Ekologija i ekološki problemi

Termin ekologija je prvi puta upotrijebljen 1866 godine od stranje njemačkog biologa Ernsta Heinricha Haeckela i ima korijen u grčkoj riječi „oikos“( kuća), što je potpuno isti korijen kao i kod riječi ekologija što bi impliciralo proučavanje ekonomije u prirodi. Kako ekološki problemi postaju sve više javno popraćeni, ekologija je postala poprilično uopćena riječ usprkos njenom izvornom znanstvenom karakteru.

Objekt ekologije je proučavanje povezanosti između biljaka i životinja, sa njihovom fizičkom i biološkom okolinom, a ekologija se kao zasebna znanost razvila kao grana biologije. Prvo razjasnimo razliku između fizičke i biološke okoline. Pojam fizička okolina obuhvaća svjetlost i toplinu, atmosferu, vodu, vjetar, kisik, ugljični dioksid i sastojke tla dok biološka okolina obuhvaća životinje i biljke. Dakle cilj ekologije nije samo proučavanje raznih živih organizama, već i okoline u kojoj ti živi organizmi žive, odnosno sve faktore koji mogu utjecati ili koji utječu na život živih organizama u njihovoj prirodnoj okolini iz čega se jasno vidi da je riječ o kompleksnoj i veoma obuhvatnoj disciplini. Budući je ekologija izuzetno kompleksna disciplina, potrebne su joj druge discipline poput hidrologije, klimatologije, oceanografije, kemije, geologije i mnogih drugih da bi se mogla u potpunosti shvatiti i proučavati.

Početak moderne ekologije obično se povezuje sa Charlesom Darwinom i njegovom teorijom evolucije i prirodne selekcije gdje je između ostalog ukazao na čvrstu povezanost između životinja i njihovog prirodnog staništa. No ta čvrsta povezanost često se narušava od strane ljudi koji smatraju da Zemlja ima jedinu svrhu da služi njima u udovoljavanju njihovih potreba, a u čije planove obično ne ulazi i briga za životinje i biljke koje su prije živjele na mjestima koje su ljudi zauzeli i prilagodili svojim potrebama. Nažalost homocentrični sustav po kojoj sva prirodna dobra služe samo iskorištavanju od strane ljudi još je uvelike prisutan u svjetskoj filozofiji, iako se mora priznati kako se sve više naglašava i ekocentrični sustav sa polazištem u ekosistemu, odnosno ukupnosti živih i neživih organizama na zemlji. Uostalom to je i glavni razlog zašto je danas broj ugroženih životinja izuzetno velik, zašto se uništavaju šume diljem svijeta i zašto možemo vidjeti onečišćenje u gotovo svakom dijelu svijeta.

Najveća zagađenja na svijetu nastaju zbog fosilnih goriva. Moderno društvo je jednostavno nezamislivo bez benzina, nafte i ugljena koji dominiraju industrijskim svijetom. Umjesto da se vlade bogatih država što više okrenu iskorištavanju alternativnih i obnovljivih izvora energije kao što su energija vjetra, energija sunca, energija vode i geotermalna energija one su uglavnom više okrenute smanjenju zagađenja nastalog uporabom fosilnih goriva kao što je primjerice uvođenje bezolovnog benzina. Alternativni izvori energije, ako se i koriste, koriste se samo u bogatim zemljama koje tako nastoje spriječiti odnosno umanjiti zagađenje u vlastitoj zemlji i to često na račun siromašnih država u čija područja se prebacuju prljave industrije, a oni samu nemaju ni dovoljno sredstava ni dovoljno znanja za bilo kakvo razmišljanje o ekologiji, već ovise o zastarjelim zagađujućim tehnologijama bogatijih zemalja.

Ljudi još uvijek usprkos primjetnom povećanju ekološke svijesti ne vide da su sami odgovorni za očuvanje planeta Zemlje jer je očito jako teško priznati vlastite greške i nastojati ih ispraviti. No nešto se mora poduzeti da se sačuva planet te su se počeli osjećati i neki pomaci na tom polju tako da situacija nije sasvim bezizlazna. Također je trenutno teško, gotovo nerealno očekivati razvijenu ekološku svijest od stanovnika siromašnih zemalja jer je njihov primarni cilj preživljavanje, a ekologija im nije ni na kraj pameti, a tako će ostati i

