DOBA FAKULTET

ZA PRIMIJENJENE POSLOVNE I DRUŠTVENE STUDIJE

MARIBOR

MAGISTARSKI RAD

Edi Luketa

Vodice, 2015.

DOBA FAKULTET

ZA PRIMIJENJENE POSLOVNE I DRUŠTVENE STUDIJE

MARIBOR

USPOSTAVLJANJE FUNKCIONALNE

REGIJE MALOG I SREDNJEG

PODUZETNIŠTVA, TURIZMA I

POLJOPRIVREDE - PRIMJER

ŠIBENSKO- KNINSKA ŽUPANIJA

(magistarski rad)

Program Međunarodno poslovanje

Edi Luketa

Mentor: prof. dr. Vito Bobek

Lektor: prof. Ivanica Debak

Prijevod na strani jezik: prof. Ivanica Debak

Vodice, 2015.

IZJAVA O AUTORSTVU

Niže potpisani/a izjavljujem da sam autor magistarskog rada pod naslovom Uspostavljanje

funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede – primjer Šibensko-kninska županijai da sam za potrebe arhiviranja predao/la elektroničku verziju završnog rada u Biblioteku DOBA Fakulteta. Magistarski rad izradio/la sam uz pomoć mentora. Sukladno stavku 1., članak 21. Zakona o autorskim i srodnim pravima (Ur. list RS, br. 16/2007) dozvoljavam da je gore navedeni završni rad javno dostupan.

Izjavljujem da dozvoljavam objavu osobnih podataka vezanih na završetak studija (ime, prezime, godina i mjesto rođenja, datum diplomiranja, naslov magistarskog rada) na internetskim stranicama i u publikacijama DOBA Fakulteta.

Vodice, 17.09.2015.

SAŽETAK

Svrha istraživanja je definirati proces uspostave funkcionalne regije poduzetništva, turizma i

poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji te prepoznati čimbenike koji imaju najveći stupanj

utjecaja na uspješnost ovog procesa u fazi formalne uspostave, pripreme i realizacije. U

istraživanju se koristi kombinacija kvalitativnog i kvantitativnog pristupa istraživanju.

Prilikom izrade teorijskog dijela koriste se kvalitativne znanstveno-istraživačke metode, dok

se prilikom provedbe empirijskog istraživanja koristi kombinacija kvantitativnog i

kvalitativnog istraživačkog pristupa, i to putem zatvorenih i otvorenih pitanja u anketnom

upitniku kao instrumentu za provedbu empirijskog istraživanja. Rezultati istraživanja ukazuju

da su krucijalni čimbenici u fazi formalne uspostave i pripremnoj fazi uspostave funkcionalne

regije vezani uz razvoj suradničke kulture, partnerstva i povjerenja dok je u fazi

implementacije esencijalni čimbenik uspješnosti izgradnja regionalnih brendova. Rezultate je

moguće primijeniti na Šibensko-kninsku županiju kao funkcionalnu regiju te isti nisu

podložni generalizaciji. Rad će stoga najviše utjecati na poduzetnike, regionalnu upravu i

akademsku zajednicu na razini Šibensko-kninske županije.

Ključne riječi: funkcionalna regija, regionalni ekonomski razvoj, klasteri, Šibensko-kninska

županija

SUMMARY

The purpose of this research is to define the process of establishing functional region of

entrepreneurship, tourism and agriculture in Šibenik-Knin County as well as to determine the

factors with greatest influence on success of this process at the stage of formal creation,

preparation and implementation of functional region. The study used a combination of

qualitative and quantitative research approaches. Qualitative scientific research methods

were used in theoretical part of the research, while a combination of quantitative and

qualitative research approach was used during the execution of empirical research; closed

and open questions were used in the questionnaire as a empirical research instrument. The

research results indicate that the crucial factors in the phase of establishing formal and

preparatory phase of establishing functional region are associated with the development of a

collaborative culture, partnership and trust, and in the implementation phase essential factor

of the success is the construction of regional brands. The results can be applied to the

Sibenik-Knin County as functional region and they are not suitable for generalization.

Research willmostly affect entrepreneurs, regional government and the academic community

at the level of the county.

Keywords: functional region, regional economic development, clusters, Sibenik-Knin County

KAZALO

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Svrha i opis istraživačkog područja ................................................................................. 1

1.2. Ciljevi rada ...................................................................................................................... 1

1.3. Istraživačko pitanje i istraživački koncept ....................................................................... 2

1.4. Pretpostavke i ograničenja istraživanja ........................................................................... 3

1.5. Pozadina istraživanja i razlozi mogućih odstupanja od postavljenog ............................. 3

2. TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA ................................................................................. 4

2.1. Pojam i povijesni razvoj koncepta regionalizacije .......................................................... 4

2.2. Pojam i značaj funkcionalne regije i funkcionalne regionalizacije s osvrtom na

metodologiju klasifikacije prema OECD-u .................................................................... 7

2.3. Matematičke metode delimitacije funkcionalnih regija ................................................ 10

2.3.1. Delimitacija funkcionalnih regija prema podacima o lokalnom tržištu rada .......... 10

2.3.2. Delimitacija funkcionalne regije prema kriteriju migracijske zone ....................... 11

2.3.3. Delimitacija funkcionalnih regija metodom agregatne migracije ........................... 11

2.3.4. Delimitacija funkcionalne regije prema metodi Intramax ...................................... 12

2.4. Klasteri kao poluga ekonomskog razvoja u funkcionalnim regijama .......................... 13

2.4.1. Pojam i značaj klastera kao poluge ekonomskog razvoja regije ............................. 13

2.4.2. Klasteri kao oblik umrežavanja malih i srednjih poduzeća .................................... 14

2.4.3. Administrativno – tehnička potpora razvoju regionalnih klastera u RH ................ 16

2.5. Ekonomska specijalizacija funkcionalnih regija kao kombinacija ekonomije razmjera i

resursno utemeljene teorije ............................................................................................ 18

3. USPOSTAVLJANJE FUNKCIONALNE REGIJE MALOG I SREDNJEG

PODUZETNIŠTVA, TURIZMA I POLJOPRIVREDE - PRIMJER ŠIBENSKO-

KNINSKA ŽUPANIJA .................................................................................................. 25

3.1. Regionalna politika Europske unije ............................................................................... 25

3.2. Prijedlozi regionalizacije Republike Hrvatske .............................................................. 27

3.3. Uspostava funkcionalne regije Šibensko-kninske županije ........................................... 32

3.3.1. Uloga regionalnih vlasti u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije ................................ 33

3.3.2. Uloga akademskog sektora u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije ................................ 36

3.3.3. Uloga ekonomskih subjekata u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije ................................ 36

3.4. Prikaz modela sukcesivne uspostave funkcionalne regije ............................................. 38

4. ISTRAŽIVANJE STAVA PREMA VAŽNOSTI POJEDINIH ČIMBENIKA ZA

USPOSTAVU FUNKCIONALNE REGIJE ŠIBENSKO-KNINSKE ŽUPANIJE ................. 40

4.1. Opis provedbe istraživanja i terminski plan .................................................................. 40

4.2. Rezultati istraživanja ..................................................................................................... 41

4.2.1. Stavovi ispitanika o mogućnosti samoodrživog razvoja Šibensko-kninske županije

kao funkcionalne regije ..................................................................................................... 41

4.2.2. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u formalnoj fazi uspostave

funkcionalne regije ............................................................................................................ 42

4.2.3. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u pripremnoj fazi uspostave

funkcionalne regije ............................................................................................................ 43

4.2.4. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u fazi implementacije funkcionalne

regije ................................................................................................................................. 44

4.2.5. Mišljenja ispitanika o viziji i mjerama za poticanje regionalnog ekonomskog

razvoja ............................................................................................................................... 45

5. ZAKLJUČAK I DISKUSIJA ............................................................................................... 46

5.1. Zaključak ....................................................................................................................... 46

5.2. Diskusija ........................................................................................................................ 46

LITERATURA I IZVORI ........................................................................................................ 48

KAZALO SLIKA

Str.

Slika 1. Vrste regija 4

Slika 2. Genova kao primjer funkcionalne regije 9

Slika 3. Osnovni model kooperacije 14

Slika 4. Modeli ekonomske specijalizacije funkcionalnih regija 24

Slika 5. Administrativno-teritorijalna podjela RH na županije 28

Slika 6. Prijedlog statističke regionalizacije Hrvatske na tri NUTS II regije 30

Slika 7. Položaj Šibensko-kninske županije u Europi i u RH 32

Slika 8. Lanac vrijednosti funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva,

turizma i poljoprivrede s elementima koji nedostaju

(označeno crvenom bojom) 38

KAZALO TABLICA I GRAFIKONA

Str.

Tablica 1. Terminski plan istraživanja 40

Grafikon 1. Stavovi ispitanika o mogućnosti samoodrživog razvoja

Šibensko-kninske županije kao funkcionalne regije 41

Grafikon 2. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima

u formalnoj fazi uspostave funkcionalne regije 42

Grafikon 3. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u pripremnoj fazi

uspostave funkcionalne regije 43

Grafikon 4. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u fazi implementacije

funkcionalne regije 44

POPIS KRATICA

ERDF (eng. European regional development fund) – Europski fond za regionalni razvoj

ESF (eng. European social fund) – Europski socijalni fond

EU – Europska unija

GIS – geografski informacijski sustav

KF – Kohezijski fond

NUTS (fr. Nomenclature des unites territoriales statistiques) – Statistička nomenklatura

teritorijalnih jedinica

Per capita – po glavi stanovnika

RH – Republika Hrvatska

VRIO – akronim za vrijednost, rijetkost, imitabilnost i organizaciju resursa

1

1. UVOD

U uvodnom poglavlju predstavlja se svrha i opis istraživačkog područja, ciljevi rada,

istraživačko pitanje i istraživački koncept te pozadina istraživanja i razlozi mogućih

odstupanja od postavljenog.

1.1. Svrha i opis istraživačkog područja

Istraživanje proizlazi iz ekonomske geografije, načela upravljanja javnom upravom i

prostornog planiranja te osnova poduzetništva. Istraživanjem se želi utvrditi koji čimbenici su

krucijalni za uspostavu funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i

poljoprivrede na primjeru Šibensko – kninske županije. Model uspostave funkcionalne regije

na primjeru Šibensko-kninske županije temelji se na implementaciji municipalnih funkcija

(infrastrukture, turizma, ekonomije), projektnoj kooperaciji i prostornom planiranju (Šnajder,

Bobek, 2013.).

Na razini Europske unije regionalizacija se prihvaća kao temeljno načelo razvoja

konkurentnosti budući da nacionalni okviri gospodarskog razvoja ne uzimaju u obzir prirodne

i proizvodne specifičnosti regija. Opisani problem proučavali su Zu [et al] (2007.), Magaš

(2003), Dobne i Bogataj (2012) te Šnajder i Bobek (2013.).

Šibensko – kninska županija je područje koje se sastoji od tri heterogene cjeline, a to su otočni

pojas, obalni pojas i zagorski pojas. Navedene cjeline imaju različite prirodne i proizvodne

potencijale koji se međusobno nadopunjuju i stvaraju osnovu za uspješan razvoj turizma,

poljoprivrede i poduzetništva. Zagorski dio županije ima snažne potencijale u razvoju

poljoprivrede, kao i ruralnog turizma, dok su obalni i otočni pojas tradicionalno turističke

regije. Razvojem funkcionalne regije povezuje se poljoprivredno tržište u Zagori s turističkim

tržištem u obalnom i otočnom pojasu koji postaje glavni potrošač lokalnih poljoprivrednih

proizvoda. Prostorne različitosti se, dakle, prepoznaju kao ishodište uspješnog regionalnog

razvoja. Na području Šibensko – kninske županije nije analiziran problem uspostave

funkcionalne regije poduzetništva, turizma i poljoprivrede te se stoga želi definirati proces

uspostave funkcionalne regije i prepoznati osnovne čimbenike koji utječu na uspješnost ovog

procesa. Svrha istraživanja je definirati proces uspostave funkcionalne regije poduzetništva,

turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji te prepoznati čimbenike koji imaju

najveći stupanj utjecaja na uspješnost ovog procesa u fazi formalne uspostave, pripreme i

realizacije.

1.2. Ciljevi rada

Ciljevi u teorijskom dijelu izrade magistarskog rada su:

- pregled relevantne literature vezane uz temu funkcionalne regionalizacije,

- pregled modela uspostave funkcionalne regionalizacije u relevantnoj literaturi,

- pregled i usporedba rezultata relevantnih istraživanja vezanih uz temu funkcionalne

regionalizacije,

- primjena modela uspostave funkcionalne regionalizacije prema Šnajder i Bobek

(2013.) na konkretnom primjeru Šibensko-kninske županije.

2

Ciljevi empirijskog istraživanja:

- vrednovati koji su čimbenici od krucijalnog značaja za uspješnu uspostavu

funkcionalne regionalizacije na primjeru Šibensko – kninske županije u fazi formalne

uspostave,

- vrednovati koji su čimbenici od krucijalnog značaja za uspješnu uspostavu

funkcionalne regionalizacije na primjeru Šibensko – kninske županije u fazi pripreme,

- vrednovati koji su čimbenici od krucijalnog značaja za uspješnu uspostavu

funkcionalne regionalizacije na primjeru Šibensko – kninske županije u fazi

realizacije.

1.3. Istraživačko pitanje i istraživački koncept

Plan tijeka istraživanja uključuje postavljanje istraživačkih pitanja, tijek istraživanja prema

fazama te primjenu znanstveno-istraživačkih metoda u svakoj od opisanih faza istraživanja.

Glavno istraživačko pitanje glasi: Koji su temeljni čimbenici uspostave funkcionalne regije

Šibensko-kninske županije? Iz navedenog pitanja proizlaze sljedeća specifična istraživačka

pitanja:

- Koji su temeljni čimbenici uspješnosti uspostave funkcionalne regije Šibensko –

kninske županije u formalnoj fazi uspostave?

- Koji su temeljni čimbenici uspješnosti uspostave funkcionalne regije Šibensko –

kninske županije u fazi pripreme?

- Koji su temeljni čimbenici uspješnosti uspostave funkcionalne regije Šibensko –

kninske županije u fazi realizacije?

Istraživanje će imati sljedeći tijek:

1. Priprema teorijskog i spoznajnog okvira istraživanja:

- pronalazak relevantne literarne građe vezane uz temu,

- pronalazak znanstvenih i stručnih članaka te strateških dokumenata vezanih uz temu,

- izrada koncepta teorijskog dijela rada sukladno pronađenoj literaturi,

- izrada teorijskog dijela rada.

2. Faza prikupljanja podataka:

- izrada instrumenta za prikupljanje podataka (intervju),

- testiranje instrumenta za prikupljanje podataka,

- proces prikupljanja podataka osobnim putem.

3. Obrada podataka i odgovor na istraživačka pitanja:

- primjena deskriptivne statistike (metoda grupiranja podataka) i provedba induktivne

faktorske analize kako bi se iz velikog broja varijabli izvukli krucijalni čimbenici

(faktori) uspješnosti uspostave funkcionalne regije u formalnoj fazi, fazi pripreme i

realizacije funkcionalne regije Šibensko – kninske županije

3

Prilikom izrade teorijskog dijela rada koristit će se analitičko – sintetička metoda, povijesna

metoda i metoda deskripcije (opisna metoda). Osnovu za izradu teorijskog dijela rada

predstavljaju sekundarni izvori podataka, odnosno dostupna literarna građa koja je relevantna

za temu rada, a metoda analiziranja podataka je kvalitativna. U empirijskom dijelu rada kao

metoda prikupljanja podataka koristi se intervjuiranje, a metode prikazivanja podataka su

grafička i tabelarna. Za obradu i odgovor na istraživačka pitanja koristit će se sljedeće

metode: induktivna metoda kojom se veliki broj početnih varijabli sažima na čimbenike

(faktore) relevantne za uspješnost funkcionalne regije Šibensko-kninske županije u fazi

formalne uspostave, pripreme i realizacije. Statistička metoda kojom se obrađuju podaci je

induktivna ili eksplorativna faktorska analiza. Faktorska analiza je korisna statistička metoda

koja se koristi za redukciju podataka. Dakle, faktorska analiza se primjenjuje u cilju

istraživanja povezanosti između pojedinih manifestnih varijabli u kompleksnim istraživanjima

kao što su istraživanja socio-ekonomskog statusa ili psiholoških osobina. Korist faktorske

analize proizlazi iz činjenice da omogućuje istraživaču istraživanje koncepata koje nije lako

direktno mjeriti, i to tako da se velik broj varijabli reducira na tek nekoliko faktora kojima je

moguće interpretirati određenu pojavu. Faktorska analiza može se definirati kao „skup

matematičko-statističkih postupaka koji omogućuju da se u većem broju varijabli, među

kojima postoji povezanost, utvrdi manji broj temeljnih varijabli koje objašnjavaju takvu

međusobnu povezanost. Te temeljne varijable nazivaju se faktori (Fulgosi, 1988). Cilj

eksplorativne faktorske analize je identificirati faktore na temelju manifestnih varijabli kako

bi se izlučile skrivene, odnosno latentne varijable.

1.4. Pretpostavke i ograničenja istraživanja

Temeljna pretpostavka s kojom se provodi istraživanje je poznavanje pojma i značaja

funkcionalne regionalizacije od strane ispitanika, odnosno vodstva ključnih regionalnih tijela:

Županije, Regionalne razvojne agencije, Županijske obrtničke komore, Službe za

gospodarstvo u Šibensko – kninskoj županiji, Centra za poduzetništvo ŠKŽ-e te Turističke

zajednice ŠKŽ-e.

Istraživanje se ograničava isključivo na stavove vodstva regionalne uprave o čimbenicima

koji uvjetuju uspješan razvoj funkcionalne regije Šibensko – kninske županije, dok stavovi

predstavnika privatnog sektora (poljoprivrednih i turističkih poduzetnika) nisu uključeni u

ovo istraživanje.

1.5. Pozadina istraživanja i razlozi mogućih odstupanja od postavljenog

Regionalizacija je koncept koji se sustavno razvija na području Europske unije i to od

osamdesetih godina 20. stoljeća, a naziva se novom regionalizacijom (Keating, 1998.).

Regionalizacija kao koncept podrazumijeva povećanje stupnja regionalne autonomije u

odnosu središnju vlast kao i političku decentralizaciju. Tijekom povijesnog razvoja

regionalizacije razvili su se različiti koncepti regionalizacije: administrativni, povijesni,

fizionomski i dr. Funkcionalna regionalizacija počiva na tržišnim i ekonomskim

vrijednostima. Regionalizacija osobito dobiva na značaju u doba globalizacije, putem

podupiranja tzv. glokalnog pristupa gospodarskom i društvenom razvoju. Potencijalni razlozi

mogućih odstupanja od postavljenog proizlaze iz eventualne nepogodnosti primjene pojedinih

statističkih metoda za obradu podataka.

4

2. TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA

U teorijskom dijelu istraživanja navodi se pregled relevantne literature vezane uz temu

regionalizacije i funkcionalne regionalizacije, pregled modela uspostave funkcionalne

regionalizacije u relevantnoj literaturi te pregled i usporedba rezultata relevantnih istraživanja

vezanih uz temu funkcionalne regionalizacije.

2.1. Pojam i povijesni razvoj koncepta regionalizacije

Kako bi se jasno definirao koncept regionalizacije, nužno je definirati pojam regije budući da

je regija prostorna i konceptualna cjelina u kojoj se odvija proces regionalizacije. Pojam

“regije” može se odnositi na određeno područje, određeni teritorij koji u političkom uređenju

neke države može imati (često ga i ima) određeni stupanj lokalne autonomije i vlasti, dakle,

riječ je o području koje se nalazi unutar jedne države. Međutim, regija može značiti i neki

prostor koji prelazi okvire jedne države (npr. Sredozemlje, Južne Alpe, Podunavlje), dakle,

pojam koji se odnosi na širi međunarodni teritorijalni prostor koji se nalazi u granicama

nekoliko država (Vukelić, 2005.).

Regije se mogu podijeliti sukladno različitim kriterijima, i to kako je prikazano na slici 1.

Slika 1. Vrste regija

Izvor: obrada autora prema Robinson, G. W. S. (1953). The geographical region: form and function. The Scottish

Geographical Magazine, 69(2), 49-58.

Formalne regije mogu se podijeliti prema različitim kriterijima kao što su, primjerice:

- klimatski uvjeti u pojedinim regijama,

- administrativni kriteriji kao što su granice država, županija, gradova i općina,

- lingvistički i kulturalni kriteriji koji povezuju određeni prostor,

- ekonomski kriteriji i sl.

Funkcionalne regije razlikuju se od formalnih regija po tome što ih povezuje koncept svrhe,

odnosno funkcija na određenom području koje se naziva regijom. Funkcionalne regije imaju

središte ili čvor koji je povezan s gravitirajućim područjem putem prometne i komunalne

infrastrukture putem proizvodnje i pružanja usluga. Funkcionalna regija odlikuje se znatno

Vrste regija

Formalne regije

Funkcionalne regije

Percipirane regije

5

intenzivnijim gospodarskim interakcijama područja unutar regije u odnosu na područja van

regije (Drobne [et al], 2010.). Funkcionalne regije smatraju se konceptom redefiniranja

teritorija sukladno ekonomskim kriterijima.

