TEOLOGIJA PRED IZAZOVIMA SIROMAŠTVA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Vlaška 38, HR – 10000 Zagreb

TEOLOGIJA PRED IZAZOVIMA SIROMAŠTVA

Zbornik radova studenata Filozofsko-teološkog studija i Religiozne pedagogije i katehetike

Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

u sklopu seminara održanog pri Katedri fundamentalne teologije

tijekom zimskog i ljetnog semestra ak. god. 2014./2015.

Uredili Tomislav Kovač i Tomislav Šagud

Zagreb, svibanj 2016.

1

Sadržaj

Predgovor (Tomislav Kovač) ........................................................................................................... 2

1. Povijesne, društvene i pastoralne teme ....................................................................................... 4

Siromaštvo i siromasi u Svetom pismu (Toni Aviani) ..................................................................... 5

Briga za siromašne u prvim stoljećima Crkve i u mislima crkvenih otaca (s. Myroslava

Mostepaniuk) .................................................................................................................................. 10

Franjevačko shvaćanje siromaštva i odnos prema siromašnima (Marijan Vidović) ...................... 16

Dominikanci i briga za siromašne (Ivan Iličić) .............................................................................. 21

Svjedočanstvo bl. Majke Tereze i djelovanje Misionarki ljubavi (Rafael Mikec) ......................... 27

Svećeničko poslanje i briga za siromašne (Josip Ivkić) ................................................................. 32

Različiti oblici današnjeg siromaštva (Tomislav Bišćan) .............................................................. 40

Siromaštvo u Hrvatskoj: društveno-ekonomski uzroci i statistički podaci (Igor Borić) ................ 46

Karitativni rad i inicijative u Crkvi u Hrvatskoj (Filip Marić) ....................................................... 51

Djelovanje patera Antuna Cveka i udruge „Kap dobrote“ (Kristina Radošević) ........................... 58

2. Teološke teme ............................................................................................................................ 66

Odnos kršćanstva prema novcu i materijalnim dobrima (Krunoslav Kolar).................................. 67

Siromaštvo i siromasi u dokumentima Drugog vatikanskog koncila (Vido Bukovčan) ................ 74

Temeljne postavke teologija „Trećega svijeta“ (s. Marija Margarita Klobučar) ........................... 80

Siromasi u Gutiérrezevoj teologiji oslobođenja (Marko Dokoza) ................................................. 88

Implikacije kenotičke teologije Hansa Ursa von Balthasara u shvaćanju siromaštva (Marko

Pavlinović)...................................................................................................................................... 95

Odgovor političke teologije Johanna B. Metza na probleme siromaštva (Tomislav Šagud) ....... 101

Teologija križa i nade Jürgena Moltmanna u perspektivi siromaha (Vatroslav Krešić) .............. 107

Osobe s intelektualnim teškoćama ili preobraziteljska snaga siromaha prema J.Vanieru (Željko

Nestić) .......................................................................................................................................... 112

Ekonomija darivanja i zajedništva prema naučavanju pape Benedikta XVI. (Marko Čolić) ...... 118

Siromasi u srcu evangelizacije (Ivan Ereiz) ................................................................................. 124

Pogovor (Tomislav Šagud) ........................................................................................................... 133

2

Predgovor

Predgovor (Tomislav Kovač)

Potaknuti sve raširenijom pojavom različitih oblika siromaštava u svijetu i u Hrvatskoj, kao i

poticajima pape Franje koji brigu za siromašne, ranjene i isključene stavlja u središte nove

evangelizacije, odlučili smo na Katedri fundamentalne teologije Katoličkog bogoslovnog

fakulteta (KBF) Sveučilišta u Zagrebu ponuditi jednogodišnji seminar na temu Teologija pred

izazovima siromaštva. Glavni cilj seminara bio je proučiti fenomen i stvarnost siromaštva na

što obuhvatniji način, kako bi se prepoznalo i upozorilo na njegove egzistencijalne, moralne i

društvene posljedice koje ugrožavaju sve veći broj ljudi u današnjem svijetu, tako i u

Hrvatskoj. Željelo se ujedno nastaviti razmišljanja koje je potaknuo KBF Sveučilišta u

Zagrebu posvetivši 54. Teološko-pastoralni tjedan upravo temi Siromašna Crkva – Crkva za

siromahe u novoj evangelizaciji.1

Seminar je održan tijekom zimskog i ljetnog semestra ak. god. 2014./2015., svakog

utorka od 14.15 do 15.00 sati. Upisalo ga je i pohađalo sveukupno dvadeset studenata: deset

dijecezanskih i pet redovničkih bogoslova, dvije redovnice i tri vjernika laika. Na prvim

susretima voditelj seminara je uvodio u temu te iznosio temeljne znanstvene metodološke

upute za istraživanje i pisanje seminarskih radova. Tijekom sljedećih susreta studenti su,

prema unaprijed ponuđenim i prihvaćenim temama te po utvrđenom rasporedu, izlagali svoje

radove. Seminar je bio koncipiran tako da se prvih pet minuta pročita zapisnik prethodnog

susreta, kojeg je svaki put pisao i čitao drugi student; nakon toga je izlagač imao dvadeset

minuta za iznošenje svoje teme; preostalih petnaestak minuta bile su posvećene raspravi.

Velika se pozornost obraćala metodološkoj obradi teme, naročito kroz obvezatne konzultacije

s voditeljem seminara. Uz vježbanje osnovnih komunikacijskih vještina nastojalo se također

raditi na kvaliteti samog usmenog izlaganja, koje je trebalo biti jezično jasno, koncizno i

poticajno za razmišljanje i razgovor.

Studenti su se uglavnom pokazali odgovornima u obrađivanju svojih tema i redoviti u

pohađanju seminara. Jedini objektivni nedostatak mogao se primijetiti u manjkavosti

motivacije za razvijanje dinamične i plodne diskusije, kroz koju bi studenti mogli podijeliti,

sučeljavati ili nadopunjavati svoja razmišljanja. Razlog tome treba vidjeti, s jedne strane,

možda u samom terminu održavanja seminara (većini poslije ručka...), s druge strane, puno

više, u očitom nedostatku razvijanja sposobnosti kritičkog i dijaloškog mišljenja unutar

školskog i visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Jedno temeljno pitanje koje se ponavljalo tijekom seminarskih susreta bilo je kako

spojiti riječi i djela, odnosno, kako govor o siromaštvu povezati s konkretnim angažmanom

prema siromasima. Isto tako, nastojalo se kritički pristupiti određenim temama, kako u

preispitivanju vlastitog življenja kršćanske vjere na praktičnoj razini, naročito naše predodžbe

i odnosa prema drugima, tako i u propitkivanju djelovanja Crkve i cjelokupne društvene

zajednice na području suzbijanja siromaštva. Određeni nedostatak bio je također što se u

sklopu seminara nije, nažalost, uspio ostvariti jedan konkretan zajednički karitativni projekt,

unatoč nekoliko zanimljivih prijedloga. Glavna zapreka tome može se prepisati doista

velikom opterećenju studenata svojim studijskim i drugim obvezama. Za utjehu treba ipak sa

zadovoljstvom priznati da većina studenata KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, bilo u okviru svojih

župskih ili bogoslovskih zajednica, bilo privatno, redovito sudjeluju u različitim i

1 Radovi 54. Teološko-pastoralnog tjedna, održan od 28. do 30. siječnja 2014. u Međubiskupijskom sjemeništu u

Zagrebu, objavljeni su u znanstvenom časopisu KBF-a Bogoslovska smotra, god. 84 (2014.) br. 3.

3

hvalevrijednim karitativnim akcijama, kojima u svakidašnjem životu nastoje i djelima

posvjedočiti svoju kršćansku vjeru.

Nošeni pozitivnim iskustvima i obogaćeni jedni drugima, sudionici seminara na kraju

su godine izrazili želju da si međusobno razmjene svoje pisane radove. Iz toga je proizašla

zamisao da se objavi ovaj zajednički zbornik seminarskih radova. Sadržaj zbornika prati

redoslijed obrađenih tema te je podijeljen u dvije noseće cjeline: Povijesne, društvene i

pastoralne teme i Teološke teme. U prvoj cjelini tematika siromaštva obuhvaćena je i

proučavana na širok način, polazeći od Svetoga pisma i različitih razdoblja povijesti Crkve

(od crkvenih otaca do prosjačkih redova), tako i kroz vid svećeničkog poziva i poslanja,

konkretnih primjera karitativne založenosti Crkve (od Majke Tereze i patera Antuna Cveka do

karitativnog djelovanja Crkve u Hrvatskoj) ili pak društveno-ekonomske analize siromaštva u

Hrvatskoj. Druga cjelina posvećena je više spekulativnim temama kao što su odnos kršćanstva

prema novcu i materijalnim dobrima, govor o siromaštvu u dokumentima Drugog vatikanskog

koncila, različita teološka promišljanja o siromaštvu, primjerice, u tzv. teologijama Trećeg

svijeta, teologiji oslobođenja (Gustavo Gutiérrez), političkoj teologiji (Johann-Baptist Metz),

teologiji križa i nade (Jürgen Moltmann), teologiji ranjenosti i preobrazbe pomoću malenih i

slabijih (Jean Vanier), teologiji darivanja koja bi u današnjem svijetu mogla poslužiti kao

nova ekonomska paradigma (Benedikt XVI.) ili pak o temeljnom opredjeljenju za siromašne i

odbačene koje bi trebalo biti, za papu Franju, u srcu svake evangelizacije.

Zbog grafičkih razloga u zborniku smo maknuli naslovne stranice i sadržaje radova, ali

smo sačuvali popis korištene literature. Ispod naslova rada stoji ime i prezime studenta i

njegova godina studija za vrijeme pohađanja seminara. Potrudili smo se da radovi budu

metodološki što ujednačeniji, no, nismo bili u mogućnosti ih lektorirati ni unositi veće

ispravke, pa su moguća određena odstupanja. Iako je ovaj zbornik tehnički bio skoro gotov

već prošle jeseni, zbog mnoštva obveza nismo ga stigli okončati. Zato ga tek sada

objavljujemo u PDF-u na internetskim stranicama KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu

Katedre fundamentalne teologije, nadamo se na radost naših studenata i drugih potencijalnih

čitatelja.

Bilo mi je iznimno zadovoljstvo raditi sa studentima u sklopu ovog seminara i

zahvaljujem svima njima na dobroj volji i suradnji. Posebno zahvaljujem studentu Tomislavu

Šagudu kako za njegovu založenost na samom seminaru tako i za njegovu dragocjenu

tehničku podršku u priređivanju ovog zbornika studentskih radova.

Neka naš seminar kao i ovaj njegov zbornik budu, makar skroman, ali iskren

pokazatelj koliko je KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, njegovim studentima, tako i Crkvi u

hrvatskom narodu doista stalo odgovarati na veliki izazov koje siromaštvo donosi našem

vremenu. Neka ova teška, ali iznimno važna tema bude poticaj ostalim studentima i

vjernicima da ne prestanu tražiti i otkrivati skrivenu prisutnost Isusa Krista na licu svakoga

čovjeka, osobito onoga koji na bilo koji način pati.

U Zagrebu, 21. travnja 2016.

Dr. sc. Tomislav Kovač, voditelj seminara

4

1. Povijesne, društvene i pastoralne teme

Zbornik seminarskih radova: Teologija pred izazovima siromaštva

5

SIROMAŠTVO I SIROMASI U SVETOM PISMU Siromaštvo i siromasi u Svetom pismu (Toni Aviani)

Toni AVIANI, 3. god. FTS

Uvod

Siromaštvo je često tema biblijskih tekstova. Ali pojmovi siromaštva i siromaha u Bibliji nisu

jednostavni i jednoznačni. Na početku su ovo trebala biti dva rada, jedan za Stari i jedan koji

obrađuje Novi zavjet. Kako se stvorila potreba obraditi cijelu Bibliju u jednom radu, morat će

se pojednostaviti sadržaj i obraditi samo najvažniji aspekti ove tematike.

U prvom dijelu bavit ćemo se siromaštvom i siromasima u Starom zavjetu kroz glavnu

podjelu na Petoknjižje, Proroke i Mudrosne spise, dok će se drugi dio rada baviti Novim

Zavjetom a dijeliti će se na poruku siromaštva i o siromasima u Evanđelju, te u Poslanicama i

Djelima apostolskim.

Prvo će biti potrebno pokušati objasniti kako su pisci Staroga Zavjeta gledali na

siromaštvo, koje kategorije pučanstva su bili siromasi, a zatim će se priječi na starozavjetne

pokušaje pomaganja siromasima kroz Božji zakon i najvažnije proročke poruke kao na

pokušaj obrane ugroženih od socijalne nepravde. U mudrosnoj literaturi pojam siromaštva

predstavit će se kroz dva pogleda na siromahe kao na one koji su siromašni zbog lijenosti i

one koji su takvi radi socijalne nepravde.

Novi Zavjet prepoznaje siromahe kao povlaštene baštinike kraljevstva Božjega i

donosi konkretne upute za razdiobu dobara i socijalnu pravednost. Glavna teza prikazuje

primjer Isusa Krista koji svoje božanstvo opljenjuje (ispražnjuje), uzevši lik sluge i tako

postavlja odnos prema potrebitima kao svevremenski primjer za naraštaje vjernika.

1. Siromaštvo i siromasi u Starom zavjetu

1.1. Petoknjižje

Na samom početku čovječanstva čovjek je stvoren kao Slika Božja i kao takav postavljen da

vlada nad svim bićima, tj da bude Božji namjesnik na zemlji. Čovjek je postavljen u Eden (što

znači užitak), rajski vrt, bogat raznovrsnim plodovima, mineralima i ljepotom, a Bog sve radi

kako bi čovjeku omogućio ne samo da obrađuje zemlju kao radnik već i da uživa u

blagostanju svega stvorenog.1 U 12. poglavlju Knjige Postanka Bog odabire Abrahama kao

onoga čijeg potomstva će biti kao „zvijezda na nebu“ i kojim će se „blagoslivljati sva plemena

zemlje“. U Izlasku potlačenim Izraelcima u Egiptu Gospodin preko Mojsija obećava slobodu i

zemlju u kojoj teče „med i mlijeko“. Izrael je u tim vremenima živio kao nomadski narod koji

je bio stalno na putu, stanovali su pod šatorima i bili su prilično homogena zajednica u kojoj

nije bilo velikih socijalnih razlika.2

1 Usp. Ivica ČATIĆ, Siromasi i siromaštvo u Svetom Pismu, fenomen i (ne)mogućnost njegova idealiziranja, u:

Bogoslovska smotra, 3 (2014.) 84, 509. 2 Usp. Pero VIDOVIĆ, Dostojanstvo siromaha, u: Obnovljeni život, 2 (1995.) 50, 137.

Siromaštvo i siromasi u Svetom pismu (Toni Aviani)

6

Za razliku od putujućeg Izraela čiji su članovi bili egzistencijalno i izravno upućeni

jedni na druge, prve veće klasne razlike i podjela na siromašne i bogate počinju dolaskom u

obećanu zemlju, a pogotovo za vrijeme nastanka monarhije u vrijeme kraljeva Šaula, Davida i

kasnije Salomona. Tada se javlja u pravom smislu privatno vlasništvo, zemljoposjedništvo,

niču obrti, razvija se trgovina, a biblijski pisci počinju kritizirati Izrael. Razlog nije

blagostanje koje su tadašnja kraljevina uživala, već neravnomjerna raspodjela bogatstva.3

Prve pokušaje artikuliranja pomoći siromasima u Bibliji nalaze se u Knjizi Izlaska. U

njoj se nalaže vraćanje u zalog uzetog ogrtača prije zalaska sunca (Pnz 23,20), kako bi se

nevoljnik imao čime pokriti. Levitski zakonik naređuje zemljoposjednicima da tijekom žetve

ostavljaju klasje uz rub njive kako bi ih siromasi mogli sebi ubrati (pabirčenje), dok u knjizi

Ponovljenog zakona nalazimo zakon kojim poslodavci moraju isplatiti plaću najamnicima

prije zalaska sunca (Pnz. 24,14). Pravna solidarnost se pokazuje i propisom o desetini žetve

koja je svake tri godine išla potrebitima.4 Mjera koje je trebala ublažiti socijalne razlike bila je

i institut jubileja i sedme, subotnje godine kada su se opraštali dugovi, a robovi puštali svojim

domovima (Izl 21,1, Lev 25, Pnz15,11).5

1.2. Proročki spisi

Iako Gospodin u Petoknjižju zapovijeda “Neka ne bude siromaha kod tebe“ (Pnz 15,4), praksa

je donijela velike podjele u židovskom društvu. Glavni kritičari takvog stanja su Proroci koji

donose riječ utjehe poniženima i prijete Božjom kaznom moćnicima. Siromahe možemo

podijeliti na „sudbinske“ kao npr. nemoćni, gubavi, slijepi, hromi, te socijalno-ekonomske:

najamnici, prosjaci i dr. Sveto Pismo posvećuje pažnju i onima koji su isključeni iz društva

zbog obredne nečistoće kao što su pastiri (zbog doticaja sa stočnim gnjojivom) ili carinici (jer

rade za strance). Ipak Stari Zavjet najviše brige pokazuje trima kategorijama siromaha:

udovicama, siročadi i pridošlicama. Udovica je bila žena kojoj je preminuo muž, a nije imala

starije dijete da se o njoj brine niti djevera da je uzme k sebi i tako ispuni „leviratsku“

dužnost. Takve žene često nisu imale nikakvu zaštitu i živjele su u velikoj bijedi. Izaija daje

nadu opustošenom Jeruzalemu uspoređujući njegovo stanje s udovičkim: „Ne boj se, nećeš se

postidjeti; na srami se, nećeš se crvenjeti. Zaboravit ćeš sramotu svoje mladosti i više se nećeš

spominjati rugla udovištva svoga.“ (Iz 54,4). Siročad su bila djeca bez oca koja bi s majkom

udovicom bili potrebni posebne zaštite, a pridošlice su bili prognanici, izbjeglice, osamljenici

koji su lako isključivani iz zajednice koja nije bila njihova. Veliki dio ih je dolazio iz

Sjevernog Kraljevstva koji je bio u gorem stanju nego Juda.6

Ljudska pohlepa je razlog najvećem broju siromaha u Izraelu i protiv nje nalazimo

brojne zapise. Amos, kojeg zovu i najsocijalniji prorok, diže glas i „riče“ protiv eksploatacije

siromaha, malih zemljoposjednika i radnika: „Za tri zločina Izraela, za četiri zločina, odluka

je neopoziva: jer prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale; jer gaze po glavi

siromahu i sirotinju na zlo vode.. i na haljinama u zalog uzetima leže kraj svoga žrtvenika, i

piju vino oglobljenih u Domu Boga svojega.“(Am 2,6-8).7 Tritoizaija pak predbacuje bogatim

3 Usp. Isto, 137.

4 Usp. Ivica ČATIĆ, Siromasi i siromaštvo u Svetom Pismu, fenomen i (ne)mogućnost njegova idealiziranja,

510. 5 Usp. Isto, 511.

6 Usp. Pero VIDOVIĆ, Dostojanstvo siromaha, u: Obnovljeni život, 2 (1995.) 50, 139.

7 Usp. Mato ZOVKIĆ, Crkva i siromasi prema Novom zavjetu, u: Vrhbosnensia, 2 (2010.) 14, 220.


7

povratnicima da u dan posta tuku siromahe te ističe da je pravi post dijeliti kruh svoj s

gladnim i uvoditi pod krov beskućnike.8

1.3. Mudrosna literatura

Mudrosna litaratura nam dodatno pojašnjava i razotkriva pozadinu siromaštva, ali dovodi i

napredak misli o njegovim uzrocima. Stariji spisi donose prilično jednostavnu sliku o

blagoslovljenom čovjeku koji zbog svog dobrog odnosa prema Bogu uživa u materijalnom i

duhovnom bogatstvu, a grešnici gube blagoslov. Tako se u Izrekama, Psalmima i Jobu donose

brojni reci o siromaštvu kao posljedici lijenosti (Izr 6,11; 14,23; 21,5) ili rastrošnog života (Izr

21,7). No već se u Propovjedniku9 daje naslutiti da uzroci siromaštva nisu jednostavni i da

siromah najčešće nije kriv za svoj status, već je to posljedica spleta osobnih i društvenih

okolnosti. Teološki gledano siromaštvo je tajna pohranjena u misteriju Božjeg upravljanja

poviješću, a siromasima se naviješta posebna Gospodnja milost.10

Kada se sagleda cjelina

moglo bi se reći da Stari Zavjet ne idealizira ni bogatstvo a ni siromaštvo. On ne niječe

privatno vlasništvo ali i ne tolerira iskorištavanje potlačenih. Potiče Izraelce na pravednu

raspodjelu bogatstva potrebitima a kao ideal mogli bi spomenuti: „Ne daj mi siromaštva ni

bogatstva.“( Izr 30,7)11

2. Siromaštvo i siromasi u Novom zavjetu

2.1. Evanđelja

Novozavjetni nauk o siromaštvu i odnos prema siromašnima oslanja se na starozavjetne

temelje ali nastoji Božju poruku vezati više za duhovnost negoli za materijalna pitanja. Ta

stara misao u novom ruhu nastoji oživotvoriti ideal prirodne raspodjele dobara i tako potvrditi

važnost starozavjetnih težnji.

Iako postoji manji broj teologa koji misle da je Isus mogao pripadati donjem srednjem

staležu, ipak je većina onih koji se slažu da su Isus i njegova obitelj živjeli siromašno. To se

prvenstveno zaključuje zbog njegovog skromnog rođenja i prikazanja djeteta Isusa u hramu

gdje su njegovi roditelji žrtvovali dvije golubice, što je u židovskom zakonu bio propis za

siromašne (Lev 12,7). Za život je radio kao stolar što je u tadašnje vrijeme značilo neredovite

prihode i nadničarenje. Dakle, dijelio je sudbinu većine naroda u Galileji. Njegovi učenici i

oni kojima je upućena poruka o Kraljevstvu Božjem također su pripadali tom sloju. Najstarije

tradicije Novog zavjeta donose i najradikalnije shvaćanje siromaštva. Po Q-tradiciji u Lk i

Mt12

Kristovi učenici su bili bez imovine, odvojeni od obitelji i od posjeda. Ne iznenađuje

dakle što je prvo blaženstvo (Lk 6,20; Mt 5,3) upućeno upravo siromasima. Evanđelje po

8 „Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se

kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve

Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve

jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne

kriti se od onog tko je tvoje krvi« (Iz 58,5-7). 9 „Ako vidiš gdje tlače siromaha i gaze pravo i pravicu u zemlji, ne čudi se tomu, jer nad visokim straži viši, a

nad njim najviši« (Prop 5,8). 10

Usp. Ivica ČATIĆ, Siromasi i siromaštvo u Svetom Pismu, fenomen i (ne)mogućnost njegova idealiziranja,

512; L[éon] R[OY], Siromasi, u: Xavier LÉON-DUFOUR (ur.), Rječnik biblijske teologije, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 1993., 1166-1172. 11


517. 12

Usp. Lk 9,57-58; Mt 8,19-20; o odvajanju od obitelji (usp. Lk 9,59-60; Mt 8,21-22) i od posjeda (usp. Lk 10,2-

12; Mt 9,37-38).

Siromaštvo i siromasi u Svetom pismu (Toni Aviani)

8

Marku donosi razliku što ne postavlja potpuno siromaštvo kao uvjet nasljedovanja (Mk 29-

39)13

, ali ipak iz cjelokupnog životnog stila Ivana Krstitelja i Isusovih učenika zaključujemo

kako se radi o pokretu siromašnih za siromašne.14

Prema evanđeljima, Isus je siromasima iskazao veliko poštovanje u svojim

parabolama. U prispodobi o radnicima jedanaestog sata Isus osvjetljava tjeskobu siromaha što

cijeli dan čekaju u centru galilejskog sela da im netko ponudi dnevnicu (Mt 20,1-16). U priči

o mladiću od kojeg Isus traži da sve ostavi i ide za njim, i paraboli o ludom bogatašu koja

odmah slijedi (Lk 12,13-21) Isus potiče da se ne uzdamo u bogatstvo nego u Boga. Kad

govori o bogatašu i Lazaru poučava da nije grijeh biti bogat na temelju poštenog rada, nego je

grijeh ne primjećivati Lazara pred vratima koji je gladan i u čirevima (Lk 16,19-31). U

prispodobi o bezočnom sucu i upornoj udovici (Lk 18,1-8) Isus skreće pozornost na

nezbrinute udovice i obespravljene osobe u svim narodima i vremenima. U posljednjoj

zabilježenoj prispodobi, onoj o sveopćem sudu (Mt 25,31-46) Krist se poistovjećuje s

gladnima, žednima, strancima na proputovanju, oskudno odjevenima, bolesnima i

zatvorenima.15

Tko takve podupire i pomaže, samom Isusu je ljubav učinio. Tako Isus ne

postavlja Radosnu vijest samu sebi svrhom već traži da u njegovi sljedbenici konkretiziraju

svoju vjeru konkretnom čovjeku u potrebi.

2.2. Djela apostolska i Poslanice

U Djelima apostolskim i poslanicama također nalazimo veliku brigu za siromahe. Sam život

prve kršćanske zajednice bio je u zajedništvu dobara. Brinulo se za dostojanstvo i potrebe

svakog člana zajednice. Kao odgovor na zanemarene udovice apostoli su zaredili đakone koji

se brinu za njih i za raspodjelu hrane. Zajednice koje su imale višak sredstava potiču se da

dijele višak s onima koje ih nemaju dovoljno.16

Evanđelje se širi svijetom. Filip krsti

Etiopljanina a Petar u Joti krsti Kornelijevu obitelj i time naviještaju ukinuće marginaliziranja

stranaca. Apostol Jakov je najglasniji u svojoj poruci o potrebi pomaganja onima u potrebi. Po

njemu, „Vjera bez djela je mrtva“ (Jak 2,26), a kao primjer žive vjere upućuje na konkretnu

pomoć siromasima.17

Pavao u svojim poslanicama pomaganje siromašnima shvaća kao

obavezu i redovitu praksu svakog vjernika. On sam je, kako sam kaže, siromašan, ali

obogaćuje mnoge (2 Kor 6,10).

Kao vrhunski primjer odnosa kršćanina prema potrebitima i prema svim ljudima

Pavao u Fil 2,6-8, govori o Isusu koji se „nije kao plĳena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe ‘oplĳeni’ [ekénosen, dosl. isprazni] uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan,

obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“. Bog koji je na

takav način iz ljubavi prema čovjeku ušao u svijet poziva svakog vjernika da svoju vjeru

javno očituje, da se isprazni od sebeljublja, okrene se svom bližnjemu i dadne mu jesti. I kruh

zemaljski i kruh nebeski.18

13

„Reče Isus: "Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili

polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i

braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni.« (Mk 10:29-30) 14


522. 15

Usp. Mato ZOVKIĆ, Crkva i siromasi prema Novom zavjetu, 224. 16


525. 17

Mato ZOVKIĆ, Crkva i siromasi prema Novom zavjetu, 232. 18

Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra, 3 (2014.)

84, 451-477.


9

Zaključak

Kada bismo prosječnog vjernika pitali da izreče jednu rečenicu u Bibliji koja ga najprije

asocira na siromaštvo, većina bi sigurno pomislila na redak iz Mt 5,3: „Blago siromasima

duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“

Odnos prema siromašnima u Pismu možda ponajbolje opisuje razlika u jednoj riječi

između tog poznatog retka i njegove verzije u Lukinom evanđelju: „Blago vama, siromasi:

vaše je kraljevstvo Božje!“ (Lk 6,20). Razlika ta koje obuhvaća taj pojam, svima ubogima,

prognanima, žalosnima. Matej pak govori o onima koji prepoznaju svoje duhovno siromaštvo,

svoju duhovnu potrebu, svoju žeđ za Bogom.

Kada tako gledamo bistri nam se biblijska poruka. Ona obuhvaća sve ljude, i

siromašne i bogate i one srednjeg sloja. Poručuje nam da živimo u zajedništvu, da svoju vjeru

ne držimo za sebe, da se brinemo o potrebama drugoga. Spona koja omogućuje to zajedništvo

je Duh Sveti.

Iako je ovaj svijet daleko od savršenog, život po uzoru na Radosnu omogućuje nam da

već danas živimo u Kraljevstvu Nebeskom. Jer ono je kako Isus kaže, među nama.

Literatura

ČATIĆ, Ivica, Siromasi i siromaštvo u Svetom Pismu, fenomen i (ne)mogućnost njegova

idealiziranja, u: Bogoslovska smotra, 3 (2014.) 84, 505-535.

KOVAČ, Tomislav, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra,

3 (2014.) 84, 451-477.

R[OY], L[éon], Siromasi, u: LÉON-DUFOUR Xavier (ur.), Rječnik biblijske teologije, Zagreb,

Kršćanska sadašnjost, 1993., 1166-1172.

VIDOVIĆ, Pero, Dostojanstvo siromaha, u: Obnovljeni život, 2 (1995.) 50, 135-151.

VUGDELIJA, Marijan, "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5,3), u:

Crkva u svijetu, 2 (2002.) 37, 172-198.

VUGDELIJA, Marijan, Blaženstvo siromaha (Mt 5,3; Lk 6,20), u: Crkva u svijetu, 1 (2002.) 37, 8-37.

ZOVKIĆ, Mato, Crkva i siromasi prema Novom zavjetu, u: Vrhbosnensia, 2 (2010.) 14, 217-235.


10

BRIGA ZA SIROMAŠNE U PRVIM STOLJEĆIMA CRKVE I U MISLI

CRKVENIH OTACA Briga za siromašne u prvim stoljećima Crkve i u mislima crkvenih otaca (s. Myroslava Mostepaniuk)

s. Myroslava MOSTEPANIUK, 4. god. RPK

Uvod

Tema je ovog seminarskog rada Briga za siromašne u prvim stoljećima Crkve i u misli

crkvenih otaca. Spisi crkvenih otaca prava su riznica teološkog promišljanja o različitim

područjima kršćanskog života. Posebno je velika njihova uloga u nauku o brizi za siromašne

koji su realizirali i u vlastitom životu. To potvrđuje i relativna zastupljenost crkvenih otaca u

Kompendiju socijalnog nauka Crkve, koji citira djela Augustina, Ambrozija, Bazilija Velikog,

Klementa Aleksandrijskog, Ivana Zlatoustog, Grgura Velikog, Gregorija Nisenskog, Ireneja

Lyonskog i druge.

Seminarski rad se temelji na tematskom izboru misli pojedinih svetih otaca, uz

povijesne i teološke poveznice. Rad je podijeljen je na dva poglavlja. Najprije ćemo definirati

teološke pretpostavke brige za siromašne u misli crkvenih otaca na osnovi konkretnih

tekstova. Zatim ćemo se osvrnuti na praktičnu karitativnu djelatnost Crkve otačkog doba,

posebno na ulogu biskupa i redovničkih zajednica, kako bi na kraju istaknuli utjecaj kršćanske

prakse na socijalnu praksu onodobnog društva.

1. Teološke pretpostavke brige za siromašne kod crkvenih otaca

Crkvenim ocima nazivamo crkvene pisce 2. – 8. stoljeća kršćanstva koji su se istaknuli

svetošću života, pravovjernošću na području teologije, a radi njihovih zasluga Crkva ih je

proglasila svetima.1 Jedno je od glavnih obilježja otačkog nauka nerazdvojiva povezanost

teologije i moralno-etičkog djelovanja, koji su izraz cjelovite vjere. Stoga, u ovom ćemo

poglavlju najprije izdvojiti temeljne teološke pretpostavke brige za siromašne u misli crkvenih

otaca, a to su: Božja solidarnost prema čovjeku, pripadnost zemaljskih dobara svim ljudima,

dostojanstvo svakog čovjeka, a posebno siromaha kao sakramenta susreta s Bogom.

1.1. Bog solidaran s čovjekom potiče na ljudsku solidarnost

Glavna je pretpostavka brige za siromašne u ranoj Crkvi i mislima crkvenih otaca biblijska

slika Boga koji se trajno zauzima za čovjeka. „Vjerničko iskustvo Boga koji je solidaran s

čovjekom potiče vjernika i daje mu uporište da i sam živi istinsku solidarnost s braćom

ljudima“.2 Za prve kršćane solidarnost je mjerilo autentičnosti kršćanskog života: „Širi ljubav

na cijeli svijet ako hoćeš ljubiti Krista, jer su udovi Kristovi po svem svijetu“.3

Briga za siromašne, prema crkvenim ocima, način je sudjelovanja u Božjoj dobroti, nastavak

stvaranja svijeta, čovječanstva i samih sebe: „Kad hranimo gladne, kad odijevamo gole, kad

pomažemo bolesnike, zar nije istina da tako ruka poslužitelja dopunja pomoć Božju? Zar

1 Usp. Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., 2.

2 Nikola VUKOJA, Solidarnost iz perspektive kršćanske duhovnosti: od otačkoga doba do našega vremena, u:

Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2, 400. 3 AUGUSTIN, In Eipst. I Joan. Tr. 10, n.8-9, u: PL 35,2056, citirano prema: Nikola VUKOJA, Solidarnost iz

perspektive kršćanske duhovnosti: od otačkoga doba do našega vremena, 405.

Briga za siromašne u prvim stoljećima Crkve i u mislima crkvenih otaca (s. Myroslava Mostepaniuk)

11

možda dobrohotnost sluge nije dar Gospodnji? On ne treba pomoćnika u djelima svoga

milosrđa; ipak je svoju svemoć uredio na takav način da potrebama ljudi pritječe po ljudima

samim“.4 Međuljudska solidarnost ima, prema tome, jedan božanski, odnosno, teološki

temelj.

1.2. Dostojanstvo čovjeka kao slike Božje

Drugo je uporište brige za siromašne dostojanstvo čovjeka kao slike Božje jer, kako lijepo

kaže Irenej iz Lyona: „Slava Božja – to je živi čovjek“.5 Crkveni oci posebno nastoje

posvijestiti ljudsko i kršćansko dostojanstvo potrebitih. Gregorije Nisenski naglašava: „Ne

preziri ove ljude u njihovom poniženju, ne smatraj njih bezvrijednima“.6 Za Ivana Zlatoustog

jednakost i dostojanstvo svih ljudi Božji je dar koji podrazumijeva aktivnu brigu i skrb za

dobrobit svih ljudskih bića, a osobito najugroženijih, siromašnih.7

1.3. Božja dobra pripadaju svima

Između dva krajnja stava prema bogatstvu, idolopoklonskog (obožavanje) i manihejskog

(odbacivanje), oci ističu da je bogatstvo Božji dar koji mora biti vraćen Bogu i bližnjemu.8

Bitna je pretpostavka brige za siromašne svijest o tome da svijet je, uostalom kao i u Knjizi

Postanka (usp. Post 1, 28-29), Božje stvorenje, Božje vlasništvo, a čovjek je samo vremeniti

upravitelj stvorenih dobara: „Ne smatrajte sve stvari svojima. Neka jedan dio bude za

siromahe i prijatelje Božje. Stvari doista pripadaju onomu koga imamo za Oca. A mi smo

braća“.9 Stoga, kad netko ima imanja u izobilju, to nije njegovo nego pripada siromašnijem

bratu; zadržati izobilje dobara kod sebe, vidjevši nevolju drugoga, istoznačno je krađi: „Ne

govori: trošim svoje, uživam svoje. Ti se ne služiš svojim, nego tuđim. Kažem tuđim, jer ti to

hoćeš, budući da Bog hoće da bude tvoje ono što ti je povjereno za braću [...] Ako se njima

služiš sebično i kažeš: pravo je da svoje trošim samo za svoj užitak, tvrdim da su to dobra

drugih“.10

Sv. Bazilije naglašava da su i siromasi dužni skrbiti za druge: „Siromašan si? Postoji

netko siromašniji od tebe. Ti imaš kruha za deset dana, drugi ima za jedan [...] Čak ako imaš

samo jedan kruh, a prosjak stoji na vratima, izvadi kruh i pruži ga Gospodinu rukama

uzdignutim prema nebu“.11

4 LEON VELIKI, Sermo 10, u: PL 54,165, citirano prema: Nikola VUKOJA, Solidarnost iz perspektive

kršćanske duhovnosti: od otačkoga doba do našega vremena, 406. 5 Željka BIŠĆAN – Tomislav Zdenko TENŠEK, Otačka čitanja u službi crkve: izbor iz Časoslova Božjeg

naroda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000., 150. 6 Emmanuel CLAPSIS, Wealth and Poverty, u: Greek Orthodox Theological Review, 54 (2009.) 1-4, 183.

7 Usp. Emmanuel CLAPSIS, The Dignity of the Poor and Almsgiving in St. John Chrysostom, u: Greek

Orthodox Theological Review, 56 (2011.) 1–4, 60. 8 Usp. Hierotheos VLACHOS, Basil The Great and Communal Ownership, u: http://www.oodegr.com/english/

psyxotherap/koinoxrisia1.htm (11.XI. 2014.). 9 GREGORIJE NISENSKI, Homilia de pauperibus, u: PG 46, 465, citirano prema: Nikola VUKOJA,

Solidarnost iz perspektive kršćanske duhovnosti, 413. 10

IVAN ZLATOUSTI, Hom. X. in 1 Cor, u: PG 61,86, citirano prema: Nikola VUKOJA, Solidarnost iz

perspektive kršćanske duhovnosti, 412. 11

BAZILIJE, Tempore Famis et Citatis, u: PG 31.320-321, citirano prema: Emmanuel CLAPSIS, Wealth and

Poverty, 178-179.


12

1.4. Siromah – sakrament susreta s Kristom

Vrhunac biblijsko-teološkog utemeljenja brige za siromašne je shvaćanje siromaha kao

drugog Krista, i to prema Isusovim riječima: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje

braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45). U istom smjeru ide i sveti Pavao u svojoj ekleziologiji:

„Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha“ (1

Kor 10,17).

Oci naglašavaju da je u potrebitom na sakramentalni način prisutan sam Krist. Tako,

Ciprijan o zatočenim kršćanima Numidije govori: „Zatočeništvo naše braće moramo smatrati

našim zatočeništvom, a nevolju koja njih je postigla osjećati kao našu bijedu jer zaista jedno

je tijelo naše zajednice. Božji hramovi su zatočeni… Moramo vidjeti Krista u našoj

zarobljenoj braći“.12

Gregorije Nisenski naglašava posebnu ulogu siromaha u kršćanskoj

zajednici: „Oni su uzeli na se osobu našeg Spasitelja. Jer On, iz suosjećanja, posudio je njima

svoju osobu da bi posramio nemilosrdne i mrzitelje siromaha… Siromasi su riznice dobara

koje mi tražimo, čuvari vrata Kraljevstva“.13

Ivan Zlatousti razvija ovu misao od postavke da

je ubogi nositelj spasenja do primjene na siromaha liturgijskih slika najsvetijih elemenata

kršćanskog kulta. Brigu za siromašne on izjednačuje s čašćenjem oltara i Kristova tijela:

„Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga gola: niti ga ovdje časti svilenim odijelima, niti

ga vani ne zanemari kad je udaren studeni i golotinjom“.14

Teološko utemeljenje brige za siromašne rađa bogatim plodovima karitativne

djelatnosti u Crkvi otačkog doba.

2. Otačka praksa u brizi za siromašne (osobito u 4.-5. stoljeću)

Nakon što smo izbliza razmotrili nauk crkvenih otaca o brizi za siromašne, valja se osvrnuti

na praktičnu karitativnu djelatnost u otačko doba. Stoga, razmotrit ćemo ulogu dvojice

biskupa, Bazilija Velikog (329. – 379.) i Ivana Zlatoustog (344. – 407.), monaha te utjecaj

otačke Crkve na socijalnu politiku države.

2.1. Biskupi kao uzori djelotvorne ljubavi

Biskupi u prvim stoljećima Crkve ostvaruju brigu za siromašne ne samo u propovijedima

nego i djelatnošću koja je bila uzor cijeloj zajednici. U tome su dobri primjeri sveti Bazilije i

sveti Ivan Zlatousti.

Sveti Bazilije, nakon svog obraćenja (oko 357. godine), podijelio je svoje imanje

siromašnima, a kasnije, kao biskup Cezareje (370. – 379.) zauzeto se brinuo za svoje vjernike

koji su živjeli u teškim materijalnim uvjetima, zauzimao se kod državnih vlasti kako bi

olakšao patnje naroda, posebno za vrijeme gladi. U predgrađu Cezareje on gradi naselje

(Bazilija) koje je, osim samostana, obuhvaćalo svratište za strance i bolnicu za siromašne.15

Uz karitativne djelatnosti, sveti Bazilije po svojoj službi naučavanja, u snažnim

homilijama potiče vjernike na suosjećanje prema bližnjemu u potrebi. On ne nastoji pobuditi

kod siromaha mržnju prema bogatima, nego želi liječiti problem u korijenu, a to je ljudska

požuda, navezanost na bogatstvo. Biskup Cezareje nastoji omekšati srca bogatih da oni mogu

12

Emmanuel CLAPSIS, Wealth and Poverty, 182. 13

Isto, 183. 14

IVAN ZLATOUSTI, In Evang. S. Mathei, Hom. 50, 3-4, u: PG 58, 508-510, citirano prema: Željka BIŠĆAN –

Tomislav Zdenko TENŠEK, Otačka čitanja u molitvi Crkve, 363. 15

Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, II, Zagreb, Kršćanska sadašnjost,1995., 396.


13

slobodno pomagati potrebnima i da bi tako se proširilo zajedničko vlasništvo. Napokon, pravo

je bogatstvo Kristova milost. Bez Krista – bogati su potpuno siromašni, a siromahe koji imaju

Krista su istinski bogati.16

Ivan Zlatousti, budući svećenikom u Antiohiji (383. – 397.), bogatom gradu s puno

siromaha, u svojim propovijedima oštro je razotkrivao navezanost na bogatstvo. Među

njegovim slušateljima bili su raznovrsni ljudi: uglednici, robovi, klerici i asketi. Zlatousti kroz

svoje govore nastoji učiniti vidljivima nevidljive siromahe svoje zajednice koji su često bili

ignorirani, poniženi u svom ljudskom dostojanstvu.

Njegov nauk o dostojanstvu siromaha temelji se na teološkoj antropologiji: kršćanin

nakon krštenja postaje sudionikom Kraljevstva Božjeg koje mora početi živjeti već u Crkvi.

Ova pripadnost nebeskom Kraljevstvu, ili „nebesko državljanstvo“ („heavenly citizenship“17

)

temelj je dostojanstva svih ljudi i razlog uzajamne brige, posebno za siromašne.18

Oni koji

postaju članovi Crkve trebaju biti „čuvari siromaha“, raspoloženi i otvoreni prema bližnjemu

kao što je Bog otvoren prema čovjeku.

Od svog imenovanja biskupom u Carigradu 397. Ivan Zlatousti ustrajno radi na

reformi svoje Crkve. To ističe u svojoj katehezi papa Benedikt XVI: „Siromaštvo biskupske

palače moralo je biti primjer za sve – kler, udovice, monahe, dvorjane i bogate… Vrlo skrban

za siromašne, Ivan je nazvan i ‘Skupljač milostinje’. Zapravo, kao brižni upravitelj uspio je

ustanoviti vrlo cijenjene karitativne ustanove“.19

2.2. Briga za siromašne kod prvih monaha

Briga za siromašne zauzimala je vrlo važno mjesto u životu prvih monaha i monaških

zajednica. Njihov je način života težio evanđeoskom siromaštvu kao idealu, ali, u isto

vrijeme, bio je otvoren za druge u potrebi. Prvi monasi započinju svoj život odricanjem od

materijalnih dobara, po primjeru Krista, ali od svojih skromnih prihoda za ručni rad pomažu

potrebite. Bazilije Veliki u Kratkim pravilima kaže: „Raditi za sebe posve je zabranjeno,

trebamo se zauzeto truditi zbog potreba bližnjih, sukladno Gospodnjoj zapovijedi“.20

Ivan

Zlatousti ističe da posjet samostanu može naučiti bogate poniznosti a siromašnima pokazati

njihovo dostojanstvo.21

S rastom monaških zajednica širi se i krug karitativne djelatnosti. Primjerice, za

vrijeme gladi u Edesi, Efrem Sirac (306. – 373.) uredio je prihvatilište s 300 kreveta (umro je

od zaraze koju je dobio, brinući se za bolesnike). Svaki veći cenobitski samostan imao je svoj

ksenodohij, prihvatilište za strance ili bolesne.22

Jer, prema shvaćanju monaha, svaki svoj

talent ili prednost treba iskoristiti za dobro drugih. Zanemariti duhovnu ili tjelesnu potrebu

brata zbog vlastite komocije izraz je sebeljublja.23

16

Hierotheos VLACHOS, Basil The Great and Communal Ownership. 17

Rowan A. GREER, Broken Lights and Mended Lives: Theology and Common Life in the Early Church,

Pennsylvania, Penn State Press, 1986., 155. 18

Usp. Emmanuel CLAPSIS, The Dignity of the Poor and Almsgiving in St. John Chrysostom, 57-60. 19

BENEDIKT XVI., U Krizostomu vidljivo bitno jedinstvo misli i djelovanja. Kateheza na općoj audijenciji 26.

rujna 2007., u: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2007/documents/hf_ben-

xvi_aud_20070926_hr.html (17.XI.2014.). 20

BAZILIJE, Kratka pravila, br. 206, citirano prema: VASILIJE VELIKI, Tragom Jevanđelskog podviga, Sveta

Gora Atonska, Manastir Hilandar, 1999., 230. 21

Emmanuel CLAPSIS, The Dignity of the Poor and Almsgiving in St. John Chrysostom, 60. 22

Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, II, 395. 23

Usp. BAZILIJE, Kratka pravila, br. 54, citirano prema: VASILIJE VELIKI, Tragom Jevanđelskog podviga,

190.


14

2.3. Institucionalizacija brige za siromašne

Kasnoantičko društvo s njegovom krajnje neravnomjernom raspodjelom bogatstva, moćnici

koji nisu priznavali nikakvih obveza prema siromašnima, odsutnost državne skrbi koja bi na

zakonskoj osnovi mogla poboljšati položaj potrebitih – stavilo je Crkvu pred izazov. Kao što

smo spomenuli, odgovor crkvenih otaca nije bila osuda bogatstva , nego njegove zloupotrebe,

oni se zalažu za socijalnu obvezu vlasništva i bore se protiv svakog oblika prijevare: lihve,

nepravednih kamata itd. Crkva zastupa siromahe pred državom na zakonodavnoj razini:

biskupske sinode donose niz odluka koje laicima i klericima zabranjuju uzimanje kamata;

sinoda u Kartagi 401. godine moli da car ustanovi tzv. defensores (pučke branitelje) koji bi

štitili siromahe od tlačenja bogatih. Crkva gradi ustanove socijalne pomoći u sklopu pojedinih

općina gdje je vrhovnu nadležnost imao biskup, a neposrednu upravu vodio je đakon. Tu su i

domovi za njegu bolesnika, zbrinjavanje siromaha, siročadi i stranaca: u patniku i u strancu

gleda se Krista. Osim toga, Crkva otkupljuje i oslobađa zarobljenike, oteti od barbara. Takvo

djelovanje utječe i na državni sustav. Godine 427. car Leon u Carigradu potvrđuje povlastice

svratištima za strance i domovima za siromašne. Nakon što su biskupi posjećivali tamnice, car

Honorije 409. godine priznaje im nadzor nad kaznenim ustanovama. Pod kršćanskim

utjecajem u 4. stoljeću izdaju se državne odredbe kojima se nastoji preurediti i humanizirati

kazneni postupak.24

Kršćanstvo kao pravi kvasac uzrokuje polaganu promjenu poganskog društva, jer nije

bilo zatvoreno u sebi nego je ostalo „usred svijeta te je socijalne i društvene prilike učinilo

svojim izvornim prostorom ili, još jasnije rečeno, posvojilo ih je pod znakom nove vjere“.25

Zaključak

Crkveni oci dali su veliki doprinos teološkom promišljanju i praksi brige za siromašne.

Njihov je karitas teološki i antropološki utemeljen na pojmovima Božje solidarnosti i

čovjekovog dostojanstva. Shvaćanje zemaljskih dobara kao Božjeg dara koji pripada svima

odgovara suvremenom nauku o prirodnoj raspodijeli dobara, a poimanje siromaha kao

sakramenta susreta s Kristom na tragu je euharistijske ekleziologije. Propovijedi i karitativna

djelatnost otaca-biskupa (Bazilija, Ivana Zlatoustog) uzor je za cijelu kršćansku zajednicu a

praksa brige za siromašne kod prvih monaha pokazuje otvorenost i plodotvornost

evanđeoskog ideala siromaštva. Napokon, otačka Crkva daje primjer kako kršćani mogu biti

kvasac društva i utjecati na promjenu društvenih stavova.

Obrađujući ovu temu, iskoristila sam samo nekoliko od brojnih izvora. Vjerujem da

promišljanja otaca otvaraju široke mogućnosti za daljnja istraživanja kao što je nauk pojedinih

autora, poimanje brige za siromašne u istočnoj i zapadnoj otačkoj teologiji, pojmovi bogatstva

i siromaštva u ranom kršćanstvu, suodnos patristike i socijalnog nauka Crkve.

Ova tema potaknula me također na razmišljanje kako mogu osobno, a i moja

redovnička zajednica Sestara Reda svetog Bazilija Velikog, koja nastoji živjeti duhovnost

ovog svetog oca, prakticirati brigu za siromašne danas. Glavna je „lekcija“ koju trebamo

naučiti od otaca nerazdvojivost teologije i kršćanskog života. Jer „teolog nije samo onaj koji

uspijeva dobro razumjeti i obrazložiti istine vjere, nego onaj kojemu te istine rasvjetljavaju

njegov život“.26

24

Usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, II, 394-396. 25

Ivan DUGANDŽIĆ, Oblici solidarnosti u ranom kršćanstvu, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2, 391. 26

Edvard PUNDA, Teologija: privilegirano mjesto vjere, u: Diaconvensia, 21 (2013.) 2, 338.


15

Literatura

a) Izvori

Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2005.

b) Ostala literatura

BIŠĆAN, Željka – TENŠEK, Tomislav Zdenko, Otačka čitanja u službi crkve: izbor iz Časoslova

Božjeg naroda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000.

CLAPSIS, Emmanuel, The Dignity of the Poor and Almsgiving in St. John Chrysostom, u: Greek

Orthodox Theological Review, 56 (2011.) 1–4, 55-87.

CLAPSIS, Emmanuel, Wealth and Poverty, u: Greek Orthodox Theological Review, 54 (2009.) 1-4,

169-187.

DUGANDŽIĆ, Ivan, Oblici solidarnosti u ranom kršćanstvu, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2,

377-398.

JEDIN, Hubert, Velika povijest Crkve, II, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1972.

LEEMANS, Johan, MATZ, Brian J., Reading Patristic Texts on Social Ethics: Issues and Challenges

for Twenty-First-Century Christian Social Thought, Washington, DC, The Catholic University

of America Press, 2011.

GREER, Rowan A., Broken Lights and Mended Lives: Theology and Common Life in the Early

Church, Pennsylvania, Penn State Press, 1986.

VASILIJE VELIKI, Tragom Jevanđelskog podviga, Sveta Gora Atonska, Manastir Hilandar, 1999.

VUKOJA, Nikola, Solidarnost iz perspektive kršćanske duhovnosti: od otačkoga doba do našega

vremena, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2, 399-431.

c) Elektronički izvori

VLACHOS, Hierotheos, Basil The Great and Communal Ownership, u:

http://www.oodegr.com/english/psyxotherap/koinoxrisia1.htm (11.XI. 2014).


16

FRANJEVAČKO SHVAĆANJE SIROMAŠTVA I ODNOS PREMA

SIROMAŠNIMA Franjevačko shvaćanje siromaštva i odnos prema siromašnima (Marijan Vidović)

fra Marijan VIDOVIĆ, OFM, 4. god. FTS

Uvod

Siromaštvo je uvijek izazov pred kojim je bolje djelovati nego pričati. U ovome ćemo se radu

osvrnuti na odnos i shvaćanje siromaštva kod Franje Asiškog te onog što je on pokrenuo, a

traje do danas, a zove se franjevaštvo koje je oduvijek prvenstveno bilo pokret i ideal te ga se

samo djelomično može sagledati iz perspektive institucionalnog reda. Kada uzmemo značenje

riječi siromašan u izravnom obliku siromašan je onaj koji je pogođen bilo kakvim

nedostatkom u okviru društvenih uvjeta. Michel Mollat siromaha definira kao: „onog tko se

stalno ili povremeno nalazi u situaciji ovisnosti, slabosti i poniženja. U svojoj svakodnevici

siromah nema mogućnosti napredovanja bez tuđe pomoći.ˮ1 Takvo poimanje siromaha

uključuje sve koji su prepušteni sami sebi te su na rubu egzistencije. Crkva je kao zajednica

vjernika uvijek izražavala brigu za siromašne to joj je u zadatak svojim primjerom ostavio

sam Krist koji se odlučio za siromašne.2

Kao što sam naslov rada govori kako je to dosta opširna tema ovdje je ne možemo u

cijelosti obuhvatiti. Rad je podijeljen na dva dijela koja su zapravo temelj cjelokupne

franjevačke djelatnosti i tradicije. Prvi dio više je usmjeren na unutarnji proces samog

Franjinog duhovnog razvoja kojem je jedini kriterij evanđelje iz kojeg proizlaze svi njegovi

životni stavovi. Ovaj je dio izrazito bitan kada se govori o Franjinom shvaćanju siromaštva jer

ono svoj izvor ima u temeljnom duhovnom iskustvu asiškoga sveca, koje je sigurno iskustvo

Božje poniznosti i malenosti.3 Drugi dio više govori o onome što je slijedilo nakon Franjinog

obraćenja, a to je razvoj Bratstva te koju je ono imalo ulogu u kontekstu tadašnjih društvenih

odnosa koji nas u mnogočemu podsjećaju na današnje stanje u kojem se nalazimo. Stoga

ćemo se ukratko osvrnuti i na postkoncilsku Crkvu te na neke njezine aspekte koje danas

naglašava papa Franjo, a koji ponovno aktualiziraju franjevaštvo.

1. Franjo Asiški od obraćenja prema poslanju

Franjo je rođen 1181. ili 1182. god u Asizu. Vrijeme u kojem je Franjo živio još je razdoblje

onog što nazivamo srednji vijek. Suradnja Crkve i novopristiglih naroda na ruševinama

Rimskoga carstva izrodila je jedno novo društvo koje je u društveno - ekonomskom smislu

karakterizirao feudalizam. Taj je sustav obilježen time da je kmet zadužen za proizvodnju na

gospodarevom posjedu. Svi su se odnosi temeljili na uzajamnim prisegama, savezima i

ugovorima. Iz toga proizlaze odnosi vjernosti koji tvore nepromjenjiv red koji je piramidalno

ustrojen; svatko je na svom mjestu minor i major.4 Iz toga je proizlazila podjela društva na tri

klase: one koji mole, koji se bore i koji rade. Bog je u ovom poretku garant takvoga reda.

Zemaljskom redu odgovara nebeski red i tako nastaje kozmička harmonija.5 Pojedinac se

1 Prema: Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški - štivo za siromašne, Sarajevo, Svjetlo riječi, 1988.,

79. 2 Usp. Isto, 79.

3 Usp. Marinko PEJIĆ, Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva, u: Bogoslovska smotra 84 (2014.) 3, 633.

4 Usp. Isto, 133.

5 Usp. Isto.

Franjevačko shvaćanje siromaštva i odnos prema siromašnima (Marijan Vidović)

17

morao uključivati u cjelinu, a sa time je automatski dobivao i osmišljenost i mjesto svojega

života.6 U 13. st. Crkva je na vrhuncu svoje svjetovne moći, ali taj stari svijet tada dostiže i

svoj vrhunac. Rađa se gradska kultura posebno na području sjeverne Italije, koja sa sobom

donosi i razvoj novih društvenih klasa poput obrtnika i trgovaca čija je poluga moći bio

novac. Sve više se prelazi sa naturalnog gospodarstva na novčano, rađa se novi mentalitet koji

cjelokupni stari poredak i sustav vrijednosti dovodi u pitanje. Iz svega ovog možemo vidjeti

kako se u Franjinom vremenu pomalo rađa zahtjev ponovnog redefiniranja odnosa između

Crkve i svijeta. Zastanemo li malo nad ovim zamijetit ćemo koliko nam među ostalim taj

detalj još više približuje Franju nama, ljudima s početka 21. stoljeća.

1.1. Prijelomni trenutak Franjina života – susret s gubavcem

Franjo svoju Oporuku, dakle nešto što piše na kraju svojega životnog puta započinje

spominjući se susreta s gubavcem. Proučavajući njegov život možda bi mi ljudi istaknuli neke

druge događaje u njegovom životu kao one koji su značajniji i više naglašuju njegovu svetost

i njegov odnos sa Bogom (npr. stigme), ali Franjo se spominje susreta sa gubavcem. Susret s

gubavcem zasigurno je najvažniji trenutak i polazište cjelokupnog Franjina življenja i

djelovanja. Franjo o tom susretu u svojoj oporuci govori: „Ovako je Gospodin dao meni, bratu

Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati

gubavce. I Gospodin sam dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam

odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.

Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet.“7 Ove riječi oporuke prikazuju nam

unutarnju dinamiku svečevog obraćenja koje možemo sagledati kroz tri točke: prva je dakako

sam susret sa gubavcem u asiškoj okolici.

Nakon tog susreta kod Franje se događa potpuno obraćenje, preokret vrednota,

preobrazba, ono što mu je bilo gorko postade mu slatko u toj antitezi gorko - slatko Franjo

vidi sam Božji zahvat. Glavna točka svakog poniranja u život i ličnost asiškog siromaška

započinje ovim riječima: „Gospodin mi dade“. Ove riječi simboliziraju, način na koji je

Franjo doživio vrhunac svojeg obraćenje i odnosa sa Bogom kroz cijeli život. Za njega je

vrhunac obraćenje sam Božji zahvat koji ga je totalno izbacio iz putanje dotadašnjega života

kojeg je on smatrao grešnim u život pokornika, ali pokornika kojeg je uvijek nosila ta

preobrazba vrednota. Evanđelje je zapravo preobrazba, a upravo je ta preobrazba, sâm Krist,

nosila Franju čitavog života.

U liku gubavca on otkriva radost i ljepotu evanđelja.8 Oblikovanje svoje egzistencije

Franjo je povezivao sa direktnom Božjom intervencijom. On je Kršćanstvo poimao kao

priopćavanje egzistencije, kao čin, a ne kao intelektualni problem.9 Stoga možemo reći kako

se Franju može pokušati tumačiti i razumjeti samo polazeći od Krista. Gubavci su u

onodobnom društvu bili potpuno isključeni iz normalnog tijeka života. Solidariziranje sa

njima za Franju predstavlja ulazak među one koji su isključeni i uključenje u

marginaliziranost. Iz ovog što smo dosad uočili možemo uvidjeti kako je presudan trenutak

obraćenja milosrđem i ljubavlju ispunjena briga za gubavce. Iz tog proizlazi da Franjino

obraćenje nije direktno pauperistički motivirano nego ima puno dublje temelje u

preobražavajućoj ljubavi koja supati sa onima koji su potpuno odbačeni. Gubavci su u

srednjem vijeku simbolizirali to stanje, a iz tog kao popratna i neizbježna činjenica odbačenih

6 Usp. Jakob HUNAT, Globalizacija, kršćanstvo, demokracija, u: Diacovensia, 11 (2003.), 2, 225-227.

7 Sv. FRANJO ASIŠKI, Oporuka, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački

izvori, Sarajevo - Zagreb, VFZ Zagreb, 2012., 206. 8 Usp. Walter NIGG, Veliki sveci, Zagreb, Veritas, 2013., 40.

9 Usp. Isto, 40.


18

proizlazi i siromaštvo.10

Dakle siromaštvo je kod Franje nasljedovanje Kristova siromaštva,

radikalan odgovor na ljubav kojom se sâm Franjo osjetio ljubljen.11

Siromaha kao i gubavca

Franjo je doživljavao kao nositelja onog koji na sebi nosi Gospodinov znak. U njima Franjo

vidi samoga Krista.12

Možemo reći kako su za njega oni „sakrament“ u kojemu prepoznaje

Krista. Stoga, upravo na pitanju Franjinog siromaštva pronalazimo odgovor na koji je način

Franjo doživljavao i spoznavao Boga. Kada to uvidimo nije nam teško shvatiti zašto je

siromaštvo kako u općoj Crkvi tako i u franjevačkom redu najosjetljivija i najkontroverznija

tema bilo sa aspekta preuveličavanja ili prešućivanja upravo zato jer je ono istinski pokazatelj

koji vodi do same srži autentičnog duhovnog života tj. odnosa pojedinca sa Bogom.