dalje ukoliko se bogate zemlje budu i dalje bavile samo svojim ekološkim problemima, a zanemarivale stanje u siromašnim zemljama. U stvari je za početak rješavanja ekoloških problema potrebna jedna globalna akcija, jer pojedinačne akcije nisu i ne mogu biti dovoljne na globalnom planu. Da bi se uspjelo u tome nije potrebna strategija ekstremnih poklonika ekologije koji su mišljenja da bi se svijet trebao vratiti na razdoblje prije Jamesa Watta, odnosno prve industrijske revolucije, te se odreći svih prednosti moderne tehnologije. Naprotiv moderne tehnologije bi se morale koristiti na način koji bi omogućio sklad između ekologije i industrije što znači da bi naglasak trebao biti na uporabi energetskih izvora koji najmanje zagađuju okoliš, odnosno prije spomenutih obnovljivih izvora energije. Moderne tehnologije mogu se pozitivno iskoristiti u sprečavanju ekoloških katastrofa, nadzoru nad ugroženim životinjama, sprečavanju nastanka ekoloških katastrofa i cjelokupnom razvoju ekosistema, samo ih treba usmjeriti u tim pravcima.

Krajnje je vrijeme da se čovječanstvo u potpunosti posveti očuvanju svog prirodnog staništa, odnosno planeta Zemlje, koja je već do te mjere narušena zagađivanjem i uništavanjem okoliša da smo i sami postali svjedoci negativnih posljedica od kojih je svakako najočitija globalna promjena klime koja u zadnje vrijeme dobiva sve više medijskog prostora. Također je prijeko potrebna i odgovarajuća zakonska podrška koja bi trebala u stopu pratiti razvoj novih tehnologija dopuštajući uporabu onih tehnologija koje ili uopće nemaju ili imaju minimalne negativne posljedice na prirodu, odnosno okoliš. Od pasivnog promatranja nema koristi, a i dovoljno smo se već nagledali ekoloških katastrofa. Vrijeme je da se krene u akciju spašavanja našeg planeta, možda čak i krajnje vrijeme.

ekoloskiproblemi.blogspot.com

Globalno zagrevanje – najveći neprijatelj čovečanstva

Industrijska era koja je doživela najveći procvat sredinom 20. veka ljudima je znatno olakšala život i unapredila životne standarde. Nagli razvoj saobraćaja i telekomunikacija omogućili su da se putuje na udaljene destinacije i komunicira sa ljudima iz svih delova sveta, a pre svega doprineli su razvoju turizma i svetske trgovine i ekonomije.Uporedo sa ubrzanim razvojem industrije ljudi su počeli i da ubrzavaju svoj životni tempo i menjaju do tada „usporene“ navike. Automobili su zamenili bicikl i pešačenje, telefoni su zamenili pisma, a brza hrana zamenila  je kuvanu. Sve se rešavalo i završavalo u hodu, pa su se i otpatci bacali usput. U toj brzini čovečanstvo nije razmišljalo o posledicama onoga što je samo stvorilo da bi „naizgled“ poboljšalo život. Danas, nakon više od pet decenija naglog industrijskog razvoja, kada su ugljen-dioksid i drugi štetni gasovi iz mnogobrojnih fabričkih dimnjaka i automobila okupirali Zemljinu atmosferu, kada više nema mesta za otvaranje novih deponija, kada je veliki deo šuma koje proizvode kiseonik posečen i kada su kao posledica svega toga nastupile neočekivane klimatske promene koje ugrožavaju život na Zemlji, čovečanstvo se hvata za glavu.

Globalno zagrevanje – glavni meteorolog

Mnogi klimatolozi predviđaju da će ekstremni vremenski uslovi sa zagrevanjem planete postati uobičajeni. Posledice toga su rekordne vrućine u Rusiji, teške padavine u Pakistanu i katastrofalna klizišta i odroni Kini. Privatna organizacija za proučavanje životne sredine ukazuje da će se tokom zagrevanja planete, povećati i padavine i suše.

Prirodni regulatorni mehanizmi su opasno narušeni i sada imamo posledice takvog stanja. Sve izraženije ekstremne klimatske promene jasno ukazuju na to, bilo da su to maksimalne temperature (porast prosečnih i maksimalnih temperatura skoro na svim delovima planete), nagle promene vremena u okviru istog ili na prelazu godišnjih doba, ili pojave poput suša, požara, poplava, uragana, tajfuna i tornada, lokalnih jakih nepogoda sa kišom i ledom, itd.

