Stručni studij prometa

BIOLOŠKA RAZNOLIKOST

Seminarski rad

Šibenik, 2013.

Stručni studij prometa

Šibenik, travanj 2013.

1. UVOD

Danas, u vrijeme znanosti i tehnike, čovjek sve više podvrgava i podešava prirodu

prema vlastitim potrebama. Nagli industrijski razvitak i demografska ekspanzija bitno

mijenjaju okoliš koji promijenjen negativno utječe na zdravlje ljudi i ugrožava ih. Čovjek

je sam onečistio prirodu industrijskim otpacima i pesticidima i na taj način promijenio

odnose u prirodi smanjujući životinjske i biljne vrste.

Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, sve više postaje jasno da ljudsko

djelovanje ima za posljedicu promjene u okolišu, s potencijalno velikim posljedicama na

ekološki sustav, floru, faunu, klimu, ali i na zdravlje ljudi i kvalitetu života. Te

antropogene promjene, po svom su uzroku, posljedica prilagođavanja okoliša

ljudskim potrebama, krčenjem šuma za potrebe poljoprivrede, kao posljedica urbanizacije i

izgradnje prometnih pravaca te zagađenjem okoliša otpadnim tvarima u poljoprivredi,

industriji i prometu. Jedan od najvećih problema je narušavanje biološke raznolikosti.

Biološka raznolikost je pojam koji označava svu raznolikost života na Zemlji koja se

općenito dijeli u tri skupine:

geni

biljne i životinjske vrste

ekosustavi

Premda još nije poznat ni približan opseg biološke raznolikosti, znanstvenici su do danas

opisali i klasificirali 1 063 000 životinjskih vrsta, 344 300 biljnih vrsta, te 11 200

mikroorganizama, a o genima se svaki dan saznaje nešto novo.

Pretpostavlja se da ukupan broj vrsta doseže 10 do 30 milijuna, no zahvaljujući brzini

kojom ugrožavamo i uništavamo prirodna staništa, svake godine iščezne 40 000 vrsta, što

uvelike smanjuje ukupnu ekološku ravnotežu i stabilnost. Smanjenjem biološke raznolikosti

Zemlja i čovjek postaju sve ugroženiji.

2. BIOLOŠKA RAZNOLIKOST

Biološka raznolikost u posljednje vrijeme je u središtu pozornosti, ne samo

znanstvenika i udruga koje se brinu o zaštiti okoliša, nego i vlada najvećeg broja država. Ta

pojava upućuje na ozbiljnost stanja i stupanj ugroženosti prirode , pogotovo biološke

raznolikosti.

Današnja biološka raznolikost nastajala je tijekom duge geološke prošlosti planeta

Zemlje. Ona je plod abiotskih elemenata koji su se pojavljivali i mijenjali tijekom duge i

burne prošlosti našeg planeta. Unutrašnje sile Zemlje oblikovale su na njezinoj površini tako

velike i krajobrazne razlike da one uvijek i ponovo zadivljuju njezine stanovnike. U isto

vrijeme, vanjski abiotički elementi djelovali su na površinu Zemlje oblikujući pri tom

geomorfološke prošlosti mijenjali su se klimatski uvjeti, često s dramatičnim

posljedicama.Ledena i međuledena razdoblja toliko su mijenjala uvjete da je već postignut

biološki razvoj često morao započinjati ispočetka.Raznovrsnost živih bića plod je evolucije,

divergencije živih oblika, koja rađa mnoštvo vrsta različite konstitucije u raznolikosti

ekosustava. Ekološki sustav obično se definirao skup elemenata, živih i neživih,odnosno

određeni biotop na kojem je oblikovana specifična boicenoza. U svjetlu takve definicije može

se sa sigurnošću ustvrditi, da ukoliko se na Zemlji sačuvaju zdravi biotopi i biocenoze će biti

zdrave i bogate, odnosno da će se i biološka raznolikost nesmetano razvijati.

Ekosustavi mogu biti različiti po sastavu i veličini te biosferi daju mozajičan izgled.

Postoje različitih kriterija podjelu ekosustava, ali važniji ulogu za raznolikost imaju priroda

biotopa (vodeni - morski ili „slatki“ , kopneni), klimatski čimbenici (toplina, vlažnost,

svjetlost), sastav biocenoza (smrekove šume, livade i sl.)

2.1. Tropske šume

Tropske kišne šume su biom koji se odlikuje najvećom biološkom raznolikošću. Više

od 50% svih danas živućih organizama živi u toplim i vlažnim tropskim šumama, ako znamo

da taj biom zauzima samo 3% kopna na Zemlji, postaje jasno koliko se bogatstvo nalazi u tim

šumama (džunglama). Procjenjuje se da je pod tropskim šumama još samo oko 9,5 milijuna

četvornih kilometara. Oko 62% tih šuma nalazi se u Južnoj Americi. Sječa tropskih šuma radi

dobivanja drvne mase, novih obradivih površina, otvaranja rudnika i prometnica znatno

ugrožava taj biom. Svake godine nestaje od 11 000 do 16 000 četvornih kilometara tih šuma.

