Diplomski - Husein Đozo

SADRŽAJ

SAŽETAK.................................................................................................................................2

UVOD........................................................................................................................................3

1.DAWA....................................................................................................................................41.1.Definicija dawe.....................................................................................................................51.2.Veza između da'we i drugih islamskih oblasti......................................................................51.3.Fadileti da'we........................................................................................................................62.BIOGRAFIJA HUSEINA EF. ĐOZE .................................................................................62.1.Djetinjstvo i mekteb .............................................................................................................72.2. Medrese i muderrisi ............................................................................................................72.3.Studij i azharska ulema.........................................................................................................83.RAD I TEKSTOVI...............................................................................................................83.1.Prijevod, tumačenje i prevođenje Kur'ana..........................................................................133.2.Transliteracija Kur'ana........................................................................................................154.DAWETSKI ANGANŽMAN U ŽIVOTU HUSEINA EF. ĐOZE.................................174.1.Đozina besjeda na Prvoj konferenciji o islamskoj da'wi u Tripoliju (Libija).....................184.2.Upućivanje ka dobru i odvraćanje od zla............................................................................194.3. Islam-Upućivanje na dobro i odvraćanje od zla (Društvena angažiranost i aktivnost)...................................................................................................................................244.4.Prepreke na putu islamske da've'.........................................................................................255.ZAKLJUČAK.......................................................................................................................316.LITERATURA................ ....................................................................................................33

1

SAŽETAK

Poziv u Allahovu vjeru je pozivanje u dobro i istinu. Ovaj poziv temelji se na pravdi i dobročinstvu, i to je poziv u ono čemu teži neiskvarena ljudska priroda, prihvata zdrav razum i ono za čim žude čiste ljudske duše. To je poziv u vjerovanje u Uzvišenog Allaha i općenito poziv u ispravno vjerovanje koje prihvataju zdrava srca i prema kojem su raširena ljudska prsa. To je poziv u tevhid, tj. priznavanje da je samo Allah istinski Stvoritelj, da samo On zaslužuje da bude obožavan, i da On ima svoja lijepa imena i svojstva koja su samo Njemu primjerena i koja ne nalikuju svojstvima ljudi. Pozivanje u Allahovu vjeru je pozivanje u lijep i uzvišen moral, činjenje najljepših djela, poštivanje svačijeg prava i dostojanstva, poziv u provođenje pravde na način da se svakome da pravo koje mu pripada, kao i poziv da se svakom čovjeku podari položaj i mjesto koje i zaslužuje.

"Husein ef. Đozo spada u red reformatora islama za koje je Poslanik u jednom hadisu kazao da će se pojavljivati svakih stotinu godina. Bio je svestrani reformator i vodio je rasprave sa konzervativcima u Islamskoj zajednici." Ovo je kazao reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Mustafa ef. Cerić na promociji "Izabranih djela" Huseina ef. Đoze održanoj na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Husein efendija Đozo je bio protagonist duhovnih nastojanja na širenju područja tumačenja i aktivnog življenja islama u našem narodu, akcija u kojima su načinjeni krupni iskoraci u organizaciji i institucionalnom djelovanju Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, aktivnosti oko ublažavanja i premošćavanja jazova kojima se vjeru odvajalo od društvenog, ekonomskog i kulturnog života.

Ovaj rad obrađuje dawetski doprinos i angažman Huesina ef. Đozo rahemtulahi alejh kroz nekoliko poglavlja. U ovom radu, prije svega, bit će data definicija dawe i vrijednost dawe u životu muslimana, o tome koje sve obavezan da se bavi dawom i da bude dawetski angažiran i o nagradi za bavljenje dawom.

Zatim, u ovom radu bit će data biografija našeg velikog alima, rahmetli Huseina ef. Đoze, njegovo rođenje, djetinjstvo, osnovna škola, medresa i učitelji, zatim njegov odlazak na školovanje u Egipat na El-Azhar i ulema koja ga je inspirisala.

Nakon toga će biti govora o Đozinom radu i doprinosu i o njegovom pisanju i tekstovima, o načinu pisanja, o čemu on to posvećuje veliku pažnju, o podsticaju muslimana kao i tadašnje uleme na reformu i obnovu islamske misli i islamskog života, na njegovom ukazivanju na probleme, dileme, predrasude i zablude i da im pokaže izlaz i način prevazilaženja toga, kao i o njegovom prijevodu, tefsiru i transliteraciji Kur'ana.

Na kraju, onaj najbitniji dio i srž ovog rada a to je, Đozin angažman i doprinos na polju islamskoga daweta. U ovom poglavlju, koje je podijeljeno na nekoliko pod-poglavlja, će biti prikazani neki njegovi tekstovi koje je objavljivao u tadašnjem glasniku i neki koje je pisao na arapskome jeziku a koji su vezani upravo za dawu, dawetski angažman muslimana.

2

UVOD

Sva hvala i zahvala pripada samo Allahu dž.š., neka je salavat i selam na Njegovog poslijednjeg poslanika i miljenika, pečata svih vjerovjesnika, na njegovu časnu porodicu, uzorite ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana, amin!

Pisati o takvom velikanu kao što je bio Husein ef. Đozo r.a., je velika čast za bilo kojeg muslimana, pa tako i za mene. Čovjek koji je iza sebe ostavio ogromna dijela, ogroman rad za islam, i naravno ogroman davetski materijal koji je ostvario na polju dave. Husein Đozo pripada grupi učenjaka koji su dali nemjerljiv doprinos u razvoju i razumijevanju islama, kao i savremene islamske misli na ovim prostorima. Njegov najveći doprinos je na području tumačenja Kuràna. On je nastojao da svoje interesovanje u intelektualnom radu pozicionira kao put reformističke i modernističke orijentacije, naravno inspirisan idejama vjerskog modernizma prisutnog u Egiptu, a naravno kroz ličnosti Muhameda Abduhua, Rešida Ridaà i dr.

Sve teme kojima se on bavio u svojoj vjerskoj i svakoj drugoj dogradnji su aktuelne prirode sa jasnom i vidljivom intencijom progresa i napretka mulimana, koji su bili izloženi taklidu (slijepom oponašanju) koji je svakako bio i ostao najveći uzrok pada, dekadence i zaostalosti muslimana. To se moglo uočiti na njegovim predavanjima u kojima je često govorio protiv taklida. Vrlo sam sretan što sam dobio priliku da tokom ovog istraživanja pokušam dočarati čitaocima lik našeg najvećeg alima.

Đozo je nastojao - i to je najveća vrijednost njegova cjelokupnoga opusa ili njegova intelektualnoga pregnuća - da u bosanskohercegovačke islamske studije ponovno uvede ili reafirmira dinamično razumijevanje kur'anske ideje vremena i historije, na način na koji su to i naši najveći klasični autoriteti činili, stvarajući brilijantnu intelektualnu tradiciju sa kojom se muslimani uvrštavaju u red najciviliziranijih naroda u dosadašnjoj povijesti čovječanstva. Riječ je o njegovoj dobro poznatoj koncepcija "nove razrade islamske misli" koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća oblikovala novi islamski duh usmjeravajući tako brojne generacije bosanskomuslimanskih intelektualaca i studenata prema ozbiljnijoj i kulturno obuhvatnijoj percepciji islama.

Đozin doprinos na polju daweta je velik, samim tim što kroz mnoštvo svojih tekstova on pokušava ljude i tadašnju ulemu u njegovom vremenu, da podstakne na dawu, na taj način što na jedan mudar i vrlo uvjerljiv način piše o važnosti i bitnosti dawe, opasnosti ostavljanja dawe i o uzrocima stagniranja dawe.

3

1. DAWA

Riječ da’wa u arapskom jeziku ima više značenja kao npr: pozivanje, traženje, poticanje i sl. Stoga se u jezičkom značenju ova riječ može upotrebljavati kako za dobro tako i za loše. Uzvišeni Allah u prijevodu značenja kaže: ''Oni pozivaju u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, poziva u Džennet i oprost.'' 1 Kur’an je prvi izvor za da’wu, a sunnet precizno objašnjava kako je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao ljude.

Stoga svaki daija koji poziva u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru, treba da iz ova dva izvora crpi ispravan način pozivanja. Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ''Reci: 'Ovo je moj put, ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.'' 2 Ovaj ajet, kao i mnogi drugi, govori o pozivanju ka Allahu, dželle šanuhu, tj. u Njegovu vjeru islam. U Kur'anu časnom za da'wu (pozivanje) se koriste i drugi izrazi te se kao primjer navode različite metode, a neke od njih su:

1. Prenošenje (at-tablig)

Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ''O Poslaniče, prenesi ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga.'' 3 A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Prenesite od mene pa makar jedan ajet.'' 4

3. Naređivanje na dobro i odvraćanje od zla

Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ''I neka među vama bude onih koji će ka dobru pozivati i nareðivati na dobro, a od zla odvraćati, oni će šta žele postići.'' 5 Pored ovih izraza koje smo naveli koriste se i mnogi drugi: savjetovanje, potpomaganje u dobru, poticanje na dobro i sl.

_______________________________

1 El-Bekare, 221.

2 Jusuf, 108.

3 El-Maide, 67.

4 Buharija, 3461.

5 Ali Imran, 104.

4

1.1. Definicija dawe

Mnogi islamski učenjaci naveli su definiciju da'we. Mi ćemo navesti samo neke od njih. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže: ''Da'wa je pozivanje u vjerovanje u Allaha i u vjerovanje u ono sa čime su došli Njegovi poslanici i pokoravanje njima u onome što su nareðivali.'' 6 Kaže šejh Ibn Baz, Allah mu se smilovao: ''Da'wa je metod svih poslanika, alejhimus-selam, i oni su predvodnici u njoj. Tako da je da'wa put svih poslanika i put svih onih koji ih slijede do Sudnjega dana.'' 7 Neki su je definisali kao: podsticanje ljudi na dobro i na uputu, i naređivanje na dobro, a odvraćanje od zla kako bi postigli sreću i na ovom i na onom svijetu. Iz prethodnih definicija možemo zaključiti da je da'wa ta koja, uz Allahovu pomoć, oživljava mrtva srca, nevjernika uvodi u vjeru, grješnika odvraća od griješenja, onoga koji ništa ne radi aktivira. Da'wom se izvode ljudi iz tmina nevjerstva i džehla u svjetlost vjere.

1.2. Veza između da'we i drugih islamskih oblasti

Da'wa ima svoja pravila i metode tako da se ne smije pozivati osim sa ispravnim znanjem. Znanjem o načinima, metodama, sredstvima da'we, znanjem o propisima vjere, o ciljevima Šerijata, isto tako pravilno razumijevanje današnjice i poznavanje stanja onih koji se pozivaju. Zbog ovoga je da'wa usko povezana sa ostalim islamskim oblastima. Ona neće biti ispravna bez ispravne akide (vjerovanja), niti se može ispravna akida proširiti osim sa da'wom. Isto tako da'wa ne može bez fikha, tako daija mora da poznaje halal i haram i da poučava druge tome. Iz sire (životopis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), da’wa crpi brojne primjere iz prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na koji način je on pozivao u Allahovu vjeru.

___________________________

6 Medžmuatul-Fetawa, 15/158.

7 Medželetul-Buhus, 38/201.

5

1.3. Fadileti da'we

O vrijednosti i važnosti da'we najbolje govori jedna činjenica, a to je da je Allah, dželle šanuhu, da'wu pripisao Sebi. Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ''Allah poziva u kuću mira i ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.'' 8 Isto tako kaže: ''Oni pozivaju u Džehennem, a Allah, voljom Svojom, poziva u Džennet i oprost.'' 9 Kada znamo da onaj koji poziva u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru ide stopama svih poslanika, alejhimus-selam, to nam je dovoljno da shvatimo vrijednosti da'we.

