Sveučilište u Zagrebu Odsjek za arheologijuFilozofski fakultet veljača 2009.Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb

DANILSKA KULTURA - SEMINARSKI RAD –

1

MENTOR: STUDENT:Dr. sc. Tihomila Težak-Gregl Sunčica Žapčić, 4. godina

Sadržaj:

Uvod .........................................................................................................................1

Naselja ..................................................................................................................... 2

Smilčić i Danilo ............................................................................................... 2 Gospodarstvo ........................................................................................................... 5 Posmrtni ostaci ........................................................................................................ 7

Duhovni život .......................................................................................................... 9

Društveni odnosi .....................................................................................................10

Pokretni nalazi .........................................................................................................11

Keramika........................................................................................................ 12

Geneza i kulturni odnosi ......................................................................................... 16

Datiranje ................................................................................................................. 19

Riton ....................................................................................................................... 20

Zaključak ................................................................................................................ 23

Popis literature ........................................................................................................ 24

Popis slika ............................................................................................................... 25

2

UVOD

Razdoblje srednjeg neolitika, duž čitave istočne jadranske obale, obilježilo je

postojanje danilske kulture. Eponimno nalazište ove kulture je selo Danilo, istočno od

Šibenika. Godine 1951. Duje Rendić-Miočević pokusnim je iskopavanjem u polju kraj

tog sela otkrio dotada nepoznatu neolitičku kulturu, a Josip Korošec nazvao ju je

danilskom te je 1953. i 1955. na istom mjestu proveo sustavna istraživanja otkrivši

ostatke bogatog naselja sa zemunicama te drugim objektima kao i veliku količinu

keramičkog materijala (Batović, 1979, 480).

Tragovi danilske kulture nađeni su u nizu špilja oko Trsta, a tu je lokalnu

varijantu ove kulture L. H. Barfield (1972) nazvao 'Vlaška' (Spataro, 2002, 30). Danilske

ostatke nalazimo i po jugoistočnoj Istri, na kvarnerskim otocima, u sjevernoj i srednjoj

Dalmaciji, po poluotoku Pelješcu pa sve do Boke kotorske. Na području srednje Albanije,

otkrivena je tzv. Cakran kultura koja sadrži mnoge elemente kakve nalazimo i unutar

danilske kulture te predstavlja njoj srodnu pojavu na tom prostoru gdje je dolazila u

doticaj s kulturama grčkog neolitika (Batović, 1979, 524).

3

NASELJA

Iako velik dio nalaza potječe iz špilja, važnija i bogatija naselja danilske kulture

nalazila su se na otvorenom, a pećine su služile tek kao povremena boravišta. Naselja se

pretežno nalaze na istim položajima kao i ona iz prethodne faze impresso-keramike,

redovito uz ležišta gline, obradivo plodno zemljište, usred polja, u blizini izvora vode,

dakle u dolinama i ponekad uz morsku obalu, dijelom zbog ribarstva (Vrsi, Privlaka). Ne

postoji puno podataka o njihovom izgledu. Uglavnom su bila kružnog ili polukružnog

oblika, često s izvorom vode u središnjem dijelu. Površinski najveća naselja su ona u

Smilčiću, Islamu Grčkom, Bribiru i Danilu te vjerojatno predstavljaju najrazvijenija

naselja danilske kulture (Batović, 1979, 526-528).

Slabo su poznati ostaci unutar naselja, no može se pretpostaviti da se radilo o

ukopanim kružnim kolibama (Danilo, Brijun), nadzemnim kružnim kućama (Smilčić) te

nadzemnim četvrtastim kućama s podom od nabijene gline (Bribir). Kao što je

uobičajeno za neolitik, građene su od drvenih balvana, granja i pruća, a krov je rađen od

slame ili trstike. Naselja su redovito bila okružena obrambenim rovom kao u Smilčiću ili

Danilu, osim onih kojima je zaštitu pružalo more ili voda, kao u Bribiru ili na Brijunu.

Kad se naselje proširivalo, gradio se novi obrambeni rov, a stari je poslužio kao deponij

za otpad (Težak-Gregl, 1998, 95-98)

Smilčić i Danilo

Naselje u Smilčiću bilo je otprilike polukružnog ili potkovastog oblika zahvaljujući

smještaju oko izvora potoka s pojasom širine oko 60 do 80 te dužine oko 200 do 250 m.

Naselje u Danilu bilo je, čini se, elipsoidnog, možda čak i kružnog oblika, slično kao

Javorika ili Bribir. Ovakvi nalazi upućuju na kružni, kao uobičajen oblik

srednjoneolitičkih naselja, čemu odgovara i postojanje istovremenih kružnih naselja u

Apuliji što odgovara tezi o uskoj povezanosti tog područja s istočnom jadranskom

obalom. U Danilu nisu otkriveni podovi ni tlocrti ili rupe od stupova, dakle nema ostataka

koji bi govorili o postojanju nadzemnih nastambi. Ono što je otkriveno na čitavom

području u velikom broju isključivo su raznolike jame. Te su jame različito razmještene i

4

međusobno udaljene, neke su grupirane, a većina ih je ukopana u prostor s glinom. Prema

ovim podacima J. Korošec je zaključio da su jame, nastale kopanjem gline, korištene kao

ostave, a ne za stanovanje (Korošec, 1958, 18-23). Na sjeveru naselja otkrivena su tri

usporedna nepravilna rova, a na istoku jedan pravilan rov sa završetkom na jednom kraju.

Od kulturnog materijala, u jamama i rovovima, nađeno je dosta ulomaka keramike, lijepa,

ugljena, pepela i dr., a u nekim su jamama pronađeni i ostaci vatrišta. J. Korošec na

osnovi ovih podataka smatra da su rovovi okruživali naselje služeći kao njegova obrana,

a nastali su u posljednoj fazi, dok se kulturni materijal sadržan u jamama nalazi u dijelom

prvotnom položaju, a dijelom je naplavljen. Nadalje, kuće su bile u blizini jama no nisu

otkrivene, a ostaci lijepa, od kojeg pojedini ulomci imaju otiske pruća ili drvenih stupova,

sugeriraju isključivo četverokutne nadzemne kuće sa stijenkama od debala drveta

isprepletenih prućem i oblijepljenih glinom te oblijepljenih slamom. Tek je nekolicina

kuća uništena požarom pa otud potječu malobrojni ostaci pečenog lijepa (Batović, 1979,

528-530).

Batović je zaključio da su bar neke od jama pronađenih u Danilu morale imati

stambenu namjenu, pogotovo one pravilne i izdvojene, kakve su upravo karakteristične

za razdoblje neolitika. Zato su, prema njemu, u Danilu prevladavale manje obiteljske

zemunice koje su se sastojale od jedne ili više grupiranih jama te je moguće da su

pojedine najveće jame, od kojih su neke dužine čak desetak metara, služile kao velike

zajedničke kuće, dok su najmanje jame vjerojatno korištene za pečenje keramike i slično,

a neke od nepravilnih jama, mogle su nastati iskorištavanjem gline te kasnije biti

korištene za odlaganje otpada pa, kao takve, doista nisu imale stambenu svrhu (Batović,

1979, 530).