Procjenjuje se da će za 20-tak godina, ovom dinamikom sječe, preostati samo 20% postojećeg

bioma tropskih šuma. Naravno, pri tom će nestati brojni organizmi koji u njima obitavaju.

2.2. Biološka raznolikost Hrvatske

Hrvatska se, unatoč maloj površini, ističe raznolikošću ekosustava i staništa, koja se

odražava i u velikom bogatstvu i raznolikosti živog svijeta. Takvo bogatstvo uvjetovano je

položajem i klimatskim prilikama te djelomično utjecajem čovjeka. U usporedbi sa stanjem u

srednjoj i zapadnoj Europi, Hrvatska se odlikuje visokim stupnjem očuvanosti prirode.

Hrvatska ima sve preduvjete da joj upravo to bogatstvo bude glavni temelj razvitka. U zaštiti

od ugroženosti biološke raznolikosti posebnu pozornost treba posvetiti krškim ekološkim

sustavima jer predtavljaju bogatstvo globalne razine sa specifičnim endemičnim vrstama i

životnim zajednicama.

Nadalje, treba brinuti o močvarama i vodenim ekosustavima kojih na području

Hrvatske u slijevovima rijeka ima relativno mnogo. Međutim, to su ujedno i najugroženiji

ekosustavi.

Ekološki sustavi Staništa

Tablica1: Ekološki sustavi i staništa u Hrvatskoj1

2.3. Smanjenje biološke raznolikosti

Iako je biološka raznolikost prirodno podložna stalnim promjenama, te su mnoge vrste

pod okriljem evolucije i prirodno iščezavale s ove planete, u današnje vrijeme je čovjek glavni

krivac za ubrzano izumiranje vrsta koje se pojavilo posljednjih sto godina, a svakim danom se

sve više ubrzava. I na području Hrvatske je ovaj proces jednako izražen. Najčešći antropogeni

uzroci biodiverziteta su:

1 Springer, Oskar P., Springer,D.:Otrovani modrozeleni planet, Samobor, Meridijani, 2008

1. Uništavanje životnog staništa flore i faune, nekad dominantni šumski ekosustavi u

današnje su vrijeme znatno smanjeni, a kroz povijest su oblikovani novi krajolici i ekosustavi,

prvenstveno kao posljedica poljoprivrednih aktivnosti, intenzivne urbanizacije (nedovoljna

briga za urbanu ekologiju pri prostornom planiranju) i industrijalizacije. Uz šumske, naročito

su stradala nekad brojnamočvarna područja koje je čovjek u najvećoj mjeri isušivao i

smanjivao hidrotehničkim radovima, širenjem na njihov račun vlastiti životni prostor.

2. Cijepanje prirodnih ekosustava, naročito gradnjom naselja, prometnica i

svekolike infrastrukture (eliktrifikacija, plinofikacija, telefonizacija, vodoopskrba,

kanalizacija), te širenjem intenzivno gospodarenih poljoprivrednih površina prirodni i

modificirani ekosustavi ostaju izlirani poput otoka u kojima vrste više ne mogu komunicirati s

drugim srodnim područjima te u njima dolazi do lokalnog izumiranja vrsta i vrlo brzog

smanjenja biološke raznolikosti.

3. Preintenzivno iskorištavanje biljnih i životinjskih vrsta ogleda se u lovu,

ribolovu, skupljanju ljekovitog bilja, puževa, kornjača, žaba za hranu, trgovini životinjama

(npr. kućnim ljubimcima) i sl.

4. Unošenje stranih (alohtonih) ili neprirođenih vrsta, koje nisu ranije živjele na

nekom području, redovito zbog nedostatka prirodnih neprijatelja, negativno utječe na

zavičajnu floru i faunu, a često ishodi i potpunim poremećajem ekološke ravnoteže u

pojedinim ekosustavima, potiskujući zavičajne vrste. Tako su u Jadranu poznata širenja

invazivnih zelenih i crvenih algi. Te alge stvaraju debeo i jednoličan pokrov na morskom dnu,

zagušujući pri tom autohtoni bentos (životne zajednice na i pri morskom dnu)

5. Onečišćenje atmosfere, pedosfere i hidrosfere

6. Zapuštanje i nebriga o zavičajnim sortama kultiviranih biljaka i pasmina

udomaćenih životinja vrlo brzo dovodi do izumiranja ili svođenja populacija na premali broj

koji ne može osigurati dovoljnu genetske raznolikost za daljnji opstanak.