O vrijednostima da'we govore mnogi ajeti i hadisi. Allah, dželle šanuhu, u prijevodu

značenja kaže: ''A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!'' 10 Znači, najljepše govore oni koji pozivaju u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Onaj koji poziva u uputu, ima nagradu svih onih koji ga slijede, a da se pri tome njima ne umanjuje nagrada. A onaj koji poziva u zabludu, ima grijeh svih onih koji ga slijede, a da se pri tome njima ne umanjuju grijesi.'' 11 Nakon ovih ajeta i hadisa možemo zaključiti da će onaj koji poziva u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru uspjeti i na dunjaluku i na ahiretu. Fadileta da'we ima još mnogo, ali zbog ograničenog prostora zadovoljit ćemo se spomenutim.

2. BIOGRAFIJA HUSEINA EF. ĐOZE

Rahmetli hadži Husein-efendija Đozo, dugogodišnji profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu i predsjednik Izvršnog odbora Udruženja ilmije u Bosni i Hercegovini, živio je 70 godina i 25 dana životom koji, kao i njegovo cjelokupno djelo, može biti ibret/pouka onima koji ga upoznaju. Na njegovo djetinjstvo, mekteb, mektebskog hodžu u rodnome kraju, medrese u kojima se školovao i muderrise koji su ga učili u Foči i Sarajevu, njegov studij i azharsku ulemu koju je upoznao u Kairu; njegov rad u Islamskoj zajednici i njegove tekstove pokušat ću se osvrnuti, ukratko, u tome svjetlu.

____________________________

8 Junus, 25.

9 El-Bakare, 221.

10 Fussilet, 33.

11 Buharija, 3701

6

2.1. Djetinjstvo i mekteb

Husein efendija Đozo rođen je 5. maja 1912. godine u selu Bare, općina Goražde. Za vrijeme Prvog svjetskog rata porodica mu je izbjegla stradanje iselivši se u Gradačac. Povratka u rodni kraj živo se sjećao.

"Bilo mi je pet-šest godina kada sam se iz muhadžerluka povratio 1918. godine u svoj kraj Orahovice kod Goražda. Iznajmljena je jedna manja kuća u selu Knjevici, u kojoj je otvoren prvi mekteb. Za muallima je postavljen Šaćir-hodža Mujezinović. Ja mu osobno dugujem neizrecivo priznanje. Od njega sam naučio prvi harf kur'anskog pisma. Tu je nesumnjivo riješena moja sudbina i određen daljnji put. Da nije bilo Šaćir-hodže i ovog skromnog, da ne kažem primitivnog mekteba, ostao bih sigurno kao čobanin, kasnije zemljoradnik. Šaćir-hodža me uveo u Kur'an. To mi je zaista otvorilo oči...''

2.2. Medrese i muderrisi

Husein-efendija Đozo je pohađao tri medrese. Prvu u Foči, o kojoj je zabilježio slijedeće:

"Otac mi je bio muhtar, pa je često odlazio u Foču na tenbih...Jednog dana poveo me otac u Foču i upisao u Mehmed-paše Kukavice medresu. U Ustikolini sam se prvi put, na putu u Foču radi upisa u Medresu, susreo sa Drinom, velikom rijekom, koja se ne može prebaciti kamenom. Bilo je to, po svoj prilici, kako se sjećam, 1923. godine. Upravitelj Medrese i (prvi) muderris bio je Hamdi-ef. Muftić, a njegov asistent Muhammed-ef. Bjelan. Oni su me uvodili u ozbiljnije poznavanje islama. Sjećam ih se sa osobnim pijetetom. Hafiz Hamdi-ef. Muftić bio je ujedno i posljednji učenik fočanske kaligrafske škole. Znam, jer sam bio njegov učenik. Izradio je i obnovio tarihe na mnogim džamijama, pa i na džamiji u mome rodnom mjestu Kreči. Ja sam bio počeo učiti husn-i hat (kaligra-fiju) pred spomenutim muderrisom. Nažalost, nisam dalje nastavio,ali sam bar na taj način povezan sa Fočanskom školom (kaligrafije, prim. aut.) Pretpostavljam da je (hafiz Hamdi-ef. Muftić) obavljao (i) funkciju šejha tarikata, jer smo kao taleba s njim išli sedmično u tekiju i izvodili zikr..." Nakon završetka medrese u Foči, Husein-efendija Đozo je nastavio školovanje u Sarajevu u Merhemića medresi. Iz tih dana sjećao se: "Hadži Hasan-ef. Muhamedagić – Biščak bio mi je muderris u Merhemića medresi u Sarajevu. Bio je uvijek u opoziciji i nezadovoljan stanjem u Islamskoj zajednici." Možda se zbog njega Husein-efendija Đozo trajno opredijelio za poziciju. 12

____________________________________________

12 Zbornik radova, godina XXIV, 2006., br. 11., str. 148.

7

2.3. Studij i azharska ulema

Iz Merhemića medrese Husein-efendija Đozo prelazi u Gazi Husrev-begovu medresu, pa u Šerijatsku sudačku školu i, po njenom završetku, kao stipendist Vakufske direkcije, odlazi na studije u Egipat na Univerzitet, sa milenijskom tradicijom, al-Azhar gdje završava Šeriatsko-pravni fakultet 1937/38. godine. Iako tada al-Azhar nije bio potpuno reformiran, nekoliko predavača ostavilo je dubok utisak na hadži Husein-efendiju Đozu i on je to s ponosom isticao: "Smatram veoma sretnim okolnosti u mom životu i razvoju što sam (na al-Azharu) bio učenik šejh-Mustafe Meragije, šejh-Mahmuda Šeltuta i šejh-Rešida Ridaa. Imao sam čast da slušam njihova predavanja i da s njima osobno kontaktiram." 13

3. RAD I TEKSTOVI

Poslije završenih studija, Husein-efendija Đozo se vraća u domovinu i uključuje u vjersko-prosvjetni rad u Islamskoj zajednici. "Gorljivi zagovarač islamske obnove" brzo će uočiti da je oko njega mnogo onih koji na drugi način tumače islam i drukčije gledaju na razvoj Islamske zajednice. Jedan od takvih bio mu je kolega na radnome mjestu.

"Sa Nuri-ef. (Zahićem) radio sam zajedno kao nastavnik na Okružnoj medresi u Sarajevu. Bio je posve ortodoksan. Na jednom ćilimu u Begovoj džamiji primijetio je mjesto na kojem se križaju dvije linije. Na tom ćilimu nije nikada htio klanjati".

Islamska misao u BiH od posljednjih decenija 19. vijeka razvijala se pod značajnim uticajem reformističkog pokreta poznatog kao hareketu-l-islah ve-t-tedždid. Reforma u ovom kontekstu znači obnovu vjerske misli i značaja vjere u životu muslimana (tedždid). Rješenje je, između ostalog, traženo u idejema islamskog reformizma, koje su se u BiH raširile putem uticaja poznatih autora ovog usmjerenja iz Egipta, Turske, carske Rusije i sl. U drugoj polovini 20. vijeka islah orijenta-cija je postala dominantna, zahvaljujući posebno teorijskim radovima i praktičnim rješenjima alima kao što je Husein-ef. Đozo. Ovaj pravac postao je ono što se može označiti kao zva-nična intelektualna tradicija u tumačenju islama u BiH.

Husein-efendija Đozo brzo uviđa da je u Bosni i Islamskoj zajednici onoga vremena "Zahića" mnogo i svojim oštrim perom pokušava im otvoriti oči da vide i prihvate da je obaveza svake generacije da razrađuje kur'ansku poruku i da od nje ima onoliko "koliko prema svojim potrebama može iz nje da uzme". Piše angažirane tekstove koji bude, pokreću, vode i prate aktivnosti u Islamskoj uajednici i analiziraju pojave u bosanskome društvu i muslimanskome svijetu.

__________________________


8

Znajući kakvi jesmo i kakvi bismo trebali da budemo, Husein-efendija Đozo uočava da je problem našeg napretka, ustvari, problem vjerske obnove. Istražujući u čemu je suština problema omladine, uvidjet će da je to problem oživljavanja duhovne komponente u savremenom razvoju. Čovjek je najveća vrijednost na Zemlji, a uvjeti postignuća sreće na Zemlji su upućivanje ka dobru i odvraćanje od zla. Formalizam i izopačavanje islamskih institucija doveli su nas u ćor-sokak, te se smisao obnove islamske misli sastoji u izlaženju iz uskih okvira našeg postojanja, a to se, opet, nameće kao potreba čuvanja, razvijanja i njegovanja duhovnih vrijednosti. Vjerski službenici u borbi protiv zaostalosti, štetnih običaja i navika mogu biti uspješni samo onda ako su za tu borbu obučeni i ako pravilno shvate svoju historijsku ulogu u čuvanju i savreme-nom prezentiranju emaneta; pripremanje takvih kadrova su perspektive i zadaci Islamskog teološkog fakulteta - danas Fakulteta islamskih nauka.

U programu ove institucije nadasve mora biti naglašena potreba savremenog tumačenja Kur'ana. Đozino promišljanje pojedinih islamskih principa i islama u (našem) vremenu i na našim prostorima našlo je svoju praktičnu primjenu kako u pojedinim akcijama, tako i u cjelokupnom radu Islamske zajednice, jer su njegove stavove podržavale vodeće ličnosti u njenoj strukturi (reisu-l-uleme, npr.) i provodile u praksu njene ustanove. Tako je i ono što je Hadži Husein-efendija Đozo naglašavao kao "svoje mišljenje" i "svoj vlastiti, ni za koga obavez-ni, stav" ipak, rekao bih: na sreću, dobivalo zvaničnu potvrdu. Posvjedočeno je to i nakon njegove smrti, 30. maja 1982. godine, kada je nad njegovim mezarom tadašnji reisu-l-ulema, pored ostalog, rekao: "U svojim tekstovima, Husein-ef. je zagovarao savremenu interpretaciju islamske misli, njeno povezivanje sa zahtjevima savremenog života. On je uvijek oštro razdvajao ono što je u islamu vječno i nepromjenljivo od onoga što podliježe ljudskim tumačenjima i historijskim prilikama. Insistirao je na osavremenjivanju tog vremenskog i historijskog aspekta realizacije islama." 14

Đozini radovi su decenijama kod mnogih čitalaca razvijali osjećaj samopouzdanja, samopoštovanja i punog povjerenja u vlastite vrijednosti. Tada, prije trideset godina, ideološki nezatrovanoj omladini i intelektualcima imponiralo je i bili su ponosni što imaju takvog intelektualca koji citira ne samo kur'anske ajete, hadise, mišljenja ashaba i stavove islamskih učenjaka, nego citira i Platona, Aristotela, Kanta, Hegela, Dostojevskog, Krležu i mnoge druge filozofe, književnike, sociologe, psihologe, humaniste itd.

U djelima vjerskih reformatora u Bosni, kao što su Salih Hadžialić i Husein Đozo, naprimjer, kao i u djelima svjetovnih reformatora, recimo A. Hifzija Bjelevca, Edhema Bulbulovića itd., nema pokušaja da se objasni na šta se misli kad se kaže ''moderne ideje'' Evrope, niti ima pokušaja da se objasni šta znači ''progres'' i sl. Naši autori podrazumijevaju da njihova čitateljska publika to znade, barem u principu.

