Opis: Skripta Samuelsona - obrađuje samo obvezna poglavlja, na način da se prvo obrađuje poglavlje - najvažniji termini, podjele, definicije, objašnjenja i sažeti prikaz; a na kraju svakog poglavlja, odvojeno, je sređeni sažetak (izbačena statistika i podaci o SAD-u). 71 stranica, malo je detaljnije da se može učiti samo iz skripte, može se fokusirati i samo na sažetke, a iz Samuelsona je još obvezan pojmovnik.

1. POČELA EKONOMIJE

Ekonomija je izučavanje kako društva koriste oskudne resurse, koji imaju drugu namjenu, da bi proizvela različita dobra i raspodijelila ih ljudima.

Naš je svijet, svijet oskudnosti, pun ekonomskim dobara;Oskudnost je takvo stanje da su dobra u odnosu na želje ograničena. Dobra su oskudna zato jer ljudi žele više nego što gospodarstvo može proizvesti.Ekonomsko dobro = dobro koje je oskudno (ne besplatno!) u odnosu na ukupnu željenu količinu te se stoga mora racionalizirati, obično zaračunavanjem cijene.Besplatno dobro = dobro koje nije ekonomsko dobro, poput zraka ili morske vode. Njih ima u tako velikim količinama da ih se ne treba racionalizirati među onima koji ih žele upotrijebiti. Zato je njihova tržišna cijena = 0.Učinkovitost znači najučinkovitije korištenje društvenih resursa u zadovoljavanju ljudskih želja i potreba.Bit ekonomije je spoznati oskudnost, te odgonetnuti kako organizirati društvo na način koji dovodi do najdjelotvornije upotrebe ograničenih resursa.

MIKRO I MAKROEKONOMIJAMikroekonomija = grana ekonomije koja se bavi ponašanjem individualnih entiteta, poput tržišta, poduzeća i domaćinstava. (začetnik: Adam Smith, „Bogatstvo naroda“)

Makroekonomija = grana ekonomije koja razmatra ponašanje gospodarstva kao cjeline.(začetnik: John Maynard Keynes, „Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca“, 1936.)

EKONOMSKA LOGIKAEkonomisti koriste znanstveni pristup; služe se statistikom i povijesnim podacima. Ekonometrija je tehnika koja primjenjuje statistiku na ekonomske probleme.Treba paziti na neke od općih pogrešaka u ekonomskom zaključivanju:

o Naknadna pogreška javlja se kada pretpostavljamo da je, zato što se jedan događaj dogodio prije drugog, prvo događaj uzrokovao drugi događaj.

o Kompozicijska pogreška ili pogreška poopćavanja javlja se kada pretpostavljamo da ono što vrijedi za dio vrijedi i za cjelinu; u ekonomiji je često cjelina drugačija od zbroja dijelova.

o Držanje ostalih stvari konstantnima , kada analiziramo utjecaj neke varijable na ekonomski sustav.

TRI PITANJA EKONOMSKE ORGANIZACIJESvako društvo mora imati način određivanja KOJA će se dobra proizvoditi (ŠTO?), KAKO? će se proizvoditi i ZA KOGA? će se proizvoditi.ŠTO: koje dobro, koliko će se tog dobra proizvesti i kada će se proizvesti.KAKO: treba odrediti tko će proizvoditi, s kojim resursima i koje će tehnike upotrebljavati za kombiniranje inputa.ZA KOGA: tko će uživati plod ekonomskih napora.

TRŽIŠNA, NAREDBODAVNA I MJEŠOVITA GOSPODARSTVA – NAJVAŽNIJI OBLICI EKONOMSKE ORGANIZACIJEOvisno o tome kako tržište odgovara na tri pitanja (što, kako i za koga), možemo razlikovati dva različita načina ORGANIZIRANJA GOSPODARSTVA:

1. krajnost: vlada donosi većinu ekonomskih odluka pri čemu oni na čelu hijerarhije izdaju ekonomske naredbe onima na ljestvici ispod njih.

2. krajnost: odluke se donose na tržištima na kojima se poduzeća ili pojedinci dobrovoljno dogovaraju da razmjene robe i uslug, obično putem plaćanja u novcu.

Dakle, postoje:

www.pravokutnik.net

1

Tržišno gospodarstvo – u kojem pojedinci i privatna poduzeća donose glavne odluke o proizvodnji i potrošnji. Ekstremni slučaj tržišnog gospodarstva je gospodarstvo slobodnog tržišta.Naredbodavno gospodarstvo – u kojem država donosi sve važne odluke o proizvodnji i potrošnji.Mješovito gospodarstvo – sva gospodarstva danas; s elementima tržišnog i naredbodavnog gospodarstva.

TEHNOLOŠKE MOGUĆNOSTI DRUŠTVAInputi su robe(ili usluge) koje poduzeća upotrebljavaju u svojim proizvodnim procesima. Gospodarstva koriste tehnologiju za kombiniranje inputa u proizvodnji.Inputi se još nazivaju i faktorima proizvodnje.Faktori proizvodnje se mogu svrstati u tri kategorije: zemlja (ili prirodni izvori), rad (vrijeme koje ljudi provedu u proizvodnji) i kapital (trajna dobra proizvedena u svrhu proizvodnje drugih dobara)Proizvodi su korisne robe(ili usluge) koje su rezultat proizvodnog procesa i koje se ili troše ili upotrebljavaju u daljnjoj proizvodnji.

GRANICA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTIGranica proizvodnih mogućnosti (GPM) pokazuje maksimalne količine proizvodnje koje neko gospodarstvo može dosegnuti.GPM prikazuje kako se proizvodnja jednog dobra zamjenjuje proizvodnjom nekog drugog dobra. To je jedan dijagram koji prikazuje skup roba koje neko gospodarstvo može proizvesti. Obično se navodi pojednostavljen primjer proizvodnje samo dviju vrsta roba: pištolja i maslaca, pa se povećanje proizvodnje maslaca može ostvariti samo smanjenjem proizvodnje pištolja i obrnuto. U svijetu oskudnosti birajući jednu stvari znači odustati od neke druge. Vrijednost robe(ili usluge) od koje smo odustali je oportunitetni trošak.Točke izvan GPM su neostvarive, točke unutar nje su neučinkovite.

Proizvodna učinkovitost javlja se kad se proizvodnja jednog dobra ne može povećati bez smanjivanja proizvodnje nekog drugog dobra; to znači da je gospodarstvo na GPM.

Proizvodna neučinkovitost javlja se kad društvo ima neiskorištenih resursa (u obliku nezaposlenih radnika, neiskorištenih tvornica i neiskorištene zemlje). Tada je gospodarstvo nedjelotvorno i unutar GPM.

2. TRŽIŠTE I DRŽAVA U MODERNOM GOSPODARSTVU

Tržišno gospodarstvo je razrađen mehanizam za usklađivanje ljudi, aktivnosti i poslovanja putem sustava cijena i tržišta. To je komunikacijski uređaj za udruživanje znanja i aktivnosti milijarda različitih pojedinaca.U tržišnom gospodarstvu, ni jedan pojedinac, organizacija ni država nisu odgovorni za rješavanje ekonomskih problema. Umjesto toga, milijuni poduzeća i potrošača sudjeluju u dobrovoljnoj razmjeni a njihova djelovanja nevidljivo usklađuje sustav cijena i tržišta.

Tržište je mehanizam putem kojeg se susreću kupci i prodavatelji kako bi razmijenili robe i usluge i odredili cijene.

U tržišnom gospodarstvu sve ima svoju cijenu - vrijednost dobra u novcu.Cijene se usuglašuju odlukama proizvođača i potrošača na tržištu. Predstavljaju uvjete pod kojima ljudi i poduzeća dobrovoljno razmjenjuju robe. Osim toga, cijene djeluju kao signali proizvođačima i potrošačima; ako potrošač želi više nekog dobra, cijena će rasti šaljući signal proizvođačima da je potrebna veća ponuda.Više cijene u pravilu smanjuju kupovinu potrošača i potiču proizvodnju. Niže cijene potiču potrošnju i obeshrabruju proizvodnju.Cijene su ravnotežni kotač tržišnog mehanizma.

Tržišna ravnoteža predstavlja uravnoteženost svih prodavatelja (ponude) i kupaca (potražnje).Tržište pronalazi ravnotežnu cijenu koja istodobno zadovoljava želje kupaca i prodavatelja. Previsoka cijena značila bi zasićenost dobrima i preveliku proizvodnju; preniska cijena prouzročila bi duge redove u trgovinama i nedostatak dobara.

www.pravokutnik.net

2

Cijena po kojoj kupci žele kupiti upravo onu količinu koju prodavatelji žele prodati stvara ravnotežu ponude i potražnje.

KAKO TRŽIŠTA RJEŠAVAJU TRI EKONOMSKA PROBLEMA?1. ŠTO

Tržišni sustav se oslanja na ponudu i potražnju kako bi riješio tri ekonomska pitanja. Dolarski glasovi potrošača svojim svakodnevnim odlukama o kupnji djeluju na vrhu zajedno s ponudom poduzeća na tržištima roba pomažući odrediti ŠTO se proizvodi.Poduzeća potiče želja da maksimiziraju dobit. Dobit je neto prihod = razlika između ukupne prodaje i ukupnih troškova.Visoka dobit mami poduzeća u proizvodnju dobara za kojima postoji visoka potražnja.

2. KAKOKonkurencija poduzeća pri kupnji inputa i što jeftinijoj prodaji dobara određuje KAKO se dobra proizvode.Najbolji je način da proizvođači drže troškove na minimumu usvajanjem najučinkovitijih metoda proizvodnje. Katkad je i neznatna promjena u tehnologiji presudna da bi se stekla troškovna prednost na tržištu.

3. ZA KOGATko troši i koliko – to uvelike ovisi o ponudi i potražnji na tržištima faktora proizvodnje. Tržišta faktora određuju nadnice, rente, kamate i dobiti. Takve cijene se zovu cijene faktora.

Zbrajanjem svih prihoda od faktora (jer ista osoba može primati nadnice od zaposlenja, dividende na dionice, kamate na obveznicu i rentu na komadić vlasništva) možemo izračunati dohotke pojedinaca.Dakle, raspodjela dohotka među stanovništvom određuje se količinama faktora i cijenama faktora.Potražnja poduzeća za inputima nailazi na ponudu rada i drugih inputa na tržištima faktora određujući isplate za nadnice, rente i kamate; dohoci stoga utječu na to KOME se robe isporučuju.

VLADARI TRŽIŠTA1. UKUS (izražen u dolarskim glasovima potrošača) – usmjerava uporabu resursa.2. RESURSI I TEHNOLOGIJA KOJI STOJE NA RASPOLAGANJU; jer gospodarstvo ne može izaći

izvan GPM-a.Prema tome, resursi gospodarstva ograničavaju kandidate za dolarske glasove potrošača.

ADAM SMITH: NEVIDLJIVA RUKANačelo nevidljive ruke tvrdi: iako je svaki pojedinac motiviran vlastitim probitkom, slijedeći svoj vlastiti interes on je vođen nevidljivom rukom da promiče javne interese, još učinkovitije nego kad bi ih stvarno namjeravao promicati.

U uvjetima savršene komkurencije i bez tržišnih neuspjeha, tržišta će iz raspoloživih resursa istisnuti onoliko korisnih roba i usluga koliko je moguće. No tamo gdje se pojave monopoli, zagađenja i slični nedostaci, tržišna čudesna svojstva nevidljive ruke mogu biti uništena.

TRGOVINA, NOVAC I KAPITAL3 bitna svojstva naprednih kapitalističkih gospodarstava su: trgovina i specijalizacijanovackapital

Napredno gospodarstvo karakterizira razgranata mreža trgovine, koja ovisi o podrobnoj specijalizaciji i podjeli rada.

Moderna gospodarstva danas koriste novac. Novac je mjerilo za mjerenje ekonomske vrijednosti predmeta i za financiranje trgovine.

Suvremene industrijske tehnologije oslanjaju se na velike količine kapitala (strojeve, tvornice...)

TRGOVINASpecijalizacija se ostvaruje kad ljudi usredotočuju svoje napore na poseban skup zadaća.Ideja o probicima od trgovine jedna je od središnjih pronicavosti ekonomije (t. apsolutne i komparativne prednosti); različiti ljudi ili zemlje specijaliziraju se na određenim područjima i zatim se uključuju u dobrovoljnu razmjenu onoga što su proizveli za ono što im je potrebno.

www.pravokutnik.net

3

Napredna gospodarstva upuštaju se u specijalizaciju i podjelu rada, što povećava proizvodnost njihovih resursa. Pojedinci i zemlje tada dobrovoljno trguju dobrima za koja su se specijalizirali, kako bi dobili druga dobra, silno povećavajući raspon i količinu potrošnje, te imaju mogućnost povećati svačiji životni standard.

NOVAC: KATALIZATOR RAZMJENEDržava nadzire ponudu novca putem svoje SREDIŠNJE BANKE, ali poput drugih katalizatora, novac se može pregrijati i nanijeti štetu gospodarskom motoru. Može uzrokovati i hiperinflaciju, kod koje se cijene jako brzo povećavaju.

KAPITAL= jedan od 3 glavna faktora proizvodnje (zemlja, rad, kapital)Zemlja i rad = primarni faktori = jer je njihova ponuda određena neekonomskim faktorima poput stope fertiliteta i geografskim karakteristikama.Kapital se, s druge strane, mora proizvesti prije nego što ga možete koristiti.

Korištenje kapitala uključuje zaobilazne mteode proizvodnje koje troše vrijeme. Ljudi su naučili da su neizravne, zaobilazne proizvodne tehnike često učinkovitije od izravnih.

Ekonomska aktivnost uključuje odricanje od sadašnje potrošnje kako bi se povećao naš kapital.

U tržišnom gospodarstvu kapital je u pravilu u privatnom vlasništvu i dohodak od kapitala pripada njegovom vlasniku – pojedincu.Vlasnička prava počivaju na mogućnosti vlasnika da rabi i eksploatira svoja kapitalna dobra.„Kapitalizam“ je određen mogućnošću pojedinca da posjeduje i ostvari dobit od kapitala!Ipak, vlasnička prava su ograničena.

GLOBALIZACIJA= povećanje ekonomske povezanosti među narodima.Ta – rastuća – povezanost danas se očituje u naglom rastu tokova roba, usluga i kapitala preko državnih granica.Glavne odrednice globalizacije:

Povećanje dijela nacionalne proizvodnje posvećene uvozu i izvozu. Sa stalnim smanjenjem prijevoznih i komunikacijskih troškova, sa smanjenjem carina i drugih trgovinskih zapreka, udio trgovine u proizvodnji se sve više povećava. Domaći proizvođači se natječu s proizvođačima iz cijelog svijeta oko odluka o cijenama i dizajnu. Uvećan udio trgovine praćen je rastućom specijalizacijom u proizvodnom procesu.

Povezivanje financijskih tržišta. Financijsko povezivanje očituje se u ubrzanom posuđivanju i pozajmljivanju među državama kao i u konvergenciji kamatnih stopa među različitim zemljama. Povezivanju financijskih tržišta pridonijeli su uklanjanje restrikcija na tokove kapitala među državama, smanjenje troškova i inovacije u financijskim tržištima. Narodi s produktivnom mogućnošću korištenja kapitala mogu posuđivati od zemalja s viškom štednje.

Povezivanje tržišta dovelo je do velikih probitaka u obliku nižih cijena, uvećanih inovacija, bržeg gospodarskog rasta. No, postoje i negativni popratni učinci:

- Nezaposlenost i gubitak dobitaka, do kojih dolazi kada inozemni proizvođači s nižim troškovima zamjenjuju domaću proizvodnju. (Oni koji gube s rastom međunarodne trgovine zagovaraju protekcionizam u obliku carina i kvota na međunarodnu razmjenu.)

- Financijsko povezivanje može dovesti do međunarodne financijske krize. Zaraza koja proizlazi iz malih poremećaja izravni je rezultat blisko povezanih tržišta.

EKONOMSKA ULOGA DRŽAVEU modernim gospodarstvima države preuzimaju mnoge zadaće kao odgovor na nedostatke tržišnog mehnizma.

Države imaju 3 glavne ekonomske funkcije u tržišnom gospodarstvu:1. POVEĆANJE UČINKOVITOSTI promicanjem konkurencije, smanjivanjem eksternalija, osiguravanjem javnih dobara.2. PROMICANJE JEDNAKOSTI

www.pravokutnik.net

4

korištenjem poreza i programa rashodau svrhu preraspodjele dohotka određenim skupinama.3. JAČANJE MAKROEKONOMSKE STABILNOSTI I RASTA smanjenjem nezaposlenosti i inflacije te poticanjem ekonomskog rasta – a to države čine putem fiskalne politike i monetarne regulacije.

1. UČINKOVITOSTSavršena konkurencija znači da sva dobra i usluge imaju cijenu i razmjenjuju se na tržištu, s tim da nijedno poduzeće ili potrošač nisu dovoljno veliki da utječu na tržišnu cijenu.

Teorija nevidljive ruke odnosi se na savršeno konkurentna tržišta. U takvim će okolnostima tržišta dovoditi do učinkovite raspodjele resursa.

No, mnogo je načina da tržišta ne dostignu učinkovitost savršene konkurencije. Tri najvažnija: nesavršena konkurencija, eksternalije, javna dobra.

Nesavršena konkurencija javlja se kad kupac ili prodavač mogu utjecati na cijenu dobra. Karakteriziraju ju previsoke cijene i preniska proizvodnja.Kad se pojavi nesavršena konkurencija, društvo se može premjestiti unutar GPM-a.Krajnji slučaj nesavršene konkurencije je monopol = samo jedan ponuditelj koji sam određuje cijenu nekog dobra ili usluge.

Eksternalije ili prelijevanja javljaju se kad poduzeća ili ljudi drugima nameću troškove ili koristi izvan tržišta. To su djelatnosti koje pozitivno ili negativno utječu na druge, a da oni za to ne dobivaju nikakvu naknadu. One postoje kad privatni troškovi ili koristi nisu jednaki društvenim troškovima ili koristima.Države danas češće brinu za negativne nego za pozitivne eksternalije.Države nadziru eksternalije poput onečišćenja zraka ili vode, dnevnog iskopa rudnog bogatstva, štetnih otpadaka, nesigurnih lijekova i prehrambenih proizvoda, radioaktivnih materijala...

Na mnogo načina su države poput roditelja koji uvijek govore „ne“: Nećeš izlagati svoje radnike opasnim uvjetima, nećeš ispuštati otrovni dim iz dimnjaka, nećeš prodavati opasne lijekove, nećeš se voziti bez sigurnosnog pojasa, itd. Iznalaženje ravnoteže između te državne regulacije i slobodnih tržišta teška je zadaća.

Krajnji primjer pozitivne eksternalije su javna dobra.Javna dobra su robe u kojima svi mogu uživati i nitko ne može biti isključen.Primjer: izgradnja autocestovne mreže, meteorološke usluge, javno zdravstvo... To nisu dobra koja se mogu kupiti i prodati na tržištima. Koristi se tako široko prisvajaju da nijedno poduzeće ni potrošač nemaju ekonomski poticaj da pružaju tu uslugu i prisvajaju probitke.Država mora prikupiti prihode da bi plaćala svoja javna dobra; takvi prihodi proizlaze iz poreza nametnutih na osobne i korporacijske dohotke, na nadnice, na prodaje potrošnih dobara, itd.Sve razine državne vlasti ubiru poreze da bi platile svoje izdatke. Porezi zvuče poput cijene, ali oni se u jednom ključnom pogledu razlikuju od cijena: porezi nisu dobrovoljni. Svi smo dužni platiti svoj dio troškova javnih dobara.Ne postoji onako bliska veza između izdataka i potrošnje, koju vidimo kod cijena i privatnih dobara.

JEDNAKOST (PRAVEDNOST)Čak i ako tržište funkcionira savršeno, ono ne vodi nužno do pravedne raspodjele dohotka, već može dovesti do velikih nejednakosti u dohotku i potrošnji.= tržišni mehanizam može neprihvatljivo odgovoriti na pitanje ZA KOGA?Naime, dohotke određuje puno čimbenika. Raspojela dohotka u tržišnom sustavu često je rezultat rođenja pod sretnom zvijezdom. Države ne moraju nužno prihvatiti ishod tržišta savršene konkurencije; ako demokratsko društvo ne voli takvu raspodjelu, ono ju može korigirati. Oruđa koja država pri tome može rabiti:Progresivno oporezivanje = oporezivati velike dohotke većom stopom nego male ohotke.Transferna plaćanja = novčana plaćanja pojedincima za koja oni ne daju ništa zauzvrat. Primjeri: pomoć za starije i nemoćne, nezaposlene, one s malom djecom...To je svojevrsna sigurnosna mreža za zaštitu nesretnih od oskudice.

MAKROEKONOMSKI RAST I STABILNOSTOd svojih početaka, kapitalizam su mučili povremeni napadaji inflacije (rast cijena) i recesije (visoka nezaposlenost). Ta su kolebanja poznata kao poslovni ciklusi.

www.pravokutnik.net

5

Poslovni ciklusi = kolebanja ukupne proizvodnje, dohotka i zaposlenosti u nekoj zemlji koja obično traju 2-10 godina, obilježena istodobnom proširivanjem ili stezanjem u mnogim ekonomskim sektroima.

Brižljivom uporabom fiskalne i monetarne politike, države mogu utjecati na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju. Fiskalna politika države = moć oporezivanja i moć potrošnjeMonetarna politika države = određivanje ponude novca i kamatnih stopa (to utječe na ulaganja i drugu potrošnju osjetljivu na kamatne stope)To su dva osnovna alata makroekonomske politike; države njima mogu utjecati na razinu ukupne potrošnje, stopu rasta i razinu proizvodnje, razine zaposlenosti i nezaposlenosti, razinu cijena i stopu inflacije u državi.

Ekonomski rast = rast ukupne proizvodnje jedne državeProizvodnost = proizvodnja na jedinicu utroška ili učinkovitost kojom se upotrebljavaju faktori proizvodnje.

PRIKAZKAKO DRŽAVA ISPRAVLJA NEUSPJEHE TRŽIŠTA

Neuspjeh tržišnog gospodarstva Državna intervencija Primjer državne politike

NEEFIKASNOST:

Monopol Poticanje konkurencije Antitrustovski zakoni, deregulacije

Eksternalije Intervencije na tržištu Zakoni protiv zagađivanja

Javna dobra Poticanje korisnih aktivnosti Osiguravanje javnog obrazovanja

NEJEDNAKOST:

Neprihvatljive nejednakosti dohotka i bogatstva

Preraspodjela dohotka Progresivno oporezivanje dohotka i bogatstva; programi potpore ili programi transfera

MAKROEKONOMSKI PROBLEMI:

Poslovni ciklusi (visoka nezaposlenost i inflacija)

Stabilizacija putem makroekonomskih politika

Monetarna politikaFiskalna politika

Spor ekonomski rast Poticanje rasta

SAŽETAKTržišta služe kao mehanizmi pomoću kojih se susreću kupci i prodavači da bi trgovali te odredili cijene i količine roba. Adam Smith je tvrdio da će nevidljiva ruka tržišta dovesti do optimalnog ekonomskog ishoda kada pojedinci budu slijedili svoj vlastiti interes.

Tržišni mehanizam ponajprije određuje ŠTO i KAKO: Dolarski glasovi kućanstva utječu na cijene dobara; te cijene služe kao smjernice kolike bi količine različitih dobara trebalo proizvesti. Kada ljudi traže više nekog dobra, njegova će cijena porasti i poduzeća mogu ostvariti dobit povećavajući proizvodnju tog dobra.

www.pravokutnik.net

6

U uvjetima savršene konkurencije poduzeće mora naći najjeftiniju metodu proizvodnje učinkovito koristeći rad, zemlju i dr. faktore proizvodnje; u protivnom, ono će trpjeti gubitke i biti uklonjeno s tržišta.

ZA KOGA: u isto vrijeme, raspodjelu dohotka određuje vlasništvo nad faktorima proizvodnje i cijene faktora.

Kako se ekonomije razvijaju, one postaju specijaliziranije. Podjela rada omogućuje da se zadaća rastavi na mnogo manjih poslova, a svakog može brzo naučiti i obaviti samo jedan radnik. Specijalizacija proizlazi iz sve veće težnje da se upotrijebe zaobilazne metode proizvodnje (učinkovitije od izravnih!) Dok pojedinci i zemlje postaju sve više specijalizirani, tako se usredotočuju na određene robe i razmjenjuju viškove za dobra koja su proizveli drugi. Dragovoljna trgovina, zasnovana na specijalizaciji, koristi svima.

Trgovina se oslanja na novac – katalizator razmjene. Novac je općeprihvaćeno sredstvo razmjene. Bez novca bismo trošili mnogo vremena stalno pregovarajući i razmjenjujući jedno dobro za drugo.

Kapitalna dobra (proizvedeni faktori; kao što su strojevi, građevine, i zalihe dobara u procesu proizvodnje) omogućuju zaobilazne metode proizvodnje koje pridonose ukupnoj proizvodnji države. Te zaobilazne metode oduzimaju određeno vrijeme i sredstva prije početka rada i stoga zahtijevaju privremeno žrtvovanje tekuće potrošnje kako bi se povećala buduća. Pravila koja određuju uporabu kapitala čine sustav vlasničkih prava; vlasnička prava ni u jednom ek. sustavu nisu neograničena.

Iako je tržišni mehanizam zadovoljavajući način proizvodnje i raspodjele dobara, promašaji tržišta katkad dovode do nedostataka u ek. ishodima. Država se može umiješati kako bi ispravila te promašaje. Uloga države u suvremenoj ekonomiji jest osiguravanje djelotvornosti, ispravljanje nepravedne raspodjele dohotka i promicanje ek. rasta i stabilnosti.

Nesavršena konkurencija, npr. monopoli, uzrokuje visoke cijene i niske razine proizvodnje. Kako bi se borile s takvim okolnostima, države reguliraju poslovanje i postavljaju zakonska antitrustovska ograničenja na ponašanje poduzeća.Eksternalije se javljaju kad aktivnosti nameću troškove ili prenose koristi za koje se ne plaća na tržištu. Države će se tu možda odlučiti umiješati i regulirati ta prelijevanja (npr. kod onečišćenja zraka) ili osigurati javna dobra (npr. javno zdravstvo).

Tržišta nužno ne dovode do pravedne raspodjele dohotka; ona mogu dovesti do neprihvatljivo visoke nejednakosti dohodaka i potrošnje. Kao odgovor, države mogu izmijeniti uzorak dohotka (ZA KOGA). Države se koriste porezima kako bi prikupile prihode za transfere ili programe potpore dohotka koji postavljaju mrežu financijske sigurnosti za siromašne.

Od razvoja makroekonomije 1930-ih, države su preuzele i treću ulogu: uporabu fiskalnih moći (oporezivanja i potrošnje) i monetarne politike (utjecanje na kredite i kamatne stope) kako bi potaknule dugoročni rasti i proizvodnost, te ukrotile inflaciju i nezaposlenost tijekom poslovnih ciklusa. Od 1980. spoj zvan „država blagostanja“, proizašao iz mješovite ekonomije, nalazi se u defenzivi u trajnoj borbi oko granice između države i tržišta.

3. OSNOVNI ELEMENTI PONUDE I POTRAŽNJE

Teorija ponude i potražnje pokazuje kako preferencije potrošača određuju potražnju za dobrima, dok su troškovi poslovanja temelj ponude dobara.

Promjene ponude i potražnje pokreću promjene cijena i proizvodnje.