1.2. Izlazak iz svijeta – korak u siromaštvo

Kao što sam Franjo govori u Oporuci nedugo nakon susreta sa gubavcem napustio je svijet.

Nakon izbora da „sa gubavcima bude gubavac sa siromasima, siromah najmanji među

najmanjima“13

javio se problem kako to provesti u djelo. Sama struktura srednjovjekovnog

društva, sklona klasificiranju i strogom određivanju nije mu nimalo olakšavala zadatak.

Franjo se našao u periodu duhovnog nemira i traženja samog oblika života. U taj period

smješta se prvo mistično iskustvo: susret sa Raspetim u crkvici sv. Damjana gdje mu sam

Raspeti progovara sa križa: „Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!“14

Možemo reći kako ovaj događaj označava drugu etapu duhovnog razvoja u svečevu životu

koja ga uvodi u sve jasniji smjer njegova duhovnoga poslanja.15

Ova zgoda Franjino obraćenje stavlja u okvir Krista patnika. Iz te perspektive će

Franjo temeljiti svoj budući život i poslanje. Kao što kaže Raul Manceli: „Raspelo iz sv.

Damjana pred Franjine oči stavlja Kristovu patnju kao nadljudsku vrijednost u realnosti

ljudskoga postojanja, kao jedinstvenu i jedinu snagu sposobnu dati značenje i smisao

patnjama ljudi.“16

Sablazan križa uspostavlja iskonsko čovještvo. Isus nema ništa svoga, on

posve pripada Bogu. Duhovna tradicija izražava ovo u nekoliko formula, jedna od njih glasi:

Nudus nudum sequi – „kao gol želim gologa slijediti“, a to označava korjenito siromaštvo

koje čovjeka suobličuje samome Kristu te on nema ništa osim samoga sebe što bi mogao dati

Bogu.17

Upravo te misli je Franjo sažeo u svojim riječima: „Čovjek je ono što je pred Bogom

i ništa više.“ U ovome događaju u Franjin život ulazi raspeti Krist, poniženi Gospodin. On

Krista želi poznavati i po tijelu. Iz ovoga Franjo crpi smisao i snagu svojega praktičnog

djelovanja čitavog života, te nakon sukoba s ocem pred biskupskim dvorom u Asizu svlači

sve sa sebe, odriče se, kida sve veze sa obitelji i društvenim poretkom onoga doba te ulazi u

svijet siromašnih.

2. Bratstvo – fratres minores

Tokom povijesti možemo uvidjeti nekoliko temeljnih držanja Crkve prema siromašnima. Prva

Crkva do 313. god je većim djelom, ali valja naglasiti ne potpuno bila Crkva obespravljenih

10

Usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, Sarajevo, Svjetlo riječi, 2011., 115. 11

Marinko PEJIĆ, Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva, 633. 12

Usp. Isto, 634. 13

Isto, 136. 14

Legenda trojice drugova, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori,

549. 15

Usp. Isto, 139. 16

Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 138. 17

Usp. Anton ROTZETTER – Thaddée MATURA, Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim, Zagreb, Brat Franjo,

1997., 81.

Franjevačko shvaćanje siromaštva i odnos prema siromašnima (Marijan Vidović)

19

masa. Nakon Konstantina Crkva ulazi u više slojeve društva i preuzima vodstvo zapadnoga

društva. Odvaja se postepeno od svoje baze siromaha te počinje mijenjati stav prema njima.

Crkva sada na siromahe gleda paternalistički. Siromah postaje niži te objekt potreban

pomoći.18

Kada je Franjo izišao iz svijeta znao je da svoj izbor mora konkretizirati, ali nije

htio postati svećenik, a niti se pridružiti nekoj monaškoj zajednici. Za njega bi to značilo

velikim djelom prihvatiti zaštićeni i normirani društveni poredak koji je odbacio jer Franjino

obraćenje je izbor i društvenog života.19

Jednom prilikom u Porcijunkuli na misi se čitalo

Evanđelje o poslanju učenika (Mt 10, 7). Franjo odbacuje štap zadovoljava se jednim

ogrtačem. Od toga dana on više ne živi za siromašne ni među njima. On se počinje

poistovjećivati sa njima. Svoje potrebe zadovoljava prvenstveno radom te prošnjom. Nedugo

zatim pridružuju mu se prva braća. Ovaj odnos koji je Franjo osobno prihvatio prema

siromašnima da bude jedan od njih identičan je sa stanjem prve Crkve koji smo spomenuli,

crkve pretežno siromašnih. Upravo takav će biti i Franjin fraternitas, njegovo bratstvo. Stoga

možemo reći kako je paradigma franjevačkog življenja i djelovanja u bratstvu naslovljena u

samom njegovom imenu.

Franjo već nakon dolaska prve braće svoju zajednicu naziva „Manja braća“ (fratres

minores), Nepotvrđeno pravilo iz 1221. taj naziv zapravo proglašava službenim nazivom reda:

„Neka se svi na isti način zovu manjom braćom.“20

Ime „Manja braća“ za Franju označava

program života, identitet i novu logiku međusobnih odnosa koji se zasnivaju na Isusovom

navještaju Kraljevstava Božjeg koje Isus objavljuje svojim govorom na gori. Upravo ta

zaokrenuta logika moći Kraljevstva Božjeg u kojem ne vladaju moćni nego maleni ono je što

Franjo nasljeduje i želi što više uprisutniti svojim načinom života i života svoje braće. Iz ovog

što je rečeno još nam se jednom potvrđuje da je Franjevaštvo prije svega opredjeljenje za

siromašne za one koji su na bilo koji način marginalizirani i isključeni iz razloga što su oni

privilegirani naslovnici Kraljevstva Božjeg. Stoga je: “Život i pravilo Manje Braće živjeti

evanđelje Gospodina Našega Isusa Krista.“21

Ako pogledamo samo franjevačko pravilo mogli bismo reći kako ono zapravo ni nije

pravilo u strogom smislu riječi, u njemu nema mnogo normiranih propisa. Ono jedino ukazuje

na to da braća trebaju živjeti i obdržavati evanđelje koje nije samo zbirka pravnih paragrafa

nego čovjeka oslobađa za slobodu poziva na nutarnju preobrazbu.22

Na primjeru

Franjevačkog pravila koje nigdje ne spominje odnose koji su piramidalno ustrojeni. Nitko se

ne naziva prior, prvi puta se u nekom redu ne bira opat nego se svi nazivaju „manja braća“.

Možemo uvidjeti posebnost Franjinog iskoraka iz svijeta u kojem su bili mjerodavni veliki.

Franjevaštvo daje značaj malenima. To je pokušaj življenja potpunog bratstva u dragovoljnom

prihvaćanju siromaštva kako bi se to siromaštvo oplemenilo i bezimenoj masi siromaha

vratila osobnost stupanjem u odnos sa njima. Za Franju se bratstvo ne temelji na izobilju nego

na uzajamnoj brizi i načelu nade.

2.1. Bratstvo kao briga za siromašne

Novost koju je Franjo posebno unio u pitanje siromaštva je bratstvo.23

Franjo se nije

zadovoljavao sa postojećim formama redovništva. Njegov poziv bio je nasljedovanje

18

Usp. Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški - štivo za siromašne, 85. 19

Usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 149. 20

Nepotvrđeno pravilo VI, 3, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački

izvori, 164. 21

Potvrđeno pravilo I, 1, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori,

190. 22

Usp. Mario VON GALLI, Življena budućnost. Franjo Asiški, Zagreb, KS, 1974., 119. 23

Usp. Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški - štivo za siromašne, 108.


20

evanđelja. Franjo je svoje bratstvo shvaćao kao novi narod.24

Za Franju siromaštvo svakog

pojedinca trebalo bi drugog izazivati na brigu i naklonost. Ako malo zastanemo zamijetit

ćemo da je briga za drugog specifičnost koju pronalazimo kod čovjeka. U nepotvrđenom

pravilu Franjo veli: “I neka se braća raduju kada žive među osobama beznačajnim i prezrenim

među siromasima, slabima bolesnima, gubavcima i među prosjacima kraj puta.“25

Za Franju

bratstvo humanizira egzistenciju pojedinca, braća ulaze među siromašne, uspostavljaju odnos

sa njima vraćaju im dostojanstvo ljudske osobe i zapravo ih time ponovno uključuju u društvo

i to na način da se izbjegava svako skrbničko držanje. Ne osnivaju se bolnice, prihvatilišta,

siromašni se ne smatraju objektom pomoći, primarni odnos je tu zasnovan na životnom

zajedništvu.26

Čovjeku se vraća dostojanstvo koje mu je oduzeto pod prilikama surova života i

bijede kada se na njega gleda sa odbojnošću i prezirom i upravo je tu ona najbitnija odlika

franjevačkog shvaćanja siromaštva. Ono ponovno humanizira egzistenciju siromaha.27

.

Zaključak

Iz svega rečenog možemo zaključiti kako franjevačko shvaćanje siromaštva polazi od samoga

Krista te življenjem bratstva temeljenog na Evanđelju. Posebnost Franjinog načina života je ta

da je on pokušao pod pretpostavkom siromaštva živjeti apsolutno bratstvo sa svim ljudima.

Ono na što poziva sam Krist svojim govorom na gori. Upravo u našem vremenu kada vlada

mentalitet prisvajanja i sebičnosti, koji se u sve većoj mjeri očituje u neoliberalnim

strukturama koje svakog dana stvaraju novo mnoštvo osiromašenih i obespravljenih ljudi,

Franjo postaje jednako aktualan za naše vrijeme možda više nego u vremenu trinaestog

stoljeća. Franjinu ideju bratstva kao jedne velike obitelji koja želi ponovno oplemeniti i vratiti

dostojanstvo svakom pojedincu stupajući u odnosa sa njima. Danas možemo iščitati u

dokumentima učiteljstva i u ekonomiji zajedništva koju na osobit način propagirao papa

Benedikt XVI., a nastavio je i papa Franjo koji je izborom samog imena naznačio smjer

svojeg pontifikata. Tako je siromašak iz Asiza onaj koji je sebe smatrao luđakom na početku

21. stoljeća postao primjer nasljedovanja Krista za čitavu Crkvu.

Literatura

BOFF, Leonardo, Nježnost i snaga. Franjo Asiški - štivo za siromašne, Sarajevo, Svjetlo riječi, 1988.

HUNAT, Jakob, Globalizacija, kršćanstvo, demokracija, u: Diacovensia, 11 (2003.) 2, 119 -130.

MANSELLI, Raoul, Sveti Franjo Asiški, Sarajevo, Svjetlo riječi, 2011.

NIGG, Walter, Veliki sveci, Zagreb, Veritas, 2013.

ROTZETTER, Anton – MATURA, Thaddée, Živjeti evanđelje s Franjom Asiškim, Zagreb, Brat

Franjo, 1997.

VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački izvori, Sarajevo - Zagreb,

VFZ Zagreb, 2012.

VON GALLI, Mario, Življena budućnost. Franjo Asiški, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1974.

24

Usp. Walter NIGG, Veliki sveci, Zagreb, Veritas, 2013., 56. 25

Nepotvrđeno pravilo IX, 2, u: VIJEĆE FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA HRVATSKE I BiH, Franjevački

izvori, 166. 26

Usp. Leonardo BOFF, Nježnost i snaga. Franjo Asiški - štivo za siromašne, 139. 27

Usp. Isto, 113.


21

DOMINIKANCI I BRIGA ZA SIROMAŠNE Dominikanci i briga za siromašne (Ivan Iličić)

fr. Ivan Dominik ILIČIĆ, OP, 4. god. FTS

Uvod

Svrha ovog rada je prikazati koliko su duh siromaštva i briga za siromašne utkani u samu srž

dominikanskoga reda preko pečata kojega je snažno utisnuo sveti otac Dominik pa sve do

današnjih dana, što ukazuje na veliku aktualnost svečeve karizme u današnjem vremenu.

Rad se sastoji od tri dijela. U prvom dijelu bavit ćemo se upravo karizmom

autentičnog siromaštva koju nam je naš utemeljitelj ostavio u baštinu. U drugom dijelu bit će

govora o prvom hrvatskom blaženiku, dominikancu svjetskoga glasa, biskupu Augustinu

Kažotiću koji je uspješno prenio karizmu svoga utemeljitelja u svome vremenu, posebice u

biskupijama u kojima je djelovao kao pastir.

U trećem dijelu bit će govora o brizi dominikanske obitelji za siromašne u današnjem

vremenu gdje ćemo spomenut primjer jednog našeg patera kojemu je briga za siromašne uz

rad s ovisnicima o drogama glavna karizma, te će biti predložene neke smjernice koje bi

mogle pomoći ostvarenju nekih novih načina življenja siromaštva i pružanju pomoći

siromašnima u današnjem vremenu. Upravo svijest o važnosti i aktualnosti ispravnog

življenja i shvaćanja siromaštva, te o velikoj potrebi siromaha kojih je u današnjem svijetu sve

više, kao i promišljanje o važnosti traženja novih mogućnosti i načina življenja izvorne

karizme siromaštva i pomaganja potrebitima u današnjem vremenu, motivirali su me za

pisanje ovoga rada.

1. Sveti Dominik i briga za siromašne

1.1. Najupečatljiviji zabilježeni primjer o pomaganju siromašnima iz svečeva života

Dubina nutarnjeg ali i izvanjskog siromašta svetog Dominik posebno je vidljiva u njegovom

postupku za vrijeme studija u Palenciji kada je zavladala velika glad. Dominik, je odlučio

“ponesen samilošću” prodati svoje knjige, toliko potrebne jednom studentu teologije, i druge

predmete da bi osnovao ustanovu koja će brinuti za siromašne. Za njegovim primjerom

povode se kolege i profesori te je tako nastao cijeli pokret pružanja pomoći najugroženijima.1

Dominik je proseći svoj kruh išao tako daleko da je milostinju primao i klečeći. Kako bi

vjerno nasljedovao apostole, Dominik osobno dokazuje da nije nemoguće ne putovati na

konju, živjeti od milostinje i ništa ne nositi na put (Mt 10,9-10). On je uistinu ljubitelj

siromaštva. Od svega imanja Dominik je nosio jedino Božju riječ, Matejevo evanđelje i

Pavlove poslanice, koje je toliko proučavao da ih je znao napamet. Ovaj primjer svjedoči o

istinskom duhu siromaštva koji se uzda u Božju providnost. Dominik ponesen samilošću

prodaje svoje knjige vjerujući da će mu Gospodin ponovo providjeti knjige. Ne samo da mu je

providio knjige nego je njegovoj braći providio brojne samostane i čitave knjižnice.

1 Usp. Guy BEDOUELLE, Dominik ili dar riječi, Zagreb, Globus, 1990., 41.

Dominikanci i briga za siromašne (Ivan Iličić)

22

1.2. Dominikov duboki ljubavni žar prema dušama i Kristu raspetom, kao vrelo iz kojeg

proistječe briga za siromašne

Ljubavni žar kojim je gorjela duša svetog Dominika mogao bi se opisati riječima Dominikova

kenoza ili Dominikovo suobličenje Kristu. Kristova ljubav je do tolike mjere gorjela u svetom

Dominiku da je bio spreman otići roblje za spas jedne jedine duše, te mu nije nedostojala ona

ljubav od koje nitko nema veće da položi svoj život za drugoga (usp. Iv 15,13). Suobličio se s

Kristom koji je, kako Pavao začuđeno kaže bio spreman umrijeti i za pravednika i za grešnika

(usp. Rim 5, 7-8). Dok je jednom zgodom nekog nevjernika pobožnim poticajima pozivao u

vjerno krilo majke Crkve, dotični mu je odgovorio da ga oskudica u materijalnim dobrima

prisiljava da ostane u zajednici nevjernika jer mu oni podmiruju nužne troškove koje inače ne

bi mogao podmiriti. Suosjećajući s njim u dubini srca, odluči sebe prodati te tom cijenom

otkupiti bijedu duše koja se nalazila u pogibelji. To bi bio i učinio da nije Gospodin, drukčije

naumio popraviti bijedno stanje onoga čovjeka.2 Sveta Katarina Sijenska je mogla s pravom

zaključiti: ”O, kako je on sličan našem Gospodinu, osobito po svojoj nepresušnoj strpljivosti i

gorućoj ljubavi!”3 Osjećao je neprekidnu potrebu da pokorom čisti i obnavlja svoje osjećaje,

da živom željom ispašta za druge želeći ih spašavati zatajivanjem sama sebe, baš poput Krista

koji je predao cijeloga sebe.4 Ima li većega siromaštva kojega jedna duša može postići?

Upravo ova kenotička dimenzija našeg utemeljitelja je vrelo iz kojega je potekao naš rad i

njegova briga za siromašne koja nužno izbija iz toga vrela. Kad je Dominik bio spreman

darovati, žrtvovati sve, a to prije svega znači cijeloga sebe, logično je da je bio spreman

darovati i podijeliti ono materijalno s čovjekom u potrebi?

2. Blaženi Augustin Kažotić i briga za siromašne

2.1 Augustin Kažotić – osoba snažno prožeta duhom evanđeoskog siromaštva

Briga biskupa Kažotića za siromašne vidljiva je prije svega iz načina na koji je raspodjelio

biskupskie prihode. Svoju imovinu razdijelio je na tri dijela, a najmanji od njih zadržao je za

svoje potrebe i za potrebe svoje obitelji pokazujući tako što trebaju biti potrebe jednog svetog

biskupa. Drugi dio dijelio je siromasima, a treći je veoma širokogrudno upotrebljavao za

potrebe crkve. Duh istinskog siromaštva i poniznosti se očituje i u činjenici da, ostavivši u

svojoj crkvi toliko vrijednih spomena o svojoj darežljivosti, nikada nije dopustio da građevine

koje je podigao ili darovi koje je dao budu obilježeni njegovim znacima kao spomen na

tako dobivene crkvene nadarbine. Govorio je da su ti spomeni, koje bi biskup ostavio svojoj

crkvi, zapravo prevare u upravljanju crkvenim nadarbinama jer su oni ostvareni s Kristovim

imetkom, a ne s očevim nasljedstvom, dodajući da ćini svetogrdnu pljačku onaj crkveni

službenik koji, obogativši se Kristovom krvlju i milostinjom vjernika, označava svojim

znacima darove i građevine ostvarene s navedenim bogatstvom u svojoj crkvi pripisujući sebi

i svojoj obitelji ono što je učinjeno s Kristovom baštinom. Duh siromaštva vidljiv je i u tome

što je tako svake godine obišao cijelu biskupiju (koja je bila prostrana za pet dana hoda)

ne štedeći napora kako bi bdio nad svojim stadom. Putujući dijelio je milostinju, kako

materijalnu tako i duhovnu koja se očitovala u brojnih čudesnim ozdravljenjima koja bi

ustupila nakon njegovog blagoslova.5 Kažotićeva duševnost ulijevala je povjerenje u duše

raskidane nepravdama i osvetničkim željama. Ljudi su vidjeli da on ne traži ništa za sebe ni za

jačanje osoba ili skupina, koje bi ih htjele potlačiti. Osobna i staleška nesebičnost bila im je

2 Usp. JORDAN SASKI, Počeci Reda propovjednika, Zagreb, Dominikanska naklada Istina, 2000., 28.

3 Guy BEDOUELLE, Dominik ili dar riječi, 37.

4 Usp. Elvira CACCIATO, Dominik propovjednik istine, Korčula, Izvori, 1984., 16.

5 Usp. Marijan BIŠKUP, Bl. Augustin Kažotić u djelu talijanskog dominikanca XVII. st., u: Blaženi Augustin

Kažotić. Vjesnik za širenje štovanja i kanonizaciju, 30 (1997.) 25, 5.


23

jamstvo, da Augustin ide za općim dobrom čitave zajednice.6 Augustin je uistinu revno brinuo

o povjerenom mu stadu i razborito je, u duhu pravog siromaštva, upravljao crkvenim dobrima.

2.2. Augustinova briga za siromašne školarce

Posebna je bila Augustinova briga za svećenički pomladak. U zagrebačkoj katedralnoj školi

bilo je bogatijih ali i vrlo siromašnih učenika, koji su se tek prosjačenjem uzdržavali. Biskup

Kažotić je želio, da tu školu pohađa što više mladića, ali je uvidjeo, da su za uzdržavanje

škole potrebna i mnoga sredstva, pa je sam odredio, da bogatiji mladići moraju plaćati

školarinu, a siromašni su se i dalje mogli školovati besplatno. Velikaški su sinovi morali u tri

navrata plaćati po 20 dinara i dati još kakav dar. Učenici su se odgajali u duhu siromaštva, što

je vidljivo u tadašnjim odgojnim mjerama koje su dopuštale malenim đacima, da u zimi

donesu drva i nalože peć, a stariji su đaci morali u sjemeništu podnositi studen i priučavati se

na tegobe i nevolje života.7

Biskup Kažotić obvezao je voditelja škole kanonika-lektora da od siromašnih

studenata, ne smije u ime poštovanja ništa tražiti, čak ni najmanje usluge. Od onih za koje se

brinu roditelji ili rođaci, koji, istina, nemaju vlastite posjede nego radom zarađuju za život, o

Božiću i Uskrsu može zatražiti primjerice četiri kruha i jedan sir ili dvadeset jaja.8

Ovim primjerom jasno je vidljivo biskupovo razborito upravljanje katedralnom

školom, te velika socijalna osjetljivost i briga prema siromašnim učenicima.

2.3. Biskup stječe i dijeli zemaljska dobra

Sada ćemo opisati veliku biskupovu poduzetnost koju je savršeno povezao s duhom

siromaštva, što nije ni malo jednostavno. Augustin je bio svet biskup i vrstan pastir, ali ipak

nije zanemario upravu zemaljskih posjeda. Štoviše, on je gledao, kako bi umnožio biskupsku

imovinu. Pri tome ga nije vodila pohlepna želja za stjecanjem zemaljskih dobara, nego ljubav

prema siromasima, kojim je htio ublažiti bijedu. Velik dio biskupskih posjeda nastao je u stara

vremena tako, što su vladari darivali Crkvi pusta, neobrađena zemljišta. Činili su to iz

uvjerenja, da su dužni pomagati Crkvu i uzdržavati svećenike. Primati darove pa tako

umnažati imovinu – to sigurno nije teška stvar. No biskup Augustin umnažao je imovinu

zagrebačke biskupije ponajviše svojom štedljivošću te povoljnim, razboritim kupnjama.

Biskup Augustin nije posjede samo kupovao i gomilao, nego ih je i darivao. Činio je to

razborito, kad je vidio, da će njegov dar poslužiti slavi Božjoj i ugledu Crkve.9 Augustin

potvrđuje da je poduzetnost u duhu evanđeoskog siromaštva itekako ostvariva i poželjna za

život čitave Crkve.

2.4. Augustinova briga za siromašne kao biskup Lucere

Kada je obnovio u Luceri kršćanski život, Augustin je nastojao da ga čuva i poveća djelima,

ustanovama, odredbama. Od brojnih aktivnosti koje očituju njegovu brigu za siromašne i

nemoćne u Luceri izdvojit ćemo osnutak doma za žensku siročad i utemeljenje bolnice.

6 Usp. Petar GRGEC, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i

Metoda, 1963., 95. 7 Usp. Josip BUTURAC, Blaženi Augustin Kažotić. Mali životopis svetog zagrebačkog biskupa, u: Jeronimsko

svjetlo, Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1942., 47, 10-11. 8 Usp. Marijan BIŠKUP, Blaženi Augustin Kažotić. Biskup, prosvjetitelj i zaštitnik siromaha, Zagreb,

Dominikanska naklada Istina, 2002., 47. 9 Usp. Josip BUTURAC, Blaženi Augustin Kažotić. Mali životopis svetog zagrebačkog biskupa, 14-16.


24

Siromašan duh se očitovao i pri gradnji novog biskupskog dvora u Luceri koji je

odisao redovničkim poniznim duhom. Dvor je bio nalik na samostan, sobe su bile niske,

stepenica je bilo vrlo malo. A stari biskupski dvor je, zabrinut pak za budućnost siromašne

ženske siročadi pretvorio u sirotište u koje su stigle izbjeglice iz grada Fiorentina, a bolnicu je

sagradio blizu crkve svetog Dominika.10

2.5. Teološka rasprava o siromaštvu

Od velike je važnosti Augustinov odgovor o poznatom spornom pitanju pokrenutu od

franjevaca zvanih „Fraticelli“, koji su naučavali, da Isus i apostoli nisu bili vlasnici dobara,

kojima su se prema Svetom pismu, služili. Papa Ivan XXII. je osudio kao heretike sve koji su

zastupali mišljenje, da Isus i apostoli nisu posjedovali vlastitih dobara ni kao pojedinci ni kao

zajednica. Postoji dokument koji donosi čitavu raspravu zagrebačkog biskupa. Iz njega se vidi

kako je Augustin egzegetsko pitanje tada raspravio s filozofskog i teološkog stajališta, ali i

pomoću citata iz Svetoga pisma.11

Ova teološka rasprava je od presudne važnosti za Crkvu jer

joj je dala slobodne ruke za razborito posjedovanje i upravljanje novčanim sredstvima preko

kojih se može činiti puno dobroga.

3. Dominikanci i briga za siromašne u današnjem svijetu

3.1 Pater Jozo Čirko, hrvatski dominikanac čija je karizma rad s beskućnicima

Dominikanska obitelj koju sačinjavaju braća, sestre i treći svjetovni red, na razno razne načine

pomaže siromašnima diljem svijeta. Hrvatska provincija je relativno malena i ta pomoć nije

jako vidljiva, ali je prisutna na razne načine. Od braće kojima je pomaganje siromasima

karizma i poslanje na poseban način ovdje navodimo fra Jozu Čirka.

Pater Jozo se nije ustručavao uzeti breme medijske eksponiranosti kako bi pomogao

siromasima i skupio potrebna sredstva. Izložiti sebe, i prositi za drugoga nije Iako, ali ukazuje

na duh evanđeoskog siromaštva. U zabavnom programu Nove TV u emisiji Ne zaboravi

stihove, nastupio je dominikanac fr. Jozo Čirko koji živi i djeluje u Splitu. Njegov nastup u toj

emisiji imao je humanitarni karakter pomoći udruzi „Most“ koja skrbi o splitskim

beskućnicima.12

Pater Jozo predano radi i s ovisnicima o drogama koji su često materijalno siromašni,

zarobljeni dugovima raznim kamatarima, ali što je još teže i duhovno porobljeni. Uvidjevši

slabu efikasnost splitskih udruga za suzbijanje ovisnosti o drogama nakon što je odlučio bez

ikakve naknade voditi savjetovalište za ovisnike i njihove obitelji, nastavio je samostalno

raditi s ovisnicima. Danas ima dvije bilježnice s više od 350 imena ovisnika koji su mu se

direktno obratili za pomoć i pritom tražili anonimnost koju im udruge i državne institucije

nisu mogle omogućiti.13

Zadobio je njihovo povjerenje jer je ostvario evanđeoski pristup

prema njima. Mnogi ovisnici-siromasi su učinili svoje prve korak u borbi protiv ovisnosti

upravo preko njega.

10

Usp. Alfred CIAMPI, Bl. Augustin Kažotić, Split - Trogir, Dijecezanski promicateljni odbor za kanonizaciju

bl. Augustina Kažotića, 1959., 87-89. 11

Usp. Isto, 47-48. 12

Usp. [Zvonko ĐANKIĆ], Fr. Jozo nije zaboravio stihove (8. VI. 2008.) , u:

http://www.dominikanci.hr/index.php/9-vijesti/vijesti1/191-fr-jozo-irko-nije-zaboravio-stihove (5. XII. 2014.). 13

Usp. Linda PERIĆ, Splitski Dominikanac fra Jozo Čirko dvije godine je vodio savjetovalište za ovisnike, u:

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20080214/split02.asp (5.12.2014.).


25

3.2 Neki izazovi za dominikance u današnjem vremenu

Izazov dominikanca u svakom vremenu tako i danas je kako spojiti studij i pomaganje

siromasima. Studij zahtjeva određena financijska sredstva, kao i apostolat. Osim što studij,

zahtjeva financijska sredstva, zahtjeva i puno vremena. Dominikanac predan studiju i

teološkom pisanju teško može naći vremena za neki ozbiljniji rad sa siromasima. Ono što

može učiniti je određenog siromaha uputiti ekonomu samostana u kojem živi. Problem je što

je ekonom često zauzet i nema vremena posvetiti se svakom siromahu niti ima vremena

provjeriti stvarnu situaciju u kojoj se određena osoba koja je došla po pomoć nalazi. Možda bi

se mogle osnovati udruge u koje bi se uključio veći broj braće, posebno braće suradnika, u

koje bi se uključili i laici koji bi se na poseban način brinuli za siromašne koristeći sredstva,

koja su zaradila ili dobila od dobročinitelja braća dominikanci. Time bi se dominikanski

svećenici više mogli posvetiti dijeljenju sakramenata i duhovnim razgovorima i naravno

studiju, kontemplaciji i molitvi koji prethode uspješnom pružanju duhovne pomoći

potrebitima. Duh siromaštva treba primijeniti na sva materijalna dobra koja braća posjeduju

kako kao zajednica, tako i osobno. Što se tiče zajedničkih dobara, primjerice prostore po

župama i samostanima dati na korištenje laicima za različite kreativne aktivnosti, što je i

prisutno u našoj provinciji. Što se tiče osobnih dobara, ako se primjerice župnik bavi glazbom

i ima dosta glazbene opreme trebao bi ju nesebično podijeliti s mladima koji sviraju u župi ili

jednostavno pronaći sredstva da se mladima kupi potrebna oprema. Izazov je ulagati

materijalna sredstva u laike, posebice mlade koji su puni entuzijazma i dobrih ideja, te im

kupiti potrebnu tehničku opremu. Ovdje možemo navesti primjer salezijanaca koji su

napravili čitavi audio-video studio Nova Eva, opremili ga suvremenom tehničkom opremom i

ustupili ga mladima koji preko toga uvelike služe crkvi u suvremenom svijetu. Istinsko

siromaštvo je znati i s ljubavlju htjeti ono što imaš uložiti u drugoga, kako bi to sve imalo

smisla i služilo Bogu i spasenju duša, što je cilj dominikanskog reda.

Zaključak

Shvaćati siromaštvo Crkve i dominikanaca na ispravan način i pronaći što bolje načine brige

za siromašne u današnjem vremenu uistinu je veliki izazov, koji će nam zasigurno zadati puno

posla i materijala za promišljanje kako što uspješnija na njega odgovoriti.

U odgovoru na taj izazov uvelike nam mogu pomoći i vrlo su aktualni sveti Dominik i

blaženi Augustin Kažotić.

Primjer Augustina Kažotića može i danas poslužiti razbijanju predrasude o nužnom

doslovnom siromaštvu crkve, nego stavlja naglasak na duhovno siromaštvo u otvorenosti

Duhu Svetome koji pronalazi brojne načine kako može pomagati i na dobar način koristiti

materijalna sredstva. Kažotić kao biskup je aktualan jer može poslužiti kao izvrstan primjer

dobro iskorištenog neizmjernog potencijala jedne biskupske službe, koja sa sobom donosi i

razborito upravljanje povećim materijalnim biskupijskim sredstvima.

Dominik je aktualan to tome što je prodavši knjige uložio novac u ubožnicu, danas bi

to bila nekakva udruga koju smo pozvani osnovati i na sličan način u nju ulagati s ciljem

pomaganja siromasima, te svojim primjerom potaknuti brojne ljude, što je Dominiku uspjelo.

Aktualizirajući temu i u duhu II. Vatikanskog koncila koji potiče na snažnije

uključivanje laika u život Crkve možemo zaključiti da je potrebno zaposliti laike, u njih

ulagati novac koji je ionako dobrim dijelom njihov, kako bi svojim zaposlenjem unutar

crkvenih struktura služili crkvi i rasteretili svećenike. Po tom pitanju zasigurno je veća

odgovornost i potencijala na Lokalnoj crkvenoj upravi nego na redovničkim zajednicama


26

samim time što posjeduju veća sredstva. Možemo primjetiti da se to počinje sve češće

događati na našim prostorima, primjerice u Dubrovačkoj biskupiji.

Možemo zaključiti da je moguće pomiriti istovremene stvarnosti materijalno bogate,

ali duhom siromašne Crkve. Uostalom, Crkva koja je uvijek davala logično je da će uvijek

imati novaca jer, dobro se dobrim vraća, samo ostaje pitanje koliko se u svemu tome uspavala

i koliko dobro raspolaže tim silnim potencijalom, kako duhovnim tako i materijalnim.

Literatura

BEDOUELLE, Guy, Dominik ili dar riječi, Zagreb, Globus, 1990.

BIŠKUP, Marijan, Bl. Augustin Kažotić u djelu talijanskog dominikanca XVII.st., u : Blaženi

Augustin Kažotić. Vjesnik za širenje štovanja i kanonizaciju, 30 (1997.) 25.

BIŠKUP, Marijan, Blaženi Augustin Kažotić. Biskup, prosvjetitelj i zaštitnik siromaha, Zagreb,

Dominikanska naklada Istina, 2002.

BUTURAC, Josip, Blaženi Augustin Kažotić. Mali životopis svetog zagrebačkog biskupa, u:

Jeronimsko svjetlo, Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1942. CACCIATO, Elvira, Dominik propovjednik istine, Korčula, Izvori, 1984.

CIAMPI, Alfred, Bl. Augustin Kažotić, Split - Trogir, Dijecezanski promicateljni odbor za

kanonizaciju bl. Augustina Kažotića, 1959.

[ĐANKIĆ, Zvonko], Fr. Jozo nije zaboravio stihove (8. VI. 2008.) , u:

http://www.dominikanci.hr/index.php/9-vijesti/vijesti1/191-fr-jozo-irko-nije-zaboravio-

stihove (5. XII. 2014.).

GRGEC, Petar, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv.

Ćirila i Metoda, 1963.

JORDAN SASKI, Počeci Reda propovjednika, Zagreb, Dominikanska naklada Istina, 2000.

PERIĆ, Linda, Splitski Dominikanac fra Jozo Čirko dvije godine je vodio savjetovalište za ovisnike

(14. II. 2008.), u: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20080214/split02.asp (5. XII .2014.).

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20080214/split02.asp


27

SVJEDOČANSTVO BL. MAJKE TEREZIJE I DJELOVANJE

MISIONARKI LJUBAVI Svjedočanstvo bl. Majke Tereze i djelovanje Misionarki ljubavi (Rafael Mikec)

Rafael MIKEC, 2. god. FTS

Uvod

U ovom seminarskom radu ukratko ćemo istražiti što je to Majku Tereziju činilo osobom koja

je uspjela zadobiti pažnju i poštovanje cijelog svijeta bez upotrebe moći, sile ili oružja.

Pokušat ćemo naći odgovor odakle joj snaga i hrabrost za pothvate koje je činila i kojima je

poslala tako snažnu i jasnu poruku svijetu zbog koje su je gotovo svi smatrali živućom

sveticom.

U prvom poglavlju bit će iznesena kratka biografija Majke Terezije. U drugom poglavlju

bavit ćemo se Družbom Misionarki ljubavi koju je ona osnovala. Krenut ćemo od onoga što

ona naziva „poziv unutar poziva“ odnosno od same ideje za osnivanjem nove družbe koja će

se brinuti o najsiromašnijima među siromasima. Zatim ćemo reći nešto o nazivu, naravi i

zadaći Misionarki ljubavi. Poseban naglasak stavit ćemo na njihov zavjet siromaštva i njihov

četvrti zavjet, zavjet služenja siromasima, kojima Družba ostvaruje svoju posebnost, karizmu.

1. Životopis Majke Terezije

Agnes Gonxha Bojaxhio, poznatija kao Majka Terezija, rođena je u Skoplju 27. kolovoza

1910. u albanskoj katoličkoj obitelji.1 Uz Gonxhau u obitelji je bilo još dvoje djece, njezin

brat Lazar i sestra Agija ili Agata.2 Osnovno i gimnazijsko obrazovanje stekla je u katoličkom

zavodu u župi Srca Isusova koji su vodili hrvatski isusovci.3 Već je od djetinjstva bila

privržena Crkvi i zanesena radom misionara. Zajedno s majkom bila je neumorna u

podržavanju i organiziranju crkvenih programa.4 26. rujna 1928. Gonxha je u svojoj

osamnaestoj godini napustila Skoplje i preko Zagreba otputovala u Dublin i započela svoju

redovničku kandidaturu. Tamo je dobila redovničko ime Marija Terezija od Malog Isusa.

Nakon nepuna dva mjeseca majka generalica šalje Gonxhau u Indiju da ondje obavi ostatak

kandidature, postulaturu i novincijat. Novincijat je započela 29. svibnja 1929., a prve

redovničke zavjete položila je 1931., dok je vječne zavjete položila 1937., u 27 godini.5 U

Calcutti je vršila različite službe. Bila je bolničarka, profesorica i ravnateljica škole.6 Uvijek

se isticala u vjeri i pobožnosti, u požrtvovnosti i radu.7

„Godine 1946., dirnuta golemom patnjom teških bolesnika, posebno gubavaca koji su

umirali na ulici, odlučuje se na osnutak posebne družbe koja će se o njima brinuti. Dobiva

dopuštenje te 1949. osniva Misionarke ljubavi koje Crkva odmah prihvaća i službeno

potvrđuje 1950. Od tada se potpuno posvećuje duhovnom i karitativnom radu. Na srcu su joj

najugroženiji. Skuplja napuštenu djecu, gubavce i teške bolesnike; osniva samostane, sirotišta

1 Usp. Drago ŠIMUNDŽA, Majka Terezija (1910.-1997.), u: Mihael GLAZIER - Monika K. HELLWIG (ur.),

Suvremena katolička enciklopedija, Split, Laus, 1998., 551. 2 Usp. Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, Zagreb,[ Juraj Gusić, Zagreb, Palmotićeva 33], 1976.

3 Usp. Drago ŠIMUNDŽA, Majka Terezija (1910.-1997.), 551.

4 Usp. Lush GJERGJI, Majka Terezija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1982., 25.

5 Usp. Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, 36-44.

6 Usp. Drago ŠIMUNDŽA, Majka Terezija (1910.-1997.), 551.

7 Usp. Isto

Svjedočanstvo bl. Majke Tereze i djelovanje Misionarki ljubavi (Rafael Mikec)

28

i bolnice. Godine 1963. utemeljuje i muški red Misionara ljubavi. Majčinski se brine za

stotine tisuće napuštenih i bolesnih u Indiji i drugim zemljama širom svijeta. Ne gleda tko je

tko već svima jednako pomaže. Suvremenici u njoj prepoznaju živo svjedočanstvo Božje

prisutnosti na zemlji. Godine 1979. dobiva Nobelovu nagradu za mir. Umrla je na glasu

svetosti 5. rujna 1997. Na vječni su je počinak ispratile stotine tisuća štovatelja, kršćana,

hindusa, budista, muslimana, taoista i sika.“8

Papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003. proglasio je Majku Tereziju blaženom.9

2. Misionarke ljubavi

2.1. Poziv unutar poziva

Majka Terezija je 10. rujna 1946. putovala vlakom u Darjeeling da ondje obavi svoje godišnje

duhovne vježbe. Tijekom tog putovanja zaokupile su je misli koje su već dulje vrijeme

stvarale nemir u njoj. U mislima nizale su joj se slike s kalkutskih ulica, zakutaka, sirotinjskih

predgrađa. Vidjela je „ženu koja umire, iznemoglog muškarca, nejako dijete koje uzalud traži

hrane, tolike gubavce koji pružaju osakaćene ruke i nešto mumljaju od gube izjedenim

usnama. Gleda u onim barakama od kartona i lima od raznih kutija, od palmova lišća, tolike

majke koje moraju nemoćne gledati kako im smrt oduzima dragu djecu jer nije bilo sredstava

za lijek, ni potrebne hrane. I kao da svi ti jadnici pružaju svoje suhe ruke prema njoj i mole je

za pomoć…“10

Sama Majka Terezija svjedoči: „Toga dana godine 1946. u vlaku za Darjeeling Bog mi

je uputio poziv unutar poziva, gasiti Kristovu žeđ služeći Mu u najsiromašnijima od

siromaha.“11

2.2. Ime, narav i zadaća Družbe Misionarki ljubavi

„Snažna milost Božanskoga Svjetla i Ljubavi što ih je Majka primila na putu vlakom u

Darjeeling 10. rujna 1946. početak je Misionarki ljubavi.“12

Ime družbe „Misionarke Ljubavi“ uzeto je zato što je Bog ljubav. Stoga, svaka

Misionarka Ljubavi mora biti prožeta tom istom ljubavlju kako bi ju onda širila među

siromašnima, te ih tako potaknula da Mu na tu ljubav odgovore.13

Cilj Družbe je ocrtan u uvodnim rečenicama Konstitucije Družbe Misionarki Ljubavi:

„Naš je cilj da nastojimo utažiti žeđ Isusa Krista za ljubavlju vjernim obdržavanjem

evanđeoskih savjeta i dragovoljnim služenjem najsiromašnijima među siromasima, prema

nauci i primjeru našega Gospodina, što ih nalazimo u Evanđelju. I tako naviještamo Božje

kraljevstvo na nama svojstven način.“14

Zadaća Družbe ocrtana je ovim riječima: „Naša je posebna zadaća da radimo na

spasenju i posvećenju najsiromašnijih među siromasima. A to činimo njegujući bolesnike i

8 Drago ŠIMUNDŽA, Majka Terezija (1910.-1997.), 551.

9 Usp. Brian KOLODIEJCHUK, Majka Terezija iz Kalkute - uzor za naše vrijeme, u: Obnovljeni život, 58

(2003.) 3, 305. 10

Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, 90. 11

Brian KOLODIEJCHUK (ur.), Majka Terezija - Dođi budi moje svijetlo: privatna pisma "svetice iz Calcutte",

Split, Verbum, 2009., 58. 12

Isto, 58. 13

Usp. Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, 115-116. 14

Isto, 115.


29

umiruće jadnike, okupljajući i poučavajući djecu s ulice, pohađajući prosjake i brinući se za

njih i njihovu djecu, pružajući sklonište napuštenima, brinući se za neželjene, neljubljene i

osamljene i ljubeći Isusa u Presvetoj Euharistiji. Na taj način očitujemo svoju ljubav prema

istom Isusu koji je sakriven pod prilikama kruha i u obličju najsiromašnijih među siromasima.

Nadasve se trudimo da po apostolatu molitve i rada objavimo Isusa Krista ljudima, napose

onima za koje se posebno brinemo. Za Njega svjedočimo svojim načinom života, svojim

skromnim djelima ljubavi, a kad nam se za to pruži prilika onda i riječima. Mi nastojimo oko

toga da Krist preko nas mogne nastaviti pomagati najsiromašnije među siromasima i

najodbačenije. To činimo na taj način što im ponizno služimo u svim njihovim materijalnim i

duhovnim potrebama, i to tako dugo dok ne nađu nekog drugog koji će im moći trajnije i

bolje pomagati.“15

2.3. Zavjet siromaštva

Majka Terezija je govorila svojim sestrama: „Naše siromaštvo je naš miraz.“16

Po uzoru na

Krista koji je došao među nas prihvativši da živi kao siromah Sestre se odazivaju na taj poziv

siromaštva po kojem se približavaju Kristovom siromaštvu, što ih dovodi do toga da nemaju

ništa, a da ipak imaju sve jer posjeduju bogatstvo neizmjernoga Boga.

Na taj način, odričući se zemaljskih dobara, posjedovanja, primanja, one žele biti slika

siromašnog Spasitelja koji je uzeo lik poniznog sluge i poništio sam sebe iz ljubavi prema

svima nama. Stoga one, po Njegovu primjeru, u siromaštvu gledaju prije ljubav nego

odricanje. Naglašavaju također da čudo takvoga života nije u tome što žive na takav način već

u tome što im takav život donosi sreću, što vole takav način života i sve poduzimaju da ga

sačuvaju. Uzdaju se u Božju providnost, ali sa sviješću da pouzdanje u Boga ne znači lijenost

već zauzeto traženje kraljevstva nebeskog u nastojanju da Boga unesu u život najsiromašnijih

među siromasima. Ako su izvršile to poslanje, ozbiljno se trudeći, onda mogu očekivati da će

i Gospodin ostvariti svoje obećanje: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu,

a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 33).17

Iz usta Majke Terezije to zvuči ovako: „ Za ljubav Božju odrekle smo se svega. Bog

je stvorio lijepe stvari – mi smo ih se odrekle. Neke su mi sestre iz drugih kongregacija rekle

da one koriste lijepe stvari kako bi dale drugima priliku da zarade novac. Ali nama to ne

pristaje. Za loretske je sestre u redu da imaju takve stvari ili za druge da imaju lijepe bolnice.

One ne mogu raditi kao mi u Nirmal Hridayju18

. One trebaju te stvari. Ali mi moramo živjeti

na drugi način. U protivnome ne možemo razumjeti ljude. Sada u sirotinjskim četvrtima

mogu reći da imamo iste stvari što se tiče hrane i odjeće kao i oni. Mi nemamo ventilatore – a

mogle bismo ih imati – ne želimo ih. Tako se možemo osjećati kako se osjećaju siromasi.“19

2.4. Zavjet služenja siromasima

Majka Terezija običavala je ljudima koje je susretala davati jednu karticu koju je nazivala

svojom „poslovnom karticom“. Na toj kartici bila je otisnuta jedna njezina poznata izreka:

15

Isto, 115. 16

Isto, 168. 17

Usp. Isto, 168-170. 18

Nirmal Hriday, u prijevodu Bezgrješno začeće, je dom za umiruće u prostorijama hrama božice Kali u

Kalighatu. Usp. Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, 198. 19

Brian KOLODIEJCHUCK (ur.), Majka Terezija; Gdje je ljubav, ondje je i Bog, Split, Verbum, 2010., 261.

Svjedočanstvo bl. Majke Tereze i djelovanje Misionarki ljubavi (Rafael Mikec)

30

„Plod šutnje je molitva, plod molitve je vjera, plod vjere je ljubav, plod ljubavi je služenje,

plod služenja je mir.“20

Kada je Majka Terezija govorila o zavjetu služenja siromasima počela je riječima.

„Vjera na djelu je ljubav. Ljubav na djelu je služenje.“21

Odazivajući se na taj poziv one žive uzvraćanje ljubavi Kristu kroz iskreno ljubljenje

siromaha, Njegove najmanje braće s kojom se On poistovjetio rekavši: „Što god učiniste

jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25, 40)

Tim zavjetom Sestre se obvezuju da će služiti najsiromašnijima među siromasima, ne

gledajući pri tome na to koje je tko kaste, vjere ili narodnosti tako da vrše tjelesna i duhovna

djela milosrđa sa svrhom spasenja i posvećenja duša, a takvo dragovoljno služenje proizlazi iz

njihovog potpunog predanja Kristu.22

2.5. Odakle im snaga za takav život

Majka Terezija je jednom rekla: „ U našem apostolatu molitva ima najveću važnost. Bez nje

ne bi bilo nikakva rada, jer sve što radimo, radimo za Krista koji gladuje, koji je gol, koji je

beskućnik.“23

Sestre dan započinju razmatranjem, misom i pričešću te cijelog dana pristupaju svome

poslu ne kao da ga „obavljaju“ nego tako da ga mole. Rade da rad bude molitva. Svaki tjedan

imaju jedan dan kad obnavljaju svoje duhovne sile. Imaju klanjanje pred Presvetim, svetu

misu, ispovijed i duhovnu pouku. Majka Terezija kaže da bi bez duhovnog života postale

samo socijalne radnice, a njihov je posao sudjelovanje u djelu Kristova otkupljenja.24

Važnost molitve jako je naglašena u Ustanovama Misionarki ljubavi, Majka Terezija

kao misao vodilju tog poglavlja o molitvi uzima riječi: „Isus nas je pozvao da budemo duše

molitve.“ Kaže dalje: „U molitvi, bilo onoj osobnoj, bilo onoj zajedničkoj, mi smo svjesne da

smo sjedinjene s Kristom, kao što je On bio svjestan svoga sjedinjenja s Ocem. Zapravo

postoji samo jedna stvarna molitva – ona samoga Krista. Postoji samo jedan glas, Kristov, u

kojemu se združuju svi drugi glasovi svih molitelja. U času svoje smrti i svoga uskrsnuća On

je svoje sinovstvo proširio na cijelo svoje Mistično Tijelo u kojem vapijemo: 'Abba,

Oče!'(Rim 8,15). Mi tako postajemo pravi klanjatelji, kakve traži Otac (Iv 4, 23).“25

Zaključak

Majka Terezija zadivila je svijet karitativnim radom koji je sa svojim Misionarkama ljubavi

provodila među najsiromašnijima od siromaha. No osim što je pomagala materijalno

siromašnima njezina je veličina bila i u tome što je prepoznala nove oblike siromaštva.

Shvatila je da je teže od materijalnoga siromaštva onaj duboki doživljaj da netko nije željen,

da je neljubljen. Prepoznala je patnju koja proizlazi iz zanemarivanja ljubavi i donosi

duhovno siromaštvo. Imala je sposobnost koja danas jako nedostaje. Bila je sposobna

posvetiti potpunu pozornost jednoj osobi u određenom trenutku, bio to prosjak ili predsjednik,

smatrajući svakoga jednako značajnim. Znala se veoma približiti onima kojima je služila,

20

Isto, 19. 21

Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, 176. 22

Isto, 176-178. 23

Isto, 136. 24

Usp. Juraj GUSIĆ, Majke odbačenih, 136-137. 25

Isto, 142.


31

postati njihov bližnji i pomoći im na način da ta pomoć nije bila doživljena kao ponižavajući

prilog, već kao bratsko sudioništvo u njihovom životu. Stoga su i oni koji su je prvi puta

sretali, a posebno siromasi, mogli zamijetiti kako ih ona svakoga pojedince voli i prihvaća.26

Posebnost Misionarki ljubavi je njihovo življenje siromaštva na najradikalniji mogući

način. Nije siromašna samo svaka sestra, nego i cijeli red kao zajednica. Nemaju ništa više od

siromaha kojima služe. Ovim zahtjevima Majka Terezija željela je maknuti svaku, pa i

najmanju mogućnost za disperzijom interesa svoje družbe. One se ne brinu za svoju sigurnost

i udobnost, one samo služe Bogu kojeg prepoznaju u siromasima. Takvim stavom života

postala je provokacija hedonističkom društvu koje samo sebično gleda na zadovoljenje svojih

želja i prohtijeva, te, na taj način, svojom postojanošću, od tog istog društva, zadobila

poštovanje koje se ne može steći nikakvom moći, silom ni oružjem.

Svojom spremnošću na radikalne poteze da se potpuno daruje za druge, navijestila je

Riječ: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Iv

15,13). Dakle, svojim je životom navijestila Ljubav. Majka Terezija podsjetila je svijet na

apsolutnu središnjost ljubavi u životu pojedinca i društva.27

Literatura

GJERGJI, Lush, Majka Terezija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1982.

GUSIĆ, Juraj, Majke odbačenih, Zagreb, [Juraj Gusić, Zagreb, Palmotićeva 33], 1976.

KOLODIEJCHUCK, Brian (ur.), Majka Terezija; Gdje je ljubav, ondje je i Bog, Split, Verbum, 2010.

KOLODIEJCHUK, Brian (ur.), Majka Terezija - Dođi budi moje svijetlo: privatna pisma "svetice iz

Calcutte", Split, Verbum, 2009.

KOLODIEJCHUK, Brian, Majka Terezija iz Kalkute - uzor za naše vrijeme, u: Obnovljeni život, 58

(2003.) 3, 305-320.

ŠIMUNDŽA, Drago, Majka Terezija (1910.-1997.), u: GLAZIER, Mihael – HELLWIG, Monika K.

(ur.), Suvremena katolička enciklopedija, Split, Laus, 1998., 551.

26

Usp. Brian KOLODIEJCHUK, Majka Terezija iz Kalkute - uzor za naše vrijeme, 313. 27

Usp. Isto, 307


32

SVEĆENIČKO POSLANJE I BRIGA ZA SIROMAŠNE Svećeničko poslanje i briga za siromašne (Josip Ivkić)

fra Josip IVKIĆ, OFM, 2. god. FTS

Uvod

U ovom seminarskom radu razmišljat ćemo o svećeničkom pozivu, o odnosu svećenika prema

materijalnim dobrima i o njihovoj brizi za siromašne. O aktualnosti ove teme nije potrebno

mnogo govoriti, ali o njoj pisati nije nimalo lako. Naime, siromaštvo je danas vidljivo na

svakom koraku i u različitim oblicima. Ono je globalni problem. Iako Crkva u suzbijanju

problema siromaštva nije jedina odgovorna, svijet ipak očekuje neki zahvat od Crkve u tim

pitanjima1. Po tom pitanju, poslanje Crkve se ne odnosi na donošenje konkretnih rješenja na

društvenom, gospodarskom i političkom polju, nego uključuje osobni angažman vjernika u

obrani prava i dostojanstva svakoga čovjeka, osobito, onoga za kojega se drugi rijetko bore.

Za siromaha.

Svećenik, kao učenik i apostol, pozvan je među ljudima uprisutnjivati onoga koga

slijedi – Krista. Svojim „da“ Njegovom pozivu postaje vidljiva slika djelatne Božje ljubavi i

zauzetosti za svakoga čovjeka, osobito siromaha. Stoga ćemo u ovom radu ponajprije

razmotriti identitet svećenika i tko je temelj opredjeljenja za siromaštvo te koje su četiri

službe u posredovanju Božjega Kraljevstva. U drugom dijelu ćemo promotriti odnos

svećenika prema materijalnim dobrima te njegovo služenje siromasima kroz osobni i

zajednički apostolat u župnoj zajednici.

Napominjem da sam ovoj temi, iako sam redovnik franjevac, nastojao pristupiti

sasvim neutralno imajući u vidu da je redovnik dio Crkve te da se svećenička služba

redovnika sakramentom ne razlikuje od svećeničkog reda biskupijskog (dijecezanskog)

svećenika. Milost i snaga, kao i obveze i odgovornosti koje proizlaze iz tog sakramenta imaju

istu težinu.

1. Kristoliki identitet svećenika

Identitet prezbitera treba se sagledati u okviru Kristove osobe, njegova života i djelovanja. Od

Krista pozvan, svećenik na poseban način sudjeluje u onom istom spasenjskom poslanju koje

je Krist povjerio apostolima sve do kraja vremena.2 Tako je on „Kristov sluga da bi bio,

počinjući od njega, za njega i s njime, sluga ljudi.“3 Dakle, svećenički poziv, jer ima temelj u

Kristovom životu, jest poziv na služenje. U njemu „utemeljen“, svećenik nastavlja Kristovo

misijsko djelovanje koje je On započeo te ga čini, osobito u Euharistiji, vidljivim u vremenu.

Stoga, svećenička služba nije svediva na nekakvo profesionalno radno vrijeme. Ona nije, kako

kaže papa Franjo, „puki privjesak“ vlastitom životu jer se ona tiče identiteta osobe4, njezine

1 O problemu siromaštva u svijetu se mnogo i u više navrata govorilo na II. Vatikanskom koncilu. Više o tome u:

Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 1986., 301-302, 344. 2 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu svećenika (7. XII.

1965.), br. 10, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008. (dalje: PO).

3 KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2003., br. 5. 4 Usp. FRANJO, Evangelii gaudium. Radost evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i

đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu, Zagreb,

Kršćanska sadašnjost, 2014., br. 78 (dalje: EG).

Svećeničko poslanje i briga za siromašne (Josip Ivkić)

33

cjelovitosti dotle da su „svećeničko biti i djelovati – njegova posvećena osoba i njegova

služba – teološki nerazdvojive stvarnosti“5. Zato bi svećenik trebao sam sebi razjasniti

jedinstvenost primljene službe te specifičnost njegova poslanja u Crkvi i u svijetu.

1.1. Svećenik – Kristov učenik

Isus Krist je tijekom svog zemaljskog života, od siromaštva u Betlehemu do njezina vrhunca

na križu te poslije u daru Euharistije, pokazao svu svoju ljubav kao čin samodarivanja za Oca

i za čovječanstvo. Upravo na taj je način učinio svoje nutarnje siromaštvo vidljivim prema

vani. Zato će On postati istinsko mjerilo i tumačenje života u siromaštvu pokazujući da ono

nema vrijednost samo po sebi nego tek kada je izraz usmjerenosti prema drugomu u ljubavi.

„Premda bogat,“ kaže Apostol, „radi vas posta siromašan“ (2 Kor 8,9). Zagledan u

Siromašnoga, svećenik ima zadatak biti vidljivi znak bogatstva Njegove ljubav.

Svećenički poziv na siromašni život, u duhu i stvarno, u Kristu postaje imperativ

božanskog značaja i uvjet učeništva jer kaže: „Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne

može biti moj učenik“ (usp. Lk 14,33) Na ovaj zahtjev svećenik treba odgovoriti radikalnim

služenjem kao „onaj koji je naučio osjetiti pranje nogu najsiromašnijoj braći kao povlasticu“

te „koji je postigao slobodu u gubljenju vlastita vremena za potrebe drugih“6. Tako drugi

postaje privilegirano mjesto susreta sa samim Kristom. Štoviše, drugi jest lice Isusa Krista

(usp. Mt 25,40). Stoga svećenike na siromašni život potiče primjer samoga Gospodina dotle

da Njegov život mora postati njihov život. Inače, sve drugo bi bilo ostajanje izvan Evanđelja.

U tom kontekstu i briga za siromahe prestaje biti samo moralna obveza, a postaje znak

povezanosti s Gospodinom jer „biti Isusov učenik znači biti sukladan s njim“7 u mislima,

riječima i djelima.

1.2. Svećenički poziv je poziv življenja Euharistije

Središnje mjesto u kome se na vidljiv način ostvaruje nutarnje jedinstvo duše i Boga jest

Euharistija. Pred ovom živom Prisutnošću, gdje se On istovremeno pokazuje kao siromašan i

uzvišen, svaki je čovjek jer je ono što jest, siromah. Tako se u Euharistiji sjedinjuju Stvoritelj

i stvorenje. I u tom obostranom usmjerenju koje vodi susretu Boga i čovjeka možemo tek

donekle shvatiti vrijednost Kristova siromaštva koje obogaćuje. „On radi vas“, kaže Pavao,

„posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8,9).

U Euharistiji se Bog žrtvuje, lomi, daje svoj život za život svakog čovjeka. Zato je

svećenički poziv, poziv življenja Euharistije jer će njegova služba tek „okrjepljena tim

otajstvom, moći u svijetu očitovati veličinu Kristova poziva i dara“ 8

. Dosljedno tomu,

svećenik je pozvan činiti da u Euharistiji ni jedna patnja bližnjega ne ostaje strana, ni jedan

vapaj dalek, ni jedna žrtva bez smisla.

5 Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 5.

6 PAPINSKO DJELO ZA CRKVENA ZVANJA, Nova zvanja za novu Europu (5.-10. V. 1997.), Zagreb,

Kršćanska sadašnjost, 2000., br. 27. 7 IVAN PAVAO II., Veritatis splendor. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve,

Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008., br. 21. 8 Popričesna molitva I. nedjelje „kroz godinu“, vidi: Rimski misal, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996., 286.


34

Nadalje, jer „nije učenik nad Učiteljem“ (Mt 10,24), svećenik bi trebao i sam, po uzoru na

svog Učitelja, postati kruh koji se daje i lomi da bi drugi od njegove žrtve živjeli. On mora,

kako je govorila Majka Terezija, „dopustiti da ga ljudi pojedu“9.

Zato zadržavanje u klanjateljskom razgovoru s Gospodinom u Presvetom Oltarskom

Sakramentu, predstavlja pastoralni prioritet kojemu svećenik ništa drugo ne smije

pretpostaviti.10

Ovaj prioritet mora postati svakodnevna stvarnost života u kojoj će usvajati

evanđeoski duh siromaštva. Na taj će se način upriličavati Sinu koji je volju Oca stavio ispred

vlastite (usp. PO 15,1). Usvajanje ove navike i svijest vlastitog siromaštva otvaraju

mogućnost da Krist za njega postane jedino i pravo bogatstvo, a drugi mjesto darivanja

samoga sebe. Tako je zadržavanje pred Presvetim za svećenika uvjet da bi njegovo

pastoralno, misijsko djelovanje postalo proročkim znakom.

1.3. Četiri horizonta pastoralnog djelovanja

Evangelizacijsko djelovanje prezbitera u svijetu je u službi proširenja Kraljevstva Božjega.