__________________________

14 Zbornik radova, godina XXIV, 2006., br. 11., str. 149-150

9

On je nastojao u svemu vidjeti pouku i, poput vrhunskog ljekara, odrediti, prvo, dijagnozu, a onda ponuditi terapiju. U naučnom, prosvjetnom i etičkom značenju možda je ta doza u njegovoj terapiji nekada bila prejaka, možda čak i pogrešna, ali od njegovih preporuka, savjeta i uputa čovjekova misao se budila i oslobađala krutih šablona i predrasuda. Đozo u svemu, u najobičnijim stvarima, pokušava naći pouku i poruku i prenijeti je na mlađe generacije. On ne ostaje samo na vanjskim pojavama, nego ide korak dalje i traži ibret. U slobodnom vremenu šeta po Trebeviću, Crepoljskom i Ivan-planini i susreće se sa običnim ljudima, razgovara s njima, i iz tih susreta i zapažanja piše o veoma značajnim temama, kao što su:

1. važnost knjige, učenja i prosvjete

Tokom jedne šetnje navraća kod prijatelja koji ima luksuznu kuću, skupocjen namještaj i razne suvenire, ali nigdje Husein-efendija ne vidi ni jednu knjigu te pita domaćina ima li biblioteku ili bar nekoliko knjiga, a on mu odgovara:

"Neka biblioteke osnivaju i knjige kupuju učeni ljudi. Meni je važno da obezbijedim djeci uvjete za udoban i bezbrižan život." 15

Ovim susretom i odgovorom Husein-ef. Đozo je razočaran i navodi primjer iz vremena kada su živjeli age i begovi. Oni su imali velika imanja, a njihovi sinovi, izuzev pojedinaca, nisu pohađali škole. Mislilo se da je imetak najveća snaga, sigurnost i zaštita. Kada je provedena agrarna reforma i imetak oduzet agama i begovima, njihovi neobrazovani sinovi postali su sirotinja i sluge drugima. Druženje s prijateljem Đozo završava riječima:

"Knjige su najljepši ukras stana, one su najveća vrijednost. Nauka, znanje i prosvjeta su najsigurnije bogatstvo jednog naroda i najmoćnije oružje u zaštiti slobode i dostojanstva i pojedinaca i naroda." 16

Husein-ef. Đozo se čudi muslimanima koji su dozvolili da Safvet-beg Bašagić dođe u tako tešku materijalnu situaciju kada je morao prodati svoju bogatu biblioteku da bi mogao preživjeti. Još je čudnije da, i pored institucije vakufa i mnogih imućnih muslimana, tu biblioteku kupuje naučna institucija iz Čehoslovačke.

____________________________


16 Zbornik radova, godina XXIV, 2006., br. 11. str. 154.

10

Kako će se školovati buduće generacije ako ne budu imale biblioteka? Zar Bošnjaci nisu razumjeli Bašagićev stih: "Dižite škole, djeca vas mole, djeca bez škola - siročad gola!" Iz navedenog primjera Đozo zaključuje: Nije bilo u pitanju nedostatak sredstava za kupovinu Bašagićeve biblioteke, nego je nedostajala svijest o jednom višem kultur-nom životu. Nije se, nažalost, cijenila vrijednost knjige! I ja sam svjedok koliko nekada Bošnjaci obezvrijede djela svojih zaslužnih ljudi. Prije trideset godina Bašagićeva sabrana djela (tri knjige) vrijedila su na tržištu koliko jeda kutija cigareta.

S druge strane, Đozo pronalazi i svijetle primjere među ljudima o kojima se veoma malo zna. Kada odlazi na Ivan-sedlo na izlet, navraća u selo Vukoviće kod porodice Šarić. Ugostio ga je Huso Šarić, sin Hilmi-efendije Šarića, koji je nekada bio imam u tom selu. Imao je biblioteku u kojoj je Đozo pronašao Kanun Ibn Sina'a i u rukopisu prijevod Kur'ana koga je uradio Hilmi-ef. Šarić, sa komentarom po Dželalejnu. Porodica nije htjela prodati niti pokloniti ovaj prijevod. Đozo je oduševljen činjenicom da je jedan seoski imam toliko dobro poznavao arapski jezik da je mogao prevesti Kur'an, i to tačno i precizno, te predlaže da se mekteb u Vukovićima nazove po imenu Hilmi-ef. Šarića.

Nakon ovog susreta i saznanja o biblioteci jednog seoskog imama Husein-ef. Đozo se pita: Zašto su muslimani uspostavili razliku između "kitaba" i knjige? U svijesti mnogih muslimana kult kitaba nije prenesen na savremenu knjigu. Prelaz sa kitaba na knjigu u savremenim smislu nije sretno izvršen. Došlo je do određene konfrontacije i podjele nauke na vjersku i svjetovnu. Što bi značilo, vjerske nauke su u kitabima, a svjetovne u knjigama. Tu su začeci propadanja kulta knjige u očima muslimanskih masa. Bilo je prilično kobno što nova savremena knjiga nije odmah prihvaćena kao kitab, kao izvor naučnih saznanja i potreba. Svako vrijeme ima svoj kitab.

2. prošlost i sadašnjost, sinteza tradicionalnih i savremenih ideja

Čovjek ne smije biti pasivni posmatrač. Život možemo mijenjati tek onda ako se uključimo u njegove tokove i postanemo aktivni faktori u njemu. Prošlo je vrijeme kada je bilo dovoljno imati skupocjeno džube, veliku ahmediju i dugu bradu, drugima tumačiti islam i steći povjerenje. Naučna i tehnička otkrića te kritički pristup svemu ruši autoritete u ranijem smislu. Nove generacije imaju svoje potrebe i probleme, imaju svoj jezik i razumijevanje povijesti. Mnoga ulema, umjesto susreta sa novim idejama i ponude rješenja, bilo iz straha, opreza ili neznanja, povlačila se i zatvarala. Umjesto susreta sa savremenim idejama, pa ako treba i konfrontacije s njima, ulema se izolirala misleći da će na taj način sačuvati izvornost islamskog učenja. Sinteza novih i starih ideja je težak i složen zadatak. Đozo razumije te procese i navodi jednog svoga muderrisa iz Atmejdan medrese koji se nije htio fotografisati, niti je dozvoljavao učenicima da dolaze u kravati na nastavu.

11

To svoje razumijevanje, ali i kritičko razmišljanje ispoljava na sljedeći način: ''Moralo se voditi računa o činjenici da sve što je staro i što pripada prošlosti ne znači da je time i preživjelo, kao ni to da je sve što je novo time dobro i korisno. Zato je potrebno izvršiti sintezu, a prepreka za to je prihvatanje forme kao trajnog i nepromjenljivog principa. Često se događalo da se modifikacija uzima umjesto principa, odnosno forma umjesto suštine. U tom slučaju, forma dobija trajnu vrijednost i pretvara se u neprebrodivu smetnju na putu daljeg kretanja. Da bi se ta smetnja otklonila, treba demistificirati prošlost. Prošlost je osnova za dalje kretanje. U njoj se otkriva ono što je trajno i što može i dalje živjeti. Ne možemo živjeti u prošlosti, ali ne možemo ni s njom prekinuti veze. Svaka generacija mora ići dalje i pronalaziti recepte za aktualne probleme. Samo oni koji u historiji daju svoj doprinos i pomognu da se ide dalje, oni su interesantni za historiju i njihova imena se bilježe.'' 17

3. sklad između materijalnih i duhovnh vrijednosti

Naučna i tehnička dostignuća izazvala su duboke promjene u životu, shvaćanjima i odnosima ljudi. Čovjek je ponesen ovim progresom. On ga je usvojio i okupirao svu njegovu pažnju. Stavlja pred njega nove potrebe i nove dileme. Materijalni interes je osnovna preokupacija savremenog čovjeka. Pokretač je svih akcija i osnovni cilj svih ljudskih nastojanja. Duhovne vrijednosti, kao važna komponenta ljud-skog postojanja, potiskuju se u drugi plan. Zato i vjeru treba tumačiti u duhu vremena, jer joj samo tako možemo obezbijediti mjesto u savremenom društvu. Čovjek je ovladao prirodom i dijelom Kosmosa, a nije ovladao svojom vlastitom prirodom. Mnoge anomalije, poroci, sila i nasilje u Svijetu, posljedica su poremećaja ravnoteže između duhovnih i materijalnih vrijednosti, to je disharmonija između obrazovanja i odgoja, razuma i srca, teorije i prakse, znanja i ponašanja.

Čovjek se potvrđuje kroz humanizam i ostvarivanje duhovnih moralno-etičkih vrijednosti. S tim u vezi Husein-ef. Đozo kaže: U čovjeku djeluju dvije dispozicije, jedna je razum kao izvor spoznaje, a druga je srce kao izvor vrline. Razum saznaje i otkriva, a vrlina pokreće na akciju. Nauka čovjeka uči i obrazuje, vjera ga uči i odgaja. Nauka i vjera se uzajamno dopunjuju. Nauka bez vjere i morala vodi sili i nasilju, vjera i moral bez nauke vodi u mistiku, metafiziku i izolaciju. Ni nauka ni vjera ne smiju biti zloupotrijebljene.

Kao i mnogi drugi prosvjetitelji i reformatori, i Đozo je bio hvaljen i kritikovan, podržavan i osporavan. Bez obzira na to, on je u svojim radovima imao jasan pravac i cilj da ljudima ukaže na probleme, dileme, predrasude, poteškoće i zablude i da im pokaže put za njihovo prevazilaženje.

________________________________

17 Zbornik radova, godina XXIV, 2006., br. 11. str. 157.

12

3. 1. Prijevod, tumačenje i prevođenje Kur'ana

Prva etapa nastupa 1962. godine. Tada je Đozo započeo sa prevođenjem i tumačenjem Kuràna. Ta etapa traje sve do 1966. godine. Đozini radovi objavljivani su „Glasniku“ VIS-a pod nazivom ''Tumačenje Kuràna''.

Druga etapa počinje njegovim pozamašnim radom kada su nastale tri sveske iz Tefsira koje su štampane pod naslovom „Prijevod Kuràna s komentarom“. Taj period je vezan za 1966. i 1967. godinu.

Treća etapa je period kada se Đozo ponovo vraća prevođenju Kuràna. Bio je to period od 1974. do 1976. godine. Tada je Đozo svom svojom snagom radio na prevođenju sure Alu Imran. Sve je to pisao u „Glasniku“ VIS-a pod naslovom ''Prijevod Kuràna s komentarom''.

Da bi nam bilo što jasnije morat ćemo opisati sva ova tri razdoblja i etape u kojima ćemo pojasniti Đozin doprinos prevođenju Kuràna, kao i njegov doprinos shvatanju islama.U ovoj prvoj etapi, koja je trajala od 1962. do 1966. godine, Đozo je dao svoj veliki doprinos i objavio 22 nastavka iz tefsira pod naslovom ''Tumačenje Kuràna''. To je period značajan za Đozu jer je upravo u njemu završio i protumačio prvu suru (Fatiha) i stigao do druge sure (Bekare) do njenog 70-og ajeta. Vrlo važno je napomenuti da je Đozo donosio umjesto originalnog arapskog teksta transliteraciju. Sve je to bilo pod pokroviteljstvom Islamske zajednice. Tako da je Jasini-šerif transliteriran. U uvodu Jasini-šerifa stoji: ''Odavno se kod nas osjeća potreba za štampanjem pojedinih kurànskih sura latiničnim slovima. Naš muslimanski svijet ne poznaje arapsko pismo. Stariji svijet koji je to u mektebima učio tokom vremena je zaboravio.'' Bio je to veliki iskorak koji je napravio Đozo sa svojim pomagačima u cilju doprinosa i olakšanja učenja Jasini-šerifa i drugih sura.

