d o p i s n a t e o l o g i j a UVODNI TEČAJ “PUT”

Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 3l, telefon: (041) 38-446 Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik Instituta Odgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31 Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost", 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, pp.434

Pismo XV

15. CRKVA ZA LJUDE

“Crkva je u Kristu kao sakramenat ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja

s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda” (LG,1).

“Nismo gospodari naše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1,24).

“I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge”. (Mk 10,44-45).

Pristup Crkva je pozvana na služenje. Koje mogućnosti ima Crkva (kao cjelina odnosno pojedini kršćani) da ispuni tu svoju zadaću služenja ljudima?

Da li ste već sami mogli iskusiti blagoslov djelatnosti Crkve? Da možebit nisu crkveni propusti i promašaji i Vama jasnije očitovali u čemu se sastoji njezino pravo i izvorno poslanje?

Nadovezanost i pregled

Crkva je pozvana služiti ljudima i svijetu. Dok je sakramentalni život (pisma br.13 i 14) pridržan pretežno čisto crkvenom području, propovijedanje i služenje u ljubavi sežu izvan granica same crkve. Najprije moramo orisati specifičnu zadaću Crkve u svijetu (15.1); zatim je potrebno pojasniti kako i u kojem smislu shvaća Crkva tu svoju zadaću služenje (15.2). Temeljna služba Crkve jest navješćivanje Riječi Božje koja joj je povjerena (15.3) ono prati, potvrđuje i u stanovitom se smislu ostvaruje u služenju u ljubavi (15.4).

XV/2

Uvodni tečaj

15.1 PONUDA SPASENJA SVIJETU

15.1.1 Crkva i svijet

“Svjetovnost” Crkve

Svijet – dobar i zao

Pored pojma “svijet” misli se na čovjekov svijet, svijet kome čovjek daje svoj biljeg. Bilo bi prikraćeno, a protuslovilo bi i kršćanskom vjerovanju i stvaranje i otkupljenje, kad bismo svijet smatrali zlim i bezbožnim. Ipak moramo biti duboko svjesni da su i svijet i čovjek prožeti lomnošću i slabošću. Ne susrećemo se s “dobrim” Božjim stvorenjem, već trajno sa svijetom koji je zaražen čovjekovom slabošću, grijehom i njegovom krivnjom. Podrobnije tumačenje situacije tog svijeta dolazi u slijedećem pismu (br.16).

Crkva: u svijetu ali ne od svijeta

Crkva – utjelovljenje

Crkva se nalazi u napetom odnosu prema tom svijetu. I ona sama dio je svijeta ukoliko je uzeta od ljudi. I ona sama ima udjela u krivnji i zakazanjima ljudi (usp.10.2.3) Ta ljudskost Crkve jedna je specifična posljedica i pojašnjavanje Božjeg Utjelovljenja: ulazak boga u ovaj naš svijet doživljava svoju zenitnu točku u trajnom djelovanju uskrsloga Krista u svojoj (tj. ovoj stvarnoj premda uskoj, ograničenoj i “svjetovnoj”) Crkvi.

Okolnost da postoji stupnjevita pripadnost Crkvi upozorava nas da ne povlačimo oštru granicu između Crkve i onih koji se nalaze “izvana” koji tvore “svijet”.

"Bogočovječanski” značaj Crkve

“ Makar je Crkva “ljudska – i previše ljudska”, “svjetovna – i previše svjetovna”, makar se ona takvom očituje, ipak ona na neki način stoji sučelice svijetu; Crkva prima od svijeta, ali ona mora ispuniti i svoje određeno poslanje u svijetu. Svoj iskonski život te snagu za svoje poslanje i nalog crpi ona iz Boga, iz života uskrsloga Gospodina i dara njegova Duha.

XV/3

Uvodni tečaj

Posljedice za zadaću Crkve

Taj dijalektički odnos Crkve prema svijetu određuje ujedno i način na koji Crkva treba da posreduje spasenje svijetu. Crkva mora biti svjesna svoga svjetovnog značaja; njezino svjedočanstvo samo je onda vjerodostojno ako se sa svijetom solidarizira i ako ima razumijevanja za sve ljudsko. S druge strane, ona je dužna ponuditi i odjelotvoriti u ovom svijetu i ljudima u svijetu puninu i ispunjenje koje premašuje sva ljudska i očekivanja i mjerila.

15.1.2. Čovjek u potrazi za “spasenjem”

“Spasenje” – uspio život

Čovjekova su očekivanja i želje tako različne kao što su različni i sami ljudi i njihove životne situacije. Nadanja bolesnika usmjerena su prema tjelesnom ozdravljenju; onaj tko trpi od vanjskih prisila, želi ih se osloboditi; tko nije ljubljen, taj čezne da bude ljubljen i da uzvrati ljubav. Ali bolesnik nakon ozdravljenja od fizičke bolesti može se ponovno osjećati bolesnim, neiskupljenim te čeznuti za dubljim ispunjenjem svoga života. Čovjekova nadanja i želje mogu se uokviriti jedinstvenim pojmom “spasenja”. Čovjek je spašen onda kad mu život uspije – i u svojemu velikom nacrtu i u mnogim malim koracima; čovjek je “spašen” onda kad mu je život posve sređen.

Pitanje spasenja čovječanstva

Uspjelo društvo

Pitanje spasenja postavlja se na obzorju cjelokupnog čovjekova života, štoviše, cjelokupne ljudske zajednice. Ne uspiju li naši društveni odnosi, ni “privatni” život nije zdrav.

Nadalje, danas nas sve s posebnom žestinom pokreće pitanje smisla povijesti čovječanstva i svijeta. Ljudi su i međusobno a i s cijelim s cijelim svijetom povezani na život i smrt. Život pojedinca može uspjeti samo u ozračju pravog reda, poretka i mira među narodima.

Može li Kristova poruka, povjerena Crkvi, dati odgovora na ta mnogostruka pitanja o spasenju? Koje su predodžbe Crkve o spasenju? Mogu li se one uskladiti s ljudskim iščekivanjima? Mogu li ljudi i poruku Crkve doživjeti kao ispunjenje svojih pitanja i nadanja?

XV/4

Uvodni tečaj

15.1.3 “Spasenje” u poimanju kršćanskog vjerovanja

Oslobođenje za pravi život kao iskonski doživljaj spasenja

Spasenje po Bibliji

Cjelovito spasenje

Spasenje u Pracrkvi

Ne samo “spasenje duša”

Spasavanje i oslobođenje nomadskih predaka Izraelovih iz nevolje (tlake) u koju se našli u Egiptu i uvođenje tih predaka u “zemlju” (“zemlju” kao sveobuhvatni pojam za život) jest doživljaj i iskustvo spasenja koje može poslužiti kao model (uzor) za sva vremena: “Spašen” je čovjek po biblijskom svjedočanstvu onda kad ga Bog oslobodi od prisila koje čovjeku priječe da stvarno ljudski (čovječno) živi. Spasenje je osloboditeljski i blaženi susret s Bogom, spasenje je liječenje rana naroda, svijeta i vlastitog života. Temelj tog spasenja jest trajna nazočnost, trajna blizina Božja koja se tu doživljava (i događa).

Plod je takva spasavanja novi život koji obuhvaća sva područja ljudske opstojnosti. Ta se punina života, koju sam Bog nudi, može izraziti u najrazličijim slikama i simbolima (kao svjetlost, sloboda, radost, život, mir itd.). Kršćansko spasenje uvijek je cjelovito, uključuje i tijelo. Sav čovjek treba da bude priveden savršenstvu i punini.

I sam Isus shvaća svoja ozdravljenja znakovima i pozbiljenjem Božjega kraljevstva. Prvi su kršćani neumorni u navješćivanju novine života u cjelovitu čovjeku, novog usmjeravanja što ga je svemu svijetu dalo Isusovo uskrsnuće i dar njegova Duha. Nakon Uskrsa postupno odstupa ta “tjelesna” dimenzija spasenja utoliko što se jasnije spoznaje da se pravi temelj posljednjeg čovjekova ispunjenja nalazi u njegovu nutarnjem preobražaju što mu ga daje zajedništvo s Isusom Kristom. Ipak, premda se težište premješta u srž čovjekove osobe, nikad se ne smije previdjeti da se novina života mora odjelotvoriti u svim čovjekovim životnim područjima. Stoga je potrebna u mnogome dorati i preraditi poimanja posljednjih stoljeća u toj stvari. Crkva mora biti i ostati svjesna da je njezino iskonsko poslanje u propovijedanju i sakramentalnom životu, ali jednako tako nikad se ne smije zaboraviti da njezina služba spasenja posjeduje i čisto tjelesnu i cjelovitu dimenziju. Ta se služba ne smije suziti samo na jednostrano i isključivo shvaćanje “spasenje duša”.