7. Biotehnologije , očito one koje koriste genetski prinačene (modificirane) organizme

– GMO, transgene organizme – organizme kojima je genetskim inženjeringom oplemenjen

genetski sustav unošenjem novog gena, a što je križanjem inače nemoguće, npr gena iz biljke

u životinju, ili obrnuto, ili korištenje nedovoljno poznatih i ispitanih organizama u okolišu. U

poljoprivredi su npr. najčešće genetski preinačene biljke: kulture kukuruza, soje, uljane

repice, lucerne (djeteline). Danas u Hrvatskoj nema proizvodnje GMO-a u komercijalne ili

eksperimentalne svrhe, mada je 1999. zabilježeno šest pokusnih polja s GM kukuruzom koja

su, nakon snažnog protivljenja javnosti, uništena 2000.

8. Ratna djelovanja ogledaju se negativno na biodiverzitet zbog oštećivanja

granatiranjem, požarima, sječom stabala, proljevanjem i prokapljivanjem opasnih tekućina,

gaženjem teškim vozilima, te ubijanjem i uznemiravanjem životinja. U Hrvatskoj su ova

djelovanja naročito izražena od 1991. do 1995.g.

Tablica 2: Uzroci ugroze biološke raznolikosti po pojedinim gospodarskim granama2

3. ONEČIŠĆENJE

Onečišćenje prirode i okoliša je svako unošenje štetnih tvari i energije, koje narušavaju

prirodni sklad živih i neživih sastavnica okoliša.

2 http://www.grad.unizg.hr/_download/repository/5._Promjene_u_okolisu_-_voda.pdf

3.1. Onečišćenje voda

Onečišćenje voda je svako kvalitativno i kvantitativno odstupanje od normalnog i

prirodnog kemijskog, fizičkog i biološkog sastava i kakvoće, koje ima neželjene posljedice po

zdravlje čovjeka i ostalih živih organizama, po ekosustav općenito, a posljedično i na

gospodarstvo.

Prije industrijske revolucije najčešći onečiščivaći i zagađivači voda bili su

mikroorganizmi koji su izljevanjem fekalnih voda u rijeke, jezera i mora zagađivali te vode .

Već je tada dokazano da je zagađena voda imala primarnu ulogu u nastajanju teških zaraznih

bolesti.

Danas zahvaljujući odgovarajućim protuepidemiološkim mjerama opasnost od

zagađenja konzumnih voda bitno je smanjena, i to stalnom kontrolom kvalitete vode za piće,

zatvorenim i kontroliranim vodoopskrbnim sustavima i dezinfekcijom vode. Suočeni smo s

onečišćenjem voda različitim kemijskim tvarima. Razlog tome je je suvremeni život urbanog i

ruralnog čovjeka, povećana industrijalizacija i moderna poljoprivreda. Zbog toga je pitanje

onečišćenosti voda jedan od najaktualnijih problema za zdravlje i život samog čovjeka.

Rijeke, jezera i mora ne služe samo za opskrbu dovoljnih količina vode za potrebe čovjeka,

industrijske i poljoprivredne proizvodnje, nego i za odstranjivanje otpadnih tvari, hlađenje

postrojenja, kao rastvarač, otapalo, transporter i drugo. Danas su rijeke postale pretežno

kolektori svih otpadnih, urbanib i industijskih voda. Neke od njih su pstale mrtve i

degradirane. Mogućnost vodotokova da se procesima samočišćenja oslobode otpadnih,

štetnih, pa i otrovnih tvari relativno je mala ako je pritok takvih tvari veći od kapaciteta

samoočišćenja. Onečišćene i zagađene vode postaju problem i daleko od mjesta onečišćenja

jer se vodotkom nizvodno prenose štetne tvari te se procjeđuju u podzemne vode i slijevaju u

mora.

3.1.1. Izvori onečišćenja voda

Komunalne otpadne vode su vode koje su se koristile za higijenske potrebe ljudi u

domačinstvima i naseljima. Takve su vode opterećene ekstrektima ljudi i životinja, otpacima

hrane, infektivnim i neinfektivnim mikroorganizmima, detergencijama, uljima, uličnom

nećistoćom, naftom, fenolima i tome slično.

Industrijske otpadne vode su opterećene raznim kemikalijama, metalima, gumom,

plastičnim materijalima, ostacima u preradi nafte, papira i tekstila. Naročito opasni zagađivači

su raznih grana prehrambene industrije (klaonice, mljekare, prerada mesa, šećerane, štavljenje

i prerada kože i dr.) onečišćivači voda su čeličane, željezare, metalna industrija, industrija

plastičnih masa, ljekova i sl.

Poljoprivredne otpadne vode zagađuju vode sa životinjskih farmi mineralnim

gnojivima (nitratima, nitrozaminom), pesticidima, mineralnim uljem itd.

