Nastavni sistemiRazredno –časovni sistem (predmetno-satni)Komenski je predvidio: školsku godinu s 4 razdoblja, razred kao grupu učenika iste hronološke i obrazovne dobi, raspored sati (dnevno 4 sata), zajednički rad s učenicima, predmetnu nastavu, podjelu nastavnog gradiva na teme i nastavne jedinice i nastavni sat s 3 faze: izlaganje učitelja, shvatanje učenika i ponavljanje naučenog.Skupna nastavaKao rješenje pokušaja za koncentraciju nastave Šimleša navodi: stvarna koncentracija, personalna, idejna, psihološka, etička, subjektivna, objektivna, hegemonijska ili tiranska, sukcesivna, enciklopedijska, metodička koncentracija i konfuzna korelacija.Bertholt Otto smatra se jednim od prvih zagovornika i utemeljitelja skupne nastave. Skupna nastava je jedan od načina zasnivanja strukture nastavnih programa, koji se sastoji u tome što se za predmet izučavanja uzimaju pojave iz prirode i društva i njihovoj cjelovitosti i jedinstvu, onako kako se javljaju u stvarnosti.Egzemplarna nastavaOsnovni smisao ove nastave je da iz preopširnih programa određenih predmeta izdvoji karakteristične – važnije nastavne teme ili cjeline i da ih kao takve obrađuje na uzoran tj. egzemplaran način.Strategija rada u egzeplarnoj nastavi: -nastavnik na osnovu pažljivog proučavanja nastavnog programa izdvaja sadržaje koji su međusobno veoma slični i u određenoj vezi, a nakon toga se vrši selekcija nastavnih sadržaja-dijelovi nastavnog sadržaja koji su određeni kao egzemplarni obrađuju se na egzemplaran način -učenici prelaze na samostalno obrađivanje analognih sadržaja izvan okvira egzemplarne teme-nakon samostalne obrade slijedi završno produktivno ponavljanje svih obrađivanih sadržaja i egzemplarnih i analognih, na kraju dolazi još i provjeravanje.Problemska nastavaPod problemskom nastavom podrazumijevamo vid nastave gdje učenici pod rukovodstvom nastavnika samostalno rješavaju nastavne probleme, odnosno sami traže i nalaze odgovor na nepoznato pitanje oslanjajući se na ranije iskustvo. Ova vrsta nastave prati čovjekovu potrebu za saznavanjem, njegovu znatiželju, radoznalost. Metod organiziranja problemske nastave traži da se poštuju 3 odnosa: odnos prema ljudskoj prirodi, odnos prema prirodi znanstvene spoznaje i odnos prema karakteru samog obrazovnog dobra.Metoda problemske nastave sastoji se iz: problemskog čitanja (čitanjem učenik vrši selekciju činjenica, razumijeva tekst), problemskog izlaganja (aktivna obrada nastavnog gradiva uz zajednički rad učenika i nastavnika), heurističkog razgovora (postavljanje pitanja koja pokreću učenike na nova otkrivanja), istraživačkih metoda (primjenjujje se prilikom sticanja novih znanja) i metoda problemsko – stvaralačkih zadataka (vrste zadataka u koje su uključeni elementi problemske nastave).U problemskoj nastavi najčešće su zastupljene sljedeće faze: postavljanje – definiranje problema (nastavnik na više načina stvara problemsku situaciju pri tome pokreće učenikovo stvaralačko mišljenje, razvija inicijativu, intelektualni nemir), nalaženje principa rješenja (navođenje hipoteza je faza u kojoj učenici daju različite prijedloge i pronalaze principe rješenja), dekompozicija problema (odnosi se na raščlanjivanje globalnog problema u uže probleme), proces rješavanja problema (podrazumijeva provjeravanje svih postavljenih hipoteza i utvrđivanje zaključaka), opći zaključak (shvaća se bit problema), promjena zaključaka na novim situacijama (odnosi se na provjeru stečenih znanja) i vrednovanje (rezultati rada i organizacija procesa učenja).Dalton – plan1920. godine Helen Parkhurst u gradu Daltonu. Po ovom sistemu svaki učenik bi radio prema vlastitim mogućnostima i tempu. Ne bi postojali razredni učitelji već bi rad po sobama nadzirali predmetni nastavnici.Winnetka – planNazvan prema gradiću Winnetka u SAD-a u kome Washburne osniva originalan koncept koji polazi od toga da rad u školi treba prilagoditi razvitku učenika, odredio je minimalan program za svaki