Crkva kao „opći sakrament spasenja“11

ostvaruje to Kraljevstvo čineći ga vidljivim ponajprije

kroz odnos ljubavi i bratskoga služenja (dijakonija). Tako, „premda su prezbiteri obavezni

prema svima, ipak su im na poseban način povjereni siromašni i slabi, s kojima je i sam

Gospodin pokazao povezanost, a njihova evangelizacija je postavljena za znak mesijanskoga

djelovanja“ (PO 6,3). I zato bi život prezbitera, u nastojanju oko služenja, trebao evanđeoski

navještaj činiti vjerodostojnim te postati ispit autentičnosti kršćanskog života svakom

vjerniku, osobito u njihovu odnosu prema siromasima.

Zatim težnja za životom u bratstvu i zajedništvu (koinonija) „znak je evangelizacije

kad očituje novi način zajedničkog suživota i bivovanja“12

. U tom zajedništvu, poziv je

prezbitera „plaćati“ svojim životom cijenu tog zajedništva i tako postati kritika društvu

podjela, sebičnih interesa koje svoje želje stavlja ispred života drugoga. Na taj će način oni na

rubu društva, siromašni i marginalizirani, osjetiti da imaju svoje mjesto u zajedništvu Crkve

(usp. EG 48).

Treće, kroz martiriju, prezbiter treba biti prorok koji će znati čitati znakove vremena.

Odupirati se sekulariziranoj kulturi koja ga nastoji lišiti njegove otajstveno-sakramentalne

dimenzije uvlačeći ga u vlastite kategorije mišljenja.13

Uz to, na isti način treba i druge ljude

poučiti da štite svoju otajstvenost, imago Dei, koja im je dana po stvaranju te da ne dopuste

biti objekt manipulacije masovnih medija i političkih sila. Uza sve ovo svećenik mora biti

odvažni propovjednik Istine koji se suprotstavlja konformizmu, traženju vlastite popularnosti

ili prividnog mira kao i u izricanju „javne optužbe protiv nepravednih situacija kada to

zahtijevaju temeljna prava i sam spas čovjeka“14

.

Zadnji znak pastoralnog djelovanja jest liturgija. U njoj sve prethodne odrednice imaju

svoju puninu i smisao jer svaki naš čin biva produhovljen i uzdignut na razinu božanskoga te

postaje Božje spasonosno djelovanje u životu čovjeka.

9 Iz pisma Majke Terezije ocu van der Peetu, vidi: Brian KOLODIEJCHUK, Majka Terezija – Dođi, budi Moje

svjetlo. Privatna pisma „svetice iz Calcutte“, Zagreb, Verbum, 2009., 333. 10

Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 11. 11

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 48, u:

Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

12 Emilio ALBERICH, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, Zagreb, Katehetski salezijanski

centar, 2002., 49-50. 13

Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 29. 14

III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1972.,

45.


35

2. U liku siromaha susresti se s Kristom

Činjenica je da danas mnogi svećenici žive u određenom materijalnom blagostanju tako da ih

se globalna ekonomska kriza previše i ne dotiče. Isto tako, čini se da su izgubili svijest,

zaboravili da postoji i druga stvarnost. A to je stvarnost patnje, bijede, oskudice, siromaštva.

Ovi kao da su zadržali „trijumfalistički stav u odnosu na ministerijalno svećeništvo“15

.

S druge strane brojni svećenici zbog nekih otežavajućih okolnosti ili položaja župe u

kojoj borave, doista žive skromno, ali su na taj način suživljeni i vrlo bliski s ljudima oko

sebe. No, ono što nas potiče na razmišljanje i kritičko propitivanje jest, između ostalog,

postojanje nerazmjera između bogatih i siromašnih svećenika.

2.1. O odnosu svećenika prema materijalnim dobrima

Danas se više nego ikada, sa strane suvremenog društva, kritički promatra odnos Crkve prema

materijalnim dobrima16

. Ovakav stav, iako često nedobronamjeran, ipak otvara Crkvi

mogućnost vlastitog propitivanja. U uporabi vremenitih dobara, osobito svećenici u Crkvi

moraju na poseban način paziti zbog specifičnosti svoje službe, da se ne dospije dotle da

„evanđeosko svjedočanstvo postane po tom nejasno i dvosmisleno.“17

Iako svećenici svojim

stilom života često ne svjedoče umjerenost u uporabi dobara već ostavljaju dojam da

pripadnost svećeničkom staležu znači određenu komotnost, lagodnost života, ipak zahtjev za

temeljitim propitivanjem tog odnosa, ostaje. Provjera vjerodostojnosti, prema profesoru

Ivančiću, leži u davanju odgovora „vrši li se ta služba u duhu evanđelja ili svijeta, u duhu

siromaštva ili u traženju privilegija, je li to vršenje vlasti ili služenje ljudima i Kristu“18

. Zato,

parametar po kojemu ćemo zauzeti ispravnu mjeru glede tog odnosa jest nauk Gospodina

Isusa i odredbe Crkve (usp. PO 17,2).

Prema dokumentu Presbyterorum ordinis, tri su svrhe radi kojih je dopušteno

posjedovati vremenita dobra, a to su bogoštovlje, uzdržavanje klera i dobrotvornost tj. caritas

(usp. PO 17,3; 21,1). Što se tiče povjerene im službe, svećenici ne smiju zloupotrebljavati

crkvenu službu u svrhu obogaćivanja, suzdržavajući se svake vrste trgovine (usp. PO 17,3).

Pojednostavljeno rečeno, ne smije se od sakramenata praviti izvor zarade. Ovoj zlouporabi

položaja može se pribrojiti i karijerizam te pohlepa za službama i častima.

Nadalje, važno je pripomenuti da su vjernici dužni uzdržavati, odnosno, priskrbiti

nužna sredstva za dolično življenje svećenika tj. župnika (usp. PO 20,1). Ova konstatacija na

osobit način, još više, pojačava odgovornost prezbitera prema vjernicima kao i prema

materijalnim dobrima jer su ona dar Providnosti po ljudima.

U tom istom duhu piše i Drugi vatikanski koncil u Dekretu o odgoju i obrazovanju

svećenika (Optatam totius) da se mladi svećenički kandidati odgajaju za „provođenje

siromašna života“19

te da im bude sasvim jasno da nisu „namijenjeni za vladanje i časti“20

.

Stoga njihov stil života u bogosloviji „mora biti takav, da ne bi mogli njime otjerati od sebe

15

Tomislav IVANČIĆ, Crkva. Fundamentalno-teološka ekleziologija, Zagreb, Teovizija, 2004., 221. 16

O mitu o „bogatoj Crkvi“ pobliže vidi: Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj

evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 452-455. 17

III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, 48. 18

Tomislav IVANČIĆ, Crkva. Fundamentalno-teološka ekleziologija, 221. 19

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Optatam totius. Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika (18. XI. 1965), br. 9,

u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

20 Pero PRANJIĆ, Odnos svećenika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, u: Crkva u

svijetu, 27 (1992.) 1-2, 56-64.


36

siromahe“21

. Zato je svećenik još u bogosloviji pozvan, prema dokumentima Crkve, prigrliti

dragovoljno siromaštvo (usp. PO 17,4)22

po uzoru na Krista i apostole te se koristiti

vremenitim dobrima na takav način da njegov život bude primjer usklađenosti propovijedanja

i djelovanja. Ali valja naglasiti da opredjeljenje za siromaštvo „ne ide za tim da“ svećenici

„sebe bacaju u bijedu, nego da svojim darivanjem pomažu braću u bijedi, kako bi svi bili

jednaki u pogledu onoga što nam je potrebno za život“23

.

2.2. Služenjem siromasima služi se samom Kristu

Prije svega, svećenik bi trebao trajno njegovati vlastiti identitet sluge (usp. Mt 20,28).

Življenje nekog drugog stava suprotnog stavu sluge, samo je izdaja Kristove namjere koji je

došao da služi, a ne da bude služen (usp. Mt 20,28). Usvajanjem tog ministerijalnog stava,

želja za vanjskim siromaštvom24

neće samo izražavati nego i pojačavati njegov nutarnji „da“

Gospodinu. Tako će svećenik – sluga donositi izvrsne plodove u misijsko – pastoralnom

djelovanju jer neće „zadaću evangelizacije doživljavati kao nešto na što je prisiljen te u nju

ulagati jako malo napora i vrlo malo vremena“ (usp. EG 79).

Isto tako, svećenik se mora čuvati u pogledu siromaha svega onoga što bi ih na bilo

koji način moglo odbiti (usp. PO 18,5), a o tom segmentu osjetljivosti mora vodi računa na

svim njezinim razinama dotle da i svoj stan tako uredi da „nikome ne izgleda nepristupačnim i

da se nitko nikada – ni onaj najpriprostiji – ne ustručava u njega ući“ (PO 18,5).

Uz to, kao što govori papa Franjo, svećenik mora izlaziti na periferije društva i

otkrivati Krista u siromasima, „posuditi im svoj glas u njihovim traženjima, ali također biti

njihov prĳatelj, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih

podĳeliti s nama“ (usp. EG 128). Zatim, budući da se Bog po utjelovljenju sjedinio sa svakim

čovjekom25

svećenik treba nastojati u njima prepoznavati Kristov život kao i vlastiti, do te

razine, da njegov život postane suživot. Tako, s obzirom na papin poziv i geste, siromasi

zadobivaju istaknuto mjesto u novoj evangelizaciji26

i pružaju svećenicima široki prostor

pastoralnog djelovanja koje će probuditi „zaspalog“ kršćanina i čovječanstvo. Uz sve ovo

valja naglasiti i važnost osobnog apostolata svakog vjernika koji „svima omogućuje

iskazivanje nekog oblika brige za siromašne“27

.

21

Vladimir MERĆEP, Komentar dekreta o svećeničkom odgoju i obrazovanju. Optatam totius, Zagreb,

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1988., 120. 22

Za šire poimanje siromaštva unutar redovništva vidi: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis.

Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života (18. XI. 1965.) br. 13, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 72008.; IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i njegovu

poslanju u Crkvi i svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996., br. 21 i 28; Marinko PEJIĆ, Redovništvo i

evanđeoski savjet siromaštva, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 627-639. 23

Rudolf BRAJČIĆ – Mato ZOVKIĆ, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi – Lumen Gentium, Zagreb,


Na II. Vatikanskom saboru se javila među biskupima ideja da se uvede tzv. „kanonsko siromaštvo“, to jest da

se u obrednik đakonskog ređenja unese davanje obećanja Bogu da će živjeti siromašno. Osobiti zastupnici

ovakve ideje bili su firentinski kardinal Florit i naš biskup mons. Franić. Više o ovome u: Pero PRANJIĆ, Odnos

svećenika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, 57-59; Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Ali

drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1986., 149-150. 25

Usp. Andrea FILIĆ, Civilizacija ljubavi i njezina kristološko-soteriološka utemeljenost u djelima Tomislava

Janka Šagi-Bunića. Diplomski rad na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, svibanj, 1997., objavljen u:

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ, Prema civilizaciji ljubavi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998., 475-477. 26

Za šire poimanje mjesta siromaha u novoj evangelizaciji vidi: Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima

siromaštva u novoj evangelizaciji, 469-475. 27

Nikola VRANJEŠ, Hrvatski primjeri opredjeljenja za siromašne: socijalni pastoral, u: Bogoslovska smotra, 84

(2014.) 3, 614.


37

2.2.1. Međusobna pomoć u pružanju pomoći siromasima

Budući da domet neke zajednice u otkrivanju načina pružanja pomoći siromašnima može biti

veći, svećenik treba iskoristiti potencijal svoje župne zajednice. Tako će kroz suradnju

svećenika i vjernika, svjedočanstvo Crkve u malom – župe, ukazivati i Crkvi i društvu na

potrebu za jasnijim i konkretnijim angažmanom u smanjivanju siromaštva.

S jedne strane, da bi se ovo i ostvarilo svećenik bi sam trebao imati osjetljivu savjest

za pružanje pomoći. S druge strane, vjernici bi u svojoj župnoj zajednici trebali razvijati

osjećaj međusobnog povjerenja, pripadnosti i (su)odgovornosti.28

Tek tako će međusobna

suradnja župnika i župljana u pružanju pomoći siromašnima biti vidljivi znak utjelovljene

Božje ljubavi koja je došla da „spasi uboga i slaba“ (usp. Ps 41,2) te da „iz bunjišta“, u koje

ga društvo gura, „izvuče“ (usp. 1 Sam 2,8) bijednika i siromaha.

2.3. Duhovno siromaštvo današnjega čovjeka

Vrijeme u kojem živimo nosi u sebi jedan paradoks. Naime, porast životnog standarda često

je uzrok mnogih moralnih i duhovnih siromaštava29

. Osim toga, mnoštvo informacija i

nesređenog sadržaja koji svakodnevno prolazi kroz našu nutrinu navikava nas da živimo

površno i plitko, ostavljajući pri tom jednu tragičnu posljedicu, siromaštvo duha. Tako da,

iako je danas zapanjujuće velik broj i porast materijalno siromašnih, mnogo je veći broj ljudi

osiromašenih smislom i odgovorima na temeljna životna pitanja. „Najdublje siromaštvo je,“

ističe kardinal Ratzinger još kao predsjednik Kongregacije za nauk vjere, „nemogućnost

doživjeti radost, to je gađenje od života, koji život shvaća kao apsurd i proturječnost“30

.

Zato se ne smije u odnosu prema siromasima zaustavljati samo na izvanjskoj

darežljivosti.31

U tom smislu svećenik prvi treba vjernicima biti uzor „dublje“ darežljivosti,

jer „uzor nije radi sebe, nego radi onih kojima je uzor“32

. Stoga je, kako ističe papa Franjo,

svećenik po sakramentalnom posvećenju, a onda i svaki vjernik po krštenju, pozvan biti

pozoran (usp. EG 199) prema siromasima. Uživljavati se u njihove živote. Ne ih se

jednostavno „riješiti“ davanjem milostinje, nego prisutnošću im dati do znanja da vrijede, da

ih se cijeni u onome što jesu, da imaju jednako dostojanstvo te da zaslužuju ljubav i pažnju.

Ali, ni ovo nije najvažnije. Potrebno je utažiti čovjekovu glad za smislom, za Bogom. Stoga

ako svećenik ne donosi ljudima iskustvo živoga Boga, sve je ovo samo praznina i sažaljenja

vrijedna pomoć koja Crkvu pretvara u humanističku organizaciju, a čovjeka i dalje ostavlja u

bijedi i siromaštvu duha.

Zaključak

Vidjeli smo u ovome radu neodjeljivost svećeničke službe od života, jer ona nužno pripada

njegovoj biti33

, te njezinu važnost za život i poslanje Crkve na području rada sa siromasima.

Gledajući pod prizmom Drugog vatikanskog koncila nastojali smo razmotriti odnos prezbitera

prema vremenitim dobrima te iznijeti jasni stav Crkve glede njihova odnosa prema

siromasima.

28

O značenju i važnosti pripadnosti župnoj zajednici vidi: Nikola VRANJEŠ, (Ne)ostvarene koncilske teološko-

pastoralne teme u hrvatskoj Crkvi, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 1, 116-118. 29

Usp. Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, 463. 30

Joseph RATZINGER, La nouvelle évangélisation. Conférence lors du Jubilé des catéchistes (8-10 décembre

2000), u: La documentation catholique, (2001.) 2240, 91, citirano prema: Isto, 472. 31

Više o duhovnom siromaštvu današnjeg čovjeka vidi: Isto, 463-464, 472, 475-476. 32

Rudolf BRAJČIĆ – Mato ZOVKIĆ, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi – Lumen Gentium, 448. 33

Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, br. 5.


38

Osim toga, utvrdili smo da je suvremeno društvo na osobit način osjetljivo na odnos Crkve,

posebno svećenika, prema materijalnim dobrima i na način na koji se ona koriste. Zato bi se, u

duhu povezivanja sa svijetom koji Koncil promiče, trebalo više potruditi dijeliti život sa

siromasima, suživjeti se s njihovim životima da ne bismo, kako papa Franjo kaže, ostali samo

“neprijatelji koji upiru prstom i osuđuju“ (EG 271) nezainteresiranost društva.

Iako svećenik nije jedini pozvan i odgovoran rješavati problem siromaštva u svijetu,

smatram da može puno doprinijeti promijeni mentaliteta da smo svi (su)odgovorni i kao takvi

pozvani na solidarnost prema siromasima. Solidarnost koja znači „mnogo više od nekoga

povremenog čina darežljivosti“ (EG 188). Solidarnost koja označava stvaranje novoga

poretka odnosa (usp. EG 87–92) koji daje prioritet životu pred gomilanjem materijalnih

dobara. Na taj će način osobni i zajednički apostolat vjernika, motiviran nastojanjem

svećenika, postati vidljivi znak Krista – Crkve koja je uvijek imala, ima i imat će u svom srcu

mjesta za siromašne.

Literatura

a) Dokumenti crkvenog učiteljstva

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), u:


DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Optatam totius. Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika (18. XI.

1965), u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Perfectae caritatis. Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga

života (18. XI. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu svećenika (7. XII.

1965.), u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

FRANJO, Evangelii gaudium. Radost evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i

đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u

današnjem svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2014.

IVAN PAVAO II., Veritatis splendor. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja

Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008.

IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i njegovu poslanju u

Crkvi i svijetu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996.

KONGREGACIJA ZA KLER, Prezbiter, pastir i vođa župne zajednice: naputak, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2003.

PAPINSKO DJELO ZA CRKVENA ZVANJA, Nova zvanja za novu Europu (5. - 10. V. 1997.),

Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000.

Rimski misal, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996.

TREĆA (III.) SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 1972.


ALBERICH, Emilio, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, Zagreb, Katehetski

salezijanski centar, 2002.

BRAJČIĆ, Rudolf – ZOVKIĆ, Mato, Komentar dogmatske konstitucije o Crkvi – Lumen Gentium,

Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1977.


39

FILIĆ, Andrea, Civilizacija ljubavi i njezina kristološko-soteriološka utemeljenost u djelima

Tomislava Janka Šagi-Bunića. Diplomski rad na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu,

svibanj, 1997.

IVANČIĆ, Tomislav, Crkva. Fundamentalno-teološka ekleziologija, Zagreb, Teovizija, 2004.

KOLODIEJCHUK, Brian, Majka Terezija – Dođi, budi Moje svjetlo. Privatna pisma „svetice iz

Calcutte“, Zagreb, Verbum, 2009.


84 (2014.) 3, 451-477.

MERĆEP, Vladimir, Komentar dekreta o svećeničkom odgoju i obrazovanju. Optatam totius, Zagreb,

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1988.

PEJIĆ, Marinko, Redovništvo i evanđeoski savjet siromaštva, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3,

627-639.

PRANJIĆ, Pero, Odnos svećenika prema vremenitim dobrima u nauci Drugog vatikanskog koncila, u:

Crkva u svijetu, 27 (1992.) 1-2, 56-64.

ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav Janko, Prema civilizaciji ljubavi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998.

ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav, Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Zagreb,

Kršćanska sadašnjost, 1986.

VRANJEŠ, Nikola, (Ne)ostvarene koncilske teološko-pastoralne teme u hrvatskoj Crkvi, u:

Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 1, 111-129.

VRANJEŠ, Nikola, Hrvatski primjeri opredjeljenja za siromašne: socijalni pastoral, u: Bogoslovska

smotra, 84 (2014.) 3, 611-626.


40

RAZLIČITI OBLICI DANAŠNJEG SIROMAŠTVA Različiti oblici današnjeg siromaštva (Tomislav Bišćan)

Tomislav BIŠĆAN, 3. god. FTS

Uvod

U životu, svatko od nas se vjerojatno često susreo sa siromaštvom kroz svoje aktivnosti u župi

ili kroz svoje slobodno vrijeme, no to je ne dovoljno za razumijevanje fenomena i stvarnosti

siromaštva. Ono što me motiviralo na obrađivanje ove teme je to što koliko god puta sam se

susreo sa siromaštvom nisam ga uspio razumjeti, nisam ga uspio definirati i često me

zbunjivalo. U ovom radu sam vidio priliku upoznati siromaštvo s jedne znanstvene strane i na

taj način proširiti svoje vidike, vidjeti što to ljude tjera preko ruba egzistencije, da bi im se

mogao lakše približiti i razumjeti ih. Različiti oblici današnjeg siromaštva je jedna vrlo bitna i

zanimljiva ali i s druge strane jako zahtjevna tema. Zahtjevna je zato što ne postoji jedna opće

prihvaćena definicija siromaštva. Ta činjenica uvelike otežava proučavanje siromaštva. Svoj

seminarski rad podijelio sam na tri poglavlja. Prvo poglavlje je jedan vrlo kratak pokušaj

definiranja siromaštva. U drugom dijelu sam uz klasičnu podjelu siromaštva na apsolutno,

relativno i subjektivno naveo podjelu Pape Franje na materijalno, moralno i duhovno

siromaštvo. Treće poglavlje prikazuje neke načine borbe protiv siromaštva. U prvom pod

poglavlju prikazao sam poziv pape Franje na služenje siromasima, a u drugom dijelu prikazao

sam dva zanimljiva no pomalo utopistička rješenja dvojice poznatih profesora Petera Singera i

Thomasa Poggea. U zadnjem dijelu seminarskog rada naveo sam nekoliko uspješnih akcija i

udruga koje djeluju po pitanju siromaštva.

1. Definicije siromaštva

Kada bi upitali prosječnog čovjeka koja je njegova prva pomisao na pojam „siromaštvo“ on bi

vjerojatno rekao da je to stanje u kojem „netko“ tko ne posjeduje dovoljno novca, ima malo

imovine i nema izvore prihoda za hranu i odjeću. Pojam siromaha ljudi uglavnom vežu uz

nekoga tko je „prljav“, sklon alkoholu nekoga koga ne žele u svojoj blizini. No kada bolje

promislimo o siromaštvu dolazimo do zaključka da je siromaštvo nešto mnogo opsežnije.

Pojam „siromaštvo“ ne možemo svesti samo na materijalnu razinu, već u siromaštvo moramo

uključiti nedostatak svake ljudske egzistencijalne potrebe, kako one materijalne (hrana,

odjeća, mjesto stanovanja) tako i one ne materijalne (obrazovanje, kultura)1. Jedna od podjela

siromaštva je ona na subjektivno i objektivno siromaštvo. Subjektivno siromaštvo je mjerimo

po tome dali se osoba osjeća siromašno ili ne. Granicu objektivnog siromaštva se određuje

prema statističkim podatcima koje izdaje Svjetska banka2. Siromaštvo se dijeli na dohodovno

u kojem čovjek ne uspijeva ispuniti osnovne životne potrebe i ne dohodovno koje se

uglavnom odnosi na obrazovanje, zdravstvo i kulturu. Najveća pozornost se pridaje podjeli na

apsolutno i relativno siromaštvo čiji se standardi određuju prema podatcima Svjetske banke.

Ti standardi se mijenjaju tijekom vremena i pod utjecajem raznih društvenih faktora3.

1 Usp. Vlado PULJIZ, Siromaštvo, socijalna isključenost i socijalna prava, u: Zdravka LEUTAR (ur.), Socijalni

rad i borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti- profesionalna usmjerenost zaštiti i promicanju ljudskih

prava, Zbornik radova međunarodne znantsvene konferencije, Zagreb, Zaklada“Maria De Matias“, 2011., 67-78. 2 Usp. Zoran ŠUĆUR, Objektivno i subjektivno siromaštvo u Hrvatskoj, u: Revija za socijalnu politiku, (2006),

3-4, 237-255. 3 Usp. Predrag BEJAKOVIĆ, Siromaštvo, u: Financijska teorija i praksa, 29 (2005.), 135-138.

Različiti oblici današnjeg siromaštva (Tomislav Bišćan)

41

2. Glavne vrste siromaštva

Stručnjaci se baš ne uspijevaju uskladiti pri definiranju siromaštva. Siromaštvo se razlikuje u

različitim dijelovima svijeta te je stoga teško odrediti točnu liniju gdje počinje a gdje završava

siromaštvo. Najčešća podjela siromaštva koja se prakticira u svijetu je podjela na: apsolutno,

relativno i subjektivno siromaštvo. Uz tu podjelu u svom radu spomenut ću još jednu podjelu

koju nam donosi papa Franjo u svojoj korizmenoj poruci za 2014. godinu, a ona je podijeljena

na: materijalno, moralno i duhovno siromaštvo. Kroz poglavlje „Glavne vrste siromaštva“

pokušat ćemo shvatiti što je to siromaštvo.

2.1. Apsolutno siromaštvo

Pojam apsolutno siromaštvo većinom se odnosi na ne razvijene zemlje i zemlje Trećega

svijeta. Apsolutno siromaštvo je stanje u kojem je čovjeku uništeno ljudsko dostojanstvo i

doveden je preko ruba egzistencije. U tim područjima svijeta ljudi su zakinuti za osnovna

sredstva preživljavanja (hranu i vodu), nemaju osnovne higijenske i zdravstvene uvjete,

nemaju mogućnost osnovnog obrazovanja te su izloženi teškim bolestima. Procjenjuje se da

godišnje kao posljedica siromaštva umire 18 milijuna ljudi, što bi značilo da ih dnevno umire

oko 50 tisuća(od tih 50 tisuća je 29 tisuća djece mlađe od 5 godina)4. Prema podacima

Svjetske banke apsolutno su siromašni ljudi oni koji imaju dnevno na raspolaganju manje od

1,25 dolara, dok je u Europi granica apsolutnog siromaštva ispod 4 dolara dnevno. Prema

podatcima Svjetske banke iz 2005. godine apsolutno siromašnih u svijetu je bilo 1,4

milijarde5.

Robert McNamara je apsolutno siromaštvo sažeo kao „stanje života koje je toliko

obilježeno neishranjenošću, nepismenošću, bolešću, zapuštenom okolicom, visokom stopom

smrtnosti djece i niskim očekivanim životnim vijekom, da se nalazi ispod svake suvisle

definicije ljudskog dostojanstva.“6 Ovakvu vrstu siromaštva koje je uglavnom vezano uz

materijalne poteškoće možemo usporediti sa siromaštvom o kojem papa Franjo govori u

svojoj korizmenoj poruci iz 2014. godine. Papa nam govori da je Crkva kao odgovor na tu

bijedu dužna darovati svoju pomoć, svoju diakoniju, papa govori kako je potrebno izići

ususret potrebitima i izliječiti one rane koje nagrđuju lice čovječanstva. U siromašnima i

posljednjima mi vidimo Kristovo lice; ljubeći i pomažući siromašne ljubimo i služimo

Krista.7

2.2. Relativno siromaštvo

Pod pojmom relativno siromaštvo se misli na stanje u kojem ljudi ne uspijevaju osnovne

životne potrebe zadovoljiti unutar zadovoljivog standarda društva u kojem žive. Relativno

siromašni su oni koji ne uspijevaju zadovoljiti kulturne, obrazovne, sportske potrebe , ne

posjeduju perilicu rublja ili televizor i slične stvari koje su dio svakodnevnice u današnjem

društvu. Dok je apsolutno siromaštvo u laganom opadanju, relativno siromaštvo je sve

4 Usp. Branko ZEBIĆ, U službi siromašnih i obespravljenih, u: Nova prisutnost, 11 (2013.) 3, 446.

5 Vlado PULJIZ, Siromaštvo, socijalna isključenost i socijalna prava, 67-78.

6 Peter SINGER, Praktična etika , Zagreb, Kruzak, 2003, 166.

7 FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem

svijetu (24.XI.2013.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013.


42

rasprostranjenije u razvijenim zemljama. Procjenjuje se da je u europskoj uniji 16 % relativno

siromašnih i prema nekim predviđanjima taj broj će još drastično porasti.8

U takvim teškim životnim situacijama kada čovjek hoda po rubu egzistencije često se

pojavljuje i moralno siromaštvo o kojem nam govori papa Franjo. Pri teškim životnim

uvjetima ljudi su skloni odati se alkoholu, drogi i ostalim ovisnostima. Ljudi dolaze u

situaciju da ne mogu više skrbiti za sebe i svoju obitelj, te ih to gura u beznađe i

besperspektivnost. 9

2.3. Subjektivno siromaštvo

Subjektivno siromaštvo je uglavnom subjektivan osjećaj koji se pojavljuje kada izgube dio

svog dohotka pa frustrirani iskazuju svoje nezadovoljstvo. Iako realno nisu siromašni oni se

uspoređuju s bogatijim stanovništvom od sebe i sebe smatraju siromašnima.

Kao treću vrstu siromaštva papa Franjo navodi duhovno siromaštvo, te tvrdi da je

duhovno siromaštvo izvor svakom siromaštvu. Papa kaže da je duhovno siromaštvo stanje u

kojem čovjek odbacuje Boga i udaljava se od njega.10

3. Načini borbe protiv siromaštva

Još u prošlom stoljeću u većem dijelu svijeta siromaštvo je bila potpuno normalna stvar. U

pred industrijskom dobu početkom sedamnaestog stoljeća dvije trećine stanovnika Lyona i

Atwerpena je bilo siromašno. Također u Velikoj Britaniji u sedamnaestom stoljeću polovica

stanovništva je ovisila o pojedinim oblicima milosti.11

Industrijskom revolucijom dolazi do

naglog napretka društva i siromaštvo se uvelike smanjuje. No to nije bilo dovoljno za

iskorjenjivanje siromaštva, bez solidarnosti i ljubavi prema najmanjima siromaštvo Će ostati

trajan problem našeg društva.

3.1. Potencijalna rješenja

3.1.1. Papa Franjo i briga za siromašne

Na samom početku svog pontifikata kardinal Jorge Mario Bergoglio uzimanjem imena Franjo

jasno je naznačio put kojim će voditi crkvu.12

U apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium

papa poziva Crkvu da posveti pozornost novim oblicima siromaštva i krhkosti u kojima smo

pozvani prepoznati Krista patnika.13

Papa naglašava kako je važno siromahe ponovno

uključiti u društvo i dati im povlašteno mjesto u Crkvi. Siromasi na sebi nose biljege Krista i

zbog toga oni mogu biti naši evangelizatori.(Usp. EG 198). Pri tome jako je bitno paziti da se

naša zauzetost ne pretvori u puki aktivizam. Ta zauzetost mora biti pozornost prema drugom,

za kojeg smatramo da je jedno s nama. Samo iskreno opredjeljenje za siromašne bez

ideologije omogućit će da se siromah u svakoj kršćanskoj zajednici osjeća kao u vlastitome

8 Usp. Branko ZEBIĆ, U službi siromašnih i obespravljenih, 445.

9 FRANJO, Poruka pape Franje za korizmu 2014. (26. XII. 2013.), u:

http://www.hr.josemariaescriva.info/clanak/pap-korizma-2014 (17. I. 2015). 10

Usp. Isto. 11

Usp. Vlado PULJIZ, Siromaštvo, socijalna isključenost i socijalna prava, 67-78. 12

Usp. Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra, 84

(2014.) 3, 451-477. 13

Usp. FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u

današnjem svijetu, br. 210.


43

domu (Usp. EG 199). Često se u akademskim, poduzetničkim pa i crkvenim krugovima

događa da se netko drži izuzetim od brige za siromašne. Osjećaj za siromahe i društvenu ne

pravdu je nešto što se traži od svakoga. Papa je svjestan da ove riječi neće imati praktični

učinak, ali nužno je da jedni druge pozivamo na evanđeoski osjećaj za siromahe (Usp. EG

201).

3.1.2. Peter Singer i Thomas Pogge

Australski filozof i jedan od vodećih utilitarista današnjice Peter Singer smatra da siromasima

nije dovoljna samo simbolična pomoć. Smatra da bi 10 % od proračuna svake obitelji prema

razumnim etičkim mjerama bilo minimalno potrebno za suzbijanje siromaštva.14

Thomas Pogge, Profesor na Sveučilištu Yale u svom prijedlogu polazi od socio-

političke analize i vrlo je konkretniji. Za smanjenje teškog siromaštva, koje definira svjetska

banka, potrebno je da se dosadašnje kolektivne pomoći povise sa 420 milijardi dolara

godišnje na 720 milijardi dolara godišnje. Da bi se postigle te reforme naš životni standard

umanjio bi se za 1 % koje bi se kroz nekoliko mjeseci opet dostiglo. Zbog toga se profesor

Pogge pita jeli ne realno nadati se da bi se dovoljno građana moglo pokrenuti i prihvatiti

takvu reformu. Takvo retoričko pitanje traži globalni odgovor.15

3.2. Konkretni primjeri i projekti u suzbijanju siromaštva

3.2.1. Hrvatski Caritas

Na razini Hrvatske biskupske konferencĳe vrlo djelotvorno djeluje Hrvatski Caritas, kojemu

je zadaća promicanje djelotvorne kršćanske ljubavi vjernika i cjelokupne crkvene zajednice.

Tokom 2014 godine 23 820 obitelji i pojedinaca primilo je pomoć u hrani,odjeći, obući i

namještaju. Caritas Zagrebačke nadbiskupije najstariji je od sedamnaest nadbiskupijskih i

biskupĳskih Caritasa u Republici Hrvatskoj. Osnovao ga je 1933. godine zagrebački

nadbiskup Antun Bauer, a brigu za rad Caritasa povjerio je mladom svećeniku, danas

blaženiku dr. Alojzĳu Stepincu, koji je vrlo brzo proširio karitativni rad na područje cijele

nadbiskupije. Kad je riječ o skrbi za beskućnike, Caritas Zagrebačke nadbiskupĳe osigurava

24-satni besplatni smještaj, prehranu i skrb za četrdesetak beskućnika. Osim Caritasa o

beskućnicima brinu i sestre Misionarke ljubavi koje pružaju prenoćište za sedamdeset osoba

te katolička udruga „Job“, koja brine o deset beskućnika. Karitativnom skrbi za starĳe,

nemoćne i bolesne osobe u njihovim kućama obuhvaćeno je sto dvadeset korisnika. Osim

Caritasa, o starĳim i nemoćnim osobama sustavno brine i udruga Kap dobrote koju je

utemeljio p. Antun Cvek S.J., koji se kao zaštitnik i veliki dobročinitelj siromašnih, i sam

skroman i jednostavan, socĳalnim radom bavi već punih četrdeset i pet godina. Udruga

svakodnevno skrbi o dvjesto pedeset korisnika.16

3.2.2. SKAC Volonterski centar

Studentski katolički centar (SKAC) je udruga koja već 14 godina djeluje na području

Hrvatske na formaciji mladog čovjeka za aktivni angažman u društvu. Kroz dugogodišnji rad

14

Usp. Ivan KOPREK, Siromaštvo i etika, Religijska, etička i praktična promišljanja, Zagreb, Filozofsko-

teološki institut Družbe Isusove, 2011.,12-13. 15

Usp. Isto. 16

Usp. Jelena LONČAR, Doprinos caritasa Zagrebačke nadbiskupije u kontekstu karitativne djelatnosti crkve u

Hrvatskoj danas, Caritas kao djelotvoran oblik ljubavi za potrebite u novoj evangelizaciji crkve, u: Bogoslovska

smotra, 84 (2014.) 3, 673-687.


44

došlo je potrebe za otvaranjem volonterskog centra. Došlo je do potrebe za izlaskom iz

predavaonice i crkve i odlaskom prema potrebitima. Mladi čovjek želi živjeti ono u što

vjeruje, on želi biti vrlo konkretan. Zbog toga prošle godine je osnovan volonterski centar koji

trenutno surađuje s 9 institucija na 9 projekata. Svih 9 projekata tiču se siromaštva u raznim

njegovim oblicima. Neki od projekata su: rad s djecom s posebnim potrebama, rad u pučkoj

kuhinji, obilaženje starijih i nemoćnih osoba, prikupljanje potrebnih stvari za stradale u

poplavama u Županjskoj posavini, rad s beskućnicima i s azilantima. Preko udruge kroz

zadnjih godinu dana volontira preko 200 ljudi. Tijekom 2014.godine volonteri su odradili 17

600 volonterskih sati. Mladi su prepoznali probleme u društvu i našli način kako raditi na

suzbijanju istih. Udruga SKAC si je za cilj postavila pružiti Hrvatskoj osviještene i educirane

mlade koji prepoznaju važnost aktivnog volontiranja i ugradnje istog u svoj svakodnevni

život.17

Zaključak

Problem siromaštva je dio naše stvarnosti i ne smijemo bježati od nje. Moramo se susresti s

njom, promotriti je, istražiti i djelovati. Definirati siromaštvo je bilo iznimno teško. Tema je s

jedne strane vrlo široka i složena a s druge strane suočavanje s poraznim brojkama i nemoći

da se utječe na siromaštvo u svijetu je teško s emotivne strane. Apsolutno siromaštvo,

relativno siromaštvo i subjektivno siromaštvo su nešto čega moramo biti svjesni. . Papa nam

govori da je Crkva kao odgovor na tu bijedu dužna darovati svoju pomoć, svoju diakoniju,

papa govori kako je potrebno izići ususret potrebitima i izliječiti one rane koje nagrđuju lice

čovječanstva. U siromašnima i posljednjima mi vidimo Kristovo lice; ljubeći i pomažući

siromašne ljubimo i služimo Krista. Važno je siromahe ponovno uključiti u društvo i dati im

povlašteno mjesto u Crkvi. Samo govoriti o siromaštvu nema svoj smisao. Svaki taj govor

bitno je potkrijepiti djelima, baš zbog toga na kraju svog rada naveo sam neke od pozitivnih

primjera u Republici Hrvatskoj. Tek tako svaki spomen na potlačene dobiva smisao. Jako je

važno da kada iziđemo iz ovih klupa moramo biti spremni otići među potrebite jer to je naš

poziv, to je ono što daje smisao svakom naučenom slovu.

Literatura

a) Crkveni dokumenti

FRANJO, Evangelii gaudium- Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u

današnjem svijetu (24.XI.2013.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013.

b) Knjige i članci

BEJAKOVIĆ, Predrag , Siromaštvo, u: Financijska teorija i praksa, 29 (2005.), 135-138.

KOPREK, Ivan, Siromaštvo i etika, Religijska, etička i praktična promišljanja, Zagreb,Filozofsko-

teološki institut Družbe Isusove, 2011.


84 (2014.) 3, 451-477.

LONČAR, Jelena, Doprinos caritasa Zagrebačke nadbiskupije u kontekstu karitativne djelatnosti crkve

u Hrvatskoj danas, Caritas kao djelotvoran oblik ljubavi za potrebite u novoj evangelizaciji crkve,

u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 673-687.

17

http://volonterskicentar.skac.hr (17.I.2015.).

http://volonterskicentar.skac.hr/


45

PULJIZ, Vlado, Siromaštvo, socijalna isključenost i socijalna prava, u: LEUTAR, Zdravka (ur.),

Socijalni rad i borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti- profesionalna usmjerenost zaštiti

i promicanju ljudskih prava, Zbornik radova međunarodne znantsvene konferencije, Zagreb,

Zaklada“Maria De Matias“, 2011., 67-82.

SINGER, Peter, Praktična etika, Zagreb, Kruzak, 2003.

ŠUĆUR, Zoran, Objektivno i subjektivno siromaštvo u Hrvatskoj, u: Revija za socijalnu politiku, 13

(2006) 3-4, 237-255.

ZEBIĆ, Branko, U službi siromašnih i obespravljenih, u: Nova prisutnost, 11 (2013.) 3, 445-448.

c) Elektronski izvori

http://volonterskicentar.skac.hr (17.I.2015.).

FRANJO, Poruka pape Franje za korizmu 2014. (26. XII. 2013.), u:

http://www.hr.josemariaescriva.info/clanak/pap-korizma-2014 (17. I. 2015).

http://volonterskicentar.skac.hr/


46

SIROMAŠTVO U HRVATSKOJ: DRUŠTVENO-EKONOMSKI UZROCI

I STATISTIČKI PODACI Siromaštvo u Hrvatskoj: društveno-ekonomski uzroci i statistički podaci (Igor Borić)

Igor BORIĆ, 2. god. FTS

Uvod

U vremenu velike materijalne i duhovne krize tema siromaštva u Hrvatskoj vrlo je aktualna.

Većina rada govori o materijalnom siromaštvu.

U prvom dijelu rada bavit ćemo se društveno-ekonomskim uzrocima siromaštva u

Hrvatskoj te pokušati odgovoriti na pitanje zašto problem siromaštva u socijalističkom

razdoblju nije bio ozbiljniji predmet istraživanja. Drugi dio rada iznosi statističke podatke i

pokazatelje siromaštva u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina.

Hrvatska je od početka 2000-ih do 2008. godine imala relativno visoke stope

ekonomskog rasta, između 4% i 4,5%, i pozitivne ekonomske i socijalne trendove: pad stopa

nezaposlenosti, rast plaća i smanjenje stopa objektivnog i subjektivnog siromaštva.1 Međutim,

s početkom gospodarsko-financijske krize dolazi do okretanja trendova: događa se dramatičan

pad BDP-a, osobito u 2009. godini (-6%), smanjuje se broj zaposlenih, raste nezaposlenost, a

plaće padaju ili stagniraju.2 Mnogi se zbog gubitka posla ili nemogućnosti pronalaska

zaposlenja suočavaju ne samo s rizikom siromaštva, nego i s problemima zaduženosti. Takvi

nepovoljni trendovi morali su se odraziti na brojnost siromašnih. Velik broj građana s velikim

teškoćama uspijeva održati dosegnuti životni standard i dotadašnji stil života, a proces

osiromašivanja prijeti ne samo donjim nego i srednjim slojevima jer je postalo evidentno da

nezaposlenost pogađa i osobe s višim obrazovanjem i kvalifikacijama.

1. Društevno-ekonomski uzroci siromaštva u Hrvatskoj

Porast interesa za probleme siromaštva u hrvatskom društvu može se vremenski smjestiti u

sredinu 90-ih godina prošlog stoljeća naovamo. Iako su neke manifestacije siromaštva bile

vidljive već tijekom ratnih zbivanja (od 1991. do 1995.), češće korištenje tog pojma očituje se

u drugoj polovini 90-ih godina pa sve do danas.

Šire društvene, gospodarske i političke okolnosti koje su utjecale na pogoršanje

gospodarskog i društvenog položaja hrvatskoga građanstva, a jedan njegov dio dovele u

siromaštvo, jesu:

1. „suočavanje hrvatskoga društva s ratom u sklopu borbe za uspostavu samostalne

države te s posljedicama koje su nastale u vezi s tim (velika ratna razaranja, značajno

smanjenje društvenog bruto proizvoda, prognanici, izbjeglice…);

2. loše provedena vlasnička transformacija bivšeg društvenog vlasništva nad društvenim

bogatstvom u privatno vlasništvo. Taj je proces zasigurno najviše uzrokovao takvu

1 U odnosu na 2003. godinu, stopa relativnog siromaštva u 2008., temeljem linije fiksirane u 2003. i korigirane

za stopu inflacije, smanjena je za više od četvrtine, stopa subjektivnog siromaštva u istom razdoblju reducirana

je za više od 15%, dok su stope relativne deprivacije prepolovljene. Usp. Zoran ŠUĆUR, Stagnira li doista

siromaštvo u Hrvatskoj, u: Društvena istraživanja, 21 (2012.) 3, 607. 2 Usp. Predrag BEJAKOVIĆ – Viktor GOTOVAC, Aktivnosti na gospodarskom oporavku u Republici

Hrvatskoj s naglaskom na tržište rada, u: Revija za socijalnu politiku, 18 (2011.) 3, 331.

Siromaštvo u Hrvatskoj: društveno-ekonomski uzroci i statistički podaci (Igor Borić)

47

preraspodjelu društvenog bogatstva koja je znatno utjecala i na proširenost siromaštva

u hrvatskom društvu;

3. goleme teškoće i problemi u procesu tranzicije iz socijalističkog sustava u moderni

demokratski i kapitalistički sustav;

4. saniranje ratnih posljedica (izgradnja i obnova kuća porušenih u ratu, socijalna skrb za

ratne invalide, djecu i obitelji poginulih ratnika…) tražilo je izdvajanje velikih

financijskih sredstava koja bi u drugačijim okolnostima bila usmjerena u nove

poduzetničke i razvojne projekte“3.

Hrvatska sociologija, ali i druge srodne društvene znanosti (ekonomija, psihologija…)

nije bila dovoljno pripremljena da bi se teorijski i istraživački kompetentno pozabavila

siromaštvom. Razlog je tome što se u socijalističkom razdoblju malo koji sociolog ozbiljnije i

sistematski bavio problemom siromaštva. Vjerojatno zbog toga u tome razdoblju nisu bile ni

prevedene barem neke klasične studije o siromaštvu. Međutim, treba istaknuti da je 70-ih i

80-ih godina prošlog stoljeća bilo objavljeno nekoliko studija i članaka o društvenim

nejednakostima kod nas, što je tema koja je blisko povezana sa siromaštvom, ali siromaštvo

kao fenomen kojim se na osobit način bavi sociologija siromaštva nije bilo temeljitije

istraživano.

U pokušaju da se odgovori na pitanje zašto problem siromaštva u tome vremenu nije

bio ozbiljniji predmet istraživanja treba spomenuti dva čimbenika ili razloga – „jedan je

pretežno ideološko-politički, a drugi gospodarsko-socijalni“4.

Što se tiče prvog razloga, treba istaći da je socijalistički poredak između ostaloga

proklamirao ideju besklasnog društva i egalitarnosti, pa mu raspravljanje ili istraživanje

nejednakosti i siromaštva, kojih je u tadašnjem hrvatskom društvu zasigurno bilo, nije bilo

poželjno. Ne može se reći da je sociolozima ili ekonomistima bilo (politički) zabranjeno

istraživati spomenute fenomene, ali su očito prešutno prihvatili stajalište o nepotrebnosti

takvih istraživanja.

Drugi je razlog zbog kojega problem siromaštva nije bio u središtu sociološkog

interesa gospodarsko-socijalni, odnosno hrvatsko se društvo u razdoblju nakon Drugog

svjetskog rata pa sve do početka 80-ih godina gospodarski uspješno razvijalo, i to tako da su

gotovo svi slojevi u određenoj mjeri sudjelovali u pozitivnim posljedicama tog uspješnog

razvoja. Naime, hrvatsko se društvo u tom razdoblju razvijalo iz društva u kojemu je velik

broj stanovnika živio u relativnoj oskudici, čak i u odnosu na zadovoljavanje primarnih ili

egzistencijalnih potreba, u društvo u kojemu je većina stanovništva mogla zadovoljiti sve širi

krug sekundarnih i tercijarnih potreba. Iako su se u tom procesu vrlo dinamičnoga

gospodarskog i društvenog razvoja pojavljivali novi oblici društvenih nejednakosti i

siromaštva, te pojave nisu prevladavale i u prosječnoj društvenoj svijesti, siromaštvo nije bilo

doživljavano kao velik društveni problem. Treba priznati i to da je ondašnja državna vlast

mjerama socijalne politike nastojala i uspijevala pomoći onim pojedincima i obiteljima koje

su iz ovih ili onih razloga zapadale u siromaštvo.

2. Statistički podaci

Prva empirijska istraživanja rasprostranjenosti siromaštva u hrvatskom društvu provedena su

tek krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Zbog nepripremljenosti hrvatskih sociologa i

ekonomista za takvu vrstu istraživanja, prvo istraživanje o proširenosti apsolutnoga i

relativnog siromaštva kod nas obavili su 1998. godine stručnjaci Svjetske banke u suradnji s

3 Zoran MALENICA, Siromaštvo u Hrvatskoj (1990-2010), u: Politička misao, 48 (2011.) 3, 65-66.

4 Isto, 66.


48

našim Državnim zavodom za statistiku (DZS). Rezultati tog istraživanja objavljeni su 2000.

godine u studiji pod naslovom Studija o ekonomskoj ranjivosti i socijalnom blagostanju.

Od 2001. godine DZS provodi kontinuirano istraživanje stope rizika od siromaštva iz

godine u godinu. DZS je preuzeo metodologiju istraživanja siromaštva koja se primjenjuje u

Europskoj Uniji (reprezentativan uzorak, iste linije siromaštva, identični upitnici za

prikupljanje podataka o materijalnom stanju pojedinaca i kućanstava). Ta statistika polazi od

dohotka kod izračuna stope siromaštva i od pojma relativnog siromaštva. Granicu ili prag

siromaštva predstavlja 60 posto medijana nacionalnog ekvivalentnog dohotka.

Blago povećanje stope rizika od siromaštva u 2009. godini u odnosu na prethodnu

godinu (18,0% : 17,4%) upućuje na to da će duboka gospodarska kriza, koja se između

ostaloga izražava u naglom povećanju broja nezaposlenih građana, dovesti i do povećanja

stope siromaštva.5

Što se tiče profila siromašnih i nekih njihovih socijalnih i demografskih obilježja,

dosadašnja su istraživanja pokazala da je populacija siromašnih uglavnom stabilizirana, što

ukazuje na to da bi s vremenom moglo doći do međugeneracijske reprodukcije većine

siromašnih. To znači da djeca iz siromašnih obitelji imaju daleko veći rizik da i sama budu

siromašna. U tom smislu znakovit je bio nalaz u istraživanju siromaštva iz 1998. godine.6

Naime, prema tome istraživanju nijedno dijete koje je bilo u dobi da je moglo studirati, a

potjecalo je iz siromašne obitelji, nije pohađalo visoku školu ili fakultet, a samo ih je 10 posto

pohađalo napredne stručne srednje škole.

Najznačajniji rizični čimbenici koji dovode do siromaštva jesu: nisko obrazovanje,

umirovljenički status, nezaposlenost, starost i velik broj djece u obitelji.

Prema istraživanju iz 1998. godine, gotovo tri četvrtine siromašnih živjelo je u

obiteljima u kojima je glava obitelji imala samo osnovno obrazovanje ili manje. Četrdeset

posto siromašnih živjelo je u kućanstvima u kojima je glava obitelji bila umirovljenik i nisu

imali redovite prihode od zaposlenja. Samo jedna trećina živjela je u obiteljima koje bismo

mogli nazvati – zaposlenim siromašnima. Nezaposleni su činili najmanju grupu među

glavama obitelji, ali bilo je puno siromašnih kućanstava u kojima hranitelj (glava obitelji) nije

bio zaposlen iako je bio u radno sposobnoj dobi.

Profil siromaštva kojim dominiraju nezaposleni i neaktivni navodi na zaključak da je

siromaštvo dugoročnog karaktera. Dva su razloga za to: ograničene mogućnosti koje stvara

gospodarski rast i nesposobnost zaposlenih da iskoriste rijetke mogućnosti koje im se nude.

Osnovni razlog zašto su mogućnosti ograničene jest nesposobnost da se gospodarski rast

pretvori u stvaranje novih radnih mjesta. Razlog zašto siromašni zaostaju jest njihovo

nedovoljno ulaganje u osobni razvoj, prije svega u obrazovanje.

Da je taj zaključak ispravan, može se potvrditi iz današnje perspektive. Kao što smo

mogli prosuditi iz predočenih podataka o dinamici siromaštva u zadnjih desetak godina, stopa

siromaštva nije se bitnije smanjila u tom razdoblju. Čak ni razdoblje nešto dinamičnijeg

gospodarskog razvoja (od 2002. do 2008. godine) tome nije pripomoglo.

Prema nalazima istraživanja iz 2004. godine7, veza između rizika siromaštva i veličine

obitelji slijedi oblik slova U, i to tako da se mala kućanstva (1-2 osobe) i velika (više od 4

osobe) suočavaju s većim rizikom siromaštva nego kućanstva s 3 do 4 osobe. Kućanstva s

5 Usp. DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU, Kretanje stope rizika od siromaštva od 2001. do 2009. godine, u:

www.dzs.hr (27.II.2015.) . 6 Usp. GRUPA AUTORA, Studija o ekonomskoj ranjivosti i socijalnom blagostanju, Zagreb, Svjetska banka,

2000. 7 Usp. GRUPA AUTORA, Hrvatska - ocjena životnog standarda, Zagreb, Svjetska banka, 2007.

Siromaštvo u Hrvatskoj: društveno-ekonomski uzroci i statistički podaci (Igor Borić)

49

jednim članom koja žive u seoskim sredinama suočavaju se s najvišim rizikom siromaštva

(oko 3,5 puta većim od nacionalnog prosjeka), a slijede ih seoska kućanstva s dva člana s

dvaput većim rizikom od nacionalnog prosjeka.

Kućanstva čiji su nositelji žene imaju viši rizik siromaštva od kućanstava čiji su

nositelji muškarci. Osobe u kućanstvima čiji su nositelji žene u dobi od 65 i više godina imaju

najveću učestalost siromaštva. Ona iznosi 26 posto, i to 12 posto u gradskim, a čak 30 posto u

seoskim sredinama.

Ispitivanje jaza siromaštva pokazuje da su kućanstva s malom djecom izrazito

pogođena rizikom siromaštva. U toj skupini siromašnih prevladavaju samohrane majke.

I kućanstva čiji su nositelji stariji ljudi također su znatno pogođena rizikom

siromaštva. To se posebno odnosi na nositelje koji ne primaju mirovinu (kod njih je rizik

siromaštva čak pet puta veći od nacionalnog prosjeka). Međutim, čak i oni koji primaju

mirovinu imaju dvaput veći rizik od nacionalnog prosjeka.

U sklopu kompleksne analize siromaštva u Hrvatskoj zanimljiva je njegova prostorna

odnosno regionalna rasprostranjenost. Za potrebe takve analize istraživači su u istraživanju iz

2004. godine8 prostor Hrvatske podijelili u pet regija, i to: zagrebačka, sjeverni Jadran, južni

Jadran, središnja regija i istočna regija. Pažljiva analiza teritorijalne proširenosti siromaštva

dovela je do ove tipologije:

1. područja niskog siromaštva: zagrebačka regija, sjeverni Jadran i urbani južni Jadran.

Ta područja nastanjuje oko polovine stanovništva Hrvatske, a u njima živi samo jedna

šestina siromašnih;

2. područja umjerenog siromaštva: ruralni južni Jadran, urbana središnja i urbana istočna

regija. Na tim područjima živi oko četvrtine siromaštva, ali je 30 posto siromašnih;

3. područja visokog siromaštva: ruralna središnja regija i ruralna istočna regija. U njima

živi oko četvrtine stanovništva, ali je više od polovine siromašnih.

Zaključak

Do novijeg vremena, tj. do ulaska hrvatskoga društva u duboku i čini se, dugotrajniju

gospodarsku krizu, o proširenosti siromaštva kod nas nije se mnogo raspravljalo. Možda i

zbog toga što Europska Unija u procesu pregovaranja o ulasku Hrvatske u tu asocijaciju nije

postavljala hrvatskoj Vladi posebne obaveze u vezi s borbom protiv siromaštva odnosno

smanjivanje stope siromaštva.

Jedan od razloga vjerojatno je i to što i među stručnjacima koji se znanstveno bave

problemima siromaštva ne postoji suglasnost o tome je li proširenost siromaštva u hrvatskom

društvu veliki problem ili nije. Kao argument za tezu da to nije veliki problem obično se

navode podaci o stopama siromaštva u drugim europskim zemljama koji se onda uspoređuju

sa stopom siromaštva u Hrvatskoj. Te usporedbe pokazuju da se Hrvatska nalazi između

europskih država koje imaju relativno niske stope siromaštva (između 9 i 16 posto) i onih koje

imaju vrlo visoke stope (između 20 i 25 posto). Ti se podaci uzimaju kao razlog da se

problem siromaštva kod nas ne dramatizira. Zbog toga i nema kritičkih analiza Vladine

politike na tome području.

Poseban problem u analizi socijalne politike hrvatskih vlasti jest tretiranje izdvajanja

za branitelje. Ako se ta izdvajanja ubroje u socijalne naknade, onda su naša izdvajanja za

8 Usp. Isto.


50

socijalne svrhe vrlo visoka9 čak i u usporedbi s daleko razvijenijim državama (Austrija,

Njemačka…). Naknade za branitelje najčešće nisu usmjerene na suzbijanje siromaštva niti

ovise o imovinskom cenzusu. S druge strane, za gotovinsku pomoć za uzdržavanje koja se

daje siromašnima, a koja ovisi o prihodima, izdvaja se vrlo malo.

Imajući u vidu te probleme, u sljedećem razdoblju potrebno je razviti novi i

učinkovitiji sustav socijalne politike i drugih mjera usmjerenih na smanjenje broja siromašnih

u hrvatskom društvu.

Poslanje Crkve danas je u tome da još više proširuje svoj karitativni rad,

osmišljavajući nove modele skrbi za potrebite, ugrožene i nemoćne. Poticaji pape Franjo, koji

svojim riječima, gestama i načinom života pokazuje brigu za siromašne i ranjive, svakako bi i

nas trebali ohrabrivati za još veću skrb za siromašne.

9 „U 2004. godini iznosila su 4,1% BDP-a. Međutim, udio naknada za branitelje u ukupnim sredstvima za

socijalne svrhe iznosi 41%.“ Zoran MALENICA, Ogledi o hrvatskom društvu, Zagreb, Golden marketing, 2007.,

167.

Literatura

BEJAKOVIĆ, Predrag – GOTOVAC, Viktor, Aktivnosti na gospodarskom oporavku u Republici

Hrvatskoj s naglaskom na tržište rada, u: Revija za socijalnu politiku, 18 (2011.) 3, 331-355.

DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU, Kretanje stope rizika od siromaštva od 2001. do 2009.

godine, u: www.dzs.hr (27.II.2015.).

GRUPA AUTORA, Studija o ekonomskoj ranjivosti i socijalnom blagostanju, Zagreb, Svjetska

banka, 2000.

GRUPA AUTORA, Hrvatska - ocjena životnog standarda, Zagreb, Svjetska banka, 2007.

MALENICA, Zoran, Ogledi o hrvatskom društvu, Zagreb, Golden marketing, 2007.

MALENICA, Zoran, Siromaštvo u Hrvatskoj (1990-2010), u: Politička misao, 48 (2011.) 3, 65-81.

ŠUĆUR, Zoran, Stagnira li doista siromaštvo u Hrvatskoj, u: Društvena istraživanja, 21 (2012.) 3,

607-629.


51

KARITATIVNI RAD I INICIJATIVE U CRKVI U HRVATSKOJ Karitativni rad i inicijative u Crkvi u Hrvatskoj (Filip Marić)

Filip MARIĆ, 3. god. FTS

Uvod

Otvorivši se Božjoj ljubavi, slušajući Božji glas i primivši njegovo svjetlo, svjetlo vjere, svaki

kršćanin je došao u stanje nemogućnosti - nemogućnosti držanja tog dara za sebe. Ta

nezgodna situacija, ako je uopće možemo opisati kao nezgodnu, trebala bi biti preduvjet

kršćanskog života. Dar vjere koji smo primili, potiče nas na djelovanje, djelovanje u obliku

dodira, s osobe na osobu, kao što se plamenom jedne svijeće pali druga svijeća, kao na

Svijećnicu. Ovaj seminarski rad je posvećen upravo onim ljudima koji su znali učiniti prvi

korak, preuzeti inicijativu, krenuti ususret, tražiti one koji su daleko i poći na raskrižje putova

da pozovu i vrate isključene. Kršćanin, kao plod svog vlastitog iskustva beskrajnog Očeva

milosrđa i snagu njegova širenja, osjeća želju da to isto milosrđe pruža. Suvremena društvena

situacija, opća materijalna i moralna kriza te neprestani poticaji pape Franje koji brigu za

osobe na rubu egzistencije stavlja u fokus djelovanja Crkve bili su osobni motivi upisivanja

ovog Seminara. U ovom seminarskom radu ponajprije želim skrenuti pozornost na karitativno

djelovanje Crkve u Hrvatskoj i organizacija koja djeluju u sklopu Crkve.

Za pisanje znanstvenog rada najviše sam koristio članke o caritasu, no veliki problem

je nepostojanje sustavnog istraživanja o doprinosu Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj na

području skrbi za siromašne kao i nepostojanje (nad)biskupijskih Caritasovih web stranica. U

prvom djelu članka ukazuje se na karitativno djelovanje Crkve koje je gotovo dio njezine biti.

Drugi dio će pokušati sažeto prikazati akcije Hrvatskog Caritasa s naglaskom na Zagrebačku

nadbiskupije, dok je treći dio posvećen nekim karitativnim djelovanjem u Crkvi u Hrvata.