Ostale otpadne vode mogu zagađivati i rudnici, nuklearne elektrane, termoelektrane i dr.

3.1.2. Priroda onečišćenja/zagađenja voda

Kemijsko onečišćenje

Kemijski onečišćene vode sadrže brojne spojeve i otrove, kojima se narušava prirodna

karakteristika voda, npr, pH, osmotska vrijednost, mineralni sastav, količina otopljenog

kisika, miris, okus itd.Na temelju kemijskie prirode onečiščivaća, to onečišćenje se dijeli na

anorgansko, organsko i radioaktivno.

Biološko zagađenje

To su vode zagađene raznim patogenim bakterijama, virusima, gljivicama,

protozoama, ličinkama, parazitima i drugim organizmima koji su direktni uzročnici oboljenja

ili su prijenosnici patogenih mikroorganizama te su opasne po zdravlje ljudi i životinja.

Vodom se prenose uzročnici bolesti kolere, dizenterije, tifusa, paratifusa i zarazne žutice te

nametnici amebe, trakavice, gliste itd. Vode mogu biti zagađene i životinjskim

bjelančevinama, raznim masnoćama i uljima, fekalijama i dr.

Fizikalno onečišćenje

Fizikalno onečišćene vode imaju promjenjene osnovne fizikalne karakteristike poput

temperature i prozirnosti, odnosno zamućenja, radioaktivnost i dr.

3.2. Onečišćenje zraka

Dio atmosfere u kojoj se nalaze tvari koje su strane prirodnom kemijskom sastavu

zraka nazivamo onečišćenim zrakom. Danas, u stanju općeg lokalnog i globalnog onečišćenja

zraka (aeropolucija), teško je naći područja gdje je zrak čist, odnosno jednak prirodnom

sastavu. Zrak je posebno onečišćen ako sadrži tvari u koncentracijama koje izazivaju štetne

posljedice po zdravlje čovjeka, životinja i biljaka te nanose štetu okolišu i gospodarskim

djelatnostima.

3.2.1. Izvori onečišćenja zraka

Onečišćenje zraka može biti lokalno i globalno. Lokalno onečišćenje vezano je uz

gradove i krupnija industrijska područja. Kako zračne struje prenose štetne tvari i na velike

udaljenosti od mjesta emisije, onečišćenje zraka javlja se ikao globalna pojava.

Glavni izvori onečišćenja zraka (aeropolutanti) mogu biti prirodnog i antropogenog

podrijetla. Problemi onečišćenja zraka počinju od izvora onečišćenja, tj. Od mjesta izgaranja,

industrije, gradske aglomeracije i dr., gdje se u zrak ispuštaju brojni plinovi, različiti spojevi i

čestice, koji se prenose zračnim strujanjima i vjetrovima na drugo mjesto.

Prirodni izvori

Od prirodnih izvora, za onečišćenja atmosfere značajnu ulogumimaju vulkani koji

tijekom erupcije izbace znatnu količinu raznih plinova i čestica vulkanske prašine. Najčešći

plinovi koje oslobađaju vulkani u atmosferu su: ugljikov dioksid (CO2 ), ugljikov monoksid

(CO), sumporov dioksid (SO2), sumporovodik (H2S), klor (Cl), vodik (H), metan (CH4),

amonijak (NH3) i vodene pare. Stupanj onečišćenosti atmosfere ovisi o kemijskom sastavu i

količini emitiranih plinova. Požari velikih razmjera – primjerice šuma, poljoprivrednih

površina, izvora nafte, tankera s naftom i kemijskih industrijskih pogona- velika su opasnost

za čistoću zraka. Neki od tih požara prouzročeni su prirodnim putom, npr. električnim

pražnjenjem, sušama ali i nehajem čovjeka. U novije smo vrijeme svjedoci namjerno

izazvanih ekoloških katastrofa paljenjem izvora nafte tijekom rata (Kuvajt 1991.g.) ili

raketiranjem spremnika s naftom i plinom (Sisak i Osijek 1991.g.) u takvim slučajevima riječ

je o ekoterorizmu i ekocidu.

Antropogeni izvori

Čovjek je svojim djelovanjem počeo ozbiljno narušavati kemijski sastav atmosfere. U

zrak otpuštamo znatne količine različitih plinova, prašine i aerosola iz različitih izvora.

Najčešćiplinovi nastali djelovanjem čovjeka, a koji se oslobađaju u atmosferusu :ugljikov

dioksid (CO2) , sumporov dioksid (SO2), dušikov oksid (NO), dušikov dioksid (NO2), ozon

(O3) , te ugljikovodici (COx). Nabrojeni plinovi nalaze se u dimnim plinovima kemijske

industrije kao aerosol, plinovi i pare, a nastaju i u procesima spaljivanja fosilnih goriva u

domačinstvima i prometalima. U zrak otpuštamo i fluorovodik (HF), klorfluorugljik (CFCl),

dim cigareta itd.

