Književne nagrade

­ PREMIO SATYAGRAHA 2002 (Italija), održan na temu mir

­ PREMIO CESARE PAVESE­MARIO GORI 2004 (Italija)

­ PREMIO INTERNAZIONALE ANGUILLARA SABAZIA CITTÀ D’ARTE 2004 (Italija)

­ PREMIO INTERNAZIONALE DI POESIA E NARATIVA «VOCI E SILENZI – NICOLA RAMPIN»

2004 (Italija) ­ CONCORSO LETTERARIO INTERNAZIONALE

A.L.I.A.S. 2004 (Melbourne, Australia) ­ PREMIO INTERNAZIONALE DI LETTERATURA

«PHINTIA» 2004 (Italija) ­ PREMIO CARVER 2004 (Italija)

­ PREMIO «GIUSEPPE GIUSTI» 2004 (Italija) ­ PREMIO «IL GOLFO» 2005 (Italija)

Balkanski rastanci

Libro, Hrvatska, 2001 (1. izd.), ISBN 953­6966­01­8 Faraeditore, Italija, 2003, ISBN 8887808635

Literareon, Njemačka, 2002, ISBN 3­8316­1055­X Moondance Publishing, NY, USA, 2003, ISBN 1­931524­05­X

ArwenBooks, Australija, 2002, ISBN 0958050163 Besjeda & Ars Libri, 2002, BiH i SCG, ISBN 99938­35­06­4

2

BALKANSKI RASTANCI

roman

3

BILJEŠKA UREDNIKA

Kad sam kao prevoditelj i budući urednik počeo iščitavati izdavački prvijenac Dražana Gunjače "Balkanski rastanci" prisjetio sam se prekrasnog eseja poznatog talijanskog psihologa i psihoterapeuta Giorgia Majorina naslovljenog "Psihološki učinci rata" (Gli efetti psicologici della guerra) budući da sam Gunjačin roman doživljavao kao književno opredmećenje onog osjećajniog itinerera kojeg rat proizvodi u ljudima opisanog s psihološkog stajališta u Majorinovu eseju. Namjeno naglašavam upravo tu dimenziju Gunjačina romana, zato jer je ona njegova temeljna odrednica: premda napisan u prvom licu, s očito puno autobiografskih elemenata, to nije roman o naratoru (Gunjači ili nekoj drugoj osobi), već o ljudima koji ga u određenom vremenskom razdoblju zbog rata susreću ili napuštaju, susreću i napuštaju, dok je pripovjedač samo spona koja tu raznoliku galeriju likova neposredno ili posredno povezuje. Dakle, nije to knjiga o ratu, već o ljudima kojima je rat skrojio sudbinu.

Dakako, odabrano konstitutivno načelo u znatnoj je mjeri odredilo tekstlingvističke i lingvostilističke značajke teksta. Prva je značajka neposrednost: u Gunjače nema nikakva stilematskog prenemaganja, na koje smo se navikli u suvremenih pripovjedača, jezik djela jezik je stvarnosti o kojoj se pripovijeda. Stoga je roman blizak američkim "hard boiled" minimalističkim pričama s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, premda se radi, uvjeren sam, više o slučajnoj sličnosti no o svjesnom odnosno željenom približavanju nekom određenom žanru. Ako već trebamo odrediti djelo, reći ćemo da je ono parabola, no o tom nešto kasnije.

Na semantičkoj razini minimalistički procedé podrazumijeva ustrajno, ponekad otvoreno, ponekad prikriveno, ponavljanje leit­motiva (odmak od vlastita bića i sudbine) koji će svoju poantu naći u završnom poglavlju,

4

zamišljenom kao neka vrst parabole kojoj Gunjača povjerava etičku poruku svoga djela. Ta su ponavljanja funkcionalna u cjelini romana i stvaraju temeljnu, deprimirajuću atmosferu u kojoj žive pripovjedač i likovi, a koju i čitatelj nužno doživljava.

Na sintaktičkoj razini minimalistički postupak ogleda se u pretežitosti koordinacije, preferenciji za invertiranu subordinaciju te u učestalosti parahipotaktičkog rečeničnog ustrojstva, koje navedenoj temeljnoj deprimirajućoj atmosferi pridodaje konotaciju rastrojenosti.

I na leksičkoj razini Gunjača je koherentan pa ne "bježi" od riječi, makar ona bila i psovka, što u konačnici ima za ishod u čitatelja opipljivi osjećaj stresa i neuroze koji izjedaju pripovjedača i ostale likove.

Drugim riječima, koliko se god tekst na prvi pogled može pričiniti nedotjeran, nedorađen, što se dublje ulazi u djelo to postaje jasnije da se radi o vrlo dobro promišljenom gradbenom postupku kojemu Gunjača povjerava najznačajniju od svih zadaća ­ pridobivanje čitatelja na stranu tragičnog junaka romana, Denisa, koje se pak u narativnoj strukturi romana pojavljuje tek kao sporedan lik.

Posebno je važno istaknuti mimetičku vrijednost postupka: on Gunjači omogućava da banalnosti svakodnevnice pretvori u "dokumentarističku" građu romana a da pritom ne spadne na razinu factiona. Premda se radi o stvarnim događajima i ljudima, Gunjača je odveć osviješten u svome pisanju da bi čitatelju ispripovijedao "istinitu priču" i tako lišio svoju parabolu univerzalne egzemplarnosti. Dapače, upravo će fikcijskim elementima pokušati svojoj paraboli dati referencijalnu vrijednost.

Rezultat te neposrednosti, promišljenosti i osviještenosti jest tekstualni svijet "Balkanskih rastanaka": on se čitatelju može više ili manje dopadati, može mu se i ne dopadati, no sigurno ga neće ostaviti ravnodušnim.

Srđa Orbanić

5

PREDGOVOR

Nema baš puno dobrih književnih tekstova o Domovinskom ratu i o svemu što nam se u njemu desilo i nakon njega dogodilo. Kao da su pisci nespremni i zatečeni pisati o tragedijama prognanika, izbjeglica, beskućnika i napose boraca. I djece, posebice djece! Kao da je bolje (i lakše) zaboraviti nesreću nego je opet u sjećanju proživljavati i obnavljati. Radostima se lako vraćamo – nesreće i u pamćenju otklanjamo jer obnavljaju i rađaju bol i tugu.

Balkanski rastanci prva je objavljena knjiga Dražana Gunjače. Autor ističe da je napisao pred deset godina još jedan roman «Na pola puta do neba». U deset poglavlja, deset samostalnih priča povezanih čvrsto osobom sveznajućeg pripovjedača, odnosno bolnom njegovom ispoviješću (vremenom događanja i prostorom zbivanja) ispričane su brojne tragedije ljudi zatečenih ratom i ratnim zbivanjima. Kao u kazališnoj predstavi (dijalozi su u knjizi tako živi!) autor pred našu radoznalost dovodi brojne, izgubljene ljude kojima je rat presjekao životnu putanju. Rastanci su bolni usjeci u životu, a često i prečesto oni su i odlazak iz života. Toliko tragedija na tako malo stranica. Uostalom – nije li grčka tragedija, najveće dostignuće književnosti, rođena u Grčkoj, na Balkanu. U tragediji obično svi imaju pravo, ali i svi su kažnjeni. Božji zakoni nisu ljudski zakoni.

Iznenadit će mnoge sirov jezik teksta, posebice u dijalozima, sa psovkama kao jakim i oštrim začinom svakodnevnice. Ali i darovitost pripovjedača, neopterećenog tradicijom književnih tvorbi. Iskustvom pripovjedača, ironijom i groteskom, ali i snažnom osjećajnošću on gradi sliku izgubljenih godina koje smo proživljavali, neki u nemirnom miru, drugi manje sretni u ratnom vihoru koji je promijenio toliko sudbina, odnio toliko života.

6

Kad bismo bar, nakon svega, jedni prema drugima bili osjetljiviji i pažljiviji.

prof. dr. Josip Bratulić

7

I. GLAVA

Sumorna, dosadna jesenja kiša uporno je zalijevala te 1991. godine oronule krovove starog dijela grada Pule, dok sam ja bezlično gledao kroz prozor svog stana u potkrovlju, pokušavajući u prvom mraku uočiti nešto što bi me trglo iz letargije, što bi mi dalo nekakav smisao te večeri. Uzalud! Ako ikada čovjek ima privid da vrijeme stoji, onda je to takvih jesenskih kišnih večeri, a pogotovu ako ih provodi sam, što je sada bio slučaj sa mnom. Televiziju sam isključio pokušavajući tako ne vrijeđati ono malo zdravog razuma što mi je ostalo nakon svih ovih godina, a naročito nakon svih događanja zadnjih mjeseci. Uostalom, kako uopće normalan čovjek može, primjerice, gledati neku stranu humorističnu seriju, koje se i nadalje uredno izmjenjuju sa reportažama sa bojišta, seriju sa likovima i radnjama koje ovog trenutka nemaju nijedne dodirne točke s zbivanjima koja su se nadvila nad ove balkanske prostore, gdje se govori samo o ratu, mržnji, boli, stradanju i svemu drugom što ide uz takva, ovim prostorima svojstvena, društvena zbivanja. Uostalom, kako se koncentrirati na radnju iz takvih serija, kada se upravo u trenutku kada je najsmješnije, a barem bi se tako dalo zaključiti iz dosnimljenog smijeha gomile koja kao prati događanja iz serije, pojavi natpis na ekranu koji otprilike kaže da je oglašena zračna ili opća opasnost za Karlovac, Gospić i druge gradove u ovoj najljepšoj zemlji na svijetu, koja je trenutno u ratu. Ispričavam se, za Gospić se to daje samo jednom dnevno, jer tamo uglavnom i ne prestaje.

Doduše, u ovoj zemlji iz bajke još nije objavljeno ratno stanje ­ ako se ikada i objavi, ali to nije prepreka za svakodnevno razaranje svega i ubijanje svih kojih se “osloboditelji” dočepaju. Na sreću, Pula je iz tko zna kojih razloga do sada prošla bez razaranja, vjerojatno zahvaljujući samo Božjoj providnosti, a što se tiče ljudskih zasluga za to,

8

vjerojatno će se nakon ovog neobjavljenog rata oglasiti dovoljan broj spasilaca grada od tog zla, jer da nije bilo njih, naravno, ne bi bilo ni nas, odnosno grada… Nema veze, neka ga samo ostave, neka ga ne razore, a tko će kome jednog dana dijeliti lente za zaslužne, kome će to išta značiti tada?! Valjda neće!

Stavim na gramofon neku staru ploču Pink Floyda i natočim konjak. Francuski, jeftiniju varijantu “Napoleona”. Barem dobro izgleda, a ionako ga ne pijem čistog, pa o ukusu nisam mjerodavan suditi. Idealna noć za malo promišljanja o prošlosti, a naravno, uz to nužno ide nekakav alkohol, jer tko još na Balkanu može potpuno trijezan razmišljati o vlastitoj prošlosti ili, ne daj Bože, o smislenosti budućnosti. Doduše, već sam godinama prestao piti, tako da sad prvu čašicu doživljavam kao nekada petu, šestu ili tko bi uopće znao koju. Ovisno o prilici. A i piće sam promijenio, ako se uopće može reći da više pijem, budući da nekoliko poluprigodničarskih čašica koje popijem tu i tamo, definitivno predstavlja uvredu za većinu punoljetnih muškaraca rođenih negdje na Balkanu. Eh, da, nekada sam pio votku, i to, moglo bi se reći, u najmanju ruku, u popriličnim količinama. Sada to cijenjeno piće ne mogu vidjeti, kao što niti ne mogu shvatiti kako sam ga uopće mogao piti i još uz to u ne baš zanemarivim količinama. No, to je već samo dio problema koji se kolokvijalno može staviti pod radni naslov: kako razumjeti vlastitu prošlost u dijelu u kojem vam je sada neprihvatljiva iz tko zna kojih razloga. Nikako, jer je razlog u sadašnjim pobudama, a ne u samoj prošlosti. Pa kako onda tek tuđu!

E, da! Čim padnem u ovakva stanja, počnem se zabavljati s jalovom životnom filozofijom vlastite svakodnevice koja je besplodna otprilike koliko i većina mojih veza sa ženama. Žene! Prvi put se i njih sjetih ove večeri. S njima mi dobro krene, ali još brže završi. No, o tome više drugom prilikom. Žene su u ratnim okolnostima ipak u drugom planu, zar ne?! Nije svako zlo za zlo; hajde, odoli da ne budeš muški

9

šovinista kad već imaš rat kao opravdanje, pa makar i neobjavljen.

Muškarci! Prijatelji! Prva linija obrane! Bože moj, gdje li su svi ti raznorazni likovi sada? Dragi, divni, požrtvovni, pokvareni, licemjerni… Prodefiliralo ih je svakakvih u svim tim godinama koje sam proveo u uniformi Jugoslavenske ratne mornarice, a i nakon prošlogodišnjeg napuštanja JRM, kada sam napokon postao “civil”.

Neki su mrtvi, zapravo više njih, ali oni su to riješili prije rata, bez spomenica. S Tonijem sam proveo ranu mladost i brojne neprospavane noći. Jednu od takvih noći je prespavao; previše droge za umorno tijelo, oproštajno pismo koje uredno čitam jednom godišnje, na godišnjicu njegove smrti, naravno, kada se uredno napijem, isplačem u četiri zida, bez svjedoka i iz početka. Kako godine prolaze, tog dana sve više plačem, a sve manje mislim na Tonija. Jedina konstanta je prigodno opijanje.

Aca, zapravo Aleksandar, moj kum, točnije ja njegov vjenčani kum, podoficir je u JRM ili kako se već danas zove ta mornarica. Veliko srce, kao njegova rodna Vojvodina, jedina poznata mi osoba koja sve zlo ovog svijeta prihvaća s budističkom nonšalancijom, jer, kako on kaže, jebi ga, moralo se desiti, što ćeš, idemo dalje. Pa i ono kumstvo nije baš za hvaljenje, razveo se brže nego se vjenčao, ali ostadosmo kumovi. Uostalom, prema njegovom mišljenju ja sam njegov, a ne njen kum, pa je utoliko činjenica razvoda bila bez značaja za daljnji procvat našeg kumstva. Njega danima, mjesecima ne čujem, zatvoren je u krugu kasarne i ne dopuštaju im izlazak iz nje do odlaska brodova za Crnu Goru. Niti telefonirati. Ništa!

Boris, mješanac iz braka Srbina i Hrvatice, rođen je u Beogradu, neopredijeljen, ne pripada više nikamo. Tek je tri godine u Puli, po ugovoru na određeno vrijeme, a što su u sada već bivšoj vojsci uveli pred sam raspad zemlje, kao pokušaj njenog reorganiziranja, moderniziranja, iako se

10

zapravo sve svodilo na to da više naprosto nisu imali dovoljno kandidata za vojne škole, pa time ni kasnije doživotne vojnike; nije bilo više dovoljno ludih ili prisiljenih na vojno školovanje odnosno na doživotno vojno manekenstvo. Roditelji razvedeni, on prepušten ulici i nalazi spas u vojsci. Barem privremeno. Ništa originalno, ali učinkovito, kako bi to rekao naš novi predsjednik Franjica. I naravno da se takvi uvijek zalijepe za mene. Iz najrazličitijih pobuda, dakako!

Dino negdje u Sloveniji predaje sociologiju. Zamijenio je uniformu za katedru. Nisam siguran da mu je izbor baš perfektan, ali tko će razumjeti Slovence. Preblizu su austrijske granice, tako da tu široka slavenska duša trpi na uštrb germanskih utjecaja. Ali opet, kada se sjetim ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima, pa su u prosjeku ipak prihvatljivi. Barem oni koje sam ja poznavao.

Zvrrrrr! Telefon! Tko izmisli tu prokletu spravu koja se, nakon što navršiš tridesetu, uredno javlja onda kada ti je najmanje potrebna. Morat ću nabaviti nekakav tiši telefon, ovaj koji imam mogao bi, zlu ne trebalo, poslužiti kao sirena za uzbunu kvarta u kojem živim. Druga je stvar što u ovom dijelu starog grada ne možeš više uzbuditi ni štakore, kada ih slučajno nagaziš na stepenicama u ranim jutarnjim satima, kada većina njegovih cijenjenih stanara pokušava pogoditi svoja ulazna vrata. ­ Da! – jedva izustim na telefon. ­ Ovde Sima. Robi, jesi ti? ­ Koji Sima! ­ Sima, bre, iz obaveštajne, koji ti je kurac, šta me ne

prepoznaješ? ­ A, ti si. Pa de si, Simke, jesi živ? ­ Ne zajebaji. Slušaj, moram ti nešto vrlo ozbiljno reći.

Kao prijatelju. Jesmo prijatelji još ili si i ti prešao na drugu stranu?

11

­ Jebi ga, Simke, koja ti je prava strana? ­ Daj, Robi, ti si normalan čovek. Malo lud, ali pošten

čovek i bilo bi mi žao da nastradaš. Zato te zovem. Ovi moji nešto petljaju, nešto im gadno ideš na jetru jer da ti sređuješ papire za ove tvoje Hrvate što beže iz armije, pišeš nekakve zahteve, nagovaraš ih i tako to. Dobro, jebi ga, to si još letos radio i to znamo, ali sad pred odlazak nešto sviraju, valjda te videli na televiziji, na nekoj svečanosti, gde da se svirala hrvatska himna, ti se ukočio tamo i šta ti ja znam šta još ne. Uglavnom, šta god da bilo, rekoh sebi da ti javim da se paziš ovih dana. Jebi ga, popili smo more toga zajedno, pa ne bi bilo u redu da ti to ne kažem.

­ E, Simke, Simke! Jebi ga, što da ti kažem. Hvala! Ovim svojim idiotima reci da smo skupa obučavani, na istim poligonima, pa ako hoće doći, neka samo izvole. Znaš kako kod mene u Dalmaciji kažu ­ nitko te ne može ubiti dva puta! Znaš da sam društven tip, stoga nemam namjeru sam na nebo putovati, pa neka samo dođu. Ma tko ih jebe, nego kako si ti?

­ Nikako! Žena i deca otišli u pizdu materinu, brodom u Crnu Goru, sa svim nameštajem, nemam pojma gde su. Ako prežive, a žena hoće sigurno, onda će nekako do Požarevca, do mojih, pa posle šta bude. Ah da, ostao sam već bez nameštaja. Znaš onog konjinu od Mirka s pomoćnih brodova. Znaš, naravno. E vidiš, on ti je plovio tim istim brodom i negde oko otoka Visa, taman nasred Jadrana, dobio slom živaca i pre nego su ga spakovali, pobaco pola nameštaja u more. Tek kod Visa shvatio da zauvek napušta Hrvatsku i puko čovek. Naravno, podrazumeva se da je u toj polovici bačenog nameštaja bio i moj. A i neka je. Ne razumem puno toga što se danas dešava. U stvari, ne razumem ništa, ali njega razumem.

­ A ti! Što ćeš ti?

12

­ Pa ja ti se gledam uvaliti negde u nekakvu papirologiju, znaš ono, postati nekakav ćato, da nekako zaobiđem ovaj usrani rat, pa ako uspem, dobro. Ako ne, jebi ga. Nisam uspeo.

­ Pa odakle sada zoveš? Nisi valjda u komandi! ­ Jesi lud! Iz stana prijatelja koji je već otputovao za

Srbiju, a meni ostavio ključ. Ne znam koji će mi kurac, ali ajde. U svoj stan ne smem, a i tko zna tko je sada u njemu. Znaš, mi obaveštajci još nekako kidnemo van na koji sat. Sad su nam došli specijalci iz Niša, da nas kao čuvaju od ustaša i ne puštaju više nikog. Ludi, bre, jebo te bog. Ubiju te ko zeca. Pa kad te ukokaju, proglasu te dezerterom. Stavu u kovčeg, pošalju u Srbiju i pokopaju sa svim počastima. I sad ti to razumi. Lud narod.

­ Simke, hvala još jednom i briši natrag. Nemoj da te još nosim na savjesti.

­ Ej, samo da te još nešto pitam. Šta to bi s tom himnom kada si bio na televiziji?

­ Ništa. Organiziramo časnički zbor. ­ Koga! ­ Časnički zbor. ­ Šta ti je to? ­ Pa to ti je nešto kao nekadašnji Savez boraca

narododnooslobodilačkog rata, ne znam ni ja sam točno. Udruženje časnika. Oficira. Iz svih bivših hrvatskih vojski, od domobrana, ustaša, partizana, francuskih legionara pa do nas iz JNA. Ima ih od svukud. Prosjek starosti šezdeset godina, bez bosonogog djetinjstva. Kad smo kod prosjeka, možeš se i ti priključiti ako hoćeš.

­ Ja? Kako ja! ­ Pa lijepo. Kažeš da te boli izvjesna stvar za

Jugoslaviju, da si se oduvijek u sebi osjećao Hrvatom, ali da si to tek sad spoznao. Malo kasno, ali jebi ga,

13

bolje ikad nego nikad. Ili možeš ostati Srbin ako si baš zapeo, ali onda da Hrvatsku osjećaš kao svoju domovinu, jer u Srbiji nemaš nikog osim žene, djece i ostatka obitelji koji su ionako digli ruke od tebe, što je u najmanju ruku bilo očekivano od njih. Samo da nisi Jugoslaven, to malo neopredjeljujuće djeluje za ova vremena. A neopredijeljenost na Balkanu je uvijek visok faktor rizika. I naravno, da ćeš, ako treba, život žrtvovati za…

­ Kurac ću žrtvovati za ikoga! ­ Pa čovječe Božji, urazumi se! Danas ne možeš biti ni

Srbin ni Hrvat, ako nisi spreman barem život žrtvovati, pa ti je onda svejedno. A ionako ćeš, akobogda, izgubiti tu ludu glavu negdje, pa barem ne moraš ići daleko. Manji trošak.

­ Znaš šta! Kad malo bolje razmislim, vi Hrvati ste stvarno ludi. Vi Dalmatinci pogotovo. Ti pa posebno.

­ Tko mi kaže. Pripadnik najrazumnijeg naroda na planeti i šire. Uglavnom, što se televizije tiče, nisam ni znao da snimaju dok se nisam navečer ukazao na drugom dnevniku. Boga mi, noge mi se odsjekle od hrabrosti kada sam se prepoznao, onako ukočena. Znao sam ja da će se ovi tvoji odmah nakon toga zainteresirati za moje zdravlje pa stoga već danima spavam s pištoljem ispod jastuka.

­ Dobar način da započneš oslobodilački rat. A šta ruku držite na srcu dok vam himna svira?

­ Nemam pojma, kao što ni danas ne znam čemu su služila pola sranja koje sam radio u onoj armiji.

­ I to je tačno. Čuj, stari, a šta da ti kažem. Drži se, beži šta dalje od ratišta. Nemoj da ti uvale neki jebeni čin, gotov si. Ne gine ti fronta. Obučen si za svaki kurac, pa znaš da si najebo. Ej, pa da! Čuješ, pokidat ću ti tvoj personalni karton u komandi, a od ovih tvojih što nešto znaju o tebi, spašavaj se kako znaš i umeš.

14

Konačno, ti si civil već duže vreme, pa će te valjda ostaviti na miru. Stari, drži se. Mogao bih s tobom pričati satima, ali moram ići. Ne znam, nekako mi se nakon ovog razgovora čini sve nekako lakšim. Barem se nešto promenilo nije. Ti si uvek isti. Ma znaš šta, ko ga jebe, bilo je lepo dok je trajalo. Odlazim ovih dana, pa ako se više ne čujemo, nastavit ćemo razgovor u nekom drugom životu.

­ Bez brige, stari. Nama rođenim na Balkanu zagarantiran je drugi život, jer se prvi ne računa. Otpisan unaprijed. Čuvaj se!

­ Ej, ej! Kada spomene Balkan, čujem da ovi tvoji na vlasti tvrde da Hrvatska nije na Balkanu. Pa gde je onda, bogati?

­ E, moj Simke, tvoj problem je dvostruke prirode. S jedne strane si obavještajac, koji po prirodi posla koji obavlja to ne smije shvatiti, a s druge strane si Srbin, koji po prirodi stvari to ne može shvatiti. To ti je fina razlika između političkih i geografskih pojmova, što ćeš ti možda shvatiti tek u onom drugom životu. Samo me nemoj slučajno pitati da li sam ja shvatio.

­ Ha, ha! Neću te pitati, a nisam siguran da ću to shvatiti u ijednom životu. Je li Robi, veruješ li ti u Boga? Mislim, ono s drugim životom i tako to.

­ Daj, čovječe, opusti se i briši natrag u kasarnu. Koja si ti sramota za cjelokupni komunistički pokret. Pokojni Jozo, da te čuje, okretao bi se u grobu na Dedinju. A gdje nestadoše ideali i ostalo!

­ Jebeš ideale, vidiš u šta su nas uvalili. Tko još na Balkanu može ostvariti ikakav ideal! Na ovim prostorima to može trajati samo od danas do sutra, ali za doveka, jok braco! Nekad to od danas do sutra izgura i do četrdeset godina, ali na kraju uvek sve ode u pizdu materinu. Nego, veruješ li ti u Boga ili ne? Ozbiljno te pitam!

15

­ Stari moj, očito si već i ti shvatio, iako si i obavještajac i Srbin, da u ratu nema nevjernika.

­ To sam i mislio. Sada stvarno moram brisati. Zbogom, stari moj.

­ Zbogom! Veza se prekinula. Spustio sam slušalicu na telefon i tupo

se zagledao u nju. Ode još jedan iz života. Dostojanstveno, barem prema meni. Prema drugima? Tko sam ja da sudim o drugima. I što reče, da se nisam promijenio. Bože moj! Nije ni svjestan koliko smo se svi promijenili ili se sve oko nas promijenilo. Kako uopće ostati isti kada se sve oko tebe promijeni. Možeš prema okolini, nastaviš glumiti “sebe”, kao što si to uostalom radio i sve vrijeme prije toga, samo prilagodiš grimase i rječnik novim okolnostima, malo prefarbaš fasadu u skladu s novim vjetrovima koji pušu i to je to. Uvijek isti! Kako isti?! Kakav sam uopće bio prije, a kakav sam sada! Nevjerojatno je kako se malo poznajemo, kako godine i godine provedemo s nekim a da stvarno o njemu ne znamo ništa.

Na tren mi se opet čini da se ljudi uopće ne mijenjaju, da sve ono što nas sutra zatekne kod njih, što nas iznenadi, što nismo očekivali, shvatimo tako kao da već odavno postoji u njima, samo tko zna iz kojeg razloga to do tada nismo vidjeli. Nisu to pokazivali, nismo znali prepoznati, nije nas interesiralo, svejedno. Kako god okreneš, na kraju ispadne da ni o kome ništa ne znamo. Počevši od sebe pa nadalje.

Ako to još stavimo u kontekst prostora na kojima živimo, onda je doista teško reći da li to uopće okrstiti kao promjenu čovjeka ili pak kao puko prilagođavanje okolnostima u kojima se on zatekne, najčešće neovisno o vlastitoj volji, u kojima se svatko snalazi kako zna i umije, gdje nema unaprijed zadanih pravila ponašanja, gdje je jedini cilj preživjeti do sutra. A sutra se probudimo ­ ako se probudimo, tamo gdje smo i bili, sa svim tim silnim objektivnim društvenim okolnostima koje direktno odlučuju o našoj

16

sudbini, na koje, naravno, ne možemo ni na koji način utjecati. Ili ćemo se prilagoditi ili nećemo. Čini mi se da je najprilagodljivija živa vrsta na Balkanu upravo čovjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti će se ikada prilagoditi Balkanu, a niti će shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili. Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živućih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji, koje se međusobno tako čvrsto isprepliću da je teško postaviti granicu između njih. Točnije, nemoguće. Mi smo rođeni s njima, mi ih živimo, htjeli to ili ne, pa nam se jedan dan čini da je od postanka svijeta tu sve jasno, drugi dan se desi nešto što ne bismo ni u primisli nikad pomislili da se može desiti, pa cijeli ciklus promišljanja iz početka. A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treći dio života treću zabludu i tako život i prođe. S jednom se himnom rađaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ćeš umrijeti. I sada ti od svih ovih silnih međunarodnih nadobudnih genijalaca koji ovih dana kruže Balkanom i uče nas da nije baš demokratski preklati prvog susjeda, kao da smo mi krivi što su drugi daleko i neće ratovati s nama, nađi jednog koji to može shvatiti. Malo morgen, što kaže Miki. Ne možeš na cijelom Balkanu naći dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada već nemaju, rat je samo drugi način vođenja politike, zar ne!

Jebi ga, zastranio sam. Kako stvari stoje, mogao bih se noćas, za promjenu, stvarno napiti, slušati stare ploče i sjećati se vremena kada o svemu ovome nisam uopće razbijao glavu. Kada sam razmišljao o stvarima o kojima razmišlja i ostatak svijeta koji nije u ratu, o ženama, ljubavima, provodima, druženjima, prijateljstvima za koja se činilo da su vječna kao i mladost u kojima su nastajala.

Već je prošla ponoć kada sam ustanovio da sam popio skoro polovicu “Napoleona” i da me je dobro uhvatilo. Kada

17

sam počeo stavljati domaće ploče, znao sam da dolazi kriza. Njih ne slušam u, recimo, «normalnom» stanju. A kad ih slušam, krenem s Oliverom, zatim raznoraznim drugim dalmatinskim trubadurima, a nakon nekoliko sati završim s narodnim pjesmama. Slušam na slušalice, naravno, jer danas nikad ne znaš kada će neki prosvijetljeni genijalac pogrešne provenijencije proći blizu stana, čuti glazbu i zapucati. Jebeš muziciranje s popratnim eksplozivnim efektima u neposrednoj blizini.

Skinem slušalicu da promijenim ploču, kada se oglasi ulazno zvono. Tko zna od kada zvoni, pomislim, jer dok sam imao slušalice na ušima, mogli su bombardirati pola Pule, ja ne bih ništa čuo, s obzirom na glasnoću glazbe. Krrrr! Moram ovom prilikom napomenuti da moje ulazno zvono ima izrazito iritantan ton, koji je nastao uslijed njegova mutiranja iz normalnog zvuka u ovako krkljanje, a koje je opet posljedica mojih svojedobnih ne baš pretjerano svjesnih aktivnosti. Barem koliko se sjećam. Naime, prije više godina sam ga u nastupu strasti jednim slučajnim udarcem rastavio u komade; sutradan sam ga, kad su strast i mamurluk prošli, pokušao sastaviti od dijelova koje sam skupljao diljem stana. Od tada, godinama tako polovično sastavljen, pokušava zvoniti ­ ako se taj zvuk može označiti tim glagolom, svaki put dajući do znanja da je na umoru i da mu je to jedan od posljednjih pokušaja da mi kaže kako nije kriv za onaj nesretni udarac, a još manje za sve ono drugo što je njemu prethodilo. Iz nekog ga neobjašnjivog razloga i dalje slušam, iako sam odavno kupio novo zvono koje čeka da ga montiram. Ne mogu. Sve čekam da ovaj sam premine, u miru Božjem, valjda da me savjest manje peče. Ali neće. Znam da neće.

Brzo krenem u sobu po pištolj, repetiram ga i krenem prema vratima. Stanem sa strane i upitam tko je. ­ Kum Aca, jebote, otvaraj više! Zvonim pola sata. Jesi

gluv!

18

­ Aco, jesi to ti? ­ Ne, moj deda pokojni. Otvaraj ta vrata već jednom. Milijun misli proleti mi u trenu glavom u kojoj mi je

ionako već solidno zvonilo od pića i preglasne glazbe, a kad već stavim slušalice, onda odvrnem «do daske». Otkud Aca sada na vratima, u ovim ponoćnim satima. Da ga nisu stisnuli, da nisu ovi drugi s njim, da mi nešto ne pakiraju, da ga pitam je li sam… Jebi ga, kako Acu mogu pitati je li sam! Je li me došao… Ako njemu ne mogu vjerovati, onda kome mogu. A opet, kud baš sada, a mjesecima ga nisam čuo?! Ma, tko ga jebe, ako već trebam izgubiti glavu, onda neka to bude onako pjesnički, od kuma s kojim sam skupa proveo pola života. Stvarno sam prolupao. Otključam jednu od dviju brava na vratima, onu staru, pa prijeđem na drugu, sigurnosnu, koju sam ugradio prije nekoliko mjeseci, na nagovor nekih prijatelja. Ta druga je toliko komplicirana da bih je uvijek uspio otključati tek iz trećeg, četvrtog pokušaja i već sam nekoliko puta, uglavnom u ranim jutarnjim satima, rastrojen iz razumljivih razloga za to doba, potezao pištolj da je demontiram. Još nisam, ali hvala Bogu, ima vremena, riješit ću se ja nje. Napokon uspijem i nju otključati i otvorim vrata.

Pred vratima su stajali Aca i Boris, oba poprilično pokisli od kiše, gledaju u mene kao ... Ne znam kako to opisati, a da to doista ne ispadne gadljivo patetično. Treba pripomenuti da Acu i ovećeg ličkog medvjeda, u mraku, na desetak metara udaljenosti, teško možeš razlikovati. Valjda zbog ličkog podrijetla njegovih roditelja koji su se poslije drugog svjetskog rata preselili u Vojvodinu. Aca je naprosto proletio kroz vrata, pao u moje naručje, stiskao i tresao me rukom po leđima. Ovdje je od značaja ona usporedba s medvjedom. Boris je stajao sa strane i čekao. On je manji, njega ću lakše preživjeti, pomislim, samo da se ovog mamuta nekako riješim. Onda sam isti ceremonijal ponovio s Borisom. ­ Pa gde si kume, bog te jebo! ­ zagrmi Aca sa svojim

baritonom.

19

­ Tu sam, čovječe, gdje i uvijek. Gdje si ti? Mjesecima pokušavam doći do tebe. Jesi uopće živ?

­ Živ, jebi ga, nego šta. Ne možeš se kuma tek tako rešiti. Šta ti je ovo na vratima, života ti? – upita on, gledajući začuđeno krakove one druge, “sigurnosne” brave, koji su se protezali duž cijelih vrata. – Jebote, napravio si tvrđavu od stana. Ha, ha, ha! Ovo ti je dobro. Ako tko i dođe da te kokne, dok ti otključaš sve ovo, odustat će. Tko ima živaca čekati da ti sve ovo pootključavaš. Koja ti je budala ovo uvalila!

­ Vidim da ti sve ono piće ipak nije uspjelo potpuno razoriti moć zapažanja – nasmijem se ja na njegovu opasku o bravi.

­ A kad smo već kod pića, šta imaš da ponudiš kumu? – upita on. – Suh sam ko barut, a znaš da u takvom stanju nisam baš svoj na svome.

­ Napoleon, na stolu. ­ Opa bato, francuzišemo se. To dobro zvuči. Aca ode do kuhinje, uzme dvije čaše, za njega i Borisa, i

vrati se za stol. Skrivećki sklonim pištolj u ladicu komode koja se nalazila pored vrata, da ga oni ne vide, i krenem prema stolu. Boris je još uvijek stajao sa strane i šutio. Bio je neprirodno blijed i činilo se kao da će svaki čas zaplakati. ­ Što ti je, što si se ukočio ­ upitam ga. ­ Ništa ­ izusti on. ­ Jebi ga, skoro su nas koknuli dok smo bežali preko

zida kasarne – javi se Aca. ­ Oni ludi specijalci. Mali se skoro upišo u gaće od straha.

­ Ja se upišo! – prosikće Boris i konačno i on sjedne za stol za kojim je Aca već skinuo jednu čašicu. ­ Ti si zavijao na zidu ko ranjena zver, a ne ja. Jebo te, čuli bi te do Arene, koliko si se drao, a ne da neće one budale na kapiji, stotinjak metara dalje.

­ Pa naravno idiote, kad su mi jaja zapela na bodljikavoj žici na zidu, a ti me s druge strane zida povlačiš za

20

nogu ko sumanut – odvrati Aca. – Zamisli, kume, srpske tragedije. Ja visim na žici, levo jaje napola probušeno, braća Srbi pucaju po meni, sve to da vidim kuma Hrvata, a ova jugoslavenska budala vuče za nogu i nateže li, nateže. I viče da siđem dole, kao da je meni životna želja da ostanem na ogradi do kraja života. A kako da siđem dok se ne otkačim od žice. A kako da se otkačim kad ova budala vuče dole i ne pušta. I kako on povuče dole, tako ja onako iz dna duše riknem, od boli naravno, jebem ovom kretenu majku i ostatak rodbine, što je valjda ljudski u takvoj situaciji, vičem da pusti nogu, ali jok, ne jebe on. Vuče ko konj.

­ Pa kako završi ta srpska tragedija, bogati – upitam ja. ­ Lepo ­ odgovori Aca. ­ Pukle hlače, izrezao pola noge,

krvi do palaca, a jaje još nisam pogledao. Valjda je nešto ostalo i od njega. Od kasarne do ovde hodam zaobilazeći ga u širokom krugu.

­ Skoro glavu izgubismo zbog tvojih tridesetak kila viška ­ poluzlobno dobaci Boris koji je i sam već popio prvu čašicu i točio drugu. – A što se hodanja tiče, zahvaljujući tvojoj urođenoj eleganciji baš se i nije primetila neka naročita razlika.

­ Ti da šutiš. Tebe mi je svih ovih meseci ionako pun kurac – progunđa Aca.

­ Dobro, daj da vidim što si sve ostavio na žici, a što donio sa sobom – rekoh ja Aci.

Aca se podigne i pokaže noge. Doista je lijeva nogavica bila rastrgana, a tragovi krvi su se vidjeli na sve strane po hlačama. Ja sam u prvi mah pomislio da se zapravo radi o šali, u najmanju ruku da je sve to malo napuhao, za ovu prigodu, da me malo oraspoloži, kako je to on i inače uvijek radio, jer je sve u životu primao s dozom zdravog humora, uvijek na takav način ublažavajući stvarnost, čineći je nekako prihvatljivijom i sebi i drugima. Njegova životna deviza je bila da nikada nije tako loše da ne može biti gore, pa kad je

21

već tako, “jebi ga, treba odživeti ovo što imamo”. Zato su ga svi nekako i prihvaćali, pa i ja, od prvih dana daleke 1974.g. kada smo se prvi put sreli u vojnoj školi u Splitu. Međutim, sudeći po krvavim tragovima, ovaj put se ipak dobro udesio. ­ Daj, čovječe, da ti stavimo alkohol na to, da ti se ne

inficiraju rane. ­ Ma pusti to, došli smo da se pozdravimo, pa bežimo. ­ Ne sviraj, života ti. Dođi ovamo. Imam nekakvu

domaću rakiju pa stavi na mjesta gdje si se izrezao. Odvučem Acu iz dnevne sobe, koja je ujedno bila i

predsoblje, do kuhinje, gdje sam imao bocu nekakve domaće rakije koju mi je netko pitaj boga kada dao. Aca skine hlače, otvori bocu, uspe rakiju u ruku i pljusne po rani na nozi. Učinak je bio momentalan i razoran. Počeo je doslovno skakati po kuhinji, dok su mu suze tekle od bola. ­ Jebo te bog! – urlikao je. ­ Otkud ti ovo. Pa s ovim ne

bi mogao ni prozore prati bez zaštitnih rukavica, a ne lečiti osakaćene dezeretere. Nisi normalan. Znao sam da ću večeras izgubiti glavu, ali od rakije! Auuu! Što peče, majke joj ga spalim. Auuu!

­ Šta je, junačino – dobaci Boris iz dnevne sobe. – Već me tri dana nagovaraš da dođemo, kao jebeš metak, izvući ćemo se nekako, a sada tu zavijaš od malo rakije.

­ Slušaj mali – odbrusi Aca – ako ne uvučeš tu bezobraznu jezičinu, izmasirat ću ti je s ovom rakijetinom, pa posle možeš služiti kao bacač plamena, što nam još može dobro poslužiti pri povratku.

­ Što se vraćate? – upitam ja, iako mi je bilo odmah jasno da su pobjegli iz kasarne samo zbog mene, ovu noć, da me još jednom vide. – Što niste pobjegli potpuno, za stalno?

­ Kurac za stalno – prostenja Aca, koji se još uvijek držao za mjesto među nogama gdje je stavio najviše rakije. – Pobegli smo samo da se pozdravimo s tobom,

22

pa šta košta da košta. Sutra isplovljavamo za Boku kotorsku. Došlo vreme, odosmo, jebi ga! Šta ćeš, mora se.

­ Pa kako se mislite vratiti u kasarnu? – upitam ja. – Sad kad ovi vaši vide da vas nema, napravit će uzbunu i što ćete onda?

­ Ma kurac će oni videti – odgovori Aca, pokušavajući se nasmijati. Očito je prvi učinak rakije počeo popuštati. – Budale pucaju noću na svaki šum. Više se ni miševi ne usude noću šetati po krugu kasarne. Što god se mrdne, braća opale, pa sutra izveštaji kako su nas napale ustaše sa svih strana. Ma jebi ga, vojska ko vojska. Šta misliš da oni znaju da smo otišli. Taman posla.

­ Pa je li tko puca po vama – upitam ja radoznalo. ­ Otkud znam – odgovori Aca glasom koji je sve više

ličio na njegov uobičajeni nonšalantni, vojvođanski, kako bi on rekao, način govora, s obzirom na to da se u međuvremenu povratio od prvog šoka koji je izazvala rakija. – Svi pucaju, uglavnom noću, pa ti znaj tko ima prst na obaraču.

­ Ma to ovi naši idioti jedu govna – dobaci Boris. – Svake noći pucaju i to samo zbog nas, da nas prestraše. Kao svuda su oko nas ustaše, samo čekaju da provirimo pa da nas prekolju i tako to. U stvari zastrašuju nekoliko nas koji smo još ostali da i mi ne pobegnemo. Ništa više.

­ Svejedno si se usrao od kasarne do ovde – nasmija se Aca. – Čoveče, oči su mu bile ko lubenice. Samo je gledao oko sebe i pištao.

­ Pa nije ti svejedno – odvrati pomalo uvrijeđeno Boris. – Šta ja znam kakve sve budale sada hodaju okolo i šta im se vrti po glavi. Morali smo pobeći u uniformi, pa smo se u nekom šumarku tamo kod zida presvukli u civilke. Posle je bilo lakše.

23

­ A kad smo sreli onu trojicu – upita Aca. – Dobro veče, momci, kako ide! I još glumiš istarski naglasak. Jebo te bog, ne znaš ni srpski ko čovek a kamo istarski.

­ Koja si ti budala – odbrusi Boris. – Šta sam im trebao reći? Da sam oficir JNA koji je s jednim istim takvim idiotom upravo pobego iz kasarne da se nadiše svežeg vazduha, je li! Vi iz Vojvodine ste stvarno sjebani, valjda od one silne ravnice i monotonije, odmah nakon rođenja padnete u nirvanu i ostatak života vam prođe u veselju. Ma, jebeš tebe, nego Robi imaš tu Prljavo kazalište i Ružicu da je čujem?

­ Eh, majke ti ga, tebi i Ružici. Neki dan se idiot napio, uzeo kasetu s tom pesmom, negde predvečer i raspalio. Možeš zamisliti usred kasarne kada je počela pesma, kad je došo onaj dio “ružo, zadnja ružo hrvatska” ili tako nekako. Ovi se strčali, a Boris otefterio kasetofon, pijan ko letva i plače ko kišna godina. Jedva budalu izvukoh. Morao sam im donositi njegov rodni list da vide da mu se majka zove Ruža, da plače zbog nje, da je kao načuo da se teško razbolela, inače ode u lepu pičku materinu s Ružom zajedno. Zamisli da mu se stara stvarno tako ne zove! Ne bi ga Bog spasio. Još onako pijan počeo lupetati nešto o tebi, o prijateljstvu, o bratstvu. Ma šta da ti kažem, sranje do neba.