1. Caritas - duboka narav Crkve

Svaki govor o djelotvornoj ljubavi odnosno caritasu, nužno mora krenuti od otajstva

Presvetog Trojstva. Bog Otac nam je iz ljubavi poslao Sina u svijet da nas otkupi (usp. Iv 3,

16), a umirući na križu sam Isus je predao duh (usp. Iv 19, 30) kao predznak dara Duha

Svetoga koji će biti dan nakon uskrsnuća (usp. Iv 20, 22). Duh je ona unutarnja snaga koja

vjernička srca odvodi u sklad s Kristovim srcem i koji ih potiče da ljube bližnje kao što ih je

on ljubio kada im je oprao noge (usp. Iv 13, 1-13).1

1.1. Caritas i kenoza

Božji misterij caritasa vidljiv je i kod sv. Pavla u Fil 2, 6-8. Božja ljubav, caritas, nije samo

dar već sebe-darje, on ne daje nešto od sebe, već cijeloga sebe nam izručuje. Tako Božja

ljubav, Božji caritas postaje kenoza (samo-ispražnjenje, davanje). Svrha Božjeg sebedarja jest

da živimo po njemu (usp. 1 Iv 4,9). A ako je sam Bog izvor caritasa, a time se ostvaruje

kenoza, a svrha caritasa je čovjekov spas, onda je čovjekov caritas odgovor i refleksija na

Božji caritas te čovjek svoj caritas ne može ostvarivati ako nije Božji caritas. Budući da je

temelj Crkve Božja objava ljudima, ni caritasovo djelovanje, kao bit Crkve, ne može biti

1 Usp. Luigi PADOVESE, ljubav, djelatna, u: Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska sadašnjost,

2009., 604-605.

Karitativni rad i inicijative u Crkvi u Hrvatskoj (Filip Marić)

52

drugačije. Iz toga proizlazi sama definicija Caritasa da ne služi nečemu, već nekomu - Bogu i

čovjeku.2 Caritas je dakle konkretan posrednik Božje ljubavi prema najpotrebnijima,

iskazujući to kroz ljubav prema Bogu nošen Mt 25, 40: Zaista, kažem vam, što god učiniste

jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.

Duh je i danas snaga Crkve koja svjedoči u svijetu Očevu ljubav. Djelovanje Crkve je

stoga djelovanje ljubavi koja traži potpuno čovjekovo dobro i konkretizira se u služenju

čovjeku koji trpi ili je u potrebi.3 Caritas je življenje iz vjere. Samo djelo Caritasa nije čista

filantropija poput mnogih drugih humanitarnih uloga, ono je aktivno provođenje u djelo

naviještene Božje riječi.4 Aktivno slušanje Riječi, navodi čovjeka na slavljenje, što smo bliže

Bogu, tim više nas iskustvo Boga nosi bližnjima. Stoga, euharistija poslije euharistije

nastavlja se u služenju bližnjemu što znači djelotvorna ljubav ili caritas.5 Slušanje Božje

riječi, slavljenje euharistije i služenje bližnjemu, sve troje je susret s Gospodinom u darovima

kruha i vina, u riječi i u čovjeku.

1.2. Ljubav institucije

Postavlja se pitanje treba li djelotvornoj ljubavi Caritas? Odnosno, treba li caritas

institucionalizirati? Institucija Caritasa nije čisto institucija koja dijeli materijalna dobra

ljudima, već i ona koja se bori protiv siromaštva bilo kojeg oblika, ali i institucija kao savjest

pojedinca i društva. S obzirom da ova institucija za prvu zadaću ima borbu protiv siromaštva,

sama logika nam nalaže da jedan pojedinac ili zasebni pojedinci to ne bi mogli tako dobro

učiniti kao institucija. Glas pojedinca bi se izgubio, no glas institucije se može čuti naširoko.

Govoreći o Caritasu kao glasu savjesti, podiže svijest o samom djelovanju pojedinca za

bližnjega te tako Caritas ne radi za mene u smislu da ću svojim prilogom pomoći potrebitima i

tako utišati svoju savjest, već je ona ustanova koja me budi na rad. Cilj Caritasa je i

pedagoške naravi jer ima zadaću promovirati i koordinirati cjelokupnu zajednicu.6

Institucija Caritasa će ispuniti svoju ulogu samo onda kada bude promovirala

zalaganje svakog čovjeka za poboljšanje svakog ugroženog ljudskog života. Caritas kao

institucija vrši svoju ulogu ako je savjest svakome čovjeku i ako potiče na djelotvornost.

Stoga je Caritas institucija koja daje mogućnost djelovanja, koja daje ostvarenje zapovijedi

ljubavi te upozorava na trajne ljudske vrijednosti.

2. Hrvatski Caritas i Caritas Zagrebačke nadbiskupije

Aktualne poteškoće u civilizaciji u kojoj živimo, potiče i Crkvu na njezino promišljanje koje

bi trebalo uroditi aktivnim karitativnim djelovanjem. Mnogi u Caritasu vide polet i zamah

novoj evangelizaciji. Upravo u Caritasu mnogi prepoznaju vjerodostojnost hoda Crkve

Kristovim stopama. Hrvatski Caritas obiluje mnogim inicijativama i djelovanjem, no ovdje su

donesene samo neke kako bismo uvidjeli njihovu široku djelatnost. Nažalost, rad

(nad)biskupijskih Caritasa nisu sustavno obrađeni te je ovdje prikazan rad Caritasa

Zagrebačke nadbiskupije.

2 Usp. Špiro MARASOVIĆ, Caritas - komu ili čemu?, u: Crkva u svijetu, 32 (1997.) 4, 396-403, 401-402.

3 Usp. BENEDIKT XVI., Deus caritas est – Bog je ljubav (25. XII. 2005.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006.,

br. 19-21. 4 Usp. Milan ŠPEHAR, Živjeti iz vjere - Caritas, u: Bogoslovska smotra, 69 (1999.) 1, 107-124., osobito 112-

117. 5 Usp. Milan ŠPEHAR, Treba li nam Caritas kao institucija?, u: Riječki teološki časopis, 12 (2004.) 2, 483-504.,

491. 6 Usp. Isto, 492.


53

2.1. Hrvatski Caritas7

Crkva u Hrvatskoj obiluje karitativnim inicijativama, u njima prednjači Hrvatski Caritas koji

je dio mreže svjetskog Caritasa koji broji 150 zemalja članica. Hrvatski Caritas je službeno

tijelo Hrvatske biskupske konferencije u cilju širenja solidarnosti i socijalne pravde. Svoj

identitet crpe iz korijena Katoličke Crkve: sv. Pisma i katoličkog socijalnog nauka. Njihova

misija je ostvarenje vizije pravednijeg, sretnijeg svijeta. Imaju vodeću ulogu u socijalno -

pastoralnoj misiji Katoličke crkve te promiču solidarnost i socijalnu pravdu. Hrvatski Caritas

je glas siromašnih i obespravljenih koje žele osposobiti i ohrabriti da mogu slobodno i

samostalno djelovati. Hrvatski Caritas je i spojnica 14 biskupijskih Caritasa gdje zajedničkim

radom pokušavaju osloboditi pojedinca i društvo od svake nepravde. Prvi Caritas u Hrvatskoj

osnovao je zagrebački nadbiskup Antun Bauer 1933. godine, a sadašnji ustroj postavljen je

1992. godine.

2.1.1. „Župni Caritas“8

Snaga djelovanja Hrvatskog Caritasa je u župnim Caritasima. Diljem Repubilke Hrvatske

Župni Caritas postoji u gotovo 1500 župa. Župni Caritasi izuzetno su važni jer omogućuju

neposredni kontakt s ljudima, njihovim problemima i nevoljama što je najbolja prevencija

socijalnim problemima i najučinkovitiji način edukacije lokalne zajednice.

2.1.2. Cropax

Cropax - Izgradnja mira jest program koji se provodi od 2002. godine, a zalaže se za istinski

mir temeljen na biblijskom šalomu. Njihovi ciljevi su: odgoj i obrazovanje za mir i pomirenje,

promicanje mira u Crkvi i društvu, suradnju u izgradnji mira te izdavanje i prikupljanje

publikacija i materijala vezanih uz kulturu mira.

2.1.3. Obiteljska savjetovališta

Hrvatski Caritas je iste, 2002. godine, u suradnji s njemačkom biskupijom Rottenburg –

Stuttgart, pokrenuo program Širenje i razvoj mreže crkvenih obiteljskih savjetovališta. Cilj

programa je pružanje stručne pomoći u pastoralnoj skrbi Crkve za brak i obitelj. Crkveni

obiteljski savjetnici osobe su kršćanske provenijencije, uglavnom društvenog usmjerenja:

psiholozi, teolozi, socijalni radnici, defektolozi i liječnici.

2.1.4. Zagovaranje pravde

Zagovarati i mijenjati strukture nepravde jedno je od glavnih strateških ciljeva Hrvatskog

Caritasa. Caritas zagovara one koji ne mogu, u strahu su ili neznanju kako bi poboljšali svoju

poziciju protiv nepravde. Najbolji primjer je zagovaranje da se djevojčica zaražena HIV-om

ponovno uključi u osnovnu školu nakon što joj je to bilo onemogućeno radi društvene

stigme.9

7 Usp. Caritas - kako djelujemo, u: http://www.caritas.hr/kakodjelujemo.shtml#programi (5. III. 2015.).

8 Usp. Josip ŠIMUNOVIĆ – Doroteja Kristina KREŠIĆ, Caritas - nezaobilazna djelatnost župne zajednice, u:

Obnovljeni život, 67 (2012.) 1, 87-105., 89. 9 Usp. Vice John BATARELO, Solidarnost iz Caritasove perspektive, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2, 553-

557.


54

2.2. Caritas Zagrebačke nadbiskupije

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je najstariji od sedamnaest nadbiskupijskih i biskupijskih

Caritasa u Republici Hrvatskoj. Osnovao ga je zagrebački nadbiskup Anton Bauer 1933.

godine, a zanimljivo je da je rad Caritasa prvo povjerio, tada mladom svećeniku, a danas

blaženiku, Alojziju Stepincu.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije ima široku lepezu djelovanja. Za više od dvjesto

korisnika – djece bez odgovarajuće skrbi, maloljetnih trudnica, žrtava obiteljskog nasilja -

pružaju se usluge socijalne skrbi. Osiguran je 24- satni besplatni smještaj, prehranu i skrb za

beskućnike. S obzirom da je sve više djece koja obolijevaju od malignih bolesti, roditeljima

koji dovedu svoju djecu u Zagreb na liječenje, nemaju sredstava za platiti namještaj da bi

tijekom liječenja bili uz njega pa Caritas stavlja na raspolaganje besplatan smještaj.10

Financijska jednokratna pripomoć u 2013. godini primilo je tristo četrdeset obitelji

protuvrijednosti pola milijuna kuna. Materijalna pomoć ostvaruje se preko pučkih kuhinja

gdje se dnevno podijeli oko 1300 toplih obroka. U 2013. godini, u djelovanju nadbiskupijskog

Caritasa, djelovalo je 276 volontera te su darovali 16 079 volonterskih sati čija se vrijednost

procjenjuje na 482 370, 00 kuna.11

Postoji i niz akcija koje se pokreću prepoznavanjem najpotrebnijih. Tako je akcija Da

se svjetlo ne ugasi organizirana za liječenje jednom dječaku kojem je prijetila potpuna

sljepoća. Zajedno do krova je akcija uređenja krovišta siromašnim obiteljima, Srcem se

najviše daje i Maslinova grančica nade preko župnih Caritasa u korizmi prikupljaju sredstva.

Jedna od najpoznatijih akcija je Sačuvaj, podijeli, razveseli - prikupljanje i podjeljivanje

udžbenika. Prigodom svetkovine Svih svetih, akcijom Kad činiš dobro, čini dvostruko dobro

organizira se prodaja lampaša s time da su prodavači korisnici doma koji su već punoljetni ili

će u neko bliže vrijeme to postati, a prikupljenim sredstvima osiguravaju se njihove potrebe

jer nakon punoljetnosti napuštaju Caritasove kuće.12

3. Karitativne inicijative i djelovanje u Republici Hrvatskoj

Činjenica je da živimo u vremenu koje je obilježeno gospodarskom, kulturnom, vjerskom i

egzistencijalnom krizom. Ta činjenica istodobno je stvarni i nezaobilazni izazov za sve

vjernike, ne samo da ne posustanu u solidarnosti u djelima ljubavi i žrtvama za pomoć

potrebnima, nego da to svoje zauzimanje još i pojačaju. Ovdje je pregled najnovijih

inicijativa.

3.1. „Oslobodimo donacije hrane PDV-a“13

Potaknuti teškim stanjem u zemlji i svjesni činjenice koliko se hrane svakodnevno baca, a ne

usmjerava najpotrebnijima, pojedinci i udruge odlučili su pokrenuti Inicijativu Oslobodimo

donacije hrane PDV-a. Naime, prema trenutnim zakonskim rješenjima, na donacije hrane je

potrebno platiti PDV pa je gospodarskim subjektima, točnije velikim trgovačkim lancima,

10

Samo tijekom 2013. godine osiguran je smještaj za 387 roditelja, a ostvareno je 2500 noćenja. Usp. Jelena

LONČAR, Doprinos Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u kontekstu karitativne djelatnosti Crkve u Hrvatskoj

danas, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 682. 11

Usp. Jelena LONČAR, Godišnji izvještaj o pruženim uslugama i aktivnostima u 2013. godini, u: Caritas -

Informativni listić Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, travanj 2014., 4. 12

Usp. Jelena LONČAR, Doprinos Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u kontekstu karitativne djelatnosti Crkve u

Hrvatskoj danas, osobito 683-685. 13

Usp. Mladena TADEJ, Želimo potaknuti Vladu i političke aktere da oslobode donacije hrane PDV-a!, u:

http://www.doniranjehrane.org/ (3. III. 2015.).


55

isplativije hranu, čiji se rok uporabe približio ili prošao, baciti ili poslati na spaljivanje, nego

pokloniti onima kojima je to najpotrebnije. Zdravstvena ispravnost takve hrane nije upitna te

se takve donacije već više od 10-ak godina provode diljem Europe, a i svijeta.14

3.2. „Ulične svjetiljke“15

U rujnu 2008. Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat, provoditelj riječkog

prihvatilišta za beskućnike Ruže Sv. Franje, pokrenuo je prvi hrvatski ulični časopis o

beskućništvu i srodnim društvenim temama Ulične svjetiljke, kao jedan u nizu programa s

ciljem resocijalizacije ove populacije socijalno isključivih ljudi. Mladi ljudi koji su shvatili da

se život sastoji od uspona i padova, kako u duhovnom tako i u materijalnom svijetu, uvidjeli

su prolazeći gradom da postoje ljudi koji samozatajno hodaju gradom skupljajući boce kako

bi osigurali koji obrok ili možda skupili koju kunu za izlazak iz situacije u kojoj su se našli.

Tako je nastala ulična svjetiljka, osjećajem za ljude, primjećujući da je i naš život uvijek na

rubu da postanemo samozatajni, ostavljeni od svih.

Cilj je dvostruk – prvo, da se na taj način pruži prilika beskućnicima da prodajom

časopisa zarade dovoljno novaca da iznajme sobu, ali i da malo po malo skidaju stigmu sa

sebe kao oni koji su opasni po društvo.16

Stoga, ovaj je časopis nazvan Ulične svjetiljke da

javnosti pokaže kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kutak društva, u tamu gdje ih nitko

ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a zapravo itekako imaju što pružiti, bilo duhovno

bilo svojim talentima, što se kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i drugo, nastoji

pokazati u časopisu. Drugo, prodajom časopisa na taj neposredan način, iz ruku beskućnika,

želi se javnost, a pogotovo mlade, senzibilizirati o temama siromaštva i socijalne isključivosti,

o čemu u drugim medijima gotovo da i nemaju prilike vidjeti i pročitati.

3.3. Socijalna samoposluga17

Socijalna samoposluga je mjesto na kojem socijalno ugroženi pojedinci i obitelji mogu dobiti

mjesečni paket namirnica i higijenskih potrepština. U Republici Hrvatskoj otvoreno je u 14

gradova: Gospiću, Karlovcu, Koprivnici, Krapini, Našicama, Novoj Gradiški, Rijeci, Sisku,

Splitu, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Zagrebu.

U travnju 2009. godine članovi Franjevačke mladeži - Frame i Franjevačkog

svjetovnog reda otvorili su prvu Socijalnu samoposlugu u Hrvatskoj Kruh sv. Elizabete za

najsiromašnije građane grada Rijeke. Ljudi svakodnevno kucaju u potrebi za hranom, toplom

riječi, osmijehom i ponekom idejom za raskršća života. Svatko najprije prolazi razgovor

tijekom kojeg se filtriraju primarne potrebe korisnika te utvrđuje način na koji se osobi može

pomoći. Svi ljudi uključeni u rad su volonteri, a financiranje rada temeljeno je na donacijama

i Božjoj providnosti. Ljudi bez krova nad glavom po paket dolaze na tjednoj bazi. Tijekom

četverogodišnjeg rada, uz podjelu hrane, zaživjela je i podjela odjeće, obuće, kućanskih

potrepština, igračaka, školskih knjiga i pribora.

14

Europsko zakonodavstvo nije usklađeno po tom pitanju te je pitanje PDV-a na takve donacije propisano

različito kod svake države, no preporuka je Europske komisije da države članice razmotre vrijednost po kojoj će

PDV na takve donacije biti izračunat relativno nisko, čak i blizu nule. 15

Usp. Ulične svjetiljke, u: http://www.ulicnisuputnik.hr/casopis%20ulicne%20svjetiljke-40026 (1. III. 2015.). 16

Usp. Siniša PUCIĆ, Pravila prodaje časopisa "Ulične svjetiljke", u: Ulične svjetiljke, Rijeka, proljeće 2014., 2. 17

Usp. Socijalna samoposluga u Rijeci, u: http://beskucnici-rijeka.org/socijalna-samoposluga/ (2. III. 2015.).


56

3.4. Hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić“

Osnovna djelatnost Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić je pružanje palijativne zdravstvene

skrbi bolesnicima koji se nalaze u terminalnoj fazi bolesti.18

U većini slučajeva pacijent se

smatra terminalno bolestan kada mu je očekivani životni vijek 6 mjeseci ili manje, pod

pretpostavkom da će bolest napredovati uobičajenim tempom.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji palijativna je skrb pristup kojim se

bolesnicima suočenim s neizlječivom bolešću i njihovim obiteljima čuva i unapređuje

kvaliteta života kroz prevenciju i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene

i liječenja boli te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema.

Palijativna skrb je interdisciplinarna te obuhvaća i bolesnika i obitelj i zajednicu.

Zaključak

Caritas je rođen iz objave Božje ljubavi, iz susreta s njegovim milosrđem u Riječi. Crkva ne

može bez Caritasa, Crkva živi od Duha koji raspiruje uvijek prisutan žar ljubavi. Taj žar

osvjetljava i grije, vidi bližnjega pokraj sebe i podiže ljude koji su spremni darovati se

drugima. Crkva bez ljubavi ne postoji. Caritas je dodir nježnosti Crkve prema svome narodu,

blagi dodir Majke Crkve prema svojoj djeci.

Danas se ne radi samo o gospodarskoj, niti samo o kulturnoj krizi, niti samo o krizi

vjere, nego je u opasnosti čovjek. Naša se civilizacija gubi jer, umjesto da promiče rast i

radost svega stvorenoga i bude ljepša Božja slika, ona promiče kulturu koja odbacuje sve što

joj ne donosi materijalnu korist, kulturu pod izrazom iskoristi i baci, koja zahvaća sve slojeve

života. Upravo zato je važna duhovnost Caritasa koja se očituje u duhovnosti Crkve koja

progovara majčinskom ljubavlju. A kršćanska ljubav je više od osjećajnosti, ona je vrijednost

koju je svaki kršćanin pozvan ugraditi u svoj život.

Caritas oživljuje prisutnost Crkve u društvenoj zajednici po raznolikim, nekada

manjim, a nekada većim zahvatima na župnim i (nad)biskupijskim razinama, pri čemu se ne

smije zaboraviti samozatajnost dragovoljaca i samo Bogu znanih ljudi koji su svojim

služenjem istinski samaritanci svojim bližnjima. Oni žive duhovnost Crkve koja seže onkraj

puke solidarnosti i altruizma. U njima se očitovala veličina Božje ljubavi. Ona je bila prisutna

po ljudima koji su nesebično iz vjere živjeli milost velikodušnosti. Tu upornost kršćanske

ljubavi svjedoči Caritas. Caritas Caritasa ispisala je najljepše stranice povijesti Crkve.

18

Terminalna faza bolesti je medicinski izraz koji se u 20. stoljeću koristi za opisivanje bolesti koja se ne može

izliječiti ili adekvatno tretirati te koje se očekuje da će rezultirati smrću pacijenta u kratkom vremenskom

periodu. Ovaj se izraz češće koristi u progresivnim bolestima poput raka ili težih srčanih bolesti nego kod

traume. U uobičajenoj upotrebi ovaj izraz označava bolest koja će dovesti do smrti pacijenta., u: Palijativna skrb

– terminalna bolest, u: http://palijativna-skrb.hr/index.php/pojmovnik (4. III. 2015.).


57

Literatura

a) Dokumenti crkvenog učiteljstva

BENEDIKT XVI., Deus caritas est – Bog je ljubav (25. XII. 2005.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost,

2006.

c) Knjige i članci

BATARELO, Vice John, Solidarnost iz Caritasove perspektive, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2,

539-558.

Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2009.

LONČAR, Jelena, Doprinos Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u kontekstu karitativne djelatnosti

Crkve u Hrvatskoj danas, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 673-688.

LONČAR, Jelena, Godišnji izvještaj o pruženim uslugama i aktivnostima u 2013. godini, u: Caritas -

Informativni listić Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Zagreb, travanj 2014.

MARASOVIĆ, Špiro, Caritas - komu ili čemu?, u: Crkva u svijetu, 32 (1997.) 4, 396-403.

PUCIĆ, Siniša, Pravila prodaje časopisa "Ulične svjetiljke", u: Ulične svjetiljke, Rijeka, proljeće

2014.

ŠIMUNOVIĆ, Josip – KREŠIĆ, Doroteja Kristina, Caritas - nezaobilazna djelatnost župne zajednice,

u: Obnovljeni život, 67 (2012.) 1, 87-105.

ŠPEHAR, Milan, Živjeti iz vjere - Caritas, u: Bogoslovska smotra, 69 (1999.) 1, 107-124.

ŠPEHAR, Milan, Treba li nam Caritas kao institucija?, u: Riječki teološki časopis, 12 (2004.) 2, 483-

504.

c) Elektronički izvori

Caritas - kako djelujemo, u: http://www.caritas.hr/kakodjelujemo.shtml#programi (5. III. 2015.).

Naš hospicij: Palijativna zdravstvena skrb, u: http://hospicij-marijakozulic.hr (4. III. 2015.).

Palijativna skrb - terminalna bolest, u: http://palijativna-skrb.hr/index.php/pojmovnik (4. III. 2015.).

Socijalna samoposluga u Rijeci, u: http://beskucnici-rijeka.org/socijalna-samoposluga (2. III. 2015.).

Svjetska zdravstvena organizacija, Palijativna skrb, u:

http://www.who.int/cancer/palliative/definition/en (4. III. 2015.).

TADEJ, Mladena, Želimo potaknuti Vladu i političke aktere da oslobode donacije hrane PDV-a!, u:

http://www.doniranjehrane.org (3. III. 2015.).

Ulične svjetiljke, u: http://www.ulicnisuputnik.hr/casopis%20ulicne%20svjetiljke-40026 (1. III.

2015.).

http://www.caritas.hr/kakodjelujemo.shtml#programi

http://hospicij-marijakozulic.hr/


58

KARITATIVNO DJELOVANJE PATERA ANTUNA CVEKA I UDRUGE

„KAP DOBROTE“: RAZGOVOR S PATEROM ANTUNOM CVEKOM Djelovanje patera Antuna Cveka i udruge „Kap dobrote“ (Kristina Radošević)

Kristina RADOŠEVIĆ, 4. god. FTS

Uvod

Mnogi će se složiti s narodnom izrekom da je svaki početak težak. O tome možemo

razmišljati i iznositi odgovore jer smo, sigurna sam, osjetili na vlastitoj koži. Međutim, ovaj

rad će pokazati suprotnost izreci. To neću učiniti ja nego vrlo značajna osoba za hrvatsko

društvo, kršćane, bolesne, potrebite te sve ljude dobre volje. Ta će nam osoba svjedočiti

životne situacije u kojima su vjera i nada, motivirane Kristovom ljubavlju s pouzdanjem u

Božju pomoć, činile prve korake blagim. Riječ je o pateru Antunu Cveku, osnivaču društva

„Kap dobrote“ s kojim sam razgovarala 12. ožujka u 15 sati, u Palmotićevoj 33. Motivi

razgovora su višestruki. Smatram kako se vrlo malo – gotovo nimalo pozornosti posvećuje

ovako značajnim osobama te volonterima u hrvatskom društvu. Najmanje se govori i

izvještava o ljudima koji žive svoje živote unutar podrumskih zidina, zaboravljeni i napušteni

od najmilijih. Tko će pružiti utjehu, tko će doći na čašicu razgovora i pozorno slušati različite

životne sudbine? Nikoga ne možemo natjerati ili nagovarati, to je sigurno. Patera Cveka ne

treba nitko nagovarati jer je dobro upoznat s različitim oblicima siromaštva. Uz ljubav i

nesebično darivanje, čega je na pretek, lako vrati osmjeh i nadu svakom siromahu. Poput svih

Hrvata, tako je i on upoznat o Hrvatskoj kao zemlji koja se našla na osmom mjestu ljestvice

najsiromašnijih zemalja. I dok se drugi pitaju tko je odgovoran za takvu situaciju on

konkretno djeluje. Tako Pater Cvek ne ostavlja mnogo prostora za sebe nego na prvo mjesto

stavlja djelovanje prema van, prema siromašnima. To se može zaključit iz različitih intervjua

održanih s predstavnicima mnogih medijskih kuća.1 O tome ne pronalazimo mnogo pisanih

izvora koji bi iscrpnije prikazali kontekst i važnost ove teme za Hrvatsku.2

Cilj ovog rada je podizanje svijesti o važnosti kršćanskog i evanđeoskog djelovanja

koje se ne događa samo u četrdeset i pet minuta nego cijelog života. Posvetiti svoje slobodno

vrijeme za drugoga najljepši je osjećaj koji ispunjava čovjekovo srce. Iz tog razloga je bilo

teško pronaći rečenicu koja bi u sebi sažela sve rečeno na narednim stranicama. Ipak, odlučila

sam: „Što god (ne) učiniste jednomu od ovih najmanjih, (ni) meni (ne) učiniste" (Mt 25,45).

1 Pater Antun Cvek u razgovoru s Tomislavom Šovagovićem, novinarom Glasa Koncila govori kako je srce

pokretač svega. Također izražava zahvalnost Gospodinu za zdravlje i milost kojima ga daruje za koliko-toliko

pružanje pomoći u svojim, tada osamdesetim godinama života. Božena Matijević, novinarka Večernjeg lista

pokazuje zauzetost patera Cveka u svakodnevnom obilaženje barem dvoje ljudi. Unatoč bolesti, vremenske

uvjete ili danima u tjednu pater Cvek se ne predaje. Drago Pilsel u razgovoru s paterom Cvekom za Politiku plus

donosi načine obraćanja udruge potencijalnim donatorima i volonterima Kapi dobrote: „Dragi brate i draga

sestro! Svi smo mi za nas ili za naše najmilije kada nam je trebalo u nekoj nevolji, prometnoj nezgodi ili bolesti

od poznatih i nepoznatih pomoć tražili i pomoć uzimali…! Možemo li se nadati dobru nas i naših najmilijih kada

poznati ili nepoznati od nas pomoć traže i za pomoć mole, a mi im pomoć ne pružamo, iako smo im pomoć

pružiti mogli….? Pozivamo te stoga da se učlaniš u našu udrugu 'Kap dobrote' u kojoj ćemo ZAJEDNO s našim

paterom Cvekom barem dijelom vratiti dug našoj odbačenoj braći i sestrama u njihovim nevoljama siromaštva,

nemoći, vlažnih podruma i usamljenosti.ˮ 2 Upućujem na jedan od relevantnijih izvora koji govori nešto više o karitativnom djelovanju Patera Antuna

Cveka: STRUČNI SKUP SVEKOLIKA BRIGA ZA STARE I NEMOĆNE TE ODGOJ ZA KARITATIVAN

RAD. Zbornik radova Stručnog skupa Svekolika briga za stare i nemoćne osobe te odgoj za karitativan rad:

povodom 25. Obljetnice karitativnog apostolata oca Antuna Cveka DI, Zagreb, Kap dobrote, 1995.

Djelovanje patera Antuna Cveka i udruge „Kap dobrote“ (Kristina Radošević)

59

Ovaj citat najbolje odgovara uz osobu i lik patera Antuna Cveka, poniznog isusovca čiji će se

životopis naći na sljedećim stranicama, zajedno s cjelovitim intervjuom te osobnim osvrtom.

1. Životopis patera Antuna Cveka

Pater Antun Cvek je rođen 10. veljače 1934. u Bizeku (selo kod Posuseda). Završio je

osnovnu školu, zanat za autolimara pa je kao limar radio u ZET-u, a istovremeno i nevoljko

polazio srednju ekonomsku školu.3 Nekako se nije pronalazio u tom poslu te je često

razmišljao o svojem životu. Kako kaže, jedne večeri ga posjetila Božja milost i sasvim

spontano odvela do bazilike Presvetog Srca Isusova, u Palmotićevoj ulici s mišlju da postane

svećenik.4 Očito je ovaj trenutak bio jako važan u Antunovom životu dok ga često prepričava.

Svoj odgovor na Božju milost potvrdio je ključne 1967. godine ulaskom u Družbu Isusovu.

Nakon toga završava novicijat, potom studira filozofiju i teologiju, na Filozofskom fakultetu

družbe Isusove u Zagrebu da bi 1974. godine ostvario želju i postao svećenik. Život se

mijenjao poput slagalice. Kockice su dolazile na svoje mjesto. Polako je pater Cvek uočio

važnost ostvarivanja kršćanskog naloga koji se ne može odjelotvoriti iza zidina samostana.

Ključan recept je vidio u razgovoru i provođenju vremena pomažući ljudima, kojima je tada

pomoć bila potrebna. Kao student se našao na početku nečeg novog te vremenom postajao

osoba dobro znana ljudima koji ne zauzimaju naslovnice dnevnih novina. Prozvali su ga

"Dobri duh Zagreba".

2. Razgovor s paterom Antunom Cvekom

Možete li reći kada se dogodila prekretnica u Vašem načinu razmišljanja o pomaganju

ljudima?

– To je bilo 1969. godine kada smo kao studenti filozofije nosili pakete za siromašnije osobe.

I tako smo naišli na jednu osobu koja je bila sama, stara, nemoćna nikoga nije imala. I to je

bio prvi puta naš susret, odnosno moj susret s jednim novim svijetom kojeg do tada nisam

znao niti poznavao. Ta večer je ostavila jedan utisak na mene. Nakon osam dana sam došao

ponovno vidjeti tu osobu. Pozvao sam dvojicu kolega koji su mi se pridružili u posjećivanju.

Takav model posjećivanja od 1969. primjenjujemo i danas prema onima koji su u potrebi,

bolesni, a ovisni o tuđoj pomoći.

Što kažete na nadimak „Dobri duh Zagreba“ kojim Vas ljudi zovu?

– Čujte, to su ljudi tako taj nadimak stavili ja nemam riječi. Mislim, vjera se potvrđuje djelima

prema tome, kvalitetni ste koliko ste jaki. Prema tome, koliko činimo dobra toliko

potvrđujemo svoju vjeru jer vjera je bez djela mrtva. Ja sam radio dosta godina u gradu

Zagrebu pomagao sam koliko sam mogao. Ne samo ja, tu su radili i drugi iz Kapi dobrote.

Poniznost na djelu?

– Pa da.

3 Antun CVEK, Iz dnevnika otpisanih, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 2003.

4 Usp. Tomislav ŠOVAGOVIĆ, Susret: o. Antun Cvek – životna priča i djelo; „Srce je pokret svega“, u: Glas

Koncila, 24. II. 2013., br. 8, 7.


60

„Najveće i najbolje što možeš dati je vrijeme“

Da li je slobodno vrijeme poklon jedne osobe drugoj?

– Točno je. Najviše, najznačajnije, najbogatije što možete jednom ostavljenom čovjeku

darovati je vrijeme. Iako je potrebna i materijalna pomoć uz sve drugo, ali ipak čovjek je kao

društveno biće ima nužan osjećaj i potrebu da ga netko posjeti. Zamislite neku osobu koja

može biti u nekoj ustanovi, staračkom domu ili domu gdje su osobe prikraćene svojih

sposobnosti da ih nitko ne posjeti. To je strašno! Najveće i najbolje je što možeš dati –

vrijeme.

Usprkos tomu vidimo ljude kojima je nekako teško pokloniti vrijeme. Zbog čega je tako?

– Razlog je egoizam. Današnje klasno društvo kaže da se čovjek treba brinuti samo o sebi, a

to je nehumano i nešto najgore što može biti. Čovjek je društveno biće i često ljudi ne dolaze

na ovaj svijet jednakih umnih i fizičkih sposobnosti. Samim time su ovisni o drugoj osobi. U

ovom slučaju kada čovjek misli samo na sebe on nema više osjećaja, savjest je otupila zbog

toga je pokloniti vrijeme danas jako teško.

Možete li reći kako je izgledala mladost u Vaše vrijeme i koje su razlike kada gledamo možda

u Vašem vremenu i danas? Na koji način mladi provode vrijeme?

– Tu je velika razlika između života mladog čovjeka sada i onda kada sam ja imao 20 ili 14,

15 godina, onda dalje vojska itd. Prije se mnogo radilo jer smo od mladosti učili i bilo je

važno naučiti i steći radne navike bez kojih se ne može niti raditi. U tadašnjem socijalističkom

društvu je bilo tako da je svatko morao raditi i dati jedan doprinos svojim radom i životom za

jedno opće dobro. Danas mladi ljudi nemaju zaposlenje što je najgore i najteže, a najžalosnije

što su odani mnogim porocima, kockarnicama, kladionicama... To je neusporedivo vrijeme

života mladog čovjeka 1945./1946./1947. do 1980.

„Što sam ja? – jedan čovjek, sam po sebi ništa“

Možete li nam reći koje su bile inicijative za osnivanje društva Kap dobrote?

– Dakle, Kap dobrote opet ima duboke korijene koji su počeli još 1965. godine. Samo tada, u

socijalističkom društvu nije se moglo legitimirati kao pravna osoba. Poslije novog društvenog

uređenja je ona već 1990. godine imala osnivačku skupinu, a 1991. godine bila legitimirana

kao osoba. Zašto? Zato da se organizira. Što sam ja? – jedan čovjek, sam po sebi ništa. Tako

smo počeli okupljati osobe koje su osjetile poziv i spremnost za pružanje pomoći drugima.

Kap dobrote je iza registracije 1991. godine nastavila raditi ono što je do tada, od 1977. god.

radila prva karitativna grupa, samo u manjem obliku. Na početku nas je bilo oko 20-tak ali je

bitno što smo mi prvi izašli van, u podrume pronalaziti ljude.

Kako ste znali gdje se potrebiti ljudi nalaze? Jeste dobivali informacije?

– Ovako. To je bilo malo neobično. Na sastanak prve karitativne grupe se javilo pet osoba. Od

tih pet osoba tri su ostale. Sastajali smo se svaki četvrtak i oni su govorili: "Dajte nam sada da

nešto radimo – što ćemo raditi?" [sa smijehom priča pater Antun]. Kažem, ja nisam znao

nikoga. Interesantno nismo trebali dugo čekati. Jedna gospođa, naša župljanka bila je teško

bolesna ali još uvijek pokretna, dolazila ovdje u crkvu. Ja sam baš u ono vrijeme ispovijedao i

gledam, ona se vraća iz crkve kući, ali tako umorna pa sam mislio – sigurno je ta osoba jako

bolesna. Za par dana je došla jedna osoba javiti kako se ova gospođa ne javlja. Isti dan, u

nedjelju sam išao do nje jer sam znao gdje stanuje. Zvonim i zvonim nitko se ne javlja. Drugi

dan isto nitko se ne javlja. Pitam susjedu je li zna gdje je gospođa ona kaže kako ne zna i da je

možda negdje otputovala jer ima rodbinu. Tako sam dolazio osam dana, prijepodne i


61

poslijepodne. Konačno sam prijavio policiji da vide što je s njom. Došli su vatrogasci kako bi

ušli u stan, našavši se u neprilici. Trebali su ući u stan ne znajući da li je gospođa u stanu ili je

negdje otputovala. Otvorili su vrata i gospođe nije bilo. Jedan je policajac već pozvao

patologe i hitnu pomoć, pretpostavljajući da je gospođa mrtva. Prije nego smo otišli jedan

vatrogasac je išao ponovno pregledati stan i pronašao gospođu iza kreveta. Pala je i tamo bila

osam dana. Pazite, i to potpuno pri svijesti! Iznijeli su gospođu van pa sam pitao da li je čula

kada sam dolazio i dozivao. Ona je svaki put čula ali nije imala snage da se javi. Imala je

strašan dekubitus od ležanja da je kirurg morao odstraniti dio tkiva. Godinu dana je liječila u

bolnici taj dekubitus. Nakon toga je boravila u bolnici Vrapče godinu dana, zatim je otišla kod

časnih sestara u Križevce gdje je živjela još 10 godina. I tamo sam joj išao u posjetu. Na kraju

je pokopana na groblju gdje su malo bogatiji [priča pater smijući se veselo i dobronamjerno].

Svoj život ste posvetili Bogu i bližnjemu. Koji ste cilj imali na početku humanitarnog rada?

– Najvažniji je sam susret s osobama. Mi smo kao bogoslovi dolazili i pomagali u

nadbiskupijski caritas. Tu smo osjetili potrebu da pomognemo ljudima koji su ovisni o tuđoj

pomoći. Najvažnije da smo uočili kako možemo dati i tako smo dali.

„Danas su mnogo veće potrebe nego prije“

Postoje li razlike kada se govori o osjetljivost jednog čovjeka za drugog danas i u Vašoj

mladosti?

– Velike su razlike u potrebi. Današnji čovjek i općenito čitavo društvo kao takvo se nalazi u

jednom velikom, općem siromaštvu. Radi se dakle o jednoj velikoj potrebi humane pomoći

ljudima koji su u nevolji materijalnim, duhovnim i općenito potrebama kao čovjek. Danas je

to mnogo značajnije i važnije nego nekada. Nekada nije bilo toliko potrebe. U ono vrijeme,

prije nego smo počeli još oko 1969./1970. gotovo je bila rijetkost i pronaći potrebite osobe, a

danas ih je toliko da ne možemo zamisliti kako bi sve mogli dati adekvatnu pomoć. U tome je

došlo do razlike jer su mnogo veće potrebe danas nego u vremenu kada sam počeo raditi i

studirati teologiju i filozofiju.

Koji su prema Vašem mišljenju uzroci doveli do ovakve situacije?

– Problemi i korijen toga zla su duboki. To je počelo s pretvorbom. Tu ja razlikujem tri

strašna grijeha: prvo, donošenje nepravednih zakona o oduzimanju društvene imovine što

pripada malom čovjeku, drugo, oni koji su koristili te zakone i treće oni koji su trebali

reagirati u potrebi, a šutjeli su. Poput onoga što imamo u Crkvi, grijeh činom djela, ali i

propusta. Ovaj treći je jednako težak kao i onaj prvi. To se povlačilo od 1991. godine do dana

današnjega. Ne znam koje ste vi godište...

Ja sam 1991.

– Evo vidite, ja sam dobro poznavao tu situaciju – staru Jugoslaviju, NDH, novu Jugoslaviju

i konačno sada pa mi je dobro poznato kako je bilo prije i sada.

„Ako ne počnemo živjeti jedni za druge nestat ćemo“

Jesu li sve veće razlike između bogatih i siromašnih dovele do boravka velikog broja ljudi na

ulici?

– Čujte, prije je to bilo drugačije, nije se toliko naglašavalo klasno društvo kao danas jer smo

svi više – manje bili jednaki. Bio je jedan prosječni srednji stalež i uvijek se našlo i osjećalo


62

za one koji su potrebni pomoći, samo je takvih bilo puno manje. Upravo su današnje podjele

dovele do velikih socijalnih razlika pa se ogroman broj ljudi našao u materijalnoj potrebi.

Možemo reći kako se u razlikama i čovjekovim ograničenjima ipak nalazi mogućnost

njihovog prevladavanja i nadilaženja.

Zašto je potrebno da se čovjek nađe u istoj situaciji kako bi razumio drugog čovjeka?

– Moram se opet vratiti na onaj princip što kaže da ne dolaze svi ljudi jednaki na svijet po

svojim umnim i fizičkim sposobnostima. Uvijek je bilo i biti će onih koji su ovisni o tuđoj

pomoći. Oni koji imaju sve, tada je na njima da osjete tu potrebu onog koji nema. Jedan veliki

francuski humanist koji je radio za gubavce rekao je: „Ako ne počnemo živjeti jedni za druge

nestat ćemo“. Mi idemo prema tome, ja to pratim i vidim. Jako je važno znati i shvatiti

problem odnosa imati – nemati. Ovisiti o tuđoj pomoći je nužna potreba što je svakako po

Božjim zakonima. Isus je govorio u Evanđelju o ljubavi koju on sam pruža drugima. Crkva je

tako nastavila činiti djela ljubavi kroz cijelu povijest do dana današnjeg.

U svojoj knjizi „Iz dnevnika otpisanih“ često govorite o tamnim, vlažnim i hladnim

prostorijama. Obzirom da ste dobra duša koja širi evanđelje i donosi svjetlo u zabačene

prostorije što kažete kako to ljudi prihvaćaju jer osim materijalne pomoći pružate i duhovnu

pomoć?

– Upravo Kap dobrote pruža cjelovitu brigu, tjelesnu i duhovnu. Kada sam mogao obilazio

sam osobe kojima je potrebna osim materijalne i duhovna pomoć. Čovjek je osim tijela i duša,

a kako mu je potrebna tjelesna hrana potrebna je i duhovna. U tom pogledu smo pokušali

zadovoljiti čovjeka koliko smo mogli.

Sigurno izmamite mnogima osmijeh na lice.

– Vidite bilo bi dobro kada bi obitelji s djecom i školom posjetili osobe u domovima i

usamljene.

Kako je udruga bila prihvaćena od samih vjernika?

– Bili su jako zainteresirani što je vrlo pohvalno jer se radilo o pomoći te su se sami javljali.

Više nije bilo potrebe da mi tražimo potrebite.

To je iskustvo?

– Pa da, radili smo trinaest godina prije osnivanja Kapi dobrote. Time smo samo potvrdili

prethodni rad.

„Svi oni žive, ali se ne mogu sami brinuti o sebi“

Možete li reći kakve su sudbine i životne priče ljudi koje su ih dovele do ovakve situacije?

– Ima više uzroka. Prvo nejednakost od rođenja koja dovodi osobe u ovisnost o tuđoj pomoći,

drugo zbog bolesti su ostali sami, treće gubitak radne sposobnosti i da ne spominjem ratne

vojne invalide. Svi oni žive, ali se ne mogu sami brinuti o sebi. Možda je netko i svojom

nemarnošću nešto skrivio, ali ne možemo nikoga osuđivati.

Jeste li nešto pokušavali napraviti na tom području?

– Jesmo, ali je sve ostalo samo na teoriji.

Mislite li da su narušena čovjekova osnovna prava na hranu, higijenu? Vidimo kako se

mnogo priča, održavaju se seminari na temu solidarnosti, ali je pitanje koliko je to zaista

zaživljeno.


63

– Naše načelo govori o tome koliko je važno cjelovito pružanje pomoći toliko je važno boriti

se za osnovno pravo na život dostojan čovjeka. O tome sam više puta govorio. Intelektualci bi

trebali dati svoj doprinos u ostvarivanju toga prava pisanjem, mediji također koji o tome šute.

Sada ću vam ispričati jedan crni humor. Imali smo intervju s osobom koja je bila bolesna,

živjela u vlažnom i mračnom podrumu. Rekla nam je kako ima sendvič koji je dobila i čuva

ga u džepu kaputa koji visi o zidu. Ali po noći je došao štakor i počeo jesti sendvič, a ovaj je

ustao i rekao: "E nećeš, pola sendviča je mojeg". Poslije je to čitala jedna osoba u Americi i

odlučila pomoći.

U svojoj knjizi ste pisali o stručnom timu unutar Kapi dobrote ali ste isticali i probleme radi

nedostatka volontera koji bi bili na raspolaganju vikendom i blagdanom. Kako to

komentirate?

– Da, to je problem osobito kada je potrebna dvodnevna pomoć onim osobama koje dođu iz

bolnice. Obično petkom otpuštaju iz bolnice, znam sam po sebi. Ljudi dođu u hladno, nemaju

lijekova pa možete zamisliti kako je to strašno. Bio je slučaj kada je hitna pomoć ostavila

čovjeka pred vratima jer nisu imali ključ ali smo uz pomoć volontera iz Kapi dobrote uspjeli

smjestiti tog čovjeka. Jednom zgodom smo osobu iz bolnice Vrapča smjestili na

traumatologiju jer nije imala smještaj. U tome nam je pomogla susjeda, inače medicinska

sestra koja tamo radi. Morao bi knjige pisati koliko ima takvih priča.

Onda, pišite, pater Antun.

– Aaaa, nemam ja vremena za raditi, kamo li pisati. Sada ću vam ispričati jedan događaj

osobe koju su vratili iz bolnice. Gospođa je živjela u Šenoinoj ulici u podrumu, starica. Kod

nje su dolazile osobe koje nisu nikoga imale pa bi tu prespavale. To vam je bila, kako bih

rekao, jedna vrsta prenoćišta. Starica se razboljela i bila upućena u bolnicu. Tamo je nisu

primili nego vratili te nitko nije htio čuti za nju. Tako je stajala na vratima i nije htjela ući

natrag u podrum. Silom sam ju protiv njezine volje uveo u podrum.U svemu se našla jedna

dobra župljanka, doktorica koja je omogućila boravak u bolnici i tamo je starica umrla.Vidite,

ljubav treba ponekada biti i nasilna. Nismo ju mogli ostaviti na ulici.

Imate li neke planove vezane za Kap dobrote?

– Čujte, očekujem zamjenu više ne mogu. Imamo zajednicu kršćanske ljubavi. To je

molitvena grupa koja molitvom pomaže djelovanje Kapi dobrote. Sastaje se svaki četvrtak u

sedamnaest sati. Također, Zaklada biskupa Josipa Langa djeluje i u vidu mini bolnice,

primajući dvadesetak osoba koje nemaju nikoga.

„Dobro obogaćuje i pobjeđuje“

Kako se vi osjećate pružanjem pomoći drugima?

– Svako dobro humano djelo je Božje djelo. Kada čovjek ljudima pomaže toliko i sebi

pomaže, izgrađuje se duhovno i osjeća bogatije. Svaki posjet obogaćuje čovjeka. Sigurno ima

teških i mučnih posjeta, ali se uvijek osjećam bolje.

Kako se uči pomagati? Da li se može nametnuti, jesu li roditelji odgovorni?

– Ima puno faktora. Najvažniji je sam odgoj od djetinjstva, ako dijete vidi od roditelja onda je

lakše. Već u školi, na vjeronauku, u crkvi. Sve su to momenti kada se otkriva dobro. U

svakom čovjeku ima nešto dobro, samo to treba probuditi. Čitao sam u novinama kako su

provalnici nakon provale banke prolazili ulicom i vidjeli u kući vatru. Čuli su dijete kako

plače, ostavili stvari i spasili dijete. Dok su to činili došla je policija i uhitila ih. Vidite, zlo

djelo – dobro djelo ipak su na kraju učini dobro.


64

O kakvoj vrsti siromaštva možemo danas govoriti?

– Danas ima puno vrsta siromaštva. Statistički gledano, u Hrvatskoj ima mnogo siromašnih

koji mogu biti jaki i zdravi, ali su u neimaštini. Druga skupina siromašnih, također prema

statistici kaže da su najviše ugroženi djeca i starci. Danas ima mnogo beskućnika koji nemaju

gdje spavati, korisnika javnih kuhinja, onih koji borave na autobusnom kolodvoru, u

vlakovima ili su izbačeni radi kredita iz svojih domova.

„Po Božjoj volji jesam to što jesam“

Što kažete o humanitarnoj akciji Zaklade Josipa Langa „Ne zaboravi me“ održanoj radi

prikupljanja sredstava u svrhu izgradnje doma za bolesne i nemoćne osobe u Velikoj Gorici?

– To je jedno priznanje, ali ponavljam to je Božje djelo. Kako kaže apostol Pavao: "Božjoj

volji jesam to što jesam". Prema tome, zahvalan sam Vladi koja je dala to priznanje i

suradnicima Kapi dobrote jer na koncu – ja nisam sam.

Slažete li se s izrekom Majke Terezije kako je na svijetu više gladnih za ljubavi nego za

kruhom?

– Da, koliko je čovjek potreban ljubavi toliko je potreban drugog čovjeka.

Hvala Vam na razgovoru !

– I vama.

Umjesto zaključka: osobni osvrt na razgovor s paterom Antunom Cvekom

Počinjemo s poniznošću, tako i završavamo. Pater Antun Cvek dopustio nam je upoznati

instrumentarij potreban za kročenje stazama života. To nije nešto daleko, strano ili nepoznato

nego ono što se krije u svakom čovjeku, ono dobro, koje ponekada zahtjeva malo truda, volje

i ljubavi kako bi izašlo na vidjelo. Valja početi od sebe i svojeg vremena kao najboljeg

poklona. Međutim, što će mi vrijeme ako ga nemam s kim dijeliti, kako ću se ostvariti i tko će

me učiniti sretnim? U usmjerenosti prema Bogu usmjereni smo i na drugog. Sebi sami nismo

dovoljni. Zato se otajstvo slobodne i besplatne ljubavi najbolje otkriva u ljubavi prema

drugome, a svoj vrhunac doseže u „ludosti“ križa, u Isusu Kristu.5 Zadaća svakog kršćanina je

pokazati kako Kristova ljubav u svakomu od nas oslobađa od materijalnog siromaštva i

pobjeđuje duhovno siromaštvo. Pravi primjer jesu volonteri Kapi dobrote. Udruženi, svim

snagama dolaze do zajedničkog cilja, postižući mnoga dobra.6 Svi oni poput sunca zalaze u

hladne i vlažne podrume s jednom željom: održati vječno sjajnim sve zrake nade, ulivene u

srca siromaha.

Rekli bismo kako je pater Cvek osjetio veličinu susreta poput Franje Asiškog koji u

svojoj ljubavi i umijeću susretanja nikada ne susreće mase, mnoštva. On njih vidi, ali susreće

konkretne osobe.7 Svojim neumornim zalaganjem i solidarnošću potaknuo me na dublje

razmišljanje o učincima ljubavi u životima potrebitih ljudi. Nemoguće je biti ravnodušan u

razgovoru s paterom, nemoguće je ne nasmijati se, ne osjetiti radost i vedrinu, istovremeno

veliku skromnost i poniznost. Zahvaljujući njemu koliko je potrebitih ljudi spašeno s ulice, za

5 Usp. Ratko PODVORAC, Otkrivena skrivenost, u: Spectrum, 42 (2009.) 1-4/43 (2010.) 1-2, 63.

6 Usp. IVAN PAVAO II., Centesimus annus – Stota godina. Enciklika prigodom stote godišnjice Rerum

Novarum (1.V.1991.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991., 39. 7 Usp. Nikola VUKOJA, Neki tipični evanđeoski elementi solidarnosti, u: Stjepan BALOBAN – Gordan ČRPIĆ

(ur.), O solidarnosti i supsidijarnosti u Hrvatskoj, Zagreb, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve –

Kršćanska sadašnjost, 2004., 34.


65

koliko je njih pronađen smještaj, koliko je pružio utjehe, koliko je razloga davao za živjeti i

boriti se za čovjekovo dostojanstvo, za život dostojan čovjeka? Uz sve učinjeno, on je kako

kaže samo jedna kap. Ne moramo biti more niti slap, ugledajmo se na patera i budimo makar

jedna kap.

Literatura

a) Primarni izvori

CVEK, Antun, Iz dnevnika otpisanih, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 2003.

Kap dobrote (časopis istoimene udruge) (1991.- )

RADOŠEVIĆ, Kristina, Intervju s pater Antunom Cvekom (12.3.2015.).

b) Ostali izvori

IVAN PAVAO II., Centesimus annus – Stota godina. Enciklika prigodom stote godišnjice Rerum

Novarum (1.V.1991.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991.

PODVORAC, Ratko, Otkrivena skrivenost, u: Spectrum, 42 (2009.) 1-4/43 (2010.) 1-2, 63.

STRUČNI SKUP SVEKOLIKA BRIGA ZA STARE I NEMOĆNE TE ODGOJ ZA KARITATIVAN

RAD. Zbornik radova Stručnog skupa Svekolika briga za stare i nemoćne osobe te odgoj za

karitativan rad: povodom 25. Obljetnice karitativnog apostolata oca Antuna Cveka DI, Zagreb,

Kap dobrote, 1995.

ŠOVAGOVIĆ, Tomislav, Susret: o. Antun Cvek – životna priča i djelo; „Srce je pokret svega“, u:

Glas Koncila, 24. II. 2013., br. 8, 7.

VUKOJA, Nikola, Neki tipični evanđeoski elementi solidarnosti, u: BALOBAN, Stjepan – ČRPIĆ,

Gordan (ur.), O solidarnosti i supsidijarnosti u Hrvatskoj, Zagreb, Centar za promicanje

socijalnog nauka Crkve – Kršćanska sadašnjost, 2004.

c) Internetski izvori

Katolička udruga „Kap dobrote“: http://kap-dobrote.hr

MATIJEVIĆ, Božena, Pater Cvek: Bolest je tu, snage je manje, no ne predajem se, u:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/pater-cvek-bolest-je-tu-snage-je-manje-no-ne-predajem-se-

531997 (8. III. 2015.).

PILSEL, Drago, Pater Antun Cvek prijatelj Božji i anđeo napuštenih, u:

http://www.politikaplus.com/novost/70169/pater-antun-cvek-prijatelj-bozji-i-andeo-

napustenih (10. III. 2015.).

Ponos Hrvatske – udruga za promicanje hrabrosti, humanosti, nesebičnosti. Pater Antun Cvek, u:

http://www.ponoshrvatske.hr/heroji/2008/003_pater_antun_cvek-7582 (10. III. 2015.).

ŠARAC Damir, SLAP DOBROTE Pater Cvek – apostol gradskih siromaha i očajnika, u:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/90998/

Default.aspx (9. III. 2015.).

http://www.vecernji.hr/hrvatska/pater-cvek-bolest-je-tu-snage-je-manje-no-ne-predajem-se-531997

http://www.vecernji.hr/hrvatska/pater-cvek-bolest-je-tu-snage-je-manje-no-ne-predajem-se-531997

http://www.ponoshrvatske.hr/heroji/2008/003_pater_antun_cvek-7582

66

2. Teološke teme


67

ODNOS KRŠĆANSTVA PREMA NOVCU I MATERIJALNIM

DOBRIMA Odnos kršćanstva prema novcu i materijalnim dobrima (Krunoslav Kolar)

Krunoslav KOLAR, 4. god. FTS

Uvod

Čovjek današnjice uspio je svojim životom realizirati Isusovu tezu kako nije moguće

istovremeno biti sluga Bogu i bogatstvu (usp. Mt 6,24). Kako ne bi došlo do konflikta između

nevidljivoga Boga i vidljivog idola, čovjek je odlučio srce predati vidljivom, empirijski

dokazivom idolu koji mu gotovo poput božanstva omogućuje da postigne sve ono što mu se

prohtije. Kao što su Židovi birali između Isusa i Barabe, Boga i razbojnika, te izabrali ovog

drugog (usp. Mt 27,21), tako i čovjek današnjice izabire ropstvo materiji namjesto slobode u

Bogu.

Ovim radom želi se predstaviti biblijski i crkveni nauk o ispravnoj namjeni i

ophođenju s novcem i materijalnim dobrima. Potrebno je napomenuti kako se u radu češće

spominje i obrađuje novac, ali se tim pojmom ne želi zaustaviti samo na toj materiji već se

obuhvaća svo moguće materijalno dobro.

Rad je podijeljen u dva poglavlja. Prvo poglavlje bavi se poimanjem novca kao

božanstvom od kojeg se očekuje, ali i na određen način postiže blaženstvo na zemlji. Drugo

poglavlje donosi starozavjetni i novozavjetni govor o novcu i materijalnim dobrima te na

njemu temeljen crkveni nauk. Uz govor o materijalnim dobrima kao daru koji je Bog čovjeku

povjerio za opće dobro, na poseban je način istaknut i odnos kakav bi Kristov svećenik trebao

imati spram materijalnih dobara.

1. Novac i čovjekov odnos prema njemu danas

U suvremenom svijetu gotovo da ne postoji stvar ili usluga koja se ne može kupiti novcem.

Novac je ono što svaki pojedinac želi i mora posjedovati kako bi njegovom uporabom, po

svojoj volji, posjedovao neko drugo dobro koje se nudi na tržištu.1 Novac biva poput sile

gravitacije: čovjek ne razmišlja previše o njemu, ali on snažno utječe na njegov život.2

Podrijetlo novca stavlja se u dvije sfere, ekonomsku i religijsku. Kod ekonomske

teorije, novac je nastao iz praktičnih razloga, budući je lakše određenu robu zamijeniti

kovanicom plemenitog metala, nego li npr. tjerati stado ovaca da bi ga se zamijenilo za žito ili

sl. Pojednostavljeno je i plaćanje poreza, jer je razumljivije isplatiti određenu svotu čija je

protuvrijednost 2,5 ovce, nego li komadati ovcu na pola.3 Drugo tumačenje podrijetlo novca

stavlja u religijske, tj. sakralne sfere. U kultu je potrebna žrtva, najčešće životinjska, kojom se

postiže naklonost božanstva. S vremenom se iz praktičnih razloga prelazi na „žrtvovanje“

komadića metala na kojemu je otisnut lik životinje. Kasnije taj novac iz sakralnog prelazi u

1 Usp. Zvonimir BALETIĆ (ur.), Ekonomski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" i

Masmedia, 1995., 590-591. 2 Usp. Krešimir CEROVAC, Kršćanin, novac, moral i socijalna odgovornost, u: Ivan KOPREK (ur.), Religije i

novac. Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb, Filozofsko-

teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 215. 3 Usp. Darko TOMAŠEVIĆ, Novac i odnos prema bogatstvu u Svetom pismu, u: Tranzicija, 15 (2013.) 31, 3.

Odnos kršćanstva prema novcu i materijalnim dobrima (Krunoslav Kolar)

68

svakodnevno i tako postaje posrednik između ljudi.4 Može se reći kako je ono što je nekada

bilo posrednik između čovjeka i božanstva sada postalo božanstvo u „religiji“ koja se naziva

kapitalizam. Taj društveni poredak temelji se na kapitalistima koji posjeduju sredstva za

proizvodnju, te na najamnim radnicima koji prodaju svoje usluge rada kapitalistima, a glavna

pokretačka snaga i osnovni motiv jest stjecanje novčanog profita.5 Kapitalisti bi se mogli

nazvati svećenicima, upraviteljima „božanskih dobara“ koja svojim podanicima posreduju u

što je moguće manjoj mjeri, dok glavninu drže za sebe, tj. čuvaju u bankama koje su poput

hramova tog novčarskog kulta. Bankama pak upravljaju „veliki svećenici“ čiji potezi u

monetarnoj politici nerijetko u medijima odjekuju kao spasiteljski i otkupiteljski interventi.6

Ono što je danas karakteristično za to suvremeno božanstvo jest njegova beskarakternost, a to

obilježje nerijetko poprimaju i ljudi koji mu adoriraju.7 Novac je tako božanstvo koje „[...]

određuje pravdu i nepravdu, bogatstvo i siromaštvo, sreću i nesreću, smisleni ili besmisleni

život.“8

Suvremeni čovjek okrenut je posjedovanju, opčinjen je novcem i njegovom moći, a da

ga kao cilj stekne, nerijetko prodaje svoju dušu, pa i tijelo. Opčinjenost novcem prisutna je

kod onih koji ga posjeduju u izobilju, ali i kod onih koji o njemu tek maštaju kao o

izbavitelju.9 Vjeruje se da novac može riješiti sve probleme, što spada u opsesiju, iluziju u

kojoj novac biva magijski amulet.10

Pohlepa za što više novca potiče čovjeka na

prekovremeni rad, pa i onaj blagdanima, a ponekad i na odlazak na rad u daleke zemlje.