TABLICA POTRAŽNJE (ili krivulja potražnje)Količina dobra koju ljudi kupuju ovisi o njegovoj cijeni.Što je viša cijena nekog artikla, ako ostali čimbenici ostaju isti, manji će ga broj potrošača htjeti kupiti.Što je niža tržišna cijena, kupovat će se više jedinica dobra.

www.pravokutnik.net

7

Postoji jasna veza između tržišne cijene dobra i tražene količine tog dobra, ako su drugi čimbenici isti. Ta veza između cijene i kupljene količine naziva se krivulja potražnje.

Tržišnu potražnju čini zbroj svih individualnih potražnji.

Ako cijene padnu, niže cijene privlače nove potrošače putem učinka zamjene.Osim toga, smanjenje cijena potaknut će dodatne kupovine postojećih potrošača putem učinka zamjene (supstitucije) i učinka dohotka.Suprotno, rast cijena nagnat će neke od nas da kupujemo manje.

Učinak supstitucije (promjene cijene) = sklonost potrošača da neku robu više troše kad joj relativna cijena pada („supstituiraju“ u korist te robe), a da troše manje robe kad se njezina relativna cijena povećava („supstituiraju“ nauštrb te robe).

Učinak dohotka (promjene cijene) = promjena tražene količine robe zbog toga što promjena njezine cijene dovodi do promjene potrošačevog realnog dohotka.Učinak dohotka stoga nadopunjuje učinak supstitucije, koji nastaje zbog promjene cijene.

SILE U POZADINI KRIVULJE POTRAŽNJECijeli niz čimbenika određuje koliko će se tražiti pri danoj cijeni:

Prosječna razina dohotka je ključna odrednica potražnje – kako dohodak ljudi raste, oni u pravilu kupuju više gotovo svega, čak i ako se cijene ne mijenjaju.

Veličina tržišta - mjerena npr. brojem stanovnika – utječe na količinu potražnje. Cijene i dostupnost povezanih dobara - osobito je važna veza između nadomjestaka – dobara koja

ispunjavaju istu funkciju. (kukuruzne pahuljice ili zobena kaša; olovke ili penkala....)Potražnja za dobrom A u pravilu je niska ako je cijena nadomjeska B niska.

Ukusi Posebni utjecaji (potražnja za kišobranima u kišovitom Seattleu; potražnja za klima-uređajima tijekom

vrućih razdoblja...)

TABLICA PONUDE (ili krivulja ponude) za neko dobropokazuje odnos između tržišne cijene i količine tog dobra koje su proizvođači spremni proizvesti i prodati, ako ostali čimbenici ostanu jednaki.

SILE U POZADINI KRIVULJE PONUDENajvažnije je shvatiti da proizvođači nude dobra zbog zarade.

Troškovi proizvodnje su zato jedan od najvažnijih elemenata na kojima se temelji ponuda. Kada su troškovi proizvodnje niski u odnosu na tržišnu cijenu, za proizvođača je isplativo ponuditi veliku količinu robe.Kada su troškovi proizvodnje dobra visoki u odnosu na cijenu, poduzeća proizvode malo, prelaze na proizvodnju drugih proizvoda ili prekidaju s poslovanjem.Troškovi proizvodnje su u prvom redu određeni cijenama inputa i tehnološkim napretkom. Tehnološki napredak se sastoji od promjena koje smanjuju količinu inputa potrebnih za proizvodnju iste količine dobara i usluga.

Cijene povezanih dobara – ponajviše alternativnih dobara. Ako cijena jednog proizvodnog nadomjestka raste, ponuda drugog će se smanjiti.

Državne politike Posebni utjecaji – vremenske prilike (utjecaj na poljoprivrednu i zrakoplovnu industriju); inovacije

(računalna industrija), itd.

RAVNOTEŽA PONUDE I POTRAŽNJEPonuda i potražnja međudjeluju kako bi proizveli ravnotežnu količinu i cijenu ili: tržišnu ravnotežu.Tržišna ravnoteža uspostavlja se pri onoj cijeni i količini u kojoj su sile ponude i potražnje uravnotežene. Pri ravnotežnoj cijeni količina koju kupci žele kupiti upravo je jednaka količini koju prodavatelji žele prodati. Razlog zašto to zovemo ravnotežom je u tome što, kada su sile ponude i potražnje uravnotežene, nema razloga da cijena raste ili pada sve dok drugi čimbenici ostaju nepromijenjeni.

Cijena koja čisti tržište = cijena u ravnoteži ponude i potražnje. To znači da su svi ponudbeni i potražni nalozi ispunjeni tako da su knjige „očišćene“ od narudžbi.

www.pravokutnik.net

8

Ravnoteža cijene i količine javlja se kad je dobrovoljno ponuđena količina jednaka dobrovoljno traženoj količini.

Određivanjem ravnotežnih cijena i količina, tržište racionira ili raspodjeljuje oskudna dobra između mogućih korištenja. Tržište je ono koje racionalizira kroz međudjelovanje ponude i potražnje; to je racioniranje putem novčanika.

SAŽETAKAnaliza ponude i potražnje pokazuje kako tržište rješava tri problema: što, kako, za koga. Tržište spaja ponudu i potražnju. Potražnja dolazi od potrošača koji širi svoje dolarske glasove među raspoloživim robama i uslugama, dok poduzeća nude robe i usluge s ciljem maksimizacije svoje dobiti.

Tablica potražnje pokazuje odnos između tražene količine i cijene dobra, ostavivši druge čimbenike jednakima.Gotovo sva dobra poštuju zakon negativno nagnute potražnje, koji govori da tražena količina dobra opada kako cijena dobra raste.Mnogi utjecaji leže u pozadini krivulje potražnje: prosječni obiteljski dohoci, stanovništvo, cijene povezanih dobara, ukusi i posebni utjecaji. Kada se ti utjecaji promijene, krivulja potražnje se pomiče.

Tablica ponude (ili krivulja ponude) daje odnos između količine dobara koju proizvođači žele prodati i cijene dobra, ostavivši druge čimbenike jednakima.Elementi osim cijene samog dobra, koji utječu na ponudu dobra, su: kao najvažniji TROŠKOVI PROIZVODNJE, određeni stanjem tehnologije i cijenama ulaznih veličina (inputa). Ostali elementi: cijene povezanih dobara, državne politike i posebni utjecaji.

Ravnoteža ponude i potražnje na konkurentnom tržištu javlja se kada su sile ponude i potražnje uravnotežene. Ravnoteža cijena je cijena kod koje je tražena količina upravo jednaka ponuđenoj količini.Pri cijeni višoj od ravnotežne proizvođači žele ponuditi više nego što su potrošači spremni kupiti, što posljeduje viškom dobara i stvara pritiske na pad cijene. Slično, preniska cijena stvara manjak i rast cijene prema ravnoteži utjecat će na kupce.

Konkurentski utvrđene cijene racioniraju ograničenu ponudu dobara među onima koji ih potražuju.

9. NESAVRŠENA KONKURENCIJA I MONOPOL

Neka poduzeća u sektoru mogu utjecati na tržišnu cijenu promjenom količine koju prodaju. Drugim riječima, imaju neki nadzor nad cijenom svojih proizvoda.

Ako neko poduzeće može osjetno utjecati na tržišnu cijenu svog proizvoda, tada se to poduzeće klasificira kao „sudionik nesavršene konkurencije“.

Nesavršena konkurencija prevladava u nekom sektoru kad god pojedini prodavatelji imaju neku mjeru nadzora nad cijenom svog proizvoda.To ne znači da to poduzeće ima apsolutnu kontrolu nad cijenom! Sudionik nesavršene konkurencije ima neku, ali ne potpunu slobodu određivanja svojih cijena.

Za poduzeće u savršenoj konkurenciji potražnja je savršeno elastična, a za poduzeće u nesavršenoj konkurenciji elastičnost potražnje je neke konačne veličine.

VRSTE NESAVRŠENE KONKURENCIJEGlavni oblici nesavršene konkurencije su monopol, oligopol i monopolistička konkurencija.

Monopol je krajnji slučaj nesavršene konkurencije. Jedan jedini prodavatelj s potpunim nadzorom nad cijelim privrednim sektorom (grč. „monopolist“ = mono – jedan + polist – prodavatelj).Takvo poduzeće je jedini proizvođač u svom sektoru i nijedan drugi sektor ne proizvodi neki dobar nadomjestak.

Na dugi rok nijedan monopol nije siguran od napada konkurenata.

www.pravokutnik.net

9

Oligopol znači „nekolicina prodavatelja“, a to u ovom slučaju može značiti od 2 do 10-15 poduzeća. Svako pojedino poduzeće može utjecati na tržišnu cijenu.

Monopolistička konkurencija se javlja kad veliki broj prodavatelja proizvodi razlučene proizvode (oni koji su slični ali čije se važne karakteristike razlikuju).Sličnost sa savršenom konkurencijom: postoje mnogi prodavatelji od kojih nijedan nema velik tržišni udio.Razlika od savršene konkurencije: proizvodi koje prodaju različita poduzeća nisu identični. S obzirom na to da su razlučeni, proizvodi se mogu prodavati po nešto različitim cijenama.Primjer: osobna računala imaju različite karakteristike kao memoriju, brzinu, modem...

Kod razlučenih proizvoda imamo i važnost lokacije proizvoda; količina vremena potrebna za dolazak do različitih trgovina utjecat će na vaš izbor pri kupovini. Ukupna cijena dobra ne uključuje samo njegovu dolarsku cijenu, nego i oportunitetni trošak traženja, vrijeme putovanja i druge nedolarske troškove.

Ekonomije obujma (razmjera) = povećanje proizvodnosti ili smanjenje prosječnih (jediničnih) troškova proizvodnje koje proizlazi iz proporcionalnog povećanja svih faktora proizvodnje.

Drugim riječima, to su uštede u troškovima proizvodnje koji se ostvaruju visokoserijskom produkcijom standardiziranih produkata. Proizvodnja u velikim serijama snižava prosječne (jedinične) troškove zbog diobe fiksnog dijela izdataka na veliki broj proizvedenih jedinica.

IZVORI TRŽIŠNIH NESAVRŠENOSTIVećina slučajeva nesavršene konkurencije temelji se na 2 osnovna uzroka:

1. TROŠKOVIU slučaju ekonomije obujma, kad postoje značajne uštede pri proizvodnji u velikom opsegu i uz opadajuće troškove.

→ ako u nekom sektoru postoji ekonomija obujma, poduzeće može smanjiti svoje prosječne troškove povećanjem proizvodnje, do određene točke. To znači da će veća poduzeća imati prednost u troškovima u odnosu na manja poduzeća; jedno ili više poduzeća povećat će proizvodnju do točke gdje proizvode većinu ukupne proizvodnje sektora. Sektor tada postaje sektor s nesavršenom konkurencijom.

→ prirodni monopol je tržište na kojem razinu proizvodnje sektora može efikasno ostvarivati samo jedno poduzeće. Ta krajnost se javlja kad tehnologija omogućuje ekonomiju obujma iznad razine proizvodnje koja je jednaka čitavoj potrošnji.

Neki primjeri prirodnog monopola su lokalno pružanje telefonskih usluga, distribucija električne energije, itd. Mnoge najvažnije prirodne monopole nalazimo u informatičkoj industriji.

Tehnološki napredak može ukloniti postojanje prirodnog monopola (i pretvoriti ih u žestoko natjecateljske oligopole).

2. PREPREKE ULASKUtj. čimbenici koji otežavaju novim poduzećima ulazak u neki sektor.Ekonomija obujma djeluje kao tipična prepreka ulasku, no postoje i druge: pravna ograničenja, visoki troškovi ulaska, oglašavanja i razlučivanje proizvoda.

GRANIČNI PRIHODGranični prihod (MR) je promjena prihoda do koje dolazi kad količina prodaje poraste za 1. To je u biti dodatni prihod koji bi neko poduzeće zaradilo kad bi prodalo dodatnu jedinicu proizvodnje.

MR može biti pozitivan i negativan.

www.pravokutnik.net

10

Negativan MR znači da poduzeće mora, želi li prodati dodatne jedinice, toliko sniziti cijenu prethodnih jedinica da mu ukupni prihod pada.MR je pozitivan kad je potražnja elastična, jednak je nuli kad je potražnja jedinično elastična i negativan kad je potražnja neelastična. U savršenoj konkurenciji MR je jednak cijeni. U nesavršenoj konkurenciji MR je manji od cijene jer se, da bi se prodala dodatna jedinica, cijena mora smanjiti za sve prethodno prodavane jedinice.

Granični trošak (MC) je trošak izrade jedne dodatne jedinice proizvodnje.→ dodatni trošak (povećanje ukupnog troška) potreban da se proizvede dodatna jedinica→ smanjenje ukupnog troška zbog toga što se proizvodi jedinica manje.(Zbog procjene isplativosti povećane proizvodnje važno je ustanoviti da li troškovi rastu proporcionalno s povećanom proizvodnjom. Taj uvid u kretanje izdataka pruža granični trošak proizvodnje dodatne jedinice outputa.)

KAKO MAKSIMIZIRATI DOBIT?Ukupna dobit = ukupni prihod – ukupni troškovi

(ukupni prihod = cijena X količina)

Da bi maksimiziralo svoju dobit, poduzeće treba naći najveću razliku između ukupnih prihoda i ukupnih troškova, ili ravnotežnu cijenu i količinu koja daje najveću dobit.

Ishod: maksimalna dobit je ostvarena kad je proizvodnja na razini pri kojoj je granični prihod jednak graničnim troškovima poduzeća.(kada je ono što potrošiš proizvodnjom jedne jedinice = onom što dobiješ prodajom jedne jedinice)

Pritom, kod nesavršene konkurencije, granični prihod je manji od cijene proizvoda. Budući da je monopolistu koji maksimizira dobit cijena iznad graničnih troškova, on smanjuje proizvodnju ispod razine do koje bi došlo u sektoru savršene konkurencije.

Kod savršene konkurencije jednako vrijedi pravilo granični prihodi = granični troškovi, međutim i cijena i granični prihodi za savršene konkurente su identični.Budući da savršeni konkurent može prodati koliko god želi po tržišnoj cijeni, granični prihod = cijena = granični troškovi je formula koja vrijedi za maksimizaciju dobiti.Tako vidimo da se opće pravilo za maksimiziranje dobiti odnosi i na savršene i na nesavršene konkurente.

Načelo graničnosti jedno je od središnjih u ekonomiji, a znači da će ljudi maksimizirati svoje dohotke/dobitke/zadovoljstva samo pomoću graničnih troškova i graničnih koristi od neke odluke.Načelo graničnosti, koje izjednačuje granične troškove i granični prihod, je pravilo za maksimiziranje dobiti poduzeća.

Treba zanemariti prošle ili već stvorene troškove; izvršite racionalan izračun dodatnih troškova na koje ćete naići pri svakoj odluci i odvagnite te troškove naspram dodatnih koristi.

SAŽETAKVećina današnjih tržišnih struktura spada negdje između savršene konkurencije i čistog monopola. U uvjetima nesavršene konkurencije, poduzeće ima neki stupanj nadzora nad svojom cijenom.

Važne su tržišne strukture:a) monopol – jedno jedino poduzeće ostvaruje svu proizvodnju danog sektorab) oligopol – u nekom sektoru ima tek nekolicina prodavatelja sličnog ili razlučenog proizvodac) monopolistička konkurencija – velik broj malih poduzeća nudi srodne, ali ponešto razlučene proizvoded) savršena konkurencija – velik broj malih poduzeća nudi istovjetan proizvod

Ekonomija obujma ili opadajući prosječni troškovi su glavni izvor nesavršene konkurencije. Ako poduzeća mogu sniziti troškove povećavajući svoju proizvodnju, savršena konkurencija je uništena jer nekoliko tvrtki može proizvoditi razinu proizvodnje sektora na najučinkovitiji način.

Ostali izvori nesavršene konkurencije su prepreke konkurenciji u obliku pravnih ograničenja, visoki troškovi ulaska u sektor, oglašavanje i razlučivanje proizvoda.

www.pravokutnik.net

11

Granični prihod = dodatni prihod koji donosi prodaja dodatne jedinice proizvoda. U nesavršenoj konkurenciji, granični prihod je manji od cijene proizvoda zbog gubitka na svim prethodnim jedinicama proizvodnje do kojeg će doći kad je poduzeće prisiljeno spustiti cijenu da bi prodalo dodatnu jedinicu proizvoda.

Monopolist će postići maksimalnu dobit tamo gdje je granični prihod = granični troškovi, tj. gdje posljednja jedinica koju je prodao donosi dodatni prihod koji je upravo jednak dodatnim troškovima.

Za savršene konkurente granični prihod jednak je cijeni proizvoda. Prema tome, razina proizvodnje kojom se maksimizira dobit postiže se tamo gdje je granični trošak jednak cijeni proizvoda.Granični prihod = cijena = granični trošak za savršenog konkurenta.

Načelo graničnosti je jedno od središnjih načela ekonomije koje govori da pri donošenju odluke treba voditi računa o budućim koristima ili gubicima, a zanemariti već nepovratne troškove koji su već plaćeni.

12. KAKO TRŽIŠTA ODREĐUJU DOHOTKE

Dva su mjerila koja se najčešće rabe u određivanju ekonomskog položaja pojedinca ili države: dohodak i bogatstvo.

Dohodak se odnosi na priljev nadnica, kamatnih prihoda, dividendi i drugih primanja tijekom određenog razdoblja (obično godine dana).

Zbroj svih dohodaka je nacionalni dohodak.Najveći dio nacionalnog dohotka odlazi u rad, u obliku nadnica/plaća/naknada.Preostali dio odlazi na različite vrste dohotka od imovine: rente, kamate, korporativnu dobit i vlasnički dohodak.

Zarade u tržišnom gospodarstvu raspodijeljene su vlasnicima proizvodnih faktora gospodarstva u obliku nadnica, dobiti, renta i kamata.

Ista osoba može posjedovati mnogo različitih proizvodnih faktora.Pojedinčev tržišni dohodak = količina proizvodnih faktora koju je prodao pomnožena cijenom svakog od faktora.

Država ima izravnu ulogu u dohocima; prvo, ona prikuplja znatan dio nacionalnog dohotka oporezivanjem i drugim nametima.No, ono što države prikupe porezima, one također potroše ili podijele; države osiguravaju dohotke u obliku transfernih plaćanja.

Osobni dohodak jednak je tržišnom dohotku uvećanom za transferna plaćanja.

Bogatstvo se sastoji od dolarske neto imovine posjedovane u danoj točki vremena.Bogatstvo je stanje, dok je dohodak tok po jedinici vremena.Sve stavke koje imaju vrijednost nazivaju se imovinom, dok se one koje se duguju nazivaju obvezama. Razlika između ukupne imovine i ukupnih obveza = bogatstvo ili neto vrijednost.

ODREĐIVANJE CIJENA INPUTA PREMA GRANIČNOJ PROIZVODNOSTITeorija raspodjele dohotka (teorija granične proizvodnosti raspodjele dohotka) propituje kako se dohoci određuju u tržišnom gospodarstvu.→ ta teorija je ustvari poseban slučaj teorije cijena: nadnice su cijena rada, rente su cijena za korištenje zemlje, itd.

Cijene inputa su prvenstveno određene međuodnosom ponude i potražnje zbog različitih faktora (kao što su cijene dobara određene ponudom i potražnjom za dobrima).Osim toga, ključ do dohodaka leži u graničnim proizvodima različitih faktora proizvodnje. = Dohoci faktora proizvodnje određeni su graničnim proizvodom ili prihodom od graničnog proizvoda.

www.pravokutnik.net

12

Potražnja za faktorima razlikuje se od potražnje za robama u 2 vida:1) potražnje za faktorima su IZVEDENE potražnjePotrošači potražuju finalna dobra zbog izravnog uživanja ili korisnosti koju pružaju potrošačke robe. Suprotno tome, poduzeća plaćaju inpute zbog proizvodnje i prihoda koje može ostvariti njihovim korištenjem.Kada poduzeća potražuju input, to čine jer im on omogućava da proizvedu dobro koje potrošači žele sada ili ubuduće. Zato je potražnja za faktorima izvedena iz potražnje za finalnim proizvodima.

2) potražnje za faktorima su MEĐUOVISNE potražnjeProizvodnja = međuovisnost zemlje, rada i kapitala. Proizvodnost jednog faktora ovisi o količini drugih raspoloživih faktora.

Potražnja za faktorom izvedena je iz njegova prihoda graničnog proizvoda.Prihod graničnog proizvoda je dodatni prihod koji poduzeće zarađuje pomoću dodatne ulazne jedinice. (dok ostale ulazne jedinice ostaju konstantnima)

Pravilo najmanjeg troška: troškovi su minimizirani kada je granični proizvod po dolaru inputa izjednačen za svaki input.

Nužna posljedica pravila najmanjeg troška je pravilo zamjene: ako cijena jednog faktora poraste dok cijene drugih faktora ostaju fiksne, poduzeće će ostvariti dobit zamjenom više drugih inputa za skuplji faktor.

Ta dva pravila vrijede i za savršene i za nesavršene konkurente.

Ravnotežna cijena inputa, u savršenoj konkurenciji, oblikuje se na onoj razini na kojoj su ponuđene i tražene količine jednake.

SAŽETAKTeorija raspodjele bavi se osnovnim pitanjem ZA KOGA? Proučavajući kako se određuje tržišna cijena različitim faktorima proizvodnje, teorija raspodjele uzima u obzir kako su ponuda i potražnja za ovim faktorima povezane i kako one određuju sve vrste nadnica, renta, kamatnih stopa i dobiti.

Dohodak = ukupna primanja ili gotovina koju osoba ili kućanstvo zaradi tijekom danog razdoblja (obično godinu dana). Dohodak se sastoji od zarade od rada, dohotka od imovine i državnih transfernih plaćanja.

Nacionalni dohodak sastoji se od zarada od rada i dohodaka od imovine koje je jedno gospodarstvo ostvarilo u godini dana. Država uzima dio tog nacionalnog dohotka u obliku poreza i vraća natrag dio onoga što prikupi u obliku transfernih plaćanja. Osobni dohodak pojedinca nakon oporezivanja uključuje povrate na sve faktore proizvodnje – rad i imovinu – koje pojedinac posjeduje, uvećane za transferna plaćanja od države i umanjene za poreze.

Bogatstvo se sastoji od neto dolarske vrijednosti imovine u danoj točki vremena. Bogatstvo je stanje, dok je dohodak tijek po jedinici vremena. Bogatstvo kućanstva uključuje njegove opipljive dijelove, kao što su kuće, i njegovu financijsku imovinu, kao što su obveznice.Stavke koje imaju vrijednost nazivaju se imovinom, dok se one koje se duguju nazivaju obvezama. Razlika između ukupne imovine i ukupnih obveza naziva se bogatstvom ili neto vrijednošću.

Potražnja za inputima je IZVEDENA potražnja; krivulje potražnje za faktorima izvedene su iz potražnje za finalnim proizvodima.

Potražnja za faktorom izvedena je iz njegova prihoda graničnog proizvoda koji je definiran kao dodatan prihod zarađen zapošljavanjem dodatne jedinice faktora.

Poduzeće minimizira troškove (i maksimizira dobit) kada postavi da PGP svakog faktora bude jednak graničnom trošku tj. cijeni tog faktora. ILI (pravilo najmanjeg troška): troškovi su minimizirani kada je PGP po dolaru inputa izjednačen za svaki input.To se mora održavati u ravnoteži zato što će poslodavac koji maksimizira dobit zapošljavati bilo koji

www.pravokutnik.net

13

faktor proizvodnje do točke u kojoj će GP faktora povratiti upravo onoliko graničnog prihoda koliko faktor stoji.

Teorija granične proizvodnosti raspodjele dohotka (ili: teorija raspodjele / teorija raspodjele dohotka) analizira način na koji se ukupni nacionalni dohodak raspodjeljuje između različitih faktora. Konkurencija među mnogobrojnim zemljoposjednicima i radnicima tjera cijene faktora da se izjednače s njihovim graničnim proizvodima. Taj će proces raspodijeliti točno 100% proizvoda. Bilo koji faktor, ne samo rad, može biti promjenjiv. S obzirom na to da je svaka jedinica faktora plaćena samo s GP posljednje zaposlene jedinice, postoji višak proizvoda preostao iznad GP-a ranijih inputa. Ovaj ostatak jednak je dohocima drugih faktora pri određivanju cijena GP-om.= ta teorija granične proizvodnosti predočuje raspodjelu dohotka u savršenoj konkurenciji.

Jedno veliko ograničenje u vezi s tržišnim gospodarstvom ostaje. Nemamo nikakvog razloga misliti da će dohoci biti pravedno raspodijeljeni u kapitalizmu slobodnog tržišta. Tržišni dohoci bi mogli proizvesti prihvatljive razlike ili ogromne nejednakosti koje se zadržavaju generacijama.

13. TRŽIŠTE RADA

Realne nadnice = kupovna moć jednog radnog sata ili novčani iznos nadnice podijeljen sa životnim troškovima. (jednostavno: nadnice)

POTRAŽNJA ZA RADOMPostoji veza između količine uloženog rada i količine proizvodnje. Prema zakonu opadajućih prinosa, svaka dodatna jedinica uloženog rada proizvodit će sve manje i manje povećanje proizvedene količine.

1. Granična proizvodnost rada povećavat će se ako radnici imaju više kapitalnih dobara s kojima rade ili ako su ona bolje kvalitete.2. Granična proizvodnost bolje izvježbanih ili bolje obrazovanih radnika općenito će biti viša od granične proizvodnosti radnikas manje „ljudskog kapitala“. (kvaliteta radne snage)

PONUDA RADAPonuda rada se odnosi na broj sati koji pučanstvo želi raditi na poslovima koji donose zaradu. 3 elementa ponude rada:1. Radni satiViše nadnice najprije povećavaju, a zatim smanjuju količinu ponuđenog rada – zašto? → učinak supstitucije: kad ljudi više posežu za nekim dobrom tj. za dobrom čija relativna cijena pada, a manje za dobrom čija relativna cijena raste.(s obzirom da je svaki sat rada sada bolje plaćen, svaki sat dokolice postaje sve skuplji! – imate poticaj da zamijenite dokolicu dodatnim radom) → no protiv učinka supstitucije djeluje učinak dohotka(s većim dohotkom htjet ćete kupiti više dobara i usluga, a htjet ćete, osim toga, i više vremena za dokolicu; možete si priuštiti dulji godišnji odmor ili raniju mirovinu)Koji će učinak biti jači, ovisi isključivo o pojedincu.

2. Udio radne snage- npr. snažan priljev žena u radnu snagu(zbog povećanja realnih nadnica, ali i drugih važnih društvenih promjena...)

3. Imigracija(važno za SAD – povećanje ponude niskokvalificiranih radnika u odnosu na visokokvalificirane i istovremeno pad nadnica manje obrazovanih skupina u odnosu na visokoobrazovane)

RAZLIKE U NADNICAMAAko su svi poslovi i svi ljudi jednaki na tržištu rada sa savršenom konkurencijom, konkurencija će dovesti do potpunog izjednačavanja nadnica po satu.

www.pravokutnik.net

14

= dakle, razlike u nadnicama uzrokuju:1. razlike u poslovimaPoslovi se razlikuju po svojoj privlačnosti. Stoga je potrebno povisiti nadnice da bi se privuklo ljude na manje privlačne poslove.Razlike u nadnicama koje služe za kompenzaciju za relativnu privlačnost ili nemonetarne razlike među poslovima zovu se kompenzirajuće razlike.