Perceptualne regije teško su mjerljiv koncept budući da je temeljni kriterij za razlikovanje ove

vrste regija stav ili mišljenje prema regiji i njezinim granicama. Perceptualne regije, dakle,

nemaju jasne granice te su utemeljene na stereotipima, a ne na činjenicama (Montello, 2003.).

Regionalizacija je, u najširem smislu, socijalna integracija u specifičnom geografskom

području koja često uključuje i indirektan proces socijalne i ekonomske interakcije (Jacoby,

Meunier, 2010.). Koncept regionalizacije nije jednoznačan i može označavati više pojmova

kao što su zahtijevanje teritorijalne autonomije regije unutar unitarne države, političku

decentralizaciju i regionalnu autonomiju te organizaciju središnje države na regionalnoj

osnovi koja uključuje regionalne razvojne politike. U ovom se radu obrađuje regionalizacija

kao organizacija središnje države na regionalnoj osnovi. Regionalizacija u 21. stoljeću

poprima novo moderno značenje, to jest „značenje afirmacije regije kao samostalnog

identiteta za globalna povezivanja“ (Šimunović, 2007.).

Ideja regionalizacije kao teritorijalne autonomije regije razvija se još u 18. stoljeću, u doba

Francuske revolucije, a masovnija pojava regionalnih pokreta u Europi vezuje se uz kasno 19.

stoljeće kao odraz borbe protiv centralizirane i unitarne nacionalne države (Keating, 1998.).

Povijesni razvoj regionalizacije u Europu bio je primarno politički pokret podržan od strane

tradicionalnih društvenih slojeva i vjerskih skupina te je bio obilježen socijalnim otporom

prema društvenim promjenama u modernim sekularnim državama (Keating, 1998.). Do kraja

19. stoljeća, koncept regionalizacije dobiva nove konture i prepoznaje se kao temelj za

osiguranje progresivnog i modernog razvoja regija. Iz navedenog presjeka o povijesnom

razvoju regija, moguće je prepoznati dva različita motiva koja se nalaze u korijenu težnje za

regionalizacijom, a to su:

- Potreba za homogenizacijom i odvajanjem od nacionalne države kao izraz nacionalne

ili vjerske svijesti određenih grupacija,

- Potreba za progresivnim i dinamičnim gospodarskim i socio-kulturnim razvojem

regije.

Ideja o funkcionalnoj regionalizaciji razvila se sredinom 20. stoljeća, a nastala je kao odgovor

na državno nacionalno planiranje s ciljem ekonomske modernizacije (Ōmae, 1995.).

Regionalno planiranje nastalo je kao odgovor na državne propuste u gospodarskom razvoju

tijekom međuratnog razdoblja kada su nastali brojni akademski radovi koji su sugerirali

potrebu za poboljšanjem funkcionalne učinkovitosti. Regionalna politika najdetaljnije je

razrađena u Francuskoj gdje je shvaćena kao instrument proširenja nacionalnog ekonomskog

planiranja.

Regionalne politike razvile su se u okviru državne politike kao specifični razvojni planovi koji

su namijenjeni za osiguranje razvoja regije kao dijela nacionalnog teritorija (Keating, 1997.).

Koncept funkcionalne regionalizacije u Francuskoj uključivao je brojne subvencije i porezne

poticaje te izgradnju infrastrukture i osiguranje investicijskih ulaganja u manje razvijenim

regijama Francuske. Funkcionalna regionalnost u Francuskoj slijedila je trostruku logiku

(Schrijver, 2006.):

- Ekonomsku logiku koja je bila namijenjena kako bi se povećala domaća proizvodnja

mobiliziranjem resursa u slabije razvijenim regijama s višim stopama nezaposlenosti i

manjkom kapitalnih investicija,

6

- Socijalnu logiku prema kojoj se primjenom funkcionalne regionalizacije osigurava

praktična primjena načela društvene solidarnosti i socijalne države, i to smanjenjem

regionalnih nejednakosti,

- Političku logiku prema kojoj vlast osigurava podršku ulažući u razvoj nerazvijenih

područja.

Uspostava funkcionalnih regija zahtijeva i uspostavu sustava podrške u smislu razvoja

institucija koje su zadužene za uspješnu provedbu koncepta regionalizacije na terenu. Takve

institucije su obično specijalizirane razvojne agencije i savjetodavna vijeća koja okupljaju

vlasti na različitim razinama (državnu i lokalnu upravu) te poslovni sektor, sindikate i

neovisne stručnjake (Ansell, 2000.). U začetcima ideje o funkcionalnoj regionalizaciji razvoj

ovog koncepta je poiman kao tehničko pitanje, a uloga institucija je zamišljena kao vid

depolitizacije i osiguranja tehnokratske podrške funkcionalnoj regionalizaciji. Međutim,

uskoro je došlo do prijepora između regionalnih političkih silnica i uspostavljenog koncepta

funkcionalne regionalizacije, s obzirom da su regionalni političari smatrali kako su regionalni

interesi podređeni razvojnoj strategiji koju je razvila središnja državna vlast. U ovoj fazi došlo

je do napuštanja koncepta funkcionalne regionalizacije (u Velikoj Britaniji) ili njegove

evolucije u regionalnu samoupravu (kakva je razvijena u Francuskoj i Italiji) (Storper, 1993.).

U vrijeme napuštanja ideje o funkcionalnoj regionalizaciji dolazi i do jačanja regionalnih

političkih pokreta. U poslijeratnom razdoblju regionalni politički pokreti nisu bili

konzervativni poput onih u 19. stoljeću. Začetnici regionalnih političkih pokreta u

poslijeratnom razdoblju bili su pretežno kršćanski demokrati koji su se zalagali za poštivanje

načela supsidijarnosti1 te socijaldemokrati koji su napustili ideje o centraliziranoj državi iz 19.

stoljeća te su počeli zagovarati ideju oživljavanja tradicije decentralizacije. 60-ih i 70-ih

godina 20. stoljeća diljem Europe ujedno dolazi do oživljavanja kulturnih, etničkih i

nacionalnih pokreta unutar europskih država, a većina tih pokreta imala je teritorijalnu bazu

(Ansell, 2000.).

Ideja nove regionalizacije na području Europe javila se osamdesetih godina (Keating, 1980.).

Težnja za novim regionalizmom nastala je kao odgovor na globalizaciju i nastanak

nadnacionalnih organizacija te europskih integracija. Opisane pojave uvelike mijenjaju

prirodu i način organizacije u nacionalnoj državi. Iako na prvi pogled kontradiktorno, upravo

globalizacijski procesi pokreću „novu regionalizaciju“ (Keating, 1980.).

Učinci globalizacije očiti su u ekonomskim, kulturnim, društvenim i/ili političkim sferama

suvremenog svijeta. Globalizacija predstavlja značajan izazov za nacionalne države s obzirom

da dramatično ugrožava kapacitete, samostalnost i suverenost nacionalne države. Današnja

globalna ekonomija osigurava prevlast multinacionalnih korporacija nad domaćim političkim

1Princip supsidijarnosti doživljava usprkos kompliciranosti svoga imena u novije vrijeme, a posebno poslije

Sporazuma u Maastrichtu, neočekivanu konjunkturu. Normativni sadržaj principa u srži je isto toliko star kao i

princip solidarnosti. Posebno značenje dobiva u okviru konzervativne socijalnoromantičarske tradicije 19.

stoljeća, koja je na jednoj strani protiv liberaliziranja društva, na drugoj protiv socijalističko-kolektivističkih

tendencija centralizma, a zastupa organsku izgradnju društva te se pri tome poziva na strukovnokorporacijske

ideje. Preko solidarizma recepcije H. Pescha, Gundlacha i Nell-Breuninga princip supsidijarnosti dospio je 1931.

godine u encikliku Quadragesimo anno u kojoj se nalazi njezina već klasična formulacija. Pogledajmo malo tu

formulaciju: Središnji tekst glasi: “ Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koji

oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni

poredak opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice. Svaka

naime društvena ustanova mora po svom pojmu i značenju pomagati udovima društvenog tijela, a ne smije ih

nikada ni uništiti ni sasvim prisvojiti“. Izvor: Šarić, I. (1997). Solidarnost i supsidijarnost kao temelji socijalnog

tržišnog gospodarstva. Revija za socijalnu politiku, 4(4), 339-348.

7

vlastima. Drugim riječima, globalna neoliberalna ekonomija podriva sposobnost nacionalnih

država da ostvare svoje ciljeve (Hurrel, 2007.). U neoliberalnom globalnom gospodarstvu

nacionalne vlade su izgubile kontrolu nad tokovima ideja, tehnologija, roba i ljudi. Države

granice postale su sve propusnije. Dakle, Westfalski poredak se postupno i sve više

potkopava, a nastaje novi nadnacionalni sustav.2

Ugroženost Westfalskog poretka globalizacijom rezultira potrebom za stvaranjem nove vrste

povjerenja, i to kroz jačanje regionalnih kapaciteta kao i promicanjem regionalne integracije.

Ulaskom u regionalne grupacije povećava se pregovaračka moć država. Druga važna

ekonomska motivacija iza regionalizacije je teorija međunarodne strateške trgovine (Brainard,

Martimort, 2007.). Sukladno teoriji međunarodne strateške trgovine, tuzemne kompanije

prosperiraju od izlaska na regionalno tržište koje im omogućava ostvarenje ekonomije velikog

obujma uz istodobnu zaštitu od globalne konkurencije. Poslovanje na razini regije štite

regionalne organizacije te na ovaj način domaće kompanije iz manjih zemalja ostvaruju

konkurentsku prednost kakvu ne bi mogle postići da su izložene izravnoj konkurenciji i

utjecaju globalnog tržišta (Brainard, Martimort, 2007.).

Suvremeni razvoj svijeta istodobno je regionalan i globalan, a u suvremenom gospodarstvu su

se upravo regije i iskristalizirale kao jezgre proizvodnih sustava te kao ključni elementi u

stjecanju konkurentske prednosti. Regije postaju središta proizvodnje i pružanja usluga koje

se međusobno natječu za ulaganja, stjecanje tehnološke prednosti i ulazak na nova tržišta.

Nacionalne vlade više ne posjeduju instrumente za upravljanje ekonomijom kao u doba

kejnzijanizma, odnosno političke ekonomije. Ranija komplementarnost regija ustupila je

mjesto konkurentskoj regionalizaciji u kojoj se svaka regija bori za svoju tržišnu poziciju

temeljem diferencijacije od drugih regija. U ovom konkurentnom odnosu, značajnu prednost

imaju regije koje promiču suradnju u proizvodnji javnih dobara.

Navedeni oblik funkcionalne regionalizacije prisutan je u mnogim dijelovima svijeta, a

potaknut je globalizacijom i utemeljenjem nadnacionalnih institucija. Dakle, regija postaje

ključan čimbenik u borbi između zahtjeva ekonomske konkurentnosti i društvene kohezije.

2.2. Pojam i značaj funkcionalne regije i funkcionalne regionalizacije s osvrtom

na metodologiju klasifikacije prema OECD-u

Iako je u prethodnom potpoglavlju bilo riječi o povijesnom razvoju funkcionalne

regionalizacije i okolnostima njezina nastanka, u nastavku rada se definira pojam i značaj

funkcionalne regionalizacije te se opisuje OECD-ova metodologija definiranja funkcionalnih

regija.

Funkcionalna regija odlikuje se prostornim, ekonomskim i socijalnim značajkama.

Najjednostavnije rečeno, funkcionalna regija je prostor u kojem se odvijaju specifične i

frekventne socio-ekonomske interakcije. „Funkcionalna regija je područje kojeg karakterizira

visok stupaj intraregionalne ekonomske interakcije, kao što su intraregionalna trgovina

proizvodima i uslugama, dnevne migracije na tržištu rada i kupovina za potrebe kućanstva

(Karlsson, Olsson, 2006. prema Drobne, Bogataj, 2012.).

2Westfalski svjetski poredak iz 1648. godine je svjetski poredak nacionalnih država koji počiva na četiri načela:

teritorijalnost, suverenitet, autonomija i legalitet. Izvor: Cvrtila, V. (1996). “Vječni mir” i novi svjetski

poredak. Politička misao, (01), 55-69.

8

Funkcionalnu urbanu regiju karakterizira aglomeracija aktivnosti i njezina intraregionalna

prometna infrastruktura koja olakšava mobilnost ljudi te inputa i outputa unutar granica

interakcije. Osnovna karakteristika funkcionalne regije je integrirano tržište rada budući da se

unutar regije odvijaju dnevne radne migracije (Johansson, 1998. prema Karlsson, 2007.).

Funkcionalna regionalizacija, dakle, predstavlja razgraničenje zemljopisnog područja s

obzirom na kriterij postojanja funkcionalne povezanosti između zajednica. Prema tom

kriteriju, funkcionalna regija je geografsko područje koje uključuje sve stanovnike koji čine

ljudske resurse funkcionalne regije kao društveno – ekonomske zajednice.

OECD klasificira urbane funkcionalne regije prema kriteriju broja stanovnika, i to na sljedeći

način (OECD, 2015):

- Mala urbana područja koja imaju između 50.000 i 200.000 stanovnika,

- Urbana područja srednje veličine područje koja imaju između 200.000 i 500.000,

- Metropolitansko područje koja imaju između 500.000 i 1,5 milijuna,

- Veliko metropolitansko područje s brojem stanovnika iznad 1,5 milijuna (OECD,

2015).

Prema metodologiji OECD-a, svaka funkcionalna urbana regija je ekonomska jedinica koja se

odlikuje gusto naseljenim urbanim jezgrama i "zaleđem" čije tržište rada je vrlo integrirano s

jezgrom funkcionalne regije. Urbana područja su gradovi i općine te predstavljaju jezgre

funkcionalne regije. OECD definira jezgre funkcionalnih regija sukladno podacima globalne

populacijske mreže Landscan. Policentrične jezgre i „zaleđa“ funkcionalnih regija se

identificiraju na temelju podataka o putovanju na posao i s posla. Popis funkcionalnih urbanih

regija OECD-a usklađen je s podacima europskog statističkog instituta Eurostat uz pomoć

delegata iz Radne skupine o teritorijalnim pokazateljima.

U sklopu koncepta funkcionalne regije nužna je redefinicija pojma grada, odnosno urbane

zone i gravitirajuće migracijske zone (eng. commuting zone). Redefinicija pojma grada temelji

se na četiri kriterija kojima se definira „urbano središte“, a to su (Europska komisija, 2015.):

- urbanim središtem smatraju se svi prostori s gustoćom naseljenosti od 1500

stanovnika/km2 i više,

- pojedini prostori s visokom gustoćom stanovništva su međusobno povezani u klastere,

a klasteri s najmanje 50000 stanovnika smatraju se „urbanim središtima“,

- sve jedinice lokalne samouprave (općine) u kojima barem polovina stanovništva živi

unutar urbanog središta smatraju se dijelom grada, odnosno koncepta „urbanog

središta“,

- unutar „urbanog središta“ postoji povezanost na administrativno-političkoj razini,

najmanje 50% stanovništva živi u urbanoj sredini, a najmanje 75% stanovništva

urbane sredine živi u gradu.

Dnevne migracijske zone unutar funkcionalne regije definiraju se sukladnoj sljedećoj

metodologiji (Europska komisija, 2015.):

- ako 15% zaposlenih osoba koje žive u jednom gradu rade u drugom gradu, ovi gradovi

se tretiraju kao jedan grad,

- svih 15% zaposlenih stanovnika svake općine radi u gradu,

- ako su susjedne općine koje okružuju jedno funkcionalno područje općine uključene u

funkcionalnu regiju (temeljem interakcija i migracija u urbano središte), dok su ostale

9

općine koje nisu geografski izravno vezane uz urbano područje isključene iz regije

(zbog nedostatnog broja interakcija iz općine prema urbanom središtu).

Na temelju opisane klasifikacije, zaključuje se kako se funkcionalna (urbana) regija sastoji od

urbanog središta i migracijskih zona, a primjer Genove kao funkcionalne regije navodi se na

slici 2.

Slika 2. Genova kao primjer funkcionalne regije

Izvor: Territorial typologies for European cities and metropolitan regions. Dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-

explained/index.php/Territorial_typologies_for_European_cities_and_metropolitan_regions#Functional_urban_a

reas:_a_city_and_its_commuting_zone, [dostupno na: 02.06.2015.]

Na slici 2 je crvenom bojom označen grad, odnosno središte funkcionalne regije. Ružičasta

boja označava općine iz kojih se odvijaju dnevne migracije prema gradu, odnosno općine u

kojima 15% i više zaposlenog stanovništva migrira prema gradu. Teritorijalna cjelovitost i

granica funkcionalne regije Genova prikazana je na zadnjem grafičkom prikazu u sklopu slike

2.

10

2.3. Matematičke metode delimitacije funkcionalnih regija

Primjena matematičkih metoda osiguravaju racionalan pristup provedbi procesa funkcionalne

regionalizacije. Matematičke metode funkcionalne regionalizacije su:

- matematička metoda koja se koristi informacijama o lokalnom tržištu rada (Karlsson

and Olsson, 2006 premaKonjar [et al], 2010.),

- metoda usmjerena na migracijske tokove unutar regije (Konjar [et al], 2010.),

- metoda agregatne migracije (Konjar [et al], 2010.),

- metoda INTRAMAX (Mitchell, Watts, 2010).

2.3.1. Delimitacija funkcionalnih regija prema podacima o lokalnom tržištu rada

Matematička metoda utemeljena na podacima o lokalnom tržištu rada polazi od pretpostavke

da postoje dva regionalna centra označena sa i i j te da su te dvije točke povezane linijom i

točkom x koja povezuje krajnje točke i i j. Uz navedene pretpostavke migracijska frekvencija

prema središtu i glasi fi (x). Funkcionalna regija sastoji se od svih geografskih lokacija koje

zadovoljavaju jedan od tri navedena uvjeta:

- uključene su sve migracije prema centru i prema jednadžbi:

FRi={x:fi(x)>0 (1) Konjar [et al], 2010.)

- iz jednadžbe su isključene sve migracije koje uključuju transfer kroz centar i, odnosno

proputovanja kroz centar i, dakle migracije u kojima centar i nije odredište putovanja,

a navedeni uvjet izražen matematičkom jednadžbom glasi:

FRi={x:fi(x) ≥ >0(2) Konjar [et al], 2010.)

- treći uvjet uzima u obzir broj susjednih općina i izračun prijelomnih točki (granica)

između različitih središta. Granica funkcionalne regije je prostor u kojem postoji

jednak stupanj migracija, odnosno gravitacijskih sklonosti prema oba promatrana

središta i i j, što se opisuje matematičkim uvjetom:

FRi={x:fi(x) ≥ fj(x) (3)

Primjena metode delimitacije funkcionalnih regija prema podacima o lokalnom tržištu rada

započinje identificiranjem općina koje imaju dovoljan stupanj samoodrživosti. Stupanj

samodrživosti definiran je s dva kriterija, i to:

- zbrojem migracijskih frekvencija radne populacije iz jednog u drugo središte (iz

središta i u središte j),

- brojem radnih mjesta u središtu i (wi).

Popis samoodrživih područja definira se sukladno kriteriju broja radnog mjesta budući da je

granica funkcionalne regije definirana upravo brojem radnih mjesta kao čimbenikom koji

uvjetuje migracije u središte funkcionalne regije. Temeljna osobina ove metode je izračun

granica funkcionalnih regija na temelju pretpostavke o predefiniranim središtima

funkcionalnih regija.

11

2.3.2. Delimitacija funkcionalne regije prema kriteriju migracijske zone

Metoda delimitacije funkcionalne regije prema kriteriju migracijske zone manje je uvjetovana

predefiniranim centrom u odnosu na prethodno opisanu metodu, a polazi se od postojeće

uzajamne međuovisnosti između pojedinih središta. Izračun uzajamne ovisnosti koristi se kao

kriterij prema kojem se odabranom središtu dodjeljuje određeni broj jedinica lokalne

samouprave koje čine funkcionalnu regiju.

Uzajamna ovisnost središta i i j izračunava se kao:

(Cij + Cji) /min {Pi, Pj}(4) (Konjar [et al], 2010.)

Gdje je:

- Cij – ukupan broj zaposlenika koji putuje iz središta i u središte j

- Cji – ukupan broj zaposlenika koji putuje iz središta j u središte i

- Pi – ukupan broj radnih mjesta u središtu i

- Pj – ukupan broj radnih mjesta u središtu j

Primjena navedene metode pogodna je s obzirom da nije usmjerena na jednostranu ovisnost

„periferije“ o „centru“, već funkcionalnu regiju definira putem skupa međuovisnosti različitih

središta izraženu putem lokalnih konekcija unutar regije.

2.3.3. Delimitacija funkcionalnih regija metodom agregatne migracije

Delimitacija funkcionalnih regija metodom agregatne migracije nije limitirana pretpostavkom

o predefiniranom centru. Prilikom delimitacije funkcionalnih regija metodom agregatne

migracije polazi se od samih središta i funkcionalnih veza koje postoje među njima, a

funkcionalne veze se izračunavaju putem podataka o migraciji radne populacije između

različitih središta.