Cjelovitost spasenja ne smije se krivo poimati kao neko “rajsko” spasenje. U ovom našem svijetu spasenje stoji uvijek pod znakom križa i uskrsnuća.

Posluživanje spasenja u Crkvi ne sastoji se stoga samo u borbi protiv patnje, već može u mnogim slučajevima očitovati svoju snagu time što ljude sokoli da prihvate patnju te da tu patnju poimaju kao posebnu šansu svojega života.

XV/5

Uvodni tečaj

15.2. SIROMAŠNA CRKVA POZVANA POSLUŽIVATI LJUDIMA SPASENJA

15.2.1. “Za Crkvu siromašnu i služiteljicu” (Y.Congar)

Gubitak prestiža kao siromaštva

Nova samosvijest Crkve

Pošto je okončano cezaropapističko i feudalno razdoblje povijesti, Crkva se danas nalazi u dijaspori. Proces osipanja, napadaji izvana i iznutra lišavaju je stupnjevito svakog oblika samodopadnosti, naglašavanje vlastite veličine i samopravednosti.

Gubitak vanjskog ugleda i časti probudio je u širokim krugovima Crkve novu samosvijest. Takva situacija prilika je da Crkva postane svjesna svoga pravog poslanja više nego možda ikada dosada u povijesti: da shvati i prihvati Krista kao jedino osvoje bogatstvo, a siromaštvo kao svoj životni zakon.

Proziran odraz svojega Gospodina

Vjernost poslanju

Budući da opstoji Gospodin, opstoji i Crkva. Ona njemu zahvaljuje sve svoje – bez pridržaja – i u njega može naučiti kako da odjelotvori svoje poslanje. Isus se posvema posvetio svojemu poslanju propovijedanja i ostvarivanja Božjeg kraljevstva (tj. posvemašnjem i nepridržanom služenju čovjeku), i pri tome uzeo na sebe odricanje, muke, razočaranja , tegobe u svim oblicima. Jednako mora i Crkva posvema živjeti za svoga Gospodina i za njegov nalog: ne smije u prvi plan stavljati samu sebe već njega; ne smije propovijedati sebe, već njega; ne tražiti vlastito priznanje, već upirati svim silama da do izražaja dođe njegova vladavina među ljudima. Na to spada i spremnost da na sebe preuzme neuspjeh i poraz. Biti siromašan kao On, znači odreći se svega što može pobuditi ili izazvati dojam bogatoga, uzvišenog i raskošnoga. Na to spada jednostavni, priprosti stil života cijele Crkve i svih onih koji žele pripadati toj Crkvi. (evanđeoski savjet siromaštva podrazumijeva znakovito, životno i rječito ozbiljenje tog siromaštva na koje je pozvan Crkva, dosljedno onda i svako pojedini kršćanin).

Siromašna Crkva – slobodna za služenje

Raspoloživost – siromaštvo- poslanje

Kršćansko siromaštvo ima mnoge dimenzije. Isusovo je siromaštvo bilo jamačno u prvom redu u njegovoj posvemašnjoj raspoloživosti za Boga i ljude. Sukladno tome i siromaštvo je Crkve usmjereno na njezino poslanje i po tom se

l j k k d di i V j k i š b d C k l b di

XV/6

Uvodni tečaj

poslanju mora konkretno odrediti. Vanjsko siromaštvo treba da Crkvu oslobodi za njezino služenje. Upravo taj “apostolski” značaj siromaštva u normalnim prilikama zahtijeva određenu mjeru gospodarske sigurnosti, napose za održavanje koraka s kulturnim i duhovnopovjesnim razvitkom dotičnih vremena.

15.2.2. Crkva u dijalogu

Spremnost primiti

Siromaštvo i primanje

2.Vatikanski sabor opetovano je upozoravao na vrijednosti dobroga i istinitoga u drugih vjerskih zajednica, pa čak i u samih ateista. Ostvarenje Crkve prema svijetu ne ostvaruje se samo u nekakvoj velikodušnoj susretljivosti i priznavanju vrednota koje nudi svijet. Siromaštvo Crkve očituje se napose u spremnosti primati od ljudi – pa i onih koji joj izravno ne pripadaju.

Poziv na dijalog

Dijalog na različitim razinama

Zato se Crkva – napose nakon 2.Vatikanskog sabora ozbiljno trudi oko dijaloga. Dijalog se provodi kao razgovor kršćana međusobno, zatim kao razgovor kršćana međusobno, zatim kao razgovor između kršćana zaređenih sa svetim redom i onih bez njega, onda kao ekumenski dijalog (dijalog između različitih kršćanskih ispovijesti), zatim dijalog u odnosu Crkve prema Židovima, nekršćanskim religijama i konačno prema svim ljudima.

Pretpostavka i temelj dijaloga: priznavanje zajedničkoga

Temeljni zahtjevi takva dijaloga mogu se prikazati na primjeru ekumenskog dijaloga. Traženje onoga što je različitima zajedničko očituje se u svijesti da se podudaramo na mnogim područjima vjere u Boga i Isusa Krista, da se priznaju pozitivna nastojanja na objema stranama. Povezuje nas i svijest obostrane krivnje zbog crkvenog raskola (podijeljenosti), a tako i skrb oko jedinstva Crkve.

XV/7

Uvodni tečaj

Zajednički razgovarati –jedni od drugih učiti

Preobražena Crkva

Dijalog nije ni raspra ni neposredni pokušaj obraćenja. On uspijeva samo onda kad obje stranke teže steći bolje informacije o nauku, o stavu i životu drugog partnera, te kad se kušaju obogatiti iskustvima drugoga. Stoga i Katolička crkva – ma koliko ona morala ostati pri zahtjevu da je jedina istinska Kristova Crkva – smije težiti za tim da približavanje drugim Crkvama i crkvenim zajednicama ne bude jednostavno i obično “vraćanje natrag u njezino krilo”. Crkva budućnosti morala bi kao rimo-katolička sadržavati u sebi pozitivnu kršćansku prošlost i blaga drugih Crkava i u tom smislu nasuprot današnjoj podijeljenoj Crkvi biti jedna preobražena Crkva. Cilj dijaloga – jedinstvo svih kršćana – može se očekivati samo preko mnogih malih, sitnih koraka. Taj je put naporan i bolan, on zahtijeva od obiju strana odvažnost za istinu, otvorenost prema drugome, spremnost ostaviti zbog istine mnogo toga što nam je priraslo k srcu. Za dijalog s nekršćanima, s drugim religijskim zajednicama i uopće s društvom važe ista načela s odgovarajućim preinakama, već prema tome što je odnosnim zajednicama zajedničko.

15.4 SLUŽBA LJUBAVI

Socijalno-karitativna služba Crkve

Što se očekuje od Crkve?

Izvori tih očekivanja

Oni koji su udaljeni od Crkve očekuju od nje pomoć u socijalno-karitativnom području. Ti zahtjevi počivaju višestruko na jednostranim i nedostatnim poimanjima o pravoj zadaći i poslanju crkve; ipak, ti zahtjevi znaju proisteći i iz toga što se shvaća opsežno značenje crkvenog poslanja.

Propovijedanje riječju i djelom

Božja se objava zbiva riječima i djelima (pismo br.12); svojim djelima ljubavi ilustrira i ostvaruje Isus svoju propovijed o kraljevstvu Božjem (7.5.4); riječ je integralni dio sakramenta (13). Tako i propovijedanje Crkve mora biti

XV/8

Uvodni tečaj

popraćeno odgovarajućim djelima ljubavi želi li biti djelotvorno i vjerodostojno. Stoga se Crkva ne smije ograničiti samo na to da svjedoči spasenje i da ljudima u svojemu propovijedanju preporučuje putove kako ga postići. Crkva se sama mora zaputiti da bi susrela i predusrela mnogostruke tjelesne i duševne nevolje i tegobe svijeta.

Odnos crkvenog karitasa prema socijalnoj djelatnosti države

U zemljama u razvoju

Karitativna je djelatnost i zadaća Crkve vrlo različna već prema situaciji ljudi u pojedinim državama. Gdje ljudima nedostaju najpotrebniji uvjeti za život – primjerice u zemljama “trećeg svijeta” – zadaća je Crkve poduzeti sve što je u njezinoj moći da ublaži (fizičku) nevolju. Djelatnost Majke Terezije u Kalkuti može služiti kao primjer kako djelatno propovijeda Evanđelje pomažući bijednicima u Kalkuti da barem čovjeka dostojno umru.