U slijedećem džepnom izdanju Jasini-šerifa se kaže: ''Naglašavamo da je transkripcija, tj. pisanje arapskog teksta latinicom, ovako kako smo učinili, samo olakšanje čitaocu koji ne zna arapsko pismo i podsticaj istom da što prije nauči arapski tekst učiti (slovima), a u granicama glasovnih mogućnosti.'' Đozo je kao svaki drugi mufessir tumačio Božju knjgu, ali je često puta nailazio na određene kritike. Đozo je naravno davao pojašnjenja kada bi se ona tražila od njega. Čitajući ''Glasnik'' nailzimo na rečenicu sljedećeg sadržaja: ''Oni su razapeli Isusa'' (misli se na Jevreje). Poslije Đozinog komentara pojavile su se kritike, tako da je glavni i odgovorni urednik ''Glasnika'' Muhamed Hazim Tulić pozvao Đoza i zamolio ga da dadne svoje obrazloženje i objašnjenje. Veliki alim Đozo se ljubazno odazvao i dodao: ''Pišući o stavu Jevreja prema islamu, dotakao sam se usput i njihovog stava prema drugim religijama. Tvrdokorno čuvajući svoj privilegovani položaj, oni su odbijali svaki kompromis sa svakim. Tako je došlo do njihovog neprijateljskog stava prema Isau, alejhis-s-selam. Historija je stavila njima na dušu razapinjanje Isusovo, što se sve do danas smatralo kao historijaska činjenica.

13

Govoreći u spomenutom članku općenito o stavu Jevreja prema drugim religijama, ja sam spomenuo da su ga oni razapeli, misleći na optužbu koja se njima pripisuje. Time nisam pomislio da negiram svakome poznato, pa valjda i meni, kurànsko: ''A nisu ga ni ubili ni razapeli.'' 18 To je svakako credo za svakog muslimana kojeg se drži. Upuštati se u raspravu kako je Allah spasio Isaa, alejhi-s-selam, nije zadatak ovog odgovora.''

Po pitanju namaza, Husein Đozo je na stanovištu da se namaz ne može prevoditi kao molitva. Kako on kaže: ''Namaz je najvidljiviji izraz javnog očitovanja, odanosti i zahvalnosti prema Bogu, kao i samokontrola i polaganje računa za svoja djela. U njemu se ne moli, niti je njegova svrha molba. Islam propisuje drugi način molbe.''

Međutim, Enes Karić, tumačeći ajet: ''Obavljajte molitvu'', kaže: ''Klanjajte namaz.''

Sada prelazimo na drugu etapu Đozinog upornog rada na polju nauke, Kuràna, tumačenja i komentara. Ovaj period, kao što smo to već naglasili, obiluje plodnim radom Huseina Đoze, kada su nastale tri sveske njegova tefsira, koje su, kao što znamo, objavljene pod imenom „Prijevod Kuràna s komentarom“. On ove sveske nije potpisao, ali nema ni najmanje sumnje da su one njegov plod. On je prije pojave prve sveske počeo raditi pod svojim imenom u „Glasniku“ VIS-a, a zatim je nakon pojave treće sveske nastavio raditi u ''Glasniku'' VIS-a sa prevođenjem i tumačenjem Božje knjige, što je razriješilo ovo pitanje, ako je i bilo pitanje. Ovo mišljenje podržavaju znameniti i poznati faktori poput Hilme Neimarlije u Zborniku radova Islamskog teološkog fakulteta.

Kao dokaz da su sve sveske tumačenja Kuràna Đozino djelo ide u prilog činjenica da je Đozo dao interviju jednom egipatskom listu, kada je rekao da sada radi na prijevodu Kuràna s komentarom i da je objavio već tri sveske tefsira. U svojim komentarima i tumačenjima Husein Đozo pokušava otkriti smisao ajeta ili niza međusobno povezanih ajeta, pokušava objasniti i prenijeti ljudima pouku i poruku, kao i gledište savremene nauke. Svrha tumačenja jeste da ukaže na temeljna učenja Kuràna i da islamskim koncepcijama da noviju i savremeniju interpretaciju, u kojoj će svaki musliman moći naći potrebna i odgovarajuća rješenja za sve probleme s kojima se susreće u svakodnevnom životu.

Ostala nam je treća etapa Đozinog rada na polju približavanja i afirmacije kurànske misli ljudima gdje god se nalazili. Njegov neumorni trud usmjeren je na tumačenje treće kur'anske sure Alu Imran (Imranova porodica). Ova sura, kao što je poznato, ima 200 ajeta. Đozo je protumačio 180. Sva ova tumačenja su prenesena u ''Glasniku'' VIS-a. Husein-ef. Đozo kaže: ''Svaka generacija mora dati svoj doprinos u razradi kur'anske misli, ukoliko želi da živi u njenom duhu i da u njoj traži rješenja za pitanja koja joj život postavlja, a život je uvijek u kretanju.'' Ono što se može zapaziti tokom čitanja tumačenja tefsira Huseina Đoze jeste preferiranje razuma u tumačenju Kuràna i o njemu se s pravom može komotno govoriti kao nosiocu racionalnog tefsira kod nas.

__________________________

18 En-Nisa, 157.

14

3.2. Transliteracija Kur'ana

Drugi projekat ponosnog alima Huseina Đoze bio je transliteracija Kuràna. Ovaj projekat je vjerovatno bio velik zalogaj kao i projekat tumačenja(komentara) Kuràna, te je Božijom voljom uspio onoliko koliko je uspio, ali ni jedan ni drugi nije završen. Raspravljajući o problemu obnove u islamu, i pogrešno shvatanje pojma reforme od strane mnogih muslimana. Đozo kaže: ''Ne znam kako se i odakle udomilo među muslimanima posve pogrešno mišljenje da reforma u islamu znači izmjenu i dopunu njegovih principa, trađenje i zagovaranje reforme znači, prema njihovom mišljenju, isto što i zahtjevanje da se islam ukloni sa pozornice života, jer je isti proživio svoje vrijeme i više ne može biti regulator ljudskih odnosa. A je li tako? Odgovaram: i jest i nije. Jest, jer ono što mi danas radimo i ono na čemu smo, nema ništa zajedničkog sa pravim islamom, nego je, naprotiv, u najjačoj oprečnosti sa njegovim učenjem. Zar propovjedanje nerada, letargije, učenje da su vjera i nauka dva nepomirljiva neprijatelja i da je neznanje temelj ibadeta, apstinencija od svakog javnog djelovanja, povlačenje sa svih polja ljudske djelatnosti, možemo nazvati islamom i zar to ne treba izmjeniti. Nije, jer čista nauka islama i njegovo pravo učenje ne trpe promjene i ne podliježe zakonu izmjene. Što je savršeno to ostaje kao takvo uvijek, jer nema razloga njegovoj promjeni. Principi i učenje islama u čiju savršenost ne sumnja nijedan iole pametan čovjek, ne mogu biti predmet izmjene i dopune, jer bi to demantiralo njihovu apsolutnu savršenost ili bi značilo svjesno i voljno vraćanje natrag, što opet dolazi u sukob sa svim zakonima socijalnog razvića.'' 19

Kaže Husein Đozo: ''Sasvim je jasno da se Božija Riječ ne može pravilno shvatiti ni primjeniti bez najdubljeg poznavanja života . Podracionalnom metodom treba podrazumjevati korištenje naučnih sredstava, dostignuća i otkrića u svrhu upoznavanja života, razrade i primjene savremene islamske misli. Ovaj metod ne znači potpuno negiranje metode tradicionalizma. On znači samo kritički prilaz u ocjeni tradicije, a ne njeno odbacivanje. Proces tumačenja kuranske misli razvijao se u kontinuiranom kretanju, koje nije smjelo biti prekinuto ni zaustavljeno.''

Smatram da su Đozini odgovori na ovakva pitanja od vitalnog i krucialnog interesa za čitaoce ovog teksta, jer će na ovaj način uvidjeti kako i na koji način je Đozo tumačio Kuràn i samim time dao svoj veliki doprinos razumjevanje savremene islamske misli. Osjećam potrebu da obradim još jedno vrlo važno pitanje i dam Đozin komentar i samim tim dokažem Đozino shvatanje smisla reforme u islamu.

__________________________

19 http://www.fis.edu.rs

15

Kaže Đozo: ''Nameće nam se pitanje: pa šta je smisao reforme u islamu? Veliki islamski učenjak šejh Muhammed Abduhu raspravljajući o ovom problemu u svom poznatom djelu islam i kršćanstvo veli: 'Cijela moja mukotrpna borba i težnja svih mojih nastojanja kretale su se oko dvije stvari:oslobođenje ljudske misli od okova taklida i poimanje islama u duhu prvog, drugog i trećeg stoljeća. Iz toga slijedi smisao reforme čišćenja islama od svega onoga što se je tokom vremena pod raznim utiscima u njega i postalo njegovom sadržinom, a, ustvari, stoji u opreci s njegovom čistom naukom i, drugo:samostalno i direktno proučavanje vjere'. Smisao prvoj tačci nam pomenuti učenjak određuje veleći: ''Najsvetija dužnost svakoga alima je stati u odbranu pravog islama, a najenergeničnije povesti borbu protiv bidata koji su već dobili oblik dogme.'' 20

Husein Đozo dodaje pa kaže: ''I zbilja je islam u velikoj potrbi čišćenja. Ljudi i pojedine frakcije koji su islam uzimali samo kao sredstvo za postignuće svojih ličnih ciljeva unijeli su u njega bezbroj čudnih stvari i htjeli od te Božanske mudrosti napraviti 'Hiljadu i jednu noć'. Derviški redovi, a naročito a naročito onaj ekstremno-mistički pravac među njima sa svojim budističkim gledanjem na život i zagovaranjem nirvane, zamalo što ljudsku misao upraviše stazom koja ne harmonira sa naukom islama. Zahvaljujući silnoj snazi njegovih uzvišenih načela, a ne njegovim sljedbenicima, svi ti negativni i razorno djelujući elementi ne mogoše od njega načiniti ono što su načinili od kršćanstva i drugih religija. No to ipak ne znači da nisu u njegovu čistu nauku ubacili trunja, koje treba čistiti.'' 21

Poznati islamski filozof sejjid Džemaludin Afgani, upitan šta je smisao njegovog reformističkog pokreta kada je islam sa Božije strane zaštićen od promjene, kaže: ''Cilj našeg vjerskog pokreta je predstaviti islam onakav kakav jest, a eliminirati ono što su mu ljudi imputirali i što ga predstavlja u krivoj slici. Trudimo se da dokažemo da kada i kadar ne znači ostaviti svako nastojanje za bolju budućnost i oko spašavanja iz ovog opasnog stanja. Isto tako hoćemo da upozorimo muslimane da je njihovo tumačenje hadisa koji govore o pokvarenosti zadnjih vremena sa sugestijom za povlačenjem iz života i apsolutnim distanciranjem od tih tokova, posve pogrešno. ''

U daljnjem objašnjenju o značaju reforme i shvatanju i razumjevanju savremene islamske misli Đozo dodaje: ''Reforma u islamu znači vraćanje ka islamu, a ne odstupanje od njegovih velikih ideja. Ogromna je greška pojedine današnje omladine i pojedine uleme što smatra idžtihad u današnje vrijeme udaljavanjem od vjere, a ne približavanjem istoj. To je svakako velika greška i užasan grijeh, a dolazi otud što smo već odavno potpuno zamijenili Božije riječi, Kuràn, i Pejgamberove izreke, Hadis, za riječi i izreke običnih ljudi i na taj način nesh(derogirali)učinili ta dva glavna vrela islama. I idžtihad, koji traži od muslimana da su u stalnoj i direktnoj vezi sa Kurànom i hadisom, kod onih koji su se slijepo i objeručke prihvatili tuđeg mišljenja i to smatraju vjerom, znači odstupanje od vjere.