Novac, do kojeg se nastoji doći i preko nebrojenih vrsta igara na sreću, postaje najvažniji

faktor u životu udaljavajući ljude od Boga, od drugih ljudi i na koncu od samih sebe. 11

Dok s

jedne strane novac vlada svijetom, razara ga, širi bezosjećajnost i beskrupuloznost, religija

svojim milosrđem i brigom za siromašne nastoji dati pravi smisao novcu i materijalnim

dobrima.12

2. Biblija i crkveni nauk o novcu i materijalnim dobrima

Dok je u prethodnom poglavlju naglasak bio na suvremenoj idolatriji novca, tj. njegovom

krivom poimanju i zlu koje pri tom čini, slijedi prikaz biblijskog poimanje novca i

materijalnog dobra kao i crkveni nauk o tim pitanjima.

2.1. Novac i materijalna dobra u Bibliji

Govor o novcu i materijalnim dobrima nije stran svetopisamskim tekstovima, budući oni u

sebi sabiru čovjekove svakodnevice te daju upute kako ih preobraziti da budu Bogu ugodni

4 Usp. Ivan KOPREK, "Homo oeconomicus" ili "homo religiosus", u: Ivan KOPREK (ur.), Religije i novac.

Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb, Filozofsko-teološki

institut Družbe Isusove, 2005., 9-10. 5 Usp. Zvonimir BALETIĆ (ur.), Ekonomski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" i

Masmedia, 1995., 376. 6 Usp. Miljenko ANIČIĆ, Svećenik i novac s morlanog gledišta, u: Diacovensia, 13 (2005.) 1, 13.

7 Usp. Isto, 14.

8 Ivan KOPREK, "Homo oeconomicus" ili "homo religiosus“, 18.

9 Usp. Isto, 10-11.

10 Usp. Mijo NIKIĆ, Novac kao opsesija - psihologija novca, u: Ivan KOPREK (ur.), Religije i novac. Zbornik

radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb, Filozofsko-teološki institut

Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 162. 11

Usp. Krešimir CEROVAC, Kršćanin, novac, moral i socijalna odgovornost, 217. 12

Usp. Ivan KOPREK, "Homo oeconomicus" ili "homo religiosus“, 19.


69

čini. Budući se kršćanska vjera temelji na pisanoj objavi, neizostavno je progovoriti o ovoj

temi iz perspektive Starog i Novog zavjeta.

2.1.1. Novac i materijalna dobra u Starom zavjetu

Najstarije knjige Staroga zavjeta bogatstvo predstavljaju Božjim blagoslovom. Bog daje

snagu za stjecanje bogatstva (usp. Pnz 8,18), Salomonovo bogatstvo plod je mudrosti koju mu

je Bog ulio (usp.1 Kr 10,23-25). Bog Ezekiji daje veliko imanje i bogatstvo u srebru, zlatu,

dragom kamenju i drugim dobrima (usp. 2 Ljet 37,27-29), a Job je nakon velike kušnje od

Boga nagrađen još i većim blagom no što ga je imao prije (usp. Job 42,10-12). Sam kralj

David u svom hvalospjevu govori da od Boga dolazi slava i bogatstvo (usp. 1 Ljet 29,12), a

mudrosna literatura ističe da je između ostalog i bogatstvo nagrada za poniznost (usp. Izr

22,4). Bogatstvo je izričaj Božje blagonaklonosti i ljubavi onima koji opslužuju zapovijedi i

služe Bogu.13

Unatoč shvaćanju bogatstva kao Božjeg blagoslova, ono je u kasnijim spisima

prikazano kao opasnost koja može odvesti od Boga i smisla života. Bogatstvo tako uzrokuje

zabrinutost za stečeno, ali i požudu za novim, što je opasnost za dušu (usp. Sir 31,1-7). Blago

ne može biti otkupnina za trajni život na zemlji, a onaj koji pohlepno zgrče bogatstvo

okarakteriziran je kao luđak i bezumnik te se uspoređuje sa stokom koja ugiba (usp. Ps 49,6-

13). Propovjednik ističe kako onaj koji ljubi novac i bogatstvo nikako ne može zasititi svoju

požudu, a skupljeno blago propast je njegovu vlasniku (usp. Prop 5,9-12) Na tragu

novozavjetnih pouka po pitanju privatnog vlasništva jest Božji govor kod Izaije, koji u

uputama o postu između ostalog spominje kako onaj koji posjeduje treba svoj kruh podijeliti s

onim koji nema, svoj krov podijeliti s beskućnikom, odjenuti onoga tko nema odjeće (usp. Iz

58,7). Mudra izreka daje uputu: „Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je

siromašniji.“ (Izr 11,24) Stari zavjet tako s jedne strane bogatstvo predstavlja kao Božji

blagoslov, dok je s druge strane ono često razlog prokletstva i propasti.

2.1.2. Novac i materijalna dobra u Novom zavjetu

U Isusovo vrijeme, prema novozavjetnim spisima, novac služi za kupnju različitih dobara,

isplatu plača, porez vlastima i Hramu, kao polog u banci, ali i kao plača za izdaju,

potkupljivanje stražara da lažu ili pak za pokušaj simonije. Dakle, moglo bi se reći, kako se

novac koristio u vjerske, socijalne, privredne, i zločinačke svrhe14

, što se, nažalost, ne

razlikuje od današnje uporabe novca. U svojim govorima i prispodobama, Isus veliku pažnju

posvećuje novcu i materijalnom dobru. Tako se čak 13 od 37 njegovih prispodoba odnosi na

novac, kapital i blago, a statistički gledano, to je tema kojoj posvećuje više govora nego

molitvi.15

Ono što se može zaključiti jest da Isus ne osuđuje novac, već njegovu

zloupotrebu.16

On plaća hramski porez (usp. Mt 7,24-27) i potiče na plaćanje državnog poreza

(usp. Mt 22,19-22). Međutim, ideal koji Krist promovira jest nenavezanost na materijalna

dobra i sloboda duha za Božju poruku. Zahtjev koji Krist ima prema svojim učenicima jest da

se odreknu svega što posjeduju kako bi bili dostojni njega nasljedovati (usp. Lk 14,33).

Zgodom o bogatom mladiću ističe kako bogatstvo može biti golema prepreka spasenju (usp.

13

Usp. Darko TOMAŠEVIĆ, Novac i odnos prema bogatstvu u Svetom pismu, 12. 14

Usp. Franjo VIDOVIĆ, "Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu?" (Lk 19,23a), u: Ivan KOPREK

(ur.), Religije i novac. Zbornik radova međunarodng simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb,


Usp. Josip ĆURIĆ, Materijalna dobra i kršćanski ethos, u: Obnovljeni život, 43 (1988.) 3-4, 216. 16

Usp. Darko TOMAŠEVIĆ, Novac i odnos prema bogatstvu u Svetom pismu, 11.


70

Mt 19,16-26), dok s druge strane, Zakeja koji polovicu imanja dijeli siromasima, a

prevarenima vrača više nego pravedno, pohvaljuje i izriče kako ovakva uporaba privatnog

vlasništva donosi spasenje (usp. Lk 19,8-9). Najnegativniji primjer uporabe novca jest onaj

Jude Iškariotskog, u kojeg je ušao zloduh idolopoklonstva te je Boga prodao za 30 srebrnjaka

(usp. Mt 26,15). U njegovu primjeru novac nije simbol, onaj koji sjedinjuje, već diabol, onaj

koji prekida svaku vezu zajedništva s drugima te osamljuje.17

Život prve kršćanske zajednice svjedoči kako su prodavali imanja i dobra da bi mogli

novac raspodijeliti svakome prema njegovoj potrebi (usp. Dj 2,44-45), što kasnije nije

zaživjelo kao ideal. Pavao napominje kako ono što se stekne svojim rukama treba dijeliti s

potrebnima (usp. Ef 4,28), dok je srebroljublje i stjecanje bogatstva korijen svih zala što

čovjeka vodi u propast (usp. 1 Tim 6,9-10). Ivan u svojoj poslanici govori kako sebičnjak koji

zatvori srce pred potrebitim nema u sebi Božje ljubavi (usp. 1 Iv 3,17). Jakov osuđuje

ulagivanje bogatašima koji zlostavljaju sve oko sebe, dok se istovremeno zanemaruju

siromašni koji su baštinici Božjeg kraljevstva (usp. Jak 2,1-7). Proziva bogataše zbog toga što

im blago propada u riznicama, jer zbog svoj gramzivosti nisu bili pravedni u plaćanju

najamnika i pomaganju siromašnih te su na taj način krivci za smrt potrebitih (usp. Jak 5, 1-

6).

Novozavjetni tekstovi u svojoj poruci ne žele bogatstvo okarakterizirati kao zlo

ukoliko ono služi drugima, tj. općem dobru. Bogataš koji svojim dobrom pomaže siromašnom

u službi je Božjoj.18

Služenje novcem i zemaljskim dobrima ne smije zatvoriti ljudsko srce,

već čovjek treba spoznati da nije vlasnik već samo upravitelj Božjih dobara koja treba

nesebično i uviđavno dijeliti s onima koji trpe oskudicu.19

Ta je misao vodilja i suvremenog

nauka Crkve o svrsi novca i materijalnih dobara.

2.2. Govor Crkve o svrsi novca i materijalnih dobara

U sljedeće svije točke predstavljen je nauk Crkve po pitanju novca i materijalnih dobara. Dok

prva točka obrađuje nauk koji se tiče svih Kristovih vjernika, u drugoj je stavljen naglasak na

nauk Crkve o namjeni novca u svećeničkom životu.

2.2.1. Materijalna dobra kao dar Božji povjeren na upravljanje čovjeku

Kršćanstvo je svojom socijalnom osjetljivošću već od samih početaka bilo jedna novost koja u

svijet donosi Božje milosrđe i ravnopravnost sviju. Dok se u ranokršćanskom razdoblju novac

i vlasništvo s jedne strane smatralo posljedicom pale naravi i tako demoniziralo, jer

navezanost na materijalno dobro nije postojala prije pada prvih ljudi niti je ono prisutno u

vječnosti, s druge strane kršćani govore o jednakim pravima svih na materijalna dobra i tako

se suprotstavljaju rimskom pravu koje blagostanje garantira samo slobodnim rimskim

građanima. Nakon stjecanja slobode, kršćani u tolikoj mjeri više ne demoniziraju novac i

bogatstvo ukoliko je legitimno stečeno, a koje ima svrhu pomoći kako posjedniku dobara tako

i siromasima.20

17

Usp. Miljenko ANIČIĆ, Svećenik i novac s morlanog gledišta, 18. 18

Usp. Darko TOMAŠEVIĆ, Novac i odnos prema bogatstvu u Svetom pismu, 13-14. 19

Usp. Josip ĆURIĆ, Materijalna dobra i kršćanski ethos, 223. 20

Usp. Anto MIŠIĆ, Ranokršćanski odnos prema novcu, u: Ivan KOPREK (ur.), Religije i novac. Zbornik

radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb, Filozofsko-teološki institut

Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 70-71.


71

Važno je naglasiti kako čovjekovo vlasništvo mogu biti stvari, biljke i životinje, dok to

nikada i nikako ne može biti drugi čovjek.21

Također, čovjek si treba posvijestiti kako je

jedino Bog apsolutni vlasnik svijeta i njegovih dobara, dok čovjek po Božjem nalogu upravlja

tim dobrima.22

Vlasnik određenog dobra upravitelj je Providnosti te treba nastojati da se tim

blagodatima mogu okoristiti i drugi, poglavito bližnji.23

Socijalni nauk Crkve ističe kako

uporaba vlastitih dobara mora, osim vlastitom i obiteljskom, doprinijeti i općem dobru.24

Načelo zajedničkog ili općeg dobra ističe kako „[...] svaki čovjek mora imati mogućnost

korištenja blagostanjem potrebnim za njegov potpuni razvoj [...]25

Iako pojedinac zakonski

posjeduje određena dobra, ona imaju opću namjenu te je nemoralno zgrtati dobra za sebe, jer

se to protivi sveopćoj namjeni od strane Boga po kojoj su oni koji se bave ekonomskom

djelatnošću i koji posjeduju dobra samo upravitelji onoga što im je Bog povjerio za dobro

svih.26

Pravo je svakog čovjeka da mu se omogući ono što je potrebno za život dostojan

čovjeka, čemu treba doprinijeti društveni poredak.27

Siromasi su posebno na srcu Crkvi, a

prema patrističkim spisima, ono što im se daje zapravo i nije naše, već pripada njima i mi im

to vračamo.28

Milostinja siromasima svjedoči našu bratsku ljubav i vršenje Božje pravde, jer

sam Krist nas poziva da „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima

hrane, neka učini isto tako.“ (Lk 3,11) Dijeljenje svog imanja nenavezanost je na materijalna

dobra, a ujedno je i jedan od bitnih uvjeta za ulazak u Božje kraljevstvo.29

2.2.2. Novac i materijalna dobra u životu svećenika

Od prvih stoljeća u Crkvi je prisutna kolekta koja služi za potrebe siromašnih te uzdržavanje

đakona, svećenika i drugih crkvenih službenika.30

Tako svećenici žive od darova vjernika, za

što trebaju biti ponajprije zahvalni Bogu koji se brine za to da ne oskudijevaju u svojim

potrebama.31

Svećenici, cjelovito predani u službu Bogu i ljudima, pozvani su na siromaštvo

koje nije neposjedovanje, već upravljanje vremenitim dobrima u duhu evanđelja.

Prema nauku Drugog vatikanskog koncila, svećenici se dobrima ovoga svijeta trebaju

služiti kao da nisu od ovoga svijeta, a budući da im je sam Bog baština (usp. Br 18,20), smiju

se koristiti samo onim dobrima i u svrhe dopuštene odredbama Crkve. Crkvenim dobrima

svećenici se trebaju služiti u bogoštovne svrhe, u svrhe pristojnog uzdržavanja te u svrhe

dobrotvornosti. Dobrima koja stječu crkvenim službama trebaju namiriti svoje uzdržavanje te

ispuniti svoje staleške dužnosti, dok se ono što preostane ima namijeniti u korist Crkve ili pak

u dobrotvorne svrhe, jer služba koju obavljaju ne smije biti sredstvo obogaćivanja.32

21

Usp. Ivan FUČEK, Pravo. Pravda. Moralno-duhovni život, VIII, Split, Verbum, 2008., 232. 22

Usp. Isto, 230: Usp. PAPINSKO VIJEĆE "IUSTITIA ET PAX", Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb,

Kršćanska sadašnjost, 2005., br. 177. 23

Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, 1994., br. 2404

(dalje: KKC). 24

Usp. PAPINSKO VIJEĆE "IUSTITIA ET PAX", Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 178. 25

Isto, br. 172. 26

Usp. Isto, br. 328: Usp.. Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII.

1965.), br. 69,1, u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008., (dalje:

GS). 27

Usp. GS 26, 2-3. 28

Usp. KKC, br. 2446. 29

Usp. Isto, br. 2544. 30

Usp. Miljenko ANIČIĆ, Svećenik i novac s morlanog gledišta, 25-26. 31

Usp. Isto, 31-32. 32

Usp. Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. XII. 1965.), br. 17, u: DRUGI

VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.


72

Svećenik ne može biti poslužitelj i sluga ukoliko je obuzet blagostanjem, jer je pozvan

da se svim srcem preda Kristu kao jedinom pravom bogatstvu. Samo ukoliko postoji

dosljednost između onoga što govori i vlastitog života, a napose po pitanju siromaštva,

svećenik biva vjerodostojan svjedok.33

To pak ne bi trebalo obvezivati samo svećenike već i

svakog onog tko se priznaje Kristovim.

Zaključak

Dok čovjek današnjice ismijava Izraelce koji su se klanjali zlatnom teletu unatoč tome što ih

je Bog izbavio iz ropstva, nije svjestan da je, iako otkupljen i oslobođen po Isusu Kristu, i sam

upao u ropstvo klanjanja suvremenom zlatnom teletu kojeg predstavlja novac i materijalno

bogatstvo. Tako, unatoč znanstveno-tehničkom napretku, čovjek u svojoj idolopokloničkoj

religioznosti nije napredovao više tisuća godina. Dok mu Bog nudi slobodu i život u svome

kraljevstvu, čovjek se radije zadovoljava mrvicama propadljivog blaga ovoga svijeta koje

postavlja mjerilom svih stvari, pa i mjerilom drugog čovjeka.

Po svojoj pisanoj riječi i Crkvi, po kojoj ta riječ živi, Bog nudi čovjeku mogućnost da

se riješi okova koje ga vežu uz ovaj svijet i njegove blagodati kojima on nije vlasnik već

upravitelj u službi Božjoj. Bog čovjeku povjerava zemaljska dobra da bi njima raspolagao na

pravedan način, tj. da omogući da ona budu na korist svakom čovjeku. Ukoliko čovjek zlorabi

povjerenu službu, povjereno dobro zadržava za sebe bešćutno promatrajući kako umire

njegov brat za kojeg je poslan brinuti se. Isus osuđuje takvo poimanje novca i materijalnih

dobara kojima čovjek onemogućuje da drugi živi, a samim time i sebi zatvara vrata vječnoga

života. Pravi smisao onoga što posjedujemo jest da to isto dijelimo, jer su to činile generacije

prije nas kako bi nama omogućile život, a to smo i mi pozvani činiti poradi budućih

generacija. Dijeljenjem se oslobađamo i tako stječemo pravo, neprolazno bogatstvo i sreću.

Poruka ovoga rada može se sažeti u sljedeće misli: „Sreća nije u novcu. Nije bogat onaj tko

mnogo ima, nego je bogat onaj tko malo treba. A malo treba onaj koji ima osmišljen život,

koji zna zašto živi. Sreća i životni smisao nisu u neurotičnome zgrtanju novca, nego je sreća u

dijeljenju novca. Radost je u davanju, a ne skupljanju i zadržavanju samo za sebe. Sreća se ne

može kupiti, ona se dobiva na poklon kad osoba krene putem davanja i usrećivanja drugih.“34

Literatura


DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom

svijetu (7. XII. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. XII.

1965.), u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, Hrvatska biskupska konferencija - Glas Koncila, 1994.

KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbiterâ, Zagreb, Kršćanska sadašnjost,

2013.

33

Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbiterâ (11.II.2013.), Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2013., br. 83. 34

Mijo NIKIĆ, Novac kao opsesija – psihologija novca, 168


73

PAPINSKO VIJEĆE "IUSTITIA ET PAX", Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2005.

b) Knjige i članci

ANIČIĆ, Miljenko, Svećenik i novac s moralnog gledišta, u: Diacovensia, 13 (2005.) 1, 9-39.

BALETIĆ, Zvonimir (ur.), Ekonomski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" i

Masmedia, 1995., 376, 590-591.

CEROVAC, Krešimir, Kršćanin, novac, moral i socijalna odgovornost, u: KOPREK, Ivan (ur.),

Religije i novac. Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca

2004., Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 215-223.

ĆURIĆ, Josip, Materijalna dobra i kršćanski ethos, u: Obnovljeni život, 43 (1988.) 3-4, 213-226.

FUČEK, Ivan, Pravo. Pravda. Moralno duhovni život, VIII, Split, Verbum, 2008.

KOPREK, Ivan, "Homo oeconomicus" ili "homo religiosus", u: KOPREK, Ivan (ur.), Religije i

novac. Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004.,

Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 2005., 9-19.

MIŠIĆ, Anto, Ranokršćanski odnos prema novcu, u: KOPREK, Ivan (ur.), Religije i novac. Zbornik

radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb,

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 65-75.

NIKIĆ, Mijo, Novac kao opsesija - psihologija novca, u: KOPREK, Ivan (ur.), Religije i novac.

Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 11. prosinca 2004., Zagreb,

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 161-168.

TOMAŠEVIĆ, Darko, Novac i odnos prema bogatstvu u Svetom pismu, u: Tranzicija, 15 (2013.) 31,

1-16.

VIDOVIĆ, Franjo, "Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu?" (Lk 19,23a), u: KOPREK, Ivan

(ur.), Religije i novac. Zbornik radova međunarodng simpozija održanog u Zagrebu 11.

prosinca 2004., Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 2005., 51-64.


74

SIROMAŠTVO I SIROMAŠNI U DOKUMENTIMA DRUGOG

VATIKANSKOG KONCILA Siromaštvo i siromasi u dokumentima Drugog vatikanskog koncila (Vido Bukovčan)

Vido BUKOVČAN, 4. god. FTS

Uvod

Odabrao sam ovu temu zbog sveprisutne aktualnosti siromaštva, neimaštine i zaboravljenosti

ljudi koji su po mome mišljenju najveći problem svijeta jer na to nitko nije imun, svakome se

ta zla mogu dogoditi, a na nama je primijetiti te probleme i reagirati u smjeru njihovog

rješavanja. U današnjem svijetu više nego ikad ti su problemi vidljivi zbog sve veće

povezanosti ljudi tehnološkim napretkom pa se tako ne može reći da se to ne vidi ili da se

događa negdje drugdje, nekom drugom. Upravo zbog te povezanosti ljudi bi trebali biti više

svjesni svojih bližnjih, međutim čini mi se da se to ne događa u onoj mjeri u kojoj bi trebalo.

Crkva, pa tako i teologija svojim naukom i djelovanjem moraju djelovati u smjeru pomoći

svim ljudima, ponajviše siromašnim i zaboravljenim. Drugi vatikanski koncil je općenito

prekretnica u crkvenoj, teološkoj, ali svojim značajem i utjecajem u ljudskoj povijesti. Koncil

u svojim dokumentima spominje siromašne na mnogo mjesta i na dobar i savjestan način

govori o pomoći siromašnim, starim, napuštenim, gladnim, bolesnim ljudima i upućuje na

pomoć i vodstvo u pomoći posebno uspoređujući to s djelovanjem Isusa Krista (koji je kako i

piše i sam bio siromašan radi nas). Ova tema je veoma aktualna u posljednjih desetak godina

kada je kriza ekonomska kriza pogodila Europu i zapadni svijet i taj problem siromaštva je

postao sveprisutan, i još jedanput ću spomenuti on nije nešto što se događa negdje drugdje ili

nekome drugome nego se događa ovdje i sada i siromašni ne smiju biti samo jedna društvena

pojava ili još gore nešto „što se stavlja pod tepih“ već su oni punopravni članovi zajednice

kojima je potrebna pomoć.

1. Uvid u dokumente Drugog vatikanskog koncila vezane uz siromašne i siromaštvo

1.1. Konstitucija o svetoj liturgiji „Sacrosanctum Concilium“

Konstitucija Sacrosanctum Concilium govori o tome kako je Bog poslao Sina kao posrednika

koji bi siromasima navijestio evanđelje. To podrazumijeva otkupiteljsku poruku i poslanje

Isusa Krista koje stoji u samim temeljima vjere i Crkve. Na to se nadovezuje i konstitucija

Gaudium et spes, dokument koji govori o poslanju Crkve u svijetu i nastoji ga točnije

obrazložiti, što je posebno važno u današnjem svijetu koji se sve više kao što sam spomenuo u

uvodu razvija kulturno, tehnološki i društveno. Iako je svijet povezan na te načine i dalje

ostaje velik problem siromaštva koji je nažalost veoma prisutan iako bi na njega trebala biti

usmjerena veća pozornost. Bog posvećuje i spašava sve ljude, a ne pojedinačno ili neke

privilegirane, Bog ne želi isključiti vezu između njih tj. razdvajati ih, nego ih želi uobličiti u

„Božji narod“. Njemu je glava Krist i taj narod mora biti u stanju dostojanstva, a zakon mu je

ljubiti kao što je nas sam Krist ljubio. Unutar tog zakona svakako spada briga za siromašne i

socijalna osviještenost. Krist ga je ustanovio da bude zajednicom života, ljubavi i istine te ga

uzima kao sredstvo otkupljenja sviju i šalje ga svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje.

Siromaštvo i siromasi u dokumentima Drugog vatikanskog koncila (Vido Bukovčan)

75

1.2. Dogmatska konstitucija o Crkvi „Lumen gentium“

Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium govori da biskupi koji upravljaju povjerenim

partikularnim crkvama kao Kristovi zamjenici i poslanici imaju dužnost brinuti se za svoje

podložnike koji su siromašni.

„Otac je poslao Krista naviještati radosnu vijest siromasima,… ozdravljati one koji su

skršena srca (LK 4, 18), tražiti i spasiti ono što je izgubljeno (LK 19, 10): na sličan način

Crkva okružuje sve koji su pogođeni ljudskom slabošću, štoviše u siromasima i patnicima

prepoznaje sliku svojega siromašnog i patničkog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu

nevolju i nastoji u njima služiti Kristu“1

Krist je sazdao ovu Crkvu i on je stalno podržava i u njoj razvija svijest o istini i

moralu, koji su u današnjem vremenu prijeko potrebni. Crkva, ne samo kao zemaljska

institucija, nego kao i ona Crkva kojoj su darovana nebeska dobra mora biti sjedinjena. Pa

tako i puna milosti i pomoći svome bližnjemu u svakodnevnom životu. Krist je priveo kraju

djelo otkupljenja i siromaštvu svojom voljom, pa je tako i Crkva pozvana ponizno i

samozatajno služiti i pružati primjer i upravo u siromasima i patnicima prepoznati sliku svoga

Utemeljitelja. U njima, tj. u djelovanju koje im pomaže i u raspoloživosti prema njima služi

svom Utemeljitelju. Crkva se nalazi između ovozemaljskog svijeta i onog koji predstavlja

Bog i kao takva mora biti primjer pomoći. U tome joj pomaže snaga uskrsnuloga Krista kako

bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće.

Pojedinačni biskupi imaju zadatak promicati i širiti jedinstvo u Crkvi te poučavati

ljubavi, posebice prema siromašnima i poticati zajedničku djelatnost pomoći jer time

pridonose općem dobru Crkve. Ta pomoć se odnosi na materijalni i duhovni oblik. Biskupske

konferencije pridonose u zajedničkom primjeni duha. U zajedništvu oltara, pod svetom

službom biskupa pokazuje se simbol otajstvenog tijela koje vodi k spasenju, a te zajednice su

često male i siromašne.

Na poseban su način sjedinjeni oni koji su siromašni, slabi, bolesni (bolest je isto tako

vrsta siromaštva, a u mnogim slučajevima i vodilja u siromaštvo, što nažalost možemo vidjeti

svakodnevno u svojoj okolini i čuti u pričama raznih ljudi koje je pogodila takva nesretna

sudbina), ili oni koji trpe progonstvo zbog svojeg pravednog djelovanja što je posebice

vidljivo u današnjici. Oni će svi iz dana u dan biti posvećivani, ukoliko s vjerom budu primali

sve iz ruku nebeskog oca i budu surađivali s božanskom voljom. Slušanje te Božje riječi se

očituje upravo u bratskom služenju, bratskoj pomoći svojem bližnjemu, posebice onom koji je

u nevolji, a to služenje se odvija ili možda bolje je bolje rečeno potaknuto je snagom ljubavi

koja dolazi upravo od Boga.

S obzirom da je nužno da učenici slušaju učitelja, tako je važno da vjernici slušaju

Kristovu poruku i nasljeduju njegov život, tj. primjer koji je dao kada je postao siromašan

upravo zbog nas, kako bi nam se približio, i pomažu manje sretnima. To preuzimanje

siromaštva dolazi iz ljubavi, ljubavi prema Bogu. Bogu se posvećuju zavjeti čistoće,

siromaštva i poslušnosti (redovnici) koji su utemeljeni u riječima i primjerima Gospodinovim

i oni su Božji dar.

Pozivaju se redovnici da budu pozorni da Crkva putem njih svim ljudima bili oni

vjernici ili nevjernici približava i pokazuje Kristovu poruku, a to se ostvaruje upravo putem

pomoći siromašnima, bolesnima. Tom pomoći oni pokazuju Kristovu poruku i tim svojim

primjerom obraćaju grješnike na bolji život. Prihvaćanjem božanskih savjeta čovjek se

suobličuje siromašnom načinu života samog Isusa Krista. To ne znači da se redovnici otuđuju

1 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 8, u:



76

od ljudi, dapače time se približavaju i pomažu ljudima koji se preobraze tim putem.

Redovnički život spominje i dekret Perfectae caritatis koji ističe kako same redovničke

ustanove trebaju kolektivno svjedočanstvo siromaštva i da neka vlastita dobra pridonose

dobru Crkve i siromašnima kako bi nasljedovale Kristovo ljubav i poruku i kako bi one

zajednice koje imaju više dobara trebaju dijeliti ta dobra s onima koje žive u oskudici što je u

potpunosti u koncilskom duhu jednog dijaloga sa svijetom, sa siromašnima.

1.3. Dekret o ekumenizmu „Unitatis redintegratio“

Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio govori da je u današnjem vremenu stavljen

veliki naglasak na suradnju između ljudi, posebno kršćana međusobno i ta suradnja se treba

sve više usavršavati u prostorima gdje se odvija tehnički i društveni razvoj jer oni sam po sebi

pomažu razvoju suradnje,a tu je riječ o suradnji za ispravnim vrjednovanjem dostojanstva

ljudske osobe , promicanju dobra, primjeni evanđelja, unaprjeđivanju znanosti i umjetnosti u

kršćanskom duhu i borbi protiv nedaća koje pogađaju naše doba kao što su glad i bolesti,

nesreće i neimaština, nepismenost i nepravedna raspodjela dobara (ti su problemi postojali

oduvijek, ali upravo razvojem povezanosti u društvu kao što je npr. ekumenizam danas bi

trebao biti veći naglasak na rješavanju tih problema, posebno u kršćanskim zajednicama).

1.4. Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi „Christus Dominus“

Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi Christus Dominus naglašava da biskupi pokažu da

su zemaljske ustanove i dobra usmjerena također ljudima na spasenje jer su također po

Božjem planu, dakle usmjerena na ljudsko dostojanstvo, jedinstvo, blagostanje i trebaju

izlagati načela (isto tako svojim životom davati primjer) kojima treba rješavati i djelovati u

pitanjima pravedne raspodjele dobara, pravilnom stjecanju dobara, o bratskom ophođenju

prema svim narodima, o ratu i miru (ovaj dio o pravednoj raspodjeli i stjecanju dobara

posebno je aktualan u današnjici kao i dio o ratu jer je poznato da rat vodi u siromaštvo a

nažalost stalno je prisutan). Taj nauk treba biti prilagođen vremenu u kojem se naučava jer

treba odgovoriti na aktualne teškoće, a i svijet ga treba biti sposoban spoznati i prihvatiti.

Vjernici su tu da brane i štite taj nauk i mora se pokazati da Crkva majčinski skrbi za sve ljude

s posebnom brigom za siromašne. U tom navještaju kao što sam prije spomenuo važno je

rabiti govor koji je prikladan modernom vremenu, a neka sredstva koja su aktualna su

propovijedi i katehetska poduka (izlaganja na raznim školama, akademijama, konferencijama,

sastancima, ali i u javnim izlaganjima, tisku i medijima koji danas diktiraju javno mišljenje).

Posebno mjesto u toj zajednici zauzimaju župnici koji moraju uvijek biti u kontaktu sa svojom

zajednicom, taj kontakt mora biti prožet dušebrižništvom i misionarskim poslanjem, pa tako

ako već ne dopiru do nekih trebaju u pomoć pozvati druge. Dakle kako su dužni brinuti se o

cijeloj svojoj zajednici kao o svome stadu, posebnu brigu moraju usmjeriti prema

siromašnima u svojoj zajednici kako bi im pomagali u njihovim svakodnevnim teškoćama i

učinili ih funkcionalnim članovima društva.

1.5. Dekret o apostolatu laika „Apostolicam actuositatem“

Dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem govori o tome da vjernici laici ne smiju

svoju sjedinjenost s Kristom odijeljivati od svog života i da u svojim životima trebaju

obavljati svoju kršćansku dužnost. To se svakako odnosi na pomoć siromašnima koja bi u

životu svakog vjernika laika tj. običnog čovjeka trebala zauzimati posebno mjesto. Pod vidom

zapovijedi da treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe vjernici laici bi u obliku


77

karitativnih djelatnosti trebali pomagati one koji nemaju hrane, pića, odjeće, stana, lijekova,

posla, poduke, koji su mučeni materijalnom bijedom ili bolešću, progonstvom… Dakle, laici

trebaju svojom snagom pomagati karitativna djelovanja i pothvate socijalne skrbi na

privatnom, javnom i međunarodnom nivou.

1.6. Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve „Ad gentes“

Na to se nadovezuje dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes koji govori kako se

kršćanska ljubav proteže na sve ljude bez obzira na rasu, društveni položaj i materijalni status

i kako se Crkva najviše združuje s patnicima i siromašnima, poznaje njihove probleme, dijeli

njihove radosti i žalosti i zauzima se za podizanje ljudskog dostojanstva čovječnih uvjeta

života. To redovnici i redovnice, kao i laici moraju pokazivati svojom revnošću osobito prema

siromašnima.

1.7. Dekret o službi i životu prezbitera „Presbyterorum ordinis“

„U izgrađivanju pak Crkve prezbiteri se, po Gospodnjem primjeru, moraju prema svima

ophoditi s osobitom čovječnošću. Ne smiju ni prema kome postupati nego kako to zahtijeva

kršćanski nauk i život…“2

Prezbiteri imaju dužnost brinuti se o svima, posebno prema siromašnima čija je

evangelizacija znak mesijanskog djelovanja. Dakle važno je da prezbiteri obavljaju

dobrotvoran rad i dobrotvorne djelatnosti prema onima koji se nažalost nalaze u siromaštvu i

da ono što steknu za svoje službe u prvom redu rabe za obavljanje svoje službe a višak da

rabe u dobrotvorne svrhe. „Zato neka svećenici nikako ne vežu svoje srce uz bogatstvo“3 Iz

toga je vidljiva namjera Koncila da pozove prezbiter da prigrle siromaštvo i naviještaju

siromašnima baš kao što je to činio i Krist.

1.8. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“

„Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu

radost i nada, žalost i nada također Kristovih učenika, te nema ničega usitinu ljudskoga, a da

ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Njihova se naime zajednica sastoji iz ljudi koje u Kristu

sjedinjene vodi Duh Sveti u njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu; oni su primili poruku

spasenja koju valja iznijeti pred svakoga. Zbog toga ta zajednica stvarno doživljuje samu sebe

prisno povezanom s ljudskim rodom i njegovom poviješću.“4

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes upućena je svim ljudima kako bi izložila

djelovanja Crkve u današnjem svijetu, pa tako izlaže i brigu za siromašne u više svojih točaka

kao jedne od zadaća svakog ljudskog bića u svjetlu evanđelja.

Čovjek se nalazi u novom dobu u kojem se događaju nove duboke promjene koje se

sve brže šire. Ljudski rod nikad u povijesti nije obilovao tolikim bogatstvom, tehnološkom

razvijenošću, pa tako posljedično i gospodarskom moći. Unatoč tome velik dio svijeta pati od

oskudice, gladi, neimaštine. Usporedno s tim raste i sve veći smisao za slobodom, sve više i

više se šire ideje slobode pa ipak ljudi robuju. Robuju novim oblicima društvenog i psihičkog

2 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Presbyterorum ordinis, Dekret o službi I životu prezbitera (7. XII. 1965.),

br. 6, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

3 Usp. Ps 62, 11 (Vg. 61).

4 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7.

XII. 1965.), br. 1, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.


78

ropstva (poput kredita, hipoteka itd.), a zbog suprotnih sila u svijetu prisutni su i ideološki i

gospodarski razdori. Gospodarski su veoma vidljivi danas jer su neki krajevi zemlje upravo

nevjerojatno razvijeniji od drugih (uzmimo za primjer razliku između zapadnog svijeta i

Afrike). Ljudskom rodu je dužnost nadići takve razdore i razlike i uspostaviti takav poredak

koji treba služiti čovjeku i pomagati kako pojedincima tako i skupinama kako bi ostvarili

svoje ljudsko dostojanstvo.

To se posebice odnosi na narode koji su nedavno postali nezavisni i žele imati udjela u

svim blagodatima koje pruža razvijenost novog svijeta i pojedince u tim narodima poput

običnog radnika (tehnološkim, gospodarskim, obrazovnim, društvenim…). Po prvi put imamo

situaciju da se sve te prednosti moraju proširiti na sve. Uz čovjekov napredak u znanosti

razvija se i njegov smisao za traganjem za dubljom istinom tj. za duhovnom zbiljom iako je

oslabljen grijehom. Našemu dobu je prijeko potrebna ta istina i ta mudrost kako bi sve novo

što je čovjek otkrio i postigao postalo čovječnijim. Valja primijetiti kako su i neki narodi koji

su gospodarski nerazvijeniji bogatiji mudrošću.

Koncil naglašava poštovanje čovjeka tj. bližnjega kao samoga sebe što znači i vođenje

računa o sredstvima potrebnima za dostojanstveni život drugog. To se odnosi na siromašne i

ugrožne poput radnika, izbjeglica, siročadi, nezaposlenih. Sve što se protivi dostojanstvu i

takvom odnosu prema čovjeku protivi se i Stvoriteljevoj časti i više kaljaju one koji se tako

ponašaju nego one koji to trpe.

Napredak i veća moć čovječanstva ukoliko ne bi bili prožeti vrijednostima Isusa Krista

vode u propast jer bez tih vrijednosti raste i samovolja pojedinca koja je usmjerena na sebično

i negativno a ne na zajedništvo i dostojanstvo. Naime čovjek koji je otkupljen od Krista i u

Duhu Svetom postao novim stvorom mora ljubiti ono što je Bog stvorio. Kada čovjek svojim

radom doprinosi i sudjeluje u životu društvenih skupina izvršava Božji naum da si podvrgne

zemlju i usavrši samoga sebe i ispunjava Kristovu zapovijed da se stavi u službu braće.

Čovjek ne pridonosi samo fizičkim radom nego i razvijanjem intelektualnih disciplina tj.

mudrosti ako je usmjerena prema štovanju riječi Božje. Dakako ljudski napredak može

dovesti, i do agnosticizma jer postoji opasnost da se čovjek previše pouzda u svoj napredak i

pomisli kako je sam sebi dovoljan a takav stav vodi i u zanemarivanje bližnjih pa tako i

siromašnih.

Čovjek je začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života. Upravo

razvojem gospodarstva mogu se zadovoljiti sve veće potrebe čovjeka što nažalost često ne

biva slučaj već taj razvoj izaziva i razlike između razvijenih i onih manje razvijenih i okreće

se čak u isticanje društvenog položaja slabih. To može dovesti u opasnost i sam svjetski mir.

Ispravljanje takve situacije zahtijeva mnoge reforme u gospodarsko-društvenom životu, ali

prvotno u ljudskom mentalitetu. Zato je Crkva u svjetlu evanđelja razradila i iznijela načela

pravednosti. Uvijek valja paziti na sveopću namjenu i raspodjelu dobara. Stoga čovjek mora

zatomiti svoj ego, pohlepnost i biti spreman na pravednu raspodjelu i pomoć siromašnima

mora shvatiti kao svoju dužnost. Na to su pozvani kršćani koji djelatno sudjeluju u današnjem

svijetu i trebaju služiti kao primjer ostalima.

Žalosno je što se izdvajaju ogromne svote za naoružanje koje bi mogle biti iskorištene u svrhu

razvitka pomoći siromašnima i mira. U smjeru suradnje koncil savjetuje da narodi u razvoju

teže usavršavanju svojih građana i stave napredak za svoj cilj, razvijenim državama da im

pomažu u tim zadaćama, a međunarodnoj zajednici da uredi i potiče gospodarski rast što

pravednije i ravnomjernije, a kršćanima da svim srcem surađuju na izgradnji međunarodnog

poretka u smjeru pomoći nerazvijenim i siromašnim narodima jer duh siromaštva i ljubavi

slava je i svjedočanstvo Kristove Crkve. Koncil smatra da je prikladno i stvaranje organizma

sveopće Crkve koji bi promicao napredak onih krajeva koji su u oskudici.


79

Zaključak

Drugi vatikanski koncil je svakako bio prekretnica u povijesti katoličke Crkve, pa je tako u

svojim dokumentima donio mnoge odredbe i naputke u kršćanskom odnošenju i sudjelovanju

u svijetu. To sudjelovanje se uvelike odnosi na siromašne, na pomoć siromašnima koji su

oduvijek bili aktualan i gorući problem cijelog čovječanstva. Siromaštvo nije pojava koja se

pojavila nedavno ono je tu oduvijek, ali u današnjem svijetu u kojem je čovjek sve više

tehnološki i društveno povezan, više svjestan tom problemu treba biti posvećena veća

pozornost. Osobito zato jer gospodarski razvoj nikad u povijesti nije bio veći, a razlike

između razvijenih i nerazvijenih nisu bile veće. U smanjivanju tog jala veliku ulogu bi morala

igrati Crkva svojim naukom i poslanjem među svim njezinim članovima bili oni kler ili laici

jer su svi pozvani sudjelovati u svijetu. Istina u dokumentima Drugog vatikanskog koncila se

nigdje ne spominje sam naziv „Crkva siromašnih“ ali je ideja djelovanja Crkve u smjeru

pomoći siromašnima kao nasljedovanje Kristove poruke jasna. Isprva je ta ideja bila

najprihvaćenija u Latinskoj Americi, a ne toliko u Europi jer su zapadnoeuropske zemlje bile

materijalno dobrostojeće pa su se više bavile liturgijskim i moralnim pitanjima, a u zemljama

Srednje i Istočne Europe nije toliko uspijevala jer je u njima tada na snazi bio komunizam.

Međutim u zadnjem desetljeću otkako je počela velika svjetska kriza ta ideja je sve aktualnija

jer je sve više siromašnih više ne samo u slabije razvijenim krajevima poput npr.Afrike već i u

Europi koja je gospodarski oslabljena. Kod nas je taj problem jako vidljiv tim više što se naša

zemlja još nije niti potpuno gospodarski oporavila od rata , a nastupila je i općenita

ekonomska kriza. Papa Ivan Pavao II. je pokrenuo obnovu Crkve u smjeru „Crkve

siromašnih“ što je prihvatio papa Franjo i postavlja Crkvu po uzoru na Isusa što znači da su

najvažniji siromašni, bolesni, zaboravljeni tj. svi oni koji su u ovom društvu koje sve više

korača naprijed obespravljeni.Tako možemo reći da je Drugi vatikanski koncil proces koji još

uvijek traje.

Literatura

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

BALOBAN, Stjepan, „Crkva siromašnih“ od pape Ivana XXIII. do pape Franje, u: Bogoslovska

smotra, 84 (2014.) 3, 479-503.

FRANIĆ, Frane, „Crkva siromašnih“. Govor održan na II. vatikanskom saboru 30. Listopada 1963., u:

Crkva u svĳetu, 29 (1994.) 4, 401-413.


84 (2014.) 4 Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 451-477.

ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav, Ali drugog puta nema, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1986.


80

TEMELJNE POSTAVKE TEOLOGIJA „TREĆEG SVIJETA“ Temeljne postavke teologija „Trećega svijeta“ (s. Marija Margarita Klobučar)

s. Marija-Margarita KLOBUČAR, 3. god. FTS

Uvod

U okviru govora o siromašnima razumljivo je osvrnuti se na područja Trećega svijeta. Što to

jest Treći svijet, kako je nastao taj pojam, koja područja pokriva te kako možemo taj pojam

povezati s teologijom, koje specifičnosti donose pojedine teologije Trećega svijeta? To su

pitanja na koja ćemo u ovome seminaru pokušati dati odgovor.

Prema teologu Marie-Dominique Chenu, osobno i strukturalno siromaštvo je

jednostavno stanje Trećega svijeta. Ekonomsko siromaštvo, ali također i kulturno i duhovno

prisutno je ondje gdje je vladavina Prvoga svijeta bila prisutna. Upravo će ta situacija, u kojoj

je prisutna dominacija s jedne strane i vladavina s druge strane, biti radikalno osuđena od

strane Evanđelja bratske ljubavi i ravnopravnosti. Svaki pokret na susretu biti će korak na

putu prema razumijevanju Božjeg plana za izgradnju svijeta i ljudske povijesti.1

Budući da ovaj rad govori o postavkama teologija Trećega svijeta, predstavit ćemo ih

kroz zajedničku prizmu (oslobođenje): afričku, azijsku, crnačku teologiju oslobođenja, a

pojmove poput inkulturacija, kontekstualizacija teologije (npr. afrikanizacija), autentični

afrički / azijski / crnački teološki govor, koji su također sastavni dio svake pojedine teologije,

zbog kompleksnosti materije ne ćemo zasebno promatrati.

Teologija oslobođenja u Latinskoj Americi, koja je sastavni dio Trećega svijeta, je kao

fenomen ostavila iza sebe velike rasprave, priznanja ili neodobravanja te ona zahtjeva

predaniji pristup što u ovome seminaru nije moguće učiniti. Zato upućujem na osnovnu

literaturu gdje se može pronaći više informacija za cjelokupno razumijevanje toga fenomena.2

1. Pojam „Treći svijet“

Izraz „Treći svijet“ prvi je puta skovan 1952. godine. Alfred Sauvy, francuski demograf, je u

tjedniku L'Observateur (politique, économique et littéraire), razjašnjavajući misao godinu

ranije izrečenu, izrijekom spomenuo „Treći svijet“. Taj se izraz ustalio i u znanstvenim

studijama, a podrazumijeva nerazvijene zemlje, zemlje u razvoju, siromašne zemlje te zemlje

Juga u sociološkom smislu.3 Pod pojmom Treći svijet svrstavamo: Latinsku Ameriku, Karibe,

Afriku, Aziju, Južnu Oceaniju. Može se ponekad čuti pluralni oblik, „Treći svjetovi“, jer se

ipak radi o različitim područjima koja se razvijaju zasebno i obilježena su svojim

specifičnostima.

1 Usp. Marie-Dominique CHENU, Eine Wiedergeburt zu neuem Leben: Theologien der Dritten Welt, u:

Concilium (1981.) 4, 281. 2 Leonardo BOFF, Crkva, karizma i vlast: ogledi o vojujućoj ekleziologiji, Zagreb, Stvarnost, 1987.; Helder

CAMARA, Crkva i razvoj Latinske Amerike, u: Svesci „Kršćanska sadašnjost“ (SKS), 2 (1967.), 42-45;

Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja: povijest, politika, spasenje, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1989.;

Jon SOBRINO, Izvan sirotinje nema spasenja, Rijeka, Ex libris, 2010.; SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE,

Uputa o nekim aspektima "Teologije oslobođenja", Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1985.; Ema VASILY,

Teologija oslobođenja, u: Obnovljeni život, 41 (1986.) 1, 18-41. 3 Usp. Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999., 445.

Temeljne postavke teologija „Trećega svijeta“ (s. Marija Margarita Klobučar)

81

Treći Svijet pojavljuje se na ekonomskom, socijalnom, političkom i religioznom planu

povijesti. Ova „izvanredna preobrazba, u pratnji nadâ i strahova, kao događaj, nadilazi sve

razvoje prošlosti“4. Ta je socio-politička revolucija otkrila i kršćanstvo te ga ugradila u svoje

strukture, ne kao slučajan događaj, nego kao sastavni dio njihove biti.

„Treći svijet postoji: svaki dan dolazimo u dodir s njime. (...) Kontinenti poniženja, ali

i pronađenog ponosa. Pokoreni svjetovi, ali i pozvani na druge sudbine.“5 Taj je izraz našao

svoje mjesto i u teologiji, jer „Bog i prava vjera uvijek su s onima, koji traže pravednije i

bratskije društvo među svom djecom Božjom u velikoj čovječjoj obitelji.”6 „Teologija Trećeg

svijeta polazi sa stajališta borbe siromašnih i obespravljenih za mogućnost da se živi i preživi.

(...) U svjetlu evanđelja pokušala je tim ljudima osmisliti i ovredniti njihovu opravdanu borbu

za slobodom i nezavisnošću.“7

Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes potiče Treći svijet

na tu borbu riječima: “Neka narodima u razvoju bude vrlo mnogo stalo do toga da izričito i

odlučno teže za punim ljudskim usavršavanjem svojih građana kao i za ciljem napretka. Neka

imaju na umu da napredak nastaje i raste prije svega iz rada i duhovnih sila samoga naroda,

jer je potrebno da se oslanja ne samo na tuđu pomoć nego i na vlastita sredstva koja treba

potpuno razviti te gajiti vlastitim talentom i tradicijom. Neka se u tom pokažu kao prvi oni

koji imaju više utjecaja na druge“ (GS 86).

2. Teologije „Trećeg svijeta“

2.1. Afrička teologija

2.1.1. Preduvjeti za razumijevanje afričke teologije

U prvim stoljećima kršćanske ere nalazimo kršćanstvo na području Afrike. Prvi val

evangelizacije zahvaćao je sjeverni dio kontinenta, a trajao je do pada Rimskog Carstva.

Nakon toga perioda, pod pritiskom Islama, kršćanstvo sjeverne Afrike nestaje.8 Drugi val

evangelizacije započeo je u vrijeme velikih zemljopisnih otkrića i tada nužno pojam

evangelizacije vežemo uz pojam kolonizacije. Unatoč brojnim pothvatima „tolikih apostola

vjere koji su često znali izgraditi oaze ljudskosti u prostorima opustošenim starom bijedom i

novim tlačenjem“9, taj je period nanio veliku štetu narodima Afrike: kako u materijalnom,

ekonomskom pogledu, tako i kulturološkom te antropološkom, u smislu vrjednovanja

dostojanstva svakoga ljudskog bića.10

Od 19. stoljeća djelovanjem misionara, kršćanstvo se

udomljava i u prostore središnje i južne Afrike. Treba uzeti u obzir činjenicu da je Afrika

primila kršćanstvo koje se gotovo „1800 godina razvijalo u ambijentima različitim od

njezinih.“11

4 Marie-Dominique CHENU, Eine Wiedergeburt zu neuem Leben: Theologien der Dritten Welt, 281.

5 Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, 446.

6 SEDAMNAEST BISKUPA TREĆEG SVIJETA, Poruka Septendecim episcopi Tertii mundi mandaverunt, u:

Crkva u svijetu, 2 (1967.) 6, 14. 7 Adalbert REBIĆ, Teologije Trećeg svijeta, u: Bogoslovska smotra, 59 (1989.) 3-4, 427.

8 Iznimku čini samo Koptska Crkva u Egiptu koja se održala živom do danas.

9 Joseph RATZINGER – Vittorio MESSORI, Razgovor o vjeri, Split, Verbum, 2005., 182.

10 PAVAO VI., Populorum progressio. Enciklika o razvitku naroda (26. III. 1967.), Zagreb, Hrvatsko književno

društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967., br. 7. 11

Joseph RATZINGER – Vittorio MESSORI, Razgovor o vjeri, 181.


82

Afrički čovjek stoljećima je bio ponižavan, degradiran u svome dostojanstvu,

obezvrijeđena je njegova kultura, izrabljivan je kao besplatna radna snaga, njegova filozofija,

tj. sustav mišljenja vrednovan je kao primitivan, a on je promatran kao tabula rasa12

.

Kraj Drugog svjetskog rata označava i kraj kolonijalnog doba, iako su se u, tada već

bivšim kolonijama, i dalje vodili ratovi za neovisnost između novonastalih država. Države se

osamostaljuju, ali zbog ekstremnih uvjeta siromaštva, teške gospodarske i nikakve ekonomske

situacije ostaju ovisni o svojim bivšim gospodarima. Još je i danas vidljiv taj utjecaj pa čak i

na lingvističkoj razini. Siromaštvo koje karakterizira afrički kontinent nije samo „društveno-

ekonomska pojava. Ljudska je narav, u svojem korijenu, bila određena, traumatizirana,

osiromašena.“ Kamerunski isusovac Engelbert Mvenga tvrdi: „Afričko je siromaštvo

antropološko siromaštvo.“ Ono čini sve druge vrste siromaštva mnogo težim te poziva na

hitno oslobođenje.“13

2.1.2. Značajke afričke teologije

Prvi izdanci prave afričke teološke misli javljaju se sredinom 20.stoljeća, točnije 1956. godine

u glasovitom skupnom djelu mladih afričkih svećenika koji su studirali u Europi: Crni se

svećenici pitaju. Kao zaključak toga djela proizlazi izjava: „Crkva će biti afrička u Africi, ili

ona ne će biti u Africi.“14

Katolički bogoslovni fakultet u Kinšasi utemeljen je 1957., a godine 1976. i 1977.

dogodila su se dva susreta vrlo važna za afričku teologiju: stvaranje Ekumenske udruge

teologa Trećega svijeta (EATWOT) te osnivanje Ekumenske udruge afričkih teologa

(AOTA). Te su organizacije za cilj imale pomoći razvoju teologije koja bi „služila crkvenoj

misiji u svijetu i svjedočila novi humanitet u Kristu kroz borbu za pravdu.“15

Papa Ivan Pavao

II. 1983. godine prvi puta rabi izraz „afrička teologija“ u svome govoru, a njegov nasljednik

Benedikt XVI. ističe da je „željkovana afrička teologija za sada više želja nego stvarnost.“16

Kada govorimo o afričkoj teologiji moramo imati na umu činjenicu: da se ne radi

jednoj „zaokruženoj teološkoj misli“, nego o „pluralizmu teologija, s obzirom na različita

stanja i različite religijske, kulturne, društvene i političke situacije u pojedinim dijelovima

ovoga kontinenta.17

Zbog toga je razloga teško odrediti neke općenite značajke, no mogli

bismo izdvojiti četiri glavne: 1. korjenita kritika primljenog kršćanstva (misionari su

Afrikance, jer su bili pogani, smatrali neprijateljima Krista); 2. problematika prilagođavanja

(misionari se trebaju prilagoditi zemlji u kojoj se nalaze18

); 3. problem inkulturacije

(utjelovljenje kršćanskog života i poruke u konkretnu kulturu); 4. misao oslobođenja.19

12

„Poniženje u kojem se nalazila 'crnačka duša' bilo je takvo da smo prihvatili da ona bude 'tabula rasa': rasa,

gotovo kontinent koji u 30.000 godina ne bi ništa mislio, ništa osjećao, ništa naslikao ili isklesao, ništa pjevao ni

plesao. Jedno ništa na dnu bezdana, sposobno samo vapiti i primati: mekani vosak u rukama bijelačkog Boga

očiju plavih poput neba.” Bivši katolički predsjednik Senegala Léopold Sédar Senghor, preuzeto iz: Rosino

GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, 455. 13

Usp. Isto, 464. 14

Adalbert REBIĆ, Teologije Trećeg svijeta, 443. Nalazimo zanimljivu opasku u tekstu: „Možda je ironija

povijesti to da je predgovor tome djelu napisao upravo msgr. Marcel Lefebvre, tada apostolski delegat za

francusku Afriku. Tako je od onda njegovo ime povezano s afričkom teologijom! U predgovoru on ohrabruje

mlade teologe u njihovu traženju afrikanizacije Crkve. „Ništa vam ne može zabraniti proučavati vaše narodne

običaje da biste ih uveli u sprovodne obrede ili obrede krštenja, vjenčanja ili sprovoda«, piše Lefebvre u uvodu.“ 15

Ivica MAŠTRUKO, Izazov alternativnih teologija, Zagreb, Školske novine, 1988., 119. 16

Joseph RATZINGER – Vittorio MESSORI, Razgovor o vjeri, 183. 17

Ivica MAŠTRUKO, Izazov alternativnih teologija, 101. 18

Na to upućuje Drugi vatikanski koncil u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, br 22. 19

Adalbert REBIĆ, Teologije Trećeg svijeta, 446-448.


83

Afrička teologija oslobođenja, riječima kamerunskog katoličkog teologa Jean-Marca Ele mora

biti „ona koja nastoji odgovoriti na 'krik afričkog čovjeka'.“20

On predlaže „teologiju pod

drvetom“, „teologiju solidarnosti“, koja treba prevladati dotadašnje tendencije afričke Crkve

(„kršćanski kreolski jezik“, „klerička retorika o 'urođenizaciji'“) kako bi shvatila i živjela

vjeru „u kontekstu oslobođenja potlačenih.“21

Ne radi se samo o svim društvenim, političkim i

ekonomskim pojavama tlačenja, nego, već gore spomenuto, i o antropološkom siromaštvu.

Kako biti slobodan, ako si lišen svega onoga što jesi? Afrika se ne može svesti samo na

probleme ljudskih prava, tvrdi Mvenga. To antropološko siromaštvo niječe čovjeka

stvorenoga na sliku i priliku Božju, čovjeka koji je „brat Isusa Krista, utjelovljenoga Sina

Božjega.“22

Kršćani vjeruju da je svijet, ljubavlju Stvoriteljevom sazdan i uzdržavan, doduše

dospio u ropstvo grijeha, no da ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio da

se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti (GS 2).

2.2. Azijska teologija

2.2.1. Preduvjeti za razumijevanje azijske teologije

Azija, najveći i najmnogoljudniji kontinent, prazemlja različitih kultura, povijesti, jezika,

religija, možemo reći roditeljica kršćanstva je manje kršćanski kontinent od ostalih dijelova

Trećega svijeta.23

Nakon stoljeća misijskoga djelovanja u Aziji, kršćanstvo ostaje „tuđa

religija“. Kako je kolonizacija živjela i u Aziji, bilo je potrebno dekolonizirati kršćanske crkve

ondje kako bi se probudila teološka azijska svijest.24

Već u 17. stoljeću prisutno je „razmišljanje o kršćanskoj vjeri u azijskome

kontekstu“.25

Početci azijske kršćanske teologije vežu se uz lik dvojice misionara: Matteo

Ricci koji je djelovao u Kini i Robert de Nobilij u Indiji. Obojica su pri naviještanju evanđelja

pazili na simbole, prakse kulture u kojoj su misionarili. Primjetan je njihov nedovoljno

kritički stav prema društvenom poretku koji je bio diskriminirajuć za azijskoga čovjeka, ali i

njihov negativan pogled na druge religije. To je i danas vidljivo u pojavljivanju različitih

skupina koji religijski pripadaju kršćanstvu, a kulturno indijskim skupinama. Teoretičari tvrde

da se tako „često na maginama službene Crkve – razvila cvatuća pučka religioznost koja je na

razne načine integrirala crkvenu nauku i praksu u svoju kulturu i u svoju religiju.“26

2.2.2. Značajke azijske teologije

Konferencijom EATWOT-a u Šri Lanka 1979. godine, azijski su teolozi definirali svoj govor

kao onu kršćansku teologiju koju prije svega određuje stanje marginalizacije i odbačenosti u

kojem žive narodi Azije, te kao onu koju definira posebni kulturološki kontekst koji treba

ispoštovati.

20

Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, str 463. 21

Isto. 22

Sylvain Kalamba NSAPO, Sadašnje tendencije afričke teologije, u: Rosino GIBELLINI (ur.), Teološke

perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006., 135. 23

2 % stanovništva Azije su kršćani. 24

Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, 472. 25

Michael AMALADOSS, Zajedno prema kraljevstvu. Pojavljivanje azijske teologije, u: Rosino GIBELLINI

(ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006., 151. 26

Isto.


84

Kontekstualna teologija jest „teološko promišljanje koje uključuje osjetljivost za

trenutak, čita znakove vremena i traži odgovor na probleme s kojima se susreće u Crkvi ili

društvu.“27

Unutar toga okvira mogli bismo smjestiti azijsku teologiju (iako treba biti oprezan

jer se u obzir mora uzeti „promjenljivost konteksta“.)28

Njezin je kontekst već spomenut, no

istaknimo ga: bogate kulture, velike religije, ali i obilježenost siromasima i potlačenošću. To

siromaštvo je plod prošlog, ali i sadašnjeg političkog sustava. „Budući da gospodarsko

siromaštvo često ide zajedno s političkom nemoći, čak i u takozvanim demokracijama, te s

društvenom marginalizacijom siromašnih, siromasi su sve više ugnjetavani te postaju

predmetom anonimnih sila.“29

Već naglašavana azijska kultura u susretu s evanđeljem ne smije izazvati

suprotstavljenost jedno drugome jer bi se tako razvijao osjećaj otuđenosti od vlastitog

kulturnog identiteta, ali sinkretizam koji bi doveo te dvije stvarnosti na istu razinu može biti

vrlo opasan. Treba „ući u dinamičan međuodnos.“30

U prilog tome teolog Pieris kaže: „Prodor

Trećeg svijeta na svjetsku pozornicu također je i prodor nekršćanskog svijeta. Velika većina

Božjih siromaha shvaća najviši interes i simbolizira svoju borbu za oslobođenje na način

nekršćanskih religija i kultura. Stoga teologija koja ne bi govorila tim nekršćanskim

narodima, ili preko njih, jest egzotični luksuz kršćanske manjine. Zbog toga, ako želimo ući u

struje oslobođenja drugih religija i kultura, trebamo teologiju religija koja bi proširila

postojeće granice pravovjernosti.“31

I dodaje da je zadaća kršćanske azijske teologije „kršćansko razotkrivanje

nekršćanskog iskustva oslobođenja.“

Možemo se pitati kakvoga smisla ima uopće baviti se takvom teologijom, ako ona ne

ide svojoj punini u prihvaćanju Kraljevstva Božjega koje nam je objavio i u čije nas

zajedništvo unutar Crkve uvodi Isus Krist? Ako primijenimo već spomenutu misao Drugoga

vatikanskog sabora da je Krist oslobodio svijet iz ljubavi stvoren i želi ga do potpunosti

preobraziti (usp. GS 2), sasvim postaje jasno da svako nastojanje koje će doprinijeti toj

preobrazbi ima svoju vrijednost. U tome kontekstu valja spomenuti Minjung teologiju i dalit

teologiju koja proizlazi iz otkrića kršćanske poruke koja uz religioznu ima i političku

dimenziju. Minjung teologija vezana je uz potlačeni narod „pod komunističkim režimom

Sjeverne Koreje i tehnokratskim režimom Južne Koreje“32

, a dalit teologija uz one koji su u

Indiji izvan kasta.