2. razlike u ljudimaa) kvaliteta rada – velike kvalitativne razlike između ljudi, čiji su uzroci u neekonomskim čimbenicima (mentalne i tjelesne sposobnosti, odgoj, obrazovanje...), ipak odluka o akumuliranju ljudskog kapitala može se ekonomski procijeniti: „ljudski kapital“ odnosi se na količinu korisnih i vrijednih vještina i znanja stvorenu u procesu odgoja i obrazovanja pojedinca.Ljudski kapital je u prosjeku dobro ulaganje. Skupine s više obrazovanja započnu s višim dohocima i uživaju brži rast dohodaka nego manje obrazovane skupine.

b)“rente“ jedinstvenih pojedinaca – iznimno talentirani ljudi imaju određene osobine koje su visoko cijenjene – izvan svoje struke oni bi vjerojatno puno manje zaradili. Višak u njihovim nadnicama se može gledati kao čistu ekonomsku rentu (ista stvar kao i renta od zemlje).

3. nesavršena konkurencijaTržišta rada su segmentirana na nekonkurentne skupine – postoji puno podtržišta rada (npr. za liječnika i za ekonomista; oni nisu međusobno konkurentni) – umjesto da bude jedinstven faktor proizvodnje, rad je vrlo segmentiran faktor – potrebno je puno novaca i vremena da se postane stručnjak na nekom području i nije lako prelaziti u druga.

DISKRIMINACIJAKad se ekonomske razlike javljaju zbog beznačajnih osobnih karakteristika kao što su rasa, spol, seksualna orijentacija ili vjera, to se naziva diskriminacijom.Ona obično uključuje:

a) nejednako postupanje s ljudima na temelju njihovih osobnih karakteristika, ili:b) prakse (kao što su testovi) koje imaju nepovoljan utjecaj na određene skupine.

Diskriminacija isključivanjem je najrašireniji oblik diskriminacije = isključivanje određenih skupina iz zapošljavanja ili stanovanja.

Statistička diskriminacija se javlja zbog međudjelovanja nepotpunih informacija i iskrivljenih poticaja. U toj diskriminaciji pojedinac se ogleda u prosječnom ponašanju članova skupine kojoj pripada umjesto na temelju njegovih osobnih karakteristika.

SAŽETAKPonudu za radom, kao i za bilo kojim faktorom, određuje GP rada. Opća razina nadnica neke zemlje bit će viša kad su radnici bolje izučeni i obrazovaniji, kad ona ima veću količinu i kvalitetu kapitala kojom može raspolagati i kada primjenjuje naprednije tehnike proizvodnje.

Ponuda rada ovisi o tri ključna čimbenika: broju stanovnika, prosječnom broju sati rada i udjelu radne snage.

Kad nadnice rastu, javljaju se dva suprotna učinka na ponudu rada. Učinak supstitucije mami svakog radnika da radi duže zbog veće nadnice za svaki radni sat. Učinak dohotka djeluje u suprotnom smjeru jer veće nadnice znače da si radnik može priuštiti više vremena dokolice zajedno s drugim lijepim stvarima u životu.Ponuda rada vrlo nadarenih, jedinstvenih ljudi prilično je neelastična: njihove nadnice su čista ekonomska renta.

U savršenoj konkurenciji, kad bi svi ljudi i poslovi bili jednaki, ne bi postojale razlike u nadnicama. No jednom kad napustimo nerealne pretpostavke o jedinstvenosti ljudi i poslova, naići ćemo na znatne razlike u nadnicama čak i na savršeno konkurentnom tržištu rada.Kompenzirajuće razlike u nadnicama, koje kompenziraju nemonetarne razlike u kvaliteti poslova, objašnjavaju neke od razlika. Razlike u kvaliteti rada objašnjavaju mnoge preostale razlike. Osim toga,

www.pravokutnik.net

15

tržište rada sastoji se od puno kategorija skupina koje nisu međusobno konkurentne ili koje su djelomično konkurentne.

Radnički sindikati igraju važnu ulogu u (američkom) gospodarstvu, i u smislu broja članova, i u smislu utjecaja. Poslovodstvo i predstavnici radnika sastaju se da bi kolektivnim pregovaranjem došli do ugovora.Takvi kolektivni ugovori obično sadrže odredbe o nadnicama, ostalim naknadama i pravilima rada. Sindikati utječu na nadnice putem pregovaranja o standardnim razinama. Međutim, da bi podigli realne nadnice iznad prevladavajućih razina na tržištu, sindikati općenito trebaju spriječiti ulazak na tržište ili konkurenciju od strane nesindikalnih radnika.

Postoje mnogi izvori diskriminacije. Jedan je važan mehanizam uspostava i održavanje nekonkurentnih skupina. Segmentiranjem tržišta rada, čuvanjem upravljačkih i profesionalnih pozicija za bijele muškarce, dok se doživotno degradiraju žene i manjine na manualne poslove, gospodarstvo može dopustiti da se nejednakost u zaradama održi desetljećima.Osim toga, statistička diskriminacija javlja se kad se na pojedince gleda na temelju prosječnog ponašanja članova skupine kojoj pripada. Ovaj suptilni oblik diskriminacije procjenjuje pojedince prema predrasudama na temelju karakteristika skupine, smanjuje poticaje pojedincima da se angažiraju u samozapošljavanju i na taj način dodatno ojačava početne predrasude.

Koraci za smanjenje diskriminacije na tržištu rada poduzeti su u mnogo smjerova. Raniji pristupi bili su usredotočeni na stavljanje diskriminacijskih postupaka izvan zakona dok su kasniji koraci uveli mjere kao što su afirmativne akcije.

14. ZEMLJA I KAPITAL

ZEMLJA I RENTARenta (ili čista ekonomska renta) je cijena za korištenje faktora proizvodnje koji imaju fiksnu ponudu.Renta se računa u dolarima po jedinici vremena za jedinicu fiksnog faktora.(npr. 50 centi po jutru na godinu u arizonskoj pustinji / 1 milijun dolara po jutru na godinu usred New Yorka)

Izvedena potražnja – znači da je potražnja za faktorom izvedena iz potražnje za proizvodom proizvedenim pomoću tog faktora.

Budući da je ponuda zemlje neelastična, zemlja će se uvijek obrađivati bez obzira na dobit koju nosi. Dakle, vrijednost zemlje prvenstveno se izvodi iz vrijednosti proizvoda, a ne obrnuto.

Oporezivanje zemljeTo što je ponuda zemlje fiksna ima važnu posljedicu; u slučaju oporezivanja rente, ukupna potražnja za uslugama koje nudi zemlja neće se promijeniti. Porez na rentu neće dovesti do nikakvih poremećaja ili do ekonomske neučinkovitosti zato što porez na čistu ekonomsku rentu ne mijenja ničije ekonomsko ponašanje.

KAPITAL I KAMATEOsnovni pojmoviEkonomija dijeli faktore proizvodnje na zemlju, rad i kapital.Prva dva faktora su primarni ili izvorni faktori, čija je ponuda većinom određena izvan tržišta.Njima dodajemo proizvedeni faktor proizvodnje – kapital.

Kapital (ili kapitalna dobra) se sastoji od onih trajnih proizvedenih dobara koja se ponovno rabe kao proizvodne sirovine za daljnju proizvodnju.Bitno svojstvo kapitalnog dobra je da je ono ujedno i izlazna i ulazna veličina.Postoje tri glavne kategorije kapitalnih dobara:- zgrade (kao što su tvornice i kuće)- oprema (trajna potrošna dobra kao automobili i trajna proizvodna oprema kao računala)- zalihe ulaznih i izlaznih veličina (kao što su automobili u trgovačkim skladištima)

Cijene i rente kapitalnih dobaraKapitalna dobra se kupuju i prodaju na tržištima kapitalnih dobara.Kada dođe do prodaje, promatramo cijene kapitalnih dobara.

www.pravokutnik.net

16

Najviše je kapitalnih dobara u vlasništvu poduzeća koje ih rabi. Neka su kapitalna dobra, međutim, dana u najam od strane njihovih vlasnika. Naknade za privremeno korištenje kapitalnim dobrimanazivaju se rentama.

Razlikujemo rentu na fiksne faktore (zemlja), od rente na trajna dobra (kapital).

Stopa povrata na kapitalna dobraJedna od najvažnijih zadaća svakog gospodarstva je raspodjela vlastita kapitala na različita moguća ulaganja. Prilikom odlučivanja o najboljem ulaganju potrebno nam je mjerilo tog prihoda ili povrata na kapital. Jedno od važnijih mjerila je stopa povrata na kapital, koja označava neto dolarski povrat u godini dana za svaki dolar uloženog kapitala, drugim riječima: godišnji neto kapital (renta umanjena za troškove) na dolar uloženog kapitala.

Financijska i materijalna imovinaMaterijalna imovina sastoji se od zemlje i kapitalnih dobara koja se rabe za proizvodnju dodatnih roba i usluga.Financijska imovina su monetarna potraživanja jedne strane prema drugoj (npr. hipoteka = potraživanje banke prema vlasniku kuće za mjesečnim plaćanjima kamate i glavnice; tim plaćanjima vratit će se početni zajam koji je pomogao u financiranju kupnje kuće).

Koja je funkcija financijskih sredstava? Ona su presudna zbog nepodudaranja između onih koji štede i onih koji ulažu. Golem financijski sustav banaka, fondova itd. služi da usmjeri fondove onih koji štede prema onima koji ulažu.(npr. bez financijskog sustava ljudima bi bilo nemoguće kupovati kuće prije nego što uštede cijelu cijenu kuće)

Financijska imovina i kamatne stopeKamatna stopa = financijski prinos na fondove = godišnji prinos na pozajmljene fondove = cijena plaćena za pozajmljivanje novca na neko razdoblje, obično izražena kao postotak glavnice godišnje.

Postoji mnogo vrsta kamatnih stopa: dugoročne i kratkoročne kamatne stope, ovisno o trajanju zajma ili obveznice; zajmovi s fiksnom i zajmovi s varijabilnom kamatnom stopom; kamatne stope na vrlo sigurne obveznice i kamatne stope na visokorizične obveznice.

Dakle, kućanstva i drugi štediše nude financijske resurse ili fondove onima koji žele ulagati u materijalni ili nematerijalni kapital.Kamatna stopa predstavlja cijenu koju zajmoprimac plaća zajmodavcu za korištenje novca u nekom vremenskom razdoblju; kamatne stope računaju se kao određeni postotni prinos na godinu dana.

Realne i nominalne kamatne stopeKamata je prinos od ulaganja u dolarima godišnje na dolar ulaganja, ali dolari mogu biti krivo mjerilo. Realni prinos na fondove nazivamo realna kamatna stopa, nasuprot nominalnoj kamatnoj stopi koja predstavlja dolarski povrat na uložene dolare.Realna kamatna stopa je povrat na fondove izražen u robi i uslugama; općenito realnu kamatnu stopu računamo kao nominalnu kamatnu stopu umanjenu za stopu inflacije.

SADAŠNJA VRIJEDNOST IMOVINEKapitalna dobra su trajna imovina koja proizvodi određeni tijek renta ili primitaka tijekom vremena.

Primjer: kad biste posjedovali stambenu zgradu, ubirali biste primitke od rente kroz čitav životni vijek zgrade. Pretpostavite da ste odlučili prodati tu zgradu. Da biste ocijenili ispravnu cijenu zgrade, trebali biste odrediti sadašnju vrijednost cjelokupnog tijeka budućih dohodaka. Vrijednost tog tijeka naziva se sadašnjom vrijednošću kapitalnog sredstva.

Sadašnja vrijednost je sadašnja dolarska vrijednost tijeka dohotka tijekom vremena. Mjeri se tako da se izračuna koliko novca je potrebno uložiti danas, po tekućoj kamatnoj stopi, da se proizvede budući tijek primitaka od ove imovine.

Kako maksimizirati sadašnju vrijednost?Postoji pravilo za sve odluke o ulaganjima: izračunajte sadašnju vrijednost koja bi bila rezultat svake moguće odluke. Zatim uvijek postupajte tako da maksimizirate sadašnju vrijednost.

www.pravokutnik.net

17

DOBIT= razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova.Dobit je zapravo kombinacija različitih elemenata uključujući implicitne povrate na vlasnički kapital, nagradu za snošenje rizika i dobit za inovacije.

Dobit kao implicitni povratVeliki dio dobiti je prije svega povrat od uloženog.U velikim korporacijama većinu dobiti nose oportunitetni troškovi uloženog kapitala. Ti se povrati nazivaju implicitnim povratima (ili troškovima), što je naziv dan oportunitetnim troškovima faktora koji su u vlasništvu poduzeća.

Poslovna dobit = prodaja umanjena za troškove. Uključuje implicitni povrat na kapital koji je u vlasništvu poduzeća.Ekonomska dobit = zarada nakon što se oduzmu svi troškovi – i novčani i implicitni (oportunitetni) troškovi.U velikim korporacijama bi, dakle, ekonomska dobit bila jednaka poslovnoj dobiti umanjenoj za implicitni povrat na kapital koji je u vlasništvu poduzeća zajedno sa svim ostalim troškovima (koji nisu potpuno nadoknađeni kroz cijene, npr. neplaćeno radno vrijeme).

Dobit kao nagrada za snošenje rizikaVećina poslova mora biti izložena riziku od neizvršenja obveza, koji se javlja kad se zajam ili ulaganje ne može naplatiti (npr. zato što je zajmoprimac bankrotirao). Osim toga, postoje mnogi osigurljivi rizici koji se mogu pokriti kroz kupnju osiguranja (npr. oni od požara ili uragana).Treća vrsta rizika je neosigurljivi ili sistemski rizik ulaganja (tvrtka možda ima visok stupanj osjetljivosti na poslovne cikluse, što znači da njezina zarada jako koleba kad agregatna proizvodnja raste ili pada), a četvrta je kategorija rizik suverenosti, koji se javlja kad država ne izvršava svoje obveze i ne postoji način naplate u zakonskom sustavu (s obzirom na to da je država „suverena“ i ima vrhovnu zakonsku vlast).

Budući da sadrži elemente svih tih 4 vrsta rizika, korporativna dobit je najpromjenjivija sastavnica nacionalnog dohotka. Prava na dobivanje korporativne dobiti – korporativne dionice – stoga trebaju pružati znatnu premiju da bi privukli ulagače nesklone riziku. Ovaj dodatni povrat na dionice u odnosu na povrat na ulaganja bez rizika naziva se premijama na dionice.

Dobit kao nagrada za inovativnost= sastoji se od povrata na inovacije i izume.Osobu koja ponudi novi proizvod ili proces na tržištu nazivamo inovator ili poduzetnik.

PREGLED POJMOVA: Suvremeno industrijsko gospodarstvo akumuliralo je velike zalihe kapitala ili kapitalna dobra. To su

strojevi, zgrade i zalihe, ključne za proizvodnost nekog gospodarstva. Godišnja dolarska zarada od kapitala naziva se rentom. Kad podijelimo neto zaradu (rentu umanjenu za

troškove) s dolarskom vrijednošću kapitala koji stvara rentu, dobivamo stopu povrata na kapital (mjerenu u postocima na godinu).

Kapital financiraju štediše koji posuđuju svoje fondove i posjeduju financijsku imovinu. Dolarski prinos na tu financijsku imovinu je kamatna stopa, mjerena u postocima na godinu.

Kapitalna dobra i financijska imovina proizvode tijek dohotka tijekom vremena.Ovaj se tijek može preračunati u sadašnju vrijednost, odnosno vrijednost koju bi tijek dohotka imao danas. Ovo se preračunavanje radi tako da se pitamo koja bi količina dolara danas bila dovoljna za stvaranje određenog tijeka dohodaka od te imovine uz trenutačne tržišne kamatne stope.

Dobit je ostatak dohotka, ukupni prihod umanjen za ukupne troškove. Dobit sadrži elemente implicitnih povrata (kao što je prinos na vlasnički kapital), prinos na snošenje rizika i inovacijsku dobit.

SAŽETAKPovrat na fiksne faktore kao što je zemlja naziva se čistom ekonomskom rentom ili kraće, rentom. Budući da je ponuda zemlje potpuno neelastična, renta će prije biti određivana cijenama nego što će ona određivati cijene.

Faktor kao što je zemlja, koja ima neelastičnu ponudu, nastavit će proizvoditi iste količine čak i kad se smanji nagrada za taj faktor. Iz tog je razloga Henry George, u sklopu pokreta za jedinstveni pored s kraja 19. st., istaknuo da je renta po svojoj prirodi zapravo višak a ne nagrada potrebna da bi se potaknuo trud faktora. On je pozvao državu da se financira prije svega putem poreza na zemlju, uz smanjenje ili ukidanje svih ostalih poreza na kapital, rad, itd. George je vjerovao da bi takav jedinstveni porez poboljšao raspodjelu dohotka. Na tome se

www.pravokutnik.net

18

temelji njegov prijedlog o jedinstvenom porezu kojim bi se oporezivalo nezarađeno povećanje vrijednosti zemlje bez daljnjeg prevaljivanja na potrošače ili remećenja proizvodnje. Suvremena teorija poreza proširuje ovaj prijedlog pokazujući da su, kod oporezivanja dobara koja su razmjerno neelastična, u ponudi ili potražnji neučinkovitosti minimizirane.Treći faktor proizvodnje je kapital, proizvedeno trajno dobro koje se rabi za daljnju proizvodnju. U najopćenitijem smislu ulaganje u kapital predstavlja odgođenu potrošnju. Odgađanjem današnje potrošnje i proizvodnjom zgrada ili opreme, društvo povećava potrošnju u budućnosti. Tehnološka je činjenica da zaobilazna proizvodnja donosi pozitivnu stopu povrata.

Prisjetite se definicija:Kapitalna dobra: trajna proizvedena dobra koja služe za daljnju proizvodnju.Renta od kapitalnih dobara: neto godišnji dolarski povrati na kapitalna dobra.Stopa povrata na kapital: neto godišnji primici na kapital podijeljeni s dolarskom vrijednosti kapitala (mjerenom kao godišnji postotak).Kamatna stopa: povrat na fondove, mjeren kao godišnji postotak.Realna kamatna stopa: povrat na fondove korigiran za inflaciju, također mjeren kao godišnji postotak.Sadašnja vrijednost: današnja vrijednost tijeka budućih povrata od neke imovine.Dobit: rezidualna dohodovna stavka jednaka prihodima umanjenima za troškove.

Imovina stvara tijekove dohotka u budućim razdobljima. Izračunavanjem sadašnje vrijednosti možemo pretvoriti tijek povrata u današnju jedinstvenu vrijednost. To se radi tako da se pitamo koja će dolarska vrijednost danas, ako se uloži po tržišnoj kamatnoj stopi, stvoriti tijek budućih povrata.

Kamata je imovina koja u gospodarstvu ima 2 funkcije. Kao sredstvo motiviranja, ona potiče ljude da štede i akumuliraju bogatstvo. Kao sredstvo racionaliziranja, kamata omogućava društvu da izabere samo one investicijske projekte s najvećim stopama povrata. Međutim, kako se akumulira sve više i više kapitala i kako počinje djelovati zakon opadajućih prinosa, tako će se stopa povrata na kapital i kamatna stopa spuštati pod utjecajem konkurencije. Opadajuće kamatne stope signal su društvu da usvoji kapitalno intenzivnije projekte s nižim stopama povrata.

Štednja i ulaganje uključuju čekanje na buduću potrošnju umjesto potrošnje danas. Takva štedljivost međudjeluje s neto proizvodnošću kapitala kako bi se odredile kamatne stope, stope povrata na kapital i količine kapitala. Kućanstva koja su voljna žrtvovati potrošnju danas da bi zauzvrat ostvarila veću potrošnju sutra nude financijsku imovinu ili sredstva potrebna za kupnju kapitala. Potražnja za kapitalom potječe od poduzeća koja raspolažu različitim zaobilaznim investicijskim projektima. U dugoročnoj je ravnoteži kamatna stopa, dakle, određena sjecištem neto produktivnosti kapitala i spremnosti kućanstva da žrtvuju potrošnju danas za potrošnju sutra.

Važna ograničenja klasične teorije kapitala uključuju sljedeće: tehnološka promjena pomiče proizvodnost kapitala; nesavršeno predviđanje znači da je povrat na kapital vrlo nestabilan, a ulagači trebaju uzeti u obzir utjecaj poreza i inflacije.

Dobit je prihod umanjen za troškove. U izvještajima o poslovnoj dobiti uglavnom se iskazuje korporativna dobit. S ekonomske točke gledišta razlikujemo tri vrste dobiti:

a) dobit u obliku implicitnih povrata. Poduzeća posjeduju mnoge faktore proizvodnje osim rada – kapital, prirodne resurse i patente. U ovim je slučajevima implicitni povrat od neplaćenih ili vlastitih ulaznih veličina dio dobiti.

b) neosigurivi rizik, osobito onaj vezan za poslovne cikluse ili rizik suverenosti.c) inovacijsku dobit će zavrijediti poduzetnici koji uvode nove proizvode ili inovacije.

DODATAK 14 – TRŽIŠNA I EKONOMSKA UČINKOVITOST

Učinkovitost je proces pomoću kojega društvo izvlači maksimalnu vrijednost zadovoljstva potrošača iz dostupnih resursa. Preciznije, optimalna učinkovitost (katkad nazvana Paretovom učinkovitošću, ili skraćeno samo: učinkovitost) javlja se kad ne postoji način reorganiziranja proizvodnje ili potrošnje koji bi povećao zadovoljstvo jedne osobe bez smanjenja zadovoljstva neke druge ili, drugim riječima, učinkovitost je situacija u kojoj se ne može poboljšati položaj jedne osobe a da se ne pogorša položaj druge.

www.pravokutnik.net

19

U savršenoj konkurenciji, tržišno gospodarstvo će postizati optimalnu učinkovitost. U takvom sustavu je gospodarstvo u cjelini učinkovito i nikome se ne može poboljšati položaj a da se ne pogorša položaj koga drugoga.

- konkurencijska ponuda i potražnja određuju cijene i količine na tržištima- potražnja se izvodi iz granične korisnosti različitih dobara- poduzeća izračunavaju granične troškove proizvoda i prihode graničnih proizvoda faktora te zatim odabiru inpute i razinu proizvodnje ne bi li maksimizirali dobit.- te vrijednosti PGP-a, zbrojene za sva poduzeća, određuju izvedenu potražnju proizvodnih faktora.- ove izvedene potražnje za zemljom, radom ili kapitalnim dobrima međudjeluju s njihovom tržišnom ponudom i određuju cijenu faktora kao što su renta, nadnica i kamatna stopa.- cijene i količine faktora određuju dohotke

= svaka od ovih izjava rezultat je analize parcijalne ravnoteže, koja proučava ponašanje jednog zasebnog tržišta, kućanstva ili poduzeća, a ponašanje ostalog gospodarstva uzima kao zadane.Analiza opće ravnoteže pak promatra kako (i koliko uspješno) sva kućanstva, poduzeća i tržišta međudjeluju u rješavanju pitanja što, kako i za koga.

Opća ravnoteža svih tržišta povezana je u kružni tok kroz mrežu veza među cijenama. Kućanstva nude faktore proizvodnje i potražuju finalna dobra; poduzeća kupuju faktore proizvodnje, preinačuju ih i prodaju kao finalna dobra.

Glavni je zaključak analize opće ravnoteže sljedeći:Budući da cijene služe proizvođačima kao signal ekonomske oskudnosti, a potrošačima kao signal društvene korisnosti, mehanizam konkurencijskih cijena dopušta da se pomoću resursa i tehnologije nekog društva proizvede najbolja moguća kombinacija roba i usluga (tj. maksimalna proizvodnja i zadovoljstvo).U uvjetima idealizirane savršene konkurencije gospodarstvo se nalazi i na svojoj granici proizvodnih mogućnosti i na granici maksimalne korisnosti.

15. KOMPARATIVNA PREDNOST I PROTEKCIONIZAM

Priroda međunarodne trgovine3 važne razlike između domaće i međunarodne trgovine:

1. proširene trgovinske mogućnosti – međunarodna trgovina proširuje trgovinske horizonte. Kad bi ljudi bili prisiljeni trošiti samo ono što proizvedu kod kuće, svijet bi bio siromašniji i na materijalnom i na duhovnom planu.

2. suverene države – svaka država je suveren entitet koji uređuje tijek ljudi, dobara i financija koji prelaze njezine granice. To je suprotno domaćoj trgovini gdje postoji jedna valuta, gdje se tijek novca i trgovine odvija slobodno unutar granica i gdje ljudi mogu slobodno putovati u potrazi za novim prilikama. U međunarodnoj trgovini se ponekad javlja protekcionizam – političke prepreke trgovini zbog skupina koje se protive vanjskoj trgovini, a i same države nameću pristojbe i kvote.

3. Devizni tečaj – većina zemalja ima vlastite valute. Međunarodni financijski sustav mora osigurati nesmetan tijek i zamjenu dolara, jena i drugih valuta ili dolazi do rizika urušavanja trgovine.

Države smatraju isplativim sudjelovati u međunarodnoj trgovini iz nekoliko razloga: raznovrsnost uvjeta proizvodnje (različite mogućnosti proizvodnje zbog raznolikosti prirodnih izvora) razlike u ukusima i opadajući troškovi proizvodnje većeg opsega (razlike u troškovima – za proizvodne procese vrijedi

ekonomija razmjera; kada određena zemlja postigne prednost u proizvodnji određenog proizvoda, može postati i jeftiniji proizvođač. Ekonomija razmjera daje značajnu troškovnu prednost pred drugim državama kojima je jeftinije kupovati od vodećeg proizvođača nego da same proizvode.)

www.pravokutnik.net

20

Komparativna prednost na razini državaNačelo komparativne prednosti kaže da država može profitirati od trgovine i kada je apsolutno učinkovitija (ili manje učinkovita) nego druge države u proizvodnji svakog dobra. Trgovina osigurava obostranu korist svim zemljama.

Načelo komparativne prednosti kaže da će svaka zemlja imati koristi ako se specijalizira u proizvodnji i izvozu onih dobara koje može proizvesti uz relativno niže troškove. Suprotno tome, svaka će država imati koristi od uvoza onih dobara koje proizvodi uz relativno visoke troškove.

To načelo osigurava postojanu osnovu za međunarodnu trgovinu.

Ricardova analiza komparativne prednostiDavid Ricardo (1817.) je pokazao da međunarodna specijalizacija koristi državi. Svoj rezultat nazvao je zakonom komparativne prednosti.

Primjer: Amerika ima apsolutnu prednost i u proizvodnji hrane i u proizvodnji odjeće jer ih proizvodi s višom apsolutnom učinkovitošću nego što to može Europa. Nadalje, Amerika ima komparativnu prednost u hrani dok Europa ima komparativnu prednost u odjeći zato što je hrana relativno jeftinija u Americi, a odjeća je relativno jeftinija u Europi. Na temelju tih činjenica Ricardo je dokazao da će obje regije imati koristi od specijalizacije – ako se Amerika specijalizira u proizvodnji hrane, dok se Europa specijalizira u proizvodnji odjeće. U toj situaciji će Amerika izvoziti hranu da plati europsku odjeću dok će Europa izvoziti odjeću da plati američku hranu.

U uvjetima slobodne trgovine, države usmjeravaju proizvodnju prema područjima svoje komparativne prednosti.

U usporedbi sa situacijom bez trgovine, radnici u svakoj regiji mogu priskrbiti veću količinu potrošačkih dobara za istu količinu rada kada se specijaliziraju u područjima komparativne prednosti i trguju vlastitim proizvodima za dobra u kojima imaju relativni nedostatak.