____________________________



16

http://www.fis.edu.rs/

Idžtihad nas upućuje na dvije vrlo važne stvari:prvo-da principi Kurana sadrže vječite i apsolutne istine, koje su podesne za sva vremena i sve strane svijeta, kako je to javno potvrdio kongres pravnika održan u Lahaju 2. -6. septembra 1932. godine ustvrdivši da islamskom pravu ne manjka ništa što bi ga moglo učiniti nepodesnim da ostane vrelom svjetskog prava i, drugo-da je Svemogući svojom pravednošću obdario i nas i one poslije nas tom najvećom počašću, naime, da možemo direktno iz Kuràna crpiti njegove velike ideje i propise. Na kraju Đozo kaže: ''Dosta je zabluda, dosta je lutanja! Hoćemo da shvatimo islam i da nas povede onamo gdje je vodio i one koji su ga razumjeli i postupali po njemu.'' Upravo su ovo bili načini kako razumjeti dvije vrlo važne stvari u islamu: taklid(slijepo slejeđenje), i problem reforme u islamu, ja sam upravo odabrao ova dva pitanja i dao obrazloženje spomenutih alima.''

Kao što vidimo doprinos Huseina Đoze na svim poljima je bio ogroman i od neprocjenjljive važnosti i vrijednosti. Svako ko je poznavao Đozu bio je uvjeren da će njegovim dolaskom na sve važne funkcije dati neprocjenljive rezultate, i da će doći do intelektualne obnove rada Islamske zajednice kao i oživljavanja islamske misli na ovim prostorima. Husein Đozo je izrastao, duhovno i inteketualno, u atmosferi epohalno oglašenih napora vodećih ličnosti islamskog svijeta na ponovnoj aktualizaciji i afirmaciji izvornog nauka islama. Još kao učenik Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu počeo je ispoljavati samostalni i buntovni odnos prema postojećoj stvarnosti muslimanskog svijeta i njezinu drastičnom odudaranju od islamskog ideala života. A nadahnut idejama Afganija, Abduhua, Rešada Ridaa istinski se uključuje u rad na putu prosvjetiteljstva, dajući sve od sebe.

4. DAWETSKI ANGANŽMAN U ŽIVOTU HUSEINA EF. ĐOZE

U ovom poglavlju ću da izdvojim neke od tekstova Huseina ef. Đoze, koji su dawetskog karaktera dakle, koji su vezani za dawu. Pošto se ovaj istraživački rad i bavi temom dawe i dawetskog rada i doprinosa Huseina ef. Đoze na polju dawe, u nekoliko odabranih tekstova podjeljeni po poglavljima, ću predstaviti dawetski angažman ovog velikog Bošnjačkog alima.

Husein ef. Đozo, putem pisanja tekstova, na neki način daje svoj doprinos na polju dawe. On ne samo da poziva na dobro a odvraća od zla, nego on praktično pokazuje kako i na koji način, putem koje metode treba da se vrši dawa i da se odvraća od zla a poziva na dobro. To možemo itekako primjetiti iz njegovih tekstova koje ću u narednim stranicama navesti.

17

4.1. Đozina besjeda na Prvoj konferenciji o islamskoj da'wi u Tripoliju (Libija)

Ova konferencija je održana od 11. do 16. decembra 1970. godine. Husein efendija je bio u radnom predsjedništvu, odnosno drugi potpredsjednik Konferencije. Bio je prvi koji je govorio na konferenciji, a tema njegove besjede je bila ''Šta stoji na putu islamske da'we?'' Kako je prijevod ove besjede objavljen u Takvimu za 1997. Godinu, sada se nećemo upuštati u njenu analizu osim što ćemo samo nabrojati prepreke koje prema Husein efendiji stoje na putu islamske da'we, a kasnije će ta njegova besjeda biti navedena u potpunosti. Prema Husein efendiji glavne prepreke na putu islamske da'we su; razjedinjenost, inertnost uleme, laicizam intelektualnog sloja, materijalizam i savremeno križarstvo.

''Međutim, ništa manje interesantna nije bila ni diskusija vođena o referatu u kojoj su uzeli učešće: Muhammed Jusuf Bennuri iz Pakistana, koji je osporavao neke Đozine tvrdnje, Mustafa Zerka iz Ujedinjene Arapske Republike, koji je podržao Đozine stavove. Ali Mustafa Misrati iz Libije, koji je Husein efendiju nazvao mudžtehidom čiji je čitav život ispunjen praktičnim idžtihadom u Jugoslaviji, naglasivši da je on nosilac misije islama i da su njegova mišljenja otvorena s obzirom da se poziva na Abduhua i njegovu školu. U diskusiji je učestvovala i dr. Bintu Šatia koja je istakla vrijednost Đozinog rada i istovremeno dala smjernice ko se sve može baviti idžtihadom. Na kraju je diskutirao Omer Beha Emiri iz Maroka koji je polemizirao o tome je li kolonijalizam uzrok ili posljedica islamske dekadence. Smatramo korisnim da se i ova diskusija prevede pa apeliramo na one koji se bave Đozinim djelom da to učine.''22

_____________________________

22 Mesud Hafizović, Đozini spisi na Arapskom jeziku, Zbornik radova sa naučnog simpozija, ''Život i dijelo Husein ef. Đoze'', FIN, Sarajevo, 1998.

18

4.2. Upućivanje ka dobru i odvraćanje od zla

Ovdje ćemo, s ciljem pokazivanja Đozinog rada i doprinosa na polju dawe, navesti jedan tekst koji je objavljen u Galsniku XI, 1960. g., a u kojem Đozo rahmetli govori o dawi, opsanosti ostavljanja i zapostavljanja dawe, koje sve obavezan baviti se dawetom itd.

''Islam se pobrinuo da osigura pravilnu primjenu i savremeno objašnjenje svojih učenja i principa. Pored ustanove idžitihada čiji je zadatak da stalno prati razvoj života, da svestrano proučava problematiku društva kako bi se na osnovu toga pronašle i ustanovile najprikladnije forme primjene islamskog učenja, postoji isto tako još jedna veoma značajna ustanova, koja ima za cilj da uvijek bdije nad pravilnom praktičnom primjenom islama, da nastoji pronaći najsavremenija objašnjenja propisima islama, da u tim propisima otkrije onu njihovu veliku životnu korist i veliki njihov praktični smisao u svim datim okolnostima, da koristeći najsavremenije metode i sredstva nastoji približiti ljudima nauku islama i prikazati i ukazati na sasvim jasan i uvjerljiv način na Sirati-mustekim kao put sreće, spasa i blagostanja na ovom kao i na onom svijetu. Ta ustanova jeste ustanova upućivanja na dobro i odvraćanje od zla. Pored toga ova ustanova ima jedan poseban, vrlo važan zadatak, da bdije nad svijesti muslimana da je jača, razvija, da budi u njoj smisao za svim što je korisno, a odvratnost prema svemu što je štetno, da razvija ljubav kod muslimana prema zajednici i općem dobru, a da ubija u njima egoizam i nezasitnu pohlepu. Ukratko, da u sadržinu svijesti unese jedno više estetsko osjećanje za sve što je plemenito, uzvišeno i korisno.

Ove dvije ustanove bile su u stanju, pod pretpostavkom pravilnog funkcioniranja, da uvijek u svim vremenima i svagdje na svim mjestima osiguraju islamu pravilnu primjenu i da u svim datim okolnostima pronađu odgovarajuće forme praktične primjene kao i da ih objasne i približe ljudskom razumu te ukažu na neophodnost njihovog prihavaćanja u vlastitom interesu ljudi i životinja.

Nažalost, to nije uvijek tako bilo. Mi smo već odavno, prije mnogo stoljeća, proglasili funkcije idžtihada utrnutim. Šta se poslije toga dogodilo, nije teško pogoditi. Nužni rezultat takvog postupka bio je izoliranje islama od utjecaja na svakidašnji život. Islam je u svijesti muslimana, počeo da poprima sasvim drugačiji smisao. Izgubio je one životne i stvaralačke elemente, a zadržao samo elemente metafizike, naime elemente jedne nauke, koja ima za cilj da uči i priprema čovjeka kako će umrijeti a ne kako će i živjeti.

Ustanova objašnjenja islamskih propisa odnosno ustanova upućivanja ka dobru i odvraćanja od zla, nije prestala funkcionirati. Ona je u vidu vaza nastavila životariti i sužavati djelokrug svoje aktivnosti.'' 23

______________________________

23 Husein Đozo sabrana djela, knjiga prva, El-Kalem, Sarajevo, 2006. str. 162

19

Dalje Đozo nastavlja i kaže ''Prije svega prestankom funkcija idžtihada, ova ustanova našla se u delikatesnom položaju i u vrlo teškoj situaciji. S jedne strane, sasvim ograničen djelokrug, a s druge strane treba objašnjavati izvijesne forme i oblike koji su doneseni pod sasvim drugim okolnostima. Osim toga, u onom dekadentnom periodu islamske povijesti, pod utjecajem raznih faktora uvukle su se u svijest muslimana vrlo krupne zablude i poprimile vjerski karakter. Osnovna zabluda jeste svođenje islama na čistu metafiziku, na ahiret, na zagrobni život. Iz te zablude proizašle su druge vrlo krupne zablude i shodno tome naši pogrešni stavovi prema važnim faktorima života. Došlo se na temelju tih zabluda do oštre podijele:

a) između ovog svijeta (dunjaluka) i onog svijeta (ahireta) kao potpuno suprotnih svijetova. Po tome pogrešnom stavu ova dva svijeta su potpuno suprotna. Onaj koji želi postići ahiret mora se odreći dunjaluka i obratno; onaj ko želi sreću na ovome svijetu mora zato žrtvovati sreću na onome svijetu;

b) između vjerske i svijetovne nauke. I ovdje je posrijedi suprotnost. Po tome pogrešnom shvaćanju svjetovne znanosti su neprijateljske pa ih kao takve treba izbjegavati.

c) između potreba duše i tijela. I ovdje po toj zabludi ne postoji jedinstvo interesa. Interesi duše i interesi tijela su suprotni. Kome je stalo do potreba duha taj mora žrtvovati interes tijela i obratno.

Međutim, sasvim je jasno da su gornje klasifikacije sasvim pogrešne i neislamske. Po islamu postoji samo jedna istina i jedno dobro. Ta istina i to dobro su u isto doba ovozemaljski i ahiretski.

U granicama takvog shvaćanja i u takvoj situaciji kretala se uloga vaza. Ona je, razumije se, nosila u sebi i sve mahane i sve zablude svog vremena. Uloga vaza se ograničavala isključivo na objašnjenje metafizičkog smisla islama, na ahiret. Džennet i Džehennem bili su stalni predmet vaza i omiljenje teme naših vaiza. O putevima i dijelima koja zaista vode u Džennet odnosno u Džehennem najmanje se govorilo.

