Debatne novosti - specijalno sedmično izdanje

0

IDEA WSDC WIFI NVO

VIJEĆE MREŽA

PRAVDE GRAD

SARAJEVO VLADA

KS

1

“Recimo DA inkluziji djece

sa poteškoćama u razvoju”

2

OPĆI CILJ:

Senzibilizirati građane BiH, a posebno

srednjoškolce i srednjoškolske

profesore za inkluziju djece sa

poteškoćama u razvoju u aktivnost

formalne i neformalne edukacije

SPECIFIČNI CILJEVI:

Otvoreno razgovarati o inkluziji

djece sa poteškoćama u razvoju iz

njihove perspektive, perspektive

njihovih roditelja, perspektive njihovih

vršnjaka i nastavnika

Kreirati zaključke i prijedloge koji

mogu doprinijeti boljoj inkluziji djece sa

poteškoćama u razvoju

Promovirati prava djeteta putem

socijalnih medija i online mreža

SADRŽAJ

NAZIV PROJEKTA: “Recimo DA inkluziji djece sa

poteškoćama u razvoju”

Dječja nedjelja 2015. 1

“Recimo DA inkluziji djece sa poteškoćama u

razvoju” 2

Prije početka: “Neka čudna bolest” 3

Uvod 4

Motivacijska priča: “Ko je srećan? Paun i vrana 6

Riječ – dvije o pojmu “posebne potrebe” i djeci sa

posebnim edukacijskim potrebama 7

Motivacijska priča: “Dječak koji je odlučio

umrijeti” 11

Razlika između “djece sa posebnim potrebama” i

“djece sa teškoćama u razvoju” 12

Motivacijska priča: “Kako je patuljak postao car?” 17

Inkluzija u obrazovanju 18

Inkluzija djece sa teškoćama u razvoju u

redovnom sustavu odgoja i obrazovanja 19

Motivacijska priča: “Miš” 22

Pjesmom da ti kažem 23

Razgovor sa povodom – dio sam promjena 24

Motivacijska priča: “Otac i sin” 30

Moja priča: “Kišna djevojčica” 32

Moja priča: “Jelenini anđeli unijeli su svjetlost u

naš život” 43

Debatanti kažu 48

Stripom da ti kažem 52

Pjesmom da ti kažem 54

Razmislite i recite – kviskoteka 55

Motivacijske priče: “Superheroji” 56

Priče iz učionice (O.Š. “Kovačići” Sarajevo) 57

Uradi sam 62

Bibliografija 64



3

Neka čudna bolest počela se

širiti cijelim svijetom. Oni koji

bi od nje oboljeli, osjetili bi

kako im se srce naglo

smanjuje. Gubili su snagu i

radost. Najradije bi ostajali u

krevetu. Liječnici to nisu znali

objasniti.

Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki

su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce

počelo bi se smanjivati. Nisu više znali što poduzeti.

Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune,

a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali

od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.

Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je

za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od

normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku

nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad

bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što

nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce

uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po

jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo

srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se

podigao i pomago drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi

nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se

strana pojavljivali ljudi s velikim srcem. Otada nitko više nije

obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke

i smiješiti se.

http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-

vjeronauk/poucne-price/neka-cudna-bolest/

PRIJE POČETKA: “NEKA ČUDNA BOLEST” Slikom da ti

kažem ...



http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-vjeronauk/poucne-price/neka-cudna-bolest/



















4

Proces inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju nije jednostavan

proces. Nerijetko se dešava da roditelji i porodica djece sa

poteškoćama u razvoju sami nose teret nastojanja da njihovo

dijete bude dio okruženja u kojem sa vršnjacima može zadovoljiti

svoje potrebe za igrom, učenjem i komunikacijom sa drugima

osim porodice. Djeca koja nemaju poteškoće u razvoju nerado

prihvataju djecu sa poteškoćama jer nisu dovoljno educirani o

tome da sva djeca zaslužuju jednake životne šanse i prilike i da

svako dijete ima pravo da bude sretno. Javnost djecu, koja su

ometena u razvoju, nerijetko posmatra jedino kroz prizmu

ometenosti zanemarujući njihovu ljudskost i činjenicu da su djeca

sa poteškoćama u razvoju dio društva i da, ukoliko im se pruži

podrška i prilika, mogu postati vrijedni članovi društva

osposobljeni za samostalnu brigu o sebi i samostalno

privređivanje. Nažalost, brojni izvještaji različitih nevladinih

organizacija govore da postoji visok stepen diskriminacije i

nepoštivanja ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju.

„Kada je riječ o djeci sa poteškoćama u razvoju, poražavajući su

rezultati istraživanja koje je proveo UNICEF BiH. Rezultati govore

da čak 40% stanovništva ne bi dozvolilo da dijete sa socio-

emocionalnim smetnjama ide u isti razred sa njihovim djetetom.

Skoro 60% stanovništva ne bi dozvolio svom djetetu da stupi u

brak sa osobom sa smetnjama u razvoju. Više od 40% ljudi misli

da djeca sa smetnjama u razvoju treba da pohađaju specijalne

obrazovne institucije, dok samo 20% vidi pozitivan razvojni uticaj

inkluzije.“ (IZVOR: http://www.6yka.com/novost/48452/inkluzija-

djece-sa-poteskocama-i-smetnjama-u-razvoju-u-skole-i-drustvo)

U cilju smanjenja diskriminacije djece sa poteškoćama u razvoju

treba povećati svijest kod svih građana BiH o važnosti inkluzije

djece i njihovog ravnopravnog učešća u edukacijskim procesima.

Centar za kulturu dijaloga uvijek u svojim aktivnostima koje su

prevashodno bazirane na debati kao neformalnoj alatki učenja

nastoji uključiti najrazličitije skupine učesnika, a posebno djecu

koja se suočavaju sa određenim poteškoćama. Jedan od

dugogodišnjih članova debatnog programa je i Centar za slijepu i

slabovidnu djecu i omladinu. Članovi ovog kluba participiraju u

svim debatnim aktivnostima: radu kluba organizaciji javnih debata

u lokalnoj zajednici, učestvuju u javnim debatama na državnom

nivou, debatnim takmičenjima, TV debatama.

UVOD Ne zaboravimo

3. prosinac –

Međunarodni dan djece

sa posebnim potrebama

1. travanj –

Svjetski dan svjesnosti

o autizmu

10. listopad –

Svjetski dan mentalnog

zdravlja

21. ožujak –

Svjetski dan sindroma

Down

21. studeni –

Međunarodni dan

dječijih prava

20. studeni –

Međunarodni dan djeteta

12. kolovoz –

Međunarodni dan mladih



http://www.6yka.com/novost/48452/inkluzija-djece-sa-poteskocama-i-smetnjama-u-razvoju-u-skole-i-drustvo
































5

Sandra Jašarević, članica kluba „Victoria“ iz Centra za slijepu,

slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, bila je moderatorica javne

debate o slobodi medija u 2008. godini, a Merima Valentić članica

tima CKD-a za vrijeme održavanja Svjetskog debatnog

takmičenja u BiH, čiji je CKD bio domaćin.

Predstavnici Centra za govornu i slušnu rehabilitaciju iz Sarajeva

također su učestvovali na pripremnim treninzima za debatni

program, ali nisu bili aktivni članovi programa, smatrajući da ih

njihove potrebe ograničavaju u aktivnom učestvovanju.

Organiziranjem online debata, u kojima se govorničke vještine

prezentiraju u pismenoj formi, i konstantnim radom i

ohrabrivanjem mladih ljudi, moguće je prevazići ovu prepreku.

Prepoznavajući rad Centra za kulturu dijaloga na konstantnoj

promociji ljudskih prava, jednakosti i uvažavanja različitosti,

Britanska ambasada je 2012. godine pozvala CKD na saradnju u

specifičnom projektu, organizaciji javne debate ususret

Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Londonu. Javna debata je

održana u maju 2012. u Sarajevu, pod nazivom „Paraolimpijske

igre – jednake šanse za sve ili patnja“, prilikom čega je

ambasador Velike Britanije Nj.E. Nigel Casey istakao povezanost

između Londona i Sarajeva ne samo kao olimpijskih gradova,

nego i gradova koji su imali dugogodišnju suradnju.

Tom prilikom su navedeni i pozitivni i negativni aspekti uključenja

osoba sa posebnim potrebama u takvo svjetsko sportsko

takmičenje, i istaknuta je važnost edukacije stanovništva i

omogućavanja jednakih šansi za uspjeh svim građanima. Prisutni

građani su tokom diskusije istakli važnost organiziranja ovakvih

događaja kako bi bh. društvo bilo senzibilizirano za prava i

potrebe invalidnih osoba. Debati su prisustvovali i predstavnici

udruženja invalidnih osoba koji su uputili apel bh. javnosti da ih

se promatra kao zdrave osobe sa određenim fizičkim

ograničenjima, ali nikako ne kao nesposobne.

Zbog svega ovoga, vrlo je važno

organizirati aktivnosti kojima se

povećava svijest građana BiH o

važnosti inkluzije djece sa posebnim

potrebama i poteškoćama u razvoju u

sve životne procese sa vršnjacima što

svakako uključuje nastavne aktivnosti,

vannastavne aktivnosti i zajedničku

igru i upoznavanje.

Riječ u slici...



6

Riječi u slici...

Vrana je živela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim

životom. Jednog dana ona ugleda labuda. „Ovaj labud je

mnogo bijel“, pomisli ona, „a ja sam baš crna“. „On mora da je

nasrećnija ptica na svijetu." Vrana podijeli svoju misao sa

labudom."Zapravo" odgovori labud, "I ja sam mislio da sam

najsrećnija ptica dok nisam vidio papagaja, on ima dvije boje i

prelijep je. Mislim da je papagaj najsrećnija ptica ikad

stvorena". Vrana nađe papagaja koji joj je objasnio "Ja sam

živio jako srećnim životom dok nisam ugledao pauna. Ja

imam samo dvije boje dok paun ima mnogo boja". Vrana

posjeti pauna u zološkom vrtu i vide da se hiljade ljudi skuplja

i divi se njegovoj ljepoti. Kada su ljudi otišli, vrana se približi

paunu."Dragi paune" reče vrana "ti si tako predivan. Svakog

dana hiljade ljudi dolazi da te vidi. Ljudi kada vide mene,

odmah me tjeraju od sebe. Mislim da si najsrećnija ptica na

svijetu". Paun odgovori "Ja sam uvijek mislio da sam najljepša

i najsrećnija ptica na svijetu. Ali zbog moje lepote, ja sam

zarobljen u ovom zološkom vrtu. Promotrio sam zološki vrt

jako pažljivo i primijetio da je vrana jedina ptica koja nije u

kavezu. Tako da već neko vrijeme razmišljam o tome kako bih

bio srećan da sam vrana mogao bi da letim gdje hoću".

Ovo je i ljudski

problem takođe. Mi

pravimo nepotrebna

poređenja sa drugima i

bivamo tužni. Ne

vrednujemo ono što

nam je bog dao. Sve

ovo vodi do začaranog

kruga nesreće.

Naučimo da budemo srećni sa onim što imamo, a ne da

gledamo šta nemamo. Uvijek će postojati neko ko ima više ili

manje od onoga što mi imamo. Osoba koja je zadovoljna sa

onim što ima je najsrećnija osoba na svijetu.

http://www.duhoviti.com/motivacione-price/ko-je-srecan-paun-

i-vrana.html

MOTIVACIJSKA PRIČA: “KO JE SREĆAN?

PAUN I VRANA”



http://www.duhoviti.com/motivacione-price/ko-je-srecan-paun-i-vrana.html





















7

Riječi u slici...

Tko su djeca s posebnim edukacijskim potrebama?

učenici s oštećenjem vida

učenici s oštećenjem sluha

učenici s poremećajima govorne-glasovne komunikacije i

specifičnim teškoćama učenja

učenici s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima

učenici sa sniženim intelektualnim sposobnostima

učenici s poremećajima u ponašanju

učenici s poremećajem pažnje/poremećajem pažnje s

hiperaktivnošću (ADD/ADHD)

učenici s višestrukim teškoćama

OŠTEĆENJE VIDA

sljepoća - slijepe se osobe služe Brailleovim pismom

slabovidnost - slabovidne osobe mogu čitati crni uvećani

tisak

Nužna je prilagodba udžbenika i didaktičkog materijala

(brajica, poseban pribor za pisanje, povećala, diktafon...)

OŠTEĆENJE SLUHA

gluhoća (sluh uništen ili je gubitak sluha iznad 91 dB) -

niti uz pomoć slušnog aparata dijete ne može čuti govor

nagluhost (ostaci sluha su iskoristivi, koristi se slušni

aparat)

Razlika je u težini oštećenja ako je došlo do gubitka sluha

prije razvoja govora ili kad je govor već razvijen. Potrebna

je stručna podrška logopeda i audiopedagoga.

POREMEĆAJI GOVORNO-GLASOVNE KOMUNIKACIJE

I SPECIFIČNE TEŠKOĆE UČENJA

teškoće u artikulaciji, mucanje,brzopletost

teškoće razumijevanja sadržaja,teškoće izražavanja

Specifične teškoće učenja:

disleksija

disgrafija

diskalkulija

disl-disgr

RIJEČ – DVIJE O POJMU “POSEBNE

POTREBE” I DJECI SA POSEBNIM

EDUKACIJSKIM POTREBAMA



8

Riječi u slici... MOTORIČKA OŠTEĆENJA I KRONIČNE BOLESTI

djeca s neurološkim oštećenjima (najčešće s cerebralnom

paralizom)

neuromuskularna oštećenja (mišićna distrofija, multipla

skleroza)

oštećenja lokomotoričkog aparata (deformacije kralježnice,

oštećenja nogu i ruku)

kronične bolesti: astma, leukemija, dijabetes ...

UČENICI SA SMANJENIM INTELEKTUALNIM

SPOSOBNOSTIMA

Značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i u

adaptivnome ponašanju:

imaju teškoće u izvođenju različitih misaonih operacija

(povezivanja, zaključivanja, analiziranja, apstrahiranja)

što otežava proces

učenja i usvajanja školskih sadržaja i socijalno

prihvatljivih ponašanja

Teškoće se uočavaju na planu: motorike, percepcije,

pamćenja, pažnje, govorne recepcije i ekspresije

(oskudan i nepravilan rječnik, teškoće u artikulaciji,

razumijevanju...)

UČENICI S POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU

Poremećajima ponašanja smatraju se odstupanja od normi

uobičajenih ponašanja. Mogu biti prisutna:

na osobnom planu (depresija,povlačenje)

u socijalnom okruženju agresivnost, udaranje, neposlušnost

Zahtijevaju stručnu pomoć (socijalni pedagog , psiholog,

psihoterapeut...)

UČENICI S POREMEĆAJEM PAŽNJE/ POREMEĆAJEM

PAŽNJE S HIPERAKTIVNOŠĆU

Dvije su vrste poremećaja pažnje:

poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti (ADD)

poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD)

Karakteristike: nepažljivost ili rastresenost, impulzivnost,

nestrpljivost, prekomjerno emocionalno uzbuđivanje,

neobuzdanost, socijalni problemi, dezorganiziranost.

Popratna je pojava nezadovoljavajući uspjeh u školi.



9

Riječi u slici... AUTIZAM

Svrstava se među veće teškoće u razvoju. Ponajprije pogađa:

razvoj odnosa s okruženjem (pogled oči u oči,izraz lica,odnos s

vršnjacima)

oblike ponašanja

interese

aktivnosti (stereotipna ponašanja-lupkanje prstima, ponavljanje

riječi...)

VIŠESTRUKE TEŠKOĆE

Teškoće učenja i cerebralna paraliza

Teškoće učenja i poremećaji u ponašanju

Teškoće učenja i oštećenje vida ili oštećenje sluha

Posebna su skupina djeca s dvostrukim senzornim oštećenjima

kao gluho-slijepi.

DAROVITOST

talentirana djeca kojima je u školi dosadno, ne prate nastavu

već su u svom svijetu - često neprikladnim ponašanjem jasno

pokazuju da njihove potrebe nisu zadovoljene

darovita djeca koja imaju i specifične teškoće učenja

Nužna je prilagodba odgojno-obrazovnog rada sposobnostima učenika

(više samostalnog rada, eksperimentiranja zadovoljit će njihove

edukacijske potrebe).

ŠKOLOVANJE DJECE S POSEBNIM POTREBAMA

Učenici s posebnim potrebama imaju pravo na obrazovanje koje

će im omogućiti

dostojanstvo

poticati njihove najbolje sposobnosti,

samostalnost i uključivanje u zajednicu, a time i u društvo

(oblikovano prema čl.23.Konvencije o pravima djeteta, 2000.)

Pravodobnim uočavanjem "teškoća" te bolje upoznavanje

osobitosti učenika na pojedinim područjima razvoja i postignuća u

školi (npr.čitanje,pisanje i usmeno izražavanje, računanje i dr.)

VAŽNI su kako roditelju tako i školi da bi ZAJEDNO spriječili

posljedice neuspjeha u školi:

nizanje negativnih ocjena

zaostajanje u savladavanju gradiva

razvoj negativne slike o sebi

pojave nepoželjnih ponašanja i dr.

Upoznavanje obrazovnih potreba učenika omogućuje izradu

primjerenih programa školovanja, te razvoj pozitivnog socijalnog

ozračja (npr.u okruženju i odnosima među vršnjacima u razredu).



10

Riječi u slici... Djeca s posebnim edukacijskim potrebama nisu žrtve koje

traže zaštitu, ni manje vrijedna ljudska bića, već djeca s

jednakim pravima i odgovornostima, koja trebaju i mogu

jednako pridonositi društvu.

Ne određujmo ih onim što im nedostaje, nego onim što

imaju, a to su njihovi talenti, ljepota, snaga, ljubav...

Ne ignorirajmo ih, nego ih poštujmo!

Poštivanje različitosti i uvažavanje dostojanstva svake

osobe obilježje je društva koje sebe smatra civiliziranim,

humanim i pravednim.

NE ODUZIMAJMO IM NJIHOVA PRAVA,

NEGO IM DAJMO PRILIKU!

http://www.pjesmicezadjecu.com/mamin-kutak/djeca-s-

posebnim-edukacijskim-potrebama.html



http://www.pjesmicezadjecu.com/mamin-kutak/djeca-s-posebnim-edukacijskim-potrebama.html











11

Riječi u slici...