­ A ti nisi plakao, je li – dobaci Boris. ­ Jesam, ali posle kad su ovi otišli – odgovori Aca. –

Budalo jedna, oni ne razumeju ni kurca, nafilovali ih pričama o ustašama i samo gledaju koga da koknu. A najslađe su im domaće izdajice.

­ Pa ti si sam hteo posle da se ubiješ – nastavi Boris. ­ Zbog tebe, idiote! Da sam se imao nameru ukokati

zbog samog sebe, trebao sam to učiniti davnih dana, a ne čekati ova usrana vremena – odbrusi Aca Borisu. ­ Jebi ga, pred jutro, stanje zemlja­zrak, toliko sam se oblembao da nisam znao kako se zovem – skrušeno

24

nastavi Aca, kao da priča o nečem čega se stidi. – A ova jugobudala stalno vrti pištolj u ruci i tupavi kako bi bilo najpoštenije da se upucamo i tako sve rešimo. Non­stop mi je mleo kraj uha da smo ostali bez zemlje, bez prijatelja, bez života, da ne možemo ni u grad popiti piće, videti tebe, neku glupaču u koju se on zatelebo pred ovo sranje. Ej, čoveče, svi gledaju jebenu televiziju, pucaju na sve strane, a on se zatreska u neku gore na Stoji, za koju je ona iz Umaga, sećaš se one njegove zbog koje se noću nismo smeli šetati da je ne sretnemo, od straha da nam srce ne otkaže, e te, e ona je premija za ovu. I uglavnom u takvom stanju pale mi roletne, pa kad je ovaj kreten po sto i prvi put spomenuo tu sa Stoje, zgrabio sam njegov pištolj i rekoh sam sebi dosta, jebeš takav život. Nisam jednostavno to više mogao slušati.

­ I što bi – upitam jer je tu Aca napravio stanku. ­ Ništa – dovrši Boris. – Oteo sam mu pištolj i onda smo

u duetu nastavili lokati i plakati do jutra. Sutra smo spavali ceo dan, navečer se opet napili. Preksutra smo opet spavali… da nastavim dalje?

­ Ne treba, shvatio sam – odgovorim. – Kad se onda trijeznite?

­ Prekjučer prvi dan – mirno odvrati Aca. – Morali smo isplanirati beg iz kasarne, pa smo se malo skockali. Malo smo pazili kako se ponašaju ove nove junačine što su pristigle iz Srbije, kuda se kreću i tako to i zaključili da su se oni usrali od straha deset puta više nego mi. I onda ovaj jugostrateg izabere kao najlakše mesto na ogradi, gde smo prešli zid i vidiš kako sam prošo.

Boris je u međuvremenu našao ploču koju je tražio i začuše se zvukovi Prljavnog kazališta i njihove Ružice. ­ Hej, strateg! Nemoj samo opet početi plakati – dobaci

Aca Borisu.

25

­ Odjebi! – odbrusi Boris. ­ Kućno vaspitanje na srpski način, beogradski odsek –

komentira mirno Aca. – Pusti njega! Nego, čuješ kume, došli smo da se s tobom pozdravimo. Dogovorio sam se s ovim idiotom da nema političkih sranja, nagovaranja, sve smo to prošli pre koji mesec dana, kad smo se zadnji put videli. To je jebeni život na Balkanu, dođe tako neko vreme da svako mora svojim putem, šta ćeš. Samo da se pozdravimo ko ljudi, ko prijatelji, ko kumovi koji su pola života prošli zajedno. Jebeš večeras vojske, države, nacije, ovde smo samo mi i naših zadnjih petnaestak zajedničkih godina. Jebe mi se jesi li Hrvat, Eskim ili Francuz, ti si moj prijatelj i kum s kojim sam proveo najlepše delove svog života i želim da se s tobom pozdravim ko čovek, da ti prije odlaska mogu reći u oči: “Čoveče, volim te, najdraži si mi prijatelj na svetu i nikada te zaboraviti neću”. I ako ima Boga, da jednom ovo sranje prestane, da se opet nađemo, ko prijatelji, ko kumovi, a ne ko pripadnici ove ili one nacije. I onda da to zalijemo, ko ljudi. Slažeš se!

­ Slažem – procijedim kroz zube, dok mi se grlo počelo stezati. Okrenem čašicu konjaka na iskap, da ne bih zaplakao. – Slažem, iako…

­ Iako moraš reći da grešim, da sam trebao ostati ovde i tako dalje. Nemoj iz početka, molim te! Znaš da sam brak rasturio brže nego sam ga sklepao, da je ona kurva ionako otišla iz Hrvatske s mojim detetom još prošle godine, da su mi stari i bolesni roditelji sami u Vojvodini, da me ovde nitko ne želi videti barem nekoliko sledećih svetlosnih godina. Ako je nekom i stalo, ne sme to pokazati jer će i sam najebati, pa ti je isti kurac! Tko će me ovde zaposliti kad mu kažem kako se zovem? Od čega da živim! Pre bih ovde rešio državljanstvo da sam tu stigao sa NLO­om nego iz

26

Srbije. Jebi ga, to je stvarnost. Ovaj jadnik – pogleda u Borisa – šta pa on može! Tek je dve­tri godine tu, bez stana, bez posla, bez ičega! Nema tu izbora, tu je samo pitanje koliko će ti flaša trebati da se sa tim pomiriš.

­ Ako su ti flaše merilo, ti se nećeš pomiriti do smrti – dobaci Boris koji je već treći put puštao istu pjesmu.

­ Ovaj mali je potpuno otišo u kurac odkad si ti napustio armiju – progunđa Aca. – A za ova zadnja tri meseca ostareo je trideset godina. I moj je pokojni deda Marko imao više volje za životom od njega.

­ Dedica ti baš i nije imao sprsko ime – dobaci Boris. ­ Je li vidiš – pogleda me Aca. – Mali je postao otrov na

dve noge. Ubit će ga ovi četnici što su stigli da nas čuvaju. Već ga svi zove jugovićem.

­ Ko im jebe mater – odbrusi Boris. – Četnici su mi preklali dedu u II. svetskom, pa što bi onda sada mene voleli.

­ Hej, hej – prekinem ih ja. – Drugari, da se dogovorimo. Imam tu još bocu­dvije konjaka. Donijela neka ženska prije mjesec­dva. Jeftina nabava.

­ Vidiš idiote – dobaci Aca Borisu – takve ženske trebaš naći, a ne onog akrapa svog sa Stoje.

­ Sada stvarno dosta! – prekinem ih ponovno, videći Borisa kako upravo namjerava ovom odgovoriti u istom stilu. – Ti, Boris, ti si ionako uvijek glumio disk­ džokeja kod mene, pa možeš i sada. Zajebite četnike, žene, akrape i ostala ljupka ovozemaljska stvorenja. Slušat ćemo muziku, piti i pričati o starim danima. A kad smo već kod starih dana, Aco, sjetiš li se kada Tonija? Baš sam o njemu nešto razmišljao prije vašeg dolaska, nešto mi često pada na um u zadnje vrijeme.

­ I meni – odvrati Aca tišim glasom. – Često pomislim kako je on jedini otišo na vreme, dok je još vredelo otići. Najvažnije ti je u životu otići na vreme. Sad više nema odlazaka, samo bežanija. Jebo te bog, ne možeš

27

se ni ubiti, a da to netko primeti. Jebe se ikog! Više smo se nas dvojica naplakali za Tonijem nego će svi zajedno za nama, ako nas sjebu u ovom ludom ratu. Statistika, što kažu naši ludi generali. Ako jedan pogine, to je vest, ako ih pogine sto hiljada, to je statistika. Toni je bio vest, a mi ćemo biti statistika. Jebena balkanska statistika.

­ Ova nas je budala već pokopala – dobaci Boris. – Robi će preživeti, jer nije lud da mu opet navuku uniformu, kad se nje već uspeo rešiti na vreme. Ja isto. Čim se dočepam Crne Gore, idem kao posetiti bolesnu kevu u Beograd, a onda preko grane. Imam neke veze od ranije, neku rodbinu u Nemačkoj, a kome se ratuje, nek mu je sa srećom. Ja neću pucati po nikome. Boli me kurac, nisam ja ovu državu ni stvarao, pa je neću ni spašavati. A ti – obrati se Aci, ­ ti ćeš garant da cijukneš. Bez metka, verovatno. Jebi ga, kako netko sa toliko kila i tolikom spretnošću može preživeti bilo kakav rat.

­ Ubit ću ga, majke mi – progunđa Aca, gledajući Borisa poprijeko.

­ Pusti ga na miru! – dobacim ja. – Što je s drugima koji su ostali na brodovima?

­ Ma tko je ostao – odgovori Aca. – Svi su zbrisali. Sutra dolazi remorker iz Boke da nas tegli, jer nemamo ljude da plovimo sami. Ovi stariji su svi pobegli, imaju ljudi tu obitelji, ceo život su u Puli, u Srbiji ih više nitko i ne pozna i kamo će. Svi su pobegli iz kasarne. Ovi tvoji već ranije zbrisali. Ostalo nas par promašenih slučajeva, koji nemamo kamo i svi smišljamo kako da skinemo uniformu čim dođemo dole, u Boku. Čoveče, kome se ratuje! Po kome da pucam, bog te jebo! Po ljudima s kojima sam proveo pola života zajedno! Opet, s druge strane, kažem ovoj mladoj budali, ako vidimo da je gusto, bolje da ostanemo u mornarici,

28

glumimo majmune na brodovima dok rat ne prođe, nego da se skinemo, pa nas ulove, mobilišu i završimo na ratištu, pa smo tek onda najebali. Ajd ti sad budi pametan. Videt ćemo kada dođemo dole kako stvari stoje. Sajo se sam kresnuo, to znaš.

­ Safet! ­ začuđeno ću ja. – Kada? Kako? Nemam pojma!

­ Ne znaš – pogleda me na tren začuđeno Aca. – Pa jebi ga, kako ćeš znati. Ma, bez veze! Jednu noć smo se baš gadno opili, on otišo u kabinu, stavio “Ne klepeći nanulama”, naišo neki idiot od ovih novih, nešto mu reko kao da ide u Bosnu to slušati ili tako nekako, on odvrne pesmu do kraja, izvadi pištolj, onaj njegov tetejac, stavi ga ovom na čelo i natera ga da sluša pesmu dva puta zaredom i peva sa njim. Tip se usro. Onda ti stigli mi. Sajo nemoj, smiri se i tako. Sajo ti stavi, braco, Nanule treći put i negde u delu kada se spominje stara majka, Sajo okrene pištolj i bogami si raznese glavu. Užas! Krvi posvuda, mi u šoku. Sranje. Sutra ga spakovali i odvezli. Ne znam ni kamo.

­ Jadni Sajo – jedva izustim. Znao sam tog čovjeka dosta dobro. Četrdesetih godina, malo više pio, veseljak, problemi u braku. Déjà vu. Bilo mi ga je doista žao. Bio mi je drag na neki svoj način. Nisam bio posebno blizak s njim, ipak smo bili različite generacije, ali smo se godinama poznavali. Radili zajedno. Jadni čovjek!

­ Šta ćeš ti? – prene me Aca. On se očito već saživio sa Sajinom sudbinom, pa nije tome pridavao toliki značaj. ­ Jesu te ovi tvoji ulovili?

­ Za sada ništa – odgovorim. – Ne znam što da ti kažem. ­ Ništa, pusti to – brzo će Aca, očito ne želeći otvoriti

ovu temu. – Bit će ono što mora biti. Naspi mi to piće, mamlazu – dobaci Borisu. – Čoveče, ovaj spužvar u zadnje vreme upija alkohol brzinom svetlosti. Nastavi li ovako, još malo pa će moći leteti jer će mu jetra

29

moći služiti kao krila, koliko su mu se razvila u zadnje vreme. Ako nisi oprezan, nema šanse da se pored njega oblembaš. Jebeš njega! Nego znaš, Robi, ceo bogovetni dan smišljam šta da ti sve kažem noćas, a sada nemam reči. Jednostavno ne znam šta da kažem.

­ Da onda probaš ćutiti – dobaci Boris. ­ Stvarno ne znam šta da kažem – nastavi Aca,

ignorirajući Borisovu upadicu. – Valjda smo sve rekli svih ovih godina. Ajde, živeo ti meni…

Bilo je negdje oko četiri sata ujutro, kada smo konačno ispili i treću, zadnju bocu do kraja. Tješio sam sâm sebe, boce su bile od 0,7 l, pa mi se činilo da i nije tako strašno; konačno, uz njih dvojicu ja baš i nisam došao do izražaja. Konjaka je nestalo, pa je Boris htio nastaviti s rakijom s kojom se Aca dezinficirao, a što je ovaj, poučen ranijim iskustvom, s indignacijom odbio, tvrdeći da nije ratni zločinac da bi ga se time kažnjavalo, a i da nije baš toliko ugrožen da pije taj otrov.

Aca i ja smo satima prepričavali dogodovštine iz prošlosti. Boris se isključio, jer on tada ionako nije bio s nama na brodu; stavio je slušalice na uši i vjerojatno po stoti put puštao Prljavo kazalište, okrenut glavom prema prozoru, tako da ne znam da li je plakao ili ne, jer nisam vidio, ali Aca mi je nekoliko puta šapnuo da ga pustim na miru, neka plače ako mu se plače, tko zna kada će je više čuti. Možda i nikada, jer je jedno jutro pobacao sve kasete u more, pa i onu gdje je bila ta pjesma. A sam Bog zna što ga čeka u budućnosti, jer on ipak nije tako čvrsto vezan za mornaricu kao Aca, njega su mogli po ugovoru premjestiti gdje god žele. Boris je doista obožavao svoju majku, Dalmatinku koja se jednog sparnog ljeta zalijepila za njegovog oca, a on ju je potom odveo u Beograd i ostavio s dvoje maloljetne djece. Majka Ruža je odgojila i njega i mlađeg brata, radeći dan i noć u nekom poduzeću u Beogradu pa kada je izašla ova pjesma, doslovno se zalijepio od prvog dana za nju. I to doista zbog majke, ali

30

hajde ti to danas nekom specijalcu iz Niša, koji je prije koji dan stigao u Pulu, objasni. A kako ga Bog inače dao prkosnog i prgavog, mogu lako zamisliti u kakve je sve nevolje mogao i može zbog toga upasti. Kako reče Aca, ne mogu ove niške budale shvatiti da će on tu pjesmu slušati, pa makar ga to stajalo i glave. Budući da sam i sam dijete razvedenih roditelja, lako mi je bilo shvatiti Borisa i tako se brzo stvorilo čvrsto prijateljstvo, protkano zajedničkim noćima, pićem, ženama, pričama, razumijevanjima. Većina Beograđana, barem oni koje ja poznajem, a poznajem ih poprilično, imaju slabu točku, a to su Dalmatinci. Iz nekog neobjašnjivog razloga vole Dalmatince, valjda zbog temperamenta, mediteranskog ludila, nepredvidljivosti, tko zna čega sve ne. Čim te namirišu, prisvoje te i ne možeš ih se riješiti više. A pogotovu Boris koji je ionako i sam napola Dalmatinac. Često je pričao da su mu jedine lijepe uspomene iz djetinjstva vezane za rijetke posjete maminoj rodbini u Dalmaciji. Ah da, naravno, pričam o stanju prije ovog rata. O stanju kada se u pet sati u jutro u beogradskoj Skadarliji zborno pjevalo “Marjane, Marjane”, doduše, zahvaljujući meni i opkladi, jer mi nitko od tamošnjih glazbenika nije htio vjerovati da kao Dalmatinac mogu bez greške odsvirati Užičko kolo, uz to još na bas gitari. Svašta naučiš u vojsci. I opijalo se nemilice, dakako. Sada! Ne znam. Valjda sada postoje samo Srbi i Hrvati, a Beograđani, Dalmatinci i ini, malo drugačiji od drugačijih, oni će možda uskrsnuti koju godinu nakon rata. Možda! Do tada će poneki od njih sačuvati u sjećanju nešto od toga i vidjeti što će s time poslije rata. Ovisno o tome što svaki od njih proživi u ovom ratu. ­ Robi, vreme je, moramo ići – reče Aca, pomalo

zamuckujući od pića. ­ Hej, Robi – javi se Boris. – Daj pre odlaska uzmi

gitaru i otpevaj ovoj budali “Rastao sam pored Dunava”. Danima me gnjavi da mora to još jednom čuti, kako pevaš za njega, pa šta bude.

31

­ Stvarno – pogledam Acu. ­ Jebi ga – uzdahne Aca. – Voleo bih to još jednom čuti

od tebe, ali bolje nemoj. Može netko čuti, pa si najebo. Ili ako možeš, onako tiho, na uvce, za dušu.

­ Ma tko ga jebe. Sve može. Nitko ne živi dva puta, pa ni ja – progunđam.

Podignem se iza stola, nekako se osovim na junačke noge, pođem uzeti gitaru, sjednem pored Ace i počesmo zajedno tiho pjevati. “Rastao sam pored Dunava, pored dobrih starih alasa, lovio sam šarane, ispraćao brodove i snivao divne snove daleke. Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade, Dunave, kraj tebe mi srce ostade…” Završismo pjesmu. Oči su nam se zamaglile od suza, pića,

emocija, svega pomalo. ­ Daj još za ovu malu budalu “Oprosti mi, pape” od

Olivera. Za starog koji je Srbin sluša dalmatinske pesme, a za staru koja je Dalmatinka, srpske. Sjeban načisto, ali otpevaj mu to pa da bežimo – tiho reče Aca.

­ Može – odgovorim i nastavim s Oliverom i njegovim Papom.

Bilo je oko pet sati ujutro kada smo sjeli u moj opel, da ih prebacim do blizine kasarne, a poslije će oni sami nekako. Zapravo, oni uopće nisu htjeli da ih ja vozim, da me ne bi netko vidio s njima, na što ja nisam pristao. Ionako sam bio toliko pijan da mi je bilo svejedno. Mogao me je tog trenutka vidjeti tko god hoće, moglo se desiti što god, sve je ionako izmaklo i logici i razumu. Jednostavno, te kišne jesenje noći sve je bilo svejedno. Polako sam vozio poluosvjetljenim, mokrim i praznim ulicama prema Stoji. Negdje oko pola kilometra prije kasarne Aca mi reče da skrenem u neki šumarak, da će oni tu izići a da se ja vratim u stan. Skrenuo

32

sam i stao. Ugasim motor i svjetla. Izašli smo sva trojica iz auta. Kiša je i dalje uporno sipila. Stajali smo ispod krošnje nekog stabla, činilo se onako u mraku da se radi o razgranatom boru, ali nisam bio siguran.

Gledali smo se. Onda me je najprije Aca a potom i Boris zagrlio i tako smo stajali. I tiho plakali. Ne znam koliko dugo. Možda minutu, možda vječnost! Onda je Aca jedva nešto promrmljao. ­ Što si rekao? – upitam ga. ­ Kažem malom da idemo. Ajde, mali, odlepi se! Idemo! Uzeo je Borisa za ruku i povukao ga. Nestali su u mraku.

Ostadoh sam. Sjednem na haubu auta, zapalim cigaretu buljeći u mrak, u grmlje u kojem su nestali. Ogromna praznina kao plimni val širila se tijelom. Udarala u prsa, glavu. Zapalim i drugu cigaretu. Tišinu je remetio samo zvuk kiše. Sve je izgledalo tako apsurdno prazno. Sve jest bilo besmisleno. I prazno također, ali boljela je stravična snaga apsurdnosti koja je tako lako dominirala našim sudbinama, igrajući se njima kao pijani milijarder žetonima što mu savršeno ništa ne znače osim trenutne razonode koju si je priuštio iz puke dokolice. Pokušavao sam nešto razložno smisliti, pokrenuti se, vratiti u auto, bilo što, ali uzalud! Sjedio sam na haubi, potpuno izgubljen, dok je um naprosto odbijao reagirati. Ništa! Samo sam piljio ispred sebe i slušao kišu kako pada. Na pola druge cigarete mi se smračilo. Bacio sam je na travu, zgazio nogom, a potom nekontrolirano udarim desnom šakom svom snagom u haubu. Strahovita bol prostruji cijelom rukom. Sjedoh, sruših se pored auta, u mokru travu, uhvatim se za glavu i počnem glasno plakati.

33

II. GLAVA

Dva dana kasnije sjedio sam u kafiću u prizemlju zgrade u kojoj stanujem. Kafić drži moj prijatelj Mario koji se vratio ugostiteljstvu nakon desetak godina, koristeći ga više za osobne potrebe i potrebe bližih prijatelja, nego za druge goste. Zapravo je izgledom i sastavom gostiju više sličio na vojničku kantinu nego na kafiće uobičajene u ovom gradu. U kafiću smo bili samo nas dvojica, kako je to često bivalo u kasnim popodnevnim satima ove jeseni. Marija sam upoznao prije mnogo godina, odmah po dolasku u Pulu, kada je imao u vlasništvu nekakav brod­kavanu, kojoj bi najviše odgovarao naziv javne kuće, kada bi se taj cijenjeni pojam mogao javno rabiti u ovoj zemlji. Ili onoj prije, svejedno. Što se tiče kvazi­ moralnosti i zgražanja nad takvim pojavama, tu se ništa nije promijenilo uspostavom nove države. Dapače! Na ovim su se prostorima do sada uglavnom snebivali nad svime osim pucanja u bližnjeg svog, ma tko to bio, ako pri tom zanemarimo periodična razdoblja kada su svi bili braća, makar mi se čini da bi, radi razumijevanja tolike bratske ljubavi nesvojstvene prosječnom ljudskom biću, bilo vrlo poučno proučiti mentalni status stvaratelja te čudne pojave. Ili se radi o stereotipu tipičnom za ovo podneblje. Ako i jest, onda je u zadnje vrijeme postao dozlaboga aktualan.

Bilo kako bilo, Marijev posao s tim brodom je dosta brzo bankrotirao, a što je bila logična posljedica činjenice da je upravo Mario bio najrastrošniji gost vlastitog objekta, ma što on predstavljao, potom se oženio pa je i taj brak propao, jer, kako sam reče, nije se uspio na vrijeme prilagoditi, a malo mu je nedostajalo, a nakon toga je otišao negdje u Austriju, Njemačku na nekoliko godina, gdje sam Bog zna što je sve radio, te se ovog ljeta konačno vratio da “pomogne domovini”, kako sam reče. Za početak oslobodilačkih aktivnosti odabrao je ovaj kafić, koji je uzeo u najam, izvjesio

34

u njemu veliku hrvatsku zastavu, točnije, prekrio cijeli plafon njome, a koliko se sjećam, trebalo mu je mjesec dana da je nabavi, s obzirom na to da zbog svoje veličine nije predstavljala konfekcijski proizvod, nego je to netko u trenutku nadahnuća skrojio po njegovoj želji. U njemu su se okupljali dragovoljci za ratište ili povratnici s ratišta, dok se on i sam spremao svaki dan da tamo ode. Do sada nije otišao, ali koliko sam ga ja poznavao, to je ipak bilo samo pitanje vremena, jer je ušteđevinu koju je prije koji mjesec uložio u kafić već skoro popio, što on, što odabrano društvo, naročito poslije ponoći kada se kafić zatvarao za javnost, kada su se slušale isključivo domoljubne pjesme i kada se, naravno, pilo u nemjerljivim količinama, bez plaćanja, dakako, pa su se svi uvjeti da obuče uniformu i preseli na bojišnicu time ispunili. Njegov se život ionako oduvijek odvijao na relaciji od danas do sutra, njegov su mentalni sklop godine naprosto zaobilazile, ne dirajući ga, ali su mu zato to nadoknadile na izgledu; poprilično posijedjela, dijelom prorijeđena kosa i brojne bore po licu dovoljno su govorile same za sebe. Ipak, uz Tonija on je bio čovjek s kojim sam u ranim dvadesetim godinama proveo najviše vremena pričajući o životu, njegovoj smislenosti, s obzirom na to da je bio prilično elokventan i načitan, a o životnom iskustvu da i ne govorim. Barem mi se tako činilo s tadašnje pozicije sagledavanja života.

Natoči sebi duplu tekilu jer je na nju prešao otkad se vratio iz inozemstva, držeći da se i time dijelom europezirao, ističući nedvojbenu razliku između tekile i Badelovog konjaka, kojeg je ranio pio, istovremeno ignorirajući činjenicu da je zemlja njenog podrijetla daleko izvan Europe, naglašavajući da je sada u ostatku Europe u trendu upravo tekila, a mi, naravno, trebamo slijediti pozitivne europske trendove. Pogotovo ako se pođe od toga da smo mi ipak jedan od najstarijih i, dakako, time i najkulturnijih naroda u Europi, kako bi on rekao ili točnije ponovio ono što se moglo

35

čuti barem desetak puta dnevno sa sredstava javnih priopćavanja, kao što su radio, televizija i tome slična «priopćavala». Doduše, koliko ih je on slušao, lako bi mu se mogla pripisati i originalnost u tom dijelu. Zaludu sam ja tu i tamo isticao Krležinu želju da nas Bog sačuva od hrvatske kulture i srpskog junaštva, da bi možda bilo mudrije odabrati neki drugi europski trend koji nije nužno vezan uz žestoka pića, sve ako je ovaj s tekilom i točan, u što sam, dakako, izražavao najdublje sumnje, no, on je i nadalje ostajao pri svome. Ima vremena za druge trendove, kada se oslobodimo, demokratiziramo, onda možemo i o tim drugima, ako se baš bude moralo. Ovo s moranjem sam ja dodao, reda radi, jer mi se sve nekako činilo da prijelaz s tog na te druge trendove i neće ići tako lako, ali neka, neka samo rat završi pa ćemo već nekako pohvatati i te nove europske vjetrove. Toliko o europskim trendovima. ­ Hoćeš i kavu? ­ upita on, gurajući mi colu preko

šanka, što sam uobičajeno pio u zadnje vrijeme. ­ Samo colu. Dosta mi je kave, popio sam ih danas

barem desetak. Muka mi je i od cole, ali eto, tek toliko da nešto pijem.

­ Čovječe, još mi nije jasno kako si uspio potpuno prestao piti! Ja ne mogu, a, ruku na srce, nemam baš ni nekog razloga da prestanem. Čemu? Sve sam u životu dao za provod i žene, još da se odužim domovini, pa više nemam za čime žaliti. Ako uz to još koji put upadne koja plavuša ispod dvadeset i pete, uhvatio sam boga za viseće elemente. A ti? Pa i ti si sjebao i brak i sve. Dva braka, kako čujem. Svaka ti čast! Mislio sam da se ti nikada nećeš vezati, onda dva braka za redom i oba zajebeš. Koji ti je kurac to trebalo!

­ Što ja znam – neodređeno odgovorim. – Da ti odgovorim redom, kako si pitao. Hm! Dakle, piti sam prestao ili uglavnom prestao jer mi naprosto više nije išlo, smetalo mi. Stvarno! Naravno, svako toliko

36

zaglavim s nekim društvom, otelim se s njim, a onda danima bolujem. Znaš kad trebaš prestati piti? Ne znaš, naravno, jer nikad nisi ni prestao. Niti namjeravaš u ovom životu. Bilo kako bilo, trebaš prestati piti kada se sljedeći dan probudiš, onako uništen i mamuran i kada naprosto fizički ne možeš popiti onu famoznu dodatnu čašicu kojom se stabiliziraš po sistemu “klin se klinom izbija”, kako narod kaže. I kad to doživiš nekoliko puta za redom, jednostavno je ne možeš progutati.

­ Zašto ne možeš ? – zabrinuto će Mario. ­ Ne možeš – odgovorim. – Ne ide i bog! ­ To je stvarno gadno – s razumijevanjem će Mario. ­

Brrrr! – strese se on – Stvarno gadno! ­ Kažem ti – nasmijem se njegovom zabrinutom licu.

Očito je zamislio kako je to naći se u tako neugodnoj situaciji. ­ Što se tiče provoda i žena, znaš i sam kako smo živjeli. Iskreno rečeno, ne žalim ni za jednom minutom prošlosti. Čini mi se da je sve što smo tada radili imalo nekakvog smisla. I provodi i žene i piće i sve. Naprosto to ide s tim godinama. Danas! Možda sam i malo umoran. Valjda više nemam ni snage ni volje za takvim životom, a niti mi se čini da je to više moguće. Barem ne onako kako smo to mi nekada radili. Jednostavno prestaneš raditi nešto kada u tome nestane ljepote. Sada živim ili ne živim s nekom ženom koja na sreću ne stanuje u Puli, u nekakvoj neobveznoj vezi; čas smo skupa, pa opet nismo i tako to ide. Jedino vrijedno što je ostalo iza mene jest dvoje djece, iz svakog razorenog braka po jedno, sin i kći, koje obožavam, a nadam se i oni mene. Nasljednike sam osigurao i što da radim više u braku. Šalim se, ali tako nekako ispada.

­ Kako si se uopće uvalio u brakove? Što ti bi s njima? ­ Što i s tvojim. Umoriš se od života, izgubljenih noći

koje si zamijenio s prespavanim danima, žena čijih se

37

imena nakon nekoliko dana ne možeš sjetiti taman da ti od toga život ovisi i vidiš druge oko sebe kako žive normalno, što god to značilo. Dojadi ti buditi se u tuđim krevetima ili sam u vlastitom, ili u najboljem slučaju s nekom koju iskreno želiš zaboraviti prije nego što iziđe kroz vrata. I u takvom stanju jedan dan pukneš i kažeš sebi: mogu ja to, kada mogu drugi, mogu i ja.

­ Taj mi je dio poznat – upadne on. ­ Ne sumnjam. I tada ti Bog pošalje neku koja ti se čini

drugačija od drugih i kažeš sebi: to je to! Probaš, jedno vrijeme ide, dođe i dijete i onda pukne. Mudro zaključiš da to ipak nije to, da te to sve skupa zamara barem dvostruko više od onog stanja prije jer si, naravno, loše strane onog od ranije u međuvremenu zaboravio, potisnuo, svejedno, uglavnom zaključiš da si u braku samo fizički, da dragu ženicu više i ne čuješ, ne slušaš, samo klimaš glavom i čekaš da odeš. Kada više nemaš snage klimati, jednostavno odeš.

­ I tako dva puta! – konstatira on. ­ Za svaki slučaj – progunđam. – Tako utvrdiš gradivo.

Što je sigurno, sigurno je. U stvari, prvi put razmišljaš kako je možda ipak bila greška u izboru, u ženi, pa probaš još jednom. Onda shvatiš da je problem u tebi a ne u njima, što je, uzgred budi rečeno, poprilično poražavajuće saznanje, shvatiš da si što se brakova tiče doživotno sjeban, da nemaš dovoljno živaca ni sa jednom doživjeti ni bakrene, a kamoli srebrene, zlatne ili kakve već godišnjice brakova postoje i točka.

­ Nešto si mi bitno pojednostavio životnu filozofiju u odnosu na mladost – nasmija se on. – Nekako mi to sve prejednostavno, prelagano zvuči, pogotovu poznavajući tebe od ranije. Koliko se ja sjećam, većina se tvojih nekadašnjih veza dužih od sedam dana

38

redovno pretvarale u male drame, a na svako si životno pitanje imao barem tri odgovora. A sada?

­ Kako se čini, sva tri su bila pogrešna ­ odgovorim ja. – Znaš, kad si mlad uvijek misliš da imaš stotinu mogućnosti. Kako godine prolaze, tako jedna po jedna otpada, izbor je sve uži i tako to ide dok izbor ne prestane postojati. Nekom prije nekom kasnije. Sve manje očekuješ i sve se manje nadaš. Proporcionalan odnos. I onda se jednog dana prestaneš nadati i postane ti sve svejedno jer naprosto nemaš više što izgubiti.

­ Uvijek imaš što izgubiti. Uvijek, samo je pitanje jesi li svjestan toga ili ne. Pogotovu ti. Pa nisi valjda došao u tu fazu da nemaš što izgubiti – zabrinuto će on. – Pa, čovječe, tek ti je trideset i koja.

­ Nisam, naravno, ali ti tražiš da ti malo kompliciranije objasnim što mi se dogodilo, točnije, što mi se događa, pa, eto, to i činim. A iskreno se nadam da još nisam blizu stadija da nemam što izgubiti, makar da me sada pitaš do čega mi je izuzetno stalo, teško bih ti mogao suvislo odgovoriti. Osim djece, naravno, ali jebi ga, ne živim ja njihov ni oni moj život, bez obzira na svu isprepletenost i međusobnu povezanost tih života. Čini mi se da sam se, zahvaljujući premudrim životnim odlukama, zatekao u onoj klasičnoj poziciji: znam što neću, ali ne znam što hoću. Ma, treba naučiti živjeti s malim svakodnevnim stvarima, pa je onda lakše. Tako barem svi kažu! Ako stalno čekaš da ti se desi nešto veliko i značajno, prođe život u čekanju. A i kako prepoznati to veliko i značajno, ako ti se i dogodi, kad ne znaš što u stvari hoćeš!

­ Ja ti ne vjerujem u te velike stvari – reče on, točeći si novu tekilu. – Prvo, ako se i dešavaju, ja sam toliko u kurcu da ih vjerojatno ne bih prepoznao niti da se direktno sudarim s njima. Drugo, a polazeći od prvog, bolje da mi se to ne dogodi jer ću po običaju shvatiti

39

prekasno, kao i sve drugo u životu što je vrijedilo, pa mi onda samo preostane da povećam količinu tekile, da to nekako preživim i nastavim dalje. Treće, a što je također od popriličnog značaja, s tekilom sam već dogurao do rizične granice izdržljivosti, pa su stoga obje prve stvari neprihvatljive. Četvrto, hm, ne mogu se sjetiti. To ostavljam tebi.

­ Bogami, svaki komentar na ovaj tvoj dodatak mi se čini deplasiranim, pa ću se ustegnuti od elaboriranja četvrtog razloga – rečem ja. – Sve i da postoji.

­ Jebi ga, prošla su vremena kad sam sâm sebi prodavao zablude. Znaš da nemam dara za trgovinu, a pogotovu takve vrste. Na kraju se pomiriš, tako je, kako je. Nego, u vezi s tobom nešto razmišljam. Ti mi se nekako činiš relativno normalnim, pa stoga mislim da bi ti uspio da si našao pravu ženu – pokuša me utješiti Mario.

­ Što od ovog zadnjeg apostrofiraš? – upitam ga ja, smješkajući se. – Riječ “relativno” ili riječ “normalno”? Što god, slažem se s tobom, pa eto, prihvaćam da bih uspio da sam našao “pravu”. A i što mi drugo preostaje. Pa neću valjda javno obznaniti da je problem u meni. Ne želim to ni sebi priznati, a kamo drugima. Radije ću čekati, kao i svi drugi obični smrtnici da ih Bog ipak jednom ugodno iznenadi.

­ Pa kako onda meni možeš reći, ako ni sebi nisi spreman priznati. Što to znači, meni možeš, jer mene doživljavaš kao da govoriš zidu, je li? – upita polusvadljivim tonom on.

­ Ako ti to kažeš. Tebi rekao ili ne, ništa se ne mijenja, zar ne? Neće te se sigurno pretjerano dojmiti, niti ćeš misliti jesam li ili nisam u pravu, naprosto ti je pun kufer vlastitih promašaja, kako si to i sam maloprije rekao. Vjerojatno ćeš ovaj razgovor zaboraviti čim se završi. Ili nije tako?

40

­ Vjerojatno jest – progunđa pomirljivo on. ­ Eto, vidiš. A da to kažem nekom nadobudnom

stvorenju, ono bi se jadno iz tko zna kojih pobuda time zamaralo danima. Možda i ne bi, možda to ni drugima danas ne znači ništa, ali se valjda slažeš da to, u najmanju ruku, nije uobičajena tema za razbijanje dokolice. E, ali ako pođemo od toga da bi netko ipak reagirao, pa još uz to, ne daj Bože, da je i žensko, pa joj padne na pamet kako je baš ona ta koja će ti konačno dokazati da brak itekako ima smisla, naravno s njom, onda imaš sve izglede da se vratiš na početak. A to mi pada najteže. Naime, kako vrijeme prolazi, sve mi ga više treba da povjerujem u čudotvorstva, a sve manje da se potom u njih razočaram. Svaki početak te začara, obećava ti sedmo nebo, kad više kad manje, da bi se potom u život nečujno, skoro kradom, uselila monotonija, zatim njena logična posljedica u vidu zasićenosti i odjednom se probudiš u devetom krugu… Hm! U stvari, uvijek te zapravo taj početak prevesla, navede na pogrešnu odluku koju poslije uredno otplaćuješ u vidu alimentacija, dioba bračne tečevine i tome sličnih postbračnih ljepota. Pa kad je već tako, pokušavaš živjeti barem bez ovih zadnjih zadovoljstava. Nekako se čini lakše.

­ Jebi ga – progunđa on ­ meni se sve čini da mi ipak idemo linijom manjeg otpora. Čim nam ne ide kako nama odgovara, a ne odgovara nam nikako, mi damo petama vjetra. Znaš što je meni moja bivša uvijek govorila? Koliko daješ toliko ćeš i imati u braku. A koliko sam se ja trudio u svom braku, nisam stizao ni uzimati, a kamo još i nešto davati. Na kraju me nazvala emocionalnim bogaljem i ostavila. S punim pravom, naravno. Ja bih tu dodao još koji epitet na vlastiti račun, ali me sramota. Dobro, jebeš nju, mogla je biti bilo koja, ali ako ništa ne daješ, ako se ne trudiš,

41

normalno je da te odjebe. A onda mi još odemo kao nekakvi pobjednici. Jebo te bog – uzdahne on ­ ako je to pobjeda, kako onda tek izgleda poraz. Slušaj, ovaj me razgovor baca u depresiju, a ionako smo poodavno unaprijed znali kako ćemo završiti. Barem ja. Ti još možeš probati treći put, po onoj da Bog pomaže treći put, iako baš nisam siguran da će se on u tvom slučaju držati redovnog redoslijeda. Možda sedmi, osmi put, kad više ne budeš imao izbora, kako maloprije sam reče. Ma, jebeš to sve. Hej, znaš da ovih dana idem na ratište?

­ Genije si – nasmijem se ja. – Jednostavno genije. Znaš, oduvijek me je oduševljavala tvoja sposobnost da tešku temu mijenjaš za još težu. Čovjek se razgovarajući s tobom tako opusti da mu poslije ne može pomoći cijela industrija pića ni drugih opuštajućih sredstava. Ne znam za ratište, ali sam mogao pretpostaviti.

­ Po čemu? – upita sumnjičavo on. ­ Onako – neodređeno odgovorim. – Valjda si sazrio za

to. Nakon toliko boca tekile što si ih popio ovih mjeseci, nakon tisućitog slušanja Jure i Bobana, zreo si za ratište ili ludnicu. Kako su većina Napoleona i drugih luđaka već pušteni iz ludnica na produljeni vikend koji provode na ratištu, nema smisla da se onda i ti tamo ne preseliš. Prilično logično, zar ne?

­ Jebi ga, zbog toga sam se i vratio – reče on. – A i lovu sam uglavnom već spiskao, pa što da radim više tu.

­ A da počneš naplaćivati piće, za promjenu – primijetim ja.

­ Ah, znaš mene – rezignirano će on. – Kako ćeš dečkima naplatiti kada im je to možda zadnje piće.

­ Ne lupetaj – promrsim ja. – Nekima ne da to nije zadnje piće, nego ćeš ih nositi na savjesti jer su kod

42

tebe oboljeli, postali doživotni alkosi. Više ih ni Bog ne izliječi.

­ Ma, tko ga jebe – odvrati on i natoči još jednu. – Ti nećeš ništa. Dobro. Nego, sve da te pitam, pa nikako da stignem od ovog našeg trabunjanja. Vidim da si dobro sjebao ruku kada su ti je stavili u gips – dobaci on, gledajući gips na mojoj desnoj ruci.

­ Rekoh ti da sam pao na stepeništu, okliznuo se i slomio neku koščicu, a ovi odmah u gips i to ti je to – odgovorim mirno.

­ A tko ti je sredio auto?­ upita on. – Čuo sam da ga je netko dobro ulupio po haubi.

­ Pojma nemam – odvratim. – Neki bolesnik, tko zna. Vjerojatno zbog zagrebačkih tablica koje još nisam zamijenio s pulskim.

­ Još si dobro prošao – dobaci on, ispijajući polako tekilu. – Mogao ti ga je potpuno slupati, pa koga danas da okriviš. Boga!

­ Prošao sam skoro pa savršeno za ova vremena. Nisam mogao bolje – progunđam ja.

­ A da opet promijenimo temu – reče on. ­ Ideš li i ti na ratište? Od tebe bi tamo bilo puno koristi.

­ Možeš misliti?! ­ Ne zajebaji, ozbiljno mislim – nastavi on. – Pa vojno si

grlo bio godinama, obučavan si, znaš s oružjem, konačno, školovan si da ratuješ, jebi ga! Recimo, znam da si svojedobno bio na onom specijalnom kursu za ronjenje, pa bi mogao biti diverzant na moru ili tako nešto.

­ Ti nisi normalan. Znaš kada sam zadnji put ronio! Prije godinu­dvije, kada me neki idiot slučajno gurnuo u more, pa sam mu poslije toga skinuo cijelo porodično stablo. Znaš koliko je godina prošlo od svih tih kursova i sličnih sranja! Nisam više sposoban izvesti

43

diverziju na ovu tvoju rupetinu od kafića, a ne da glumim Ramba negdje po Lici ili ne znam gdje.

­ A što onda da ja kažem, s mojim godinama? – upita on.

­ Ti si prirodno nadaren da se sjebeš – odgovorim. – Ti, kad te opali ludilo, a brale ne pušta te često, bio bi sposoban i u staračkom domu organizirati omanju revoluciju, što srećom nećeš, jer je za pretpostavku da starost nećeš ni doživjeti.

­ Baš ti hvala! ­ Ne vjerujem da ćeš poginuti u ovom ratu, ako si to

pomislio – ispravim se. – Iz drugih, općepoznatih razloga, da ih sada ne nabrajam, čini mi se da nemaš puno šanse uživati u mirovini.

­ Svejedno ti hvala – nasmiješi se on. – Ali moraš priznati da dok je trajalo, vrijedilo je.

­ To smo već raspravili – primijetim ja zamišljeno. ­ Hm, kad to spomenu, sjetih se da sam istu stvar već čuo ovih dana.

­ Od koga? ­ Od nekog tko ima sve šanse da završi na ratištu, kao i

ti, ali se baš i nije pretrgao u pretjeranom pokazivanju volje za takvim avanturama.

­ Nekog od njihovih? – sumnjičavo će on. – Još ti se javljaju?

­ Slušaj – prešutim ja pitanje – ta podjela na naše i njihove jedan mi se čas čini savršeno jasnom, logičnom i razumljivom. Rat je, jebi ga, pa je i ta podjela utoliko shvatljivija. A onda iskrsne nešto nepredviđeno, pa je počnem doživljavati na čisto retoričkoj razini. Znam da je to pomalo bizarno, da ne upotrijebim neki teži izraz, kao i da tako možeš razmišljati stotinjak kilometara daleko od bojišnice, ali eto, svejedno, na tren mi se tako čini.

44

­ Ne razumijem baš najbolje što hoćeš time reći – reče on.

­ Gledaj, kako bi ti sad reagirao da u kafić uđe Aca? – upitam ga ja.

­ Tvoj kum. Jebi ga, s njim sam popio bačve, a ne litre. Uostalom, on je otišao već mjesecima, kako sam čuo.

­ Svejedno kad je otišao, hipotetički govoreći, što bi napravio da on uđe?

­ Vjerojatno izgubio dar govora na neko vrijeme. Ne znam, jebi ga! – slegne on ramenima. – Jednostavno ne mogu zamisliti takvu situaciju.

­ A možeš li zamisliti situaciju da sutra dođeš u priliku da pucate jedan u drugog? – upitam ja.

­ Hej, pretjeruješ – prosvjedovao je on. – Prvo, on je u mornarici i do toga ne može doći jer ja idem na kontinentalna ratišta. Drugo, rat je, čovječe, i takva se pitanja ne postavljaju. Braniš domovinu, a to je svetinja i tko god da je napada, neprijatelj ti je. Ratna logika je vrlo jednostavna: ili ja njega ili on mene. I gotovo!