Iznenađujući zaključak je da male zemlje imaju najviše koristi od međunarodne trgovine; male zemlje najmanje utječu na svjetske cijene i zbog toga moraju trgovati po svjetskim cijenamakoje su vrlo različite od domaćih. Dodajmo da države koje su mnogo različitije od ostalih imaju najviše koristi dok velike države imaju najmanje koristi.

Ograničenja teorije komparativnih prednosti:1. Klasične pretpostavkeGlavni nedostatak teorije je što ona pretpostavlja konkurentnu privredu koja djeluje bez zastoja.→ trgovina bi mogla dovesti do problema s okolišem→ neučinkovitost se može pojaviti kroz prisutnost nefleksibilnih cijena i nadnica, poslovnih ciklusa i neželjene nezaposlenosti→ ako postoje tržišne pogreške, trgovina može pomaknuti državu unutar njenog GPM-a→ sustav cijena može ne funkcionirati,itd.

2. Raspodjela dohotkaOdređeni ljudi, sektori ili proizvodni čimbenici mogu biti pogođeni otvaranjem trgovine. Otvaranje dovodi do porasta nacionalnog dohotka; međutim, to ne znači da će svaki pojedinac, poduzeće, sektor... profitirati. Ako kroz uvoz trgovina poveća ponudu dobara koja se proizvode pomoću određenih proizvodnih čimbenika ili u određenim regijama, ti bi čimbenici ili regije mogli završiti s nižim dohotkom od onog kojeg su imali kod ograničene trgovine.

Ipak, teorija komparativne prednosti pokazuje da će općenito drugi sektori dobiti više nego što će pogođeni sektori izgubiti.

ProtekcionizamU uvjetima slobodne trgovine, u odsutnosti troškova prijevoza, carina i kvota, cijena u Americi mora biti jednaka svjetskoj.

www.pravokutnik.net

21

Američke cijene u uvjetima nepostojanja trgovine bile su mnogo više nego nego europske pa su stoga dobra pritjecala u Ameriku; jednom kad trgovina otpočne, uvoz teče u Ameriku smanjujući razinu cijene odjeće na svjetsku.

Važno je PRAVILO: u uvjetima slobodne trgovine, cijena dobara raste od područja s niskim cijenama prema područja s visokim cijenama, sve dok se razine cijena ne izjednače.

Trgovinske prepreke:CARINA – porez koji se naplaćuje na uvozKVOTA – ograničenje količine uvoza

Prohibitivna carina je carina koja je tako visoka da potpuno uklanja ikakav uvoz.

Neprohibitivna carina je ona carina koja je niža – ne uklanja, ali smanjuje trgovinu.

Carina će težiti tome da poveća cijenu, smanji potrošenu i uvezenu količinu i poveća domaću proizvodnju.

Kvote imaju iste kvalitativne učinke kao carine. Prohibitivna kvota (kvota koja sprečava bilo kakav uvoz) ostvarila bi isti rezultat kao i prohibitivna carina.

Bitna razlika između kvota i carina je ta da carina donosi prihode vladi i tako možda omogućuje da se drugi porezi snize. Kvota pak dobit nastalu na osnovi razlike u cijeni stavlja u džep onih uvoznika koji su bili dovoljno sretni da dobiju dopuštenje za uvoz.Zato ekonomisti carine smatraju manjim zlom.

Carine dovode do ekonomske neučinkovitosti. Kada se uvode carine, ekonomski gubici potrošača nadilaze prihod koji ostvaruje vlada uvećan za izvanredne dobiti koje zarađuje proizvođač.Potrošači neće biti sretni zbog više cijene proizvoda, dok će domaća poduzeća imati koristi.Uvođenje carine ima 3 učinka:

- potiče se neučinkovita domaća proizvodnja- navode se potrošači da smanje kupnju ocarinjenog dobra ispod razine učinkovitosti- povećava se prihod države

Samo prva dva učinka neizbježno dovode do smanjenja učinkovitosti privrede.

Argumenti kojima zagovornici protekcionizma opravdavaju zaštitu domaćih proizvođača od inozemne konkurencije

1) neekonomski argumenti navode da je poželjno žrtvovati ekonomsko blagostanje kako bi se poduprli drugi ciljevi neke zemlje (npr. nacionalna sigurnost, kulturna tradicija, ekološki uvjeti)

2) neutemeljeni razlozi za carine: → merkantilistički argument, da će povećanje carina kako bi se ostvario trgovinski višak u zemlji, dovesti do poboljšanja ekonomskog blagostanja te zemlje. Akumuliranje novca neće unaprijediti životni standard neke zemlje. Novac nije vrijedan sam po sebi, već zbog onoga što se njime može kupiti od drugih zemalja.

→ moćne grupacije s posebnim interesima za zaštitne carine

→ argument da slobodna trgovina izlaže domaće radnike konkurenciji jeftinih inozemnih radnika. Taj argument je pogrešan jer zanemaruje teoriju komparativne prednosti; država će imati koristi od trgovine iako su njezine nadnice visoko iznad onih njezinih trgovinskih partnera. Visoke nadnice dolaze zbog visoke učinkovitosti, a ne zbog carinske zaštite.

→ „carine iz odmazde“ – „toliko dugo dok druge zemlje primjenjuju uvozna ograničenja ili na drugi način diskriminiraju naše proizvode, nemamo drugog izbora nego igrati istu igru u cilju svoje vlastite zaštite.“

3) potencijalno valjani argumenti za zaštitu :

www.pravokutnik.net

22

- argument uvjeta trgovine ili argument optimalne carine; carine mogu pomaknuti uvjete trgovine tj. uvjete razmjene (odnos izvoznih prema uvoznim cijenama) u korist države. Kada velika država nametne carine na svoj uvoz, smanjena potražnja za dobrom na svjetskom tržištu smanjit će ravnotežnu cijenu i na taj način smanjiti trošak dobra za tu zemlju prije carine. Takva promjena mijenja uvjete trgovine dotične zemlje i povećava domaći realni dohodak. Skup carina koje maksimiziraju domaći realni dohodak naziva se optimalna carina.

- privremena carinska zaštita za „mladu industriju“ s potencijalom rasta može biti dugoročno učinkovita

- pod određenim uvjetima, carine mogu pomoći da se smanji nezaposlenost; zaštita stvara radna mjesta povisujući cijenu uvezenih dobara i usmjeravajući potražnju prema domaćoj proizvodnji (ali postoji učinkovitiji način povećanja zapošljavanja a to je onaj putem domaće monetarne i fiskalne politike)

Druge prepreke trgovinitzv. necarinske prepreke - sastoje se od neformalnih restrikcija ili regulacija koje državama otežavaju prodaju svojih proizvoda na stranim tržištima.

SAŽETAKSpecijalizacija, podjela rada i trgovina povećavaju proizvodnost i mogućnosti potrošnje.Uključivanje u međunarodnu razmjenu učinkovitije je od isključivog oslanjanja na domaću proizvodnju. Međunarodna razmjena razlikuje se od domaće trgovine jer proširuje tržište, jer se trgovina odvija između suverenih naroda i zato što države obično imaju svoj novac koji se mora konvertirati deviznim tečajevima.

Raznolikost je temeljni razlog zbog kojeg se države uključuju u međunarodnu trgovinu. Unutar tog općenitog načela vidimo da se trgovina pojavljuje:

a) zbog razlika u uvjetima proizvodnjeb) zbog opadajućih troškova (ili ekonomije razmjera)c) zbog raznolikosti u ukusima

Temelj međunarodne trgovine je Ricardovo načelo komparativne prednosti. To načelo kaže da će svaka zemlja imati koristi ako se specijalizira u proizvodnji i izvozu onih dobara koje može proizvesti uz relativno niske troškove. Obratno, svaka će zemlja imati koristi ako uvozi ona dobra koja proizvodi uz razmjerno visoke troškove. To vrijedi čak i kad je neko područje apsolutno više ili manje produktivno nego drugo u svim dobrima; tako dugo dok postoje razlike u relativnim ili komparativnim proizvodnostima među zemljama, svaka zemlja mora uživati komparativnu prednost ili komparativni nedostatak u proizvodnji nekog dobra.

Zakon komparativne prednosti predviđa više od samo zemljopisnog obrasca specijalizacije i smjera trgovine. Također pokazuje da zemljama postaje bolje i da se realne nadnice (ili, još općenitije, ukupni nacionalni dohodak) popravljaju zbog trgovine i iz toga proizišle povećane svjetske proizvodnje. Kvote i carine, osmišljene da „zaštite“ radnike ili industrije, snizit će ukupan dohodak neke zemlje i mogućnosti potrošnje.

Potpuno slobodna trgovina izjednačava cijene razmjenjivih dobara kuće s onima na svjetskim tržištima. U uvjetima trgovine, dobra teku uzbrdo od tržišta s niskom cijenom prema tržištima s visokom.

Carina podiže domaću cijenu uvezenog dobra dovodeći do smanjenja potrošnje i uvoza zajedno s porastom domaće proizvodnje. Kvote imaju sličan utjecaj i mogu dodatno smanjiti prihode državi.

Carina uzrokuje ekonomsku štetu.Gospodarstvo trpi gubitke zbog smanjene domaće potrošnje i zbog traćenja resursa na dobra kojima nedostaje komparativna prednost. Gubici općenito premašuju vladine prihode od carina.

Većina argumenata za carine jednostavno priznaje specijalne koristi određenim skupinama koje vrše pritisak. Tri argumenta koja se ipak mogu priznati su:

www.pravokutnik.net

23

a) Uvjeti trgovine ili optimalna carina mogu u načelu povisiti realni dohodak velike zemlje na teret njezinih trgovinskih partnera.

b) U situaciji nepotpune zaposlenosti carine bi mogle pogurnuti gospodarstvo prema većoj zaposlenosti, ali monetarna i fiskalna politika mogu ostvariti isti cilj manje učinkovito od politike osiromašenja susjeda.

c) Ponekad, mlade industrije trebaju privremenu zaštitu kako bi mogle ostvariti svoju dugoročnu komparativnu prednost.

Načelo komparativne prednosti mora biti ograničeno ako tržišta, zbog nezaposlenosti ili deviznih poremećaja, ne funkcioniraju kako treba. Štoviše, pojedini sektori ili faktori mogli bi biti pogođeni trgovinom ako im uvoz smanjuje povrate.

16. DRŽAVNO OPOREZIVANJE I RASHODI

3 glavna alata kojima se vlada služi radi utjecaja na privatnu gospodarsku aktivnost:

1. Porezi na dohodak i dobra i usluge – smanjuju privatni dohodak i time smanjuju privatne izdatke, te osiguravaju sredstva za javne izdatke.

2. Rashodi za određena dobra i usluge (npr. ceste, obrazovanje, policijska zaštita), zajedno s transfernim plaćanjima (kao socijalno osiguranje) koja pojedincima osiguravaju sredstva.

3. Izravna regulacija: propisi ili kontrole gospodarskih aktivnosti (npr. propisi o ograničavanju količine zagađenja)

U 19. stoljeću Amerika je bila najbliža čistom slobodnom tržištu – koncept koji je Thomas Carlyle opisao kao „anarhija plus policajac“: ta filozofija dopuštala je ljudima veliku osobnu slobodu u slijeđenju svoje ekonomske ambicije i dovela je do stoljeća ubrzanog razvoja.1930-ih je pak niz industrija potpao pod ekonomsku regulaciju, u kojoj država određuje cijene, uvjete ulaza i izlaza i sigurnosne standarde.Dodatno, uz regulaciju cijena i standarda poslovanja, država je pokušala zaštititi zdravlje i sigurnost kroz rastuću socijalnu regulativu.U protekla dva desetljeća smanjuje se državna gospodarska regulativa. Ekonomisti su tvrdili da mnoge gospodarske regulative smanjuju konkurenciju i drže cijene visokima umjesto niskima.

4 glavne funkcije države:1. poboljšanje ekonomske učinkovitosti2. smanjenje ekonomske nejednakosti3. stabiliziranje gospodarstva kroz makroekonomsku politiku4. provođenje međunarodne gospodarske politike

1. poboljšanje ekonomske učinkovitostiSredišnja ekonomska svrha države je da pomaže u socijalno poželjnoj raspodjeli resursa i time otklanja nedostatke tržišta.To je mikroekonomska strana državne politike, usmjerena na što i kako gospodarskog života.

Postoje manjkavosti tržišta:Slom savršene konkurencije

Kada monopoli ili oligopoli stupe u tajni sporazum u cilju smanjenja rivalstva ili izbacvanja poduzeća iz poslovanja, država može primijeniti svoju regulativu u suzbijanju takve prakse.

Eksternalije i javna dobraNeregulirano tržište može proizvesti previše zagađenja zraka i premalo ulaganja u javno zdravstvo.

Nesavršeni podaci

www.pravokutnik.net

24

Neregulirana tržišta tendiraju osigurati premalo podataka za potrošače da bi mogli donijeti odluku na temelju dobre obavještenosti.

2. smanjenje ekonomske nejednakostiPreraspodjela dohotka obično se ostvaruje kroz oporezivanje i politiku rashoda, iako i regulacija ponekad također ima svoju ulogu.

S rastućim poreznim opterećenjem i državnim proračunskim deficitom, zajedno s rastućim troškovima programa za subvenciju dohotka, porezni obveznici se sve više protive programima preraspodjele i progresivnom oporezivanju.

3. stabilizacija gospodarstva kroz makroekonomsku politikuDržava ima odgovornost spriječiti recesiju pomoću ispravnog korištenja monetarne i fiskalne politike, kao i uz jaču regulaciju financijskog sustava.

4. provođenje međunarodne gospodarske politikeMeđunarodna pitanja gospodarske politike možemo podijeliti u 4 glavna područja:

Smanjenje trgovinskih preprekaUključuje usklađivanje zakona i smanjenje trgovinskih prepreka tako da se ohrabri međunarodna specijalizacija i podjela rada.

Provođenje programa pomoćiBogate države imaju bezbroj programa oblikovanih da pomognu mnoštvu siromašnih u drugim zemljama.

Koordinacija makroekonomske politikeZajednički rad zemalja u cilju koordinacije njihove fiskalne, monetarne i politike deviznih tečajeva, tako da se inflacija ili nezaposlenost u jednoj zemlji ne proširi i našteti cijeloj regiji.

Zaštita globalnog okoliša

TEORIJA JAVNOG IZBORAKao što postoje propusti na tržištu (npr. monopol, zagađenje), tako postoje i državni propusti u kojima državne intervencije dovode do pustošenja ili loše preraspodjele dohotka. Ta tema spada u domenu teorije javnog izbora, koja proučava način na koji država donosi odluke.

Ta teorija analizira vladine pogreške koje nastaju kad državne akcije ne uspiju poboljšati gospodarsku učinkovitost ili kad država nepravedno raspodjeljuje dohodak.

GOSPODARSKI VIDOVI OPOREZIVANJAKod oporezivanja, država zapravo odlučuje kako povući potrebna sredstva iz nacionalnih kućanstava i poslovnih subjekata za javne ciljeve. Novac prikupljen oporezivanjem je sredstvo kojim se resursi prenose iz privatnih dobara u kolektivna dobra.

2 glavna načela za organizaciju poreznog sustava:

Načelo koristi – pojedinci trebaju biti oporezovani razmjerno koristi koju dobivaju od državnih programa (porez koji osoba plaća trebao bi biti razmjeran njezinu korištenju kolektivnih dobara – cesta, parkova...)

Načelo platne sposobnosti – iznos poreza koji ljudi plaćaju mora biti povezan s njihovim dohotkom ili bogatstvom. Što je veće bogatstvo ili dohodak, viši su i porezi. Porezni sustavi ustrojeni na ovom načelu obično su ujedno i preraspodjeljivi, što znači da prikupljaju sredstva od ljudi s višim dohocima kako bi povećali dpotrošnju siromašnijih skupina.

Načelo vodoravne pravednosti kaže da oni koji su u pravilu jednaki, trebaju biti i jednako oporezivani (s jednakima treba postupati jednako).

Načelo okomite pravednosti se odnosi na porezno postupanje s ljudima s različitim razinama dohotka (s ljudima u nejednakim okolnostima treba postupati nejednako i pravedno).

www.pravokutnik.net

25

Danas se razvijene zemlje oslanjaju na progresivne poreze na dohodak: obitelj s višim dohotkom plaća i veći porez na dohodak.Taj progresivni porez suprotan je strogo proporcionalnom porezu, kod kojeg svi porezni obveznici plaćaju točno jednaku proporciju dohotka.Regresivni porez uzima veći dio dohotka siromašnijim nego što uzima bogatijim obiteljima.

Neizravni porezi su oni koji se naplaćuju na robe i usluge, prema tome „neizravno“ od pojedinca.

Porez na dohodak pojedinca – izravni porez, koji najjasnije odražava načelo platne sposobnosti.

Efektivna ili prosječna porezna stopa se dobiva dijeljenjem ukupnog poreza ukupnim dohotkom.

Granična porezna stopa je dodatni porez koji se plaća na svaku jedinicu dodatnog dohotka.Termin „granični“ uvijek znači „ekstra“.

Granična porezna stopa ključni je alat za porezne analize jer ljudi i poduzeća teže reagiraju na graničnu, a ne na prosječnu poreznu stopu.

Zapamtite „granično načelo“: Ljudi bi trebali biti zabrinuti samo zbog dodatnih troškova ili koristi koje se pojavljuju; trebaju „zaboraviti što je prošlo“.

Razlikujemo još: porez na dobit (odnosi se na dobit korporacije); porez na potrošnju (porez na kupnju dobara i usluga. PDV ili porez na dodanu vrijednost prikuplja se na svakoj razini proizvodnje); porez na imovinu (nameće se isključivo na nekretnine – zemlju i građevine); i ostali porezi.

PROBLEM POREZNE INCIDENCIJEPoduzeća su u prilici prebaciti porez „prema naprijed“ na svoje potrošače podižući cijene za iznos poreza ili mogu prebaciti porez „unatrag“ na svoje dobavljače (vlasnike zemlje, rada i dr. faktora) koji će završiti s manjim plaćama, rentama i drugim cijenama faktora nego što bi uživali da nije bilo poreza.

Pitanje prebacivanja poreza odnosi se na poreznu incidenciju. Taj pojam uključuje put od nastanka poreznog tereta i ukupna djelovanja na cijene, količine i sklad između proizvodnje i potrošnje.

Fiskalna incidencija ispituje učinke poreznih i rashodnih programa na dohodak populacije.

SAŽETAKDržava utječe i nadzire privatnu gospodarsku aktivnost služeći se porezima, rashodima i izravnom regulacijom.

Moderna država blagostanja provodi 4 gospodarske funkcije:a) otklanja nedostatke tržištab) preraspodjeljuje dohodak i resursec) izrađuje makroekonomsku stabilizacijsku politiku radi stabiliziranja poslovnog ciklusa i promoviranja

dugoročnog gospodarskog rastad) nadgleda međunarodna gospodarska pitanja

Teorija javnog izbora analizira trenutno državno ponašanje. Kao što se nevidljiva ruka može slomiti, postoje i pogreške države gdje državne intervencije dovode do štete kod preraspodjele dohotka ili preraspodjele dohotka na nepoželjan način.

Načela „koristi“ i „platne sposobnosti“ dva su načela teorije oporezivanja.Porez je progresivan, proporcionalan ili regresivan ako uzima veći, jednak ili manji dio dohotka od bogatijih obitelji nego što uzima siromašnijim obiteljima.Izravni i progresivni porezi na dohodak u suprotnosti su s neizravnim i regresivnim porezima na promet i trošarinama.

www.pravokutnik.net

26

Porez na dohodak pojedinca nametnut je na „dohodak bez obzira iz kojeg izvora potječe“ umanjen za određena izuzeća i odbitke. Granična porezna stopa označava dio poreza koji je plaćen za svaki dodatan dolar dohotka i ključ je za utvrđivanje učinka poreza na pobudu za radom i štednjom.

Ramseyevo porezno pravilo naglašava da će učinkovitost biti promovirana kada porezi budu više nametani na one aktivnosti koje su razmjerno neelastične.Novi pristup čine zeleni porezi koji uvode naknade na ekološke eksternalije smanjujući štetne aktivnosti i istovremeno prikupljajući prihode koji bi inače bili uvedeni na dobra ili proizvodne sirovine. Ipak, u svim porezima, pravičnost i politička prihvatljivost predstavljaju ozbiljna ograničenja.

Porezna incidencija odnosi se na ukupan gospodarski teret i ukupni učinak na cijene, proizvodnju i ostale gospodarske veličine. Oni koji plaćaju porez često mogu svoj teret prebaciti unaprijed na potrošače ili unatrag na proizvodne čimbenike.

17. PROMICANJE UČINKOVITIJIH TRŽIŠTA

U nadziranju gospodarskih aktivnosti, države mogu posegnuti za zapovijedima ili tržišne poticaje. Glavni oblik regulacije je češće bio izravan pristup, gdje države izdaju zapovjedne i kontrolne naloge.

Regulacija se sastoji od državnih pravila ili tržišnih poticaja oblikovanih radi nadzora cjenovnih, prodajnih ili proizvodnih odluka poduzeća.

Obično razlikujemo dva oblika regulacije.

Ekonomska regulacija uključuje nadzor cijena, ulaznih i izlaznih uvjeta te standarde pružanja usluga. Vrlo je važna u djelatnostima koje su prirodni monopolisti.

Noviji oblik je društvena regulacija – koja se koristi radi zaštite okoliša te zdravlja i sigurnosti radnika i potrošača. Pravila su usmjerena na ispravljanje nuspojava ili eksternalija koje su posljedica gospodarske aktivnosti.

Postoje tri glavna opravdanja od javnog interesa za regulaciju:1. regulacija ponašanja poduzeća radi sprečavanja zlouporabe tržišne snage od strane monopola ili oligopola (normativni pogled na regulaciju; sastoji se u tome da je državna intervencija primjerena kad treba smanjivati pretjerane tržišne moći. Dakle, kad je slaba konkurencija na tržištu, a posebno u krajnjim primjerima prirodnog monopola).2. da se isprave neuspjesi u informiranju (npr. kad potrošači posjeduju neadekvatne informacije o karakteristikama proizvoda)3. ispravljanje eksternalija (poput zagađenja)

Kada postoje jake ekonomije obujma, da samo jedno poduzeće može preživjeti, radi se o prirodnom monopolu = potreba državne intervencije = jer prirodni monopolist može znati povisiti svoje cijene, ostvariti ogromne monopolističke dobiti i stvoriti velike gospodarske neučinkovitosti.

Većina istraživanja ukazuje da su glavni učinci regulacije gubici učinkovitosti i veliki iznosi preraspodijeljenog dohotka. Tvrdi se kako regulacija zapravo stvara (a ne obuzdava) monopolsku snagu; ponekad zbog međudjelovanja regulacije i politike regulacija daje iskrivljen rezultat i zapravo diže cijene i zarade za uhodana poduzeća (određene interesne skupine); stoga bi regulirana industrija mogla lobirati u korist daljnje regulacije kako bi spriječila ulazak konkurenata i zadržala visoke dobiti.

Zbog toga je pokrenut pokret za deregulaciju (1970-ih) koji je proizveo svoje uspjehe ali i pogreške...

PROTUTRUSTOVSKA POLITIKA= jedan od najstarijih i najvažnijih oblika državnog nadgledanja poslovanja.Ova grana mikroekonomije oblikovana je radi promicanja konkurencije i suparništva na tržištu i radi sprečavanja monopolskih zloporaba.

www.pravokutnik.net

27

Pregled nesavršene konkurencije – glavne postavke protumonopolske politike:

Nesavršeni konkurenti su neučinkoviti jer određuju cijene iznad graničnih troškova. Potrošači troše manje dobara nego što bi bio slučaj da su dobra učinkovito proizvedena.

Mnoge industrije posjeduju tehnologije koje pokazuju značajke ekonomije obujma. Bilo bi nerealno pokušati organizirati proizvodnju takvih industrija sa savršeno konkurentnim poduzećima, što zahtijeva da poduzeća budu neučinkovito malena. U rijetkim slučajevima proizvodnja neke industrije (sektora) može biti učinkovito proizvedena od samo jednog poduzeća; to nazivamo „prirodnim monopolom“.

Dugoročno veći dio gospodarskog napretka dolazi zbog tehnoloških promjena. Velika poduzeća sa znatnim tržišnim udjelom odgovorna su za mnoge inovacije i tehnološke promjene; država treba biti oprezna da ne našteti inicijativi za inovacijama.

Glavne zlouporabe na tržištu – ili previsoka cijena ili slaba kvaliteta proizvoda – nastaju kada je neka industrija efektivno monopolizirana. Pravilo je da se industrija ponaša kao monopolist kada jedno poduzeće, ili tajno povezana skupina poduzeća, proizvodi više od ¾ ukupne industrijske proizvodnje.

Protutrustovske politike pokušavaju spriječiti monopolizaciju ili antikonkurencijske zlouporabe; gospodarska se regulacija rabi radi nadzora korištenja monopolističke snage.

Protutrustovske politike napadaju antikonkurencijske zloporabe na 2 načina: 1. zabranjuju neke vrste poslovnog ponašanja (npr. namještanje cijena)2. zabranjuju određene tržišne strukture (npr. monopole)

Najvažnija razina poslovanja koja je nezakonita = ugovori između konkurentnih poduzeća s ciljem namještanja cijena, smanjenja proizvodnje ili podjele tržišta. Protutrustovskim zakonima ograničeni su i drugi oblici poslovanja: grabežljivo određivanje cijena (poduzeće prodaje svoja dobra za cijenu nižu od proizvodnih troškova, za što ima dovoljne kapacitete, da bi otjeralo mala poduzeća u bankrot, a da bi onda ponovno diglo cijene), vezujuće ugovore ili aranžmane (pri kojem će poduzeće prodati proizvod A samo ako kupac kupi i proizvod B), te cjenovna diskriminacija (prodaja istog proizvoda različitim kupcima uz različite cijene).

Poduzeća mogu steći tržišnu snagu kroz rast, međutim mnogo je lakše spajanje s drugim poduzećem, te tako stjecanje tržišnog udjela ili rasta.

Vodoravna spajanja – spajaju se poduzeća iz iste industrije (zabranjeno u SAD Claytonovim zakonom ako je izgledno da će spajanje značajno smanjiti konkurenciju u industriji).

Okomita spajanja – spajaju se dva poduzeća na različitim razinama proizvodnog procesa.

Konglomeratsko spajanje spaja nepovezana poslovanja.

SAŽETAKRegulacija se sastoji od pravila kojima država nalaže poduzećima da izmijene svoje poslovno ponašanje. Ekonomska regulacija odnosi se na nadzor cijena, proizvodnje, uvjeta ulaska i izlaska poduzeća na tržište i standarda usluga u određenom privrednom sektoru.Društvena regulacija sastoji se od pravila čiji je cilj korekcija eksternalija, poglavito onih koje narušavaju zdravlje i sigurnost.

Normativni pogled na regulaciju sastoji se u tome da je državna intervencija primjerena kada postoje veliki tržišni neuspjesi. Oni uključuju veliku tržišnu moć u nekoj djelatnosti (monopoli...), nedovoljnu opskrbu potrošača i radnika informacijama i eksternalije. Ekonomisti su razvili pozitivnu teoriju regulacije koja često pogoduje trenutačno reguliranim poduzećima, čiji su interesi zaštićeni isključivanjem potencijalnih suparnika.