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici,

upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od

jedne rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost

da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njezina

petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio

preživjeti istu bolest, tako da su se u njegovu organizmu

stvorila antitijela koja mogu svladati tu opaku bolest.

Liječnik je njezinu

malom bratu

objasnio kakva je

situacija i pitao ga

želi li dati krv za

svoju sestru. Dječak

je nakon samo

jednog trenutka,

duboko uzdahnuo i

rekao:

– Ok, spreman sam ako će to spasti Lizu. Dok su vršili

transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio

se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća

boja na obrazima.

Onda je njegovo lice problijedilo i s njega je nestalo

smiješka. Pogledao je u liječnika i drhtavim glasom upitao:

– A hoću li odmah početi umirati? Budući da je bio mali,

dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri

dati svu svoju krv…

Tada sam naučila što je hrabrost.

Nepoznati autor

http://www.bitno.net/duhovne-price/djecak-koji-je-odlucio-

umrijeti/

MOTIVACIJSKA PRIČA: “DJEČAK KOJI JE

ODLUČIO UMRIJETI”



http://www.bitno.net/duhovne-price/djecak-koji-je-odlucio-umrijeti/

















12

Riječi u slici...

ULOGA DJEČIJIH VRTIĆA

Često neke pojmove koristimo površno i ne obraćamo posebnu

pažnju na njihovo značenje. Tako je i sa uporabom pojmova

“djeca sa posebnim potrebama” i “djeca sa poteškoćama u

razvoju”. U čemu je temeljna razlika?

Posebne potrebe su privremeno ili trajno odstupanje od

ravnoteže, sustizanje očekivanih rezultata ili ponekad i prebrza

sustizanja.

Poteškoće u razvoju su teškoće koje prepoznajemo u vidu,

sluhu, govoru, ponašanju, motoričkim sposobnostima, smanjenim

intelektualnim sposobnostima, autizam, višestrukim teškoćama u

razvoju ili zdravstvena/neurološka oštećenja. Donosimo vam

jedan zanimljiv tekst koji će nam pomoći da ove pojmove

shvatimo i naučimo njihovo značenje. Uloga vrtića je veoma

značajna, jer su vrtići prvi oblik socijalizacije djece u kojima se

ponajprije prepoznaju svi oblici odstupanja od očekivanog.

Djeca s posebnim potrebama

vs. djeca s teškoćama u

razvoju i uloga predškolskog

psihologa

Cjelokupan rad u dječjem vrtiću

temelji se na Programskom

usmjerenju odgoja i

obrazovanja predškolske djece

u kojem se nalaze osnovna

polazišta rada s djecom

predškolske dobi. Prema

humanističko-razvojnoj

koncepciji, svako dijete ima

svoja posebna prava.

U odgoju se trebaju maksimalno razvijati njegove individualne

mogućnosti i samopoštovanje. To vrijedi i za djecu s posebnim

potrebama i djecu s teškoćama u razvoju polaznicima dječjeg

vrtića.

RAZLIKA IZMEĐU DJECE S POSEBNIM

POTREBAMA I DJECE SA TEŠKOĆAMA U

RAZVOJU



13

Riječi u slici... Posebne potrebe djeteta su privremene ili trajne veće

neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima

razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju.

Prema Programskom usmjerenju, razlikuju se tri vrste posebnih

potreba:

Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je

tijekom trudnoće, poroda ili nakon poroda imalo neke rizične

faktore (npr. prerano rođeno dijete, teški porod i dr.), koje je bilo

ili je još uvijek izloženo nekim nepovoljnim okolinskim uvjetima

(npr. nepotpuna obitelj, bolest u obitelji i dr.) ili dijete kod kojeg

neki aspekt razvoja značajnije odudara od ostalih, odnosno koje

se u nečemu znatno razlikuje od ostale djece u skupini (npr.

sporiji motorički razvoj, izrazito živahno dijete i dr.)

Prolazne posebne potrebe može imati dijete zbog razvojnih

raskoraka između djetetovih potreba i mogućnosti u pojedinim

fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj i šestoj godini) ili dijete

koje je doživjelo neke stresne događaje u životu (npr. smrt u

obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre

i dr.)

Trajne posebne potrebe može imati dijete kod kojeg neke

potencijalne ili prolaznepotrebe nisu na vrijeme uočene ili

pravilno tretirane, dijete koje je bez roditeljske brige duže

odgajano u dječjem domu, bolnici i sl., darovito dijete te dijete s

teškoćama u razvoju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena

stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban

stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj

sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.



14

Riječi u slici... Dakle, izjednačavanje pojmova „djeca s posebnim

potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“ je pogrešno,

budući da nisu sve posebne potrebe djece uzrokovane

teškoćama u razvoju.

U dječjim vrtićima najveći broj djece s posebnim potrebama

uključuje djecu s prolaznim, zatim potencijalnim i naposljetku

trajnim posebnim potrebama. Važno je izbjeći prerano

etiketiranje djeteta s posebnim potrebama te uočiti njegove

dobre osobine i sposobnosti. Na njima zatim treba graditi

pozitivnu sliku djeteta o samome sebi kao i pozitivan odnos

okoline prema njemu s ciljem uspješne integracije u društvo.

Dok je s jedne strane važno izbjeći prerano etiketiranje djeteta,

s druge strane se, u praksi, događa da se prolazne i

potencijalneposebne potrebe djeteta gotovo redovito svode na

razinu individualnih razlika i neadekvatno tretiraju. Najčešći

razlozi tome su neznanje, nedostatak vremena i motivacije za

radom i sl. To dugoročno može biti štetno za dijete budući da

se netretirane prolazne i potencijalneposebne potrebe mogu

razviti u trajne posebne potrebe. S druge strane, teškoće u

razvoju se puno brže i lakše mogu uočiti, a nakon toga

dijagnosticirati i tretirati.

Prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja

i obrazovanja u djecu s teškoćama u razvoju ubrajaju se:

djeca oštećenoga vida;

djeca oštećenoga sluha;

djeca s poremećajima govorno-glasovne komunikacije;

djeca s promjenama u ličnosti uvjetovanim organskim

čimbenicima ili psihozom;

djeca s poremećajima u ponašanju;

djeca s motoričkim oštećenjima;

djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima (djeca s

mentalnom retardacijom);

djeca s autizmom;

djeca s višestrukim teškoćama u razvoju;

zdravstvene teškoće i neurološka oštećenja (dijabetes,

astma, bolesti srca, alergije, epilepsija i slično).

Najčešći su načini identifikacije djece s posebnim potrebama, u

dječjem vrtiću od strane predškolskog psihologa, razgovor s

roditeljima i odgojiteljima, neposredno promatranje djeteta u

odgojnoj skupini, psihologijsko testiranje te podaci drugih

stručnih suradnika. Zadaća je predškolskog psihologa, u

odnosu na djecu s posebnim potrebama, pronaći najbolje

odgojne postupke za stimuliranje njihova optimalnog

psihofizičkog razvoja i integracije među vršnjake.



15

Riječi u slici... Nadalje, zadaća predškolskog psihologa uključuje suradnju s

roditeljima i odgojiteljima djece s posebnim potrebama

(osobito trajnim). U odnosu na roditelje, uključuje individualni

rad s djecom s posebnim potrebama i njihovim roditeljima s

ciljem informiranja i savjetovanja, a kod trajnih posebnih

potreba i upućivanje u vanjsku instituciju (ukoliko je potrebno).

U suradnji s odgojiteljima, uključuje informiranje odgojitelja o

djeci s posebnim potrebama (osobito trajnim) te suradnju u

utvrđivanju i praćenju razvojnog statusa djece s posebnim

potrebama (osobito trajnim). To uključuje i propisivanje i

praćenje individualiziranog programa rada s djetetom u

odgojnoj skupini. Kod upisa potencijalnog djeteta s teškoćama

u razvoju, važno je uputiti roditelje u Centar za socijalnu skrb

gdje će se obaviti stručno vještačenje djeteta kako bi se

procijenila vrsta i stupanj oštećenja. Samo dijagnostički

obrađeno dijete s teškoćama u razvoju može biti primljeno u

dječji vrtić.

Što se tiče upisa djece s teškoćama u razvoju, sve je veći

naglasak na integraciji, odnosno inkluziji djece s teškoćama u

razvoju u redovite programe dječjih vrtića. Integracija se

prvenstveno odnosi na smještaj djeteta s teškoćama u razvoju

u odgojne skupine zajedno s djecom koja nemaju takvih

poteškoća, odnosno, temelji se na fizičkoj bliskosti s ostalom

djecom. S druge strane, inkluzija se odnosi na proces

stvaranja osjećaja pripadnosti odgojnoj skupini u kojoj dijete s

teškoćama u razvoju boravi. Slično kao što mnogi, uključujući

ponekad i stručnjake, često krivo upotrebljavaju pojmove

„djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“

(što je ranije razjašnjeno), često se krivo upotrebljavaju i

pojmovi „integracija“ i „inkluzija“.

S obzirom na porast broja djece s teškoćama u razvoju koja

se svake godine upisuju u redovite programe dječjih vrtića i

zapošljavanje asistenata za rad s njima, važno je napomenuti

kako se pritom radi o inkluzivnom obrazovanju. Inkluzija

podrazumijeva da su sva djeca aktivno uključena u odgojno-

obrazovne aktivnosti i imaju jednak, slobodan pristup

mjestima za igru i rad u odgojnim skupinama. Dakle, svakom

djetetu se pružaju jednake razvojne prilike i aktivno

sudjelovanje s ostalom djecom, stvarajući tako okruženje koje

se temelji na toleranciji, uvažavanju i poštivanju sve djece.

Stoga inkluzija, kao najviši stupanj pedagoškog povezivanja

djece s teškoćama u razvoju s djecom bez razvojnih teškoća

(nakon segregacije i integracije djece s teškoćama u razvoju),

ima višestruke prednosti.



16

Riječi u slici... Dobrobiti za djecu s teškoćama u razvoju velike su. Neke

od tih dobrobiti su npr. prilike za ostvarivanje socijalnih

interakcija, tj. druženja s vršnjacima koji im mogu biti uzori

za različite vještine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i

stvaranje pozitivne slike o sebi kroz složenije društvene

odnose i aktivnosti, modela komunikacije, samokontrole. Na

taj se način i roditelji osjećaju prihvaćenije, znaju da im

dijete dobiva jednake mogućnosti za razvoj i napredovanje

kao i ostala djeca te imaju više vremena za sebe i ostalu

djecu. Dobrobiti za djecu bez teškoća su bolje

razumijevanje teškoća u razvoju, razvoj osjetljivosti za

potrebe drugih te pomaganje i uvažavanje različitih od

sebe.

Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne

stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar odgojne

skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s

teškoćama u razvoju u redovite programe. Također je

važno osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente koji će

boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati

njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja

materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim

teškoćama, edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja

svih uključenih je najvažnija.

Dakle, zaključno, zadaća je psihologa u prvom redu

preventivna pri čemu uglavnom surađuje s drugim stručnim

suradnicima unutar ili izvan dječjeg vrtića (pedagogom,

defektologom, logopedom, socijalnim radnikom, višom

medicinskom sestrom, fizioterapeutom). To se posebno

odnosi na djecu s teškoćama u razvoju s kojima predškolski

psiholozi nemaju toliko iskustva kao npr. defektolozi,

logopedi i/ili fizioterapeuti, ovisno o kojim se teškoćama

radi. U tom slučaju, najčešći i najveći utjecaj psiholog ima,

prilikom upisa djeteta s teškoćama u razvoju u dječji vrtić,

na izbor stručne literature o problematici djeteta te odabir

odgojitelja i/ili asistenta za rad s djetetom. S druge strane,

njegov utjecaj je puno veći u radu s djecom s potencijalnim,

prolaznim i ostalim trajnim posebnim potrebama djeteta,

poput djece koja su proživjela neki stresni događaj u životu,

darovite djece i dr.

http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-

izmedu-djece-s-posebnim-potrebama-i-djece-s-teskocama-

u-razvoju/



http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-izmedu-djece-s-posebnim-potrebama-i-djece-s-teskocama-u-razvoju/



































17

Riječi u slici...

Nekad davno živjela u jednoj kolibici neka starica koja je iz dana u dan

tugovala što nema dece. I tako jednom, u trenutku usamljenosti i očajanja,

uzme ona jedno jaje, uvije ga u krpe i pažljivo skloni u neki kutak svoje

kolibice. Svakog jutra sa zebnjom je pratila šta će se dogoditi, ali se na

jajetu nije pokazivala nikakva promjena. Najzad, jednoga dana kad je

zabrinuto otrčala da vidi šta je s' jajetom, nađe ga razbijeno, a pored ljuske

bebu koja joj je već pružala ručice.

Sirota žena, sva luda od sreće, zagrli dijete i nazva ga "moje dijete". Ona

ga je njegovala i hranila s toliko nježnosti da je već za godinu dana ono i

govorilo i hodalo, baš kao odrastao čovjek. Međutim, ostalo je malo kao što

se i rodilo. Staričino oduševljenje s vremenom postade toliko da poče da

vjeruje kako će joj dijete jednoga dana postati neki plemić, možda čak

kralj. Sa ovim uverenjem, koje je bilo samo plod njene mašte, ona predloži

svom djetetu da ode lično kralju i da ga izazove na dvoboj. Patuljak je

plakao i molio da ga ne baca u takva iskušenja, ali pošto je majka to toliko

željela, nije mogao ništa drugo nego da posluša. Čim ga izvedoše pred

kralja, on izazva na dvoboj. Kada kralj ugleda jednog patuljka, prezrivo se

osmjehnu i, kao prvo, zatraži od patuljka da podigne kamen težak pedeset

kilograma.

Siromah patuljak dođe svojoj majci i potuži se. Ona mu reče:

- Ako kralj može da podigne taj kamen, moći češ i ti. I tako, kralju pođe za

rukom da podigne kamen. Začudo, to isto učini i patuljak. Poslije toga

odmjeriše snage i na druge načine, ali sve što bi uradio kralj, učinio bi i

patuljak bez ikakvih poteškoca. Kralj se tada toliko naljuti vidjevši kako ne

može da pobjedi jednog jadnog patuljka, te izdade naređenje: ko od njih

dvojice ne uspije da izgradi palatu za jednu noć, biće osuđen na smrt. Sav

uzasnut i uplakan, dođe patuljak opet svojoj majci da je obavesti o novoj

nevolji, ali ga ona ohrabri uveravajući ga da će sve biti dobro. I doista, već

sutradan majka i sin osvanuše u prelepoj palati, koja postoji i dan danas.

Veoma iznenađen ovim prizorom, kralj sada posla sluge da potraže neke

vrlo tvrde plodove jednog drveta, pa da podijele megdan gađajući se njima.

Ovaj posljednji okršaj odigrao se pred dvorskim velikodostojnicima, koji

zaprepašteni, vidješe kako se plod koji je bacio kralj u paramparčad razbi o

patuljkovu glavu, a da ovome to nije nimalo naudilo. Pošto je kralj dao

časnu riječ da će dopustiti da i patuljak s njime učini to isto, sada nije

mogao da odustane, te patuljak u dva udarca pobjedi kralja, a dvorski

velikodostojnici ga proglasiše za novog vladara i gospodara.

Od toga časa starica nestade, i niko nikada više nije čuo ništa o njoj.

http://www.zadecu.com/Bajke/kako-je-patuljak-postao-car.php

MOTIVACIJSKA PRIČA: “KAKO JE PATULJAK POSTAO

CAR?”




















18

Riječi u slici...

Pojam inkluzija se sve češće upotrebljava povezujući ga sa

obrazovanjem i djecom sa posebnim potrebama. O inkluziji je pisao i

sociolog Entoni Gidens koji, između ostalog, kaže da obrazovanje nije

“RAISON DE ETR” nego treba da služi zahtjevima zajednice, korisnika

općenito društvenog sistema i da je aspekt koji se često zaboravlja.

Obrazovanje danas nije više tradicionalni sustav pukog prenošenja

znanja nego je sustav koji utječe na sve aspekte života. Još 1996.

godine u dokumentu Obrazovanje za 21. vijek UNESCO je kao jedan

od prvih ciljeva obrazovanja istakao: “nužno je svima i to bez izuzetka,

što je dominantan cilj”. Obrazovanje se sada više gleda kao inkluzivni

faktor koji uključuje sve kao aktivne građane u zajednicu. Sociolog

John Dewey je istakao da je globalno obrazovanje inkluzivno

obrazovanje, ono koje uključuje sve primjereno njegovim

mogućnostima. Nažalost, djeca sa teškoćama u razvoju najčešće se

percipiraju prema onome što im nedostaje, a ne po onome što mogu

ponuditi. Takvi stavovi vode ka isključivanju takve djece, a od toga

štetu ima cijelo društvo. Nažalost, oni su nerijetko i u odrasloj dobi

isključeni, siromašni, nezaposleni. Samo zahvaljujući izuzetnim

naporima UNESCO-a, UNICEF-a i riječima velikih mislilaca došlo je do

velikih pomaka u smanjenju diskriminacije i segregacije i uvođenju

inkluzivnog modela obrazovanja širom svijeta. Entoni Gidens je

zagovarao i promjenu društva koje se nužno mora mijenjati i

prilagođavati. Društvo obilke ometenosti ne smije tretirati kao

individualan problem nego kao društveni i stoga se mora mijenjati i

prilagođavati potrebama svakog pojedinca. Ne smije se događati

nesklad između razvojnih sposobnosti određenog broja djece i

metodike podučavanja koja je prilagođena “prosječnoj djeci”.

Ta diskrepancija potreba i uhodanog metodičkog rada dovodi do

brojnih poteškoća. Upravo zato treba raditi na promjeni obrazovnig

sustava i učiniti ga inkluzivnim. Svijest građana se nužno mora mijenjati

jer podatak do kojeg je u svom istraživanju došao UNICEF BiH, a koji

govori o tome da 60% stanovništva ne bi dozvolilo da mu dijete ide u

razred sa djecom koja imaju socioemocionalne smetnje, je više nego

poražavajuće za 21. stoljeće.