Rovovi su, kao i u Smilčiću, prvenstveno imali obrambenu ulogu. Nije razjašnjeno,

doduše, radi li se o tri koncentrična opkopa ili samo jednom te da li su postojali

istovremeno ili su radi širenja naselja, nastajali postupno, o čemu bi mogla svjedočiti

činjenica da je vanjski opkop zatrpan. Završetak tog rova ukazuje na ulaz koji je postojao

na sjeveroistočnoj strani naselja (Batović, 1979, 530).

Osnovna je razlika između Danila i Smilčića što u Smilčiću nisu pronađeni ostaci

ukopanih nastambi, tj. možemo pretpostaviti da su građene samo nadzemne kuće kružnog

oblika, promjera oko 3 do 10 m, sa stijenkama od drvenih oblica, isprepletene granjem i

5

možda oblijepljene zemljom koja nije ispečena pa nema sačuvanog lijepa ili nisu bile

oblijepljene, a manje količine lijepa s otiskom pruća mogu se objasniti postojanjem peći

za proizvodnju fine keramike. Krov nastambi bio je, možda, kao i u Danilu, slamnat, a

ognjišta su, vjerojatno, imala podlogu od kamenih ploča oblijepljenih zemljom. Tokom

srednjeg neolitika naselje je površinski bilo veće od naselja starije faze. Kulturni sloj

srednjeg neolitika debljine je od 0,5 do 2,1 m, a u zaštitnim opkopima do 3,3 m. Velika

količina kulturnih ostataka nađena je pretežno u opkopima i njhovoj neposrednoj blizini.

U posljednjem stupnju naselje je prošireno na jugoistok pa taj dio sadrži ostatke samo iz

tog razdoblja dok su na ostalom prostoru zastupljena sva tri stupnja. 530 Na dnu

kulturnih slojeva, pogotovo u rovovima, pronađen je otprilike isti sadržaj nalaza kao i

unutar izdvojenih nastambi ostalih faza; dakle, ugljen, pepeo, životinjske kosti, keramika,

razno, često nagoreno kamenje od kojeg je neko pločasto, školjke i puževi (posebice

dagnje) kao i lijep te drugi proizvodi i ostaci, no tamo je, za razliku od nastambi, taj

kulturni materijal poremećen i nabacan. Naselje u Smilčiću sadržavalo je tri koncentrična

rova, od kojih je unutarnji ispunjen ostacima starijeg, a dva vanjska, ostacima srednjeg i

mlađeg neolitika. Srednji je rov, na južnoj strani naselja, prekinut u dužini od oko 3 m,

što, kao i u Danilu, predstavlja ulaz u naselje. Rovovi sadrže jasnu i izdvojenu

stratigrafiju od tri stupnja srednjeg i dva stupnja mlađeg neolitika, a u njima su, između

ostalog, pronađena dva čitava ljudska kostura te više izdvojenih lubanja (ti su nalazi

posebno obrađeni u kontekstu posmrtnih ostataka u istoimenom podnaslovu unutar ovog

seminarskog rada). Stanje kulturnih slojeva i ostataka sugerira da je naselje zauzimalo

pojas s vanjske i unutarnje strane obaju rovova, a da su se sami rovovi nalazili na sredini

naselja i imali funkciju odlagališta, što je, pak, teško dokazati s obzirom na dokazanu

obrambenu ulogu sličnih opkopa, posebice u istodobnim naseljima južne Italije (Batović,

1979, 532).

GOSPODARSTVO

6

Glavne grane gospodarstva bile su, kao i u razdoblju starijeg neolitika, lov, ribolov,

stočarstvo, zemljoradnja i skupljanje hrane. Jedino što su sada zemljoradnja i stočarstvo

imali veće značenje dok su lov i ribolov izgubili na važnosti. Također, u brdovitim

predjelima zastupljeniji je lov (Crvena stijena), a u nizinskim i priobalnim naseljima

zastupljene su razne ili sve grane gospodarstva (Smilčić, Danilo). Tako je, primjerice, u

drugom sloju Crvene stijene, prema ostacima životinjskih kostiju, čija slika odgovara

onoj iz prethodnih razdoblja starijeg neolitika i mezolitika,

ustanovljen kontinuitet lovačkog načina života. Dok tragovi

zemljoradnje uopće nisu pronađeni, pojedine kosti koze

svjedoče o počecima stočarstva. U gospodarstvima nizinskih

naselja postoji nekoliko razlika. Dok Smilčić od školjaka

obiluje dagnjama (Mytilus) iz novigradskog mora koje

posebno pogoduje njihovom razvoju, u Danilu prevladavaju

(u manjim količinama) čančice (Cardium) dobivene s najbliže

obale. Što se tiče tragova o ribolovu, koji su oskudni i u

Danilu i u Smilčiću, oni se nalaze u obliku ribljih kosti i koštanih udica i to u Smilčiću

dok ih u Danilu nema, što se može objasniti većom udaljenošću između mora i Danila no

što je to slučaj sa Smilčićem. Najbolje su poznati tragovi stočarstva pa je za pretpostaviti

da je to bilo osnovno zanimanje iako se po sastavu stočarstva Smilčić i Danilo u

određenoj mjeri razlikuju s obzirom da u Smilčiću prevladavaju kosti ovaca ili koza, dok

je u Danilu pronađeno najviše kosti goveda. Inače, u oba naselja prevladavaju kosti

domaćih životinja dok se one lovnih nalaze u manjoj količini. Zaključno, stanovnici ovih

naselja bavili su se uzgojem koza, ovaca, goveda, svinja i pasa, a lovili su jelena, srnu,

divlje koze, lisice i ptice. O stočarstvu i lovu svjedoče, također, i životinjske keramičke

figurice (npr. medvjeda, psa, goveda, ptice, zmije) za koje se pretpostavlja da su

funkcionirale u kontekstu obreda plodnosti ili lovačkih obreda. Rijetkost kremenih

strelica s kraja srednjoneolitičkog razdoblja na istočnom Jadranu, također više govori u

prilog njihovog obrednog značaja nego praktične uloge u samome lovu kao gospodarskoj

grani (Batović, 1979, 551-552).

7

Slika 1. glačana sjekira, Danilo

Slika 1. glačana kamena sjekira

Kao i u ranijem razdoblju, sakupljačka je aktivnost bila vrlo razvijena. U najvećoj

su količini prisutne školjke i puževi, sakupljani prvenstveno u prehrambene svrhe, a

znatna je i količina kopnenih puževa (Batović, 1979, 552).

O ribarstvu kao grani gospodarstva unutar danilske kulture govore i razni drugi

nalazi, primjerice, iz Smilčića, kralježak morskog psa ili mačke, upotrijebljen vjerojatno

kao privjesak. Nadalje, prastari tip koštane udice valjkasta oblika, zašiljen na oba kraja,

koji je vezivan po sredini, a takvi se kontinuirano pojavljuju sve do novijeg doba unutar

'primitivnijih' zajednica. Iz Smilčića su poznati i šiljci od cjevaničnih kostiju, koji su

vezivani za zglob na jednom kraju, dok je drugi kraj bio zašiljen, za koje se smatra da su,

vjerojatno, također, upotrebljavani kao udice. U Danilu nisu pronađeni takvi šiljci

(Batović, 1979, 552).