Predložena metodologija se dijelom zasniva na prethodno opisanim metodama delimitacije

funkcionalnih regija (Konja, [et al], 2010.). U prvom koraku se izračunava ukupan udio radne

populacije koja putuje iz jednog središta u drugo. Maksimalna migracija (migracijski tijek) se

koristi kako bi se izračunao protok radnog stanovništva iz jednog središta u drugo (koje

osigurava radna mjesta). Stvaranjem novih, relativno malih radnih sustava, moguće je

identificirati pojedine općine koje gravitiraju središtu funkcionalne regije. Međusobna

ovisnost pojedinih podsustava na tržištu rada funkcionalne regije izračunava se pomoću

sljedeće formule:

(Cab + Cba) /min {Pab, Pba}(4) (Konjar [et al], 2010)

Gdje je:

- Cij – ukupan broj zaposlenika koji putuje iz središta i u središte j

- Cji – ukupan broj zaposlenika koji putuje iz središta j u središte i

- Pi – ukupan broj radnih mjesta u središtu i

- Pj – ukupan broj radnih mjesta u središtu j.

12

2.3.4. Delimitacija funkcionalne regije prema metodi Intramax

Jedna od metoda delimitacije funkcionalnih regija je metoda Intramax, odnosno hijerarhijski

klasterski algoritam kojim se opisuje intrazonska maksimizacija (Landre, 2012.). Algoritam

Intramax definira funkcionalnu regiju kao hijerarhijski agregiranu prostornu jedinicu kojoj je

cilj stvoriti homogeni klaster.

Hijerarhija u Intramax modelu počinje od jednostavnih, odnosno temeljnih jedinica

funkcionalne regije kao sustava. Pojedini klasteri se potom sukcesivno spajaju dok se u

konačnici ne spoje u jedan homogeni klaster na razini regije.

Intramax analiza je višestupanjski postupak koji uzima u obzir N prostornih jedinica i n-1

koraka kojima se ukupan broj prostornih jedinica spaja u jednu cjelinu – funkcionalnu regiju

(Landre, 2012., Findlay, Slater, 1981.) obilježenu isključivo intrazonskim interakcijama.

Ciljna funkcija Intramax algoritma je:

Gdje je:

Tij – interakcija između emitivnog područja i i receptivnog područja j

Oi – ukupan priljev radnog stanovništva iz emitivnog područja i

Dj– ukupan odljev radnog stanovništva iz emitivnog područja j

Tji - interakcija između emitivnog područja j i receptivnog područja i

Oj - ukupan priljev radnog stanovništva iz emitivnog područja j

Di - ukupan odljev radnog stanovništva iz emitivnog područja i

Algoritam Intramax dio je programskog paketa Flowmap koji je razvilo sveučilište u

Utrechtu. Varijable potrebne za izračun su emitivna i receptivna točka te podaci o

interakcijama, odnosno ukupnom protoku između tih točki. Algoritam je moguće spojiti na

software GIS te tako vizualizirati odabrane korake u procesu funkcionalne regionalizacije.

13

2.4. Klasteri kao poluga ekonomskog razvoja u funkcionalnim regijama

Rizici globalne ekonomije uvjetuju okretanje k funkcionalnim regijama kao temeljnim

polugama ekonomskog društva. Dinamične promjene na globalnom tržištu, porast

konkurencije i promjene u poslovanju stvaraju nove izazove za mala i srednja poduzeća koja

udruživanjem u klastere mogu konkurirati većim poduzećima (Tijanić, 2009.). Regija je

ekonomska jedinica kroz koju se pokušava nadomjestiti osjećaj sigurnosti koji ne postoji na

dinamičnom i hiperkonkurentnom globalnom tržištu. U skladu s navedenim trendom,

ekonomski razvoj se usmjerava prema analizi i razumijevanju klastera kao grupacija

kompanija koje su geografski povezane u poduzetničke mreže koje omogućavaju svakoj

pojedinoj regiji da osigura održivu konkurentsku prednost u globalnom ekonomskom

okruženju. Temeljna teza na kojoj se zasnivaju klasteri je da konkurentnost proizlazi iz

umrežavanja, a ne iz poslovanja kao zasebne, izolirane cjeline

2.4.1. Pojam i značaj klastera kao poluge ekonomskog razvoja regije

Regije kao kohezivne ekonomske jedinice postupno su zamijenile tradicionalan ekonomski

pristup te zagovaraju međuovisnost pojedinih poslovnih subjekata koji posluju unutar jedne

funkcionalne regije. Politika klastera i regionalnog ekonomskog razvoja često se promovira u

slabije razvijenim područjima, uključujući regije prolaze industrijsko restrukturiranje i

geografski periferne regije. Detaljnije proučavanje uloge regionalnih klastera u procesu

regionalnog ekonomskog rasta započelo je tijekom 80-ih godina. Jedan od snažnih promotora

regionalnog razvoja utemeljenog na klasterima bio je Michael Porter (prema Andersen,

2006.).

Klaster je oblik strateškog saveza, tj. grupa srodnih poduzeća ili udruženja proizvođača iz

jedne grane, uključujući i proizvođače sirovina, kao i vladine i nevladine organizacije i

znanstvene i obrazovne institucije koje zajednički rješavaju probleme unaprjeđujući

poslovanje, postižu uspjehe u određenim segmentima djelatnosti, a ostvaruju i natprosječnu

konkurentnost i promociju u zemlji i inozemstvu (Kolaković, 2013.).

U zemljopisno (regionalno) koncentriranim klasterima, industrije dijele zajedničke

tehnologije, vještine, znanje, doprinos te institucije. Opisana klasterska aglomeracija stvara

potencijal za industrijski rast. Umreženost ojačava prirodu klastera, a ujedno dolazi i do

komplementarnosti između različitih klasterskih atributa. Dakle, temeljno obilježje klastera

kao regionalne grupacije poduzeća je kooperacija. Kooperacija je zajedničko djelovanje

najmanje dvaju poduzeća u cilju promjene situacije u kojoj se nalaze. Svaki sudionik

doprinosi posebnim vještinama te istovremeno profitira kroz suradnju s ostalim poduzećima.

To rezultira poboljšanjem zajedničkog poslovnog učinka koji je, u određenoj mjeri, viši od

zbroja pojedinačnih rezultata svakog poduzeća što predstavlja novostvorenu vrijednost

kooperacije – sinergijski učinak (Sikavica, Novak, 1999.).

Poduzeća često raspolažu nedostatnim vlastitim resursima (materijalnim, informacijskim,

financijskim, ljudskim) kako bi realizirali određene strateške planove i ciljeve, osobito u

uvjetima globalne konkurencije i prilikom razvoja novih proizvoda i usluga. Udruživanje

resursa kao motiv za ulazak u klastere koristi se u cilju lakšeg tehnološkog razvoja. Klasteri

ujedno mogu pružiti priliku za ulazak na tržišta s visokim barijerama. Rezimirano, konkretni

14

motivi ulaska u klastering mogu biti osvajanje novih tržišta, učenje, pristup tehnologiji,

kapitalu, proizvodu i sl. (Tipurić, 2002.). Klasteri omogućuju malim ilinedovoljno

kapitaliziranim tvrtkama da dijele troškove istraživanja i razvoja te ulaganja u nove

proizvodne pogone. Udruživanjem u klastere na regionalnoj razini,tvrtke mogu uz manje

rizika osvojiti nova tržišta. Globalizacija, neizvjesnost i rizici u poslovanju osnovni su razlog

zbog kojeg se tvrtke odlučuju udružiti svoje znanje i resurse, a oskudnost resursa je dodatan

razlog ulaska u regionalne klastere.

Slika 3. Osnovni model kooperacije

Izvor: obrada autora prema Sikavica, P, Novak, M., (1999). Poslovna organizacija. Zagreb: Informator, str. 266.

Klasteri kao skup regionalno povezanih kompanija i institucija temelje svoju snagu na

umreženosti, odnosno stvaranju lanca vrijednosti koji se širi i na dobavljače specijaliziranih

inputa i infrastrukture te se šire na distribucijske kanale i potrošače kao i na ponudu

komplementarnih proizvoda na osnovu uporabe vezanih vještina, tehnologija kao i

zajedničkih resursa. Klasteri kao osnova regionalnog razvoja ne predstavljaju samo

kooperacije između poslovnih subjekata, već angažiraju i znanstvene te stručne institucije i

vladine agencije. Dio regionalnog klastera obično su regionalne razvojne agencije, sveučilišta,

strukovne udruge te druge institucije koje pružaju potporu u pogledu istraživanja i razvoja,

obrazovanja te tehničku potporu (Lagendijk, Cornford, 2000.).

2.4.2. Klasteri kao oblik umrežavanja malih i srednjih poduzeća

Dok države stvaraju smjernice za trgovinu i investicije, poduzeća su ta koja stvaraju osnove

za gospodarski rast. Osobita je važnost malih poduzeća u njihovoj mogućnosti prilagodbe i

lakom prihvaćanju tržišnih inovacija. Mala poduzeća sposobna su se brzo prilagođavati

promjenama u okruženju i tako ostvariti profit i tržišnu uspješnosti. Otvoriti malo ili srednje

poduzeće i biti poduzetnik znači biti spreman na preuzimanje rizika i prihvatiti da uspjeh nije

zajamčen. Osobiti su nedostaci malih tvrtki nedostatak menadžerskih vještina, nepoznavanje

tržišta te mala financijska snaga i brzo upadanje u nelikvidnost zbog čega je velik broj

neuspjeha u otvaranju malog poduzeća.

15

Prvi klasteri na regionalnoj razini nastali su spontano kao oblik suradnje različitih poduzeća u

istoj gospodarskoj grani uz potporu znanstvenih, stručnih i tehničkih institucija. Poticaj za

nastanak klastera na regionalnoj razini predstavljaju jedinstveni prirodni resursi regije, poput

klimatskih ili vodnih resursa, prometnog položaja i infrastrukture, bogatstvo rudama, drvom i

sl. Razvoj klastera usko je vezan uz mala i srednja poduzeća, dakle poduzeća koja nemaju

dostatnu financijsku snagu, reputaciju, pregovaračku moć da bi samostalno ostvarila

značajniji tržišni uspjeh. Malo i srednje poduzetništvo u današnjem ekonomskom sistemu

definiraju se kao snaga koja može u najvećoj mjeri utjecati na poboljšanje određene

nacionalne gospodarske strukture (Udovičić, 2011.). Mala i srednja poduzeća3 postaju motori

lokalnog, regionalnog i posredno nacionalnog rasta i razvoja upravo kroz umrežavanje.

Značaj klastera kao modela za osiguranje regionalnog rasta proizlazi iz potencijala klastera

(Mrnjavac, 2011.):

- za osiguranje rasta malih i srednjih gospodarskih subjekata koji je (bez klasterskog

umrežavanja) nedovoljan da bi se postigle zahtjevne stope rasta,

- brzog izlaska na tržište, a suradnja s drugim gospodarskim subjektima bitno povećava

brzinu izlaska na tržište,

- složenosti poslovanja koja je svakim danom sve veća i niti jedan mali i srednji

gospodarski subjekt ne posjeduje ukupno potrebno iskustvo i stručnost,

- mogućnosti snižavanja troškova istraživanja i razvoja,

- olakšavanja pristupa globalnom tržištu,

- povećanja stope inovacije.

Najčešći zajednički ciljevi zbog kojih su klasteri osnovani mogu se podijeliti na (Durđević,

2010.):

- Istraživanje i razvoj mreže – stvaranje mreže unutar klastera i među klasterima (izrada

baze podataka poduzeća, internet stranica, mjesečne informacije o novostima u

sektoru i okruženju….),

- Obrazovanje – analize potreba za specifičnim obukama i organizacija redovnih susreta

poduzeća radi razmjene iskustava, kontakata i dobre prakse,

- Poslovna suradnja – iniciranje i podrška projektima kooperacije između poduzeća,

obrazovnih i istraživačkih institucija i povezivanje s fondovima za financiranje

inovativnih projekata,

- Utjecaj na politiku – lobiranje i kreiranje dijaloga industrije, znanstvene zajednice i

vlade,

- Inovacije i tehnologije – olakšavanje procesa inovacija, praćenje trendova, disperzija

novih znanja i uvođenje standarda kvalitete, poboljšanje tehnoloških procesa... ,

- Rast klastera – jačanje regionalnog identiteta, građenje nacionalnog i međunarodnog

ugleda i promoviranje te privlačenje investicija u regiju – domaćih i stranih.

3 Hrvatska je na svome putu ka stvaranju moderne i suvremene države te efikasnih ekonomskih uvjeta relativno

dugo zanemarivala potrebe malog i srednjeg poduzetništva. Mnoge moderne zemlje Europske Unije kao i ostale

razvijene zemlje svijeta shvatile su i ukazale posebnost malog i srednjeg poduzetništva te je Hrvatska, vođena

istim saznanjima, 2002. godine pristupila donošenju zakonske regulative za uporište malog i srednjeg

poduzetništva. Jedan od značajnijih trenutaka je bio donošenje Zakona o poticanju razvoja malog gospodarstva

kojim su se uredile osnove mjere za primjenu poticajnih gospodarskih mjera usmjerenih razvoju, restrukturiranju

i tržišnom prilagođavanju malog gospodarstva te osnivanje Hrvatske agencije za malo gospodarstvo (Kersan-

Škrab, Banković, 2008.).

16

2.4.3. Administrativno – tehnička potpora razvoju regionalnih klastera u RH

Sustav administrativno – tehničke potpore razvoju regionalnih klastera u Republici Hrvatskoj

sastoji se od regionalnih razvojnih agencija, poduzetničkih inkubatora, tehnoloških centara,

znanstvenih centara izvrsnosti i ulaganja u zone malog gospodarstva (osobito slobodne zone).

Regionalne razvojne agencije su tijela koja su krovni nositelji regionalnog razvoja. Njihova

zadaća je osigurati strateško planiranje te edukativnu i tehničku podršku razvoju malog i

srednjeg poduzetništva kao i podupirati umrežavanje poduzetnika na regionalnoj razini kroz

klastering s ciljem unaprjeđenja konkurentnosti na regionalnoj razini.

Poduzetnički inkubatori su zajednica malih poduzetnika koji upravo započinju posao, a

smješteni su na posebnom mjestu. Osim uredskih prostorija, poduzetnički inkubator im

osigurava tehničku i administrativnu potporu koja se sastoji od organizacijske i savjetodavne

pomoći te upotrebe administrativnih i sličnih usluga po povoljnijim uvjetima (upotreba

konferencijske sale, administratora, informatičke opreme, računovodstvenih usluga za

korisnike inkubatora). Poduzetnički inkubatori ponajprije generiraju nove male tvrtke koje

tek počinju poslovati ili su u fazi rasta i razvoja te nemaju vlastiti prostor. Na temelju

inovacijskih ili poduzetničkih projekata male tvrtke se razvijaju uz stručnu pomoć u samom

inkubatoru. Prednost pri ulasku u poduzetnički inkubator imaju start-up i mali poduzetnici do

dvije godine starosti, poduzetnici osnivači do 30 godina starosti, poduzetnici s invalidnošću,

poduzetnice, inovatori i poduzetnici koji se bave informacijskim tehnologijama, proizvodnim

djelatnostima te uslužnim djelatnostima vezanim uz proizvodnju. Prema organizacijskom

obliku poduzetnički inkubatori mogu biti pravne osobe ili drugi organizacijski oblici u

vlasništvu jedinica lokalne/područne samouprave, u privatnom ili vlasništvu ostalih

institucija (Čižmadija, Stanković, 2011.).

Polazeći od činjenice da je intelektualni kapital jedan od temeljnih čimbenika suvremenoga

poduzetništva, osnivanje i regulacija rada tehnoloških parkova, kao svojevrsnih inkubatora

znanja i informacija na temelju konzultacija i odgovarajućeg transfera znanja pri izradbi

poslovnih planova i investicijskih programa, marketinga i obrazovanja specijalističkih

kadrova za poduzetništvo, predstavljaju model međunarodno prihvatljivog miješanja države u

tržišnu utakmicu (Zekić, Bukovac, 2008.). Tehnološki centri po prvi puta se pojavljuju u

Hrvatskoj krajem 1990. godine kao inicijativa sveučilišta i lokalne vlasti. Na taj način

osnovani su tehnološki centri u Zagrebu, Rijeci, Osijeku. Centar za transfer tehnologije

osnovao je Fakultet strojarstva i brodogradnje uz potporu Ministarstva znanosti i tehnologije

Republike Hrvatske. Utemeljen je s ciljem pružanja potpore razvoju poslovnih procesa putem

kontinuirane razvojno istraživačke djelatnosti. U okviru svih svojih aktivnosti sustavno

provodi strategiju povezivanja znanstveno - istraživačkih resursa visokih učilišta i znanstveno

- istraživačkih instituta s gospodarstvom. Spajanje bi trebalo označiti transfer tehnologije i

znanja iz znanstvene zajednice do tvrtki čiji posao zahtjeva primjenu i implementaciju novih

tehnoloških rješenja, moderan proizvodan proces i prilagodbu poslovne organizacije

zahtjevima tržišne ekonomije.

Danas se suradnja između poslovnog sektora i znanstvenog sektora dodatno unaprjeđuje

Naime, ulaganja u istraživanje i razvoj ključna su komponenta podizanja konkurentnosti

hrvatskog gospodarstva. S ciljem poticanja ulaganja u istraživanje i razvoj, u Hrvatskoj su

donesene Izmjene i dopune Zakona o znanstvenoj zajednici i visokom obrazovanju (NN

139/13) kao i Zakona o Hrvatskoj zakladi za znanost (NN 78/12). Cilj prilagodbe navedene

zakonske regulative je osigurati povećanje kvalitete i konkurentnosti znanstvenog sektora kao

17

i bolju i užu suradnju znanstvene i poslovne zajednice u cilju podizanja konkurentskih

sposobnosti hrvatskog gospodarstva. Nacionalno vijeće za znanosti je tijekom 2013. godine

usvojilo kriterije za osnivanje Znanstvenih centara izvrsnosti. Znanstveni centri izvrsnosti

povećat će međunarodnu vidljivost potrebnu za uspješno definiranje programa istraživanja u

okviru Europskog znanstvenog prostora te unaprijediti znanstvenu, industrijsku i društvenu

povezanost, kao i uspostaviti okvir za stabilan sustav financiranja koji neće ovisiti samo o

javnim ulaganjima.

Hrvatska zaklada za znanost osnovana je 2013. godine čime je omogućeno raspisivanje

natječaja za znanstvene projekte kao i dodjela potpora mladim istraživačima. Daljnji razvoj

ulaganja u istraživanje i razvoj planira se potaknuti razvojem mreže javnih znanstvenih

instituta s ciljem razmjene iskustava i dobrih praksi. Znanstveni potencijal ojačava se i

razvojem suradnje između sveučilišta i znanstvenih instituta (MZOS, 2015).

Zone maloga gospodarstva su mjesta koja dugoročno rješavaju potrebe poduzetnika za

poslovnim prostorom te im omogućuju zajedničko korištenje infrastrukture i pospješuju

poslovno povezivanje poduzetnika. Gospodarske aktivnosti koje se odvijaju na ovom prostoru

mogu biti vrlo ograničene. Infrastrukturnim opremanjem zona potrebno je stvoriti

pretpostavke za brži gospodarski razvoj općina i gradova te omogućiti poduzetnicima brže i

povoljnije rješavanje poslovnog prostora. Izbor lokacije za smještaj zona malog gospodarstva

nije jednostavan zadatak, a upravo radi se o krucijalnom čimbeniku koji utječe na održivu

konkurentnost funkcionalnih regija. Lončar (2009.) analizira dileme koje proizlaze iz odabira

lokacije za industrijske zone i zone malog gospodarstva te navodi kako su dobro razvijena

područja sa svojom dobro izgrađenom infrastrukturom, obiljem radne snage i čestim

pogodnostima za investitore u velikoj prednosti pred slabije razvijenim krajevima. S druge

strane, siromašnim područjima smještaj velikog proizvođača (ili velikog broja malih

proizvođača) na njihovu području označio bi prekretnicu i mogućnost ubrzanog razvoja radi

privlačenja i drugih vrsta industrije, a time i daljnjega gospodarskog razvoja. Na temelju

navedenog može se zaključiti kako su upravo industrijske zone i zone malog gospodarstva

osnova konkurentnosti, razvoja i uspješnog privlačenja investicija u regiju.

Osobit značaj u privlačenju domaćih i stranih investicija ima osnivanje slobodnih zona.

Prema Miloš, Rudić (2005.), funkcija slobodne zone sastoji od najmanje dva interakcijski

povezana i uzajamno uvjetovana elementa:

- element državne strategije koji se očituje kao specijalni (neuobičajeni ili

protekcionistički) instrument prometno-gospodarske politike, po kojemu se država

prividno odriče određenih svojih fiskalnih prihoda u korist razvoja novih prometno-

gospodarskih djelatnosti,

- element prometno-gospodarskih djelatnosti koji se manifestira kao materijalni

čimbenik za ostvarenje i mjerenje usvojene gospodarske politike, a koji najčešće

sadržava sljedeće gospodarske djelatnosti: promet, proizvodnju, doradu ili

oplemenjivanje robe, trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini, pružanje

transportnih i drugih usluga, bankarski i drugi novčani poslovi te osiguranje i

reosiguranje imovine i osoba.