Da bismo razbili predrasude moramo znati. CKD je s tim ciljem

pripremio jedan zanimljiv tekst kojim pobliže objašnjava pojam inkluzije

u obrazovanju.

INKLUZIJA U OBRAZOVANJU



19

Riječi u slici...

Integracija - uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan

sustav odgoja i obrazovanja.

Inkluzija - proces kojim u isto okruženje stavljamo djecu iste

kronološke dobi sa i bez posebnih potreba radi njihove

zajedničke igre, druženja i učenja.

Inkluzija je proces učenja i odgajanja

djece s posebnim potrebama

zajedno s djecom koja nemaju takvih

potreba. Tada ta djeca imaju

jednake mogućnosti u razvoju svojih

tjelesnih, emocionalnih, društvenih i

drugih sposobnosti. Inkluzija

omogućuje djeci s posebnim

potrebama mogućnost za

promatranje, imitiranje i doticaje s

djecom koja su normalno razvijena.

Uključivanjem djece s posebnim potrebama u redovne skupine,

njihovi se pojmovi proširuju. Socijalna integracija djece s posebnim

potrebama i njihovih vršnjaka koji nemaju posebne potrebe daje

mogućnost svoj djeci da uče, igraju se i žive zajedno, te da se

razviju u osobe koje razumiju i poštuju jedni druge. Brojni

istraživači vjeruju da su socijalne interakcije s vršnjacima

osnova za razvoj i socijalizaciju djeteta. U najboljem slučaju, ti

odnosi mogu doprinijeti najvišim postignućima djeteta te

njegovom socijalnom i mentalnom razvoju. Ima nekoliko ključnih

područja u kojima odnosi s vršnjacima imaju glavni utjecaj.

To su:

Razvoj socijalnih vrijednosti, stavova, pogleda na svijet i opće

sposobnosti.

Predviđanje i utjecaj na buduće mentalno zdravlje djeteta.

Djeca koja imaju slabe odnose s vršnjacima i ostaju socijalno

izolirana, sklona su psihičkim problemima kad odrastu.

Podučavanje djece kako da ne budu socijalno izolirani. Grupa

vršnjaka pruža okružje u kojem se uče i vježbaju socijalne

vještine.

Utjecaj na upuštanje djeteta ili adolescenata u problematična

ponašanja, kao što je korištenje droge.



INKLUZIJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U

REDOVAN SUSTAV ODGOJA I OBRAZOVANJA

20

Riječi u slici... Podučavanje djece kako da kontroliraju agresivno ponašanje.

Nadvladavanje agresije u društvu sebi jednakih siguran je

način da se nauče i vježbaju granice do kojih se smije ići.

Pomoć pri razvijanju spolnog identiteta. Dok je obitelj ta koja

prva sudjeluje u tom procesu, vršnjaci ga proširuju i razvijaju.

Pomoć pri razvijanju širih pogleda na svijet i pomak od

egocentrizma.

Utjecaj na obrazovno postignuće djeteta i njegove ciljeve za

budućnost.

Koristi za dijete koje je započelo s inkluzijom

Prilika za druženje s vršnjacima.

Uzori među vršnjacima za vještine i ponašanja.

Aktivnosti na razini dobi u područjima gdje ne zaostaje.

Veće samopoštovanje zbog boravka u redovnoj grupi

Koristi za ostalu djecu u programu

Prilike za učenje o razlikama.

Veće samopoštovanje zbog pomaganja drugima.

Učenje novih socijalnih vještina interakcije s djecom različitih

sposobnosti.

Razvijanje razumijevanja teškoća koje imaju djeca s

posebnim potrebama.

Postaju osjetljivi prema potrebama drugih i bolje razumiju

različitost.

Djeca spoznaju da pojedinac može prevladati svoje teškoće i

tako postići uspjeh.

Priznavanje vlastitih sposobnosti, vještina.

Koristi za roditelje djeteta u inkluziji

Osjećaj da je njihovo dijete prihvaćeno.

Saznanje da njihovo dijete dobiva najviše prilika koliko je to

moguće.

Prihvaćanje razlika.

Informacije o djetetu u usporedbi s drugom djecom.

Koristi za roditelje ostale

djece u programu

Spoznaju individualne razlike

među djecom i načine kako

pojedine obitelji rade sa

svojom djecom koja imaju

posebne potrebe.

Otkrivaju nove putove i

načine za međusobnu

pomoć.



21

Riječi u slici... Briga za dijete u inkluziji – odgojitelji

Profesionalni razvoj/učenje novih vještina.

Izazov, novi interes u radu.

Pružanje potrebne usluge.

Definiranje individualnih mogućnosti djece i specifičnih

potreba učenja pojedine djece.

Povećanje sposobnosti za individualizirani rad.

VAŽNI ČIMBENICI

STVORITI POZITIVNU ATMOSFERU

OMOGUĆITI OSJEĆAJ SIGURNOSTI

OMOGUĆITI DOŽIVLJAJ USPJEHA

OMOGUĆITI OSJEĆAJ PRIHVAĆENOSTI I POŠTOVANJA

PRUŽITI MOGUĆNOST ODABIRA IGARA U CENTRIMA

AKTIVNOSTI

OMOGUĆITI PRILIKU ZA SVLADAVANJE NOVIH

VJEŠTINA

http://www.roda.hr/article/read/inkluzija-djece-s-teskocama-u-

razvoju-u-redovan-sustav-odgoja-i-obrazovanja



http://www.roda.hr/article/read/inkluzija-djece-s-teskocama-u-razvoju-u-redovan-sustav-odgoja-i-obrazovanja





























22

Riječi u slici...

Jednoga dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i

njegovu ženu kako otvaraju paket. Kakvu hranu bi to moglo

sadržavati? – pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka,

bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište upozoravao je ostale : “U kući

je mišolovka! U kući je mišolovka!” Kokoš reče: “Gospodine Miš, to

je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po

mene“, i nastavi kljucati i čeprkati po dvorištu.

Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u

kući!” Prase je suosjećalo: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu

ne mogu ništa učiniti. Srećom ni ne tiče me se.” Miš tada krene

prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!„ Krava reče:

“Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti

koža.”

Tako se miš vratio pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s

mišolovkom.

Te noći začuo se čudan zvuk mišolovka je uhvatila svoj plijen.

Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije

vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je

ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s

vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa

je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su

je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je

zaklao prase. Žena se, nažalost, nije se oporavila. Došlo je toliko

ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati kravu kako bi

osigurao dovoljno mesa za sve njih. Miš je sve gledao s velikom

tugom kroz pukotinu u zidu. Zato, kad idući put čuješ da se netko

suočio s problemom i misliš da te se ne tiče, sjeti se – kad je jedan

od nas ugrožen, svi smo u opasnosti. Svi smo umiješani u

putovanje zvano “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad

napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekoga od nas.

SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE.

ŽIVOTI SU NAM ISPREPLETENI S RAZLOGOM.

JEDNA OD NAJBOLJIH STVARI KOJA SE VEŽE UZ OVAJ

SVIJET JE PRIJATELJ.

http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-

vjeronauk/poucne-price/bajka-o-jednom-misu/



MOTIVACIJSKA PRIČA: “BAJKA O JEDNOM MIŠU”

http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-vjeronauk/poucne-price/bajka-o-jednom-misu/













23

PJESMOM DA TI KAŽEM

I

N

K

L

U

Z

I

D

J

E

E

J

A

C

kada svane tmuran dan

emoj da žmiriš jer je tako lakše

apke podigni jako da sve oko tebe

oči vide

astu u letu, dijete nalik cvijetu

srcu neka ti tada plamen se budi

ar nismo svi jednaki ljudi?

ti i on i ja, bez obzira što nas ista

priča ne spaja

a sam u tebi, a ti u meni, jer ljudsko

u nama samo se cijeni

razlike neka budu motiv više da se

misli o nama šire brže od padanja kiše

ijete je dijete o tome nema dileme

er što prati tebe može sutra i mene

kada bi svi ljudi bili složni da

nema podjela kada suosjećanje

se dijeliti treba

ijela bi planeta bila bi veća od neba

jer suosjećanje svima nama treba

, ova pjesma korak je mali za

svako srce kojem podrške fali

Podršku dajmo jedni drugima pod

nebeskim svodom zovemo se

samo ljudima.

Ljudi ne biraju sa čim

na svijet dolaze, ali

biraju da li da žmireći

kroz svijet prolaze.

Pogled je tvoj na

problem moj veći nego

svaki radostan dan

svoj. Pogled mi daj,

ruku ti dam i tako

nikada niko neće biti

sam.



24

A o temi su razgovarali:

O čemu?

Saradnja i aktivno učešće svih sudionika

Smetnje u intelektualnom razvoju, govoru i glasu, čulima

sluha, vida, u fizičkom razvoju, u ponašanju, djeca sa

problemima u učenju, smetnje u intelektualnom razvoju,

govoru i glasu, hronična oboljenja, višestruke smetnje,

smetnje u ponašanju, epilepsija, mogu biti pedagoški

zanemarena djeca, zlostavljana djeca, djeca koja su se

samopovređivala ili su sklona suicidalnosti, djeca sa

posttraumatskim stresnim sindromom, djeca povratnici,

pripadnici manjinskih skupina, djeca iz nepotpunih porodica,

talentirana djeca, nadarena djeca, obdarena djeca.

Uloga škole u inkluziji

Odnos prema roditeljima i razumijevanje roditeljskih potreba

Uloga roditelja u inkluziji

Uloga građana i organizacija civilnog društva

Škola po mjeri sve djece "svi različiti svi jednaki“

Debatanti CKD-a su kreirali jedan igrokaz koji možete i vi

koristiti u vašem radu, školama, grupi. O čemu je riječ?

Uvod

U jednoj školi na prijedlog predsjednika vijeća učenika

formirana je grupa za podizanje svijesti o ulozi i značaju

inkluzije u obrazovanju. Oni su veoma ozbiljno shvatili svoj

zadatak jer među njima ima prijatelja čija mlađa braća ili sestre

imaju smetnje zbog kojih ne mogu uvijek i u svakom trenutku

da odgovore zahtjevima okoline pa se zbog toga često

osjećaju diskriminiranim, nerijetko segregiranim i, kako god,

izolovanim.

U bh. školama iako kroz Zakon o srednjem i osnovnom

obrazovanju BiH u članu 19. stoji da: (dok narator čita na

ekranu je tekst zakona) "Djeca i mladi sa posebnim

obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama

i prema programima prilagođenim njihovim individualnim

potrebama. Individualni program, prilagođen njihovim

mogućnostima i sposobnostima, izradit će za svakog učenika,

uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa.

RAZGOVOR S POVODOM – DIO SAM

PROMJENE



Jovica

Jović

Bojan

Belenzada

Marko

Blagojević Luka

Divljak

Filip

Miljković

Violeta

Vuletić

25

Slikom da ti kažem... Djeca i mladi sa ozbiljnim smetnjama i poteškoćama u

razvoju mogu se djelimično ili u cjelini obrazovati u

specijalnim odgojno-obrazovnim ustanovama u slučajevima

kada je nemoguće pružiti odgovarajuće obrazovanje u

redovnim školama."

A u članu 21. govori se o sticanju novih znanja,

usavršavanju i profesionalnom razvoju nastavnog kadra, a

u sastav stručnog tima škole uvršteni su defektolog i

logoped.“

U ciljevima ovog zakona se ističu kao opći ciljevi:

a) omogućavanje pristupa znanju kao osnovi za

razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi;

b) osiguravanje optimalnog razvoja za svaku osobu,

uključujući i one s posebnim potrebama, u skladu s

njihovim uzrastom, mogućnostima i mentalnim i fizičkim

sposobnostima

c) promocija poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, i

priprema svake osobe za životu društvu koje poštuje

principe demokratije i vladavine zakona;

d) razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i

Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i

tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama,

upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući

različitosti i njegujući međusobno razumijevanje,

toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i

zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu;

e) osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i

mogućnost izbora na svim nivoima obrazovanja, bez

obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i

kulturno porijeklo i status, porodični status,

vjeroispovijest, psihofizičke i druge lične osobine...."

Mladi se debatanti pripremaju kako da kreiraju radionice za

vršnjake u njihovu prostoriju ulazi direktor škole koji je čuo

za njihovu aktivnost. Direktor ulazi a učenici ustaju u znak

pozdrava. On im rukom daje znak da sjednu i uz osmjeh ih

pita čime se bave.

A: Direktore mi smo iz Vijeća učenika i pokrenuli smo akciju

podizanja svijesti o značaju inkluzije za djecu sa posebnim

potrebama. Mislimo da veliku odgovornost za promociju

znanja ovome imamo svi mi kao pojedinci. Menadžment

škole čini što je u njegovoj nadležnosti, a mi ono što

možemo kao učenici i akteri civilnog društva.



26

Slikom da ti kažem

Direktor: Upravo sam tako nešto načuo i došao sam da vam

podršku. Mi kao škola ne možemo napraviti mnogo, ali možemo

pokrenuti neke aktivnosti kojima bismo pomogli, posebno vašim

vršnjacima-srednjoškolcima, koji često odustaju od redovnog

školovanja jer nemaju osigurane uslove za njihove potrebe. Znate

djeco moja, osnovno obrazovanje je obavezno, a srednje nije i kada

ne osigurate nužne minimalne uslove za svu djecu u školi, onda ih

zapravo gurate na ulicu i izolaciju. Ispričat ću vam jednu priču ako ne

zamjerite. Naime, ljudi koji nas inspirišu su svuda oko nas, počevši

od roditelja i najbližih, preko učitelja i profesora, do onih koji su

svojim likom i djelom ostavili pečat u istoriji, nauci, muzici,

filmu. Evo, Fridu Kalo i Ludviga van Betovena znamo kao umjetnike

u čijem stvaralaštvu i muzici uživamo, Martina Šina kao poznatog

glumca, Frenklina Ruzvelta kao predsjednika Amerike, a Vuka

Karadžića kao reformatora srpskog jezika. Andrea Bočelija sjajnog

tenora. Živjeli su u različitim razdobljima, bili uspješni u različitim

oblastima, ali ih, osim velikih djela koja su nam ostavili, povezuje i

neka posebna potreba.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 15%

svjetske populacije čine osobe sa invaliditetom. Ova riječ nije

primjerena za sve vrste posebnih potreba i za sve vrste smetnji koje

ljudi mogu da imaju. Jedna od najupornijih prepreka sa kojom se

susreću oduvijek je bila ljudska svijest. Pridjev „nevidljivi”

upotrebljava se s razlogom kada se o njima govori i piše s obzirom

da i danas spadaju u najmarginalizovanije grupe. Primjeri uspješnih i

ostvarenih pojedinaca jasno pokazuju da talenti, sposobnosti, vrline i

mane koje oni posjeduju nisu specijalni, već jednostavno svojstveni

svakom ljudskom biću. Smetnje može imati svako ljudsko biće, ali

svako ljudsko biće mora imati jednake šanse u obrazovanju.

B: Ja znam priču o Rej Čarlsu koji

začetnik soul muzike, pjevač,

kompozitor, tekstopisac, autor hitova

kao što suUnchain My Heart i Hit the

Road Jack, umnogome je obilježio 20.

vijek. Najpopularniji muzičari su se divili

njegovom talentu da spaja bluz, džez,

soul, kantri, pop i druge stilove na tako

zanimljiv način. Potiče iz siromašne

porodice bez koje je rano ostao. Vid je

počeo da gubi u petoj godini, a već u

sedmoj je bio potpuno slijep.

Išao je u školu za djecu sa oštećenim vidom i sluhom, gdje je razvio

svoj talenat za muziku i imao svoje prve nastupe na školskim

priredbama. Već sa 17 godina je napustio svoj dom, a ubrzo je

počeo i da snima.

Frida Kalo

Ludvig van Betoven

Frenklin Ruzvelt

Andrea Bočeli



27

Direktor: A znate li priču o Stivi Vonderu? Muzičar i kompozitor. Stivi

Vonder je slijep od rođenja, a svoj prvi hit singl i album je snimio već

sa 13 godina. Među prvima je spojio elektronski zvuk sa akustičnim,

utičući tako na savremenu muziku. Prvi je Afro-Amerikanac koji je

osvojio Gremi nagradu za najbolji album, a osim ove nagrade koju je

ukupno dobio 24 puta, osvajao je i brojna druga priznanja za svoju

muziku, ali i za humanitarni rad kome je posvećen.

C: Direktore, ja znam priču o onom glumcu Martinu Šinu. Dobitnik je

Emi nagrade, Zlatnog globusa, a dodjeljena mu je i zvijezda na

Bulevaru slavnih u Holivudu. Na rođenju mu je povređena lijeva ruka

koja je ostala malo kraća od desne, što je uticalo i na njenu

pokretljivost. Ali usprkos tom problemu postao je jedan od

najpoznatijih ljudi na svijetu.

Direktor: A jedan od najpoznatijih naučnika Tomas Edison (na drugoj

polovici ekrana je Edisonova slika)pronalazač mnogih aparata koje

svakodnevno koristimo također je imao smetnje. U sluhu. Otkrio je

gramofon, preteču video kamere, unapredio sijalicu i mnogo doprinio

razvoju telekomunikacija. Smatra se jednim od najplodnijih i

najznačajnih pronalazača. Iz škole je izbačen pošto mu je mladalački

um često lutao. Školovanje je nastavio kod kuće. Podučavala ga je

majka koja je beskrajno vjerovala u njega, što je on isticao do kraja

života. Ženio se dva puta i imao je šestoro djece. Bio je gluh od

malena usljed zapuštene infekcije uha i šarlaha. Evo kroz ovu priču

možemo vidjeti koliko je značajna uloga roditelja i porodice, a koliko

škole koje diskriminiraju posebno nadarenu djecu mogu da pogriješe.

Smetnje u nastavi mogu imati i djeca koja se posebno nadarena,

obdarena, talentirana, to ne smijemo nikako zaboraviti.