Karitativna zadaća Crkve u razvijenijim zemljama

U visoko razvijenim zemljama

Drukčija je zadaća Crkve u tzv. zemljama s visokim životnim standardom. Napose u zapadnom svijetu. Tu su već pomoću mnogih državnih institucija stvorene mogućnosti kako pomoći čovjeku u slučaju bolesti ili u drugim prijekim potrebama i nevoljama. U takvoj situaciji jamačno nije zadaća Crkve da još jednom ustanovom umnožava već postojeće državne socijalne ustanove pružajući socijalne usluge koje sama država može sa svojim sredstvima možda daleko bolje i lakše pružiti. U tom je slučaju zadaća Crkve kako popuniti praznine u državnim uredbama i institucijama.

Te se nalaze napose na osobnom čovjekovu području. Ako u bolnicama s najsuvremenijom i najboljom aparaturom nedostaje osobnog zalaganja liječnika i bolesničkog osoblja, ako se škole i slične ustanove u manjoj ili većoj mjeri politiziraju ili nacionaliziraju, onda je u takvim institucijama prijeko potrebno svjesno kršćansko zalaganje. Tu se očituje opravdanost i nužnost crkvenih institucija pored čisto državnih.

Pionirski posao: otkrivati skrovite nevolje

Napose je u našim krajevima prijeko potrebno otkrivati nove i nepoznate oblike bijede i nevolje, koje ne mogu ukloniti ni najbolje institucije moderno uređene

XV/9

Uvodni tečaj

Nepregledno polje rada

države. Ljuta se nevolja može otkriti, ukloniti ili umanjiti često puta samo osobnim, neposrednim kontaktom. Crkvena djelatnost treba da se u našim krajevima očituje ne u nekim velikim pothvatima ili djelima, nego u onim službama, koje drugi neće da obavljaju jer su ili nepriznate ili nezahvalne. Na širem to planu znači da se Crkva mora odvažiti i za nepopularne mjere, a na užem se to sastoji u tihom, neprimjetljivom služenju bezbrojnih.

Upravo se tu otvara pred pojedinim kršćanima, a napose pred cijelom zajednicom nepregledno polje rada i zadaća..

Socijalne službe zajednice – otvaranje dijaloga s “udaljenima”

Suradnja je oblik dijaloga

Preko karitativnih djelatnosti može se otvoriti pristup u crkvenu zajednicu mnogima koji ne sudjeluju aktivno u njezinu životu. Kontakt se često može uspostaviti najprije tako da se doličnome pomogne u kakvoj nevolji (time što mu eventualno susjed vjernik iskaže susjedsku pomoć i sl.) nadalje, vrlo je prokušano sredstvo u mnogim slučajevima, udaljene pozvati na suradnju u karitativnoj djelatnosti zajednice – napose ako su oni stručna snaga i pomoć na pojedinom području. Zajedničkim djelima ljubavi moguće je doživjeti crkvenu zajednicu. Ti se tu moraju ugodno osjećati tako da zažele i sami biti tu i pripadati tu. Takvim radosnim i ljubaznim kršćanstvom, udaljeni, distancirani kršćanin, lakše se (prema prilikama) osvjedočava u vjerodostojnost kršćanske poruke nego i najboljom propovijeđu-

Karitas kao življeno Evanđelje

Djelo poslanja Crkve

Socijalna i karitativna djelatnost Crkve posredno ili neposredno jest propovijedanje Evanđelja. Za to se najprije traži da Crkva i pojedini kršćani budu svjesni motivacije svoje službe: da sav svoj karitas shvaćaju i prihvaćaju djelom sveopćeg poslanja Crkve. To je poslanje usmjereno prema konačnom spasenjskom djelovanju Božjem koje obuhvaća sve protege svijeta i čovjeka. To božansko djelovanje Crkva treba da ostvaruje početno, znakovito i svojim primjerom. Dakako, ta konačna usmjerenost nije uvijek izričito izražena, ali ona mora davati pečat i ton svem crkvenom zalaganju. Ona ujedno čuva Crkvu da se ne zadovolji običnim humanizmom. Ta usmjerenost mora služenju Crkve dati posebno i svojevremeno ozračje.

XV/10

Uvodni tečaj

15.4.2. Crkva i politika – Crkva u službi društva

Nakana tzv. “političke teologije”

Pojam

Konkretna društvena i politička situacija

Zastupnici tog suvremenog teološkog usmjerenja trude se da premisle otvaranju Crkve prema svijetu. Začetnik tog otvaranja jest 2.Vatikanski sabor. Ta teologija nastoji preusmjeravati shvaćanje vjere u njezinim posljedicama. Naziv “politička teologija” može se krivo shvatiti. Time se ne misli na neki politički program ili ne neposrednu političku djelatnost sveopće Crkve. Želi se samo odgovoriti i dati primjereno tumačenje socijalnom i političkom značenju kršćanske vjere.

Zastupnici tog programa, suprotstavljajući se oštro svakom privatiziranju vjerskog shvaćanja, upućuju na to da se vjera i vjerski sadržaj moraju živjeti u neposrednom kontekstu i odnosu prema odnosnoj društvenoj i političkoj situaciji. Kršćanin se uvijek nalazi u određenom društvenom kontekstu, i ako čovjek ozbiljno shvaća zadaću propovijedati Krista upravo ovome svijetu, Krista kao spasenje, onda upravo taj navještaj Krista zahtijeva praktično zalaganje kršćanina za bolji i čovjeka dostojan svijet. Stoga je vjernik pozvan pokazivati i ostvarivati svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu svojim zalaganjem na društvenom i političkom području.

Opravdanost i granica političke teologije

Više od politike

Ako je Crkva je dužna posredovati spasenje svijetu u sveobuhvatnom smislu (usp.15.1), onda to uvjetuje konkretno zalaganje za bolju socijalnu i političku situaciju. Ipak, ispunjenje koje Crkva smije ponuditi svijetu premašuje socijalno-političko područje u užem smislu. Kamen kušnje za prosudbu spomenutih suvremenih strujanja leži stoga u tome da li se priznaje i uočava potreba molitve i sakramentalnog života. Inače postoji opasnost da se poslanje Crkve ograniči na zalaganje na čisto humanitarnom, međuljudskom polju i tako promaši upravo bitna i najdublja svojstvenost njezina poslanja.

Crkva i politika

Crkva svima otvorena

Bilo bi vrlo problematično kad bi se Crkva kao cjelina bavila politikom. Crkva može i treba davati i upućivati na smjernice za političko zalaganje kršćana, možda i procjenjivati koja politika odgovara ili ne odgovara kršćanskim načelima i ciljevima Ipak ona mora biti uvijek svjesna i toga da postojećim

XV/11

Uvodni tečaj

načelima i ciljevima. Ipak, ona mora biti uvijek svjesna i toga da postojećim prilikama ovog našeg stoljeća nijedna politika nije posve idealna. Crkva se prije svega mora truditi da bude katolička u izvornom smislu riječi, tj. otvorena za sve ljude. Uza svu kritičnost prema različitim političkim programima Crkva mora računati i s mogućnošću da se u svim političkim taborima brane i zastupaju vrednote koje su bliske i kršćanskom vjerovanju.

Politika kao zadaća pojedinih kršćana

U pitanju političkog zalaganja Crkve i kao cjeline i pojedinih kršćana jasno se očituje da moramo - makar je svaki kršćanin Crkva – ipak Crkvu kao cjelinu razlikovati od pojedinih kršćana. Isti je kršćanin član i Crkve i ljudskog društva, te ima svoja prava i dužnosti i ukoliko je vjernik i ukoliko je građanin. (usp. LG čl.36). na temelju svoje pripadnosti Crkvi vjernik ima zadaću koju treba ostvariti u svijetu oblikujući po načelima svoje vjere svoj život u društvu i svijetu u kojem živi. Tako vjernik mora Crkvu činiti vidljivom i zbiljnom, doživljajnom. Tako su mnogi kršćani pozvani i dužni aktivno se uključiti u politiku, štoviše, zauzeti čak i vodeće položaje u političkom životu. Tako kršćani kao članovi društva mogu na jedinstven, jedincat i nenadomjestiv način ostvariti poslanje Crkve u svojem vremenu.