O postojanju zemljoradnje najjasnije svjedoče ostaci slame, pljeve i zrnja, sačuvani

u zemljanom lijepu. U Danilu su najčešće pronađeni ostaci pšenice (Triticum

monococcum, Triticum spec.) i pira (Triticum dicoccum), kao i ječma

(Horddeum vulgare nudum), a nađeni su i tragovi raži (Secale

dalmaticum). Uglavnom se radi o žitaricama prisutnima na čitavom

Balkanu, kao i u Italiji (npr. pšenica) (Batović, 1979, 553).

Od ostalih dokaza o zemljoradnji, važna su i neka oruđa, primjerice

žrvnjevi za mljevenje žitarica, koji su, doduše, imali i druge svrhe,

odnosno, upotrebljavani su i za drobljenje crvene boje, možda i za

usitnjavanje kalcita; zatim pravokutna kremena strugala, koja su se,

nanizana na drveni ili koštani držak, upotrebljavala kao srpovi, o čemu

svjedoče potpuno sačuvani takvi primjerci u pojedinim drugim kulturnim

zajednicama. Tako su se mogli koristiti i drugi oblici strugala, a također i

noževi. Zemlja je vjerojatno obrađivana nekim drvenim oruđima koja nisu sačuvana pa

alat za obradu zemlje nije sa sigurnošću poznat. Često se smatralo da su, u tu svrhu, kao

motike ili ralo, korištene kalupaste sjekire no one se pojavljuju tek pri kraju danilske

kulture. Malih su dimenzija i vrlo rijetke pa je vjerojatnije da su korištene za obradu

drveta ili kože, slično kao i jezičaste sjekire (Batović, 1979, 553).

Razmjena robe nešto je bogatija i raznovrsnija te seže u dalje krajeve. Otprije je

poznat izvoz školjaka ili proizvoda od školjaka, posebno Spondylusa, u Bosnu (butmirska

8

Slika 2. koštana igla, Smilčić

kultura) i Slavoniju (sopotska kultura) dok se u kakanjsku kulturu izvozilo posude na

četiri noge (ritone) te pojedine ljudske keramičke figure s valjkastom glavom i kremene

noževe. Ovi, kao i drugi keramički oblici, vjerojatno su dospijevali u Cakran-kulturu u

Albaniji te Grčku, posebno ritoni. U Ripoli kulturi, a i mjestimično u južnoj Italiji, nalaze

se pojedine keramičke posude s karakteristikama danilske kulture (Batović, 1979, 554).

Keramički predmeti danilske kulture (ritoni, tzv. falusi, ženske figurice) izašli su na

vidjelo u naselju na otvorenom Sammardenchia di Pozzuolo u pokrajini Friuli (Spataro,

2002, 30). Važan dokaz o trgovini s udaljenim krajevima predstavlja, svakako, opsidijan.

Predmeti od opsidijana dokumentirani su u Smilčiću, Danilu i Veloj špilji, a iako nisu

provedene odgovarajuće znanstvene analize na tom materijalu, njegova boja i

transparentnost sugeriraju da se uvozio s Lipara u južnoj Italiji (Spataro, 2002, 12). Na

bitnu trgovinsku povezanost danilske kulture s prostorom središnje Bosne ukazuje

upotreba serpentinita u izradi kamenih predmeta u danilskoj kulturi. Naime, najbliža zona

te sirovine proteže se od zapadne Srbije preko središnje Bosne do područja Banije u

Hrvatskoj, a prednost upravo prostoru središnje Bosne kao izvorištu koje su koristili

nosioci danilske kulture pred ostalim navedenim prostorima daje njegova višestruka

arheološka srodnost s područjem danilske kulture čiji su aspekti već navedeni (keramički

oblici, spondilus) (Težak-Gregl, 2001, 13-14).

Vrlo je bitna pojava proizvodnje odjeće tkanjem jer se to uvelike odrazilo na život i

kulturu, posebice na bogat ukras na keramici (Batović, 1979, 555).

POSMRTNI OSTACI

U Danilu i Smilčiću otkriveni su ostaci ljudskih kostiju koji potječu iz razdoblja

srednjeg neolitika. Ukope u Smilčiću predstavljaju dva odrasla kostura i osam izdvojenih

lubanja. Kosturi su se nalazili na vrhu kulturnog sloja posljednje, treće faze danilske

kulture (blokovi 52 i 76). Ležali su na desnom boku u zgrčenom položaju, bez grobne

konstrukcije, uz vanjski rub središnjeg obrambenog rova. Dimenzije kostura su oko 160-

162 cm, starost prvoga je oko 18-25, a drugog 22-30 godina. Oba su muškog spola. Oko

9

kostura iz bloka 72 nalazila se veća količina grobnih priloga: kremeni nož, trapezoidno

strugalo, nož od opsidijana, dvije kremene strelice, narukvica od spondilusa. Pošto su ovi

predmeti inače rijetkost u cijelom naselju, velika je vjerojatnost da su u neposrednoj vezi

s pokojnicima kao osobni pribor, znak zanimanja ili slično (Zlatunić, 2003, 62-63).

Lubanje pripadaju odraslim muškarcima, izuzev jednog ulomka za koje je moguće da je

dio dječje lubanje (Zlatunić, 2003, 63).

Analize, dakle govore o pripadnosti muškom spolu za otkrivene kosture, starosti

20-30 godina, a prema kakrakteristikama samih kostiju, radi se o mediteranskom tipu

ljudi s gracilnim i skladnim proporcijama, srednjeg rasta (Zlatunić, 2003, 63-64)

U Smilčiću se, dakle, opažaju dvije vrste pogrebnih ostataka, kao i u ranijem

razdoblju, s tim da niti na mjestu ukopa čitavih kostura,

kao ni lubanja, nije uočena grobna konstrukcija. Svi se

nalaze u kulturnom sloju, odnosno, vezani su uz opkop.

Dok grobni prilozi nađeni uz cijele kosture upućuju na

namjerno sahranjivanje, uz izdvojene lubanje nisu

nađeni nikakvi ostaci obreda (Batović, 1979, 533).

U Danilu su, pak, nađeni isključivo dječji

kosturni ostaci. Radi se o tri dječja kostura i dijelu

lubanje. Dva su kostura ukopana kraj jedne

poluzemunične jame, na južnom dijelu naselja, ili iznad

nje, a treći kostur je na dnu jedne jame u središtu naselja. Svi leže na boku u zgrčenom

položaju, bez grobne konstrukcije i priloga, a dob pokojnika se kreće oko, otprilike, 4

godine. U Danilu je, dakle, za razliku od Smilčića, riječ o isključivo dječjim ukopima,

vezanim za grobne jame, blizu poluzemuničnih nastambi, bez grobnih priloga. Ove

karakteristike više odgovaraju razdoblju ranog nego srednjeg neolitika, kao što je slučaj u

Smilčiću. Prema Batoviću, razlike između ta dva lokaliteta rezultat su različitih običaja i

obreda no i njihove nepotpune istraženosti (Zlatunić, 2003, 64).