razred, ali je pružio mogućnost svakom učeniku da napreduje vlastitim tempom. Učenici napreduju prema vlastitim sposobnostima.Jena – planZačetnik ovog sistema je Peter Petersen u njemačkom gradu Jeni. On je smatrao da odjeljenje nije prirodna zajednica gdje se dijete može razvijati. Uzor za uređenje školske zajednice je porodica. Odlike ove škole su: -zajedništvo se postiže formiranjem grupa djece različite dobi s jednim roditeljem, koji pomaže i prati ali ne nameće pravila ponašanja-prostorije uređene po uzoru na porodični dom-sticanje znanja nije pedagoški cilj-radni dan počinje malom svečanošću Model „Summerhil“1921. godine Neill osniva privatnu školu internatskog tipa s idejom „stvoriti školu koja odgovara djetetu, a ne dijete koje odgovara školi“. U summerhilskoj školi pohađannje škole nije bilo obavezno, djeci se nastojalo pružiti što više slobode da bi bila ono što jesu.Škola bez razredaPreteča ove škole su Daalton – plan i Winnetka – plan. Učionice i kabineti su podešeni tako da učenici samostalno rade, istražuju i analizirajju, a pomoć traže samo kad je to nužno.Bell –Lancasterov sistemU istom periodu ali na različitim mjestima Bell u Indiji i Lancaster u Engleskoj ponudili su poseban didaktički sistem. Bell je u Indiji započeo sa tzv. monitorskim sistemom tj. sa didaktičkim sistemom sa međusobnim poučavanjem učenika u sklopu školske nastave. Istodobno je Lancaster eksperimentirao u Londonu sa istim sistemom.Projekat – metodaZačetnik ovog sistema je John Dewey. On smatra da dijete ima 4 osnovna interesa: interes za komuniciranje sa ljudima, interes za istraživanje, interes za rad i interes za umjetničko istraživanje. Dalje W.H.Kilpatrick razlikuje 4 vrste projekata: projekti oblikovanja, estetskog doživljavanja, rješavanja problema i uvježbavanja sistema.Montessori sistemZačetnik ovog sistema je Marija Montessori. Ovaj sistem polazi od ideje slobodnog odgoja. Za takav odgoj je trebalo obezbijediti adekvatnu sredinu i materijale za samostalne aktivnosti djece.Waldorfska školaOsnivač je Rudolf Štajner. Principi ove škole su: duševni razvoj učenika, naglasak na nastavu umjetnosti i ručni rad, koedukacija spolova i djece iz različitih socijalnih sredina i slojeva, prelaženje u viši razred bez ocjena i ponavljanja i saradnja nastavnika i roditelja na zajedničkim odgojnim zadacima.Manheimski sistemUtemeljitelj Josef Anton Zikinger svu školsku djecu podijelio je na: mentalno zaostalu, ispodprosječnu sa teškoćama u učenju, prosječnu sa normalnim sposobnostima i nadprosječnu ili nadarenu. Prema tim kategorijama formirana su homogena odjeljenja, s tim da se u svakom odjeljenju radilo po posebnom nastavnom planu i programu: minimalnom, skraćenom, normalnom i maksimalnom.

Pavel Petrovič Blanski izložio je koncept škole koji odbacuje razredno-predmetno-satni sistem, a zagovara koncept „kompleksna nastava“. Ova nastava umjesto nastavnih predmeta ima 3 kompleksa: prirodu, rad i društvene odnose na osnovi kolektivnog rada. Razredna odjeljenja su zamijenjena „laboratorijsko – brigadnim sistemom“.Savremeni sistemi nastavnog rada koji imaju širu primjenu u svijetu su: nastavu pomoću sastava (karakteriše je pismena komunikacija) i fleksibilni raspored nastavnih sati (omogućava veliku samostalnu aktivnost, služi razvijanju pismenog i usmenog izražavanja, učešća u raspravama itd.Mikronastava – svojom orijentacijom na grupni oblik smanjuje vremensku dimenziju i može se koristiti u okviru razredno-satnog sistema. Odgojno-obrazovni rad adaptira se prema potrebama i mogućnostima učenika u odjeljenju.