Zalaganje Crkve za mir među narodima

Zalaganje za mir kao služba spasenja

Mir – svemu čovjeku

Čovjek našeg vremena čezne za mirom. U toj se čežnji suočava s egzistencijalnom ugroženošću čovječanstva u najrazličitijim oblicima i popratnim pojavama nemira – očituje se specifičan oblik njegova iščekivanja i čežnje za spasenjem u čovjeku našeg suvremenog vremena (usp.15.1.1). Stoga se služenje Crkve čovjekovu spasenju mora na poseban način odraziti u zalaganju za mir. Spasenje koje Crkva nudi može se obuhvatiti i pojmom mira (15.1.2). Već u Bibliji “mir”je ključni pojam za Božju naklonost i dobrotvorstvo prema čovjeku. Mir je potreban dar Uskrsloga. Taj mir ne smije biti samo “nutarnji” ili čisto “onostrani” (onozemaljski) jer se služba Crkve odnosi uvijek na svega čovjeka u njegovim konkretnim , pa i sadašnjim životnim mogućnostima i prilikama.

XV/12

Uvodni tečaj

Konkretno ispunjenje zadaće o miru

Uklanjati i predusretati konflikte

Mirenje na svim razinama

Makar Crkva nikad ne smije zaboraviti da je posljednji, konačni, eshatološki mir isključivo Božje djelo, čin i dar, ipak može i mora ona dati svoj obol za promidžbu toga konačnog mira Božjega koji je već započeo s Kristom i u Isusu Kristu. Služenje miru zahtijeva od Crkve najprije ulagati sve snage da se izbjegnu odnosno da se na vrijeme spoznaju konflikti, zatim da se razotkriju i po mogućnosti nasilja uklone. Pozitivno rečeno i izraženo: služenje miru u Crkvi znači mirenje na svim razinama. Mirenje čovjeka s Bogom – to je temeljna zadaća Crkve; neodvojiva od toga je služba pomirivanja kršćana međusobno i s društvom, a tako i pomirivanje svih naroda i ljudi. Tek takav sveobuhvatni mir pruža čovjeku spasenje. To posljednje i konačno spasenje događa se tek u eshtonu, ali služenje Crkve mora biti usmjereno prema njemu.

Mirovna zadaća Crkve i pojedinca

Suradnja s drugima

Rješavanje konflikata

Da mogne posredovati mir među ljudima i narodima, Crkva mora surađivati s dotičnim državnim institucijama i tijelima. Ma koliko bili važni i djelotvorni mirovni apeli crkvenih autoriteta i širokih crkvenih akcija, konkrektno ostvarenje mira ovisi o svakom pojedinom kršćaninu. Gdje se kršćani u zajednicama trude oko rješavanja nastalih konflikata, i gdje su u obiteljima i društvenom životu spremni sami odstupiti, povući se i mirotvorno djelovati, tu u njima i preko njih ostvaruje Crkva svoje mirotvorstvo, svoju mirotvornu službu za mir među ljudima i narodima.

15.4.4. Služenje oslobođenju

Težnja za slobodom i pravednošću

Ljudi našeg vremena posjeduju vrlo budno osjetilo za slobodu i pravednost. To napose važi za one nacije u kojima velika većina žiteljstva živi i pati od duhovnog ili fizičkog ugnjetavanja. Ali i u zemljama zapadnog “slobodnog” svijeta pokazuje se u sve većoj mjeri solidarnost s ugnjetavanim ljudima i grupama. U težnji za slobodom i pravednošću očituje se stoga danas posebni oblik nade i spasenja.

XV/13

Uvodni tečaj

“Teologija oslobođenja”

Polazište: nepravda nije po Božjoj volji

Različiti oblici teologije oslobođenja nose se mišlju i težnjom da se nakane i smjernice političke teologije primjene na zemlje i prilike Južne Amerike i Južne Afrike. Iskon tog pokreta leži u iskustvu ljudi koji žive u bijedi, koji su osvjedočeni daje ta situacija u kojoj se nalaze nepravedna, prema tome ne može nikako i nikada biti po “Božjoj volji”. S toga razloga smatraju da i sam Bog traži promjenu takva stanja, i to oslobođenjem čovjeka od svih društvenih i političkih prisila. Ponekad se, štoviše, podiže glas i zahtjev za nasilnim oslobođenjem.

Opasnost: prikraćeno poslanje Crkve

Jahve osloboditelj

Crkva osloboditeljica

Kršćanska dimenzija oslobođenja: promjena nutrine

Ovdje vrijedi stav i sud koji smo donijeli o političkoj teologiji: ni u ovoj se teološkoj struji ne može izreći nikakav općeniti nit za sve pojedine inačice i zastupnike općevažeći sud. Bez sumnje, u teologiji oslobođenja preuzima se jedna temeljna nakana 2.Vatikanskog sabora i primjenjuje na ljude u jednoj posve specifičnoj situaciji. Praispovijed biblijskog vjerovanja sastoji se u navještaju i ispovijedanju Boga Jahve koji je doživljen kao Bog osloboditelj i spasitelj. On je odvjetnik siromašnih i potlačenih. Isus Krist nastavlja njegovo osloboditeljsko djelo. Jednako i Crkva mora shvaćati svoju službu spasenja kao službu oslobođenja.

Ipak se u teologiji oslobođenje izrazitije nego u zastupnika političke teologije očituje opasnost da se ne računa dovoljno s kršćanskom dimenzijom oslobođenja. Značajno je i to da na ona više oslanja na starozavjetno navješćivanje oslobođenja, koje se pretežno odnosi na konkretne zemaljske prilike, nego na novozavjetnu poruku o oslobođenju.

I ova se, dakako, odnosi na vanjske prilike i odnose , ali joj je temelj u eshatološkom oslobođenju koje mijenja čovjekovu nutrinu, i tek susljedno njegovu vanjsku situaciju. Ta se teološka strujanja nose težnjom i mišlju da se kršćanski angažman pretvori u humanizam, te da se Božje namjere ponekad, često nepromišljeno, izjednačuju s (često i nasilnim) poboljšanjem zemaljskih i svjetskih prilika.

15.5. SLUŽBE POJEDINIH KRŠĆANA

XV/14

Uvodni tečaj

15.5.1. Angažman kršćanina u obitelji i preko obitelji

Obitelj: žarište Crkve i društva

Osnovna stanica društva i Crkve

Više puta smo već govorili kako ima mnogo situacija u kojima pojedini kršćanin – i samo on – može ostvariti Crkvu i vršiti njezinu službu ljubavi u društvu. Na poseban se to način odnosi na obitelj. Ona je temeljna stanica društva i Crkve. Situacija u obitelji(ma) može biti termometar za zdravlje društva. Prijelomna vremena u društvu orisavaju se napose jasno u kriznim situacijama u obiteljima, i obrnuto. Zdrava je obitelj čimbenik stabilizacije i stabilnosti u društvu. Bolesna obitelj ugrožava žiteljstvo državne zajednice u njegovu korijenu. Obitelj je temeljna zajednica i Crkve. Sabor je naziva “kućnom Crkvom” (usp. LG čl.11: in hac velut ecclesia domestica: u toj Crkvi koja bi se mogla nazvati kućom...).

Zalaganje u obitelji kao služenje društvu

Iz te međusobne isprepletenosti Crkve i društva u obitelji proizlazi da je svako zalaganje kršćanina u izgradnji njihove obitelji neizravno i zalaganje za Crkvu i društvo.

Tako skrbi oko zdravog ozračja u svojoj obitelji, tko svoj bračni i obiteljski život oblikuje prema sposobnostima i mogućnostima i tko se trudi da svoju djecu odgoji i učini zrelim ljudima i kršćanima, taj s jedne strane izgrađuje Crkvu, a s druge strane služi i društvu u važnoj stvari. Ovdje ćemo samo usmjeriti pogled na daljnje presudne zadaće kršćanina, jer se o njima govori na drugome mjestu: zadaća kršćanina da usavršava stvorenu zbiljnost, zalaganje (15.4.2); izgradnja zajednice (11), udio u karitasu u zajednici i prema vani (15.4.1).

XV/15

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnje razmišljanje

Što znači “spasenje” u mojoj životnoj situaciji? Što za mene, a što za ljude moje okoline’

Koje posljedice proizlaze iz toga za “spasenjsko” služenje Crkve?

Crkva može svoje poslanje ispuniti samo zalaganjem u malome i velikome, do koje sam mjere ja odgovaran za to da bi Crkva mogla ispuniti svoje poslanje? Gdje ona može preko mene – možda samo preko mene – biti u službi mira? Koje mogućnosti ima Crkva da bi pridonijela oblikovanju i stvaranju javnog mnijenja i promjeni javnog ponašanja?