Osim nametnutog siromaštva, postoji i ono svojevoljno te ono „ima vrijednost koja se

priznaje u svim azijskim religijama, uključujući i kršćanstvo.“ Ta vrsta religioznog siromaštva

jest sredstvo borbe protiv gospodarskog siromaštva. Pieris ističe da samo kršćanstvo ističe

„nužnost opredjeljenja za siromašne i za borbu zajedno s njima.“33

2.3. Crnačka teologija

2.3.1. Preduvjeti za razumijevanje crnačke teologije

27

Usp. Kontekstualna teologija, u: Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2009., 1162. 28

Usp. Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, 475. 29

Michael AMALADOSS, Zajedno prema kraljevstvu. Pojavljivanje azijske teologije, 154. 30


Isto, 479. 32

Isto, 482. 33

Michael AMALADOSS, Zajedno prema kraljevstvu. Pojavljivanje azijske teologije, 165.


85

Crnačka teologija je vrlo složena i kompleksna stvarnost. Sadrži neke elemente koji su vezani

uz Južnoafričku teologiju, a budući da se razvijala u „bijelom svijetu“ ne pripada afričkoj

teologiji. U Teologije trećega svijeta se podrazumijeva zbog stanja odijeljenosti i rasističkih

uvjeta u kojima su crnci (afroamerikanci) u Sjevernoj Americi živjeli, već od 1619.godine,

kada su prvih dvadesetak crnih robova dovedeni u Ameriku pa sve do modernog doba.

Crnačka crkva je pojam koji je neodvojiv od povijesti afroamerikanaca. Crnci su po

svojoj naravi vrlo religiozni, a ta im je religioznost, koja je evangelizirana tek od 18. stoljeća,

bila „oslonac u bolnom iskustvu koje su proživljavali na američkom tlu.“34

Kršćanska sloboda

shvaćana je kao oslobođenje od grijeha, ali ne i ropstva, te je tako tumčena, robovlasnicima

koji su dozvoljavali evangelizaciju samo potpomagalo u utvrđivanju podređenosti crnih

robova.

Pokret građanskih prava prethodio je buđenju crnačke teologije oslobođenja. Pokret

čiji je vođa bio baptistički pastor Martin Luther King bio je „reformistički (...) i nenasilan“, za

razliku od organizacije Black Power pod vodstvom Malcoma X, koja je bila

„revolucionistička, separatistička i nije bježala od teoretiziranja revolucionarnog nasilja. Ona

je proizašla iz američke sljedbe Crnačkih muslimana. Pokreti kao što su Black Power ili Black

Panthers bili su nasilno ukinuti, no za razvoj crnčke teologije bitno ih je spomenuti.

2.3.2. Značajke crnačke teologije

Crnačka se teologija oblikovala između 1966. i 1969. godine. Potpisivanjem Deklaracije o

crnačkoj moći Nacionalnog komiteta crnačkih crkvenih velikodostojnika (1966. godine),

izgovaranjem Crnačkog proglasa (1969. godine) i izdavanjem Deklaracije o crnačkoj

teologiji određuju se odgovori na pitanja zašto, što je i što znači crnačka teologija.

Crnačka teolgija je „usvajanje od crnaca onog evanđelja koje su im prenijeli njihovi

bijelački tlačitelji. (...) Crnačka je teologija plod iskustva i razmišljanja kršćanskih crnaca.

Dolazi iz prošlosti. Snažna je u sadašnjosti. A mi mislimo da je otkupiteljska za budućnost.“,

donosi Deklaracija iz 1969. godine. „Potvrda je crnačke ljudskosti, koja crnački narod

oslobađa od rasizma bijelaca, omogućujući tako autentičnu slobodu i za bijelce i za crnce. (...)

Poruka oslobođenja jest objava Božja kako je objavljeno u Utjelovljenju Isusa Krista. Sloboda

je evanđelje, Isus je Osloboditelj!“35

Isus je onaj koji se u konkretnom povijesnom trenutku „opredjeljuje za siromšne i

potlačene, a iz te činjenice proizlazi da se opredjeljuje za crnce. „Isus je crnački Krist! On je

crnac jer kaže ne tlačenju, a da oslobođenju.“ Crnački teolozi inzistiraju na Kristovoj crnoći

kao „teološkom simbolu“36

Značajniji predstavnici ove teologije bili bi: James Cone (crnčka teologija

oslobođenja), Major Jones (crnačka teologija nade), Deotis Roberts (crnačka politička

teologija).

Zaključak

„Nikada čovječanstvo nije raspolagalo tolikim bogatstvom, mogućnostima i ekonomskom

moći, pa ipak još ogromni dio pučanstva u svijetu trpi glad i oskudicu kao i potpuni

analfabetizam golemog postotka ljudi. Nikada ljudi nisu imali tako izoštreni smisao za

34


Iz Deklaracije o crnačkoj teologiji, u: Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, 395. 36

Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, 401.


86

slobodu kao danas, dok u isto vrijeme nastaju novi oblici društvenog i psihičkog ropstva.

Svijet tako živo osjeća svoje jedinstvo i uzajamnu ovisnost pojedinaca u nužnoj solidarnosti, a

ipak je zbog sila koje se međusobno bore teško rastrgan; još traju oštri politički, društveni,

ekonomski, rasni i ideološki razdori a stalno prijeti opasnost posvemašnjeg sverazornog

rata.“37

(GS 4)

Marie–Dominique Chenu kaže da siromašni, potlačeni narod objavljuje prisutnost

Kraljevstva Božjeg u njihovom upornom ostvarivanju svojih ciljeva i njihovoj borbi te ga

time čine vidljivim. Novi život, uskrsnuće, koje se ogleda u njihovim zajednicama jest živo

svjedočanstvo da je Bog na djelu u njima. Njihova ljubav prema bližnjima i neprijateljima,

njihova solidarnost jesu znak aktivne prisutnosti Očeve ljubavi. Budući da su otkrili tajnu

Kraljevstva Božjega, siromasi mogu Evanđelje svjedočiti.38

Ili govoreći iz druge perspektive,

„siromašni koji se evangeliziraju otkrivaju im (onima koji ih evangeliziraju) smisao riječi

Božje. “39

Ovaj rad pokušava predstaviti samo neke osnovne značajke teologija Trećega svijeta

jer zbog složenosti i kompleknosti teme nije moguće donijeti potpuni prikaz. Ono na što je

stavljen naglasak, zbog povezanosti sa našim seminarom, jesu siromašni i ideja oslobođenja,

što u konačnici i jest glavna motivacija nastanka ovih teologija, svake u njezinom vlastitom

kontekstu. Promišljanje nad ovim teološkim stvarnostima može nam biti poticaj da u

događajima i ljudima u našoj neposrednoj okolini, našem Trećem svijetu, zamjetimo prostore

oslobođenja i doprinesemo ostvarenju slobode za koju nas Krist oslobodi (Gal 5, 1):

sudjelovati u slobodi i slavi djece Božje (Rim 8, 21).

Literatura

AMALADOSS, Michael, Zajedno prema kraljevstvu. Pojavljivanje azijske teologije, u: Rosino

GIBELLINI (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006.,

151-169.

BETZ, Hans Dieter – BROWNING, Don – JANOWSKI, Bernd – JÜNGEL, Eberhad (ur.), Religion

Past & Present, Leiden – Boston, Brill, 2007.

BOFF, Leonardo, Crkva, karizma i vlast: ogledi o vojujućoj ekleziologiji, Zagreb, Stvarnost, 1987.

CAMARA, Helder, Crkva i razvoj Latinske Amerike, u: Svesci „Kršćanska sadašnjost“ (SKS), 2

(1967.), 42-45.

CHENU, Marie-Dominique, Eine Wiedergeburt zu neuem Leben: Theologien der Dritten Welt, u:

Concilium (1981.) 4, 281-290.

COSMAO, Vincent, Pomaci u teologiji: značenje Trećeg svijeta, u: Svesci „Kršćanska sadašnjost“,

45(1982.), 17-22.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom

svijetu (7. XII. 1965.), br. 4, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2009.

GIBELLINI, Rosino, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999.

37

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7.

XII. 1965.), br. 4, u: Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008.

38 Usp. Marie-Dominique CHENU, Eine Wiedergeburt zu neuem Leben: Theologien der Dritten Welt, 290.

39 Vincent COSMAO, Pomaci u teologiji: značenje Trećeg svijeta, u: Svesci „Kršćanska sadašnjost“, 45 (1982.),

18.


87

GLAZIER, Michael – HELLWIG, Monika. K. (ur.), Suvremena katolička enciklopedija, Split, Laus,

1998.

MAŠTRUKO, Ivica, Izazov alternativnih teologija, Zagreb, Školske novine, 1988.

NSAPO, Sylvain Kalamba, Sadašnje tendencije afričke teologije, u: Rosino GIBELLINI (ur.),

Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006., 113-149.

PAVAO VI., Populorum progressio. Enciklika o razvitku naroda (26. III. 1967.), Zagreb, Hrvatsko

književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967.

RATZINGER, Joseph – MESSORI, Vittorio, Razgovor o vjeri, Split, Verbum, 2005.

REBIĆ, Adalbert (ur.), Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.

REBIĆ, Adalbert, Teologije Trećeg svijeta, u: Bogoslovska smotra, 59 (1989.) 3-4, 426-448.

SEDAMNAEST BISKUPA TREĆEG SVIJETA, Poruka Septendecim episcopi Tertii mundi

mandaverunt, u: Crkva u svijetu, 2 (1967.) 6, 1-8.

SOBRINO, Jon, Izvan sirotinje nema spasenja, Rijeka, Ex libris, 2010.

SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Uputa o nekim aspektima "Teologije oslobođenja", Zagreb,


VASILY, Ema, Teologija oslobođenja, u: Obnovljeni život, 41 (1986.) 1, 18-41.


88

SIROMASI U GUTIÉRREZOVOJ TEOLOGIJI OSLOBOĐENJA Siromasi u Gutiérrezevoj teologiji oslobođenja (Marko Dokoza)

fr. Marko DOKOZA, OP, 3. god. FTS

Uvod

Siromaštvo i siromašni uvijek su bili aktualna tema u misli Crkve. U praksi Crkve služenje

siromasima predstavljalo je uvijek jednu od glavnih zadaća. Upravo počevši od tih činjenica

razvija se teološka misao koja će se kasnije nazvati teologijom oslobođenja.

U ovom radu želimo prikazati teološko razmišljanje o siromasima Gustava Gutiérreza,

oca teologije oslobođenja. Kao izvor uzet ćemo njegovu knjigu Teologija oslobođenja1 koja je

na hrvatskom izdana 1989. Popratit ćemo to i radovima drugih autora da bi stekli potpuniju

sliku.

U prvom dijelu rada pokušat ćemo prikazati prostor i vrijeme u kojem nastaje teologija

oslobođenja. Potrudit ćemo se da jasno prikažemo sve poteškoće iz kojih je, na neki način,

rođena teologija oslobođenja: stoljetno tlačenje, 'robovski' mentalitet i ekstremno siromaštvo.

Kratko ćemo se osvrnuti i na dvije konferencije latinskoameričkog episkopata koje su važne

kao locus theologicus teologije oslobođenja.

U drugom dijelu rada iznijet ćemo Gutiérrezovo razumijevanje teologije kao kritike

prakse, tj. pogled na teologiju kao na kritičku misao koja preispituje život i djelovanje Crkve

u svjetlu Božje riječi. Središnji dio posvetit ćemo 'novom prisuću siromašnih' – prisutnosti

onih koji su zbog svog materijalnog stanja dugo bili marginalizirani u društvu. Svijest o

njihovoj prisutnosti zahtjeva promišljanje o stanju u kojem se nalaze. Osim toga zahtjeva i

aktivnu borbu za njihovo mjesto u društvu. Zbog toga je važno da svi 'emancipirani' članovi

društva učine sve što je u njihovoj moći da ti 'novoprisutni' dobiju ono mjesto i ona prava koja

im pripadaju na temelju njihova ljudskog dostojanstva.

Zaključit ćemo ovaj rad pokušajem aktualizacije teologije oslobođenja u europski

kontekst i u naš svakodnevni život.

1. Teologija oslobođenja - prostor i vrijeme nastanka

1.1. Kontekst u kojem nastaje: Latinska Amerika

Kad proučavamo razvoj neke ideje koja nam je u potpunosti nepoznata najbolje je početi tako

da je smjestimo u prostor i vrijeme. Prostor u kojem nastaje teologija oslobođenja je prostor

Latinske Amerike2. O vremenu nastanka je vrlo nezahvalno govoriti budući da uvijek postoje

neki događaji koji su bitno utjecali na razvoj neke ideje, a koji joj prethode. Mi možemo, za

potrebe ovoga rada, kao okvirno vrijeme nastanka teologije oslobođenja uzeti vrijeme između

dvije konferencija latinskoameričkog episkopata, u Medelinu (Kolumbija) 1968. i u Puebli

(Mexico) 1979.

Govoreći o prostoru moramo na početku priznati da je nama Europljanima prostor

Latinske Amerike uvelike nepoznat, a često i nerazumljiv. Poznato nam je iz opće povijesti

1 Usp. Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1989.

2 Tek kasnije nastaju različite „teologije oslobođenja“ i na nekim drugim kontinentima. Tako u Africi i Aziji.

Siromasi u Gutiérrezevoj teologiji oslobođenja (Marko Dokoza)

89

kako su osvojeni ti krajevi. Najbolje svjedočanstvo ostavili su nam misionari koji su nerijetko

dizali svoj glas u obranu domorodačkog stanovništva3. Više od tristo godina trajala je vlast

europskih kolonizatora. Tek je početkom 19. stoljeća počeo proces oslobođenja tih prostora

od kolonizatora: Španjolske, Portugala i Francuske.

Nažalost, oslobođena zemlja nije značila i oslobođenje mentaliteta koji je i dalje ostao

mentalitet potlačenih i ovisnih. Osim toga, nakon oslobođenja, zemlje Latinske Amerike

karakterizira politička nestabilnost, vlast karizmatskih vojnih vođa, velika uloga vojske,

gospodarska ovisnost o Europi, i kasnije SAD-u. Takvo se stanje proteglo i u 20. stoljeće.

Iako slobodni i u mogućnosti da sami oblikuju svoj put prema naprijed, narodi Latinske

Amerike i dalje ostaju u podređenom odnosu prema Europi i SAD-u.4

Tome u prilog govori i ideja desarrollizma. To je ideja prema kojoj bi bilo dovoljno

slijediti put razvijenih zemalja u ostvarivanju napretka. Takav je način razmišljanja obilježio

pedesete godine 20. stoljeća u Latinskoj Americi. Razvijene su zemlje, prema tom konceptu,

trebale biti primjer u koji se zemlje Latinske Amerike trebaju ugledati i čiji bi razvojni put

trebale slijediti. Trebalo je jedno desetljeće da se uvidi kako se radi o potpunom promašaju i

konceptu koji je neprimjenjiv.5

Govoreći nadalje o kontekstu u kojem nastaje teologija oslobođenja bitno je spomenuti

omjer bogatih i siromašnih. U zemljama Latinske Amerike srednji sloj, koji je za Europu

bitan sloj društva, gotovo i ne postoji. Na temelju prosječnog godišnjeg dohotka po glavi

stanovnika moglo bi se zaključiti da se radi o srednje razvijenim zemljama, ali u stvarnosti je

to daleko od istine. Prava je istina da latinskoameričkom društvu postoje samo dva sloja

društva: jako bogati i jako siromašni.6

1.2. Konferencije u Medelinu i Puebli

Konferencija u Medelinu druga je konferencija latinskoameričkog episkopata.7 Bio je

to pokušaj da se koncilske ideje prevedu na jezik mjesne Crkve. Tada Crkva u svoj govor

uvrštava i govor o oslobođenju. Ema Vesely o tome kaže: „To oslobođenje bilo je shvaćeno

kao cjeloviti razvitak čovjeka i svih ljudi, kao humani i religiozni rast, kao princip zrenja i

kolektivne integracije, kao odgovornost u izgradnji novog društvenog reda.“8

Plodovi ove konferencije uskoro su bili vidljivi kroz dvije pojave, a to su bazične zajednice9 i

teologija oslobođenja.10

Te su dvije pojave usko povezane, isprepletene, te su jedna bez druge

teško razumljive. Prema Emi Vesely teologija oslobođenja je proizašla iz iskustva bazičnih

3 Najpoznatiji je primjer dominikanca Bartolomea de las Casas (1484.-1566.), ali on nije bio usamljen u borbi

protiv tlačenja i iskorištavanja domorodaca. 4 Usp. HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA, Amerika, u: http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=2223

(18.4.2015.). 5 Usp. Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja, 85-88.

6 Dobar prikaz stanja iz sedamdesetih godina donosi Ema Vesely u članku koji prikazuje i društveno-političko

stanje općenito i pojedinačno u svakoj zemlji: usp. Ema VESELY, Crkva u Latinskoj Americi, u: Obnovljeni

život, 34 (1979.) 5, 405-419. 7 Prva je održana 1955. u Rio de Janeiru u vrijeme Međunarodnog euharistijskog kongresa.

8 Ema VESELY, Crkva u Latinskoj Americi, 424.

9 Bazične zajednice su skupine koje se sastoje od manjeg broja ljudi koji se tjedno okupljaju oko Božje riječi.

Članovi su pretežno iz siromašnih slojeva. Sažeto govoreći imaju tri oznake: evangelizam, zajedništvo i

borbenost. Usp. Gaicomo CANOBBIO (ur.), Bazične zajednice, u: Mali teološki leksikon, Zagreb, Kršćasnka

sadašnjost, 2002., 44. Bazične zajednice vrlo su slične, u segmentima identične, Neokatekumenskom putu. 10

Usp. Ema VESELY, Crkva u Latinskoj Americi, 425-426.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=2223


90

zajednica i dubokog uvjerenja da Bog ne želi da narod živi u ropstvu grijeha, bijede i

siromaštva.11

Konferencija u Puebli, jedanaest godina nakon Medelina, bila je prilika da se sagleda

sve što je učinjeno u proteklom razdoblju i da se na temelju toga, uzimajući u obzir i

novonastale društvene i političke prilike, osmisle nove smjernice za život Crkve. Oduševljenje

koje je izazvao Medelin s vremenom je splasnulo. Stvoreni su uvjeti za jasnije promišljanje o

svim problemima koji su s vremenom i društvenim promjenama nastali.12

2. Teologija oslobođenja Gustava Gutiérreza

2.1. Osoba Gustava Gutiérreza

Gustavo Gutiérrez je teolog, član Reda braće propovjednika. Rođen je u Limi (Peru) 8. lipnja

1928. Zaređen je za svećenika 1959. godine. Prije ređenja završio je medicinu na Peruanskom

nacionalnom sveučilištu u Limi. Filozofiju i psihologiju studirao je u Louvainu (Belgija), a

teologiju na Katoličko sveučilištu u Lyonu i na Gregorijani u Rimu. Doktorirao je 1985.

godine u Lyonu. Gutiérrez se smatra utemeljiteljem teologije oslobođenja.13

João Batista Libânio za Gutiérreza će reći: „Njegova je najveća vrijednost u tome što

je s druge strane Oceana otvorio novu struju u teologiji koja je do tada bila isključivo pod

europskom hegemonijom.“14

2.2. Teologija kao kritičko razmišljanje

Teologija oslobođenja prvenstveno želi biti mudrost koja crpi svoje nadahnuće iz iskustva

Boga u siromasima. Uz to ona vrednuje pučku religioznost kao teološki izvor. Za Gutiérreza

je upravo iskustvo pučke pobožnosti jako bitno. Vidljivo je to i u njegovim tekstovima koji

obiluju primjerima iz iskustva s narodom. Ti primjeri u kojima prosijeva religiozna mudrost

trajni su izvor inspiracije za teologa.15

Zanimljivo je primijetiti da Gutiérrez razmišlja o teologiji kao kritici prakse. Teologija

bi bila ta koja dolazi aposteriori i kritički se osvrće na praksu Crkve i društva u odnosu na

Božju riječ kojoj su odgovorni i koja im predstavlja izazov. U tom smislu on piše: „Teološko

bi razmišljanje, dakle, moralo nužno biti kritika društva i Crkve jer su i Crkva i društvo

pozvani i poticani riječju Božjom.“16

Gutiérrez polazi od stanja u kojem se Crkva nalazi dok naviješta Božju riječ. Dok se

jedne strane naviješta evanđeosku poruku, s druge strane svojim se stilom života suprotstavlja

tom istom navještaju. Teologija u tom slučaju ne treba biti ona koja će opravdavati takvo

ponašanje Crkve kako se to često događa. Teologija treba imati pročišćavajuću ulogu – uvijek

vjerna Božjoj riječi i istovremeno osjetljiva na stanje i potrebe Crkve.

Rosino Gibellini to sažima ovako: „ Ovdje je teologija strogo shvaćena kao drugi čin,

koji pretpostavlja prvi čin, o kojem se razmišlja. Istinska kršćanska teologija uvijek je drugi

11

Usp. Ema VESELY, Teologija oslobođenja. Postanak, razvoj, dvojbe, u: Obnovljeni život, 41 (1986.) 1, 23. 12

Usp. Isto, 424. 13

Usp. ENCYCLOPÆDIA BRITANNICA, Gustavo Gutiérrez, u:

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/249944/Gustavo-Gutierrez (18.4.2015.). 14

João Batista LIBÂNIO, Gustavo Gutiérrez, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2005., 5. 15

Usp. Isto, 9. 16

Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja, 17.

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/249944/Gustavo-Gutierrez


91

čin, koji pretpostavlja prvi čin: ona je – prema klasičnoj anselmovskoj formulaciji – fides

querens itellectum; teološko shvaćanje koje pretpostavlja vjeru, iskustvo vjere, duhovnost, sve

u svemu, kao prvi čin.“17

U pokušaju da budemo jasniji moramo se kratko zaustaviti na samoj teologiji kao

takvoj. Teologija je, kao znanost, uvijek stvari misli u nekim idealnim kategorijama i te nam

se idealne kategorije često čine dalekima od stvarnosti. Ipak, napustiti te kategorije vodi u

veliku opasnost banalizacije i popuštanja vremenu. Trajni zadatak teologije treba biti da ideal

evanđelja prevodi na jezik suvremenog čovjeka. Biti manje idealistična (apstraktna) za

teologiju bi značilo iznevjeriti temelj na kojem je građena. U konačnici samo na način

očuvanja ideala teologija može biti ono što Gutiérrez kaže o teologiji oslobođenja koju

definira kao kritičko razmišljanje o kršćanskoj praksi u svjetlu Božje riječi.18

A jasno nam je

da je kritika nemoguća bez ideala s kojim bi uspoređivala stanje stvari.

U zaključku ovog dijela ostaje pitanje o aktualnosti teologije oslobođenja danas. U

odgovoru na to pitanje poslužit ćemo se citatom Branka Sekulića koji kaže: „Prema mojem

osobnom sudu ona danas jasno dešifrira problematiku suvremenog svijeta: podjelu prema

društveno – ekonomskom položaju i rastući antagonizam među klasama, te pokušava

povratkom na same korijene svetopisamskih istina pružiti ruku što većem broju duša kako bi

solidarnost i pomirenje među ljudima konačno mogli početi krčiti svoj put prema obnovi u

svjetlu Božje poruke koja je ljubav i mir. Ovaj proces je bio, a na neki način još uvijek jest,

dug i bolan.“ 19

2.3. Novo prisuće siromašnih

Za početak razmišljanja o siromašnima u Gutiérrezovoj Teologiji oslobođenja najbolje je

početi od sintagme 'novo prisuće'20

koja govori o procesu proboja siromašnih, onih koji su bili

'odsutni' iz društva i povijesti.21

Definirajući pojam 'odsutni' Gutiérrez kaže: „Pod 'odsutni'

podrazumijevam – koji su bili od male ili nikakve važnosti i bez prilike da daju izraza svojem

u trpljenju, svojem drugarstvu, svojim planovima, svojim nadama.“22

Svoj izvor teologija oslobođenja pronalazi u 'novom prisuću odsutnih' koje se dogodilo

polovicom prošloga stoljeća. Društvena skupina 'siromašnih' koja je do tada bila neprimjetna

dolazi u centar pažnje. Bitno je naglasiti da to 'novo prisuće' ne znači uključivanje siromašnih

u društvo na način da se osvijesti potreba solidariziranja i brige za one koji su lošijeg

materijalnog stanja. Ta nova prisutnost je prije svega priznavanje ljudskog dostojanstva

siromašnima. To znači da siromašni nisu samo siromašni, tj. ljudi bez materijalnih sredstava, i

da to iscrpljuje njihov život. Siromašni tvore cijeli jedan svijet, kulturu, koja ima mnoge

posebnosti. Drugačije rečeno, biti siromašan ne znači da sve činim kao i drugi ljudi, ali bez

17

Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999., 351. 18

Usp. Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja, XXXII. 19

Branko SEKULIĆ, Novo prisuće: siromaštvo u Gutiérrezovoj teologiji oslobođenja, u: Nova prisutnost, 9

(2011.) 1, 115. 20

Novo prisuće je pomalo arhaičan izraz i smatram da bi izraz 'nova prisutnost' bio više u duhu modernog

hrvatskog jezika. Ja sam ipak ostavio izraz u obliku u kojem sam ga pronašao u knjizi da ne bi došlo do zabune.

Tim izrazom želi se izreći prisutnost onih koji do tada nisu bili dio društva. To su ljudi koji su iz različitih

razloga isključeni i marginalizirani, oni čija se prisutnost nije primjećivanla. Njihov proboj u društvo naziva se

'novo prisuće/nova prisutnost'. 21

Usp. Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja, XVIII. 22

Isto, XVIII.


92

materijalnih sredstava. Biti siromašan znači sve činiti na drugačiji način, na način siromašnih:

i ljubiti, i moliti, i misliti, i živjeti svakodnevicu.23

Takvo razumijevanje vodi nas prema boljem uočavanju težine problema. Vodi nas

istovremeno i prema uočavanju složenosti svijeta siromašnih za kojeg Gutiérrez kaže: „Svijet

siromašnih jest svemir u kojem je društveno-gospodarski aspekt temeljan, ali ne i

sveobuhvatan. U biti, siromaštvo znači smrt: nedostatak hrane i doma, nemogućnost

prikladnog zadovoljenja zdravstvenih i obrazovnih potreba, izrabljenost radnika, stalna

nezaposlenost, nedostatak poštivanja čovjekova dostojanstva i neopravdana ograničenja

osobne slobode na razini izražavanja vlastite osobnosti, politike i religije.“24

Težina riječi 'smrt' na koju nailazimo u ovom tekstu zahvaća našu pozornost i uvodi u

samo središte problema. Biti siromašan znači smrt u onom fizičkom smislu jer siromah nema

mogućnost zadovoljenja svakodnevnih potreba za hranom. Još gora je smrt ljudskog

dostojanstva koja se događa u nemogućnosti zadovoljenja svih ostalih potreba koje se u

našem dijelu svijeta uzimaju za normale.

Siromaštvo promatrano ovako postaje prostor zarobljenosti, ropstva tjeskobi i

nesigurnostima svakodnevnog života koje ne dopuštaju rast čovjekova duha. Zamišljati

siromašne isključivo kao one čiji je život sveden na brigu oko materijalnih dobara duboko

nagrđuje sliku siromaha, a s tim i dubinu problema siromaštva. Tu se radi o nemogućnosti

postizanja slobode duha kojom se toliko hvali suvremeno društvo.25

To u konačnici znači da rješenje problema siromaštva nije samo u osiguravanju

dovoljnih materijalnih sredstava za život. Rješenje problema može biti samo u oslobođenju od

takvog stanja. Prema Gutiérrezu postoje tri vrste oslobođenja. Prvo je oslobođenje od

društvenih stanja potlačenosti, tj. oslobođenja za koje je nužna promjena društvene

paradigme.26

Dok god je društveni sustav takav da tolerira ljude na rubu društva ne postoji

mogućnost oslobođenja. Drugo oslobođenje zahtjeva osobni preobražaj kojemu je cilj stanje

duboke unutrašnje slobode.27

Čak i kad društvo postigne visoku razinu slobode mnogi ostaju i

dalje zarobljeni. To je problem koji je vrlo aktualan u svim zemljama koje su dugo bile u

nekoj vrsti podređenog položaja. Mentalitet ljudi stoljećima oblikovan u takvom društvenom

uređenju teško dostiže unutarnju slobodu koja je tako potrebna na putu oslobođenja.

„I konačno, postoji oslobođenje od grijeha, koje napada najdublje korijene svakog

ropstva; jer grijeh je raskidanje prijateljstva s Bogom i drugim ljudskim bićima, pa se stoga i

ne može drugačije iskorijeniti osim po nezasluženoj otkupiteljskoj Gospodinovoj ljubavi koju

primamo vjerom, a u zajedništvu s drugima.“28

Možemo jasno na kraju zaključiti da je oslobođenje od grijeha početak i vrhunac puta

oslobođenja. Grijeh je zapravo u temelju svakog društvenog poretka koji isključuje pojedinca

ili skupinu ljudi, a grijeh je i temelj svake osobne zarobljenosti. Oslobođenje koje smo

postigli u Kristu mora biti vidljivo i u organizaciji društva i u slobodi pojedinca. Naviještati

Krista kao osloboditelja, a istovremeno ustrajati u očuvanju struktura koje porobljavaju izdaja

je navještaja utjelovljene Riječi.

23

Usp. Isto, XX. 24

Isto, XX. 25

U želji da bolje razumijemo tu situaciju trebalo bi zamisliti život u prostoru bez kulture na koju smo navikli,

bez mogućnosti izražavanja vlastitog mišljenja. I to djelomično zbog porobljivača, ali i zbog neznanja koje

onemogućuje jasno izražavanje. A opet u temelju svega je osnovna nemogućnost slobode (dokolice) iz koje se

rađa razmišljanje i misao budući da su siromasi trajno zarobljeni težinom i problemima stanja u kojem se nalaze. 26

Usp. Gustavo GUTIÉRREZ, Teologija oslobođenja, XLVII. 27

Usp. Isto, XLVII. 28

Isto, XLVII.


93

Iz ovog zaključka jasnijom nam postaje naša uloga u procesu oslobođenja siromašnih. A ta se

uloga ne može svesti na solidarnost i milostinju. Briga za siromašne mora postati prvenstveno

briga za njihovu integraciju u društvo. To nije moguće bez zadovoljenja njihovih materijalnih

potreba, a još manje bez našeg prihvaćanja.29

Zaključak

Teško je govoriti o siromaštvu, a ne biti siromašan i sam. Postoji uvijek opasnost da sve

ostane na govoru. Teologija oslobođenja ne želi takav govor. Ona polazi od prakse Crkve i

prakse ljudi u društvu i uspoređuje tu praksu s riječju Božjom. Na taj način ona želi izbjeći

opasnost govora koji ostaje samo govor.

To je poziv i svima nama koji često govorimo o siromaštvu, koji se čak, kao redovnici,

i zavjetujemo na siromaštvo. Primijeniti metodu teologije oslobođenja na same sebe je izazov

i poteškoća. Istovremeno to je i prilika da preispitamo svoj odnos prema dobrima koja

posjedujemo ili prema dobrima koja posjeduju nas. Iskreno preispitivanje može biti put do

oslobođenja koje nam je svima potrebno.

Materijalno siromaštvo koje vlada u zemljama Latinske Amerike može se vrlo lako

usporediti sa siromaštvo smisla koje vlada na Zapadu kojega smo i mi dio. I na Zapad je

primjenjivo trostruko oslobođenje: oslobođenje od nepravednih društvenih odnosa, nutarnje

oslobođenje svakog pojedinca i kao vrhunac oslobođenje od grijeha kao izvora svake

zarobljenosti. Svijest i metoda koju donosi teologija oslobođenja mogu biti dobar put prema

pronalaženju smisla kako u društvu tako i u životu svakog pojedinca.

Kako bismo do kraja ostali vjerni teologiji oslobođenja moramo još naglasiti da ona

nikad ne ostaje samo na teoretiziranju i nikad ne ostaje samo na duhovnoj razini. Teologija

oslobođenja uvijek traži aktivno i javno zauzimanje za vrijednosti Evanđelja. Kritika koju

teologija oslobođenja upućuje Crkvi i društvu uvijek kreće upravo od te dimenzije aktivnog

zauzimanja. Jer i Crkva i društvo su dužni promicati prvu dimenziju oslobođenja. To znači da

Crkva ne može sebe ograničiti na čovjekov duh nego mora skrbiti o cijelom čovjeku. Zbog

toga je politika shvaćena kao djelatnost koja teži uređenju pravednog društva jedna od zadaća

Crkve, a siromasi u tom zauzimanju Crkve moraju imati posebno mjesto. Bez takvog

angažmana Crkvi prijeti opasnost da postane sama sebi svrhom stvarajući unutar svojih

struktura idilične krajeve za romantičarske duše koje smisao života pronalaze u životopisnim

odorama i ceremonijalu.

Neophodan je zato izlazak na periferije društva, ali i izlazak na periferije Crkve gdje

žive stvarni ljudi sa stvarnim problemima. To su oni potrebni radosne vijesti koja oslobađa i

daje smisao. To su oni potrebni našeg razumijevanja i prihvaćanja. To su u konačnici oni u

čijim smo licima pozvani prepoznati Krista.

Literatura

CANOBBIO, Gaicomo (ur.), Mali teološki leksikon, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2002.

ENCYCLOPÆDIA BRITANNICA, http://www.britannica.com//.

GIBELLINI, Rosino, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, 1999.

29

Usp. Josip GRBAC, Teologija oslobođenja i opredjeljenje za siromašne, u: Bogoslovska smotra, 54 (2014.) 3,

548.

http://www.britannica.com/


94

GRBAC, Josip, Teologija oslobođenja i opredjeljenje za siromašne, u: Bogoslovska smotra, 54 (2014.)

3, 537-558.

GUTIÉRREZ, Gustavo, Teologija oslobođenja, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1989.

HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA, http://www.enciklopedija.hr//.

LIBÂNIO, João Batista, Gustavo Gutiérrez, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2005.

SEKULIĆ, Branko, Novo prisuće: siromaštvo u Gutiérrezovoj teologiji oslobođenja, u: Novo prisuće,

9 (2011.) 1, 109 – 135.

VESELY, Ema, Crkva u Latinskoj Americi, u: Obnovljeni život, 34 (1979.) 5, 404 – 443.

VESELY, Ema, Teologija oslobođenja. Postanak, razvoj, dvojbe, u: Obnovljeni život, 41 (1986.) 1,

18-41.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=2223


95

IMPLIKACIJE KENOTIČKE TEOLOGIJE HANSA URSA VON

BALTHASARA U SHVAĆANJU SIROMAŠTVA Implikacije kenotičke teologije Hansa Ursa von Balthasara u shvaćanju siromaštva (Marko Pavlinović)

Marko PAVLINOVIĆ, OP, 3. god. FTS

Uvod

Kao uvod u implicitnu Balthasarovu kenotičku teologiju, koristim se mišlju Martina Bubera,

filozofa židovske provenijencije (19./20. st.), koji je u svom spisu „Ja i Ti“ kroz kategorije

dijaloga pokušao artikulirati ljudsku egzistenciju. Za njega Ja kao ja ne postoji samo po sebi,

nego samo u dvije osnovne riječi koje čine odnos, a to su parovi riječi: Ja – Ti i Ja – Ono.

Ako je uistinu tako, onda je čovjek kao takav bitno biće odnosa. Za Bubera pak

istinski odnos je odnos ljubavi, neposrednosti, koji obuhvaća cjelovitost osobe, a to je odnos

Ja – Ti. Naspram tome, odnos Ja – Ono znači odnos subjekta prema objektu koji priječi

istinski susret Ja – Ti i koji je kao takav monolog, a ne dijalog. Stoga ako je čovjek stvorenje

koje neposredno proizlazi iz bitka Božje ljubavi, Boga koji je i sam u sebi odnos jer je

trojstven, tada „Ja nastajem u dodiru sa Ti, te postajući Ja, Ja govorim Ti“.1

Ja – Ti odnos u Presvetom Trojstvu je odnos vječnog sebedarja koji se događa u

ljubavi. Božanske osobe su u potpunosti upućene jedna na drugu i tvore međusobno jedinstvo

ljubavi koja između njih kruži (lat. circumincessio, grč. perichòresis), što je možda najzornije

prikazano u Rubljovoj ikoni Presvete Trojice.2 Tu dolazi do međusobne kenoze, ispražnjenja,

osiromašenja što Balthasar označava izrazom „Nad-smrt“ gdje apsolutna Božja ljubav nestaje

u Drugom3 kako bi Drugi mogao nastati po „vječnom rađanju“ (Meister Eckhart). Ta prvotna

kenoza u Bogu (imanentno Trojstvo) uvjet je mogućnosti razumijevanja Božje kenoze u

vremenu (ekonomijsko Trojstvo) koja se događa u Sinovom utjelovljenju sve do smrti na

križu i silasku nad pakao, što je najradikalniji izraz Božjeg siromaštva. Prema Balthasaru

utjelovljenjem Sina Božjega začinje se božanska teodrama na pozornici svijeta koja svoj

vrhunac doseže u Isusovoj smrti na križu gdje dolazi do potpunog ispražnjenja, osiromašenja

kako bi se dogodilo otkupljenje u iskustvu „druge smrti“.4

Kako bi mogli doprijeti u bit Balthasarove kenotičke teologije, neophodno je učiniti

nekoliko uvodnih koraka koji će joj utrti put u bolje razumijevanje. Tako će se nakon prvog

poglavlja o Balthasarovim biografskim crtama u drugom poglavlju govoriti o Balthasarovoj

teologiji transcendentala, da bi se u trećem poglavlju prešlo na govor o Balthasarovoj

kenotičkoj teologiji, pod kojim će se obraditi sam pojam kenoze te ideja kenoze u

Balthasarovoj teologiji promatrana u kontekstu događaja Velikog petka i Velike subote.

1 Martin BUBER, Ja i ti, Beograd, Vuk Karadžić, 1977., 15.

2 Usp. Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra, 84

(2014.) 3, 466. 3 Usp. Nikola TURKALJ, Kenoza križa u teološkoj misli Hans Urs von Balthasara, u: Studia lexicographica, 7

(2013.) 1, 138. 4 Usp. Hans Urs von BALTHASAR, Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega

Spasitelja, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., 143-144.

Implikacije kenotičke teologije Hansa Ursa von Balthasara u shvaćanju siromaštva (Marko Pavlinović)

96

1. Biografske crte Hansa Ursa von Balthasara5

Hans Urs von Balthasar (1905.-1988.), švicarski katolički svećenik, slovi kao jedan od

najvažnijih i najutjecajnijih teologa dvadesetog stoljeća. Iako nije nikad bio sveučilišni

profesor, njegov opus obiluje bogatim teološkim radom, što ga čini autorom oko sto knjiga i

više stotina znanstvenih članaka.

Studirao je na sveučilištima u Beču, Berlinu, i Zürichu, pri čemu je 1928. god. dovršio

doktorsku dizertaciju pod nazivom Povijest eshatološkog problema u modernoj njemačkoj

literaturi te time postigao doktorat iz njemačke književnosti. Ubrzo nakon toga, te iste godine,

pristupa Redu družbe Isusove. Nakon studija filozofije i teologije, biva zaređen za svećenika

1936. godine. Balthasarovo opsežno i svestrano teološko djelo obilježeno je trima poticajima:

modernom zapadnom kulturom, istočnim crkvenim ocima i mističnim iskustvom Adrijane

von Speyer. Papa Ivan Pavao II imenovao ga je kardinalom, ali je umro dva dana prije

primanja kardinalske časti, 26. lipnja 1988. god. u Baselu.

Njegova glavna djela su: Slava (Herrlichkeit, 1961-1969.), Teodrama (Theodramatik,

1973-1983.) i Teologika (Theologik, 1985-1987.). Na hrvatskom jeziku pronalazimo sljedeće

naslove: Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja

(Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993.); Samo je ljubav vjerodostojna (Zagreb, K. Krešimir,

1999.); Cjelina u odlomku: vidovi teologije povijesti (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2012.);

Istina je simfonična: vidovi kršćanskoga pluralizma (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010.);

Krunica – marijanska molitva i spas svijeta (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1990.);

Svećenička duhovnost (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010.) itd.

2. Balthasarova teologija transcendentala

Za razumijevanje Balthasarove kenotičke teologije potrebno se, barem ukratko, osvrnuti na

neke bitne naglaske njegove tzv. teologije transcendentala koju donosi u svoja tri glavna

djela: Slava, Teodrama i Teologika. Kao što stoji u samom nazivlju teologije, ona se oblikuje

prema transcendentalima bitka (lijepo, dobro i istinito), a svoj izvor pronalazi u trojstvenoj

teologiji. Ta tri djela čine hermeneutski ključ njegove teologije po kojem iščitavamo njegovu

cjelokupnu teološku misao.

U djelu Slava, koje upućuje na transcendental lijepoga (estetska teologija), Balthasar

razvija svojevrsnu apologetiku znakova prema kojoj je Isus donosilac istine koja nadilazi

ljudsko shvaćanje, no koja biva vjerodostojna na temelju znakova (čudesa i proroštva) kroz

koje se izvanjski potvrđuje transcendentalna istina. Na temelju toga, Balthasar predlaže

apologetiku lika (njem. gestalt), prema kojoj znakovi impliciraju na lik (implicitna

kristologija) koji postaje ne samo vjerodostojnim, nego i vidljivim zbog sjajne ljepote kojom

zrači6, a to je Kristov lik, kao „Božju egzegezu“, „vidljiv izraz nevidljivog Boga“, koji „u

svojoj sjajnoj i samouvjerljivoj objektivnoj očevidnosti, rađa subjektivnu očevidnost vjere kao

jedno ʻdati-se-obuzetiʼ, ʻdati-se-ugrabitiʼ, pred kojim ustreperi cijelo biće i stvara ʻskladʼ s

Bogom“.7 Dakle, Bog ne objavljuje samo božansku istinu, već objavljuje i svoju slavu (hebr.

5 Usp. Hans Urs von Balthasar, u: http://www.ignatius.com/promotions/balthasarbooks/balthasarbooks.asp (21.

IV. 2015.). 6 Usp. Franjo TOPIĆ, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara, u: Ivica RAGUŽ (prir.),

Za tragovima Božjim. Teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, Offset

Markulin, 2007., 255-259. 7 Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999., 244.

http://kbf-test.zaki.com.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&action=search&currentPage=1&searchById=1&sort=0&fid0=1&fv0=Balthasar%2c+Hans+Urs+von&spid0=1&spv0=balthasar&selectedId=113049660

http://kbf-test.zaki.com.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&action=search&currentPage=1&searchById=1&sort=0&fid0=1&fv0=Balthasar%2c+Hans+Urs+von&spid0=1&spv0=balthasar&selectedId=113048785

http://www.ignatius.com/promotions/balthasarbooks/balthasarbooks.asp


97

kabod, lat. doxa) što omogućava kršćansko estetsko iskustvo Boga. Isus Krist kao lik (gestalt)

upućuje na otajstvo unutarbožanskog nad-lika, na Trojstvo kao apsolutnu ljubav.8

U djelu Teodrama, koje upućuje na transcendental dobroga, Balthasar tematizira

Božju ekonomiju u svijetu, koja se može razumjeti samo iz konteksta Božjeg djelovanja,

događanja, drame. Božanska drama se odvija na pozornici svijeta između Boga kao

beskonačne slobode i čovjeka kao konačne slobode, gdje Krist kao „arhetipski glumac“

izvršava svoje poslanje koje mu je Otac namijenio. Sin svojom poslušnošću sve do

"ispražnjenja“ izvršava Očev plan spasenja, dok Duh Sveti iznutra pokreće već zamršenu

dramu poslanjem Sina i vodi je raspletu. Teodrama svijeta ujedno je i trojstvena drama koja se

ostvaruje snagom unutarbožanskih izlaženja (imanentno Trojstvo) što je uvjet mogućnosti

kenoze Sina u utjelovljenju i smrti na križu. Božja imanetnost u teodrami svijeta osigurava da

se Bog ne izgubi u njemu, već ga nadilazi otkrivajući se u otajstvenom obliku.9

U djelu Teologika, koje upućuje na transcendental istinitog, Balthasar donosi

zaključne sinteze i metodološka razmišljanja s obzirom na prethodna dva djela: Slava

Gospodnja i Teodrama. Vodeći biblijski motiv toga djela temelji se na Ivanovom evanđelju:

„Ja sam istina“ (Iv 14, 6). Isus – Riječ koja je tijelom postala donosi istinu u određenom

povijesnom trenutku i svjedoči za nju, „on je tumač Očeve istine, ali ujedno je i sam tumačen

od Duha, koji uvodi u svu istinu, bilo tumačeći križ i uskrsnuće Sina bilo čineći od tumačenja

Sina „beskonačno tumačenje“ kroz stoljeća“.10

3. Balthasarova kenotička teologija

3.1. Kratko teološko pojašnjenje pojma „kenoze“

Pojam „kenoza“ je kristološki pojam koji obuhvaća više teoloških tradicija i različitih

tumačenja, stoga ćemo pokušati u kratkim crtama izložiti neke bitne naglaske samoga pojma

koji su važni za kontekst naše teme.

Ključan biblijski tekst za razumijevanje kristološkog pojma kenoze nalazi se u tzv.

kristološkom himnu – Fil 2, 6-11 gdje se za Isusa Krista veli da je oplijenio samoga sebe (grč.

heautòn ekénosen), uzevši ljudsko obličje te poslušan Ocu do smrti na križu. Stoga kenoza

označava „opljenu“ samoga sebe, „ispražnjenje“, „osiromašenje“, „svlačenje“, koju je

ostvario Sin Božji ušavši u ljudsku povijest, do iskustva smrti na križu. Ona je slobodni izbor

vječnoga Sina Božjega da postane čovjekom i da tako živi „solidarnost“ s drugim ljudima.

Sinovljeva solidarnost u kenozi označava utjelovljenje u slabost, u propadljivost, smrtnost

koje ga čine bliskima nama da bi ga mogli nasljedovati.11

V. Loski će reći da je kenoza „način

postojanja božanskih osoba poslane u svijet, u kojoj se ispunja volja zajednička Trojstvu

kojemu je Otac izvor“.12

Uz to valja naglasiti kako pri tumačenju pojma kenoze valja strogo

paziti da pod time ne mislimo na promjenu biti ili čak na razbožanstvenjenje Boga.13

Suvremena kristološka misao (K. Kitamori, J. Moltmann, E. Jüngel, H. U. von

Balthasar), posebno važna za naš kontekst govora o kenozi, u događaju križa (teologija križa)

„pokušava istražiti ponorne dubine ʻsilaskaʼ Božjega Sina a s njime, u stanovitu smislu, i

8 Usp. Isto, 242-247.

9 Usp. Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća, 247-252.

10 Isto, 253.

11 Usp. G[iovanni] I[AMMARRONE], Kenoza, u: Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2009., 485-487. 12

Vladimir LOSKI, Mistična teologija istočne Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001., 188. 13

Usp. Walter KASPER, Bog Isusa Krista. Tajna trojedinog Boga, Đakovo, Tisak, 2004., 289.


98

cijeloga Trojstva, u najdublje i najmračnije prostranstvo i iskustvo ljudskoga, doživljavajući u

njemu najradikalniji izraz Božje ʻsuosjećajneʼ ljubavi“.14

3.2. Ideja kenoze u Balthasarovoj teologiji

Iako švicarski teolog ne govori sustavno o kenotičkoj teologiji, ipak ona implicitno prožima

njegovu bogatu teološku misao jer je bitno kristološki koncentrirana, posebice u teologiji

križa. U liku Isusa Krista otkrivaju se u punini vlastitosti bitka lijepo, dobro i istinito (o čemu

smo više govorili u prvom poglavlju) što upućuje Boga kao darivatelja koji izlazi iz sebe kako

bi se dao čovjeku. U božanskoj kenozi, u teodrami svijeta, darujući bitak pogađa čovjeka

svojom ljubavlju i izaziva ga da izađe iz sebe i spozna svoj bitak. Božji bitak darujući se

čovjeku otkriva svoje bogatstvo ali i siromaštvo, „on je bogat jer posjeduje puninu bez

ograničenja te siromašan, jer se daruje konačnim bićima“.15

Božje učovječenje, što znači Božju kenozu, Balthasar tumači kao trojstveno

samopredanje, što se čini kao Božja nemoć ili siromaštvo, ali se upravo u tome otkriva Božja

moć, njegovo Gospodstvo i slava. Promatrajući Boga Oca u Starom zavjetu, Bog se objavljuje

kao „bezuvjetna moć“, dok u Novom zavjetu Bog se objavljuje kao bezuvjetna ljubav, čija se

suverenost ne očituje u držanju vlastitog (Stari zavjet), već u njegovu napuštanju, tako da tu

uočavamo dijalektičko – paradoksalnu napetost između moći i nemoći, između bogatstva i

siromaštva.16

Upravo po kenozi Kristovoj „očituje se unutarnja tajna ljubavi Božje, koji u

samome sebi „jest ljubav“ (1 Iv 4, 8), i stoga trojedin“.17

Učovječenje kao takvo svrhovito je

usmjereno prema križu gdje pronalazi svoju puninu u potpunom „ispražnjenju“.18

Križ tako

postaje najradikalniji izraz vječnog sjaja Božje trojedine ljubavi. Po tome, „križ nije samo

konzekvencija zemaljskog nastupa Isusova, nego svrha učovječenja; on nije nešto pridošloga,

nego smisleni cilj pojave Krista, na što je sve drugo usmjereno kao na svoj cilj. Bog ne bi

uistinu postao čovjekom, da nije ušao u sav ponor i moć smrti. To pak znači da mi bît

bogosinovstva Isusa Krista, u krajnjoj liniji, moramo misliti ne polazeći od njegova vječnog i

vremenitog rođenja, nego od njegove smrti na križu“.19

Na sličan način, mogli bismo zajedno

s M. Lutherom reći „in Christo crucifixo est vera theologia et cognitio Dei“.

Kao pretpostavku za razumijevanje Sinovljeve kenoze usmjerene križu, Balthasar

govori o „prakenozi“ u samom Bogu, što označava kao jednu „Nad-smrt“ „budući da ona tek

u izručivanju vlastitoga uzima ozbiljno drugotnost Drugoga, i tek kad upravljenost na samoga

sebe u njoj nestane, biva moguće da se Drugi uzdigne u sebi samom“.20

Upravo u dinamici

nestajanja i nastajanja u trojstvenom Bogu osigurava se bivstveno jedinstvo Božje u kruženju

u ljubavi. U toj dinamici samoprepuštanja, davanje sebe drugom u potpunosti da bi Drugi

mogao nastati po vječnom rađanju, pokazuje se svojevrsna drugotnost u Bogu jer su božanske

osobe kenotički upućene jedno na drugo. Taj odnos božanskih osoba Balthasar naziva

„uzajamnim krvarenjem“: „U tom Božjem uzajamnom krvarenju, koje je njegov krvotok,

temelj smrti nalazi se posvema u Bogu (…) Samo zato jer su bol i smrt u Bogu samome, i to

14

G[iovanni] I[AMMARRONE], Kenoza, 487. 15

Ivica RAGUŽ, Meta-metafizika Hansa Ursa von Balthasara i Jean-Luca Mariona, u: Ivica RAGUŽ (prir.), Za

tragovima Božjim. Teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Đakovo, Offset Markulin,

2007., 294. 16

Usp. Hans Urs von BALTHASAR, Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega

Spasitelja, 14-20. 17

Hans Urs von BALTHASAR, Samo je ljubav vjerodostojna, Zagreb, K. Krešimir, 1999., 58-59. 18

Usp. Hans Urs von BALTHASAR, Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega

Spasitelja, 10-14. 19

Walter KASPER, Bog Isusa Krista. Tajna trojedinog Boga, 289. 20

Nikola TURKALJ, Kenoza križa u teološkoj misli Hans Urs von Balthasara, 138.


99

kao tekući oblik ljubavi, on može pobijediti smrt i bol po svojoj smrti i uskrsnuću… Bol i

smrt nisu nadvladani pomoću neke vječne nepromjenjivosti Bića, nego zato što su vječni izraz

njegove slave, snagom njegove apsolutno slobodne volje“.21

Iz ove pretpostavke „Nad-smrti“

u Bogu, postaje nam jasna uzročnost Isusovog povijesno-spasenjskog djela u liku patnje i

smrti na križu, u drami Velikog petka i Velike subote.

3.2.1. Veliki petak

Prema Balthasaru, kao što već rekosmo, čitav Isusov život valja shvatiti kao put prema križu,

što pripada događaju Velikog petka. Tim događajem „ne samo da svijet Božjim posredstvom

dolazi do svojega cilja (soteriologija), nego sam Bog s obzirom na izgubljenost svijeta postiže

svoju najpotpuniju objavu i proslavu (teologija, doksologija).“22

Kao uvertira tom događaju, već sama Isusova molitvena borba na Maslinskoj gori koja

kao isključivi predmet ima privolu Očevoj volji, izražava apsolutnu poslušnost Ocu koja

kulminira u najsramotnijoj smrti, smrti na križu. Krist kao Sluga Božji s punom je namjerom

od Oca predan smrti, učinivši ga grijehom i prokletnikom Božjim. Tako križ postaje

„izvršenje Božjega suda nad grijehom (2 Kor 5, 21), kojega Sin preuze u sebe, iznese na

vidjelo i pretrpi (…) da bi tako mogao ʻosuditi grijeh u svojem tijeluʼ (Rim 8, 3).“23

Krist koji je bezgraničnom ljubavlju Božjom preuzeo na sebe grijehe svijeta, postavši

grijehom i prokletstvom umjesto nas u svojoj kenozi, napuštenosti od Oca sve do smrti na

križu, „potvrđuje misao da grijeh, zlo mora biti ograničeno i konačno i da će i ono naći

svršetak u ljubavi koja ga obuhvaća“.24

Križ je tako mjesto najradikalnije Božje kenoze koja

se na poseban način očituje Isusovo u Isusovom smrtnom pokliku: „Bože moj, Bože moj zašto

si me ostavio?“ (Mk 15, 34), koja nas vodi do iskustva „druge smrti“25

, u događaju Velike

subote.

3.2.2. Velika subota

S obzirom na „smrt koja je u svijet došla ʻpo grijehuʼ (Rim 15, 45), koja je po sredini razbila

sliku ljudskog bića kakvog si je Bog predočio (…), nužno središte obnoviteljskog čina mora

biti upravo ta pukotina: smrt, podzemlje, izgubljenost u napuštenosti od Boga“.26

Ta pukotina

predstavlja šeol, što Balthasar označava kao Isusov put k mrtvima.

Taj put, koji vodi u šeol, švicarski teolog tumači u pasivnom i kenotičkom smislu, kao

solidarnost s mrtvima, gdje Isus izvršava Očevu spasonosnu volju.27

Šeol kao obitavalište

mrtvih je mjesto tame, šutnje, zaborava, potpune samoće gdje je duša lišena svakih odnosa,

odakle nema povratka. „I Krist je nakon svoje smrti sišao tamo“28

, postavši mrtav s mrtvima.

„Taj silazak u ʻdonji svijetʼ, prema Augustinu, u usporedbi s nebom se već može označiti kao

neki infernum (pakao)“29

. Prema Tomi, taj silazak je nužan, no ne poradi Isusovih manjkavih

21

Isto, 140. 22

Hans Urs von BALTHASAR, Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega

Spasitelja, 6. 23

Isto, 94. 24


Usp. Nikola TURKALJ, Kenoza križa u teološkoj misli Hans Urs von Balthasara, 146. 26

Hans Urs von BALTHASAR, Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega

Spasitelja, 4-5. 27

Usp. Isto, 136. 28

Usp. Isto, 131-132. 29

Isto, 134.


100

muka na križu, nego zbog preuzimanja svih grešničkih nevolja da bi u konačnici „mrtvi čuli

glas Sina Božjega i kao slušatelji ʻživjeliʼ (Iv 5, 25)“.30

Tu uočavamo kako je Isusovo

zastupničko sutrpljenje i napuštenost od Boga doseglo do krajnjih granica, do potpune

kenoze, ispražnjenja, da bi onima koji su u tami omogućio gledanje njegova božanstva. To je

za Balthasara iskustvo „druge smrti“, potpune usamljenosti i samouništenja gdje Riječ postaje

ne – Riječ, u kojem se Božja slava očituje na najpotpuniji način.31

Zaključak

Iako Hans Urs von Balthasar, kao što već naglasismo, ne govori sustavno o kenotičkoj

teologiji, ipak ona implicitno prožima njegovu cjelokupnu kristološku misao jer je posebice

koncentrirana na teologiju križa. Ona kao takva, najzornije dolazi do izražaja u događaju

Velikog petka i Velike subote, u iskustvu „druge smrti“ na križu, koja svoj temelj i uzrok

pronalazi u „prakenozi“, u „Nad-smrti“ u samom Bogu koja se odvija u dinamici nestajanja –

nastajanja.

Božja kenoza kao model sebedarja nameće se kao izazov i paradigma suvremenom

čovjeku, koji usred postmodernističkog društva obilježenog materijalizmom, sekularizmom,

konzumerizmom, individualizmom pati od siromaštva odnosa što za posljedicu ostavlja

suvremene neuroze društva: narcisoidnost, samodostatnost i sebeljublje. U konačnici, mogli

bismo reći, kenoza se pokazuje kao uvjet mogućnosti funkcioniranja međuljudskih odnosa

koja onda nužno vodi očovječenju čovjeka koji postaje dar za druge.

Literatura

BALTHASAR, Hans Urs von, Mysterium Paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća

našega Spasitelja, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993.

BALTHASAR, Hans Urs von, Samo je ljubav vjerodostojna, Zagreb, K. Krešimir, 1999.

BUBER, Martin, Ja i ti, Beograd, Vuk Karadžić, 1977.

GIBELLINI, Rosino, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, KS, 1999.

I[AMMARRONE], G[iovanni], Kenoza, u: Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2009., 485-488.

KASPER, Walter, Bog Isusa Krista. Tajna trojedinog Boga, Đakovo, Tisak, 2004.


84 (2014.) 3, 451-477.

LOSKI, Vladimir, Mistična teologija istočne Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001.

RAGUŽ, Ivica, Meta-metafizika Hansa Ursa von Balthasara i Jean-Luca Mariona, u: Ivica RAGUŽ

(prir.), Za tragovima Božjim. Teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von

Balthasara, Đakovo, Offset Markulin, 2007.

TOPIĆ, Franjo, Čovjek pred objavom Boga u misli Hansa Ursa von Balthasara, u: Ivica RAGUŽ

(prir.), Za tragovima Božjim. Teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von

Balthasara, Đakovo, Offset Markulin, 2007.

TURKALJ, Nikola, Kenoza križa u teološkoj misli Hans Urs von Balthasara, u: Studia lexicographica,

7 (2013.) 1, 133-151.

Hans Urs von Balthasar, u: http://www.ignatius.com/promotions/balthasarbooks/balthasarbooks.asp

(21. IV. 2015.).

30

Isto, 146. 31

Usp. Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća, 246.

http://www.ignatius.com/promotions/balthasarbooks/balthasarbooks.asp


101

ODGOVOR POLITIČKE TEOLOGIJE JOHANNA BAPTISTA METZA

NA PROBLEME SIROMAŠTVA Odgovor političke teologije Johanna B. Metza na probleme siromaštva (Tomislav Šagud)

Tomislav ŠAGUD, 4. god. FTS

Uvod

Johann Baptist Metz je jedan od poznatijih njemačkih teologa druge polovice 20. stoljeća. Od

1963.-1993. bio je predstojnik katedre fundamentalne teologije na sveučilištu u Műnsteru.

Pored toga vršio je još mnoge funkcije poput savjetnika Sinode njemačkih biskupa, izdavača

u Conciliumu, bio je gost-predavač na Sveučilištu u Beču i dr. Najpoznatiji je kao utemeljitelj

političke teologije.1

Sam rad u prvom dijelu donosi postavke političke teologije, a u drugom pogled na

problem siromaštva i njegovu ulogu u političkoj teologiji.