Onečišćivači zraka svrstavaju se u dvije skupine: prvu čine primarni onečišćivači koji

svoje štetne produkte stvaraju i otpuštaju direktno u atmosferu. Drugu skupinu čine

sekundarni onečiščivači koji nastaju iz primarnih štetnih tvari u međusobnoj interakciji ili

interakciji s normalnim sastojcima atmosfere (npr. kisele kiše koje nastaju iz SO2, NO2 i NO3 u

reakciji s vodom). Osim plinova, u atmosferu se otpuštaju i različiti oblicikrutih čestica koje s

plinovima i vodenim parama tvore različite smjese.

Prašinu čine čvrste lebdeće čestice disperzirane u plinovima. O veličini čestica ovisi

brzina taloženja prašine na neku površinu. Prašinu raznose vjetrovi i globalno strujanje

atmosfere. Procjenjuje se da na površinu godišnje padne oko deset milijardi tona prašine!

Ovisno o sastavu i koncentraciji čestica, prašina ne mora uvijek biti štetna za zdravlje

organizama i ekosustav.

Aerosoli su suspenzije čvrstih čestica (npr. olova iz benzina) ili kapljica tekućine

različitih kemikalija, peluda, bakterija itd.Kombinacija tih česstica s vodenom parom dovodi

do nastanka smoga i izmaglice. Ako se prizemno pojavi povećana razina ozona, javlja se

fotosmog. Ozon i ostali fotooksidansi , osim što smanjuju vidljivost, iritiraju sluznice oka i

dišnih putova te oštečuju proces fotosinteze u lišću biljaka. Dim je mješavina čvrstih, tekućih

i plinovitih tvari. Crni plin tijekom izgaranja ugljena sadrži ugljene čestice, čađ, ugljikove,

sumporove i dušikove okside te vodenu paru. Promjene kemizma atmosfere mogu imati

posljedice na mikroklimatske promjene nekog područja, ali i djelovati na promjenu glogalne

klime na Zemlji. Također se istražuje utjecaj onečišćenosti zraka primjerice na propadanje

šuma i vegetaciju općenito te na promjenu kiselosti voda i tla.

3.2.2. Efekt staklenika

Još prije nekoliko desetljeća zrak je za nas bio slobodan prostor. Puštali smo sve i sva

u atmosferu u nadu da će to vjetar „već nekamo odnijeti“ sve dok se nije spoznalo da zrak ne

može neograničeno primati plinoviti otpad sa Zemlje. Poznato je da kružni tok između Zemlje

i atmosfere mora biti uravnotežen, to znači da količina tvari koja u jednoj godini dospije u

atmosferu, u istom razdoblju mora opet dospjeti na Zemlju , inače bi koncentracija tih tvari u

atmosferi stalno rasla. To se upravo zbiva s ugljikovim dioksidom, naime goidišnja

proizvodnja CO2 veća je za oko pet milijardi tona od njegove potrošnje fotosintezom. To

pojačava učinak staklenika, koji utječe na porast sadašnje temperature na Zemlji. Plinovi koji

također utječu na učinak staklenika su, uz ugljikov dioksid, još i metan (CH4), dušikov oksid

(NO2), klorofluorugljik (CFC) i ozon, te ih zovemo stakleničkim plinovima. U čemu se sastoji

efekt staklenika? Ta pojava se temelji na principu zagrijavanja staklenika u poljodjelstvu. U

staklenik kroz prozorsko staklo proziru kratkovalne sunčeve zrake te se odbijaju od tla u

obliku infracrvenih toplinskih zraka koje se reflektiraju od staklene površine i ostaju

zarobljene u stakleniku koji se na taj način zagrijava.

Ozon (O3), koji u obliku nevidljivog sloja obavija globus djeluje slično kao i staklo.

On propušta samo sunčeve zrake na Zemlju , ali apsorbira dio topline koja se reflektira od

Zemlje prema tlu. Kad ne bi postojao prirodni staklenički učinak, temperature na Zemlji bile

bi niže za oko 15°C pa život u današnjem smislu uopće ne bi bio moguć. No, porastom

koncentracije CO2 i ostalih stakleničkih plinova, prije svega djelovanjem čovjeka

3.2.3. Kisele kiše

Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo onečišćavanje zraka koji

koriste biljke, životinje i ljudi, nego se uz vodene pare stvaraju i kisele kiše. Iako su glavni

prirodni izvori onečišćenja atmosfere erupcije vulkana, na taj se način oslobađa samo 10%

sumporova dioksida (SO2) i dušikovih oksida (NOx). Ostalih 90% čovjekov su proizvod.