Poticaji za dalje kazivanje i prenošenje

U razgovorima i konkretnom zalaganju potrebno je paziti n to da se izdrži i svlada dijalektička napetost između ljudskog boljitka i kršćanskog spasenja, između služenja imanentnoj i apsolutnoj budućnosti. Čim se pojedini vid apsolutizira, služenje se Crkve pretvara ili u humanizam ili obično “dušobrižništvo”. U oba slučaj Crkva ne odgovara svom pozivu i brizi za sveobuhvatnim spasenjem ljudi.

XV/16

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnji studij - literatura na hrvatskom jeziku

Arrupe,P., Situacija Crkve u današnjem svijetu, OŽ 1(1971) 2-13.

Bajsić, V., I komunistička država podliježe razvoju – Crkva i država u Jugoslaviji, Svesci 15(1969)78-79.

Barišić, J., Da budu jedno. Pitanje današnjeg ekumenizma, Split Biblioteka CuS, 1976,163 str.

Benvin,A., Fuček,I., Perko,F.,

Panorama života Crkve u našoj zemlji, BS 47(1977)468-482.

Brajčić, R., Odnos između Crkve i države, OŽ 28(1973)105-114.

Benz, F., Dušobrižništvo protiv svijeta ili za svijet? Svesci 9(1968)48-50.

Bezić, Ž., - Osporavanje u Crkvi, CuS 10(1975)193-203.

- Grupe u Crkvi, CuS 11(1976)32-41.

Biskupi u Jugoslaviji,

Pastirski poziv na oživljavanje ekumenskog duha i nastojanja, Dokumenti 42, Zagreb, KD, 1970, 15 str.

Biskupi za razvoj svijeta i Crkve, S 79/1972.

Congar,Y., Božji zov. Što će kršćanin u u svijetu? Svesci 9(1968)20-27.

Crespin, R., Grad postavlja pitanje svećeniku, Svesci 1(1967)72-77.

Crkva u novoj seobi naroda. Ekleziologija suvremenih migracija (Prvi europski sastanak o dušobrižništvu za migraciju u Rimu 1973), (“Znakovi i gibanja”-3), Zagreb KS, 1974, 176 str.

Četvrta sinoda biskupa (o evangelizaciji), S 98/1974.

XV/17

Uvodni tečaj

Dekret o sredstvima društvenog saobraćanja, II. vatikanski koncil, Dokumenti, Biblioteka “Koncil” Zagreb, KS, 1970, 73-90.

Dekret o ekumenizmu, II. vat. koncil, str.205-236.

Dekret o istočnim katoličkim crkvama, II. vat. koncil, 491-560.

Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, II. vat. koncil

Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, II. vat. koncil, str.381-390.

Deklaracija o kršćanskom odgoju, II. vat. koncil, str.359-380.

Dogmatska konstitucija o Crkvi, II. vat. koncil, str.91-204.

Diez-Alegria, Otvaranje Crkve u suvremenom svijetu, Svesci 10-20 (1 70-1971)74-79.

Dimitrijević, D., Prilagođavanje i ekumenizam, Svesci 16(1969),45.

Döpfner, J., Seljaci i koncil, Svesci 7-8(1967)70-76.

Duda, B., - Crkva i svijet na XXI Ekumenskom saboru, BS 33(1963)br.1,1-12.

- Theologia “ancilla Ecclesiae” – Teologija službenica Crkve, BS 34(1964) 661-678.

- Dijalog Crkve i svijeta, BS 36(1965)1-5.

Dumont, C.J., Rim – Carigrad – Moskva. Prema sjedinjenju? Svesci 2(1967(45-49.

Evangelici o evangelizaciji, S 100(1974).

Franić, F., - Crkva siromaha, CuS 1(1966) br.2,7-10.

XV/18

Uvodni tečaj

- Crkva u našem prostoru i vremenu, CuS 11(167)br.1,1-5 (interview).

Gabel, E., Javno mnijenje u Crkvi, Svesci 3,24/29.

Gautier, N., Ozdravljenje i spas čovjeka, Svesci 31(1977)26-27.

Gjergji, L., Skupine mladih – opasnost ili šansa za Crkvu, CuS 13(1978)245-250.

Godin, A., Skupine u Crkvi. Kršćanski uvod u dinamiku skupine, Biblioteka Crkve u svijetu VIII, Split 19975, str.80.

Hamer, J., Etape na putu prema jedinstvu. Problem interkomunikacije, Svesci 10(1968)36-42.

Houtard, F., Sociologija i pastoral, (“Znakovi i gibanja”-2) Zagreb, KS, 1968, 100 str. (Pastoral i tehnička civilizacija; Doprinos sociologije Crkve).

Houtard, F., Eksplozija Crkve, (“Znakovi i gibanja”- 3), Zagreb, KS, 1971,204 str.

Ivančić, T., Je li Crkva još potrebna? CuS 7(1972)292-303.

Ivković, I., Susret Crkve i svijeta, Svesci 7-8(1967)131-132.

Josua, J. P., Razabrati znakove vremena, Svesci 7-8(1967)131-132.

Jukić, J., Podzemna crkva u Crkvi, CuS 7(1972)292-303.

Karađole, M., Mir kroz oslobođenje i razvitak, CuS 10(1975)66-71.

Kolanović, J., Crkva i svijet, CuS 2(1967) br.3,71-80.

Klučan, N., Evangelizacija i suvremeni svijet, S 99/1974.

Kongregacija za Uputa o pastoralnoj brizi za migrante, Dokumenti 25, Zagreb, KS, 1969, 48

XV/19

Uvodni tečaj

biskupe, str.

Kusić, A., - Dijalogška suradnja Crkve i suvremenog svijeta u duhu “Gaudium et spes”, BS 37(1967)298-308.

- Ateizam i Crkva u sadašnjem času, CuS 1(1966) br.5,44-53M br.6,27-37.

Leger, P. E., Čovjek i problem: izazov za Crkvu, Svesci 9(1968)63-66.

Le Bourgeois, Misionarski zahtjevi i redovnice, S 26/1969.

Lubac,H.de, Odnosi između opće Crkve i posebnih Crkava, CuS 6(1971)5-10.

Marini,V., Integrizam i progresizam, CuS 1(1966) br.2,7-10.

Maritain, J., Duhovno u službi napretka i mira, Svesci 2(1967)27-29.

Markešić, L., Obveze Crkve prema našem vremenu, CuS 11(1976)104-113

Marković, M., Mogućnost i radikalne humanizacije suvremenog svijeta, Em 1(1966) 9-15.

Meksički biskupi, Pismo o razvoju i integraciji zemlje, Dokumenti 17, Zagreb, HKDĆM, 1968,48 str.

Menager, Misionarski nadaci i apostolat laika, S 27/1969.

Merćep, V., Naporni put ravnoteže u Crkvi, CuS 6(1971)326-336.

Metz, J.B., Crkva i svijet u svjetlu “političke teologije”, Svesci 13(1969)6-12.

Njemački biskupi,

Pismo o naviještanju vjere, Dokumenti 14, Zagreb, HKDĆM, 1968, 323 str.

Papinska vijeća za sredstva društvenog

Comunio et progressio, Naputak o sredstvima društvenog priopćavanja Dokumenti 36, Zagreb, KS, 1971, 76 str.

XV/20

Uvodni tečaj

priopćavanja,

Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, II.vat.koncil. Dokumenti, biblioteka “Koncil”,Zgb,KS,1970,619-768.

Pavao VI, - Osamdeseta obljetnica “Rerum novarum”, Dokumenti 33, Zagreb, KS, 1971, 42str.

- Populorum progressio (O razvitku narodâ), Dokumenti 1,Zagreb,HKDĆM, 1967,48 str.

Rahner, K., Otvaranje prema nauci, Svesci 6(1967)22-28.

Renard, Misionarski zahtjevi i kršćanske institucije, S 28(1969).

Rupčić, Lj., Sadašnji kairos Crkve, CuS 9(1974)297-299.

Russo, F., Usamljenost učenjaka u Crkvi, Svesci 4-5, 28-31-

Sekretarijat za jedinstvo kršćana,

Ekumenski direktorij, Dokumenti 3 i 31, Zagreb, 1967 i 1971, str. 28 i 60.

Sekretarijat za nevjernike,

Dijalog s onima koji ne vjeruju, Dokumenti 22, Zagreb, HKDĆM, 1968, 24 str.

Sv.kongregacija za kler,

Opći direktorij za dušobrižništvo turizma, Dokumenti 24, Zgb, KS, 1969, 36 str.