18

2.5. Ekonomska specijalizacija funkcionalnih regija kao kombinacija ekonomije

razmjera i resursno utemeljene teorije

Uspostava funkcionalne regije uzrokuje dinamične procese koji postupno preoblikuju

regionalni ekonomski milje. Takvi procesi dijelom su uzrokovani vanjskim silama, a drugim

dijelom prilagodbom, razvojem i investicijama u regiji kao intrinzičnim silama. Dinamika

procesa koji utječu na regionalni ekonomski milje se s vremenom proširuje, i to inercijom

uzrokovanom transformacijom regionalnih resursa (Andersson [et al], 2009.). Inercijska sila

osigurava identitet funkcionalnih regija i podrazumijeva da se njihova ekonomska struktura

mijenja postupno.

Ekonomski milje, sredina ili ambijent funkcionalnih regija utječe na ponašanje ekonomskih

agenata. Čimbenici koji utječu na ponašanje ekonomskih agenata na regionalnom nivou

vezani su uz (Johansson, 1988.):

- Mogućnosti regionalne proizvodnje unutar regije koje se razlikuju između pojedinih

industrijskih sektora što upućuje na zaključak da set infrastrukturnih lokacijskih

(regionalnih) atributa utječe na produktivnost i strukturu troškova ekonomskih agenata

na različit način,

- Atraktivnost regije u pogledu različitih aktivnosti, npr. migracijski tokovi (priljev i

odljev) kućanstava i tvrtki uz cikluse ekspanzije i kontrakcije tvrtki,

- Inovacijske sposobnosti regije, kao što su sposobnosti kreiranja novih znanja,

invencijski i inovacijski procesi.

Područje regionalne ekonomske geografije intenzivno se razvija od osamdesetih godina

(Krugman, 1998.) te je zainteresirano za pronalazak modela kojima će se objasniti lokalni

obrasci i regionalna specijalizacija kao sastavnih dijelova dinamičnog procesa promjena. Prvi

model polazi od pretpostavke postojanja središnje točke funkcionalne regije kao osnove za

ekonomsku specijalizaciju regije. Ovaj model zagovara specijalizaciju koja je rezultat

potražnje i naglašava kako dovoljno velike i gusto naseljene regije predstavljaju centre za

cijeli niz proizvodnih i uslužnih outputa za razliku od slabije naseljenih i raspršenih regija

(Tinbergen, 1967. prema Karlsson, Olson, 2015.). U spomenutom modelu ključna varijabla

koja utječe na veličinu regionalnog tržišta za pojedini proizvod ili uslugu su troškovi

uspostave pogona, ureda i sl. (eng. setup costs).

Ukoliko je područje funkcionalne regije premalo, pojedini proizvodni ili uslužni sektori neće

se moći uspješno razvijati na intraregionalnom tržištu funkcionalne regije. Dakle, s vremenom

regionalna potražnja djeluje poput filtra koji osigurava razvoj proizvoda i usluga na

intraregionalnom tržištu i istiskuje one proizvode i usluge za kojima ne postoji dostatan

interes na tržištu funkcionalne regije.

Drugi model kojim se objašnjava pojava regionalne ekonomske specijalizacije je model

lokacijskih prednosti regije kao relativnih karakteristika svake pojedine funkcionalne regije.

Lokacijske prednosti regije determiniraju se metodom komparacije s lokacijskim značajkama

(prednostima) drugih regija, a lokacijske prednosti regije uvjetovane su ponudom i

bogatstvom pojedinih resursa na regionalnoj razini. Dugoročno održive lokacijske prednosti

proizlaze samo iz resursa koji su imobilni i čija se kvaliteta te kvantiteta sporo mijenja. To su,

dakle, resursi koji su obilježeni dugoročnom stabilnošću i odsustvom značajnih varijacija u

količini ponude. Prema modelu lokacijskih prednosti, relativna ponuda resursa uvjetuje

19

obrasce ekonomske specijalizacije u funkcionalnoj regiji kao dijelu multiregionalnog sustava

(Johansson, Karlsson, 1987. prema Andersson [et al], 2009.).

Regionalni resursi prepoznati su kao osnova regionalne specijalizacije i u Heckscher-Ohlin

teoremu (prema Helpman, 1981.). Heckscher-Ohlinov teorem glasi da će regija izvoziti

proizvode koje može proizvesti u izobilju na temelju resursa koje posjeduje (npr. Francuska

će izvoziti vino), a uvoziti proizvode koju ne može proizvesti uz niske troškove proizvodnje,

budući da ne raspolaže ogovarajućim resursima. Dakle, kapitalno bogate regije će proizvoditi

kapitalno intenzivna dobra dok će radno intenzivne regije proizvoditi radno intenzivna dobra.

Kritična pretpostavka Heckscher-Ohlinova teorema jest da je output obiju regija jednak, ali se

temelji na uporabi različitih resursa (kapitala, odnosno rada) kako bi se kreirala novostvorena

vrijednost. Uz uvjet da je međunarodna trgovina dopuštena, kapitalno intenzivne regije će

izvoziti kapitalno intenzivna, a radno intenzivne regije će izvoziti radno intenzivna dobra

(Helpman, 1981.).

Heckscher – Ohlinov teorem ima svoje ishodište u teoriji komparativnih prednosti Adama

Smitha. Komparativna ili apsolutna prednost odnosi na sposobnost tvrtke, sektora, regije ili

države da ima apsolutno niže troškove u odnosu na druge (npr. proizvodnja kave u Brazilu.).

Svoje zalaganje za razvoj slobodne međunarodne trgovine Adam Smith je temeljio upravo na

teoriji apsolutnih ili komparativnih prednosti. Njegova teorija može se ilustrirati na primjeru

zemalja A i B koje proizvode proizvode X1 i X2. Uz pretpostavku da zemlja A može jeftinije

proizvesti proizvod X1, zemlja B nema potrebu za specijalizacijom proizvodnje proizvoda X1.

Isto tako, ukoliko zemlja B ima mogućnost jeftinije proizvesti proizvod X2, tada se zemlja A

neće specijalizirati za proizvodnju ovog proizvoda, već će ga nabavljati uvozom – trgovinom

iz zemlje B. Teorija komparativnih ili apsolutnih prednosti objašnjava kako se regije trebaju

specijalizirati za proizvodnju proizvoda koje mogu provesti uz najniže troškove proizvodnje,

a ostale proizvode nabavljati putem međunarodne trgovine iz drugih regija. Dakle, koncept

komparativne prednosti objašnjava sposobnost ili mogućnost neke zemlje (regije) da sa

svojim izvoznim proizvodima konkurira istim (homogenim) proizvodima s ostatkom svijeta

(Bošković, 2012.).

Standardni model lokacijskih prednosti regije nije limitiran samo na eksploataciju prirodnih

resursa s ciljem stjecanja regionalne konkurentske prednosti, već uzima u obzir i druge

resurse kao što su, primjerice, infrastruktura ili ljudski kapital4. Iako se ne radi o imobilnim

resursima, potencijal njihove relokacije je relativno spor.

Različiti resursi su neravnomjerno raspoređeni unutar funkcionalnih regija određene vrste

resursa, kao što su komunikacijske i prometne mreže, često su koncentrirane u jednom dijelu

funkcionalne regije (urbanom središtu). Uz pretpostavku da se visoko koncentrirani resursi

regije mijenjaju znatno sporijim tempom od napretka tehnologije, može se implicirati da

tehnološki napredak inducira relokaciju proizvodnje, a sukladno s tim i promjene u

interregionalnim trgovinskim obrascima. Posljedica toga je da dolazi do postupne adaptacije

resursa koja stvara nove obrasce regionalne specijalizacije. „Strukturalni ekonomski razvoj u

sustavu funkcionalne regije posljedica je različitih međusobno povezanih čimbenika

prilagodbe (Andersson [et al], 2009.). 4 Resurs ljudski kapital nipošto se ne smije izjednačiti s resursom radna snaga. Naime, radna snaga je resurs

industrijskog društva u kojem je ljudski rad bio potreban za obavljanje mehaničkih i rutinskih zadaća, poput rada

na pokretnoj traci. U suvremenoj postindustrijskoj ekonomiji 21. stoljeća, odnosno „ekonomiji znanja“, o

ljudskom radu se govori kao o ljudskom kapitalu ili ljudskim resursima, odnosno sposobnostima čovjeka da

generira nova znanja i ideje, odnosno na kontinuirano inovira proizvodne i uslužne procese s ciljem stjecanja i

održavanja konkurentnosti.

20

Na temelju prikaza dvaju modela regionalne specijalizacije, modela zasnovanog na potražnji i

modela zasnovanog na lokacijskim prednostima, može se zaključiti kako su trajne regionalne

značajke važan element obaju modela kojima se objašnjava regionalna specijalizacija.

Johansson i Karlsson (2001.) prema Andersson [et al] (2009.) ističu kako regionalni

ekonomski razvoj unutar funkcionalnih regija pruža mogućnosti za male i srednje velike

funkcionalne regije budući da im osigurava mogućnost specijalizacije u vidu klastera kao

tripartitinih kooperacija na razini ekonomski agenti-vlasti na regionalnoj razini-obrazovni

sektor (usp. Etzkowitz, Leydesdorff, 1995.), unatoč činjenici da male i srednje velike

funkcionalne regije imaju znatno manji unutarnji tržišni potencijal od velikih funkcionalnih

regija.

Endogena regionalna specijalizacija može se objasniti putem koncepata funkcionalne regije i

prostornih transakcijskih troškova i to prema modelu kojeg su razvili Johansson i Karlsson

(2001.). Taj model identificira tri kriterija za delimitaciju funkcionalne regije na osnovu

regionalne specijalizacije:

- Obrazac prostornih transakcijskih troškova delimitira funkcionalnu regiju. Prilikom

intenzivnih transakcija, razina prostornih transakcijskih troškova je znatno viša

između nego unutar funkcionalnih regija. Drugim riječima, područje funkcionalne

regije obilježeno je nižom razinom prostornih transakcijskih troškova,

- Interna i eksterna tržišta čine cjelokupan tržišni potencijal funkcionalne regije.

Trgovinske i druge ekonomske mreže povezuju funkcionalnu regiju s eksternim

tržištima. Intenzitet interakcija putem takvih mreža varira što omogućuje

identifikaciju hijerarhije transakcijskih područja za svaku regiju. Visina transakcijskih

troškova korelira s intenzitetom interakcija u trgovinskim i drugim ekonomskim

mrežama,

- Tehnologija i ekonomija razmjera kao i trajne regionalne značajke utječu na lokaciju

pojedinih gospodarskih aktivnosti unutar regije i proces specijalizacije funkcionalne

regije.

Pomoću navedenog modela opisuje se razvoj ekonomije razmjera unutar funkcionalne regije,

odnosno obrazlaže se utjecaj pojedinih elemenata na stvaranje kumulativnog procesa

ekonomske specijalizacije unutar funkcionalnih regija.

Na temelju opisanih modela koji obrazlažu proces ekonomske specijalizacije funkcionalnih

regije evidentno je kako se regionalna specijalizacija tumači u okviru dva ekonomska

koncepta, a to su ekonomija razmjera i resursno utemeljena teorija.

Bit ekonomije razmjera je u troškovnoj prednosti koja nastaje s povećanjem količine

proizvodnje. Ekonomija razmjera nastaje zbog inverznog odnosa između količine proizvoda i

visine fiksnih troškova po proizvodu. Viša količina proizvedenih proizvoda generira niže

fiksne troškovi po jedinici proizvoda jer se ti troškovi se dijele na veći broj proizvoda.

Ekonomija razmjera može smanjiti varijabilne troškove po jedinici proizvoda zbog operativne

učinkovitosti i sinergije. Ekonomija razmjera može se svrstati u dvije glavne vrste:

- unutarnja – proizlazi iz unutarnjeg okruženja tvrtke,

- vanjska - proizlazi iz vanjskih čimbenika kao što je uključivanje u klastere u

funkcionalnim regijama.

21

Ekonomija razmjera predstavlja potencijalan izvora konkurentnosti funkcionalne regije,

budući da se njome postiže strategija troškovnog vodstva na razini funkcionalne regije (Porter

1981., prema Dess, Davis 1984.).

Regionalna specijalizacija obrazlaže se i u kontekstu resursno utemeljene teorije. U ekonomiji

resurs se definira kao usluga ili imovina koja se koristi za proizvodnju roba i usluga koje

zadovoljavaju ljudske potrebe i želje. Klasična ekonomija prepoznaje tri kategorije resursa,

koji ujedno nose naziv faktori proizvodnje, a to su zemljište, rad i kapital (zagovornici ove

teorije su ekonomisti Smith i Marx) (Matić, 2004.).

Zemljište obuhvaća sve prirodne resurse te predstavlja mjesto proizvodnje, a ujedno i izvor

sirovina.

Rad se sastoji od ljudskog napora uloženog u kreiranje proizvoda, uz materijalnu naknadu

radnicima u vidu plaće.

Kapital se sastoji od robe ili sredstava za proizvodnju (strojevi, zgrade i druge infrastrukture)

koji se koriste u proizvodnji ostalih dobara i usluga s ciljem generiranja novostvorene

vrijednosti. U suvremenom poslovnom okruženju pristup klasične ekonomske teorije koji

dijeli resurse na zemljište, rad i kapital se smatra zastarjelim, a kao sve značajniji resurs u

poslovanju se naglašava intelektualni kapital koji se može podijeliti na „ljudski, strukturalni i

relacijski (potrošački) kapital“ (Mujić, Legčević, 2008.).

VRIO okvir je učinkovit i pouzdan alat koji se koristi s ciljem analize resursne osnove kojom

raspolaže određeno poduzeće, regija ili zemlja. VRIO okvir je model koji je razvio autor

Barney 1995. godine (Barney, Wright, 1997.). VRIO okvir koristi se parametrima vrijednosti,

rijetkosti, imitabilnosti (točnije poteškoća u imitiranju) i organizacije kako bi se definirala

održiva konkurentska prednost regija. VRIO okvir razvio se iz prvotnog modela koji se

nazivao VRIN, a 1995. godine Barney je promijenio naziv modela u VRIO.

Vrijednost je prvi parametar koji se koristi u VRIO okviru, a određeni resurs se smatra

vrijednim ukoliko omogućuje regiji učinkovito iskorištavanje prilika ili suzbijanje prijetnji

koje proizlaze iz eksternog okruženja te ukoliko se uporabom resursa može postići „vodstvo u

troškovima ili diferencijacija“ (Porter, 1985.) što Porter smatra temeljnim izvorima

konkurentske prednosti. Konkurentska prednost se postiže povećanjem diferencijacije i / ili

smanjenjem cijene proizvoda. Resursi koji ne zadovoljavaju ove uvjete nemaju utjecaja na

generiranje konkurentske prednosti.

Količina resursa oduvijek je diktirala njihovu cijenu. Resursi kojih ima u izobilju i koje svaka

regija može nabaviti bez značajnih barijera nemaju ekskluzivnu vrijednost te samim time ni

preveliki značaj u stjecanju konkurentske prednosti. Međutim, ukoliko regija raspolaže uistinu

oskudnim resursom nalazi se u povoljnijoj poziciji u odnosu na konkurente te na osnovu

oskudnog resursa može steći ekstraprofit u odnosu na konkurente.

Ukoliko je resurse funkcionalne regije lako imitirati ili supstituirati, odnosno zamijeniti

drugim resursima, tada nije riječ o resursima koji su pogodni za stjecanje konkurentske

prednosti regije. Resursi koje je teško imitirati ili supstituirati proizlaze iz jedinstvenih

povijesnih okolnosti i baštine (npr. stara jezgra Dubrovnika kao resurs za razvoj turizma) ili

ukoliko su rezultat jedinstvene organizacijske kulture i međuljudskih odnosa (npr.

konkurentnost zasnovana na intelektualnom kapitalu Silicijske doline).

Resursi mogu biti vrijedni, rijetki i teški za imitaciju, ali ukoliko ih regija ne koristi na

učinkovit način, oni svejedno neće generirati konkurentsku prednost. Dakle, kako bi resursi

22

bili čimbenik konkurentske prednosti nužno je da funkcionalna regija ima „sustav upravljanja,

procese, politike, organizacijsku strukturu i kulturu“ (Black, Boal, 1994.) kojima će ostvariti

potencijal resursa i sposobnosti.

Bit resursnog pristupa strategiji je u tome da se razviju i iskoriste resursi funkcionalne regije

koji zadovoljavaju parametre iz VRIO okvira: vrijednost, rijetkost, (ne)imitabilnost i

organiziranost (organiziran sustav iskorištavanja ili eksploatacije resursa). Resursna teorija

razlikuje resurse koji su opipljivi i neopipljivi, a u generiranju konkurentske prednosti je

važno da su resursi heterogeni i imobilni. Resursna teorija koristi se VRIO okvirom kako bi

prepoznala izvore (resurse) superiorne djelotvornosti funkcionalne regije.

Ekonomska specijalizacija funkcionalnih regija, prema Holmbergu (2003.), može se

protumačiti putem kombinacije ekonomije razmjera i resursno utemeljene teorije. Model koji

kombinira ekonomiju razmjera i resursno utemeljenu teoriju povezuje resursno utemeljene

prednosti, tržišne potencijale nabavnog tržišta i prednosti ekonomije razmjera s potencijalima

tržišta krajnje potrošnje. Potencijali nabavnog tržišta i tržišta krajnje potrošnje variraju ovisno

o ekonomskoj veličini funkcionalnih regija (Holmberg, 2003.) zbog čega je moguće

kombinirati resursno utemeljenu teoriju s teorijom ekonomije razmjera u definiranju

regionalne specijalizacije i rasta funkcionalnih regija.

Suvremeni resursno utemeljeni modeli naglašavaju ulogu ponude ljudskog kapitala kao

primarnog čimbenika specijalizacije funkcionalnih regija. Tradicionalni faktori proizvodnje

(zemlja, radi kapital) su imali povijesno dokazanu ulogu u društvenom i gospodarskom

razvoju nacionalnih ekonomija (Škare, 2001.). Priroda poslovnog okruženja značajno se

mijenja u 21. stoljeću. Nekada su poduzeća svoje konkurentske prednosti temeljila na

opipljivim vrijednostima: poslovnim zgradama, tehnološkoj opremljenosti strojevima i

alatima, no danas se, pod utjecajem automatizacije proizvodnih procesa, težište stjecanja

konkurentske prednosti seli na „neopipljiva“ područja kreiranja novostvorene vrijednosti, a to

su intelektualni i ljudski kapital. Intelektualni kapital može imati dva pojavna oblika,

materijalni i nematerijalni oblik. Intelektualni kapital u materijalnom obliku predstavljaju

nacrti, patenti, licence, baze podataka priručnici i sl. Nematerijalni oblik intelektualnog

kapitala sadržan je u znanju, kreativnosti, vizijama, prilagodljivosti i sposobnosti djelovanja

(ljudskom kapitalu), organizacijskoj kulturi i iskustvu funkcionalne regije kao cjeline.

Ljudski kapital važan je element ukupnog intelektualnog5 kapitala poduzeća. „Ljudski kapital

je najvažniji segment danas jako omiljene koncepcije intelektualnog kapitala. Model

intelektualnog kapitala postaje sve značajniji početkom devedesetih godina 20. stoljeća.

Model intelektualnog kapitala ima svoje korijene u teoriji efikasnosti proizvodnih troškova

(Zelenika, Pupovac, 2001.). Pojam intelektualnog kapitala nije vezan za sva znanja koja

postoje unutar određene organizacije, već samo za ona znanja koja je moguće pretvoriti u

vrijednost, odnosno profit na tržištu. To su znanja koja su usmjerena prema stjecanju

konkurentske prednosti poduzeća, regija i nacionalnih ekonomija u cjelini.

S obzirom na značaj ljudskog kapitala u stvaranju konkurentske prednosti u suvremenoj

ekonomiji, Holmberg (2003.) u svojem modelu regionalne specijalizacije polazi od interakcije

između populacijskih promjena i razvoja ekonomske aktivnosti u funkcionalnim regijama te

obraća posebnu pozornost na strukturu i intenzitet znanja zaposlenika u funkcionalnim

regijama. Posebno se analizira lokacijska dinamika vezana uz mogućnosti stanovanja i prilike

5Sastavnice intelektualnog kapitala su ljudski kapital, strukturalni kapital (patenti, licence, koncepti, modeli...) i

kapital klijenata (brandovi, trgovački znakovi, reputacija poduzeća) (usp. Zelenika, Pupovac, 2001)

23

za zapošljavanje kao i vezano uz mogućnost opskrbe kućanstava. Model polazi od

kombinacija dviju konfliktnih pretpostavki, a to su (Holmberg 2003.):

- Ljudi slijede poslovne ponude

- Poslovne ponude slijede ljude.