Posledice globalnog zagrevanja

Posledice globalnog zagrevanja svakog dana su sve vidljivije. Prirodne katastrofe i vremenske nepogode sve više uzimaju maha i uništavaju život na Zemlji. Najtoplije leto 2003. godine odnelo je u Evropi 30.000 ljudskih života, a sada je taj broj neuporedivo veći. Ekstremne suše, nezapamćene poplave i požari i zabrinjavajuće temperaturne oscilacije glavne su teme stručnih izveštaja koji govore o klimatskim promenama i globalnom zagrevanju.

Svetsku ekološku javnost posebno zabrinjava podizanje nivoa mora, što već danas pokazuje štetne efekte. Ledeni pokrivač tanji je pet-šest metara, a istraživanja pokazuju da se na Grenlandu debljina leda smanjuje velikom brzinom. Otapanje lednika i rast nivoa mora potopiće priobalna područja i sva manja ostrva. Podizanje nivoa mora od jednog metra, predviđen do 2050. godine, potopiće gradove poput Venecije i Sankt Petersburga, ali i čitavu Okeaniju, Bangladeš, Holandiju, sliv reke Po u Italiji, američke obale i druge niske priobalne oblasti, dok su neka tropska ostrva u južnom Pacifiku već danas raseljena zbog potapanja.

Što je ekosustav?

Ekosustav je skup biotskih i abiotskih elemenata i procesa koji imaju utjecaja na ponašanje i život određene jedinke u definiranom prirodnom okruženju. Svaki ekosustav ima svoje karakteristične biotske i abiotske elemente i svako dodavanje novih elemenata u taj sustav često zna imati vrlo negativne posljedice, a u ekstremnim slučajevima čak može doći do izumiranja pojedinih vrsta koje su živjele u tom ekosustavu. Zbog toga vrlo je važno očuvati ekosustave u trenutnom stanju bez unosa dodatnih elemenata koji mu mogu naškoditi.

Ukoliko se ne može izbjeći dodavanje novih elemenata u neki ekosustav onda je vrlo važno pokušati smanjiti utjecaj tih novih elemenata i time izbjeći moguće katastrofalne posljedice jer ipak priroda zna najbolje gdje pripada pojedina vrsta. Prirodni odabir je dovoljno dobro utjecao na prirodnu raznolikost i prirodni sklad vrsta, pa nema potrebe da ljudi pokušaju to popraviti ili učiniti boljim. Uz to sve su se vrste dobro prilagodile svojim prirodnim staništima i zbog toga gotovo svaka čovjekova intervencija u ekosustavu ima više negativnih od pozitivnih posljedica.

Uz to, proces prirodne selekcije obično traje izuzetno dugo i time se daje postojećim vrstama dovoljno vremena da se prilagode novonastalim situacijama na vrijeme, a to je možda i glavni razlog zašto je prirodna selekcija bolja od utjecaja čovjeka na selekciju. Kad čovjek radi selekciju onda obično pokušava pomoći određenoj vrsti i time zapravo ta određena vrsta dobije velike konkurentne prednosti u jako malom vremenskom periodu u odnosu na ostale sudionike u ekosustavu, pa se ostali sudionici ekosustava ne stignu prilagoditi i time oni postaju ugroženi.

Važnu ulogu u očuvanju okoliša i ekosustava ima konvencija o prirodnoj raznolikosti koja je ratificirana u 175 država i koja definira načine zaštite ekosustava, prirodnih naseljenika tih sustava i očuvanja prirodne raznolikosti sustava. Ova konvencija definira ekosustav kao

dinamičku složenost biljaka, životinja, zajednice mikroorganizama i njihove beživotne okoline u interakciji kao jednu funkcionalnu zajednicu.

Pojam ekosustav prvi je put korišten u publikaciji britanskog ekologa Arthura Tansleya 1935 godine, a sam pojam izmislio je pet godina prije toga njegov kolega Roy Clapham. Izuzetni napredak u proučavanju ekosustava napravljen je istraživanjima koje je obavio tim sa više od tisuću članova, a istraživanje se bavilo procjenama ekosustava na Zemlji. Rezultati tih istraživanja nisu bili pozitivni kako se očekivalo jer su znanstvenici zaključili da su ljudi u zadnjih pedeset godina napravili više štete u ekosustavu nego u cijeloj povijesti.

krize.medijskestudije.org