Supek, I., Za svjetsko društvo,EM 1(1966)5-8.

Šagi-Bunić, T., - Crkva i domovina,(“Znakovi i gibanja”- 8),Zagreb,KS,1970,80 str.

- Kršćani i politika, Svesci 7-8(1967)72-84 i GK 6(1967)8,3-4.

- Ali drugog puta nema, (Polazišta 1-2,Zagreb,KS,1969, 233-264, 271-282, 295-360.

- Ekumenizam u Jugoslaviji, Svesci 14(1969)28-30.

- Problemi evangelizacije u našim uvjetima, S 97/1974.

Šegvić, P., Pokoncilska misao u svijetu i kod nas, EM 9(1969)67

XV/21

Uvodni tečaj

Šeper, F., Prema Crkvi čovječanstva, Svesci 9(1969)10-15.

Šikić, M., Sociološka analiza obitelji danas, OŽ 38(1973)137.

Šimundža, D., - Sudbinske preokupacije moderne književnosti, BS 45(1975)85-95.

- Crkva, nacija i politika, CuS 6(1971)1-4.

Štolako, G., - Naša Crkva u našem svijetu, CuS 10(1975)6-21

- Mladež u našoj Crkvi, CuS(1976)327-335.

Švicarski biskupi, Crkva i mladež danas, Dokumenti 26, Zagreb, KS 1969, 20 str.

Vodopivec, J., Ekumenizam je ipak počeo, (“Znakovi i gibanja” – 3), Zagreb, KS, 1968, 88 str.

M.Z., Trenutak sadašnjosti, Svesci 11(1968)81 (O problemu katoličke laičke inteligencije u Hrvatskoj).

Zovkić, M., Poslanje Crkve i mijenjanje svijeta, CuS 5(1970) br.3, 230-237.

Izlazak, oslobođenje, sloboda, pravednost, opravdanje, spas. RBT.

XV/22

Uvodni tečaj

“ČITANKA” 15. PISMA

Biblijski tekstovi ilustriraju nekoliko tema o kojima pismo govori: svijet je Bogu drag i Bogu protivan (Iv 3,17-19), Isus je život (Iv 3,33-51) i spasenje svijeta (Iv 12,47: 12,31; 16,33), kršćaninovo poslanje u svijetu (Iv 16,11-16; Jak 1,27; 4,4; Rim 12,2; Mk 14,9; 16,15).

Učiteljski tekstovi Drugog vatikanskog sabora ocrtavaju odnos Krist – Duh – Crkva – svijet (O Crkvi br.48) te zacrtavaju mjesto kršćanima u političkoj zajednici (Crkva u suvremenom svijetu br.75).

Teološki tekstovi nastavljaju razmišljati o toj istoj temi na našem terenu (Ivković, Šagi-Bunić) i na terenu opće Crkve (Kasper). Gautier konkretizira to razmišljanje: govori o problemu zla i patnje.

Duhovno-religiozni tekstovi. Tu ovaj put donosimo Zinkovo razmišljanje o neslućenim mogućnostima mijenjanja svijeta i molitvu za mudrost i snagu u tom pogledu.

Literarni tekstovi . Gogoljev tekst živ predočuje mučan problem mnogostruke uvjetovanosti čovjekove egzistencije, ali nazrijeva i mogućnost ispunjenja životnog poziva usred tih uvjetovanosti. Kranjčević u pjesmi Misao svijeta traži vječnu zvijezdu svemira, Nazor u jednoj kitici svoga Uskrsa gleda Krista, Gospodara svemira, a Ivana Brlić-Mažuranić optimistički doživljava taj isti svijet.

XV/23

Biblijski tekstovi

Iv 3,17-19

Svijet Bogu drag i Bogu protivan Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osuti svijet, nego da se svijet spasi po njemu To vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u Ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla.

Iv 6,33-51 Život svijeta Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu... Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Iv 12,47 Spasenje svijeta I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ta nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.

Iv 12,31 Sada je sud ovome svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen.

Iv 16,33 To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – jer ja sam pobijedio svijet.

Iv 16,11-23 Kršćaninovo poslanje u svijetu Ja više nisam u svijetu, no oni ostaju u svijetu, a ja idem k tebi, Oče sveti! Sačuvaj ih u svom Imenu – one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi! Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom Imenu – njih koje si mi dao. I sačuvao, te nijedan od njih ne propade – osim sina propasti – da se Pismo ispuni. A sada idem k tebi i ovo govorim u svijetu, da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi, jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od zloga. Oni nisu od svijeta, kao što ni ja nismo od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samoga sebe, da i oni budu posvećeni u istini. Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao. Slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijeta upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

XV/24

Biblijski tekstovi

Jak 1,27 Bogoljubnost čista neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj

nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.

Jak 4,4 Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god, dakle, hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega.

Rim 12,2 Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.

Mk 14,9 Poslanje Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo Evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.

Mk 16,15 I reče im:”Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju...”

Usporedi i biblijske tekstove 1.pisma, osobito 1 Kor 7,29-31; Mudr 11,5-14; Rim 8,18-31.

XV/25

Učiteljski tekstovi

Krist – Duh – Crkva – svijet

“Kad je Krist bio podignut od zemlje, uistinu je sve privukao k sebi (usp. Iv 12,32 gr.); kad je uskrsnuo do mrtvih (Rim 6,9), poslao je na učenike svoga Duha koji oživljuje, i po njemu je ustanovio svoje Tijelo, koje je Crkva kao opći sakramenta spasenja; sjedeći s desne Ocu, neprekidno djeluje u svijetu da ljude dovede u Crkvu i po njoj ih tješnje poveže sa sobom i hraneći ih svojim tijelom i krvlju učini dionicima svoga proslavljenog života. Obnova koja nam je obećana i koju čekamo već je dakle počela u Kristu, napreduje u slanju Duha Svetoga i po njemu se nastavlja u Crkvi u kojoj po vjeri bivamo poučeni također o smislu našeg vremenitog života, dok dovršujemo djelo, koje nam je od Oca u svijetu povjereno, sa nadom u buduća dobra, i dok radimo za svoje spasenje (usp. Fil 2,12)...”

Dogmatska konstitucija o Crkvi –

Br.48,Dokumenti II vatikanskog koncila, Zgb.,1970,str.167.

Kršćanin u političkoj zajednici

Građani treba da goje velikodušnu i vjernu ljubav prema domovini ali bez duhovne skučenosti, to jest tako da istodobno imaju pred očima dobro čitave ljudske obitelji, koja je združena raznima vezama između rasa, naroda i država.

Svi kršćani treba da u političkoj zajednici postanu svjesni svog poziva; oni naime treba da dadu primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću. U uređenju vremenitih stvari neka priznaju kao legitimna mišljenja, koja se međusobno razilaze i neka poštuju građane kao, pa i udruženi, pošteno brane svoje mišljenje. A političke stranke moraju promicati ono što se po njihovu sudu traži za opće dobro; ali nikada nije dopušteno vlastitu korist pretpostaviti općem dobru.

Da bi svi građani bili sposobni izvršavati svoju ulogu u životu političke zajednice, treba posvetiti veliku brigu građanskom i političkom odgoju. Taj je odgoj veoma potreban danas, i to narodu, napose mladeži, koji su sposobni ili bi se mogli osposobiti za političko zvanje, koje je teško ali ujedno i vrlo plemenito, neka se pripremaju za nj i neka se trude da ga revno obavljaju ne mareći za svoju osobnu korist ni za materijalne probitke. Neka besprijekorno i razborito nastupaju protiv nepravde i nasilja, protiv samovolje vlasti i netolerantnost pojedinog čovjeka ili političke stranke: neka se iskreno i pravično, dapače, s ljubavlju i političkom hrabrošću posvete dobru svih...”

Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu br. 75. Dokumenti II vat. koncila, Zagreb, KS 1970,str.733.

XV/26

Učiteljski tekstovi

Kršćanin i svijet

“Surađujući s nevjernikom i kršćanin doživljava kako ga je Bog pozvao najprije kao svijet, a tek onda kao kršćanina. On je dalje u svijetu i ne može izići iz svijeta, ne može od njega pobjeći. On mora ponijeti svijet sa sobom. Jedina mu je šansa da radi na poboljšanju svijeta. Svijet je nešto što treba njegovu pomoć, no i on treba svijet. Jedan s drugim tijesno su povezani. Odbacivanje svijeta značilo bi bijeg od realnosti, bijeg od obaveze, od zalaganja. To bi vodilo k želji za bezbrižnim životom.