­ Dobro, recimo da se slažem, ali da dođeš u priliku da pucaš u njega, bi li pucao? – nisam ja popuštao.

­ Moram, inače bi on u mene. ­ Ubio bi ga? ­ Molim! ­ Kažem, ubio bi ga? ­ E, jebi ga! – zapjeni se on. – Ne možeš tako

razmišljati. Kad bi tako svi razmišljali, tko bi ratovao? ­ Dobro pitanje – primijetim. – Ali bez brige, na ovom

ih ludom svijetu ima više nego dovoljno koji tako ne razmišljaju, a posebno se ne treba brinuti za njihovu brojnost na Balkanu.

­ Nisi fer – on će uzrujano. – Ja se branim, ja ne napadam. Ja samo branim svoju zemlju. Prema tome, ako bilo tko napada moju zemlju, pa bio to i Aca, ja je

45

moram braniti. I tu nije problem u meni nego u njemu. Nisam ja otišao u Srbiju i napao njega, nego je on došao tu i napada mene.

­ Dobro, i s ovim se mogu složiti. Ali gledaj, on je došao u Hrvatsku prije petnaestak i više godina, doživljavajući je kao svoju zemlju i sada bježi iz nje. I sad pazi, nije stigao pobjeći, dakle, ne želi niti pucati niti okupirati Hrvatsku, nego naprosto nije stigao pobjeći, otići, i vi se tako zateknete na ratištu.

­ Stvarno me jebeš u zdrav mozak – procijedi on ljutito, šireći ruke. – Pa, naravno da ga ne bih želio ubiti, idiote jedan, pokušao bih to izbjeći bilo kako.

­ To sam samo htio čuti, ništa više – nasmiješim se ja njegovom ozbiljnom licu.

­ Jest, ali kakve sam ja sreće, on mene sigurno ne bi prepoznao i upucao bi me kao zeca – doda on, malo bolje volje.

­ Toliko o retorici, hipotetici i ratnoj sreći na Balkanu – rezignirano primijetim.

­ A što bi ti napravio u istoj situaciji? – upita on, dok mu je lice poprimalo polublaženi izraz, očito zadovoljan što se dosjetio ovog pitanja. – Ako budeš morao na ratište, ići ćeš, to nam je obojici jasno. Uostalom, da ti je netko tutnuo pušku u ruke prije nekoliko mjeseci, na početku euforije, kada je tek krenulo, otišao bi odmah, zar ne?

­ Točno! – složim se. ­ Da se nalaziš u Sinju kada ti ga granatiraju, pucao bi

po njima do desetog im koljena? ­ Također točno! ­ Dakle, genije, što bi ti napravio u istoj situaciji u koju

si mene maloprije hipotetički uvalio? – upita slavodobitno on.

­ Molio Boga da me na vrijeme prepozna – odgovorim mirno.

46

­ A ako ne prepozna? – sada je bio uporan on. ­ Ne znam, kao ni ti. Za sada mogu moliti Boga da me

barem ne dovede u takvu situaciju, ako već i završim na ratištu.

­ Pridružujem se molitvi – reče on. U tom trenutku zazvoni malo zvonce koje je visjelo na

vratima i koje je zvonilo kada bi neki gost ušao. To je pomalo legendarno zvonce Mario nosio sa sobom još s broda, onog s početka priče, gdje je visjelo na vratima njegove kabine. Kako je kabina bila poprilično korištena u razne ne baš uobičajene svrhe, to bi zvonce obavijestilo njenog trenutnog korisnika da netko dolazi. Mario nikada nije ugradio ključ na vrata kabine, ističući kako onda većina onih koji u nju uđu ne bi više ni izišli iz nje. Barem ne u dogledno vrijeme. A opet, on je makar ponekad morao prespavati koji sat. Doduše, većinu mladosti je proveo budan, ali u ne baš svjesnom stanju, tako da sam često bio u prilici prepričavati mu sutradan gdje je bio i što je radio. Ruku na srce, bilo je tih slučajeva i u obrnutom smjeru, pa mu utoliko i nisam naročito zamjerao. Zapravo, kad malo bolje razmislim, nisam uopće.

U kafić uđe Doktor. ­ Bog i Hrvati! – vikne on, s uzdignutom desnom rukom

na pozdrav, imitirajući neke od povijesnih veličina ovog naroda.

­ I tebi, sinko – procijedim ja. Mario je odzdravio poluglasno, od čega sam ja razumio

samo riječ “Hrvati”, dok se Bog izgubio negdje dok se saginjao ispod šanka, da uzme bocu grappe, koju je Doktor inače pio. Doktor je bio prilično osebujna osoba. Naime, on je doista po profesiji bio liječnik, ali odmah nakon što su počeli nemiri u zemlji, a uskoro potom i prvi ozbiljniji oružani sukobi, Doktor je digao ruke od profesije i među prvima otišao na ratište. Doduše, spadao je u mlađu generaciju, starosne dobi oko trideset godina i navodno nije imao baš nekih sjajnih predispozicija da napravi liječniku karijeru u

47

bolnici, gdje je do tada radio, pa je stoga jedva dočekao da se makne iz nje. Ne znam koliko je to bilo točno, ali veći dio toga sam bio sklon pripisati “junaštvu” njegovih kolega s posla koji su, naravno, na svaki način gledali izbjeći egzotična putovanja u smjeru Like, Slavonije, Dalmacije ili gdje se već trenutno ratovalo. Možda i nije bio neki liječnik, ali hrabrosti mu očito nije nedostajalo. Druga je stvar koliko se često u životu hrabrost može izjednačiti sa ludosti, to se ionako u prvi mah ne vidi, točnije, to saznamo kasnije, kad sve prođe, ali ako već nemaš tu osobinu, nemoj je nipodoštavati kod drugih, pridajući joj sasvim deseti karakter, kako bi takvu osobu time unaprijed dezavuirao. Barem sam ja to doživljavao kao tipično licemjerje onih koji nemaju nešto što aktualni društveni trenutak zahtijeva; na stranu koliko je to nekom prihvatljivo ili ne, iz ovih ili onih razloga. Nije teško razumjeti one koji ne žele na ratište. Iskreno rečeno, puno lakše od onih koji žele, ali je teško prihvatiti omalovažavanje onih koji tamo dragovoljno idu, ma čime bili motivirani; ali da doista idu dragovoljno, a ne stoga da time zamjene odužu zatvorsku kaznu čije izdržavanje je naprasno prekinuto iz domoljubnih razloga. Može se čovjek slagati ili ne s njihovom odlukom, ali prije zauzimanja stava o neslaganju, preporučio bih svakome da se sam uživi u takvu situaciju i pokuša donijeti jednu takvu odluku. Čak i kad si unaprijed svjestan da odluku o odlasku na ratište nećeš provesti u djelo, naježiš se od same težine takve odluke. Barem ja, pa stoga mudro prepuštam sudbini da ona odluči o tome, istovremeno se pri tom nadajući da mi je dovoljno naklonjena. ­ Robi, gdje si večeras? – prekine me u razmišljanju

Doktor, kojem ni nakon nekoliko mjeseci druženja još nisam znao pravo ime. Uostalom, kome je ono uopće važno.

­ Razmišljam da skočim do kazališta, čujem da tamo daju nekakvu predstavu, pa rekoh sam sebi da se malo

48

kulturno uzdignem u ova ponižavajuća vremena – odgovorim ja.

­ Naše kazalište nije davalo predstave ni u miru, a kamoli danas – ubaci se Mario, gurajući čašicu grappe prema Doktoru.

­ Stvarno je tako – složi se Doktor s Marijevom primjedbom. – Ja se i ne sjećam kada su zadnji put dali nešto pametno, osim pokoje ljetne predstave u Areni. Hej – obrati se on meni – jesi li ti ikada direktno odgovorio na pitanje! Otkud ti sad kazalište na pameti?! Svašta!

­ Pa dobro, kad već kazalište ne radi, onda su očito ispunjeni svi preduvjeti da ostanem ovdje ili eventualno preselim u nekakvu sličnu visokokotirajuću kulturnu ustanovu u ovom gradu punom života – poluzlobno odgovorim.

­ Što ti imaš protiv ovog kafića? – javi se Mario. ­ Isto što i ti – odgovorim. – Smeta mi u njemu sve ono

što mu nedostaje. A nedostaje mu toliko toga da ću taj dio preskočiti, vis­à­vis lijepog odgoja u ranom djetinjstvu.

­ Budi tu! – obrati se meni Doktor, ignorirajući našu raspravu o nedostacima kafića. – Večeras mi dolaze neki dečki koje vodim na ratište, pa ćeš mi zatrebati.

­ Zašto? – upitam ga ja. – Pa nisam ja svećenik da im dam zadnju pomast.

­ Njima je Bog sve unaprijed oprostio činom stupanja u Hrvatske oružane snage i voljom da brane domovinu – ozbiljno će on.

­ Ostavi taj dio za njih – primijetim. – Ja sam to već više puta čuo i uvijek se pitam kakve veze ima Bog s time!

­ Oni su spremni položiti život na oltar domovine – i dalje će ozbiljno, poluteatralno on. – Da nije njih i njima sličnih, Hrvatska bi zauvijek ostala ukopana u Srboslaviji.

49

­ Jebi ga – javi se opet Mario ­ lako je staviti život na bilo čiji oltar, dok još o njemu ne znaš ništa. Oni zadnji put su bili djeca. Smrde još na pelene. Ne znaju tko im glavu nosi a niti su svjesni da žrtvuju život. Pola njih misli da se ide samo malo pucati, zabaviti se, pa će se onda vratiti kući kao heroji i glumiti face. Jadni klinci. Nadam se da će im se znati odužiti i Bog i domovina, koje sada prizivaju. Bojim se da će im trebati i jedno i drugo.

­ Koji je kurac vama dvojici danas? – upita Doktor, gledajući nas mješavinom zabrinutog i začuđenog pogleda. Mora da je bio prilično zatečen mojim, a pogotovu Marijevim stavom, čim koristi riječ “kurac”, jer se takav način izražavanja od njega doista rijetko mogao čuti.

­ Pitaj njega! – reče Mario. ­ Ma ništa – odgovorim. – Prije smo malo filozofirali o

životu i sjebali se, tako da ti od nas neće biti neke velike koristi večeras.

­ Vidim da ste, s obzirom na mentalno stanje, obojica zreli za ratište – pomirljivo će on.

­ Ti to iz vlastitog iskustva – ne izdrža Mario. ­ Pa, bogami, tako nekako – mirno će on. – Mogu ti reći

da je na ratištu malo drugačija priča. Tamo smo svi isti. Tamo nema filozofa. Nego da završim, ti mi Robi trebaš jer te jedan od ovih što dolaze, poznaje pa me pitao za tebe, valjda te želi vidjeti. Čini mi se da dolazi iz Njemačke, koliko sam ja shvatio na brzinu.

­ Mene poznaje? – ovaj put je bio red na meni da se doista začudim. – Iz Njemačke? Pojma nemam tko bi mogao biti! Doduše, pola je Sinja, pa time i moje rodbine u Njemačkoj, pa može biti bilo tko. Dobro, vidjet ćemo. Valjda neki daljnji rođak. Znate koliko je prošlo vremena da sam napustio bivšu armiju, a još uvijek me odozdo zovu i provjeravaju jesam li u njoj

50

ili sam se skinuo. Sve neki rođaci, od kojih barem za polovicu nikada nisam čuo u životu. Do ovog rata nisam ni znao da postoje.

­ Jebi ga – uključi se Mario – možeš ih razumjeti. Nije sada lako biti u Sinju a imati rođu u uniformi jugoarmije. Znaš kako je to.

­ Znam – odgovorim. – Dovoljno problema imam što sam ikad bio u njoj, a ne, ne daj Bože, da sam još u uniformi. Doduše, od kada su me oni genijalci prikazali na televiziji, prestali su zvati. Nije svako zlo za zlo.

­ Ono je bilo na ponos, hrvatski ponos, stari moj – reče Doktor. – Samo nekoliko metara od komande jugomornarice osnivati naš časnički zbor, s hrvatskom himnom i zastavom. Tako treba! Da se vidi da i u Istri ima onih koji su spremni na sve kada domovina zove.

­ Doktore – ozbiljnim tonom će Mario – hoćeš piti ili nas zajebavati?

­ Ako mogu oboje – odgovori ovaj, očito odustajući od daljnje domoljubne retorike.

­ Društvo, meni je za sada dosta – promrsim ja, mičući se od šanka. – Idem do stana, malo se ispružiti, pa se vidimo kasnije.

­ Nema problema – reče Doktor. – Ako ovaj mali dođe, poslat ću ti ga gore.

­ Radije ti mene pozovi da ja siđem dolje – dobacim ja na odlasku.

Oni me pozdraviše i ja izađem, polako se krećući prema stanu, usput se pitajući po tko zna koji put zašto su ljudi uopće gradili zgrade više od dva kata prije nego što su izmislili lift. A što se tiče nepoznatog rođaka koji večeras stiže, više mi je odgovaralo da se vidimo u kafiću nego kod mene jer nikada ne znaš koliko će dugo te domoljubne seanse trajati. Iz kafića uvijek mogu otići ispričavajući se ovim ili onim razlogom, ali kad ti jednom upadnu u stan, zaboravi da

51

ćeš tu noć spavati. Tim više što sam večeras čekao Sandru da dođe iz Rijeke, pa bih, uz sve uvažavanje, rodoljublje skratio koliko je to moguće.

Uđem u stan, i to za divno čudo bez problema s onom drugom bravom, zatvorim vrata, u prolazu upalim televizor i po navici legnem na trosjed. Pored trosjeda, na omanjem stoliću bilo je nekoliko daljinskih upravljača, od TV­a, satelitske antene, videa, kasetofona… Barem u nečem smo u trendu sa svijetom, pomislim. Godilo mi je takvo izležavanje, gledajući televiziju bez udubljivanja u sadržaj programa, slušajući neku ploču ili kasetu, dok sam na TV­u ostavljao samo sliku, valjda zbog ugođaja. Tako imaš dojam da nisi sam u stanu, još se nekakvi likovi vrte po njemu, pa makar to bilo samo na ekranu.

Bio sam umoran jer sam danas morao kucati nekakav ugovor u uredu, jednom rukom, dok mi je kroz drugu, zagipsanu, uredno strujala lagana bol koja me stalno podsjećala na njen uzrok, na Acu i Borisa i onu noć, na naš rastanak. Oni su isplovili dan nakon toga, negdje u ranim popodnevnim satima. To mi je ispričao Ante, još jedan od bivših oficira one mornarice, koji je bio na Verudeli, uz more i gledao kako remorkeri vuku brodove na kojima smo proveli tolike godine. Sve i da sam znao kada isplovljavaju, ja si taj posljednji “ispraćaj” ne bih priuštio, meni je rastanaka bilo dosta. Valjda se čovjek cijeli život ne rastaje toliko puta koliko u nekoliko mjeseci trajanja rata. A tko zna kada će i ovaj završiti. Nadao sam se da će brzo. Većinom su se procjene vrtjele do godinu dana maksimalno, dok se meni uvijek vraćala misao jednog starog Dalmatinca, Imoćanina, koji živi u Puli još od pedesetih godina, barba Ive, koji mi neki dan reče da nijedan rat na Balkanu ne može trajati ispod pet godina. Da su tako pričali i za onaj zadnji, II. svjetski, kako će završiti do Božića, i tako bogami i bi, kako reče on, samo bi do petog a ne onog prvog Božića na kojeg su oni računali. Moram priznati da se moje ratno iskustvo na

52

Balkanu svodi na tekstove iz povijesnih udžbenika, pa nisam baš meritoran za davanje takvih sudova, ali sam se iskreno nadao da barba Ive griješi. Od same pomisli da bi rat mogao trajati godinama, da ću godinama živjeti u neizvjesnosti gdje ću sutra završiti, zlo mi je dolazilo. Ratište je najgora varijanta, ali ni drugdje neće cvjetati ruže, ako to potraje. Ipak je ovo kraj dvadesetog vijeka, tu su zapadne sile, Amerika, pa neće valjda dozvoliti da se u ova vremena vodi višegodišnji rat usred Europe. Što se tiče domaćih političara i njihove dalekovidnosti, humanosti, demokratičnosti i tome sličnih prozapadnih papazjanija, jasno mi je da po njima ratno stanje vjerojatno nikada ne bi ni prestalo. Nisam imao neko naročito visoko mišljenje niti o tzv. međunarodnoj zajednici, a još manje o njihovoj benevolenciji prema ovim prostorima, ali sam svejedno držao da zbog sebe neće dozvoliti dugotrajne ratne sukobe u svom najbližem susjedstvu.

Ma, konačno, tko mene uopće nešto pita i kome moje mišljenje išta znači, pomislim, potpuno smanjim ton na TV­u i uključim kasetofon. Sobom se razlijegoše zvuci pjesama grupe U2, koju sam u zadnje vrijeme najčešće slušao. Oni su mi nekako išli uz svakakvo raspoloženje a i dobar dio tekstova bi se lako mogao primijeniti i na ove prostore. Irci i Hrvati ionako imaju nekih sličnosti, ako se sagleda povijest jednih i drugih. Slušajući ih, zakunjam na trosjedu.

Iz polusna me trgne moje zvono o čijem sam specifičnom zvuku već govorio. Krrrrr! Moje jedino jedinstveno zvono. Mogao bih ga ipak zamijeniti, bez obzira na savjest, pomislim. Tko li je sada? Tko god da jest, umoran sam, bezvoljan i ne treba mi nitko. Jednostavno neću otvoriti. Krrrr! Koliko god bio uporan! Krrrr! Jebi ga, koliko god bude razumno uporan. Ovaj zvuk je bio toliko grozan da ga ne možeš predugo slušati a da to ne ostavi posljedice na ionako načetu psihu, zlovoljno pomislim, polako se podignem i krenem otvoriti vrata. Na vratima je stajao Denis, moj rođak, tetkin sin, koji je živio u Berlinu. Točnije, tamo se rodio,

53

odgojio, školovao i živio, barem do sada. Ne znam ni da li je postao punoljetan. Preko ljeta je, kao dijete, dolazio u Dalmaciju, kada bi otvorenih usta slušao moje dogodovštine iz mornarice, koje bih mu ja satima pričao. Obožavao me. Pa i sad je dijete! Gledao sam ga zaprepašteno, onako nasmijanog, u crnoj uniformi HOS­a, s prišivenom šahovnicom na ramenu. ­ Di si, rođo! – vikne on i zagrli me. Rijetko u životu ostajem bez teksta, ali ovaj put sam stajao

ukočen, bez riječi, naprosto nisam znao što reći. On je valjda bio zadnja osoba na planeti koju bih očekivao na svojim vratima. ­ Kaži nešto! – vikne on, tapšući me po leđima. – Je li ti

drago da me vidiš? ­ Bože moj! – konačno procijedim. – Naravno da mi je

drago, ali otkud ti sada? Ovdje? ­ Doša branit domovinu – reče on, dok mu se široki

osmjeh nije skidao s dječačkog lica. – Nas nekoliko se dogovorili, krenuli i eto nas. Tu smo da se borimo, da oslobodimo domovinu.

­ Što da radite? – odmjerim ga blijedo ja i polako oteturam do trosjeda, gdje je i on sjeo.

­ Jesam te iznenadio, a! – reče on, dok je iz njega naprosto izviralo zadovoljstvo trenutkom u kojem se nalazi.

­ Jesi, bogami, jesi – rekoh ja, još uvijek se ne snalazeći. ­ Ne spominji Boga uzalud – dobaci on. Ah, zaboravio

sam na strogi katolički odgoj moje uže i šire rodbine iz Sinja, pomislim.

­ Navikao je on da ga spominjem uzalud – promrsim više za sebe. – Nas dvojica samo tako i komuniciramo zadnjih tridesetak godina.

­ Molim! – javi se on. Nije čuo ili nije razumio moju opasku o načinu mojeg kontaktiranja sa Svevišnjim.

­ Ništa, ništa – odgovorim i uputim se u kuhinju.

54

­ Di ćeš? – dovikne on za mnom. Od hrvatskog jezika znao je samo dalmatinski dijalekt, sinjsku varijantu, koju je pokupio od roditelja, točnije od majke, živeći i rastući uz nju u Njemačkoj.

­ Idem vidjeti ako imam još što za piće – doviknem mu. – Upravo sam promijenio odluku glede pića, pa sad idem potražiti nešto tekuće, čisto da potkrijepim tako dalekosežnu odluku.

­ Može i za mene – dovikne on. ­ Svakako! – odgovorim glasno, misleći u sebi da kad

već može ući u uniformu, može se i napiti. To je svakako manje zlo od onog što ga čeka kao posljedica oblačenja ove crne odore.

Na sreću, jutros sam kupio jedan Stock, jer ga je Sandra pila, a koja čašica uvijek dobro dođe, opuštanja radi. Kako stvari stoje, večeras ću imati puno jače argumente za piće, nego što bi to bilo opuštanje Sandre, iako bi mi ovo zadnje svakako lakše palo. A o zadovoljstvu da i ne govorimo. Ali, što je tu je, treba vidjeti kako se ova uspaljena mlada budala našla sada i ovdje. Donesem bocu i čašice, naspem piće i zapalim cigaretu. Zapali i on. ­ Počeo si i pušiti – primijetim ja. ­ Počeo sam ja mnogo toga – nasmija se on. ­ Vidim – rekoh ja. – Nego, idemo iz početka. Otkud ti

ovdje? ­ Pa, kažem ti – odgovori on. – Nas nekoliko se skupilo,

silo u auto jednog prijatelja i za Zagreb. Neki su odmah otišli na ratišta, a ja sam iskoristio da skočim do Pule, da te vidim. Eto, tija sam te vidit, pa sam doša.

­ Lipo, bogami ­ krenem i ja na dijalektu. – Može jedno sitno potpitanje, čisto radoznalosti radi. Mamica i tajica su sigurno bili prisutni tvojem ispraćaju iz Berlina, mašući maramama, presretni što im je jedini sin odlučio život žrtvovati za domovinu, je li?!

55

­ Jesi lud! – vikne on. – Nemaju pojma. Reka sam im da idem sa društvom na izlet, sedam­osam dana, pa ću im se tamo pri kraju izleta javiti i reći di sam. Onda ionako ne mogu više ništa.

­ Pristup ti je originalan, nema što – priznam ja. – I što ti misliš, što će oni napraviti kada to saznaju. Skakati od sreće zbog tvoje odluke, kao što bi trebao svaki pošteni hrvatski roditelj ili završiti na psihijatriji, što se u takvim slučajevima također dešava nekim, doduše malo brižnijim i razumnijim hrvatskim roditeljima.

­ Ha, ha, ha! – smijao se razdragano on. – Ti me uvik oraspoložiš, zato sam i doša do tebe. A i zato što sam mislija da ti to njima javiš, jer ko zna di ću ja biti.

­ Ah, to je to – odmjerim ga ja. – Mene si izabrao da budem sretni glasnik. Nisi nikad čuo da glasnike takvih vijesti ubijaju. Nisi, naravno. Dakle, ja trebam nazvati tetu i pitati je da li se slučajno sjeća tvog izleta, pa ako kaže da se sjeća, onda da ja pripomenem kako bi bilo najbolje da ga na koju godinu zaboravi, zar ne? Pa, jebo te bog, jesi ti normalan?

­ Šta ti je? – začuđeno će on. – Pa ja sam mislija da ćeš me ti razumit i da ćeš im ti najbolje objasniti da sam to mora napraviti.

­ Mora se samo umrijeti, a ti se očito žuriš da to čim prije shvatiš – oštro odgovorim. – Slušaj, sinko, ovo je do sada bila zajebancija, a sada ćemo malo ozbiljno razgovarati.

­ Može – polupreplašeno će on. ­ Koliko godina imaš? – upitam ja. ­ Dvadeset – odgovori on. ­ Već! – začuđeno ću ja, nepovjerljivo ga gledajući. ­ Ozbiljno, evo putovnica – reče on, kao da se pravda,

pokušavajući iz unutarnjeg džepa izvaditi taj dokument.

56

­ Dobro, vjerujem ti – promrsim. ­ Jebi ga, to mi je malo sjebalo koncepciju. Dvadeset, kažeš. Dobro, imamo dva pristupa. Jedan je da ti objasnim da si upravo napravio najveću glupost u životu s opisom onog što se dešava na ratištu, a drugi je da si napravio još veću glupost u životu s opisom onog što ćeš propustiti zbog odlaska na ratište. Koji ćeš pristup?

­ O ratištu sve znam – samouvjereno će on. – Imali smo mi i obuku u Berlinu. Došli su neki dečki i objasnili nam što nas čeka.

­ Ma nemoj! – odmjerim ga pogledom koji je bio mješavina sažaljenja i bijesa. Bože moj, koliko možeš biti glup i naivan kad si mlad. – Onda ćemo drugi pristup, budući da su vas, blago meni, obučili i sve znate, pa nema svrhe da ti ja sada punim glavu s glupostima tipa kako primjerice izgleda tenk ili kako se ti usrano osjećaš ispred njega samo s puščicom u junačkoj hrvatskoj ručici. Dakle, drugi pristup. Može?

­ Može! – radoznalo će on. ­ Hoćemo razgovor voditi na akademskom ili pučko

balkanskom nivou – upitam ga ja, gledajući njegov izraz lica koji je govorio da ne razumije o čemu ja pričam. – Dobro, povlačim pitanje. Jebeš akademizam na Balkanu, on nas je ionako doveo dovde. Barem onaj srpski, hrvatski se ionako proslavio šutnjom.

­ Ne razumin ti ja što ti pričaš – reče on. ­ Ni ja – promrsim zlovoljno, jer sam imao loš osjećaj

da ovaj razgovor ne vodi nikamo, ma na kojem nivou bio vođen. – No, da opet krenemo iz početka. Dakle, jesi li imao seksualni odnos do sada?

­ Molim – zbunjeno će on. ­ Jesi li je… ­ Svatija sam – prekine me on. – Pa, ovaj, jesam! ­ Aha! S obzirom na uvjerljivost tvog odgovora, recimo

da sam shvatio da jesi, ali ne baš previše. Dobro,

57

razumljivo je da poslije obvezne nedjeljne mise u Berlinu, sa starcima, ne možeš ići u javnu kuću, barem ne možeš dok ne navršiš tridesetu i ne prođeš prvi razvod. Poslije to funkcionira jedno s drugim. No, pusti to! E, vidiš, odlaskom na ratište imaš poprilične šanse da primjerice naletiš na nagaznu minu, koje se, hvala Bogu, množe kao pečurke poslije kiše. One su ti inače miroljubljiva stvorenja dok ih ne nagaziš, što se naslućuje i iz njihova imena, ali ako ih nagaziš, imaju nezgodnu naviku da te raznesu u komadiće. U najboljem slučaju ti se može desiti da ti jaja negdje po ličkim šumama glume vrapce. Vise sa grančica, shvaćaš!

­ Pa neće baš mene – protestira on. ­ Naravno da neće tebe – ljutito odbrusim. ­ Ti ćeš biti

iznimka. Ti ćeš cijeli završiti na nekom stablu, a ne samo tvoja neispražnjena jaja. Šuti, bogati! Ne gledaj me tako, neću psovati više. Vidiš, možda je to dobra ideja, to s prestankom psovanja, možda se dragi Bog iznenadi takvom drastičnom promjenom, pa baci pogled i na ovaj ukleti kutak planete. Opet, nije on toliko lud da ima posla s nama. Nema veze! Dakle, rezimirano, imaš sve šanse da je tvoje bogato seksualno iskustvo s ovim odlaskom na ratište time i završeno. Kako ti se sviđa ta pomisao?

­ Šta god da se desilo, ja sam spreman – odgovori on, pokušavajući pritom odavati čvrstinu, koja naprosto nije išla uz to naivno, dječačko lice.

­ Sinko, ti si trebao prije dolaska ovamo svratiti psihijatru – nastavim ja. – Za razliku od tebe, mene i danas ovaj argument s jajima i eventualnom budućnosti bez njih odvraća od same pomisli da se preselim na ratište. Ako ne moram, naravno.

­ Ja sam mislija da si ti već otiša – reče on.

58

­ Krenuo sam nekoliko puta, ali svaki put zalutam u bespuću zbiljnosti i ne stignem na cilj – progunđam ja. – Ne razumiješ! Nisi čitao knjige našeg dragog Franjice! Nisi! Pa gdje vam je ideološka podloga, pobogu! Dobro, ja sam u kurcu večeras i lupetam svašta, ali moram ti priznati da si me potpuno izbacio iz kolosijeka. Gledaj, recimo da i preživiš, ali što će se desiti ako te zarobe četnici? Jesu ti ovi gore objasnili što će ti napraviti u tom slučaju?

­ Pa što mi mogu – samouvjereno će on. – Mogu me samo ubiti, a na to sam spreman.

­ E, moj Denise – bespomoćno ću ja, jer je sada već bilo očito da ovaj razgovor ne vodi nikamo – ako ti se to desi, a ne daj Bože, najmanje što ti se može dogoditi jest da te ubiju. Vjeruj mi da je smrt tada najmanji problem, samo ju se treba dočepati. Ali ono što ćeš doživjeti do smrti…

­ Sve ja to znam – opet me prekine on ­ i na sve sam spreman. Stvarno jesam. Nego, rođo, ja moram doli, čekaju me drugi, oćeš ti javiti mami da sam tu, molim te.

­ A javit ću, a što ću – nemoćno slegnem ramenima. On ispije još jednu čašicu na iskap, zakašlje se, očito i na

tom polju nepripremljen za život. Podigne se, poljubi me i ode. Vrata se zatvoriše za njim. Tupo sam gledao u krakove one druge brave, sigurnosne i zaključim kako je upravo sada pravo vrijeme da je demontiram. Uzmem iz ostave čekić i počnem udarati. Sve jače i jače. Konačno sam je demontirao. Bio sam sav u znoju, gledajući razbijene krakove i vrata koja to više nisu bila. Tako! Sada imam i zvono i vrata u istom stanju. Koje sranje! Uzmem telefon i nazovem. ­ Mario, jesi ti? – viknem jer je s druge strane telefona

zvonila pjesma “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…” ­ Ja sam – odgovori on. – Jesi ti, Robi? ­ Jesam. Čuješ, kad ovi klinci idu na ratište?

59

­ Noćas, ujutro, nemam pojma. ­ Kaži Doktoru da mi je ovaj mali tetkin sin, da ga čuva

ako ikako može. Neka ga stavi negdje u pozadini, barem jedno vrijeme, dok nešto ne nauči, inače će izgubiti glavu drugi dan. Je l me čuješ?

­ Čujem! Nema problema. Reći ću mu. A i ja ti idem za dan­dva, a možda i s njima, ako se noćas dobro napijem, jer mi je ovdje ionako pun kurac svega. Ako odem, ja ću ti ga pripaziti. Ako ne, reći ću ja Doktoru, ne brini.

­ Daj molim te. Nemoj zaboraviti! ­ Ne brini, kažem ti. Ako se ne vidimo, stari moj, drži

se. ­ Također. Čuvaj tu ludu glavu ako ipak odeš, navikao

sam na tebe. ­ I ja na tebe. Ako poginem, znaš koja će mi zadnja

misao biti. One dvije plavuše iz Češke, prije potopa, na brodu, kada smo bili s njima cijelu noć i sutra do podne.

­ Jedna je bila crnka. ­ Dobro, to je bila tvoja, moja je bila plavuša. ­ Tvoja je bila crnka, genije. ­ Hej, nemoj mi sjebati zadnju misao, čovječe. Bile su

dvije plavuše, koliko se ja sjećam, seks za bogove, pića na tone, hej, to je bio život.

­ Točno, oprosti, sjećam se sada, stvarno su bile dvije plavuše. Da, to je bio život.

­ Ko ga jebe, mi smo svoje prošli, pa što god da se desi. ­ Jesmo, stari moj. ­ Čuvaj se! ­ I ti! I ako odeš, vrati se, bogati! Gdje ću više naći

takvu budalu! ­ Nigdje! Zato ću se i vratiti. ­ Na to računam.

60

­ Hej, ostavi taj pištolj, idiote, ubit ćeš nekog! Izvini, Robi, tu je neka budala repetirala pištolj i hoće da puca. Još će mi policiju natovariti na glavu, a znaš kako su ludi bez mene. Pa, stvarno mi je pun kurac svega. Robi, moram prekinuti, moram ove kretene skockati da se još ne poubijaju međusobno. Ajde Bog!

­ Bog!

61

III. GLAVA

Prošlo je više od mjesec dana od Denisova odlaska na ratište. S njime i drugima je to jutro otišao i Mario. Valjda je dovoljno popio pa je, eto, konačno otišao. Polako sam se vukao pored kafića koji je sada bio napušten, neuredan, s razbacanim stvarima po unutrašnjosti, ostavljen u stanju u kakvom je vjerojatno bio to jutro na njihovu odlasku. Zastava se, onako povelika kakva je već bila, s mrljama od pića i na nekoliko mjesta probušena od metaka, zahvaljujući nečijem nagonu koji je tu noć ipak bio jači od samokontrole, ako je pred jutro ikakve kontrole uopće bilo, napola otkačila od stropa i tako visjela, što je dodatno stvaralo nekakav sablasan dojam napuštenosti ili bolje rečeno prepuštenosti samom sebi. Činilo se da je kafić odlaskom Marija i ostalih izgubio svaku svrhu postojanja, naprosto nisam mogao zamisliti da sutra u njemu bude neki uobičajeni ugostiteljski objekt, s prosječnim gostima, onima kojima nije svojstveno da se prije odlaska na piće naoružaju do zuba svim raspoloživim eksplozivnim sredstvima kojima trenutno raspolažu, onima koji ne provode noći i noći pjevajući pjesme koje veličaju Juru i Bobana i njima slične povijesne veličine ovog naroda, baveći se usput intenzivno tekućom problematikom tipa konjak, loza, grappa, koja je pregrijavala junačka srca do usijanja. Ruku na srce, ako ikada budem morao na ratište, vjerojatno ću se i sam ugledati na njih u pogledu pića jer mi se trijeznom tamo nikako ne ide. Što se naoružanja tiče i to sam konzumirao zadnjih mjeseci, do odlaska jugoslavenske vojske iz Pule, čiji su zadnji pripadnici upravo otišli, barem tako pričaju, šećući tako često s pištoljem u unutarnjem džepu kaputa, pa bi se tu moglo raspravljati samo o količini oružja s kojom čovjek u ova nemirna vremena hoda okolo. O svrsi nošenja oružja ne bih ovom prilikom. Što se pak tiče pjesama, kažu da tko pjeva, zlo ne misli. Tko god je to smislio, a čini mi se da se

62

radi o proizvodu nekog pripadnika ljudske rase rođenog na Balkanu, taj je imao doista specifičan smisao za humor. Kao što je uostalom cijeli Balkan specifikum u svakom pogledu.

Mario je po svom dobrom običaju samo nestao, ostavio poruku vlasniku kafića da se javi meni, kao njegovom pravnom zastupniku koji će sve srediti. Naravno, ja sam vlasniku objasnio da je Mario “sredio sve” što je stigao, pri tom pažljivo izbjegavajući pobliže objasniti na što se to “sve” odnosilo, a da ostalo vidi s njime kada se vrati, za mjesec­dva najkasnije. Dakako, nisam imao blagu predstavu kada će se Mario vratiti, kao niti da li će se uopće vratiti, ali sam tako zabrinutog vlasnika skinuo s glave barem sljedeća dva mjeseca. Zahvaljujući ovako uvjerljivom obrazloženju, kafić je i dalje čekao Marija. A i što sam mogao! Kako reći čovjeku da Mario, sve i da se vrati, neće uzeti kafić natrag u najam, a još manje platiti zaostale najamnine, a što je ovog najviše mučilo. Nisam imao srca da u čovjeku ubijem zadnju nadu za nekakvu zaradu u ovoj tekućoj 1991.g., koja se za koji dan približavala kraju. Genije sam kad je u pitanje kupovanje vremena, makar na kraju te kupovine najčešće imam više štete nego koristi. Zapravo, u pravilu imam više štete nego koristi. Naprosto, ne riješiš pravodobno problem, nego prolongiraš njegovo trajanje, s time da se on u međuvremenu obično okiti s dodatnim otežavajućim okolnostima, pa kad konačno dođe red da ga moraš rješavati, to je skoro uvijek barem dva puta teže nego na početku. Međutim, kako odoljeti liniji manjeg otpora, pogotovu na Balkanu, još u ovim neizvjesnim vremenima, kad ionako ne znaš niti hoćeš li se sutra probuditi živ, pa je utoliko osnovanija bojazan da bi se plaćanje zaostale najamnine ipak pokazalo u najmanju ruku preuranjenim činom, na vlastitu štetu, dakako. Stoga se razumnom čovjeku nameće zaključak da takve aktivnosti treba uskladiti s aktualnim društvenim trenutkom, koji podrazumijeva svašta, ali plaćanje nekakve najamnine, svakako ne. Pa kad je već tako, uzmimo dva mjeseca, koje je

63

čovjek bez puno razmišljanja prihvatio. Naprosto ne možeš vjerovati koliko ljudi danas imaju razumijevanja za ovakve stvari. A kasnije ćemo već vidjeti kako će se sve to skupa razvijati.

Tetu u Berlinu sam obavijestio o Denisovu odlasku na ratište, ublažavajući stvarnost koliko god sam mogao pričama kako se ne treba posebno brinuti, kako on nije direktno na prvoj crti bojišnice, nego u pozadini, kao da je ona znala koliko bojišnica ima crta i kao da je važno ako te koknu na zadnjoj umjesto na prvoj, ali je barem dobro zvučalo. Usput sam dodao kako poznajem ljude koji su tamo i koji se brinu o njemu da mu se nešto loše ne desi i tome slično. Od tada ona uredno zove svaku večer, pita da li sam čuo nešto novo o njemu. Ja papagajski ponavljam da je sve u redu, onda se ona pošteno isplače, da bi pri kraju razgovora redovno skidala porodično stablo tetku, svojem mužu, koji je, podrazumijeva se, bio kriv za sve. Naime, da nije bilo tetka Zagorca i njegovog svakodnevnog busanja u junačka hrvatska prsa, njegovih priča kak bi on preklal sve četnike da je malo mlađi, mali ne bi nikada toliko prolupao. Onako, stalno slušajući pijanu budalu kak bu ih on sredil, mali u trenutku nadahnuća ode u tajino ime odraditi posao. Što nije poslao sina iz prvog braka, siktala je teta, nego baš njihova jedinca. Uzgred budi rečeno, problem prvog braka je malo kompleksnije prirode gledano iz novonastale perspektive. Naime, prva je ženica bila iz Srbije, Vojvodine, pa bi taj sinčić od kojih tridesetak godina sada trebao živjeti u Novom Sadu, a ako je sretne ruke pa je i završio na ratištu, svi su izgledi da nije na tajinoj strani. Uglavnom, jadni je tetak od tada postao veći vjernik od pape, intenzivno moleći Boga da mu se sin vrati živ i zdrav jer u suprotnom može i sam na ratište, što mu ljepša polovina svakodnevno predlaže, sugerirajući mu da tamo zamijeni sina i da tako bu napokon poklal sve te svoje četnike. Ne daj Bože da se sin ne vrati, u tom bi slučaju ratište bilo dječji vrtić u usporedbi sa njegovim ostatkom života sa tetom. Barem

64

koliko je ja poznajem. Sve mi se nekako činilo da tetkova fronta nije ništa lakša od sinovljeve, ma gdje se ovaj potonji nalazio. A kad smo već kod Denisa, od odlaska sam samo jednom čuo Marija na telefon, kada mi reče da je sve u redu, da se ne brinem, da je mali prva liga i da se snašao, ma što to značilo.

Ja sam i dalje uredno radio u kancelariji, a u slobodno vrijeme pomagao pravnim savjetima raznoraznim hrvatskim nesretnicima, od vojnika do izbjeglica, koliko se to uopće moglo i koliko je to imalo smisla u ovim vremenima kad doslovno ništa nije funkcioniralo, a najmanje državni ustroj koji bi se kao trebao brinuti za pojedinca i rješavati njegove probleme. Kao da je ikada u povijesti ovih prostora pojedinac bio pretpostavljen naciji, toj masi iz koje u ovim kriznim trenucima, a na Balkanu su uvijek krize, samo je pitanje trenutnog uzroka i njene jačine, kuljaju enormne količine nekontrolirane strasti, koja neke pripadnike te uspaljene mase, koja se svakim novim danom povećavala, lišava osjećaja svake moralne odgovornosti, usput promičući osjećaj nepobjedivosti do apsurdnosti! Možeš svaki dan čuti slavodobitne izjave tipa da je Bog sigurno uz Hrvate, uz Srbe se “podrazumeva samo po sebi”, kako bi oni rekli, a naravno i Alah uz muslimane, da se ne mogu počiniti zločini u obrambenom ratu, da sve loše stvari rade oni drugi, i tako dalje, sve ovisno samo o tome koga od njih trenutno slušaš. Uglavnom, nebeska posla, gdje ovozemaljski argumenti ne samo da nemaju nikakvu snagu nego ih nitko ne želi niti poslušati. I sad bi tu neki pojedinac da traži nekakva svoja prava, svojstvena samo njemu, nebitna za naciju, državu, povijest?! Taman posla! A i kako da ovdje ikada itko bude važan, kada tu nijedna generacija nije prošla bez rata za ovu ili onu neovisnost, ovaj ili onaj ideal koji je definitivno predstavljao najkvarljiviju robu na ovim podnebljima. Uvijek se pokvari prije isteka roka trajanja, utisnutog na paketu iluzija, kojeg njegovi tvorci lijepo upakiraju, zavežu mu

65

mašnicu i prodaju ga narodu. Pa dok ide, ide. Tjah, uvijek se ogorčim kada se sjetim svih tih nesretnih sudbina, do kojih nikome nije stalo i koje nikome ništa ne znače.

Osim pripadnicima vlastitog naroda pomagao sam i brojnim bivšim oficirima bivše nam zajedničke a sada neprijateljske armije, svih mogućih nacionalnosti, uglavnom u rješavanju njihovih statusnih problema. Primjerice, za početak, ova država nije htjela ni čuti da im prizna radni staž proveden u toj neprijateljskoj vojsci. A to što je ona bila jedina vojska u bivšoj državi zadnjih pedesetak godina, što je tek prije koji mjesec postala neprijateljska, što su oni tamo radili cijeli radni vijek, e, to je već njihov problem. Tko im je kriv što nisu prije tridesetak i više godina bili malo dalekovidniji i pazili čiju uniformu oblače.

U međuvremenu sam stan renovirao, što u mojem slučaju znači da sam ga samo oličio i promijenio ulazna vrata, koja nakon one vrlo uspjele demontaže sigurnosne brave baš i nisu najbolje funkcionirala. Zvono opet nisam promijenio iako sam bio odvio pola vijaka što ga drže, a onda odustao. U toj operaciji sam izgubio još jedan vijak, što sada za posljedicu ima malo tiši ali nepodnošljiviji zvuk. Prije ću crknuti ja nego on, pomišljao sam svako toliko, poprijeko ga gledajući.