Najsnažniji slučaj za ekonomsku regulaciju dolazi u vidu prirodnog monopola. On se pojavljuje kada prosječni troškovi padaju za svaku razinu proizvodnje tako da najučinkovitija organizacija industrije zahtijeva proizvodnju

www.pravokutnik.net

28

od strane samo jednog poduzeća. Samo nekoliko industrija danas se nalazi blizu takvih uvjeta – možda samo lokalne komunalne usluge: voda i električna energija.

U uvjetima prirodnog monopola države reguliraju cijene i usluge privatnih poduzeća. Tradicionalno je državna regulacija monopola zahtijevala da cijena bude određena pri prosječnom trošku proizvodnje. Idealna je regulacija zahtijevala da cijena bude jednaka graničnom trošku, ali je taj pristup nepraktičan jer zahtijeva da država subvencionira monopolista. Novi je pristup utemeljen na rezultatima, npr. cjenovnim kapama, koje osiguravaju veću motivaciju reguliranim poduzećima da smanje troškove i poboljšaju proizvodnost.

S obzirom na snagu konkurencije, posebice s globalnog tržišta, slučaj regulacije danas se odnosi samo na nekoliko industrija. Deregulacijski pokret iz 1970-ih izrazito je smanjio opseg gospodarske regulacije.

Protutrustovska ili protumonopolska politika, zabranjujući antikonkurencijsko ponašanje i sprečavajući monopolističke strukture, primaran je način na koji javna politika ograničava zlouporabe tržišne moći od strane velikih poduzeća. (Shermanov i Claytonov zakon)Primarna svrha P. politike je:

a) sprečavati antikonkurencijske aktivnosti (koje uključuju sporazume o fiksiranju cijena ili podjeli teritorija, cjenovnu diskriminaciju i vezujuće ugovore)

b) razbijanje monopolskih struktura

Osim što ograničavaju ponašanje postojećih poduzeća, protutrustovski zakoni sprečavaju spajanja koja bi smanjila konkurenciju. Danas vodoravna spajanja (među poduzećima unutar iste industrije) predstavljaju glavni izvor zabrinutosti dok se okomita i konglomeratska spajanja toleriraju.

18. ZAŠTITA OKOLIŠA

A. POPULACIJA I OGRANIČENJA RESURSAMalthusova teorija počiva na zakonu opadajućih prinosa.

On je tvrdio da će populacija rasti geometrijskom (eksponencijalnom) stopom i tako se udvostručavati otprilike svake generacije. Međutim, svaki pripadnik rastuće populacije imao bi na raspolaganju manje zemlje i prirodnih bogatstava; zbog opadajućih prinosa bi prihod rastao aritmetičkom stopom (u najboljem slučaju) i proizvodnja po osobi bi pala tako nisko da bi dovela populaciju na razinu opstanka i skorog izgladnjivala.

Malthus je bio uvjeren da će zbog nepromjenjive količine tla, a stalnog rasta radne snage, zalihe hrane rasti aritmetičkom a ne geometrijskom progresijom.

Danas se zna da su njegova gledišta previše pojednostavljena; Malthus nije predvidio tehnološko čudo industrijske revolucije; niti je razumio da će kontracepcija i nove tehnologije omogućiti obiteljima manji broj poroda. Rast stanovništva je, zapravo, u većini zapadnih zemalja počeo opadati, a istovremeno su životni standard i realne nadnice počeli ubrzano rasti.

Pitanje je: je li istina da su ekonomski rast i industrijalizacija put do uništenja okoliša?Istraživanja su pokazala da je ljudsko zdravlje pozitivno povezano s dohotkom po glavi stanovnika i obrazovanjem – degradacija okoliša najgora je u najsiromašnijim zemljama. Potražnja za kvalitetom okoliša raste ubrzano kako raste i osobni dohodak, tako da se kvaliteta okoliša poboljšava, a ne pogoršava kako osobni dohodak raste.

B. EKONOMIJA PRIRODNIH BOGATSTAVAKljučne kategorije pri analizi prirodnih bogatstava: najvažnije je jesu li prirodna bogatstva prisvojiva ili neprisvojiva.

Prisvojivo prirodno bogatstvo = kada poduzeća ili potrošači mogu iskoristiti njegovu punu ekonomsku vrijednost. Prisvojiva prirodna bogatstva uključuju zemlju, mineralna bogatstva i drveće.Neprisvojivo prirodno bogatstvo = ono od čijih troškova i koristi vlasnik nije na dobitku. Drugim riječima, neprisvojiva prirodna bogatstva su ona koja uključuju eksternalije.

www.pravokutnik.net

29

Tehnike koje se primjenjuju za gospodarenje prirodnim bogatstvima ovise o tome jesu li prirodna bogatstva obnovljiva ili neobnovljiva.

Neobnovljivo prirodno bogatstvo = ono čija je korisnost nužno ograničena zalihom ili ono koje se ne obnavlja brzo. (npr. fosilna goriva)Obnovljiva prirodna bogatstva = ona koja se uvijek iznova obnavljaju i koja mogu biti korisna do u beskonačnost ako se njima pravilno gospodari. (npr. sunčeva energija, rijeke, šume)

Neophodno prirodno bogatstvo je ono za koje nema zamjene. (npr. kisik)Za sva energetska prirodna bogatstva postoje zamjenska. (npr. zamjena za naftu i plin = ugljen,...)

Kretanje cijena prirodnih bogatstavaKod većine prirodnih bogatstava, proizvodnost, tehnologije i nova otkrića nadoknadili su iscrpljivanje tako da su njihove tržišne cijene ustvari pale u odnosu na cijenu rada (nadnicu).Dugoročno opadanje bilo je poremećeno u 70-ima, tijekom razdoblja oskudice prirodnih bogatstava, ali se nastavilo u zadnjoj četvrtini stoljeća.

C. EKONOMIJA ZAŠTITE OKOLIŠAEksternalije = aktivnost koja nameće nedobrovoljne troškove ili koristi na druge stranke, ili njezini učinci nisu u potpunosti odraženi u cijenama ili tržišnim transakcijama.

E. mogu biti pozitivne i negativne.

Npr. ako poduzeće izbacuje otrovni otpad u rijeku, on može ubiti ribe i biljke te smanjiti vrijednost rijeke za rekreaciju. To je primjer negativne ili štetne eksternalije, jer poduzeće ne naknađuje ljudima štetu.Npr. ako netko pronađe bolji način čišćenja izljeva nafte, to je korisno za mnogo ljudi koji bi to inače trebali platiti. To je primjer pozivine ili korisne eksternalije.

Suprotan slučaj eksternalije je javno dobro, a to je proizvod koji se može pribaviti za sve jednako lako, kako i za samo jednu osobu.Primjer: nacionalna obrana.

Ona se u potpunosti razlikuje od privatnog dobra, npr. kruha. Kruh se na mnogo načina može podijeliti među pojedincima, međutim kad smo opskrbljeni nacionalnom obranom, to na sve utječe jednako.

Ukratko, javna dobra su ona čije se blagodati ravnomjerno dijele unutar čitave zajednice, bez obzira na to žele li pojedinci kupiti to javno dobro ili ne. Suprotno tome, privatna dobra su ona koja se mogu podijeliti i pribaviti zasebno različitim pojedincima a da ostali ne snose popratne troškove ili koristi.Učinkovita opskrba javnim dobrima često zahtijeva djelovanje države, dok se za učinkovitu raspodjelu privatnih dobara brinu tržišta.

Globalna javna dobra = eksternalije čiji se učinci nedjeljivo šire po cijeloj zemaljskoj kugli. Ona predstavljaju poseban problem, jer ne postoje učinkoviti tržišni ni politički mehanizmi koji bi ih učinkovito raspodijelili. Tržišta ovdje redovito podbace zato što pojedinci nemaju primjerene pobude za njihovu proizvodnju, dok državne vlasti ne mogu obuhvatiti sve koristi ulaganja u globalna javna dobra.Primjeri: akcije za usporavanje globalnog zagrijavanja, mjere za sprečavanje nestanka ozoni, otkrića novih proizvoda, itd.

Neučinkovitost tržišta kod eksternalijaNeregulirano tržišno gospodarstvo proizvest će razine zagađenja (i ostale eksternalije) na kojima je granična privatna korist smanjenja (npr. korist za tvrtku od dodatnog odstranjivanja zagađenja) jednaka graničnom privatnom trošku smanjenja (dodatnim troškovima čišćenja zagađenja).

Učinkovitost zahtijeva jednakost između granične društvene dobiti i graničnog društvenog troška smanjenja.

U neuređenoj ekonomiji premalo je smanjenja, a previše zagađenja.

Politike za ispravljanje eksternalija

www.pravokutnik.net

30

Najočitije su aktivnosti državni programi protiv zagađenja koji rabe ili izravni nadzor (regulacija državnim propisima kojima se zapovijeda ili nadzire poduzeća) ili financijske poticaje kako bi potaknuli poduzeća da isprave eksternalije (naknade za ispuštanje; zahtijevaju da poduzeće plati porez na svoje zagađivanje koji je jednak količini vanjske štete koju uzrokuje = to se naziva i „internalizacijom eksternalija“ jer se poduzeće prisiljeno suočiti s društvenim troškovima svojih aktivnosti; te dozvole za ispuštanje kojima se može trgovati; umjesto da naloži poduzećima da plate određenu svotu po jedinici zagađenja a zatim im dopusti da odaberu razinu zagađenja, država ovdje odabire razinu zagađenja te raspodjeljuje prikladan broj dozvola).

Suptilniji pristupi podrazumijevaju ojačana vlasnička prava kako bi se privatnom sektoru dali instrumenti za pregovaranje o učinkovitom rješenju. Npr. kod zakona odgovornosti, zakonski sustav čini uzročnika eksternalija zakonski odgovornim za štete proiuzročene drugim stranama = „internalizacija eksternalija“. Ili npr. oslanjanje na snažna vlasnička prava i pregovore među strankama.

SAŽETAKB. EKONOMIJA PRIRODNIH BOGATSTAVA

Prirodna su bogatstva neobnovljiva ako je njihova ponuda fiksna i ne mogu se brzo obnoviti. Obnovljiva su prirodna bogatstva ona čije usluge se mogu iznova rabiti te, ako se njima pravilno gospodari, mogu beskonačno pružati korisne usluge.

Najvažnija je razlika između prisvojivih i neprisvojivih prirodnih bogatstava. Prisvojiva = kad poduzeća/potrošači mogu obuhvatiti sve koristi njihovih usluga (npr. vinogradi, naftna polja); Neprisvojiva = kad njihovi troškovi ili koristi ne pripadaju vlasnicima, drugim riječima, ona uključuju eksternalije. (npr. kvaliteta zraka i klima – eksternalije se pojavljuju kod aktivnosti poput spaljivanja fosilnih goriva)

Važni su primjeri prisvojivih, neobnovljivih prirodnih bogatstava fosilna goriva (nafta, plin, ugljen).Tržišta mogu učinkovito odrediti cijenu i raspodijeliti njihove usluge, te zato s prirodnim bogatstvima treba postupati kao i s ostalim kapitalom.

C. EKONOMIJA OKOLIŠA Eksternalije su glavni neuspjeh tržišta.One se dogode kada se troškovi (ili koristi) neke aktivnosti preliju na druge ljude bez da je tim ljudima bilo plaćeno (ili bez da su oni platili) za te nastale troškove (ili koristi).

Najočitiji primjer E. je slučaj javnog dobra kao što je obrana – gdje svi potrošači jednako sudjeluju u potrošnji i ne mogu biti isključeni.Manje su očiti primjeri javno zdravstvo, izumi, parkovi, brane...koje također imaju osobine javnog dobra.Privatna dobra su pak ona koja se mogu podijeliti i ponuditi pojedincu (npr. kruh)

Problemi okoliša nastaju zbog E. koje proizlaze iz proizvodnje i potrošnje. Neregulirana tržišna ekonomija proizvest će previše zagađenja, a premalo smanjenja zagađenja.Neregulirana poduzeća sama odlučuju o smanjenju (i ostalim E.) tako da uspoređuju granične privatne koristi s graničnim privatnim troškovima.UČINKOVITOST pak zahtijeva da granične društvene koristi budu izjednačene s graničnim društvenim troškovima smanjenja.

Postoji mnogo koraka koje države mogu poduzeti da internaliziraju ili isprave neučinkovitosti koje prizlaze iz eksternalija. Varijante su: decentralizirana rješenja (pregovori, zakonska pravila odgovornosti...) i pristupi koje nameće država (npr. standardi ispuštanja zagađenja ili porezi na ispuštanja zagađenja).Ekonomisti vjeruju da bi veća uporaba tržišno orijentiranih pristupa poboljšala učinkovitost regulacijskih sustava.

Najveći problem su globalna javna dobra, kao što je usporavanje klimatskih promjena; takve probleme često ne mogu riješiti ni tržišta ni državne vlasti.

19. UČINKOVITOST PREMA JEDNAKOSTI: VELIKI KOMPROMIS

www.pravokutnik.net

31

SAŽETAKU prošlom stoljeću su ekonomisti vjerovali da je nejednakost univerzalna konstanta koja se ne može promijeniti javnom politikom. To se dokazalo pogrešnim.

Lorenzova krivulja je sredstvo (dijagram) za mjerenje opsega nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva. Prikazuje stupanj nejednakosti tj. koliki postotak ukupnog dohotka prima 1% najsiromašnijeg dijela stanovništva, najsiromašnijih 10%, najsiromašnijih 95%, itd. Ginijev koeficijent je kvantitativna mjera nejednakosti.

U kapitalističkim gospodarstvima, bogatstvo je čak neravnomjernije raspodijeljeno nego dohodak. Vlasništvo nad bogatstvom = neto vlasništvo financijskim potraživanja i materijalnih dobara.

Kako bismo pojasnili nejednakosti u raspodjeli dohotka, možemo odvojeno promatrati dohodak od rada i dohodak od imovine. Zarade od rada variraju zbog: razlika u sposobnostima i intenzitetu rada (sati i trud), zato jer se profesionalne zarade razlikuju (dijelom i zbog različite količine ljudskog kapitala) te zbog ostalih čimbenika (diskriminacija žena i manjina, odgoj...).

Dohodak od imovine (dohodak od dionica, obveznica, nekretnina) je još neravnomjernije raspodijeljen u usporedbi s dohotkom od rada, najvećim dijelom zbog velikih razlika u bogatstvu. Nasljedstvo pomaže djeci bogatih da krenu s boljim pozicijama u usporedbi s prosječnom osobom. Samo mali dio američkog bogatstva može se zahvaliti cjeloživotnoj štednji.

Jedan od ciljeva modernih mješovitih gospodarstava je osiguravanje sigurnosne mreže za one koji su privremeno ili trajno nesposobni sami sebi osigurati odgovarajuće dohotke.

Politički filozofi pišu o tri tipa jednakosti: a) jednakost političkih prava (pravo glasa, itd.)b) jednakost mogućnosti (jednak pristup poslovima, obrazovanju, itd.)c) jednakost ekonomskog rezultata (svima zajamčeni jednaki dohoci ili potrošnja)

Prva dva tipa jednakosti su znatno prihvaćena u većini razvijenih demokracija, dok se jednakost ekonomskog rezultata općenito odbacuje. Razlike u ekonomskom rezultatu nužne su kako bi gospodarstvo učinkovito funkcioniralo.

Poduzimajući korake radi preraspodjele dohotka od bogatih siromašnima, države bi mogle naštetiti ekonomskoj učinkovitosti. Pitanje koliko smo spremni platiti za veću jednakost (ako je jednakost socijalno dobro, isplati se za nju plaćati) u vidu smanjene učinkovitosti obradio je Arthur Okun u svojem pokusu „propusne posude“. Kaže: jednakost ćemo odobriti onda kada se dolar uzet od bogatih stavlja u posudu i daje vrlo siromašnima. Ali pretpostavimo da posuda preraspodjele ima rupu, da propušta. Pretpostavimo da samo dio – možda samo jedna polovina – od svakog dolara koji su bogati platili putem poreza, zaista i stigne k siromašnima. Tada je preraspodjela u ime jednakosti išla na teret ekonomske učinkovitosti. Temeljna Okunova dvojba: redistributivne mjere, poput progresivnog poreza na dohodak ili transfernih plaćanja, će smanjiti proizvodnju smanjujući poticaje za rad i štednju. Potencijalne su „propusne rupe“ administrativni troškovi i smanjeni sati rada ili stope štednje.

20. PREGLED MAKROEKONOMIJE

Makroekonomija je grana ekonomije koja proučava ponašanje cjelokupnog gospodarstva: analizira dugoročni rast kao i ciklična kretanja u ukupnoj proizvodnji, nezaposlenosti, inflaciji, ponudi novca, proračunskom manjku te u međunarodnoj trgovini i financijama.Suprotno tome, mikroekonomija proučava ponašanje pojedinačnih tržišta, cijena i proizvodnje.

Prvi zameci makroekonomije pojavili su se 1930-ih kad je John Maynard Keynes pokušavao razumjeti ekonomske mehanizme Velike krize.

Sva tržišna gospodarstva se suočavaju sa 3 središnja ekonomska pitanja:1) zašto proizvodnja i zaposlenost ponekad padnu i kako smanjiti nezaposlenost?

www.pravokutnik.net

32

Sva tržišna gospodarstva pokazuju znakove ekonomske ekspanzije i krize, što nazivamo poslovnim ciklusima.

Ključni cilj makroekonomske politike je iskoristiti monetarnu i fiskalnu politiku za ublažavanje silaznih putanja poslovnog ciklusa i smanjivanja nezaposlenosti.

2) Koji su izvori inflacije cijena i kako je zadržati pod nadzorom?Tijekom razdoblja brzog rasta cijena, što nazivamo inflacijom, mjerilo cijena gubi svoju vrijednost.

Tijekom razdoblja visoke inflacije, ljudi su zbunjeni, ne znaju koje su relativne cijene i griješe u potrošnji i investicijskim odlukama. Postoji mogućnost da se povećaju porezi. Ljudi većinu vremena provode brinući se da će im inflacija pojesti dohodak.

Makroekonomska politika kao svoj ključni cilj sve više naglašava stabilnost cijena.Ona može pokazati primjerenu ulogu monetarne i fiskalne politike, sustava deviznih tečajeva i središnje banke u obuzdavanju inflacije.

3) Kako neka država može povećati stopu gospodarskog rasta?Makroekonomija se, prije svega, bavi gospodarskim rastom, a on se odnosi na rast proizvodnog potencijala neke ekonomije.

Proizvodni potencijal gospodarstva središnji je čimbenik u određivanju rasta realnih nadnica i životnog standarda.

Neki od ključnih čimbenika brzog gospodarskog rasta su: prevlast slobodnih tržišta, visoka stopa štednje i investicija, niske trgovinske prepreke i časna vlast s jakim vlasničkim pravima.

***Među tim ciljevima postoji neizbježan sukob i potreba odabira: brz rast životnog standarda u budućnosti može značiti pad sadašnje potrošnje (ulaganja traže odricanje...), a obuzdavanje inflacije moglo bi dovesti do privremene visoke nezaposlenosti.

CILJEVI makroekonomske politike su: PROIZVODNJA – visoka razina i rast nacionalne proizvodnjeProizvodnja se obično mjeri bruto domaćim proizvodom (BDP), što je ukupna tržišna vrijednost svih finalnih roba i usluga proizvedenih u nekoj zemlji u godinu dana.

Dva su načina mjerenja BDP-a:a) Nominalni BDP mjeri se stvarnim tržišnim cijenamab) Realni BDP mjeri se pomoću konstantnih ili nepromjenjivih cijena. Realni BDP je mjera koja

najpomnije prati proizvodnju.

Usprkos kratkoročnim kolebanjima u poslovnim ciklusima, napredna gospodarstva uglavnom bilježe stabilan dugoročni rast realnog BDP-a i poboljšanje životnog standarda = taj se proces naziva gospodarskim rastom.

Potencijalni BDP predstavlja maksimalnu održivu razinu proizvodnje koju neko gospodarstvo može proizvesti.

Potencijalna proizvodnja određuje se prema kapacitetu proizvodnje gospodarstva, koja ovisi o raspoloživim inputima i tehničkoj učinkovitosti gospodarstva. Potencijalni BDP sklon je polaganom ali sigurnom rastu jer se inputi poput radne snage i kapitala te razine tehnologije s vremenom prilično sporo mijenjaju.Suprotno, stvarni BDP je podložan utjecaju velikih promjena u poslovnom ciklusu.

Kad gospodarstvo proizvodi na razini potencijala, razine iskoristivosti radne snage i kapitala su visoke.Kad se proizvodnja podigne iznad potencijalne proizvodnje, inflacija cijena sklona je rastu; dok proizvodnja ispod potencijala dovodi do visoke nezaposlenosti.

www.pravokutnik.net

33

BDP bi trebao biti blizu potencijalnom BDP-u, maksimalnoj održivoj razini proizvodnje ili razini proizvodnje s maksimalno visokom zaposlenošću.

ZAPOSLENOST – visoka zaposlenost i niska nedobrovoljna nezaposlenostRadna snaga = svi zaposleni i oni nezaposleni koji traže posao.Nezaposleni koji ne traže posao nisu dio radne snage.

Stopa nezaposlenosti je obično odraz poslovnog ciklusa: s padom proizvodnje pada i potražnja za radnom snagom, a stopa nezaposlenosti raste.

STABILNOST CIJENA To znači da se opća razina cijena ili ne mijenja ili raste vrlo sporo (niske inflacije).

Za praćenje cijena postoje indeksi cijena = mjere opće razine cijena; pokazuju koliko se promijenila prosječna cijena košarice dobara tijekom danog razdoblja.Primjer indeksa cijena je indeks potrošačkih cijena = mjeri prosječnu cijenu roba i usluga koje kupuju potrošači. (vidi poglavlje: „Mjerenje gospodarske aktivnosti“)

Stabilnost cijena se mjeri stopom inflacije = postotak promjene opće razine cijena u roku od godine dana.

Deflacija se javlja pri padu cijena (što znači da je stopa inflacije negativna)Druga krajnost je hiperinflacija = porast razine cijena od 1,000 ili 1,000,000 % godišnje.

Većina zemalja nastoji pronaći zlatnu sredinu između stabilnih cijena i blagog rasta cijena.

Alati makroekonomske politikeDržave imaju na raspolaganju određene instrumente kojima mogu utjecati na makroekonomsku aktivnost. Promjenom monetarne, fiskalne i drugih politika vlade mogu izbjeći najgore ispade u poslovnom ciklusu ili povećati stopu rasta potencijalne proizvodnje.

U fiskalnu politiku spadaju oporezivanje i državni izdaci. Državni izdaci dolaze u dva različita oblika: 1) državne kupnje (one uključuju potrošnju na robe i usluge – kupnja tenkova, gradnja cesta, itd.).2) transferna plaćanja koja povećavaju dohodak ciljnih skupina poput umirovljenika ili nezaposlenih.Državna potrošnja određuje koliki dio našeg BDP-a otpada na kolektivnu, a ne na privatnu potrošnju.Oporezivanje dvojako utječe na gospodarstvo u cjelini:1) porezi utječu na dohotke građana – a time i na količinu potrošnje kućanstava kao i na količinu privatne štednje. Privatna potrošnja i štednja kratkoročno i dugoročno utječu na investicije i proizvodnju.2) porezi utječu na cijene roba i faktore proizvodnje Monetarnu politiku vlada provodi upravljanjem državnim novcem, kreditnim i bankarskim sustavom; a posebno je važan način na koji središnja banka upravlja ponudom novca kako bi utjecala na kamatne stope i kreditne uvjete.

Osobit je utjecaj monetarne politike na gospodarske sektore koji su osjetljivi na kamatne stope.

Ograničavanjem ponude novca povisuju se kamatne stope i smanjuju investicije, što dovodi do pada BDP-a i niže inflacije.Nađe li se središnja banka pred recesijom (padom ukupne proizvodnje, dohotka i zaposlenosti), može povećati ponudu novca i smanjiti kamatne stope kako bi potaknula gospodarsku aktivnost.

Sažetak: Država ima dvije glavne vrste politika kojima se može koristiti za ostvarivanje svojih makroekonomskih ciljeva – fiskalnu i monetarnu politiku.

Fiskalna politika se sastoji od državnih izdataka za kupnju roba i usluga i oporezivanja. Državni izdaci utječu na relativni obujam kolektivne i privatne potrošnje. Oporezivanje oduzima od dohodaka, smanjuje privatnu potrošnju i utječe na privatnu štednju. Povrh toga, utječe i na ulaganja i potencijalnu proizvodnju.

www.pravokutnik.net

34

Budući da utječe na nacionalnu štednju, fiskalna politika se danas prvenstveno koristi kako bi se utjecalo na dugoročan gospodarski rast.

Monetarna politika, koju provodi središnja banka, određuje ponudu novca i financijske uvjete. Promjene ponude novca povećavaju ili smanjuju kamatne stope i utječu na potrošnju u sektorima poput poslovnih investicija, stanogradnje i vanjske trgovine.Monetarna politika jako utječe i na stvarni i na potencijalni BDP.

AGREGATNA PONUDA I POTRAŽNJASredišnji pojmovi u razumijevanju određivanja nacionalne proizvodnje i razine cijena su agregatna ponuda i agregatna potražnja.

Agregatna ponuda je ukupna količina roba i usluga koje su poduzeća u nekoj državi spremna proizvesti i prodati u danom vremenskom razdoblju.Ovisi o razini cijena koje poduzeća mogu zaračunati, proizvodnom kapacitetu gospodarstva i razini troškova.

Agregatna potražnja je zbroj ukupne potrošnje kućanstava, tvrtki, vlada i stranaca u nekom gospodarstvu. Ona je ukupna proizvodnja koju bi kupci dragovoljno kupili, te ovisi o razini cijena, kao i o monetarnoj i fiskalnoj politici, te o još nekim čimbenicima (npr. ratovi, vremenski uvjeti, državne politike) koji utječu na potražnju.

Nacionalna proizvodnja i opća razina cijena određene su ravnotežom agregatne ponude i potražnje. Ta ravnoteža se postiže pri općoj razini cijena kod koje su poduzeća dobrovoljno spremna proizvesti i prodati onoliko koliko su potrošači i ostali potraživači dobrovoljno spremni kupiti.

21. MJERENJE GOSPODARSKE AKTIVNOSTI

BDP mjeri ukupnu vrijednost roba i usluga proizvedenih u nekoj zemlji u godini dana.

Najvažnija mu je svrha mjerenje ukupnih rezultata nekog gospodarstva. Kao dio nacionalnih računa, ukazuje na to je li gospodarstvo u krizi ili ekspanziji te postoji li opasnost opasnost od teške recesije ili inflacije.

BDP je zbroj vrijednosti potrošnje (C), bruto ulaganja (I), državne potrošnje za robe i usluge (G) i neto izvoza (X) ostvarenih u zemlji tijekom godine dana.

BDP = C + I + G + X

BDP možemo mjeriti na dva potpuno neovisna načina, te doći do istog rezultata.

1. Mjerenje BDP-a tijekom proizvodaDruštvo svake godine potroši široku lepezu finalnih roba i usluga.Zbrojimo li sav novac potrošen na ta finalna dobra, dobit ćemo ukupni BDP. BDP definiramo kao ukupnu novčanu vrijednost tijeka finalnih proizvoda koje je proizvela neka država.

2. Mjerenje BDP-a tijekom zarada odnosno troškovaBDP se na drugi način može izračunati kao ukupna zarada faktora (nadnice, kamate, najamnine i dobiti) koji predstavljaju trošak proizvodnje finalnih proizvoda.

