog jezera i do gorja Velikoga Hingana u Manduriji. Znanstvenici obino obje skupine poistovjeuju sa Xianbeima, iako postoji razlog za vjerovanje da su Xianbei apsorbirali velik dio Wuhuana. Mogue je da su se Rourani razvili iz od tako apsorbira-nih Wuhuana, to bi objasnilo njihovu vezu s Avarima (ako se prihvati Pulleyblankova teza). Sve u svemu, stvarna veza izmeu Rourana i (europskih) Avara vjerojatno nije izravna (v. Pulleyblank, 1999: 44, 60; 1995: 419; Golden, 1992: 69, 72, 76; , 1967: 222; Jelisejev, 1972: 3536). 1 Vidi komentar Daniela Fausta u dvojezinome grko-talijanskom izdanju Herodota (Erodoto, 1994: 221). 2 Omelian Pritsak izveo je iz oblika Xianbei (ili Hsien-pi, prema prijepisu Wades Giles) plemensko ime turskojezinih Sabira, iji je etnonim zapisao kao Sbir (v. Golden, 1992: 104).


199

Bez obzira na to kakav bio odnos izmeu Avara i Rourana treba rei jo neto o avarskoj vezi s Rouranima, prije nego krenemo na migraciju Avara na zapad.

Nagovijestili smo da su se Rourani, ili bar njihova jezgra, razvili od protomon-golskih (ili mongolskih) plemena Wuhuana ili Xianbeia. Pojedinosti samoga procesa jo su nam nepoznati. Prema predaji zabiljeenoj u Povijesti Sjevernih Weia (kin. Wish,

), u ranome 4. st. bivi rob, koji je postao poznati ratnik konjanik, nakon to su ga osudili na smrt, bjei u planine i tamo se udruuje s nekolicinom njemu slinih bjegu-naca. Njegov je sin uspio ujediniti te ljude pod zajednikim imenom Rourani, no zatim je Tiwd (, 425451 ), vladar Tabgaa (Tuoba-Wei), izjavio da bi se to ime mora-lo promijeniti u Ruanruani, jer su toboe nebitni kao crvi. Naime rije run () na kineskom znai 'puzanje, gmizanje', odnosno neto to 'gmie kao crv'. Prema jednome prijedlogu, run je moda prevedenica mongolskoga korijena abar- 'penjati se ili puza-ti', prisutnog u rijei abarga, 'zmija, zmiji slino kretanje', koji se mogao odnositi ili na frizuru (dugu pletenicu) ili na kakav zmijski totem. Koje god znaenje bilo tono, mon-golski se oblik moe povezati s raznim oblicima poput Apar ili Abar/Avar (Awar), koji se povezuju i s narodom Rouranima i s kasnijim Avarima (v. Golden, 1992: 7677).

Openito, povijest Rourana od njihova prvoga pravog vladara po imenu Ktel-bri (kin. = Shln , 402410) do podjele njihove drave nakon Anagujeve vla-davine (kin. = nhun , 520552) moe se saeti kao vie ili manje trajna bitka s Tabgaima (Tuoba), tj. s dinastijom Wei na jugu (u Kini) i s uglavnom turkojezinim skupinama na sjeveru i sjeveroistoku. U takvim okolnostima u djelu Povijest Sjevernih Weia pojavljuje se prvi historiografski spomen etnonima Turak (Trk), u kineskom obliku Tju (). Meutim mora se rei da to ime tada jo nije povezano s tursko-jezinim narodimo openito, nego s malom skupinom ljudi udruenima oko klana Ai-na (kin. = shn, ). Ti su Turci, zajedno s drugim turskojezinim narodima, po-stali vazali Rourana. Prema predaji, ivjeli su oko Altajskoga gorja, gdje im je zadatak bio obraivati kovine za svoje gospodare. Moemo pretpostaviti da je njihov vazalski odnos bio napet, jer su napokon upravo Aine potaknuli zbivanja koja e dovesti do pa-da rouranskoga carstva. To se dogodilo u razdoblju nestabilnosti do sredine 6. st., kad se dinastija sjeverni Wei ve podijelila u dvije kratkorone drave nasljednice: Istoni i Zapadni Wei. Na jugozapadu srednjoazijska drava Heftalita (kin. Yd , gr. ) ili Bijelih Huna ( ) takoer prilazi u to vrijeme svomu kraju. I podrijetlo je samih Heftalita nesigurno. Neki uenjaci smatraju da su bili ogra-nak Huna ili Xiongnua, dok drugi vide u njima spoj Iranaca i turskojezinih Oguza (tur. Ouz), s moguim daljim vezama s narodom Yuzh ().3

Na podruje koji su Heftaliti nastanjivali, u turanskoj nizini u dolinama Amu-darje i Sirdarje supstrat je zasigurno bio iranskojezini, no od 3. do 4. st. arheoloki slijed upuuje na seobe koje se mogu povezati s nekim podskupinama Huna, ili, to je vjerojatnije, s jezinim precima ogurskih Turaka (koji su bili u vezi s Hunima). Intri- 3 Yuezhi se etniki ili lingvistiki teko definiraju. Javljaju se u kineskim izvorima u vezi s ekspanzijom najranijeg xiongnuskog carstva pod Modunom (kin. Modn , *Bagatur, 209174 pr. Kr.). Modun ih je porazio i natjerao ih na povlaenje na jugozapad, gdje su osnovali dravu Kushana. Po svoj im je prilici etnolingvistika jezgra bila u poetku iranska ili toharska.


200

gantan je i prijedlog da je heftalitska drava bila desno krilo rouranskoga carstva (Golden, 1992: 77). U svakom sluaju treba kazati da su i zemlje Heftalita bile poznate po derivatima naziva *Awar. Bizantsko-grki izvori smjetaju tu plemena pod imenom Var i Hun ( ), koja su zajedno tvorila skupinu pod imenom Varhuniti () (v. Golden, 1992: 77; , 1950: 345; Grafenauer, 1978: 285286; , 1977: 23). Godine 545. Bumin (kin. Tmn, ), vladar Turaka Aina, pri-mio je izaslanstvo cara Zapadnih Weia, koje mu je predloilo savez protiv Rourana. Ot-prilike u isto vrijeme turskojezina plemena Tls, koja su takoer dotad bila podanici Rourana, digla su ustanak. Krenuli su zapadno preko Dungarije i gobijskih prijevoja prema mongolskome Altaju, gdje su ih odjednom napali Buminovi konjanici. Ubrzo su im se podredili. Iako se naime i Bumin kanio osloboditi vlasti Rourana, u poetku je htio zadrati dojam vjerna podanika. No pet-est godina poslije Bumin je izreirao pro-vokaciju. Od rouranskoga kagana Anaguia zatraio je suprugu iz kraljevskoga roda, procjenjuji da e mu kagan to odbiti. Kad ga je Anagui doista i odbio, pobio je nje-gove izaslanike i prihvatio savez sa Zapadnim Weima, koji je utvrdio oenivi kinesku princezu. Zimi 552. Bumin je konano poveo svoju vojsku protiv Rourana. Suoen s porazom, Anagui se ubija. Bumin je umro ili iste godine pobjede nad Anaguiem ili go-dinu dana poslije, kad mu umire stariji sin. Naslijedio ga je mlai sin Kuu (= 'Ptica'), koji uzima ime Muqan (553573), i titulu kagana, kojom su se prije sluili rouranski vladari (prvi put titula se upotrebljava kod Xianbeia tri stoljea prije).

Rourani su se neko vrijeme opirali, ali do 554. njihova drava vie ne postoji. Umjesto nje pojavilo se golemo tursko (ainsko) carstvo. Neki povjesniari tu dravu nazivaju carstvom Kk Turaka.4 No mi smatramo da bi se taj naziv ipak trebao iz-bjegavati. Muqan je vladao izravno preko istonih podruja, od mongolskoga Altaja i rijeke Orhon do Hingana, dok je u zemljama zapadno od Dungarije vladao njegov ujak, Buminov mlai brat tmi (552575), koji je uzeo kneevski naslov iranskoga pod-rijetla yabgu. Kao rezultat tmijeva irenja na zapad preci buduih europskih Avara prvi se put javljaju u povijesti.

Ta se faza moe smjestiti ili u 554. ili u 555., kad tmi dopire do Aralskoga jezera i kad zapoinje dug sukob s Heftalitima. Taj pritisak Turaka moe se objasniti kao dio borbe za prevlasti nad sredinjim dijelom svilenoga puta. No ako su Heftaliti doista tvorili zapadno krilo prijanje rouranske drave, onda bi se tmijeva akcija mogla objasniti i kao pokuaj da Turci Aine zavladaju nad svim bivim rouranskim zemljama. Situacija se dosta zakomplicirala dugogodinjim suparnitvom izmeu bi-zantskoga i perzijskoga sasanidskog carstva. Do 557. tmi je sklopio savez sa sasa-nidskim ahom Hosrauom Anirvanom (531.579.) da unite zajednikoga neprija-telja Heftalite. Kad je slomljen i posljednji heftalitski otpor oko 567., napetosti su po-rasle izmeu dvaju prijanjih saveznika. Godine 568. tmi je sklopio savez s Bizantom. Ako se moe povjerovati brojanim podacima bizantskoga povjesniara Menandra, jo za vrijeme prvoga tursko-perzijskog saveza protiv Heftalita oko 20.000 ljudi napustilo 4 Na turskome kk znai 'plavo', iako se prevodi i kao 'rajski', u smislu 'plavoga neba' (turski gok, 'nebo, rajsko'). Iako je u Turaka doista postojao jak kult neba, plava boja imala je i koordinatno znaenje u euro-azijskoj (i kineskoj) shemi boja. Plavo (ili njegove varijante) znailo je Istok. U tome smislu carstvo Kk Turaka najbolje bi se moglo primijeniti na istone dijelove turskoga kaganata.


201

je Srednju Aziju i kreui se preko Kavkaza i sjevernocrnomorskih stepa dolo do jugoistone Europe, gdje e se pretvoriti u Avare, poznate europskoj povijesti. Meu-tim demografski podaci u srednjovjekovnim izvorima uvijek su problem, jer, kako je jedna autorica zakljuila, takve brojke odraavaju vie umjetniki stil nego tonu statis-tiku (Tuchman, 1979: xviii). Drugi autori pretpostavljaju da je taj prvotni broj od 20.000 ljudi tijekom migracija na zapad narastao na 50.000 (Grafenauer, 1978: 289).

Tu se opet moemo vratiti na etimologijska izvorita, koja mogu posluiti za identifikaciju europskih Avara s dinastijom Rourana, tj. Ruanruana (v. str. 199). Kao to je ve reeno, avarsko ime moe se izvesti iz mongolskoga abarga (crv). Etimo-logija je crva odreeni semantiki skok: Varhuniti kao Kermichioni, kao 'Huni crvi', to se opet izjednaava sa znaenjem Ruanruan ('kolutiavi crvi'). Znaenje crva / zmije podmetnuo im je pod dekretom jedan kineski car (v. Pohl, 1988: 3233).

Prva pojava imena 'Avar' u zapadnim izvorima javlja se u Priska iz Panima, u odnosu prema jednome dogaaju iz 463. godine. Prema Prisku: U to vrijeme Istoni Rimljani primili su izaslanike Onogura, Saragura i Ugura, naroda koji su napustili svo-ja obitavalita jer su ih protjerali Sabiri. Sabire su, zapravo, pokrenuli Avari, koje su narodi koji su obitavali kraj oceana natjerali na promjenu obitavalita (Excerpta de le-gationibus). Iako se prema kontekstu i vremenu moe zakljuiti da su Avari u tome sluaju, zapravo, bili Rourani, a ne preci europskih Avara, taj e povijesni detalj imati odraza na ono to e se dogoditi jedno stoljee kasnije, kad su Avari stigli u Europu nakon ratova protiv Heftalita u Srednjoj Aziji.