10

Slika 3. individualni skeletni grobni ukop u zgrčenom položaju, Smilčić, blok 72

DUHOVNI ŽIVOT

Puno veća kompleksnost duhovnog života i danilske kulture no što je to bio slučaj

u ranijem razdoblju, očituje se na razne načine; kroz kult mrtvih, nakit, upotrebu crvene

boje, plastiku itd.

O kultu mrtvih unutar danilske kulture, najbolje svjedoče, upravo opisani posmrtni

ostaci u Danilu i Smilčiću. Vjerojatno je da utvrđene tri različite vrste ostataka govore o

tri različite vrste pogrebnih obreda, pojedinačno ukopavanje djece uz zemunice upućuje

na žrtvovanje prigodom gradnje kuće ili podizanja naselja. U prethodnoj fazi, djeca su

pokapana kraj rovova što upućuje na sličan zaključak, s tim da je u tom slučaju riječ o

konkretnijoj povezanosti obreda sa zasnivanjem naselja ili, indirektno, pojedinih kuća tj.

napretkom kuće-roda, a u širem smislu, plodnosti. Kosturi odraslih pojedinaca, razlikuju

se, očito, po starosti, ali i po smještaju, jer su smješteni uz rovove, a ne kuće, dok se u

Smilčiću razlika očituje i u postojanju priloga. Moguće je, prema tim prilozima, od kojih

su neki izuzetni i možda kultnog karaktera (pogotovo ogrlice i opsidijan), da su neki od

pokojnika bili osobe na važnim položajima unutar društva pa je njihovo sahranjivanje

predstavljalo neki novi pogrebni ili žrtveni običaj. Vjerojatno je da se cijeli kosturi,

kakvih nije pronađeno u pećinama, nego samo u naseljima na otvorenom, vežu uz

osnivanje naselja, a možda i uz zemljoradnju, uz obrede oko napretka i, općenito,

plodnosti (Batović, 1979, 555).

Iz ranije faze naslijeđen je kult lubanje, na čije postojanje upućuju nalazi

izdvojenih lubanja koje su razbacane unutar kulturnog sloja, vezane uz rovove, bez

posebnih znakova ukapanja. Zanimljivo je da su lubanje nađene samo u Smilčiću, osim

ulomka dječje lubanje u Danilu, što možda svjedoči o određenim razlikama između ta

dva naselja, u duhovnom kontekstu (Batović, 1979, 556):

Pošto ne postoje tragovi pravih i izdvojenih grobalja, za pretpostaviti je da su

pokojnici izlagani, što je postupak kakav u to doba nalazimo oko čitavog Mediterana, kao

i u jugoistočnoj Europi. U starčevačkoj kulturi ukopavani su pojedinačni kosturi odraslih

i djece te izdvojene lubanje, najprije bez, a kasnije sa prilozima, često u zemunicama, kao

u Danilu, a u južnoj Italiji i u jednakim obrambenim rovovima, kao u Smilčiću. Općenito,

11

ova se pojava veže uz kult predaka te ljudske žrtve u obredima plodnosti (Batović, 1979,

556).

Obilan i raznovrstan nakit, također je imao simbolično i magično značenje. Često

su to bili razni amuleti, privjesci u obliku sjekirice, što se nastavilo i u kasnije doba kao

kult labrisa. Više keramičkih neprobušenih i različito probušenih koluta kao i spiralni

ukras upućuju na vjerojatno postojanje obreda u vezi s obožavanjem sunca. Vrlo je česta

upotreba crvene boje. Njome se premazivalo posude, plastiku, tzv. ritone ili se

inkrustiralo udubljen, pretežno spiralan ukras te omeđivalo ukrasne motive na finoj

slikanoj keramici. Crvena je boja posebno korištena za premazivanje unutranje i donje

strane između nogu ritona, a na ljevkastim likovima njome se premazivao uvijek samo

vrh ili stilizirana glava što je možda povezano s obredima tetoviranja u stvarnome životu.

Bijela boja korištena je rijetko i to samo na kraju danilske kulture. Njome se inkrustiralo

udubljen ukras na posudama te premazivalo posebnu skupinu realistično prikazanih

keramičkih ljudskih likova (Batović, 1979, 556-557).

Vrlo važni u duhovnom životu danilske kulture bili su i plastični likovi kao i

karakteristične posude na četiri noge tj. ritoni čija je obredna uloga obrađena u daljnjem

tekstu seminarskog rada.

DRUŠTVENI ODNOSI

Način života i međusobne odnose unutar danilske kulture najbolje je moguće

tumačiti kroz raspored objekata u Danilu. Pojedine izdvojene zemunice ili skupine od tri

do pet manjih zemunica sugeriraju stanovanje po užim obiteljskim zajednicama ili

rodovima. U Smilčiću, veće zemunice se može tumačiti kao uobičajene zajedničke kuće,

odnosno zajednički životni prostor. Mogu se također povezati i sa strogom podijeljenošću

rodova u vezi s egzogamnim brakom (Batović, 1979, 562).

U kontekstu društvenih odnosa, Batović zajednice danilske kulture smatra dobro

uređenim sredinama s oblikovanim i izdvojenim pojedinim porodičnim gospodarstvima

koja su dijelila mnoge zajedničke poslove i interese. (Batović, 1979, 562).

12

Nema dokaza o doseljenju rodovskih skupina van danilske kulture ili o nastajanju

naselja izdvajanjem dijela stanovnika radi raslojavanja, prenapučenosti ili potražnje za

prostorom s boljim životnim uvjetima pa se može pretpostaviti da nije bilo problema

prenapučenosti, a to potvrđuju i uobičajena ciklička seljenja kao i miran život pomoću

naturalnih oblika gospodarenja u matrijarhalnim zajednicama (Batović, 1979, 562).

POKRETNI NALAZI

Iako postoje podjele kao što su one J. i P. Korošeca na 5 faza, danilska kultura

sagledava se u 3 razvojne faze (Batović, 1979, 536)

U pronađene pokretne nalaze ubrajaju se kameni i koštani predmeti, nakit te,

naravno, keramika.

Kameni predmeti u danilskoj kulturi vrlo su raznoliki, kako u količini, tako i u

vrsti, što je odraz razvijenije proizvodnje i gospodarstva kao i složenijeg i naprednijeg

načina života. Predmeti su izrađeni od raznih vrsta kamena, a najbrojniji su kremeni

(Batović, 1979, 536).

Kada govorimo o glačanim kamenim predmetima u danilskoj kulturi, valja navesti

situaciju naselja u Danilu. Tamo je pronađen relativno velik broj glačanih kamenih

sjekira. J. Korošec među njima razlikuje tzv. kalupaste sjekire i klinove te poseban oblik

plosnatih sjekira s izbočenim stranama. Od glačanih kamenih predmeta, Korošec još

navodi kamene čekiće od čega je u Danilu pronađen tek jedan fragment te kamena dlijeta

koja se pojavljuju u dva osnovna oblika, odnosno tipa. Prvi tip je zapravo dlijeto u obliku

minijaturnog kalupastog klina, dok je drugi tip sličan plosnatijim sjekirama, nešto

izduženijeg oblika. Od drugih oblika glačanih kamenih predmeta, Korošec spominje dvije

pločice koje nemaju jasnu namjenu (Korošec, 1958, 33-34). Prema načinu upotrebe

razlikujemo oruđe, koje je najčešće, oružje, nakit, obredne i razne druge predmete.