Vodena para u atmosferi reagira s plinovima, a uz energiju sunčeve svjetlosti i kisik u

sumporastu (H2SO3) i sumpornu kiselinu (H2SO4), te dušikastu (HNO2) i dušičnu kiselinu

(HNO3) prema jednadžbama:

SO2+H2O→H2SO3

2 SO2+ O2→2 SO3

SO3+H2O→ H2SO4

2 NO+O2→2 NO2

2 NO2+H2O→HNO2+ HNO3

Kad tako zakiseljene kiše ili snijeg (pH ispod 5,6) dospiju u jezera i rijeke, njihove

vode također s vremenom postaju kisele (npr. pH=5,0).mnoga jezera (Kanada, Skandidavija)

već imaju pH samo 4,5 do 4,0, a prije 30-ak godina imla su pH između 7 i 8. Padom pH

vrijednosti slabe, a zatim i propadaju brojne životinje i biljke. Posebno su osjetljive neke vrste

rakova, puževi, lososi, šarani i pastrve. Kisele kiše uzrokuju i promjene u sastavu metala.

Padom pH vrijednosti povećava se koncentracija toksičnih metala kao što su živa, aluminij,

olovo, cink i kadmij. Čini se da upravo aluminij i aluminijski spojevi npr. Al(OH)3 izrazito

toksični te da oni uzrokuju pomor riba i ostalih životinjskih vrsta. Toksičnost aluminija raste

padom pH vrijednosti ispod 5. Tako nastaje proces osiromašenja brojnosti vrsta, a nagle

promjene u sastavu vodenih organizama pridonose propadanju vodenih ekosustava. Kisele

kiše djeluju štetno i na kopnene biljke i to na dva načina: izvana i preko zakiseljenog tla, tj.

Preko korjenova sustava, na lišću i iglicama pojavljuju se oštećenja kutikule i drugih organa i

organela lišća. To dovodi do povećanog isparavanja vode iz lišća. Kiele kiše u tlu uzrokuju

oslobađanje otrovnih kovina (kao i u vodi) pa će primjerice, aluminij i njegovi spojevi

toksički uništavati dlačice korjena. Time se biljci smanjuje dovod vode i hranjivih tvari

(kalcij, magnezij, kalij) pa joj je usporen rast. Takve su biljke osjetljive na mraz, visoke

temperature i različite uzročnike bolesti, stoga propadaju. Osobito su ugrožene šume koje su

na pojedinim područjima u fazi propadanja s više od 40% jedinki. Pri tom je riječ o

propadanju ili umiranju šuma

3.3. Onečišćenje tla

Tla u kojima se nalaze tvari koje su strane prirodnom kemijskom i biološkom sastavu i koja

imaju neželjene posljedice po živi svijet na tim tlima ili u njima , na ekosustav u cjelini, a

posljedično i na zdravlje ljudi i gospodarstvo, svrstavamo u onečišćena tla. Onečišćenje tla

može biti lokalno ili globalno.

Lokalno onečišćenje tala vezano je s jedne strane na velike gradove i veća industrijska

područja, a s druge strane na poljoprivredna područja.

Globalno onečišćenje tala vezano je najčešće transmisijom (prijenosom) štetnih tvari

oborinama, strujanjem zračnih masa, vodotocima i podzemnim vodama.

3.3.1. Izvori onečišćenja tla

Glavni izvori onečišćenja tala mogu biti prirodnog ili antropogenog podrijetla. Od

prirodnih izvora treba naglasiti ulogu vulkana koji tjekom erupcije izbace znatnu količinu

pepela na okolno tlo. Vulkanski pepeo mijenja kemijski, fizikalni i biološki sastav tla. Brojni

plinovi oslobođeni tijekom erupcije u atmosferu također mijenjaju sastav zraka, a plinovi

otopljeni u vodi zakisele oborine (kisele kiše, kiseli snijeg, kisela tuča) te mijenjaju sastav i

reakciju tla. Kompoziciju tla mijenjaju požari, poplave, dugotrajne obilne kiše i suše te

primjena velikih količina različitih pesticida u poljoprivredi.

Antropogeni izvori onečišćenja tala u urbanim sredinama su industrija s nečistim

tehnologijama, domaćinstva i promet.najvećim dijelom tla se zagađuju poljoprivrednom

proizvodnjom.

Poljoprivredna proizvodnja

Intenzivno i ekstezivno poljodjelstvo, koje se nametnulo kao nužnost radi

prehranjivanja sve većeg broja stanovnika na našem planetu, ima, osim nesumnjivo korisnog,

i brojne štetne posljedice. Mnoga tla su osiromašena, tj. Degradirana, te im nedostaju pojedini

kemijski elementi kao što su kalij, fosfor, dušik i drugi. Stalnom gnojidbom mineralnim

gnojivima nadoknađuje se taj nedostatak. Često se nadoknađuje količinama većim nego

potrebnim, pa u tlima nastaju kemijske promjene. Mijenjaju se sastav važnih

mikroorganizama i kiselost tla.