Kljuna je godina 558., kad je izaslanstvo predvoeno Kandihom (gr. ) dolo u Carigrad i izvijestilo cara Justinijana (527.565.) da su Avari meu svim na-rodima najvei, najhrabriji i nepobjedivi konano pristigli. Tome je prethodio zbjeg 20.000 ljudi na Kavkaz, kako je to spomenuo Menandar. Tursko-perzijska koalicija moda je bila dovoljan povod za tu seobu, a bila je zacijelo i glavni razlog da su voe te skupine traili savez s Bizantom. Alani s Kavkaza posredovali su u uspostavljanju kontakta s Bizantom. to se tie etnikoga sastava izbjeglica, moglo bi se rei da su u irem smislu bili Heftaliti, jer su bili dio drave Heftalita. Najvjerojatnije su ukljuivali i potomke srednjoazijskih Iranaca koji su se ve uvelike poturili pod utjecajem tursko-jezinih Ogura, koji su se doselili u Srednju Aziju u hunskome razdoblju ili neto po-slije. Takoer postoji mogunost da su se u opemu mnotvu nale i pokoje mongolske skupine, kao ishod prethodnih avarsko-rouranskih veza. Kad se opisuje podrijetlo eu-ropskih Avara, Teofilakt Simokata (ija nam je povijest dala najvie podataka o Ava-rima u Europi) bio je gotovo siguran da europski Avari nisu oni isti kao prijanji (tj. Rourani). Nazivao ih je Pseudoavarima (Teofilakt, VII: 8.5). Prema Teo-filaktu, izjednaavanje s prethodnim Avarima posljedica je nesporazuma, koja je mno-go i pomogla napredovanju Pseudoavara. Pravi se Avari, po njemu, mogu poisto-vjetiti tek s Rouranima (tj. Ruanruanima) s teritorija izmeu Kine i turske drave od 4. st., ije su carstvo, kako smo vidjeli, Turci unitili poetkom druge polovice 6. stoljea. U toj prii postoje odreene neloginosti i praznine. U popisu pobjeda turskih kagana ne spominje se dinastija Rourana (Ruanruana), iako njenim porazom neosporno za-poinje turska dominacija. U stepskim predjelima avarsko se ime upotrebljavalo u raznim varijantama, pa je teko odrediti prave pretke europskih Avara. Ipak, teoriju o


202

Rouranima kao precima Bajanovih Avara preuzeli su u 18. st. mnogi autori bila je, zapravo, opeprihvaena. Meutim dananji povjesniari izraavaju sumnju. Prema Wal-teru Pohlu, primjerice, etnonimija se ne bi trebala uzeti kao argument za povijest europ-skih Avara. Arheoloki nalazi, koji nam mnogo sigurnije govore o njihovu podrijetlu, potvruju nam da europski Avari nisu doli iz jednoga predjela. Njihovi korijeni seu do Srednje i unutranje Azije, ukljuuju i tradiciju Heftalita i tradiciju Rourana, a po-stoje i tragovi koji vode do Kavkaza (Pohl, 1988: 3137).

Sabire i druge narode obuzela je panika kad su uli da na njih ide narod War. To su naime ime pobrkali s Avarima koji su im nanijeli poraz u 5. stoljeu (o emu je pi-sao Prisk). Sa svoje strane Wari (tj. Varhuniti) i druge skupine u njihovu drutvu, vi-djevi da im slinost etnonima ide u prilog, odluili su preuzeti ime 'Avari'. Izvor o tome glasi ovako: Barselti, Unuguri (= Onoguri, EH), Sabiri i pored njih ostala hun-ska plemena vidjevi samo neke od Wara i Huna kako hitaju u njihove zemlje, obuzeti panikom, zakljuili su da se Avari sele prema njima. Iz tog razloga darivali su izbjeg-lice prekrasnim poklonima, mislei da e si tako osigurati slobodu. Kad su Wari i Huni vidjeli kako se za njih dobro razvija situacija, iskoristili su pogreku onih koji su im upuivali izaslanike i poeli su se sami nazivati Avarima (Teofilakt, VII 8. 35).5 ini se da je hvastava poruka koju je malo poslije toga Kandih iskazao pred Justinijanom bila dio ope varke. S druge strane, prema Menandru, malo nakon to je poetna sku-pina od 20.000 ljudi napustila Srednju Aziju u bijegu pred tmijevim Turcima, taj ih je turski voa doista nazvao Avarima. Menandar citira tmijeve rijei: Avari nisu ptice da bi letjeli zrakom i izbjegavali turske sablje; oni nisu ribe da bi ronili pod vodom i nestali u morskim dubinama; oni lutaju povrinom zemlje. Kad ja zavrim s Heftaliti-ma, napast u Avare, koji nee moi pobjei mojim snagama (v. , 1967: 36).

Avari ili Pseudoavari (?) bilo to bilo, no sigurno je da je do vremena kad dolaze u Panonsku nizinu s njima stopljen velik broj drugih etnikih elemenata. Kad govori o Warima i Hunima, Teofilakt spominje da su im se kasnije pridruila tri srodna naroda Tarniaci, Kocagiri i Zabenderi, koji su takoer bjeali pred Turcima, a koji su pridonijeli jo 10.000 ljudi avarskoj hordi (VII 8.1617). Sabiri, Onoguri i ostala ple-mena koja su im se predala takoer su pridonijeli ljudstvo rastuoj snazi europskih Avara. Oko Azovskoga mora i na sjevernoj pricrnomorskoj stepi obitavala su razna bu-garska plemena Onoguri (koje smo spomenuli), Utiguri i Kutriguri, a moda i neke sarmatske i ugarske skupine. Moglo bi se rei da su Avari ujedinili razne skupine na-roda koje su u prethodnome stoljeu bile dio velikoga Atilina plemenskog saveza. Stoga je razumljivo zato su mnogi srednjovjekovni povjesniari mijeali Avare s ranijim Hunima.6

I prema analizi Pohla, autora najnovije monografije o avarskoj dravi, Avari ni-su tvorili jedinstvenu etniku cjelinu. Antropoloki pak nalazi potvruju da je u Avara bilo razliitih rasnih (fizikih) tipova. Pohl istie razliitost etnikih zajednica ras-poreenih na nekoliko teritorija, razliitih po veliini. Avari su, prema njemu, zapravo 5 To se moglo dogoditi i nekoliko desetljea nakon dolaska Avara u Panoniju. 6 Npr. Pavao akon u svojoj Historii Langobardorum biljei da su Avari bili Huni koji su uzeli ime svoga kralja: Hunii, posteo de regis proprii nomine Avares appellati sunt (Hist. Lang. I. 27).


203

stvorili politiku etniju iz mnotva razliitih ljudstava koja su se nalazila u poloaju puka (dakle u poloaju onoga to su turski narodi nazivali kara bodun, dosl. crni na-rod o tomu pojmu usp. Clauson, 1972: 643). Unutar avarske drave ivjele su sline zajednice, plemenske vojske, tj. vojniki narodi koji su sainjavali Kaganat. Ti su narodi mogli ouvati svoje etnonime unutar saveza, poput, moda, avarskih Bugara. Seobeni val sastojao se od vie segmentiranih skupina koje su ivjele u lokalnim savezima kao seljaci ili pastiri. Neke od tih skupina poslije e se pojaviti i kao Slaveni. No Pohl dalje kae da je teko odrediti koje su od njih sebe doivljavale, recimo, kao Slaveni. Prema njemu, nazivi su bili uopeni i nametnuti od vanjskih promatraa, tj. od Rimljana, odnosno Romeja (Bizanta). Na cijelom teritoriju avarska je etnogeneza bila najuspjenija (tj. prevladavajua), a njihova kultura najrasprostranjenija, sve do opa-danja njihove moi u 7. st. (v. Pohl, 1988: 215221).

Panoniju, sredinji dio bive Atiline drave, zauzeli su nakon Atiline smrti Gepi-di, koji su u vrijeme dolaska Avara jo uvijek drali podruje oko Sirmija. Druga su germanska plemena naselila susjedna podruja, a u tijeku je bila i nova germanska seoba koje e do 546. dovesti Langobarde u Panoniju. No jo vanija u konanici bit e seoba Slavena na zapad i na jug, koja je ili zapoela ili se pojaala u kasnome 5., odnosno ranome 6. stoljeu. Slavenska plemenska zajednica Anta razvila se pod step-skim iranskim utjecajima, a Anti su prvi put napali bizantske zemlje juno od donjeg Dunava za vladavine cara Justina I (518.527.). Za vladavine Justinova neaka Justini-jana Slaveni, Anti, Bugari i Kutriguri uestalo napadaju, bez obzira na to to je Justini-jan do 555. uspio obnoviti Carstvo i vratiti rimsku vlast u mnoge bive zemlje Rim-skoga Carstva. Meutim njegova rekonkvista ukljuivala je skupe i vrlo krvave rato-ve, osobito protiv Ostrogota u Italiji, koje su Carstvo vie iscrpile nego ojaale.7 Povrh svega, usred ratova izbila je strana kuga, koju su arapski povjesniari poslije povezali s Justinijanovim imenom. Mogli bismo dodati da i neki suvremeni povjesniari pove-zuju tu epidemiju izravno s Justinijanovom ekspanzijom. Jedan je autor zakljuio: Kuga je u jednom trenutku integrirala udaljena podruja time to su se ona prometno povezala i podijelila slinu katastrofalnu sudbinu, a kasnije je dezintegrirala i unitavala kasnoantiko drutvo (Goldstein, 1990: 67).

Je li Justinijan bio svjestan slabosti svojega carstva kad je Kandih 558. doao do njega, nagovijetajui dolazak Avara? ini se da je mogao biti.

U skladu s rimskim obiajem da se proglaavaju saveznici (foederati) odluio je uzeti Avare za saveznike protiv Slavena i Bugara. Plaao im je za to godinji danak. Bizant je ve pokuao oslabiti Bugare, pomaui (udaljenije) Utrigure protiv Kutrigura (koji su bili opasniji za Bizant). Avari su tad ukljueni u te diplomatsko-subverzivne akcije, iako se uskoro dio Kutrigura pridruio Avarima na njihovu putu u Panoniju.

Najvjerojatnije 561. Avari konano ulaze u Panoniju. Predvodio ih je voa Ba-jan (gr. , usp. turski ba i mongolski bajan 'bogat, imuan'). Nije sigurno je li Bajan bilo njegovo osobno ime ili naslov, znak statusa. Prema tradiciji stepskih naroda 7 Iako je osvajanje i unitavanje vandalskog kraljevstva u sjevernoj Africi bilo brzo (samo nekoliko mjeseci akcije izmeu 533.. i 534.), a kasnije je Justinijan relativno lako okupirao jugoistonu Hispaniu (552.554.), rat protiv Ostrogota trajao je od 533. do 555.godine.


204

koja see skroz do granica Kine tonije, do naroda Xianbei u 3. st. posl. Kr. Bajan je preuzeo naslov kagan (, cagan, cacanus i sl. u povijesnim izvorima). Godine 562. u Carigrad je upueno drugo avarsko izaslanstvo, ali taj put ne samo po novac nego i po zemlju u kojoj e se nastaniti. Avari su tada bili okupirali podruje dananje Dobrue, poznate kao Mala Skitija, te vlake nizine sjeverno od donjeg Dunava. Justinijanu se nije svidjela pomisao da se potencijalno opasan narod naseli tako blizu Carigradu. Umjesto toga ponudio im je zemlju u Donjoj Panoniji. Kad je Bajan odbio tu ponudu, ovaj alje svoje snage sjeverozapadno kroz Karpate prema Tiringiji i Elbi, koje su inile granicu prema merovinkim Francima. Grgur iz Toursa napisao je u Historiae Francorum (IV, 23) da su Huni (= Avari) prvi put napali Franke poslije smrti merovinkoga vladara Klotara I. (511.561.), koji je meu svojim sinovima podijelio franako carstvo. Klotarov sin Sigisbert (561.575.), vladar u Reimsu, krenuo je protiv neprijatelja i porazio ih, najvjerojatnije negdje u blizini Magdenburga 562.