C: Ja sam neki dan čitala o Stivenu Hokingu. Koliko je to čarobna

priča samo. U ranoj mladosti mu je dijagnosticirana Lu Gerigova

bolest sa kojom živi i danas. Korisnik je invalidskih kolica, a ne može

ni da govori, guta i diše samostalno. Priznaje i da je imao sreće što

mu je zahvaljujući obrazovanju i stručnosti reputacija rasla kako mu

se stanje pogoršavalo, a to mu je znatno pomagalo da dobija poslove

koje je mogao da obavlja. Dakle, usprkos dijagnozi on je nastavio

obrazovanje. Vremenom je sve teže govorio, što mu je veoma

otežavalo komunikaciju. Kompjuterski ekspert Volt Voltoz je za to čuo

i poslao mu kompjuterski program Equilizer. Pomoću ovog programa,

Hoking je birao riječi sa ekrana rukom, pokretom glave ili oka, a

kompjuter je te riječi čitao. Uskoro mu je kolega sa Kembridža

program usavršio, prilagodivši ga malom, portabl kompjuteru koji su

mu pričvrstili za kolica. Na ovaj način danas Hoking drži predavanja

širom svijeta koja su izuzetno popularna.



Slikom da ti kažem

Stivi Vonder

Martin Šin

Tomas Edison

Stiven Hoking

28

Slikom da ti kažem...

Direktor: Djeco moja puno je ovakvih primjera. Puno je priča koje

su pozitivni primjeri brige društva, okoline i obrazovnih institucija,

ali postoje, kao što smo vidjeli, i oni koji nimalo ne hvale okolinu.

Naime prikazuju najokrutnije lice okoline, ali zahvaljujući brizi

porodice i vjere članova porodice u svoju djecu; smetnje se

prevazilaze i u okruženju porodice se pronalaze i samorealizuju.

Ja bih da mi budemo primjer škole sa pozitivnim predznakom i da

učinimo sve što je u našoj moći, pa čak i ako nemamo dovoljno

finansijskih sredstava da prigrlimo svu našu djecu, vaše vršnjake i

omogućimo im odrastanje i sazrijevanje u prirodnom okruženju.

Da im damo samopuzdanje i vjeru u život. Eto, htio sam vam dati

samo podršku za rad i reći da su vam vrata moje kancelarije

uvijek otvorena. (direktor odlazi, a učenici ustaju u znak

pozdrava).

D: E nisam mogao vjerovati da će onaj strogi čovjek uštogljenog

držanja biti ovako otvoren i ovoliko nam se približiti i pomoći nam.

A sad mi na um pade da sam neki dan gledao jednu sjajnu

reportažu o čovjeku koji se zove Nik Vujičić. Rođen je u Australiji

sa tetra-amelia sindromom kojeg karakteriše nedostatak sva četiri

ekstremiteta. Kao dijete je mentalno, emocionalno i fizički prolazio

kroz teško zamislive probleme i iskušenja, ali se na kraju izborio i

pomirio sa svojim invaliditetom i, kao sedamnaestogodišnjak,

osnovao neprofitnu organizaciju, (Life Without Limbs)- (Život bez

udova). Vujičić održava podsticajna predavanja širom svijeta, o

životu sa invaliditetom, nadi i pronalaženju smisla života. E kada

čovjek ima u vidu ovakve priče onda, najmanje što može učiniti

jeste da barem organizira radionice i pravi promotivne letke za

jačanje inkluzije u naše škole.

E: Ljudi ja sam pripremajući se za ovaj sastanak uradio malu

anketu sa nekim profesorima. Zadesili su se slučajno prije dva

dana na okruglom stolu koji je organizirao onaj Centar za kulturu

dijaloga, a koji je bio posvećen inkluziji u obrazovanju i hajde da

zajedno pogledamo kako oni razmišljaju. (prilazi DVD-u i pušta

snimak)

A: Ovi ljudi ulijevaju nadu da se može nešto napraviti. Divno je

vidjeti ljude iz različitih lokalnih zajednica okupljene na jednom

mjestu i oko jedne plemenite misije podizanja svijesti o značaju

inkluzije u BiH. Vrijeme je da i mi počnemo organizirati aktivnosti i

pozivati što veći broj građana da nam se pridruže. I svakako

moramo napraviti veliku akciju 3. Decembra zato što je to dan

Djece sa posebnim potrebama. Umalo da zaboravim. Pogledajte

šta sam pronašao tim povodom pod naslovom

Nik Vujičić



29


ONI NAS TREBAJU

“Nakon što su Ujedinjeni narodi proglasili 3. prosinac

Međunarodnim danom osoba s invaliditetom, UN-ova je

Komisija za ljudska prava u svojoj rezoluciji 1993/29 od 5.

ožujka 1993. pozvala zemlje članice da ističu obilježavanje 3.

prosinca : "s ciljem postizanja punog i jednakog uživanja

ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u

društvu." Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju

pravi su stručnjaci za prava osoba s invaliditetom. Više nego

profesionalni zdravstveni radnici ili intelektualci ili stručnjaci za

opća ljudska prava ili dobrotvorne udruge ili pružatelji usluga,

oni iz osobnog iskustva znaju kako se krše njihova prava i kako

ih se može zaštititi. Sami najbolje mogu zastupati osobe s

invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Izostavljanje iz

rasprave o pitanjima koja se tiču njih samih nedopustivo je, a

neosiguravanje uloge koja im pripada u demokratskom procesu

samo po sebi je kršenje njihovih prava. Osobe s invaliditetom i

posebnim potrebama uvijek ističu kako od države i društva ne

traže socijalnu pomoć i sažaljenje već poštivanje osnovnih

ljudskih prava, kao što su pravo na pristup svim ustanovama

bez arhitektonskih barijera, školovanje u redovnom sustavu

obrazovanja, pravo na adekvatnu zdravstvenu skrb te

pravo na zapošljavanje. Istraživanja Edukacijsko-

rehabilitacijskog fakulteta koje je financirao Zavod za

zapošljavanje pokazuju da 30 posto poslodavaca smatra kako

invalide treba zaposliti isključivo u zaštitnim radionicama, a

samo njih 15 posto drži da se i invalidi mogu uključiti u otvoreno

tržište rada. Čak 80 posto poslodavaca ne bi zaposlilo ratne

vojne invalide, 40 posto bi zaposlilo invalide rada, ali zato njih

60 posto ne bi zaposlilo osobe koji su invalidi od rođenja.”

(objavljeno na

http://novi-humanizam.bloger.hr/default.aspx?id=1114456)

B: Ovi procenti su me baš ostavili bez teksta. Pa ljudi moji, svi

imamo jednako pravo na sve. U to se svi zaklinju, a podaci

govore sasvim drugačije. Ovo ne smije više ostati ovako.

Hajdemo zamoliti Anđelu koja uvijek za školske priredbe

sprema neku muzičku numeru da nam napiše i komponuje

pjesmu, neku vrstu himne za djecu sa posebnim potrebama.

Dok smo razgovarali, ne znam jeste li primijetili stalno sam

nešto surfao po mobitelu i našao sjajnu, dirljivu, potresnu i

ohrabrujuću pjesmu. Čujmo je za kraj današnjeg druženja i

početak velike akcije.

Naziv je “HVALA TI”.



http://novi-humanizam.bloger.hr/default.aspx?id=1114456












30

Slikom da ti kažem

Postoje neke prilike u životu koje nas ostave bez daha, a

koje nam daju motiv da i sami uradimo nešto plemenito i

ljudski. Pred vama je potresna motivacijska priča koju

možete koristiti u radu odjeljenske zajednice, radnoj grupi, u

vašem NVO ili nekom neformalnom skupu. Čitajte je pažljivo.

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva

za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od

učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko

tko je tada bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori

je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one

stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti

sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari,

kada se radi o mom sinu?”

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio: „Vjerujem da se, kada

tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na

svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i

pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”

Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci,

koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je

upitao oca: „Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao

Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko

bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu

to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samo-

pouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom

invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-

linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s

njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog

poluvremena. Pa, …, može, nek igra za našu ekipu, pokušat

ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.” Siniša se malo

namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao

dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u

oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli

jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji

radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

MOTIVACIJSKA PRIČA: “OTAC I SIN”



31

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali

je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu

stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u

euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na

travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je

otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je

samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika

za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista,

dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga

izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube

utakmicu!? Na opće iznenađenje – Siniši su ipak dali loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni

mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari

golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je,

shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog

jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu

stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i

… traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila

spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i

pukni je u mrežu !!!” Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo

trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.

Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao

da vidi što će dalje. Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!” Uhvativši

dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom

deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i

… i smjestio je u mrežu !!! Muk, … , a onda provala … prasak – svi

skočiše: ‘Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!’ Zajapurenom i preneraženom

Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja

koji je spasio svoj tim od poraza.

„Tog dana …”, završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni

otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „…. dječaci obiju ekipa donijeli

su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne

zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i

pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši

ga i plačući od sreće!

http://mudremisli.net/jedna-zivotna-prica-mudre-

price/#UHzPxsSXjiWEMOA3.99

Slikom da ti kažem



http://mudremisli.net/jedna-zivotna-prica-mudre-price/
















32


KIŠNA DJEVOJČICA

Priča koja je ganula

Hrvatsku: 'Posvojila sam

dijete s posebnim

potrebama‘

Ovako je Princeza

nacrtala svoju obitelj kad

je imala sedam godina.

Priču jedne majke o petnaest godina života s autističnom

kćeri ispričanu u 34 poglavlja dosad je pročitalo više od 40

tisuća ljudi. “Željela sam potaknuti ljude da posvajaju djecu s

posebnim potrebama i objasniti im da mogu biti, kao i mi -

sretna obitelj’ Bez Princeze naš bi život bio tako

svakodnevan. Možda bih putovala po svijetu, možda čak

izgradila karijeru. Ne bih svaki dan gledala u nebo da vidim je

li vedro, hoće li se moći gledati zvijezde ili će Princeza ići

uplakana u krevet zato što je oblačno. Ne bih napamet znala

koji sir ima “jaki” miris, a koji može proći njeno budno oko i

nosić. I dalje bih spokojno sjedila za stolom i miješala šećer

u svojoj kavi, a ne ustajala i krišom to radila u zadnjem kutu

svoje kuhinje jer ne bih imala nikoga pokraj sebe kome bi se

tada vrtjelo u glavi. I najvažnije, ne bih bila mama svojoj

čudnovatoj Princezi.”

Dio je to fantastične priče mame Davine koja je prije 14 godina

posvojila Princezu, a čija je priča, podijeljena na forumu udruge

Roda, postala pravi hit. Iako mama Davina piše na potforumu o

posvojenju djece, koji posjećuje relativno malen broj ljudi, mahom

potencijalnih posvojitelja, iako živi u Njemačkoj te “na hrvatski”

rijetko piše te radi ponekad urnebesne pravopisne greške, na tom

je topicu pod naslovom “posvojiti dijete s teškoćama u razvoju” do

sada zabilježeno više od 44.500 klikova.

MOJA PRIČA



33

Od lanjskog Božića do sredine rujna mama Davina ispričala je u 34

poglavlja 15 godina Princezina života, života djevojčice s

Aspergerovim sindromom. Aspergerov sindrom je poremećaj iz

spektra autizma koji karakterizira normalna inteligencija i potpuni

nedostatak vještina neverbalne komunikacije, fizička nespretnost i

izostanak empatije. Javlja se kod dvoje do troje djece na njih

10.000. Uzrok nije poznat - obično je prisutan neki problem pri

porodu, ali ne kod sve djece. U trenutku posvojenja mama nije

znala da je njezina 18-mjesečna djevojčica posebna i trebalo im je

10 godina da saznaju zašto je to tako. Međutim, Princezino

odrastanje pretvorilo se u avanturu za cijelu obitelj - avanturu punu

ljubavi.

- Puno ranije nego što sam počela pisati o mojoj Princezi čitala sam

priče potencijalnih posvojitelja i uvidjela da su mnogi od njih

uskraćeni za roditeljstvo samo zato što traže zdravu, malu bebu.

Kad se osvrnem na svoj život sa svojom “nezdravom” i “ne-tako-

malom” bebom, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga

počela pisati i djeliti svoje iskustvo, ne bih li bar malo druge

senzibilizirala za posvojenje malo veće djece i djece s posebnim

potrebama. S našom Princezom nije nimalo lako, ni njoj ni nama.

Dane provedene na bolničkom dječjem odjelu odavno sam prestala

brojati, kao i terapije svih vrsta i razgovore u svim mogućim

institucijama. Ali unatoč svemu, ostaje bitno samo jedno: mi smo

jedna sretna obitelj. I dalje se borim da svi oko nas ostave

sažaljenje za druge, nama nije potrebna ni trunka. Naprotiv, da se

opet rodim, izabrala bih isti život - upravo zbog moje Princeze -

kaže nam mama Davina, koja ne želi otkriti svoj puni identitet jer,

kaže, ipak je to Princezin život koji nema pravo izlagati svima. -

Davina je rodom iz Bosne.

Nakon završenog fakulteta

udala se za Nijemca i danas

s obitelji živi u jednom

njemačkom gradiću. U

srednjim je 40-ima i radi u

grafičkoj djelatnosti.

Kad je prije 15-ak godina shvatila da neće postati biološka majka,

odlučila se za posvojenje, i to djeteta iz Bosne. Ubrzo je dobila

priliku posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu.

- Prvi su dani bili teški, zahtjevni. Princeza nije mogla jesti krutu

hranu, nije nikako htjela zaspati (“da bi zaspala, ljuljala sam je na

rukama. Počela sam kad je imala 18 mjeseci i osam kila, a prestala

kad je imala četiri i pol godine i 14 kila”), nije govorila ni hodala. Nije

pokazivala ni emocije, nikakav znak da je prihvatila obitelj. Sve do

toga dana. -




34


•••

Jednog jutra probudila sam se malo prije nje i

otišla u kupaonicu. Malo poslije začula sam

plač. Moja mama je pohitala uzeti je, ali ona je i

dalje plakala. Ja sam onako napola mokra

izjurila iz kupaonice i krenula k njoj. Kad me je

ugledala, bacila se iz ruku moje mame prema

meni i, kad sam je primila, u istom trenutku

prestala plakati. Tada je ona mene

posvojila...Ja sam je samo ljubila i govorila

‘hvala ti što si mi dozvolila da ti ja budem

mama’. Od toga dana se nije više micala od

mene.

Djevojčica je imala zdravstvenih teškoća - rahitis, deformaciju stopala,

lošu krvnu sliku, hipotonus. Iako nije imala nikakvu dijagnozu vezanu uz

mentalno zdravlje, Davina je osjećala da je njezina kćerkica drugačija.

Rasla je u dvojezičnoj obitelji, ali Davina je imala osjećaj da često ni nju

ne razumije, iako govori jezikom uz koji je Princeza odrasla. Pomislila je

da dijete dobro ne čuje, međutim pedijatar je otklonio tu mogućnost. -

Roditelji vrlo rano, sve ranije, primjećuju da im je dijete drugačije od druge

djece. Nije rijetkost da misle da je dijete gluho i da ih zbog toga ne

razumije. Već oko druge godine znaju da nešto ne valja, ali ne mogu

odrediti što. Nažalost, sustav ih prepoznaje jako kasno - kaže dr. Zorana

Bujas Petković iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.

•••

Pedijatra je brinulo njeno zaostajanje za vršnjacima, rekao nam je da

se nada da je to zbog zanemarenosti u ranom djetinjstvu te da će

ona to vjerojatno nadoknaditi, ali da se moramo pripremiti i na

mogućnost da neće. Spomenula sam mu da me brine što ne voli

imati ljude oko sebe, ne voli ići u park gdje su druga djeca i da

najviše voli sa mnom (poslije i s tatom) biti sama. Rekao mi je da je

puno ne forsiram. Ako ona voli ići s nama u prirodu i ne voli buku i

galamu, onda neka tako i radimo. Predložio je da je nakon nekog

vremena upišemo u vrtić da se što bolje socijalizira. Uvukao mi se

tada nekakav strah u kosti, neki nedefinirani, ali jako prisutan. Moj

muž me smirivao po običaju: bez ikakve panike, polako.

Roditelji su krenuli u akciju. Princeza je išla kod logopeda i fizioterapeuta.

Sa 23 mjeseca je prohodala, polako je počela jesti krutu hranu. I dalje nije

voljela ljude, ni dodire, ni iznenadne promjene. Bila je drugačija, ali kako

su uskoro ustanovili, iznimno inteligentna. U dobi od tri godine došla je u

dodir s puzzlama. Roditelji su ostali iznenađeni: bez problema je slagala

puzzle namijenjene dvostruko starijoj djeci. S dvije i pol godine znala je

sve postojeće marke automobila i tko koji autovozi. Često su provodili

slobodno vrijeme u autokućama, a kad bi tamo dobila i neki prospekt,

sreći nije bilo kraja.



35


- Princezini su simptomi tipični. Dijete s Aspergerovim sindromom

može naučiti nešto jako brzo, a nešto mu nikako ne ide. Tipična je za

njih velika razlika u verbalnim i neverbalnim sposobnostima u

psihologijskim testovima (disharmonični psihološki profil), zbog čega

je ovoj djeci potrebno individualizirati program u školi. Mnogi od njih

imaju izvrsno pamćenje. Na primjer, Daniel Tammet iz knjige

“Rođen jednog plavog dana” naučio je islandski jezik za tjedan dana.

Nevjerojatno - kaže dr. Bujas Petković. Princeza nije znala držati

žlicu u ruci, motorika joj je bila iznimno loša, ali je znala imenovati

svako moguće drvo i pticu. Kad je progovorila, odmah je “propričala” i

bosanski i njemački. Za 4. rođendan dobila je didaktičku igračku sa

slovima: za dva dana naučila je sva slova, a još toliko joj je trebalo

da ih počne slagati u riječi. Međutim, vrtić joj je bio horor. Brdo

nepoznatih ljudi i potpuni kaos - nikad nije znala što će se sljedeće

dogoditi, a to nije podnosila. Prvi su je put upisali u vrtić s dvije

godine, no ubrzo su odustali. S tri godine pokušali su ponovno.

•••

Ovaj put sam se naoružala strpljenjem, već na neki način

pomirena sa sudbinom da je Princeza “drugačija” od ostale

djece. Pred vrtićem sam je uspjela smiriti obećanjem da ako ne

bude vrištala i bacala se po podu, može zadržati svoju dudu.