Višak nekih minerala i dušikovih spojeva ispire se oborinama, čime prelaze u

vodotokove. Rijeke i jezera postaju opterećene tim tvarima. Mjerenja su pokazala porast

koncentracije mineralnih gnojiva i pesticida u morskim zaljevima u koje se uljevaju velike

rijeke iz poljoprivrednuh područja (npr. slijev rijeke Po u sjeverni Jadran): procjenjuje se da te

kemijske promjene u moru mogu biti jedan od uzroka tzv. cvjetanja mora. Posebno su štetne

za ekosustav brojne skupine kemijskih sredstava za zaštitu od štetnika i nametnika te krovne

vegetacije- pesticidi.

Onečišćenje tla komunalnim otpadom

Pod pojmom otpad podrazumjevaju se one tvari koje se u određenim aktivnostima

pojavljuju kao bezvrijedni sporedni proizvodi. To je u pravilu kruti otpad koji nastaje

najvećim dijelom u domaćinstvima i industrijskoj proizvodnji kao komunalni otpad. Posebne

kategorije čine radioaktivni ,tekući (otpadne vode, muljevi) i opasni otpad.Kao istoznačnica

za otpad često se rabi izraz smeće kojim se označava pomješani otpad iz kućanstava,

industrije itd.

Danas je prihvaćena strategija oporabe tj. reciklaže ,tako da se veći dio otpadnog

materijala vraća kao sekundarna sirovina u ponovnu proizvodnju (npr. staklo, plastika,

automobilske gume, metalni predmeti). Otpad kao što su papir, plastika, staklo, metal i guma

ponovno ulazi u preradu novih proizvoda. Stupanj oporabe papirnatog otpada u razvijenim

zemljama kreće se oko 40%. Ostatak papira ostaje u okolišu. Sretna je okolnost da se papir u

vodi i tlu procesima truljenja ili spaljivanjem može razgraditi. No, spaljivanjem papira

onečišćujemo zrak olovom, ugljikovim dioksidom, dušikovim oksidima i dr.

Najviše komunalnog otpada, i to oko 75%, čine sagorivi otpaci iz domaćinstva –

hrana, papir i plastika. Preostalih 25% su nesagorivi metali, staklo, keramika i pepeo. Na sam

papir i papirnatu ambalažu otpada oko 49% sveukupnog komunalnog otpada. Opasni otpad

sadrži tvari koje mogu imati jedno od sljedećih svojstava: radioaktivnost, reaktivnost,

nagrizanje, podražljivost, toksičnost, kancerogenost, mutagenost, teratogenost, ekotroksičnost

i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova kemijskom reakcijom ili biološkom razgradnjom.

Komunalni i tehnološki otpad svrstava se u opasni otpad ako ima jedno od

spomenutih svojstava. Mnogi međuoslobođenim elementima su teško razgradivi. Takvi

postojani organski polutanti (POP) poput pesticida DDT ili postojane toksične kemikalije

(PTC) poput arsena i žive ostaju i dugo opterećuju biosferu.

Inertni otpad je onaj koji ne sadrži ili sadrži vrlo malo tvari koje podlježu razgradnji.

Odnosno sekundarnoj toksikaciji u okolišu.

4. ZAŠTITA PRIRODE I OKOLIŠA

Organizirani razvoj zaštite prirode i okoliša možemo podjeliti na tri razdoblja.

Prvo, zaštićuju se dijelovi sveukupne prirode iznimne ljepote i vrijednosti te

zakonskim odredbama zaštićuju ugrožene i rijetke vrste i njihove populacije.

Drugo, u zaštitu se uvode pravni propisi i zakoni. Zaštita uvodi znanstveni pristup, a

zaštićuju se veća podrućja te se osnivaju i stavljaju pod nadzor nacionalni parkovi.

Treće, zaštita poprima obilježja opće akcije i pokreta s brojnim građanskim

inicijativama. Formiraju su brojne ekološkoške (zelene) udruge, pa i političke „zelene“

stranke.

Teško je odrediti početke organizirane zaštite prirode i okoliša. Jedna od najstarijih

pisanih odredbi donesena je u Londonu 1273.g, a odnosila se na ograničenje emisije štetnog

utjecaja dima i pepela. Važan je događaj proglašenje prvog nacionalnog parka u svijetu –

Yellowstonea u SAD-u 1872.g. država je prvi put pruzela nadzor nad dijelovima zemlje s

osobitim prirodnim, znanstvenim, kulturnim, estetskim i turističkim vrijednostima.