Nakon Justinijanove smrti 565. Avari su poslali drugo izaslanstvo u Carigrad. Novi Car Justin II. (565.578.) nije bio ba dobar diplomat u odnosima s barbarima. Justin odbija avarske zahtjeve ukidajui im i godinji danak koji im je plaao Justinijan. Avari se sele na sjeverozapad i ponovo napadaju Franke. Interesantan je Grgurov komen-tar, koji kae kako su 566., ba kad su Franci odluili napasti, Huni, koji su bili jako dobro uvjebani u nekromantiji, zaarali velik broj fantomskih figura koje su plesale pred njihovim oima, pa su ih tako lako pobijedili (IV, 29). Moda su se Avari posluili nekim amanistikim varkama da prestrae protivnike. Franaka je vojska utekla s bojnoga polja i Sigibert je pao u zarobljenitvo. Da bi iskupio svoju slobodu morao je dati Avarima velik broj darova. U isto vrijeme sklopio je i mirovni sporazum s Bajanom, pomou kojeg je uspio ouvati mir s Avarima za ostatak ivota (IV: 29).

Avarska drava, ili, tonije, plemenski savez, ve je dosegla velik opseg. Mogu-e je da se je prostirala od Tiringije na zapadu (ili barem od Sudeta) do Dona na istoku i od Dunava na jugu moda ak do Baltikoga mora na sjeveru. Osim raznih turskih (hunskih, bugarskih), iranskih i drugih naroda iz sjevernoga Pricrnomorja, pod avar-skom vlasti nali su se i Slaveni (barem veina njih, ako ne i sva slavenska plemena). Engleski povjesniar Arnold Joseph Toynbee (1889.1979.) u svojoj knjizi Istraivanje povijesti (izv. A Study of History) portretirao je rane Slavene kao neku vrstu ekoloki izmuenoga ljudstva iz zabitih movarnih krajeva koje gotovo i nije imalo izbora nego da postane ljudsko krdo, koje su Avari pokupili i priveli u arenu povijesti (1987, I: 152). No ta je teorija sasvim neodriva. Zapravo potjee od njemakih nacionalista iz prve polovice 20. st., koji su se zduno trudili da umanje znaaj Slavena u povijesti. i-njenica je da je, prema izvorima, slavenska seoba poela pola stoljea ranije od dolaska Avara u Europu. Do 558., kad je Justinijan zakljuio svoj foedus s Avarima, slavenski su upadi na bizantski teritorij postali samostalni i spontani.

Razne slavenske i antske skupine, ponekad uz bok s Bugarima-Kutrigurima, ve su zale duboko u bizantski teritorij.8 Bizantske snage u to vrijeme sudjeluju u ratovima 8 Prokopije iz Cezareje (6. st. posl. Kr.) prikazuje stanje ovako: ...Iliriju i cijelu Trakiju, od Jonskog mora do predgraa Carigrada. ukljuujui Grku i Hersonez, gazili su Huni [tj. Bugari, op. autora], Slaveni i Anti skoro svake godine od vremena kad je Justinijan preuzeo vlast u Romejskom carstvu (Anecdota, XVIII, 20).


205

protiv Ostrogota u Italiji (533.555.) i u ratovima protiv Perzijaca (527.532., 540.545.). Sve je to omoguilo Slavenima da se kreu naprijed. Kuga je takoer znatno oslabila stanovnitvo napadnutih zemalja. Do sredine 6. st., ili od 547. ili od njihove prve velike najezde 550.551., kad su po prvi put prezimili na bizantskome teritoriju, Slaveni su poeli sustavno osvajati zauzete zemlje. Konano 558. (ili 558.559.) Slaveni i njihovi kutrigurski saveznici krenuli su na jug podijeljeni u tri vojske: jedna od vojski prelazi preko Grke, stigavi do Termopila; druga izravno napada Carigrad; trea je pola na Traki Hersones. Iako je Justinijanov general Belizar (505.565.) uspio odbiti napada-e, foedus, koji je bizantski car u to vrijeme ustanovio s Avarima, bio je politiki pa-metan potez.

Slaveni su dakle ve preuzeli inicijativu prije dolaska Avara. Pa ipak, unato Toyn-bejevoj pojednostavljenoj tezi, Avari su doista igrali veliku ulogu u migracijskoj po-vijesti Slavena. Suvremeni povjesniari tvrde da su avarske dvije ekspedicije na frana-ke granice imale jak utjecaj na germanske narode u srednjoj Europi, pokreui seobu svepskih plemena na jug i jugozapad, to je oslobodilo prostor za irenje zapadnih Sla-vena (predaka eha, Slovaka i Poljaka). S druge strane, odnosi izmeu Avara i Slavena nisu uvijek bili skladni. Jedan odjeljak u Nestorovu ljetopisu (Povijest minulih godina) opisuje drsko ponaanje Avara prema Duljebima. Dudljebi ili Duljebi (staroruski ) bili su slavenski ili vjerojatnije slavensko-antski narod u istonim Karpatima. Negdje nakon sukoba s Francima, kad su preli Karpate, ili poslije, Avari su sigurno susreli to ljudstvo. Nestorov ljetopis govori o tome kako su Avari upregnuli duljepske ene da im vuku kola, to je bilo jako poniavajue za taj narod.9 Slaveni su Avare na-zivali Obrima (, ), to u nekim slavenskim jezicima znai 'gorostas, moan' (v. Vasmer, 1987, III: 107; Skok, 1972, II : 535 ).

Godine 567. Avari su zakljuili trajni savez (foedus perpetuus) s Langobardi-ma, koji su se tada nalazili u ratu s Gepidima u donjoj Panoniji. Langobardi su snosili najvei teret u akcijama protiv Gepida, dok su, s druge strane, Avari insistirali na tome da prvi zauzmu gepidsko uporite Sirmij. O zadnjim desetljeima gepidske vladavine Sirmijem, kad gradski ivot dobiva jai zamah, govore nam i brojni nalazi novca, ko-vanog, s monogramom samoga gepidskog kralja Kunimunda (Pohl, 1988: 58). Tijekom sukoba Langobarda (i Avara) s Gepidima car Justin II. pokuava ostati neutralan, eka-jui da vidi koja e strana prevladati. O samoj opsadi malo se zna tek to da do 567. gradske utvrde nisu bile poruene. Meutim, suoeni s porazom, Gepidi su napokon odluili predati Sirmij bizantskomu zapovjedniku Bonu (). Langobardi su prak-tiki unitili gepidske snage kad su Avari stigli sa sjevera i zatraili da im Langobardi predaju sve zemlje koje su osvojili od Gepida. Langobardski kralj Alboin (565.571.) ustanovio je da je bolje da svoj narod makne s toga podruja. Prema Pavlu akonu, 13. travnja 568. Langobardi naputaju Panoniju i kreu u Italiju ukupan je broj tih migra-nata (mukaraca, ena i djece) bio 100.000 (Langobardi zajedno s nekim Gepidima,

9 U zanimljivom romanu pod nazivom Kagan srpski pisac Vladimir Jankovi opisuje kako su Avari bili za-bavljeni stranjicama duljepskih ena, koje su usporedili s konjskim stranjicama (Jankovi, 1990: 28). Sli-an literarni motiv opisao je i ranije hrvatski knjievnik Milutin Mayer (1874.1958.) u svome romanu Dolazak Hrvata.


206

Svebima, moda i Bugarima, Sarmatima, Noricima i stanovnicima provincije Panonije) i jo s dodatnih 20.000 Sasa koji su se poslije njima prikljuili (II, 67).10

Nakon to su porazili Gepide, Avari su se uvrstili u Panoniji, iako se bitka za Sirmij i dalje nastavljala. Bon je imao malo uspjeha u pregovorima s Avarima. Bajan je pozvao 10.000 Huna, koji se zovu Kutriguri (Menandar EL 458) iz svoje horde da prijeu Savu i opustoe Dalmaciju. Godine 568. (ili 569.) Bajan je uputio novo iza-slanstvo u Carigrad, koje je ovaj put predvodio izaslanik Targitije (u izvorima , ili Tergazis). On zahtijeva predaju Sirmija te godinji danak u novcu (Pohl, 1988: 61). Justin II. ga odbija. Zatraio je od Bona da utvrdi obranu Sirmija i da sprije-i Avare u prelasku preko Dunava. ini se da je i turski voa tmi dotad postao svje-stan avarske opasnosti. Iste god. (568.), kad su porasle napetosti izmeu Turaka i nji-hovih bivih saveznika Sasanida, tmi je sklopio vojni savez s Bizantom, to je uk-ljuivalo i obvezu od Bizanta da se ne smije dogovarati s Avarima.

Unato tomu izmeu Bizanta i Avara odrao se nelagodan mir iduih deset go-dina. I kad je izbio novi rat izmeu Bizanta i Sasanida (572.591.), Perzijci nisu uspjeli u svojim pokuajima ostvariti savez s Avarima. Bizant je tada uputio poslanstvo Tur-cima 575. (ili 576.) u nadi da e obnoviti prethodni savez. No Turci su uvidjeli da se Bizant ne bori s Avarima i pretpostavili su da postoji uzajaman ugovor meu njima. Zato su hladno doekali bizantskoga poslanika Valentina. tmijev sin, ije se ime u izvorima prenosi kao Turksant (11), obratio se Valentinu rijeima: Vi uop-e niste Rimljani, jer govorite na 10 jezika... na jednome jeziku laete meni, dok na drugome hukate protiv mene moje robove, Varhunite (za detalje v. , 1967: 49). A kad je cara Justina II. poslije naslijedio Tiberije II. (578.582.), stanje u jugo-istonoj Europi ve se pribliavalo novoj krizi.

Godine 579. Bajan je odluio konano zauzeti Sirmij. Avari su krenuli na grad, drei ga u opsadi idue tri godine. Za opsadu Sirmija neki autori spominju da je bio izgraen jo jedan most, kako bi bio zatvoren prsten oko grada. Avari su s vojsko-voom Apsihom (gr. , ) na elu uvali most na cesti koja je vodila prema Dalmaciji. Kod donjega mosta ekala je romejska (tj. bizantska) vojska, zajedno s avar-skom, koju je predvodio Bajan. Odrani su pregovori, a kagan je traio predaju Sirmija bez borbe. Dolazi do neslaganja izmeu Romeja i Avara, pa su pregovori uskoro pre-kinuti. Ljudi su bili prisiljeni pojesti sve zalihe hrane, a njihov oaj odrazio se u jed-nome od najpoznatijih nalaza toga vremena. Rije je o cigli koja se uva u arheo- 10 injenica da je kuga opasno prorijedila lokalnu populaciju omoguila je Alboinu lake osvanje Italije. Pavao akon to izriito tvrdi (Hist. Lang.II, 26). Za langobardsko-gepidski rat Pavao donosi jo jednu od poznatih pria iz migracijskoga razdoblja. Prema njoj, Alboin je nakon ubojstva gepidskoga kralja Kunimunda dao izraditi au od njegove lubanje. Njegovu ker Rosamundu odveo je u Italiju i ondje se njome oenio. Nakon to ju je natjerao da pije iz oeve lubanje, ona se odluila na osvetu. Njeni planovi o osveti ostvarili su se, i Alboin je ubijen 571. (I, 27). Ta je pria zanimljiva jer nagovijeta avarske ili bugarske kulturne utjecaje u Langobarda prvi poznati primjer ae izraene od lubanje ubijena protivnika ide ak do 2. st . pr. Kr., kad je Maodun, voa Xiongnua, lubanju poraenoga kralja Yuezha pretvorio u au za pie. Ima i drugih primjera toga obiaja u Rourana, Bugara i Peenega (v. Moss i Diehl, 1962: 18; , 1967: 19; , 1977: 90, 160; Schreiber, 1983: 57; Goffart, 1988: 392; , 1989: 247; , 1989: 42). 11 To je vjerojatno iskrivljen oblik Trk ad, 'knez Turaka'.


207

lokome muzeju u Zagrebu s natpisom koji glasi: Kriste Boe! Spasi grad, odbij Avarina, spasi Rim [= Bizantsko Carstvo] i onog koji je ovo napisao (, 1977: 51; Jireek, 1990: 50; ii, 1990: 219, Pohl, 1988: 7475 ). Bitka za Sirmij isto-vremena je s velikom slavenskom najezdom na Bizant.