Mi moramo priznati da i kod nas vaz nije odigrao onu ulogu koja mu je bila namjenjenja i koju je trebao odigrati. Ustanova vaza nije bila uvijek u stanju da se pravilno orijentira, da se snađe i prilagodi svoju funkciju potrebama i prilikama vremena. Pored toga, ne znajući kako će se osloboditi onih naših općih zabluda, ona se nije umjela prilagoditi savremenim metodama rada. Funkcionirala je bez sistema i plana. Nije znala da koristi sve postojeće mogućnosti, a kamoli da pronalazi nove. Naši hatibi su vijekovima učili hutbu na arapskom jeziku i čitali tekstove, koji su sastavljani prije sto i više godina, koji nemaju nikakve veze sa našom savremenom problematikom i našim i potrebama i to na jeziku kojeg prisutni slušaoci ne razumiju. Odluka da se hutbe moraju održavati na našem jeziku predstavljaju zaista jednu revolucionarnu i korisnu mjeru, koja će imati, ako se pravilno shvati njen značaj, dalekosežne pozitivne posljedice. Primjer hutbe pruža nam tipičan primjer izučavanja tako savremenih islamskih ustanova. Čovjek ne može i ne smije ostati ravnodušnim pred ovakvim izopačavanjima. Ali je zaista čudno kako je taj problem mogao toliko čekati na svoje rješenje.

20

Ima još mogućnosti koje nisu iskorištene. Uzmimo samo mevlud. Ova vrsta svečanosti je neobično popularna kod nas. Gotovo u svakom selu priređuje se mevlud. To su, ustvari, proslave rođendana Muhammeda a.s., na kojima treba da se evociraju uspomene na Muhammeda a.s., na njegov rad, borbu, njegov životni put i njegovo životno djelo. A kako su te svečanosti dosad kod nas obavljane? U glavnoj džamijiglavnog grada Bosne i Hercegovine sve do nedavno proslava rođendana Muhammeda a.s., obavljala se na taj način što bi se recitirao spjev na turskom jeziku, kojeg gotovo niko od prisutnih ne bi razumio. Do danas prilkom održavanja ove svečanosti u ovoj džamiji nije izrečena nijedna riječ o životu i dijelima Muhammeda a.s. Prosto se ne može shvatiti kako se moglo ovakvo stanje toliko tolerirati.

Tu je i proslava 27. večeri ramazana, još jedna odlična mogućnost koju je trebalo koristiti u vaz. Preko stotinu godina obavlja se ova proslava uz veliko učešće muslinana iz svih naših krajeva, ali kad bi upitali ma kojeg učesnika šta je to tamo čuo i naučio, odgovorio bi vam da mu niko nije ništa ni pokušao kazati.

Eto u takvoj situaciji nalazio se vaz i takva mu je bila uloga. Međutim, misija upućivanja na dobro spada u osnovne dužnosti svakog muslimana. Kur'an, Sunnet i Idžma slažu se u tome, da je svaki pojedini musliman dužan, prema svojim mogućnostima i sposobnostima, djelovati na tom polju. On ne smije biti pasivan prema zlu. Mora činiti dobro, izbjegavati zlo i druge upućivati na dobro i odvraćati od zla.

''Budite oni, koji pozivaju druge ka dobru, naređuju im da čine sve što je korisno, a odvraćaju ih i zabranjuju im da čine zlo. Takvi su spašeni...'' (Alu Imran, 104)

''Svaki od vas je dužan da spriječi zlo kada ga vidi, najprije rukom (silom), a ako ne može, onda jezikom (savjetom), a ako ni to ne može onda srcem (prezirem i mržnjom). To je onda zadnji stepen imana.'' (Muslim)

U vlastitom interesu je svakog čovjeka, da se aktivno suprostavi zlu, makar ono izgledalo neznatno. Tolerirati zlo, pasivno se odnositi prema štetnim akcijama i ponašanjima pojedinih članova zajednice gotovo je isto kao i sudjelovati u tim akcijama. Neka se pripaze oni koji krše Božije naredbe, da se sruči na njih kakva nesreća i da ih ne stigne teška Božija kazna'' 24

___________________________________


Očitovanje da postoji samo jedan Bog koristit će onome koji ga izgovara i čuvati će ga od Božije kazne i mržnje sve dotle dok se bude pravilno odnosio prema očitovanju. A kakav

21

je nepravilan odnos, Božiji poslaniče, upitaše. Ne suprostavljati se i ne suzbijati zlo, koje se čini, reče Muhammed a.s. (Hadis)

'Zajednica u kojoj se toleriše zlo i u kojoj se ne vodi borba protiv zla, doživjet će opću, totalnu kaznu.'' (Hadis)

U tom smislu veli Svemogući: 'Čuvajte se nesreće, smutnja koja ne pogađa samo one koji čine nasilje.' (El-Enfal, 25)

Čuvjate se, dakle, hrđavih posljedica hrđavog djela, koje se ne ograničava samo na izvršioca, nego prelazi na sve one koji se pasivno odnose prema tome štetnom činu i ne nastoje da ga spriječe i da mu se suprostave, bilo silom, ako je to moguće, ili savijetom, ili barem prezirom i mržnjom.

Kako smo već istakli, svaki pojedini musliman mora biti svijestan da je i on nosilac misije upućivanja na dobro. Na to nas sasvim jasno upućuje i citirani hadis, jer nema toga muslimana koji nije u stanju da reagira protiv zla na jedan od spomenutih načina u gornjem hadisu. Iz slijedećih ajeta vidi se općenitost ove velike i plemenite misije:

''...Pomozite se međusobno u dobrim dijelima i poslušnosti prema Bogu. Nemojte se pomagati u grijehu i zlu.'' (El-Maida, 2)

Zanemarivanje dužnosti upućivanja ka dobru značilo bi isto što i mešusobno pomaganje u zlu. Dalje: 'Muslimani i muslimanke prijatelji su jedni drugima, propovjedaju, preporučuju i naređuju da se čini sve što je dobro i korisno, a da se ne čini ono što je štetno i što ne valja...'(Et-Tevba, 71) 25

Đozo rahmetli dalje nastavlja govoriti o dawi i na jedan mudar i pametan način objašnjava ko sve treba da se bavi dawetom i odakle da počne i za koga je ko zadužen, to jest, koji je to nivo ili opseg ili polje djelovanja raznih kategorija dawetskih obaveznika, počevši od običnog čovjeka pa dalje.

''Delikatnost misije upućivanja, njena važnost i uloga vrlo jako su naglašene u ovom hadisu: ''Ili će te kako treba vršiti dužnost upućivanja ka dobru i odvraćanja od zla, ili će Svemogući omogućiti najgorimod vas da vam se popnu na grbaču, pa kad u takvoj situaciji zavape vaši najbolji, njihov glas i vapaj neće čuti Bog.''

_____________________________

25 Husein Đozo sabrana djela, knjiga prva, El-Kalem, Sarajevo, 2006. str. 164-165

A sad se postavlja pitanje kako treba svaki pojedini musliman da u svome svakidašnjem životu, u svojoj praksi vrši ovu dužnost.

22

Prije svega treba napomenuti da je porodica osnovna ćelija svake zajednice, svakog naroda i svake države. Svaka akcija i svaka korisna misija, koja ima za cilj opće dobro, treba da počne tu, u porodici. Prema tome, svako nastojanje u vezi s brigom oko materijalnog zbrinjavanja porodice i oko njenog duhovnog odgoja spada u okvir vršenja dužnosti upućivanja. Roditelji kao odgovorni članovi porodice ne smiju nijednog trenutka smetnuti s uma da je sudbina njihove dijece u njihovim rukama. Vršeći roditeljsku dužnost kako treba, oni time izvršavaju na najbolji način i svoju dužnost upućivanja ka dobru. Nadalje, svaki musliman na svom radnom mjestu pravilno vrši tu misiju, ako savijesno i ispravno obavlja povjereni mu posao i drugome pomaže da i on onako kako treba obavi svoj posao.'' 29

Zatim on, dalje nastavlja i upozorava na opasnost odvraćanja od zla a preporučivanja dobra a da čovjek, daija, sam sebe pri tome zaboravi, tj., da on to ne pokaže na ličnom primjeru.

''Kod ustanove upućivanja na prvo mjesto po važnosti dolazi lični primjer. Treba početi od sebe. Sebe pouči, pa ako se budeš vladao i ponašao po tome, onda poučavaj i druge. Upućivati druge, a sam se ne pridržavati toga, od takve rabote ne može biti nikakve koristi.

''A zar drugima preporučujete i naređujete da rade dobra dijela, a pri tome sebe zaboravljate...'' (El-Bekare, 44.)

''...Izgovaraju ustima ono što im ne leži u srcima...'' (Alu-Imran, 167.)

Riječ i dijelo moraju ići paralelno, moraju se poklapati i međusobno potvrđivati. 'Dobar pastir sve što reče inom i sam svojim potvrđuje činom.' Dobar musliman mora sve svoje riječi, sve svoje tvrdnje i u dijelim pokazati. Riječ bez dijela, teorija bez prakse nema nikakve praktične vrijednosti. Mi smo uvijek tvrdili da smo dobri muslimani i da je islam najsavršenija vjera, pa ipak to nije spriječilo našu zaostalost.

Izgleda da je ona poslovica: 'Slušaj šta hodža kaže, a ne radi šta hodža radi' nastala baš radi toga štu su riječi i dijela išli u raskorak.'' 26

__________________________


4.3. Islam-Upućivanje na dobro i odvraćanje od zla (Društvena angažiranost i aktivnost)

23

U ovom poglavlju ćemo navesti još jedan Đozin tekst koji je vezan za dawu i dawetsku angažiranost, u kojem on daje svoj veliki doprinos na polju dawe podstičući tadašnje muslimane na dawu i davajući im korisne savjete u vezi dawe.

''Musliman mora stalno biti angažovan u borbi na polju pobjede dobra, istine i pravde, kao i na polju suzbijanja zla, zabluda i nasilja. On svoja vjerovanja, svoju pripadnost islamu, odanost i vjernost Bogu i Božijem Poslaniku dokazuje i potvrđuje samo i isključivo kroz svakodnevnu aktivnost, ponašanje i odnos prema drugima. Principi, učenja i sistemi bez primjene i realizacije u svakidašnjem životu ostaju puke fraze i apstrakcije bez ikakve koristi. Teorija bez prakse jeste obično mlaćenje prazne slame. Nauka bez praktične primjene je, kako stara mudrost kaže, kao voćka bez ploda. Zato je Muhammed, a.s., često, obraćujući se Bogu, molio da ga zaštiti od nauke koja ne daje korisnih rezultata. Kur'an na više mjesta osuđuje raskorak između riječi i dijela.

Zašto govorite ono što ne radite. Bog strašno mrzi da se jedno govori a drugo radi. (Es-Saff, 3.)

Društvena korist jednog čovjeka, njegova angažiranost, aktivnost, i umjerenost u pravcu za dobro čovjeka i društva, čini osnovni elemenat u sadržini islamskih propisa i principa. Samo vjerovanje u Boga nema nikakvog drugog cilja, nego da aktivizira čovjeka u borbi za dobro, da formira u njemu zdravu, konstruktivnu i društveno korisnu ličnost, da ga otvori i okrene prema drugima i da ga oslobodi pritiska strasti i ličnih, sebičnih interesa. Takav smisao imaju, kao što smo to u ranijim napisima isticali, namaz, post, zekjat, hadž i td. O tome jasno i nedvosmisleno govori i veliki broj ajeta i hadisa. Gdje god se u Kur'anu spominje iman (vjerovanje u Boga) tamo se istodobno spominju dobra djela.

Očito je, da dobra djela predstavljaju sastavni dio imana. Teško je, a nema za to ni potrebe, navoditi sve ajete i hadise koji o tome govore. Navest ćemo samo neke:

Tako mi vremena, svi su ljudi u propasti, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela. (El-Asr). Vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima. Oni upućuju na dobro i sprečavaju zlo. (Et-Tevba, 71)

'Ko drugome ne želi ono što sebi želi nije vjernik' (Hadis). 'Ne vjeruje u Boga onaj koji sit legne, a u njegovu komšiluku ima gladnih.' (Hadis).