Procesi koji tijekom vremena formiraju regionalnu specijalizaciju uključuju ekonomske

aktivnosti i veličinu (radne) populacije te se radi o međusobno ovisnim varijablama. Za

Holmberga (2003), infrastruktura koja omogućuje interakcije (prometna i komunikacijska

infrastruktura) ujedno predstavlja sponu između ekonomije razmjena i resursno utemeljene

teorije. Tržišni potencijal svakog poslovnog subjekta uvjetovan je njegovom mogućnošću

pristupa kupcima i dobavljačima kao i tržištu rada. Infrastruktura, dakle, posredno omogućuje

rast i razvoj ukupnog tržišnog potencijala unutar funkcionalne regije. Lokacijski čimbenici

kućanstava su dostupnost i prometna povezanost posla, dostupnost sadržaja za opskrbu

kućanstva te dostupnost društvenih sadržaja. Infrastruktura i tržišni potencijal su varijable

koje se postupno prilagođavaju i uzrokuju regionalnu specijalizaciju.

Prema Holmbergu (2003.), set međusobno podupirućih procesa doprinosi rastu/padu tržišnog

potencijala u regiji koja prolazi kroz proces endogene transformacije:

- Rast broja poslovnih subjekata pozitivno korelira s razvojem tržišta krajnje potrošnje,

- Rast broja poslovnih subjekata pozitivno korelira s razvojem tržišta nabave,

- Rast broja poslovnih subjekata pozitivno korelira s razvojem tržišta rada.

Nadalje, kućanstva su u međusobnoj interakciji s tržištem rada i tržištem krajnje potrošnje.

Potencijali tržišta nabave i tržišta rada su temeljne varijable u resursnoj utemeljenoj teoriji i

modelima regionalne specijalizacije i rasta.

Potencijal tržišta krajnje potrošnje, prema Holmbergu (2003.), uvjetovan je mogućnostima

poslovnih subjekata da profitiraju od primjene interne i eksterne ekonomije razmjera.

Potencijal tržišta rada označava sukladnost između ponude i potražnje na tržištu rada unutar

funkcionalne regije, odnosno mogućnost da članovi kućanstava pronađu adekvatno zaposlenje

unutar prihvatljivih migracijskih uvjeta (udaljenost kuća – posao).

Hipotetski tijek ekonomske regionalne specijalizacije započinje izgradnjom potrebne

prometne i druge infrastrukture na području regije. Izgradnja potrebne infrastrukture potiče

tvrtke s internom ekonomijom razmjera da se lociraju unutar funkcionalne regije te potiče

postojeće tvrtke u regiji da šire svoje poslovne aktivnosti. Migracija poslovnih subjekata u

funkcionalnu regiju i ekspanzija postojećih poslovnih subjekata povećava ukupan tržišni

potencijal funkcionalne regije te generira daljnje migracije i ekspanziju.

Rast obujma proizvodnje na razini funkcionalne regije postupno uzrokuje snižavanje troškova

po jedinici proizvoda, odnosno aglomeracija ekonomskih aktivnosti unutar regije podupire

daljnji razvoj ekonomije razmjera. Uslijed rasta ekonomije razmjena, tržišne cijene u

interregionalnoj razmjeni se snižavaju i potiču rast izvoza. Posljedica navedenih procesa je

rast eksternog tržišnog potencijala kao dijela ukupnog tržišnog potencijala funkcionalne

regije.

Kada se tvrtke sa sličnim poslovnim aktivnostima lociraju i šire unutar funkcionalne regije,

one kreiraju potencijal za dolazak novih tvrtki iz određenog gospodarskog sektora u regiju.

Rastuća potražnja za inputima potiče migraciju dobavljača sirovina i materijala u regiju kao i

migraciju te ekspanziju tvrtki kupaca (trgovina). Rastuća potreba za sirovinama i materijalima

omogućuje dobavljačima da iskoriste internu, ali ujedno i da razviju eksternu ekonomiju

24

razmjera. Ekonomija razmjera uzrokuje pad cijena proizvoda na tržištu nabave što dovodi do

dodatne racionalizacije troškova, odnosno dodatnog razvoja potencijala za izvoz na razini

funkcionalne regije. Sinergijsko djelovanje opisanih čimbenika uzrokuje kumulativan rast

eksternog tržišnog potencijala, a potražnja na eksternim tržištima predstavlja osnovu za daljnji

samoodrživi rast unutar funkcionalne regije (Johansson, Loof, 2006. prema Andersson [et al],

2009.).

Opisani arhetip samoodržive funkcionalne regije s cijelim nizom lokacijskih privlačnih

značajki postaje privlačno mjesto za stanovanje, a osobito privlači ljude s konkurentnim

znanjima, odnosno visokokvalitetan ljudski kapital koji se nastanjuje unutar funkcionalne

regije. Proces naseljavanja funkcionalne regije uvjetovan je kvalitetom infrastrukture za

stanovanje, ponudom usluga za kućanstva i ponudom dodatnih komunalnih, obrazovnih,

zdravstvenih, zabavnih, kulturnih sadržaja kao i prilikama za zapošljavanje. Zone stanovanja i

rada unutar funkcionalne regije postupno oblikuju samoodrživ dinamičan proces. Taj proces

je pod utjecajem regionalne infrastrukture koja se s vremenom izgrađuje i unaprjeđuje ili

postaje zapuštena, gledano s ekonomskog stajališta. Koncentracija radnih mjesta na određenoj

lokaciji djelomično oblikuje ekonomski milje funkcionalne regije, ali infrastruktura se mijenja

znatno sporijim tempom od koncentracije ponude rada. Cjelokupan razvoj regije uvjetovan je

međusobnom prilagodbom i sukladnošću između poslovnih i stambenih zona unutar regije.

Opisani model ekonomske specijalizacije regije odbacuje tezu da su lokacije gospodarskih

aktivnosti fiksne, a da se tržište rada naseljava u regije u kojima postoji dovoljna

koncentracija ponude rada. Drugim riječima, napušta se teza da ljudi slijede poslovne ponude

u korist teze da se zone poslovanja (potražnje za radom) i stanovanja (ponude rada)

međusobno oblikuju i prilagođavaju unutar funkcionalne regije (Anderssen [et al], 2009.).

Rezime opisanih modela ekonomske specijalizacije funkcionalnih regija naveden je na slici 4.

Slika 4. Modeli ekonomske specijalizacije funkcionalnih regija

Izvor: obrada autora prema Andersson, A. E., Cheshire, P. C., Stough, R. R., Johansson, B. (2009). New

directions in regional economic development. Berlin: Springer, str. 1-16.

•Model u kojem je potražnja krucijalan čimbenik specijalizacije regije (Tinbergen, 1967)

Model zasnovan na potražnji

•Model utemeljen na resursnoj osnovi funkcionalne regije (Heckscher-Ohlin teorem prema Helpman,

1981)

Model zasnovan na lokacijskim

prednostima

•Međusobna interakcija zona stanovanja i gospodarstva

•Značaj infrastrukture kao poticaja samoodrživom rast (Holmberg ,2003)

Model koji kombinira ekonomiju razmjera i resursno utemeljenu

teoriju

25

3. USPOSTAVLJANJE FUNKCIONALNE REGIJE MALOG I

SREDNJEG PODUZETNIŠTVA, TURIZMA I POLJOPRIVREDE -

PRIMJER ŠIBENSKO- KNINSKA ŽUPANIJA

Uspostavljanje funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede na

primjeru Šibensko – kninske županije potrebno je razvijati u okviru načela regionalne politike

Europske unije kao i u okviru prijedloga regionalizacije na razini Republike Hrvatske.

Šibensko-kninska županija ima potencijale za razvoj funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede s obzirom na visok stupanj komplementarnosti između

spomenutih djelatnosti na osnovi koje je moguće postići samoodrživost i konkurentsku

prednost Šibensko-kninske županije kao funkcionalne regije.

U radu se prikazuju i rezultati empirijskog istraživanja s ciljem prikaza čimbenika koji imaju

najveći stupanj utjecaja na uspješnost uspostave funkcionalne regije u fazi formalne

uspostave, pripreme i realizacije prema modelu Šnajder, Bobek (2013.).

3.1. Regionalna politika Europske unije

Regionalna politika Europske unije jedna je od temeljnih investicijskih politika koja se naziva

i kohezijskom politikom (Camagni, Capello, 2013.). Kohezijska politika razvijena je s ciljem

konvergencije slabije razvijenih regija unutar EU prema onim razvijenijim kako bi se

ostvarila gospodarska dobrobit i konkurentnost na razini cjelokupnog jedinstvenog tržišta

unutar EU. O značaju regionalne (kohezijske) politike u EU svjedoči i činjenica da je više od

trećine proračuna EU namijenjeno za pružanje financijske potpore regionalnom razvoju

(Behrens, Smyrl, 1999.) kako bi se uklonile teritorijalne, ekonomske i socijalne nejednakosti

na području EU.

Regionalna politika ima osobit značaj za zemlje u razvoju i tranzicijske zemlje čija su

gospodarstva pogođena opadanjem industrijske proizvodnje zbog čega je u takvim

područjima potrebno potaknuti nove gospodarske djelatnosti te rast i razvoj utemeljen na

malom i srednjem poduzetništvu i iskorištavanju regionalnih komparativnih prednosti. Krajnji

ciljevi regionalne politike Europske unije su razvoj konkurentnosti regije, poticanje

gospodarskog rasta i zapošljavanja. Društveno odgovorni aspekti regionalne politike EU

očituju se u suočavanju s društvenim i ekološkim izazovima budućnosti kao što su borba

protiv klimatskih promjena, ulaganje u energetiku i stvaranje konkurentskih prednosti u

uvjetima globalne ekonomije.

Strukturni fondovi i Kohezijski fond EU u službi su Kohezijske politike EU kojoj je cilj

ujednačen razvoj unutar Europske unije. Iz ovih se fondova stoga financiraju razvojni projekti

koji doprinose smanjivanju razlika između razvijenijih i manje razvijenih dijelova EU kao i

promicanju ukupne konkurentnosti europskog društva i gospodarstva. Ovi su fondovi na

raspolaganju zemljama članicama Europske unije koje imaju potrebe za dodatnim EU

ulaganjima u ujednačen i održiv gospodarski i društveni razvoj. Dakle, fondovi iz kojih se

financira Kohezijska politika EU su (Valčić, 2011.):

I. Strukturni fondovi:

1. Europski socijalni fond

26

2. Europski fond za regionalni razvoj

II. Kohezijski fond

ESF predstavlja glavni financijski instrument Europske unije za ostvarivanje strateških ciljeva

politike zapošljavanja. Fond osigurava podršku europskim regijama koje su pogođene

visokom stopom nezaposlenosti. Intervencije koje je moguće financirati iz ESF fonda su

(Valčić, 2011.):

- poticanje ulaganja u ljudske resurse, unaprjeđivanje vještina radne snage kroz cijelo

životno učenje, inovacije i poduzetništvo, ICT (informatičko društvo), usavršavanje

vještina upravljanja, profesionalno usmjeravanje, obuka predavača u različitim

stručnim područjima i sl.,

- prilagodba gospodarskim promjenama: produktivnija organizacija rada, ciljanje znanja

i vještina, zapošljavanje i obuka,

- poboljšanje pristupa tržištu rada kroz modernizaciju i jačanje institucija, aktivnim

mjerama zapošljavanja (npr. samozapošljavanje), uključenje žena i imigranata,

- socijalna uključenost koja se odnosi na osjetljive skupine, njihovo zapošljavanje,

relevantnu pomoć i usluge te borba protiv svakog vida diskriminacije,

- podržavanje rada službi za zapošljavanje i njihovo umrežavanje s istraživačkim

centrima, provođenje studije o potrebama za određenim profilom radne snage

- partnerstvom do reformi (dijalog i suradnja u policy-making procesu)

za područja određena za Cilj 1; jačanje administrativne sposobnosti u državnoj upravi

i javnom sektoru u području gospodarstva, zapošljavanja, socijalne politike, okoliša i

pravosuđa); reforma znanosti i obrazovanja; jačanje ljudskih potencijala u istraživanju

i razvoju.

KF je namijenjen za financiranje projekata kojima se unapređuje okoliš i razvija prometna

infrastruktura određena kao sastavni dio Trans-europske prometne mreže. „Na sufinanciranje

projekata u iznosu od najviše 80-85% pravo imaju države članice čiji je bruto domaći

proizvod ispod 90% prosjeka Europske zajednice i koje primjenjuju nacionalni program

konvergencije prema gospodarskoj i monetarnoj uniji“ (Jurčević, Barić, Herceg, 2011.).

Kohezijski fond otvoren je Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj te, nakon proširenja, i novim

državama članicama Unije. Intervencije koje je moguće financirati iz kohezijskog fonda su

(Jurčević, Barić, Herceg, 2011.):

- trans-europske transportne mreže (Trans-European Transport Networks),

- transportna infrastruktura (izvan TEN-T mreža) koja doprinosi okolišno održivom

urbanom i javnom prometu, inter-operabilnosti transportnih mreža diljem EU i potiče

inter-modalne prometne sustave (vs. samo cestovni promet),

- okolišna infrastruktura s ciljem preuzimanja EU standarda zašite okoliša,

- učinkovito korištenje energije i korištenje obnovljivih izvora energije.

ERDF služi smanjivanju razlika u razvoju pojedinih zemljopisnih područja ili između

određenih socijalnih grupa. Intervencije koje je moguće financirati iz regionalnog fonda su

(Jurčević, Barić, Herceg, 2011.):

- infrastrukturni projekti ključni za gospodarski razvoj određenog područja, naročito oni

povezani sa stvaranjem ili održavanjem trans-Europske prometne mreže ili očuvanjem

okoliša, zatim ulaganja u sektor obrazovanja i zdravstvene skrbi te lokalne razvojne

inicijative, posebice one usmjerene na razvoj novih ili podršku postojećim malim i

srednjim poduzećima,

27

- ulaganja u proizvodnju: potpore ulaganjima (ponajviše za mala i srednja poduzeća) s

ciljem povećanja ili modernizacije proizvodnje,

- jačanje gospodarskih potencijala: jačanje turističke ponude, atraktivnost područja za

ulaganje, informacijsko društvo (pristup Internetu, on-line usluge, mala i srednja

poduzeća), konkurentnost (istraživanje i razvoj, klasteri i suradnja, poduzetništvo i

inovacije za mala i srednja poduzeća)

Regionalna politika EU-a obuhvaća sve europske regije. Regije u EU kategorizirane su u

manje razvijene, tranzicijske i razvijene regije sukladno kriteriju ekonomske moći pojedine

regije koji se iskazuje putem BDP-a per capita. Regije čiji je BDP per capita 90% veći od

europskog prosjeka smatraju se razvijenim regijama, regije čiji BDP per capita iznosi 75-90%

europskog prosjeka smatraju se tranzicijski regijama, dok se regije s manje od 75% BDP-a per

capita smatraju manje razvijenim regijama (Lopez [et al], 2014.). Republika Hrvatska

svrstava se u kategoriju manje razvijenih regija s obzirom da BDP per capita iznosi manje od

75% europskog prosjeka (Cohesian policy EU, 2014.).

Iako postoje autori koji smatraju kako postoji konflikt između osnaživanja koncepta

funkcionalnih regija u EU i koncepta jedinstvenog tržišta (usp. Behrens, Smyrl, 1999.), razvoj

i osnaživanje koncepta regije zapravo je komplementaran cilj razvoju jedinstvenog tržišta EU.

Naime, cilj osnaživanja funkcionalnih regija na području EU je smanjiti važnost granica

unutar Europe (između i unutar pojedinih nacionalnih ekonomija) poboljšanjem regionalne

suradnje. Regionalnom politikom Europske unije promiču se tri različite vrste suradnje, i to:

- prekogranična suradnja,

- transnacionalna suradnja,

- međuregionalna suradnja.

Svi oblici suradnje među europskim funkcionalnim regijama se financiraju isključivo

korištenjem sredstava iz fonda ERDF (Hoodge, Marks, 2012.).

3.2. Prijedlozi regionalizacije Republike Hrvatske

Hrvatski administrativno-teritorijalni i upravno-teritorijalni ustroj nije usklađen s modelima

regionalizacije u EU s obzirom na činjenicu da Hrvatska s površinom od 56 594 km2

i 4,5

milijuna stanovnika ima 21 županiju, 128 gradova i 428 općina6 (Manojlović, 2010.). Opisani

administrativno-teritorijalni ustroj je fragmentiran i stoga se nameće potreba za razvojem

učinkovitog modela regionalizacije Republike Hrvatske koji će predstavljati temelj

učinkovitog fiskalnog i funkcionalnog regionalnog upravljanja. Naime, nelogičnost sadašnjeg

modela administrativno-teritorijalne podjele Hrvatske najbolje ilustriraju podaci o najrjeđe

naseljenim općinama u RH, a to su: Civljane (1,7 st/km2), Udbina (2,4 st/km

2), Lanišće (2,8

st/ km2), Lovinac (3,2 st/ km

2) i Karlobag (3,6 st/ km

2) (Županc, 2005.).Na slici 5 prikazana je

postojeća administrativno-teritorijalna podjela Republike Hrvatske na regionalne jedinice

vlasti (županije).

6 Više o jedinicama regionalne i lokalne samouprave u RH dostupno je u Gelo, Gelo (2012).

28

Slika 5. Administrativno-teritorijalna podjela RH na županije

Izvor: http://www.labin.com/web/vijest.asp?id=13547

Postojeći upravno-administrativni ustroj Republike Hrvatske je neučinkovit s obzirom da je

Hrvatska obilježena visokim stupnjem jaza između razvijenih i manje razvijenih regionalnih

jedinica vlasti (županija). Naime, svega tri županije imaju viši prosjek BDP-a po stanovniku

od prosjeka na razini države, a to su Zagrebačka, Primorsko-goranska i Istarska županija, dok

su sve ostale županije, prema navedenom kriteriju, ispod državnog prosjeka (usp. Statistički

ljetopis RH, 2013.). Ekonomski jaz u razvijenosti pojedinih jedinica regionalne samouprave u

RH ukazuje na činjenicu da nije ispunjen uvjet samoodrživosti i konkurentnosti županija,

odnosno da upravno-teritorijalni razvoj nije u pozitivnoj korelaciji s ekonomskim razvojem

županija. Postojećoj upravno-teritorijalnoj podjeli nedostaje načelo funkcionalnosti te su stoga

predloženi različiti modeli regionalizacije RH, od strane znanstvenika i stručnjaka iz područja

javne, uprave i ekonomske geografije.

Ekonomski institut je 2010. godine izradio studiju naziva Analitička podloga za učinkovitu

decentralizaciju u Hrvatskoj (Alibegović, 2010.).U spomenutoj studiji, predlaže se podjela

RH na sedam regija, i to (prema Gelo, Gelo, 2012.):

- Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija;

- Sjeverozapadna i središnja Hrvatska;

- Dalmacija;

29

- Lika;

- Slavonija;

- Istra;

- Primorje i Gorski kotar;

- Zagrebačka regija.

Navedeni prijedlog regionalizacije RH nastao je na temelju pokazatelja fiskalnog kapaciteta

jedinica lokalne i regionalne samouprave i to prema ekonomskoj i funkcionalnoj klasifikaciji

proračuna. Prilikom delimitacije regija u modelu Alibegovića (2010.), važan kriterij za

determiniranje broja općina, gradova i velikih gradova bila je ekonomija razmjera izražena

putem broja stanovnika. Naime, općina treba imati minimalno 2.000 stanovnika, grad 10.000

stanovnika, a veliki grad minimalno 35.000 stanovnika.

Koprić, 2010. predlaže da se postojeći broj jedinica regionalne samouprave smanji sa 21 na 5,

odnosno da se županije klasteriziraju (povežu) u pet regija, a da se broj lokalnih jedinica

smanji na 150-300. Prema Kopriću (2010.) RH je potrebno podijeliti na sljedeće regije:

- Središnja Hrvatska sa sjedištem u Varaždinu trebala bi obuhvatiti Međimursku,

Varaždinsku, Krapinsko-zagorsku, Koprivničko-križevačku te Bjelovarsko-bilogorsku

županiju (sada tih pet županija ima 703.178 stanovnika), a vjerojatno i istočni dio

Zagrebačke županije, pa i područje oko Siska, – Slavonija sa sjedištem u Osijeku

trebala bi obuhvatiti Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku, Virovitičko-

podravsku, Požeško-slavonsku i Brodsko-posavsku županiju (sada s ukupno 891.259

stanovnika), a vjerojatno i istočni dio Sisačko-moslavačke županije, a možda i dijelove

sadašnje Bjelovarsko-bilogorske županije, ponajprije područje oko Daruvara i

Grubišnog Polja,

- Primorje i Istra sa sjedištem u Rijeci trebala bi obuhvatiti Istarsku, Primorsko-

goransku, Karlovačku i Ličko-senjsku županiju (sada s ukupno 707.313 stanovnika), a

vjerojatno i zapadni dio Sisačko-moslavačke županije koji ionako prirodno gravitira

Karlovcu (posebno područje oko Gvozda i Gline),

- Dalmacija sa sjedištem u Splitu koja bi obuhvaćala postojeće županije, i to Zadarsku,

Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku (sada s ukupno

861.482 stanovnika), pri čemu bi vjerojatno trebalo uključiti i dio sadašnje Ličko-

senjske županije (područje oko Udbine, npr.),

- Zagrebačku regiju, koja bi obuhvaćala Grad Zagreb te dijelove Zagrebačke županije,

a u svakom slučaju područje postojećih gradova Samobor, Zaprešić, Velika Gorica i

Dugo Selo.