Ona je rekla - dobro, neću, ali mogu li, molim te, barem plakati

kad ti izađeš. S odobrenjem da može plakati, izletila sam iz

vrtića. Da me nije bilo stid, ja bih se odmah počela bacati po

podu, direktno pred vrtićem. Kad sam došla po nju, tete su mi

podnijele izvještaj: nije se bacala ni vrištala, samo je malo dulje

plakala. Sve dok nije ugledala kolica za lutke. Onda ih se

dočepala i bez prestanka ih vozala s jednog kraja vrtića na

drugi. Ja sam se malo smijala jer mi je već bilo poznato koliko

Princeza može uložiti sebe u jednu monotonu radnju.

Repetetivne radnje te robovanje navikama i ritualima tipično je za

autizam i Aspergerov sindrom. Kao i izostanak socijalnih vještina:

Princeza je postala vrtićko dijete, ali nije se mogla integrirati. Najviše

je voljela biti sama.

- Zbog loših socijalnih vještina

neka djeca vole biti sama, a

neka vole društvo, ali su jako

neuspješna u njegovu stjecanju.

Djeca s Aspergerom sve

shvaćaju doslovno, ne razumiju

socijalne odnose, nemaju

apstraktno mišljenje. Uvijek bi

vodili isti razgovor, uvijek o istim

stvarima i drugoj djeci nisu

zabavna - kaže dr. Bujas

Petković.



36


Princeza nije imala prijateljice, a i roditelji su gubili prijatelje. Shvatili

su da su predmet sažaljenja, a da se Princezino ponašanje pripisuje

njezinu podrijetlu, pa čak i razmaženosti jer su posvojitelji preosjetljivi

na svoje dijete. To ih je posebno pogađalo

•••

Nije prošlo dugo vremena i već su me

počeli zaustavljati roditelji na putu ka

ili iz vrtića i govoriti mi da se njihova

djeca žale jer ih je Princeza gurnula,

ogrebala, počupala za kosu itd. A ja

nisam imala hrabrosti da im kažem

samo nek’ je ne dohvaćaju rukama,

neće im ona ništa. Ona samo ne voli

da ju se dira i tada reagira tako

agresivno. Ne, to tada nisam mogla

reći, i danas sebe mrzim zbog te

nehrabrosti.

Ubrzo se saznalo da je princeza “jadno, posvojeno dijete iz

doma” i da stvar bude još gora, iz doma iz istočne Europe...

U ranom djetinjstvu Princezi je dijagnosticirana alergijska astma i

neurodermitis, zbog kojih je često boravila u bolnici. Liječnici bi ubrzo

primijetili njezinu posebnost te su se redale dijagnoze - od

deprivacijskog sindroma do fetalnog alkoholnog sindroma. Roditelji

su znali da to nije to, ali nisu znali što je. Aspergerov poremećaj zbog

blagih simptoma teže je dijagnosticirati nego autizam pa se najčešće

dijagnosticira tek polaskom djeteta u školu, ili čak kasnije. U

Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež bilo je više slučajeva

dijagnosticiranja tek u adolescentnoj dobi, a meni se osobno javila

nekolicina osoba koje su same sebe dijagnosticirale u odrasloj dobi.

Zbog poremećaja, radilo se o nezaposlenim osobama,

inteligentnima, koje su cijele dane sjedile za kompjutorom jer, zbog

izostanka socijalnih vještina, nisu imale društvo - kaže dr. Bujas.

Princeza je voljela ustaljene sheme. Bilo je

važno da se sve uvijek događa po istom

rasporedu. Imala je svoje opsesije:

obožavala je gledati zvijezde i sve vezano

uz svemir. Nije mogla podnijeti dodir

nepoznate osobe. U pravilu, uopće nije

voljela nepoznate osobe. Kad bi primali

goste, Princeza bi ih odmah po dolasku

pitala kad odlaze. I inzistirala da odlazak

bude u sekundu točan.

Vrtić, u kojem nema jasnih pravila ni rasporeda, bilo je teško

razdoblje, a onda je Princeza krenula u školu.



37


•••

U razredu je bilo 21 dijete. U početku su mogli sjediti kako tko

hoće, a nakon kraćeg vremena učiteljica je zahtijevala da se

svakoga ponedjeljka premjeste, ali da sami mogu izabrati s kim

će sjediti. Ne moram pisati koje je dijete na kraju ostalo sjediti

samo. Učiteljica je to promatrala dva, tri ponedeljka i onda je

uvela brojeve (po dva broja od 1 do 21). Tko bi imao isti broj

sjedio bi zajedno. Sva su djeca “dobila šansu” da upoznaju

Princezu. Normalno da je Princeza pokazala sve svoje fasete i

nije nimalo olakšavala situaciju. Nitko joj se nije smio ni približiti

u klupi, ni slučajno taknuti neku njenu stvar, a ako bi imali nešto

za doručak što Princezi nije “mirisalo”, Princeza bi se pokazala

u najgorem svjetlu. Imali smo velik problem u ishrani. Hrana je

morala imati određenu konzistenciju - npr. puding ili slično nije

dolazilo u obzir, a ni meso - ono joj je bilo tvrdo, kako nam je

objašnjavala. Ali najveći problem su bili mirisi. Sve je moralo biti

“nemirišljavo” pa sam kuhala bez luka, začina i sl. Tako je bilo i

u školi. Ako bi neko dijete imalo nešto suhomesnato ili neki sir

koji miriše, Princeza bi zatvorila svoju kutijicu s doručkom i

pobjegla iz razreda. Učiteljica je i tome stala na kraj: sva su

djeca doručkovala na vrijeme, a Princeza bi se morala strpiti i

jesti na sljedećoj pauzi. S vremenom su djeca upoznala šta

Princezi paše, a šta ne, pa ona djeca koja su imala nešto

“nemirišljavo”, doručak bi namjerno odgađala kako bi jela

zajedno s Princezom. Svi su se oko nje trudili. Ona je bila čudna,

ali na neki način zanimljiva i interesantna.

Mrzila je matematiku, a ni dan-

danas ne može logički baratati

brojevima. No, mrzila je i

tjelesni i likovni. - Motorička

nespretnost, zbog koje ne vole

sport ili jako teško nauče voziti

bicikl, jedan je od rijetkih

simptoma koji imaju baš sve

osobe s Aspergerovim

sindromom. Zbog toga su u

budućnosti prilično ograničene

u izboru zanimanja. Budući da

nisu svi talentirani ili

visokointeligentni, često ne

uspijevaju naći posao.

Osjetljivost na mirise i zvukove

također je vrlo česta kod osoba

s Aspergerovim sindromom -

kaže dr. Bujas Petković.



38


•••

Meni to nije išlo u glavu, kao mala je tako voljela bojice i crtanje,

znala je satima s papom sjediti i crtati, a u školi je na likovnom

pravila probleme. Jednom prilikom mi je učiteljica rekla da

moramo na tome malo proraditi jer je taj dan na likovnom

Princeza neprestano udarala glavom o pult. Uz mnogo truda i

razgovora uspjeli smo saznati zašto. Objasnila nam je da mrzi

likovni zato što moraju crtati vodenim bojicama, a ona mrzi

vodene jer su “rijetke, nemaju lijepu boju ni miris” i kad druga

djeca miješaju kist u čašici s vodom, njoj se okreće u glavi (kako

se voda okreće, tako se i njoj okreće). Dogovorili smo se s

učiteljicom da Princeza na likovnom koristi samo drvene i

voštane bojice i flomastere, a kad druga djeca “vrte kist”, da se

ona okrene prema zidu i ne gleda. Od tada likovni nije bio

problem.

U Njemačkoj nikad nije bila

opcija da Princeza ide u

neku posebnu školu.

Integracija u redovni razred

bila je očekivana. - U

Hrvatskoj specifičan tretman

djece s Aspergerovim

sindromom ne postoji. Kako

se radi o djeci urednih

kognitivnih sposobnosti,

djeca pohađaju redovne

škole uz individualizaciju ili

prilagodbu programa.

Žalosno je da neka djeca nisu dijagnosticirana te imaju velikih

teškoća u školi, iako imaju dobre sposobnosti. Često su žrtve

vršnjačkog nasilja s obzirom na to da se ne znaju braniti: sve

shvaćaju doslovno, iznimno su naivna i, kao takva, laka meta - kaže

dr. Bujas. Princeza nije bila žrtva bullyinga, prije svega zahvaljujući

učiteljici koja je bila iznad svih roditeljskih očekivanja.

•••

Jednog dana u Princezinu trećem razredu kaže ona meni da

danas nisu imali domaći, nego samo ako hoće da nacrtaju po

jedan crtež.

Pitam ju zna li ona razlog zašto nemaju danas domaći, kad kaže

meni moja Princeza: zato što danas nismo imali redovnu

nastavu već čitav dan samo vjeronauk. Bio im je čitav dan

svećenik u razredu zato što se Frau J sinoć preselila na

nebo......



39


Fale mi riječi kojima bih objasnila kako sam se osjećala. Kao da

ti neko izvlači pod ispod nogu. Ne znam šta me je više

opterećivalo: to što je jedna osoba na koju sam mogla uvijek

računati i koja je prvi put uspjela Princezu usmjeriti na pravi

pravac, otišla od nas. Ili to što mi Princeza to - bez ijedne trunke

emocije - saopćava. Uvečer zvoni telefon, a na telefonu

Stefanina mama, zove da pita kako je Princeza primila vijest.

Kaže da Stefanie čitav dan samo plače i da neće sutra u školu,

da od suza ne može nacrtati sliku. To je trebala biti slika za

“ispraćaj” Frau J, da svako dijete nacrta onako kako to zamišlja.

Ja stojim ko ukopana i ne znam da li da budem iskrena i da

kažem da Princeza “mrtva hladna” sjedi u svojoj sobi i slaže

puzlice ili da lažem. Stid me je, ja sam se odlučila za ovo drugo.

Ali kad smo pošli na spavanje, pita mene Princeza želim li vidjeti

sliku koju je ona danas nacrtala za Frau J. Nacrtala je jedan sivi

nadgrobni spomenik na kojem piše učiteljičino puno ime, okolo

cvijeće u svim bojama i po čitavom crtežu male crne linijice.

Princeza nam je objasnila da te crne linijice predstavljaju suze

nebeske.

(.....)

Princeza je četiri tjedna bila u bolnici. Kad se vratila, nova

učiteljica je bila tu. Prvo mi je upalo u oči da su se svi

obradovali Princezi. Frau A. mi je rekla da ne brinem i da će sve

biti u redu. Da Princeza ne mora bojati vodenim bojicama i da će

s doručkom sve biti kako je i bilo, da na matematiku smije nositi

računjalku, da će ponedjeljkom izvlačiti brojeve za partnera i sve

će biti kao do sada. Kad je Frau A. vidjela da sam zanijemila,

izvadila je iz ladice jednu teku i dala mi je. Bila je obojena crnim

flomasterom, po sredini su bile žute zvijezde različitih veličina, u

jednoj velikoj zvijezdi je bilo crnim flomasterom napisano

Princezino ime, a u drugoj prezime. Prepoznala sam Frau J.

rukopis. Pažljivo sam listala od jedne stranice do druge (sad mi

isto teku suze jedna za drugom) i plakala i plakala. To je bio

Princezin dnevnik u kojem je Frau J. u detalje pisala događaje s

Princezom. Na početku je uvijek stajao datum, ispod datuma

crvenim flomasterom “problem”, a ispod toga, zelenim, kako ga

je ona riješila. Na jednoj stranici su bile različite naljepnice npr.

zvijezda, svemirskih brodova, kozmonauta itd. i ispod je stajalo:

najljepnice namijenjene samo za Princezu. Frau A. mi je

ispričala kako je tu teku našla u Frau J. ladici i da ju je za ove

četiri sedmice naučila napamet. Princeza od pogreba nije nikad

više spominjala Frau J. kao da je nikad nije ni bilo.

U školu je stigla i nova psihologinja i, dva mjeseca kasnije, pozvala je

Princezine roditelje na razgovor.



40


•••

Tu noć nisam mogla spavati, kao da mi je prvi put da idem

negdje na razgovor o Princezi. Pred ulazak u njen ured uspjela

sam staviti kiseli osmijeh i malo se ohrabriti. Ta gospođa je

odmah dobila prve plus poene kod muža jer je spadala u one

koji vole Princezu. Rekla nam je da je fascinirana Princezom i da

ona ne želi ništa da se promijeni, da je vrlo zadovoljna radom

učiteljice i s nama kao roditeljima. Da vidi da Princeza raste

ispunjena ljubavlju i da nastavimo odgajati je kao i dosad. Moj

kiseli osmijeh je postajao sve slađi, a kod muža se već nazirao

osmijeh pobjednika. Ipak mi nešto nije dalo mira... Ona nas je

danas pozvala da nam da adresu odličnog dječjeg psihijatra da

odvedemo Princezu na ispitivanje. Da ona već dva mjeseca nju

promatra i da je uvjerena da je naša princeza AUTIST... kišni

čovjek... Princeza kišni čovjek, ne, ne, nikad.

- Roditelji različito

reagiraju kad saznaju da

im dijete ima neki

poremećaj iz autističnog

spektra. Zanimljivo je da

nam jedan dio roditelja

dođe i kaže da sumnja na

Aspergerov sindrom, jer su

ga prepoznali zahvaljujući

internetu. Dio njih se,

naravno, šokira - kaže dr.

Bujas Petković.

•••

Kad je princeza zaspala, muž i ja smo dugo razgovarali. Njega

nije nimalo današnja vijest potresla. Kao i uvijek, njegov

odgovor je bio: šta je - tu je, idemo dalje. I mene je prvi put

obuhvatio neki čudni mir. Tu noć mi je bilo tako jasno da smo

dobili odgovor na pitanje šta je s našom Princezom, zašto je

tako drugačija. Poslije skoro deset godina pronašli smo zadnji

dio naše slagalice. Unatoč svemu, naša “slika” je bila gotova i

lijepo je izgledala. Sutradan sam nazvala našeg pedijatra.

Dogovorili smo se da bi najbolje bilo da s Princezom odemo u

specijalni institut za autizam. Odmah su nam rekli da se

pripremimo da će im trebati najmanje tri termina od otprilike po

tri do četiri sata. Mi smo taj isti dan, poslije četiri i pol sata, izašli

iz instituta i krenuli prema metrou, a za ruku smo vodili

Aspergerovog autista koji je neprestano ponavljao ‘metro,

metro’. Nas troje smo bili tako sretni, ja i muž smo se pogledali i

u glas zavikali ‘metro, metro’. Tako, čvrsto se držući za ruke,

trčali smo prema metrou i našem novom životu s malom kišnom

djevojčicom.



41


Princeza je danas 15-godišnja

djevojka. Ide u srednju školu, ima

problema s osobnim asistentima,

obožava kišu (“kako sam danas

lijepo pokisla”) i pse. Mama

Davina namjeravala je svoju priču

završiti dobivanjem dijagnoze, no

interes čitatelja bio je ogroman.

Stoga je pisala i dalje. I nije

gotova. Jer Princezin život svaki

dan ima novu priču.

Pozivnica

Princeza je došla jedan dan iz vrtića i dok sam joj pripremala

bočicu, zgrabila je svoje bojice i počela nešto crtati. Bilo mi je to

malo čudno jer je Princeza inzistirala da sve ide po ustaljenoj

šemi. A bojice su bile na redu tek uvečer, kad bi se vratila iz

šetnje s papom. Upitala sam je što će joj sad bojice, a ona mi je

odgovorila da malo pričekam dok nacrta pozivnicu. Objasnila

sam joj da ima još dugo do njenog rođendana, a ona kaže da

crta pozivnicu samoj sebi jer su sva djeca iz njene grupe danas

dobila pozivnice za Johanin rođendan, samo ona nije. Meni je

tada bilo tako teško oko srca da i dan-danas, poslije više od 10

godina, osjetim tu bol. Naravno, pričekala sam da Princeza

nacrta pozivnicu i počela razmišljati kako da joj objasnim da ona

ne može sama sebe pozvati i, ako je tužna što je Johana nije

pozvala, mora se s tim pomiriti. Kad je Princeza zaspala, počela

sam razbijati glavu što napraviti. Ona je bila uvjerena da će ići

na Johanin rođendan. Molila sam se Bogu i on je možda uslišao

moje molbe, dva dana prije Johaninog rođendana Princeza je

dobila ospice i naš nas je pedijatar poslao u bolnicu da budemo

pod kontrolom. Ja sam se samo jednom u životu - tada -

radovala bolnici, i danas me je stid zbog toga. Kad je Princeza

izašla iz bolnice, Johanin rođendan je prošao i nitko ga više nije

spominjao, a ja još i

danas čuvam “pozivnicu”.

(.....)

Negdje na proljeće u prvom razredu došla sam po princezu u

produženi boravak, a ona prvi put stiže meni u zagrljaj sva

ozarena. Pitala sam se koji bi mogao biti razlog tolikoj sreći. Ona

je počela rovariti po svojoj školskoj torbi i odjednom izvadila

ružičastu kuvertu, dala mi je u ruke i počela iz sveg glasa

plakati. Otvorim kuvertu, a u njoj pozivnica za rođendan kod

Stefani, najpopularnije djevojčice u razredu. Od tog dana

Princeza je prvi put u životu imala drugaricu. I dan danas su

dobre prijateljice.



42


Pas

Princeza je imala novu temu, koja je umjesto astronomije

zauzimala cijelu njenu pažnju. Tema je bila: kućni ljubimci,

posebno psi. A od svih kućnih ljubimaca mi nismo imali

nijednog. Od tada je cijelo slobodno vrijeme provodila čitajući i

pišući o kućnim ljubimcima. U jednoj bilježnici vodila je protokol

o tome tko ima kojeg kućnog ljubimca. Oni koji imaju ljubimce

bili su lijepo ukrašeni različitim Princezinim crtežima, a

ponajviše oni koji su imali psa. Oni su imali počasno mjesto i

još dodatno kojekakve naljepnice i ukrase. U bilježnici su se

našli svi - rodbina, prijatelji, školsko osoblje, terapeuti svih

vrsta, medicinsko osoblje i, naravno, mi: nažalost, bili smo

označeni crnom bojom - nemamo kućne ljubimce.