No, svijet nije dat kao gotovost. U svijetu ne postoje skriveni rudnici u kojima bi jedni otkrili ugalj, a drugi zlato; gdje je sve prepušteno slučajnoj sreći. Svijet je mogućnost, a vrijednost je čovjek. Čovjek je smisao svijeta. To je temeljna misao Crkve, u odnosu na svijet. Konkretna povijesna epoha koja ostvari ovaj smisao, bit će zrela za Božji život, koji je povjeren Crkvi.

Radeći na usavršavanju svijeta kršćani u samoj strukturi svijeta otkrivaju svetost “jer stvari posjeduju svoju vlastitu istinitost, postojanost i dobrotu”(GS). Svetost ne dolazi izvan, ona izrasta u radu, pregaranju. Raste zajedno s čovjekom i postaje njegova priroda, njegov pravi život. Pogrešno je tumačiti svetost kao senzaciju, izvanredan događaj koji bljesne i postaje vidljiv znak koji frapira. Naprotiv, njena su bitna svojstva: skromnost, običnost i nenametljivost. Kršćani je redovito ostvaruju svojim običnim življenjem, uvodeći svoj život u nadnaravno događanje, koje dolazi od Boga.

To je vjernost i poslušnost “istinitosti, postojanosti i dobroti” koju primjećuju samo oni koji svuda slijede Božje tragove.”

Ivan Ivković, Susret Crkve i svijeta, Svesci 7-8(1967132.

Zadatak

- U čemu možeš konkretno doprinijeti poboljšanju svijeta?

- Porazgovori o tome s još nekima (iz svoje Zajednice).

- Jesi li našao na situacije gdje si mislio ili su drugi mislili da čovjeka treba “žrtvovati” svijetu?

XV/27

Teološki tekstovi

Crkva – savjest svijeta

Crkva, dakle, ne traži nikakvih privilegija, ali smatra svojim pravom i svojom dužnošću da propovijeda riječ Božju, da vrši svoju misiju, i da daje javno svoj moralni sud također o stvarima koje se tiču političkog reda, ako to zahtijevaju temeljna prava ljudske osobe i spasenja duša. Crkva, dakle, kao organizirana zajednica nema nikakvih pretenzija da osvaja vlast ili kao takva da sudjeluje u izvršavanju vlasti, ali drži da može u interesu općeg dobra, prije svega u interesu temeljnih prava ljudske osobe, javno nastupiti i kazati svoju riječ također u političkom području. Jasno, ona tu riječ može kazati jednakim pravom kao što to može i svatko drugi u jednoj zdravoj i slobodnoj političkoj zajednici ako je njezin autoritet možda relativno veći, to samo znači da mora s većom pažnjom i odgovornošću odvagnuti stvari prije nego što će nastupiti, ali ona nema prava da se odreče dužnosti da bude službenica ljudi i njihova napretka kad god to može i kad god to zaista bude od opće koristi. Budući da je Crkva svjedok pred svijetom da svaka ljudska osoba ima transcendentalnu vrijednost i da je svaka ljudska osoba nepovrediva, ona ne može samu sebe dispenzirati od toga zadatka da bude javna i hrabra zaštitnica temeljnih čovjekovih prava. Tako je moguće da dođe ponekad, u kakvom konkretnom slučaju, i do sukobljavanja s nosiocima javne vlasti – kako je to spomenuo na Koncilu nadbiskup iz Južnoafričke unije mons. Hurley, - ali Crkva mora i tu opasnost preuzeti, radi vjernosti samoj sebi i Kristu. To ne znači da ona u tom slučaju želi ili smije željeti preuzeti vršenje državnih poslova: ona nastupa samo kao vidljiva savjest čovječanstva.

Drugo je pitanje političkog angažmana kršćanskih vjernika kao pojedinaca i kao organiziranih grupa, koje ne nastupaju u ime Crkve kao organizirane zajednice niti s mandatom crkvenih vlasti, već nastupaju na vlastitu odgovornost i slijedeći glas svoje savjesti i svojeg vjerskog osvjedočenja. Čitav je duh Koncila upravljen k tome da se traži takvo angažiranje vjernika također u političkim pitanjima svojih političkih zajednica i svijeta. Dijalog kršćana sa svijetom vodite će velim dijelom upravo na toj razini. Kod mnogih kršćanskih vjernika postojalo je mišljenje kao da je bolji kršćanin i bolji vjernik onaj koji se povuče iz svjetskih poslova i iz političkih akcija i bavi se samim sobom i svojim malim svijetom. Koncil poziva sve vjernike da svaki prema svojoj sposobnosti preuzme svoj dio odgovornosti za društvenu i političku zajednicu, da nitko ne bježi pred odgovornošću”.

Tomislav Šagi-Bunić, Kršćani i politika, Svesci 7-8(1967)74.

Dijalog sa svijetom

Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojemu živ. Crkva samom sobom postaje riječ, poruka, dijalog.

Politička utopija i kršćanska nada

Pitanje i problem Boga nije danas prvenstveno problem teorije spoznaje, nije to prvenstveno ni granično pitanje između teologije i prirodnih znanosti, nego eminentno politički problem u

XV/28

Teološki tekstovi

najsveobuhvatnijem smislu riječi. Pobliže: riječ je o pitanju što ima i što može pridonijeti kršćanska vjera najvitalnijim očekivanjima, brigama i problemima suvremenog društva i čovječanstva u cjelini. Problemu budućnosti, pitanju kako čovječanstvo može preživjeti, problemu mira i pravednog i čovjeka dostojnog oblikovanja životne zbilje.

Može biti da se vjera a s njome onda i teologija preopterećuju kad se sučele s tim pitanjima. Mogu se osjećati krivo shvaćenima. Ali sumnje nema da vjera, ako nema što reći o tim pitanjima, onda većini ljudi nema ama baš ništa reći. Osjećaj preopterećenosti mogao bi se temeljiti na tome što se teologija posljednjih deset stoljeća dala stjerati, jednostrano i jednostavno, u područje nadnaravnoga, transcedentnoga, osobnoga i egzistencijalnog, a onda pri tome zaboravila svoj univerzalni, susljedno, svjetovno-konkretni obzor eshatološke budućnosti čovjek a postalo je običnom otrcanom frazom koja je nerijetko u opasnosti da se izrodi u jedan posve nekršćanski dualizam (dvojstvo).

Pitanje odnosa između političke utopije i kršćanske nade ne može se više zaobilaziti. Ne može ga zaobilaziti niti sadašnje stanje čovječanstva niti teološke postavke i upitnici. Ovdje je riječ o pitanju u kojemu je napose danas konkretizirana tema “ljudsko iščekivanje – kršćansko obećanje”, te sinteza obaju momenata u ljudskom i kršćanskom ispunjenju.

Walter Kasper

Problem zla i patnje

Patnja, kao i bol, ne traži odgovor ni rješenje, nego trpnju. Jedino se na taj način može lomiti logika osvete koja potiče zlo.

Krist ne dolazi da “razriješi problem zla”, ni da “pruži odgovor o patnji”; On dolazi da propati i jedno i drugo.

Krist ne dolazi među nas da bi prstom pokazao na krivca; u sukobu sa zlim postavlja se pitanje na to beskrajno preuzimanje, na taj krug gdje se zlo prenosi od osvete do nepravde, potpuno bezrazložno, gdje zlo napokon pobjeđuje čak i u potražnji odgovornoga za patnju. Odbivši da optuži svoje krvnike: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,46), Krist ne optužuje ni svog Oca: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46); on nosi svoju patnju, a da je ne prenosi ni na koga drugoga; on podnosi zlo što ga bičuje. Ne samo da sama sebe optužuje kao Job, pa i više, nego upravo mu njegova nevinost omogućuje da podnese zlo, da se suoči s patnjom: nevinost to očevidnija što je On sâm Bog...

Čudesna je beskrajna ljubav Oca prema svakome od nas: On nam je ukazao čast da budemo zajedno s Kristom suotkupitelji u spasavanju svijeta, tako da bismo mogli u svemu biti nalik Isusu i postati sinovi u Sinu.

Isus je pobijedio zlo i poziva nas da budemo s Njim i u Njemu pobjednici u toj borbi. Svaki put kad smo se sukobili sa Zlom, a da nismo odustali, već smo ušli u Svjetlost Uskrsnuća. Na taj način proživljavamo blaženstva, pjesme patnje pretvorene u radost. Možemo prećutjeti krikove ljubavi i svjedočenja svetaca. Oni nam pokazuju put prema onome u kome smo uskrsnuli već prije naše smrti, ako prihvatimo da On u nama ima Svoje obitavalište: “Želim patiti za Krista” – govorila je Tereza Avilska. “Zahvaljujem Vam, o Gospode, što ste me proveli ponorima patnje” – dodala je

XV/29

Teološki tekstovi

Terezija od Malog Isusa.