Većina kamenja potječe iz okolice naselja, a uvozio se samo opsidijan. Po svojstvima

kamenih predmeta danilske kulture uočena je sličnost sa suvremenom kakanjskom

kulturom u Bosni, posebice po nedostatku probušenih sjekira, kao i strelica, osim u

13

zadnjem stupnju danilske kulture, dok se sjekire u kakanjskoj kulturi javljaju ranije.

Također u kakanjskoj kulturi ne nalazimo strugala geometrijskih oblika. Neki su danilski

elementi prisutni u mlađoj butmirskoj kullturi u Bosni (Batović, 1979, 536-537).

U velikom broju nađeni su i koštani predmeti koji se odlikuju velikom

raznovrsnošću. Rijetko su ukrašeni, a među njima su najčešća oruđa, dok su oružje, nakit

ili obredni predmeti rjeđi (Batović, 1979, 537-538).

Rjeđe su izrađevine od školjaka i puževa, s tim da su najčešći predmeti od školjke

spondilus kojima se trgovalo po čitavoj Europi. Sve su obrađene školjke imale

dekorativnu funkciju, a neke možda i obrednu, kao, npr. one premazane crvenom bojom.

Nakit je raznolik i izrađen od raznih materijala: keramike, školjaka, puževa, kamena i

kostiju. Od keramike su izrađene probušene kuglice ili koluti, od kojih su neki korišteni

kao pršljenovi za otežanje vretena, no neki su zasigurno služili kao ukras, posebno za

ogrlice. Mnogo su raznovrsniji kameni oblici pa tu nalazimo glačane narukvice, jajolika

ili loptasta probušena zrna, vjerojatno od ogrlica, privjeske u obliku sjekirice, elipsoidne

ili polukružne probušene pločice. Od kostiju je izrađivana određena vrsta prstena te

privjesci, bušeni su životinjski zubi i riblji kralješci, a posebno valja spomenuti ukrasne

igle koje se javljaju tek na kraju danilske kulture. Imaju zadebljanu glavicu, ponekad u

obliku stilizirane zmije, odnosno u obliku slova S. Češća su pojava u hvarskoj kulturi, a

slične igle nalazimo i u butmirskoj kulturi (Batović, 1979, 538-539).

Keramika

Keramika danilske kulture najraznovrsnija je i najdekorativnija kroz čitavo

razdoblje neolitika na istočnom Jadranu, a razlikujemo: grubu keramiku, ukrašenu

uglavnom urezivanjem, bolje obrađenu keramiku, ukrašenu raznim tehnikama, pretežno

udubljivanjem, finu slikanu keramiku te grubu slikanu keramiku. Količinski prevladavaju

prve dvije vrste dok je fine i grube slikane keramike vrlo malo. Među prve dvije vrste

keramike, ukrašena je velika količina, oko 10%, a ostale tri vrste uglavnom su redovito

ukrašene. Najčešći keramički proizvod su posude, a od ostalih razlikujemo stalke za

posude, plastiku, pršljenove ili perle, kolute, kuglice, žlice te razne druge predmete od

kojih su neki vjerojatno imali obredne svrhe. Svi su takvi predmeti izrađivani u gruboj i

14

bolje obrađenoj keramici, dok su se u finoj i slikanoj keramici izrađivale samo posude

(Batović, 1979, 540-541).

Grubo keramičko posuđe predstavlja najsiromašniji dio keramike danilske kulture.

Namijenjeno je svakodnevnoj upotrebi i svojstvima odgovara većini neolitičkih kultura.

To su veće kuglaste ili jajolike posude tamnosmeđih tonova, zaravnjene, ali ne i glačane

površine,a vrlo mali broj je ukrašen jednostavnim urezanim nizovima trokuta (Težak-

Gregl, 1998, 98).

Najbrojnije je i

najraznovrsnije

posuđe bolje kvalitete, izrađeno od

gline s mnogo manje raznih primjesa,

dobro uglačne površine, tamnosmeđe

ili crne boje. Od oblika valja

izdvojiti bikonične zdjele

zaobljenog dna, koje su se mogle

ugraditi u posebne keramičke

stalke. Nadalje, u ovoj su skupini keramičkih posuda zvonaste čaše, visoke zvonolike

zdjele, sploštene kuglaste posude s visokim stožastim vratom, različiti tanjuri. Najbitnija

odlika ovog posuđa jest bogata ornamentika izvedena udubljivanjem, urezivanjem,

žigosanjem, reljefnim oblikovanjem, često kombinirano s crvenom ili bijelom

inkrustacijom što na tamnoj pozadini posuđa rezultira izvanrednim kolorističkim

efektom. Motivi su brojni i raznoliki te stvaraju vrlo kompleksne kompozicije s vidljivim

nastojanjem da se prekrije čitava ili što veći dio površine posude (horror vacui - strah od

praznog). Od motivi dominiraju spirale u obliku slova S i C, razne varijante trokuta te

nizovi paralelnih crta složeni u različitim meandarskim, cik-cak, romboidnim ili

mrežastim kompozicijama, a posebno su lijepi reljefno izvedeni spiralni ornamenti koje

će od danilske kulture usvojiti butmirska kultura te od njega stvorir vlastiti stil. Dijelovi

uz rub koji nisu bili ukrašeni često su premazivani crvenom bojom. Ova je vrsta

keramičkog posuđa glavni nosilac općih svojstava danilske kulture (Težak-Gregl, 1998,

98).

15

Slika 4. duboka keramička zdjela bogato ukrašena urezanim spiralnim motivima, Smilčić

Rjeđa je fina slikana keramika koja je izvrsne kvalitete, izrađena od potpuno

pročišćene sivkastožute gline te se svojim sastavom razlikuje od ostale keramike. Nakon

pečenja poprima žućkastu, žutu, blijedocrvenu ili ciglastocrvenu boju ujednačenog tona.

U ovoj vrsti keramike izrađivale su se isključivo posude, a od oblika prisutne su

bikonične zdjele, zvonolike i stožaste čaše, zvonaste posude, velike jajolike posude s

koničnim vratom. Ukrašene su isključivo oslikavanjem, a prethodno je često čitava

površina posude bila premazana blijedožućkastom bojom. Ukras su činili pravilni

geometrijski pravocrtni motivi od

kojih su osnovni nizovi

paralelnih crta, cik-cak crte,

šahovnice, nizovi trokuta,

rombovi i slično. Iscrtavani su

najčešće sivom, neki put bijelom

ili crnom bojom, a obično su

obrubljeni tankom crnom ili

crvenom crtom i odojeni jedni od

drugih širokim crvenim vrpcama. Ova se keramika izdvaja od ostatka danilske keramike

po tehnici izrade i strogom stilu, a dijeli mnoge karakteristike s keramikom Ripoli kulture

koja je u tom razdoblju pokrivala područje srednjotalijanske obale Jadrana što ujedno

govori i o bitnoj povezanosti danilskog stanovništva i zapadne jadranske obale (Težak-

Gregl, 1998, 98-100).