Velika slavenska najezda najvjerojatnije je poelo 578. ili 579. neovisno o avar-skim akcijama i donekle protiv njihove volje.12 Nastavljala se i sljedeih 5 godina Menandar je zabiljeio kako etvrte godine vladavine cara Tiberija, 581., 100.000 Sla-vena prelazi Dunav i napada Trakiju (Menandar, EL 469; 20,2).13 Idue godine, prema Menandru, Bizant je predao Sirmij Avarima, iako je to izazvalo jo jednu slavensku ekspanziju, to dovodi do jae suradnje izmeu Slavena i Avara. No Bizant je 583. uspio osigurati savez s antskim plemenima. Anti su napali slavenske skupine koje su prodrle sjeverno od Dunava, prisilivi ih da se povuku iz Bizanta, ali su se oni poslije vre povezali s Avarima.

ini se da je Bajan umro tijekom ili neto prije tih dogaaja, moda nakon 582., zadnje godine koju spominje Menandar. U svakome sluaju njegovo se ime vie ne spominje u izvorima. Neki arheolozi vjeruju da je pokopan u bogatom kneevskom gro-bu u mjestu Tpe blizu Debrecena. Ukop sadri novac iz vremena Justinijana i Justina II., to bi se slagalo s Bajanovom vladavinom. Vlast je naslijedio njegov stariji sin, ije se ime ne spominje u izvorima, iako posljedice dogaaja 583.584., i promjena tona u pregovorima s Bizantom, upuuju na to da je nad Avarima zavladao nametljiviji kagan. Moramo dodati da je, nakon to je predao vlast svojem zetu Maurikiju (582.602.), 582. umro i car Tiberije. Poto je veina bizantskih snaga tada bila angairana u ratu sa Sasa-nidima na istoku, Maurikije je pokuao osigurati stanje na zapadu tako da umiri novoga kagana. Pregovori s Avarima sadre neke neobine detalje. Maurikije je pristao na to da im isplauje godinji danak od 80.000 zlatnika, kao to je bilo dogovoreno u Justini-janovo vrijeme. Kagan je zamolio cara i za dva neobina dara slona i zlatnu koiju. Poslano mu je oboje. Nakon to je pogledao slona, poslao ga je natrag, a zatim je vratio i koiju, tvrdei da je bezvrijedna. Dalje je zatraio dodatnih 20.000 zlatnika. Kad je Mau-rikije odbio zahtjev, Avari su napali i zauzeli Singidunum, zajedno s gradovima Augus-tom i Viminacijom. To se dogaalo 584. god. Monemvazijski ljetopis (oko 900. god.) tvrdi da su Avari prodrli do dugih zidova Carigrada, pa ak i da su preli u Malu Aziju. Zajedno sa Slavenima razorili su Tesaliju, Stari Epir, Atiku, Eubeju i preli na Peloponez. Slaveni su tada po prvi put napali Solun. Sljedee (585.) godine, da bi obnovio mir, Mau-rikije je pristao povisiti godinji danak Avarima na 100.000 zlatnika.

No mir je bio kratkotrajan. Teofilakt Simokata zabiljeio je priu o jednome tur-skom amanu Bokolabrasu (), koji je nakon preljuba s jednom od kaga-novih ena, bojei se za vlastiti ivot, preplovio Dunav i napokon stigao na carski dvor 12 Slavenski voa Daurencije (, ) odbio se predati Avarima. Menandar je zabiljeio nje-gov govor: Koji je onaj koji se grije pod suncem, koji e se podiniti naoj moi? Mi smo navikli da gos-podarimo drugima, a ne da drugi gospodare nama. Sigurni smo u to, sve dok bude ratova i maeva.. Kad je avarsko izaslanstvo jednako drsko odgovorilo, Daurencije ih je dao pogubiti. Avari su napali; i nakon to su odnijeli pobjedu, oslobodili su 10.000 bizantskih zarobljenika, koje su ve prije bili zarobili Slaveni (v. , 1955: 92; , 1977: 70; Grafenauer, 1978: 301). 13 Neki autori, poput Pohla, govore u prilog ranije, tj. 1978. godine (Pohl, 1988: 3.3, str. 67).


208

u Carigradu, i to ba kad je avarski izaslanik Targitije skupljao godinji danak. Bjegu-nac je rekao caru da je kagan ve pripremio napad na Carstvo pod lanom krinkom mira. Maurikije je zarobio izaslanika (I, 8). Spomenuti aman imao je velik utjecaj na daljnja dogaanja, jer je kagan, vidjevi kako su Rimljani primili bjegunca, odluio prekinuti mirovne pregovore i ponovo zapoeo s napadima.14

Nakon tog incidenta 585.586. glavne snage avarske vojske napadaju Trakiju, zauzevi pritom mnoge gradove. Bizant je ipak uspio odbiti tu snagu, no 586. druga vojska od 100.000 Avara i Slavena opet napada Solun. Taj je dogaaj opisan u prvoj knjizi uda sv. Demetrija napisanoj oko 3035 godina poslije. Napisao ih je solunski biskup Ivan. Prema prii, gradsko je stanovnitvo ve skapavalo od gladi kad je stigla pomo u vidu sjajna konjanika koji se pojavio na gradskim kulama na elu vojske anela. Opsada grada brzo je prekinuta. Avari i Slaveni napustili su grad i krenuli u pljaku okolnih krajeva. Ostacima Bizanta protutnjali su konjanici. Iako je Carstvo na kraju odbilo napadae, zemlje izmeu Dunava i Stare Planine bile su izgubljene, a 588. Avari i Slaveni poharali su i svu Trakiju.

Godine 591. zavrio je bizantsko-sasanidski rat, i stanje se mijenja. Maurikije je 591.592. sklopio mirovni sporazum s Perzijcima, to mu je onemoguilo da preseli velik dio svoje vojske s istoka do ugroenih balkanskih prostora. Bizant uskoro poinje poduzimati mjere protiv Avara, koji su, sa svoje strane, da bi ojaali svoj poloaj, za-kljuili novi savez s Langobardima u Italiji. Godine 593. kagan ponovo trai poveanje godinjega danka u zlatu. Kad je Maurikije to odbio, kagan je napao Singidunum. Na-kon samo sedam dana, iz nepoznata razloga, Avari su napustili Singidunum. Kagan je meu Slavenima pronaao drvodjelje, koji su mu izgradili brodove na kojima je avar-ska vojska prela Savu. I tad zapoinju novi napadi na Trakiju sve do obala Proponta (Mramornoga mora). ini se da je neko primirje zaustavilo tu akciju. No Maurikije 594. alje svog generala Priska na Slavene koji su ivjeli oko donjeg Dunava. Prisk je pre-veo svoju vojsku preko Dunava, to su Avari protumaili kao nepotivanje primirja. Kagan je 596. opet napao Singidunum. Avari su tad unitili gradske zidine i gotovo us-pjeli natjerati ljude da se isele, ali je bizantska vojska (opet ju je predvodio Prisk) uz pomo svojega brodovlja spasila grad. Avari su zatim upravili svoje akcije u drugome smjeru. Krenuli su 597. prema Dalmaciji, a druga velika vojska Avara, Slavena i Bu-gara po trei je put opsjela Solun.

U tim godinama Avari su bili ukljueni i u sukobe na sjeveru. Godine 593. i 395. (395.396.) spominju se u sukobima na istonim Alpama, gdje pomau Slavenima u borbama protiv Bavaraca. Takoer su ratovali protiv Franaka u sredinjoj Njemakoj (v. Grafenauer, 1978: 297, 305306, 316; Erdeli, 1989: 96; ii, 1990: 224). Ipak, najva-nija podruja njihova djelovanja i dalje su juno od Dunava.

Ujesen 599. velika avarska vojska napala je Tom (danas Constana). Prisk je pourio elei obraniti grad. I Avari i bizantska vojska prezimili su pod zidinama Toma. No oko Uskrsa 600. kagan je saznao da se jedna druga bizantska vojska uputila prema 14 amanizam je u Avara igrao veliku ulogu, i u ivotu i u politici. Slino ime nalazimo na nekim bugarskim natpisima: Kolobras, Kulubros, a to se moe usporediti sa staroturskim golobur i golaguz sa znaenjem 'voa' (Pohl, 1988: 203).


209

Nikopolu. Avari su je porazili. Nakon toga zauzeli su Driziperu, izmeu Hadrianopola i Carigrada. Razorili su i taj grad i njegovo svetite hram sv. Alexandra Muenika. Teofilakt Simokata tvrdi da je Bog iz toga razloga kaznio kagana poslavi Avarima kugu od koje je umrlo i sedam kaganovih sinova (VII, 1415). Ubrzo poslije toga Ava-ri i Bizant zakljuili su novi mir. Dunav je ostao granica izmeu dviju strana. Godinji danak Avarima povien je na 120.000 zlatnika. No iste godine (ili 601.) bizantska je vojska prela Dunav, uavi duboko u avarski teritorij i pobijedila Avare u bici na Tisi (vjerojatno kod Titela u dananjoj Vojvodini). Kagan je u toj bici izgubio preostala 4 sina. Godine 602. poslao je vojsku na Ante, koji su bili saveznici Bizanta. Kagan je najvjerojatnije umro nedugo nakon toga, ali prije toga uslijedio je obrat i u Carigradu. Urotnici su svrgli i ubili cara Maurikija, i na prijestolje je sjeo Foka (602.610.).

Kneevski grob u Szentandreu sjeverno od Budimpete, u kojemu je ukopan bo-gati Avarin sa svoje dvije ene (ili enom i keri), pripisuje se drugomu kaganu, Ba-janovu najstarijem sinu. Grob se moe datirati na temelju zlatnoga posua iz doba Foke. enski je nakit u germanskome stilu, to je moda bitno uzmemo li u obzir odnose iz-meu Avara i germanskih naroda primjerice, Langobarda, Gepida i Franaka. A ako je sahranjeni monik zaista Bajanov najstariji sin, najvjerojatnije ga je na poetku Fokine vladavine naslijedio trei kagan, Bajanov mlai sin.

Novi je kagan obnovio savez s Langobardima. Pavao akon pie da su 603. Avari, Slaveni i Langobardi napali Istru i sasvim je opustoili. Kagan je poslao i neke slavenske ete kako bi pomogli Langobardima u osvajanju Cremone i Mantove (Hist. Lang. IV, 14, 28). Poslije je odluio sklopiti mir s Bizantom. Foka je poveao godinji danak na 200.000 zlatnika, to je, ini se, na neko vrijeme, smirilo Avare. U svakome sluaju idu-ih nekoliko godina oni ne poduzimaju nikakve akcije u blizini Carigrada. S druge strane, sasanidski ah Hosrou II. (590.628.) pojavio se na istoku u ulozi osvetnika ubijenoga Maurikija. Foka je poslao sve svoje europske vojske da se bore u neuspjenim ratovima protiv Perzijaca, to je omoguilo slavenskim plemenima da krenu i nasele sve bizantske pokrajine juno od Dunava. I u takvim se okolnostima zbio novi obrat. Godine 610. He-raklije, sin guvernera Kartage, doplovio je u Carigrad. Svrgnuo je Foku i dao ga ubiti. Inae, Heraklijeva nam je vladavina (610.641.) vana iz najmanje dva razloga: 1) u prva dva desetljea njegove vlasti Slaveni su naselili vei dio jugoistone Europe, to je dovelo do temeljite etnojezine promjene, koja je prisutna i danas; 2) careve pobjede u drugome dijelu njegove vladavine osigurale su preivljavanje Bizantskomu Carstvu za jo mnoga stoljea. Treba dodati i da je avarska drava uskoro ula u teku krizu i da se poela raspadati nakon velikoga poraza sredinom toga razdoblja.

Pavao akon opisao je neka zbivanja za vrijeme avarskoga prodora u sjevernu Italiju, nakon to je Heraklije stupio na prijestolje. Iako povjesniari nisu sigurni u vje-rodostojnost te njegove prie, koja je moda ukljuivala i sadraje iz lokalnih legendi, zanimljiva je zato to odraava stav prema Avarima u njihovih prijanjih saveznika Langobarda.