Planiranje i pripremanje nastavnika za radPri planiranju nastavnog gradiva potrebno je: izračunati ukupan broj časova u godini, izračunati koliko tema čini nastavnu cjelinu, voditi računa o unutarnjoj, logičkoj povezanosti gradiva, voditi računa o vezi nastavnih sadržaja svih oblasti i voditi računa o opterećenosti po mjesecima. Ukupan godišnji broj časova izračunava se na taj način što se najprije utvrdi broj radnih nedjelja u toku školske godine i taj broj pomnoži brojem nedjeljnih časova kojim su pojedine nastavne oblasti zastupljene u nastavnom planu.Razlikujemo 3 vrste planiranja: to je godišnje, globalno ili makropripremanje (pripremanje za novu školsku godinu), tematsko (pripremanje za pojedine nastavne cjeline ili teme) i operativno (pripremanje za pojedine nastavne jedinice).Godišnje ili globalno pripremanje ima sljedeće etape: temeljito proučavanje nastavnog programa koji će nastavnik predavati, upoznavanje i proučavanje udžbenika, upoznavanje školske literature, upoznavanje, popuna, izrada nastavnih sredstava i pomagala i izbor i planiranje školskih radio i TV emisija.Tok nastavnog sata: uvodni dio sata (od 5 do 7 min, psihološka i motivaciona priprema učenika), glavni dio sata (30 do 35 min, ostvarivanje zadataka nastave) i završni dio sata (5 do 7 min, provjera ostvarenih zadataka).Organizacija nastavnog radaProblem nastave razmatra se sa dva osnovna stanovišta: sa stanovišta vanjske i unutrašnje organizacije.Vanjska organizacija obuhvata smišljeno koordiniranje određenih vanjskih faktora, odnosno onih faktora koji stoje izvan učenika i nastavnika,a osiguravaju uslove za normalno odvijanje nastavnog procesa. Među te faktore spadaju: formiranje razreda, odjeljenja, školske prostorije, školske površine, nastavne ekskurzije i raspored sati.Unutrašnja organizacija zavisi od stepena didaktičke spreme nastavnika. Ona obuhvata evidentiranje i usklađivanje specifičnih funkcija, njihovo oblikovanje, prilagođavanje i koordiniranje.Časove dijelimo na 4 osnovna tipa: čas upoznavanja sa novim gradivom, čas ponavljanja, vježbanja i utvrđivanja, čas provjeravanja i ocjenjivanja i mješoviti ili kombinovani čas.Organizacija ekskurzije obuhvata 3 etape: pripremu za izvođenje ekskurzije, izvođenje ekskurzije i zaključni rad.Vođenje nastavnog sata obuhvata slijedeće: kako početi nastavni sat, kako prći s jedne aktivnosti na drugu i kako uspješno završiti sat.Glatki prelaz – pod njim se podrazumijeva pravilan početak nastavnog sata. On je usporedan s pojmom skokovitih prelaza. Kad učenici nisu dobro shvatili ili iz nekog razloga nisu čuli ono što nastavnik zahtjeva podrazumijevamo pojmom skokovitih prelaza. Nastavni sat treba početi glatko i prelazi između aktivnosti trebaju biti glatki, prihvatljivi.Rad u grupama – karakteriše ga podjela razreda u manje grupe koje su neko izvjesno vrijeme nosioci rada. Koliko članova će brojati grupa zavisi od nekoliko faktora: o starosti učenika (što su učenici mlađi grupe mogu biti veće), o području rada (ako se radi o fizičkom odgoju, muzičkom itd. grupe mogu biti veće), o sredstvima koja su potrebna za rad (ako ne raspolažemo s dovoljnim brojem sredstava grupe mogu biti veće) i o prostoru, o veličini učionice, o broju učenika u razredu.Postoji podjela i po autoritativnosti ili tzv. dirigovano grupisanje – u grupi se moraju naći učenici podjednakih sposobnosti, te slabiji učenici s naprednijim što donosi vrlo povoljne rezultate.Verifikacija nastavnog radaCjelokupan odgojno – obrazovni rad nastavnika obuhvata faze: preparativnu (planiranje i pripremanje), operativnu (izvođenje i realizacija), verifikativnu (vrednovanje rezuultata rada) i aplikativnu (praktična primjena).Vrednovanje ili evaluacija nastave sadrži tri komponente: evidentiranja, provjeravanje i ocjenjivanje.Ocjenjivanje može da bude: pismeno, usmeno, praktično i samoprovjeravanje i samoocjenjivanje.U nastavi se provode subjektivne i objektivne metode ocjenjivanja. Subjektivno ocjenjivanje provodi se na 3 načina: nastavnik kao ocjenjivač, samoocjenjivanje i međusobno ocjenjivanje. Objektivno se provodi uz pomoć različitih objektivnih postupaka. Prilikom ocjenjivanja nastavnici moraju voditi