Princezina opsesija psima nije nimalo jenjavala. Princeza je

počela brojiti sve pse koje je taj dan vidjela i, kad bi se uvečer

sabrala i uvidjela da je danas vidjela četiri puta manje pasa nego

dan prije, bila je toliko razočarana da je molila da tata ide s njom

u večernju šetnju ne bi li vidjela još kojeg psa.

Unatoč neurodermitisu i zebnji da je alergična na pseću dlaku,

Princeza je dobila svojeg psa. Spava s njim u krevetu, pas

dnevno mora pojesti točno 135 grama hrane (jer je veterinar

rekao između 120 i 150 grama), , a više nikome nisu čudne

Princezine oduševljene šetnje po kiši: pas se mora izvesti bila

kiša ili ne.

http://www.jutarnji.hr/moja-kisna-djevojcica-prica-koja-je-ganula-

hrvatsku--posvojila-sam-dijete-s-posebnim-potrebama/1223233/



http://www.jutarnji.hr/moja-kisna-djevojcica-prica-koja-je-ganula-hrvatsku--posvojila-sam-dijete-s-posebnim-potrebama/1223233/



































43

Slikom da ti kažem,,,

Pred nama je još jedna ohrabrujuća i motivacijska priča

JELENINI ANĐELI UNIJELI SU SVJETLOST U NAŠ ŽIVOT

Mnogima je teško zamisliti život s djetetom s posebnim potrebama. No,

što kada život na vas „svali“ obvezu i brigu za čak troje djece s

posebnim potrebama? Neupitno je da će vam se činiti da to

jednostavno ne možete izdržati. No, Katica Perković i njezin suprug

Andrija dokaz su da možete, i to s osmijehom na licu. Kako prihvatiti

činjenicu da si majka troje djece s posebnim potrebama? Kako se boriti

duge godine, bez potpore, samo suprug i ti? Kako razmišljati o

budućnosti kad vidiš da je svakodnevnica teška, a može biti još i gora?!

Nakon dugo godina

borbe, glumatanja

supermajke i žene,

odgojiteljice, konačno se

prije nekoliko godina

dogodilo suočavanje s

„istinom“, sa samom

sobom. Ali, tada je

nastao i preokret u

našem životu.

U naš život ušli su posebno dragi ljudi, jedna prekrasna knjiga o

anđelima i spoznaja da Isus nikada svoje ne ostavlja same. U naš

život uletjeli su – anđeli! Ali prije toga, vratit ću se na početak.

Moj najstariji sin Branimir (17) rođen je nakon održavane i rizične

trudnoće. Tijekom dvije godine borbe sa svim mogućim bolestima, ali

i bliskim suočavanjem s njegovom smrću, odlučili smo se na drugu

bebu. Uplašena prvom trudnoćom, moja ginekologinja odlučila je

napraviti sve testove prije začeća kako bi isključila eventualne rizične

faktore. Sve je bilo OK. Ostala sam trudna. Sretna, zdrava – i onda

šok. Na ultrazvuku mi je rečeno da su blizanci. Nisam pomišljala na

to da nasljeđujemo sklonost blizancima: sestra ih ima, majčina obitelj

ih je imala…

Ali prihvatili smo stanje i pripremali se. Tada šok, strahota. Pred kraj

prvog tromjesečja liječnici su otkrili da Branimir (tada u dobi od dvije i

pol godine) boluje od nasljedne i teške degenerativne bolesti –

multiple h. egsestozys. Pokušala sam, zbog beba, biti smirena,

fokusirana. I bila sam, ali prividno. Moja podsvijest je funkcionirala

drugačije. Dobra, zdrava trudnoća u 30. tjednu to više nije bila: jedna

je beba bila mnogo manja od druge. Hitan prijem u bolnicu.

MOJA PRIČA



44


Ležanje, proučavanje literature o nedonoščadi… i čekanje. Znali smo

da bebe nisu dobro. Nismo željeli znati koliko!!! Nije bilo bitno.

One su željene, tu su i mi smo tu.

Koliko god da se spremaš na to, nikada ne znaš kako je zapravo

teško kad se konačno suočiš s njima tako majušnima i

bespomoćnima. Krešimira su izvadili dvije minute prije Jelene. On je

imao 2200 grama, a Jelena 1450 grama. Odvezli su me, nakon što

sam dobila transfuziju, da ih vidim. Odmah sam odlučila da moram

Krešicu (kako ga zovemo) dojiti, te sam to i činila, a maleckoj sam se

Jeleni izdajala. Krešimir i ja smo nakon 15 dana došli kući. Jelena je

ostala u inkubatoru još mjesec dana. Pri odlasku kući s Jelenom u

naručju, liječnici su nas sažaljivo gledali.

Šok za šokom…

Na prvom ultrazvuku otkrili smo razlog: dvije velike sjene u samom

središtu mozga. Sumnja na ciste, tumor… Detaljni pregled i

dijagnoza: intrauterino krvarenje – moždani udar! Nakon što su

navršili tri mjeseca života, krenuli smo na vježbe. U besparici, ali tko

te pita, unajmili smo ženu da nam pomogne oko beba – Branimir nas

je trebao, a suprug i ja smo vodili (tada iz Bregane) pet dana u tjednu

djecu na vježbe. Sama sam ih oboje satima vježbala. Krešo se

izvukao (danas ima ADHD), a Jelena je dobila dijagnozu: spastična

tetrapareza, cerebralna paraliza.

Vježbala sam godinama, suprug je radio u vojsci. Oboje smo prošli

kalvariju kakvu ne želite nikome. Branimir je i ove godine bio na

skidanju egzestoza. Na jesen ide ponovo na operaciju.

Ja sam se morala vratiti na posao u vrtić, s punim radnim vremenom,

kad je suprug otišao u prijevremenu mirovinu. Moram iskreno reći da

ondje nisam, u većini slučajeva, bila tretirana kao majka s djecom s

posebnim potrebama. Dandanas mi nije jasno koji je razlog. Želim

prestati razmišljati o tome. To mi izaziva negativne osjećaje, pa i

ogorčenost. Ogorčenost veže druge negativne osjećaje, a njih ne

želim. Ali jedno zlo na drugo?! Intenzivno trošenje uništilo mi je

koljena – oba sam operirala, kralježnica – koma!

U svem tom očaju, za vrijeme rehabilitacije u naš život ušla je

svjetlost. Kako?



45


elena je u školi na Goljaku imala prekrasnu mladu učiteljicu koja ju je

uvela u slikanje na platnu. Tereza, ta divna žena, poklonila je Jeleni

za Božić slikovnicu Dnevnik dobrih anđela. Jelena je „gutačica“

knjiga. Teško za shvatiti? Čitala je, a ja slušala. Odjednom, sinulo mi

je da pokušamo nešto naslikati. Naravno da su to bili anđeli gđe

Sanje Polak. Isprva sam joj stvarala reprodukcije iz knjige, ali s

vremenom je Jelena (uz moju pomoć, poticanje, strahovit rad i

upornost) počela stvarati svoje, posebne anđele – anđele na

torbama. Svaki anđeo nosi na poleđini poruku. Zato se i zovu

„Jelenini anđeli dobrih želja“. Prve torbe u javnosti je prikazala

Jelenina kuma Ankica. Ona je prava kuma. Žena koja cijeli život prati

Jelenu. Torbe je prodala svojim kolegicama, one dalje. Mnoge smo

darovali dragim prijateljima. Bilo je prekrasno vidjeti da se žene

vesele nositi našu torbu.

Potreba za dobrotom

Priča o Jeleninim anđelima se širila. Ipak, sve bi ostalo u četiri zida

da nije bilo naših prijatelja Frane i Tereze. Oni su prepoznali potrebu

da ispričaju priču o Jeleni te da je prikažu ljudima. Iznenađenje je bilo

veliko kada je Frano stigao sa svom snimateljskom opremom te

nekoliko sati snimao video. Za Božić su ga na poseban način

darivali našoj obitelji: Tko su anđeli? Videouradak koji je odmah

stavljen na YouTube stranicu. Naravno, i to su uradili naši prijatelji.

Neopisivo nas je dotaknula snimka Jelene, predivna glazba Ivone

Zgrabljić koja prati video. Potaknuti prijateljima, ljudi su počeli gledati

i reagirati.

Time je priča o potrebi za istinskom, biblijskom dobrotom,

empatijom, kroz Jelenine anđele počela dobivati smisao. Cijelo

vrijeme sam osjećala da Jelenino slikanje treba imati smisao i cilj.

Uhvatila sam se toga, iako nisam znala kamo će to voditi, kako će

teći. Bilo mi je važno da Jelena slika. Ona je u tome uživala. Na

snimci se može vidjeti taj „poseban, čaroban“ izraz lica dok grčevito

spazmatičnim prstima drži kist, nanosi boju, sanjari…

Slikanje anđela Jeleni je postalo sve. Alfa i omega. Shvatila sam: to

radi!!! Tako bi rekao moj dobri prijatelj Lorica. To je za nju – TO!!!

Koliko sam sretnih suza prosula dok sam razmišljala o tom daru koji

smo otkrili. Mislim na sve nas koji smo u tome živjeli, pridonosili i još

pridonosimo: nesebično, predano, s ljubavlju koja nema

ovozemaljsko obilježje.

Sada kažem ono što je mnogo žena-majki reklo: da treba prodrijeti u

dušu svoga djeteta i tu vidjeti svjetlost. Zgrabiti je i njegovati. Širiti je

dalje. Obasjati ljude njome. Objasniti im da u svima nama ima još

dobrote, da surov život ipak ostavlja prilike i za dobre stvari: ČINI

DOBRO GDJE GOD MOŽEŠ, KOLIKO GOD MOŽEŠ! Objasniti da

svima nama, baš svima, treba „dobri anđeo“! Da je lijepo biti nekome

prijatelj…



46


Poruke koje Jelena oslikava na svojim torbama stvaramo svjesno,

ciljano, razmišljajući što ona kroz anđele želi poručiti svijetu, ljudima

oko sebe. Stvarajući, tj. kroz slikanje, trudim se, onoliko koliko sam

profesionalno u mogućnosti, stvoriti uvjete da ona radi s veseljem, da

radimo na razvijanju cjelokupnih razvojnih područja. Ona dobiva više

stimulacija nego učeći gomilu nepotrebnih stvari u školi (što bi

trebalo sustavno promijeniti!!!). Ona je kroz sve to postala

samouvjerenija, pozitivnija, spremna ponuditi svoje srce i drugima,

šaljući poruke.

Manekenke s Jeleninim anđelima

Te poruke zaživjele su kroz dvije modne revije. Prva se odvijala u

Arena centru, pod pokroviteljstvom Hippy Gardena. Haljine

dizajnirane rukama gđe Đurđice Vorkapić, s apliciranim Jeleninim

anđelima, lepršale su pistom na prekrasnim djevojkama iz Centra

Dubrava. Vozile su se u svojim „luksuznim“ prijevoznim sredstvima –

invalidskim kolicima. Ali osmijeh, taj čarobni osmijeh na njihovim

licima, ostao je zabilježen. Frano je to sve poslikao, a mi smo danima

uživali gledajući se. Ništa od toga ne bi bilo da nije organizatora: RC

Zagreb i gdin Zdeslav Krznarić, Marijeta Gregov i gomila prijatelja

Ožboltovih, koji su sudjelovali na sve zamislive i nezamislive načine.

Možete li zamisliti kad salsu zapleše gospođa u godinama tako

zarazno da sam i ja sa svojim operiranim koljenima poželjela

zaplesati. E,najluđe je bilo kada su na pistu izašle naše mame: Ilijana

i Tereza s klincima u naručju – naravno, naši najmanji manekeni.

Toliko je bilo teško zadržati malog Jakova da ne jurne na koljenima

na pistu sam samcat – Eh, što ga mama nije pustila…

Studio - Akciju su posjetili prijatelji Jeleninih anđela. Jedino nam je

manjkalo medija. Pa znate, ne događa se baš često da se prekrasne

manekenke voze u invalidskim kolicima. Naše jesu. Bile su

božanstvene. Taj osmijeh na licima Frano je zabilježio (Hvala ti,

prijatelju!) fotkama. Drugu akcija pod imenom „S osmijehom anđela u

vrtu jagoda“ organizirali su prijatelji i žena koji doslovce živi s

anđelima – naša Daliborka Carević Deverny, ali uz pjesmu stotine

djece, šest dječjih zborova, Lamiju i Bojana Jambrošića. Jeleni je

uručena novčana donacija. Hvala svima.



47


Priča je išla dalje. Tereza i Frano rade na novom projektu, a potporu za

njega dobili su… znate li od koga? E, od našeg Predsjednika, g.

Josipovića. Za poklon, ali i prezentaciju dosadašnjih aktivnosti, Ožboltovi

su ponijeli “naše anđele“. S kolikom smo ljubavlju stvarale: susjeda Katica

je sašila specijalne torbe – nisu išli oni moji svima poznati “ficleki“. Otišle

su najljepše do sada! O, kako je Jelena blistala. Ma , brzo je ona to

zaboravila jer njoj je bitno slikati. Je, da, ali i ponekad nešto zaraditi

prodajom. Mala „mustra“ poznaje mustru!

Nedugo zatim u Zagreb je poslovno doputovala poznata američka

psihijatrica P. Schererer te joj je u prostorima CEPAMET-a na Šalati

skromno predočen Jelenin rad. Tema je bila „Umjetnost i mozak“, a meni

je bila želja prikazati kako umjetnost u stvarnosti poboljšava život osobe s

invaliditetom. Gospođa koja vodi institut ICODA u Chicagu oduševila se

radom, iako joj je skrenuta pozornost da je Jelena osoba s mentalnim

ograničenostima. Ona u Institutu prakticira umjetnost kao sredstvo

poboljšanja života gluhonijemih osoba. Za nas nema odmora. Na jesen

nam je pružena prilika da se na „Večeri za dušu“ u prostorima Kluba

glagoljaške mladeži pri Matici napravi izložba Jeleninih radova.

Jelena

Slijedi izrada plana te osmišljavanje teme „Čini dobro – osjećaj se dobro!“

za Tjedan palijative u Zagrebu – što je jedan veliki posao. Ideje mi naviru.

Želja mi je da se kroz „Jelenine anđele dobrih želja“ prikaže jedno, jedino:

Nije bitno što ne mogu – bitno je što mogu, volim i hoću!!! Time možemo

pomoći onima kojima je gore nego (trenutačno) nama.

Nije lako…

Vjerujte da nam nije lako. S troje djece, suprug i ja se raspadamo.

Nemojte misliti da živimo „normalan život“. Nas petero vodimo svoju bitku

sami, ali s vjerom da ništa nije slučajnost. Jelenini anđeli vratili su u našu

blizinu ljude. Da, dobro ste čuli – ljude! Ljudi su skloni, u skladu s

prirodom, izbjegavati bolest, smetnje i one koji tako žive. Ne iz želje, prije

iz straha. Obitelji slične mojoj nemaju izbora. Mi živimo svoj život najbolje

što možemo. Pokušavamo pokazati da to može biti dostojanstveno, čisto,

nesebično… Hvala svima koji nam pomažu da naši anđeli ojačaju krila te

da njihov let bude duži i kvalitetniji. Da, važno je i najvažnije reći: Anđeli

ne bi nikada poletjeli da u toj priči iza nas ne stoji moj predani suprug

Andrija. On koji nikada, baš nikada, nije odustao u borbi za svoju djecu.

On koji je trpio moje depresije, anksioznosti. On koji je, a i sad je, satima

po bolnicama. On kojemu rijetko, a trebala bih stalno, govorim koliko je

važan i predivan. Svjesna sam da mi ga je u život poslao sam dragi Isus.

Isto tako, moja predivna dva sina, tako različita, a prekrasna u duši –

Krešimir i Branimir. Dva „ kralja u životnoj borbi“. Svima njima, ali i

drugima koji na bilo koji način „žive s nama“, s ljubavlju posvećujem ove

retke!

http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/jelenini-andeli-unijeli-su-svjetlost-u-

nas-zivot/



http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/jelenini-andeli-unijeli-su-svjetlost-u-nas-zivot/





















48

ДЕБАТАНТИ КАЖУ О тексту које и је

пред вама...

Веома занимлјив разговор са

младим људима за све вас

припремили су:

професорица Бранка Кукић и

ученик Марко Ромић.

Вриједни чланови дебатног

клуба “Горгије” бањалучке

гимназије понудили свој

поглед на тему инклузије

дјеце са потешкоћама у

развоју

Професорица Бранка Кукић

Марко Ромић

Свјесни смо да у 21. вијеку када просвјетни

напредак, како у методама тако и у средствима

рада, треба да буде видан односно очигледан и

није баш тако. Закон о средњошколском

образовању Републике Српске, који је од свог

доношења 200. године до данас имао мале и

скоро непримјетне допуне када је у питању

просвјетна инклузија показује извјесну

непотпуност и неадекватност када је у питању

овакво важно питање, које данас представља

једно од највећих изазова нашег школства у БиХ.

Такође, паралелно са недовољно развијеним

законским оквирима распрострањена је и општа

неинформисаност младих људи о инклузији. У

наставку текста могу се прочитати мишљења

ученика Бањалучке Гимназије о овој важној теми.

(Марко Ромић)

Росела Монтибелер: Лично сматрам да нисам

довољно упозната са самим значењем ријечи

"инклузија", нити могу да коментаришем да ли је

она присутна на цијелом подручију Републике

Српске. Но, вјерујем да РС ипак није још

довољно развијена држава да би могла

омогућити дјеци са посебним потребама једно

нормално образовање. Придјевом "нормално"

ипак се не осврцем само на професоре, план и

програм и слицно, него и на сам менталитет дјака

у насим сколама. Од основне школе, па до

факултета, смјењују се различите генерације у

којима би се могао пронаћи сигурно одређен број

људи спремних на критиковање и осуђивање

осталих ђака, ученика или студената са

посебним потребама, самим тим они би постали

једна препрека у њиховом наставку школовања.