Prema Pavlu, Avari su 611. iz nepoznatog razloga napali Venete. Vojvoda Fur-lanije, Gisulf, pokuao im se oprijeti, ali je poginuo u bici zajedno s veinom svojih ljudi. Njegova udovica Romilda i preostali mukarci, ene i djeca, pokuali su se sakriti


210

u utvrdi Forum Iulii (edad). U jednome je trenutku Romilda vidjela sa zidina avar-skoga kagana i zaljubila se u nj. Obeala mu je predaju grada ako je oeni. Kagan se sloio, ali su Avari napravili pokolj nad Langobardima i odveli im ene i djecu u roblje. I Romildu je uskoro snala uasna sudbina.15 Iz prie doznajemo da je Romildin mlai sin, budui vojvoda Beneventa i langobardski kralj Grimvaldom I. (662.671.), kao i njegova starija braa, zarobljen, no ipak svi uspijevaju pobjei. Pavao spominje kako je i njegov pradjed tada zarobljen i poslije, kao Grimvald, uspio pobjei uz pomo vuka i jedne Slavenke (Hist. Lang., IV, 37) .

Iz Pavlove povijesti doznajemo i to da su Avari bili ukljueni i u sukobe meu vladarima merovinkih Franaka u razdoblju poslije ubojstva kralja Hildeberta II. (575.595.). Godine 613. Huni koji se ujedno nazivaju i Avari dolaze iz Panonije u Tirin-giju i zapoinju estoku ofenzivu protiv Franaka. Kraljica Brunhilda (umrla 613.), koja je vladala kao regentica uz maloljetnoga sina, spasila je situaciju podmitivi ih (Hist. Lang., IV, 11) .

Otprilike u to vrijeme kulminiraju dogaaji u jugoistonoj Europi. Prema drugoj knjizi uda sv. Demetrija, godine 614.616. nebrojeno mnotvo

slavenskih plemena napada Tesaliju, Grku, Kiklade, Ahaju, Epir, Ilirik i dio Male Azije. Bitan je podatak da su Slaveni sagradili brodovlje i otisnuli se na more. O tim pohodima Slavena (moda i Avara) govore nam i brojni nalazi novca, pomou kojih se moe tonije utvrditi kronologija napada.16 Glavni ciljevi napada bili su Solun i na kraju Carigrad. Pod vodstvom Hacona () Slaveni su opsjedali Solun po trei put. Tada su ga blokirali i s obalne strane. uda sv. Demetrija priaju o tome kako je muenik ponovo spasio grad, to je utjecalo na povlaenje Slavena 33 dana nakon poetka opsade.17

A to su radili Avari za to vrijeme? Nekoliko stihova pjesme Ivana iz Pisidije opi-suje dogaaje: Na jednoj strani skitska Haribda (= Avarin), pravei se da ima dobre na-mjere, lopovski je pljakala, a na drugoj strani slavenski vukovi, koji su se zajedniki uzdigli, nose oluju s kopna na more (v. , 1955: 154). Avari su moda e-kali da vide ishod Haconova napada. No nije iskljueno ni to da su imali druge brige.

Avarski podanici sjevernocrnomorski Bugari sve su se vie opirali avarskoj vla-davini. Izvori spominju da je 619. jedan bugarski kan stigao u Carigrad sa svojim ne-akom, kojeg neki povjesniari identificiraju s buduim bugarskim vladarom Kubra-tom (umro oko 600.). Neak je ostao u Carigradu kao talac. Ondje je odgajan i poua-van kao Rimljanin (tvrdi se da je prihvatio i kranstvo). Ako se to moe prihvatiti, os- 15 Pavao je zabiljeio kako se kagan njome formalno oenio i s novom zarunicom proveo no. Idui dan ostavio ju je dvanaestorici Avara da je siluju, nakon ega je bila razapeta na kolac u sredini tabora, rekavi joj da je taj kolac mu koji joj najbolje odgovara (Hist. Lang., IV, 37). 16 Najmlai nalaz novca u ostavi iz Cariina Grada potjee iz 606./607., a u Niu (Naissus) je u jednome bizantskome grobnom nalazu pronaen follis iz 613. god. i jedan kovan izmeu 613. i 616., kao najmlai komadi. Time bi se pad Nia mogao datirati izmeu 614. i 615. god. (Pohl, 1988: 242). 17 Kao to smo spomenuli postoji sumnja u tone datume ovog slavenskog napada neki strunjaci datiraju treu opsadu Soluna u 614. , dok pak drugi u 618. ili 619. Predlae se i da bi se veliki avarsko-slavenski na-pad na Carigrad (koji emo spomenuti u nastavku) morao smjestiti u raniji kontekst (u 617. ili 619) (v. , 1978: 321, , 1955: 188189 ).


211

tao je talac da bi osigurao savez protiv Avara. No Bugari nisu bili jedini problem u od-nosu prema Avarima. Franci su moda poeli potkopavati avarsku mo irei nemire meu Slavenima u sjeverozapadnim dijelovima kaganata. U svakome sluaju franaka Fredegarova kronika govori o tome da je u etrdesetoj godini vladavine kralja Klotara (584.629.), tj. 623. (624.) , ovjek po imenu Samo iz franakog naroda [= po roe-nju Franak] doao meu Slavene s velikim brojem trgovaca kako bi trgovao sa Slave-nima koji su se zvali Winidi, a koji su se ve prije bunili protiv Avara (I, 4.48). Jo se raspravlja o tome je li Samo ba bio Franak, jer ga drugi izvori nazivaju Slavenom (v. , 1995: 374). No mogao je biti i franaki agent koji je poslan meu pretke dananjih eha, Slovaka i moda Slovenaca da bi ih nagovorio na pobunu protiv Avara, u emu je bio i uspjean. Slaveni su se u tim zemljama oslobodili Avara, a Samo je vla-dao kao kralj iduih 35 godina. Za daljnju slavensku etnogenezu bila je odluujua Sa-mova pobjeda na zapadu avarskoga kaganata. Meutim Samova drava ili plemenski savez ubrzo je postala prijetnjom i Francima. Samo umire 660. godine, nakon ega se raspada i njegova drava. Tad zapoinje ubrzan razvoj Slavena, koji zauzimaju poseb-nu ulogu izmeu dviju velikih sila franake i avarske (v. Pohl, 1988: 261).

Konstantin VII. Porfirogenet (912.979.), u djelu De administrando imperio (DAI), tvrdi da je seoba Hrvata i Srba zapoela u doba Heraklija. Ti su se narodi naselili u zemljama koje su prije razorili Avari. Opis srpskih odnosa s Avarima manje je izriit. ini se da je Porfirogenet samo uopio i prenio priu o Hrvatima na srpsku migraciju. Oba su naroda toboe zatraila zatitu i/ili savez od Heraklija. Meutim u hrvatskome primjeru Porfirogenet je bio odreeniji: ... po naredjenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati pograbivi oruje i protjeravi Avare, nastanie se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju (DAI, 31).

No nesiguran je datum hrvatske seobe i eventualne pobjede nad Avarima. Neki su strunjaci te dogaaje smjestili u prva dva desetljea 7. st. Prema jednoj tezi Hrvati su prije bili dio antskoga plemenskog saveza koji su Avari porazili 602. godine (a poto su i Anti bili bizantski saveznici protiv Avara, to bi moda objasnilo kasnije hrvatsko djelovanje protiv Avara). Drugi pak povjesniari vezuju dolazak Hrvata na jug uz ustanak Samovih Slavena (ne nuno izravno) ili uz raspad Samove drave (koja se protezala od Labe do Karavanki). Postoje i teze o (turko)bugarskom podrijetlu Hrvata. Prema jednome pak vienju Hrvati su bili avarski vojnici (vojni stale) koje je Herak-lije potakao da se pobune protiv kaganove vlasti u vrijeme kad je Carstvo napadnuto. Ipak, upitno je je li hrvatski savez s Heraklijem bio sklopljen prije ili poslije velikoga avarskog napada na Carigrad, koji je gotovo unitio Bizant.

Dakako, avarski je kaganat ve proivljavao veliku krizu i prije spomenutoga na-pada na Carigrad. Sam napad obino se datira u 626. godinu.

Nekolicina bizantskih povjesniara opisuje avarski pohod na Carigrad: Ivan iz Pisidije (7. st.), Teodor Sinkelki (umro 810./811.), anonimni autor Oratio historica, Teofan (760.818.) i patrijarh Nikefor (umro 829.). Glavna udarna snaga ukljuivala je Avare, Slavene i Bugare (Teofan spominje i Gepide), a svima je zapovijedao avarski kagan. U isto vrijeme sasanidski ah Hosrau II. poslao je veliku perzijsku vojsku, koja se utaborila kod Halkedona, odmah preko puta Carigrada na azijskoj strani ulaza u


212

Bospor. Veina bizantskih pisaca ne tedi negativne epitete kad opisuje kagana. Ivan iz Pisidije opisuje ga kao udovite, za Teodora je prokleti izdajica, svinja sa zapa-da, lukava zmija itd., dok je u Oratio historica opisan kao skitski pas. Neprijatelj-ska se vojska pak slino opisuje kao roj kukaca. Teodor Sinkelki tvrdi da je omjer neprijateljskih vojnika prema bizantskima iznosio 100:1, dok se u Oratio historica daje omjer 10:1.18 Opsada i bitke trajale su od 31. srpnja do 7. kolovoza. Kagan je raunao na napad s dvaju krila: glavna vojska (Avari, Bugari i dr.) pritisnula bi grad s kopna, dok bi Slaveni u monoksilima napali s mora. Unitenje slavenskoga brodovlja dano je kao razlog propasti. Ivan iz Pisidije, Teodor Sinkelki i Oratio historica pripisali su poraz slavenskih brodova Djevici Mariji, Kristovoj majci, koja je na njih podigla oluju. Patrijarh Nikefor daje nam mnogo realniju sliku dogaaja. Izgleda da su Rimljani do-znali za signal koji je kagan planirao dati Slavenima kako bi zapoeli napad tono kad bi avarski pjeaci zauzeli glavni dio gradskih zidina i prodrli u grad. Bizantska morna-rica smjetena je na sigurniji poloaj, i branitelji su potom sami dali dogovoreni signal za napad Slavenima, prije nego to su Avari bili spremni prodrijeti preko zidina. Slave-ni su naletjeli na zamku i pretrpjeli teak poraz.19 Nakon toga kagan je poveo svoju vojsku kui, a Perzijci se povlae s Halkedona.

Nema sumnje da je nakon poraza kod Carigrada avarska snaga naglo splasnula. Kagan je vjerojatno umro u iduih nekoliko godina. Ivan iz Pisidije napisao je, vjero-jatno u odnosu prema godini 629., da: ... Skit (Avarin) ubija Slavene, a kasnije je ubijen i sam (v. , 1955: 158). To se moe odnositi na mnoge stvari: na porast uzajamnih napetosti nakon poraza pod Carigradom, na ratove Hrvata s Avarima ili pak na samu kaganovu smrt u kakvu sukobu. Fredegarova kronika spominje da je 630.631. dolo do velike nesloge u avarskome (hunskome) kraljevstvu (Abarorum cuinomento Chunorum regnum) u Panoniji, kad su se Avari i Bugari poeli meusobno boriti za prevlast (IV, 4). Zasad bismo mogli pretpostaviti da je ta bitka za vlast po svoj prilici izbila nakon to je izumrla Bajanova vladarska loza. Bajanov mlai sin, trei kagan, moda je zakopan u avarskome kneevskom grobu u Kunbbonyu blizu Kekemeta u Maarskoj. Taj se ukop datira izmeu 630. i 670. Prema ostalim indicijama vjerojatno se moe prihvatiti nii datum. Osoba u grobu imala je oko 60 godina kad je umrla.

No vratimo se na borbe izmeu Bugara i Avara nakon 630. godine. Sama injenica da su Bugari htjeli zasjesti na avarsko prijestolje govori nam da

su ve tvorili politiki vrlo monu ili demografski brojnu sastavnicu u avarskome kaganatu. Dakako, dok je Kaganat bio na vrhuncu snage, s najveom rasprostranjeno-u, ukljuivao je mnotvo razliitih naroda. Slaveni su vjerojatno inili glavninu sta-novnitva, a barem u kasnome 6. stoljeu bilo je takoer i ostataka germanskih skupina. Sad kad su Slaveni postigli samostalnost i kad se i politiko podruje pod Avarima smanjilo ostali su samo dijelovi Panonije i europske (zapadne euroazijske) stepe, koje su i bile najbolje zemlje za nomade konjanike kao to su bili sami Avari, pa i Bugari. Drugim rijeima, kako se avarsko podruje suzilo na stepska podruja, struktura sta- 18 Ponekad se navodi broj od 80.000 vojnika (v. Jireek, 1990: 56; ii, 1990: 223). 19 Nikefor spominje zanimljivu injenicu da su bizantski vojnici kasnije otkrili da je meu mrtvim Slavenima bilo i ena (18.214).