Nije potrebno da se ponovo osvrćemo na usmjeravajuću i aktivizirajuću ulogu i duboki društveni smisao ostalih islamskih principa i ustanova, jer je o tome na drugim mjestima bilo govora.'' 27

___________________________


U daljnjem nastavku njegovog teksta, objavljenog u Glasniku XXXVI, 1973. g., vidimo kako je Đozo zabrinut za tadašnje stanje muslimana Bošnjaka i njihov pasivan odnost prema dawi i ne shvatanje ozbiljno principa dawe u islamu i njen značaj za pojedinca i okolinu. Pa stoga on podstiče muslimana na društvenu angažiranost na polju dawe. ''Vrlo je

24

karakteristično za odnos islama prema društvenoj aktivnosti i angažiranosti što ne traži od muslimana samo to da on bude aktivan i da čini dobra djela. Islam obavezuje svakog muslimana da u granicama svojih mogućnosti i odgovornosti aktivizira i podstiče i druge. U tom pogledu je vanredno značajna ustanova El-emru bi-l-ma'ruf ve-n-nehju'ani-l-munker-upućivanje na dobro i sprečavanje od zla. Nije dovljno, prema ovom prncipu, što će čovjek osobno činiti dobro i ustezati se od zla. On mora i druge nagoniti i podsticati na dobro, odnosno sprečavati od zla ili, u najmanju ruku, osuđivati i mrziti njihovu štetnu djelatnost. Nije dosta biti aktivan i uključen u borbu za sreću i blagostanje, za pobjedu dobra nad zlom. Treba i drugog podstaći i pomoći mu da se i on uključi. U tome se polazi od činjenice da pojedinačne djelatnosti, ako ne čine sastavni dio opće zajedničke aktivnosti, ne znače mnogo. Tek kada se slivaju u zajednička nastojanja i na taj način tvore jedinstvo akcije i jedinstvo misli, tada postaju u stanju da prebrode sve poteškoće i da se suoče sa svin preprekama. Time se stvara javno mijenje koje vrši snažan pritisak na društvene izgrednike i predstavalja veoma značajan usmjeravjući faktor.

Kur'an i Hadis posvećuju veliku brigu ovoj ustanovi i pridaju vanredan značaj njenoj funkciji. Ustanova El-emru bi-l-ma'ruf predstavlja naoričitu vrstu društvene kontrole, ali kontrole koja se ne obavlja samo putem posebnih komisija, organ i zakona. Osnovni elemenat u ovoj kontroli jeste svijest i savijest pojedinaca, koje se pretvaraju u zajedničku društvenu svijest i savjest, a potom formiraju javno mijenje, koje vrši svoj utjecaj.

Prema islamskom učenju svaki musliman je obavezan da vrši društvenu kontrolu, da opominje, ispravlja, savjetuje i upućuje drugog. U tom pogledu vrlo su karakteristični slijedeću ajeti i hadisi:

Vi ste najbolja zajednica koja je došla sa misijom da upućuje na dobro, a odvraća od zla, da vjeruje u Boga. (Alu-Imran, 110)

Neka se neki od vas posvete pozivu na dobro, usmjeravanju svemu što je korisno i spriječavanju zla. Takvi su spašeni. (Alu-Imran, 104)

Upućuj na dobro i spriječavaj od zla. (Lukman, 17)

Prema predaji Ebu Seida Hudrija, Muhammed a.s., je rekao: 'Ko od vas vidi neko zlo, nekaga spriječi; najprije rukom (silom), zatim jezikom (savjetom), a onda srcem (osudom mržnjom). Ovo zadnje bilo bi znak vrlo slabog imana' (Muslim)'' 28

_______________________________


Đozo rahmetli, također osuđuje pasivnost, pasivne muslimane, ravnodušne prema stanju i zbivanjima u njihovoj okolini, također osuđuje i pasivnu ulemu koja ne radi ništa osim što raspravlja i teoretiše a po pitanju dawe su pasivni. On o tome kaže: ''Ibn Tejmija predstavljao je ustvari snažan revolt protiv stanja statike, pasivnosti, mistifikacije, formalizma i fakihskog (pravničkog) praznog umovanja i cjepidlačenja koja su najčešće bila samo spontana i

25

poluprazna fabulacija duhovne stvarnosti koju je Muhammed a.s., proročanski predskazao i iznio njena glavna obilježja. Rekao je, kako bilježi Malik u Muvettau od Ibn Mes'uda: 'Ti živiš u vremenu koje je karakteristično po tome što ima mnogo onih koji čitaju Ku'ran, mnogo onih koji sprovode njegove propise, a malo onih koji brinu o tome kako se izgovaraju njegova slova, malo onih koji traže a mnogo onih koji daju, mnogo onih koji rade a malo onih koji pričaju. Ali će doći vrijeme kada će biti više onih koji čitaju Kur'an, nego onih koji ga razumiju, više onih koji vode računa o njegovim harfovima, nego onih koji žele da žive po njegovim propisima, više onih koji traže nego onih, koji dijele, više onih koji govore nego onih koji rade, itd.'

I zaista je došlo takvo vrijeme. Period dekadence nosio je u sebi sva gornja obilježja. U tom periodu Kur'an se učio više nego ikada. Razvio se čitav niz naučnih disciplina o tome kako se izgovaraju Kur'anska slova, kako se uči Kur'an, kakvih sve mekama, kiraeta i vadžhova ima. Učio se i gdje treba i gdje ne treba. Poštovali se njegovi harfovi, a gazili propisi. Vodile se duge i jalove diskusije. O harfu u Bismillah raspravljalo se danima i nedjeljama i na taj način pokazivala se nekakva prazna i besplodna učenost. Riječ je dominirala, a ne sadržina, priče i prazne formalističke diskusije, a ne stvaralačka aktivnost.

Danas u procesu buđenja i oživljavanja pravih islamskih vrijednosti postavlja se u vrlo oštroj formi pitanje punog okretanja životu i odlijepljivanju od turbeta i tekije. Nova preorijentacija, koja počiva na oživljavanju prave dinamične islamske misli, polazi od islamskog principa da se samo kroz korisnu životnu aktivnost, kroz djela koja koriste drugima, postiže sevab, nagrada na onome svijetu. Koliko u ovom zemaljskom životu doprinesemo u borbi protiv nepravde, neznanja, opće zaostalosti, nasilja, nejednakosti itd., toliko ćemo dobiti na drugom svijetu, ahiretu. Nema sreće na ahiretu bez sreće na dunjaluku i obratno. Sreća na ahiretu zarađuje se, prema islamskom učenju, putem brige o drugom. Koliko za drugog, za društvo žrtvujemo i učinimo, toliko ćemo dobra naći i na ahiretu. Koliko zla suzbijemo na dunjaluku, toliko ćemo dobra naći na ahiretu.'' 29

_______________________________


4.4. Prepreke na putu islamske da've'

Husein ef. Đozo rahmetli, ne samo da podstiče na dawu i bavljenje dawom i izlazak i pasivnog stanja, nego on također i piše o problemima i preprekama na putu dawe i širenja vjere. Tako on kaže '' Rad na polju islamske dawe se danas razlikuje od onog u ranijim vremenima, jer danas na njenu putu stoje mnoge zapreke i teškoće kojih ranije nije bilo.

26

U ovom svom obraćanju ja bih se osvrnuo na neke od tih zapreka i barem u osnovnim crtama skrenuo pozornost na njih.

1) Razjedinjenost

Većina muslimanskih istraživača drži da je uzrok postojeće nesloge među muslimanima kolonijalizam i da je upravo on uložio ogroman napor i animirao svoje zančajnje potencijale da među muslimane unese razdor, sukob i neslogu, rukovodeći se čuvenim geslom: 'Zavadi pa vladaj!' Na temelju toga on je, primjerice, arapski narod podijelio na četrnaest samostalnih zemalja, kao što mu je pošlo za rukom da prouzroči sukob i unutar ostalih islamskih područja, tako da je oslabilo islamsko bratstvo, a uzajamna mržnja, odbojnost i netrpeljivost su zauzeli mjesto uzajamne ljubavi, solidarnosti i saradnje.

Ja ne poričem da je kolonijalizam ograo značajnu ulogu u proširavanju sfera razjedinjenosti, sukoba i nesloge među muslimanima, ali ono što želim istaknuti, i sasvim otvoreno reći, nadajući se da će o tome razmisliti svaki onaj ko bude tragao za uzrocima zaostalosti muslimana i njohovom dekadencom, jest to da se kolonijalizam ne može smatrati uzrokom slabosti muslimana, već naprotiv, samo posljedicom te slabosti, čije su najočitije manifestacije nesloga i razjedinjenost. Pokušaj muslimana da svoju tragediju, svoju zaostalost, gubitak slave, gospodstva i časti opravdaju kolonijalizmom, samo je vid obmane i stavljanje stvari izvan njihova konteksta. Istinska uzroke slabosti treba tražiti u nama samim, jer naša stvarnost jeste samo odraz naših misli, naših stavova i emocija koje nosimo u sebi, a koje realiziramo svojim postupcima.

Allah neće izmijeniti stanje situaciju jednog naroda dok taj narod ne izmijeni ono što je u njemu! (Er-Rad, 11)

Među muslimanima još uvijek vlada nesloga i ona, nesumnjivo, otupljuje njihovu oštricu, onemogućuje ih da postignu jedinstvo misli i akcije i ometa poduzimanje dawe.'' 30

_______________________________


2) Inertnost uleme

Najočitiji fenomen priroda dekadence, zaostalosti i slabosti islamske dawe, jest svakako inertnost uleme, osobito islamskih pravnika (fuqaha) koju su islam reducirali samo na propise o bogoslužju ('ibadet) te se zadovoljili pojašnjavanjem stavova velikih i istaknutih autora, njihovim razmimoilaženjima i nejasnoćama u njihovom razumijevanju. Međutim kada bi iskrsnuo kakav novi problem, o kojem niko od velikih autoriteta nije izrekao svoje

27

mišljenje, oni se nisu usuđivali izreći vlastiti stav, već su se trudili prenebregnuti njegovu suštinu i podvesti ga pod poznato stajalište koje je moguće pronaći u nekoj od mjerodavnih knjiga.

Ta inertnost je započela vrlo davno tako da je, protokom vremena, intelektualnost pravnika okoštala a puko oponašanje je preplavilo sve pore života, ulema je zatvorila vrata idžtihada, muslimani su slijepo slijedili mezhebsko učenje i fanatično ga se držali, tako da je 'svaka frakcija bila zadovoljna s onim što je imala kod sebe'. Potonji učenjaci su-učenjaci inertnostis i slijepog povođenja-mezhebima nisu davali nikakvu kvalitetu. Oni su ih samo prepisivali i komentirali, tako da se sva zadaća, čitava misija kasnijih učenjaka, svela samo na ispisivanje komentara, glosa i sporadičnih zapažanja, što je još više onemogućavalo uvid u osnove mezheba, baš kao što su sami mezhebi, na izvijestan način, otežavali promišljanje Kur'ana i sunneta. Ova inertnost u pogledu šerijatskih propisa je, kako kaže profesor šejh Muhammed Abduhu, i dovela ljude do toga da ih počnu zanemarivati, a potom da počnu prihvatati neke druge propise i da počnu tražiti zaštitu svojih prava tamo dokle više nije sezao Šerijat. Čak i posve pobožni ljudi dovedeni su u situaciju da se za svoja prava obraćaju izvanšerijatskim institucijama.