49

Slikom da ti kažem Вида Давидовић: Упозната сам са појмом

инклузије ако узмемо у обзир да он подразумијева

обавезно школовање од предшколског узраста до

високог образовања. У РС је искључиво

спроведена на плану основних школа, дакле, није

спроведена или бар не у потпуности. Лично

сматрам да је у маниру просвјетитељских идеја

инклузија фантастична ствар у пољу напредовања

нације но буџет представља изузетан проблем што

се тога тиче.

Александар Матић: Упознат сам са појмом

инклузије, наиме инклузија подразумијева право

дјеце са сметњама у развоју, са инвалидитетом,

дјеце из маргинализованих група и даровите дјеце

на образовање да похађају наставу у редовном

образовном систему. Инклузија је врло озбиљна

тема на коју треба обратити пажњу, поготово у РС,

из разлога што је започета као слово на папиру, а

сматрам да не треба да остане на томе. Узимајући

у обзир различитости код дјеце од врло малог

узраста, па до високог образовања, инклузија би

помогла остваривању већег степена толеранције

међу вршњацима, и самим тим помогла горе

наведеним групама дјеце да се ефикасније уклопе

у друштво и доведу до његовог развоја на пољима

економије, привреде итд.

Мој лични став је да треба прихватити ову идеју у

што скоријем временском периоду и вршити

вршњачку едукацију како би дошло до што пријег

прихватања инклузије међу младим људима.

Такође имамо проблем и код родитеља и

професора који нису спремни да прихвате ову

идеју. Треба да се фокусирамо и на упознавању

родитеља са користима инклузије на родитељским

састанцима и осталим медијима. А професори као

педагошка лица морају схватити како је једини

начин до просперитета прихватање ове идеје, иако

се односи на мијењање њиховог наставног плана и

програма.



50

Ponešto u slici Тијана Кркељаш:

1) инклузија-стављање у окружење дјеце

(врсњака) са и без посебних потреба ради

заједничке игре

2) итекако је потребна јер не зелимо и не треба да

правимо разлике, поготово не међу дјецом

3) мислим да је то један начин да дјеца без

посебних потреба у дјетињству упознају дјецу

посебних потреба кроз игру, да се упознају са

њиховим карактером и навикама и касније, у

будућности неће бити окрутност и подсмјехивања,

што је иначе често међу људима.

Марија Курузовић: Упозната сам с појмом

инклузије. Сматрам да инклузија шире гледано не

би била лоша за увођење у школски систем РС-а.

Због саме прилике за дружењем са вршњацима,

разумијевања остале дјеце за дјецу с посебним

потребама, прилике за учење о разликама итд.

Међутим, дјеца с посебним потребама не могу

пратити нормалну наставу, те за сам њихов развој

и напредак сматрам да би требало да иду у

посебне школе гдје би се дружили и проводили

вријеме са дјецом која су им слична. Јер, на такав

начин и уз посебно испланиран програм таква

дјеца би могла видно напредовати.

Данило Боснић: Укључивање дјеце са сметњама у

развоју у редовну наставу се почело примјењивати

у РС крајем XX вијека. Европа има много дуже

искуство са инклузијом.

Раније у пракси су постојала одјељења у основним

школама у која су ишла дјеца са лаком менталном

ретардацијом. Са њима су радили дефектолози и

искуснији учитељи а имали су и посебан наставни

план и програм. На тај начин су дјелили ђачки

живот са осталом дјецом. Такав начин рада је имао

својих предности али и недостатака. На основу

закона о основним школама инклузија је обавезна у

РС.



51

Ponešto u slici Пошто је прошао извјестан период од почетка

примјене, из праксе се може закључити да је

инклузија добра, да има много позитивних примјера у

напретку ученика са сметњама у развоју, да су се

успјели социјализовати и савладати за њих

прилагођен НПП.

Мирна Хотиловац: Упозната сам са значењем појма

инклузија, и мислим да је то нешто што би требало

да буде саставни дио школског система РС. Сматрам

да инклузија доноси обострани позитиван ефекат, јер

се дјеци са посебним потребама треба пружити

прилика да уколико могу покушају да прате наставу и

буду укључени у образовни систем као и сва остала

дјеца, док другопоменутима представља једно

вриједно богато искуство у њиховом животу са дјецом

која су на крају дана, обични људи са њиховим

правима као и сви ми.

Ана Јевтић: Јесам, упозната сам и сматрам да је

обавезна, самим тим сто се укључују и инвалидне

особе као равноправне особе у друштву. Инклузија

треба да укључи и персоналне асистенте као и

приступ у све образовне установе.

Анђела Миловановић: У нашим годинама, сматрам да

би нам појам инкузија, требао бити добро познат.

Зашто? Зато што бисмо на тај начин показали колико

смо сазрели, на који начин размишљамо и шта смо

спремни дати за друге како бисмо њиховим добитком (и

ми) добили: сопствено задовољство, сазнање да имамо

нешто људско у себи и да смо способни прихватити

''другачије'' на начин на који би они жељели бити

прихваћени. Мислим да би било сасвим у реду када би

се инклузија увела као обавезна у школском систему РС

јер свака индивидуа заслужује своје право на борбу у

такмичењу за ''најбољег'', макар то звучало и сулудо.

Никад се не зна каква и колика жеља и страст се крије

иза онога што физички изражава, могла бих рећи,

донекле и ограничава. Дајмо прилику како би нам дали

осјећај људскости и истинске величине!



52

STRIPOM DA TI KAŽEM



Baš me nervira Peki

što neće da potrči

kao ja. Glup je. Neću

da se igram s njim.

Kako sam ja samo moćan.

Trčim brže od druge djece.

Ali, čekaj gdje su mi ta

druga djeca? Vidim opet

samo Pekija, ali on nije

dijete kao ja!

Neću,

nisam

lud. Ti

samo

sjediš.

Heej, hej ti

dođi da se

upoznamo. Ja

sam Peki.

Vidi ga sada hoda sa

mamom i tatom. Ne

zna ni sam da hoda,

što nekako jedva. Šta

je to majko moja?

E kao ja

nisi. Vidi

me šta ja

sve

znam.

Nema veze

što sjedim,

možemo se

upoznati. I ja

sam dječak

kao i ti!

... i poče

se penjati

uz drvo

Odjednom se začulo

kvrckanje grane.

Jedna se odlomila i Bo

je cijelim tijelom

tresnuo od pod. Počeo

se previjati od bolova.

Peki nije znao šta da

radi. Počeo je silaziti iz

kolica. Jedva. Pažljivo

.... Zatim je jedva,

teško pomjerajući

noge nekako stigao do

Boa.

53



Hej pa ti

krvariš.

Moramo

nešto

poduzeti.

Peki je strgao džemper sa

sebe, razderao ga i svezao

iznad koljena Bou.

Ma šta ćeš

ti poduzeti

vidi te

kakav si!

Lezi tu i ne

mrdaj.

Sada ću

zvati moje

roditelje.

Izvadio je mobitel, nazvao

mamu i objasnio šta se

desilo. Mama je došla za

par minuta. Nježno je

prišla Bou. Vidjela je da je

rana duboka. Uzela ga je u

naručje i odnijela u auto, a

zatim se vratila po Pekija.

U bolnici su morali Bou zašiti ranu. To je

boljelo i on je plakao. Stigli su i njegovi

roditelji i pitali ga tko mu je pomogao. On

je rukom pokazao na Pekija koji je sjedio

u dnu bolničkog hola i rekao im da je to

onaj smotani Peki.

Tada im se približila Pekijeva mama. Dvije

žene su se rukovale, a Boova je kroz plač

zahvaljivala malom Pekiju. Tada je i Bo počeo

plakati. Kada su ga pitali što plače rekao je:

Jer sam bio

nepravedan

prema Pekiju koji

ne može da

hoda, a sada ne

mogu ni ja...

Od tada su Peki i Bo postali najbolji

prijatelji... by Marko

54

Riječi u slici...

Ja sam isti kao ti i želim se igrati

E, kada bih mogao trčati ti bi se družio sa mnom

Danas te gledam i suze mi teku, jer ti ne vidiš vrijednost u

meni kao čovjeku

Nemoj da sudiš po izgledu mom

Ako me prihvatiš ovakvog, držaću te u srcu svom

Kada se gledamo, to vide oči dječaka dva

A kada skrenemo glavu, onda surovost iz nas progovara

Priđi mi, ruku mi pruži

Ruku ti pružam, ne okreći glavu

Ako je vidiš, prihvati je, ne bacaj cvijet u travu

Valjda na svijetu ovome jednaka prava imamo i ti i ja

A kada to shvatiš tvoje će srce biti kao sunce što sija.

SVI RAZLIČITI –

SVI ISTI

PJESMOM DA TI KAŽEM



55

OPIS KVISKOTEKE

Dragi čitatelji

pred vama su

pitanja na koja svi

moramo znati

odgovore, ne zato

što trebamo biti

sveznalice nego

zato što je ovo

tema koja se

odnosi i na tebe i

na mene. Na naše

pretke, naše

roditelje, nas i

našu djecu.

Znati znači umjeti

se oduprijeti zlim

iskušenjima!

Odgovore pronađi u tekstovima koji su predhodili, ali za svaki slučaj

provjeri i stranicu 63.

RAZMISLITE I RECITE - KVISKOTEKA

1. Šta su posebne potrebe, a šta poteškoće u razvoju?

2. Za koje vrste smetnji ili oštećenja znaš?

3. Što treba obrazovanje osigurati djeci sa posebnim

potrebama?

4. Što su potencijalne potrebe?

5. Što su prolazne potrebe?

6. Što su trajne potrebe?

7. Što je inkluzija?

8. Što treba uraditi kako bi inkluzija bila uspješnija?

9. Što je integracija?

10. Koje su koristi za dijete koje je počelo sa inkluzijom?

11. Koje su koristi za roditelje od inkluzije?

12. Koje su koristi za roditelje ostale djece u programu?

13. Što podrazumijeva briga za djecu u inkluziji koja imaju

odgajatelja?

14. Koje čimbenike ne smijemo zaboraviti?

15. Da li je na nogometnoj utakmici Siniši trebalo pružiti

šansu?



56

Pročitajmo zajedno još jednu motivacijsku priču o djeci sa

posebnim potrebama.

DJECA SA POSEBNIM POTREBAMA SU SUPERHEROJI U OČIMA

SVOJIH RODITELJA

Nakon što je Renee Bergeron, majka dječaka sa posebnim

potrebama, uslikala svog sina u odijelu superheroja i vidjela njegovu

oduševljenost svojim slikama, odlučila je isti osjećaj pružiti i ostaloj

djeci poput njega. Projekat nazvan „Superheroj projekat“, prikazuje

djecu sa posebnim potrebama obučene u kostime superheroja gdje

pokazuju svoje moći. Bergeronin četverogodišnji sin Apollo rođen je sa

DAA, rijetkom deformacijom srca. Od svog 18-og mjeseca, otkada mu

je bolest dijagnosticirana, Apollo je već imao dvije operacije srca te

par manjih operacija. Iako se Apollo danas osjeća dobro, njegova

majka još uvijek koristi cijev za lakše unošenje hrane kako bi pomogla

njegov rast te olakšala unošenje dodatnih kalorija.

Kako bi omogućila svom sinu da se osjeća snažno uprkos njegovim

fizičkim ograničenjima, Bergeron je napravila par slika malog Apollo-a

kao superheroja. „On uživa dok pozira kao superheroj i oduševljen je

slikama“, rekla je Bergeron. „Kada sam vidjela sa kojim oduševljenjem

gleda svoje slike, htjela sam i drugoj djeci, poput njega, omogućiti isti

osjećaj“, dodala je. Bergeron, majka 14-ero djece, nakon što je

specijalizirala u slikanju djece sa posebnim potrebama, 2009. godine

pokrenula je vlastiti posao pod nazivom Little Earthling Photography.

Kroz druženje sa djecom sa posebnim potrebama, te podižući svog

sina kao jednog od njih, naučila je da se ljudima ne sudi po njihovom

izgledu ili pojavi nego da treba dati sve od sebe da što bolje

upoznamo ljude koji se razlikuju od nas, jer svako ima svoju

sopstvenu priču koja je sigurno vrijedna slušanja.

„Nadam se da će ljudi naučiti lekciju da smo svi mi, bez obzira na

naše potrebe i različitosti, podjednako vrijedni te da svako od nas ima

nešto dobro i korisno što može pokloniti ovom svijetu. Nažalost,

veoma često se oslonimo samo na ono što vidimo, bez da pokušamo

pogledati u srce svakog čovjeka i vidjeti onu istinsku ljepotu duše.

http://novi.ba/clanak/19696/djeca-sa-posebnim-potrebama-su-

superheroji-u-ocima-svojih-roditelja/14

MOTIVACIJSKA PRIČA: “SUPERHEOJI”



http://novi.ba/clanak/19696/djeca-sa-posebnim-potrebama-su-superheroji-u-ocima-svojih-roditelja/14


























57

U četvrtoj generaciji prvačića u mom radnom vijeku, bio je A.M., dijete s

Down sindromom, učenik čije su psihofizičke potrebe zahtijevale posebnu

podršku u učenju. Za mene kao iskusnog profesionalca to je bio poseban

izazov i snažan motiv da uključim svo svoje znanje, iskustvo, vrijeme i

energiju i ovom dragom dječaku pružim svu potrebnu podršku u radu i

razvoju. Prije polaska u prvi razred osnovne škole, A.M. je pohađao vrtić i

njegovo uključivanje i adaptacija na školsku zajednicu tekla je bez

problema. Dječak je u predškolskom periodu bio uključen u logopedski

tretman. A.M. je za kratko vrijeme zadobio simpatije vršnjaka, dobro se

uključio u svoju vršnjačku grupu. Prihvaćenost je bila obostrana. Bila sam

sretna zbog njegove privrženosti i povjerenja koje sam kao učiteljica

stekla. Posebnu pažnju posvetila sam razvoju fine motorike kod A.M.,

jezičko-govornih sposobnosti, poticanju njegove znatiželje, snalaženju u

prostoru školske zgrade, usvajanju rutina, osamostaljivanju u radu.

U svakodnevnim aktivnostima koristila sam svaku priliku za jačanje

njegovog samopouzdanja. Na edukativnom planu napredovao je u skladu

sa svojim sposobnostima. Uspio je djelimično usvojiti velika štampana

slova. Dobra vizuelna percepcija omogućava mu da sadržaje sa table

korektno prepisuje. Samostalno i po hronološkom redu slaže slike u priči.

Udružuje u parove iste riječi ispisane na kartonima. Uz pomoć didaktičkog

materijala sabira i oduzima do 5. Prepoznaje i imenuje trougao, kvadrat,

krug, kocku, loptu. Iz moje okoline je dobro savladao sadržaje o porodici i

higijeni.

Prepoznaje i imenuje domaće i divlje životinje. Zdravstveno-higijenske

navike kod dječaka su izgrađene i samostalan je u obavljanju istih. Pravila

ponašanja u školi je usvojio i poštuje ih. Učenik se uključio u sve

aktivnosti i posebno se isticao u fizičkim aktivnostima. Najradije je

pohađao nastavu tjelesnog i zdravstvenog odgoja.Tada bi davao cijelog

sebe, radovao se svom i uspjehu svojih drugara, uživao i jednostavno bio

omiljen među vršnjacima. Ono što je posebno važno je zdrava porodična

sredina u kojoj A.M. živi. Roditelji bez pretjeranih ambicija, posebnu

pažnju su posvećivali njegovom zdravlju koje je bilo prilično narušeno i bili

sretni i zadovoljni i najmanjim napretkom. Njegovo vedro lice smatrali su

najvećim uspjehom u školi. Iskreno rečeno sretna sam što sam se skoro

pet godina družila sa A.M. Sada je šesti razred i raduje me kada ga na

pauzi vidim u grupi sa drugarima iz razreda.On niti u jednom trenutku nije

sam.

Učiteljica Samira M.

PRIČE IZ UČINOICE



Slikom iz O.Š. “Kovačići”

Sarajevo

58

Sa velikim interesovanjem i željom za školovanjem koja se isticala

na njegovom licu, dječak V.B. došao je da se upiše u prvi razred.

Pomalo je bio uplašen jer nije znao da li je to moguće, jer je tad

imao 14,5 godina. Romske je nacionalnosti. Objasnili smo mu šta

sve treba uraditi da bi se upisao i već sljedećeg dana je sjeo u

školsku klupu. Klupa mu je bila vidljivo mala, ali to ga nije omelo da

aktivno učestvuje u svakom nastavnom satu. Počeli smo… Istina,

u početku, je bilo teško. Navikavanje na školske obaveze, na

poštivanje pravila školskog ponašanja i sva druga školska

dešavanja smo prelazili korak po korak. Već pri prvom sastavljanju

riječi i jednostavnih rečenica vidjela sam da će to sve lijepo i

uspješno teći. Napredovanje je postalo očigledno u drugoj polovini

prvog razreda. Kao pomoć i potpora u savladavanju gradiva

pritekla nam je i dugogodišnja učiteljica, koja je u to vrijeme radila

u biblioteci. V.B. je s njom radio svaki dan prije i poslije nastave,

uvijek težeći još. U prvom razredu je uspio da usvoji većinu gradiva

prve trijade devetogodišnjeg obrazovanja. Radost na njegovom

licu je bila sve više i više izraženija. O socijalnom aspektu ne treba

puno govoriti, jer se tu nije dosta toga promijenilo. V.B. je od

samog početka imao izuzetne odnose sa ostalim đacima. Ovdje ne

mogu govoriti o vršnjacima, jer je učenik V.B. bio od njih stariji

nešto malo manje od 10 godina. Pomagao im je u mnogim

prilikama i nekako se veoma zaštitinički postavio prema njima, a

oni su mu na to uzvraćali pažnjom i onom pravom dječijom ljubavi.

Svi zajedno smo išli naprijed, koračali stazama znanja i došli do

kraja prvog razreda. Učenik V.B. je na kraju polagao nastavne

sadržaje prve trijade i tu pokazao izvanredne rezultate, na koje

sam lično veoma ponosna, kao i kolegica koja je uložila mnogo

truda i vremena. A tek njegova sreća… E o tom bi se moglo dugo

pričati… Ove školske godine ga učiteljiva Amila zajedno sa

učiteljicom Sanelom priprema za polaganje IV i V razreda.