računa o tzv halo-efektu koji se manifestira na dva načina: homo-efekat (prethodna ocjena djeluje na slijedeću) i hetero-efekat (više drugih ocjena djeluje na jednu ocjenu).Nastavne metodeOd Komenskog pa do Herbarta i njegovih sljedbenika vladalo je mišljenje da postoji jedinstvena nastavna metoda. Tako su se najveći pedagozi novog doba bavili traženjem univerzalne nastavne metode. Ovakvo shvatanje je označeno kao monometodizam.Pošto se traženje univerzalne metode pokazalo neispravnim, otišlo se u drugu krajnost i počelo iznalaziti mnoštvo raznovrsnih metoda koje su se ponekad međusobno razlikovale samo po imenu, ne ukazujući bliže i određenije kako se obrađuje nastavno gradivo. Ovo shvatanje nazvano je polimetodizam.Sve ovo je vodilo anmetodizmu (poricanju svake metode), jer ako svaki nastavnik ima svoju metodu, onda koliko ima nstavnika toliko ima i metoda.Nastavna metoda je odabrani put ili postupak pomoću koga učenici, pod neposrednim i posrednim rukovodstvom nastavnika stiču i utvrđuju, na što lakši i ekonomičniji način, znanja, umijenja, vještine i navike i istovremeno razvijaju svoje sposobnosti, izgrađuju svoju ličnost i osposobljavaju se za samostalan život i rad u određenom društvu.Logičke metode u nastavi odnose se na specifične načine misaonog rada u nastavi radi ostvarivanja najtežeg i najsloženijeg dijela njenog funkcionalnog zadatka. Primjena logičkih metoda odnosi se na razvijanje učeničkih intelektualnih, mentalnih i misaonih sposobnosti. Nastavne metode nisu isto što i logičke metode. Naprotiv, one se sastoje od niza principa, pravila, načina ili postupaka koji samo pomažu nastavniku da lakše priđe svom poslu.Sve metode mogu se podijeliti u 2 grupe: metode za obradu novog gradiva i metode za utvrđivanje gradiva. Postoje 3 vrste metoda za obradu novog gradiva: metoda žive riječi, čitanja i pokazivanja. Za utvrđivanje gradiva postoje 2 vrste nastavnih metoda: vježbanje radi zapamćivanja ili ponavljanja gradiva i vježbanje radi primjenjivanja novog gradiva. Gejdž i Berliner metode klasificiraju: informacioni procesi, socijalne interpretacije i ličnosti učenika i ponašanje. Poljski didaktičari metode dijele na 3 skupine: metode zasnovane na riječima (monološke, dijaloške i rad s knjigom), na posmatranju i na praktičnim aktivnostima učenika. N. Filipović govori o metodama: usmenog izlaganja, nastavnog razgovora, rada s tekstom, pisanim radovima, ilustracije i demonstracije i laboratorijskih i praktičnih radova.Prof Jelavić sve metode dijeli na: verbalne, vizuelne i prakseološke.Verbalne metode: u osnovi im je govor. Usmeno izlaganje karakteriše iskazivanje, odnosno prenos nekog sadržaja sredstvima usmenog govora.Rad na tekstu – tekst iz udžbenika, priručnika, rječnika itd. izvori su koji se moraju koristiti. Sadržaji su sistematski izloženi.Pisanje se javlja kao izvor znanja kada učitelj, pišući na ploči iznosi neki sadržaj, termine, definicije itd. Pisanjem učitel podupire usmeno izlaganje, razgovor, rad na tekstu. S druge strane, pisanje učenika je čin „pretvorbe“ onoga što čuje i vidi u pisani oblik.Razgovor je je vid organizovanog učenja u kojem učenik ulazi sa stanovitim znanjem da bi to znanje razvio, proširio. Različiti su pojavni oblici razgovora. Najčešći je razvojni (heuristički) razgovor. Njega karakteriše postupno napredovanje.Diskusija predstvalja govorno razmatranje neke teme oko koje ne postoji visoko suglasje.Vizuelne metode: naglašavaju vizuelnu komunikaciju kao temeljnu. U ove metode ubrajamo metodu demonstracije i metodu crtanja.Demonstracija implicira učenje zasnovano na promatranju predmeta, pojava, procesa, radnji. Promatranje može biti direktno i indirektno. Demonstriranjem aktivnosti nastavnik poučava učenike kako će praktično raditi, kako će se pravilno izražavati, kako promatrati i kako misaono raditi. Metoda laboratorijskih radova ima 3 faze: priprema – davanje uputa učenicima, izvođenje – izvođenje radova uz nadzor nastavnika i detaljna analiza radova – vrednovanje.Za crtanjem posežemo onda kada realne pojave nije moguće bolje prikazati nekim drugim načinom. Ilustrativna metoda je način rada nastavnika i učenika pri čemu se pojedini dijelovi nastavnih sadržaja