Koprić (2010.) predlaže usklađenje regionalizacije RH s teritorijalnom podjelom u EU.7

Navedenim modelom regionalne podjele RH koji bi se temeljio na povezivanju pojedinih

županija uz zadržavanje postojećih granica rubnih županija, regije u RH izjednačile bi se s

NUTS II statističkim regijama u EU koje imaju od 150.000 do 350.000 stanovnika.

Lovrinčević [et al] 2005. analizirali su čak osam modela podjele Hrvatske, ali su izvršili

podjelu na statističke regije bez administrativno-teritorijalnog ustroja. Provedeno je

istraživanje o homogenosti pojedinih modela regija na osnovu 22 varijable, a to su: udio sive

7 Prema statističkoj nomenklaturi EU (Eurostat), NUTS I regije imaju minimalno 3, a maksimalno 7 milijuna

stanovnika, NUTS II regije imaju od 800.000 do 3 milijuna stanovnika, a NUTS III regije od 150.000 do 3

milijuna stanovnika. Izvor: Bošnjak, S., Tolušić, E. (2012). NUTS II REGIJE KAO DIO KOHEZIJSKE

POLITIKE EUROPSKE UNIJE. Praktični menadžment, stručni časopis za teoriju i praksu menadžmenta, 3(2),

79-84.

30

ekonomije, stopa nezaposlenosti, udio zaposlenih u primarnom sektoru, udio zaposlenih u

sekundarnom sektoru, udio zaposlenih u tercijarnom sektoru, udio zaposlenih u turizmu, udio

zaposlenih u tercijarnom sektoru bez turizma, udio zaposlenih u tercijarnom sektoru bez javne

uprave, udio zaposlenih u tercijarnom sektoru bez turizma i javne uprave, BDP per capita,

BDP po zaposlenom, udio stanovništva s primarnim obrazovanjem, udio stanovništva sa

sekundarnim obrazovanjem, udio stanovništva s tercijarnim obrazovanjem, neto plaće, udio

stanovništva mlađeg od 15 godina, udio radnog kontingenta (muškarci u dobi 15-64, a žene

15-59), udio starijeg stanovništva (muškarci stariji od 65, a žene od 60 godina), porezni

prihodi u BDP, porezni prihodi po stanovniku, broj stanovnika na km ceste, gustoća cesta.

Pitanje homogenosti regije, prema Lovrinčević [et al], 2005., važno je jer viša razina

regionalne homogenosti pojedine varijante regionalizacije Hrvatske mora poslužiti kao dobra

osnovica za vođenje konzistentne regionalne politike u dugom razdoblju.

Od opisanih osam modela, najpogodniji prema kriteriju homogenosti je bio drugi model koji

dijeli Hrvatsku na sljedeće regije (slika 6):

- Kontinentalna Hrvatska obuhvaća sljedeće županije: Zagrebačku, Krapinsko-

zagorsku, Sisačko-moslavačku, Karlovačku, Varaždinsku, Koprivničko-križevačku,

Bjelovarsko-bilogorsku, Virovitičko-podravsku, Požeško-slavonsku, Brodsko

posavsku, Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku i Međimursku.

- Jadransku Hrvatsku čine županije: Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska,

Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska, Istarska i Dubrovačko-neretvanska.

- Grad Zagreb kao zasebna statistička jedinica.

Slika 6. Prijedlog statističke regionalizacije Hrvatske na tri NUTS II regije

Izvor: Lovrinčević, Ž., Marić, Z., Rajh, E. (2005). Kako optimalno regionalizirati Hrvatsku?. Ekonomski

pregled, 56(12), 1109-1160.

31

Gelo i Gelo (2012.) u svojem istraživanju rezimiraju prethodna istraživanja i donose zaključak

da je za optimalan regionalni ustroj nužno podijeliti RH na četiri regije, odnosno pet županija,

gdje su:

- Grad Zagreb i Zagrebačka županija izdvojeni u jednu regiju („županiju“),

- Dalmacija i Slavonija kao povijesne i prirodne regije trebale bi biti zasebne županije,

- Istra, Hrvatsko primorje (s već temeljito depopulariziranom Likom i Gorskim

kotarom) činile bi zasebnu županiju (a skupa s Dalmacijom cjelovitu Jadransku

„statističku“ regiju) i

- Središnja Hrvatska zbog svog oblika, položaja naspram (moćne gravitacije) Zagreba,

može se formirati kao jedinstvena (zasebna) županija (i regija).

Jedinice lokalne samouprave potrebno je ustrojiti na 50 kotara na razini Hrvatske koji bi

dobrim dijelom preuzeli na sebe kompleksnije i zahtjevnije lokalne usluge, ali i dio

nadležnosti sadašnjih županija. Tek bi se s višom razinom gospodarskog razvoja u budućnosti

moglo razmišljati o smanjivanju broja jedinica lokalne samouprave, prije svega najmanjih (po

broju stanovnika) općina.

Na temelju analize ciljeva i mjera regionalne politike EU i prijedloga o regionalizaciji

Hrvatske, mogu se donijeti relevantni zaključci o kontekstu u kojem se uspostavlja

funkcionalna regija malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede na primjeru

Šibensko – kninske županije. Naime, regionalna politika EU zalaže se za veće regije s manjim

brojem jedinica lokalne samouprave po uzoru na skandinavske države, a posebno Dansku, u

kojima je dokazana pozitivna korelacija između teritorijalnog ustroja i ekonomskog razvoja.

Pitanje regionalizacije u RH aktualno je pitanje sa stajališta javne uprave i ekonomske

geografije te ujedno važan zahtjev koji pred RH postavlja Europska unija kako bi se

učinkovito alocirala sredstva iz KF-ova. Međutim, Hrvatska je zasad podijeljena na tri

statističke regije (za potrebe Eurostata) dok administrativno-teritorijalna i upravno-

teritorijalna podjela u smislu smanjenja broja gradova i općina i povezivanja županija u regije

nije provedena. Iz tog razloga, Hrvatsku karakteriziraju demografski, logistički i gospodarski

„insuficijentne“ regije – županije koje su u većoj ili manjoj mjeri ispod donje granice

demografskog kriterija od 150.000 stanovnika (Magaš, 2011). Šibensko-kninska županija,

primjerice, ima 109.320 stanovnika.

U skladu s uočenim konfliktom između zahtjeva Regionalne politike EU i postojeće

administrativno-teritorijalne podjele RH, potrebno je uspostaviti funkcionalnu regiju malog i

srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede na primjeru Šibensko-kninske županije, ali

imajući na umu da se postojeći model može i moraprimijeniti i na cijelo područje regije

Dalmacija koje uključuje Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-Dalmatinsku i Dubrovačko-

Neretvansku županiju ili minimalno na Zadarsku i Šibensko-kninsku županiju kako bi se

zadovoljio demografski kriterij regije NUTS III od 150.000 stanovnika.

Razlog zbog kojeg je model uspostave funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva,

turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji primjenjiv na razini cijele regije je

homogenost regije u pogledu prirodnih resursa, geografskih obilježja (zagora, obala, otoci),

socio-kulturoloških obilježja i homogenosti u pogledu ekonomskih obilježja. Naime, u svim

područjima regije turizam, poljoprivreda i poduzetništvo predstavljaju osnovicu za uspostavu

održivih konkurentskih prednosti.

Nesklad između zahtjeva regionalne politike EU i administrativno-teritorijalne podjele RH

dijelom je rezultat političkih težnji za što većim brojem izbornih jedinica (usp. Koprić, 2014),

32

a dijelom rezultat povijesnog utjecaja. Naime, četiri dalmatinska grada Zadar, Šibenik, Split i

Dubrovnik su tijekom povijesti bili samostalna urbana središta o čemu svjedoče i

srednjovjekovni statuti ovih gradova te urbano stanovništvo dalmatinskih gradova često

percipira regionalizaciju kao gubitak lokalnog urbanog identiteta pozivajući se na povijesnu

samoodrživost. Navedeni čimbenici prepreka su uspješnoj uspostavi funkcionalne regije na

široj razini od granica današnjih županija.

3.3. Uspostava funkcionalne regije Šibensko-kninske županije

Sukladno teorijskom okviru o razvoju funkcionalne regije, temeljni elementi funkcionalne

regije su ekonomski subjekti (malo i srednje poduzetništvo), znanstvena zajednica i vlasti na

regionalnoj razini. Navedeni „trokut“ suradnje temelj je održive konkurentske prednosti

Šibensko-kninske županije kao funkcionalne regije. U nastavku se prikazuju opći podaci o

zemljopisnom položaju i resursnoj osnovi županije te podaci o stanju i tendencijama u razvoju

funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede u Šibensko-

kninskoj županiji.

Šibensko-kninska županija smještena je u sjevernoj Dalmaciji. Površina županije iznosi 5 670

km2, od čega je 2 994 km

2 kopneni teritorij, a 2 676 km

2 otočno područje s morem. Županija

graniči sa Zadarskom županijom na sjeveru i Splitsko-dalmatinskom županijom na jugu, dok

se na istoku i jugu nalaze međunarodne granice: kopnena granica s Bosnom i Hercegovinom

nalazi se na istoku te morska granica s Italijom na jugu (Regionalna strategija Šibensko-

kninske županije, 2011.-2013.).

Slika 7. Položaj Šibensko-kninske županije u Europi i u RH

Izvor: Regionalna strategija Šibensko-kninske županije 2011.-2013. Dostupno na: http://www.rra-

sibenik.hr//datoteke/slike/razno/Regionalni_razvoj/razvojni_programi_i_studije/Akcijski_plan.pdf, [dostupno na:

22.07.2015.]

33

Resursna osnova Šibensko-kninske županije osnova je za razvoj turizma i poljoprivrede u

funkcionalnoj regiji Šibensko-kninske županije. Naime, Šibensko – kninska županija je

područje koje se sastoji od tri heterogene cjeline, a to su otočni pojas, obalni pojas i zagorski

pojas. Navedene cjeline imaju različite prirodne i proizvodne potencijale koji se međusobno

nadopunjuju i stvaraju osnovu za uspješan razvoj turizma, poljoprivrede i poduzetništva.

Zagorski dio županije ima snažne potencijale u razvoju poljoprivrede (te sve više ruralnog

turizma) dok su obalni i otočni pojas tradicionalno turističke regije. Prostorne i resursne

različitosti se, dakle, prepoznaju kao ishodište uspješnog regionalnog razvoja.

U zagorskom dijelu županije prirodni resursi su obradiva poljoprivredna tla, vodna bogatstva

s naglaskom na rijeku Krku i njezine pritoke te bogatstva mineralnih sirovina. Županija je

bogata nalazištima boksitom kao metalnom sirovinom te nemetalnim mineralnim sirovinama

kao što su karbonitni sedimenti, evaporiti i drugi mineralni resursi koji su osnova za

proizvodnju tehničko-građevinskog kamena, građevinskog pijeska, šljunka, cementa i vapna

(Regionalna strategija Šibensko-kninske županije, 2011.-2013.).

More je temeljna resursna osnova za razvoj ribarstva i marikulture te turizma u Šibensko-

kninskoj županiji, osobito ako se uzme u obzir da je s 285 otoka Šibensko-kninska županija

najrazvedeniji dio hrvatske jadranske obale. Dodatnu prirodnu resursnu osnovu za razvoj

spomenutih gospodarskih djelatnosti čini povoljna mediteranska klima, količina oborina,

temperature, insolacija i vjetrovi koji se iskorištavaju i kao resurs za proizvodnju energije iz

održivih izvora.

Resursi koji osobito pogoduju razvoju turizma su nacionalni parkovi „Krka“ i „Kornati“ kao

visokovrijedni zaštićeni prirodni ekosustavi te bogatstvo kulturno-povijesne baštine. U

Registar nepokretnih kulturnih dobara RH upisano je 290 kulturnih dobara s područja

Šibensko-kninske županije (Regionalna strategija Šibensko-kninske županije, 2011.-2013.).

Opisana resursna osnova temelj je za razvoj održive konkurentske prednosti županije koja se

razvija putem sinergijskog djelovanja ekonomske (poduzetničke) zajednice, regionalnih vlasti

i akademske zajednice.

3.3.1. Uloga regionalnih vlasti u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije

Uloga regionalnih vlasti u razvoju funkcionalne regije Šibensko-kninske županije može se

podijeliti na dvije razine:

- Stvaranje infrastrukturnih preduvjeta i prostorno planiranje s ciljem razvoja

funkcionalne regije,

- Uloga koordinatora u stvaranju mreže sudionika (poduzetnici/akademska

zajednica/javni sektor na regionalnoj razini) u stvaranju prepoznatljivih i konkurentnih

brendova na razini županije.

Stvaranje infrastrukturnih preduvjeta i prometno zoniranje za razvoj funkcionalne regije

odnosi se na izgradnju prometne, vodoopskrbne, energetske, telekomunikacijske i turističke

infrastrukture na razini Županije kao i na definiranje zona za stanovanje, komunalnih zona,

poduzetničkih, turističkih i ostalih prostornih zona na način koji je sukladan s morfologijom

prostora i koji uvažava načela održivog razvoja.

34

U posljednjih desetak godina zabilježen je značajan progres u pogledu razvoja prometne

infrastrukture. Prometna infrastruktura značajno je unaprjeđena na razini središnje vlasti

izgradnjom autoceste A1 koja je eliminirala problem prometne izoliranosti jadranske od

kontinentalne Hrvatske. Regionalne i lokalne vlasti su ovu priliku iskoristile kako bi se

poboljšala prometna povezanost regije s novoizgrađenom autocestom. U Šibeniku kao

središtu funkcionalne regije je razdvojen međugradski i međunarodni autobusni te prijevoz

teretnih automobila od prijevoza osobnim automobilima. Izgradnja tunela i rekonstrukcija

Vukovarske ulice omogućila je da se gradska jezgra rastereti od autobusnog i teretnog

prometa. Trasa tunela i Vukovarske ulice te njezini tehnički elementi, stanje kolnika, oprema i

rasvjeta znatno su bolje prilagođeni potrebama autobusnog prometa i kamionskog prometa od

cestovne infrastrukture samog centra grada. Dovršetak projekta izgradnje tzv. „tehnološke

ceste“, odnosno izgradnje rekonstrukcije Vukovarske ulice i izgradnja tunela koji povezuje

ovu cestu s autobusnim kolodvorom, idealna je tehničko – tehnološka mjera koja je

omogućila prometno rasterećenje u središnjem dijelu grada. Važno je naglasiti da je na ovaj

način omogućena ne samo brža, već i sigurnija vožnja pri potrebi izlaska iz grada ili prelaska

s jednog u drugi dio regije.

Daljnji prioritet u izgradnji prometne infrastrukture je izgradnja brze ceste Šibenik-Drniš-

Knin te granica s Bosnom i Hercegovinom. Izgradnja ove ceste esencijalna je za povezivanje

priobalnog područja Šibensko-kninske županije sa zaleđem, za ostvarenje kvalitetne cestovne

povezanosti između gradova Šibenika, Drniša i Knina te poboljšanje kvalitete povezanosti s

prostorom susjedne Bosne i Hercegovine (Cukrov, 2008.). Ovaj projekt nije dovršen, a za

njegovu realizaciju nužna je volja i financijska potpora Hrvatskih cesta, javnog poduzeća

kojim se upravlja na razini središnje vlasti. Prometnu infrastrukturu nužno je dodatno

unaprijediti povezivanjem autoceste s gospodarskim zonama unutar funkcionalne regije

Šibensko-kninske županije. Jednako tako, nužno je povećati broj trajektnih i brodskih linija

prema otocima kako bi se riješio problem gospodarske, socijalne i prometne (fizičke)

izoliranosti otočnog dijela županije.

Energetska infrastruktura funkcionalne regije Šibensko-kninske županije značajno je

unaprjeđena putem izgradnje sustava vjetrenjača kojima se promiče oslanjanje na obnovljive

izvore energije te je Šibensko-kninska županija dio projekta plinofikacije Dalmacije.

Plinofikacija je energetski značajan projekt za promicanje svih krucijalnih gospodarskih

djelatnosti u regiji, malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede budući da se

provedbom ovog projekta omogućuje snižavanje fiksnih energetskih troškova po jedinici

proizvoda. Infrastruktura za razvoj malog i srednjeg poduzetništva se tijekom posljednjeg

desetljeća razvila i u pogledu razvoja poduzetničkih zona. Razvijene su sljedeće poduzetničke

zone (Pregled poduzetničkih zona, 2015.):

- Gospodarska zona „Ražine“,

- Poduzetnička zona „Podi“,

- Poslovna zona „Drniš“,

- Poslovna zona „Radonić“,

- Industrijska zona „Stanine Vodice“,

- Gospodarska zona „Kosa“,

- Zona „Preparandija“,

- Poduzetnička zona“Promina-Oklaj“,

- Zona „Suhopolje“.

35

Turistička infrastruktura unaprjeđena je uvođenjem kolektora za pročišćavanje mora u

urbanom području Županije, razvojem gradske plaže Banj u Šibeniku, otvaranjem šetnice u

kanalu sv. Ante te revitalizacijom šibenskog fortifikacijskog sustava (tvrđava sv. Mihovila i

tvrđava Barone). Na razini jedinica lokalne samouprave također se kontinuirano unaprjeđuje

turistička infrastruktura u smislu izgradnje i uređenja plaža, šetnica, biciklističkih staza i

razvoja atraktivnije, uočljivije i razumljivije turističke signalizacije.

Razvoj telekomunikacijske infrastrukture temeljni je preduvjet sustavnog i uravnoteženog

razvoja svake regije, pa tako i Šibensko-kninske županije. Dok je urbani dio regije dobro

povezan informacijsko-komunikacijskom tehnologijom, u zaleđu Šibensko-kninske županije

nije adekvatno razvijena telekomunikacijska mreža. Iz ove činjenice proizlazi nemogućnost

ujednačenog razvoja ruralnog dijela županije, u poslovnom, edukacijskom, komunikacijskom

i socijalnom pogledu.

Kako bi se na regionalnoj razini vlasti uspjela ostvariti uloga koordinatora između različitih

sudionika u funkcionalnoj regiji malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede

Šibensko-kninske županije, nužan preduvjet je uspostava specijaliziranih tijela i agencija na

regionalnoj razini. „Šibensko-kninska županija je u listopadu 1998. godine osnovala Centar za

poduzetništvo koji je započeo s djelovanjem 01.01. 1999. godine. U početku su osnovne

aktivnosti bile iz područja poticanja poduzetništva, a s vremenom se je započelo i s

pripremom i provedbom regionalnih razvojnih projekata te je društvo od 2006. godine

preimenovano i nosi naziv Regionalna razvojna agencija Šibensko-kninske županije.

Zadaća Regionalne razvojne agencije Šibensko-kninske županije je koordinirati izradu

Županijske razvojne strategije i baze razvojnih projekata te praćenje provedbe istih. Zadaća

agencije je koordinacija aktivnosti regionalnog razvoja između jedinica lokalne samouprave u

sklopu županije. Regionalna razvojna agencija sudjeluje u izradi razvojnih projekata

statističke regije (Jadranska Hrvatska).

Regionalna razvojna agencija Šibensko-kninske županije surađuje s drugim koordinacijskim

tijelima na provedbi zajedničkih projekata s drugim jedinicama lokalne i regionalne

samouprave te u pogledu razvoja međuregionalne i prekogranične suradnje, kao i pružanje

tehničke i savjetodavne potpore u provedbi istih. Agencija pruža podršku razvojnim

programima što uključuje:

- javno-privatna partnerstva,

- izravne investicije,

- zajedničke pothvate (eng. joint-venture),

- poticanje izravnih stranih investicija (eng. FDI – foreign direct investment).

Regionalna razvojna agencija pruža pomoć lokalnim vlastima prilikom izrade projektnih

prijedloga za financiranje putem fondova Europske unije te izrađuju elaborate za potrebe

županije i jedinice lokalne samouprave. Zadaća agencije je provoditi specijalističke programe

u smjeru poticanja malog i srednjeg poduzetništva u pogledu edukacije, promidžbe,

kreditiranja, monitoringa te izdavanja jamstava i drugih usluga poduzetnicima kao i razvoj

ljudskih potencijala za potrebe poduzetničkog sektora.

36

3.3.2. Uloga akademskog sektora u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije

Akademski sektor ima osobito važnu ulogu u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije. Uključenost akademskog

sektora u razvoj funkcionalne regije ogleda se u smanjenju i eliminaciji jaza između ponude i

potražnje na tržištu rada u Šibensko-kninske županije. Dakle, Šibensko-kninska županija

obilježena je problemom strukturalne nezaposlenosti koja je osobito zastupljena kod osoba

srednje životne dobi.

Ciljevi suvremenog akademskog sustava su prilagodba potrebama tržišta rada, odnosno

prilagodba potrebama poslodavaca. U Šibensko-kninskoj županiji osnovana su dva

veleučilišta, u Šibeniku i Kninu. U Šibeniku su dostupni preddiplomski i diplomski studij

menadžmenta, prometa i upravni studij, dok je u Kninu pokrenut studij trgovinskog

poslovanja s poduzetništvom, prehrambene tehnologije, poljoprivrede krša te ekonomski i

normativni okvir poduzetništva. U Šibensko-kninskoj županiji pokrenut je i studij energetike

kojim se planira pokrenuti proces istraživanja i razvoja te inovacija u obnovljive izvore

energije. Akademska zajednica postojećih stručnih veleučilišnih studija treba biti aktivno

uključena u razvoj strategije Šibensko-kninske županije kao funkcionalne regije, kao

savjetodavnog tijela, edukativnog tijela i kao kreator inovacija u poslovnim modelima na

području turizma, poljoprivrede i malog poduzetništva te kao sukreator u procesu razvoja

brendova funkcionalne regije.