Učiteljica Selma M.

Ove školske godine u odjeljenje koje vodim uključio se učenik V.B.

Imala sam priliku upoznati ovog vrijednog dječaka prošle godine

kada se pripremao za polaganje I, II i III razreda. Na nastavu dolazi

redovno. Prihvaćen je u odjeljenju i rado se druži sa ostalom

djecom. Vrijedno radi i završava svoje školske obaveze. Aktivno

učestvuje u realizaciji radionica. U savladavanju nastavnih

sadržaja IV i V razreda pomaže mu i učiteljica Sanela. Vjerujem da

će s uspjehom završiti IV i V razred na kraju ove školske godine.

Učiteljica Amila Š.



Slikom iz O.Š. “Kovačići” Sarajevo

59

Učenica pohađa osmi razred devetogodišnjeg obrazovanja., dijete je

sa down sindromom. U odjeljenju je sa istom djecom od početka

školovanja tj. od prvog razreda. Poznaje i voli svu djecu u odjeljenju,

a i djeca nju jako dobro prihvataju, često je pitaju kod koga želi da

sjedne u klupu, pomažu joj da spremi stvari, kad je nastavnik pohvali

za nešto učenici joj aplaudiraju što je uvijek obraduje. Njene jake

strane su što je često nasmijana i što pažljivo prati šta se dešava u

odjeljenju, stiče se utisak da voli što je u razredu. Pripremljene radne

listiće rado uzima, ako treba prepisati neku pjesmicu radi to strpljivo i

do kraja, ne ispušta ni jedno slovo, sve prepiše tačno urednim

rukopisom. Voli da estecki dotjera radni listić, nacrta smješka i pored

njega napiše DIGIMON, zatim ga oboji bojicama. Kad završi zadatak

izvadi iz pernice nekoliko figurica koje nosi, poreda ih po klupi i igra

se. U komunikaciji sa nastavnikom kao i sa učenicima teškoću

predstavlja to što ne želi pričati naglas. Sporazumijeva se gestovima i

mimikom ili ponešto prošapče. Suprotno ovome, po izjavi majke, kod

kuće priča dovoljno glasno, čak i pjeva i razgovara sa mlađom

sestrom, sa ocem i majkom. Ove godine učenici u toku nastave

umjesto asistenta pomaže majka što joj daje dodatnu sigurnost tako

da je počela nešto glasnije komunicirati. Učenica je dijete sa

posebnim potrebama koje je dobro integrisano u odjeljenje, ne

narušava radnu atmosferu, učenici je vole. Za ovu učenicu jako je

korisno što pohađa nastavu u redovnoj školi.

Nastavnica Zineta B.

Školske 2009/ 2010. godine učenik H.T. upisan je u osnovnu školu

koja je bila najbliža adresi njegovog stanovanja. Međutim, ni nakon

mjesec dana, učenik se nije uklopio u odjeljenje. Roditelji, zabrinuti

zbog svakodnevnog plača i odbijanja učenika da ide u školu, odlučili

su da potraže pomoć. Raspitali su se i došli do informacije da je OŠ

„Kovačići“ poznata po inkluziji, te da učitelji i nastavnici veoma

uspješno rade s djecom s posebnim potrebama. Učenik H.T. je

odmah prihvatio učitelja i učenike, a i oni su njega. Danas je treći

razred i sa velikom radošću i zadovoljstvom dolazi u školu. Na

edukativnom polju, učenik je savladao pisanje velikih štampanih

slova, čita velika i mala štampana slova i razumije pročitano, uz

pomoć sabira i oduzima u obimu broja 10. Pokazuje

zainteresovanost za timske igre, muziku i sport. Ima razvijene

higijenske navike i poštuje školska pravila. Učenik H.T. je obuhvaćen

defektološkim i logopedskim tretmanom po jednom sedmično. Od

samog početka, uspostavljena je odlična saradnja sa roditeljima.

Formiran je školski tim koji prati napredak učenika, a kojeg čine:

defektolog, učitelj, pedagogica, majka učenika i asistentica.

Učitelj: Remzo H.




Sarajevo

60

Svako dijete ima svoju priču, koja je posebna i dragocjena. Svako od

njih ima pravo da njegove potrebe budu shvaćene i prepoznate, te da

se na njih odgovori. A.S. je dječak koji je još pri prvom susretu

zaokupio moju pažnju svojom otvorenošću. Prije polaska u školu

pohađao je časove kod defektologa i logopeda. Intenzivan rad počinje

polaskom u redovnu osnovnu školu „ Kovačići“ gdje od trećeg razreda

radi po individualno prilagođenom planu i programu. U početku smo

se sporazumijevali na osnovu mimike. Mnogo vremena provodila sam

smišljajući načine i metode rada koje bi mu omogućile što bolji i

kvalitetniji uspjeh. Čitala sam sve informacije o problemima osoba sa

Down sindromom. Shvatila sam da neki od njih mogu postići više, a

neki manje. Tješila sam samu sebe da ja i nisam studirala za rad sa

djecom sa posebnim potrebama, pa stoga i ne trebam očekivati neke

rezultate. A.S. je osoba koja želi da ga tretirate kao i svako drugo

dijete, uvažavajući njegovu ličnost i poklanjajući mu pažnju. Voli

pohvale i komplimente, a prisustvo autoriteta ( u ovom slučaju mene)

garant je da će se zadatak završiti do kraja. U radu s njim veoma je

važno obratiti pažnju na to da nova znanja može usvajati samo ako je

u stanju vidjeti, osjetiti ili čuti. Tokom rada sam pripremala mnogo

očiglednih sredstava, jer jedino tako sam mogla očekivati rezultate.

Najviše je uživao na času tjelesnog odgoja, sve vježbe je radio sa

posebnom pažnjom i strpljivošću. Uloženi trud se na kraju ipak

isplatio: savladao je čitanje i pisanje velikih i malih štampanih i pisanih

slova latinice, razumije pročitani (kraći) tekst, odgovara na kratka

pitanja, postupak sabiranja i oduzimanja do 100 postepeno savladava

uz pomoć didaktičkog materijala, rado učestvuje u grupnom radu i

dobijenom zadatku pristupa sa radošću itd. U odjeljenju je prihvaćen

od strane svih učenika još od prvog razreda. Učenici izražavaju želju

da sjedi s njima, da mu pomažu u određenim aktivnostima. Rado se

druže s njim tokom velikog i malog odmora. Roditelji su maximalno

uključeni u obrazovni sistem, zajedno usklađujemo zahtjeve prema

A.S. na planu učenja i ponašanja. Tokom ovih pet godina nastojala

sam pomoći mu u procesu socijalizacije i barem djelimično pripremiti

ga za dalji život.

Učiteljica Berina B.




Sarajevo

61

Na prvi pogled sasvim običan razred. Veseo, razigran…baš kao i

svaki drugi. Učenici kao pčelice vrijedno rade, žedni znanja i igre s

radošću dolaze u školu. I ništa tu ne bi bilo neobično, da nema jednog

posebnog dječaka koji taj razred jos više veže i čini jedinstvenim,

ljepšim, bogatijim… Taj dječak je poput svih dječaka; veseo, nasmijan,

druželjubiv i veoma, veoma, drag. Voli ono što i njegovi drugovi:

nogomet, muziku, Gormite, sakupljati i razmjenjivati sličice… On naš

razred čini ljepšim i boljim. M.A. je učenik trećeg razreda sa

dijagnozom Cerebralne paralize. Od prvog dana škole je, kako od

učiteljice tako i od od strane drugara, bezrezervno prihvaćen. On ima

želju, sposobnost i mogućnost učestvovati u nastavi kao i ostala djeca,

ali njegovo kretanje je ograničeno. U školi uglavnom koristi kolica.

Teško hoda. Vrijedan je i puno uči i nema problema sa usvajanjem

znanja. Lako i brzo usvaja svo predviđeno gradivo. Veoma je uporan i

maksimalno se trudi da bude istrajan u svemu. Manji problemi i

poteškoće se javljaju kod pisanja, ali tu „ uskaču“ njegovi drugari koji

jedva čekaju da na neki način pomognu svom drugu i daju mu do

znanja da je jednako vrijedan kao i oni i da mala prepreka ne znači da

ne može stići do cilja. Svakim danom se sve više trude da M.

napreduje i pomažu mu da prepiše sav zapis sa table, vježbaju s njim

, pomažu mu da se pripremi za čas , izvadi knjige , vole ga bez

predrasuda i računice, ali isto tako i M. njima pomaže i uzvaraća

povjerenje i ljubav. Pošto su mu Matematika i Muzička kultura najdraži

predmeti , M. će rado pojasniti neki malo teži zadatak iz Matematike i

na času Muzičke kulture rado zapjevati svoju (našu) najdražu

sevdalinku i oraspoložiti i odmoriti sve nas zajedno. On je za sve nas

velika inspiracija. Dokaz da samo upornost i istrajnost uz veliki trud i

zalaganje daju rezultate.

Učiteljica Amra Đ.

http://www.oskovacici.edu.ba/inkluzivno-obrazovanje/price-iz-ucionice/




Sarajevo
















62

Dragi čitatelji,

pred vama je

scenarij radionice

koji možete sami

realizirati u

manjoj ili većoj

grupi.

Nije bitno da li ste

profesor ili

učenik, NVO

aktivista ili

naprosto

građanin koji želi

podići svijest ljudi

oko sebe o

ZNAČAJU

INKLUZIJE

DJECE.

RADIONICA: EU SIMULACIJA

"Sreća samo ponekad pomaže, rad uvijek."

Friedrich Rückert

TRAJANJE: 90 minuta

CILJ: Cilj EU simulacije je da približi učesnicima proces donošenja

odluka, lobiranja i zagovaranja za određene ciljeve u Evropskom

vijeću.

MATERIJAL ZA UČESNIKE:

Flipchart

Raznobojni markeri

Materijali o Evropskoj uniji

OPIS:

Na početku radionice svi učesnici su upoznati sa konceptom EU

simulacija i šta to zapravo predstavlja. Svaki učesnik je dobio ulogu

jednog delegata u Evropskom vijeću. Učesnicima je objašnjena

razlika između Evropskog vijeća kao EU institucije i Vijeća Evrope

koja ne predstavlja EU instituciju. Planirana tema simulacije je „BiH

mora osigurati inkluziju u obrazovanju učenicima sa posebnim

potrebama i poteškoćama u razvoju". Svim učesnicima je

podijeljen materijal sa podacima relevantnim za ovu temu. Također

su učesnici dobili i materijale o zemljama za čije su delegate

imenovani kako bi mogli pripremiti svoja izlaganja. Tokom drugog

dijela pripreme za EU simulacije učesnicima je objašnjen princip

zasjedanja i tok debate. Debata se sastoji od: prozivanja,

naglašavanja teme zasjedanja, uvodnih govora, rasprave,

zaključnih govora i procesa glasanja. Nakon toga svi učesnici

prezentiraju stavove delagacija koje zastupaju.

ZAKLJUČAK:

Učesnici su upoznati sa procesom komunikacije i donošenja odluka

u Evropskom vijeću; mladi su upoznati sa značajem inkluzije,

pojmovima “djeca sa posebnim potrebama” i “djeca sa

poteškoćama u razvoju”, značaju obrazovanja za ove učenike.

URADITE SAMI



63

1. Posebne potrebe djeteta su privremene ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima

razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja

organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj

sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.

2. Oštećenje vida; oštećenje sluha; poremećaji govorne-glasovne komunikacije i specifičnim teškoćama učenja; s

motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima; sa sniženim intelektualnim sposobnostima; poremećajima u

ponašanju; poremećajem pažnje/poremećajem pažnje s hiperaktivnošću (ADD/ADHD); s višestrukim teškoćama

3. Uključivanjem djece s posebnim potrebama u redovne skupine, njihovi se pojmovi proširuju. Socijalna integracija

djece s posebnim potrebama i njihovih vršnjaka koji nemaju posebne potrebe daje mogućnost svoj djeci da uče,

igraju se i žive zajedno, te da se razviju u osobe koje razumiju i poštuju jedni druge.

4. Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je tijekom trudnoće, poroda ili nakon poroda imalo neke rizične

faktore (npr. prerano rođeno dijete, teški porod i dr.), koje je bilo ili je još uvijek izloženo nekim nepovoljnim

okolinskim uvjetima (npr. nepotpuna obitelj, bolest u obitelji i dr.) ili dijete kod kojeg neki aspekt razvoja značajnije

odudara od ostalih, odnosno koje se u nečemu znatno razlikuje od ostale djece u skupini (npr. sporiji motorički razvoj,

izrazito živahno dijete i dr.)

5. Prolazne posebne potrebe može imati dijete zbog razvojnih raskoraka između djetetovih potreba i mogućnosti u

pojedinim fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj i šestoj godini) ili dijete koje je doživjelo neke stresne događaje u

životu (npr. smrt u obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre i dr.)

6. Trajne posebne potrebe može imati dijete kod kojeg neke potencijalne ili prolazne potrebe nisu na vrijeme uočene ili

pravilno tretirane, dijete koje je bez roditeljske brige duže odgajano u dječjem domu, bolnici i sl., darovito dijete te dijete s

teškoćama u razvoju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju

poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.

7. Inkluzija je proces učenja i odgajanja djece s posebnim potrebama zajedno s djecom koja nemaju takvih potreba.

Tada ta djeca imaju jednake mogućnosti u razvoju svojih tjelesnih, emocionalnih, društvenih i drugih sposobnosti.

Inkluzija omogućuje djeci s posebnim potrebama mogućnost za promatranje, imitiranje i doticaje s djecom koja su

normalno razvijena.

8. Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar odgojne

skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovite programe. Također je važno

osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente koji će boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati

njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim teškoćama,

edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja svih uključenih je najvažnija.

9. Integracija - uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan sustav odgoja i obrazovanja.

10. Prilika za druženje s vršnjacima; Uzori među vršnjacima za vještine i ponašanja; Aktivnosti na razini dobi u

područjima gdje ne zaostaje; Veće samopoštovanje zbog boravka u redovnoj grupi; Koristi za ostalu djecu u

programu; Prilike za učenje o razlikama.; Veće samopoštovanje zbog pomaganja drugima.; Učenje novih socijalnih

vještina interakcije s djecom različitih sposobnosti.; Razvijanje razumijevanja teškoća koje imaju djeca s posebnim

potrebama.; Postaju osjetljivi prema potrebama drugih i bolje razumiju različitost.; Djeca spoznaju da pojedinac može

prevladati svoje teškoće i tako postići uspjeh.; Priznavanje vlastitih sposobnosti, vještina.

11. Osjećaj da je njihovo dijete prihvaćeno.; Saznanje da njihovo dijete dobiva najviše prilika koliko je to moguće.;

Prihvaćanje razlika.; Informacije o djetetu u usporedbi s drugom djecom.

12. Spoznaju individualne razlike među djecom i načine kako pojedine obitelji rade sa svojom djecom koja imaju posebne

potrebe.; Otkrivaju nove putove i načine za međusobnu pomoć.

13. Profesionalni razvoj/učenje novih vještina; Izazov, novi interes u radu.; Pružanje potrebne usluge.; Definiranje

individualnih mogućnosti djece i specifičnih potreba učenja pojedine djece.; Povećanje sposobnosti za

individualizirani rad.

14. stvoriti pozitivnu atmosferu; omogućiti osjećaj sigurnosti; omogućiti doživljaj uspjeha; omogućiti osjećaj prihvaćenosti i

poštovanja; pružiti mogućnost odabira igara u centrima aktivnosti; omogućiti priliku za svladavanje

novih vještina

15. Odgovor znaš samo ti!

ODGOVORI IZ KVISKOTEKE



64

http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-vjeronauk/poucne-price/neka-cudna-

bolest/


http://www.pjesmicezadjecu.com/mamin-kutak/djeca-s-posebnim-edukacijskim-

potrebama.html


http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-izmedu-djece-s-posebnim-

potrebama-i-djece-s-teskocama-u-razvoju/

http://www.roda.hr/article/read/inkluzija-djece-s-teskocama-u-razvoju-u-redovan-sustav-

odgoja-i-obrazovanja


http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-vjeronauk/poucne-price/bajka-o-

jednom-misu/

http://mudremisli.net/jedna-zivotna-prica-mudre-price/#UHzPxsSXjiWEMOA3.99

http://www.jutarnji.hr/moja-kisna-djevojcica-prica-koja-je-ganula-hrvatsku--posvojila-sam-

dijete-s-posebnim-potrebama/1223233/


http://novi.ba/clanak/19696/djeca-sa-posebnim-potrebama-su-superheroji-u-ocima-svojih-

roditelja/14

http://www.oskovacici.edu.ba/inkluzivno-obrazovanje/price-iz-ucionice

BIBLIOGRAFIJA






































































































































































































































































































65

ZA „CENTAR ZA KULTURU DIJALOGA“ Sanja Vlaisavljević

IZVRŠNA UREDNICA Nadina Balagić

REDAKCIJA Tijana Ljuboje, debatni klubovi, Anja

Gengo, Amela Ibrahimagić, Amer Musić, Anesa Vilić, Nadina Balagić, Zoran

Marčeta, Branka Kukić, Marko Romić

DTP Anesa Vilić

IZDAJE I UMNOŽAVA Centar za kulturu dijaloga

Debatne novosti – Specijalno izdanje SVAKO UMNOŽAVANJE I KORIŠTENJE

SADRŽAJA IZ NOVINA JE VEOMA POŽELJNO!

Cijena: 0 KM + obaveza da ponekad napišete članak za novine Izlazi mjesečno, a nekada i

češće

Fra Anđela Zvizdovića 1 71 000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina +387 33 203 668

TRN: 1610000047260060 Raiffeisen banka BiH

[email protected] www.ckdbih.com

CKD STRANICA:

https://www.facebook.c

om/groups/1342004439

68/?fref=ts

DEBATOLOGIJA:

https://www.facebook.c

om/Debatologija?fref=ts

mailto:[email protected]



http://www.ckdbih.com/

https://www.facebook.com/groups/134200443968/?fref=ts



https://www.facebook.com/Debatologija?fref=ts

https://www.facebook.com/Debatologija?fref=ts

Documents

Debatne novosti - specijalno sedmično izdanje