Mislim da je u uvodnom djelu vrlo korisno citirati jedan biografski zapis Johanna

Baptista Metza, za koji on sam tvrdi da je obilježio njegovu teologiju. „Na kraju drugog

svjetskog rata morao sam kao šesnaestogodišnjak napustiti školu i otići u vojsku. Nakon

površne obuke u wűrzburškim kasarnama došao sam na bojišnicu koja je već tada prešla

Rajnu. Satnija se sastojala od preko 100 samih mladih ljudi. Jedne večeri me poslao satnik s

porukom u centralu. Lutao sam noću izrešetanim i spaljenim selima i salašima, a kad sam to

jutro došao natrag do moje satnije, našao sam samo mrtve, puste mrtvace pregažene u

kombiniranom napadu lovaca bombardera tenkova. Svima njima s kojima sam još dan prije

dijelio svoje dječje strahove i mladenački smijeh, mogao sam još samo gledati u ugašena i

mrtva lica. Ne spominjem se ničega drugoga doli jednog nijemog krika. I tako se vidim još

danas, nakon ovog su se raspali moji dječji snovi. Moja jaka bavarsko-katolička socijalizacija

sa svojim jakim povjerenjem dobila je pukotinu. Što se događa ako čovjek s time ne otiđe

psihologu, nego u Crkvu, i ako ni njoj niti teologiji ne dozvoli da mu iz glave izbiju ovakva

nepomirena sjećanja, nego da s njima vjeruje i s njima želi govoriti o Bogu?“2

1. Postavke političke teologije

1.1. Što želi politička teologija

Politička teologija ne želi biti politizirajuća teologija, teologija politike, niti politička etika, te

se bitno razlikuje od drugih autora koji za svoje misli koriste isti naziv, kao što je to slučaj

kod recimo C. Schmitta. Zbog toga Metz svoju teologiju rado naziva nova politička

teologija.3 Samu riječ politika shvaća puno šire, skoro kao „drugo ime za kulturu“.

4

O čemu se dakle radi? Politička teologija nastaje u europskom kontekstu imajući u

vidu prosvjetiteljstvo i katastrofu Auschwitza. Teologija je govor o Bogu. Taj Bog se konačno

1 Marinko MIŠKOVIĆ, Metz Baptist Johan, u: Ratimir VINCE (ur.), Kršćanska misao XX. stoljeća, Zagreb,

2009., 528. 2 Johann Baptist METZ, Politička teologija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004., 312. Vidi sličan tekst u:

Johann Baptist METZ, Memoria passionis. Provokativni spomen u pluralističkom društvu, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2009., 124s. 3 Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 47, 61, 241; Johann Baptist METZ, Memoria passionis, 327-

330.; Rosino GIBELLINI, Teologija dvadestoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999., 308. 4 Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 92.

Odgovor političke teologije Johanna B. Metza na probleme siromaštva (Tomislav Šagud)

102

objavio. Tijekom vremena dolazi do promjena u svijetu, a zadaća teologije je uvijek

aktualizirati taj govor. Ne samo izreći govor o Bogu shvatljivim jezikom, nego također

izvoditi sve posljedice toga govora za aktualni društveno-politički život. Takvi zaključci se

moraju izvoditi prema određenom ključu, kojeg je potrebno iznova pronaći za sve društvene

promijene. Taj ključ za današnje doba pokušava naći politička teologija. Ili prerečeno, riječ je

o pokušaju utemeljenja hermeneutike sustavne teologije u suvremenom društvenom

kontekstu. No što je nedostajalo dosadašnjim teologijama? Metz im najviše zamjera

privatizaciju kao vrlo loš odgovor na izazove prosvjetiteljstva. Novije teologije, poput

transcendentalne, egzistencijalne i personalističke su društvenu dimenziju kršćanske poruke

gurnule u stranu, a događaj prosvjetiteljstva su jednostavno zanemarile. U njima prevladavaju

kategorije intimnog, privatnog i ne-političkog. Vjera je gurnuta u područje privatnog. Time

ona s jedne strane dolazi u opasnost da zaboravi na konkretnog pojedinca, a s druge da se

prepusti nekritičkim i nekontroliranim modernim društveno-političkim ideologijama.

Politička teologija želi biti kritički korektiv privatiziranju u današnjoj teologiji. Želi uvesti

novo poimanje odnosa teorije i prakse, razviti javne i društvene posljedice kršćanske poruke.5

Nadalje, Metzova politička teologija želi progovoriti društveno orijentiranim jezikom

vjere. Takva teologija Crkvu u društvu vidi kao društveno-kritičku instituciju koja ima jednu

kritičko-osloboditeljsku funkciju s obzirom na društvo i njegov povijesni razvoj. Tu svoju

zadaću Crkva vrši na nekoliko načina. Štiti pojedinca od toga da ga se shvaća samo kao

materijal i sredstvo. Ukazuje na sve društvene apsolutizme koji sebi uzimaju pravo da se drže

subjektom ljudske povijesti. Takvi stavovi nužno vode u totalitarnu ideologiju na što Crkva

mora upozoravati. Nadalje ona treba pokrenuti političku snagu koja se nalazi u kršćanskoj

ljubavi. Ovdje ljubav treba shvatiti kao bezuvjetnu odlučnost za pravdu, slobodu i mir

drugih.6 Nakraju zaključimo da uloga Crkve nije u proklamiranju pozitivnog društvenog reda,

nego da u njemu djeluje kritičko-osloboditeljski. „Zadaća Crkve nije sustavan socijalni nauk,

nego - socijalna kritika.“7

Politička teologija također ima i kritičku ulogu unutar same Crkve. Tu je već

spomenuta borba za deprivatizacijom teologije. Zatim sljedeći prigovori Crkvi: svakom

zahtjevu za moći od strane crkvenih institucija, dominiranju pogleda na svijet svojstvenog

samo određenoj društvenoj skupini, borbi Crkve na pogrešnim stranama8, nekritičko

poistovjećivanje s nekom političkom ideologijom9, neistovremenost crkvenog ponašanja i

prakse društva10

, mentalitetu sekte11

.

5 Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 9-15, 36, 54-61; Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga

stoljeća, 301-303.; Giacomo COCOLINI, Johann Baptist Metz, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013., 62-68, 92-

98. 6 Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 21-28, 53, 63, 93, 118-121; Teologija dvadesetoga stoljeća,

304.; Nikola ŠANTEK, Kristološki naglasci u političkoj teologiji J.B. Metza, Sveučilište u Zagrebu Diplomski

rad, Zagreb, 2004., 10-12. 7 Johann Baptist METZ, Politička teologija, 27.

8 Usp. Isto, 24-36.

9 Usp. Isto, 58.

10 Usp. Isto, 86.

11 Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 108; Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća,

309.


103

1.2. Kategorije kroz koje progovara politička teologija

1.2.1. Vjera kao memoria

Vodeći se biblijskom tradicijom, vjera je memoria, spomen muke, smrti i uskrsnuća Isusa

Krista. Ne radi se o pukom komemorativnom spomenu, nego „opasnom sjećanju“ koje probija

čarobni krug vladajuće svijesti. Uzdiže prijašnja iskustva i oduzima sadašnjosti njezinu po

sebi razumljivu sigurnost. Čovjeka se oslobađa prisilnih mehanizama neposrednog i viđenog,

razbija banalnost postojećeg i njezinih vizija budućnosti. Takvo sjećanje na Isusa Krista ima

moć promjene ustaljenih nepravednih sustava. Ono oslobađa čovjeka od svakog

idolopoklonstva i apsolutizacije.12

1.2.2. Teologija nakon Auschwitza i memoria passionis

Druga kategorija proizlazi iz susreta kršćanstva s poviješću čovječanstva kao s poviješću

patnje. Ovdje dolazi do izražaja onaj biografski uvod. Kao reprezentativan primjer i događaj

iza kojega više ništa nije isto, Metz iznova navodi katastrofu Auschwitza. Stoga govori o

„teologiji nakon Auschwitza“ i spomenu tuđe patnje - memoria passionis. Iz njih izvlači staro

teodicejsko pitanje o Bogu naočigled patnje u njegovu svijetu. No to ne radi iz klasične

perspektive pokušavajući opravdati Boga nalazeći u patnji neki tobože smisao, ostajući potom

neosjetljiv na povijesne katastrofe. Ili iz egzistencijalističke perspektive pokušavajući dokučiti

što je samnom u patnji. Teologija se mora rastati od povijesne nedužnosti. Njegov pristup je

politički. Postavlja pitanje o tuđoj patnji, što je s onim drugim koji pati. Ne može se govoriti o

vlastitom spasenju, ako se prvo ne postavi pitanje spasenja onih koji trpe, poraženih i

siromašnih. Teologija ne treba dati odgovor na to pitanje, nego ga uvijek iznova postavljati i

govoriti o Bogu pod vidom Auschwitza i holokausta, pod vidom katastrofe patnje u

siromašnim zemljama, kako sjećanje na patnju ne bi nestalo. Ova teologija ne želi iznijeti

sustavan nauk nego teologiju u pojmovima subjekta s praktičnim temeljima. Drugim riječima,

ne znanje i teorije, nego uočiti konkretnog pojedinca koji pati i pomoći mu. Sada ćemo

povezati ove dvije memorie. Vjera kao memoria je nasljedovanje siromašnog i patničkog

Isusa. Memoria passionis pak ne dozvoljava da vjerujemo i molimo se „leđima okrenutim

prema Auschwitzu“, prema tuđoj patnji i podsjeća nas na nužnost kršćanske prakse, uvodi

pojam su-patnje. Takav vjernik Boga ispovijeda bezuvjetnim zauzimanjem za pravednost onih

koji trpe. Ne miri se s dualizmom između zemaljske pravednosti i božanskog opravdanja.

Metz govori o naziva političkoj mistici otpora prema svijetu u kojem se zlostavlja ljude kao

da Boga nema.13

Zabrinjava kulturalna amnezija povijesti ljudske patnje, prisutna u društvu danas.

Njeni uzroci su u teologiji koja je povijesne katastrofe brzo prekrivala svojim snažnim

kategorijama. U povijesnoj znanosti koja patnju historizira i prenosi informacije, a ne

sjećanje. U suvremenoj znanosti i filozofiji koji su si dali zadatak „izliječiti sve rane“.

Ovakvoj kulturi amnezije potrebno je suprotstaviti anamnetičku kulturu. Nju možemo crpiti iz

12

Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 66-77; Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetoga stoljeća,

316-318.; Giacomo COCOLINI, Johann Baptist Metz, 77-82; Nikola ŠANTEK, Kristološki naglasci u političkoj

teologiji J.B. Metza, 24s. 13

Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 142-146, 166-170.; Johann Baptist METZ, Memoria

passionis, 11-18, 51-61, 331-333; Giacomo COCOLINI, Johann Baptist Metz, 98-102, 109-114.


104

biblijske baštine i Židovske religije. Osim religije književnost, film i ostala umjetnost također

imaju sposobnost čuvati sjećanje tuđe patnje.14

2. Politička teologija i siromaštvo

2.1. Siromašne zemlje Trećega svijeta

Metz glavninu teološkog govora o patnji crpi na katastrofi Auschwitza. Strahota holokausta

ostaje ponajviše spomen patnje europskim narodima. Njegovi spisi su stari kojih 20 godina,

pa prema njemu Zapad živi u blagostanju. Ipak često spominje siromaštvo i to isključivo u

kontekstu tvz. zemalja Trećega svijeta, gdje se živi jedna drugačija povijest. Možemo si

dozvoliti slobodu da taj govor preslikamo i na prilike novijeg europskog siromaštva. Ono

uzrokuje patnju na dvije razine. Socijalna patnja i osjećaj drugotnosti u odnosu na bogate.

Takvu patnja siromašnih i potlačenih stavljena je na istu razinu kao katastrofa Auschwitza.

Siromaštvo je Auschwitz koji se odvija pred našim očima i koji imamo priliku zaustaviti.

Crkva, poradi autentičnosti svoga svjedočanstva, ne može se pozivati na političku neutralnost

ili racionalizacijom opravdavati svoje neuplitanje u političku stvarnost, naočigled tolike

patnje. To bi uistinu značilo vjerovati i moliti „leđima okrenutim prema Auschwitzu“. Takva

Crkva bi bila zaista poput „opijuma“, ali ne za narod, nego za buržoazijsku15

vladajuću kastu.

Opijum koji uspješno uklanja bol uzrokovanu krikom tuđe patnje. Koji uklanja njen spomen,

onemogućuje društvenu kritiku i oslobođenje potlačenih.16

Ovu grešku Crkva je već napravila

u 19.st. s obzirom na masovno siromaštvo uslijed industrijske revolucije. „Pretjerano se

identificirala sa zastarjelom politikom koja joj je zatvorila oči za masovnu patnju i uši za

političko proroštvo same religije.“17

Ponavlja li i danas tu grešku? Ima se dojam da Crkva,

barem ona u Hrvatskoj koju pobliže pratimo, se često upliće u društveno-politički život. No

koliko je to uplitanje motivirano željom za spasenjem patnika, a koliko željom za očuvanje

svojeg postojećeg položaja moći? Koliko je takvo kršćanstvo mesijanska religija, koju Metz

zagovara, a koliko buržoazijska?

2.2. Neke dodatne kritike suvremenog Zapadnog društva

Metz u Europi zamjećuje gubitak osjetljivosti za tuđu patnje. Nevolju i bijedu siromašnih

udaljuje se u jednu „daljinu bez lica“. To je raspoloženje relativiziranja koje je naviknulo na

krize i bijede, sliježe ramenima i delegira odgovornost za postojeće stanje u jednu anonimnu

društvenu evoluciju. Radi se o mentalitetu gledanja bez obveze kritičkog promatranja, pravi

voajerizam pred situacijama patnje u svijetu.18

Vjera kao memoria Isusa, koja se ispovijeda

prvenstveno u djelima, zahtjeva nasljedovanje Isusa siromašnog i patničkog s naglašenim

opredjeljenjem za siromašne.19

Crkva se svojom društveno-kritičkom snagom mora suprotstaviti sveprisutnoj

totalitarnoj ideji napretka koja pojedinca definira isključivo njegovim položajem u tom

14

Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 221-230; Johann Baptist METZ, Memoria passionis, 161-202;

Giacomo COCOLINI, Johann Baptist Metz, 144-146. 15

Metz govori o građanskoj religiji nasuprot mesijanskoj. Građanska religija jest privatna i ne zahvaća političku

stvarnost. Potaknut mišljenjem prof. Karlića koje je izrazio na nastavi, koristim njegov prijedlog prikladnijeg

prijevoda „buržoazijska religija“. Za samu temu usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 129-133. 16

Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 105, 142-146, 315; Giacomo GIBELLINI, Teologija

dvadesetog stoljeća, 321. 17

Johann Baptist METZ, Politička teologija, 131. 18

Usp. Johann Baptist METZ, Politička teologija, 189, 193. 19

Usp. Isto, 146, 172.


105

društvenom napretku. U utilitarističkom društvu siromašni, bolesni, stari postaju ekonomski

nekorisni, marginalizirani, višak. Takav mentalitet stvara mržnju prema onima koji ne

pridonose bruto-nacionalnom dohotku. Ovdje se Metz dotiče i odnosa prema useljenicima

koji se promatraju samo kao radna snaga koja vrlo malo može pridonijeti našem napretku.

Biblijski tradicija na vidjelo iznosi jedno opasno sjećanje: „Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi

nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj“ (Izl 22,20).20

Kao odgovor na suvremene probleme Metz nudi su-patnju kao univerzalni program

kršćanstva u vremenu globalizacije. Ona protestira protiv političkog pragmatizma slijepog na

patnje, hrani ustanak protiv pratnje nedužnih i spašava od kolektivne bezosjećajnosti i apatije.

Ona se postiže opisanim spomenima.21

3. Fundamentalno-teološki ekskurs

Ovo poglavlje je ekskurs sa zadane teme, a u kojem nastavljam osobno promišljanje na

temelju već izrečenog, polazeći od toga kako sam ja doživio poruku političke teologije.

Zaključujem kako je Metz uzeo u obzir tuđi osjećaj patnje ne kao nešto površno, nego duboko

ukorijenjeno, čak i konstitutivno u čovjeku. Osjećaji, pogotovo negativni, u vjeri su bili

smatrani kao slabost, nešto što pojedinac treba jakim teološkim kategorijama potisnuti. Loši

osjećaji su ili đavlova napast ili tvoj grijeh. U krutoj skolastici i novovjekovnoj apologetici

važna je bila usredotočenost na logiku i autoritet Učiteljstva. U moderni, a poglavito

postmoderni naglasak je na osjećajima, subjektivizmu i individualizmu, a teologija se mora u

pristupu čovjeku prilagoditi tome. U susretu sa različitim treba početi od prihvaćanja tuđe

patnje. Staviti se u kožu druge osobe, prihvatiti njegovu bol kao legitimnu i autentičnu i tek

tada progovoriti o radosti Evanđelja.

Da konkretiziram, uzmimo primjer umjetne oplodnje. Patnju parova koji ne mogu

začeti treba priznati kao legitimnu i autentičnu, treba čuti njihovu patnju i su-patiti s njima.

Tek tada se oba sudionika dijaloga međusobno mogu uzeti za ozbiljno, pristupiti jedan

drugome bez maski. Tek tada će nestati svaka apologija i nastupiti senzibiliziranje za sebe i za

svoju patnju. Jer i mi kršćani patimo kada drugi čine grijeh. Patimo jer vjerujemo da postoji

jedan bolji put, bolja šansa koju oni propuštaju, a stalo nam je do tog brata da mu bude što

bolje. Barem bi to trebala biti ispravna motivacija, a ne branjenje Božje časti ili još gore,

branjenje svoje grupe i borbe za dominiranje vlastitog pogleda na svijet. Put dijaloga mora biti

put međusobne senzibilizacije za vlastitu patnju. Ovakav način međusobne su-patnje,

međusobne senzibilizacije kao pretpostavke dijalogu, vidim kao parafrazu Metzova programa

izgradnje suvremenog pluralnog društva koje će biti obilježeno mirom i međusobnim

poštivanjem.

Zaključak

Politička teologija nije skup teorija, društvenih smjernice ili vrednota nego poziv na življenje

kršćanske prakse. Poziv na koji nas sili spomen na Isusa Krista i spomen ljudske patnje koji

moraju trajno ostati živi u religiji i kulturi spomena. Jer upravo ti spomeni otvaraju oči za

prepoznavanje društvenih totaliteta i uši za krik patnika. Daju Crkvi snagu za njezino kritičko-

osloboditeljsko djelovanje. Oslobađa ju od zamke da vjeru izgura u područje privatnog. Crkva

20

Usp. Isto, 22, 75, 201-203. 21

Usp. Johann Baptist METZ, Memoria passionis, 218-226; Giacomo COCOLINI, Johann Baptist Metz, 138-

144; Johann Baptist METZ, Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije, u: Rosino

GIBELLINI (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006., 401-403.


106

ne može govoriti o Bogu leđima okrenuta prema očiglednoj patnji siromašnih. Religija ima

svoju političku bit i mora djelovati, ali ne sredstvima političke moći, nego društveno-kritički,

oslobađajući čovjeka od suvremenih totalitarističkih ideologija koje uzrokuju njegovu patnju i

siromaštvo. Iz memoria passionis treba krenuti jedna sveobuhvatna obnova Crkve i društva.

Metz iznaša pojam su-patnje kao univerzalni program kršćanstva za suvremeno doba.

Počeo sam s citatom, dopustite mi da i završim. „I za kraj, evo jedne slike iz sna, iz

jednog od onih dnevnih snova, koji iznenada izranjaju i onda se opet brzo raspadnu: U

međuvremenu ima - čisto statistički rečeno - na našoj Zemlji oko dvije milijarde kršćana. Što

bi bilo kad bi se oni u svojim različitim svjetovima života odvažili na taj eksperiment su-

patnje, bez obzira kako malen on bio, ali uvijek iznova, neumorno, i kad bi se tako na koncu

uspostavila ekumena su-patnje među svim kršćanima: što bi se tada dogodilo? Ne bi li to

bacilo novo svjetlo na našu zemlju, na taj globalizirani a ipak tako patnički raskidani

svijet?“22

Literatura

COCOLINI, Giacomo, Johann Baptist Metz, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013.

GIBELLINI, Rosino, Teologija dvadestoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999.

METZ, Johann Baptist, Memoria passionis. Provokativni spomen u pluralističkom društvu, Zagreb,


METZ Johann Baptist, Politička teologija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004.

METZ, Johann Baptist, Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije, u:

GIBELLINI, Rosino (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost,

2006., 395-407.

MIŠKOVIĆ, Marinko, Metz Baptist Johan, u: VINCE, Ratimir (ur.), Kršćanska misao XX. stoljeća,

Zagreb, 2009., 528-544.

ŠANTEK, Nikola, Kristološki naglasci u političkoj teologiji J.B. Metza, Sveučilište u Zagrebu

Diplomski rad, Zagreb, 2004.

22

Johann Baptist METZ, Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije, u: Rosino

GIBELLINI (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2006., 407. Riječ

„sućutnost“ sam zamijenio „su-patnjom“, jer smatram boljim prijevodom jer u svom korijenu sadrži riječ patnju,

kao u Johann Baptist METZ, Memoria passionis, dok Giacomo COCOLINI, Johann Baptist Metz koristi

„suosjećanje“, a Rosino GIBELLINI, Teologija dvadesetog stoljeća „solidarnost“. Bilo bi lijepo kada bi jedan

izdavač, barem unutar svoje kuće mogao usuglasiti terminologiju kod prevođenja istog autora.


107

TEOLOGIJA KRIŽA I NADE JÜRGENA MOLTMANNA U

PERSPEKTIVI SIROMAHA Teologija križa i nade Jürgena Moltmanna u perspektivi siromaha (Vatroslav Krešić)

Vatroslav KREŠIĆ, 4. god. FTS

Uvod

Jürgen Moltmann je nesumnjivo jedan od najutjecajnijih teologa druge polovice 20. stoljeća.

Jedan je od onih ljudi koji su potaknuli potpuno nove pokrete na teološkom horizontu. Može

se reći da je plodnost njegove misli ogromna. U ovome radu će se promatrati pojam siromaha

prvenstveno kroz dva najznačajnija djela Jürgena Moltmanna, „Teologija nade“ i „Raspeti

Bog“. „Teologija nade“ na određeni način donosi Moltmannu međunarodnu slavu, no

„Raspeti Bog“ vodi njegovo teološko istraživanje u razdoblju nakon toga. Moltmann otkriva

patećega Boga, sliku koja je strana velikom dijelu zapadne filozofske tradicije koja je vidjela

Boga kao čisti akt, nesposobnog za patnju. Bog trpi napuštenost i bol, te se poistovjećuje sa

svakim ljudskim bićem koje je napušteno od drugih i izmučeno, koje je siromašno. Moltmann

iščitava tako Božju solidarnost sa patećim čovječanstvom iz tijela raspetoga Boga, u

sadašnjem trenutku naše povijesti.

Ovaj rad je podijeljen na dva glavna poglavlja. U prvome dijelu će se iznositi

promišljanja o raspetome Bogu i njegovome značenju za siromašne i napuštene. Govor o

značenju križa Uskrsloga pretpostavlja i Božji patos koji uvlači čovjeka u ljubav i osjećanje

simpatije prema Bogu u osobi Isusa Krista. Drugi dio će se oslanjati na izlaganje kršćanske

nade, koja je dana Kristovim uskrsnućem od mrtvih, kroz perspektivu obećanja i naroda

raspetog siromaštvom.

1. Raspeti Bog – Bog siromašnih i napuštenih

Knjiga Jürgena Moltmanna „Raspeti Bog“ je nedvojbeno jedan od teoloških klasika druge

polovice 20. stoljeća. Ona je u osnovi knjiga o vjeri u Boga nakon Kristova raspeća. Čitava

knjiga predstavlja pokušaj da se razumije od Boga napušteni Sin Božji Isus Krist i da ga se

otkrije kao onoga koji je prisutan u patnji i među žrtvama našega vremena. Sam Moltmann ne

radi korak unazad pričajući o Raspetome. Ako njegova teologija nade započinje uskrsnućem

Raspetoga, onda se ovdje samo radi o pogledu na križ Uskrsloga.1

1.1. Značenje križa uskrsloga Krista

U teologiji križa i patnje se razumijeva Uskrsnuli kao Raspeti. Ako se u Isusovu uskrsnuću

vidi Boga na djelu, tada se u njegovom raspeću nastoji razumjeti Boga u patnji. „Kada Bog

kroz križ pomiruje svijet sa sobom, tada to znači da Bog u Kristovu križu postaje vidljiv i u

neku ruku govori: ovdje sam.“2 Bog se predstavlja i objavljuje u predavanju Isusa, u njegovoj

muci i u njegovoj smrti na križu. Isus kao Božji Sin nije oslikan bojama slave uskrsnuća, već

bojama patnje i smrti na križu.

1 Usp. Jürgen MOLTMANN, Raspeti Bog. Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, Rijeka, Ex libris,

2005., 13. 2 Isto, 214.

Teologija križa i nade Jürgena Moltmanna u perspektivi siromaha (Vatroslav Krešić)

108

Svojom smrću Uskrsnuli unosi u sadašnjost nadolazeće kraljevstvo Božje posredstvom

zastupajuće patnje. On svojom smrću anticipira nadolazeću Božju pravednost u prilikama

ljudske nepravde. Njegovim zastupanjem ulazi u njihovu bijedu slava koja je anticipirana u

njemu.3 To pruža nadu beznadnima, budućnost prolaznima i utjehu siromašnima. U onome

tko je zbog nas bio siromašan, Bog otvara svoje bogatstvo za nas.

Bog nije bio čovjek po mjerilu naših predodžbi o čovječnosti. On je bio čovjek kakvog mi

ne želimo, odbačeni, prokleti i raspeti. Ispovijed vjere prepoznaje i Boga i čovjeka na križu. U

tome napuštenom, raščovječenom Kristu prepoznaje se Božja čovječnost. Bog samoga sebe

očituje u poniženju u kojem je Krist sav u Bogu i sav među ljudima. Raspeti Isus je slika i

prilika nevidljivoga Boga. Bog nije veći, ni slavniji, ni moćniji nego u tom poniženju,

žrtvovanju i nemoći.4

1.2. Isus – „od Boga napušteni“ i vapaj siromašnih za Bogom

Isus je kao javna osoba živio iz blizine svojega Boga i Oca. Tek iz toga postaje razumljiv sjaj

njegova života i užas njegova umiranja. To je iskustvo napuštenosti od Boga sa znanjem o

tomu da Bog nije daleko, već blizu. Svijest o tomu stvara muku napuštenosti od Boga i

izručenost smrti kao odbačenog.5 Njegova smrt nije bila nikakva lijepa smrt. Kao bogohulnika

Isusa su odbacili ljudi Zakona iz njegova naroda. Kao buntovnika Isusa su raspeli Rimljani.

Ali on je naposljetku i najdublje umro zbog svojega Boga i Oca kao „od Boga napušteni“. Ta

je treća dimenzija u kontekstu njegova života najvažnija.

Bog siromašnih, seljaka i robova, uvijek je patnički, siromašni, nezaštićeni Krist, dok

je Bog bogatih i vladajućih najčešće Pantokrator koji je nebeski vladar. „Čovjek boli govorio

je onima koji su nestajali u boli i kojima inače nitko drugi nije govorio zato što im nitko nije

mogao pomoći.“6 Krist takvima pomaže svojim ranama i svojom nemoćnom patnjom. Zato se

patnja napuštenosti prevladava patnjom ljubavi koja ne zazire od bolesnog i siromašnog, nego

ga prihvaća i uzima na sebe kako bi ga izliječila. Svojom vlastitom napuštenošću od Boga,

raspeti Bog privodi one od Boga napuštene. Siromašni su u Raspetome ponovno našli svoju

cjelokupnu patnju: patnju zbog društva i patnju zbog svoje sudbine.7 Oni u njemu nalaze brata

koji je napustio svoj božanski oblik i prihvatio obličje sluge kako bi bio među njima i ljubio

ih. Tamo gdje se njima samima oduzimaju sloboda, ime i čovječnost života, u zajednici s njim

dobivaju poštovanje, priznanje, ljudsko dostojanstvo i nadu. Svoj istinski identitet nalaze

skrivenim u Kristu koji pati s njima.8

1.3. Božja solidarnost s patećim čovječanstvom

Bog koji sklapa Savez s narodom na neki način biva povrijeđen neposluhom i pati zbog

naroda. Jedan od načina njegove reakcije na ljude je i srdžba, koju treba gledati kao

povrijeđenu ljubav. Ta srdžba je izraz njegovog stalnog zauzimanja za čovjeka. Bol na

neuzvraćenu ljubav djeluje u njemu kao patnja zbog strasti prema narodu. U tom patosu Boga,

čovjek postaje njegovim prijateljem, osjeća simpatiju s Bogom i za Boga.9

3 Usp. Isto, 209.

4 Usp. Isto, 230.

5 Usp. Isto, 170-171.

6 Isto, 58.

7 Usp. Isto, 60.

8 Usp. Isto, 62.

9 Usp. Isto, 314.


109

Bog „susreće čovjeka u skučenosti, poniženosti i neznatnosti.“10

On se nastanjuje na

granicama ljudske svakodnevice i povijesti. Zbog svojeg „nastanjivanja“ u narodu, pati sa

svojim narodom. Zbog toga nije dobro sumnjati u prisutnost Boga u patnjama siromaha.

„Govoriti ovdje o Bogu koji je nesposoban za patnju značilo bi učiniti Boga demonom.

Govoriti ovdje o nekom apsolutnom Bogu značilo bi učiniti Boga ništećim Ništa. Govoriti

ovdje o nekom ravnodušnom Bogu značilo bi osuditi čovjeka na ravnodušnost.“11

Bog svojim

samoponiženjem u smrti Raspetoga i svojim uzdizanjem čovjeka u samom Kristovom

uskrsnuću stvara uvjete za zajedništvo u samome sebi. To je zajedništvo Boga sa svim

ljudima u njihovoj zajedničkoj bijedi.

Svaki siromah, svaka patnja, svaka nepravda, svaka rana i suza su poput Kristova križa

u Bogu samome. Tek će izlječenjem očajnih i ranjenih, s ukidanjem svake vlasti i nasilja, s

uništenjem smrti Sin predati Kraljevstvo Ocu. To je ujedno prevladavanje povijesti patnje i

ispunjenje povijesti nade čovječanstva. Bog u siromasima, i siromasi u raspetome Bogu,

ukazuje na nadu koja obuhvaća i prevladava svijet. To je nada za ljubav koja je jača od smrti i

za budućnost čovjeka u Bogu.12

2. Zaokret od križa prema uskrsnuću

Nada u Božju budućnost za cijeli, smrtno ugroženi svijet danas se ponovno smatra životnom

snagom kršćanske egzistencije i zajednice. Kršćanska nada „nije drugo do očekivanje stvari

koje je, prema uvjerenju vjere, Bog uistinu obećao.“13

2.1. Nada i obećanje

Tradicija kršćanske eshatologije je uvijek bila autentična kada je izražavala nade žrtava

povijesti ili se nadala u solidarnosti s njima. Ta kršćanska nada pronalazi svoje utemeljenje u

Božjim obećanjima i njegovoj vjernosti. Isusovo uskrsnuće je konačno Božje obećanje za

novo stvaranje svih stvari. Kod toga eshatološkog obećanja, bitno je da je onaj kojeg je Bog

uskrsio od mrtvih, raspeti Isus. „Budući da je Isus u svojoj smrti bio poistovjećen s cjelinom

ovozemaljske stvarnosti i budući da je to bio upravo ovaj Isus koji je bio uskrišen, njegovo

uskrsnuće nije obećanje drugog svijeta, već obećanje promjene ovoga svijeta u proslavljenu

eshatološku budućnost u Božjoj prisutnosti.“14

Obećanje pokazuje da sadašnja stvarnost još

nije kakva bi mogla biti i kakva će biti. Obećanje pokazuje da je svijet moguće promijeniti u

smjeru njegove obećane budućnosti. Drugim riječima, obećanje nadahnjuje djelovanje.

Kršćanska nada potiče praksu koja uključuje čovjeka i mijenja svijet.15

Vjera ne može imati ništa zajedničko s bijegom od svijeta, rezignacijom i

izbjegavanjem. Duša u nadi ne lebdi iz doline suza prema nekom imaginarnom nebu blaženih

niti se rješava zemlje. U Kristovu uskrsnuću ona ne spoznaje vječnost neba, već budućnost

upravo te zemlje na kojoj stoji njegov križ. Ona u njemu spoznaje budućnost upravo onoga

čovječanstva za koje je on i umro. Kristovo uskrsnuće nije za tu nadu tek utjeha u ugroženu

životu, već i Božje protivljenje patnji i umiranju, poniženju i vrijeđanju, zloći zloga.16

10

Isto, 315. 11

Isto, 316. 12

Usp. Isto, 321. 13

Jürgen MOLTMANN, Teologija nade. Istraživanja o temeljenju i posljedicama kršćanske eshatologije,

Rijeka, Ex libris, 2008., 25. 14

Isto, 13. 15

Usp. Isto, 12-13. 16

Usp. Isto, 26.

Teologija križa i nade Jürgena Moltmanna u perspektivi siromaha (Vatroslav Krešić)

110

Obećana budućnost djeluje kao uznemirenost u neispunjenoj sadašnjosti. Nada čini

čovjeka nezadovoljnim dokle god se ne ispune sva Božja obećanja. Ona čini čovjeka izvorom

novih pobuda za ozbiljenje prava, slobode i humanosti, u svjetlu obećane budućnosti koja

treba doći.17

Nada stalno poima nove mogućnosti u svijetu, na temelju očekivane budućnosti.

Društvo, institucije, svijet su samo mediji na tome putu nade. Njih valja oblikovati stvaralački

i s ljubavlju kako bi u njima zavladala pravednost, humanost, mir i priznanje ljudskog

dostojanstva i slobode.18

Svijet još nije dovršen, već se poima kao ono što se nalazi u

povijesti. On je zato svijet mogućega, u kojemu se može služiti obećanoj istini, pravednosti i

miru.

2.2. Nada raspetog naroda

Ima u svakome vremenu jedan znak koji je od svih najznačajniji, te u svjetlu kojega se svi

ostali znaci trebaju raspoznavati odnosno interpretirati. To je znak povijesno raspetog naroda,

u kojemu se sjedinjuju, s jedne strane, njegova stalna prisutnost, a s druge strane, povijesni

oblik njegova razapinjanja, koji je uvijek drugačiji. Taj narod predstavlja povijesni nastavak

Sluge Božjega, onoga koga grijeh svijeta neprestano lišava njegova ljudskog obličja.

Raspetome narodu, osim siromaštva, nepravde, okrutnosti i prijezira koje trpi, biva zanijekana

i sama njegova riječ, vlastito ime, odnosno samo postojanje. Upravo mu svijet obilja

sprječava, ili mu pak otežava, da bude.19

„Raspeti narod predstavlja samo mjesto Božje prisutnosti.“20

Upravo u tom narodu,

naime, možemo zadobiti nove oči da gledamo, novu snagu da se nadamo. Upravo među

siromašnima možemo pronaći civilizaciju ljubavi. U njihovom ozračju dolazi do stvorenih

novih društvenih odnosa, životno-kulturalnih obrazaca ponašanja, novog stava prema prirodi,

drugim ljudima, samome sebi i prema Bogu. Taj duh civilizacije ljubavi koji treba proširivati

u svijet, u prvome redu može nastati i biti među siromašnima.21

Kroz povijest se uvijek težilo ići onkraj križa i gledati u slavnoga Krista koji je

pobijedio smrt i grijeh. Tako se Isusovu smrt prestalo dovoditi u vezu s raspetom stvarnošću

onih ljudi koji su žrtve povijesti. „Međutim, ako je Uskrsnuli doista žrtva, onda nada, koja se

na taj način raspiruje, ipak u neposrednom smislu treba biti nadom upravo za sve žrtve: ove

se, naime, zahvaljujući njoj mogu nadati pravednosti, a tako i životu, koji su im do tada bili

zanijekani na tisuću različitih načina.“22

Zaključak

Kršćanska Crkva i kršćanska teologija postaju relevantnima za probleme modernoga svijeta

samo onda kada očituju čvrstu jezgru svojega identiteta u raspetome Kristu. Kroz njega

promišljaju sami o sebi i o društvu u kojemu žive. Crkva je relevantna u društvu kada podnosi

„patnje ovog vremena“ i vapaj napaćenog stvorenja čini svojim vlastitim vapajem za Bogom i

slobodom. Raspeti je postao bratom prezrenih, napuštenih i ugnjetavanih. I stoga bratstvo sa

17

Usp. Isto, 27. 18

Usp. Isto, 345-346. 19

Usp. Jon SOBRINO, Izvan sirotinje nema spasenja. Mali utopijsko-proročki ogledi, Rijeka, Ex libris, 2011.,

21-23. 20

Isto, 31. 21

Usp. Isto, 45-48. 22

Isto, 211.


111

svojim najmanjim siromašnim bratom nužno pripada Kristovu bratstvu i identifikaciji s njim.

Stoga je kršćanska teologija vremenu primjerena teologija kada misli u patnjama toga

vremena i s onima koji pate u ovom društvu. Identificiranje s Raspetim vjernika nužno dovodi

u solidarnost s otuđenima u ovom svijetu, s patnjom siromašnih i bijedom potlačenih.

Raspeti Bog pati s onima koji pate i daje nadu beznadnima, bez obzira jesu li

siromašni, slabi ili grešni. Upravo je zahtjev Moltmannova djela, „Teologija nade“, bio taj da

je kršćanstvo u potpunosti eshatologija i nada. To je na neki način nužna dimenzija suvremene

kršćanske vjere i teologije. Nada je ta koja kršćansku vjeru čini vjerodostojnom i relevantnom

suvremenom svijetu. To je suočavanje s modernim iskustvom povijesti kao procesom stalne i

radikalne promjene u potrazi za novom budućnosti punom nade. U tome procesu se obnavlja

nada Crkve za budućnost svijeta. Tako se sama Crkva otvara svijetu, te dopridonosi

promjenama u korist potlačenih i siromašnih.

Literatura

a) Glavna literatura

MOLTMANN, Jürgen, Raspeti Bog. Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, Rijeka, Ex

libris, 2005.

MOLTMANN, Jürgen, Teologija nade. Istraživanja o temeljenju i posljedicama kršćanske

eshatologije, Rijeka, Ex libris, 2008.

SOBRINO, Jon, Izvan sirotinje nema spasenja. Mali utopijsko-proročki ogledi, Rijeka, Ex libris,

2011.


GIBELLINI, Rosino, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999., 279-300.

MLADENOVSKA – TEŠIJA, Julijana, Raspeti kao nužnost: relevantnost Moltmannove teologije za

evanđeoske vjernike i njihov društveni angažman, u: Kairos – Evanđeoski teološki časopis, 8

(2014.) 1, 7-22.

MOLTMANN, Jürgen, Korak dvijetisućite godine. Napredak i ponor, u: Teološke perspektive za XXI.

stoljeće, Rosino Gibellini (ur.), Zagreb, Kršćanska sadašnost, 2006., 29-50.

MOLTMANN, Jürgen, Teologija nade nekad i sad, u: Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 2, 207-221.

PEHAR, Marija, Od nužnosti nemogućnosti do izbora ljubavi. Teodicejsko traganje kao pitanje

Božjega bića, na primjeru Moltmannova nauka o Bogu, u: Bogoslovska smotra, 81 (2011.) 2,

423-443.


112

OSOBE S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA ILI PREOBRAZITELJSKA

SNAGA SIROMAHA PREMA JEANU VANIERU Osobe s intelektualnim teškoćama ili preobraziteljska snaga siromaha prema J.Vanieru (Željko Nestić)

Željko NESTIĆ, 4. god. FTS

Uvod

Upoznati osobu s intelektualnim teškoćama, uspostaviti odnos i zajedništvo – tim događajem

Bog u bujici svoje ljubavi započinje razgovor s čovjekom kao prijateljem, s njim druguje,

zove ga u zajedništvo sa sobom da ga u nj prigrli1. Tu se rađa Bog u ljudskom biću! Čovjek

na taj događaj ne ostaje nepokrenut, zahvaća ga snaga preobrazbe, onih najslabijih, najmanjih

– reći ćemo „najsiromašnijih adresata“2 Kraljevstva Božjega koji je Krist naviještao.

Ovaj rad uz sva nastojanja ostat će samo skica jednog velebnog Božjeg projekta na čiji

put i ostvarenje se bespovratno uputio Jean Vanier.

Jean Vanier, Kanađanin, rođen je 1928. godine u Švicarskoj. Obitelj je zbog očevih

diplomatskih aktivnosti živjela u Engleskoj i Francuskoj. Otac mu je od 1959. do 1967.

godine bio generalni guverner Kanade. Početkom Drugog svjetskog rata odlazi u školu

britanske Kraljevske ratne mornarice te postaje mornarički časnik gdje ostaje na službi punih

osam godina. No, traženje vlastitog puta i poziva dovodi ga do odluke o napuštanju

obećavajuće časničke karijere. Bila je 1950. godina. U svom traženju upisuje studij filozofije i

teologije na Katoličkom institutu u Parizu gdje upoznaje dominikanskog svećenika o.

Thomasa Philippea koji postaje njegovim duhovnim ocem i prijateljem, a sam o. Philippe bio

je duhovnik jedne ustanove na sjeveru Francuske za osobe s intelektualnim teškoćama.

Nakon položenog doktorata Jean Vanier se vraća u Kanadu te započinje sveučilišnu

karijeru. Došavši ponovno posjetiti o. Thomasa, iznova susreće svijet osoba s intelektualnim

teškoćama. Počinje posjećivati brojne institucije u kojima, tada u vrlo teškim uvjetima, te

osobe žive. U jednom od takvih mjesta susreće Raphaela i Philippea, dva čovjeka s

intelektualnim teškoćama i poziva ih da dođu zajedno s njim živjeti. Arka, kako je prozvao

njihovu zajednicu, rođena je 1964. godine. Ljudi su mu počeli pomagati tako da je Arka

mogla rasti. Dijeleći s njima život, Jean Vanier je postupno otkrivao svu ljepotu tih osoba i

plodnost njihova života. Svojim poniznim i konkretnim angažmanom postao je zagovornikom

osoba s intelektualnim teškoćama, a po njima i brojnih drugih koje je društvo odbacilo. Arka

danas ima više od stotinu zajednica u tridesetak zemalja Svijeta. Njihov je cilj postići osjećaj

zajedništva i dostojanstva, što nije moguće unutar ustanova.3 Arka je međunarodna mreža

zajednica u kojima osobe s intelektualnim teškoćama i one bez njih žive i rade zajedno u

međusobnom poštovanju.

Zajedno s Marie-Hélène Mathieu osnivač je pokreta „Vjera i svjetlo“ koji okuplja

osobe s intelektualnim teškoćama, njihove roditelje i prijatelje u zajednicama susreta i

prijateljstva. Jean Vanier je autor brojnih knjiga, prevedenih na tridesetak jezika, u kojima

naglasak stavlja na ranjivost ljudske osobe i sućut, ukazujući na strahove koji razdvajaju ljude

i korijen su sukoba. Njegova vizija ljudskog društva kao tijela u kojem je svaki član važan i

1 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, u:

Dokumenti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 72008., br. 2.

2 Usp. Ivan KARLIĆ, Kraljevstvo Božje: neka obilježja Isusove prakse oslobađanja, u: Obnovljeni život, 59

(2004.) 2, 147. 3 Usp. Jean VANIER, Postati čovjekom, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008.,179.

Osobe s intelektualnim teškoćama ili preobraziteljska snaga siromaha prema J.Vanieru (Željko Nestić)

113

nezamjenjiv, a osobito onaj najslabiji, izvire iz života kojeg 45 godina dijeli s osobama s

intelektualnim teškoćama.

Razmišljati ćemo u ovom radu o snazi siromaštva koja preobražava sve one koji se

daruju drugome i objavljuje nam naše vlastite ograničenosti. Da bismo došli do samog izvora

te preobrazbe, koristiti ćemo instrumentarij teologije zajedništva koja proizlazi iz iskustva

Arke Jeana Vaniera.

1. Preobraziteljska snaga siromaha

1.1. Siromaštvo osoba s intelektualnim teškoćama objavljuje nam naše vlastito siromaštvo

Papa Franjo u Apostolskoj pobudnici Radost evanđelja upozorava nas: „Prijeko je potrebno

posvetiti pozornost novim oblicima siromaštva i krhkosti, u kojima smo pozvani prepoznati

Krista patnika, premda nam to na prvi pogled ne donosi opipljive i neposredne koristi“4.

Osobe s intelektualnim teškoćama sačuvale su srce žedno zajedništva i prijateljstva,

one su potpuno lišene bilo kakve neovisnosti – i zbog toga postaju osobe koje vape za

odnosom, jer u konačnosti taj odnos im život znači. Jean Vanier u tim osobama prepoznaje

„evanđeoske“ siromahe, slabe i odbačene koji nas vode do duha blaženstva i dubljeg

otkrivanja Božjeg otajstva. Živeći u zajednici s Raphaelom i Philippeom u početku Arke, Jean

Vanier je otkrio svu dubinu njihove patnje, uspio se uživjeti u svaki moment njihova života,

od trenutaka kad su se susreli sa roditeljskom ranjenošću i spoznajom da im dijete nikad neće

hodati, neće se moći igrati, neće ići na školska natjecanja, a takva spoznaja roditelju donosi

ogromnu bol. No, nositi tu bol hendikepa, kudikamo je veća patnja.5 Takve osobe zarobljene

su negativnom slikom drugih o sebi, i sebe o sebi od rođenja. Nositi se s time nije lako, tu je

Jean Vanier kod osoba s intelektualnim teškoćama čitao i pronalazio izvore svih tjeskoba,

frustracija, psihičkih poremećaja i agresije. Da bi ovo sām shvatio morao je ući u odnos sa

ovim osobama, u živi odnos koji je kadra potpuno razgoliti osobu, učiniti je ranjivom i

ranjenom, uči u trag iskustvu one Ljubavi - Boga koji se dao ubiti za druge.

Strah od susreta sa vlastitim slabostima, nesavršenostima, inače dobro spremljenima i

od javnosti sakrivenima, ne dopušta nam, a jer smo zarobljeni sobom, izaći u nesigurnost

takvog odnosa kao da znamo da povratka više nema. Svi smo ranjeni nekim ranama iz

djetinjstva koje utječu na nas i našu narav. Ipak, za razliku od osoba sa intelektualnim

teškoćama, uspjeli smo razvit različite obrambene mehanizme kojim se služimo. Svi smo u

naravi htjeli bezuvjetnu ljubav, no baš u toj želji bili smo ranjeni. Kaže Jean Vanier: „Tek kad

otkrijemo, malo-pomalo, Isusovu bezuvjetnu ljubav, naše se rane mogu postupno zaliječiti i

možemo odbaciti neke obrambene mehanizme.“6

1.2. Karakter hendikepa

Kako ne bi previše otišli u opisivanje od kuda proizlazi sva tjeskoba, paraliza, grčenje, granice

i patnja, dovoljno je samo pročitati kako piše Jean Vanier o posjeti jednoj dječjoj

4 FRANJO, Radost Evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama

i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24.XI.2013.), Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 2013., br. 210. 5 Usp. Jean VANIER, Kako nam siromasi u Arci navještaju evanđelje, u: Nova prisutnost, 3 (2008.) 6, 429

6 Iz razgovora vođenog 26.4.2003. u Taboru kod Samobora tijekom duhovnih vježbi koje je Jean Vanier održao

članovima zajednica Vjera i svjetlo, razgovor je emitiran na HKR-u, 1. svibnja 2003. u emisiji „Kultura

Dijaloga“, usp. Divna ĆORIĆ, Razgovor s Jean Vanierom, u: Nova prisutnost, 3 (2008.) 6, 446.


114

psihijatrijskoj bolnici „koja je bila neka vrsta skladište ljudske bijede. Stotine djece s

mentalnim hendikepom ležalo je zapušteno u svojim krevetićima. Vladala je samrtna tišina.

Nijedno dijete nije plakalo. Kad shvate da nikoga za njih nije briga, da im se nitko neće

odazvati, djeca više ne plaču […] Plačemo samo onda kad postoji nada da će nas netko ćuti.“7

Na drugom mjestu piše: „Obišao sam najgore institucije na svijetu. U afričkim zemljama

vidio sam muškarce i žene koje su kao „lude“ vezali lancima za stabla i tukli ih do krvi kako

bi ih oslobodili od tobožnjeg vraga koje ih je opsjedao. U Latinskoj Americi posjetio sam

duševnu bolnicu u kojoj je nekih stotinu muškaraca i žena, većinom polugolih, stanovalo u

ruševnoj zgradi zajedno s velikim crnim i bijelim štakorima.“8 Čini se da karakter osobe koja

se nađe u ovakvoj životnoj situaciji ne može biti nego osjećaj usamljenosti, nepripadnosti,

nevoljenosti i odbačenosti. U taj moment, spasonosan može biti nečiji usud upuštanja u

avanturu odnosa koji će zauvijek ljubavlju preobraziti osobnosti onih koji su u zajedništvu, i

tako jedni druge privoditi zajedništvu koje je vlastito Trojedinom Bogu i odnosu triju

božanskih osoba u jednom Bogu. 9

„Susret i razmjena Oca, Sina i Duha svetoga, to trajno izviranje uvijek su morali

postojati i uvijek će postojati ili ga inače nikada nije ni bilo.“10

Ovakav izričaj o Trojstvu

proizišao je iskustveno iz povezanosti i su-patnjom karaktera hendikepirane osobe.

2. Teologija zajedništva – izvor preobrazbe

Na više mjesta do sada spominjao se odnos kao temeljna dimenzija življenja osoba s

intelektualnim teškoćama. Ulaskom u odnos riskiramo mnoge odrednice našega života i

događa se zajednica koja u svoj svojoj krhkosti raste, a tim rastom uzdiže i preobražava naše

živote – obraća, čineći ih slobodnima i približavajući ih onom krajnjem cilju kojemu svi

hodamo ususret.

Zajednica i rast, naslov je knjige koju se slobodno može nazvati i Magna Carta teologije

zajedništva. Konačno, svaki oblik zajedništva prolazi upravo takav put rasta, a sve kao

nesavršena slika zajedništva s Bogom. Jean Vanier ne niječe brojne probleme koji prate život

kršćanske zajednice, one koji su često vješto pod tepih gurani, da ih netko ne čuje niti ne vidi.

Hrabro Jean Vanier naziva zajednicu „strašno mjesto u kojem se objavljuju sve naše

ograničenosti i svi naši egoizmi“.11

Ulaskom u zajedništvo „otkrivam svu svoju bijedu, svoje

slabosti, svoju nesposobnost da shvatim neke iz zajednice, otkrivam svoje blokade, svoju

osjećajnost ili seksualnost koja je sva poremećena, svoje želje koje izgledaju neutažive, svoje

frustracije i ljubomore, svoje mržnje i želje da uništim druge […] postajem svjestan kako sam

nesposoban ljubiti.“12

Svoje iskustvo zajednice prenosivo je na svaki oblik zajednica u kojima i sami živimo.

Stvoreni smo na sliku Božju, prema tome ostvarujemo se kao oni koji stvaraju i čine

uzajamnost, interakciju, suživot gdje ponekad bolno odjekuju vlastita ograničenja i tame

našega bića. I zato se ne usudimo ući preko tog praga, koji bi nas suočio sa svime onime što

smo tako dugo i marljivo gradili. Tim zajedništvom rušimo sebe i stavljamo Boga, čupamo

7 Jean VANIER, Postati čovjekom, 13.

8 Isto, 80.

9 Usp. Joseph RATZINGER, Bog Isusa Krista, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010., 21.

10 Jean VANIER, Zajednica i rast, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2007., 91.

11 Mirko KEMIVEŠ, O knjizi Jeana Vaniera Zajednica i rast, u: Nova prisutnost, 6 (2008.) 3, 457. Autor članka

Mirko Kemiveš je kapucinski redovnik, a članak je nastao inspiriran knjigom Zajednica i rasti čiju je poruku

primijenio na redovnički život. 12

Isto.


115

svoju obijesnu narav i sadimo gorušićino zrno.13

Strpljivo podnosite jedni druge u ljubavi,

veli Sveti Apostol, i stvarno to je zakon Kristov koji je uistinu trpljenjem nosio naše slabosti i

suosjećanjem naše boli, ljubeći one koje je nosio i noseći one koje je ljubio.14

To mjesto

teofanije postaje mjesto pripadanja, otvaranja, uzajamne ljubavi, ozdravljenja i rasta – time i

izvor preobrazbe života.

2.1. Zajednica rasta

Svaka zajednica, od samog trenutka osnivanja, silazi u svakodnevicu koja često zna otupiti i

sasvim neutralizirati zanos koji je pokrenuo ljude i dao im hrabrosti usuditi se ući na put

hodočašća koji nema sigurnu trasu, već samo jedan Cilj. Teško je i zamisliti kojim se sve

svakodnevnim borbama susreću svi oni koji svoj život odluče posvetiti zajednici Arka.

Volonteri svakodnevno ulaze u odnose sa osobama s intelektualnim teškoćama, u odnose

međusobno i konačno sa samima sobom. Napetosti i razne kušnje koje dovode zajednice do

pred sami slom, često su sredstvo rasta. Nerijetko smo dovedeni do samog ruba ponora prije

nego dohvatimo trenutak istine i prihvatimo svoje vlastito siromaštvo i potrebu jednih drugih

te zavapimo Bogu za pomoć.15

Zauzetost i zahvaćenost idealima Ljubavi može dovesti do prevelikog aktivizma koji proizlazi

iz straha od veza, vlastite ranjivosti ili ljubavi; proizlazi iz straha od ovisnosti, spolnosti i

našeg dubokog i skrivenog „ja“. Djelovanje je previše često bijeg ili želja da se nešto

dokaže.16

Iz svega samo do sada navedenog jasno je kako rast u ljubavi, jer o njemu

govorimo, sve tamnice našeg egoizma moraju biti oslobođene – a to podrazumijeva patnju,

stalan napor i ponavljanje odluke. Ne susrećemo li se i sami s takvim situacijama unutar naših

zajednica? Priznajemo li da svaka srušena iluzija, koju samo si tako lijepo izgradili, uključuje

mnogo tugovanja i trpljenja?

2.2. Ljubav i siromaštvo

Osim siromaštva koje smo si u prethodnim poglavljima približili kroz naše neimanje slobode

bezuvjetne ljubavi, kratko ćemo se osvrnuti i na stav Jean Vaniera o siromaštvu, onom pojmu

kojeg najčešće mislimo kada ga u svakodnevnom govoru čujemo. Čini se da on nije sasvim

neovisan o svemu dosad sadržanom u nekoliko redaka ovog rada. O doslovnom siromaštvu –

Jean Vanier izražava vrlo jednostavnom usporedbom. „Rastužio bih se ako bismo ikad

nabavili perilicu za suđe za kuću u Troslyju: da je imamo, ne bismo se više okupljali, opuštali

i smijali zbog posuđa.“17

Ovakav stav prema materijalnom imanju susrećemo i kod

Misionarki Majke Tereze. Mnogo je onih koji ovakav stav ne mogu razumjeti. Vjerojatno je

da ne bi isto tako razumjeli niti siromaha. Oni koji iskustvo imaju, prenose nam ga kao da je

siromaštvo „cement zajedništva“18

. Ovo pomanjkanje dobara koje bismo si i mogli priuštiti,

često je instrument ili most prema siromasima. Vidimo tako da siromaštvo bilo koje vrste,

djeluje uvijek po istom principu, a odnose koje uređuje nemoguće je ostvariti na neki

drugačiji, umjetan način.

13

Prispodoba o Kraljevstvu nebeskom u Lk 13, 18-20. 14

Iz Propovijedi blaženog Izaka, opata samostana u Stelli, u: Časoslov rimskog obreda, III, Zagreb, Kršćanska

sadašnjost, 1997., 134-135. 15

Usp. Jean VANIER, Zajednica i rast, 170. 16

Isto, 185. 17

Isto, 413. 18

Isto, 414.


116

3. Arka - Korablja u Hrvatskoj19

Arka u Hrvatskoj postoji od 2011., pod imenom Korablja. Korablja je ujedno i naziv udruge

putem koje zajednica legalno djeluje. Zajednica danas ima 30 članova - osoba sa i bez

intelektualnih teškoća, a djeluje unutar strukture dnevnog centra na adresi Kapucinska 29, u

Zagrebu.

Za razliku od Vjere i Svjetla20

koja je evangelizacijski pokret, Arka u sebi objedinjuje

tri dimenzije: duhovnost, profesionalna dimenzija i dakako zajednica, a sve tri dimenzije

podjednako su važne21

. Dugi niz godina Arka je djelovala kao "kuća" u kojoj se zajedno živi,

to nije jedini model zajednice. Tako je započela, no, u zadnjih deset godina naglasak je na

procesu inkulturacije - a ne na oponašanju Jean Vanierovog modela. To znači da se voditelji i

volonteri zajednice vode potrebama osoba s intelektualnim teškoćama u konkretnoj sredini

kao i samoga društva. Korablja je izrasla iz potreba osoba s intelektualnim teškoćama koje

žive u obiteljima22

, a koje imaju vrlo malu ili nikakvu podršku. Organiziran je i mobilni tim

koji posjećuje ove osobe u obiteljima, ili vikend programima kojima takve osobe, odlaze

živjeti u zajedničku kuću, tako obitelji mogu odmoriti od napornog tjedna. Zajednica se

molitveno sastaje jednom na tjedan, to su im osobito važni momenti gdje razmjenjuju svoja

stanja, misli i gdje zajedno slave.

Simbol Korablje je most koji najbolje izražava njezino poslanje: povezivati, omogućiti

da se ljudi susreću i otkrivaju ljepotu jedni u drugima. „Susreti na mostu" – to su: tematski

susreti različitih osobnosti kako bi se ljudi međusobno upoznali – to su mjesta rušenja brojnih

predrasuda; predavanja na fakultetima; kateheze za mlade; tu su i sajmovi rabljenih stvari kao

pomoć brojnim sugrađanima u vremenu krize; izdavaštvo...

Prema Biljani Acan, poslanje Arke nije briga o osobama s intelektualnim teškoćama,

govori nam u osobnom razgovoru voditeljica Korablje, već zajedno s njima, omogućiti da se

ranjivost ljudske osobe prepoznaje kao dar, a ne problem, predmet skrbi, pastorala i slično.

Osobe s intelektualnim teškoćama u svojoj jednostavnosti nenadmašne su u povezivanju,

rušenju barijera među ljudima i učitelji uspostavljanja dijaloga.

Zaključak

Slušajući izrijeke koje je izrodilo iskustvo života – primjećujemo kako filozof u Jean Vanieru

i dalje živi, štoviše, proročkim karakterom. Upravo u ovom iskustvu Arke koju je pokrenuo

Jean Vanier davne 1964. godine, čitamo izazovne upute koje nas približavaju onima koji se

nalaze na periferiji našeg društva. Na te periferije upućuje nas i često Papa Franjo. Društvo je

zbog njihove različitosti odlučilo smjestiti ih u kategoriju koju mi kršćani prepoznajemo kao

onu „evanđeoski“ siromašnu, ili „maleni“ kako ih je od milja sam Isus Krist zvao.

Upoznati smo sa djelićem onoga što je Providnost povjerila Jean Vanieru, koji je

djelom pa onda i riječju, obrazložio onu nadu koja je u njemu (usp. 1 Pt 3, 15). Možda je i ovo

19

Aktualni podaci za ovo poglavlje dobiveni su u osobnom razgovoru s voditeljicom Korablje, gđom. Biljanom

Acan. 20

Vidi internetsku stranicu zajednice u Hrvatskoj: www.vjeraisvjetlo.hr 21

Arka djeluje u različitim vjerskim sredinama – monokonfesionalnim, ekumenskim, zajednicama

međureligijskog karaktera, na Bliskom Istoku, Indiji, Bangladešu i drugim zemljama. Arka želi na što bolji način

odgovoriti na potrebe osoba s intelektualnim teškoćama. To čini u suradnji sa psiholozima i psihijatrima, a svi

asistenti Arke, tj. volonteri, prolaze edukacije kako bi mogli razumjeti ponašanja osoba s kojima dijele život, i

kako bi im mogli pružiti adekvatnu podršku prema njihovim potrebama. Zajednica podrazumijeva dimenzije

zajedničkog života, susreta, dijeljenja, razlučivanje i sudjelovanja u poslanju. 22

U osobnom razgovoru gđa. Acan je spomenula kako 80 % osoba sa intelektualnim teškoćama u Republici

Hrvatskoj živi u obiteljima.