Sandra je došla onu večer kada je Denis odlazio, vidjela u kafiću pijane dragovoljce, potom vidjela mene u polupijanom stanju kako pokušavam nešto napraviti od vrata koja sam prethodno uništio, okrenula se i otišla bez riječi. Zapravo, u prvi mah sam pomislio da je nešto zaboravila donijeti iz auta, pa se vratila po to, a kada se nakon toga nije pojavila, shvatio sam da je odista otišla. Danima sam poslije razmišljao o čemu se radi, čekajući da se javi, ali uzalud. Ona se nije javljala, a ja nisam zvao. Kad bih ja bio kriv za neku našu svađu, a to je uglavnom bilo svaki put kada bi do svađe došlo, jer ih je većina imala isti razlog, o čemu ću možda nešto reći kasnije, već bih nekako našao način da izgladim situaciju. Ovaj put sam se nakon dugo vremena osjećao nevin i, dakako, želio

66

kapitalizirati to rijetko stanje. Znao sam da će se javiti prije ili poslije, ali zaista nisam mislio da će toliko vremena proteći do toga. Bilo kako bilo, konačno se javila jutros, kada je rekla da večeras dolazi u Pulu, da bi “navratila”. Složio sam se, ma što pod time podrazumijevala, iskreno se nadajući napokon jednoj ugodnoj večeri, da ne kažem noći. Malo je zvučala suhoparno, ali sam to, ne želeći kvariti predstojeće zadovoljstvo, pripisao lošoj telefonskoj vezi.

Sjedio sam na kauču, slušao neku kasetu s izborom laganih stranih pjesama koju sam svojedobno snimio za posebne prilike, kada se ona pojavila. Lijepa kao i uvijek. Visoka, predivno građena crnka, s kratkom kosom, malčice prćastim nosom i izraženim punim usnama. Točno po mojem ukusu. Barem što se fizičkog izgleda tiče. Što se one druge, mentalne strane tiče, previše bi mi vremena trebalo da objasnim tu vezu koja je trajala već desetak godina, s manjim usponima i još većim padovima, koji su na trenutke ličili na ponore, a konačno, kad malo bolje razmislim, nisam ni siguran da bih u tome uopće uspio. No, što god da se dešavalo između nas, a dešavalo se doista svašta, uvijek smo na kraju nekako uspjeli preživjeti zajedno.

Bila je utegnuta u neki siv komplet, ispod kojeg se nazirala svaka oblina skoro savršenog tijela. Barem iz moje perspektive, kako već rekoh. A nisam je vidio više od mjesec dana, pa je to dodatno povećalo moju naklonost ka njenim dražima, naročito fizičkim. Ušla je tiho, ovlaš me poljubila u obraz i sjela na trosjed. Bila je vrlo ozbiljna. Preozbiljna, kad bolje promislim. Obično bismo se najprije izljubili, svakako ne ovlaš kao sada, potom bi se ispružila na trosjed, zamolila me da joj skinem cipele, nakon što bih to učinio donio bih joj piće i tako bi nekako večer počinjala. Obrnut postupak je bio kad sam ja odlazio k njoj. Sada je samo sjedila, šutjela i ozbiljno me odmjeravala. ­ Ja bih barem rekao dobra večer – rekoh ja, mjerkajući je

ispod oka, pokušavajući razumjeti situaciju.

67

­ Dobra večer, ljubavi – tiho odvrati ona, s prizvukom cinizma koji nije slutio na dobro.

­ Imamo li mi nekakav problem za koji ja ne znam? – upitam je odmah ja. Bolje odmah znati na čemu sam, pomislim, prije će se riješiti, ma o čemu se radilo.

­ Imamo li? – uzvrati ona protupitanjem. ­ Sudeći po tvojem izgledu imamo – zaključim ja. –

Problem je jedino što ja ne znam u čemu se on sastoji. ­ Bože moj – izvještačeno će ona ­ kada si ti uopće znao u

čemu je problem! ­ Reci o čemu se radi, nisam baš raspoložen za ovu vrstu

rasprave – ozbiljno ću ja. ­ Nisi? – začuđeno će ona. – A za koju jesi? Za onu u kojoj

ću se ja unaprijed složiti s tobom, u kojoj neću ništa zahtijevati od tebe, u kojoj ti ne moraš ništa poduzeti, u kojoj se tebe neće dirati i tako dalje. Za tu vjerojatno jesi, je li!

­ Sandra, koji ti je kurac večeras? – odbrusim ja, dok me je bijes lagano obuzimao. Ova konverzacija mi je počinjala ići na živce.

­ Zovem se Aleksandra, a ne Sandra, toliko valjda znaš o meni, zar ne? – reče ona, ne mičući se iz položaja na trosjedu, fiksirajući me svojim velikim crnim očima. Blijedo je odmjerim, u nedoumici. Definitivno mi nije bilo

jasno kamo ovaj razgovor vodi. Naravno da sam znao da se zove Aleksandra, ali oduvijek sam je zvao Sandra, uostalom, kao i svi drugi. Konačno, pod tim sam je imenom i upoznao. Ili je i ona pukla ili se nešto desilo što ja ne znam, pomislim. U svakom slučaju nešto očito nije bilo u redu. Sada mi je bilo žao što je ipak nisam nazvao u međuvremenu, bez obzira na moju neupitnu «nevinost» koja mi se, ne znam iz kojeg razloga, činila sve tanjom i tanjom. Pokušao sam dokučiti nešto iz njenih lijepih očiju, koje su se posebno isticale svojom dubinom, koje su naprosto bile prekrasne, bez obzira na njeno raspoloženje. Poželi čovjek uskočiti u njih i nikada

68

više ne isplivati iz ta dva duboka crna jezerca. Međutim, ako se situacija nastavi ovako nepredviđeno razvijati, nema večeras ništa ni od kakvog uskakanja, pomislim zabrinuto. ­ Dobro, Aleksandra, ako tako hoćeš, ali ne znam otkud ta

promjena – oprezno ću ja. – Oduvijek sam te znao kao Sandru, ali ako je to problem, možemo se ponovno upoznati. Dakle, Aleksandra, drago mi je, ja sam Robert, za prijatelje Robi. Imaš li ti neko skraćeno ime za prijatelje?

­ Zašto nisi nazvao sve ovo vrijeme? – upita ona oštro, ignorirajući moj pokušaj ponovnog upoznavanja.

­ Ja! – začuđeno je pogledam. – Zašto ja? A ti? Zašto ti nisi?

­ Zašto mi nisi došao ocu na pogreb? – nastavi ona istim tonom.

­ Molim! ­ Što moliš?– istim, malo povišenim tonom će ona. – Što

je? Izgubio si dar govora ili što? Onda ću ja odgovoriti umjesto tebe. Dakle, moja Hrvatina nije si mogla priuštiti da dođe na sprovod ocu žene s kojom živi ili koju pokušava uvjeriti da živi s njom već desetak godina samo zato što joj je otac Srbin, zar ne? A da ne pričamo o tome koliko ga je taj sada pokojni Srbin volio i cijenio. Žalosno! Ne, nije žalosno. Bijedno je. Bijedno!

­ O čemu ti pričaš? ­ A i kako jadan da on dođe na pogreb – nastavi zajedljivo,

jednako oštrim tonom ona, ne obazirući se na moju upadicu – kada je to srpski sprovod, kada je tu srpski a ne hrvatski svećenik, konačno tu je i srpski mrtvac, a ne možeš ga mrtvog proglasiti Hrvatom. Ili i to sada možete, tko zna. Ako si imao kakvu vezu za to, a ti imaš toliko veza da za većinu više i ne znaš čemu ti služe, mogao si nam to onda na vrijeme javiti pa bismo i toj sitnoj formalnosti udovoljili, njemu je ionako bilo svejedno, ne bi se protivio, te bi se onda i ti, iako si Hrvat, mogao

69

pojaviti i ispratiti ga na posljednje počivalište. Onda bi možda mogao ispratiti čovjeka kojeg si poznavao sve ove godine, sa kojim si popio more pića, kojemu, između ostalog, uredno odvlačiš kćer u krevet i u prosjeku joj se barem deset puta godišnje zaklinješ da ćeš ostatak života provesti s njom, naravno, sve to spominjem samo ako je to od nekakvog značaja za dolazak na njegov pogreb. A kada već spominjem moju malenkost, kojoj je čast što je bila njegova kći, rado bih željela saznati da li je od značaja i činjenica da te ta njegova kći čeka sve ove godine, kao posljednji idiot, što očito jesam čim imam posla s tobom, da trpi sve tvoje promašene brakove, a o vezama koje pukim stjecajem okolnosti nisi stigao okruniti brakom da i ne govorim, da prelazi preko stvari preko kojih nitko normalan ne bi, i tako dalje i tako dalje. Što ćeš, luda žena koja se zakačila, koja smatra normalnim da nekom prizna da ga voli samo zato jer ga stvarno voli, jer smatra da je također normalno da se za nekog boriš dok tako nešto osjećaš za njega. To je valjda posljedica one srpske polovice, one luđe, dakle očeve strane u meni. Ona hrvatska, majčina, stalno mi govori da sam sve ove godine izuzetno uspješno glumila budalu. Da se kojim slučajem dodjeljuje Oskar za takve uloge, ja bih bila nominirana u počasnoj kategoriji, onoj za životno djelo, izvan svake konkurencije. Pa, eto, ljubavi moja, konačno je u meni prevladala ta moja hrvatska komponenta, dakle ona razumnija, pa sam ti stoga došla reći, sada kao Hrvatica, dabome, da sam to prestala osjećati i da te ostavljam zauvijek.

­ Stani! – podviknem oštro ja, kada sam konačno uspio doći do riječi, jer je ona svoj monolog izrekla skoro u jednom dahu ili mi se barem tako činilo. Toliko otrova odjednom već dugo nisam doživio. – Kao prvo – nastavim ­ volim te, ma što ti dalje pričala. Kao drugo, nemam pojma o čemu pričaš osim da me ostavljaš, s

70

jedne strane, a s druge, ako sam dobro razumio, da ti je otac umro?

­ A ti to kao ne znaš? – razdražljivo će ona. ­ Ne znam! ­ Kako ne znaš kad sam ti poslala telegram? – bjesnila je i

dalje. Sada je ustala s trosjeda i šetala se po sobi, gore – dolje, strijeljajući me očima.

­ Kakav telegram? ­ Telegram sam ti poslala, u kojem sam te o tome

obavijestila. Telegram! To ti je onaj mali komadić papira koji poštar donese isti dan kada se pošalje i na kojem obično piše nešto iznimno važno. Takav papirić sam ti poslala čim je umro, dakle, nekoliko dana prije nego sam zadnji put bila u Puli, kada sam došla samo da ti u lice kažem što mislim o tvom nedolasku i svemu drugom što sam ti sad rekla. Pa kad sam te vidjela pijanog, kraj polomljenih ulaznih vrata, a još prije toga dolje sve one tvoje naroljane pajdaše u crnim uniformama, shvatila sam da to jednostavno nema smisla, pa sam se okrenula i otišla.

­ Kako je umro? – upitam ja što sam mogao normalnijim glasom u tom trenutku, iako je umalo ne upitah zašto je onda i sada došla, ali to bi naravno bio kraj razgovora i njenog boravka u stanu, a o neprimjerenosti takvog pitanja u ovom trenutku da i ne govorim, pa sam sâm sebi čestitao na samokontroli.

­ Infarkt, od čega bi drugo – jetko će ona. – Danas Srbi umiru ili od metka ili infarkta. On je od infarkta.

­ Što se načina smrti tiče, infarkta i metka, tu smo mi Hrvati s vama Srbima još uvijek bratski izjednačeni – ovaj put ne izdržah, iako mi je u glavi zvonilo na uzbunu, sve mi je govorilo da moram spustiti lopticu dok je vrijeme. Jest, ali dalmatinska jezičina. – Jebi ga ­ nastavi govoriti onaj drugi iz mene ­ oprosti, zaboravih da smo mi sada na istoj strani pošto si postala Hrvatica, ali s te

71

strane, kako vidiš, nažalost, nisi naročito profitirala promjenom krvnih zrnaca.

­ Jebi se! Odlazim! – vikne ona, uzimajući torbicu i krećući prema vratima. – Stvarno si jadan, bijedan, nedostojan jedne moje suze, a najmanje mojeg dolaska. Nisi zavrijedio niti to da ti se ovo kaže u lice. Nisi vrijedan ničega. Ničega!

­ Sandra, moja najiskrenija sućut za oca – dobacim joj ja, kad je već bila na vratima. Zastala je na tren. – Stvarno mi je žao ­ nastavim. ­ Volio sam tog čovjeka i da sam taj jebeni telegram primio, došao bih na njegov pogreb, taman kad bi mi to bilo zadnje što sam napravio u životu. I ti to znaš. A sada možeš otići ako hoćeš, ali mislim da si došla ovamo da barem to čuješ. Stajala je zamišljeno, nekako umorno, na otvorenim

vratima, okrenula glavu prema meni i pogledala me beskrajno tužnim, rezigniranim pogledom. Činilo se da joj je bijes počeo splašnjavati. Samo Bog zna što joj je sve tog trenutka prolazilo kroz glavu. Šutio sam, nisam znao što reći, a da sve opet ne ode k vragu. ­ Robi – ona će tihim glasom koji je zvučao kao kad ti

netko na kraju balade oprašta sve loše što si mu ikad učinio i to samo zato što su svi drugi osjećaji izgubili svaki smisao – primio si telegram i u tome i jest problem. Provjerila sam osobno na pošti. Telegram ti je uručen. Kroz glavu mi je u tom trenutku proletjelo tisuću misli

odjednom, pokušavajući dokučiti gdje je nastao nesporazum. Ja doista nisam primio nikakav telegram, ali isto tako sam bio siguran da ga je Sandra poslala, jer, poznavajući nju, ona nikad tako nešto ne bi izmislila. Onda mi sine! ­ Jao, bog te jebo! – uzviknem ja i makinalno se uhvatim

za glavu. ­ Što je? – sumnjivo me odmjeri ona s vrata. – Nemoj mi

samo reći da si smislio nekakvu izliku. Nemoj, molim te! To doista ne bih mogla večeras podnijeti.

72

­ Sandra, vrati se i molim te, poslušaj me dobro, pa onda možeš ići kamo god želiš. Molim te! Ona je i dalje stajala na vratima i gledala me. Nekako

izgubljeno. Konačno se pokrene i vrati u sobu. Sjedne za stol. ­ Reci! – procijedi kroz zube. ­ Sandra, dovoljno me dobro poznaješ pa znaš da bih na taj

pogreb došao taman kad bih zbog toga glavu izgubio. Iz principa. Znaš da sam ti oca izuzetno poštovao kao stvarno dobrog i poštenog čovjeka.

­ I on tebe – upadne ona ­ zato me to toliko i boli. Izdao si me, Robi. Izdao gore nego onda na početku, prije desetak godina, kada si me prvi put ostavio.

­ Slušaj, to od prije desetak godina nema veze s ovim. I nisam te ni tada izdao, nego se radilo o apsurdnom nesporazumu, ali kada te nisam uspio u to uvjeriti sve ove godine, izlišno je i pomišljati da ću večeras uspjeti. Ali, slušaj me, kunem ti se da telegram nisam primio, ali sada znam i zašto – nastavim. – Imam, točnije imali smo ludog poštara koji se stalno opijao dolje kod Marija i koji se baš tih dana spremao dragovoljno otići na ratište. Znaš koliko puta mu je poštanska torba ostala u kafiću. Čak je i Mario jednom nosio nekakvu poštu okolo, valjda nešto važno, jer je ovaj bio mrtav pijan. I sada je, koliko znam, na ratištu. Idiot je sigurno izgubio telegram i kasnije, kad se otrijeznio, sam potpisao primitak i to je to. Tako je stalno radio, časna riječ.

­ Bila je i osmrtnica u novinama, i u pulskim novinama, jer znaš da i tu u Puli imamo rodbine. Kako to da je nisi barem tamo vidio?

­ Nikad nisam čitao lokalne novine – procijedim. – Znaš da ih ne čitam.

­ I ti nisi znao da je on umro? ­ Ne, doista ne! – odgovorim. – Da ti objasnim nešto. Ja

jesam Hrvat, ali to je moja osobna stvar i zbog toga a priori ne dijelim ostale ljude na Hrvate i Srbe ili ne znam

73

koje druge nacije, ograđujući se od podjela koje postoje na ratištu, gdje su uvijek dvije strane suprotstavljene, neovisno o mojoj ili volji bilo kojeg drugog običnog smrtnika. To je problem gospodara rata, a ja kao i većina drugih mogu biti samo sluga u tom činu. Dok god nisam na ratištu i dok god se ne puca u mene, za mene postoji samo čovjek sa svojim imenom i prezimenom. Kada netko bude pucao na mene, i ja ću u njega, ma tko to bio. Ako to već moram reći, ja jesam ponosan što sam Hrvat u mjeri u kojoj je bilo tko drugi na ovom svijetu ponosan na to što je Englez, Francuz, Nijemac ili bilo tko. Ni više, ni manje. Pogotovu kad mu je zemlja u ratu, kad se svako toliko emocije malo otmu kontroli.

­ Koliko su se tebi emocije otele kontroli? – upadne ona. ­ Svakako ne toliko da bih zbog toga naudio bilo kome,

ako taj direktno ne ugrožava mene – odgovorim ja. ­ No, da nastavim gdje sam stao. U mojem slučaju moraš poći od činjenice da sam rođen u kraju gdje te najprije nauče hrvatsku himnu, potom igrati briškulu i trešet, a tek onda zvati majku. Ovo zadnje doduše i nije obvezno. Zvuči malo pojednostavljeno, ali vjeruj mi, nije daleko od istine. Mi se svojih bližih sjetimo tek kad odu od nas ili ne daj Bože ostanemo bez njih, a onda patimo za sve ono lijepo što smo im propustili reći ili pokazati dok smo to mogli. Zato je ta patnja nemjerljiva, toliko puta s toliko duše opjevana, ali rijetko na vrijeme iskazana. No, da se vratim temi razgovora. Uglavnom, da budem malo patetičan, takav ponos u mojim krajevima s rođenjem ide, kao sudbina i prati te cijeli život, ali kao i sve drugo u životu, postoji sto i jedan način na koji se on može nositi. Primjerice, moj ponos, takav kakav jest, dozvoljava da cijenim svakog Srbina koji je ponosan zbog toga što je Srbin, pod uvjetom da to nije na moj račun. A moje hrvatstvo je samo na moj račun, ničiji drugi. Nikad nije bilo i nikad neće biti. To je naprosto moja osobna,

74

privatna stvar koju sada tebi govorim jer me ova bizarna situacija na to tjera, jer maltene proizlazi da se moram pravdati zato što jesam to što jesam, što je naravno apsolutni nonsens, u svakom pogledu. Za svakog, a ne samo za mene. U svakom slučaju to drugima ne govorim jer ih ne treba interesirati. Dakle, ne smatram da sam samo time što sam rođen kao Hrvat išta posebno dobio ili izgubio. To je naprosto činjenica o kojoj je svojedobno Bog trebao voditi računa, a ne ja, a ja se ne petljam u njegove kompetencije. Jest da bih bio sretniji da sam rođen u New Yorku, pa makar koje nacije ili podrijetla, ali to je onaj problem sukoba nadležnosti između Boga i mene, u kojem ja, kako je vidljivo, od rođenja ostajem kratkih rukava. Na kraju, moram napomenuti da ne podnosim profesionalne Hrvate, Hrvate od zanata, kakvim si me ti indirektno deklarirala u maloprijašnjem izljevu oduševljenja, a naravno, profesionalne Srbe još i manje. A također ne dopuštam da mi itko ikad, zbog bilo čega određuje s kime i zašto ću se družiti, niti će me itko ikada natjerati da se odreknem nekih ljudi i uspomena, ili točnije, da se odreknem dijela svojeg života. Mogu se nekih ljudi sam odreći, nekih se i jesam, ali ću to onda napraviti iz vlastitih pobuda i motiva, ne može me nitko treći natjerati na to iz nekih svojih razloga. Ja nisam stvarao prijateljstva zbog politike, pa ih neću ni gubiti zbog nje. Neki su me se “prijatelji” odrekli zbog politike, a i ja sam se potom odrekao njih, ali ne zbog politike, nego zbog te njihove odluke. Politika mi se gadila i ranije, ali oni su mi se zgadili tek kad su počeli tretirati dojučerašnje prijatelje isključivo po trenutnim političkim kriterijima. Dakle, ako sam se i odrekao nekih, onda je to iz razloga koji su meni osobno važni i koji meni nešto znače, a jebe mi se što netko treći o tome misli i što bi to njemu trebalo značiti. I tako funkcioniram otkad znam za

75

sebe, što je tebi vrlo dobro poznato. Jesam li bio dovoljno jasan?

­ Prilično – odgovori ona. ­ Još jedino da kažem kako mi je žao i da iskreno

suosjećam koliko god to mogu sa svim običnim, uvjetno rečeno normalnim Hrvatima, od kojih mnogi sada diljem ove jadne zemlje pate na najgori mogući zamisliv način, ni krivi ni dužni. Ravnoteže radi, a i mene radi, isto tako mi je žao svakog poštenog Srbina koji iz sličnih razloga pati, također ni kriv ni dužan. Ali mi nije žao onih idiota koji sada pucaju po mojoj zemlji i ubijaju ljude. Valjda to nitko normalan ne može očekivati od mene niti od bilo kojeg normalnog čovjeka, pa bio on Hrvat ili Eskim.

­ Hrvati ne ubijaju nego u obrani? – upita ona. ­ Da li se moji samo brane ili i oni ubijaju druge samo zbog

razlike u naciji, doista ne znam i ne mogu ovog trenutka o tome suditi, ali ako to čine, vrijeme će pokazati. Ako takvih pojava i ima, nije cijeli narod za to kriv. Budala, idiota i raznih drugih bolesnika uvijek je bilo i bit će ih kod svih naroda, a što je ratno stanje njihov prirodni okvir postojanja, to nije moj problem. Ne možeš valjda mene okriviti zbog toga!

­ A Srbi se mogu okriviti kao narod? – upita ona. ­ Pa – otegnem ja, dok se onaj drugi opet u meni budio ­ ne

mogu, naravno. Ali, dozvolit ćeš, kako sada stvari stoje, čini se da u srpskom narodu ima malo više spomenutih dvojbenih zdravstvenih slučajeva nego kod nas.

­ Čini se da je tako – složi se na moje čuđenje ona. Ne zbog toga što sam ja mislio da ona na to gleda drugim očima, nego naprosto da meni oponira. – Nego ­ nastavi ona – upada mi u oči da se uvijek, kad god se vodi malo ozbiljniji razgovor, kad god hoćeš reći bilo što iole bitnog o sebi kao osobi, vraćaš na Dalmaciju. Sve svoje životne stavove, promišljanja, odluke vežeš za podrijetlo. A što je sa svim tim godinama provedenim izvan Dalmacije, što

76

je s drugim utjecajima kojima si sve ove godine bio izložen? Zar oni ne ostavljaju nikakav trag na tebi!

­ Hm! – zamišljeno ću ja na neočekivano pitanje. – Nije baš lako na brzinu odgovoriti na to pitanje. Naravno da svako upija utjecaje sa strane, a druga je stvar koliko ih akceptira. Valjda je kod nas Dalmatinaca osnova iz djetinjstva toliko jaka da ona uvijek daje obol svemu, pa se stvara privid da se mi nikad ne mijenjamo što, naravno, ne stoji ni za koga, pa niti za nas. Ali ta baza je vjerojatno puno izraženija kod nas nego kod drugih. Eh, teško ti je razumjeti dalmatinsku dušu – nasmiješim se ja. ­ U Dalmaciji se stoljećima vrlo, vrlo teško živjelo. Pogotovu u mojem kraju. Tamo ljudi žive iz inata i svijetu i Bogu, dok god to mogu. Kad ne mogu, onda odlaze u Njemačku, Ameriku ili pitaj boga već gdje, rade kao mravi, oni i nostalgija ruku pod ruku, žive od sjećanja na svoj kamen, more, planine, svejedno iz kojeg već dijela Dalmacije potječu. Svi su po tome isti. I kako vrijeme prolazi, oni su sve arhaičniji, oni zadržavaju ono što su ponijeli sa sobom, njih uglavnom ne tangiraju previše društvene i ine promjene koje se u tim zemljama dešavaju, oni samo sanjaju Dalmaciju i čeznu za povratkom.

­ Sanjaš li i ti? – upita ona. ­ Svaki Dalmatinac sanja, ma gdje bio, već sam ti to rekao

– nastavim ja. – Međutim, život takav kakav jest nosi te nečijim tuđim vodama, plivaš jer moraš, zaradiš tako penziju i onda se vratiš kući da umreš na miru. Tako na kraju ispada da većina Dalmatinaca koji su otišli u svijet imaju mladost provedenu u svom kraju, a potom život ovakav ili onakav proveden tko zna u kojim zemljama i krajevima, i onda se u starosti vrate u Dalmaciju, ispruže ispod neke isušene smokve, dok ih Bog ne uzme k sebi. Vidiš, Pula je u Hrvatskoj, barem je još uvijek. Ja tu znam mnoge stare Dalmatince. Tu su im obitelji, tu žive,

77

posjećuju povremeno Dalmaciju, kako već stignu i mogu, ali, što je zanimljivo, većina njih uredno u oporuci navodi da ih se sahrani u Dalmaciji. Znam to jer sam ja pisao te oporuke. E, sad ti to razumi! Tu su im djeca, obitelj, svi, ali oni hoće da ih se po svaku cijenu sahrani u nekom mjestašcu pod onim usijanim nebom, u kojem obično još životare samo troje­četvero staraca, koji bi i sami vrlo rado umrli ali se ne usude, od straha, jer ih nema tko pokopati. Moraju čekati ljeto, sezonu, da dođu mlađi u posjetu, pa da onda iskoriste priliku za umiranje, kako bi ih ovi mogli odnijeti na groblje. I tako će ti se ovi moji ovdašnji Dalmatinci radije tamo pokopati, u nekom zaraslom grobu, kojeg nema tko održavati, nema tko posjećivati, nego tu gdje im po logici stvari svake sedmice može doći netko na grob. Ali ne, njima to ne znači ništa, njima je samo važno da se vrate kući, pa makar i mrtvi.

­ Gdje ćeš se ti sahraniti? ­ Jebi ga! – progunđam – malo je rano o tome razmišljati,

makar na ovim prostorima to nikad nije preuranjeno. Pa, odgovorit ću ti indirektno. Ako završim na ratištu, ako budem morao, naravno, onda ću sve napraviti da to bude negdje u Dalmaciji. Pa ako i poginem, neka to bude tamo. Da me ubiju recimo u Istri, umro bih dvaput. Prvi put jer su me ubili, drugi put jer to nije u Dalmaciji. A jebi ga, nisam baš raspoložen da mi se to desi nijednom, a kamo dvaput odjednom.

­ Nemaš neko visoko mišljenje o Istri – primijeti ona. ­ Ne, dapače, divna je to zemlja – odgovorim. – Tu sam

stekao brojne prijatelje, ali i sreo brojne kretene, kojih ima svugdje. Sve prije rečeno je vezano samo za moje podrijetlo, a ne za nekakav animozitet prema Istri. Bože sačuvaj! Proveo sam ovdje divne godine, mladost, koje se ne bih odrekao ni pod koju cijenu. Hej! – pogledam je,

78

učinilo mi se da je odjednom počela plakati ­ što ti je? Što sam sada opet napravio? Ona nije odgovorila. Doista je počela plakati. Najprije

tiho, a potom sve glasnije. Na trenutak sam je zatečeno gledao, potom ustao, prišao joj, podigao je sa stolice i posjeo na trosjed. Zagrlim je. Misli su mi se rojile glavom, pokušavajući na brzinu sažeti tijek našeg dosadašnjeg razgovora, razmišljajući koji je konkretan povod ovoj njenoj promjeni. Nijedan posebno, zaključim, nego svi zajedno. Naprosto je bilo previše emocija u zraku a da to ne napravi svoje, a pogotovu spominjanje njenog pokojnog oca, kojeg je doista obožavala.

Dok je ona tako jecala u mojem naručju, u sjećanje mi se vrati lik njenog oca Aleksandra, po kojem je očito i ona dobila ime. Nikada mi ta paralela između njihovih imena do sada nije pala na um, naprosto mi imena nisu značila ništa. Rijetko sam ih pamtio, osim ako se nije radilo o odnosu koji je trajao nešto duže, pa po prirodi stvari upamtiš ime osobe s kojom više puta kontaktiraš. Inače ne. Čudna neka vremena kada su imena postala najvažnija karakteristika onih koji ih nose, pomislim. Sve druge osobine postale su od sekundarnog značaja. Barem na prvi pogled.

Nesuvisle su mi misli nastavile kolati glavom, dok je ona i dalje tiho plakala, naslonjena na mene. Opet, sve su se te rastrzane misli nekako stalno vraćale na apsurdnost situacije u kojoj ti je ime presudno čak i za izbor posjetitelja na tvojem posljednjem ovozemaljskom ispraćaju. Prvi put sam doista postao svjestan težine okolnosti koja se mogla sažeti u tezi: pogrešno ime na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Kad Bog odluči da se rodiš na Balkanu, a čime te je à priori dobrano zajebao, onda ti ne gine da ti se barem jedan od tri spomenuta čimbenika ne obije o glavu, samo je pitanje u kojoj će ti se to životnoj dobi desiti. Ako te to kojim slučajem i mimoiđe za života, onda ti to ne gine nakon njega. Za ove prostore zakonom bi trebalo urediti da ljudi rođenjem

79

dobivaju brojeve a ne imena, što bi im zasigurno bitno olakšalo život.

Pomislim kako sam ja sa svojim imenom dobro prošao jer je moja majka izabrala relativno neutralno ime, koje nije pretjerano svojstveno nijednom od živućih naroda na Balkanu. Pričala mi je svojedobno da mi je tajica, prije nego je napustio i mene i nju, a to je uslijedilo nedugo nakon mojeg rođenja, htio dati ime Adolf, po uzoru na nekog propalog austrijskog kaplara koji se poslije prometnuo u vrlo uspješnog političara, doduše na određeno vrijeme. Činjenica da se šjor Adolf, dijaboličan kakav je već bio, u svom poslanju kako ga je on poimao, najviše proslavio kao tamanitelj pripadnika nepodobnih naroda, kao i činjenica da Slaveni, pa time i Hrvati, nisu baš visoko kotirali na njegovoj hijerarhijskoj ljestvici odabranih naroda, nije tajici bila od posebnog značaja. Nitko nije savršen, zar ne? E, sad, da nije mamica bila tvrdoglava, a što je jedna od rijetkih koristi od njene tvrdoglavosti u mojem životu, ostadoh ja Adolf, što bi mi zasigurno osiguralo brojne ugodne trenutke za vrijeme trajanja komunizma u bivšoj državi. S druge strane, da sam ostao Adolf, mogao bih sada optužiti bivšu vlast i komuniste za sve svoje promašaje u životu, po sistemu: kako sam mogao uspjeti kao Hrvat i još uz to Adolf, prikazati se kao mučenik i sada od toga napraviti karijeru. Ovako, jebi ga, ne mogu kriviti nikog osim sebe, a to baš i nije neki podstrek za jačanje mentalnog zdravlja.

Konačno Sandra prestane plakati i ja se riješih besplodnih lamentiranja o značenju imena na Balkanu. Zapravo, valjda su takve pojave poznate u cijelom svijetu, ali samo su ovdje ekstremne, isključive, presudne, a ne sporedne, kakve bi trebale biti. Jebeš imena, pomislim i pomilujem Sandru po kosi. ­ Je li ti bolje? – upitam. ­ Malo – procijedi ona kroz zube, brišući maramicom

crnilo razliveno po licu od suza.

80

­ Malo neprimjereno pitanje, ali kako ti je otac umro? – upitam. – Mislim, čuo sam da je od infarkta, ali kako se to desilo?

­ Ah! – uzdahne ona. – Znaš da ti je on imao problema sa srcem, visokim tlakom, šećerom, a o višku kilograma da i ne govorim.

­ Znam – odgovorim. – Morao je imati kad mu je važnija bila dobra fešta nego glava.

­ Eh, da! – nastavi ona. – Za dobro bi društvo sve dao. Međutim, u zadnje vrijeme, zapravo još od onda kada je Milošević počeo lupetati na Gazimestanu, on se počeo povlačiti u sebe i stalno je govorio da tu nema sreće, da će biti rata, da je to jednostavno sudbina Balkana. A znaš da ti je on, kao bivši profesor povijesti bio sav u tome, a konačno proživio je i II. svjetski rat, doduše kao dijete, ali je vidio svašta.

­ A mama, što ti mama kaže na sve? – upitam. ­ Ah, moja mama – udahne ona. – Ona je divna supruga i

majka, ali je sve to skupa pripisivala njegovoj opsjednutosti poviješću, napadala ga da samo pravi dramu zato što je Srbin, riječju nije ga razumjela. Ona, kao liječnica, samo ga je kljukala tabletama, dušu mu vadila sa savjetima o zdravom životu, što je njega dodatno izluđivalo.

­ Ali to i mislim – rečem ja. – Kako mu kao liječnica nije uspjela pomoći? Pa ni meni nije propuštala održati predavanje o zdravom životu, koliko god me ne podnosi, a kamo njemu?

­ Ne budi blesav – reče ona. – Nije točno da te ne podnosi, nego je jednostavno izluđuje ta naša veza sve ove godine, u kojoj nikada ne znamo na čemu smo. Barem ja ne znam. A što se tiče oca, znaš kako je on držao dijetu? Ne znaš! Svaki treći mjesec je držao dijetu, nakon čega bi mu se stanje na naše čuđenje redovno pogoršavalo. A znaš zašto? Zato što je on dijetu držao u obližnjoj gostionici

81

kod Franka, tako da je tamo okretao praščiće, janjce i tome slična dijetalna jela. Pola naselja je čekalo da Aca počne držati dijetu pa da onda opale feštu kod Franka. Nakon takvih izleta, a bili su svakodnevni za trajanja dijete, tata dođe kući, pojede skrušeno samo salaticu i jogurt, a jadna mama sva sretna, nije mogla vjerovati da on može biti tako discipliniran u držanju dijete. Obično bi mu zadovoljno govorila da je sve u glavi, da samo treba donijeti čvrstu odluku i da se onda sve može, a tata je još zadovoljnije ponavljao: “Je, je, stara moja, sve je u glavi”. Tragikomedija. Mama ni danas ne zna kako je on to držao dijetu. Ja sam za to saznala nakon pokopa, ali nemam srca sada joj to kazati. A i čemu!

­ Legenda je bio – omakne se meni. ­ Ti to podržavaš, je li? – upita ona. ­ Ma ne, naravno – neuvjerljivo ću ja. ­ Jebi ga –

predomislim se ­ svako ima pravo na onakav život kakav odabere. Barem je živio kao čovjek, pa dok je išlo, išlo, a ne vegetirao kao biljčica. Hoću reći, kako je živio, tako je i otišao. Po vlastitom izboru. Kao i moj stari prije godinu dana.

­ Tvoj je umro od raka grla? ­ Tako nekako – odgovorim. – Mogao je živjeti još barem

desetak godina da je pristao na operaciju grla i ugradnju aparata za govor. Ali ne, stari pita doktora može li nakon toga piti, a odgovor je bio ne, pušiti, ne, i on se okrene, ode kući i umre za mjesec­dva dana. Čula si za životni moto mog starog: žene, kocka, piće i cigarete. Kako mu je život već uzeo ovo dvoje prvih, nije se htio odreći ovih zadnjih. I onda se sjetio da postojim i nazvao me. Tada sam ga praktično prvi put u životu vidio. I zadnji. Jedina mi je uspomena na njega račun za pogrebne troškove. Čak mu ni slike nemam.

­ Jadnik moj – pomiluje me ona. – Mora da ti je teško bilo.

82

Pogledam je i pomislim na oca, kojeg sam doista tada prvi i zadnji put vidio, ako ne računamo njegovo mrtvo tijelo u mrtvačkom kovčegu. Da li mi je bilo teško? Iskreno, ni uz najbolju volju nisam uspio u njemu vidjeti oca, naprosto se radilo o strancu kojeg sam vidio prvi put u životu i koji je jedinu vezu sa mnom imao u činjenici da je moj biološki otac. Ne, nije mi bilo teško, ali sam se osjećao jadno upravo zato što nikako nisam uspijevao u njegovom mrtvom tijelu vidjeti oca. Tek sam mjesecima kasnije došao na njegov grob i dobro se isplakao. Ali da budem pošten, plakao sam zbog sebe, a ne zbog njega, zbog toga što ga nisam imao, što nisam nikada naučio što znači imati oca. Nadam se da mi on to nije zamjerio, ako me promatrao negdje s nebeskih visina. Nije imao argumenata i da je htio. S druge strane, zahvaljujući slučajnom spominjanju mog oca, atmosfera je neočekivano počela odisati nekom čudnom bliskošću. Barem da mi je otac sada od nekakve koristi, makar kao mrtav, kad već to nije bio ranije, pomislim. ­ Da, bilo mi je teško – tiho izustim. – Moram priznati da

sam se naplakao – nastavim, misleći na onaj drugi dolazak na grob, kada sam stvarno plakao, pa utoliko baš i nisam bio daleko od istine, nego se više radilo o laganom pomicanju termina, oportuniteta radi.

­ Jadno moje malo – blago će ona, provlačeći mi prste kroz kosu, počevši me ljubiti. Tajice, opraštam ti večeras svih trideset godina što se nisi javljao, pomislim zadovoljno. Ako večer potpuno uspije, možda i neću napraviti reviziju osjećaja. Tajice, ovo ti je jedinstvena prilika da se iskupiš za sva sranja koja si nanio ostavljenom jedincu u onoj sinjskoj vukojebini. Ne propuštaj je! Nemoj mi se noćas opet naroljati u nekoj nebeskoj krčmetini i opet me zaboraviti. Ostatak noći je premašio sva moja očekivanja. Sandra

nikada nije bila nježnija, ali doista nikada. Sati su prolazili kao minute dok sam osjećao svaki djelić njenog znojnog tijela

83

uz sebe, njenu vrelinu, nju cijelu koja je naprosto isijavala osjećajima. Sam Bog zna koliko smo puta do sada bili u krevetu ili bez kreveta, svejedno, mislio sam da sam znao sve o njoj, njenom tijelu, njenim navikama, njenim sitnim i krupnim željama, sklonostima, ali noćas sam imao dojam kao da mi netko drži lekciju o vođenju ljubavi, o tome kako je seks bez emocija samo seks i ništa više, kako sve to skupa bez duše ne znači ništa. Ona mi je tu noć pružila dušu na dlanu, razgolićeniju nego njeno predivno tijelo, prepustila je meni, nama… Bila je tu noć žena u najveličanstvenijem smislu te riječi, žena uz koju možeš uloviti trenutak vječnosti, trenutak za koji se isplati živjeti da ga doživiš, koji ne možeš nikada zaboraviti jer se tako nešto ne dešava. Ako se kojim čudom desi, kao meni, kao nama noćas, preostaje ti samo da se moliš da nikad ne prestane.

Bilo je već jutro, dok smo mi još uvijek ležali jedno pored drugog i gledali se. ­ Moram se istuširati – tiho će ona. ­ Zašto? – upitam ja. – Zar negdje žuriš? Ostanimo ovako

cijeli dan, sedmicu, godinu, ostanimo zauvijek. Vani je svijet grub i što će nam on! Volim te! Zaista te volim i ovaj put…

­ Doista moram ići, ljubavi. Samo da se istuširam, pa ćemo malo popričati. Može!

­ Imam li izbora? – upitam. Ona se samo nasmiješi, podigne i ode do kupatila. Gledao

sam njeno golo tijelo kako graciozno plovi. Bože moj, stvarno je volim, zazvoni mi u glavi. Možda Bog doista pomaže treći put, sjetih se Marija i našeg razgovora o brakovima. Ovog trenutka bih pristao i na doživotnu robiju a ne samo na brak, samo da ostane sa mnom. Nekako ću je već uvjeriti da ostane. Uvijek sam uspijevao, pa zašto ne bih i sada. Podignem se da promijenim kasetu i zapalim cigaretu. Druga cigareta je bila pri kraju kada se ona vratila u sobu. Obučena!

84

­ Zašto si se obukla? – sumnjivo je odmjerim ja. ­ Rekla sam ti da moramo razgovarati – reče tiho ona i

zapali i sama cigaretu. – Robi, moram ti nešto vrlo važno reći.

­ Mogu ja tebi prije? – upitam ja. ­ Ne, moram ja prije, a ti ćeš poslije – nastavi ona. Ovo mi

je sve skupa postajalo čudno, počelo me činiti pomalo nervoznim.

­ Nemoj mi molim te samo reći da me opet ostavljaš – rekoh ja, gledajući je u oči. – Valjda smo to već prebrodili.

­ Volim te Robi – reče ona. – Sve ove noći svih ovih godina liježem s tobom u mislima i budim se s tobom pred očima. Ako tebe izgubim i ako ima Boga, nikada više nikoga tako voljeti neću. Ne bih to još jednom izdržala. Pusti me da kažem do kraja! A da li ću ostati bez tebe, to ovisi sada samo o tebi.

­ Sve ovo ja mogu tebi reći, ali me stomak počeo lagano boljeti od ove neizvjesnosti koja izgleda ne vodi tamo kamo sam se ja uputio. Ili griješim?

­ Zavisi, ljubavi – mazno će ona, dok su joj se suze opet počele pojavljivati u očima.

­ Sandra, reci konačno, dok još mogu slušati! ­ Odlazim – reče ona. ­ Odlaziš! To vidim! Kući? Kamo odlaziš? Što hoćeš time

reći? ­ Odlazimo za Kanadu. ­ Molim! ­ Dobro si čuo – nastavi ona, dok su joj suze tekle niz

obraze. – Za Kanadu. Sredili smo vize, sve, tamo imamo rodbinu i odlazimo. Od kada je otac umro, mama, sestra i ja smo dugo razmišljale i konačno tako odlučile. Nijedna od nas nije imala razloga da više ostane u ovoj zemlji i tako je ispalo.

85

­ Nijedna nije imala razloga da ostane? A ja? – upitam paleći novu cigaretu, pokušavajući se savladati da ne zaplačem, opsujem, ne povratim od muke jer mi se stomak preselio u uši. – Zar ti ja ništa ne značim?

­ Ti si mi značio sve, ljubavi i molim te nemoj me još više mučiti. Volim te i ne odustajem od tebe. Javit ću ti čim dođem gore i napraviti sve da ti sredim papire da i ti dođeš.

­ Gdje da dođem, bog te jebo! – puknuo sam, nisam mogao više. – Gdje da dođem? O čemu ti pričaš!

­ Idem za desetak dana, već je sve sređeno – reče ona, ustajući, spremajući se da ode. – Imamo dovoljno vremena da se vjenčamo, a onda kada stignem tamo, mogu ti kao svom suprugu vrlo brzo srediti sve papire da i ti dođeš.

­ Da se vjenčamo radi Kanade!? ­ Radi nas – odgovori ona. ­ A što da radim tamo? Da kopam kanale! ­ Nemoj, ljubavi, tako. Imaš nekoliko zanimanja, jezik ćeš

brzo savladati, a što je najvažnije, imaš mene. Zar ti to nije dovoljno!

­ Gdje ću i na čiji račun živjeti dok ne savladam jezik, dok se ne zaposlim, dok se ne ubijem? – upitam ja. – S tvojom mamom koja me duboko i iskreno mrzi, ma što ti o tome pričala. Doduše, ja joj to ne zamjeram, ali ne čini li ti se da to neće ličiti na medeni mjesec?

­ Pusti moju mamu – reče ona, sagne se i poljubi me. – Volim te i molim te ne ostavljaj me.

­ Ja tebe!? ­ Molim te, razmisli i javi mi se što prije. Čekat ću te. ­ Do kada? ­ Dok god te budem voljela, a voljet ću te zauvijek, došao

ti sa mnom ili ne. Samo ako ne dođeš, umirat ću daleko od tebe. Ako ne dođeš, možda ću te jednog dana i preboljeti, ali zaboraviti te neću nikada.

86

­ Ni ja tebe. Nikada! ­ Volim te! ­ I ja te tebe.