Problem „dvostrukog obračunavanja“ kod mjerenja tijekom zarada odnosno troškovaFinalni proizvod je proizvod koji se proizvodi i kupuje za potrošnju ili investiranje.BDP ne uključuje posredna dobra – dobra koja se koriste za proizvodnju drugih dobara.

Posredni proizvodi jednostavno kruže oko kocke zvane proizvođači. Ako ih potrošači ne kupe, oni nikad neće postati dijelom BDP-a.

Prilikom računanja BDP-a metodom tijeka zarada, u BDP se uključuje samo dodana vrijednost poduzeća.

www.pravokutnik.net

35

Dodana vrijednost = razlika između prodaje koju je poduzeće ostvarilo i kupnje sirovina i usluga od ostalih poduzeća.

Drugim riječima, uključuju se svi troškovi osim troškova nastalih plaćanjem drugim poduzećima; zato što će se te kupovine odgovarajuće uračunati u BDP kao dodane vrijednosti drugih poduzeća.

Dakle,Računanje dodanom vrijednošću: kako bi se izbjeglo dvostruko obračunavanje, pazimo da u BDP uključimo samo finalna dobra, a isključimo posredna dobra kojima se služimo u proizvodnji finalnih dobara. Mjerenjem dodane vrijednosti u svakom stadiju, pažljivo oduzimajući izdatke za posredna dobra kupljena od drugih poduzeća, računanje tijekom zarada u potpunosti izbjegava svako dvostruko obračunavanje i bilježi nadnice, kamate, najamnine i dobiti samo jedanput.

Realni i nominalni BDP: „deflacioniranje“ BDP-a indeksom cijenaBDP = novčana vrijednost roba i usluga.

BDP određene godine možemo izmjeriti služeći se stvarnim cijenama u danoj godini. Tako dobivamo nominalni BDP ili BDP prema tekućim cijenama.

Realni BDP računamo praćenjem obujma ili količine proizvodnje nakon uklanjanja utjecaja promjene cijena ili inflacije.Dakle, realni BDP uklanja promjene cijena iz nominalnog BDP-a i računa BDP kao količinu roba i usluga.

Razlika između rasta nominalnog BDP-a i realnog BDP-a je rast cijene BDP-a ili „deflator BDP-a“.

Dijelovi BDP-a kao tijeka proizvoda1. POTROŠNJA- ili „izdaci za osobnu potrošnju“; najveća sastavnica BDP-a- dijele se u tri kategorije:1) trajne robe (npr. automobili) 2) netrajne robe (npr. hrana)3) usluge (npr. zdravstvo)

2. ULAGANJA I AKUMULACIJA KAPITALA- države dio proizvodnje odvajaju za proizvodnju kapitala – trajnih roba koje povećavaju buduću

proizvodnju. - ulaganja su dodaci zalihama trajnih kapitalnih roba koje povećavaju proizvodne mogućnosti u

budućnosti.- „bruto“ ulaganja znači da ulaganja uključuju sva proizvedena kapitalna dobra, bez umanjivanja za

amortizaciju koja mjeri količinu kapitala koja se istrošila tijekom godine.(bruto ulaganja ne uključuju neizostavni iznos za amortizaciju pa su prevelika i suviše „bruto“)

- Neto ulaganja = bruto ulaganja umanjena za amortizaciju(krećemo s bruto ulaganjima, te oduzimamo „smrtne slučajeve“ kapitala u obliku amortizacije ili količine istrošenog, otpisanog kapitala)

3. DRŽAVA- svi izdaci za plaće javnih dužnosnika te troškovi dobara koje država kupuje od privatnog sektora

uključujemo u treću kategoriju tijeka proizvoda: „državne izdatke za potrošnju i bruto ulaganja“- BDP uključuje izdatke države za robe i usluge ali ne i izdatke za transferna plaćanja.- Porezi: i dok je u redu zanemariti poreze u mjerenju tijekom proizvoda, kod mjerenja tijekom zarada

odnosno troškova, poreze moramo uračunati.Računanje BDP-a tijekom troškova odnosno zarada uključuje i neizravne i izravne poreze kao sastavnice troškova proizvodnje finalnog proizvoda.

4. NETO IZVOZ- neto izvoz = razlika između izvoza i uvoza roba i usluga

www.pravokutnik.net

36

Iako se BDP najčešće koristi, često se navode i druga dva pojma:

Neto domaći proizvod (NDP) = ukupna finalna proizvodnja proizvedena u nekoj državi tijekom godine, gdje proizvodnja uključuje neto ulaganja, tj. bruto ulaganja umanjena za amortizaciju.

NDP = BDP – amortizacija

Bruto nacionalni proizvod (BNP) = ukupna finalna proizvodnja tijekom godine, proizvedena faktorima proizvodnje koji su u vlasništvu stanovnika zemlje.

BNP = BDP + neto dohodak od vlasništva u inozemstvu

1. BDP na strani proizvoda jednak je zbroju 4 glavne sastavnice: Izdataci za osobnu potrošnju na robe i usluge (C) Bruto privatna domaća ulaganja (I) Državni izdataci za potrošnju i bruto ulaganja (G) Neto izvoz roba i usluga (X) ili izvoz umanjen za uvoz

2. BDP na strani troška jednak je zbroju 4 glavne sastavnice: Naknade (nadnice, plaće i dodaci) Vlasnički dohodak (dobit poduzeća, dohoci vlasnika, kamate i najamnine) Porezi na proizvodnju Amortizacija kapitala

(paziti na dvostruko obračunavanje! – tehnikom dodane vrijednosti sprečavamo dvostruko obračunavanje posrednih proizvoda kupljenih od drugih tvrtki)

3. Mjerenje BDP-a pomoću obje metode daje identične rezultate

4. Neto domaći proizvod (NDP) jednak je BDP-u umanjenom za amortizaciju.

Nacionalni dohodak = ukupni dohodak od rada, kapitala i zemlje.Dobiva se oduzimanjem amortizacije od BDP-a.ND jednak je ukupnim naknadama za rad, dohotku od najamnina, neto kamatama, dohotku vlasnika i dobiti korporacija.

Raspoloživi osobni dohodak = tržišni i transferni dohoci kućanstava umanjeni za osobne poreze.

Proizvodnju se može potrošiti ili se može ulagati. Ulaganje je neophodna ekonomska aktivnost jer povećava zalihu kapitala za buduću proizvodnju. Jedna od najvažnijih točaka nacionalnog računovodstva jest jednakost štednje i ulaganja.

INDEKSI CIJENA I INFLACIJAIndeks cijena je mjera prosječne razine cijena.

Inflacija je porast opće razine cijena. Stopa inflacije je stopa promjene opće razine cijena.

Kako mjerimo „razina cijena“? – to je prosjek cijena različitih roba i usluga u nekom gospodarstvu. Računa se pomoću indeksa cijena, koji označuje upravo prosjeke cijena roba i usluga.

Najraširenija mjera inflacije je indeks potrošačkih cijena.IPC je mjera prosječne promjene cijena koju građanin plaća za košaricu potrošačkih roba i usluga u nekom vremenskom razdoblju.

www.pravokutnik.net

37

Potrošačka košarica uključuje cijene hrane, odjeće, stanovanja, goriva, prijevoza, zdravstvene skrbi, školarina te ostalih roba i usluga u svakodnevnom životu.

Indeks cijena gradi se ponderiranjem svake cijene prema ekonomskoj važnosti dane potrošne robe.

Postoji i indeks proizvođačkih cijena, koji zbog velikog broja pojedinosti najčešće koriste poduzeća. Mjeri razinu cijena u veleprodajnoj ili proizvodnoj fazi.

SAŽETAKBruto domaći proizvod (BDP) je makroekonomski indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom dane godine, izraženo u novčanim jedinicama.

BDP se izražava kao tok proizvodnje (BDP = C + I + G + X, gdje je C = osobna potrošnja, I = investicije tj. bruto privatna domaća ulaganja, G = državna potrošnja i X = neto izvoz tj. razlika izvoza i uvoza) ili kao tok prihoda odnosno troškova (BDP = najamnine + kamate + renta + Profit + Amortizacija + indirektni porezi)

Neovisno o primijenjenom pristupu uvijek se dobije isti BDP.

Računanje tijekom troškova koristi se faktorom zarada i pažljivo izračunava dodanu vrijednost kako bi uklonila dvostruko obračunavanje posrednih proizvoda.Nakon zbrajanja svih nadnica, kamata, najamnina, amortizacije i dobiti, toj ukupnoj sumi dodaje sve neizravne porezne troškove poslovanja. BDP ne uključuje transfere poput socijalnih naknada.

Korištenjem indeksa cijena možemo „deflacionirati“ nominalni BDP (BDP u tekućim dolarima) kako bismo dobili točniju mjeru realnog BDP-a (BDP izražen dolarima kupovne moći neke bazne godine). Korištenje takvog indeksa cijena poništava „gumeni mjerni štap“ koji nam nameće promjenjiva razina cijena.

Neto ulaganja su pozitivna kad država proizvodi više kapitalnih dobara nego što ih se trenutno iskoristi u amortizaciji. Kako je amortizaciju teško točno procijeniti, statističari više vjeruju mjerenjima bruto ulaganja nego onima neto ulaganja.

Nacionalni i raspoloživi dohodak dvije su dodatne službene mjere.Raspoloživi dohodak je ono što ljudima preostaje za potrošnju ili uštedu, nakon oporezivanja i sl.

Štednja mora biti jednaka ulaganjima (u zatvorenom gospodarstvu).

Do inflacije dolazi kad raste opća razina cijena (a do deflacije kad opća razina cijena pada). Opću razinu cijena i stopu inflacije mjerimo koristeći se indeksima cijena – ponderiranim prosjecima cijena na tisuće pojedinačnih proizvoda.Najvažniji indeks cijena je indeks potrošačkih cijena; koji je tradicionalno mjerio trošak fiksne tržišne košarice potrošačkih roba i usluga u odnosu na njezin trošak u određenoj temeljnoj godini.Nedavna su istraživanja pokazala da IPC bilježi trend preuveličavanja.

27. PROCES EKONOMSKOG RASTA

Gospodarski rast je ekspanzija potencijalnog BDP-a ili proizvodnje neke zemlje. Drugim riječima, do gospodarskog rasta dolazi kad se granica proizvodnih mogućnosti neke zemlje (GPM) pomiče prema van.Blizak pojam gospodarskom rastu je stopa rasta proizvodnje po osobi – ona određuje brzinu kojom rastu životni standardi neke države. Rast proizvodnje po glavi stanovnika je važan cilj vlade jer je povezan s povećanjem prosječnog realnog dohotka i životnog standarda.

„4 kotača“ ili 4 čimbenika gospodarskog rasta: Ljudski resursi (ponuda rada, obrazovanje, disciplina, motivacija)- rad se sastoji od broja radnika i vještine radne snage

www.pravokutnik.net

38

- suvremenom opremom se mogu učinkovito služiti samo vješti, obučeni radnici; poboljšanje pismenosti, zdravlja, discipline i računalne pismenosti, uvelike pridonose proizvodnosti rada.

Prirodna dobra (zemlja, minerali, goriva, kvaliteta okoliša)- ali prirodna dobra nisu nužna za gospodarski uspjeh u modernom svijetu; npr. New York, Hong

Kong...; ta mjesta kompenziraju usmjeravajući svoje snage na sektore koji u većoj mjeri ovise o radu i kapitalu nego o autohtonim prirodnim bogatstvima.

Akumulacija kapitala (strojevi, tvornice, ceste)- traži žrtvovanje tekuće potrošnje tj. štednju

Tehnologija (znanost, strojarstvo, upravljanje, poduzetništvo)- tehnološka promjena označava promjene u procesu proizvodnje ili uvođenju novih proizvoda ili usluga- tehnološka promjena nije mehanički postupak; za inovaciju je presudan poduzetnički duh

Akumulacija kapitala i nove tehnologije postale su dominantnim utjecajem na gospodarski razvoj.

Neoklasični model gospodarskog rasta (začetnik: Robert Solow) temelj je za razumijevanje procesa rasta u naprednim zemljama. Opisuje gospodarstvo u kojem jedinstvenu proizvodnju omogućuju dvije vrste inputa – kapital i rad.

Pretpostavlja se da je rast rada zadan, da je gospodarstvo konkurentno i uvijek funkcionira pri punoj zaposlenosti.

Glavne su nove sastavnice neoklasičnog modela kapital i tehnološke promjene.Pretpostavimo da se tehnologija ne mijenja.

Do povećanja kapitalne opremljenosti dolazi kad kapital raste brže od radne snage. Ako nema tehnoloških promjena, povećanje kapitalne opremljenosti dovest će do rasta proizvodnje po radniku, rasta graničnog proizvoda rada i realnih nadnica; dovest će i do opadajućih prinosa na kapital a time i do pada stope povrata na kapital.

***Tehnološka promjena – koja povećava proizvodnju za dani skup ulaznih veličina – ključni je sastojak rasta neke zemlje. „Nova teorija rasta“ ili „teorija endogene tehnološke promjene“ želi otkriti procese iz kojih proistječe tehnološka promjena. Taj pristup naglašava da je tehnološka promjena proizvod koji je podložan teškim tržišnim neuspjesima jer je tehnologija javno dobro koje je skupo proizvesti, ali jeftino reproducirati. Vlade sve više nastoje osigurati jaka prava na intelektualno vlasništvo za one koji razvijaju nove tehnologije.

SAŽETAKAnaliza gospodarskog rasta proučava čimbenike koji dovode do dugoročnog rasta potencijalne proizvodnje.Rast proizvodnje po glavi stanovnika važan je cilj vlade jer se povezuje s rastom prosječnog realnog dohotka i rastom životnih standarda.

Gospodarstvo se kreće na 4 kotača gospodarskog rasta:

1. količina i kvaliteta radne snage2. bogatstvo zemljom i ostalim prirodnim bogatstvima3. zalihe akumuliranog kapitala4. tehnološka promjena i inovacija (koje omogućavaju veću proizvodnju s istom količinom inputa)

Ne postoji, međutim, jedinstvena kombinacija ovih četiriju sastavnica.

Klasični modeli Smitha i Malthusa opisuju gospodarski razvoj s obzirom na stanovništvo; tehnološke promjene u njihovim modelima nema, pa sve brojnije stanovništvo na kraju iscrpljuje ponudu slobodne zemlje. Povećanje gustoće naseljenosti pokreće zakon opadajućih prinosa, pa rast rezultira višim zemljišnim rentama s nižim konkurentnim nadnicama.

www.pravokutnik.net

39

Maltuzijanska ravnoteža postiže se kad nadnice padnu na egzistencijalnu razinu ispod koje se stanovništvo više ne može uzdržavati.Zapravo je tehnološka promjena, neprestanim pomicanjem krivulje proizvodnosti prema gore, održala napredak gospodarskog razvoja u industrijskim zemljama.

Brige koje su se temeljile na ograničenoj ponudi zemljišta, energije i mineralnih izvora uzmaknule su pred stalnim novim otkrićima i tehnološkim promjenama koje štede prirodna bogatstva.

Akumuliranje kapitala s odgovarajućim radom srž je moderne teorije gospodarskog rasta u neoklasičnom modelu. Taj pristup povezuje inpute i tehnologiju s ukupnim potencijalnim BDP-om.Ako nema tehnološke promjene i inovacija, povećanje kapitalne opremljenosti po radniku ne bi pratila istodobno povećanje proizvodnje po radniku zbog opadajućih prinosa kapitala.Povećanje kapitalne opremljenosti tako bi smanjujilo stopu povrata na kapital, a podiglo realne nadnice.

Tehnološka promjena povećava proizvodnju koja se može proizvesti s danom količinom inputa; s istim količinama inputa rada i kapitala dobivamo veću proizvodnju.U vezi tehnoloških promjena, „nova teorija rasta“ naglašava:

a) da je tehnološka promjena proizvod gospodarskog sustavab) da je tehnološka promjena javno ili nesuparničko dobro kojim se istovremeno može služiti više

ljudic) da je nove izume skupo proizvesti, ali jeftino reproducirati

Ta obilježja znače da vlade moraju obratiti pozornost na osiguravanje odgovarajućih poticaja za izumitelje u obliku jakih prava na intelektualno vlasništvo, koji će ih potaknuti na istraživanje i razvoj.

28. IZAZOV EKONOMSKOG RAZVOJA

Zemlja u razvoju = zemlja koja ima nizak dohodak po glavi stanovnika.

Uz tu najvažniju značajku, ljudi su obično: slabog zdravlja, niske obrazovanosti i pismenosti, nižeg očekivanog trajanja života, izražene neuhranjenosti i malo je kapitala s kojim mogu raditi.

„4 kotača“ funkcioniraju i u bogatim i u siromašnim zemljama, iako će se njihovi omjeri i strategija njihova kombiniranja razlikovati ovisno o stupnju razvijenosti:

LJUDSKI RESURSIJednako kako raste BDP siromašne zemlje, tako raste i njezino stanovništvo; Afrika je uhvaćena u maltusovsku zamku visokih stopa rađanja i stagnirajućih dohodaka, a brzi rast stanovništva se nije zaustavio.

Postoje načini za izbjegavanje prekomjernog povećanja stanovništva.Jedna je strategija preuzeti aktivnu ulogu u obuzdavanju rasta stanovništva (obrazovne kampanje, subvencioniranje kontrole rađanja, kvote rađanja i kazne sterilizacije – Kina, itd.)

Za zemlje koje uspiju povećati svoje dohotke po glavi stanovnika, postoji prilika da uđu u demografsku tranziciju, do koje dolazi kad se populacija stabilizira na niskim stopama rađanja i niskim stopama umiranja.

Kada zemlje postanu dovoljno bogate i kada se smanji mortalitet dojenčadi, ljudi dobrovoljno smanjuju svoje stope rađanja.

Zemlje u razvoju, osim borbe s prekomjernim rastom stanovništva, moraju biti zabrinute i zbog kvalitete svojih ljudskih resursa. Ekonomski planeri u zemljama u razvoju naglašavaju sljedeće posebne programe:

1. Kontrolirati bolesti i poboljšavati zdravlje i prehranu2. Poboljšati obrazovanje, smanjiti nepismenost i obučavati radnike3. Ne podcjenjivati važnost ljudskih resursa

PRIRODNI RESURSIVećina radne snage u zemljama u razvoju zaposlena je u poljoprivredi. Dakle, mudro iskorištavanje zemlje – s prikladnim održavanjem, gnojivom i obradom – može izrazito povećati proizvodnju siromašne države.

www.pravokutnik.net

40

Međutim, zemljovlasništvo je ključ koji poljoprivrednicima pruža jak poticaj da ulažu u kapital i tehnologije. Kada poljodjelci posjeduju svoju vlastitu zemlju, spremniji su uvoditi poboljšanja.

AKUMULIRANJE KAPITALAKod akumuliranja kapitala, postoji poteškoća jer su najsiromašnije zemlje na rubu egzistencije; kad ste siromašni, smanjenje tekuće potrošnje, kako bi se osigurala buduća, izgleda nemoguće.

Problem koji najviše pritišće zemlje u razvoju je preniska štednja.Prijeko potrebna tekuća potrošnja konkurira ulaganjima u oskudne resurse. Rezultat su premala ulaganja u proizvodni kapital toliko nužan za brzi gospodarski napredak.

TEHNOLOŠKA PROMJENA I INOVACIJEOvdje zemlje u razvoju imaju jednu veliku prednost; one se mogu nadati da će imati koristi od oslanjanja na tehnološki napredak naprednijih nacija kroz oponašanje tehnologija. Provođenje tehnoloških inovacija nije tako jednostavno; napredna tehnologija je razvijena kako bi zadovoljila posebne uvjete naprednih zemalja (uključujući visokokvalificirane inženjere i radnike, pouzdanu infrastrukturu, itd.). Ovi uvjeti ne prevladavaju u siromašnim zemljama.Jedan od ključnih zadaća ekonomskog razvoja je promicanje poduzetničkog duha. Zemlja ne može opstati bez skupine vlasnika ili menadžera spremnih preuzeti rizike, otvoriti nove pogone i uvesti nove načine poslovanja.

Inovacija i poduzetničko uspijevaju jedino kad se vlasnička prava jasna i potpuna, a porezi i druga iscrpljivanja zarade (poput korupcije) niski. Vlada također može potaknuti poduzetništvo kroz specifična ulaganja.

ZAČARANI KRUG SIROMAŠTVANiski dohoci vode niskoj štednji; niska štednja usporava akumulaciju kapitala; neprikladan kapital sprečava uvođenje novih strojeva i brz rast produktivnosti; a niska produktivnosti nas opet vraća na niske dohotke.

STRATEGIJE EKONOMSKOG RAZVOJAPristupi koji opisuju načine na koje zemlje mogu razbiti „začarani krug siromaštva“ i započeti s mobiliziranjem 4 kotača razvoja:

1. Hipoteza zaostalostiRelativno zaostajanje samo po sebi može pomoći razvoju; budući da se mogu osloniti na tehnologije naprednih zemalja, današnje zemlje u razvoju mogu rasti brže.

S obzirom da se mogu osloniti na produktivnije tehnologije predvodnica, očekivali bismo konvergenciju zemalja u razvoju prema tehnološkoj granici. Konvergencija se javlja kada one zemlje ili regije koje su u početku imale niske dohotke rastu brže od onih s visokim dohocima.

2. Industrijalizacija vs. poljoprivredaIndustrijalizacija je kapitalno intenzivna, privlači radnike u prenapučene gradove i često uzrokuje visoku nezaposlenost.

Postizanje produktivnosti u poljoprivredi može zahtijevati manje kapitala, a osigurava produktivno zapošljavanje viška radne snage = ponovno razmišljanje o pozitivnoj ulozi poljoprivrede u razvoju.

3. Država vs. tržišteKulture mnogih zemalja u razvoju su neprijateljski raspoložene prema djelovanju trđišta.Međutim, provjereno je kako oslanjanje na tržište pruža najučinkovitiji način upravljanja gospodarstvom.

Važni elementi politike orijentirane prema tržištu: prevladavanje privatnog vlasništva, vanjska orijentacija u trgovinskoj politici, niske carine i mala količinska ograničenja, promicanje malih poduzeća i jačanje konkurencije.

Tržišta najbolje djeluju u stabilnom makroekonomskom okruženju – onom u kojem su porezi predvidljivi, a inflacija niska.

www.pravokutnik.net

41

4. Rast i vanjska orijentacija= stav zemlje prema međunarodnoj trgovini;

a) strategija zamjene uvoza= zemlje u razvoju bi trebale pokušati biti same sebi dovoljne, zamijeniti većinu uvoza domaćom proizvodnjom.- politika koja se najčešće koristila za ostvarenje tog cilja bila je sagraditi visoke carinske zidove oko

prerađivačkih industrija tako da lokalna poduzeća mogu proizvoditi i prodavati ona dobra koja bi se u protivnom uvozila.

b) strategija otvorenosti ili vanjske orijentacije= zemlja u razvoju bi trebala nastojati plaćati potreban uvoz, uz unapređivanje učinkovitosti i konkurentnosti, osvajajući inozemna tržišta i održavajući trgovinske prepreke niskima. - politika otvorenosti drži prepreke trgovini niskima koliko je to praktično, oslanjajući se na carine

umjesto na kvote i druge necarinske prepreke, minimizira miješanje u financijske tokove i dopušta ponudi i potražnji da djeluju na financijskim tržištima, itd.

Dok otvorenost pruža mnoge koristi, prekomjerna je otvorenost poziv na špekulativni napad.

Otvoreno gospodarstvo je ono kojeg karakteriziraju niske prepreke trgovini, otvorena financijska tržišta i privatna tržišta. Zatvoreno gospodarstvo je suprotno.

ALTERNATIVNI MODELI RAZVOJANa jednom je kraju apsolutizam slobodnog tržišta, koji teži da se država što manje upliće. Na drugom je kraju potpuni komunizam, gdje država vodi kolektivizirani gospodarski poredak.

Između tih krajnosti leže mješoviti kapitalizam, upravljana tržišta, socijalizam i kombinacije tih modela.

1. Azijski pristup upravljanog tržišta- kombinira jaki državni nadzor sa snažnim tržišnim silama

2. Socijalizam- socijalističke vlade širile su državu blagostanja, nacionalizirane industrije, planersko gospodarstvo. Međutim, posljednjih su se godina te zemlje vratile okviru tržišnog gospodarstva uz sveobuhvatnu deregulaciju i privatizaciju.

3. Komunizam sovjetskog tipa= najčistija alternativa tržišnoj ekonomiji- država je posjedovala svu zemlju i većinu kapitala, određivala nadnice i većinu cijena te je upravljala mikroekonomskim poslovanjem gospodarstva.

DVOJBA: TRŽIŠTE VS. NAREDBEU tržišnom sustavu ljudi djeluju dragovoljno i prvenstveno zbog financijskog probitka ili osobnog zadovoljstva.Odnosi između pojedinaca i poduzeća su vodoravni = dragovoljni i nehijerarhijski.

U naredbodavnoj ekonomiji odluke donosi državna birokracija. Pojedinci i poduzeća su povezani okomitom vezom, a nadzor se izvršava putem višerazinske hijerarhije.Planska birokracija određuje što, kako i za koga. Pojedinci su motivirani prinudom i zakonskim sankcijama.

Između su socijalistička ekonomija i ekonomija upravljanog tržišta.U oba slučaja država igra značajnu ulogu u ekonomiji, premda puno manju nego u naredbodavnoj ekonomiji.

Elementi ekonomske politike „azijskih zmajeva“: Stope investicija – visoke stope ulaganja, kako bi osigurali da njihova gospodarstva imaju koristi od

najnovije tehnologije i da sagrade nužnu infrastrukturu.

www.pravokutnik.net

42

Makroekonomske osnove – držanje inflacije niskom i stope štednje visokima. Mnogo ulaganja u ljudski kapital, te promicanje obrazovanja. Financijski su sustavi upravljani na način da osiguraju monetarnu stabilnost i zdravu valutu.

Vanjska orijentacija – održavajući svoje devizne tečajeve podcijenjenima kako bi promovirali izvoz, potičući ga fiskalnim poticajima te slijedeći tehnološki napredak usvajanjem tehnika od zemalja s visokim dohotkom.

Strategija „upravljanog“ kapitalizma posjeduje značajan potencijal za korupciju, ponekad nazvan „kapitalizam bliskih prijatelja“. To može dovesti do prekomjernih ulaganja u povlaštene sektore i niske povrate na kapital.

Elementi socijalističkih filozofija: Državno vlasništvo nad proizvodnim resursima Planiranje Preraspodjela dohotka („ratoborno korištenje državnih poreznih moći“) Miran i demokratski razvoj

Kako je djelovalo naredbodavno gospodarstvo (neuspjeli model sovjetskog komunizma)Proizvodnja se određivala političkim odlukama.Institucije za planiranje donose odluke o tome koliko proizvoditi.Jasno, nijedan sustav planiranja nije mogao specificirati sve aktivnosti poduzeća – mnogi su detalji ostavljeni rukovoditeljima u pojedinačnim tvornicama. Ovdje je, u onom što nazivamo problemom principala i agenta, ono pto je vodilo naredbodavno gospodarstvo u najveće poteškoće.

Problem principala i agenta nastaje zato što osoba koja se nalazi na vrhu hijerarhije (principal) želi pružiti odgovarajuće poticaje donositeljima odluka koji su niže u hijerarhiji („agenti“) kako bi se ponašali sukladno željama principala.

Naredbodavno gospodarstvo zaraženo je nemogućnošću da nađe učinkovitu zamjenu za dobiti i cijene u poticanju agenata.