U gruboj slikanoj keramici koja je, unutar danilske kulture, čini se, prisutna samo u

njenoj zadnjoj fazi, također su izrađivane samo posude.

Redovito imaju dobro glačanu površinu, a pečene su u

gotovo istom svijetlom tonu, pretežno u crvenkastom, ili u

sličnim nijansama, čime se ciljano postizao jači kontrast s

tamnoslikanim motivima. Od oblika poznajemo

dvostožaste zdjele, zvonolike visoke zdjele, jajolike i

loptaste posude. Ova je vrsta keramike ukrašavana

isključivo slikanjem. Motivi su rađeni u tamnim nijansama

iste boje, a slagani su u horizontalne pojase, na većim

16

Slika 5. keramička zdjela ukrašena slikanim motivima, Danilo Bitinj

Slika 7. glava keramičkog ženskog lika, Smilčić

Slika 6. falos, kultni keramički predmet, Danilo Bitinj

posudama i u okomite zone. Imali su strogo geometrijska pravocrtna svojstva osim

pojedinih koji su spiraloidni. Redovito su motivi u obliku snopova ili pojasa različito

složenih crta, uglavnom cik-cak ili vrpce, nadalje u obliku nizova ili mreža trokuta,

rombova i četverokuta ili je to motiv šahovnice (Batović, 1979, 547).

Važan dio danilske kulture čini antropomorfna keramička plastika u kojoj

razlikujemo ljudske zvonolike likove, ljudske realistične likove te ljudske plastične noge.

Svi tipovi izrađeni su u tehnici bolje grube keramike, od gline miješane s kalcitom,

uglavnom pečene u tamnosmeđem tonu, ukrašavane udubljivanjem i urezivanjem.

Ljudski zvonoliki ili ljevkasti likovi osobito su brojni. Ima ju neraščlanjeno tijelo sa

zaobljenim vrhom ili nekoliko proširenja na njemu. Neki od mlađih primjeraka imaju

ponešto realističnije oblikovane glave s prikazom ljudskog, ali i životinjskog lica.

Statuete su ukrašene urezivanjem i udubljivanjem što je

sukladno s ukrasom na keramičkom posuđu, a crvena boje

je na njima prisutna bilo u obliku crvene inkrustacije ili

crvenog premaza, koji prekriva čitavu glavu (Težak-Gregl, 1998, 101).

Neki ih autori (J. Korošec, A. Benac) tumače kao faluse povezane s kultom

plodnosti, odnosno smatraju ih muškim simbolima (Batović, 1979, 549).

Kod ljudskih realističnijih likova prepoznaju se dvije varijante. Jedna ima odozgo

zaravnjenu glavu, a kod druge glava se završava malom udubinom u obliku posudice.

Ovi likovi imaju dugačku valjkastu glavu s

naglašenim trokutastim nosom, splošteno četvrtasto

tijelo i kratke izdanke umjesto ruku. Nisu ukrašeni

osim što su im nekad pojedini dijelovi tijela obojeni

bijelom bojom. Ove se figure također povezuju s

kultom plodnosti te im se u tom smislu pripisuje

funkcija ženskih simbola (Težak-Gregl, 1998, 101).

Od keramičke plastike još su prisutni i sitni

životinjski kipovi u obliku svinje, goveda i medvjeda,

a također ih razlikujemo u dvije varijante: jedna ima

pravokutnu pločicu s uzdužnim žlijebom po sredini

na leđima životinje, neukrašena, a druga ima posudicu na

17

leđima i prekrivena je udubljenim pravocrtnim ukrasnim motivima. Takav spoj

životinjskog lika i recipijenta česta je pojava u neolitičkim kulturama te ih se svakako

može povezati s različitim obredima oko stočarstva ili totemističkim vjerovanjima

(Batović, 1979, 550). Na nekim se tipovima keramičkih posuda, najčešće na mjestu ručki,

također mogu naći aplicirani reljefi u obliku životinjskih glavica (Težak-Gregl, 1998,

102).

GENEZA I KULTURNI ODNOSI

O podrijetlu danilske kulture postoje dva osnovna mišljenja: po jednome ona je

nastala migracijskim pokretima, dok se po drugome razvila postupno na domaćem tlu.

Josip Korošec najprije je zagovarao migracijsku teoriju, tj. da su se nosioci danilske

kulture naselili na ovo područje preuzevši zatim neke oblike iz impresso-keramike.

Kasnije je ipak prihvatio autohtono podrijetlo danilske kulture ili njen postanak s

jugoistoka (Batović, 1979, 563).

Prema Grgi Novaku, slikana je keramika, koju naziva tipom Ripoli, uvezena u

danilsku kulturu s istočnog Sredozemlja (Batović, 1979, 563).

18

Slika 8. keramička figura medvjeda, Smilčić

Alojz Benac u početku je držao da se danilska kultura sastojala od kontinentalne i

mediteranske komponente, odnosno da su doseljenjem nosilaca danilske kulture nestala

naselja impresso-kulture no kasnije je prihvatio tezu o postupnom lokalnom razvoju

danilske kulture (Batović, 1979, 563).

Milutin Garašnin tumačio je nastanak danilske kulture djelomično sukcesivnom

migracijom s jugoistoka. Srodnost s Grčkom objašnjavao je dodirima, no također je

ukazivao na posebnosti mjesnog podrijetla (Batović, 1979, 563).

Prema Dragoslovu Srejoviću, podrijetlo danilske kao i butmirske i lengyelske

skupine, nalazi se u starijem halkolitiku Anatolije, odnosno u postupnoj seobi s

jugoistoka preko Grčke, Jadrana i Bosne do Panonije (Batović, 1979, 564)

Šime Batović siguran je, pak, u mjesno mediteransko podrijetlo danilske kulture

(Batović, 1979, 563-564).

Neki elementi danilske kulture svakako su rezultat veza sa susjednim kulturama

kao što su kakanjska, butmirska, sopotska, korenovska, vinčanska, Cakran-kultura, kao i

kulturama u srednjoj i južnoj Italiji te Grčkoj.

Danilska kultura u odnosu na kakanjsku kulturu ima dijelom zajedničku osnovu u

kulturi s impresso-keramikom koja se tijekom starijeg neolitika raširila s Jadrana do

srednje Bosne. Najčešća veza su posude na četiri noge, doduše, u kakanjskoj kulturi rjeđe

i siromašnije (Batović, 1979, 565).

Izrazitije danilske elemente nalazimo u kasnoneolitičkoj butmirskoj kulturi,

posebice u njenom ranom stupnju. Upravo u tom razdoblju, danilska je kultura bila na

svom vrhuncu i ta se faza označava kao njen III stupanj te su se zahvaljujući tom

napretku, tipični danilski proizvodi izvozili do srednje Bosne gdje ih je usvajala

butmirska kultura (Batović, 1979, 565).