213

novnitva svela se uglavnom na same Avare i narode koji su imali slian stil ivota poput Bugara (i moda koji kasniji sarmatski ili ranopridoli ugarski narodi). Neke slavenske skupine ostale su u Panoniji ponajprije u zemljama oko Blatnog jezera ili na podruju koje e uskoro obuhvatiti Moravska. No veina je Slavena ve prodrla u zemlje juno od Dunava, u provincije Dalmaciju, Meziju, Makedoniju i dr. U tim pre-djelima narodi poput Hrvata i Srba ve su poeli uspostavljati svoje drave.

I kako je konano u Panoniji zavrio rat izmeu Avara i Bugara? U iremu smislu, bugarska pobuna u Panoniji povezana je s kontekstom koji je

ukljuivao i sjevernopricrnomorske stepe, gdje su takoer u to vrijeme (oko 630.) Bugari na elu s Kubratom izborili svoju samostalnost. Do 635. Kubrat je proirio svoj utjecaj zapadno do Karpata, to bi znailo da je avarsko podruje, odnosno vlast, obuhvaalo samo Panoniju i neke susjedne drave.20 U Panoniji su, prema Fredegaru, Avari napokon uspjeli nadvladati Bugare, to je izazvalo prvi bugarski egzodus iz zemalja pod avarskom vlau. Oko 9.000 Bugara zamolilo je tada franakoga kralja Dagoberta (635.639.) ili, tonije, njegove vazale Bavarce za utoite. Prema kraljevim uputama Bavarci su ih prihvatili, ali su poslije bugarske izbjeglice napali i gotovo ih sve pobili. Alzek ili Altsek (u tekstu Alciocus), voa preostalih 700 Bugara, pronaao je novo utoite u karantan-skoga princa Valuka (Wallucus) u Vindskoj marki (in marea Vinedorum).21

Nema tonih povijesnih podataka o tome to se dogodilo Avarima u iduih ne-koliko desetljea. Najvjerojatnije su se oporavljali od posljedica bugarskoga ustanka, ili su se jo borili s okolnim dravama, kao to su bili Kubratov novi kaganat (Velika Bugarska), Hrvati, Samovo kraljevstvo, Karantanska kneevina i ostali entiteti o koji-ma nam govore oskudni povijesni izvori. Ipak, do 660. Avari su, ini se, uspjeli vratili 20 Ve od kraja 19. st. povjesniari su pokuavali povezati Kubratovu pobunu s dolaskom Hrvata, kako ga je opisao Konstantin Porfirogenet. Spominje se kako su se Hrvati, na zahtjev Heraklija, borili protiv Avara i kako su se uz carevu dozvolu smjestili na podruju koje su nekad nastavali Avari, ali Porfirognet je prenio i drugu migracijsku predaju. Prema njoj Hrvati dolaze sa sjevera, predvoeni petoricom brae: Klukas (), Lobelos (), Kosencis (), Muhlo (), Hrobatos () i dvije sestre: Tuga () i Buga (). Ta ideja o pet sinova podsjeala je povjesniare na bugarsku priu o seobi petorice Kubratovih sinova, dok je ime Hrobatosa, eponimnoga hrvatskog voe, po mogunosti oznaavao samoga Kubrata. Kubratovo se ime razliito navodi u izvorima (, , , Crobatus, Dhud-badur, Chubraat, Quetrades, '), od kojih su neka po izgovoru i obliku vrlo bliska imenu hrvatskoga voe. Iz toga je razloga engleski povjesniar John Bagnell Bury (1861.1927.) napisao: Ova legenda o Hrvatima ima snane obiteljske podudarnosti s bugarskom legendom o Kubratu (ili Krobatosu) i njegovih pet sinova, i neu oklijevati da Krobatosa i Hrobatosa poveem uz prapovijesnoga hunskog heroja... U daljnjem tekstu Bury je izveo i hrvatsku titulu bana iz Bajanova imena (avarski kagan), ili ak iz Batbajana, imena najstarijega Kubratova sina (v. ii, 1990: 250 ). U novije vrijeme autori poput Otta Kronsteinera i Waltera Pohla interpretiraju to na nov nain (v. Pohl, 1988: 261268). Dodajmo da je nedavno i mladi turski povjesniar Osman Karatay (1971 ) pokuao obnoviti tezu o turskome (turkobugarskome, odnosno ogurskom) podrijetlu Hrvata (v. Karatay, 2000). 21 Ime Valuk ili Valuh moglo je biti naslov, a ne osobno ime. Prema nekolicini alternativnih izvora, ime se javlja u obliku Walduco, koji se moe povezati sa slavenskim *vladyka, 'vladar'. Vanija je ipak injenica da je prihvaanjem Bugara karantanski vladar potvrdio svoju neovisnost o Francima, Bavarcima i panon-skim Avarima. S druge strane, Karantanija, ili Valukova Vindijska marka, vjerojatno je bila dio Samove drave, to bi objasnilo injenicu da je Alzek mogao pronai utoite i pred Avara (od kojih na poetku bjei) i pred Francima i Bavarcima (koji su pobili veinu bugarskih izbjeglica).


214

stanovitu stabilnost u zemljama koje su ostale u njihovim rukama. Samova im je smrt moda omoguila da proire svoj politiki utjecaj opet prema sjeveru i sjeverozapadu, iako ne onoliko koliko su to uspjeli u Bajanovo vrijeme. Zacijelo, upotreba naslova kao to je kagan meu karantanskim Slavenima, ak i u iduemu stoljeu, znai da je avar-ska vlast ili utjecaj meu njima na neki nain ojaao.22

Dodatni faktor ima svoje podrijetlo na istoku. Zapadnotursko carstvo (Aine) (vjeiti neprijatelj Avara) konano pada 660., iako turskojezini Hazari u to vrijeme razvijaju monu dravu na njenu zapadnom rubu od Kavkaza do Dona i Volge. Ha-zarski vladari poistovjeivali su se s Ainama. Na meti im je bio Kubratov kaganat. Nakon smrti bugarskoga voe intenzivirali su se hazarski napadi na Bugare. Ne mo-emo odrediti tono kada, ali moda oko 660. jedna se nova bugarska skupina preselila u avarske zemlje u Panoniji i opet ojaala avarsku silu. To je moda razlog zato je 663. (664.) langobardski vladar Grimvald zatraio pomo od Avara kako bi uguio pobunu koju je vodio furlanski vojvoda Lupus. A kako nam pie Pavao akon, kad su Avari uspjeli uguiti pobunu u Furlaniji, odbili su vratiti taj kraj, koji su netom podredili (Hist. Lang., V, 1820). Neki povjesniari zakljuuju, prema podacima, da su Avari uspjeli zadrati zemlje oko gornjega toka Soe i Save (uglavnom sjeveroistonu Furlaniju i dio Koruke) (Grafenauer, 1978: 356358). ini se da je Karantanija neko vrijeme ostala izvan njihova dodira, a to je mjesto gdje je Lupusov sin Arnefrit dobio utoite, odakle je 664. poduzimao akcije za povrat Furlanije pod vlast svoga roda. S druge strane, tijek dogaaja mogao je biti uznemirujui za Bugare, koji su stigli u Karantaniju trideset godina prije, za vrijeme ustanka u Panoniji. Prethodne godine (663.), najvjerojatnije prije avarske intervencije u Furlaniju, bugarski vojvoda Alzek (Vulgarum dux Alzeco), koji je moda bio ista ona osoba koja odvodi 700 izbjeglica knezu Valuku, dolazi do Grimvalda iz nejasna razloga zajedno sa svojim vojnicima.23 Ponudio se da vri vojnu slubu u langobardskome kraljevstvu i da se tamo nastani. Grimvald je poslao Alzeka i njegove ljude svomu sinu Romwaldu u Benevent. On je Bugarima dao neke naputene zemlje oko gradova Sepinuma, Bovianuma (Boiano i Isernie u dananjoj talijanskoj regiji Molise). Alzek postaje lokalni langobardski gastald. Pavao akon tvrdio je da Bugari jo ive u toj regiji u njegovo vrijeme i, premda govore i latinski, nisu zaboravili vlastiti jezik. To bi znailo da su sauvali svoj jezika 200 godina nakon svoga dolaska u Italiju (tj. do vremena kad je Pavao to napisao) (Hist. Lang., V, 29).

Unitenje Kubratove bugarske drave od Hazara odrazilo se na avarsku povijest. Nije posve jasno kad su Hazari napokon porazili Bugare na sjevernome Pontu, osim da se to moralo dogoditi u godinama izmeu Kubratove smrti (moda ve 660.) i 680. godine.24 U svakome sluaju slijedi podjela meu Kubratovim sinovima. Najstariji,

22 Borut (umro 748./749.), prvi vaniji karantanski vladar, u tekstu se naziva cacatius, dakle 'kagan', a nje-gov sin Gorazd (umro 885.) Karastus cacatius. Predloeno je da njihova osobna imena mogu biti avarska, ili uope turska (v. Klai, 1989: 2425). 23 Slovenski povjesniar Milko Kos (1892.1972.) bio je uvjeren da su dva vladara po imenu Alzek bila ista osoba (v. Kos, 1985: 145150). 24 Patrijarh Nikefor napominje kako je Kubrat umro za vladavine cara Konstantina IV. (668.685.) (v. , 1995: 229, 238), iako je mnogo prihvatljiviji datum oko 660., ili nekoliko godina kasnije.


215

Batbayan () ili Bajan (), prihvaa vrhovnu vlast Hazara. Kubratov drugi sin Kotrag () odlazi sa skupinom klanova na srednju Volgu (gdje e se kasnije pojaviti povolkobugarska drava). Trei sin, iranskoga imena Asparuh (-), odveo je svoje Bugare do donjeg Dunava, dok je etvrti sin, Kuver (), otiao sa svojim ljudima do Avara u Panoniji (neki iz te skupine poslije su se pridruili Asparuhovoj). Spominje se i peti sin koji se naselio u bizantskome Ravenskom Eg-zarhatu. Nas se u ovom pregledu tiu samo peti sin Kuver (koji se naselio meu Ava-rima) i trei sin Asparuh.

Avari su 678. poeli obnavljati normalne odnose s Bizantom. Izvori tvrde da je avarski kagan, u godini kad je bio meu zapadnim voama, zamolio cara Konstantina IV. za mir. Kuver je mogao stii u avarsku zemlju ili tada, ili neto kasnije. Navodno su se tijekom nekoliko prijanjih desetljea mnogi bizantski zarobljenici, koje su Avari naselili blizu Sirmija, razvili u novi narod ( vjerojatno u smislu nova narataja). Kagan im je oko 680. dodijelio vou samoga Kuvera. No Kuver je po-digao pobunu, porazio Avare i poveo svoje ljude prema novom podruju u Makedoniji, sjeverozapadno od Soluna. Stigavi napokon u taj kraj, mnogi od tih ljudi utekli su u Solun, Carigrad i gradove Trakije (do svojih rodnih gradova). Kuver je pokuao zabraniti takvo uzmicanje. Pokuao je pregovarati s bizantskim carem, a istodobno je nastojao, bezuspjeno, uspostaviti vlast nad Solunom (v. uda sv. Demetrija, II, 5). Koliko god moemo vjerovati opisu dogaaja, moemo pretpostaviti da su i Avari i Bizant bili uvueni u nov sukob. Svejedno, dolazak Kubratova treeg sina Asparuha na donji Dunav unio je nov politiki imbenik u igru. Tijekom 679.680. Asparuhovi Bu-gari zauzimaju podruje izmeu Crnog Mora i Stare Planine. Godine 680. porazili su bizantske snage, a tijekom idue godine car je bio primoran da s njima potpie primirje.