Vrata se zatvoriše za njom. Slušao sam kako njene potpetice odjekuju kamenim stubištem. Prestadoše odjekivati. Zapalio sam ne znam koju cigaretu po redu i gledao u vrata. Disao sam sve kraće i kraće, ugušit ću se, pomislim. Popijem čašicu konjaka na iskap. Zapalim opet cigaretu. Vrata se nisu otvarala. Doista je otišla. U Kanadu!? Bog te jebo, ima li ovom ludilu kraja! Ima li više ičeg lijepog a da traje duže od jednog dana. Ima li više uopće smisla čekati i nadati se ičem lijepom! Ili to tražiti u Kanadi! Ili na mjesecu! Ili bilo gdje osim ovog jebenog Balkana! Ne možeš provesti ni noć sa ženom koju voliš, a da poslije… E moj tajice, lako tebi na nebesima. Ti si na vrijeme otišao. Nisi morao razmišljati hoćeš li sutra na posao ili do kraja života u Kanadu. Svejedno, hvala ti što si se potrudio za ovu noć, to ti neću nikada zaboraviti. Hvala ti!

87

IV. GLAVA

Prođe Božić te 1991. godine, a prođe i Nova 1992. godina. Ratni Božić i ratni doček Nove godine. Pucalo se iz svih raspoloživih sredstava, zahvaljujući čemu gradski oci barem nisu morali organizirati vatromet za doček, s obzirom na to da je on “spontano” danima trajao, od jutra već, kad bi novopriučeni pirotehničari stali na noge junačke, pa dok su ih one mogle držati, do kasnih ponoćnih sati. Uzalud su vlasti, nakon nekoliko slučajno upucanih prolaznika, molile putem javnih medija da se municija sačuva za pametnije svrhe, da u državi trenutno ima niz mjesta gdje su takvi izljevi skoro prirodni, dapače, poželjni, no većina njih je i dalje strastveno pritiskala obarače s cijevima okrenutim u nebo. A cijev ko cijev, svako toliko slučajno se sunovrati prema dolje i eto problema. O doprinosu alkoholnih sredstava ovom novom vidu sveopćeg «veselja» ne bih ovom prilikom, iz puke pristojnosti, a i da se nepotrebno ne ponavljam.

Bilo kako bilo, preživio sam i to. Prođoše i prvi mjeseci novodošle 1992. godine i većina stanovnika ove lijepe i tužne zemlje konačno shvati da rat nije završio do Božića i da sam Bog zna do kojeg će se sljedećeg privesti kraju. Ako zna! Kolone nesretnika koje su čas nazivali izbjeglicama, čas prognanicima, a u svakom slučaju se radilo o ljudima koji su ostali bez doma i ičega, milile su svakodnevno preko ekrana TV­a, u smjerovima za koje ni oni sami, kao ni oni koju su ih vodili, nisu znali kamo vode. Dojučerašnji hoteli s manjim ili većim brojem zvjezdica počeli su se privremeno puniti njima. Govorili su da će taj boravak biti privremen, iako nitko upućeniji na Balkanu neće nijedno zlo olako podvesti pod privremeno stanje. Ovdje privremen karakter imaju samo lijepe stvari, stoga da se ne bi neka generacija, ne daj Bože, navikla na njih. One druge stvari imaju nešto drugačije, trajnije osobine.

88

Činilo se da se ljudi, barem ovdašnji, pomalo navikavaju na ratni okvir življenja, a čemu je najviše pridonosila činjenica da je bojišnica bila malo dalje od vlastite kuće, pa se utoliko lakše bilo pomiriti sa zbivanjima na njoj.

Sandra je, usprkos mojem protivljenju, otputovala u Kanadu, sa svojima. Pogrešni argumenti uvećani za tvrdoglavost neminovno za ishod imaju raspad svega čega se tiču. Po njenom odlasku često bismo se znali čuti, obično kasno noću, što je meni odgovaralo, a tako smo rješavali i problem vezan za vremensku razliku između Hrvatske i Kanade. Činilo mi se da nismo toliko pričali ni kada je bila ovdje, kada smo bili zajedno. Zapravo sam siguran da nismo. Valjda čovjek tako nadoknađuje nedostatak nečije blizine. Nijedno od nas nije odustajalo od onog drugog, barem verbalno, kujući planove za budućnost koja će se kao Feniks dignuti iz pepela ove ratne žabokrečine, kad jednom ona nestane, a nestat će brzo, uvjeravali smo se međusobno; onda ćemo već pronaći zajednički modus vivendi… Ah, dok dobro zvuči, zašto ne, makar, ako je to tako, zašto sam se ja osjećao ostavljenim?! Vjenčao se s njom nisam, naravno, iako bih inače na to pristao u drugim okolnostima, točnije, da je ostala, bih sigurno, barem je tako sada tješim ili joj predbacujem, stvar gledišta, ali da to napravim zbog Kanade, to bi bilo previše za moj ionako poljuljani ego, moju tanašnu sujetu koju ionako nisam imao čime nahraniti mjesecima. Bilo kako bilo, i to iskušenje preživjeh. A da je bilo lako – nije! Malo je nedostajalo da se priključim dugačkim redovima koji su se formirali već u ranim jutarnjim satima ispred svih pa i kanadske ambasade, ali kako nikada nisam podnosio nikakve redove, tu sam gdje jesam.

Oko mene se dešavalo svašta i ništa. Ono svašta se odnosilo na društvene okolnosti, ratna razaranja, a ono ništa, na mene osobno, jer se meni nije dešavalo ništa od onog što bi bilo od nekakvog značaja, pogotovu ne nešto što bi imalo pozitivan predznak. Kako sam još uvijek uspijevao

89

izbjegavati završavanje na ratištu, to sam uglavnom provodio jednolične, monotone dane u Puli, gdje se, barem u odnosu na dijelove zahvaćene ratnim vihorom, praktično nije dešavalo ništa. Tipičan rascjep između trenutnih društvenih zbivanja i pojedinca koji se protiv svoje volje zatekao u njima i koji se ni na koji način ne može sroditi s njima, ili, bolje rečeno, poduzima sve da se ne bi slučajno morao sroditi, a to poduzimanje još uvijek nije takvog karaktera da bi se makao od onog «ništa». Ovo sadašnje stanje koje je bilo najbliže pojmu “preživljavanja”, nisam nikako mogao prihvatiti kao nešto što bi me se dojmilo na jedan makar podnošljiv način ako ne već više od toga.

O sudbinama prijatelja koji su otišli na ratište saznavao sam parcijalno i nepovezano, tako da sam primjerice za Marija najprije čuo da je poginuo, potom da je ranjen, a nakon toga da je viđen u nekoj kavani koju je u nastupu strasti, a poradi nerazumijevanja njenog osoblja, dignuo u zrak… Uglavnom, ništa od toga nisi mogao utvrditi s iole prihvatljivim stupnjem sigurnosti, pa se s vremenom prestaneš obazirati na te priče.

Konačno stigoše i prvi proljetni dani. Jednog od tih travanjskih dana, točnije večeri, zazvoni telefon. Javim se.

­ Robi, jesi ti? – čulo se s druge strane, ali je čujnost bila tako loša da nisam mogao ni pretpostaviti o kome se radi.

­ Ja sam, još uvijek – odgovorim, čekajući radoznalo nastavak.

­ Ovdje Mario – škripalo je iz slušalice. ­ Mario! ­ Da, ja sam, čuješ li me? Zovem te već satima s nekog

starog groblja od telefona, neke ostavštine onih tvojih bivših i nikako da dobijem vezu. Čuješ li me?

­ Čujem, čovječe – viknuh sada ja, valjda polazeći od toga da će i on mene tako bolje čuti. – Kako si?

90

­ Jebeno! – derao se on s druge strane. – Možeš misliti kako sam! Ali da se izdržat, a što ću! Čuješ li me?

­ Čujem – rekoh. – Što ima kod tebe? Odakle zoveš? Kako Denis?

­ S dubrovačkog ratišta. Zbog Denisa te i zovem – jedva se čuo on. – Ranjen je prije nekoliko dana. Dosta gadno. U glavu. Trebao bi hitno doći ovamo.

­ Ranjen? – ponovio sam dok mi je tijelom počela lagano strujati nekakva drhtavica.

­ Da! Trebaš odmah doći po njega i odvući ga do Splita ili Zagreba u bolnicu. Ovdje je ipak samo priručna bolnica. Možda ga i ovi nekako odvedu ako mu se stanje stabilizira, ali ja bih svejedno njega odmah dalje. Ne izgleda mi dobro. I stalno samo tebe spominje. Čim prestane buncati, pita jesi li ti došao.

­ Pa gdje je on sada, čovječe? ­ U mešu, tu kod nas. ­ U čemu? ­ Mešu, jebi ga! Znaš što je meš. Ne znaš! Vojna

bolnica na ratištu, stacionar, samo na engleskom jeziku. M.A.S.H. Američko sranje, tako to zovemo.

­ Pazi, bogati, nisam znao da smo već primljeni u NATO – ne izdržah ja.

­ Ne zajebavaj. On ti je tu u Stonu, u mešu, ali ovdje su ti terenski uvjeti, pa nisam siguran da oni mogu puno napraviti. Svakako bi bilo bolje da mu organiziraš prebacivanje u Split ili Zagreb. Stvarno je dobar dečko i bilo bi mi žao da mu se nešto desi.

­ Pa, čovječe Božji, što mu se više može desiti osim da umre? – ogorčeno viknem.

­ Pa to! Ima ovdje i drugih ranjenika i ovi to solidno krpaju, ali ovo njegovo je gadno, glava je u pitanju, pa bi bilo bo…

91

Veza se prekinula. Još jedno vrijeme se čulo krčanje, a potom je nastao muk. Zvrrrr! Opet zazvoni. Zgrabim slušalicu, očekujući Marija.

­ Robi, ovdi teta Marija, kako si? ­ Uh, jebo te bog! –omakne mi se. ­ Molim! – začujem zbunjeni tetin glas. Naglo spustim slušalicu, kao da u ruci držim žeravicu i

maknem se od telefona. A što sad? Što da joj kažem? Ako joj kažem da joj je sin, kojeg je doslovno obožavala, ranjen, gotova je. Ako odmah ne završi u bolnici, prvim će prijevoznim sredstvom za Hrvatsku. Ako prešutim, a on ne preživi, što ću joj onda reći? Iskopčam telefon iz zida i sjednem. Zapalim cigaretu. Trebalo mi je barem nekoliko minuta da se saberem i smislim što da joj kažem, a da to nekako podnošljivo i smisleno zvuči. Možeš misliti! Što tu uopće ima podnošljivog! O smislenosti bolje i ne govoriti. Kad bih barem bio u prilici da između dva zla izaberem manje, ali ni to nisam mogao. Nije nitko, samo se ponekad zavaravamo, da tako ublažimo težinu situacije. Zlo je zlo, kako god okreneš, a sam Bog zna koje bi od dva raspoloživa moglo na kraju ispasti manje. Nijedno! Toliko su velika i neprihvatljiva, da naprosto nema svrhe birati. Uostalom, jebeš takav izbor i onog tko to može nazvati izborom. Zapalim drugu cigaretu. Revolt je poput vulkana bujao u meni. Da barem znaš prema kome ga usmjeriti, pa bi lakše bilo, ali ovako! Prema vladi ove nesretne države, prema Bogu! Nema smisla, sve su to nebeski, ili u najmanju ruku neupitni i nedodirljivi čimbenici koje boli ona stvar za Denisovo ranjavanje, a još manje za moje ogorčenje. Udahnem duboko. Znao sam da teta sada uporno zove, jasno mi je da se moram javiti jer ako to ne napravim, bit će kao da sam joj rekao da je mrtav. Barem će ona to tako tretirati. Jadni tetak, pomislim. Njega će ubiti prvog, zatim će sama završiti u bolnici, na psihijatrijskom odjelu, a nakon toga će u Hrvatsku, tražiti sina. Jebi ga, što je tu je! Uključim opet telefon i pružim ruku

92

da uzmem slušalicu. Dok sam je ja pružao, on je već zvonio. Znao sam da će biti tako.

­ Robi, jesi ti? Jesi! – čuo se tetin panični glas. – Bože moj, na mrtvo sam se pripala. Je li se Denisu šta desilo? Jesi li ga čuja?

­ Jesam, ma sve je u redu – odgovorim, dok sam kolutao očima od muke i gledao u plafon. – Samo se malo ogrebao, pa je u bolnici, ali nije ništa strašno.

­ Je li ranjen, jadna ti sam – ova je već plakala. ­ Malo, samo malo – pokušam petljati, ni sam ne

znajući kako da nastavim. Tada se začulo nekakvo rušenje, padanje pokućstva, a potom na tren tišina. – Teto, teto!

­ Kaj je bilo, Robi – začuo se sada tetkov ne manje uspaničen glas. – Teta ti je pala u nesvest. Kaj je bilo, kaj je Denisu?

­ Ma, ništa, malo ranjen, daj se pobrini za nju, pa se čujemo kasnije.

­ Dobro! – reče on i poslušno spusti slušalicu. Oh, Bože moj, koje olakšanje. Valjda teta neće brzo doći

sebi, pomislim i odmah se zgadim sam sebi zbog takve misli. Tetin me dalmatinski dijalekt podsjetio na Denisa jer je on, kako već rekoh, samo njega znao, dok je utjecaj jadnog tetka i zagorskog dijalekta bio više nego minoran. Toliko o tome tko u kući vodi glavnu riječ. Stvarno sam prolupao, o čemu ja sada razmišljam!

Telefon je šutio. Nije se javljao tetak niti Mario. Ako je teta došla k sebi, onda je razumljivo zašto se tetak ne javlja, a Mario vjerojatno ne uspijeva dobiti vezu. Što sada napraviti, pomislim. Ići na dubrovačko ratište, u Ston? Ni uz najbolju volju ne vidim kako bih ja mogao pomoći Denisu tamo, osim da ga držim za ruku. Volio sam tog dečka, ali od kakve bih mu ja koristi bio tamo, upitam se. A da ne spominjem da se radi o ratištu gdje granate ureduju svakodnevno, bez unaprijed zadanih ciljeva. Jebi ga, nisam ovako zamišljao

93

svoj odlazak tamo. A da pričekam dan­dva, pa preko veza nešto pokušam napraviti odavde! Pa neću ja valjda voziti ambulantna kola s njime za Split ili već kamo? Moram priznati da nikako nisam uspijevao shvatiti zbog čega bi moje prisustvo dolje bilo korisno za njega, osim što bi mu zasigurno bilo lakše, čisto psihološki gledano, kao i svakom u takvim trenucima kada mu je netko blizak pored njega (ako je u stanju to shvatiti, a valjda jest kada me stalno zove). Često pomislim kako bi ponekad bilo lakše kada bi te neki ljudi malo manje voljeli, cijenili, svejedno, ako ništa drugo lakše bi opravdao neke svoje postupke pred savješću. Ne da mi se ne ide, nego mi se doista ne ide, priznam sam sebi, ali opet, ovako kako je stvar postavljena, imam loš predosjećaj da ću uskoro upoznati svu egzotiku dubrovačkog okoliša u ovim ratnim vremenima. Bože moj, toliko sam puta bio u Dubrovniku, uglavnom za Tonijeva života, jer mu je to bio rodni grad i sve me u njemu podsjećalo na njega. Na što će me ubuduće podsjećati! Nisam imao snage niti misliti na to.

Sljedeće sam jutro već bio u Kriznom stožeru grada Pule, potom u sjedištu Hrvatskog časničkog zbora, raspitujući se za najjednostavniji način dolaska do Dubrovnika, odnosno Stona. Prije toga sam pola noći uvjeravao tetu da se Denisu nije desilo ništa ozbiljno, da ću ja sve srediti, da ionako moram službeno skočiti do Dubrovnika, pa ću joj odozdo javiti o čemu se radi. Dok sam to govorio, skoro sam se počeo sam sebi smijati od muke; tako jadan i besmislen izgovor da u ova vremena službeno moram skoknuti do Dubrovnika već dugo nisam uspio smisliti. Sada možeš samo «neslužbeno» skakati oko njega, dok neka zalutala granata ne prekine skakutanje. Uzgred budi rečeno, ni tetak na svojoj bojišnici nije prošao bez ozljeda, jer mu je tetica, u nastupu posvemašnjeg oduševljenja, sasula neki oveći porculanski tanjur u glavu, pa je sada zamotan zavijao, barem mi je ona tako nekako objasnila razloge njegova zapomaganja koje se čulo u pozadini. U svakom slučaju, nije trebalo puno mašte da

94

se zamisli hodogram njegovih sljedećih dana. Bogami, radije idem i u Ston nego da sam na njegovom mjestu, pomislim. Mene granata možda i promaši, ali njega tetica neće sigurno. Dobra terapija, kad je tebi loše uvijek se uživi u kožu nekog poznatog kojem je gore.

Nakon tete javila se Sandra i, jasno, nisam odolio a da joj ne kažem kako, eto, moram na ratište. Dakako, nisam spominjao ranjenog rođaka, nego samo kratko i ozbiljno, više kao uzgred napomenuo da moram ići (da dobije na težini, s jedne strane, a s druge, kad sam već ja najebao, ni kriv ni dužan, onda barem malo besplatne drame, jer što bi se ona osjećala bolje od mene!). Naravno da je pristup bio potpuno promašen, poradi čega sam i tu doživio uraganski nalet suza, pa sam joj pritisnut savješću priznao da ću se valjda vratiti za koji dan, da se ne radi o klasičnom odlasku, nego o nekoj delegaciji s kojom odlazim samo radi posjete vojsci. Ona je to opet shvatila kao da je time pokušavam utješiti, pa više od njenog plača i nismo mogli pričati. Ja bih joj tada vrlo rado rekao istinu, ali bi to vjerojatno shvatila kao još jedan pokušaj ublažavanja «odlaska», pa sam odustao od toga. Uglavnom, toliko je plakala da sam se i sam uživio u predstojeću avanturu pa sam počeo i ja plakati, što je ionako tešku situaciju pogoršalo do krajnjih granica, te sam bio prisiljen prekinuti razgovor, ako se uopće moglo govoriti o razgovoru. Do jutra sam pokušao dokučiti zbog čega sam ja plakao! Nisam uspio.

U časničkom zboru su upravo spremali nekakvu delegaciju za južna ratišta. Tajnik mi je objasnio da oni to rade svakih nekoliko mjeseci, nekad i češće, da nose vojnicima cigarete, hranu i tome slično, te da baš ovih dana ide jedna skupina i da bi im bilo vrlo drago da im se pridružim. Tek meni, pomislim, od sreće neću doći sebi do povratka, ako se vratim! Kako god bilo, moj se odlazak s tom delegacijom riješio u nekoliko minuta. Prije sam mislio da je odlazak na ratište popriličan problem, ali ispade da je lakše otići tamo nego do Trsta, u

95

šoping. Valjda su svi putovi u pakao tako jednostavni, pomislim zlurado na vlastiti račun.

U predvečerje drugog dana sjedio sam u punom autobusu i vozio se prema jugu države. Trijezan! Nisam se stigao ni napiti, ali konačno, idem samo na nekoliko dana, nakon čega bih se trebao vratiti, pa sam procijenio da to nije bilo vrijedno opijanja. Na vratima ureda sam napisao da sam na godišnjem do daljnjeg. Opreza radi. Nikada ne znaš koliko će se to odužiti! Godišnji na ratištu, čista egzotika! Balkanska, naravno! Tješio sam se da je to samo do Stona, do bolnice, meša ili kao već to zovu, pa natrag. Nije mi bilo na kraj pameti da obilazim bilo kakve crte bojišnice, ni prve ni zadnje. Samo da vidim što mogu napraviti za Denisa i natrag.

U autobusu je osim delegacije koju su sačinjavali članovi našeg časničkog zbora bilo i nekoliko novinara te jedna skupina neke humanitarne organizacije. Svaka se skupina uredno grupirala, odvojila jedna od druge i vodila internu konverzaciju. U Rijeci nam se pridružila još jedna novinarka, plavuša, dosta dobrog izgleda, i sjela iza mene. Mislio sam nekako započeti razgovor s njom, ali me vrlo brzo prošla volja. Onako umoran počeo sam kunjati, a i nisam bio baš naročito inspiriran za vođenje nekakvih muško­ženskih dijaloga u ovim okolnostima. Potreba za tom vrstom razgovora zadovoljena je za sljedećih nekoliko mjeseci zahvaljujući posljednjem Sandrinu pozivu.

Truckanje jadranskom magistralom nikada mi nije predstavljalo nekakvo zadovoljstvo, a sada još manje. Tim više što je u voznom redu bilo i čekanje trajekta za Pag jer se do Zadra moglo stići samo tim zaobilaznim putom, nakon što su braća Srbi umislili da je Maslenički most ptica pa ga digli u zrak. Ujutro smo prošli Split, pa kasnije Omiš, Makarsku, Ploče i onda smo prešli na ratni teritorij. Negdje do Ploča većini iz moje grupe nije nedostajalo poleta; prepričavale su se dogodovštine proživljene u raznim uniformama, a naratori su uvijek bili glavni likovi, hrabri i neumoljivi u tamanjenju

96

ljutih neprijatelja, a njih, dakako, ima svugdje po ovoj planeti. Sve su to radili s mislima na svoju domovinu Hrvatsku, zbog nje, makar nikako nisam uspijevao naći vezu između ubijanja članova pobunjenih crnačkih plemena u nekoj zabitoj srednjoafričkoj državici, kojoj je Bog rekao laku noć prije nego što se i osnovala, sa zbivanjima u ovoj zemlji. Da je netko priseban zapisivao sve te priče, mogao je napisati nekoliko novih Ilijada i Odiseja. No, po prolasku kroz Ploče i ulasku na «ratno područje» društvo je bilo sve tiše i tiše. Zapravo, kako smo dublje ulazili u teritorij gdje su se odvijale vojne aktivnosti, kako se to već danas kaže, proporcionalno toj neveseloj činjenici opadala je i volja za junačke priče. Pogotovu kad nas je vozač upozorio da se ne obaziremo na povremene detonacije, da je to sve negdje dalje, a ako kojim nesretnim slučajem ipak strefe nas, ionako će nam biti svejedno. Neki duhovit tip. Očito je uživao u naglom splašnjavanju entuzijazma kod ovih mojih ocvalih junačina. Ja sam bio najmlađi predstavnik te grupe. Šutio sam pretežno cijelim putem. Vozač mi je čak i namignuo dok se ostalima obraćao, valjda misleći da se radi o ratnom veteranu, kad onako ozbiljno i mirno gledam. Lagano sam klimnuo glavom u znak razumijevanja. A što ću, neka misli što god želi. Ja sam razmišljao kako je ovo truckanje autobusom doista zamorno i neugodno, ali kako će takvo truckanje biti božji pjev kada se bude odvijalo u suprotnom pravcu, prema kući. Sve ti je to stvar konteksta, što bi rekao moj prijatelj, stari psihijatar Aldo; ista stvar može te se potpuno različito dojmiti u različitim situacijama. Samo stvar treba staviti u pravilan kontekst i problema nema!

Konačno predvečer stigosmo i u Ston, mali kameni gradić koji je bio pretvoren u zapovjedni centar Zbora narodne garde, s vojnim bolničkim stacionarom. Zapovjedni centar se nalazio u središtu gradića, u mjesnom hotelu, koji je, kao i mnogo toga u ovoj zemlji, za ove prilike promijenio raniju mirnodopsku namjenu u skladu s trenutnim praktičnim

97

potrebama. Tamo smo se uputili. U daljini su se doista povremeno čule eksplozije, u nepravilnim vremenskim razmacima, ali to ovdje očito nikog nije uzbuđivalo. Navika ti je druga priroda, pa to ti je, pomislim. Jebeš takvu naviku. Morao sam se držati svoje grupe, a sutra ću već nekako pronaći taj meš, a možda i Marija. Vukao sam se s grupom, iza vodiča, nekog narednika kojem nisam dobro čuo ime, kada začujem poznat glas.

­ Robi! Okrenem se prema grupi od desetak vojnika, koji su se ili

vraćali s bojišnice ili odlazili na nju, a što bi se dalo zaključiti onako paušalno, na prvi pogled, s obzirom na to da su svi bili pod punim naoružanjem. Netko me je iz te grupe zovnuo.

­ Robi, jesi to ti? – ponovi se. Prepoznah izvor tog zvuka. Bio je to Luka, moj prijatelj iz

djetinjstva, iz Sinja, gdje smo odrasli zajedno. Potom smo se opet našli zajedno u vojnoj školi, a nakon što je nekoliko godina proveo u Boki, stigao je na naše, pardon, tada naše brodove u Pulu, tako da smo zapravo veći dio života proveli zajedno. On je među prvima pobjegao iz one mornarice i odmah pristupio ZNG­u. I danas mi je taj bijeg pred očima. Naime, kada je već otišao iz mornarice, sjetio se da nije uzeo osobne stvari s broda, pa ni diplomu koja mu je ostala u kabini, ali je zato uspio pokupiti pušku, dva pištolja i municije u količini dovoljnoj za nekoliko mjeseci ratovanja; tako bi se moglo reći da je, zahvaljujući tom teretu, više puzao nego bježao. Jebeš diplomu, treba ratovati, oslobađati zemlju, a za to je potrebna puška a ne diploma. Međutim, ubrzo se pokazalo da baš i nije tako. Problem se pojavio kada se trebao prijaviti Zavodu za zapošljavanje a potom i drugim službama koje su redom odbijale prihvatiti njegovu ratno­ oslobodilačku logiku i koje ni u ludilu nisu htjele razgovarati o postojanju nekakve stručne spreme bez diplome. A bez spreme možeš na ratište, ali kao običan vojnik. I tako je on bio prisiljen vratiti se po diplomu, što je dakako bilo

98

neizvedivo jer se tamo mogao vratiti samo po metak. Konačno se, uz pomoć nekog mornara s broda, albanske nacionalnosti, koji ni sam nije očito bio sretan što se tamo nalazi, uspio nekako domoći diplome, ali zamalo zato nije ostao bez glave. Stražari su ga primijetili tek kad je diploma već bila prebačena preko zida i počeli pucati. Onako sagnut ispod zida, s diplomom u ruci, dok su meci fijukali iznad glave, razmišljao je da li je bolje biti ukokan kao intelektualac s diplomom u ruci ili živ dokazivati ovim drugim kretenima da si nekakve škole ipak morao završiti kad već posjeduješ znanje na koje se pozivaš i koje ti oni konačno ne spore, ali ti to svejedno ne mogu priznati bez diplome, bez obzira na to što se taj nesretni komad papira stjecajem «usudbenih čimbenika», kako bi to rekao naš Franjica, sada nalazi u rukama neprijatelja. Poslije smo ga najprije jedva spriječili da je ne pocijepa, a potom još teže zaustavili da ne upuca one koji su tražili diplomu. Nabijem ih na diplomu, urlikao je on, spominjući im majku birokratsku, uvjeravajući nas kako ćemo mi to sve promijeniti u ovom ratu, kako to ne može više tako… Ne može ni drugačije, mislio sam tada, ali sam to mudro prešutio jer mi se taj trenutak nije činio pretjerano pogodnim za takav komentar. Uglavnom, on je vrlo brzo otišao na ratište i o njemu nisam ništa čuo niti ga vidio sve do ovog trenutka.

­ Luka, jesi to ti, bogati? – upitam iskreno iznenađen ja.

­ Jesam, nego tko – nasmija se on, prilazeći mi i grleći me. Srednje visine, crn, preplanuo, neobrijan i očito dobro raspoložen. – Stiže i ti konačno. Svaka čast, dobro ćeš nam doći. Kad si došao? Gdje si raspoređen?

­ Stani malo, molim te! – oprezno ću ja, pokušavajući njegov entuzijazam svesti u podnošljivije granice, barem što se mene tiče. Naime, ona napomena s rasporedom me trenutačno ohladila. – Tu sam s

99

nekom delegacijom došao u posjete, a i neki rođak mi je ranjen, pa da vidim o čemu se radi.

­ Ma jebeš delegaciju – istim tonom nastavi on. – Glavno da si ti ovdje, a za drugo ćemo lako.

­ Kurac ćemo lako – negodovao sam ja, vidjevši kako moja delegacija odmiče u pravcu hotela preko puta, dok sam ja i dalje stajao s Lukom. Gledajući u «hotel», nekako mi je bilo prirodnije da ga i dalje tako tretiram, a ne kao nekakvo zapovjedništvo, ako ni zbog čega drugog ono stoga što sam barem formalno na godišnjem odmoru, a toj činjenici više priliči odsjedanje u hotelu nego u vojnim utvrdama. Ovaj razgovor s Lukom mi je počeo mirisati na moguće probleme, pa mi se činilo da moram hitno nešto poduzeti, da ne bude gore. I tko uopće reče da je u ratu najvažnije imati prijatelja uz sebe! – Čuješ – promijenim ja temu ­ gdje vam je taj meš ili kako već zovete bolnicu, moram nekog rođaka vidjeti, tamo leži ranjen, zbog njega sam i došao.

­ Zbog Denisa – iznenadi me on. – Znam sve, pa bio je pod mojim zapovjedništvom.

­ Znaš Denisa? – prekinem ga ja. ­ Naravno da znam – začuđeno će on, kao da mi takav

upit nije smio pasti na um. – Došao je s Mariom, pa sam od njega saznao da je tvoj rođak. Znaš da mu poznajem i oca i majku, a i njega sam viđao kao derle kad je dolazio u Dalmaciju. Odličan dečko. Pravi je bio. Kažem ti da sam mu ja bio zapovjednik, ne direktni, nego viši, ali svejedno.

­ Pa što mu se desilo? ­ upitam ja. ­ Jebi ga, pokupio gelere kod Čepikuća – odgovori on.

– U glavu. Naletio, možeš ga jebat. Takve sreće. Samo dvojica naših ranjenih i njega zakačilo. Mario će ti ispričati, on je bio s njim.

­ Pa gdje je sad? Je li tu u tom mešu?

100

­ Ne znam, možemo odmah skočiti vidjeti – ponudi se on.

Prihvatim ponudu i krenusmo prema mešu; kada ga već oni tako zovu, nema smisla da mu je sada pridijevam druge nazive. Zapravo se radilo o mjesnom Domu zdravlja u kojem je bio smješten stacionar, a okolo njega podignuti vojnički šatori, valjda stoga što unutra nije bilo dovoljno prostora za sve klijente. Odmah smo na ulazu naišli na medicinsku sestru srednjih godina koja nas je vrlo ljubazno primila i pitala što trebamo. Objasnio sam joj.

­ Ali on Vam je jutros prebačen za Split – ljubazno će ona, gledajući me suosjećajno. Vjerojatno se nagledala ovakvih situacija.

­ Jutros? – ponovim mehanički. ­ Da, jutros – reče on. – Čim se stanje dovoljno

stabiliziralo za prijevoz, mi smo ga prebacili, tako da vam je on sada u bolnici u Splitu. Bit će s njim u redu, ne brinite.

­ Hvala, sestro – promrsim, okrenem se i krenem natrag prema hotelu i grupi, dok mi je u glavi sve počelo zvoniti.

­ Hej, polako – sustigne me Luka kojeg je očito malo zatekla ovakva moja reakcija i koji je još koju riječ rekao sam sa sestrom. – Smiri se, sve je u redu. Skrpit će ga i za koji mjesec je on natrag na ratištu. Kao nov. Nije to ništa.

Nisam imao snage komentirati Lukina razmišljanja, a nije bilo ni smisla. Predugo sam ga poznavao, previše je tvrdoglav bio, pa bi ponekad trebali sati da ga uvjeriš u nešto. Definitivno nisam bio raspoložen za to sada. A i nisam znao što mu sada reći! Pogotovu ne o onom doglednom Denisovom povratku na ratište.

Zašto sam ja uopće došao ovamo? Nisam mogao pričekati sedmicu dana pa se spustiti samo do Splita? Koji sam ja idiot, pomislim. Brzopleti idiot! I jebena sudbina. Baš je morala

101

ova grupa ići sada ovamo, mogla je pričekati koju godinu, ionako će imati priliku, jer ovaj rat, kako stvari sada stoje, do tada vjerojatno neće završiti.

­ Što ćeš sad? – prekine me Luka u razmišljanju. ­ A ništa – zlovoljno promrsim. – Prvim mogućim

sredstvom za Split, eto što ću. ­ Nekoliko dana ne možeš nigdje, dok se tvoja grupa

ne bude vraćala – reče on, valjda sada shvaćajući da sam došao samo zbog Denisa. – Ako hoćeš, možeš sa mnom do Čepikuća. Tamo nam je sada baza, a ja sam ovdje došao samo na brifing koji sam završio i sad se vraćam natrag.

­ Koji ću kurac u Čepikućama? – upitam ja, jednako loše volje.

­ A što ćeš ovdje s ovim matorcima – reče on. – Tamo ti je Mario i još barem desetak poznatih. Provest ćeš koji dan s nama i vratiti se prije nego ova tvoja grupa krene natrag. Mario će se oduševiti. Ovdje ćeš otkačiti od dosade. Tu te samo dave s propagandom, tamo se na miru možeš zajebavati, popiti koju s nama, naspavati, što hoćeš.

­ Zar tamo nije bojišnica? – upitam sumnjičavo ja. ­ Ma jok! – odgovori on. – Mislim, jest ali ne baš u

mjestu. Čim prođe sedam dana od zauzimanja mjesta, miran si. A mi smo to zauzeli prije petnaestak dana.

­ Zašto sedam dana? ­ Pa tako to nekako ide – odgovori on. – Kada

protjeramo čede, onda oni po zauzetom mjestu mlate cirka sedam dana bez prestanka jer točno znaju po čemu trebaju gađati, što je i normalno kad su i sami bili prije nas tamo. Jebi ga, točno znaju što je ostalo čitavo prije njihova odlaska. Znaju koja kuća još ima krov, jer nećemo se ni mi smjestiti u ruševinu, pa udri po njoj.

102

­ Aha! I je li nakon tih sedam dana ostala još koja s krovom?

­ Uvijek ostane – nasmija se on. – Mi ih pustimo da mlate, onda malo topništvom pomaknemo crtu bojišnice i onda se tu na miru smjestimo.

­ Tako da se sada tamo čuje samo cvrkut ptica i pjev zrikavaca?

­ Skoro tako – nasmija se ponovno on. – Vidim da nisi ništa izgubio od duha, daj dođi koji dan, bit će nam super. Ovih dana nema ratnih operacija, ništa, stajanka, opuštanje, brale, pravo vojničko opuštanje. Znaš kako to izgleda. Sve su ti vojske po tome iste. Dobro će ti doći da se podsjetiš starih vremena.

­ Volio bih vidjeti Marija kad sam već tu – promrsim, razmišljajući kako mi je doista dosta onih genijalaca iz grupe i njihovih priča. A od nekakvih propagandnih predavanja kojima bih vjerojatno bio izložen ako ostanem, jeza me hvatala. S tim trabunjanjima sam imao problema još u bivšoj armiji, naprosto nisam imao živaca slušati raznorazne komesare koji su stalno pilili isto, a pretpostavljam da se, hvala Bogu, ni danas nije promijenilo ništa od načina prezentiranja, samo su se teme aktualizirale. Sjećam se tih sastanaka na kojima su se uvijek spominjali mnogobrojni vanjski neprijatelji, o unutarnjima da i ne govorimo, bratstvu naših naroda do groba… Bogami ih to bratstvo i dogura do groba, doslovno a ne simbolično. Kako je poslije takvih predavanja uobičajeno bilo da prisutni mogu postavljati pitanja, pa kako sam ja to bukvalno shvatio te ih nekoliko i postavio, to me je tadašnji komandant odreda po kratkom postupku oslobodio obveze prisutnosti do daljnjeg, u prijevodu, zauvijek ili barem dok je on komandant. Nekoliko dana je pio tablete za smirenje poslije mojih nevinih pitanja.

103

­ Super – oduševi se Luka na moj indirektni pristanak. – Ja ću javiti ovima tvojima da ideš sa mnom, dogovoriti sve za tvoj povratak. Bez brige. Hej stari, stvarno mi je drago što te vidim.

­ I meni – iskreno odgovorim. Bilo mi je doista drago da ga vidim, ali mi je bila muka što sam se uopće tu nalazio. Ali opet, ruku na srce, nije Luka kriv za to, nego moja kratka pamet.

Uskoro smo krenuli džipom iz Stona prema Čepikućama. Kako je već pala noć i da sam htio nisam mogao vidjeti ni kuda idemo ni što se nalazi oko nas a to me nije naročito ni interesiralo. Dok smo se truckali, tješio sam sebe da je bolje biti gore među vojskom, provesti koji dan sa Mariom pa se vratiti natrag, nego visjeti u Stonu i slušati davitelje.

Do Čepikuća smo stigli za pola sata relativno umjerene vožnje, u svakom slučaju puno brže nego što sam ja očekivao. Prođosmo stražu na ulazu. Selo je djelovalo avetinjski, barem na početku, sa srušenim kućama od kojih su se nazirali samo zidovi koji valjda nisu uspjeli izgorjeti. Malo sa strane od središta mjesta, ako se tu uopće može govoriti o nekom centru, stajale su dvije kuće u relativno dobrom stanju, a oko njih niz vojničkih šatora, vozila, kamiona, ljudi koji su se kretali, jedna potpuno drugačija slika od one na početku. Nevjerojatan kontrast na svega dvjestotinjak metara udaljenosti. Ovdje se osjećao život, vojnički ali svejedno život. Na drugoj strani su i kuće umrle. Nisu se srušile, zapalile, nego mi se nametao dojam da su umrle rušeći se, goreći. Naprosto su odisale nekim jadom, tugom, čemerom, balkanskim čemerom; kao kad vidiš mrtva čovjeka koji je prije smrti bolovao od neke teške bolesti i patio, pa ti se ta patnja čini skoro opipljivom na njegovom mrtvom tijelu. Bože moj, hoće li u tim kućama ikada više itko moći živjeti?! Ja ne bih mogao taman da sam se sto puta u njima rodio. Kako uopće možeš mrtva oživjeti! Nikako! Kako živjeti pored mrtvoga! Polako umirući uz njega!

104

Otresem se tih crnih misli. Truckanje autobusom, saznanje da je Denis već otpremljen, susret s Lukom i ovom okolinom, sve je to očito bilo previše i za mene. Siđem iz džipa na osvijetljen prostor ispred zapovjedništva.

­ Gdje si, legendo? – začuh poznati Marijev glas. ­ Upravo izišo iz nje – odgovorim ja, dok me je on već

grlio. Valjda mu je Luka dojavio da dolazim, pa nas je dočekao vani. – A ti? – upitam, gledajući ga. Promijenio se ili mi se tako večeras činilo. Kao da je potpuno posijedio, ostario za koju godinu!

­ Ah, baš mi je drago da si došao – iskreno se radovao on. – Baš mi treba malo tvog humora. Dođi unutra! Šefe – obrati se on Luki ­ da ne zaboravim, danas na jelovniku imamo zarobljenika.

­ Živog? – uzvrati mu Luka, gledajući ga očito iznenađeno. Valjda nije očekivao nikakvog zarobljenika.

­ Pa nećemo ga valjda mrtvog zarobiti – odgovori mu Mario.

­ Ne zajebaji – malo oštrije će ovaj ­ kako to da se živ predao, to mislim?

­ Neka mlada budala – odgovori Mario, očito ne dajući tome prevelik značaj. – Valjda se kladio sa svojima pa izgubio i morao doći do naših položaja, da nas izazove i pobjegne. Međutim, neki neiskusni mladac, zalutao i došao direktno na čistinu ispred našeg rova.

­ Pa kako je uspio ostati živ? – upita ga Luka iznenađeno. Očito ovdje zarobljenici baš i nisu česta pojava, pomislim.

­ Lijepo – odvrati Mario. – Naši su bili okrenuti leđima i kad su čuli da netko dolazi, dok su se okrenuli, on već bacio pušku i digao ruke. Mogao je barem nekoliko naših pokokat da je htio. I što ćeš, ne možeš onda pucati u njega. I eto ti ga sad tamo unutra, čeka ispitivanje.

105

­ Koje sranje – promrsi Luka. ­ Zašto? – uključim se radoznalo ja. ­ Kako zašto? – pogleda me Luka. – Najbolji

neprijatelj je mrtav neprijatelj. Ovako sada gnjavaže do neba. Najprije ga moraš ispitati, pa pisati izvješće, pa onda dolaze po njega ovi iz glavnog stožera, pa onda … Jebi ga, živa gnjavaža. Hej, pa ti si pravnik – nastavi on, gledajući me, kao da se nečeg dosjetio ­ idemo ga zajedno ispitivati.

­ A što ću ti ja tamo, majke ti? – upitam ga. – Da ga branim?

­ Pa jest, možeš zastupati njegova prava – nasmija se Luka.

­ Pa ima li ikakvih prava? – upitam ga. ­ Ima kurac – dobaci Mario, smijući se. Očito je i

njemu ova situacija bila komična. ­ Kako hoćeš – reče Luka i krene prema kući. – Idem

to večeras skinuti s glave. ­ Jebeš ispitivanje – reče Mario ­ idemo nas dvojica

nešto popiti, nazdraviti što smo živi i što smo se opet sreli.

Završim s Mariom u prvoj od te dvije kuće, u jednoj ovećoj sobi koja je očito služila kao priručna kantina. Bila je prepuna vojnika, a od buke se nije moglo ništa čuti. Marija su svi pozdravljali, te sam tek tada shvatio da je dobio nekakav čin, valjda je postao narednik, pa je stoga imao prioritet pri dostavi pića. Neke od prisutnih sam poznavao iz Pule, pa je krenula zdravica, čas s jednim, čas s drugim. Svi su pitali kako je u Puli. Ja sam najprije odgovarao, a nakon što sam shvatio da me ionako ne čuju, samo sam otvarao usta i kimao glavom. Nakon pola sata mi je bilo dosta, uhvatim Marija za ruku i povučem van.

­ Hej, čovječe, ne mogu više – puhao sam ja, dok mi je u glavi brujalo od konjaka.

106

­ Jebi ga, ljudi se opuštaju kad se vrate s akcije – reče mirno Mario. – Ne možeš im zamjeriti. Svako popije koju od sreće što je još živ jer kad se krene u akciju, nema pića dok ne završi.

­ Znači, kad si u akciji, nema pića? – upitam ga ja. ­ Nema, stari, ni u ludilu – reče on. ­ Pa kako izdržiš? – radoznalo ću ja, dok smo sjedali

na neku gredu u dvorištu. – Mislim, kako ti to izdržiš? – preciziram pitanje.

­ Stari moj, kad je glavetina u pitanju, nemaš pojma što sve možeš izdržati – reče on. – Ja sam mislio da sam prošao sve u životu, ali ovo iskustvo, e, to je neprocjenjivo.

­ Pa što ćeš s tim silnim neprocjenjivim blagom kad rat završi? – upitam ga ja. – Kako ga misliš iskoristiti? Bila bi šteta da propadne, zar ne!

­ Zajebavaš, po običaju – sada se nasmiješi on. – Valjda ću ostati u vojsci, za stalno.

­ Ti? ­ Ja! – reče on. – Ja, nego tko. Vjerovao ti ili ne, tu sam

pronašao sebe. Prijatelje na koje se uvijek mogu osloniti. Čovječe, sanitet nam je na američkoj razini. Nema tu da nešto fali. Ni hrane, ni odjeće, ni lijekova, sve je to organizirano savršeno. U početku je bilo sranja, što jest, jest, ali sada to funkcionira ko švicarski sat. Ozbiljno.

­ Dobro, ako ti kažeš – promrsim, gledajući ga. – A ako pogineš, ode stečeno bogatstvo u kurac.

­ Neću poginuti – samouvjereno će on. ­ Nećeš? ­ Neću, znam da neću – istim tonom će on. – Imam

neki predosjećaj koji me nikada ne vara. Tako je bilo i za Denisa, točno sam osjetio da će najebati. Znaš onog Fadila, što je dolazio kod mene. Znaš. E, vidiš, on je bio lud ko tava i prije, to znaš i sam. On ti je

107

izazivao sudbinu, jurišao uvijek prvi, srljao ko muva bez glave i nikad ništa. I onda odjednom prolupa negdje deseti dan oslobađanja. Čovjek uzme kišobran, nitko ne zna otkud mu jebeni kišobran na ratištu, valjda uzeo iz neke kuće, raširio ga, sunce prži a on mrtav hladan s njime tako piči preko neke jebene čistine, padaju granate okolo i njemu ništa. Nosi čovjek kišobran protiv granata. I mali nije izdržao više to gledati, skoči da ga vrati, nije napravio desetak koraka, granata opizdi i ode u kurac.