Jedini je izlaz iz patnje uskrsnuće tijela. Svaki drugi odgovor sakriva veličinu drame. Postojao je pakleni krug logike zla. Sada postoji otvoreni krug svih boli koje se naziru kroz jedan lik...”

Nicole Gautier, Ozdravljenje i spas čovjeka, Svesci 31(1977)26-27.

Zadatak:

- Kako Vi i Vaša okolina gledate na patnju? Kako se pred njom osjećate?

- Napišite intervju s nekim bolesnikom koga poznate!

XV/30

Duhovno-religiozni tekstovi

Mijenjati zemlju

Nije nam baš davno sinulo da se u Govoru na gori ne radi toliko o utopiji koliko o modelu budućeg svijeta. Nema ni nekoliko stoljeća otkako smo shvatili da čovjek čovjeku ne smije biti rob, a ni danas to još nije posvuda shvaćeno.

Nema ni nekoliko desetljeća otkako smo upoznali da beskorisni član društva ima pravo na život, da se ranjenik ne smije ostaviti na bojnom polju i da je zarobljenik čovjek i kad padne neprijatelju u ruke. Još pred nekoliko desetljeća nije se znalo da se zločinac ne smije ubiti. Za naš današnji svijet tek moramo ustanoviti što je pravo. Što se do jučer smatralo snom, danas smatramo svojom zadaćom. Postoji li obveza da se bogata zemlja brine za siromašnu zemlju na drugom kraju svijeta? “Besmisao”, rekao je političar ranjenih vremena kao što je i kralj 18. stoljeća smatrao besmislenom tvrdnju da on nema pravo stupiti u rat.

Ono što se pred tisuću godina smatralo samo po sebi razumljivim, gubi smisao, i najednom kao da je Crkva 1600 godina bila slijepa, počinjemo shvaćati da Govor na gori donosi obrise ljudskijeg svijeta.

“Blago mirotvorcima”. “Blago krotkima jer će baštiniti zemlju”. “Blago onima koje progone radi pravde”. “Ne kunite se “. “Ne ubijajte”. “Ne vraćajte zlom na zlo”.

Tu nam Isus pokazuje istinsku stvarnost.

Shvaćamo da u molitvi treba tražiti volju Božju i steći jasnoću za svjesno političko djelovanje. Danas neki smatraju da je samo politička akcija smisao molitve, i to se počelo smatrati važnom spoznajom. Kad bi kršćanska vjera u današnjem svijetu. Odustala od djelovanja koje svijet mijenja, morala bi sići s pozornice koju je sama sebi napravila. Žrtvovala vi svoju vlastitu viziju o Božjem svijetu na ovoj zemlji.

Gospodine, mi znamo da ti želiš bolji svijet. Slutimo tvoju volju. Ali ne znamo kako bismo je ostvarili. Otvori nam oči. Daj nam mašte. Daj nam neustrašive i djelotvorne snage. Po nama, svom oruđu, mijenjaj zemlju. Gospodine, mi vjerujemo, pomozi našoj nevjeri.

J. Zink, Kako danas moliti, Zagreb 1878,58-59.

Zadatak:

Sastavite sličnu molitvu iz konkretne situacije koju živite.

XV/31

Literarni tekstovi

“Dosta je, kraj devet dobrih strana, imati samo jednu, desetu, glupu, pa da te nazovu budalom. Lako je čitaocima kritizirati gledajući iz svog mirnog puta i sa visine, otkuda je otvoren vidokrug na sve ono što se radi u nizini, gdje čovječanstva ima mnogo čitavih vjekova koje bi, rekao bi, valjalo izbrisati i uništiti kao nepotrebne. Mnogo se u svijetu učinilo pogrešaka, koje, rekao bih, sad ne bi ni dijete učinilo. Kakve je krive, puste, uske, neprolazne staze biralo čovječanstvo, težeći da dokuči put što vodi divnom dvoru, namijenjenom caru za stanovanje. Taj je put bio i širi i ljepši od svih puteva, danju obasjan suncem, cijele noći osvijetljen buktinjama, ali su ljudi prolazili mimo njega, kroz gustu pomrčinu. I koliko su puta oni, iako upućeni promislom Božjim, znali skrenuti s pravog puta i zalutati, znali usred bijela dana opet se naći u neprolaznim i zabačenim krajevima, pa nanovo, zavrtjevši pamet jedan drugom, ići za lutajućom svjetlošću dok tako ne bi došli do provalije, da poslije, prestravljeni, zapitaju jedan drugog: “Gdje je izlaz? Gdje je put?” Današnji naraštaj sve to dobro vidi, čudi se zabludama svojih pradjedova, smije se njihovoj nerazboritosti, a ne vidi da je ljetopis sav pokriven mlazovima nebeske svjetlosti, da svako slovo glasno govori, da je odasvud, kao opomena, pružen prst baš na njega, na današnji naraštaj; ali se ne smije današnji naraštaj i, odveć pouzdan u se, ponosito otpočinje niz novih zabluda kojima će se docnije njihovi potomci isto tako smijati”.

Gogolj, N.,V., Mrtve duše, V. Masleša, Sarajevo 1969.

Str.199-200. “Tako je mislio Čičikov i kao da je poluprobuđenom duševnom snagom do nečega dosezao. Rekao bi, njegova je priroda nekim maglovitim osjećajem počela predosjećati da ima nenakva dužnost koju treba čovjek na zemlji da ispuni, koja se može ispunjavati svud, u svakom kutu, ne obzirući se na svakojake prilike, smetnje i nezgode koje nalijeću na čovjeka iz onog mjesta i kuta na kojem mu je suđeno da živi...” (Ondje,str.332) Zadatak:

- Koja Vam se misao u ovim odlomcima osobito sviđa? Zašto? - Koji biste naslov dali ovom tekstu?

Misao svijeta In labore requies

Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti, Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti. Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama, Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama. Niko ne zna, jad se rodi – možda pravo onog sata, Kada su se strašnom bukom zalupila rajska vrata. I odonda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili

XV/32

Literarni tekstovi

I odonda kroz eone oblaci su zvijezdu krili. U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje, Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu, Polusveti kad su magi bacili nas u peć Balu. I veliki kad su kralji igrali se piramida, Što i danas grdo stoje – kao kad nešto krvca zida! I dan se dive ljudi, gledajući čuda ona, I debele knjige pišu o veličju Faraona! Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona, Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona? Po vama su suze pale na iskrene dvije oči I sva bijeda čovječanstva u njim se posvjedoči. Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more, Ostala je pusta priča za djetinje razgovore! A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena, od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena. Dizale se za njom ruke, one oči pune bola Na podnožju Akropole, na proplanku Kapitola, Posred dima barikada zvalo se je njeno ime, Tražio ju staklen pogled ispod noža giljotine... ... il su lažni ideali, ili laže ovo doba; Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

S. S. Kranjčević USKRS –V. Nazor ...

I gledam: eto, iz pare krvave Krist ide, na vrh on se golem popeo I pustom mnoštvu, što je preda nje grunulo, Hljeb mira lomi, dijeli jedro sjemenje Za ljepše berbe i za žetve slavnije. A sunce plamsa u visini. Njišu se Sve zelen-grane jela stoljetnih, I grme rijeke ispod nogu Njegovih, I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj Visoko na visinama, Duboko u nizinama: Hosana, sine Davidov! Hosana, rode moj!

Sveti Lug, Zagreb, 1975, 60

XV/33

Literarni tekstovi

Ne, moj svijet nije raka Oko koje život kruži, Moj je svijet polje silno, Raspupalo, rasvjetalo, Na kom Bog se sa mnom druži.

Ivana Brlić Mažuranić ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, Kaptol 31, telefon (041)38-446. Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik Instituta Odgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31 Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost" 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, pp. 434, telefon 441-102 ili 444-013. PRIJEVOD: Dr. Tomislav Pervan

OBRADA I PRILAGODBA: Dr. Jerko Fućak

STRUČNA LEKTURA: Dr. Marijan Valković

LITERATURU PRIKUPILI: Mg. Dragica Lončar i dr. Jerko Fućak

TEKSTOVA ČITANKE IZABRAO: Dr. Jerko Fućak

PASTOLARNA LEKTURA: Josip Ban, kapelan Zagreb