Godine 1948. osnovana je Međunarodna unija za zaštitu prirode – svjetska

konzervatorska unija (IUNC- International Union for Conservation of Nature): to je

organizacija u kojoj je zastupljeno 140 država. Sjedište IUCN-a nalazi se u švicarskom

gradiću Glandu, u predgrađu Ženeve. Bavi se strategijom i planiranjem obrazovanja i

komunikacije te predlaganjem zakonodavstva za prirodu i okoliš, nacionalne parkove i druga

zaštićena područja, preživljavanje ugroženih i rijetkih vrsta te za gospodarenje ekosustavima.

Godine 1972. okupili su se u stocklomu predstavnici 113 članica Ujedinjenih naroda

na Konferenciji o ljudskom okolišu pod geslom „Samo jedna Zemlja!“. To je bio prvi skup na

kojem se raspravljalo o globalnom onečišćenju i zaštiti prirode i okoliša, dvadeset godina

poslije (1992), temeljem strukovnih komisija UN-a, održana je konferencija Ujedinjenih

naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru na kojoj je bilo 179 država sudionica. Zaključeno

je da se o zaštiti okoliša ne može raspravljati odvojeno od gospodarskog i društvenog razvoja.

Deklaracija koja je donesena tom prigodom sadrži osnovna načela na kojima države moraju

zasnivati buduće odluke i programe gospodarskog razvoja, naročito glede prljavih tehnologija

i zaštite okoliša.

4.1. Zaštita prirode i okoliša u Hrvatskoj

Zakonski okviri zaštite i očuvanja prirode i okoliša jedna su od najvžnijih vrednota

ustavnog poretka Republike Hrvatske, ustavnim odredbama o pravu na zdrav život i zdrav

okoliš osigurava se poboljšanje kakvoće življenja za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.

U Deklaraciji o zaštiti okoliša u RH, koju je Sabor donio 1992.g., sadržano je opredjeljenje za

izgradnju pravnog sustava sukladno međunarodnim ugovorima i standardima europske i

svjetske zajednice, kojima će se u potpunosti osigurati trajna, sustavna i učinkovita zaštita

prirode i okoliša.

Zakonom o zaštiti okoliša utvrđena su obavezna polazišta u zaštiti okoliša na temelju

općeprihvaćenih načela i načela međunarodnog prava. Utvrđuju se odgovornost za

onečišćavanje okoliša, provođenje upravnog i inspekcijskog nadzora, obveza izrade strategije

i izvješća o stanju okoliša, uvođenje katastra onečišćavanja, praćenje stanja okoliša,

osiguravanje javnosti podataka o stanju u okolišu i sudjelovanje javnosti te poticanje mjera

zaštite okoliša. Republika Hrvatska potpisnica je više međunarodnih ugovora, konvencija,

protokola i drugih sporazuma iz područja prirode i okoliša. Provodeći te sporazume, Hrvatska

djeluje sustavno, planski i koordinirano u razvoju međunarodnog prava zaštite prirode i

okoliša. Iz Izvješća o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj Vlada je 1999.g donijela, sukladno

sveeuropskoj strategiji, svoju Nacionalnu strategiju i akcijski plan zaštite biološke i

krajobrazne raznolikosti (NSAP). Taj dokument sadrži niz smjernica i konkretnih akcijskih

planova koje treba provoditi u vezi s provedbom europskih propisa i naših specifičnosti o

biološkoj raznolikosti i zaštiti naših krajobraza. Polazi se od počela da je cjelokupna biološka

i krajobrazna raznolikost vrijednost Hrvatske i glavni kapital za njezin budući razvitak.

Nacionalni je cilj očuvati i unaprijediti biološku i krajobraznu raznolikost te pokušati vratiti

dio izgubljenih staništa i vrsti gdje god je to moguće i biološki opravdano.

5. ZAKLJUČAK

Vrijeme neplanskog i odveć koristoljubivog industrijskog razvoja i stalnog uništavanja

prirodne baštine treba biti za nama, čovjek treba biti svjestan da ne smije biti nepromišljen

gospodar Zemlje, nego da je samo dio te jedine i jedinstvene prirode i da za njega vrijede isti

zakoni prirode kao i za druge vrste na našem planetu. Stoga život treba temeljiti na održivom

razvoju, a to znači da u budućoj proizvodnji i razvoju treba nastojati da ljudski okoliš i priroda

budu što manje narušavani, degradirani i zatrovani. To pravilo treba ugraditi u novi sustav

vrijednosti, u svijest i savjest svakog pojedinca, te razviti novi svjetonazor suvremenog

čovjeka. To je potrebno zbog nas samih, ali i zbog pokoljenja koja dolaze i koja će ostati

nakon nas.

LITERATURA

1. Springer, Oskar P., Springer,D.:Otrovani modrozeleni planet, Samobor, Meridijani,

2008.

2. Pozaić,V.: Ekologija: znanstveno – etičko- teološki upiti i obzori, Zagreb, Filozofsko-

teološki institut Družbe Isusove, 2004.