3.3.3. Uloga ekonomskih subjekata u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije

Dok je uloga regionalne razvojne agencije Šibensko-kninske županije i akademske zajednice

usmjerena na stvaranje poticajnog okruženja za samoodrživi razvoj funkcionalne regije malog

i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije, uloga

ekonomskih subjekata je implementacija poslovnih projekata u navedenim djelatnostima na

regionalnom tržištu i stvaranju dodane vrijednosti, odnosno profita na temelju podrške i

umreženosti s regionalnim tijelima i akademskom zajednicom. U uvodnom dijelu rada

prepoznati su prirodni resursi za razvoj turizma, poljoprivrede te malog i srednjeg

poduzetništva te je naglašen problem strukturalne nezaposlenosti, odnosno potreba prilagodbe

ponude na tržištu rada potrebama poslodavaca. Kombinacija i usklađenost između prirodnih

resursa i ljudskog kapitala kao osnove stjecanja konkurentske prednosti u suvremenom

društvu, esencijalan je preduvjet uspješnog razvoja funkcionalne regije.

Turizam je prepoznat kao ključna gospodarska grana koja omogućuje gospodarski razvoj

regije. Kako se radi o gospodarskoj grani koja je po svojoj prirodi heterogena, razvoj turizma

omogućuje i razvoj brojnih komplementarnih gospodarskih djelatnosti. Razvojem turizma se

direktno utječe na razvoj ugostiteljstva, prometnih usluga, trgovinskih usluga, razvoj sustava

posrednika u turističkoj djelatnosti (turističkih agencija i turoperatora), građevinarstva,

industrije te za poljoprivrede. Razvoj turizma u kontinentalnoj Hrvatskoj treba osobito vezati

za kvantitativni i kvalitativni razvoj gospodarskih djelatnosti koje unose inpute u oblikovanje

turističke ponude Hrvatske. Upravo je povezivanje turizma i lokalne poljoprivrede značajan

prioritet u razvoju funkcionalne regije Šibensko-kninske županije. Proizvođači hrane trebaju

37

se kretati u pravcu kvantitativnog, a posebice kvalitativnoga zadovoljavanja potreba

turističkih potrošača za svim pojedinačnim parcijalnim turističkim proizvodima, a velik

naglasak treba biti na uzgoju ekološke i organske hrane.

Kako bi se osigurao plasman regionalnih poljoprivrednih proizvoda putem turističkih i

ugostiteljskih subjekata, ključno je organizirati klaster poljoprivrednih proizvođača koji će

razviti autohtone gastronomske brendove Županije. Na ovaj način će se osigurati ekonomija

razmjera kakvu poljoprivredni proizvođači, kao samostalni i rascjepkani subjekti, ne mogu

postići, a ujedno se kroz turizam prezentira autentičnost budući da se plasiraju autohtoni

gastronomski proizvodi specifični za regiju. Na razini Županije kao funkcionalne regije,

potrebno je ujedno formirati klaster proizvođača maslinova ulja te vina Babić kao

gastronomskih proizvoda koji nose oznaku geografskog porijekla. Jačanje pregovaračke moći

regionalnih poljoprivrednika putem udruživanja u klastere ključan je preduvjet za uspješnu

suradnju s turističkim sektorom u Županiji, a posebice za suradnju s velikim hotelskim

lancima, kao što je npr. hotelsko naselje Solaris, d.d. ili za ulazak u velike trgovačke lance kao

što je županijski lanac „Djelo“. Klasteri poljoprivrednih proizvođača su odgovor na

negativnu pojavu visokog udjela uvoznih poljoprivrednih proizvoda u turističkom i

ugostiteljskom sektoru. Dodatan problem koji uzrokuje visok udio uvoznih poljoprivrednih

proizvoda u turizmu je nedostatak prerađivačke prehrambene industrije. Stoga je nužno

potaknuti klaster proizvodnje autohtonih prehrambenih proizvoda kao što su sirevi,

marmelade, konzervirani plodovi mora i autohtoni suhomesnati proizvodi kako bi se produljio

vijek trajanja kvarljivih prehrambenih proizvoda i kako bi se krajnjim potrošačima ponudio

veći izbor autohtonih proizvoda.

Turizam je i kapitalno i radno intenzivna djelatnost. Značajan aspekt razvoja turizma je

kontinuirano unaprjeđivanje turističke infrastrukture. Šibensko-kninska županija ima bogatu

mineralnu resursnu osnovu u vidu građevinskog kamena, šljunka i sl., no kao i u slučaju

poljoprivrede, na razini regije nedostaje prerađivačka industrija koja bi na regionalnom tržištu

ponudila bogat asortiman finaliziranih proizvoda od kamena. Županija trenutno ne iskorištava

prirodnu mineralnu osnovu na optimalan način budući da izvozi sirovinu, a potom se ponovno

uvozi gotov finalni proizvoda po znatnoj skupljoj cijeni. Razvojem klastera regionalnih

proizvođača finalnih proizvoda od kamena, u kojem bi se svaki sudionik specijalizirao za

proizvodnju jedne vrste proizvoda (npr. tehnički građevinski kamen ili dekorativni kamen),

eliminirao bi se nedostatak u ukupnom lancu vrijednosti na razini funkcionalne regije malog i

srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji. Isto načelo je

moguće primijeniti kada je u pitanju regionalno tržište namještaja za hotelske sobe i

apartmane, pansione, restorane i druge ugostiteljske objekte. Turizam je grana koja je

omogućila intenzivan razvoj cijelog niza uslužnih djelatnosti na području Županije kao

funkcionalne regije, i to turističkih agencija, suvenirnica, prijevozničkih subjekata,

specijaliziranih trgovina (npr. nautičke opreme) i poslovnih subjekata za zabavu, razonodu i

rekreaciju.

Na temelju navedenog, može se zaključiti kako u lancu vrijednosti funkcionalne regije te u

procesu izgradnje destinacijskih brendova nedostaje prerađivačka industrija za koju realno

postoji plasman na b2b tržištu, i to putem smještajnih i ugostiteljskih objekata, odnosno

sektora turizma u cjelini. Lanac vrijednosti funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji s elementima koji

nedostaju da bi se ostvario puni potencijal Županije u stvaranju nove vrijednosti grafički je

prikazan na slici 8.

38

Slika 8. Lanac vrijednosti funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i

poljoprivrede s elementima koji nedostaju (označeno crvenom bojom)

Izvor: vlastita izrada autora

Na temelju slike 8, može se zaključiti kako se budući razvoj funkcionalne regije malog i

srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede treba zasnivati na procesu okrupnjavanja

malih proizvođača putem klastera te na poticanju razvoja prerađivačke prehrambene

industrije, proizvodnje finalnih proizvoda od kamena i drva i poticanju sličnih proizvodnih

djelatnosti (npr. mala brodogradnja) koje se mogu plasirati na b2b turističkom tržištu te u

sklopu uslužnih djelatnosti koje su usko vezane uz turizam (npr. prijevoz). Turizam se u ovom

prikazu postavlja u središnju poziciju u gospodarskom razvoju regije s obzirom da spaja

klastere malih proizvođača i ponuđača s tržištem krajnjih kupaca (b2c).

3.4. Prikaz modela sukcesivne uspostave funkcionalne regije

Uspostava funkcionalne regije složen je administrativno-upravljački zadatak kojem je cilj

povezati poslovne subjekte, vlast na regionalnoj razini i akademsku zajednicu u mrežu koja

ima sinergijski učinak, odnosno čija je ukupna novostvorena vrijednost veća od zbroja

novostvorenih vrijednosti pojedinih poslovnih subjekata. Model uspostave funkcionalne regije

odvija se u tri faze, i to (Šnajder, Bobek, 2013.):

- Formalna uspostava funkcionalne regije – tijekom koje se sklapa sporazum o

integriranom održivom razvoju regije, izabire se autoritet (menadžment) funkcionalne

regije i donose se odluke u suglasnosti s municipalnim vijećima. U ovu su fazu

uključeni Župan i Županijsko vijeće, menadžment funkcionalne regije i stručnjaci za

regionalni razvoj (konzultanti). Svi navedeni sudionici čine projektni tim za razvoj

funkcionalne regije. Projektni tim donosi odluke o konceptu razvoja funkcionalne

regije te koordinira proces uspostave funkcionalne regije uz pomoć ekspertnih znanja

konzultanata.

39

- Pripremna faza u uspostavi funkcionalne regije – uključuje definiciju identiteta i

sržnih kompetencija regije kao i kreiranje koherentne vizije regije. U ovoj fazi

službeno se uspostavlja funkcionalna regija i regionalni menadžment, i to:

oblikovanjem projektnih grupa za regionalne inicijative, uspostavom „regijskog

čvorišta“ ili centra za trening i edukaciju, definiranjem aktivnosti čvorišta, posebice s

aspekta otvaranja novih radnih mjesta. Završni dio pripreme faze uspostave

funkcionalne regije je definiranje regionalnog brenda/regionalnih brendova.

- Faza implementacije – u fazi uspostave funkcionalne regije, važno je razviti

zajedničku regionalnu svijest i stvoriti set povezanih regionalnih proizvoda i usluga

(destinacijski brendovi) te provesti edukaciju i trening u smislu poslovnih tečajeva i

tečajeva iz projektnog menadžmenta. Promocija regionalnih brendova odvija se putem

jedinstvene mrežne stranice funkcionalne regije, a ujedno se razvija partnerstvo i

tehnička suradnja u pogledu implementacije ideja. Uspostavlja se sustav nagrada kao i

interregionalna te prekogranična suradnja.

40

4. ISTRAŽIVANJE STAVA PREMA VAŽNOSTI POJEDINIH

ČIMBENIKA ZA USPOSTAVU FUNKCIONALNE REGIJE

ŠIBENSKO-KNINSKE ŽUPANIJE

U nastavku je prikazan opis istraživanja i terminski plan provedbe istraživanja kao i rezultati

istraživanja.

4.1. Opis provedbe istraživanja i terminski plan

Istraživanje je provedeno putem anketnog upitnika sastavljenog od 10 pitanja, od kojih je

polovica pitanja zatvorenog tipa, a druga polovicu upitnika čine pitanja otvorenog tipa.

Zatvorena pitanja odabrana su radi prednosti standardiziranih odgovora. U pitanjima su

ispitanici izražavali stavove prema važnosti pojedinih čimbenika uspostave funkcionalne

regije Šibensko-kninske županije ocjenom od 1 do 5. Dakle, korištena je modificirana

Likertova ljestvica kao pogodna za ispitivanje stavova. Numeričke vrijednosti od 1 do 5

odgovaraju sljedećim stavovima: 1- nije bitno; 2- manje bitno; 3- ni bitno ni nebitno; 4 –

bitno; 5 – vrlo bitno. Otvorena pitanja korištena su s ciljem stjecanja dubljeg uvida u mjere

koje ispitanici smatraju esencijalnim za ekonomski razvoj regije.

Anketni upitnik distribuiran je putem online portala Survey monkey u razdoblju od 01.srpnja

do 12. kolovoza. Istraživanje se ograničava isključivo na stavove vodstva regionalne uprave o

čimbenicima koji uvjetuju uspješan razvoj funkcionalne regije Šibensko – kninske županije, a

veličina ukupnog uzorka je N=20. Terminski plan istraživanja je prikazan u tablici 1.

Tablica 1. Terminski plan istraživanja

Faza i sadržaj faze istraživanja Okvirni termin

1. Definiranje i priprema osnovnih aspekata istraživanja Svibanj 2015.

2. Izrada i testiranje anketnog upitnika Lipanj 2015.

3. Anketiranje ispitanika Srpanj-Kolovoz 2015.

4. Statistička obrada anketnih upitnika Kolovoz 2015.

5. Rezultati istraživanja Kolovoz 2015.

Izvor: vlastita izrada autora

41

4.2. Rezultati istraživanja

Prvotna namjera istraživača bila je prikazati rezultate istraživanja putem eksplorativne

faktorske analize kojom bi se iz postojećih manifestnih varijabli izlučili krucijalni čimbenici

(faktori) koji su relevantni za uspostavu modela funkcionalne regije malog i srednjeg

poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije. Za statističku obradu

dobivenih rezultata istraživanja korišten je softverski paket IBM-a SPSS.

Prva faza u provedbi faktorske analize je provedba KMO i Beartlett testa. Kaiser-Meyer-

Olkinova mjera kreće se u zatvorenom intervalu od 0 do 1. Ako je vrijednost te mjere manja

od 0.5, korelacijska matrica nije prikladna za faktorsku analizu. Rezultati navedenih testova

pokazali su kako korelacijska matrica nije pogodna za provedbu faktorske analize te su stoga

podaci obrađeni putem deskriptivne statistike, odnosno korištenjem aritmetičke sredine na

temelju koje će se rangirati značaj pojedinih čimbenika za uspostavu predmetne funkcionalne

regije i na temelju distribucije frekvencija.

4.2.1. Stavovi ispitanika o mogućnosti samoodrživog razvoja Šibensko-kninske županije

kao funkcionalne regije

Stavovi ispitanika o mogućnosti samoodrživog razvoja Šibensko-kninske županije kao

funkcionalne regije prikazani su na grafikonu 1.

Grafikon 1. Stavovi ispitanika o mogućnosti samoodrživog razvoja Šibensko-kninske

županije kao funkcionalne regije

Izvor: vlastita obrada autora

Na temelju grafikona 1, evidentno je da 80% ispitanika (predstavnika regionalne vlasti i

regionalnih institucija) smatra kako Šibensko-kninska županija ima potencijal samoodrživosti

u okviru modela funkcionalne regije.

80%

10%

10%

Da Ne Nisam siguran

42

4.2.2. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u formalnoj fazi uspostave

funkcionalne regije

Ispitanici su prethodno upoznati s nositeljima i ulogama pojedinih nositelja u fazi formalne

uspostave funkcionalne regije sukladno modelu Šnajder i Bobek (2013.) te su potom definirali

koje čimbenike smatraju krucijalnima za uspjeh ove faze uspostave funkcionalne regije malog

i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji (grafikon 2).

Grafikon 2. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u formalnoj fazi uspostave

funkcionalne regije

Izvor: vlastita obrada autora

Sukladno postavljenoj ljestvici, svi čimbenici ocijenjeni s ocjenom od 4,5 i više te su vrlo

značajni, dok su čimbenici ocjenjeni ocjenom od 3,5 do 4,5 značajni. Ostale čimbenike

ispitanici ne smatraju relevantnima u formalnoj fazi uspostave funkcionalne regije malog i

srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije. Identificirana su

četiri vrlo značajna čimbenika u fazi formalne uspostave funkcionalne regije na primjeru

Šibensko-kninske županije, i to:

- Dijalog s lokalnom i regionalnom zajednicom,

- Timski rad,

2,45

3,18

3,7

3,73

3,91

4,09

4,09

4,18

4,18

4,27

4,36

4,36

4,45

4,45

4,55

4,55

4,64

4,73

politička pripadnost

vodstvo od strane neovisnih konzultanata

poznavanje osnova projektnog menadžmenta

podrška središnje vlasti

podrška akademske zajednice

poznavanje regionalne politike EU

postojanje administrativnih kapaciteta za razvoj…

razumijevanja značaja funkcionalne regije za konurentnost

poznavanje dobrih praksi razvoja funkcionalne regije

stimulativan pravni okvir za reginalni razvoj

dobra koordinacija

posjedovanje adekvatnih financijskih sredstava

konstruktivno rješavanje konflikata

poznavanje resursne osnove regije

suglasnost svih zainteresiranih strana u pogledu vizije i misije

timski rad

dijalog s lokalnom i regionalnom zajednicom

motivacija i ambicija čelnika na regionalnoj razini

43

- Suglasnost svih zainteresiranih strana u pogledu vizije i misije funkcionalne regije.

4.2.3. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u pripremnoj fazi uspostave

funkcionalne regije

Ispitanici su prethodno upoznati s nositeljima i ulogama pojedinih nositelja u pripremnoj fazi

uspostave funkcionalne regije sukladno modelu Šnajder i Bobek (2013.) te su potom definirali

koje čimbenike smatraju krucijalnima za uspjeh ove faze uspostave funkcionalne regije malog

i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji (grafikon 3).

Grafikon 3. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u pripremnoj fazi uspostave

funkcionalne regije

Izvor: vlastita obrada autora

Identificirana su tri vrlo značajna čimbenika uspješnosti provedbe pripremne faze uspostave

funkcionalne regije na primjeru Šibensko-kninske županije, i to:

1,91

3

3,55

3,64

3,73

3,73

3,82

4

4,18

4,18

4,18

4,27

4,3

4,36

4,36

4,36

4,5

4,5

4,5

politička podobnost

lokalpatriotizam

komparacija sa uspješnim funkcionalnim…

savjetodavni angažman profesionalnih…

poznavanje teorijskih koncepata o…

podrška središnje vlasti

suradnja s akademskom zajednicom

poznavanje regionalne politike EU

dijalog s neprofitnim sektorom

sposobnost uvažavanja različitih mišljenja

poznavanje povijesti i tradicije regije

prepoznavanje mogućnosti integracije…

financijska potpora EU

timski rad

dijalog s građanima

suglasnost svih aktera regionalne uprave

kritička evaluacija postojećih resursa regije

dijalog s poslovnom zajednicom

posvećenost zajedničkom cilju

44

- Posvećenost zajedničkom cilju,

- Dijalog s poslovnom zajednicom,

- Kritička evaluacija postojećih resursa regije.

4.2.4. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u fazi implementacije funkcionalne

regije

Ispitanici su prethodno upoznati s nositeljima i ulogama pojedinih nositelja u fazi

implementacije funkcionalne regije sukladno modelu Šnajder i Bobek (2013.) te su potom

definirali koje čimbenike smatraju krucijalnima za uspjeh ove faze uspostave funkcionalne

regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji

(grafikon 4).

Grafikon 4. Stavovi ispitanika o krucijalnim čimbenicima u fazi implementacije

funkcionalne regije

Izvor: vlastita obrada autora

2,27

3,45

3,82

3,82

3,91

3,91

4

4

4

4

4,09

4,09

4,09

4,18

4,18

4,18

4,18

4,18

4,27

4,27

4,27

4,36

4,36

4,64

4,64

4,73

4,73

politička pripadnost

vodstvo od strane profesionalnih konzultanata

potpora akademske zajednice

nagrade za regionalne brendove

umreženost s drugim regijama

pravna regulativa (klastera)

ulaganje u ICT

ulaganje u suvremene proizvodne kapacitete (ekonomija…

oživljavanje tradicionalnih zanata

partnerstva i tehničke asistencije

potpora regionalnih institucija (npr. RRA)

odlasci na poslovne sajmove

suradnja RRA-visoko školstvo-poduzetništvo

radionice o razvoju regionalnog brenda

uloga medija

izvedba u okviru terminskih planova

mjerljivost uspjeha putem ROA pokazatelja

ulaganje u promociju putem regionalne web stranice

edukacija svih sudionika u razvoju regionalnih brendova

financijska potpora EU

poznavanje povijesti i tradicije

brend usklađen s komparativnim prednostima

uspostava regionalnih klastera

promocija vrijednosti brendova regije

vizualni identitet

razvoj svijesti o regionalnim brendovima

razvoj lanca vrijednosti regionalnih brendova

45

Identificirana su četiri vrlo značajna čimbenika uspješnosti provedbe pripremne faze

uspostave funkcionalne regije na primjeru Šibensko-kninske županije, i to:

- Razvoj lanca vrijednosti regionalnih brendova,

- Razvoj svijesti o regionalnim brendovima,

- Razvoj prepoznatljivosti i vizualnog identiteta brendova na razini funkcionalne regije

malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije.

4.2.5. Mišljenja ispitanika o viziji i mjerama za poticanje regionalnog ekonomskog

razvoja

U drugom dijelu upitnika, sastavljenom od otvorenih pitanja, ispitanici su iskazivali svoja

mišljenja o regionalnom ekonomskom razvoju, i to s aspekta unaprjeđenja prometne

infrastrukture, eksploatacije prirodnih resursa, razvoja prerađivačke industrije, uspostave

regionalne baze znanja te razvoja klastera.

Mišljenja ispitanika u pogledu razvoja prometne infrastrukture su vrlo ujednačena. Ispitanici

ističu kako je prometna povezanost Županije dobra, ali su potrebna unaprjeđenja u smislu

dovršetka brze ceste Šibenik-Drniš-Knin-BIH te bolje prometne povezanosti s otočnim

dijelom županije. Također je prepoznata potreba izravnog povezivanja poduzetničke zone

PODI s izlazom na autocestu A1.

Ispitanici su prepoznali značaj vodnih i pomorskih resursa i poljoprivrednog zemljišta u

Zagori, kao i bogatu kulturno-povijesnu baštinu kao temelje razvoja održive konkurentske

prednosti. Zaštićena prirodna područja NP Krka i NP Kornati smatraju se temeljnom

resursnom osnovnom u daljnjem razvoju turizma. Najveći broj ispitanika je prepoznao

prehrambenu, metaloprerađivačku industriju i malu brodogradnju kao pogodne za razvoj

funkcionalne regije Šibensko-kninske županije.