Takva bolna situacija bila je neizbježan rezultat inertnosti i nekreativnosti uleme, njihova slijepog povođenja za svojim pređama i zaustavljanja kod onoga što su kazale prve generacije islamske uleme. Islamska ideja je, objektivno, samo jedanput doslovno i u cijelosti primjenjena u životu. Prvi mudžtehidi su primjenjivali dedukciju na osnovu analogije da bi iznašli islamska rješenja za probleme koje je život nametao, dakle za one probleme s kojima se muslimanska zajednica suočavala prije hiljdau i dvije stotine godina. Prema tome, rješenja koja su tad iznalažena ovisila su od konkretnih okolnosti, od racionalnih i intelektualnih sposobnosti mudžtehida i od problema koji su se uvijek iznova javljali, u istoj ili drukčijoj formi.

Ako je već bilo tako, a jeste, onda rješenja do kojih se došlo na ovakav način, ne mogu trajati vječno. Rješenja se mijenjaju s promijenom okolnosti i vremena, jer se život konstantno razvija a događaji i zbivanja u životu se premanentno javljaju kao novi. Svaki aspekt života ima svoje sopstvene probleme koji zatijevaju pravovremeno rješenje, bez odgađanja, što zapravo i jest zadatak onih koji vrše islamsku dawu.'' 31

___________________________


Zatim Đozo dalje nastavlja i govori o značaju islamske dawe i faktorima uspjeha islamske dawe, on kaže ''Na veliku žalost, kasnije generacije uleme nisu shvatile značaj poduzimanja islamske dawe. Oni su htijeli zaustaviti razvoj, no to im, naravno, nije pošlo za rukom. Oni su samo zaustavili sami sebe i time se ispriječili pred razvojem života kod muslimana, zbog čega ih je i zadesila propast i sveopća zaostalost.

Uspješnost obavljanja islamske dawe podrazumijeva izlazak iz inertnosti i oslobađanja od fidestičke, destruktivne logike, neinventivnosti i neautentičnosti. Ulema, stoga mora nastaviti ići putem koji je utro mudrac istoka, uvaženi Džemaludin ef. Afgani i profesor imam

28

Muhammed Abduhu te njihovi učenici Rešid Rida, Abdurrahman el-Kevakibi šejh Mustafa el-Meragi, šejh Šeltut i drugi.'' 32

3) Laicizam obrazovanog sloja

Opće je poznato da je evropska misao, kako na početku svojega nastanka, tako i u većini etapa svoga razvoja, odlikuje laicizmom. Razlog toga nalazi se u činjenici da je ta misao rođena u procesu nastojanja nauke da se oslobodi terora Crkve i njenih inkvizitorskih sudova u srednjem vijeku. Crkva je, naime, ugnjetavala nauku i gušila slobodnu misao, služeći se pri tom inkvizicijskim metodama. Tako su spaljena tijela miliona žena i slobodnih mislilaca da posluže kao primjer ostalima, a u ime vjere korišćeni su svi oblici surovosti, i to protiv svih kategorija ljudi. Nauka i naučnici su proganjani nemilosrdno i žestoko. No, kad je na kraju ipak pobijedila nauka, ona je Crkvu lišila svih životnih ingerencija i njeno djelovanje svela samo na usko bogoslužje i moral.

Preko zapadnog kolonijalizma ta misao se proširila i diljem islamskog svijeta i tu se nametnula kao dominantna. Na njoj se obrazuju nove generacije i one stasavaju i razvijaju se u njenu okrilju, izlaze iz njenih obrazovnih zavoda i nosioci su savremen renesanse u islamskome svijetu. Broj protagonista ove misli među obrazovanim slojevima povećava se srazmjerno širenju zapadnjačke kulture koja je sva zasnovana na laicističkoj ideji. Oni su već dominirajuči elemenat u svim sferama koji je snažno stupio na scenu s okončanjem vojnog kolonijalizma.'' 33

______________________________



4) Savremeno križarstvo

''Islam se, već od samog zapadnog kolonijalnog pohoda na islamska područja Azije i Afrike polovicom 19. stoljeća pa sve do danas, suočava s križarastvom tog kolonijalizma, i to rame uz rame s njegovom ekonomskom i političkom vlašću. To križarstvo, međutim, nije istovijetno onom tolerantnom kršćanstvu, već se radi o osvetničkom duhu prema islamu,

29

onom duhu koji je još ranije poticao krvave ratove tokom 11., 12. i 13. stoljeća, u pokušaju zauzimanja Jerusalema, a koji je nakon njegova konačnog sloma koji je doprinosio njegovoj odbojnosti prema islamu i isto tako njegovom odnosu prema muslimanima. Ostaci te svijesti još uvijek se nalaze u psihi zapadnjaka. Nema nikakve sumnje da savremeno križarstvo svog udijela ima u svim problemima koji opterećuju islamski svijet. Najeklatentniji primjer za to jest palestinski problem, jer se u njemu križarski kolonijalizam javlja u obliku cionističkog kolonijalizma. Cionizam i križarstvo su se usaglasili da Izrael uzmu kao svoju bazu u borbi protiv islama i muslimana.

Također imamo problem muslimana Etiopije, Zanzibara i drugih afričkih zemalja u kojima islamska većina živi pod terorom i ugnjetavanjem od strane križarske manjine.

Eto tako cijenjena braćo, različiti faktori-inertnost, laicizam, materijalizam, križarstvo i cionizam-spleli su se međusobno u neprijateljstvu prema islamu i muslimanima. Uprkos tome što svaki od njih ima svoje sopstvene interese i metode, cilj im je svima jedan: uništiti islam.

Nakon svega postavlja se pitanje: ako je stanje već takvo kakvo je predstavljeno, na koji način moguće vršiti islamsku dawu i ima li ikakva načina da to bude uspješno te da se ostvare značajniji rezultati?

Ja tvrdim da jedan od najefikasnijih načina za poduzimanja i širenje islamske dawe jest taj da se muslimani iznova vrate islamu, onom islamu koji je porazio Rimljane i Perzijance, Tatare i križare, i koji je spasio Palestinu. Takav islam jeste najpouzdanija garancija da će se postići pobjeda u svakoj bici i u svakome vremenu. Ponovni povratak islamu ujedno je i prvi korak na putu vršenja islamske dawe.'' 34

______________________________________


5. ZAKLJUČAK

Teško je pisati, govoriti i uopće bilo šta reći o takvom velikanu, alimu i daiji, kao što je bio čovjek o kome sam dobio zadatak da pišem i da prikažem njegov veliki angažman, trud i doprinos na polju islamke dawe, a to je Huesin ef. Đozo rahmetli, vrlo je teško i iziskuje mnogo napora jer kako staviti sav taj trud i doprinos na polju daweta, u jedan rad od tridesetak stranica.

30

Iz navedenih tekstova u ovom radu, se vidi da je Đozin doprinos na polju dawe bio ogroman. On je aktivno pisao i pokušavao da osvijesti tadašnje muslimane Bošnjake i njihovu tadašnju ulemu, u pogledu dawe, o vrijednosti i bitnosti dawe, i opasnosti zapostavljanja iste i pasivnog odnosa prema zlu u okolini i okruženju.

Husein-efendija Đozo pripadao je reformističkom toku muslimanskog mišljenja u kojem se osvješćivanje povijesti islama razumijevalo kao proces duhovnog oslobađanja i prijelaza od potčinjenosti do neovisnosti. Kao i njegovi prethodnici i učitelji: Afgani, Abduhu, Čaušević, Šeltut..., on je u prošlosti vidio teret i prepreku za muslimane, ali kao teret i prepreku koje se nadvladava kritičkim upoznavanjem a ne nekritičkim odbacivanjem. Za njega je ona bila pitanje životne odluke muslimana, mjesto gdje su muslimani mogli naći svoj put i odakle su na pravi način mogli primiti svoj udio odgovornosti za vlastitu budućnost.

Ideja koja je može razabrati kao manje više prisutna u cjelokupnom Đozinom misaonom nastojanju. To je misao islamske obnove ili oživljavanja islamskog učenja u muslimanskom izvornom razumijevanju i integralnoj primjeni kur'anskih principa, koncepcija i poruka. U njegovim tekstovima pokazuje se stalno isti cilj: pokretanje današnjih muslimana da budu svjesniji i utoliko istinitiji muslimani, da u učenju islama nalaze poticaje, izvorište i osnovu za svestrano razvijanje vlastitih kreativnih snaga i život duha kao što su to bili muslimani klasičnog razdoblja. On je bio nepokolebljivo uvjeren u to da islam pruža neprolazne poticaje i mogućnosti za nova misaona i djelatna potvrđivanja muslimana u svim višim oblicima ljudskog opstanka, štaviše, da je islamski inspirirana praksa vrhunac cjelovitog, slobodnog i odgovornog očitovanja čovjeka kao Božijeg namjesnika na Zemlji.

Islamska egzistencija je za Đozu bila jedinstvo etičke i povijesne egzistencije: etičke u smislu čovjekova moralnog angažmana i intimne borbe sa slabostima u sebi i povijesne u smislu društvene angažiranosti i borbe sa izazovima i problemima u svijetu. Ključne riječi u njegovom vokabularu bile su vjera, misao i djelo, ali sa naglašenim dinamiziranjem kao vjerovanje, mišljenje i djelovanje. Za njega se može reći da je kao mislilac i pisac bio "onaj koji istodobno niječe i uznosi"; nijekao je lijenu misao i neinventivnu, formaliziranu i mehaniciziranu praksu muslimana i uznosio islamske pozive i poticaje za autentično mišljenje, djelovanje i postupanje.

No za njega svakako treba reći da je bio inicijator i nosilac budnosti islamske svijesti i kretanja islamskog mišljenja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća u našem narodu. Tražeći islamsku budnost, otrježnjenje i zbiljsku pokrenutost i tamo gdje je sve izgle-dalo islamski pouzdano i neproblematično, koncipirajući opće stanje islama i muslimana kao situaciju krize i promjene, nalazeći stare i nove razloge za životno realiziranje islamskih naloga i poticaja, on je proširivao viziju islama i dinamizirao vjersku praksu u Bošnjaka.

Na kraju, nadam se da sam sa ovim svojim skromnim radom uspio, da bacim barem malo svijetla na dawetski angažman Husein ef. Đoze, na njegov rad i trud u njegovim konstantnim pokušajima i nastojanjima da osvijesti i podstakne ljude na dawu i dawetsku svijest i angažiranost i borbu protiv pasivnosti i inertnosti. Molim Boga dž.š., da rahmetli

31

Đozu obilato nagradi i da mu u sevab upiše sav taj njegov trud koji je uložio na polju dawe a i islama i islamske misli općenito, da mu podari velike stepene u Džennetu sa poslanicima, šehidima, uelemi i dobrim Božijim robovima, amin! Također, molim Boga da meni upiše ovaj rad u dobra djela uz dovu; hvala Allahu Gospodaru svih svijetova.

6. LITERATURA

Mustafa Prljača, Husein Đozo - Sabrana djela – Knjiga prva, IC El-Kalem, Sarajevo, 2006.

Zbornik radova, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, br. XI. Sarajevo, 2006. Zbornik radova sa naučnog simpozija, Život i dijelo Husein ef. Đoze, FIN, Sarajevo,

1998.

32

Dr. Fikret Karčić, Šta je to islamska tradicija Bošnjaka , Preporod, 7/12/2006. Prof. dr. Enes Karić, Helmut Wiesmann, Dr. Hansjörg Schmid,

Islam u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj, Herausgeber: Friedrich-Ebert Stiftung, Sarajevo, juli 2008.

Husein Đozo, Islam u vremenu, Izdanje Ilimijje za SR BiH., Sarajevo 1976.

Internet

http://www.fis.edu.rs

http://www.fin.ba/

http://www. rijaset.ba

33

http://www.fin.ba/

http://www.fis.edu.rs/

Documents

Diplomski - Husein Đozo