­ Denis? ­ Pa da, pričam ti kako je nastradao – reče on, gazeći

opušak cigarete na zemlji. ­ Denis je skoro izgubio glavu zbog idiota koji je

između granata šetao s kišobranom? ­ Tako nekako. To ti je rat, stari moj. Nema pravila! A

jebi ga, trebaš ga razumjeti. Taj ludi Fadil, kakav je da je, spasio mu je jednom život i to se ovdje ne zaboravlja.

­ Majko moja! – uzdahnem i uhvatim se za glavu. ­ Ma ne brini – tješio me on ­ napisali smo za Denisa

da je ranjen dok je izvlačio ranjenike. ­ Ah, onda je u redu – jedva procijedim ja, ispod glasa,

još uvijek se držeći za glavu. ­ Odmah mi je lakše kada to čujem. Ako mu to sada ne pomogne, neće ništa. A kako je završio Fadil i kišobran?

­ Kad je vidio da Denis pada, dođe sebi, baci kišobran i trk do njega i izvuče ga. Opet ga je on izvukao s brisanog prostora. Poslije toga pukao potpuno, danima je samo plakao, pa smo ga morali otpremiti na liječenje. Negdje je na psihijatriji, pojma nemam gdje. Tko zna hoće li se ikada više sastaviti.

­ Tko zna hoće li se itko od nas ikada više sastaviti – progunđam ja.

108

U taj tren pojavi se Luka na osvijetljenom ulazu druge kuće i pozove nas da dođemo. U glavi mi je bio potpuni kolaps. Moram priznati da mi je sve ovo što sam sada čuo više ličilo na loš scenarij neuspjele ratne priče nego na stvarnost. Da mi to nije pričao Mario, ne bih vjerovao, ali njegovo ozbiljno lice nije davalo nijedan razlog za sumnju u autentičnost rečenog. Ne vrijedi o tome razmišljati, barem ne večeras, pomislim, vukući se za Mariom prema Luki.

­ Što je bilo šefe? – upita Mario Luku. ­ Dođi vidjeti – odgovori ovaj i uđe unutar kuće, a mi

za njim. Za stolom je sjedio neki mladić u maskirnoj uniformi s

nekakvim oznakama koje nisam najbolje razumio, osim četiri ćirilična slova “S” i jeo je neki rižot. Valjda je pripadnik nekih od lokalnih jedinica srpske vojske, pomislim, jer nije nosio uniformu JNA. Očito se radilo o zarobljeniku.

­ Što radi ovaj? – upita Mario. ­ Jede moju večeru – mirno odvrati Luka. ­ Tvoju večeru? – zbunjeno ih je gledao Mario. –

Izgleda da ti vrlo nezdravo djeluješ na okolinu – reče tiho meni na uho.

­ Onda, Mitre – malo glasnije će Luka, obraćajući se zarobljeniku, dok je u rukama držao njegovu vojničku bukvicu – kaži ukratko ovoj dvojici kako si se našao ovdje i što želiš? Ovdje ti je naš pravnik, pa da i on čuje. Dakle kako si s Une, sa svojih dvadeset godina, došao u ovu vukojebinu?

­ Gospodine – vikne ovaj, ustajući od stola, zauzimajući stav mirno – mobilizisali su me u Prijedoru, gdje sam rođen, na silu, noću. Bio sam u II. krajiškoj, tenkista i poslali me ovamo. Nikada nikog nisam ubio. Kunem se svim svojim. Danas su me zarobili jer sam izgubio na kocki zadnje cigarete i još sam moro do vaših položaja. Takva opklada. Onda sam zalutao, naletio na vaše i odmah se predo.

109

Moja jedina želja je da me ne vraćate natrag, nego ako se nekako može srediti da mi se omogući odlazak u Australiju, gdje imam rodbinu. Je li treba još nešto gospodine?

­ Ništa, Mitre, ništa – odgovori Luka. – Samo ti sjedi i jedi. Eto ­ obrati se Luka meni ­ nije nikog ubio, na silu doveden i ako bi mu mi mogli omogućiti da ode rodbini u Australiju, da ga ne vraćamo natrag. Možemo li mi to?

­ Baš nešto razmišljam – poluozbiljno ću ja, gledajući tenkistu iz Prijedora, koji je doista bio premlad za ovakva sranja, ako su tu godine uopće važne ­ sređujem neke papire za sebe, pa ako uspijem, vidjet ćemo. Nego Mitre, može Kanada?

­ Može gospodine – skoči ovaj opet od stola, dok je viljuška od naglog ustajanja odletjela na pod ­ može bilo gdje, samo van iz Jugoslavije.

­ Nema više Jugoslavije, moj Mitre – reče Luka. – Da je ima, ne bi ti bježao za Australiju.

­ Jest gospodine, tačno kažete – složi se Mitar. ­ E, moj Mitre, završi ti tu večeru, pa ćeš malo u

pritvor, pa ćemo vidjeti što možemo napraviti. U redu?

­ U redu, gospodine – odgovori Mitar. Izašli smo, dok je Mitar ostao s vojnikom koji ga je čuvao,

nastavljajući jesti Lukinu večeru. Malo smo komentirali Mitrovu želju za Australijom, koja se meni činila jedinim prirodnim porivom u ovoj dolini suza, potom opet nešto popili a onda sam, toliko umoran da sam jedva hodao, išao spavati kod Marija koji je već spremio krevet za mene. Prije odlaska upitam Luku što će stvarno biti s Mitrom, a on mi odgovori da će na kraju biti razmijenjen za nekog našeg, kao i većina drugih zarobljenika. Kako stvari stoje vidjet će Australiju kada i ja Kanadu.

110

Zaspao sam čim sam legao. Umor uvećan za piće učinio je svoje. Probudio me Mario, drmajući me. Onako mamurnom, još mi se sve činilo mračnim.

­ Koliko je sati? – upitam ga, jedva otvarajući usta. ­ Četiri! – odgovori on. ­ Četiri ujutro? ­ Da! ­ Pa koji me kurac budiš? ­ Naredba, brale, naredba. Pala naredba da noćas

idemo dalje. ­ Kamo idete, jebo te bog ludi? – upitam ga, naglo se

razbuđujući. ­ Dalje. Izmještamo se. Ne čuješ eksplozije? Moramo

zauzeti neko brdo, tu blizu, pa smo mirni. Ne možeš sada natrag u Ston. Mlate tu blizu, svaki čas će po nama početi. Luka je već otišao naprijed. Tu sam donio neku uniformu, moramo se micati hitno, dočepati tog jebenog brda. Hoćeš argentinku ili srbijanku?

­ Kakvu uniformu, idiote? Kakve argentinke i srbijanke?

­ E, jebi ga, nemamo toliko vremena. To su ti puške. Argentinka ti je iz Argentine, malo duža cijev, a srbijanka ti je ona kakvu ste imali u onoj vojsci, kalašnjikov. Koju hoćeš?

­ Nijednu! ­ E, to ne može. Jednu moraš. Neću da mi glavu tek

tako izgubiš. ­ Neću uniformu, neću argentinke, neću srbijanke,

neću muslimanke, neću nijedan kurac osim da se vratim natrag. Razumiješ li me!

­ Razumijem, samo požuri. Nastaviš li svirati kurcu, neće više nijedna trebati ni meni ni tebi.

111

V. GLAVA

Bilo je negdje oko deset sati ujutro kada smo se kroz šikaru probijali ispod Ilijina brda koje se prostiralo iznad Popova polja. Popovo polje je bila plitka udolina, okružena sa svih strana brdima, dok je sredinom njega vijugala rijeka Trebišnjica. Lijevu iliti zapadnu stranu su kao kontrolirali naši ili su to barem namjeravali u skorije vrijeme, a desnu, istočnu Srbi. Na njihovim prvim linijama bili su šešeljovci i niški specijalci, dok je regularna JNA bila u pozadini i uglavnom davala podršku ovima, topništvom i minobacačima. Pripadnici JNA nikad nisu bili na prvim linijama, to su prepuštali dobrovoljnim budalama, da one ginu. Sve sam to naravno saznao u iznimno brzom vremenu.

Naime, ja sam od jutros, od četiri sata i ustajanja još uvijek bio u transu. Još uvijek mi do mozga nije prodirala spoznaja da sam se opet našao u uniformi koju sam zajedno s opremom navukao za nekoliko minuta; barem sam u tome imao iskustva iz ranije armije, uzbuna je uzbuna, uvijek ista, ma o kojoj se vojsci radilo. Od puške sam izabrao «srbijanku» odnosno kalašnjikov kojeg sam znao napamet, a i, konačno, navikao sam na «srbijanke», a ne na nekakve egzotične južnoameričke ljepotice sa dugom cijevi, pogotovu što sam ovu potonju prvi put u životu vidio to jutro. Domaće je ipak domaće.

Ubrzo smo stigli i Luku, pa smo zajedno, u grupi od desetak nas napredovali prema spomenutom brdu kojeg su valjda držali četnici. Tako mi je barem rečeno, makar ja još uvijek nisam najbolje razlučivao tko su bili četnici a tko pripadnici JNA jer sam imao dojam da ovi naši sve njih krste jednako! Naime, nikako nisam mogao pojmiti da su Srbi, koji su bili dojučerašnji oficiri JNA, s kojima smo proveli pola života zajedno, postali odjednom baš svi četnici. Kao što, uostalom, nikako nisam uspijevao u oficirima bivše JNA koji

112

su bili Hrvati, a sada su u ZNG­u, vidjeti ortodoksne ustaše! Ne možeš preko noći postati ni ustaša ni četnik, a pouzdano znam da se dobar dio njih nije tako ni osjećao. Nešto sasvim drugo su osjećaji nacionalnoj pripadnosti, ali pripadnost ustašama odnosno četnicima činila mi se za većinu takvih poprilično upitnom. Međutim, u ova vremena bilo bi prilično deplasirano previše analizirati taj problem. Uostalom, ja sam to do sada gledao iz mirnodopske vizure, tko zna kako se čovjek osjeća na ratištu! Kakve sam sreće, ionako ću to naučiti brzo.

Druge dvije desetine su valjda napredovale usporedno s nama, samo drugim pravcima. Tek sam tu, usput, saznao da su oni zapravo neka vrsta marinaca, osposobljenih za specijalne zadatke, ali da takvih zadataka nema naročito puno jer je ovdje najveći problem uhvatiti čedu. Nisam odmah shvatio zašto je tome tako!

I Mario i Luka su me tješili da je sve ovo skupa slučajno ispalo, da će to trajati dan­dva, da nema teorije da mi se nešto desi, ali da ne mogu u civilu šetati po brdima oko Popova polja, čisto radi naših vojnika, da ih ne iritiram nepotrebno. A i tko zna što može tko pomisliti. Da bi sve skupa bilo životnije, pretvorili su me u “inspektora” koji je stigao iz Glavnog stožera, da prati akciju, kako bi kasnije mogao stožer izvijestiti o svemu. Također, oni su bili uvjereni da ću se ja stići vratiti u Ston na vrijeme, radi povratka s istom grupom u Pulu, a ovo malo gnjavaže ću već nekako izdržati. Moram priznati da su djelovali iskreno, da to nisu govorili samo da bi meni olakšali situaciju u kojoj sebe nisam mogao ni u snu zamisliti, pogotovu ne na ovakav bizaran način, pa me to malo smirilo. U svakom slučaju sam shvatio kako je jedini način da izbjegneš ovakve probleme zaobilaziti ratište u što širem luku jer kad jednom dođeš na njega, nitko ne može predvidjeti što se može dalje događati. A kada sam ja u pitanju, podrazumijeva se da će se dogoditi nešto neočekivano, po mogućnosti loše.

113

Svejedno sam Luki, poluglasno da ne čuju drugi, uredno spominjao porodično stablo, izbjegavajući samo spominjanje majke jer mu je ona rano preminula, pa je na to bio izuzetno osjetljiv, kao i njegovu genijalnu ideju kako ću se ovdje opustiti, odmoriti, a ne da me dave profesionalni rodoljubni davitelji u Stonu. Sad su mi se i ti profesionalci činili tako benignim u usporedbi s ovim gdje se sada nalazim da bih ih mogao slušati satima, bez ijednog naknadnog pitanja.

Dobra strana specijalnih obuka u ranijoj vojsci je bila ta što su vas prije svega naučili da prihvatite odmah novonastalu situaciju, da ne lupate glavom o zid zašto je do nje došlo, a da potom, u okviru nje nađete nekakav izlaz.

­ Ako poginem, kako ćeš to napisati u svom izvješću, s obzirom na to da sam civil? – zlobno priupitam Luku koji se vukao pored mene.

­ Brajo, nema ovdje civila – odgovori on, kikoćući se tiho. – Pogledaj se malo bolje! A tvoju pristupnicu uvijek mogu ispuniti. Nećeš se na nebesima ljutiti ako je ja potpišem u tvoje ime?

­ Pazi bogati, ako poginem, još ću poginuti kao heroj hrvatske vojske – komentiram cinično ja.

­ Nego – odvrati on. – Kad dođem kući u Sinj, tražit ću da umjesto onog spomenika alkaru, u centru, stave tvoj spomenik. Hoćeš na konju kao alkar ili bez konja? Mislim, hoćeš jahati ili onako, na svojim nogama, jednu ratničku pozu?

­ Hoćeš ti malo jahati na mom alkarskom – prosikćem. – Onako, u jednoj čisto ratničkoj pozi.

­ Jebi ga, nikad zadovoljan nisi – odgovori on i dalje se smijuljeći.

Prošla me je volja za daljnjim razgovorom s njime, a i konačno smo stigli u podnožje tog Ilijinog brda. Od podnožja do vrha brda čija je nadmorska visina iznosila 900 i nešto metara bile su litice i nikako mi nije bilo jasno kako oni zamišljaju uopće doći do vrha. Luka je nešto petljao po

114

topografskoj karti i konačno donese odluku da sada prijeđemo jedan dio, te da se nakon toga smjestimo do sutrašnjeg jutra, kada je trebalo napasti vrh! Potom mi je objasnio da će naše topništvo još malo početi djelovati po vrhu, tako da kada mi dođemo gore, neće biti ni traga od čeda, možda samo koji opanak ostane, tako da to zapravo i nije napad nego više izviđanje. Svejedno mi nije bila jasno kako se po ovim liticama misli popeti do vrha. Jedino da glumimo planinare, ali za to treba barem nekakva oprema.

Krenemo preko prvih litica koje su se u samom podnožju još nekako i činile podnošljivim. Luka je bio ispred, ja iza njega, a iza mene Mario. Da bi se išlo naprijed, doslovno se moralo na rukama vući, kao da radiš zgibove, samo što ovdje nisi mogao prestati kad se umoriš. Vukli smo se tako oko jedan sat, kada je Luka odjednom stao.

­ Što je, što si stao? – upitam. On je šutio. Učinilo mi se kao da se ukočio i ne mrda

nijednim mišićem na tijelu. Polako se počnem penjati pored njega da vidim o čemu se radi i nekako se dovučem sa strane, u visini njegove glave. Prvo što sam vidio bilo je njegovo lice blijedo kao vosak, nepomično i ukočeno. Pogledam dalje i sledim se. Samo nekoliko centimetara ispred njegova lica stajao je poskok, podignute glave i fiksirao Luku. Svaki čas se mogao pokrenuti i ujesti ga. Grašci znoja doslovno su lijevali s njegova lica. Razmišljao sam što napraviti. Ako pustim ruke da uzmem pušku, prvo, sunovratit ću se niz liticu i proći vjerojatno kao i Luka s poskokom, drugo, zbog kretanja doći će do kakve­takve buke, pa će stoga zmija sigurno reagirati. A ako se zmija preplaši, Luka je gotov. Ništa, nego čekati, samo da Luka izdrži. Poskok je i dalje stajao na istom mjestu. Luka također. Osjećao sam kako mi se u glavi diže temperatura, kao da sam je stavio u pećnicu. Konačno poskok spusti glavu i otpuza. Morao sam jednom rukom pridržati Luku da ne padne jer su mu ruke već bile bijele od grčevitog držanja za kamen. Da nije bilo Marija

115

ispod nas, vjerojatno bismo obojica nakon ovog susreta završili na podnožju litice. Nekako smo se popeli na liticu, gdje smo se smjestili na podnožje nove litice. Luka je još uvijek šutio, očito u šoku. Mi smo također šutjeli i čekali. Konačno progovori.

­ U životu se nisam ovako prepao – jedva izusti. – Cijelo vrijeme sam čekao da me ujede za nos.

­ Zašto baš za nos? – upita Mario. ­ Zato što si ti prirodno nadaren idiot – ljutito odbrusi

ovaj, polako dolazeći sebi. – Za što drugo da me ugrize kad mu je glava stajala koji centimetar ispred mog nosa.

­ Hoće reći da mu je nos bio najistureniji, pa utoliko i najugroženiji dio tijela – obrazložim ja Mariju. – Da te je ujeo – obratim se Luki, pokušavajući malo opustiti situaciju ­ kakav bi ti spomenik želio u centru Sinja? Kako jašeš na poskoku?

­ Vrlo duhovito – zlovoljno će on. – Da me je ujeo, imamo serum za zmije, genijalac, što ćeš naučiti ovdje, akobogda, ovih dana. Roknem serum i boli me kurac. Jasno! Nema spomenika.

­ Šefe – javi se Mario ­ ne bih da te ubijam u pojam, ali moram ti reći da sam jučer slučajno razgovarao s doktorom u vezi s upotrebom seruma.

­ Pa? ­ Pa, vidiš, on djeluje samo šest sati nakon što se izvadi

iz frižidera. Luka momentalno pogleda na sat i ono malo boje što mu

se vratilo u lice opet nestade kad je shvatio da je tih šest sati već poodavno prošlo.

­ Zajebavaš? – ozbiljno će on Mariju. ­ Bogami ne – odgovori ovaj. – Uostalom, pročitaj na

uputstvu, ako znaš njemački. ­ Jebo te bog! – prostenje on. – Pa koji će nam onda

kurac serum, kada svaki put najmanje dva dana

116

zaglavimo u brdima. Znači, možeš preživjeti samo ako si sretne ruke pa te poskok ujede u prvih šest sati! Poslije tapija.

­ Uzmite frižider sa sobom – dobacim ja. – Dobro, ne ljuti se, čovječe. Živ si, nije te ujela i zdravo. Prošo voz, što kažu braća Srbi.

­ Nabijem ja braću na izvjesnu stvar – prošišta Luka. – I serum, i doktora, i ovaj rat i sve skupa. Da odapnem od poskoka! Hej – okrene se on prema meni ­ sjećaš li se koliko smo ih poubijali kad smo još u osnovnoj školi bili!

­ Sjećam – odgovorim. – Možda smo mogli kojeg manje. Ovo im je vjerojatno neki daljnji rođak, prešao na pravoslavnu vjeru i čekao tebe da ti se osveti za pretke. Pa kad te je vidio u onoj albino pozi, sažalio se i odustao.

­ Jebi se! – promrsi on i pruži se na dio stijene koji je bio koliko­toliko ravan i pogodan za odmor. Pridružismo mu se Mario i ja.

Popodne je počelo «naše slavno topništvo», kako ih je Luka zvao, mlatiti po vrhu Ilijina brda i nije prestalo do predvečer. Glava mi je zvonila od siline detonacija. Na litici smo proveli noć. Do pred jutro sam se doslovno tresao od hladnoće. Ništa osim kamena i ono robe što imaš na sebi, a temperatura oko 4 stupnja, uz hladni povjetarac koji je bukvalno ledio kosti. Sjedili smo naslonjeni jedan uz drugog da nam bude toplije i gledali blijeda svjetla po dolini, koja bi se tu i tamo pojavila. Naime, ratni je režim, a noću nitko ne stavlja svjetleće reklame na tenkove, tako da zapravo ne vidiš ništa. Tu i tamo se Luka dovikivao s ostalima iz skupine, koji su također bili negdje oko nas po liticama. Prepustili smo se pričama o svemu i svačemu, od djetinjstva do Marijevog broda, ženama, o svemu osim o ovom ratu. I zmijama, naravno.

117

­ Da mi je sada jedna plavuša ispod dvadeset pete umjesto vas dva konja, to bi bio život – reče Mario, nakon što smo obradili djetinjstvo i brod te dio žena iz prošlosti.

­ Ovdje na litici bi to doista bila čista romantika – dobaci zlobno Luka, tresući se od hladnoće. – Pa bio si nedavno u Slanom, u “Ljepotici”, pa si tamo umočio, zar ne?

­ Što je to “Ljepotica” – upadnem ja. ­ Gostiona – odgovori Mario ozbiljno. ­ Da, gostiona – nasmija se Luka. – Rupetina s

kurvama. Otišao ti Mario tamo baš kad je dobio čin, da proslavi i da malog umoči, pa kad je vidio kakve akrape nude, napio se toliko da smo morali ići po njega. E, ali…

­ Preskoči taj dio, majke ti! – upadne Mario. ­ Taman posla – nije odustajao Luka. – Znaš gdje smo

ga našli. U krevetu, ali kao i svaki veliki osvajač ženskih srdašca, nije bio sam. Samo što nije bila plavuša, nego crnka. Točnije, nije ni crnka, već napola sijeda. A s obzirom na prve sijede vlasi koje su joj pokrivale nježno lice, po mojoj procjeni imala je dvadeset pet puta dva i koju godinu više.

­ Jebi ga – branio se Mario ­ bio sam pijan ko letva. Ionako nisam ništa napravio.

­ Kako znaš da nisi? – bio je neumoljiv Luka. – Ako nisi, zašto te je međunožje svrbjelo danima poslije toga?

­ Ratne okolnosti – potišteno će Mario. – Padne ti roletna i ode ponos u pizdu materinu. Kontaš hoćeš li ikad više imati priliku, još se uz to usviraš i eto ti. Uostalom, barem nisam platio ništa.

­ Pa ona je tebi trebala platiti, a ne ti njoj – smijao se Luka.

118

­ Pa i jest na neki način – promrsi Mario. – Platila mi je pola od onog što sam popio.

­ Moram priznati da ti je objašnjenje kristalno jasno – upadnem ja, dok se Luka i dalje smijao. – A ako ćemo pošteno, i prihvatljivo. Zamisli, kad si imao dvadesetak godina, onda si tražio one od trideset i koje, a sada s pedeset tražiš one od šezdeset i koje. Vrlo logičan slijed.

­ Jebi se ti i takva logika – sada se i Mario počeo smijati.

Onda smo se sva trojica počeli na glas smijati i to je trajalo nekoliko minuta. Iskreno rečeno, ne znam da li je u svemu rečenom bilo nešto smiješno, ali valjda nam je trebao bilo kakav ventil da ispustimo današnje nagomilane tenzije pa je u nedostatku boljeg razloga dobro poslužio i ovaj Marijev izlet u “Ljepoticu”.

Pred jutro smo se počeli penjati na vrh. Uspon je trajao satima, zapravo je to bilo planinarenje, veranje bez opreme i kada smo konačno stigli gore, obje ruke su mi bile isječene od oštrog kamenja, a uniforma na nekoliko mjesta pokidana. Ni ostali nisu izgledali bolje. Na vrhu, s kojeg se prostirao pogled na cijelo dubrovačko zaleđe, doista nismo zatekli nijednog četnika. Svi su oni zbrisali pod jakom topničkom paljbom, tako da se o njihovu boravku ovdje moglo zaključiti samo po razbacanim konzervama, pokojem dijelu vojne opreme, zgaženim opušcima, praznim bocama i sličnim suvenirima. Kada sam pogledao kamo moramo sići, postalo mi je konačno jasno da se neću vratiti u Pulu s grupom s kojom sam došao. S nekom drugom možda, ali s ovom sam to mogao zaboraviti. Slegnem ramenima, što je, tu je. Čim se dočepam baze i prvog prijevoznog sredstva, odoh ja za Ston, pa dalje. Ovo je sve bilo nekako izdržljivo, barem još nitko nije pucao po nama, a sve drugo je podnošljivo. Ionako mi je nedostajalo malo gimnastike, samo sam se izležavao u stanu

119

ili sjedio u kancelariji, pa sve u svemu i nije tako strašno. Do sada.

Tek smo se treći dan spustili prema Popovu polju. Koliko sam čuo, dolje je oslobođeno selo Orahova Dol ili tako nekako. Po našem dolasku većina su se zengi (kako su se zvali između sebe naši vojnici) skupili ispred jedne velike zapaljene kuće koja se nalazila u zavali kraj samog puta i skakutali ispred nje, očito oduševljeni kako gori. Da se ne radi o vojsci i zapaljenoj kući, čovjek bi pomislio da se radi o nekakvoj fešti, pa ljudi plešu nekakvo lokalno kolo. Kuća je bila od kamena, a ličila je na starinski poludvorac, polusamostan, sa bakrenim krovom, a kasnije sam saznao da je bila iznimno luksuzno opremljena s bogatom bibliotekom, velikim kaminom i drugim dragocjenim stvarima. Konačno sam saznao razlog oduševljenja – kuća je bila vlasništvo vojvode Voje Šešelja.

Uglavnom, činilo se da se situacija stabilizira, pa sam očekivao skori povratak u Ston. Ono ću iskustvo s poskokom i pentranjem po Ilijinu brdu već nekako preboljeti, pomislim. Jest, ali problem je bio u tome što trenutno nitko nije razmišljao kako «inspektora» vratiti u stožer. Dva dana se sasvim solidno opijalo, čemu sam se, u nedostatku razumnijih aktivnosti, i sam pridružio. A što ću. Trijezan sve to gledati definitivno ne predstavlja nekakvo posebno zadovoljstvo.

Koji dan nakon toga, kada sam svaki čas očekivao da krenem za Ston, u bazu je stigao i doktor koji je svojedobno Mariju objasnio način funkcioniranja seruma protiv zmija. Doktor Martin je bio sirijskog podrijetla, ili tako nekako, kako su mi rekli, što se vidjelo po tipičnom crnomanjastom istočnjačkom tenu, a zvali su ga tako jer je valjda to naše ime bilo najsličnije njegovom stvarnom imenu koje nisam uspio upamtiti. Točnije, nisam uspio ni razumjeti kada se on predstavio, pa sam ga i ja zvao kao i drugi. Anegdotu s poskokom i serumom su već svi saznali, pa i doktor, čemu se

120

naravno smijao kao i ostali, jedino Luki još uvijek nije bilo do smijeha kad se to spomene.

Jednog jutra tih dana pozove me Luka na stranu i reče mi da treba s nekoliko momaka dignuti u zrak nekakav most na rijeci Trebišnjici, a što nije nikakav problem jer je već sve isplanirano i nema nikakve opasnosti. Skoro nikakve. Ja sam mu poželio sreću, ali mi on na to nastavi kako bi bilo u redu da idem i ja jer kao «inspektor» ne bi bilo u redu da ostanem ovdje. Ja sam mu, naravno, opet iz početka spominjao rodbinu ­ onu koju sam smio, odbijajući i pomisao da idem dizati u zrak bilo kakav most, objašnjavajući mu da čekam nekakav prijevoz za Ston. Nakon jednosatnog uvjeravanja da tamo doista nema opasnosti osim možda malo pri povratku, a ni tada ako brzo prijeđemo neki prijevoj, da će poslije toga odmah organizirati moj povratak u Ston, a što sada, naravno, ne može ­ konačno sam pristao. Protiv volje, ali pristao. Od presudnog značaja je bila činjenica da most nitko ne čuva i da nema opasnosti. Nije mi bilo ni na kraj pameti da zadnji dan na ratištu riskiram život. Usput sam ga pitao zašto ga uopće ruše, na što sam dobio odgovor da se to mora napraviti iz strateških razloga, kako ne bismo doživjeli eventualni protuudar preko njega. Mala, preventivna bezopasna akcijica, ništa više. Valjda je taj mostić bio jedina veza između dviju obala u tom dijelu Popova polja.

U međuvremenu nam se priključio doktor koji je sve to slušao oduševljeno, da bi na kraju molio Luku da i on ide s nama, što je ovaj odbio, jer po konvenciji liječnici ne smiju nositi oružje, ne smiju ići u akcije i tome slično. Ovaj je bio uporan, pa je Luka na kraju popustio, napominjući mu da je najvažniji dio akcije junačko bježanje natrag jer je topništvo JNA samo dva kilometra od tog mosta, pa kad nas vidi, a vidjet će nas sigurno, gotovi smo ako prijevoj, koji se nalazio u blizini mosta, ne prijeđemo brzo. Doktor je uvjeravao Luku da je u dobroj formi, da njegov trbuh samo zavarava protivnike, da se ne brine, da sa njime neće imati problema.

121

No, kako se u najmanju ruku radilo pozamašnoj trbušini, to mi doktor baš i nije djelovao pretjerano uvjerljivo.

Kako god bilo, krenu i doktor s nama. Ja sam još uvijek sam sa sobom raspravljao zašto mi je ovo trebalo, zašto sam pristao. Ali ako nema opasnosti, ipak se ne vidi svaki dan kako most leti u zrak. Čovjek je često idiot na svoju štetu, a ja sam tu neprejebiv, pomislim. Do samog mosta trebalo je proći dva sata šikare, a potom smo se uvukli u šipražje kraj rijeke i došli do mosta. S još dvojicom ostao sam stotinjak metara iza, dok su ostali krenuli na most. Pored mosta je bila mala drvena kućica. Jedno vrijeme je bila tišina, a onda se začuo rezak zvuk nekoliko pucnjeva. Potom opet tišina. A onda eksplozija. Most se najprije malo podigao, a potom uz tresak srušio u rijeku. Moram priznati da me se sve to skupa puno manje dojmilo nego što sam očekivao.

Luka, Mario i ostali trčali su natrag i to tako brzo da su samo protrčali pored nas, pa smo onda i mi išli za njima. Usput mi je Mario doviknuo da su morali koknuti nekoliko čeda koji su se valjda tamo zatekli ili tako nekako. Kako god okrenem, ovo mi nije trebalo, pomislim.

Izletjesmo i na taj prijevoj, koji smo pretrčavali u tri grupe u tri različita pravca. Ako nas gađaju, da nismo skupa. U mojoj grupi bio je Mario, Luka, doktor i još jedan vojnik. Njima nisam pamtio imena, naprosto ih je bilo previše za to kratko vrijeme.

Trčali smo preko prijevoja, koji je vojničkim rječnikom rečeno predstavljao klasičan brisani prostor, koliko smo brže mogli, ali kako su me još u onoj vojsci učili, marševska kolona ide brzinom najsporijeg. Trebalo je pretrčati ili barem što brže prijeći tih šestotinjak metara, na kojima su jedine uzvisine predstavljala tu i tamo razbacana kamenja, od kojih je najveći mogao biti promjera oko pola metra. Međutim, nakon stotinjak metara doktor je zastao, počeo gubiti dah, doslovno postajao zelen i izgledalo je da će mu svaki čas na toj proljetnoj pripeci pozliti. Od tri razdvojene grupe, kud baš

122

da ostane u našoj, pomislim, gledajući ga. A opet, jadan, nije on kriv. Naprosto u tim godinama ne možeš trčati s tolikom trbušinom po ovom kamenjaru. Očito je precijenio kondicijsku spremu. Luka uspori našu grupu, pa on i Mario uzmu doktora ispod ruku i doslovno ga počeše vući naprijed. ­ Cijuknit će, ako odmah ne stanemo – viknem ja, gledajući

njegovo sada već ljubičasto lice. ­ Izdržat će, može on – vikne autoritativno Luka, ne dajući

mogućnosti daljnjeg raspravljanja o doktorovu stanju. Što god Luka mislio ili želio misliti o doktorovoj

izdržljivosti, ovom je bivalo sve gore. Sve sporije smo se kretali, ali smo se kretali. Bilo je očito da nećemo stati, taman da doktor umre ovako se vukući između njih dvojice, jer nije trebalo biti veliki vojni strateg da shvatiš kako smo svi gotovi ako zastanemo, a ne samo on. Predviđenih Lukinih pet minuta za prelazak prijevoja prošle su, a mi smo bili tek na polovini čistine. Sada mi je već bilo jasno da ovo neće dobro završiti. Ipak smo se nekako uspjeli približiti skoro na nekih stotinjak metara do kraja čistine, kada su minobacači zasuli granatama koje su počele padati iza nas. Bilo je samo pitanje trenutka kada će se podesiti nišani i kada će se granate približiti. ­ Sklanjaj se – vikao je Luka, vukući doktora za sobom.

Legoše za jedan oveći kamen uz putić. Ja pogledam Marija.

­ Što me gledaš, jebo te bog! – urliknu on. – Skači iza kamena! Dva su osrednja kamena stajala sa strane, metar­dva jedan

od drugoga i ja skočim iza jednog a Mario iza drugog. Skupim se iza tog kamena koji mi se načas učinio većim od planine, barem mi je glavu pokrivao, pomislim, a ostalo, ako pogodi, nekako će se skrpati. Pokušam se osvrnuti ispod šljema, da vidim gdje sam, ali sam samo zapazio kraj Marijevih čizama koje su virile iza drugog kamena.

123

Granate su počele padati sve bliže. Bože moj, tako izgleda kraj, pomislim. Na tren mi prođoše svi zadnji dani kroz glavu, razlozi dolaska, ništa, potpuna praznina. Svejedno je zašto si tu, kad si tu. Poginut ću, zvonilo mi je u glavi, poginut ću sigurno, jer me ovaj kamenčić kojeg je Bog postavio pored ove jadne bijele cestice definitivno ne može zaštititi kad se granate potpuno približe, a eksplozije su zaglušljujuće odjekivale. Otvorim usta i stavim ruke na uši, da spasim sluh, ako slučajno preživim, ali sve to nekako više mehanički, nešto je ipak ostalo u glavi od svih onih godina provedenih u uniformi, ipak nekakve koristi od sveg tog vojnog naukovanja. Odjednom shvatim da mi suze teku niz lice. Slabost se naprosto prelijevala tijelom kao ledena voda ispod tuša; kud bi prošla, tijelo bi se ukočilo. Kakva glupa smrt. Kakva besmislena smrt! ­ Robi – urlikao je Mario. ­ Da! – jedva izustim. ­ Robi! – ponovi on. Tada tek shvatim da nisam uopće

odgovorio, da sam samo otvorio usta. Uzdahnem nekoliko puta duboko.

­ Da! – ovaj put uspijem izustiti, što sam glasnije mogao. ­ Čuvaj se kamenja, kamenje ubija više nego geleri – vikao

je on. ­ Mogao si mi to reći kad si neki dan zvao u Pulu, idiote –

povratio sam se. Bože, hvala ti! Mario, hvala ti. Da nisi nazvao, umro bih bez ijedne granate, bez gelera i kamenja.

­ Nisi pitao – vikne Mario. Jedna granata pade u blizini nas, nisam imao predstavu

koliko blizu, ali stravičan fijuk gelera i kamenja skamenio me. ­ Robi! – opet sam čuo Marija kako viče. ­ Što je sad? – urliknem. ­ Što radiš? ­ Jedem govna!

124

­ Moli se! ­ Molim? ­ Moli se, čovječe, moli! – urlikao je on – ovo će dugo

trajati. Da se molim?! Kome da se molim? Bože moj, oprosti mi

za sve, za sva sranja što sam napravio u životu, samo me danas poštedi. Samo danas! Samo ovo granatiranje, pa da bježim prema Stonu. Isuse moj, zaboravio sam se moliti. Vratim sliku pokojne bake iz Sinja kako navečer moli. Kako je ono počinjala! Jebo te bog! Bože, oprosti mi, molim te, ali petnaest godina u uniformi bivše armije krivo je za sve. Prokleta JNA. Mogli su ostaviti popove kao i ovi danas, pa barem ne bih zaboravio moliti. Kako možeš u rat a da ne znaš moliti. Kako su oni uopće mislili voditi ratove! Granata je opet pala u blizini. “Oče naš” počnem šaputati, dok su suze navirale, “koji jesi na nebesima, posveti se ime tvoje, daj nam kruh naš svagdašnji…” ­ Mario! – urliknem očajno. ­ Što je? ­ Zaboravio sam Očenaš! ­ Sjetit ćeš se do kraja granatiranja, bez brige, i ja sam se

tako sjetio. Samo moli! ­ Možeš ti jednom na glas, da čujem! ­ Sjetit ćeš se, sigurno, kad ti kažem. Ej, Robi! Moli se ako

te pogodi, da te pogodi muški! Da ne patiš! Granata je opet pala u blizini. “Oče naš koji jesi na

nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…” Krenulo mi. “Zdravo Marijo, milosti puna…” Moja jadna bakice, koliko si se natrpjela na onom sinjskom kamenju, hvala ti za svaku večer što sam morao moliti s tobom. Počivala u miru. “Oče naš, koji jesi na…” Ako dođem gore, pripremi Boga, nisam baš bio uzor u mnogo čemu, ali nisam nikome nikad nanio zlo. Barem ne svjesno. Granate su počele u nizu padati oko nas. “Zdravo Marijo, milosti puna…”. Sve je fijukalo oko

125

mene. I geleri, i dijelovi odbačenog kamenja i zemlja i sve. Odjednom osjetim strahovitu bol u lijevoj nozi. Jauknem. ­ Robi, jesi živ? – čuo sam Marija kako urliče. ­ Ne znam – viknem. – Nogu su mi sjebali. ­ Koliko? ­ Ne znam! – urliknem. Kako da znam kada se ne mogu ni

milimetra pomaknuti, pomislim. Bol je razarala. ­ Je li toplo na nozi? Da li osjećaš krv? ­ Nemam pojma! – urliknem. ­ Probaj je malo mrdnuti! Da li možeš? Možeš! Dobro je,

nije strašno dok je možeš mrdati. Šest sati je trajalo granatiranje. Šest sati! Svaki minut kao

godina, svaki sat kao vječnost. Molio se, plakao, urlikao, vikao, slušao Marija kako doktoru spominje porodično stablo, pustinjsko podrijetlo, kako će ga on ukokati ako slučajno i preživi, kako… Šest sati pakla. Nakon nekog vremena mi je u lijevoj nozi počela popuštati bol. Nakon šest sati nastalo je zatišje. Čuo sam Luku kako viče da sada trčimo, da sada čede hlade cijevi, da ili sada ili nikada. Trčao sam kao lud, dok je u lijevoj nozi sijevalo sve jače. Sjurio sam se u šumarak preko puta čistine. Svi smo preživjeli. Čuda postoje! Definitivno postoje! I doktor je bio živ. Sada je u licu bio bijel kao vapno, ali pretpostavljam da ni sam nisam bolje izgledao. Uz moju nogu, još su dvojica bila lakše ranjena, ali svi smo izgledali kao da smo bježali iz rudnika koji se urušava, pa nas na pola puta uhvatilo, ali smo se nekim čudom ipak izvukli. Prljavi, iscijepane odjeće, poderotine po uniformama, a i po tijelima.

Mario mi je pogledao nogu i ustanovio da mi je djelić kamena napravio sasvim solidnu ranu ispod koljena, čizma je bila puna krvi, ali kost nije bila slomljena. Dobro natučena, sigurno, ali nije bila slomljena. Vanjski prijelom svakako ne, ali ni unutarnji, jer ne bih mogao stati na nju. Krv više nije išla, a rana je bila puna zemlje. Počisti mi ranu, dezinficira, zamota nekakvim zavojem. Osjećao sam se ponovno rođen. Jebeš nogu! Živ sam! Vidio sam i po drugima da se osjećaju

126

jednako kao i ja. Očito se ni njima ovako nešto nije dešavalo često. ­ Bilo je gusto – prizna Mario. ­ Ja sam se bio oprostio sa svima svojima – javi se doktor

promuklim glasom. ­ Mene je sramota više se opraštati – javi se Luka. – Toliko

puta sam se oprostio da sam počeo razmišljati kako ću Svevišnjem dopizditi s time, pa će me pustiti da stvarno odlepršam. Sad samo molim. Prestao sam se opraštati.

­ Ja sam se od svih oprostio još prije rata, davnih dana, pa sad s tim nemam problema – reče Mario. Tada mi Mario priđe i na moje čuđenje, zagrli me. – Dobar si, čovječe, dobar si. Nema ih puno koji bi ovo preživjeli prvi put i ne bi pukli. Ja sam se prvi put dobro naplakao i nije me sram.

­ Plakao bih ja, ali nemam više suza – progunđam zatečeno.

­ Dobar si – ponovi on, grleći me. Onda me pusti. Nisam bio siguran da je shvatio što sam htio reći, ali nije ni važno. I inače mi se činilo da je izgledao kao da mu je nešto laknulo, nešto teško sa srca palo, kako se kaže, a onda pomislim da vjerojatno svi tako izgledamo. Krenusmo prema bazi. Mario mi je našao nekakvo drvo

što je ličilo na štap, da se oslonim dok hodam, stalno mi je bio pri ruci i pitao me kako sam, mogu li. Boljelo je, ali sam hodao. Živ sam, samo mi je to prolazilo kroz glavu. Živ!

Polako smo se kretali prema bazi. Razmišljao sam kako ću danas, večeras, odmah bilo kojim sredstvom za Ston, pješke ako moram, ali što se mene tiče, ratišta mi je dosta. Već je pao mrak kad smo napokon stigli ispred naših zadnjih linija. Luka je išao prvi a mi desetak ili više metara iza njega. Luka je dovikivao dogovorenu lozinku. S druge strane je zavladao muk. Odjednom se začuše pucnji iz pušaka. Stajali smo šokirani na asfaltnoj cesti, ne shvaćajući što se događa. ­ U zaklon – urlikne Luka i svi počesmo bježati s ceste.

127

Sjurio sam se s ceste u šikaru i upao u neku rupu. Mario je protrčao pored mene i skočio negdje. Naprosto je nestao, valjda isto u nekoj rupi. Onda se začuo njegov stravičan urlik koji me sledio. Potom tišina. ­ Mario! – viknem.

Tišina! Zvao sam i dalje, pokušavajući se izvući iz rupe. Konačno uspijem. Zastanem. Tada začujem tiho, bolno ječanje iz neposredne blizine i krenem prema tom izvoru. Uskoro ga i nađem. Bio je neki jarak, možda dva metra dubine ili čak i više, nisam mogao točno procijeniti u mraku, a na dnu kojeg je ležao Mario i bolno plakao. Isuse, mora da su ga pogodili. Nisam dobro vidio odozgo, pa se nekako spustim, točnije skotrljam dolje do njega. On je ležao skvrčen i jaukao. Bio je bukvalno skvrčen u kolut, kao crv i usprkos svim mojim pokušajima da ga pomaknem, nisam uspijevao. On je i dalje jaukao u tom položaju. Pokušavao mi je nešto reći, ali očito od bolova nije mogao govoriti. Prešao sam rukama po njemu, nigdje nisam napipao a niti vidio krv, koliko se moglo u ovom mraku uočiti. Naslonim ga na sebe, dok je on i dalje glasno ali nerazgovjetno zapomagao. Negdje su ga pogodili, ali nisam mogao utvrditi gdje.

Gore je prestala pucnjava. Uskoro se pojaviše još dva vojnika na rubu jarka pitajući što mu je. Odgovorio sam da ne znam, ali da mi pomognu izvući ga. Oni to i naprave. Uzalud. Svaki pokret očito je Mariju predstavljao takve bolove da ga nismo mogli pokrenuti, pa smo odustali jer nismo znali što je ozlijedio, a nesmotrenim pokretanjem mogli bismo mu još više stanje pogoršati. ­ Tko je pucao? – upitam vojnike. ­ Naši idioti – odgovori jedan. – Naša zadnja linija. ­ Zašto? – zaprepašteno ću ja. ­ Izgleda da su se promijenile postrojbe – reče drugi. – Kad

smo mi otišli, bili su Omišani i s njima smo dogovorili lozinke. Ali kako su nas sjebali s granatiranjem šest sati, zakasnili smo i sada su ti tamo turboimoćani, ludi ko

128

kurac, a oni, brale, puno ne pitaju. Oni odmah pucaju. Valjda su im oni kreteni zaboravili prenijeti lozinku i reći za nas.