Pored toga, cijene su bile ispod razina koje „čiste tržište“ te su se pojavile akutne nestašice u onome što se naziva potisnuta inflacija.

TranzicijaPri vraćanju na tržišno gospodarstvo od naredbodavnog, prepreke:

Cjenovna reforma i određivanje cijena na slobodnom tržištu- prvi korak: dopustiti da ponuda i potražnja odrede cijene

Tvrda proračunska ograničenja- poduzeća u naredbodavnim gospodarstvima su poslovala uz „meka proračunska ograničenja“ – znači da

se operativni gubici pokrivaju subvencijama i ne vode u stečaj. - u tržišnom gospodarstvu poduzeća moraju biti fiskalno odgovorna; znati da neprofitabilnost znači

stečaj.

Privatizacija- tržišno gospodarstvo pretpostavlja proizvodnju u pretežno privatnim poduzećima.- okretanje tržištu zahtijevalo je da stvarne odluke o kupnji, prodaji, cijenama, proizvodnji, itd. donose

privatni a ne više državni subjekti.

Druge reforme- pravni okvir za tržište- uspostavljanje modernog bankovnog sustava- razbijanje monopola koji se šire- jačanje monetarne i fiskalne politike - otvaranje gospodarstva za međunarodnu konkurenciju

Slijed tranzicije- dva različita pristupa: radikalni („šok terapija“) i postupni („pristup korak po korak“)

www.pravokutnik.net

43

SAŽETAKVećina svjetskog stanovništva živi u zemljama u razvoju, koje imaju relativno niske dohotke po glavi stanovnika.Takve zemlje često karakterizira brzi rast stanovništva, niska razina pismenosti, slabo zdravlje i visoki udio stanovništva koji živi i radi na poljoprivrenim gospodarstvima.

Ključ razvoja leži u „4 kotača“: ljudskim resursima, prirodnim bogatstvima, akumulaciji kapitala i tehnologiji.

Maltuzijansko predviđanje opadajućih prinosa muči najsiromašnije zemlje .

Stope investicija i štednje su niske u siromašnim zemljama jer su dohoci toliko niski da se malo može uštedjeti za budućnost.

Tehnološka promjena često je povezana s ulaganjima i novim strojevima. Ona pruža veliku nadu zemljama u razvoju jer one mogu usvojiti produktivnije tehnologije naprednih zemalja. To zahtijeva poduzetništvo! Zadatak razvoja je potaknuti unutarnji rast poduzetničkog duha.

Brojne teorije ekonomskog razvoja pokušavaju objasniti zašto su „4 kotača“ prisutna ili odsutna u određenom vremenu. Zemljopisni položaj, klima, običaji, vjera, stavovi o poslovanju i politički sustavi – sve to utječe na ekonomski razvoj. No nijedan od tih elemenata ne utječe na jednostavan i nepromjenjiv način!Ekonomisti naglašavaju prednost koja proizlazi iz relativne zaostalosti, potrebu poštivanja uloge poljoprivrede i umjetnost pronalaželja odgovarajuće granice između države i tržišta.Najnoviji konsenzus je onaj o prednostima otvorenosti.

Neki drugi pristupi su se natjecali s mješovitim tržišnim gospodarstvom, kao modeli za gospodarski razvoj.Alternativni modeli su:

a) pristup upravljanog tržišta (istočnoazijskih zemalja)b) socijalizamc) naredbodavno gospodarstvo sovjetskog tipa

Pristup upravljanog tržišta pokazao se prilično uspješnim (azijski tigrovi). Glavni elementi tog pristupa su: makroekonomska stabilnost, visoke stope investicija, zdrav financijski sustav, brza poboljšanja u obrazovanju, te orijentiranost prema van u trgovini i tehnološkoj politici.

Socijalizam je sredina između kapitalizma i komunizma koji naglašava državno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, planiranje od strane države, preraspodjelu dohotka i mirni prijelaz u egalitaristički svijet.

Naredbodavno gospodasrvo sovjetskog tipa = veliko centralno planiranje raspodjele resursa, s posebnim naglaskom na tešku industriju.Sovjetsko gospodarstvo je brzo raslo tijekom svojih ranih desetljeća, međutim stagnacija i slom danas su ostavili Rusiju i druge bivše komunističke zemlje na razinama dohotka daleko nižima od onih Sjeverne Amerike, Japana i zapadne Europe.

Rusija i druge bivše komunističke zemlje prolaze kroz tešku tranziciju prema tržišnom gospodarstvu. Tranzicija postavlja mnoge prepreke poput mekanih proračunskih ograničenja, zamrznutih i poremećenih cijena, te neodgovarajućeg pravnog okvira.Dvije su glavne (oprečne) tranzicijske strategije:

1) šok terapija višestrukih istodobnih mjera2) oprezniji pristup korak po korak, u kojem reforme slijede jedna za drugom kako bi se spriječio

poremećaj.

29. DEVIZNI TEČAJEVI I MEĐUNARODNI FINANCIJSKI SUSTAV

A. BILANCA MEĐUNARODNIH PLAĆANJA

www.pravokutnik.net

44

Bilanca međunarodnih plaćanja je izvješće o svim ekonomskim transakcijama između te zemlje i ostatka svijeta. Njezini su glavni dijelovi tekući račun i financijski račun.

Platna bilanca bilježi svaku transakciju kao plus ili kao minus. Opće pravilo platne bilance je sljedeće:

Ako transakcija zaradi stranu valutu za zemlju, to se zove potraživanje i bilježi se kao stavka s predznakom plus. Ako transakcija uključuje trošenje strane valute, to je dugovanje i bilježi se kao minus (negativna stavka). Općenito, izvoz je potraživanje, a uvoz dugovanje.Izvoz zarađuje stranu valutu, pa on predstavlja potraživanje. Uvoz zahtijeva trošenje strane valute pa je on dugovanje.

Tekući računBilanca na tekućem računu uključuje uključuje sve primitke i izdatke – uvoz i izvoz robe i usluga, dohodak od ulaganja i transferna plaćanja.Saldo tekućeg računa sličan je neto dohotku zemlje. Kao pojam on je sličan neto izvozu u nacionalnim računima.

1. stavka tekućeg računa: ROBE (ili „trgovinski saldo“)

U prošlosti se koristio pojam trgovinska bilanca, koja se sastoji od robnog uvoza ili izvoza. Sastav robnog uvoza ili izvoza čine uglavnom primarna i prerađena dobra (hrana, gorivo). Merkantilisti su težili trgovinskom višku (višak izvoza nad uvozom) nazivajući to „povoljnim trgovinskim saldom“. Nadali su se da će izbjeći „nepovoljni trgovinski saldo“ = trgovinski manjak (višak uvoza nad izvozom)

Danas se izbjegava ta terminologija zbog toga što trgovinski manjak nije nužno štetan. Trgovinski manjak je ustvari pokazatelj neravnoteže između domaćih ulaganja i domaće štednje.

2. stavka tekućeg računa: USLUGE

Usluge se sastoje od stavki poput špedicije, financijskih usluga i međunarodnih putovanja.

3. stavka tekućeg računa: DOHODAK OD ULAGANJA

= uključuje zarade od stranih ulaganja (npr. zarada na američku imovinu u inozemstvu)

4. stavka tekućeg računa: TRANSFERI

Transferi predstavljaju plaćanja koja nisu protustavka primljenim robama i uslugama.

Financijski račun

U računovodstvu platne bilance, tekući račun (manjak tekućeg računa) se financira financijskim računom.

= bilanca međunarodnih plaćanja mora pokazati konačni nulti saldo.

Transakcije financijskog računa zapravo su transakcije s imovinom između neke zemlje i stranaca.

Radi se o izvozu i uvozu dionica, državnih obveznica ili drugih vrijednosnih papira – tj. izvoz svog „dugovanja“ (na engleskom IOU – „I owe you“) u zamjenu za stranu valutu. (jer je strana valuta potrebna kao plus za izravnavanje minusa tekućeg računa).

S tim uvozom i izvozom vrijednosnih papira postupa se kao s ostalim uvozom i izvozom. Kada u inozemstvu posuđujemo kako bismo financirali manjak tekućeg računa, šaljemo svoje IOU (potvrde da dugujemo nekome nešto, zaduživanja) u inozemstvo i dobivamo stranu valutu.

Je li to potraživanje ili dugovanje? Očito potraživanje, jer donosi stranu valutu u SAD (komplicirana situacija, složeniji odnos potraživanja i dugovanja nego u tekućim računima)Slično, kad domaće banke daju zajmove u inozemstvu, tada one uvoze IOU od stranaca te gube stranu valutu; to je očito dugovanje u domaćoj platnoj bilanci.

www.pravokutnik.net

45

Platna bilanca ima dva osnovna dijela.Tekući račun predstavlja potrošnju i primitke od dobara i usluga zajedno s transferima.Financijski račun uključuje kupnje i prodaje financijske imovine i obveza.Važno je načelo da zbroj ovih dvaju dijelova uvijek mora biti = 0.

I. Tekući račun saldo robne trgovine (razmjene) usluge dohodak od ulaganja jednostrani transferi

II. Financijski račun privatno pozajmljivanje ili zaduživanje državno

- službene rezerve, promjene- strana službena imovina u domaćoj državi, promjene

III. Zbroj tekućeg i financijskog računa...........................0

Životni ciklus platne bilancePlatne bilance obično imaju životne cikluse, kako zemlje rastu od mladih dužnika do zrelih vjerovnika.

1. Novonastala država-dužnik u razvoju2. Razvijena zemlja-dužnik3. Nova zemlja vjerovnik4. Razvijena zemlja vjerovnik

B. ODREĐIVANJE DEVIZNIH TEČAJEVA

Ekonomske transakcije unutar zemlje su jednostavne (sve se plaća istom valutom).Međutim, vanjska trgovina uključuje uporabu različitih nacionalnih valuta. Npr. ako Japanac želi kupiti američku robu, mora prvo nabaviti američke dolare. Tu posreduje devizni tečaj.

Kada želimo zamijeniti novac jedne zemlje za novac druge, to činimo po deviznom tečaju.

Devizni tečaj = cijena jedne valute izražena u veličinama druge.

Devizni tečaj se određuje na deviznom tržištu, tržištu na kojem se trguje valutama različitih zemalja i na kojem se određuju devizni tečajevi.

Devizni tečajevi se stalno mijenjaju, sukladno silama ponude i potražnje.Cijena deviza – devizni tečaj – uspostavlja se pri onoj cijeni u kojoj su ponuda i potražnja u ravnoteži.

Amerikanci stvaraju ponudu dolara kada kupuju strane robe, usluge ili imovinu.Stranci potražuju američke dolare kako bi platili svoje kupnje američkih dobara, usluga i imovine.

Stranim valutama se trguje na maloprodajnoj razini (u mnogim bankama i poduzećima specijaliziranim za to).

Iza ponude i potražnje za devizama stoje kupnja roba, usluga i financijske imovine.Iza potražnje za dolarima stoji želja Japanaca za američkim proizvodima i ulaganjima. Ponuda dolara dolazi od strane Amerikanaca koji žele japanska dobra i imovinu. stvaranje ravnoteže ponude i potražnje.

Tržišne sile pomiču devizni tečaj prema gore ili dolje, kako bi se uravnotežile ponuda i potražnja.

www.pravokutnik.net

46

Cijena će se uspostaviti pri ravnotežnom deviznom tečaju, tečaju pri kojem je količina dobrovoljno kupljenih dolara (/određene valute) upravo jednaka količini dobrovoljno prodanih dolara (/određene valute).

Nazivlje za promjene deviznog tečaja:Devizna tržišta imaju poseban rječnik.

Pad cijene jedne valute u veličinama jedne/svih drugih = deprecijacijaRast cijene neke valute u veličinama drugih = aprecijacija

Devalvacija je ograničena na situacije kada je neka država službeno fiksirala ili „vezala“ svoj devizni tečaj u odnosu na jednu/više drugih valuta.U tom slučaju, devalvacija se pojavljuje kada se fiksni ili vezani tečaj promijeni snižavanjem cijene valute.Revalvacija se pojavljuje kada se službena cijena povisi.

Kada vrijednost valute neke zemlje pada u odnosu na vrijednost valute druge, kažemo da je deprecirala dok je strana valuta aprecirala.

Kada je službeni devizni tečaj neke zemlje snižen, kažemo da je valuta devalvirala. Porast službenoga deviznog tečaja naziva se revalvacija.

Paritet kupovne moći i devizni tečajeviPrema teoriji PPP (pariteta kupovne moći), devizni tečaj zemlje će izjednačiti trošak kupnje razmjenjivih proizvoda u zemlji s troškom kupnje tih proizvoda u inozemstvu.

Primjer: Amerikanci (poduzeća i potrošači) idu preko granice kako bi kupovali po nižim meksičkim cijenama. Rezultat = povećana potražnja za meksičkim pesosom.To će uzrokovati aprecijaciju meksičkog pesosa u odnosu na američki dolar, pa će Amerikancima trebati više dolara za isti broj pesosa.Posljedica = cijene meksičkih proizvoda u dolarima će porasti, iako se cijene u pesosima ne mijenjaju.Gdje će se taj proces zaustaviti? = na deviznom tečaju (npr. 10 pesosa za 1 dolar) gdje valute imaju jednaku kupovnu moć u veličinama razmjenjivih dobara.

Načelo PPP-a također drži kako će zemlje s visokim stopama inflacije imati valute koje će deprecirati.

Moramo imati na umu kako je teorija PPP samo procjena, te ne može predvidjeti precizno kretanje deviznih tečajeva; trgovinske prepreke, troškovi prijevoza i prisutnost nerazmjenjivih usluga omogućuje da se cijene značajno razlikuju među zemljama. Pored toga, financijski tijekovi mogu kratkoročno prevladati trgovinske.

Danas ekonomisti preferiraju korištenje „deviznog tečaja prema PPP-u“ za usporedbu životnog standarda u različitim zemljama. Kada se služe tržišnim deviznim tečajevima, proizvodnja zemalja s niskim dohotkom (Kina, Indija) bude podcijenjena. To podcjenjivanje se pojavljuje zato što značajan dio njihove proizvodnje dolazi u uslugama koje su radno intenzivne, a koje su obično krajnje jeftine u zemljama s niskim nadnicama.Stoga, kad izračunavamo devizni tečaj prema PPP-u, uključujući cijene nerazmjenjivih dobara, BDP-ovi zemalja s niskim dohotkom rastu u odnosu na BDP-ove zemalja s visokim nadnicama.

C. MEĐUNARODNI MONETARNI SUSTAV

Međunarodni monetarni sustav = institucije pod kojima se obavljaju plaćanja za transakcije koje prelaze nacionalne granice. = određuje kako se postavljaju devizni tečajevi i kako države mogu utjecati na devizne tečajeve.

Središnji element MMS-a uključuje aranžmane kojima su određeni devizni tečajevi. 3 glavna sustava (aranžmana) deviznog tečaja:

sustav fiksnih deviznih tečajeva sustav fleksibilnih ili fluktuirajućih deviznih tečajeva (tržišne sile određuju devizni tečaj)

www.pravokutnik.net

47

upravljani devizni tečajevi (zemlje interveniraju kako bi izgladile kolebanja tečaja ili kako bi pomakle svoju valutu prema ciljanom području)

Fiksni tečajevi: klasični zlatni standardU fiksnom tečaju države specificiraju točan tečaj po kojem će se njihova valuta preračunavati u druge.

Povijesno najvažniji sustav fiksnog tečaja bio je zlatni standard (1717.-1933.)U tom je sustavu svaka zemlja definirala vrijednost svoje valute u obliku fiksnog iznosa zlata, uspostavljajući tako fiksne tečajeve među zemljama na zlatnom standardu.

Bit zlatnog standarda: kad je zlato postalo sredstvo razmjene, vanjska trgovina nije bila drukčija od unutarnje; sve je moglo biti plaćeno u zlatu. Jedina razlika među državama bila je da su one mogle birati između jedinica za svoje kovanice zlata.U praksi su se države služile svojim vlastitim kovanicama, ali je svatko mogao kovati kovanice i prodavati ih po tekućoj cijeni zlata. Tako su devizni tečajevi bili fiksni; za različite su države bili određeni sadržajem zlata u njihovim novčanim jedinicama.

Zlatni standard = prije su zemlje u svojoj središnjoj banci držale zlatne poluge čijoj ukupnoj količini i vrijednosti je morala odgovarati i količina papirnatog novca u opticaju. Manje zlate – manje novca.

Humeov mehanizam prilagodbeŠto se događa ako nadnice i cijene u nekoj zemlji porastu tako naglo da njezina dobra više nisu konkurentna na svjetskom tržištu (inflacija)?

Primjer mehanizma međunarodne prilagodne u fisknom sustavu, na dvije zemlje – SAD-u i Velikoj Britaniji:Pretpostavimo da je američka inflacija učinila američke proizvode nekonkurentnima. Kao posljedica toga, američki uvoz raste, a njezin se izvoz smanjuje. Stoga se ostvaruje trgovinski manjak s Velikom Britanijom. Kako bi platila svoj manjak, Amerika mora otpremiti zlato (iz svoje središnje banke) u Britaniju. Konačno, AKO NE BI BILO PRILAGODBI, Amerika bi ostala bez zlata.

David Hume je pokazao kako mehanizam automatske prilagodbe u fiksnom sustavu ipak postoji. On je pokazao da je odljev zlata bio dio mehanizma koji je održavao međunarodna plaćanja u ravnoteži.

Humeovo objašnjenje počiva na kvantitativnoj teoriji cijena - teoriji da je ukupna razina cijena u gospodarstvu proporcionalna ponudi novca. (veća ponuda novca – više cijene)Zlato je u zlatnom standardu bilo važan dio ponude novca (ili izravno – u obliku zlatnih kovanica, ili neizravno – kada se države služe zlatom kao pokrićem za papirnati novac).

Pretpostavimo da Amerika ostvaruje veliki trgovinski manjak i počinje gubiti zlato.Prema kvantitativnoj teoriji cijena, ovaj gubitak zlata smanjuje ponudu novca u Americi, snižavajući američke cijene. Kao rezultat toga:1) Amerika smanjuje svoj uvoz britanskih dobara, koji su postali relativno skupi (jer su američki proizvodi opet postali jeftiniji), te 2) budući da su američka dobra proizvedena u zemlji postala razmjerno jeftinija na svjetskom tržištu, američki izvoz raste.SUPROTAN UČINAK u Britaniji: budući da Britanski izvoz brzo raste, ona prima zlato pa stoga raste ponuda novca u VB povećavajući cijene (sukladno kvantitativnoj teoriji). Tu dolazimo do još dva „šiljka Humeovog mehanizma“: 3) britanski izvoz postao je skuplji tako da opseg dobara koji se izvozi u Ameriku i drugdje opada, te 4) Britanija sada, suočena s višom razinom domaćih cijena, uvozi više američkih proizvoda s niskom cijenom.

= „Humeov četverošiljasti mehanizam“

on ukazuje na poboljšanje platne bilance zemlje koja gubi zlato i pogoršavanje kod zemlje koja ga dobiva. Na kraju, ravnoteža međunarodne razmjene ponovno se uspostavlja pri novim relativnim cijenama koje održavaju trgovinu u ravnoteži.

Razumijevanje zlatnog standarda bitno je ne samo zbog njegove povijesne uloge, nego i zato što je to jasan primjer sustava fiksog deviznog tečaja! Ista se analiza primjenjuje na sve takve sustave: ako se devizni tečajevi ne kreću slobodno, kada cijene među zemljama nisu usuglašene, domaće cijene moraju se prilagoditi kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža.

www.pravokutnik.net

48

Bretonvudski sustavEkonomisti iz 1930-ih (posebno J.M. Keynes) bili su pod jakim utjecajem gospodarskih kriza; vjerovali su kako je zlatni standard previše nefleksibilan i da služi produbljivanju i produžavanju poslovnih ciklusa.

Kako bi zamijenio zlatni standard, Bretonvudski sustav uspostavio je paritet za svaku pojedinu valutu u američkim dolarima i zlatu. Revolucionarna inovacija tog sustava bila je to što su devizni tečajevi bili fiksni, ali prilagodljivi. Kada jedna vrijednost valute značajno odstupa od svoje prikladne ili „temeljne“ vrijednosti, paritet bi se mogao prilagoditi. Mogućnost prilagođavanja deviznih tečajeva u situaciji kada se pojavi temeljna neravnoteža bila je središnje razlikovanje između Bretonvudskog sustava i zlatnog standarda.

***Kada vlada fiksira svoj devizni tečaj, ona mora „intervenirati“ na deviznim tržištima kako bi održala svojh tečaj. Devizna intervencija države pojavljuje se kada država kupuje ili prodaje devize kako bi utjecala na tečaj.

Fluktuirajući (fleksibilni) devizni tečajeviZemlja ima fluktuirajući devizni tečaj kada se tečaj kreće pod utjecajem ponude i potražnje.

U takvom sustavu vlada niti objavljuje tečaj, niti poduzima korake kako bi ga nametnula.

Upravljani devizni tečajevi= između dviju krajnosti.Ovdje su devizni tečajevi u osnovi određeni tržišnim silama, ali države kupuju ili prodaju valute, ili mijenjaju svoje ponude novca kako bi utjecale na svoje devizne tečajeve.

Današnji hibridni sustavDanašnji sustav deviznog tečaja ne pristaje ni u jedan uređeni kalup.Svijet se prebacio u sustav hibridnog deviznog tečaja. Najvažnije značajke su mu:

Nekoliko država dopušta da njihove valute slobodno kolebaju(država dopušta tržištima da odrede vrijednost svoje valute te ona rijetko kad intervenira)

Neke veće zemlje imaju upravljane ali fluktuirajuće devizne tečajeve(država će kupovati ili prodavati svoju valutu kako bi smanjila kolebljivost valute iz dana u dan. Pored toga, zemlja će ponekad posegnuti za sustavnim intervencijama kako bi pomaknula svoju valutu prema prikladnijoj razini)

Mnoge zemlje, posebno one male, vežu svoje valute za neku glavnu valutu ili „za košaricu“ valuta u fiksnom deviznom tečaju(ponekad se vezanom tečaju dopusti da glatko klizi prema gore ili dolje u sustavu koji je poznat kao klizni.)

Gotovo sve zemlje interveniraju kada tržišta postanu „razuzdana“ ili kad se učini da su tečajevi daleko od „fundamenata“ – tj. kada su neprikladni za postojeće razine cijena i trgovinske tokove.

Slobodno fluktuirajući devizni tečaj je onaj koji je određen samo ponudom i potražnjom, bez ikakve državne intervencije.Sustav fiksnog deviznog tečaja je onaj u kojem države objave službene tečajeve koje onda brane putem intervencija i monetarne politike.Sustav upravljanog deviznog tečaja predstavlja hibrid fiksnog i fluktuirajućeg, u kojem države pokušavaju utjecati na svoje devzine tečajeve izravno kupnjom ili prodajom stranih valuta ili neizravno, preko monetarne politike, podizanjem i snižavanjem kamatnih stopa.

SAŽETAK

www.pravokutnik.net

49

A. BILANCA MEĐUNARODNIH PLAĆANJA= skup računa koji mjeri sve gospodarske transakcije između zemlje i ostatka svijeta.Ona uključuje izvoz i uvoz dobara, usluga i financijskih instrumenata. Izvoz je potražna stavka, dok je uvoz dugovanje. Općenitije, stavke potraživanja neke zemlje su transakcije koje čine strane valute dostupnima zemlji; stavke dugovanja su one koje smanjuju njezino držanje stranih valuta.

Glavne sastavnice platne bilance su:I. tekući račun (robna razmjena, usluge, dohodak od ulaganja i transferi)II. financijski račun (privatne, državne i promjene službenih rezervi)Temeljno pravilo platne bilance je da zbroj svih stavki mora biti nula: I + II = 0

Kroz svoju povijest, zemlje prolaze kroz faze platne bilance: od posuđivanja novog dužnika za gospodarski razvoj, preko razvijenog dužnika, novog vjerovnika, sve do zemlje razvijenog vjerovnika, koja živi od zarade na prošlim ulaganjima.

B. ODREĐIVANJE DEVIZNIH TEČAJEVAMeđunarodna trgovina uključuje novi element različitih nacionalnih valuta koje su povezane relativnim cijenama nazvanima devizni tečajevi.

Na deviznom tržištu koje uključuje dvije zemlje, ponuda američkih dolara dolazi od Amerikanaca koji žele kupiti dobra/usluge/ulaganja iz Japana. Potražnja za američkim dolarima dolazi od Japanaca koji žele uvesti proizvode/financijsku imovinu iz Amerike.Međudjelovanje ovih ponuda i potražnji određuje devizni tečaj.Općenitije, devizni tečajevi određeni su složenim međudjelovanjem mnogih zemalja koje među sobom kupuju i prodaju. Kada se promijene trgovinski/financijski tijekovi, ponuda i potražnja pomiču se, te se i ravnotežni devizni tečaj mijenja.

Pad tržišne cijene neke valute je deprecijacija. Rast vrijednosti valute je aprecijacija.U sustavu u kojem države objavljuju službene devizne tečajeve, smanjenje službenog tečaja zove se devalvacija, a povećanje revalvacija.

Prema teoriji deviznog tečaja pariteta kupovne moći (PPP), devizni tečajevi se mijenjaju s promjenom u razinama relativne cijene različitih zemalja. Teorija PPP bolje se primjenjuje dugoročno nego kratkoročno. Kad se primjeni na mjerenje kupovne moći dohodaka u različitim zemljama, ona podiže domaći proizvod po glavi stanovnika u zemljama s niskim dohotkom.

C. MEĐUNARODNI MONETARNI SUSTAVTri su važna sustava deviznog tečaja:a) fluktuirajući devizni tečajevi (tečaj neke zemlje je određen tržišnim silama ponude i potražnje)b) fiksni devizni tečajevi (zemlje postavljaju i brane danu strukturu deviznog tečaja)c) upravljani devizni tečajevi (međusobno djeluju intervencije države i tržišne sile u određivanju razine

tečaja)

Klasični ekonomisti (npr. David Hume) objašnjavali su međunarodne prilagodbe trgovinskim neravnotežama pomoću mehanizma tijekova zlata. U tom procesu, kretanja zlata bi promijenila ponudu novca i razinu cijena.

Primjerice, trgovinski manjak bi dovodio do odljeva zlata i smanjenja domaćih cijena, koji bi:a) povećali izvoz i obuzdali uvoz zemlje koja gubi zlato, dokb) smanjuje izvoz i povećava uvoz zemlje koja dobiva zlato.

Ovaj mehanizam pokazuje da se u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva zemlje koje imaju problema s platnom bilancom moraju prilagoditi kroz promjene u domaćim cijenama i razinama proizvodnje.

30. MAKROEKONOMIJA OTVORENOG GOSPODARSTVA

www.pravokutnik.net

50

A. MEĐUNARODNA RAZMJENA I GOSPODARSKA AKTIVNOST

Makroekonomija otvorenog gospodarstva je proučavanje kako se gospodarstva ponašaju kada se uzmu u obzir trgovina i financijske veze među zemljama.

Međunarodna razmjena uključuje uvoz i izvoz.

Neto izvoz je izvoz – uvoz dobara i uslugaNeto izvoz je negativan broj kada uvoz premašuje izvoz, a pozitivan kada je izvoz veći od uvoza. Kad zemlja ima pozitivan neto izvoz, ona akumulira stranu imovinu.