Najveći nesklad u mišljenju ispitanika zabilježen je u pogledu vizije razvoja turizma. Pojedini

ispitanici vide ruralni turizam kao temelj razvoja, dok drugi perjanicom razvoja turizma

smatraju nautički, sportsko-rekreacijski i kulturni turizam. Pojedini ispitanici nisu se usmjerili

na razvoj specifičnih oblika turizma, već na kvalitetu ukupne smještajno-ugostiteljske ponude.

Naglašavaju kako je važno podići ukupnu razinu kvalitete ponude (s minimalno 4 zvjezdice)

kako bi se privukli gosti bolje platežne moći. Prepoznat je i značaj valorizacije nacionalnih

parkova i kulturne baštine kao procesa u tijeku.

Ispitanici su iznimno nezadovoljni postojećim stanjem u pogledu edukacije. Odgovori jasno

upućuju na problem nesklada ponude i potražnje na tržištu rada (problem strukturne

nezaposlenosti). Ispitanici jednoglasno pozivaju na potrebu reformiranja obrazovnog sustava

sukladno potrebama poslodavaca kao i na potrebu cjeloživotnog učenja i prekvalifikacije

„teško zapošljivih“ skupina na tržištu rada. Dio ispitanika upozorava na potrebu odmaka od

„politikanstva“ pri zapošljavanju kao i na potrebu okretanja prema mladim obrazovanim

ljudima kao temeljima stjecanja konkurentske prednosti.

Svi ispitanici jednoglasno podržavaju razvoj kroz klastere, i to poglavito u poljoprivredi i

turizmu. Dio ispitanika zagovara i formiranje sportskog te umjetničko-kulturnog klastera.

Klasteri su prepoznati kao model umrežavanja različitih gospodarskih i društvenih segmenata,

a osobito: proizvođača, znanstvenika i šire društvene zajednice.

46

5. ZAKLJUČAK I DISKUSIJA

U ovom poglavlju predstavljaju se odgovori na postavljena istraživačka pitanja (diskusija) te

se sintetiziraju temeljni teorijski i empirijski rezultati istraživanja s preporukom za daljnja

istraživanja o problematici funkcionalnih regija.

5.1. Zaključak

Funkcionalne regije relativno su nov koncept u ekonomskoj geografiji i javnoj upravi, a

javljaju se kao odgovor na sve viši stupanj konkurentnosti u globalnom gospodarstvu. Brojni

poslovni subjekti, a osobito mala i srednja poduzeća nemaju dostatnu snagu za izlazak na

globalna tržišta te se stoga potiče okrupnjavanje u specijalizirane klastere unutar

funkcionalnih regija kojima je cilj postići održivu konkurentsku prednost. Funkcionalne regije

nositelji su konkurentske prednosti jer omogućuju ekonomski rast i razvoj putem kombinacije

ekonomije obujma (snižavanjem ukupnih transakcijskih troškova) i resursno utemeljene

teorije prema kojoj se funkcionalna regija specijalizira u onim gospodarskim djelatnostima u

kojima posjeduje dugoročne komparativne prednosti te se na temelju takvog pristupa postiže

diversifikacija.

Razvoj funkcionalnih regija u RH značajno je otežan zbog činjenice da postojeći

administrativni okvir regionalne i lokalne vlasti nije usklađen s europskim poimanjem regija.

Naime, regionalna i lokalna samouprava u Hrvatskoj je fragmentirana i rascjepkana, a broj

županija (jedinica regionalne samouprave) te gradova i općina (jedinica lokalne samouprave)

je prevelik. Stoga je temeljni izazov s kojim se susreće RH odabir optimalnog koncepta

regionalizacije s ciljem smanjenja troškova javnog sektora kao i jačanja ekonomske

samoodrživosti funkcionalnih regija.

5.2. Diskusija

Istraživačka pitanja u radu vezana su uz stjecanje spoznaje o krucijalnim čimbenicima

uspostave funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede na

primjeru Šibensko-kninske županije. Krucijalni čimbenici uspjeha uspostave funkcionalne

regije podijeljeni su prema različitim fazama uspostave funkcionalne regije prema modelu

Šnajder, Bobek (2013.), a to su formalna faza, faza pripreme i faza implementacije.

Zajednička karakteristika u svim fazama uspostave funkcionalne regije je naglasak na

suradnju, konsenzus i partnerstvo. Tako je u formalnoj fazi uspostave prepoznat značaj

dijaloga na razini zajednice, timskog rada i suglasnosti u pogledu vizije i misije. Ključno je

naglasiti da rezultati istraživanja ukazuju na manja odstupanja od modela Šnajder i Bobek

(2013.) s obzirom da navedeni autori smatraju kako se vizija i misija uspostavljaju u

pripremnoj fazi razvoja funkcionalne regije, dok empirijski rezultati ovog istraživanja

pokazuju kako je vizija i misija krucijalan čimbenik uspjeha već u formalnoj fazi uspostave

funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske

županije.

U pripremnoj fazi razvoja funkcionalne regije, kao krucijalni čimbenici uspjeha su prepoznati

posvećenost zajedničkom cilju, dijalog s poslovnom zajednicom i kritička evaluacija

47

postojećih resursa regije, dok je u fazi implementacije važno razviti lanac vrijednosti

regionalnih brendova, razviti svijest o regionalnim brendovima i kreirati prepoznatljivost

putem vizualnog identiteta brendova na razini regije.

Opći zaključak na temelju rezultata istraživanja je da je postojanje suradničke organizacijske

kulture, otvorene komunikacije i razmjene ideja, mišljenja i iskustava temeljni čimbenik

uspjeha u razvoju funkcionalne regije malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede

Šibensko-kninske županije. Zaključuje se kako je nužno da se poslovni odnosi među

sudionicima u izgradnji regionalnih brendova preusmjere s fokusa na transakcijske odnose

prema izgradnji dugoročnih i obostrano ili višestrano korisnih poslovnih odnosa na temelju

integriranja međusobno komplementarnih dobara utemeljenih na prirodnoj resursnoj osnovi

Šibensko-kninske županije kao regije.

U fazi implementacije, fokus je na razvoju istovjetnosti identiteta i imidža regionalnih

brenova. Identitet proizlazi iz prethodno definirane vizije i misije razvoja, dok je u trećoj fazi

naglasak na razvoju imidža ili percipirane slike ciljne publike o identitetu regionalnih

brendova. Cilj treće faze je postići što viši stupanj sukladnosti identiteta i imidža regionalnih

brendova.

U sklopu rasprave nužno je ponuditi i odgovor na odstupanja empirijskih rezultata od

očekivanih rezultata koji proizlaze iz teorijskog okvira istraživanja. Naglasak na partnerstvu,

suradnji i stvaranju mreža (klastera) je esencijalan čimbenik uspjeha funkcionalnih regija što

je dokazano teorijskim i empirijskim aspektom istraživanja. Međutim, empirijsko istraživanje

pokazuje kako suradnja na razini regionalne institucije - sektor obrazovanja- poslovni sektor

(poduzetništvo) jest prepoznata kao važan, ali ne i krucijalan čimbenik razvoja ni u jednoj fazi

uspostave funkcionalne regije. Ovaj rezultat nije očekivan s obzirom na činjenicu da u

Šibensko-kninskoj županiji upravo problem nesklada ponude i potražnje na tržištu rada

uzrokuje nemogućnost ostvarenja punog potencijala u smislu održive konkurentske prednosti,

a taj se problem ne može rješavati bez dijaloga i potpore obrazovnog sustava i akademske

zajednice.

Drugi nesklad u teorijskom i empirijskom dijelu istraživanja vezan je uz nedostatno

prepoznatu ulogu informacijsko-komunikacijske tehnologije u razvoju funkcionalne regije

malog i srednjeg poduzetništva, turizma i poljoprivrede Šibensko-kninske županije. Naime,

ERDF fondovi potiču regionalni razvoj dijelom i putem stvaranja informacijskog društva

kako bi se omogućio što bolji transfer znanja i informacija te razvoj poslovne suradnje unutar

funkcionalne regije kao mreže povezanih sudionika. U empirijskom dijelu istraživanja nije

prepoznat značaj izrade web stranice funkcionalne regije putem koje bi se predstavili pojedini

proizvođači, prerađivači i ponuđači usluga te koja bi funkcionirala kao virtualno regionalno

tržište za plasman dobara i usluga te ponudu i potražnju za radom te se stoga predlaže

implementacija iste.

48

LITERATURA I IZVORI

1. Alibegović, D. J. (2010), Analitičke podloge za učinkovitu decentralizaciju u

Hrvatskoj, Projektna studija, Ekonomski institut, Zagreb

2. Andersen, P. H. (2006). Regional clusters in a global world: Production, relocation,

innovation and industrial decline. California Management Review,49(1), 101-122.

3. Andersson, A. E., Cheshire, P. C., Stough, R. R., & Johansson, B. (2009). New

directions in regional economic development. Berlin: Springer.

4. ANSELL, C. (2000). The Networked Polity: Regional Development in Western

Europe. Governance: An International Journal of Policy and Administration,13(3),

303-333.

5. Barney, J. B., Wright, P. M. (1997). On becoming a strategic partner: The role of

human resources in gaining competitive advantage. CAHRS 1(1), 1-25.

6. Behrens, P., & Smyrl, M. (1999). A conflict of rationalities: EU regional policy and the

Single Market. Journal of European Public Policy, 6(3), 419-435.

7. Black, J. A., Boal, K. B. (1994). Strategic resources: Traits, configurations and paths to

sustainable competitive advantage. Strategic management journal, 15(2), 131-148.

8. Bošković, T. Teorijska perspektiva inovacija: od komparativne prednosti zemalja do

konkurentske prednosti kompanija. Entrepreneurial Economy, 187.

9. Bošnjak, S., Tolušić, E. (2012). NUTS II REGIJE KAO DIO KOHEZIJSKE

POLITIKE EUROPSKE UNIJE. Praktični menadžment, stručni časopis za teoriju i

praksu menadžmenta, 3(2), 79-84.

10. Brainard, S. L., & Martimort, D. (1997). Strategic trade policy with incompletely

informed policymakers. Journal of International Economics, 42(1), 33-65.

11. Camagni, R., & Capello, R. (2013). Regional innovation patterns and the EU regional

policy reform: Toward smart innovation policies. Growth and Change,44(2), 355-389.

12. Cohesion policy EU (2014). Dostupno na:

http://ec.europa.eu/regional_policy/en/information/publications/factsheets/2014/cohesi

on-policy-and-croatia, [dostupno na: 07.07.2015.]

13. Cukrov, S. (2008). Brza cesta Šibenik–Drniš–Knin–granica BiH. GRADEVINAR,60(8),

705-712.

14. Cvrtila, V. (1996). “Vječni mir” i novi svjetski poredak. Politička misao, (01), 55-69.

15. Čizmadija, I., & Stanković, D. (2011). Poduzetnički inkubatori u edukaciji za

poduzetništvo. Učenje za poduzetništvo, 1(1), 129-139.

16. Dess, G. G., & Davis, P. S. (1984). Porter's (1980) generic strategies as determinants of

strategic group membership and organizational performance.Academy of Management

journal, 27(3), 467-488.

17. Dorđević, D. (2010). Brojnost malih i srednjih poduzeća, njihov razvoj i

konkurentnost. Menadžment, marketing i trgovina 1(1), 152-163.

18. Drobne, S., & Bogataj, M. (2012). Evaluating functional regions. Croatian Operational

Research Review, 3(1), 14-27.

19. Drobne, S., Konjar, M., Lisec, A., Pichler Milanović, N., & Zavodnik Lamovšek, A.

(2010). Functional Regions Defined by Urban centres of (Inter) National Importance:

case of Slovenia. V: M. Schrenk.(ur.). In 15th International Conference on Urban

planning, regional development and information society (str. 18-20).

20. Etzkowitz, H., & Leydesdorff, L. (1995). The Triple Helix--University-industry-

government relations: A laboratory for knowledge based economic development. Easst

Review, 14(1), 14-19.

49

21. Findlay, A., & Slater, P. B. (1981). Functional regionalization of spatial interaction

data: a comment. Environment and Planning A, 13(5), 645-646.

22. Gelo, J., Gelo, T. (2012). Teritorijalni ustroj u funkciji razvoja gospodarstva.EFZG

Occasional Publications, 1, 89-118.

23. Helpman, E. (1981). International trade in the presence of product differentiation,

economies of scale and monopolistic competition: A Chamberlin-Heckscher-Ohlin

approach. Journal of international economics, 11(3), 305-340.

24. Holmberg, I., Johansson, B., Strömquist, U. (2003). A simultaneous model of long-

term regional job and population changes. The Economics of Disappearing Distance,

161-189.

25. Hooghe, L., Marks, G. (2012). “Europe with the regions”: channels of regional

representation in the European Union. Publius: The Journal of Federalism,26(1), 73-

92.

26. https://books.google.hr/books?id=HTCjAQAAQBAJ&pg=PA37&lpg=PA37&dq=func

tional+regions+in+EU+table&source=bl&ots=tIYa4V5jfc&sig=5h9q5V4Qr2bfLiDq8n

aiuahxniY&hl=en&sa=X&ved=0CE8Q6AEwCTgKahUKEwjWxMTahI3HAhWKWy

wKHeQeBs0#v=onepage&q=functional%20regions%20in%20EU%20table&f=false

27. Hurrell, A. (2007). One world? Many worlds? The place of regions in the study of

international society. International Affairs, 83(1), 127-146.

28. Jacoby, W., & Meunier, S. (2010). Europe and the management of

globalization. Journal of European Public Policy, 17(3), 299-317.

29. Jurčević, M., Barić, D., & Herceg, B. (2011). EU Pre-Accession Funds as a Source of

Funding for the Traffic Infrastructure in the Republic of Croatia.Ekonomski

Vjesnik/Econviews: Review of contemporary business, entrepreneurship and economic

issues, 24(2), 353-365.

30. Karlsson, C. (2007). Clusters, functional regions and cluster policies. JIBS and CESIS

Electronic Working Paper Series (84).

31. Karlsson, C., & Olsson, M. (2015). Functional Economic Regions, Accessibility and

Regional Development (No. 415). Royal Institute of Technology, CESIS-Centre of

Excellence for Science and Innovation Studies.

32. Keating, M. (1997). The invention of regions: political restructuring and territorial

government in Western Europe. Environment and Planning C, 15, 383-398.

33. Keating, M. (1998). The new regionalism in Western Europe: Territorial restructuring

and political change. Cheltenham,, UK: E. Elgar.

34. KOLAKOVIĆ, M. (2013). ULOGA I ZNAČAJ STRATEŠKOG PODUZETNIŠTVA

U SUVREMENOJ EKONOMIJI. International Journal of Management Cases, 15(1).

35. Konjar, M., Lisec, A., Drobne, S. (2010). Methods for delineation of functional regions

using data on commuters. In Proceedings of the 13-th AGILE International Conference

on Geographic Information Science, Portugal.

36. Koprić, I. (2014). Je li moguća regionalizacija Hrvatske? Institucionalna i politička

ograničenja. Političke analize, 5(17), 9-16.

37. Krugman, P. (1998). What's new about the new economic geography?. Oxford review

of economic policy, 14(2), 7-17.

38. Lagendijk, A., & Cornford, J. (2000). Regional institutions and knowledge–tracking

new forms of regional development policy. Geoforum, 31(2), 209-218.

39. Landré, M. (2012). Geoprocessing journey-to-work data: delineating commuting

regions in Dalarna, Sweden. ISPRS International Journal of Geo-Information,1(3),

294-314.

40. List of urban areas by country. Dostupno na: http://www.oecd.org/gov/regional-

policy/all.pdf, [dostupno na: 30.06.2015.]

50

41. López-Bazo, E., Vayá, E., Mora, A. J., & Suriñach, J. (2014). Regional economic

dynamics and convergence in the European Union. The Annals of Regional

Science, 33(3), 343-370.

42. Lovrinčević, Ž., Marić, Z., Rajh, E. (2005). Kako optimalno regionalizirati

Hrvatsku?. Ekonomski pregled, 56(12), 1109-1160.

43. Magaš, D. (2011). Koncept teritorijalnog ustroja jadranske hrvatske. Geoadria,16(2),

211-236.

44. Manojlović, R. (2010). Danski model novog javnog menadžmenta–može li poslužiti

kao uzor Hrvatskoj. Hrvatska i komparativna javna uprava, 10(4), 961-996.

45. Matić, M. (2004). Aktualne teme u ekonomskom istraživanju poljoprivredne

proizvodnje. Agronomski glasnik, 66(1-2), 61-72.

46. Mitchell, W.,Watts, M. (2010). Identifying functional regions in Australia using

hierarchical aggregation techniques. Geographical Research, 48(1), 24-41.

47. Montello, D. R. (2003). Regions in geography: Process and content.Foundations of

geographic information science, 173-189.

48. Mrnjavac, Ž. (2011) Razvoj klastera u drvnom sektoru RH, Split: Sveučilište u Splitu

49. Mujić, N., Legčević, J. (2008). Razvoj ljudskog kapitala, novo bogatstvo nacije.

Informatologia, 41(3), 196-202.

50. MZOS. Dostupno na: http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13486, [dostupno

22.06.2015.]

51. Ōmae, K. (1995). The end of the nation state: The rise of regional economies. Simon

and Schuster.

52. Porter, M. E. (1985). Technology and competitive advantage. Journal of business

strategy, 5(3), 60-78.

53. Pregled poduzetničkih zona. Dostupno na:

http://www.strukturnifondovi.hr/AplikacijaRepository/Natjecaji/Dokumenti/30/prilog7.

popispoduzetnikihzona2004.-2013.-1386154096.pdf. [dostupno na: 28.07.2015.]

54. Regionalna strategija Šibensko-kninske županije 2011.-2013. Dostupno na:

http://www.rra-

sibenik.hr//datoteke/slike/razno/Regionalni_razvoj/razvojni_programi_i_studije/Akcijs

ki_plan.pdf, [dostupno na: 22.07.2015.]

55. Schrijver, F. (2006). Regionalism after regionalisation: Spain, France and the United

Kingdom. Amsterdam University Press.

56. Sikavica, P., Novak, M. (1999). Poslovna organizacija, Zagreb: Informator

57. Statistički ljetopis RH (2013). Dostupno na:

http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/ljetopis/2013/sljh2013.pdf, [dostupno na: 12.07.2015.]

58. Storper, M. (1993). Regional “worlds” of production: Learning and innovation in the

technology districts of France, Italy and the USA. Regional studies, 27(5), 433-455.

59. Šarić, I. (1997). Solidarnost i supsidijarnost kao temelji socijalnog tržišnog

gospodarstva. Revija za socijalnu politiku, 4(4), 339-348.

60. Šimunović, I. (2007). Regionalizacija-hrvatska lutanja. Forumi o regionalizaciji i

održivom življenju Zagreb, 23-27.

61. Škare, M. (2001). Human Capital as a Source of Growth-Myth or Reality?.Ekonomski

pregled, 52(1-2), 189-205.

62. Šnajder, L., Bobek, V. (2013). REGIONALIZATION OF SLOVENIA BY

ESTABLISHING FUNCTIONAL REGIONS/Regionalizacija Slovenije z

vzpostavljanjem funkcionalnih regij. Nase Gospodarstvo: NG, 60(1/2), 26.

63. Territorial typologies for European cities and metropolitan regions. Dostupno na:

http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-

explained/index.php/Territorial_typologies_for_European_cities_and_metropolitan_re

51

gions#Functional_urban_areas:_a_city_and_its_commuting_zone, [dostupno na:

02.06.2015.]

64. Tijanić, L. (2009). Politika Europske Unije u formiranju klastera. Ekonomska

istraživanja, 22(1), 149-167.

65. Tipurić, D., Markulin, G. (2002). Partnerstva, mreže, savezi-nove strateške prilike za

hrvatska poduzeća. Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, 1(1), 31-44.

66. Udovičić, A. (2011). Small and Medium-Sized Enterprise in Croatia Focusing on

Family Business. Učenje za poduzetništvo, 1(1), 405-416.

67. Valčić, M. (2012). Financiranje projekata iz fondova Europske unije. Zaprešić: Visoka

škola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti "Baltazar Adam Krčelić"

68. Vukelić, K. (2005). Regionalizacija danas, centralizacija sutra. Revija za

sociologiju, 36(1-2), 79-85.

69. Zekić, Z., Bukovac, B. (2008). TEHNOLOŠKI PARKOVI-AGENSI

PODUZETNIČKOGA RAZVOJA HRVATSKOGA GOSPODARSTVA.Ekonomska

misao i praksa, (1), 105-116.

70. Zelenika, R., Pupovac, D., (2001), Intelektualni kapital – razvojni resurs logističkih

kompanija, Ekonomski pregled, 52 (9-10), 1034-1052

71. Županc, I. (2005). Upravno-teritorijalni ustroj Hrvatske. Dostupno na:

http://www.geografija.hr/teme/upravno-teritorijalni-ustroj-hrvatske/, [dostupno na

10.07.2015.]