Bitne su veze danilske kulture sa Cakran-kulturom u južnoj Albaniji. U njoj

nalazimo iste posude na četiri noge kao i brojne danilske motive. Ipak, nejasna

stratigrafska situacija na eponimnom nalazištu te kulture onemogućava konkretnije

utvrđivanje međusobnih veza i smjera utjecaja između ove i danilske kulture (Batović,

1979, 566-567).

Drugačija je, pak, narav odnosa danilske kulture s Grčkom. Naime, danilska

kultura sadrži neke slične opće elemente kao i Sesklo i Dimini-kultura u Grčkoj koje je

19

preuzela pretežno preko Italije u postupnom širenju s prednjeg istoka. Rijetke izravne

utjecaje iz Grčke nalazimo kod ljudske plastike. Mnogo su izrazitiji utjecaji danilske

kulture na Grčku, koji su se širili u razdoblju njenog punog razvoja, uglavnom na kraju

Sesklo i početku Dimini kulture kad su do Peloponeza dospjele posude na četiri noge,

poluloptaste i dvostožaste zdjele s nizom tipičnih urezanih motiva danilske kulture, kao

što su spirala, meandar, trokuti i dr. (Batović, 1979, 567-568).

Izrazito uske veze postoje između danilske kulture i Italije. Fina slikana keramika

potpuno je ista kao u I. fazi Ripoli kulture. Podudaraju se u vrsti gline, načinu izrade,

načinu i tonu pečenja, rasporedu boja, ukrasnim motivima i kompozicijama, tj. isključivo

pravocrtnim geometrijskim motivima te pojedinim oblicima. Možemo zaključiti da su se

dvije kulture, najvjerojatnije, dijelom usporedno razvijale, a jednak je način života,

također, djelomično uvjetovao određene sličnosti (Batović, 1979, 568-569).

Povezanost s južnom Italijom najočitija je u Matera-Capri fazi II na Liparima, gdje

se javlja manja količina grube keramike ukrašene udubljenim i urezanim, ponekad i

reljefnim meandrovsko-spiralnim motivima, ponekad inkrustiranima bijelom i crvenom

bojom, zatim nizom trokuta, cik-cak linija i dr. kao u danilskoj kulturi. Pošto ne nalazimo

dokaza o prethodnom razvoju tih elemenata u južnoj Italiji, valja pretpostaviti da su

prošireni pod utjecajem danilske kulture u kojoj imaju mnogo izraženiji i udomaćeniji

karakter (Batović, 1979, 569-570).

Može se zaključiti da je danilska kultura u relativno manjoj mjeri usvojila neke

elemente od okolnih kultura, kao što je fina slikana keramika iz Italije te opsidijan, no što

je sama na njih utjecala u srednjoj te, pogotovo južnoj Italiji, kao i na kulture od srednje

Bosne do Makedonije, Albanije i Grčke (Batović, 1979, 571).

DATIRANJE

Danilska kultura zasigurno obuhvaća razdoblje srednjeg neolitika. To potvrđuje

stratigrafski pložaj njenih materijalnih ostataka iznad naslaga starijeg neolitika tj.

impresso-kulture te ispod naslaga mlađeg neolitika, tj. hvarske kulture, na nalazištima u

Smilčiću, Markovoj špilji, Gudnji i drugdje (Batović, 1979, 571).

20

Prema mišljenju Šime Batovića, danilska kultura pokriva razdoblje srednjeg

neolitika, tj. vremenski je smještena između starijeg neolitika kao ranije faze, iz čije se

osnove razvija i mlađeg neolitika koji se razvija iz nje (Batović, 1979, 572).

Teškoću u datiranju predstavlja slabo poznavanje prijelaznog stupnja iz starijeg u

srednji neolitik, odnosno 3. stupnja starijeg ili 1. stupnja srednjeg neolitika (Protodanilo),

što donekle odgovara 1. stupnju kakanjske kulture (Protokakanj). Iako je sigurno da se

danilska kultura nastavlja na stariji neolitik iz kojeg nasljeđuje osnovne elemente, taj

početni stupanj nije poznat u Danilu i Smilčiću koja su najznačajnija naselja te kulture

(Batović, 1979, 572).

Danilska je kultura, dakle, kao što je utvrdio Alojz Benac, u osnovi paralelna s

kakanjskom kulturom, a njen kraj, tj. treći stupanj, dodiruje se s početkom butmirske koja

nasljeđuje kakanjsku kulturu u srednjoj Bosni (Batović, 1979, 572).

Pošto u Albaniji nedostaje precizna stratigrafska situacija Cakran kulture, danilska

se kultura u tom smislu može usporediti tek s dijelom njenih elemenata (Batović, 1979,

573).

Odnos danilske kulture prema Grčkoj najbolje odgovara Sesklo kulturi, posebno po

slikanoj keramici, iako, osim posuda na četiri noge, tzv. ritona, ne postoje izravne veze

(Batović, 1979, 573).

Puno je čvršća njena kronološka veza s Italijom gdje za vrijeme danilske kulture, u

Dauniji traje stupanj Scaloria Bassa s kojom danilska kultura dijeli sličnosti u stilu

ukrašavanja slikane keramike, a u ostatku južne Italije to je razdoblje starijeg dijela

Matera-Capri II kulture s kojom je danilska također povezana preko slikane keramike s

pravocrtnim motivima, kao i preko uvezene keramike sa spiralno-meandroidnim

motivima, pogotovo na Liparima, gdje je riječ o direktnom utjecaju danilske kulture

(Batović, 1979, 573).

U srednjoj Italiji to je vrijeme Ripoli-kulture koja nema sigurno izdvojene

stupnjeve ni faze razvoja, no s obzirom na tipološke kulturne srodnosti može se reći da je

danilska kultura istovremena s njenom 1. fazom (Batović, 1979, 574).

Dva su radiokarbonska datuma dobivena za danilsku kulturu iz špilje Gudnja, na

poluotoku Pelješcu. To su 6415±40 BP (GrN-10312) i 6520±40 BP (GrN-10313); dok su

21

druga dva otprije bila poznata s lokaliteta Pokrovnik (naselje na otvorenom): 6300±150

BP (Z-859) i 6290±65 BP (HD-13262/12842) (Spataro, 2002, 30).

Radiokarbonska kronologija danilske kulture djelomično je istovremena s onom

impresso-kulture na obje strane Jadrana. Ta je činjenica predstavila određene probleme u

terminologiji hrvatskih i talijanskih prapovjesničara. Prema prvima, termin 'rani neolitik'

uvijek se odnosi na impresso-kulturu, dok danilska kultura predstavlja srednji neolitik

dalmatinske obale. Naprotiv, talijanski arheolozi uvijek su smatrali impresso-kulturu

predstavnicom ranog neolitika kao i grupu Vlaška zbog jednostavnog razloga što su se

obje razvijale tijekom sedmog tisućljeća prije sadašnjosti (Spataro, 2002, 31).