Iduih desetljea i stoljea naslijee Asparuhove seobe bit e znamenito. Novo-stvorena podunavska Bugarska zaivjela je u simbiozi sa Slavenima, ve naseljenima na tome prostoru. Avari nikad nisu uspjeli postii neto slino, unato svomu dugom dodiru sa Slavenima. Nadalje, u bugarskome primjeru odnos s Bizantom, unato estim sukobima, ukljuivat e i napredne kulturne veze, pa e se u podunavskoj Bugarskoj napokon razviti nov tip slavenske kulture iako e se to postii tek nakon lingvistike asimilacije Bugara samih. S druge strane, dolazak Asparuhovih Bugara takoer je uspjeno izolirao Avare od kasnijih veza s bizantskim podrujem na jugoistoku.

U avarskoj dravi, prema nekim autorima, u vremenu od 626. do oko 670. go-dine, zapoinje drugi dio ranoavarskoga razdoblja. Nema jo nekoga jaega kulturnog prekida. Iz toga vremena potjeu neki od najbogatijih kneevskih grobova, poput ka-ganskoga groba u Knbabonyu i kneevskoga groba iz Bcse. Primjeuje se i trajnije naseljavanje (umjesto nomadstva), to potvruju i vea groblja s duljim kontinuitetom ukopa (Pohl, 1988: 282).

Idue razdoblje, izmeu 670. do prvoga ili drugoga desetljea 8. st., naziva se srednjoavarskim, ili prijelaznim periodom. Avarska groblja u to doba pokazuju plansku organiziranost, a i u arheolokome materijalu vide se promjene (Pohl, 1988: 282287). Za to razdoblje karakteristine su jake veze s Bugarima. Neki pak istraivai tvrde da je tada bugarski ivalj prevagnuo nad samim Avarima u avarskim zemljama, osobito


216

nakon 680. Fiziko-antropoloka graa iz grobova takoer nagovijeta promjenu u stanovnitvu. Na kosturima se moe primijetiti porast mongoloidnih, tj. azijskih obiljeja, dok je u ranijim avarskim grobovima prevladavao europski (europoidni) fizi-ki tip. Europoidnost u prijanjemu razdoblju ne treba pripisati samo Slavenima i Ger-manima, koji su se mijeali s avarskim ivljem u ranijoj fazi kaganata. I stepski Iranci, koji su inili supstrat i u zemljama Heftalita iz kojih su Avari (ili Wari i Huni) prvotno doli, bili su preteito europoidi. Dakako, meu kosturima iz ranijih grobova ima nekih s mongoloidnim crtama, ali se njihov broj poveava nakon 680. godine. Arheoloke na-znake takoer upuuju na promjenu smjera utjecaja. Neki ukrasni motivi na avarskim pojasnim garniturama imaju podudarnosti s primjerima s dalekoga sjeveroistoka, sve do rijeke Kame, dok tipina uta keramika iz drugoga kaganata upuuje na veze sa srednjom Azijom, tj. s Turanskom nizinom (usp. , 1977: 85, 181 83), dakle sa zemljama gdje su ivjeli Heftaliti. Meu nalazima brojni su i oni koji odraavaju sa-sanidsko-perzijski utjecaj, kao npr. prikaz s lovom na okovu s pojasa iz mjesta Szeged-Csengele (Pohl, 1988: 90).

A kako objasniti te nove (ili obnovljene) veze s istonim rubovima Europe i/ili sa srednjom Azijom?

Jedan scenarij ini se moguim: propast zapadnoturskoga kaganata 660. godine vjerojatno je potaknula niz lananih kriza, lomova i nemira, pa i migracijske valove, od kojih se jedan dio kao i od vremena Huna zacijelo usmjerio u Panoniju. No te je seobe teko utvrditi, jer ih prekriva povijesni kontinuitet avarske drave. Drugim rije-ima, Avarija je ostala, ona nije propala i nije se odjednom pojavila nova drava na njezinu mjestu koju bi uspostavili novi doseljenici s istoka, premda su u kaganat ipak stigli novi ljudi s istoka koji su utjecali na promjenu njegove demografske, fiziko-antropoloke, pa i etnike strukture. Dakako, jo treba dosta toga istraivati kako bi se razumjeli ti procesi.

U kasnoavarskom periodu nema jasnih pisanih podataka o Avarima i ne spomi-nju se nikakve njihove akcije, sve do pred kraj 8. stoljea. No iako se ne spominju u izvorima, u podruju izmeu Beke ume i eljeznih vrata pronaeno je dosta avar-skoga materijala. U tome razdoblju nedostaje zlatnoga nakita i bizantskih zlatnika. Ma-terijal se sastoji od lijevane bronce, a uglavnom je rije o nalazima lijevanih pojasnih garnitura s prikazima grifona i lozica te s motivom borbe ivotinja. Uglavnom je rije o azijskostepskome i bizantskome utjecaju.

Poto je stvaranje podunavske Bugarske sprijeilo put Avarima na jugu, od-nosno jugoistoku, logino je da je njihovo djelovanje u iduim stoljeima bilo usmje-reno sjeverno i sjeverozapadno od Panonije, to pak ne znai da avarske enklave nisu preivjele na nekim junim predjelima. Jedan bogati avarski ukop iz okolice Elbasana u Albaniji, koji datira s konca 7. stoljea, tumai se kao znak zadravanja neke avarske enklave u tome kraju (v. , 1977: 90). sim toga imena mjesta s korijenom obr- (= Avar) esta su u Hrvatskoj i Bosni, to takoer upuuje na mogu avarski kon-tinuitet. Meutim do poetka 8. stoljea avarski je kaganat izgubio veinu podruja iz-van Panonije. Glavna su iznimka regije u Istonim Alpama ili oko njih (dijelovi dana-nje Austrije, Slovenije i Slovake).


217

Od kraja 7. stoljea Avari su se proirili do Lorcha na rijeci Enns i nadzirali su podruje izmeu Innsa i Beke ume (Geary, 1988: 208). Otprilike u to vrijeme (oko 700.) porazili su Bavarce, te poeli pritiskati na karantanske Slavene u jugoistonim Alpama. ini se da su Avari ili njihovi podanici tada opkolili karantanske Slavene, ia-ko toan politiki status Karantanaca jo nije potpuno jasan. Slovenski povjesniari pretpostavljaju da je Karantanija bila dio bive Samove drave, koja je poslije raspada te drave uspjela sauvati samostalnost. Kao i u Slavena s june strane Karavanki, koji su najvjerojatnije bili pod vlau avarskih kagana (ali su se ipak ponaali slobodnije, primjerice tijekom njihove opsade Furlanije u iduim desetljeima), planinski krajolik alpske regije nije bio pogodan za potpunu avarsku kontrolu. Pa ipak, avarski utjecaji morali su biti jaki, ak i u Karantaniji, kao to potvruju naslovi lokalnih kneeva.25

Franci su 743. porazili Bavarce i (opet) pripojili bavarsko vojvodstvo svomu ra-stuem carstvu. Te iste godine karantanski voa Borut zatraio je bavarsku pomo kad su ga napali Avari. Bavarci su pristali dati pomo. Avari su odbijeni, ali je krajnji rezultat bio taj da su Karantanci morali prihvatiti kranstvo i nadvlast Bavaraca, ime su tako-er postali podanici Franaka, kojima su i Bavarci bili podreeni. Avari su tako postali izravni neprijatelji franakih vazalnih drava. Bilo je i drugih vanih imbenika na za-padu koji su utjecali na daljnji razvitak dogaaja. Langobardski kralj Liutprand (712.744.) sklopio je savez s Avarima, nakon ega su odnosi izmeu Langobarda i Avara ostali do kraja prijateljski. No to je znailo da je od tada langobardska politika, osobito njihov odnos s Papom u Rimu i s Francima, utjecala i na poloaj Avara.

Tijekom Liutprandove vladavine Langobardi su obnovili djelovanje kako bi os-vojili bizantski teritorij u sjevernoj i srednjoj Italiji, osobito Ravenski egzarhat. To je izazvalo napetost u odnosima s Papom, koji je na Langobarde gledao kao na najgore neprijatelje.26 Godine 727. Liutprand je zauzeo Osimo i zatim Anconu. Godine 729. langobardski kralj stie do samoga ulaza u Rim. Papa Grgur II. (715.731.) uspio ga je nagovoriti na povlaenje. No kad je 733. Liutprand osvojio Ravenu, idui papa, Grgur III. (731.741.), morao je zatraiti pomo od Mleana da bi ponovo zauzeo grad (735.). Grgur III. poslije je izazvao Liutpranda, kad je sklopio savez s langobarskim vojvo-dama Spoleta i Beneventa, Liutprandovim suparnicima. Papa je 739. i opet 740. po-kuao, neuspjeno, zadobiti pomo Karla Martela (716.741.), koji je do tada bio fak-tiki voa Franaka. Za vladavine Liutprandova nasljednika Rathisa (744.747.) ostva-reno je dvadesetogodinje primirje izmeu Pape i Langobarda. No kad je potonjeg 747. svrgnuo njegov brat Aistulf (747.756.), sukob se iznova rasplamsao. Tada Langobardi zauzimaju Ravenu. Tijekom 753.754. opet su zaprijetili Rimu, pa papa Stjepan II. (752.757.) prelazi Alpe i sastaje se sa sinom Karla Martela Pipinom III. (751.758.). Stjepan je uspio osigurati Franke za zatitnike, a za uzvrat, na Uskrs 754., potvrdio je Pipina za franakoga kralja. Njegove je pak sinove Karlmana i Karla proglasio zakonitim nasljednicima. Taj je dogaaj iznimno vaan jer je potvrdio vladavinu karo- 25 V. biljeku 22 u ovom tekstu. 26 Moramo imati na umu da je Papa u Rimu tada jo bio bizantski podanik i da su odnosi izmeu Pape i Langobarda stalno bili napeti. Langobardi su bili arijanci i neprijatelji slubenog katolicizma. Polako, ipak, tijekom 7. stoljea, Langobardi prihvaaju katolianstvo i ve oko 700. i langobardski je kralj katolik. Preostale su zatim politike borbe za nadvlast nad bizantskim podrujima u Italiji.


218

linke dinastije i odredio daljnju povijest uskih veza izmeu papinstva i Franaka. Pipin je dvaput intervenirao u Italiji (754. i 756.) kako bi obranio Papu od Aistulfa. Poslije Aistulfove smrti papa Stjepan II. potvruje izbor Deziderija (757.774.) za langobard-skoga kralja. Deziderije je odravao mirne odnose i s Francima i s Papom. Meutim odnosi nisu uvijek bili skladni. Primjerice, godine 770., malo prije nego to se Pipinov sin Karlo poznatiji poslije kao Karlo Veliki (ro. 742., vladao od 768. do 814.) tre-bao eniti Deziderijevom kerkom, imenom Deziderija, papa Stjepan izrazio je veliko negodovanje prema tom braku. Dodajmo da je Deziderije udao svoju drugu ker (Liut-bergu) za Karlova bratia, bavarskoga vojvodu Tasila III. (oko 740.797.).

Godine 771., nedugo nakon vjenanja, Karlo je udaljio svoju langobardsku enu, to je izazvalo neprijateljstvo s bivim svekrom, kraljem Desiderijem. Zamalo je, godi-ne 773., Karlo krenuo na Langobarde. Prvoga lipnja 774. Karlo je osvojio Paviju, langobardsku prijestolnicu, nakon ega je za sebe uzeo naslov kralj Franaka i Lango-barda. Desiderija je otjerao u samostan. Dvije godine poslije (776.) izbija pobuna pro-tiv franake vlasti u Furlaniji. Kad se pobuna smirila, neki od preivjelih bjee Ava-rima, to nas opet vraa u okvir avarske povijesti.