­ Znao sam – konačno prostenje Mario u mojem naručju, još uvijek skvrčen, dok su mu suze išle niz lice od boli.

­ Što si znao? – upitam ja brzo. ­ Da ću danas najebati – prostenje on. ­ Pa gdje si ranjen, čovječe? – opet ću brzo ja, dok još

može govoriti. ­ Jaja – jedva izusti on. Tek tada sam primijetio da zapravo

cijelo vrijeme drži ruke među nogama. ­ Pogodili te u jaja? – upitam ja. ­ Neee – otegne on. – Balvan. ­ Kakav balvan, čovječe? – upitam ja, misleći da je valjda

počeo buncati. ­ Iza tebe – jedva će on.

Pogledam iza sebe gdje se naziralo neko drvo. Opipam rukom. Bilo je to neko deblo srušenog stabla. ­ Natakao si se jajima na stablo – sine mi. – Skočio si

odozgo i natakao se na ovaj balvan? ­ Daaa! ­ Auu, bog te jebo! – uzdahnem i stresem se od same

pomisli. Mogao sam zamisliti kakve bolove sada podnosi. – Pa, možemo li te nekako izvući?

­ Samo pooolako. Izvukli smo nekako Marija iz jarka, a ovi su vani konačno

uspjeli dogovoriti prestanak paljbe. Skupina idiota na ograničenom prostoru, ogorčeno pomislim. Samo smo milošću Božjom svi ostali živi i čitavi, ako ne računamo Marija. On je, jadnik, toliko zavijao dok smo ga izvlačili, gore nego da ga trojica četnika kolju, kako reče jedan od vojnika. Toliko o onoj savršenoj organizaciji o kojoj mi je pričao čim sam došao. Doista savršena za najebat bez razloga. Da nije bilo Luke, koji je odmah reagirao, optrčao okolnim

129

putem i tako došao do ovih iz zadnje linije i jebao im sve po spisku, tko zna koliko bi nas ostalo živih.

Istu večer sam s Mariom u ambulantnim kolima krenuo za Ston, u meš. Doktor mu je dao neku injekciju protiv bolova, pa je manje zavijao, ali je cijelo vrijeme stenjao. Izgleda da je polomio neke zdjelične kosti ili tako nešto, koliko je doktor mogao na brzinu utvrditi, ali uglavnom stanje je bilo prilično zabrinjavajuće. I doktor je krenuo s nama. Odmah po polasku je počeo gubiti svijest. ­ Samo da nema unutarnje krvarenje – zabrinuto će doktor.

– Da izdrži do meša, da vidimo što je. ­ Ako ima, što onda? – upitam ga ja. ­ Može biti svašta – neodređeno odgovori on, držeći ga za

ruku, opipavajući puls. ­ Robi! – jedva čujno zazove Mario. Došao je na trenutak

svijesti. ­ Tu sam stari, ne brini se, sve će biti u redu – rečem ja,

dok mi se grlo stezalo. ­ Pozdravi Denisa, kad ga vidiš, molim te – tiho će on. ­ Ne brini se – odgovorim. – Kad te skrpe, ti ćeš mu sam

sve reći. Samo budi miran, sve će biti u redu. ­ Robi! – bio je još tiši, tako da sam se morao sagnuti nad

njega da ga čujem ­ Znaš da sam u Austriji živio s jednom našom ženom dvije godine? Znaš da s njom imam kćer?

­ Ne znam! – promrsim zatečeno, stvarno nisam znao da Mario ima djece, nikad to nije spomenuo. Niti da je s nekim u Austriji živio.

­ Nije išlo – govorio je on s prekidima, hvatajući zrak. Doktor mu je govorio da šuti, da će mu biti lakše, ali on je samo odmahnuo glavom. – Nisi samo ti dva put zaglavio, samo što ja nisam bio kod matičara. Jebeš papir, nije mi spasio ni prvi brak, pa sam ovaj put to preskočio. Imamo divnu kćerkicu. Zove se Anita, po mojoj mami. Sada ima desetak godina. Nisam je vidio godinama, niti

130

sam joj ikada napisao pismo, a počinjao sam sto puta. Gore u bazi, Luka zna gdje, imam album slika s ratišta, što smo se slikali svih ovih mjeseci. Molim te, pošalji joj ga. Tamo je, u albumu, napisana njena adresa. I napiši joj koju riječ, u moje ime. Nisam više mogao izdržati. Suze su naprosto navrle.

Počeo sam plakati. Uzdahnem, saberem se na brzinu, obrišem suze i okrenem se njemu. Gledao me je. ­ Koja si ti konjina! – procijedim blago. – Vidiš što mi

radiš! Tjeraš me da plačem zbog tvojih slupanih jaja. Neće ti biti ništa, malo ćeš morati apstinirati s plavušama, dok se ne oporaviš, i ništa drugo.

­ Rekao sam ti da uvijek osjetim kad će se nešto loše desiti – skoro je šaptao on. – Od jutros me to proganja. Mislio sam da je gotovo kad su nas granatirali, pa kad je prošlo, pomislim da sam se prevario. Nikad se u tome ne prevarim. Nikad! Pao je opet u nesvijest i bio u takvom stanju do Stona.

Doktor i ja smo šutjeli. Svako sa svojim mislima. Sve do ovog razgovora nisam mislio da je tako strašno, ali sada više nisam bio siguran u to. Nadao sam se da je Mario pogriješio u predosjećaju, da se naprosto radilo o strašnim bolovima, kada čovjek mora misliti na najgore. Pogotovu u ovim nesretnim ratnim okolnostima, kada inače sve dobije neke sasvim druge dimenzije, kada svaka okolnost ima sasvim drugi značaj od iste takve u mirnodopskom okruženju. Tako mi se ova noć činila crnjom i težom od svih mojih dosadašnjih noći.

Bože moj, nemoj ga uzeti. Nemoj ovaj put dok sam ja s njim. Ne mogu, jednostavno ne mogu u tako kratko vrijeme preživjeti toliko rastanaka, ostati na ovaj ili onaj način bez tolikih dragih osoba. Sačuvaj ga za neku drugu priliku, kad ne bude mene pored njega, da to ne moram gledati.

“Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…”

131

U Stonu su Marija odmah unijeli u bolnicu, a ja sam ostao u dvorištu, pušeći jednu cigaretu za drugom. Potom me doktor odveo do zapovjedništva jer za sada ne možemo ništa, pa ćemo se vratiti kasnije. Ovima u zapovjedništvu je objasnio tko sam, što sam i kako sam se zatekao u svemu ovome. Bili su izuzetno ljubazni prema meni. Sredili su da sutra idem do Dubrovnika nabaviti besplatno novu civilnu odjeću jer je moja ostala u Čepikućama. Bili su voljni napisati bilo kakve potvrde, da sam bio na ratištu i tome slično, što sam ja ljubazno odbio jer nisam vidio što bih s njima. Što će mi ti papiri? Da ostanem na ratištu pa da ih netko za mene šalje mojoj djeci! Želio sam samo da Mario preživi i da odem odavde. Ništa više. Ništa!

Dali su mi i sobu da spavam, ali nisam mogao. Pokušao sam i odustao. Ovi u mešu su nam rekli da do jutra ne mogu dati nikakve informacije o Marijevom stanju, pa nije bilo svrhe tamo odlaziti. Stajao sam kraj otvorenog prozora i pušio kad je netko pokucao. Ušao je doktor. ­ Znate li kako mu je? – upitam odmah. ­ Bore se za njega – odgovori tiho. – Loše. Ima unutarnje

krvarenje, polomio je dolje sve. Da je u nekoj boljoj bolnici, u nekim normalnijim okolnostima, možda bi se izvukao, ali ovako ne znam. Ovi rade sve što mogu.

­ Idiotski način da odeš s ovog svijeta – procijedim. ­ Svaka smrt je takva – reče on. – Ja sam ih se nagledao na

ratištu. Ne možeš vjerovati od kakvih teških ozljeda ljudi prežive, a opet, od kakvih sitnica ljudi gube živote. Sve je to sudbina. Nitko ne zna gdje će mu se svijeća ugasiti.

­ Znam – promrsim. – Znam, ali barem da ja ne gledam kako se gasi.

­ Znate – reče on ­ kada sam studirao medicinu, bio sam pun entuzijazma i želje da ljudima pomognem. Tada uopće nisam razmišljao o umiranju. Točnije, učio sam kako spriječiti smrt, kako spasiti ljude da ne umiru. Ako o smrti i razmišljaš, onda je ona uvijek bila vezana za

132

starost ili teške bolesti, eventualno nesretne slučajeve koji se tu i tamo događaju. Onda završim na ratištu i svaki put kad netko od njih ode, požalim što sam ikada upisao medicinu. To nije ni starost, ni bolest, ni nesretan slučaj, to je rat, gdje bi trebalo biti normalno da ljudi umiru, pogibaju. Umirat će oni i dalje, ali to nije normalno. Jednostavno ja to ne mogu prihvatiti. U najboljem slučaju, ako ga ja i spasim, to je samo zato da bi se mogao vratiti da ga drugi put dokrajče.

­ Nitko normalan to ne može prihvatiti – promrsim ­ ali je tako. Kako ste se vi uopće našli u Hrvatskoj?

­ Studirao sam u Zagrebu i poslije ostao – odgovori on. – Zavolio sam ovu zemlju, ljude, svidjela mi se. Našao ženu, oženio se, dvoje djece.

­ Kako ste se našli na ratištu? ­ Pa vidite – reče on ­ o vama mi je Mario često pričao. Mi

smo znali često pričati, a o vama je uvijek pričao sve najbolje, pa vam mogu odgovoriti na pitanje. Vidite, ja nisam Hrvat i tko zna kako bi me netko mogao sutra gledati kad rat završi. A pogotovu dok rat traje jer se u ratu ljudi čudno ponašaju. I onda sam se odlučio, da ne bih imao problema, ni ja ni moja obitelj, dragovoljno javiti i tako sam već mjesecima po ratištima. Danas­sutra nitko ni meni ni mojoj djeci ne može predbaciti bilo što. A ovdje će se još dugo, pa i kad rat završi, gledati gdje je tko bio u ova vremena. Ne znam koliko to kao Hrvat možete shvatiti!

­ Shvatljiv koliko i žalostan razlog, kao i sve ovo što se dešava oko nas – prokomentiram.

­ Slažem se – reče on. Doktor i ja smo pričali do jutra. Pred jutro nismo mogli više izdržati i otišli smo do meša. Doktor je išao vidjeti što se desilo, a ja sam pripalio tko zna koju po redu cigaretu tu noć, tako da mi se već povraćalo od njih.

133

Uskoro je doktor izišao i samo sjeo pored mene. I on je zapalio. Nisam ga ništa pitao. Nisam ga imao što pitati. To jutro su mi najprije u mešu imobilizirali lijevu nogu, a

potom odveli u Dubrovnik gdje sam nabavio crno odijelo, bijelu košulju i dvije kravate, crnu i crvenu. Popodne smo pokopali Marija na mjesnom groblju. Došao je Luka i petnaestak njegovih kolega, ispalili su nekoliko plotuna, stavili drveni križ i tako je završio jedan život. Luka mi je predao Marijev album sa slikama. Prva je slika bila njegove djevojčice. Anita. Ostale njegove sa ratišta.

Sutra ujutro sam krenuo džipom prema Pločama pa dalje autobusom prema Splitu. Prije polaska bacio sam crnu kravatu u more i čekao da potone, a potom stavio crvenu. Ovi u Zapovjedništvu su prije toga provjerili što je s Denisom, pa sam saznao da su ga već prebacili za Zagreb, jer očito ni bolnica u Splitu nije bila dorasla njegovoj ozljedi glave. Zamolio sam ih jedan blok i olovku.

Dok smo se truckali prema Pločama, počeo sam pisati pismo maloj Aniti. Tiskanim slovima jer sam znao kako je izgledao Marijev rukopis. Htio sam to odmah riješiti i prije Pule joj poslati.

“Draga kćeri! Oprosti mi što nisam dovršio sva ona brojna pisma koja

sam ti sve ove godine započinjao pisati, ali eto, nisam imao snage ni hrabrosti da ih dovršim i pošaljem. Kad nekog napustiš, onda je teško skupiti hrabrost i suočiti se s time. Možda ne bih ni sada, ali ne znam da li ću to više ikada moći jer se nalazim na ratištu, pa sam odlučio da ti ovo napišem, za slučaj da mi se nešto desi. Ako ti ovo pošalje moj prijatelj, znači da tate više nema.

Mali moj anđele, znaj da te tata puno, puno volio, svaki dan mislio na tebe, svaku večer gledao tvoju sliku i sanjao kako ćemo se jednom zajedno igrati, držati za ruku, kako ćeš jednom odrasti i kako ću čuti kako me zoveš “tata”. Ne znam koliko sam napravio u životu, ali meni je moja domovina bila

134

najdraža od svega. Volio sam je skoro kao tebe. Nadam se da ćeš jednom, kad odrasteš, shvatiti zašto sam sve ovo napravio. I sve što ti mogu ostaviti je ovaj album sa slikama kada sam bio ono što sam morao biti.

Draga moja kćerkice, ne brini se, tata će uvijek biti tu negdje blizu tebe, nećeš me vidjeti, ali kad ti god bude teško u životu, doći ću ja, osjetit ćeš to. Nemoj nikada zaboraviti da si imala oca koji te volio više od ičeg na svijetu.

Voli te tvoj tata Mario. U Dubrovniku, 05. travnja 1992.” U Rijeci sam otišao na poštu i preporučeno poslao pismo i

album. Prije toga sam na zadnjoj korici albuma napisao dan njegove smrti i mjesto gdje je pokopan. I svoju adresu. A onda sam konačno stigao u Pulu, zatvorio se u stan, otvorio litru konjaka, stavio stare ploče i isplakao na miru. Neka ti je lagana ova tužna hrvatska zemlja, prijatelju moj!

135

VI. GLAVA

Prošlo je proljeće, a došlo ljeto 1992. godine. Dubrovačko zaleđe je konačno oslobođeno. Luka se vratio u Pulu na kraći odmor, gdje smo proveli nekoliko zajedničkih večeri prisjećajući se mojeg boravka na ratištu, a pogotovu Marija i Denisa. Denis se oporavljao u Zagrebu, kamo je stigla i teta iz Berlina da ga njeguje. Oporavak će biti dugačak, težak i dobrim dijelom neizvjestan, tako da će na jesen morati ići u neke toplice po Zagorju, pa natrag u bolnicu, i tim ritmom dok ga koliko­toliko ne osposobe. Operacija glave, liječničkim rječnikom rečeno, jest uspjela, ali Denis je sada patio od strahovitih glavobolja u kombinaciji s depresijom, što je bilo teško gledati a kamo proživljavati. Uglavnom, tek enormne količine lijekova protiv bolova i za smirenje držali su ga na granici izdržljivosti.

«Marijev» kafić u prizemlju moje zgrade, vlasnik je, nakon što sam mu ukratko ispričao njegovu sudbinu, konačno iznajmio nekom trećem koji ga je preuređivao u pekaru. Prije toga me pozvao da uzmem njegove stvari jer nije znao što bi s njima. Zapravo, nije uopće bilo njegovih osobnih stvari osim jedne slike, na kojoj smo bili on, Doktor, ja i još dvojica mladića u uniformama, pred odlazak na ratište. Nisam do tada ni znao da ta slika postoji. Uzeo sam tu sliku, zastavu koju sam oprao, sve to stavio u paket i poslao njegovoj kćerkici u Austriju. U međuvremenu je njena majka stupila sa mnom u kontakt, tako da sam s njima uspostavio relativno čestu telefonsku vezu. Činilo mi se da ona još uvijek nije zaboravila Marija, a i njegova je smrt ostavila toliko jak dojam na nju, da je teško bilo diferencirati osjećaje i šok izazvan tom viješću. Kćerkica je čuvala očevo pismo kao najsvetiju relikviju, tjerajući mene da joj po tka zna koji put pričam o njenom tatici, kako ga je zvala, o tome kako je često spominjao nju, kako je to pismo pisao dok su granate padale

136

oko njega... Uglavnom, toliko sam petljao s time, da sam se već počeo zabrinjavati da danas ne proturječim sam sebi i onom što sam joj jučer ispričao. Nadao sam se da sam uspio kod nje formirati sliku o brižnom ocu koji stjecajem nesretnih prilika nije stigao to sam napraviti, a u što sam ja konačno osobno i vjerovao. Gledajući kafić koji je ubrzano mijenjao fizionomiju, shvatio sam po tko zna koji put da život neumitno ide dalje, bez obzira na sve pojedinačne sudbine bilo kojeg običnog ovozemaljskog smrtnika.

Što se rata tiče i njegovog utjecaja u Istri, gdje se nije ratovalo, on se svejedno osjećao na svakom koraku ovog toplog ljeta. Plaže su bile doslovno prazne, bez turista, što i nije bilo tako loše, barem viđeno sa mojeg uskogrudnog gledišta. Naime, mogao si na miru ići na bilo koju plažu, ne razmišljajući o gužvi, gnjavaži, redovima po cestama i sličnim uobičajenim slikama iz ranijih, «normalnih» turističkih sezona. Naravno, turistički radnici su imali dijametralno suprotno mišljenje od mojeg, ali to je već njihov, a ne moj problem.

Sa Sandrom sam se odmah nakon povratka s ratišta čuo skoro svaku noć, a potom sve rjeđe i rjeđe. Faktor vremena i udaljenosti neminovno su činili svoje. A i sve smo teme iscrpili, pa su razgovori bivali sve kraći, a nada u zajedničku budućnost sve slabija. Barem se meni tako činilo, iako se svatko od nas trudio ostaviti dojam da je sve u redu, da treba samo još malo izdržati. Dokle i za što izdržati, pitao sam se u sebi!

Inače, o mojoj ratnoj epizodi u Puli nitko ništa nije znao, a ja sam to skrivao kao zmija noge. Naprosto, nisam želio da se cijela priča smjesti u pogrešan kontekst, a što bi se vjerojatno desilo, jer su današnje okolnosti bile takve. Ljudi su skloni tendencioznim tumačenjima, ovog ili onog tipa, a to mi u mojem poslu nikako nije išlo u prilog. Morao sam zadržati jednu finu distancu prema svima, da bih mogao sve njih zastupati, što mi je bio posao i od čega sam živio. A u poslu

137

mi je bilo svejedno je li netko Hrvat, Srbin ili Eskim. Bila mi je smiješna i sama pomisao da glumatam nekakvog ratnika, niti sam se takvim osjećao, niti sam to želio biti, niti sam to konačno bio. I na kraju, a što je najvažnije, ja sam to doista doživio kao jedan bizaran izlet, na kojem se desilo mnogo toga što nisam ni sanjao a još manje želio, ali svejedno samo izlet u nepoznato, kojeg sam se u većem dijelu trudio zaboraviti što prije.

Mjesec dana po povratku još sam bio pod dojmom ratišta, još sam intenzivno zahvaljivao Bogu što sam ostao živ, a potom vrijeme učini svoje, čovjek potisne ono čega se ne želi sjećati i život se polako, skoro neprimjetno vrati u standardnu kolotečinu. Jedino što moram priznati, nakon ratišta sam imao puno bolje odnose sa Svevišnjim. Nakon onih molitvi da me ostavi živog, na onom prijevoju u dubrovačkom zaleđu, postali smo toliko prisni da sam mu čak prestao pripisivati sve svoje životne promašaje, a što mi je prije bila omiljena zabava. Sada smo postali drugari, nitko nikom nije više ništa predbacivao. Glede Božjih poslova jedini mi je problem predstavljao mjesni svećenik don Ive koji se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da ne dolazim nedjeljom na misu, a još manje s mojim obrazloženjem koje se svodilo na to da nemam potrebe za tom vrstom vjerske aktivnosti, da ja svoje odnose sa Bogom konzumiram direktno s njim, bez posrednika, pa utoliko mi se prisustvo na misama nije činilo nužnim. Bog je u svima nama, pravdao sam se ja, pa ga ne moram ići tražiti po misama. Uostalom, kako uskladiti bioritam s vremenom održavanja misa. Tko će ustati u nedjelju ujutro, u devet sati, da bi tamo išao! Da ih barem održavaju navečer, pa još nekako. Inače, nakon ratišta sam znao ponekad predvečer navratiti u praznu katedralu, da na miru razmišljam o svemu i svačemu. Tu je vladao toliko mi potreban mir, s jedne strane, a s druge, unutra je bilo ugodno svježe, pa bih tako svraćao na oko sat vremena, prekrstio bih se, sjeo na stolicu i jednostavno razmišljao. O svačemu.

138

Jedne od tih ljetnih kolovoških večeri, dok sam tako sjedio u katedrali potpuno sam, ušla je grupa posjetitelja, valjda da razgleda njenu unutrašnjost. Odmah po njihovu ulasku ja sam se podigao sa stolice i krenuo van. Čim nisam sam, prošla bi me volja za boravkom unutra. Dok sam prolazio pored te pretežito ženske grupe, učini mi se da sam među njima vidio poznat lik, ali nisam znao odakle. Vjerojatno griješim, pomislim i iziđem.

Međutim, nakon izlaska iz katedrale taj lik crne mlade žene nije mi izlazio iz glave, ali mi se činilo besmislenim sada vraćati se. Radoznalost u kombinaciji s pragmatičnošću prevagne pa sjednem na terasu kafića koji se nalazio preko puta katedrale, naručim kapučino, čekajući da grupa iziđe pa da onda vidim o čemu se radi. Prošlo je skoro pola sata, one još nisu izlazile. Što li rade do sada tamo, pomislim! Toliko im vremena treba jedino da se ispovijedaju, ali u tom slučaju neće do sutra izići. Barem ako polovicu grijeha priznaju. Bože moj, pomislim, ja se nisam ispovjedio još od osnovne škole. Trebao bih uzeti godišnji odmor da sve što sam griješio predočim Bogu. Doduše, jedino što sam ipak malo predbacivao Bogu jest njegovo ignoriranje današnjeg vremena i načina života u njemu. Pretjerao je s onih deset osnovnih zapovijedi. Trebalo bi ih uskladiti s današnjim načinom života. Tko će ih se svih deset držati! U redu je da, primjerice, ne ubiješ, ali da ne poželiš ženu bližnjeg svog, što je previše, previše je, pa kad je i od Boga. Tješio sam se da se valjda ni on toga toliko strogo ne pridržava, valjda uvažava olakotne okolnosti tipa nisam ja kriv, ona me navukla, isprovocirala moju muškost, ne bih ja da nisam morao, ne možeš tek tako ispasti papak… Ma, konačno, ja sam na onom prokletom prijevoju okajao sve grijehe iz prošlosti, a bogami i avansirao dobar kredit za budućnost. Više sam ja izmolio za onih šest sati granatiranja nego moja jadna pokojna baka za šest godina svog bezgrešnog života.

139

Moja promišljanja o Božjoj benevolenciji glede nekih spornih zapovijedi prekine izlazak one grupe iz katedrale. Fokusiram svu pažnju u tom smjeru da vidim ono crno stvorenje. Podsjećalo me na nekog iz prošlosti, ali mogućnost da to bude doista ona činila mi se isto toliko vjerojatnom koliko i da se moj pokojni tajica ukaže živ među njima. Bila je ona! Tajice oprosti, ne ukazuj se za sada. Ima vremena.

Milijun misli mi proleti glavom. Sinj, rana mladost, osnovna škola, Split, srednja škola, moja prva ljubav, najveća ljubav i najveći fijasko u ljubavnom životu kojem u najmanju ruku nisam mogao zamjeriti nedostatak ženskih stvorenja. Bilo je doista divnih žena, kraćih ili dužih veza, ali Eva je ostala Eva. Uvijek posebna, na svom pijedestalu prve velike ljubavi, neoskvrnjena svim drugim ženama koje su prošle kroz moj život, zaštićena u mom sjećanju, izolirana od svih štetnih utjecaja, onakva kakvu sam je zadnji put ostavio. Bila je ista kao i prije desetak godina kada sam je ostavio, ili ona mene, stvar tumačenja, svejedno; previše smo htjeli, svaki na svoj način, neusklađenih želja s vremenom i prostorom i moralo je pući. Doduše, vidjeli smo se i prije kojih pet­šest godina, ali tog se radije ne bih sjećao. Ako ne moram! Kako da joj priđem?

Izdvojila se iz grupe i krenula prema meni. Riješen problem prilaženja, pomislim. Smiješila se. Liči na Sandru, pomislim, veličinom, stasom, samo ima malo oblije, punije lice i dužu crnu kosu. Jebi ga, kad uvijek tražim iste, mora sličiti. Stavim cigaretu u pepeljaru na stolu i podignem se da je pozdravim. ­ Robi! ­ Eva! ­ Nisam mogla vjerovati da si ti – reče ona tiho, rukujući

se. – Kad sam te vidjela u crkvi, pomislila sam da sanjam. Ti u crkvi?

­ Božji znak – nasmiješim se ja. – Hoćeš sjesti?

140

­ Čekaj samo da se dogovorim s ovim svojima, pa ću se vratiti – reče ona i udalji se prema grupi. Nakon kraćeg razgovora s jednom od tih žena, starijom od nje, vrati se natrag i sjedne za stol. Činila mi se i ta žena, s kojom je razgovarala, maglovito poznata. Naruči piće. Neki sok i kavu.

­ Poznajem li ja ovu ženu s kojom si razgovarala? – upitam radoznalo.

­ To mi je sestra – odgovori ona. – Udala se dosta davno, još dok je bila u Njemačkoj, pa si je možda vidio koji put dok smo još bili djeca u Sinju, kada bi dolazila kući.

­ Aha! – promrsim, pokušavajući se sjetiti njene sestre iz tog perioda, uzalud. – Otkud ti ovdje?

­ Sestra mi se preselila u Poreč ovog proljeća pa smo tu. U stvari, njen muž ima neku rodbinu u Puli pa smo tako došli ovamo.

­ Kako to da ti se sestra preselila u Poreč? – upitam ja, ne znam ni sam zašto.

­ Duga priča – odgovori ona. ­ A ti nisi onda mogla u Pulu? – izleti iz mene. ­ Isuse moj – nasmija se ona, vrteći glavom ­ ne vidimo se

godinama i ti se trećom rečenicom vraćaš na to! ­ Oprosti, omaklo mi se – tiho ću ja, pokušavajući navući

blaženi izraz lica. – Dok sam razmišljao da li si to ti bila u crkvi, vratio mi se film i dok si ti stigla do mene, ja sam ga već dobrano odvrtio pa mi se jednostavno omaklo. Taman kad si naišla, bio sam na tom dijelu. Zaboravi! Glupost!

­ Niti ću zaboraviti, niti je glupost – reče ona ­ ali nije ni vrijeme da sada raspravljamo o tome. No, pustimo to! Kako si ti? Znaš što bivše žene uvijek prvo pitaju svoje bivše muškarce? Jesi li oženjen?

­ Dva puta! – uzdahnem. ­ Molim?! – pogleda me ona. – Dva puta? Pa od ta dva

puta, jesi li sada u ijednom braku?

141

­ Ne, naravno – nasmijem se ja. – Kada već nije prvi uspio, nije bilo razloga da drugi prođe bolje. Ništa se nije izmijenilo. I dalje sam sanjao tebe, tražio u svakoj tebe pa kad bih vidio da te nema, odustajao. A ti?

­ Što ja? – poluozbiljno će ona. – Pa ti si mi rasturio brak, ne sjećaš se!

­ Pa, ovaj, pomalo mutno. Neke mi slike nedostaju. ­ Nedostaje tebi puno toga – nasmija se srdačno ona. –

Stvarno si uvijek isti. Uvijek! Ne, nisam u braku. U nekoj vezi da, ali do braka mi baš i nije stalo.

­ A gdje je vezist sada? – upitam ja. ­ Tko? ­ Vezist, ovaj s kim imaš vezu? ­ Ah, Josip. Pa u Splitu, gdje bi inače bio. ­ Znači, Jozu si ostavila kući i uputila se u Istru sama? –

pogledam je ispod oka. – I onda mene sretneš ispod razapetog malog Isusa. Koje li, usuđujem se reći, sudbinske slučajnosti.

­ Hej – podigne ona obje ruke, kao da se brani ­ nemoj ni pomišljati! I ne miješaj Isusa sa svojim poslovima jer on sigurno nema veze s njima.

­ Ah, grdno se varaš. Ja sam ti u međuvremenu toliko popravio odnose sa njim da više ne možemo ni trenutka jedan bez drugog. Pa vidiš uostalom i sama kako se sada međusobno dopunjujemo.

­ Tko? ­ Pa Isus i ja – odgovorim, hineći začuđenost, stavljajući

obje ruke na prsa, u predjelu srca. – Ja njemu iskrenu vjeru, a on meni tebe.

­ Ah, tako – komentira ona, uzimajući cigarete iz torbice. – Što me gledaš? Počela sam pušiti. Poslije tebe, kad si me ostavio.

­ Nameće mi se komentar na odabir trenutka započinjanja pušenja, ali kako sam sada postao Božje čedo, to ću ga prešutjeti – rečem ja, pripaljujući joj cigaretu.

142

­ Ako si ti Božje čedo, onda sam ja Djevica Marija – nasmija se ona.

­ Pa, bogami, toliko si svojedobno pilila s tim djevičanstvom da sam se ja već bio prepao da neću postati muškarac do penzije.

­ A ti si kao čekao mene? – sumnjičavo će ona. – A Nada, a Ivana…

­ Hej – prekinem je ja ­ nećemo sada o tome. To se uostalom ne računa. Nije bilo iz ljubavi.

­ Ah, joj! – uzdahne ona, smijući se. – Kod tebe se nikad ništa ne računa.

­ O, da, računa se i te kako – naglo se uozbiljim. ­ Nemoj, molim te! ­ Što? ­ Jao, kad tako naglo počneš mijenjati raspoloženja, znam

kamo to vodi. Bože moj – zamišljeno će ona ­ kako se samo tako brzo uvučeš pod kožu! Daj ostani onaj od malo prije, da nam još malo bude lijepo, pa moram ići. Nemoj da opet prolazimo sve iz početka.

­ Misliš da bismo mogli još jednom? ­ Ne znam niti želim znati – brzo će ona. – Ne znam niti

zašto sam to rekla! Omaklo mi se, kako bi ti rekao. Uostalom, i ti sigurno sa nekom živiš, zar ne?

­ Ostavila me – tužno ću ja. ­ Tebe?! ­ Mene – odgovorim. – Doduše, još me čeka preko puta. ­ Gdje? – zatečeno će ona. – Nije valjda stvarno preko

puta? ­ Preko puta, u Kanadi. ­ Stvarno si idiot! – nasmija se ona s olakšanjem. Uvijek je

pazila da izbjegne bilo kakve ispade, pogotovu u javnosti. – Već sam pomislila da je tu negdje i da nas gleda, a što me ne bi začudilo kada si ti u pitanju.

­ Zar bih ti ja ikada tako nešto napravio? – nevino upitam.

143

­ Što si ti meni sve napravio – zamišljeno će ona. – Ali nećemo o tome. Pričaj mi o nečem drugom. Gdje si, što radiš, kako živiš?

­ Čekam tebe sve ove godine – rečem ja, gledajući je u velike crne oči.

­ Ma, daj, uozbilji se – smiješila se i dalje ona. – Iako moram priznati da zvuči lijepo koliko i neistinito.

­ Drži se samo onog prvog dijela, lijepog – upadnem ja. – Onaj drugi ćemo već nekako ispeglati.

­ Hvala na sugestiji – reče ona ­ ali ti si sve što si mogao kod mene već poodavno ispeglao i to uvijek pri najjačim temperaturama. Da se ne bih slučajno opustila, zar ne?

­ A znaš da nikad nisam bio baš pretjerano vičan tim kućnim poslovima – nasmijem se ja. – Pa ni peglanju. Ja pritisnem pa što ispadne.

­ Bogami, baš tako – smijala se i ona. – Baš tako, to si dobro rekao. Ali dobro, to si ti, navikla sam već odavno na to. Dakle, vratimo se na početak! Što sada radiš i čime se baviš? Razgovor se nastavio o svemu i svačemu. O našim

životima, brakovima, fakultetima, zaposlenjima, djeci (i ona je imala jedno dijete iz braka čiju propast neosnovano meni pripisuje), o svemu samo ne o nama. Iako je rekla da će ostati oko pola sata, prošlo je tri put toliko kada je pogledala na sat, naglo ustala i ispričala se što doista mora ići. Ovlaš me poljubila u obraz. Nisam reagirao. ­ Mogao bi me barem poljubiti na kraju – reče ona. ­ Vrlo rado, ali kad si ti u pitanju, nisam navikao na ovakve

poljupce – odgovorim, praveći tužan izraz lica. ­ Robi, nemoj, molim te. ­ Dobro, onda doviđenja, bilo mi je doista milo sresti dragu

prijateljicu nakon toliko godina. ­ Oh, Bože moj!

144

Sagne se i poljubi me u usne. Uzvratim, naravno. Učinilo mi se da se stresla. Ili sam se ja to stresao! Netko jest. Okrene se, uzme torbu i krene. ­ Eva! – zovnem je ja. ­ Molim! ­ Nećeš mi ostaviti telefon? ­ Hm! – zastala je trenutak, razmišljajući. – Neću! ­ Evo tebi onda moj, za svaki slučaj – rečem, dižući se i

pružajući joj svoju posjetnicu. ­ A ne – brzo će ona. – Onda ću radije ja tebi ostaviti svoj. ­ Ako će ti to olakšati savjest – omakne mi se. ­ Ne izazivaj! – reče ona, vraćajući se i pišući na poleđini

posjetnice svoj telefonski broj olovkom koju sam joj dao. Dok je vraćala olovku, poljubim je ponovno. Nije se protivila. Brzo se okrenula i otišla. Sjeo sam natrag za stol i naručio štok­kolu. Ovo se ipak

moralo zaliti. Isuse, hvala ti. Malo sam pretjerao s pozivanjem na tebe, ali situacija je zahtijevala, pa nisam imao izbora. Muško si, shvatit ćeš već…

Zadovoljan? Svakako, zašto ne! Jedan doista divan susret bez obzira na to da li ćemo se vidjeti sljedećih pet do deset godina ili nikada više. Više se i ne sjećam kada sam zadnji put vodio ovakav razgovor s nekom ženom i moram priznati da mi je prijalo opet se osjećati normalnim, ljudskim stvorenjem, koje ne razmišlja samo o ratištu i svemu onom na što je ono utjecalo u ovoj zemlji. A utjecalo je na sve. Osim na ovakve stvari, koje se naprosto ili dešavaju ili ne, neovisno o svemu. Djelovalo je vrlo opuštajuće. Već dugo nisam bio tako zadovoljan sam sa sobom. Ne toliko zbog Eve i susreta, koji je sam po sebi bio iznenađujuće ugodan za ova vremena u kojima živimo, nego više stoga što sam se na tren nekako vratio za koju godinu unatrag, što sam zapravo vidio da još uvijek postoje lijepe stvari koje ni rat ni sve njegove strahote ne mogu uništiti. Dovoljan je jedan ovakav susret pa da ti se, koliko god bio na dnu, vrati tračak volje za životom,

145

da ti se barem na čas učini da on ipak ima smisla, čak i kada živiš tu gdje živiš i u okolnostima u kojima jesi. Da se čak i u takvim stanjima može ipak desiti nešto što te se uspije pozitivno dojmiti, vratiti vjeru u sutrašnji dan, nadu da bi se i sutra moglo desiti također nešto lijepo, po načelu ako je danas, zašto ne bi i moglo i sutra!

Prošla su tri dana da nisam nazvao Evu. Zapravo, to sam namjeravao odmah sljedeći dan, ali sam napravio krupnu grešku u koracima tako što sam tu noć prepričao taj susret Sandri, naravno bitno prilagođen i očišćen od nekih detalja, ali sam joj svejedno to ispričao. Ne znam zašto sam to napravio. Zapravo znam. Ona je počela pričati o tome kako je u Kanadi lijepo, kako su se ona i sestra već solidno adaptirale, kako je priroda divna, kako ljudi žive svoj život i baš ih boli za tamo neke državice na Balkanu, za koje ionako ne znaju ni gdje se nalaze, kako bih se ja sigurno tamo snašao… Uglavnom, sve mi se to činilo kao da gledam kako se čovjek spušta na mjesec a istovremeno mi netko suflira kako bih to mogao i sam, bez nekih naročitih problema. Toliko mi je daleko izgledala ta njena priča, da me je konačno, ma koliko dobronamjerna bila, toliko isprovocirala da sam joj ispričao što sam ispričao. A kad je jezik brži od pameti, problemi su logična posljedica te brzine, čega meni nije nedostajalo te noći. Kako je o Evi znala poprilično toga, to mi je do jutra predbacivala sve čega se sjetila, a bogami imala se čega sjetiti. Da je barem na tome stalo. Nastavila me zvati i tijekom dana i tijekom noći, svakih nekoliko sati, tako da me je prošla svaka volja za telefoniranjem Evi. Konačno je drugi dan, nakon ne znam kojeg poziva, uvjerim nekako da se Eva vratila u Split pa se počela polako smirivati, s time da je svejedno, opreza radi, napomenula da ne bih slučajno noću isključivao telefon jer je jasno kako bi ona takav postupak protumačila. Dobro, neću isključivati, prihvatim “sugestiju”.

Treći dan, popodne, nazvao sam Evu, ne znajući je li se doista vratila u Split ili je još u Poreču. Javila se. Naravno,

146

prvo joj je pitanje bilo kako to da je čekam sve ove godine, a da se tri dana nisam javio! Što su tri dana u odnosu na sve ove godine, a i imao sam velikih problema… Zapravo je svejedno što im kažeš u takvim trenucima, ionako ti one to što kažeš a priori ne vjeruju, ali nešto moraš reći jer je ignoriranje takvih pitanja ipak daleko najgora solucija. Treba ta pitanja shvatiti krajnje ozbiljno, a s vremenom ionako svatko povjeruje u ono što mu odgovara, koliko god inače sumnjao u to. Naprosto je tako lakše živjet nego istraživati istinu koju u suštini ne želiš ni čuti ni saznati.

Eva! Jedina osoba s kojom sam doista želio brak, doduše bio sam mlad i nadobudan, ali do njega nikada nije došlo jer sam poslije vojne škole dobio prekomandu iz Splita za Pulu, a njoj njena obitelj nije dozvolila odlazak iz Splita. Ni pod koju cijenu oni nisu željeli svoju mezimicu, najmlađe dijete u inače brojnoj obitelji, pustiti da ide iz Splita i od njih. A obitelj, i još sinjska, bila je važnija od bilo koje njene jedinke i njenih osjećaja, pa još i ljubavnih! Dvije sam godine nakon dolaska u Pulu poduzimao sve što je bilo moguće da se vratim u Split, ali uzalud, vojna logika nije popuštala pred mojim ljubavnim nagonima, a potom je život jednostavno uzeo maha i povratka više nije bilo. Kada je ona konačno pristala doći u Pulu, bilo je već kasno. Iz kojeg razloga? Kome su oni više važni kad je sve gotovo!

Potom, nakon brojnih lomova i drama, ostalo je sjećanje na vezu koja je imala jednu skoro mističnu dimenziju koju nikada kasnije ni sa jednom drugom ženom nisam doživio, koja je bila vezana samo uz nju, mladost, Dalmaciju koju sam toliko volio, a iz koje sam tjeran vojnom logikom morao otići kao što sam na kraju zbog toga morao ostati i bez nje. Valjda sam podsvjesno izjednačio gubitak nje i Dalmacije, a previše je bolno bilo i samo jedno od toga, a kamoli oboje zajedno. S vremenom se čovjek navikne na sve, a navika je druga priroda, kako neko reče, zar ne? I tako se pomiri s postojećim stanjem, dok se život polako nastavi kotrljati dalje.

147

Bilo kako bilo, dogovorili smo se da se nađemo navečer, oko deset sati, pa da zajedno ostanemo dokle ostanemo, bez unaprijed zadanih parametara. Nisam ništa posebno planirao; uvijek pođeš od minimalističkih zahtjeva, pa ako tako i ispadne, barem se manje razočaraš; ako bude bolje od tog, uvijek dobro dođu ugodna iznenađenja. Samo sam se nadao da će biti lijepo, ma o kakvoj se formi ljepote radilo. Kako duže vrijeme nisam bio u kupovini, krenem po dućanima da nabavim sve što bi moglo poslužiti svrsi te večeri, počevši od sokova, prigodnih slatkiša i sličnih delicija. Prije toga sam, opreza radi, telefon zamotao u deku, stavio u donju ladicu ormara i još na to nabacao robe, da ne bih poslije zaboravio, tako da ga se ne čuje ako i zvoni, a uz malo glasniju glazbu i uz malo sreće, neće se valjda oglasiti jako. Samo da se Eva ne sjeti da nekom mora telefonirati, onda sam najebao, ali za tu priliku ću već nešto smisliti, nema smisla unaprijed se opterećivati lošim predviđanjima, tako samo upropastiš i ono što vrijedi tog trenutka. A osnovano se nadati lijepom, to je već ogroman pomak u ovom sivilu svakidašnjice. Naglasak je na ­ osnovano.

U stan sam se vratio tek oko devet, jer sam u kupovini sreo i nekoliko prijatelja pa riječ po riječ i vrijeme prođe. Stavim laganu glazbu, te toliko da se priviknem na ambijent i natočim jednog Napoleončića. Krenulo mi s ovim Francuzom, u ovakvim prigodama, pogotovu što imam vezu za njegovu nabavu po minimalnoj cijeni. Potom prigušim svjetlo, zapalim cigaretu, čekajući da zazvoni moje legendarno zvono. I ono mi se večeras činilo skoro dražesnim, s onim svojim hrapavim zvukom; sve je to, kako već rekoh, pitanje konteksta.

Pjesma za pjesmom su se nizale, ali zvono nije zvonilo. Da nije crklo potpuno! Nije valjda baš večeras našlo odapeti! Otključam vrata, za svaki slučaj. Pogledam na sat. Jedanaest! Ovo nije slutilo na dobro. S Evom sam prošao svašta, ali da ne dođe na zakazani sastanak, to mi nikada nije napravila.

148

Naprosto joj tako nešto nije bilo svojstveno. Kada ti ima što reći, onda ti kaže u lice, bez krzmanja i bez onih tipičnih metoda ubijanja poljuljane muškosti; metoda vrijedi i u obrnutom slučaju, naravno.

Oko ponoći definitivno shvatim da neće doći! Stavim The Moody Blues i njihove «Noći u bijelom satenu», pjesmu iz naše prošlosti koju sam posebno pripremio za ovu priliku. Jedna od najljepših ikada napravljenih ljubavnih pjesama. Pokušao sam se vratiti u prošlost. Nije išlo. Nekada, kada bih se udubio u tu pjesmu, mogao sam skoro osjetiti miris njenog parfema, kao da je tu pored mene. A sada! Da je nazovem? Neću! Nije imalo smisla. Nije došla i gotovo. Još se jedan lijep trenutak nije desio, a mogao je, barem mi se tako činilo. Nepovratno je nestao. A trebala mi je, naprosto mi je trebala da uspijem barem jedan dan u ovoj groznoj godini zaokružiti u lijepu cjelinu, zamotati ga u celofan davno odsanjanih snova i gledati kako se šepuri svojim nesvakidašnjim izgledom koji bi plijenio ljepotom u ovim rastrzanim, nepredvidljivim vremenima, trebalo mi je to malo začina na posnu volju, posustalu u ovim surovim okolnostima. Nismo morali ni u krevet, mogli smo samo pričati o nečem o čemu dugo nisam ni s kim razgovarao. Mjehurić od sapunice, pun dobrih želja, koji sam danas napuhavao do iznemoglosti pukao je, pitaj boga zašto, valjda nije izdržao pritisak, dok je neka negativna energija strujala po stanu, a noć polako ali sigurno prelazila u svoju suprotnost.