Drugu stranu neto izvoza predstavljaju neto strana ulaganja; to je neto domaća štednja u inozemstvu, koja je približno jednaka vrijednosti neto izvoza. Negativan neto izvoz znači da se zemlja zaduživala u inozemstvu, te je stoga imala negativna neto strana ulaganja. Drugim riječima, stranci su davali veliki doprinos domaćim ulaganjima.

U otvorenom gospodarstvu se izdaci neke zemlje ne moraju poklapati s njezinom proizvodnjom.Ukupni domaći izdaci (domaća potražnja) = osobna potrošnja uvećana za domaća ulaganja i potrošnju države. Primjećujemo da ta računica sliči BDP-u; međutim, ona se od BDP-a razlikuje na dva načina:

1) određeni dio domaćih izdataka bit će na dobra proizvedena u inozemstvu – ta dobra su UVOZ2) neki dio domaće proizvodnje bit će prodan u inozemstvu kao IZVOZ

Razlika između nacionalne proizvodnje i domaćih izdataka je upravo neto izvoz!

Zato, kako bi se izračunala ukupna proizvodnja nekog gospodarstva, tj. ukupni BDP, moramo domaćoj potražnji dodati razmjenu.Ukupna domaća proizvodnja = BDP = C + I + G + X

Uvoz je u pozitivnom odnosu s dohotkom i domaćim proizvodom. Kada BDP neke zemlje raste, uvoz u tu zemlju se povećava:

a) zato jer su neke od povećanih kupnji ishod inozemne proizvodnjeb) jer ta zemlja u proizvodnji svojih vlastitih dobara koristi inpute proizvedene u inozemstvu.

Potražnja za izvozom ovisi o relativnoj cijeni stranih i domaćih dobara.

Ako cijena američkih automobila raste u odnosu na japanske automobile, Amerikanci će kupovati više japanskih automobila i manje američkih.

= na opseg i vrijednost izvoza utjecat će domaća proizvodnja i relativne cijene domaćih i stranih dobara.

Izvoz je zrcalna slika uvoza, stoga domaći izvoz ovisi prvenstveno o inozemnoj proizvodnji kao i o cijenama domaćeg izvoza u odnosu na strana dobra.

Model multiplikatora prikazuje kako će promjene u trgovini utjecati na agregatnu potražnju, proizvodnju i zaposlenost.

Postoje 2 glavna makroekonomska elementa u međunarodnoj razmjeni:1. neto izvoz (koji se pridodaje agregatnoj domaćoj potražnji)2. otvoreno gospodarstvo ima drukčije multiplikatore - za privatna ulaganja i domaću državnu potrošnju - jer dio potrošnje otječe u ostatak svijeta (=dodatno istjecanje potrošnje u izvoz).

Uvoz, poput izvoza, ovisi o vanjskim varijablama poput cijena i tečaja. Pored toga, uvoz ovisi o domaćim dohocima i proizvodnji.

Granična sklonost uvozu = povećanje dolarske vrijednosti uvoza za svaki dolar povećanja BDP-a.

GSU je usko vezana uz graničnu sklonost štednji, koja pokazuje koji dio dodatnog dolara dohotka nije potrošen, nego istječe u štednju.

GSU govori koliko dodatne proizvodnje i dohodaka istječe u uvoz.

www.pravokutnik.net

51

Makroekonomska politika i sustav deviznog tečajaMonetarna i fiskalna politika pomažu stabilizirati poslovni ciklus brišući visoke inflacije i padove proizvodnje.

Kako se makroekonomske politike mijenjaju u otvorenom gospodarstvu? Odgovor na to pitanje bitno ovisi o tome ima li zemlja fiksni ili fluktuirajući tečaj.

Kada financijska ulaganja mogu lako teći među zemljama i kada su zakonske prepreke prema financijskim ulaganjima niske, kažemo da zemlje imaju visoku mobilnost financijskog kapitala.

a) FIKSNI TEČAJEVIKljučna značajka zemalja s fiksnim tečajevima i visokom mobilnošću kapitala je to što njihove kamatne stope moraju biti vrlo usko poravnate. Bilo kakvo razmimoilaženje kamatnih stopa između dvije takve zemlje privući će špekulante, koji će prodavati jednu valutu i kupovati drugu sve dok se kamatne stope ne ujednače.

Npr. uzmimo malu zemlju koja veže svoj tečaj uz veću.Budući da su kamatne stope male zemlje određene monetarnom politikom veće zemlje, mala zemlja više nema nezavisnu monetarnu politiku.Monetarna politika male zemlje posvećena je jedino tome da njezine kamatne stope budu poravnate s onima njezinog partnera.

Dakle, ulaganja male zemlje su vanjska varijabla, s obzirom na to da su određena svjetskim kamatnim stopama.

S druge strane, fiskalna politika će u maloj zemlji biti iznimno učinkovita, jer neće biti monetarne reakcije.

b) FLUKTUIRAJUĆI TEČAJEVIOvdje monetarna politika zemlje postaje visoko učinkovita Restriktivna monetarna politika povišava kamatne stope, što privlači sredstva iz inozemstva u domaće vrijednosne papire. Ovo povećanje potražnje za domaćom valutom usmjerava devizni tečaj prema gore. Visoki tečaj domaće valute smanjuje neto izvoz i doprinosi recesiji. Neto učinak ogleda se u smanjenju BDP-a.

Dakle, kad monetarna politika promijeni kamatne stope, to utječe na devizni tečaj i neto izvoz, jednako kao i domaća ulaganja. Monetarno stezanje vodi aprecijaciji tečaja i opadanju neto izvoza (dok monetarno labavljenje čini suprotno).Utjecaj kamatnih stopa na neto izvoz pojačava utjecaj na domaća ulaganja. Stezanje ponude novca snižava domaći proizvod i cijene.

B. MEĐUOVISNOST U GLOBALNOM GOSPODARSTVU

Najvažniji pristup promicanja gospodarskog rasta je osigurati visoke razine štednje i ulaganja.Zemlje koje imaju visoke stope štednje i ulaganja, imaju i natprosječne stope gospodarskog rasta per capita.

No, gospodarski rast uključuje više od samo kapitala; on zahtijeva i usvajanje najboljih tehnoloških praksi, te institucije koje hrane investicije i duh poduzetništva.

U zatvorenom gospodarstvu, ulaganja moraju biti jednaka štednji= ukupna domaća štednja (javna i privatna) zadan je iznos (uz pretpostavku pune zaposlenosti).Nasuprot tome, ulaganja su jako osjetljiva na kamatnu stopu. Više kamatne stope smanjuju potrošnju na stanovanja i opremu za poduzeća.

Pretpostavimo da država poveća svoju potrošnju – povećavajući tako manjak države. Ishod toga je da se realna kamatna stopa povećava kako bi izjednačila štednju i ulaganja, a razina ulaganja opada. = veći manjak države snižava ulaganja u zatvorenom gospodarstvu s punom zaposlenošću.

www.pravokutnik.net

52

U otvorenom gospodarstvu, postoje drugi izvori ulaganja i druge izlazne veličine za štednju.Malo otvoreno gospodarstvo s mobilnim financijskim kapitalom – mora izjednačiti svoju domaću kamatnu stopu sa svjetskom realnom kamatnom stopom. Pri razmjerno visokoj realnoj kamatnoj stopi, domaća štednja premašuje domaća ulaganja, a višak štednje teče u isplativije mogućnosti ulaganja u inozemstvu.

Dakle, neto izvoz je određen ravnotežom između domaće štednje i ulaganja uvećanima za svjetsku kamatnu stopu.

Ovdje tečaj igra bitnu ulogu uravnotežavanja. Promjene deviznih tečajeva su mehanizam putem kojega se štednja i ulaganja prilagođavaju, tj. tečajevi se kreću kako bi se osiguralo da se razina neto izvoza uravnotežuje s razlikom između domaće štednje i ulaganja.

Integracija zemlje u svjetski financijski sustav dodaje novu važnu dimenziju makroekonomskoj politici i uspješnosti. Ključni su zaključci:

Vanjski sektor pruža važan izvor domaćih ulaganja i potencijalan izlaz za domaću štednju

Viša štednja u zemlji – privatna ili javna – vodit će prema višem neto izvozu kao i višim domaćim ulaganjima.

Vanjskotrgovinski saldo neke zemlje prvenstveno je odraz njezina salda nacionalne štednje i ulaganja, a ne njezine apsolutne proizvodnosti ili blagostanja.

Prilagodbe u trgovinskim računima neke zemlje zahtijevaju promjenu u domaćoj štednji ili ulaganjima.

Dugoročna kretanja relativnih cijena neke zemlje, često kroz promjenu tečaja, donijet će prilagodbe vanjskotrgovinskih računa.

Promicanje rasta u otvorenom gospodarstvuDugoročno je najvažniji način povećanja domaćeg proizvoda per capita i životnog standarda – osiguravanje da država usvoji najbolje tehnike za svoje proizvodne procese. Mala je korist od visokih ulaganja ako se ulaže u pogrešnu tehnologiju.

Drugi važan skup politika su trgovinske politike; sustav otvorene razmjene promiče konkurentnost i usvajanje najboljih tehnologija. Držanjem carina i drugih trgovinskih prepreka niskima, zemlje mogu osigurati da domaća poduzeća osjete poticaj konkurencije.

Neopipljivi kapital je jednako važan kao i fizički kapital. Tu se misli prije svega na ljudski kapital; treba ulagati u obrazovanje.Mnoge zemlje imaju zalihe prirodnih bogatstava kojima također moraju pažljivo upravljati kako bi osigurali najveće prinose od tih bogatstava.

Jedan od najsloženijih čimbenika u rastu neke zemlje uključuje imigraciju i emigraciju.

Jedan od najvažnijih utjecaja tiče se institucija tržišta. Najuspješnija otvorena gospodarstva pružila su sigurno okruženje za ulaganja i poduzetništvo: to uključuje učvršćivanje vlasničkih prava, vladavinu prava općenito, prava intelektualnog vlasništva, borba protiv korupcije, itd. Zemlje koje imaju nestabilne institucije, pate od „bijega kapitala“.

Stabilna makroekonomska klima – znači da su porezi razumni i predvidivi, te da je inflacija niska. Bitno je da su devizni tečajevi relativno stabilni, s konvertibilnošću koja omogućava jednostavan i jeftin ulaz i izlaz iz domaće valute.

www.pravokutnik.net

53

C. MEĐUNARODNA EKONOMSKA PITANJA NA POČETKU STOLJEĆA

Konkurentnost se odnosi na opseg u kojem se dobra neke zemlje mogu natjecati na tržištu; to najviše ovisi o relativnim cijenama domaćih i stranih proizvoda.

Proizvodnost je različit pojam; ona se mjeri količinom proizvodnje po inputu. Proizvodnost je u temeljima rasta životnog standarda u zemlji: realni dohodak zemlje raste zajedno s rastom proizvodnosti.

Izvor konkurentnosti: zemljama nije svojstveno da su nekonkurentne. One postaju nekonkurentne kad njihove cijene ispadaju iz ravnine s cijenama njihovih trgovinskih partnera.

Konkurentnost je važna za trgovinu, ali nema istinski odnos s razinom ili rastom realnih dohodaka.

***Studije razlika u proizvodnosti među zemljama naglašavaju važnost konkurencije i orijentiranosti prema van. Bitan vid politike je prisiliti domaće industrije da se natječu s vodećim tehnologijama i poduzećima u pojedinoj industriji najsigurniji je put prema visokoj proizvodnosti izlaganje domaće industrije svjetskim tržištima i omogućavanje stroge konkurencije s drugim poduzećima, koja su usvojila najnaprednije tehnologije.

Europska monetarna unijaIdealni sustav deviznog tečaja je onaj koji omogućava visoku predvidivost relativnih cijena, dok stabilizira gospodarstvo koje se suočava s ekonomskim šokovima.

Zemlje EU odlučile su se za sustav fiksnih deviznih tečajeva i potom kroz E.M.U. skovale zajedničku valutu, euro.

Jedna od implikacija fiksnih deviznih tečajeva i otvorenih granica je ta da se zemlje moraju odreći nadzora nad domaćim kamatnim stopama.

Gubitak nadzora nad monetarnom politikom ne bi bio poguban tijekom normalnih razdoblja, ali za vrijeme kriza zajednička kamatna stopa bi mogla dovesti do toliko različitih stopa inflacije i nezaposlenosti da bi zemlje u toj recesiji mogle poželjeti devalvirati svoje tečajeve.

Osnovno proturječje fiksnih deviznih tečajeva je: Zemlja ne može istodobno imati (a) fiksni, a prilagodljivi tečaj, (b) slobodno kretanje financija i kapitala, i (c) neovisnu domaću monetarnu politiku.

Sustav fiksnog deviznog tečaja sklon je razornom špekulativnom napadu ako financijski kapital teče slobodno među zemljama. Zašto? Fiksni, ali prilagodljivi devizni tečaj podložan je napadu kada špekulanti vjeruju da su promjene u deviznom tečaju nemonovne; ako je vjerojatno da će valuta devalvirati, špekulanti će brzo početi prodavati tu valutu.Ponuda valute raste, a potražnja opada.

***Monetarna politika EU povjerena je Europskoj središnjoj banci koja provodi monetarnu politiku za zemlje koje su prihvatile euro.ESB određuje kamatne stope za euro.Vodi se poveljom o provođenju „stabilnosti cijena“ kao svojim primarnim ciljem.

Troškovi i koristi E.M.U.Zagovornici M.U. vide važne koristi:

pod zajedničkom valutom, nestabilnost tečaja unutar EU bit će smanjena na nulu primarni rezultat bit će smanjenje troškova transakcija među zemljama učinkovitija raspodjela kapitala među zemljama

Skeptici M.U. ukazuju na troškove takve unije:

www.pravokutnik.net

54

- glavna je zabrinutost da će pojedine zemlje izgubiti korištenje monetarne politike i deviznog tečaja kao alata za makroekonomske prilagodbe. Ovo pitanje se tiče optimalnog valutnog područja.

- Optimalno valutno područje je ono čije regije imaju visoku pokretljivost rada ili imaju zajedničke i sinkronizirane šokove agregatne ponude ili potražnje. Značajne promjene deviznog tečaja nisu nužne kako bi se osiguralo brzu makroekonomsku prilagodbu.

- smatra se kako EU nije optimalno valutno područje, zbog rigidnosti njenih struktura nadnica i zbog niskog stupnja mobilnosti radnika među zemljama.

SAŽETAKA. MEĐUNARODNA RAZMJENA I GOSPODARSKA AKTIVNOSTOtvoreno gospodarstvo je ono koje se uključuje u međunarodnu razmjenu dobara, usluga i ulaganja. Izvoz su dobra i usluge prodane kupcima izvan zemlje, dok uvoz predstavlja ona kupljena od stranaca. Razlika između izvoza i uvoza = neto izvoz.

Domaća potražnja se sastoji od osobne potrošnje, ulaganja i potrošnje države (C+I+G). Kako bi dobili BDP, izvoz se mora dodati a uvoz oduzeti, tako da je BDP = C+I+G+X, gdje je X neto izvoz.Uvoz je određen domaćim dohotkom i proizvodnjom, zajedno s cijenama domaćih dobara u odnosu na cijene stranih dobara; izvoz je zrcalna slika određena stranim dohotkom i proizvodnjom zajedno s relativnim cijenama.Dolarsko povećanje uvoza za svaki dolar povećanja BDP-a zove se granična sklonost uvozu.

Međunarodna razmjena ima učinak na BDP sličan učinku ulaganja ili potrošnje države.Kako neto izvoz raste, povećava se agregatna potražnja za domaćom proizvodnjom. Neto izvoz stoga ima učinak multiplikatora na količinu proizvodnje. Ali u otvorenom gospodarstvu multiplikator izdataka bit će manji nego u zatvorenom gospodarstvu zbog istjecanja potrošnje u izvoz.(multiplikator izdataka = povećanje BDP-a do kojeg bi dovelo povećanje izdataka za jedan dolar)Jasno, multiplikator otvorenog gospodarstva manji je od multiplikatora zatvorenog gospodarstva u kojem je granična sklonost uvozu = 0.

Djelovanje monetarne politike ima nove implikacije u otvorenom gospodarstvu. Važan primjer je djelovanje monetarne politike u malom otvorenom gospodarstvu koje ima visok stupanj mobilnosti kapitala. Takva zemlja mora ujednačiti svoje kamatne stope s onima u zemljama za koju veže svoj devizni tečaj. To znači da zemlje koje imaju fiksni tečaj – gube svoju nezavisnu monetarnu politiku. Nasuprot tome, fiskalna politika postaje moćan instrument zato što fiskalni poticaj nije poništen promjenama u kamatnim stopama.

Otvoreno gospodarstvo s fluktuirajućim tečajem može iskoristiti monetarnu politiku za makroekonomsku stabilizaciju koja djeluje neovisno o drugim zemljama. U tom slučaju međunarodna veza dodaje domaćem monetarnom mehanizmu drugi snažni kanal. Restriktivna monetarna politika vodi do viših kamatnih stopa privlačeći strani financijski kapital i vodeći do povećanja (aprecijacije) tečaja. Aprecijacija tečaja utječe na smanjivanje neto izvoza tako da ovaj utjecaj pojačava kontrakcijski utjecaj viših kamatnih stopa na domaća ulaganja.

B. MEĐUOVISNOST U GLOBALNOM GOSPODARSTVUDjelovanje na globalnom tržištu dugoročno pruža nova ograničenja i prilike za zemlje da poboljšaju svoj gospodarski rast. Možda najvažniji element odnosi se na štednju i ulaganja, koja su jako mobilna i odgovaraju na poticaj i investicijsku klimu u različitim državama.

Vanjski sektor pruža drugi izvor za štednju i drugi izlaz za ulaganja. Viša domaća štednja povećat će zbroj domaćih ulaganja i neto izvoza.

Neto izvoz = privatna štednja + štednja države - domaća ulaganja

Dugoročno trgovinska pozicija neke države prvenstveno odražava stope njezine nacionalne štednje i ulaganja. Smanjenje trgovinskog manjka zahtijeva promjenu domaće štednje i ulaganja. Važan mehanizam za dovođenje trgovinskih tijekova u ravninu s domaćom štednjom i ulaganjima je devizni tečaj.

Pored promicanja visoke štednje i ulaganja, zemlje povećavaju svoj rast kroz široki raspon politika i institucija. Važna je stabilna makroekonomska klima, snažna prava vlasništva (za ulaganja i intelektualno vlasništvo),

www.pravokutnik.net

55

konvertibilna valuta (s malo restrikcija koje se odnose na financijske tijekove) te politička i ekonomska stabilnost.

C. MEĐUNARODNA EKONOMSKA PITANJA NA POČETKU STOLJEĆAKonkurentnost se odnosi na to koliko se dobro proizvodi neke zemlje mogu natjecati na globalnom tržištu, a određena je prvenstveno relativnim cijenama.Proizvodnost označava razinu proizvodnje po inputu.Realni dohoci i životni standard ovise prvenstveno o proizvodnosti, dok trgovina i pozicija tekućeg računa ovisi o konkurentnosti. Ne postoji uska veza između konkurentnosti i proizvodnosti.

Fiksni tečajevi su izvor nestabilnosti u svijetu visoko mobilnog financijskog kapitala. Temeljno je proturječje fiksnih tečajeva: zemlja ne može istodobno imati fiksni, ali prilagodljivi tečaj; slobodno kretanje kapitala i financija; te neovisnu domaću monetarnu politiku.

Europske zemlje su odlučile prijeći na „vrlo čvrsti“ fiksni tečaj u zajedničkoj valuti i jedinstvenoj središnjoj banci. Zajednička valuta je prikladna kada regija čini optimalno valutno područje.Zagovornici Europske monetarne unije ukazuju na poboljšanu predvidivost, niže troškove transakcija i potencijal za bolju raspodjelu kapitala. Skeptici E.M.U. su zabrinuti da će zajednička valuta – poput svakog sustava neopozivo vezanog tečaja – zahtijevati fleksibilne nadnice i cijene kako bi se prilagođavalo makroekonomskim šokovima.

34. EKONOMSKE POLITIKE ZA RAST I STABILNOST

Države se služe proračunima kako bi planirale i nadzirale svoje fiskalne poslove. Proračun pokazuje planirane izdatke za državne programe i očekivanu dobit od poreznog sustava za danu godinu.

Proračun obično sadrži popis specifičnih programa (obrazovanje, soc. skrb, obrana, itd.) kao i porezne izvore (porez na dohodak, porezi za soc. osiguranje, itd.)

Proračunski višak se javlja kada svi porezi i drugi prihodi premašuju rashode države u jednoj godini.Proračunski manjak se javlja kada rashodi premašuju poreze.Kada su prihodi i rashodi jednaki tijekom danog razdoblja – država ima uravnoteženi proračun.

Kada se država susreće s manjkom proračuna, mora posuditi od javnosti ne bi li platila svoje račune. Kako bi posudila, država izdaje obveznice, kojima se obvezuje da će isplatiti novac u budućnosti.

Državni dug (ili javni dug) sastoji se od ukupnih ili akumuliranih posudbi države; to je ukupna novčana vrijednost državnih obveznica.

Neto dug (ili dug koji drži javnost) isključuje dug same države. U vlasništvu je kućanstava, banaka, poduzeća i drugih nedržavnih subjekata. Ukupni ili bruto dug je jednak neto dugu uvećanom za državne obveznice.

Javni dug je stanje obveza države. Manjak je tijek novog duga koji se stvara kada država troši više nego što prikupi kroz poreze.

Stvarni proračun bilježi stvarne novčane rashode, prihode i manjke u danom razdoblju.Strukturni proračun računa koliki bi bili državni prihodi, rashodi i manjak ako gospodarstvo ostvaruje potencijalnu proizvodnju.Ciklički proračun je razlika između stvarnog proračuna i strukturnog proračuna. On mjeri utjecaj poslovnog ciklusa na proračun, uzimajući u obzir učinak poslovnog ciklusa na prihode, rashode i manjak.

Na nacionalnu ravnotežu štednje i ulaganja prvenstveno utječe strukturni proračun.

Unutarnji javni dug duguje zemlja svojim vlastitim rezidentima.Inozemni dug javlja se kad stranci posjeduju dio imovine zemlje.

www.pravokutnik.net

56

Unutarnji dug zahtijeva plaćanje kamata držateljima obveznica, te se porezi u tu svrhu moraju nametnuti.

Možda najozbiljnija posljedica velikog javnog duga jest da on premješta kapital iz nacionalnih zaliha privatnog bogatstva = ritam gospodarskog rasta se usporava i budući životni standard smanjuje.

Učinak javnog duga je da ljudi akumuliraju državni dug umjesto privatnog kapitala, a privatni dionički kapital u zemlji će biti zamijenjen državnim dugom.

Što se tiče dugoročnog utjecaja velikog javnog duga na gospodarski rast, najvažnije je sljedeće:veliki javni dug teži smanjiti rast potencijalne proizvodnje zbog toga što premješta privatni kapital, povećava neučinkovitost uzrokovanu oporezivanjem i prisiljava državu da smanji potrošnju kako bi održala svoje inozemno posuđivanje.

Fiskalna politika djeluje različito ovisno o vremenskom razdoblju (na kratki/dugi rok):

Veća potrošnja i niže porezne stope kratkoročno teže povećati agregatnu potražnju, te time povećati proizvodnju i smanjiti nezaposlenost.

Veća potrošnja i niže porezne stope dugoročno teže smanjiti stopu rasta gospodarstva.

SAŽETAKA. GOSPODARSKE POSLJEDICE DRŽAVNOG DUGAProračuni su sustavi kojima se vlade služe kako bi planirale i nadzirale prihode i rashode.Proračuni su u višku (ili manjku) kada država ima prihode veće (ili manje) od svojih rashoda.Makroekonomska politika ovisi o fiskalnoj politici, koja obuhvaća ukupno kretanje potrošnje i poreza.

Stvarni proračun se dijeli na strukturnu i cikličku sastavnicu.Strukturni proračun računa koliko će država prikupiti i potrošiti ako gospodarstvo funkcionira na razini svojih potencijalnih izlaznih veličina.Ciklički proračun uzima u obzir učinak poslovnog ciklusa na porezne prihode, rashode i manjak. Kako bismo ocijenili fiskalnu politiku, trebali bismo obratiti pozornost na strukturni deficit; promjene u cikličkom deficitu rezultat su promjena u gospodarstvu dok su strukturni deficiti uzrok promjena u gospodarstvu.

Javni dug predstavlja akumulirane posudbe od javnosti. To je zbroj prošlih manjaka.Mjera veličine duga je omjer duga i BDP-a.

Kod razumijevanja utjecaja javnog proračunskog manjka i javnog duga, ključno je razlikovati kratki i dugi rok. Veliki manjci mogu povećati proizvodnju u kratkom roku, dok u dugom roku smanjuju proizvodnju.

Da posuđujemo u inozemstvu za potrošnju i obvezujemo buduće naraštaje da plate kamatu i glavnicu za takav inozemni dug, naši bi se potomci našli u situaciji da žrtvuju potrošnju kako bi održavali taj dug. Ako pak budućim naraštajima ostavimo unutarnji dug, ali bez promjene u količini kapitala, postoje različiti unutarnji učinci, ali ne smije ga se pobrkati s dugovanjem novca drugoj državi.

Gospodarski rast se može usporiti ako državni dug premješta kapital. Taj sindrom se pojavljuje kada ljudi nadomješćuju javni dug za kapital ili privatnu imovinu smanjujući tako privatnu količinu kapitala gospodarstva.Veći javni dug može dugoročno usporiti rast potencijalne proizvodnje i potrošnje zbog troškova održavanja vanjskog duga, zbog neučinkovitosti koje proizlaze iz oporezivanja kako bi se platile kamate na dug i opadajuće akumulacije kapitala, što dolazi od premještanja kapitala.

B. STABILIZIRANJE GOSPODARSTVAPostoje dva načina oblikovanja monetarne i fiskalne politike:

1) odgovarajućom razinom agregatne potražnje upravljanje potražnjom; odnosi se na aktivno korištenje monetarne i fiskalne politike kako bi se utjecalo na razinu agregatne potražnje.

2) najboljom monetarno-fiskalnom kombinacijom promjena fiskalno-monetarne kombinacije pristup je koji osnažuje jednu politiku dok olabavljuje drugu, na način da agregatna potražnja, a time i ukupna proizvodnja ostaju nepromijenjeni.

Kombinacija monetarne i fiskalne politike (mijenjanjem kombinacije poreza, potrošnje države i monetarne politike) država pomaže odrediti sastav BDP-a.

www.pravokutnik.net

57

Strategija visokih ulaganja tražila bi proračunske viškove s niskim realnim kamatnim stopama.

Novost je u monetarnoj politici „ciljanje inflacije“ – to je fleksibilni sustav, temeljen na pravilima, koji postavlja srednjoročni cilj inflacije dopuštajući kratkoročnu fleksibilnost kada gospodarski šokovi čine postizanje krutog cilja inflacije preksupim.

C. GOSPODARSKI IZGLEDI U NOVOM STOLJEĆU„Proizvodnost nije sve, ali je dugoročno ona gotovo sve“.Sposobnost zemlje da unaprijedi svoj životni standard tijekom vremena, ovisi o njezinoj sposobnosti da unaprijedi tehnologije i kapital koji upotrebljava radna snaga.

Promicanje gospodarskog rasta kao nužnu posljedicu ima unapređenje tehnologije. Znatna uloga države je da osigura slobodna tržišta, zaštiti prava intelektualnog vlasništva, promiče snažnu konkurenciju te podupire temeljnu znanost i tehnologiju.

www.pravokutnik.net

58