U franakim kraljevskim analima (Annales regni Francorum) zabiljeeno je da se Karlo 782. odluio na pohod preko Rajne. Poto je s vojskom preao Rajnu, sazvao je sabor na rijeci Lippe, gdje se susreo s mnogim izaslanicima, meu kojima je bio i zastupnik avarskoga kagana. Taj politiki susret izmeu Avara i Karla odraavao je rastue napetosti u njihovim meusobnim odnosima, nakon sloma langobardskoga kra-ljevstva. Daljnje zaotravanje napetosti upriliio je Tasilo. Vjerojatno na poticaj svoje ene (koja je htjela osvetiti oevo progonstvo) Tasilo je 787. ustao protiv Karla. Idue, 788., godine sklopio je savez s Avarima. U bavarskome ratu (787.788.) Karlo je pora-zio svoga roaka, zatim proirio djelovanja i protiv Avara. Franako-avarski rat izbio je 791. Idue godine Karlo je nakanio sasvim unititi kaganat. Avare je spasio ustanak Sasa protiv Franaka (793.). No to je bilo samo privremeno. Prema franakim analima, Erik, franaki vojvoda (markgrof) Furlanije, uputio je 795. vojske na istok pod vod-stvom slavenskoga kneza Vojnomira (Wonimir u analima), koja je napokon opljaala avarski Hring (usp. njem. Ring, 'prsten', glavni tabor Avara u obliku prstena), negdje u Panoniji, izmeu Tise i Dunava. To je djelovanje, zapravo, ovlastio Karlov sin, italski kralj Pipin. U to vrijeme (kako se spominje u izvorima) meu Avarima su izbile unu-tarnje razmirice. Konano osvajanje Hringa uslijedilo je, navodno, 796. Teodor, Abra-ham i Izak ve su nosili kranska (starozavjetna) imena i primali investituru u Aachenu od franakih kraljeva. Izak (lat. Izanacius) posljednji se put spominje 811. godine.

Einhard, biograf Karla Velikog, opisuje rat s Avarima ovako: osim saskog najvaniji od svih ratova koje je Karlo vodio. Rije je o ratu koji je poduzet protiv Avara ili Huna. Njemu je on pristupio s vie estine nego ostalim ratovima i s daleko veim snagama. Osobno je ipak predvodio samo jedan pohod u Panoniju u toj su naime provinciji tada obitavali Huni a ostalo to je trebalo prepustio je svomu sinu Pipinu i prefektima provincija te grofovima i legatima. Iako su ga oni vrlo odluno vodili, rat je okonan u osmoj godini. Koliko je bitaka u njemu bilo, koliko je krvi pro-liveno, svjedoi Panonija, prazna, bez stanovnika i mjesto gdje je bio kaganov dvor, tako pusto da se na njemu ne vidi ni trag ljudskoga boravita. U tome je ratu izgubljeno


219

sve hunsko plemstvo i propala sva slava. Razgrabljen je sav novac i tijekom duga vremena zgrnuto blago. Dokle moe ljudsko pamenje dosei, nije bilo ni jednoga rata protiv Franaka u kojemu su se oni vie obogatili, a njihov se imetak sve vie poveavao. Jer, iako su se sve do toga vremena inili gotovo siromasima, u kraljevskome dvoru nali su toliko zlata i srebra, a u bitkama odnijeli toliko dragocjena plijena da bi se s pravom moglo rei da su Franci pravedno oteli Hunima ono to su Huni prije drugim narodima nepravedno oteli (Einhard, Vita, 13).

Alkuin (oko 735.803.), uenjak i teolog iz Northumbrije, takoer je zapisao da su se Franci naglo obogatili zahvaljujui avarskomu zlatu. Karlo je dio blaga dao papi Leonu III. (795.816.), raznim samostanima i svomu prijatelju i savezniku kralju Offi iz Mercije (757.796.). Prema nekim procjenama, bizantski su carevi Avarima platili oko 37.000 kg zlata, a samo 625. godine kagan je primio 25 tona zlata, koje je uglav-nom upotrijebljeno za ukraavanje i izradu posua (Erdeli, 1989: 99). Kolik je bio toan iznos do pada svarskog Hringa, teko je procijeniti, iako je morao biti vrlo velik.

I to se poslije dogodilo s Avarima? Do poetka 9. stoljea, nakon rata s Francima, izgubili su posljednje ostatke ka-

ganata. Bugarska je preuzela istone avarske zemlje, a mnogi su bugarski i avarski pla-enici preli na stranu bugarskoga kana Kruma (803.814.). Priali su Krumu o raz-doblju propadanja: uzajamne krvave vrade, pokvarenost, licemjerje, pijanstva i fiziko izroivanje. Tada su, prema njihovim tvrdnjama, i braa prodavala brau u ropstvo.

Pa ipak 821. i 822. godine avarsko izaslanstvo stiglo je na dvor novomu frana-kom voi Karlovu sinu Ludoviku Pobonom (814.840.). Avari su ostali slobodno ple-me ili narod oko Savarije (Szombathely na zapadu Maarske). Godine 828. zabiljeeni su kao podanici kraljevstva (triutarii regnum) u tome kraju.

I na kraju, kako bismo mogli saeti posljednje stoljee ili posljednja desetljea avarske povijesti u sredinjemu dijelu istone Europe?

Podrobnosti nisu ni danas posve jasne. Spominje se jedan avarski napad na Franke ak kasne 863. godine koji bi se mogao pripisati ostacima nekrtenih Avara s podruja izmeu Tise i Dunava. No i poslije Regino iz Prma (umro 915.) pie da su Maari, pod udarom turskojezinih Peenega,, preli Karpate 889. i zauzeli panjake slobodnih Avara. Regino je mislio na podruje zvano Avarorum solitudo (avarska pustinja), ali se to ne odnosi na ivi narod, nego na njegovu reminiscenciju. Ima puno proturjeja u po-vijesnim zapisima, i treba se zapitati kada se i gdje Avari po posljednji put spominju u europskoj povijesti.

Zasad poznajemo samo jedan spomen Avara u kasnijemu razdoblju, iako se to ne odnosi na zemlje bivega kaganata u Panoniji, ve na odijeljenu avarsku skupinu. Porfi-rogenet je tvrdio da u Hrvatskoj jo ima potomaka Avara, a da se to vidi po njihovu iz-gledu, tj. pozna im se da su Avari (DAI, 30). (Ve smo ranije uputili na toponime na osnovi obr- koji se javljaju u Hrvatskoj i Bosni. Tipian je oblik Obrovac. Iako su neki povjesniari odbacili avarski znaaj tih toponima, nije iskljuena neka daljnja veza.27

27 Ivo Goldstein za mjesta tipa Obrovac, Obrovo itd. tvrdi da su izvedena iz slavenskoga glagola obrovati, a ne od avarskoga imena. (1992: 128). Moda je tako, no glagol obrovati moe znaiti i izradu krunog rova


220

Do 10. stoljea Avari su jo prisutni u Europi, ali tek kao ostaci nekada velika naroda koji je europskoj povijesti ostavio veliko naslijee. Nestorov ljetopis, govorei o starijim zbivanjima (o epizodi s duljepskim enama), kae da je Bog konano kaznio Avare, pa danas postoji izreka u Rusiji : nestali su kao Obri (= Avari) (VIII). No o njihovu preivljenju i dalje postoje arheoloki ostaci. Materijalna graa s podnoja Karpata, koja datira iz 9. stoljea, potvruje avarsko naseljavanje toga podruja. Kasna avarska groblja nalazimo uz Tisu, a samo groblje Tiszafred ima oko stotinu grobova koji se mogu datirati u 9. stoljee. Istono od Dunava pojavljuje se utjecaj junoruskih stepa i paralele sa saltovsko-majakom kulturom (u Podonju). Postoje i mnoge mijeane kulture recimo, zapadno od Dunava, u kojima se mogu uoiti i jai franaki utjecaji. Avarsko naslijee vidljivo je u slavenskoj kulturi istonih Alpa i Karpata, u tzv. ketlakoj kulturi i u blatnikome tipu nakita (Pohl, 1988: 323328).

Sve u svemu, posljednji Avari stopili su se s novim doljacima u Panoniji, Maarima i ostalim narodima koji su ih okruivali uglavnom s Bugarima i Hrvatima. Avari jo uvijek ostaju povijesna zagonetka. Tko su oni zapravo bili?

Mi vjerojatno ne moemo odgovoriti na ta pitanja jednim jednostavnim odgovorom. Dugorono, oni su najvjerojatnije politiki nasljednici Rourana, ali i to moemo zakljuiti samo iz nekoliko jezinih naznaka, koje potvruju da je skupina koja je izila iz srednje Azije bila sloena uglavnom iz plemena Oguza, s jakim iranskim supstratom, oko kojih su se sjatile druge etnike i jezine skupine. Avari su oito imali kljunu ulogu u slavenskim seobama i u srednjovjekovnome osvajanju zemalja jugoistone Europe, iako ideje poput onih koje je prenio Toynbee ne stoje. Jo treba mnogo istraivati da bismo stekli potpuniji uvid u povijesnu ulogu Avara u ranome srednjovjekovlju. Meutim ve i na osnovi postojeih naznaka moemo rei da je njihova uloga doista bila vrlo vana.

LITERATURA BARBER, Elizabeth Wayland (1999). The Munnies of rmchi. London: Macmillan. CAROLINGIAN CHRONICLES (2000). Royal Frankish Annals and Nithard`s Histories. [Preveo Bernhard Walter Scholz i Barbara Rogers]. Ann Arbor: University of Michigan press. CLAUSON, Gerard (1972). An Etymological Dictionary of Pre-Thirteenth-Century Turkish. Oxford: Oxford University Press. EINHARD (1992). ivot Karla Velikog / Vita Karoli Magni. Zagreb: Latina et Graeca. EINHARD and NOTKER THE STAMMERER (1974). Two Lives of Charlemagne. Prijevod i uvodni dio Lewis Thorpe. Harmonsworth: Penguin. ERDELI, I. (1989). The Avars, u: P. Puchov (ur.) Peoples that Vanished. Moskva: Nauka, str. 93102. oko tabora ili naselja i slae se s franakim terminom hring ('prsten'), kako se u franakim izvorima nazivao glavni avarski tabor u Panoniji. Uope, naziv se moda odnosi na sline tipove tabora, nalik na one koje su izgradili Avari, u skladu sa stepskom tradicijom krunoga utvrivanja. Problem je, dodue, to se ti nazivi javljaju razmjerno kasno primjerice, Obrovac na Zrmanji tek u 14. stoljeu, nekoliko stoljea nakon propasti posljednjih Avara.


221

, (1990). ( , , 3, str. 93102. GEARY, Patrick J. (1988). Before France and Germany. The Creation and Transformation of the Merovingian World. New York Oxford: Oxford University Press. GOFFART, Walter (1988). The Narrators of Barbarian History. Princeton: Princeton Univer-sity Press. GOLDEN, Peter B. (1992). An Introduction to the History of the Turkic Peoples. Etnogenesis and State-Formation in Medieval and Early Modern Eurasian and the Middle East. Wiesbaden: Harrassowitz. GOLDSTEIN, Ivo. (1992). Bizant na Jadranu. Zagreb: Latina et Graeca Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta. GRAFENAUER, Bogo (1978). Zgodovina slovenskega naroda, I. Ljubljana: Dravna zaloba Slovenije, 1978. GREGORY OF TOURS (1974). The History of the Franks. Penguin: Harmondsworth. , (1950). ., , 1, str. 129140. , (1960). . : . , (1967). . : . HERAK, Emil i Sanja LAZANIN (1999). Veze srednjoazijskih prostora s hrvatskim srednjo-vjekovljem, Migracijske teme, Zagreb, god. 15, br. 12, str. 1534. [HERODOT] Erodoto (1996). Storie / , vol. 2 (libri IIIIV). Prijevod Augusta Izza d`Accinia i biljeke Daniela Faustia. Milano: Rizzoli. JANKOVI, Vladimir (1990). Kagan. Beograd. JELISEJEV, Vadim, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Phillipe WOLFF (1972). Velike civili-zacije srednjeg vijeka, I. Historija ovjeanstva, kulturni i nauni razvoj, sv. III., knj. 1. Zagreb: Naprijed. [JIREEK] , (1990). . 1537. ., . I. : . KARATAY, Osman (2000). Hrvat ulusunum oluumu erken ortaa'da trk-hrvat ililileri. Ankara: ASAM. KLAI, Nada (1989). Srednjovjekovna Bosna: politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.). Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske. , . . (1989). , u: . . (ur.), - . . : , 1989. [KONSTANTIN PORFIROGENET] Constantine Porphyrogenitus (1967). De administrando im

Documents

Emil Heršak- Ana Silić-Avari osvrt na njihovu etnogenezu i povijest