izražavaju crtežom. Različiti su vidovi crtanja i crteža: grafikoni i dijagrami, shematski crtež, genetički crtež, vizualizacija apstrakcija.Prakseološka metoda: odnosi se na primjenu teorijskog znanja. Praktični radovi učenika su radovi u radionicama, izrada skica, nacrta, rezanje, šivanje itd. Praktični rad u strukturi se sastoji od određenog broja praktičnih operacija. Za izradu praktičnog rada potrebno je poznavati svojstva materije na koju se djeluje, odabrati potrebna oruđa i upoznati njihovu funkciju i upoznati strukturu praktične radnje s obzirom na broj i red praktičnih operacija.Od čega zavise metode?1. metoda tvori sadržaj2. metoda zavisi od cilja3. metoda zavisi od uslova u kojim radimo4. metoda zavisi od uzrasta učenika5. metoda zavisi od prirode gradivaNastavna sredstvavizuelna: sve što vidimotekstualna: enciklopedije, knjige, priručniciauditivna: kasete, pločevizuelno-auditivna: projektoriTipovi časa-čas upoznavanja sa novim gradivom/obrada-čas ponavljanja, vježbanja i utvrđivanja-čas provjeravanja i ocjenjivanja/kontrolni čas-kombinirani časOblici rada u nastavi su umijeća i način organiziranja i struktuiranja, ophođenja i interakcije između nastavnika i učenika, te učenika međusobno. Oblici rada mogu biti: frontalni, grupni, rad u paru i individualni.Frontalni oblik rada – naglašena uloga nastavnika, učenici su receptivni i reaktivni, cijeli razred radi istim tempom, uloga nastavnika je da nadzire i vrednuje, slaba komunikacija između nastavnika i učenika, učenici pasivno sjede i gledaju nastavnika i dominira riječ nastavnika (verbalizam).Grupni rad – optimalna veličina grupe, od 3 do 6 članova. Svaku grupu karakteriziraju međusobna akcija i jedinstvo cilja. Vrste grupa: grupe sa specijalnim sposobnostima, za unapređivanje slabijih učenika, pomagačke, osnovne grupe, grupe za unapređivanje, specijalne, homogene i heterogene.Rad u paru – dvojica uče jedan od drugog, jedan drugog kontrolira, ispravlja, pomaže, pruža podršku, dopunjuje. U zavisnosti od radnih zadataka učenici se raspoređuju u tandeme. Rad u parovima omogućava: prihvatanje pozitivnih uzora, upoznavanje metoda i tehnika za učenje, zazvijanje navika za rad u paru, korištenje pomoći drugog, upoređivanje postignutog, racionalnije korištenje raspoloživog vremena na satu.Individualni oblik – pruža mogućnost samostalnog učeničkog rada, samostalan rad treba biti osmišljen i utkan u zejdnički rad razreda, potiče se kreativnost, značajno odgojno djelovanje.Oblici rada s darovitim učenicima: homogeno grupisanje (grupisanje učenika u odjeljenja prema općim sposobnostima), školska akceleracija i obogaćeni program ( suština ovakvog načina rada sastoji se u diferencijaciji učenika prema interesovanjima).Oblici školske akceleracije mogu biti različiti: administrativno prevođenje u stariji razred, ubrzavanje putem skraćenog vremena koje je pokriveno programom, individualizovan program koji nije fiksiran prema razredima u toku jedne godine i prelaz u stariji razred, planiranje sekvence ubrzanih kurseva tokom ljeta i prelaz u stariji razred početkom nove školske godine i za starije učenike organizovanje određenih kurseva na višoj školi, kao dodatak redovnom radu i upis u višu školu sa manjim kalendarskim uzrastom.Kombinovana odjeljenja – kombinovano više razreda u jedno odjeljenje.