117

jedan od modela kojim bismo mi kršćani, Crkva, mogli promišljati i ući u dijalog sa svijetom i

različitim kulturama. Da bismo to mogli, moramo ostvariti zajedničku platformu koja bi bila

izgrađena na iskustvu međuljudskih odnosa, ljudske nesavršenosti ili slabosti, tjeskobe i

zajedništva. Biti u stalnoj komunikaciji sa vlastitom ranjivošću čini nas čovječnijima, čini nas

više slikom Božjom.23

No, za to je potrebna odlučnost okrenuti svoj hod preuzimajući sve rizike na koje će se

kad-tad svatko tko želi nasljedovati Isusa Krista, morati odlučiti. Neka i ovo razmišljanje bude

prilog tom poticaju.

„Ustanite, hajdemo!“ (Mt 26, 46).

Literatura

ACAN, Biljana – IVANKOVIĆ, Ljilja, Zajednica Arka: jedinstvo u različitostima, u: Nova

prisutnost, 3 (2008.) 6, 464-472.

ĆORIĆ Divna, Razgovor s Jean Vanierom, u: Nova prisutnost, 3 (2008.) 6, 442-446.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, u:


FRANJO, Radost Evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim

osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu

(24.XI.2013.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013.

Iz Propovijedi blaženog Izaka, opata samostana u Stelli, u: Časolov rimskog obreda, III, Zagreb,

Kršćanska sadašnjost, 1997., 134-135.

KARLIĆ, Ivan, Kraljevstvo Božje: neka obilježja Isusove prakse oslobađanja, u: Obnovljeni život, 59

(2004.) 2, 143-153.

KEMIVEŠ, Mirko, O knjizi Jeana Vaniera Zajednica i rast, u: Nova prisutnost, 6 (2008.) 3, 455-460.

RATZINGER, Joseph, Bog Isusa Krista, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010.

VANIER, Jean, Kako nam siromasi u Arci navještaju evanđelje, u: Nova prisutnost, 6 (2008.) 3, 427-

441.

VANIER, Jean, Postati čovjekom, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008.

VANIER, Jean, Zajednica i rast, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2007.

23

Usp. Biljana ACAN – Ljilja IVANKOVIĆ, Zajednica Arka: jedinstvo u različitostima, u: Nova prisutnost, 3

(2008.) 6, 471.


118

EKONOMIJA DARIVANJA I ZAJEDNIŠTVA PREMA NAUČAVANJU

PAPE BENEDIKTA XVI. Ekonomija darivanja i zajedništva prema naučavanju pape Benedikta XVI. (Marko Čolić)

Marko ČOLIĆ, 2. god. FTS

Uvod

U ovom radu prezentirat će se doprinos pape Benedikta XVI. socijalnom nauku Crkve, i to

ponajprije onako kako je iznesen u njegovoj trećoj i posljednjoj enciklici, Caritas in veritate1.

Krenut će se od opisa nekih bitnih karakteristika sadašnjeg stanja u ekonomiji, kako bi papin

nauk, čije će izlaganje potom uslijediti, bio smješten u kontekst današnjega vremena.

Naposljetku, bit će dani i neki osvrti, kao i moguće implementacije idejâ koje su iznesene u

dokumentu.

Tema je odabrana jer se radi o najaktualnijoj socijalnoj enciklici, koja se pokušava

suočiti s realnom ekonomskom problematikom koja vlada na globalnoj razini. Osim literature

domaćih korištena je i ona američkih autorâ, koji su, brzo po objavljivanju enciklike, dali

znanstveno potkrijepljene osvrte, promišljanja, te moguće implementacije.

1. Suvremena ekonomija i njezina ideološka pozadina

Ekonomija današnjice ne posjeduje jednostavnu strukturu, već je njezin odraz često rezultat

vrlo kompleksnih i isprepletenih utjecaja. Pa ipak, u pozadini cijelog raznobojnog prizora

mogu se uočiti neki njezini stožerni strukturni elementi. Stoga će se u ovom poglavlju

nastojati dati kratki uvid u sadašnje stanje preko dvaju pojmova koji su u našem vremenu

često krivo shvaćeni, ali koje se bez obzira na to upravo jednako tako često olako

upotrebljava. Ti su pojmovi liberalizam i napredak.

1.1. Liberalizam

Liberalizam je „politička ideologija i filozofija koja zastupa stajalište da je sloboda najviša

politička vrijednost. Sloboda se u liberalizmu shvaća kao sloboda pojedinca, a jedno od

središnjih pitanja liberalizma jest kako se može opravdati zadiranje u slobodu pojedinca.“2

Jedna od glavnih značajki političkog liberalizma leži u tome da je liberalna vlast glede pitanja

o životu i pravednosti kao takvima ravnodušna, tj. njezino poimanje vrijednosti je

utilitarističko.3 Neka od tih stremljenja pokušavaju zahvatiti međunarodnu razinu: „Premisa

liberalnog internacionalizma jest isprepletanje i umrežavanje međunarodnih (političkih)

odnosa, kojih su akteri vlade, njihove organizacije i udruge inter/trans/nacionalnog civilnog

(građanskog) društva.“4 Posebno zabrinjava i pojava neoliberalnog institucionalizma, čija se

pak premisa temelji na institucionalnoj kontroli sukoba, ali što jednako tako može voditi i u

1 BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i

istini (29. VI. 2009.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010. (dalje: CV) 2 T[vrtko] J[OLIĆ], Liberalizam, u: Stipe KUTLEŠA (ur.), Filozofski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod

Miroslav Krleža, 2012., 676. 3 Usp. Branimir LUKŠIĆ, Sloboda u istini ili sloboda kao istina?, u: Crkva u svijetu, 1 (1995.) 30, 4-5.

4 Anđelko MILARDOVIĆ – Fred W. RIGGS – Henry TEUNE, Mali leksikon globalizacije, Zagreb, Centar za

politološka istraživanja, 2002., 126.

Ekonomija darivanja i zajedništva prema naučavanju pape Benedikta XVI. (Marko Čolić)

119

onakvo djelovanje koje te sukobe, umjesto da ih utiša i ukloni, potiče.5 U svojim radikalnijim

izdanjima liberalizam je znao ljudsku sreću poistovjećivati s užitkom. Kasnije su varijante

ipak naglašavale postojanje neke istaknute vrijednosti u odnosu na ostale – uplitanje je to

jedne transcendentalne filozofije kojom se ruše neki od bitnih temelja liberalizma kao

takvoga.6 Bez tog filozofskog momenta koji ide onkraj „bukvalne stvarnosti“, neoliberalna

politika stremi k uspostavljanju jedne svjetske bez-državne vlade, propagirajući tako američki

način života7, što neki vide kao svojevrsni oblik američkog nacionalizma, gdje amerikanske

vrijednosti bivaju postavljene na pijedestal i tako se nameću kao mjerodavne za opće,

univerzalne kategorije.8 Ovo za posljedicu ima subjektivizaciju i relativizaciju kako

vrijednosnih tako i spoznajnih kriterija, a sloboda postaje cilj samoj sebi, te stoga

autodestruktivna.9 U takvom je procesu znanost kao znanost nesposobna „vidjeti“ elemente

izdizanja – ona tek eventualno može izmijeniti svoj položaj u cjelokupnom procesu potrage10

,

a za što „oči“ ima jedino nešto što je onkraj čiste znanosti. Strogi „znanstveni“ pristup i

dosljednost promatraju svijet kroz vizuru smrti Boga, te uzrokuju ujedno i smrt svakog ideala

– unose sukob, a ne suradnju, borbu za prevlast, a ne solidarnost. Na taj način sâma sloboda

upravo u liberalizmu zadobiva „okus ništavila“.

1.2. Napredak

Jedan od pokazatelja nezdrave ekonomije moglo bi biti i uvjerenje da je za njezin razvoj

potreban neprestani rast (uz eventualno pokoji zastoj). Međutim, vrlo se brzo uviđa da takav

pristup zapravo vodi katastrofi (ekološkoj, socijalnoj i drugoj), a u sâmom se takvom pristupu

uočava znatan utjecaj zanemarivanja (nepoštivanja) etičkih normi – sve u svrhu takozvanog

napretka11

, pojma koji se formirao u doba prosvjetiteljstva. Od pozitivizma do današnjeg dana

taj se pojam i sâm razvijao te je s jedne strane napredak iznjedrio odgovore na početna

očekivanja, ali je s druge pak strane kao očite pokazao i svoje destruktivne momente

(zlouporaba tehnike primjerice). Stoga prema pojmu napretka stoji danas na mnogo mjesta

svojevrsna distanca.12

Pitamo se: ako svoje snage ne trebamo uložiti u održavanje stalnoga rasta, kako

ostvariti napredak? U tome nam je od pomoći sljedeći iskaz: „Reći razvoj znači, u stvari, reći

nešto što jednako zahvaća u socijalni napredak kao i u ekonomski rast. Nije dovoljno povećati

zajedničko bogatstvo, pa da ono bude podjednako podijeljeno [...] A čovjek nije u istinu

čovjek osim [...] u koliko sam postane subjekt svoga napretka.“13

Na ove se riječi nadovezuje

papa Benedikt kada traži daljnje uvjete za autentični ljudski razvoj, ne zaustavljajući se na

prožimanju onog socijalnog momenta, već ističući nužnu eshatološku upućenost sâmoga

napretka: „Ako se ljudskom napretku oduzme perspektiva vječnoga života, on u ovome

svijetu ostaje bez daha života; zatvoren u povijest, izložen je opasnosti da bude sveden samo

na puko stjecanje dobara. Na taj način čovječanstvo gubi hrabrost raspoloživosti za uzvišenija

5 Usp. Isto, 133-134.

6 Usp. Branimir LUKŠIĆ, Sloboda u istini ili sloboda kao istina?, 4-5.

7 Usp. Andrija CRNKOVIĆ, Gubitak socijalne kohezije kao trošak neoliberalne politike, u: Crkva u svijetu, 2

(2006.) 41, 248. 8 Usp. Anđelko MILARDOVIĆ – Fred W. RIGGS – Henry TEUNE, Mali leksikon globalizacije, 79-80.

9 Usp. Branimir LUKŠIĆ, Sloboda u istini ili sloboda kao istina?, 6-8.

10 Usp. Andrija CRNKOVIĆ, Gubitak socijalne kohezije kao trošak neoliberalne politike, 251.

11 Usp. Krešimir CEROVAC, Održivi razvoj: jedini izlaz za čovječanstvo, u: Obnovljeni život, 2 (1994.) 49, 228-

231. 12

Usp. L[ino] V[ELJAK], Napredak, u: Stipe KUTLEŠA (ur.), Filozofski leksikon, Zagreb, Leksikografski

zavod Miroslav Krleža, 2012., 794. 13

PAVAO VI., Populorum progressio. Enciklika o razvitku naroda (26. III. 1967.), Zagreb, Hrvatsko književno

društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967., br. 34.


120

dobra, za velike i bezinteresne inicijative na koje potiče sveopća ljubav. Čovjek se ne razvija

isključivo vlastitim snagama...“14

Stoga ponovno uočavamo kako sâma ekonomija kao znanost nema dostatne načine

izdizanja iz trenutne situacije, već potrebuje pomoć „izvana“.

2. Papa Benedikt XVI. i ekonomija dara i zajedništva

U prvom dijelu bit će izložen nauk pape Benedikta o ekonomiji. Potom će uslijediti neke

kritike takvoga pristupa i pripadne reakcije.

2.1. Benediktova antropološka paradigma ekonomije

U velikoj suprotnosti spram stajalištâ iznesenih u prvom poglavlju stoji nauk današnjeg pape

emeritusa. Za Benedikta je ljubav „najizvrsniji put socijalnog nauka Crkve“15

. Ona „blista

jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno živjeti.“16

„Ljubav u istini stavlja

čovjeka pred zadivljujuće iskustvo dara. Besplatnost je u njegovu životu nazočna u

najrazličitijim oblicima koje čovjek, međutim, budući da život promatra isključivo u logici

proizvodnosti i iskoristivosti često ne zamjećuje.“17

Upravo je pojam dara ključan za Benediktovo teološko promišljanje, pa i ono o

ekonomiji. Naime, njegova enciklika naglašava kako cijeli stvoreni svijet posjeduje svoju

gramatiku koju treba znati ispravno iščitati. Stoga, zatvaranje životu (posljedica seksualnosti

koja je svedena na čisti užitak i zabavu) blokira značajne socijalne i ekonomske potencijale, te

dovodi do siromaštva i nerazvijenosti. I u pristupu prirodi mogu se uočiti slične pogreške, pri

čemu se posebno smjera na biotehnologiju koja često vrši nasilje nad prirodnim poretkom.

Izlazak iz takvog kolapsa moguć je jedino otvorenošću transcendenciji.18

Težište sâme enciklike leži upravo u njenom antropološkom vidu, tj. njezinoj

metafizičkoj („dogmatkoj“) postavci.19

Jer, ako je sve bitno što se tiče čovjeka dar, tada

princip besplatnosti nalazi svoje odgovarajuće mjesto i u ekonomskoj djelatnosti, kao upravo

ljudskoj djelatnosti. Navedeno potkrepljuje i papina tvrdnja kako logika dara i načelo

besplatnosti ne proizlaze samo iz naravi čovjeka kao takvog, nego i iz naravi sâme ekonomije,

i to ponajprije zato jer danas nije moguće, kao prije, najprije ostvariti pravednost, a potom

besplatnost, već je od početka potrebna besplatnost kao uopće mogućnost ostvarivanja

pravednosti.20

Na taj se način enciklika opire mainstream liberalnom svjetonazoru – Benedikt ne želi

napraviti raskol između homo economicusa i ostaloga čovjeka. Kršćaninov centralni temelj

predstavlja ljubav prema Bogu – stoga je istina koja ga oblikuje upravo sâm zakon (logos)

ljubavi, a ljubav put ostvarivanja te istine, u kojoj je Isus Krist otkrio smisao čovjeka i

cijeloga kozmosa.21

Stoga kršćanin ima zadaću propitivati Božji naum za svoj život, tj. tražiti

14

CV, br. 11. 15

CV, br. 2. 16

Isto, br. 3. 17

Isto, br. 34. 18

Usp. David CLOUTIER, Working with the Grammar of Creation: Benedict XVI, Wendell Berry, and the

Unity of the Catholic Moral Vision, u: International Catholic Review Communio, 4 (2010.) 37, 606-610. 19

David L. SCHINDLER, The Anthropological Vision of Caritas in veritate in Light of Economic and Cultural

Life in the United States, u: International Catholic Review Communio, 4 (2010.) 37, 563. 20

Usp. CV, br. 36-38. 21

Usp. David L. SCHINDLER, The Anthropological Vision of Caritas in veritate in Light of Economic and

Cultural Life in the United States, 566.


121

ono dobro, istinito i lijepo i u svojoj ekonomskoj djelatnosti. On je spreman na strpljiv rad

kako bi sudjelovao u Božjoj ljubavi, te na svjedočenje žrtve i odricanja22

, jer zna kako

njegove odluke uvijek za sobom vuku i moralne posljedice23

. Upravo navedeno sugerira

enciklika kada iskazuje potrebu za onim djelatnostima na tržištu koje, premda neće odbijati

profit, ipak u njemu neće vidjeti ni svoju isključivu svrhu.24

Papa emeritus svjestan je kako se takvo tržište besplatnosti nikome ne može propisati,

ali kako je ono u društvu izrazito potrebno.25

Takve inicijative i projekti šire se ponajprije

preko osobnog primjera i zalaganja, inspirirajućim svjedočanstvima koja, poput onih o

svecima, mogu potaknuti i druge na djelovanje. 26

2.2. Kritike i moguće implementacije

Jedna od čestih reakcija ekonomistâ na encikliku bilo je pitanje kako implementirati ljubav i

besplatnost u ekonomsku djelatnost, koja ponajprije ide za razmjenom, a ne darom?

Kršćanska etika promatrana je kao ona koja je primjenljiva u međuosobnim susretima, ali ne i

u large-scale odnosima, kakvi vladaju na tržištu.27

Međutim, potrebno je primijetiti kako su kroz povijest ekonomija i teologija jedna na

drugu vršile uzajaman utjecaj – stoga postoji očigledna sprega između njihovih respektivnih

djelovanja.28

Također, besplatnost u ekonomiji ne bi se trebala shvaćati kao altruizam (npr.

humanitarna pomoć) u kojoj se od onoga koji prima ne očekuje nikakav trud (doprinos), već

više kao reciprocitet – odnos u kojem onaj koji prima na aktivan način sudjeluje u procesu,

iako se njegov doprinos ne može okarakterizirati kao ostvarenje tržišne razmjene.29

Daljnju prepreku provedbi zamisli iznesenih u papinskom dokumentu predstavlja tzv.

rational choice theory – nastojanje sudionika u ekonomskom djelovanju koje ide za

maksimizacijom koristi uz minimizaciju troškova. Ovoj teoriji u prilog idu i matematički

modeli koji (ugrubo) dobro modeliraju ljudsko ponašanje na tržištu, te tako opravdavaju

sebično (self-interest) ponašanje u ekonomskim procesima.30

Uz to, stoji i zahtjev ekonomistâ

za priznavanjem ograničenjâ ekonomske znanosti – ona se bavi efikasnim iskorištavanjem

ograničenih resursa stavljenih ljudima na raspolaganje, a ne istinitim i dobrim, u koju

problematiku Benediktovi prijedlozi za integracijom besplatnosti i logike dara u logiku tržišta

zasigurno uvode.31

Na ovakve upite ne postoji plauzibilan odgovor. Naprotiv, ono što određeni autori vide

jest mogućnost za posvemašnjim antropološkim zaokretom – Caritas in veritate mogućnost je

uvođenja u bogatiju sliku o čovjekovom napretku (tzv. integral human development)32

, te tako

poziva i ekonomiju da u svoje matematičke modele uključi i neke uvide koje joj iznalaže

22

Usp. Isto, 568. 23

Usp. CV, br. 37. 24

Usp. Isto. 25

Usp. Isto, br. 39. 26

David L. SCHINDLER, The Anthropological Vision of Caritas in veritate in Light of Economic and Cultural

Life in the United States, 559-579. 27

Usp. Paul OSLINGTON, Caritas in Veritate and the Market Economy, u: Journal of Markets & Morality, 2

(2011.) 14, 361-363. 28

Usp. Isto, 367. 29

Usp. Andrew V. ABELA, Caritas in veritate and the Market Economy, u: International Catholic Review

Communio, 4 (2010.) 37, 594-595. 30

Usp. Isto, 597-598. 31

Usp. Nicholas J. HEALY, Caritas in veritate and Economic Theory, u: International Catholic Review

Communio, 4 (2010.) 37, 587-588. 32

Usp. Andrew V. ABELA, Caritas in veritate and the Market Economy, 592-593.


122

kršćanska antropologija, a što bi za posljedicu moglo imati bolju analizu i točnije predviđanje

ljudskog djelovanja na tržištu.33

U tom smislu navodi se i primjer ekonomije zajedništva koju

su razvili autori Zamagni i Bruni, a koja osiromašenje takvih matematičkih modela vidi u

zamjeni srednjovjekovnog pojma sreće (klasična ekonomska teorija) modernim pojmom

korisnosti (suvremeni liberalni pristup).34

Naposljetku ide i apel na ljudsku domišljatost i inventivnost: liberalni pristup tržištu

prezentira se u puno prihvatljivijem svjetlu od ekonomije zajedništva. Stoga je potrebno,

upravo kroz primjere osobnoga svjedočanstva (poput onog Zamagnija i Brunija), a kroz koje

se može iščitati i jedan tipično kršćanki moment, pokušati potaknuti i na institucionalne

promjene u istome smjeru.35

Zaključak

Dok liberalno tržište nesmiljeno i dalje, na globalnoj razini, „udara“ naprijed i tako tobože

ostvaruje sve veće ljudske slobode, papa Benedikt XVI. poziva nas da zastanemo i (opet i

opet) si postavimo ono temeljno pitanje filozofske antropologije: što je čovjek? On naime ne

dopušta razvod kojeg je moderno doba načinilo između međuljudske i poslovne etike, već

preko integracije logike dara i besplatnosti u logiku tržišta inzistira na trajnosti njihova

sjedinjenja.

Dok se kritike upućene od strane ekonomske struke, pogotovo onih autorâ koji uz

stručnost na ekonomskom polju posjeduju i visoku teološku izobrazbu, moraju uvažiti,

smatram kako je potrebno istaknuti i one koji naglasak stavljaju na cjeloviti čovjekov razvoj,

te u toj puno široj matrici cjelokupnog ljudskog djelovanja promatraju i sâma tržišna gibanja.

Jer, ona nikad nisu plod neke „skrivene ruke“, već im u temelju uvijek stoji odluka čovjeka.

Smatram kako Benediktov poziv na nas može zdravo djelovati – da si ne umislimo da naši,

ma kako sofisticirani matematički modeli adekvatno opisuju realnost – jer nju sačinjava puno

više od onoga što se može izmjeriti i provjeriti.

Literatura

ABELA, Andrew V., Caritas in veritate and the Market Economy, u: International Catholic Review

Communio, 4 (2010.) 37, 592-605.

BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u

ljubavi i istini (29. VI. 2009.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010.

CEROVAC, Krešimir, Održivi razvoj: jedini izlaz za čovječanstvo, u: Obnovljeni život, 2 (1994.) 49,

227-237.

CLOUTIER, David, Working with the Grammar of Creation: Benedict XVI, Wendell Berry, and the

Unity of the Catholic Moral Vision, u: International Catholic Review Communio, 4 (2010.)

37, 606-633.

CRNKOVIĆ, Andrija, Gubitak socijalne kohezije kao trošak neoliberalne politike, u: Crkva u svijetu,

2 (2006.) 41, 245-254.

33

Usp. Isto, 601. 34

Nicholas J. HEALY, Caritas in veritate and Economic Theory, 582-583. 35

Andrew V. ABELA, Caritas in veritate and the Market Economy, 604-605.


123

HEALY, Nicholas J., Caritas in veritate and Economic Theory, u: International Catholic Review

Communio, 4 (2010.) 37, 580-591.

KUTLEŠA, Stipe (ur.), Filozofski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012.

LUKŠIĆ, Branimir, Sloboda u istini ili sloboda kao istina?, u: Crkva u svijetu, 1 (1995.) 30, 3-14.

MILARDOVIĆ, Anđelko – RIGGS, Fred W. – TEUNE, Henry, Mali leksikon globalizacije, Zagreb,

Centar za politološka istraživanja, 2002.

OSLINGTON, Paul, Caritas in Veritate and the Market Economy, u: Journal of Markets & Morality,

2 (2011.) 14, 359-371.

PAVAO VI., Populorum progressio. Enciklika o razvitku naroda (26. III. 1967.), Zagreb, Hrvatsko

književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, 1967.

SCHINDLER, David L., The Anthropological Vision of Caritas in veritate in Light of Economic and

Cultural Life in the United States, u: International Catholic Review Communio, 4 (2010.) 37,

559-579.


124

SIROMASI U SRCU EVANGELIZACIJE Siromasi u srcu evangelizacije (Ivan Ereiz)

Ivan EREIZ, 4. god. FTS

Uvod

Proturječje svijeta u kojem danas čovjek živi, izaziva patnju i bol pred ambivalentnošću

mogućnosti i povlastica koje mu svijet pruža te prepreka, razdora i razilaženja koje ga

pogađaju iz dana u dan.1 U tom vremenu pred naše oči papa Franjo stavlja programatske

smjernice apostolske pobudnice Evangelii gaudium nastojeći dotaknuti konkretnost života te

se izdići iznad maštanja i apstrakcije koji nam ne daju nikakva rješenja. Ne samo riječima već

i djelima nas papa poziva na „evanđeoski radikalizam“, na siromašnu Crkvu koja kroči,

izgrađuje i ispovijeda Krista raspetoga, jedinog Spasitelja cijeloga čovjeka i svih ljudi.2

Kršćanski život je radosno svjedočenje ljubavi koja proizlazi iz osobnog susreta s

Kristom koji je ujedno razlog naše evangelizacije i čija nas ljubav potiče da iskustvo koje je

dotaknulo naša srca otkrivamo drugima (usp. EG 264). U tom kontekstu kroz četiri poglavlja

proći ćemo svojevrsnim životnim smjernicama te dočarati lice Crkve koju sam papa pred nas

stavlja.

U središtu njegove poruke upravo su siromasi, kojima je posvećeno prvo poglavlje.

Njihova sličnost s Kristom poziv je svima da u središte svog poslanja stavimo upravo njih.

Zaustavljajući se na njihovom egzistencijalnom siromaštvu pogled ćemo svrnuti i na druge

oblike siromaštva i bijede koji u današnjoj kulturi razaraju čovjeka još više produbljujući

siromaštvo u kojem se čovjek nalazi. Put izlaska iz uljuljanih udobnosti i materijalnog

bogatstva neminovan je put ukoliko želimo otkriti smisao, dubinu ljubavi i ljepotu kršćanskog

poziva. Upravo o toj preobraziteljskoj snazi evanđelja u kojoj se čovjek susreće s Bogom

progovorit ćemo u trećom poglavlju te na kraju, u posljednjem poglavlju, usmjeriti naš pogled

prema poslanju upućenom svima koje zahtijeva od nas radikalan zaokret u našim životnim

pogledima.

Iako vrlo jednostavna i konkretna tematika, od nas zahtijeva potpunu posvećenost i

pažnju pred jasnoćom riječi koje u svojoj običnoj neobičnosti otkrivaju bremenitost njene

primjene u konkretnosti života.

1. Siromaštvo kao poziv

Siromaštvo koje je Isus živio, kojim nas oslobađa i obogaćuje, način je ljubavi, Njegove

prisutnosti i blizine usmjerene prema čovjeku. Ono je izraz njegova suosjećanja s čovjekom:

„Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8,9).

Postajući jedan od nas on se razvlašćuje svojeg božanskog dostojanstva, moći i vlasti te nas

spašava svojim siromaštvom, sebedarjem – darivanjem života za nas, da bi mi život imali,

svojom pro-egzistencijom našoj egzistenciji daje smisao. Stoga je, mjesto susreta čovjeka i

Boga upravo siromaštvo, razvlašćivanje sebe. U ovoj slici otkriva se i poslanje Crkve koja se

1 Usp. FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u

današnjem svijetu (24.XI.2013.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013., br. 74 (dalje: EG). 2 Usp. Andrea TORNIELLI, Papa Franjo: Jorge Mario Bergoglio: cjelovita biografija – život, ideje i poruke,

Split, Verbum, 2013., 16-17.

Siromasi u srcu evangelizacije (Ivan Ereiz)

125

„(...) trajno lišava bogatstva s ljudskim likom da može sve potpunije preuzimati Kristovo

siromaštvo kojemu je sjedinjeno njegovo božanski veliko bogatstvo.“3

1.1. Čuti vapaj čovjeka

Danas kada je siromaštvo postalo uobičajena životna pojava, pred čovječanstvo se stavlja

zadatak da u uobičajenosti životnih prilika prepozna izazov, obrati pozornost na vapaj

siromašnih te iskaže gestu bliskosti prema njima. Zadatak je to ponajprije stavljen pred Crkvu,

koja vođena Kristovim primjerom ljubavi i milosrđa, treba čuti vapaj čovjeka, osjetiti

„povlačenje za skute haljine“ te odgovoriti na vapaj bespomoćnih, potlačenih, siromašnih...4

Na poseban način i papa Franjo stavlja veliki „ne“ ekonomiji isključivanja i nejednakosti te

nas poziva na mijenjanje nepravednih struktura i svjetskog opredjeljenja kojemu je Bog

postao novac.

Napredak je postao mjerilo cjelokupne stvarnosti, dobitak i novac zauzeli su mjesto

pred dostojanstvom i ljudskošću čovjeka (usp. EG 53). Stvarnost je to koja jasno očituje sliku

čovječanstva koje u svojoj sigurnosti, nesvjesno gradi zid neosjetljivosti prema vapaju i bijedi

siromaha, očitujući još veću vlastitu bijedu najintimnije nutrine.

Težina situacije, izražava nužnost dubljeg i radikalnijeg uključenja Crkve u sve

društvene pore, nužnost brige za one koji su pogođeni ljudskom slabošću. Poziv je to Crkvi da

u siromasima i patnicima prepozna sliku siromašnog i patničkog Utemeljitelja, pomogne

otkloniti njihovu nevolju i bijedu te na taj način služiti Kristu.5

1.2. Lice Crkve – lice bliskosti

Pravo lice Crkve je „lice bliskosti“ koja svrće pogled na siromahe i one koji trpe.6 Ona ne želi

biti carinarnica već „Očev dom“ u kojem ima mjesta za svakoga, gdje se ne misli samo na

dobro i kvalitetno funkcioniranje kurije već Crkve koja je pozvana biti Kristov sjaj ovom

svijetu i čovjeku – poput Sunca koje kao neugasiv izvor odsijeva se i zrcali na mjesečevoj

površini, i što je ta površina čišća i bliža Suncu, to će jače i jasnije odražavati istinsko

Svjetlo.7

Crkva treba biti prepoznatljiva kao kuća milosrđa, kao prostor ostvarenja dijaloga

„između slabosti ljudi i Božje strpljivosti“8 te u dijalogiziranju pružiti čovjeku oslonac i

potrebnu nadu, pružiti sliku milosrdnog i nježnog Boga koji čovjeka ne ostavlja prepuštenog

samom sebi, već ga nakon besciljnog lutanja ovozemaljskim pašnjacima, traži, nalazi, uzima

ranjenog i izgubljenog i stavlja na svoja ramena.

Izlazak Crkve, paradigma je koju papa Franjo izričito naglašava pozivajući da se ne

smijemo zatvoriti u samoću i bespomoćnost pred nastalom situacijom već promijeniti smjer i

poći ususret, poći u potragu za onima koji su Kristovo tijelo. Taj korak znači izlazak iz

3 Tonči MATULIĆ, Christus, quoniam propter vos egenus factus est, cum esset dives, ut illius inopia vos divites

essetis (2 Kor 8,9) [Govori i pozdravi na svečanom otvaranju 54. Teološko – pastoralnog tjedna 28. siječnja

2014.], u: Bogoslovska smotra, 83 (2014.) 3, 437. 4 Giuliano VIGINI (ur.), Crkva milosrđa, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2014., 36.

5 Usp. Ivica RAGUŽ, O siromasima – teološko promišljanje, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4, 428.

6 Usp. Andrea TORNIELLI, Papa Franjo: Jorge Mario Bergoglio: cjelovita biografija – život, ideje i poruke,

141. 7 Usp. Branko MURIĆ, Narod Božji kao nositelj navještaja Crkve. Evangelii gaudium i misionarska preobrazba

Crkve, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4, 490. 8 Giuliano VIGINI (ur.), Crkva milosrđa, 8.


126

sigurnosti, možda i mogućnost nezgode ili krivog shvaćanja, ali „(...) tisuću puta više volim

Crkvu koja doživljava nezgode, nego Crkvu oboljelu od zatvorenosti.“9 Potrebno je

suprotstaviti se mentalitetu zaslijepljenosti kapitalizmom, marginalizaciji, društvenoj

nepravednosti i nejednakosti koje čovjeku oduzimaju etiku te pozivati na uspostavljanje

pravednosti i solidarnosti vraćajući dostojanstvo čovjeku gladnom sreće, sreće koju mu jedino

Bog može dati.10

2. Siromaštvo i bijeda – izazov povratka dostojanstvu čovjeka

„Opredjeljenje za siromašne“ za Crkvu je temeljna teološka kategorija koja na osobit način

svjedoči živost, oživotvorenost, zanos kršćanske ljubavi koja iz vjere u Krista siromasima

daje povlašteno mjesto u Crkvi, koje je i sam Isus dao (usp. EG 198). Stoga, papa Franjo

ističe pozvanost svih, da poput Krista, u središte stavimo najzapostavljenije, isključene iz

društva, bez obzira dali imali materijalnu korist od toga ili ne. Pozvani smo posvetiti im

pozornost, prepoznajući u njima Krista patnika, ponajprije ih ljubeći da bi im mogli očitovati

bratsku solidarnost, suosjećanje i blizinu (usp. EG 209-210). Tu je sadržana „kristološka

vjera“ u Boga koji je „postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom“ (EG 198), koji se trsi otkloniti ljudsku nevolju i bijedu kroz sebedarnu ljubav koja nadilazi mjerila

korisnosti i ekonomije ovog svijeta.11

2.1. Distinkcija bijede i siromaštva

„Nepravedna raspodjela dobara“ koja je uzrok društvenom grijehu koji „vapi u nebo“,

uskraćujući čovjeku mogućnost života u punini, bili su poticaj papi Franji da u središte

Korizmene poruke 2014. stavi jednu od temeljnih značajki današnjeg društva – siromaštvo.12

Mogli bismo zaključiti da je ovo pitanje itekako poznato i ništa novo. Međutim, papa duboko

ulazi u taj govor te pravi distinkciju između dva pojma: siromaštva i bijede.

U rječnicima pronalazimo definiciju siromaštva kao manjka sredstava za

zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, te bijede kao siromaštvo očitovanog u moralnom,

društvenom i kulturnom životu čovjeka.13

S druge strane, ključ razlikovanja siromaštva i

bijede papa vidi u vjeri. Bijeda prema tome, uključuje pojam siromaštva, ali tu kategoriju još

više produbljuje, ona je „siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade.“14

Na taj način papa promatra bijedu, koja duboko progovara u strahu i očaju te obuzima

mnoge ljude koji se u zatvorenosti u vlastitu bijedu susreću s besmislom i lutanjima. Bijeda

produbljuje čovjekovo beznađe i gasi životnu radost, upravo iz nedostatka nedovoljne

otvorenosti Bogu, ukorijenjenosti u Njegovu Riječ koja nudi sigurnost i pouzdanje. Novo

poimanje dovodi i do preformulacije sintagmi gdje više nije govor o materijalnom siromaštvu

9 Usp. Andrea TORNIELLI – Giacomo GALEAZZI, Ova ekonomija ubija, Split, Verbum, 2015., 16-17.

10 Usp. Isto, 42-43.

11 Usp. Ivica RAGUŽ, O siromasima – teološko promišljanje, 428.

12 Usp. Andrea TORNIELLI – Giacomo GALEAZZI, Ova ekonomija ubija, 25.

13 Usp. Jure ŠONJE (ur.), Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb, Školska knjiga, 2000., 72., 1126.

14 FRANJO, Korizmena poruka 2014.: „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom

obogatite« (usp. 2 Kor 8,9), u: IKA, D – 157525/3; http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=157525 (1.

VI. 2015.)

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=157525


127

već o materijalnoj bijedi te dubljim oblicima bijede očitovanim u moralnoj i duhovnoj bijedi

koje postaju zaprjeka te zatvaraju obzor prema Bogu, ali i čovjeku.15

2.2. Materijalna bijeda

Materijalna bijeda, našim rječnikom simbolizira siromaha, čovjeka pogođenog siromaštvom

koji je lišen temeljnih ljudskih prava i osnovnih dobara koji omogućuju čovjeku dostojnu

egzistenciju. Upravo na ovom polju, papa Franjo vidi priliku i izazov Crkve, da „izliječi rane

koje nagrđuju lice čovječanstva“, da iskazujući bliskost vrati izgubljeno dostojanstvo čovjeku

i pomogne da se siromašni u Crkvi osjećaju kao u svom domu.16

Uzrok njihove materijalne

bijede na svojevrstan način očituje se u duhovnoj bijedi čovječanstva koje ne prepoznaje i ne

obraća pažnju na čovjeka u nevolji, koje se zatvorilo u svijet blagostanja te nema osjetljivosti

za brata u potrebi.

Čovjek ne smije dopustiti da novac i moć postanu idoli, da pogled i vrednovanje

čovjeka bude samo očima korisnosti i svrhe. Naspram takvom načinu gledanja papa poziva da

u bijedi koja je vrlo očita i koju primjećujemo izvana, prepoznamo siromaštvo Krista,

prepoznamo patničko lice koje čezne za ljubavlju i pomoću te da poput Šimuna Cirenca

priskočimo u pomoć i pomognemo nositi njihov ovozemaljski križ. Međutim, ostaje duboko

pitanje pravde, jednakosti, umjerenosti i zajedništva koje zahtijeva preispitivanje onih koji

ovoj logici suprotstavljaju logiku zatvorenosti i autodestruktivnosti pred temeljnim pitanjem.

2.3. Moralna bijeda

Uz materijalnu bijedu usko je vezana i moralna bijeda koja još dublje očituje posljedice

siromaštva osiromašenog vjerom. Osjećaj bezvrijednosti, isključenost iz društva, pritisnutost

životnim problemima, strah, očaj te razne ovisnosti, izrazi su koji opisuju kompleksnost i

složenost situacija koje su sve prisutnije u svijetu, a slika su razočaranih i dotučenih osoba čiji

se život pretvorio u neprestani rat između ispunjenja realnosti koja zahtijeva odgovornost, ali i

prihvaćanje tereta te iluzije koja nudi ostvarenje i ispunjenje trenutnih užitaka i zadovoljstava.

Čovjek ne vidi više smisao i perspektivu u tim situacijama te robovanje porocima i grijehu

dovodi do gubitka nade. Prema mišljenju papa Franje upravo se ova bijeda može s „pravom

smatrati prijetećim samoubojstvom.“17

U takvom stanju, koje pogađa čovjeka važno je krenuti od srca, središta i pokretača

čovjekovih čina. Moralna bijeda duboko je vezana uz nedostatak ljubavi koja potiče i pokreće

srce, a upravo grijeh je taj koji ograničava njenu sposobnost te čovjeka zatvara u egoizam

kojemu cilj postaje samo vlastita sreća.18

Papa Franjo poziva čovječanstvo da shvati

potrebnost i važnost Boga koji „dopire do nas u Kristu“, da se otvori i povjeruje Vječnoj

Riječi koja jedina može spasiti čovjeka.19

15

Usp. Andrea TORNIELLI, Papa Franjo: Jorge Mario Bergoglio: cjelovita biografija - život, ideje i poruke,

124. 16

Usp. FRANJO, Korizmena poruka 2014.: „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim

siromaštvom obogatite« (usp. 2 Kor 8,9). 17

Isto. 18

Usp. Jorge Mario BERGOGLIO, Korupcija: zlo našega vremena, Split, Verbum, 2013., 21. 19

Usp. FRANJO, Korizmena poruka 2014. – „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim

siromaštvom obogatite“ (usp. 2 Kor 8,9).


128

2.4. Duhovna bijeda

Duhovno siromaštvo je ono što čini duh duhom i koje je određeno Bogom. Odnosi se na

siromaštvo duha koje nadilazi ovozemaljski pogled, priznaje svoje siromaštvo kako bi

pronašao sreću u Božjem bogatstvu jer kako ističe Blaise Pascal: „Sreća nije u nama ni izvan

nas. Ona je u Bogu, a time u nama i izvan nas.“20

Sličnim riječima i papa Franjo promatra današnje siromaštvo koje se ne odnosi samo

na pomanjkanje odnosa s Bogom već se reflektira i na čovjekova djela: „Kada je duhovni

život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za

druge, nema mjesta za siromašne, Božji se glas više ne sluša, ne uživa se više slatka radost

njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za činjenjem dobrih djela“ (EG 2). Stoga je važno ne

podleći opasnosti duhovne bijede jer „(...) kršćanin je pozvan nositi u sve sredine oslobađajući

navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas

uvijek slobodno ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život.“21

Bog poziva na oslobođenje od „ontološkog siromaštva“ koje je bez temelja i čovjeka

dovodi to te razine da ga ništa ne može ispuniti ni usrećiti.22

Otvoriti se Bogu, izaći iz sebe,

uspostaviti dijalog s Bogom put je čovjekova ostvarenje i ispunjenja jer bogatstvo se mjeri po

onom što čovjek dariva, što ne može nitko ukrasti, a ne po skrivenom blagu koje je uštedio od

drugih (usp. EG 210-211).

3. Susret Boga i čovjeka – dinamizam ljubavi koja preobražava

„Kristova je ljubav ta koja ispunja naša srca i potiče nas na evangelizaciju.“23

– riječi su pape

emeritusa Benedikta XVI. koji je osnivajući Papinsko vijeće za novu evangelizaciju ukazao na

potrebnu promjenu, zaokret i zamah u naviještanju Ljubavi. Isus nas šalje poput apostola da

naviještamo njegovu Radosnu vijest koju smo po iskustvu ljubavi i sami doživjeli, da onima

koji traže Boga, koji traži egzistencijalni smisao svog života pomognemo da pronađu put koji

ih vodi do „vrata vjere“.24

U tom kontekstu i papa Franjo ističe ljubav kao srž Evanđelja koja

može „rasvijetliti nove načine odnosa s Bogom, drugima i okolinom, i koja pobjeđuje

temeljne vrednote“ (EG 74).

3.1. Inovativna snaga Evanđelja

Inovativna snaga Evanđelja, koje uvijek „stara“, traži nove govornike, metode i putove

kojima će progovoriti na dinamičan način.25

Prema tome, inovativna snaga je evangelizacija,

koja označava novost, imajući svoj korijen u neiscrpnosti i aktualnosti Božje Riječi koja

čovjeku progovara uvijek na novi, dinamičniji, zanimljiviji način, ukoliko je čovjek otvoren

novosti koju Evanđelje zaista nudi.26

20

Ivica RAGUŽ, Sretni u nadi. Teološko promišljanje o sreći, Zagreb, HILP, 2013., 258. 21

FRANJO, Korizmena poruka 2014.: „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom

obogatite« (usp. 2 Kor 8,9). 22

Usp. Ivica RAGUŽ, Sretni u nadi. Teološko promišljanje o sreći, 261. 23

BENEDIKT XVI., Porta fidei – Vrata vjere. Apostolsko pismo u obliku motuproprija pape Benedikta XVI.

kojim se proglašava Godina vjere (6.I.2012.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2012., br. 7 24

Usp. Isto, br. 7-8 25

Usp. Thomas SÖDING, Radost Evanđelja. Papino pismo kao signal za zamah Crkve, u: Međunarodni

katolički časopis Communio, 40 (2014.) 121, 119. 26

Usp. Isto, 119.


129

Na poseban način, Radosna vijest upućena je onima koji su potlačeni, napušteni,

siromašni – ponajprije duhovno i moralno, oni koji žive onkraj vjere i radosti koja im se nudi.

Ta ponuda ne odnosi se na puku riječ već na „vječno evanđelje“, na samog Krista koji je izvor

novosti, snage i dinamičnosti ljubavi kojom želi zahvatiti život svakog čovjeka (usp. EG 11).

Svaki put kad se čovjek odluči vratiti izvoru, vraća se novosti i dinamičnosti, izvornoj svježini

Evanđelja gdje dobiva „energiju za duga životna pješačenja“.27

3.2. Otkriti pravo lice Crkve

Nova evangelizacija je poziv upućen svima, ali ponajprije onima koji su dušobrižnici duša,

pastiri povjerenog stada. Tu su i oni koji su kršteni, ali su se otuđili od vjere, odnosno „(...)

krštene osobe čiji životi ne odražavaju zahtjeve krštenja (...)“28

te na kraju oni koji nisu čuli za

Isusa Krista ili su ga uvijek odbacivali.29

Ovdje se treba otkriti pravo lice Crkve, osvijetliti

lice Majke koja se brine za svoju djecu i koja im želi pomoći da se vrate na izvor, da osjete

radost vjere te se potrude živjeti po evanđelju i za evanđelje (usp. EG 14). Drugim riječima,

lice koje ljudima „ne spočitava toliko njihove slabosti i njihove rane, nego ih njeguje lijekom

milosrđa.“30

3.2.1. Prepoznati Krista patnika

U središtu govora o novoj evangelizaciji, papa Franjo posvećuje pozornost siromašnima u

kojima smo pozvani „prepoznati Krista patnika“, a tu posebno misli na: „(...) beskućnike,

ovisnike, izbjeglice, urođenike, starije koji su osamljeniji i napušteniji, i mnoge druge“ (EG

210). Upravo je prema njima ključno iskazati brigu i dati im pažnju, gledati na njih kao

cjelovite osobe koje imaju svoje dostojanstvo, koje u sebi nose trag Božje ljubavi, koje su isto

kao i mi stvoreni na sliku Božju.

3.2.2. U patniku otkriti lice Krista

Susret čovjeka i Boga, je susret sa siromasima u kojima se otkriva lice Krista, rađa ljubavlju

čiji dinamizam ulazi u čovjeka, preobražava ga iznutra, omogućuje novi pogled bez

predrasuda, pogled nade koja prosvjetljuje životne tmine. Nošen tim susretom, čovjek,

primajući nadnaravni dar koji dotiče njegovo srce, izlazi iz nesigurnosti ovozemaljskog

ususret nebeskoj stvarnosti ljubavi koju je pozvan otkriti u čovjeku pokraj sebe, u siromahu.31

Opredjeljenje na koje nas poziva papa, opredjeljenje je u ljubavi, kojom se očituje kvaliteta

našeg kršćanskog života.32

Kroz djelovanje u svakodnevnom životu i u odnosu prema

najpotrebnijima, ljubav raste, unosi dinamiku u ljepotu Radosne vijesti koju je potrebno

prenijeti ljudima na marginama, usmjeriti svoju pozornost na njih i preuzeti ulogu dobrog

Samaritanca ulazeći u avanturu susreta te dopuštajući da nas kroz taj susret dotakne sam

Bog.33

27

Isto, 122. 28

BENEDIKT XVI., Homilija na misi prigodom zaključenja 13. redovnoga općeg zasjedanja Biskupske sinode

(28.X.2012.): AAS 104 (2012.), 890. 29

Usp. Thomas SÖDING, Radost Evanđelja. Papino pismo kao signal za zamah Crkve, 123. 30

Andrea TORNIELLI, Papa Franjo: Jorge Mario Bergoglio: cjelovita biografija - život, ideje i poruke, 158. 31

Usp. Giuliano VIGINI (ur.), Crkva milosrđa, 17-19. 32

Usp. Tomislav KOVAČ, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, 472-473. 33

Usp. Rui ESTRADA – Teresa Martinho TOLDY, Naglasak pape Franje na solidarnosti, u: Concilium, 1

(2014.) 4, 127-129.


130

Potrebno je stoga, izdići se iz uobičajenosti života te poput ovog Samaritanca živjeti

na višoj razini koja se usudi izaći na periferije, izaći iz samodostatnosti i upustiti se u avanturu

dijaloga, u dinamiku darivanja koje je locus rasta i sazrijevanja jer kako ističe papa Franjo:

„život raste i sazrijeva u mjeri u kojoj ga darujemo za život drugih“ (usp. EG 9-10).

4. Svi smo pozvani na novi misionarski izlazak

Isusov misijski nalog i poziv učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode

krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt

28,19-20), i danas odjekuje u našim srcima i poziva nas na izlazak iz „vlastite udobnosti“

(usp. EG 20). Simbolika je to izlaska i hoda prema periferijama na kojima nas čeka sam Krist,

koji je ispred nas, čeka u srcu brata i sestre koji su potrebni našeg „izlaska“ i pogleda prema

njihovoj ranjenosti, potlačenosti i preko kojih nam On sam progovara.34

4.1. Hod ususret ljubavi

Sve je veći broj onih koji se zatvaraju, stvaraju zid te su usmjereni na sebe kao mjerilo i

objekt promatranja drugih, koji počinju obolijevati od mirisa vlage koji sami stvaraju.35

Papa

Franjo i njih poziva da pronađu ključ povratka iz svoje zatvorenosti kojom zapostavljaju ili

prekidaju dijalog s drugima, prekidaju istinski život koji im je tako bliz.

Prvi korak, ključ povratka Bogu je hrabrost povjerenja Božjem milosrđu, pouzdanje u

njegovu strpljivost te sklanjanje u njegove rane ljubavi koje jedine mogu srušiti sagrađene

zidove i udahnuti miris Duha Svetoga u prostor čovjekova srca. Usprkos čovjekovim

padovima Bog je strpljiv, nije poput nas koji želimo rješenje odmah i sada. On nas uvijek

čeka, i „onda kada smo se udaljili“ ne odlazi od nas već nas poput milosrdnog Oca iščekuje,

spreman da nas primi u svoje naručje i zagrli.36

Izlažući ovaj pristup, papa uistinu pokazuje i svjedoči kakvu Crkvu želi! Crkvu, koja

ne će žudjeti za slavom i čašću, koja se ne će zatvoriti pred problemima današnjeg čovjeka

već će ih pokušati nadvladati i iskazati ljubav na koju nas Isus poziva. Poziv je to na Crkvu

siromašnih, potlačenih, ostavljenih od kojih možemo puno naučiti. Nije to poziv samo na

siromašnu Crkvu već poziv na Crkvu dinamičnosti koja povezuje dva pojma: sistola i

dijastola, odnosno sjedinjenje s Kristom koje rađa izlaskom ususret drugom, koje primljeni

dar nesebično otvara za druge.37

I sam Krist želi učenike, vjernike koji ne daju dio sebe, ili od

svog suviška već ljubav i pozornost koja se u potpunosti dariva za siromahe koji su Njemu

najsličniji.

4.2. Misijska preobrazba Crkve

„Radost evanđelja koja ispunja život zajednice učenika, misijska je radost“ (EG 21). Radost

koja se otkriva u kulturi susreta, koja nas potiče da se ne zatvaramo već da radošću

posvjedočimo ono što i sami živimo. Stoga se i osjeća sve veća potreba „(...) prijeći s jednog

pastorala pukog čuvanja na izrazito misijski pastoral“ (EG 15). Radost traži izlazak, podijeliti

iskustvo s čovjekom pokraj sebe te ostvarenje Isusova poziva, misijskog naloga: „Pođite dakle

34

Usp. Giuliano VIGINI (ur.), Crkva milosrđa, 35. 35

Usp. Isto, 32. 36

Usp. Isto, 14-16. 37

Usp. Isto, 29.


131

i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih

čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20)

Poći učenicima, poći na periferije koje trebaju svjetlo evanđelja poziv je Crkvi da

navijesti evanđelje svima, bez straha, nevoljkosti ili oklijevanja (usp. EG 21-23). U današnjoj

situaciji, preduvjet odgovora na poziv jest radikalan zaokret, rez u životu koji je potrebno

napraviti da bi počeli promatrati bližnje, svratiti pozornost na njih i prebivati u njima jer „Bog

je u životu svakog čovjeka“.38

Potrebno je shvatiti ozbiljnost poziva te se uključiti u

svakodnevni život drugih, poći na periferije društva te biti blagovjesnik koji je spreman

svojim djelima i riječima poniziti se, prigrliti ljudski život „dotičući Kristovo trpeće tijelo u

narodu“ (usp. EG 21-24).

Prema tome, ne možemo govoriti o vjerodostojnom i autentičnom kršćanstvu ako se

ne živi duh evanđelja, ako kao zajednica djelujemo pospano i bez životnog poleta, skriveni iza

zidova egoizma, samodopadnosti, interesa i moći.39

Ne može se život shvatiti kao „(...) operni

libretto, u kojem je sve upisano; već on predstavlja hodanje, rad, traženje i gledanje.“40

Zaključak

„Nemoj zaboraviti siromašne!“ – riječi su kardinala Claudia Hummesa koje su odjeknule u

ušima pape Franje nakon izbora za papu.41

Riječi koje papa nije zaboravio i koje i danas

odjekuju u nama te su svojevrsna okosnica njegove teološke misli i pastoralnog rada. Na

poseban način te riječi odjekuju u srcima posvećenih službenika iz čijih djela treba odsijevati

Krist (usp. EG 10). Crkva nije carinarnica, niti puka institucija već Crkva smo svi mi, pozvani

i potaknuti na preobražaj svog razmišljanja, Crkva koja će biti prepoznatljiva kao „kuća

milosrđa“ koja dijalogizira između slabosti ljudi i Božje strpljivosti.42

Naše župne zajednice i

župe trebaju biti „otoci milosrđa usred ravnodušnosti“.43

Siromaštvo i bijeda uvelike su prisutni i u našoj zemlji, možda puno više moralna i

duhovna bijeda i siromaštvo nego materijalna. Ponude svijeta, moć, nemoralnost, nedostatak

pravih i istinskih odnosa u obiteljima slika su koja očituje dezorjentiranost čovjeka u životnim

traženjima, pronalasku orijentira i smisla života. I oni koji se deklariraju kao kršćani, to su

samo deklarativno – „part time“44

jer im nedostaje hrabrosti za izlazak, zaokret na koji nas

papa poziva.

Usprkos uočavanju problema, javlja se rezignacija u konkretnom djelovanju, u pomoći

tim ljudima. Upravo je tu mjesto Crkve, da se suoči s tužnom i teškom stvarnosti koju je

pozvana mijenjati, da u svim oblicima siromaštva, očitovanim na licima pogođenih, otkriva

Kristovo lice, tu se očituje vjera i opredijeljenost za čovjeka koja je odraz opredijeljenosti za

evanđelje, Radosnu vijest – vijest ljubavi koja se očituje u sebedarju, nadilaženju vlastite

egzistencije u pro-egzistenciji za drugoga. Pozvani smo odgovoriti na potrebe i traženja

svijeta, ali odgovor nije zatvaranje već otvorenost koja se temelji na prijateljevanju s Kristom,

na radosti koju smo sami iskusili u bogatstvu susreta s Njime.45

38

Usp. Rui ESTRADA – Teresa Martinho TOLDY, Naglasak pape Franje na solidarnosti, 130. 39

Giuliano VIGINI (ur.), Crkva milosrđa, 11. 40

Rui ESTRADA – Teresa Martinho TOLDY, Naglasak pape Franje na solidarnosti, 129. 41

Usp. Saverio GAETA, Papa Franjo. Život i izazovi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013., 50. 42

Giuliano VIGINI (ur.), Crkva milosrđa, 8. 43

FRANJO, Korizmena poruka 2015.: Očvrsnite srca (Jak 5,8); u IKA D – 166930/1;

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=166930 (1.VI.2015.) 44

FRANJO, U potrazi za pravim blagom: jutarnje propovijedi iz Svete Marte, Zagreb, Verbum, 2014., 246. 45

Usp. Ivica MUSA, Neki "isusovački" pastoralni naglasci pape Franje, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4., 521.


132

Literatura


BENEDIKT XVI., Porta fidei – Vrata vjere. Apostolsko pismo u obliku motuproprija pape

Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere (6.I.2012.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost,

2012.

FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u

današnjem svijetu (24.XI.2013.), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013.

b) Knjige i članci

BERGOGLIO, Jorge Mario, Korupcija: zlo našega vremena, Split, Verbum, 2013.

COULANGE, Pierre, Povlašteno mjesto siromaha u Božjim očima, u: Communio, 41 (2015.), 51˗58.

ESTRADA, Rui – TOLDY, Teresa Martinho, Naglasak pape Franje na solidarnosti, u: Concilium, 1

(2014.) 4, 127˗141.

FRANJO, U potrazi za pravim blagom: jutarnje propovijedi iz Svete Marte, Zagreb, Verbum, 2014.

GAETA, Saverio, Papa Franjo. Život i izazovi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2013.

KOVAČ, Tomislav, Crkva pred izazovima siromaštva u novoj evangelizaciji, u: Bogoslovska

smotra, 83 (2014.), 451-477.

MATULIĆ, Tonči, Christus, quoniam propter vos egenus factus est, cum esset dives, ut illius inopia

vos divites essetis (2 Kor 8,9), u: Bogoslovska smotra, 83 (2014.) 3., 433˗438.

MURIĆ, Branko, Narod Božji kao nositelj navještaja Crkve. Evangelii gaudium i misionarska

preobrazba Crkve, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4, 469˗495.

MUSA, Ivica, Neki "isusovački" pastoralni naglasci pape Franje, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4,

515˗524.

RAGUŽ, Ivica, O siromasima - teološko promišljanje, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4, 427˗445.

RAGUŽ, Ivica, Sretni u nadi. Teološko promišljanje o sreći, Zagreb, HILP, 2013.

SÖDING, Thomas, Radost Evanđelja. Papino pismo kao signal za zamah Crkve, u: Međunarodni

katolički časopis Communio, 40 (2014.) 121, 118-129.

ŠONJE, Jure (ur.), Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb, Školska knjiga, 2000.

TORNIELLI, Andrea – GALEAZZI Giacomo, Ova ekonomija ubija, Split, Verbum, 2015.

TORNIELLI, Andrea, Papa Franjo: Jorge Mario Bergoglio: cjelovita biografija – život, ideje i

poruke, Split, Verbum, 2013.

VIGINI, Giuliano (ur.), Crkva milosrđa, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2014.

VRANJEŠ, Nikola, Crkva koja izlazi. Aktualnost apostolske pobudnice Evangelii gaudium pape

Franje, u: Diacovensia, 22 (2014.) 4, 447˗468.

c) Elektronski izvori

FRANJO, Korizmena poruka 2014. – „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim

siromaštvom obogatite“ (usp. 2 Kor 8,9), u: IKA, D – 157525/3,

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=157525 (1. VI. 2015.)

FRANJO, Korizmena poruka 2015. - Očvrsnite srca (Jak 5,8); u IKA D – 166930/1;

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=166930 (1.VI.2015.).

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=157525

133

Pogovor

Pogovor (Tomislav Šagud)

Htio bih iznijeti kako sam doživio sudjelovanje na seminaru Teologija pred izazovima

siromaštva. Istaknuo bih dvije stvari. Prvo je moj osobni susret s jedim velikim misliocem

prošlog stoljeća, a drugi je doživljaj siromaštva kao teološke teme.

Imao sam zadatak obraditi Političku teologiju Johanna Baptista Metza u kontekstu

siromaštva. O autoru nisam znao ništa. Počeo sam sa sažetkom njegovih djela kojeg je

napisao jedan teolog na par stranica. Pročitao sam i pomislio: „Uredu, ne čini se

komplicirano, nešto ću napisati.“ No kada sam krenuo čitati izvore, knjige koje je sam Metz

napisao, priča je krenula u drugom smjeru. Uronio sam u njegove riječi, sintaksu i logiku.

Dok sam prvom radnjom samo usvajao neke informacije, sada su njegove misli počele puštati

svoje korijenje u mojima. Ponekad sam se znao u čitanju zaustaviti i diviti samo sintaksi

njegovih rečenica, a gdje je tek sadržaj! Te riječi su utjecale na način na koji ja formuliram

svoje rečenice, na opseg mojeg rječnika i tok mojih misli, ne samo u teologiji nego općenito.

S vremenom ću vjerojatno zaboraviti većinu informacija vezanih uz rad koji sam napisao. Ali

logika razmišljanja i izričaji, koji možda nisu mjerljivi na ispitu, jesu poput vještine koja

jednom naučena, može malo zakržljati, ali teško nestati iz čovjeka. To je možda ono čemu bi

teološki studij više trebao težiti. Naravno da su osnovne informacije nužne, dapače one su

uvjet mogućnosti čitanja ovakvih teoloških dijela. Mislim da bi za studente bio plodniji studij

koji bi veći naglasak stavljao na proučavanju i iščitavanju velikih mislioca teologije i

filozofije, s kakvima se moglo susresti na ovom predmetu, od sadašnjeg sustava u kojem je

naglasak ipak ogromnom većinom naslonjen na reprodukciju informacija.

Druga stvar koju bih istaknuo jest siromaštvo kao teološka tema. O toj temi se puno

piše i priča, ali uglavnom na razini prakse. Kako pomoći siromašnom, ohrabriti ga, živjeti

siromašno po uzoru na našeg Spasitelja, fenomen siromaštva i drugo. O tome je dobrim

dijelom govorio prvi dio ovog seminara i studenti su dali uistinu kvalitetan doprinos. No

posebna je teološka poslastica došla u ljetnom semestru kada smo počeli obrađivati teološke

teme. Siromasi kao locus theologicus, mjesto teološkog govora i Božje objave, teološki

razlozi djelovanja koji nadilaze puki sentimentalizam, povezanost siromaštva s temeljnim

teološkim kategorijama kao grijeh, Božje kraljevstvo, kenoza, teodiceja, Utjelovljenje,

relacija... Promišljanja kreću iz očitog sveprisutnog fenomena siromaštva, uzdižu se u vis na

razinu spekulacije, te na kraju završavaju negdje na sredini – zaključcima koji smjeraju

praksi, ali takvoj koja ne završava samo na vidljivom nego ostaje isprepletena s onim

nebeskim.

U Zagrebu, 15. travnja 2016.

Tomislav Šagud, polaznik seminara

Documents

TEOLOGIJA PRED IZAZOVIMA SIROMAŠTVA