RITON

Dosadašnjim je istraživanjima utvrđeno da su ritoni, a najvjerojatnije i kult koji su

predstavljali, bili rašireni na prostoru središnje Grčke i Tesalije (Korint, Heroneja,

Elateja, Tsangli i Larisa), u središnjoj Albaniji (grupa Cakran-Dunavec), u središnjoj

Bosni (kakanjska grupa), Kosovu (Reštani, južna Metohija), u istočnoj jadranskoj zoni

(posebice Danilo, Smilčić, Markova špilja na Hvaru, Crvena stijena u Crnoj Gori i Zelena

pećina u Hercegovini) te u sjevernoj (Caverna del Muschio, Aurisina kod Trsta) i

središnjoj Italiji. Glavno je pitanje izvorišta tih kultnih posuda. Možemo li upravo Danilu

pripisati tu ulogu? (Rak, 2008, 20).

Što je uopće riton?

Riton je osebujan oblik posude na četiri noge, s nakošenim recipijentom i visokom

prstenastom ručkom. Obično je ukrašen bogatom urezanom ornamentikom, a

unutrašnjost recipijenta premazana je crvenom bojom koja se lako otire. Crvena je boja

oduvijek predstavljala simbol krvi, sunca, rađanja i života to su sve elementi kulta

plodnosti s kojim se u vezu dovodi i sam zoomorfni oblik posude (Težak-Gregl, 1998,

100). Sve to daje jasno naslutiti da su se ovakve posude koristile upravo u obredne, a ne

svakodnevne svrhe.

22

Ipak, Šime Batović nastojao ih je protumačiti kao neku vrstu svjetiljki, koje bi se,

zbog velike ručke, mogle lako prenositi. Alojz Benac tome se suprotstavio, navodeći

kako to nije u skladu s obilnim premazima crvene boje u unutrašnjosti recipijenta. Ritona

čiji ga je oblik podsjećao na krajnje stiliziranog 'rogatog bovida', što je opet povezano s

kultom plodnosti. Pošto je preuzimanje kulta jedne kulture od druge u neolitičko doba

bilo zaista rijetka pojava, Benac zaključuje da je kult ritona morao imati duboke korijene

i odražavati neke univerzalne duhovne preokupacije neolitičkih ljudi s obzirom na opseg

njegova prodora u strane neolitičke zajednice (Rak, 2008, 34-35).

Općenito, prevladavaju tri mišljenja o izvornom području ritona u pretpovijesti. Po

jednome, oni potječu iz Dalmacije, a argumenti su najveća brojnost, bogatstvo ukrasa te

kvaliteta oblika. Ipak, u Dalmaciji još ne postoje dokazi o starijoj danilskoj ili

protodanilskoj fazi u kojoj bi postojali primarni modeli ritona (Rak, 2008, 23).

Drugo je mišljenje da potječu iz Grčke, gdje su jedini stratigrafski podaci iz naselja

Elateja nedovoljni za

konačne zaključke pa

se prednost tom području

može dati samo na temelju

općeg kulturnog primata

kojeg je imalo u odnosu na

jadransko (Rak, 2008, 23).

Treće mišljenje

govori o središnjoj

Albaniji kao izvorišnom

prostoru ritona. Zagovornici

su Muzafer Korkuti i Zh.

Andrea koji polaze od

činjenice da naselje u

Cakranu pripada prijelaznom

razdoblju od ranog prema

srednjem neolitiku i da

23

Slika 9. keramička obredna posuda - riton, Smilčić

tu, zbog 51 noge ritona nađene u slojevima impresso, barbotinske, urezane i obojene

keramike, treba tražiti izvorište kultnih ritona (Rak, 2008, 23).

U svojem djelu Danilski riton, Omer Rak nastoji kroz mnogobrojne analogije u

prostoru i vremenu, kako sam kaže, dokazati da je riton, po svojoj strukturi i simbolici,

simbol cjelovitosti, integralno Jedno te je kult njegova adoriranja u srednjem i početkom

kasnog neolitika bio temelj fenomena – kulturne integracije prostora od Egejskog mora

do Alpa (Rak, 2008, 171).

24

ZAKLJUČAK

Kako je već rečeno, danilska kultura u svojoj nam je keramičkoj proizvodnji

pružila jednu od stilski najbogatijih pojava u razdoblju neolitika. Umjetnička vrijednost

koju su stvarali danilski majstori cijenjena je i izvan naših krajeva pa su mnogi nalazi s

druge strane Jadranskog mora svjedoci o živoj trgovini između dviju obala. Danilska je

kultura vlastitom umijeću, kako to već ide u razvitku kulturnih pojava, redovito dodavala

strane utjecaje pa tako u njenoj umjetnosti vidimo više poveznica s istovremenim

susjednim kulturama. Kao jedna od glavnih njenih karakteristika uvijek se izdvaja

poseban oblik posude na četiri noge s prstenastom drškom i ukošenim recipijentom –

riton. Osebujnost tog oblika uvelike pogoduje mašti kada pokušavamo dokučiti njegovu

svrhu i podrijetlo. Njegova enigmatičnost modernom umu predstavlja neodgonetnutu

šifru i kao takav je uzrok mnogih suprotnosti u razmišljanju današnjih stručnjaka. Pa ipak

većina će ih se složiti da je upravo kultni riton u doba svoje najveće slave simbolizirao

jednu od glavnih duhovnih spona neolitičkog čovječanstva. To nam, uostalom dokazuju i

mnogobrojni nalazi te karakteristične posude, a još više njena rasprostranjenost i bitno je

da se na karti tog kulturnog jedinstva može naći i naša danilska kultura.

Literatura

25

Batović, 1979 Š. Batović, Srednjeneolitičko doba ili danilska kulturna skupina, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Sarajevo, 1979, 524-574

Korošec, 1958 J. Korošec, Neolitska naseobina u Danilu Bitinju, Zagreb, 1958

Rak, 2008 O. Rak, Danilski riton, Šibenik, 2008

Spataro, 2002 M. Spataro, The first farming Communities of the Adriatic: Pottery Production and Circulation in the early and middle Neolithic, Trst, 2002

Težak-Gregl, 1998 T. Težak-Gregl, Neolitik i eneolitik, Prapovijest, Zagreb, 1998, 57-157

Težak-Gregl, 2001 T. Težak-Gregl, Glačane kamene rukotvorine neolitičkog i eneolitičkog razdoblja u Hrvatskoj, 7-25, Opuscula archaeologica, 25., Zagreb

Zlatunić, 2003 R. Zlatunić, Neolitički pogrebni ukopi, VAMZ, 2003, 29-95

Popis slika:

26

Slike 1., 2. i 9. – preuzete iz: Skupina autora, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Sarajevo, 1979; table LXXXII, LXXXIII i LXXXV

Slika 3. – preuzeta iz: R. Zlatunić, Neolitički pogrebni ukopi, VAMZ, 2003, 29-95; str. 63

Slike 4., 7. i 8. – preuzete iz: T. Težak-Gregl, Neolitik i eneolitik, Prapovijest, Zagreb, 1998, 57-157; str. 95, 102 i 101

Slike 5. i 6. – preuzete iz: O. Rak, Danilski riton, Šibenik, 2008; str. 64-65

27