Nastavim sa The Moody blues i njihovom “Melancholy man”, idealnom pjesmom za ovakvo stanje, tako da se uništiš do kraja. Naspem novu čašicu konjaka, zapalim novu cigaretu i prijeđem na The Allman brothers band. Nakon sat­dva slušanja Allmana i njima sličnih, koje čašice više, cigarete ne brojim, njih uvijek kupujem na šteke, dođoh i do domaćih, najprije dalmatinskih, pa… Već se zna redoslijed, zar ne?

149

Ne znam koliko je vremena prošlo kad je telefon zazvonio. Čuo se! Toliko o mojim savršenim pripremama za ovu večer. Iskopah ga nekako iz ormara. Bila je Sandra. ­ Ćao, ljubavi, što radiš? – čuo se njezin mazni glas. ­ Slušam Miroslava Ilića – odgovorim ­ Molim! Koga slušaš? ­ Pjesmu “Tebi” od njega – nastavim ja, kao da

razgovaram sam sa sobom. ­ Od kada ti njega slušaš, bogati? ­ E, jebi ga! ­ Vrlo precizan odgovor, mora se priznati. Što se to s

tobom dešava? ­ Ništa, slušam čovjeka kako plače za nekom vjernom

luđakinjom koja ga čeka, a njega jebe savjest zbog toga, pa joj nudi srce ludo jer drugo je već spisko s drugim ženama, za koje je ona znala, naravno!

­ Nisi ti malo prolupao noćas? ­ Malo? ­ A malo si i popio, ha? ­ Malo? ­ Možeš li ti izreći više od jedne riječi? ­ Mogu! ­ Pa kaži onda! ­ Nemam što – odgovorim tupo. ­ Da nisam nazvala u pogrešno vrijeme? ­ Koje je pravo vrijeme? ­ Da se mi čujemo sutra, kad se sabereš? ­ O.K. Ako se saberem, javit ću ti se – odgovorim i spustim

slušalicu. U glavi mi je zvonilo od pića. Pokušam u mislima podvući

crtu ispod ove noći, da vidim koliko sam štete napravio. Nije išlo, a mentalno stanje mi je dopuštalo da me je za sve to lagano počela boljela izvjesna stvar. Ovaj Francuz u većim količinama stvarno radi samo štetu, pa nije ni čudo što je na kraju završio na Elbi, ili na kojem otočiću je već glumio

150

pustinjaka na kraju karijere. Ništa, treba pričekati sutrašnji dan pa ćemo dalje vidjeti.

Sutrašnji dan, točnije jutro bilo je kišovito i odurno u svakom pogledu. Kada je zazvonio telefon sa svojim poznatim umiljatim zvukom, mislio sam da će mi glava eksplodirati. Tko li je sada? Dovoljno je zlo što se nisam ustao na posao, nego mi sad još samo nedostaje neki davitelj na žici. Najprije pomislim da ga razbijem, pa onda razmotrim blažu varijantu s čupanjem žica iz zida, a potom se sjetim Eve, njenog nedolaska. Možda ona zove. Podignem slušalicu. ­ Kume, jesi ti? – začuo se dubok Acin bariton. ­ Aco, jesi to ti, bogati? – zaprepašteno ću ja. Svakog sam

mogao očekivati, ali njega definitivno ne. ­ Ja sam! Kako si? Jesi živ? – pitao je on. Glas mu se činio

nekako umornim, promuklim, nije bilo one jasnoće u njemu na koju sam navikao ili mi je tako izgledalo u ovim jutarnjim satima, protkanim pićem, neprospavanom noći, nesuvislim prethodnim događanjima.

­ Kao što vidiš, odnosno čuješ, jesam – odgovorim. – Odakle ti zoveš?

­ Iz Austrije, Graza – reče on. – Nego, nešto mi trokiraš! Da se nisi urokao noćas?

­ Aaaa – otegnem bolno, držeći se rukom za glavu. Barem da me nije podsjetio. – Tako nekako. Ne pitaj ništa, bogati, ni sam ne znam što se točno desilo. Nego, kako ti završi u Austriji?

­ Duga ti je to priča – uzdahne on. – Znaš da sam imao i ranije problema s kičmom. E, vidiš, kumčino, popušio sam ti u međuvremenu i šećer. Slađi sam nego ikad, majke mu ga spalim. Od stresa, valjda. Sve sam to mesecima vukao dole po Boki, a oni kreteni od lečnika nikako da mi daju uputnicu za Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu. Pa kad sam konačno roknuo u komu, odvuku me gore, izrežu ko praščića za Novu godinu, izvuku levi bubreg, sagnjio, jebi ga, a desni radi

151

koliko radi. Uglavnom sam ti na raznoraznim dijalizama, a lečnički konzilij se redovno sastaje da razmisli kad da mi izvuku i ovaj desni jer nema vajde ni od njega. A kad sam se već našao kod njih na stolu, malo su i kičmu prepravili tako da ti sada idem na štake. Razjebali me, kume, totale. Dok te bolest ne sjebe, imaš stotinu problema, a onda, stari moj, samo jedan, kako preživeti.

­ Pa čovječe, kako to sve u godini dana? – zaprepašteno ću ja, slušajući što govori.

­ Tako, lepo – odgovori on. – Znaš da sam pobolevao i ranije, kuburio i s kičmom i bubrezima, ali nekako se vuklo dok je moglo. I došo kraj. Nema više. Reži i uživaj! Nego, jebeš to, zovem te zbog nečeg drugog.

­ Reci! – još uvijek ću zatečen njegovim zdravstvenim stanjem. Nije jutros ni moje puno bolje, ali iz puno prozaičnijeg razloga, pomislim zlovoljno.

­ Znaš da je moja bivša žena bila otišla sa sinom od mene negde u leto 1990. godine. Negde kod svoje rodbine u Nemačku. Ne znaš točno! Nema veze. Uglavnom, saznao sam da se vratila taman pred moj odlazak iz Pule i to u moj stan, onu garsonjeru koju sam dobio još dok sam bio samac, još pre venčanja. Upala nekako unutra, pojma nemam kako, valjda provalila. Čuo sam da se vratila sa sinom i da sada živi s nekim hrvatskim vojnikom u njoj. Ma, mislim, boli me kurac s kim živi, ali zamisli kurve, vratila se da se dočepa onog jada od garsonjere.

­ Pa kako se ona može dočepati garsonijere kad je na tebi? – upitam.

­ Jebi ga, otkud znam, ti si pravnik, a ne ja. Valjda kao moja žena. A opet, čujem da se u međuvremenu razvela od mene.

­ Pa je li se razvela? ­ Pojma nemam, ne znam da li se to može napraviti bez

mog prisustva? ­ Može, u iznimnim okolnostima – odgovorim.

152

­ Čim je ona u pitanju, okolnosti su iznimne – reče on ­ što znači da sam razveden. Nego čuješ, sve su mi osobne stvari ostale tamo, albumi, slike, jebeš robu, ali bih voleo imati one naše slike, nemam nijednu. Sve su u garsonjeri. Nisam ih stigao pokupiti.

­ Pa što ja tu mogu? – upitam ga, pokušavajući pogledom po sobi pronaći nekakvu krpu da zavežem glavu, da se ne raspadne prije nego što završim ovaj razgovor.

­ Vidiš, hteo sam te nešto zamoliti, kao kuma i prijatelja, ako može – reče on. – Ako ti se dade otići tamo i uzeti te albume. Ja sam tu u Grazu, kod tetke, još desetak dana, pa se moram vratiti dole, zbog pregleda. Dijalizu dvaput sedmično mogu i ovde odraditi, ali ono drugo moram dole. Preskupo ovde. Pa kume, ako ih se uspeš dočepati, nazovi me, pa ćemo se nekako dogovoriti kako ćeš mi ih dobaciti. Znam da je sranje tamo otići, ali te su mi slike sve što mi je ostalo.

­ Otići ću – odgovorim, iako mi je bila muka od pomisli na taj posjet.

­ I gledaj – još tiše će on ­ tamo je s njom i naš, moj sin Matija. Moj jedini sin – glas mu je počeo podrhtavati. – Izvini! – procijedi.

­ Ništa, stari, razumijem te. ­ Ako glupača hoće, neka dođe do Graza ovih dana i reci

joj da ću joj sve prepisati, i stan, i stvari, i sve, samo da mi dovede sina da ga još jednom vidim i neka nosi sve.

­ Pokušat ću je uvjeriti – procijedim, vezujući krpu koju sam pronašao, dok sam ramenom pokušavao pridržati slušalicu.

­ Samo da ga još jednom vidim. Dve godine ga, kume moj, nisam video. Dve godine duže od dva stoleća. A znaš da sam ga ja pre toga pet godina podizao jer da je bilo po njoj, koliko se brinula i koliko je majka bila, mali ne bi nikad ni prohodao. Dve godine umirem i razmišljam samo o tome da ga još jednom vidim pa nek sve bre ide u

153

tri pičke materine, gde nam je očito svima i mesto kad smo ovako ludi.

­ Kume, već danas ću nekako skočiti do nje, a što će biti, neka sam Bog zna.

­ Pokušaj, kume, nekako, ali proveri pre ako je onaj vojnik sada s njom, onda pusti sve u kurac, nemoj da mi ti zaglaviš zbog neke budale. Tko zna čime mu je ona sve napumpala glavu. Ali ako uspeš, bit ću ti zahvalan do kraja života.

­ Ako slučajno i uspijem, najviše ćeš mi zahvaliti tako da ni slučajno ne spominješ riječ hvala – promrsim.

­ Razumemo se mi i bez toga. Zato tebe i zovem. Voleo bih videti sina nego Boga. A i tebe, veruj mi. I tebe, kumčino moja.

­ Vjerujem. Napravit ću sve što mogu. Jebi ga, samo mi je ovo još nedostajalo. Otići do moje

drage kume. Ona i ja nismo uspijevali uspostaviti pažnje vrijedne kontakte ni kada su oni bili u braku, a kamoli sada. Ta žena, s moje točke gledišta, naprosto nikada nije znala što hoće. Kad bolje razmislim, nije znala ni što neće. Kad se tek uselila kod Ace, najprije smo morali premjestiti namještaj iz jedne sobe u drugu, a samo su dvije sobe i bile. Nakon nekoliko dana došla je do zaključka da je ipak ono ranije bilo prihvatljivije, pa smo sve to morali vraćati. To se još uvijek dalo podnijeti. Ali kada je nedugo nakon toga ponovno zahtijevala da se izvrši izmjena, ja sam je poslao s namještajem u izvjesnu stvar po porodičnoj osnovi, i tu je negdje pukla naša ljubav. Jadni Aca je treći put sam nosio namještaj, mi ostali smo to odbili. Valjda su tu negdje i krenuli problemi s kičmom, pomislim. U svakom slučaju, radije bih kopao kanale dva dana, ma koliko se inače iskreno se grozio takve vrste aktivnosti, nego s njom razgovarao sat vremena. Ali što je, tu je.

Pogledam na sat. Deset sati u jutro. Ajoj! Trebalo bi nekako ustati i nešto napraviti s ovim danom. Nešto pametno.

154

Recimo, ubiti se. To mi je jedino suvislo izgledalo u ovakvom stanju, pogotovu nakon razgovora s Acom. A da sada nazovem Evu? Ne može mi biti gore nego što jest, pa je utoliko ovo stanje skoro idealno za tu vrst dijaloga, ako do njega i dođe. Uzmem onu svoju posjetnicu s njenim brojem i nazovem. Javi se neka žena. Predstavi se kao sestra supruga Evine sestre ili tako nekako, nisam najbolje razumio. Eva nije više u Poreču, reče. ­ Oprostite, a gdje je? – upitam radoznalo. ­ Vi ste Robert, prijatelj iz Pule, zar ne? – uzvrati ona

protupitanjem. ­ Da! ­ Zvala vas je ona sinoć, ali se niste javljali pa me zamolila

da vam to prenesem ako zovete – reče ona. – U stvari, ona je mislila da ćete sinoć zvati.

­ Opet se ispričavam, ali gdje je ona sada? ­ Otišli su sinoć hitno za Split – reče ona. – Ona, sestra joj i

moj brat, suprug njene sestre. Znate, poginuo je sin njenog brata, na ratištu, pa su im to jučer predvečer javili i oni su odmah sjeli u auto i otišli.

­ Poginuo? – mehanički ponovim ja. – Kako? – nastavim s idiotskim pitanjima.

­ Ne znam točno – odgovori ona. – Ne znaju ni oni točno, osim da se to desilo na ratištu. A znate kako to ide na ratištu.

­ Znam – promrsim. – Hvala na obavijesti. Doviđenja! ­ Doviđenja!

Ne može biti gore?! Uvijek može biti gore. Uvijek! Naročito kada se mjesto zbivanja nalazi na Balkanu. Osjećao sam se kao idiot. Telefon opet zazvoni. Odjebi, urliknem i ovaj put žice izletješe iz zida. Iskreno i duboko sam mrzio tu crnu spravu koja mi se ovog trenutka činila izvorom sveg jada što me spopao u zadnjih dvadesetak sati. Vjerojatno sam znao tog jadnika koji je poginuo. Zapravo sam ga sigurno znao, doduše kao dijete, od prije desetak godina, jer sam tada cijelu

155

Evinu mnogobrojnu obitelj dobro poznavao. Nisam imao snage pitati tko je od njih sada mrtav. Nisam mogao ni telegram sućuti poslati. Nisam znao kome. A i čemu nakon svih tih godina. Zbog jednog nevinog susreta s Evom, koji je toliko toga obećavao, ali su se onda umiješali balkanski faktori i umjesto divne noći i zajedničkog ustajanja, ona je sada na pogrebu nećaku i to vjerojatno nije sama, nego s čovjekom s kojim je u vezi. Što je valjda i normalno! I po dobrom starom običaju, tako prirodnom na ovim prostorima, nemaš kome što predbaciti. Nitko za to nije kriv osim sudbine, a to je dozlaboga nedefiniran i maglovit pojam, kojem u nedostatku boljeg razloga možeš sve pripisati. A ovdje je rijetko postojao bolji razlog. Barem u ovim vremenima. Jadna Eva! Jadan ja! Jadni mi svi skupa! Pokušat ću je nazvati večeras i izraziti sućut. Barem toliko mogu. Sve drugo je ionako nestalo, ako se jučer na tren i učinilo da još nešto postoji. Naprosto se povuklo, iščezlo pred težinom smrti koja je opet umiješala svoje dugačke prste u moj život. Kad direktno, kad posredno, ali ona je uvijek tu negdje, šeta ovim prostorima koje očito tretira kao domicilne. Ako kad i ode na kraće vrijeme negdje drugdje, brzo se vrati, jer se valjda samo ovdje osjeća kao kod kuće.

Isuse, kako me glava boli! Doslovno je gorjela. Odem do kupatila, smočim krpu, iscijedim je i ponovno zavežem oko glave. Stegnem koliko god sam mogao. Morao sam se nekako dokopati duple kave ili natrag u krevet. Odlučim se za duplu kavu. Nekako se osovim na lelujave noge, doteturam do hladnog tuša ispod kojeg sam ostao dok se nisam ukočio. Da sam barem nazvao sinoć, da se barem nisam nalokao! Popijem tabletu protiv glavobolje, obučem i nekako se dogegam do prvog kafića, do prve duple kave. Usput sam se po tisućiti jubilarni put zaklinjao sam sebi da je ovo zadnji put da okusim kap alkohola više, makar koliko kvalitetan bio i makar kako ga jeftino nabavljao. Nema jeftine glavobolje.

156

Što sada napraviti. Otići do drage kume. Provocirati sudbinu još koji put danas mi se činilo previše. A opet, jednom to moram napraviti, pa bolje što prije. Razmišljajući tako što napraviti, stigoh ispred nekadašnjeg Acinog stana, garsonijere, i prvo što primijetih jest da nema više Acina prezimena na vratima, nego je bilo neko drugo. Što ako Acine informacije nisu točne pa sada proviri neki luđak koji nema veze s njegovom dragom ženom! Ne znaš ako ne probaš. Pozvonim! Nitko se iznutra nije oglašavao. Dobro je, pomislim. Pozvonit ću joj jednom i brišem, a Aci ću reći da tamo nema nikoga. Taman sam htio pritisnuti dugme za zvono kada se začuše koraci iznutra. Ljudski je nadati se i kad smisla nema, pomislim.

Kroz vrata proviri kumina raščupana kosa, pospana glava, mjereći me od glave do pete. Šutjela je.

­ Dobro jutro! – rekoh ja. ­ Što ti hoćeš ovdje? – ratoborno će ona. Dobro je

krenulo, pomislim, daleko ću s ovom stići nastavi li se ovako.

­ Pa, zapravo sam te došao… ­ Što si došao? – sada će ona već ljutito. Kad se stiže

prije naljutiti?! U meni je počelo kuhati i sve teže sam se borio sam sa sobom da je opet ne pošaljem na mjesto kamo sam je poslao nekoliko godina ranije. – Što je, je li te ona četnička stoka poslala, ha?

­ Renata, nisam se došao svađati – pokušam ja zadnjim snagama s razumnijim pristupom. – Došao sam samo da…

­ Da braniš kuma, onu četničku gnjidu, je li? – vikala je ona, dok je jedan stanar prolazio pored nas. Ovo ne samo da je neugodno nego je mnogo gore od toga, pomislim. – Što je, jugonostalgičaru! Ne možeš bez kuma pa si došao da me izbaciš odavde ili što? Što hoće on? Da mu vratim stan?

157

­ Ne, neće stan, neće ništa, samo me zamolio da ti poručim da se goniš u tri pičke materine! – eksplodiram ja, nesvjesno pruživši ruku prema njenoj glavi.

Ona je nešto nerazgovjetno urliknula, naglo se izmakla i lupila vratima. Odoše slike i albumi u istu stvar gdje i kuma, pomislim ljutito. Unutra se sada čuo još jedan, muški glas. Nešto se dešavalo iza vrata. Nisam se micao. Kao da sam se tu ukopao. Jebalo mi se o kome se radi. U meni je sve kiptjelo. Predugo sam bio u uniformi, predobro obučen da bih se bojao fizičkog napada, ma tko ovaj bio. Mogao bih lako zavrnuti glupu glavu ovoj ludoj babetini, a i njenom ljubavniku, akobogda. Jednim udarcem dvije oveće muhe, nije loše za ovako sjebano jutro. A ako ovaj idiot iziđe s pištoljem u ruci, što je prilično realno očekivati, s obzirom na to da je Aca govorio o vojniku? Ništa, onda više neću imati problema ni sa čime. Čekao sam da vidim tko je junačina, ako se odluči otvoriti vrata. Otvori ih, molim te! Ništa! Vrata su i dalje stajala zatvorena. Konačno ih otvori muška spodoba, očito tek probuđena, narogušena, spremna na tko zna što!

­ Robi, jesi to ti? – upita muško stvorenje, naglo mijenjajući izraz lica u nešto što bi se moglo pripisati nečem što ima veze s ljudskim ponašanjem. Nevjerojatno je kako ista osoba u sekundi može od ubojice postati anđeo. Barem sam ja tako doživio ovu nevjerojatnu metamorfozu.

­ Damire, to si ti? – konačno ga prepoznam. Bio je to jedan vojnik iz Lukine satnije.

­ Ulazi unutra! – reče on i povuče me za rukav, pored razgoračenih očiju moje drage kume koja je stajala sa strane i očito ništa nije shvaćala. – Što ti gledaš? – obrecnu se on na nju. – Kakav jugonostalgičar, budaletino. Čovjek prošao dubrovačko ratište sa mnom.

­ Molim! – jedva je na to izustila kumica.

158

­ Moliš kurac! – odbrusi joj Damir ljutito. – Jesi ti normalna, jebo te bog! Čovjek dobrovoljno prošao ratišta, nema našeg čovjeka u Puli koji mu se obratio a da mu nije pomogao, a ti urličeš na hodniku kao da te kolju, tu me sramotiš pred ljudima, ponašaš se kao da si se najela ludih gljiva. Idi, skuvaj kavu, bogati i ostavi nas na miru. Dođi Robi, sjedni tu u kuhinjicu.

Odjednom sam se osjećao toliko praznim da zamalo nisam zaplakao. Bez ikakvog razloga, ako ovdje uopće treba razlog za plakanje. Samo povod u konkretnom trenutku, ništa više. Da nam Bog nije dao more, naši bi ga ljudi do sada isplakali. Hrvatsko more suza! Načas sam poželio da je neki idiot, s pištoljem ili bez njega, bilo tko, samo ne netko poznat. Ali nije. Bio je Damir, jedan od vojnika s kojim sam se zbližio koliko se moglo zbližiti u onih desetak dana na ratištu, i u prilikama koje su tamo vladale. Pogledam veliki križ u kuhinjici. Od kada sam se sprijateljio s Isusom, više mi ne dopušta niti da prolupam pošteno. Zna čovjek kako to izgleda pa neće riskirati.

Damir me toliko opjeva na brzinu da je i meni bilo neugodno. Unatoč činjenici da smo bili skupa nekoliko dana na ratištu, kao i da sam pomogao brojnima, bez iznimke, tko je god tražio pomoć, koliko je to bilo moguće, ovaj hvalospjev je doista bio malo previše. Da je negdje drugdje to rekao, još bih se i opravdavao, sveo to u prihvatljive granice, ali ovaj put mi je zbog drage kume to došlo kao melem na ranu.

Stan je bio potpuno isti kao prije godinu i više, kada sam zadnji put bio u njemu, kod Ace. Isti namještaj, iste vaze, samo što je većina cvijeća bilo uvelo; Aca je bio lud za rijetkim cvijećem, sve oko sebe je izluđivao s rijetkim vrstama orhideja i sličnim egzotičnim drvcima. Jedina razlika bila je u spomenutom križu koji je visio na zidu. Jadni moj Isuse, objese te gdje god stignu. Sjednemo i započesmo priču o svemu i svačemu, uglavnom vojničkog karaktera. U stvari

159

on je pričao gdje je sve bio nakon dubrovačkog ratišta, a ja sam slušao. Sada je bio na dopustu nekoliko dana pa se došao odmoriti, a valjda je nedavno pokupio i nekakvo ranjavanje po Bosanskoj Posavini, ali je to samo uzgred spomenuo. Ja nisam previše pitao, zapravo nisam uopće pitao. Neka čovjek priča što mu se priča jer mnogi događaji iz rata naprosto nisu za pričanje. Kuma je donijela kavu i udaljila se bez riječi. Vjerojatno je još bila u šoku. Ah, sva moja patnja jutros vrijedila je onog njenog izraza lica.

Odjednom osjetim da me nešto lagano dira po ramenu. Okrenem se.

­ Kume! – javi se tihi dječji glas. Matija je stajao u pidžami i gledao me svojim dječjim okicama. Pružim ruke mehanički i on mi naprosto uleti u naručje.

­ Matija! Čvrsto me stezao dječjim ručicama i tako držao. Zadnjim

snagama sam se borio da ne zaplačem. Nisam uspio. Suze su same potekle. Damir se ustao i okrenuo glavu prema prozoru.

Držao sam tako Matiju, dok su mi kroz glavu prolazili sati i sati koje sam proveo igrajući se s njim i mojim sinom jer ga je Aca vukao sa sobom kada god je mogao; zapravo smo obojica dovodili sinove na brod gdje su se zajedno igrali, učili loviti ribe, gnjavili mornare, davili mene da ih učim svirati gitaru. Meni je tako bilo najjednostavnije jer odmah nakon razvoda nisam imao stan nego sam neko vrijeme živio na brodu, a Aci opet da što više bude sa sinom a što manje sa ženom, pa bismo to, u popodnevnim satima, kada je netko od nas bio dežuran a nije bilo nikakvih posebnih vojnih aktivnosti, redovno upražnjavali. Volio sam to dijete.

Zagrljaj popusti pa ga sjednem u krilo i pogledam Damira. On je i dalje stajao okrenut prema prozoru i pušio.

­ Gdje je Edi? – pitao me za mojeg sina. ­ Kući, Matija, s mamom, kao i ti – odgovorim mu. –

Dovest ću ti ga drugi put da se igrate zajedno.

160

­ Ozbiljno? – upita on, gledajući me svojim velikim crnim očima.

­ Najozbiljnije – odgovorim. – Pa je li ti kum uvijek ispunio sve što je obećao?

­ Jesi – odgovori on. – Znaš, kupio mi je barba Damir gitaru, ali sam zaboravio kako se svira. A znao sam, je li?

­ Jesi, naravno, naučio si to, ali lako ćemo mi opet to ponoviti. Glavno da imamo gitaru, da ju je barba Damir kupio.

­ Jadni mali – začuh tiho Damira. ­ A kume – ozbiljno će odjednom on ­ jesi li vidio

mojeg tatu? ­ Jesam, puno te pozdravlja i puno te voli – odgovorim. ­ A kad ću ga ja opet vidjeti? – nastavljao je on. – A

zašto on ne dođe kući? ­ Sad ti je malo bolestan pa ne može – odgovorim. –

Čim bude mogao, doći će. ­ Matija – nježno će Damir, okrećući se prema nama ­

idi se ti malo igrati u sobu, barba Robi i ja moramo malo pričati. Može!

­ Može – reče on. – Hoće li tata sigurno doći? – upita me još jednom on.

­ Sigurno, pa znaš njega – odgovorim. Matija siđe s mojeg koljena i otrči u drugu sobu. Damir

me pogleda i strese glavom. ­ Idemo tu u kafić, u blizini, da na miru popričamo –

reče on. ­ Može – odgovorim.

161

VII. GLAVA

Kiša je i dalje sipila dok smo Damir i ja polako klipsali prema obližnjem kafiću. Činilo se da je jesen prerano došla! Valjda se glede vremena i Bog dezorijentirao kada su u pitanju ovi prostori, od sveg ovog ludila i zla koja su njima suvereno vladali posljednjih godina i koji dan više. Valjda i on plače od muke, da ispere barem malo ovog nagomilanog ljudskog jada koje su uvuklo u svaku poru ovdašnjih stanovnika i nagriza li, nagriza. Možda se nekih od njih ovaj rat direktno i ne tiče tako da bi im njihovi najbliži bili na bojišnici ili pak protjerani iz vlastitih domova, ali je dovoljno bilo živjeti u ovoj zemlji, u ovim vremenima i pogledati vijesti pa da svatko normalan shvati kako dugo nakon toga više neće biti normalan. A i što znači biti normalan, kad već Bog odluči da se rodiš baš ovdje i da živiš u ovim vremenima! Doduše, u kojim god vremenima živio ovdje, jednako bi prošao. Prije ili poslije. Ukleti neki prostori; tu je vrijeme od trećerazrednog značaja, ali prostori su ukleti, kako reče prije mjesec dana neki “vidovnjak” kojeg sam pukim slučajem upoznao. Još je trabunjao o početku III. svjetskog rata koji će krenuti za petnaestak godina iz Makedonije i s Kosova, jer da je tamo izvor tog prokletstva… Zaboli me što će biti za petnaestak godina, moj problem je ovdje i danas, a ako nekad i krene neko zlo svjetskog karaktera, lako se složiti s time da je Balkan kvalificiran da ga izazove. Ne trebaš biti vidovit da to spoznaš, dovoljno je da imaš kvocijent inteligencije barem blizu prosjeka i da samo jedno vrijeme živiš na njemu, u periodu kad ovdašnji bratski narodi višak ljubavi iskazuju na samo sebi svojstven način. Konačno, Balkan se na tom polju već iskazao tijekom povijesti, pa nema razloga ne vjerovati mu da bi to još koji put mogao.

Razmišljajući tako, stigosmo do kafića. Uđemo i uvukosmo se duboko u kut, sjedosmo i naručismo kave i

162

nekakve sokove. Damir, kao da se ispričava, reče da ne može ništa žestoko jer je sinoć gadno zaglavio, što sam ja odmah prihvatio, s obzirom na to da me od same pomisli na bilo kakav alkohol lovila groznica. Bio je zamišljen, nekako odsutan, a ja sam čekao da on počne.

­ Slušaj – počne konačno on ­ oprosti za ono prije s Renatom.

­ Ma nema veze – odgovorim, pijući kavu. A i što da mu kažem! Da sam jednog trenutka tako duboko i iskreno poželio zavrnuti joj glavu! Da i nije bila baš daleko da joj se to desi. Nema smisla. Srećom se završilo ovako kako se završilo, pomislim.

­ Znaš – nastavi on, kao da se pravda ­ nije ona toliko loša. Ja je poznajem od prije četiri­pet godina, iz Osijeka gdje smo oboje živjeli i onda je ona odjednom nestala, a poslije sam čuo da se udala za neko vojno lice u Puli. I prošle godine je sretnem tu, malo­pomalo, zaglavimo. Mene je ostavila moja žena u Osijeku, došao sam ovdje, sam, i znaš kako to ide. Opet, ona ima stan, opere, ispegla, jebi ga, lakše nego stalno visiti u vojarni i po kavanama. Znaš, ja sam imao obitelj, nisam bio samac, pa mi je ovako lakše kad s nekim živim. Barem ovo malo što sam tu u Puli.

­ Hvala Bogu – podržim ga ja. – Potpuno te razumijem. Iskreno rečeno, nisam mogao razumjeti nikog tko može živjeti uz ovakvu aždaju, ali cilj opravdava sredstvo. Kada već nisam zadavio kumu, moram nekako doći do albuma sa slikama, pa neka Damir s njom nastavi živjeti do vijeka, ako mu je tako lakše.

­ To ti htjedoh reći – reče on. ­ Što? – upitam ga ja jer iz njegovog nepovezanog

pričanja baš mi i nije bilo jasno što je htio reći. Očito je sinoć stvarno dobro povukao. Baš smo se našli,

163

pomislim, obojica od mamurluka ne možemo sastaviti poštenu proširenu rečenicu.

­ Pa to da ona i nije tako loša, samo ima tu nesretnu jezičinu – reče on. – U stvari, ona ti je prepuna straha da će ostati bez te rupetine od stana jer stalno prijete nekakvim revizijama, stalno se priča kako bi sve oficiruše trebalo istjerati iz hrvatskih stanova, a pogotovu one čiji su muževi otišli s bivšom armijom. A osim tog stana nema ništa. I sada, jebi ga, treba je razumjeti. Onda ljudi, pokvareni i zli kakvi već jesu, pričaju okolo da se ona razvela samo forme radi, da spasi stan, da se dogovorila s mužem, da se i dalje sastaje negdje s njime i svašta, znaš kako to već ide.

­ A znam – promrsim i protiv svoje volje počnem nešto ljudskog osjećati prema kumi.

­ Da nije bilo mene, ove naše budale bi je već izbacile iz stana – nastavi on, kao da me nije čuo. – I onda su ti u strahu velike oči, svega se boji. A kakva je da je, nekoliko puta mi je priznala da je bivši muž bio dobar prema njoj te da je stvarno bio divan otac.

­ Samo krivih krvnih zrnaca – upadnem ja. ­ E da – slegne on ramenima. – Tako ti to nekako

ispada. A navodno im je brak otišao u kurac prije rata jer je ona imala vezu s nekim zajedničkim prijateljem, pa ju je onda muž otkačio.

­ Tako nekako – potvrdim ja, prisjećajući se “zajedničkog prijatelja” kojeg je Aca danima tražio da mu u četiri oka nešto objasni, dok je ovaj intenzivno proučavao koji je kontinent najudaljeniji, da se tamo iseli. – Aca joj je stvarno sve tolerirao, osim toga. To bi ipak bilo previše, zar ne?

­ Naravno – nasmiješi se on. – Uglavnom, mali Matija je divan dečko, a ni ona nije loša majka, iako mi je pričala da se prije i nije baš pretrgla oko njega. Ali

164

sada se doista trudi. Ali da Bog nije štedio kad joj je udijelio jezičinu, nije.

­ Jest – složim se. – Tu je Svevišnji bio vrlo, vrlo široke ruke. Nego, hoćeš li ostati s njom poslije rata?

­ Ne vjerujem da ću ga preživjeti – reče on, opet ozbiljna lica.

­ Ne zajebavaj se s time. ­ Ozbiljno, od prvog dana tako mislim – mirno će on,

kao da priča o nedjeljnom pikniku. – Ma, jebe mi se, samo da ne patim dugo kad se to desi. Da bude brzo, onako muški, kako bi Mario uvijek govorio.

­ Moraš razmišljati pozitivno – rekoh ja, pokušavajući ga odagnati od crnih misli, a i da se razgovor ne završi na Mariju. Razmišljanja o njemu sam ostavljao za sebe i svoja četiri zida, bez svjedoka.

­ Pozitivno?! – zamišljeno će on. – Što više ima pozitivnog u mom životu! Ništa! Raspala mi se obitelj, ratujem, podižem tuđu djecu, jedino što mi je ostalo jest da ostatak odživim kao čovjek. Na ratištu kao ratnik, u kući, ako ovo mogu nazvati kućom, kao čovjek, da me se to jadno dijete jednog dana sjeća kao barbe koji mu je kupio gitaru, a ne kao pijanog divljaka u uniformi koji ga je maltretirao. I to je sve. Uostalom, znaš li zašto sam se sinoć nalio kao životinja?

­ Ne znam! – odgovorim, ne znam zašto sam se sam nalio, a kamoli njegove razloge.

­ Zato što je moja Sanjica, to mi je kćerkica, jučer napunila osam godina a ja je nisam mogao niti poljubiti za rođendan – tiho će on, dok su mu se jabučice na licu počele tresti. Očito se jedva suzdržavao da ne zaplače. – I onda sam pukao, nalio se, vratio kući pred jutro, uzeo pištolj i da ne bi Renate, upucah se ja. Preživjeh sva ratišta i skoro se

165

sam ukokah, tu u Puli gdje nikog svog nemam, gdje… Ma, jebi ga!

­ Žao mi je – promrsim. Stvarno mi je bilo žao čovjeka. – Pretpostavljam da ti je dijete negdje izvan zemlje.

­ Izvan zemlje? – gorko se nasmiješi on. – Jest, stari, izvan zemlje. U Novom Sadu, s majkom.

­ Ajoj! – uzdahnem. – Žena ti je njihova? – omakne mi se.

­ Jest – reče on ­ ali kada smo se uzimali, bila je moja. Samo moja, a ne ni naša ni njihova. Onda pred sam rat ode s kćerkom u posjete roditeljima, u Novi Sad, započe ovo ludilo i ona odjednom postade, kako ti reče, njihova. Ne znam čija je sada, ali je prestala biti moja. Više se nije vratila u Osijek.

­ Jeste li se razveli? – upitam ja. ­ Koliko ja znam, nismo, iako svima okolo pričam da

jesmo, kako ne bi netko jeo govna da mi je žena pravoslavka i još da živi u Srbiji. Znaš kakvih budaletina ima kod nas.

­ Kako ne bih znao – promrsim. – A i tko ih nema! ­ Nego, pričaj mi malo o tom svom kumu Aci – reče

odjednom on. – Očito ti je stalo do njega kada se toliko zauzimaš za njega. Izgleda neki dobar čovjek.

Pričao sam mu pola sata o Aci, onako kako je doista bilo i ono što sam ja o njemu znao, a znao sam praktično sve, barem do odlaska iz Hrvatske. Naročito sam apostrofirao njegovu veliku ljubav prema sinu Matiji, insistirajući na liku brižnog oca, što je on doista i bio. Prenio sam mu zadnji telefonski razgovor s njim u cijelosti, a naročito onaj dio gdje moli da kuma dođe s Matijom u Austriju, da ga vidi. Onda mi nešto padne na um.

­ Čuješ – rekoh ­ Aca isto živi u Novom Sadu, kao i tvoji. Pardon, mislim tvoja kćerkica. Samo malo! Njegov otac Predrag ti je jedan stari lala, Vojvođanin,

166

dobar kao kruh, a do penzije ti je bio nekakav dosta visok funkcionar u tom gradu. Da ti meni daš ime i adresu te tvoje, da ja to javim Aci, pa da on pošalje starog da ih posjeti, da vidi kako su, kako žive, kako tvoja mala, čisto da znaš?!

­ Odlična ideja – reče on, dok mu se lice u trenutku ozari. – Izvanredno zvuči. Ako može, stvarno bih bio zahvalan.

­ Bez brige – odgovorim ja. ­ Stari je stvarno čovjek na mjestu, on će to sigurno odmah napraviti čim ga Aca nazove.

­ A kad je već tako – dosjeti se on ­ da ti ja dadem nešto novca, pa da gore u Austriji kupiš nešto mojoj djevojčici i da joj Aca to odnese? Ne bi ti to bio problem?

­ Jebi ga – rekoh ja ­ nisam mislio ići u Austriju. Samo poslati fotografije, ili poštom ili preko Renate ako bi ona išla s malim.

­ Znaš da Renata neće ići tamo ni u ludilu – reče pomalo razočarano on, kada je čuo da ja ne idem tamo. – Stan je riješila pa za to nema razloga više nigdje ići, a i iz straha da netko ne sazna da je bila kod njega; možeš misliti što bi pričali.

Naručismo još po jednu kavu. Razgovor se našao u slijepoj ulici. On me gledao dok sam mu u očima vidio da intenzivno razmišlja kako iznaći najsretnije rješenje ove nesretne balkanske bračne kombinatorike, čije posljedice uvijek najviše snose najneviniji – djeca. Odjednom mu se oči zasjaše. Sjetio se, pomislim, dok mi je nešto govorilo da će naziruće solomonsko rješenje sigurno biti na moj račun.

­ A da idem i ja? – upita on. ­ Kamo? ­ Pa u Austriju, gdje drugdje – odgovori on, gledajući

me širom otvorenih očiju. ­ Što ćeš ti u Austriji? – zbunjeno ga odmjerim.

167

­ Gledaj, Renata neće ići, to nam je obojici jasno – reče on, dok mu se licem razlijegalo zadovoljstvo zbog vlastite dosjetljivosti. – Dobro će biti ako joj i slike otmemo, koliko ponekad zna biti luda. Ali mogu ja s Matijom ići, ako Aca od toga ne bi pravio problem. Ne znam kako bi on na to gledao. Mislim, ja sam ipak hrvatski časnik, a on srpski oficir.

­ Da ti kažem nešto, prijatelju – rekoh ja, smješkajući se na njegovu zabrinutost za Acin stav prema hrvatsko­srpskom oficirsko­časničkom kadru ­ jebe se živo Aci za srpske oficire i hrvatske časnike. Njega interesira samo njegov Matija pa ako mu ga ti dovedeš, on će ti dignuti veći spomenik nego što bi ti ovi naši da oslobodiš pola zemlje.

­ Stvarno? – polunepovjerljivo će on. ­ Najstvarnije – odgovorim ja. – Ti Aci možeš leći

samo kao čovjek, ali kao oficir ili časnik, teško prijatelju. O jednima i drugima on ti ionako ima vrlo jebeno mišljenje. A ako mu dovedeš sina, ti si za njega drugi bog, a ne čovjek.

­ Odlično – oduševljeno će on, pun poleta. – Onda idemo nas trojica gore. Ja ću srediti na policiji da mali može sa mnom ići, da ga ubacim u svoju putovnicu, a ti zovi Acu da njegov stari vidi što je s mojima. Može?

­ A može, a što ću – slegnem ramenima ja. Što mi drugo preostaje, pomislim.

Rastadosmo se nakon treće kave i prvog konjaka. On je ipak morao popiti jedan, da zalije sve ovo, dok sam ga ja preskočio. Nisam mogao ni njega gledati kako ga pije, a da mi stomak ne dođe do ušiju, a kamoli da mu se pridružim u tome. Dogovorili smo se da se čujemo za dan­dva, kada sve ugovorene pripreme realiziramo.

Dogegam se nekako do stana, pronađem onu krpu od jutros, zavežem je opet oko glave i samo se prevalim u

168

krevet. Trebao sam se do večeri naspavati da u normalnom stanju obavim nekoliko ozbiljnih razgovora, a i da razmislim o svemu ovome što se izdešavalo.

Večer se već bila spustila kada sam se probudio drugi put ovaj dan. Ponovno se istuširam, skuham kavu i zapalim cigaretu. Osjećao sam se sasvim solidno. Glava je prestala boljeti, a mamurluk praktično nestao. Nije loše! Onda popravim telefon, to jest, ponovno pospajam žice koje sam jutros počupao, stavim ga na stol ispred sebe i okrenem prvi broj. Dugo je zvonilo. Konačno se javi jedan muški glas.

­ Dobra večer – pozdravim mušku osobu, koja mi isto odzdravi. – Trebao bih Evu, ako je kući.

­ A tko je treba? – upita on. ­ Prijatelj iz Pule – odgovorim. ­ A, Robert, zar ne? – upita ovaj. ­ Daaa – otegnem. – A s kime ja imam čast? ­ Ovdje Josip, ne znam da li ste čuli za mene! ­ Naravno, Eva mi Vas je spomenula neki dan, kad

smo se vidjeli tu u Puli, u prolazu. ­ Znam, pričala mi je o tom susretu – ljubazno će on. –

Vi ste zajedno išli još u osnovnu školu, zar ne? ­ Da, tako nekako – odgovorim. – A Eva nije doma? –

pokušam skratiti razgovor jer sam se osjećao pomalo zatečenim, da ne kažem nešto drugo.

­ Ne, nažalost nije – odgovori on. – Kod brata je. Da joj nešto prenesem.

­ Ma ništa posebno – rekoh ­ samo joj prenesite moju iskrenu sućut povodom nećakove smrti. Ništa drugo nisam imao reći.

­ Da, doista tragično – komentirao je on. – Prenijet ću joj svakako. Da joj kažem da Vam se javi ili nešto drugo?

­ Ma ne, hvala! Samo to. Godinama se nismo vidjeli, a onda dan nakon što smo se, kako rekoh, slučajno sreli, čujem za tu nesreću pa, eto, samo zato zovem

169

jer joj to nisam stigao reći ovdje. U svakom slučaju, pozdravite je puno. I bilo mi je drago što smo se upoznali, barem ovako, a u nekoj drugoj prilici možemo uvijek popiti piće.

­ Također mi je drago – iskreno mi je zvučao on. – Nadam se da ćemo se nekada sresti u boljoj prigodi. Živjeli.

­ Živjeli. Prvo što sam pomislio bilo je da li bi Jozo bio još tamo da

mi se pružila prilika. Da smrt nije umiješala svoje krvave i nadasve prljave prste. Tko zna! Ego! Koliko smo gluposti spremni napraviti da bi smo ga zadovoljili? Koliko nepotrebne boli pa i nepravde nanijeti drugima? I često nije bitno da li ti to doista treba, nego je samo važno da li je povrijeđen on, njegovo visočanstvo, naš ego. A za njega smo spremni na sve. Zašto sve to, pitao sam se. Zato što je čovjek blesav pa nije svjestan da time uglavnom sam sebi nanosi štetu, barem na duže staze. Još ako izjednačiš ego s ponosom, iako ta dva pojma u suštini ne bi smjela nikako ići u istom kaputu, a što se često dešava, onda problemima i ljudskim glupostima nema kraja. Sve mi se čini da sam bio izuzetno blizu tome da napravim jedan prototip takve gluposti. Kakve sam sreće, da sam imao priliku, možda bih i uspio, a što bih onda s tim uspjehom? Vratiti se u Split s Evom? Dovesti je u Pulu da živimo zajedno? Ipak mi se Jozo u konačnici i nije činio tako nesimpatičnim kao kada sam tek čuo za njega. Neka ljudi žive svoj život koji ionako već dugo nema nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Neka im je sa srećom! A opet, nikad ne kaži nikad!

Vrijeme je za drugi broj. Sandra se javila odmah. Nije valjda dežurala kraj telefona, pomislim. Da sam to samo pomislio, bilo bi to sasvim u redu, ali na moju nesreću, onaj drugi idiot iz mene to nije prešutio.

­ Vidim da si se stvarno sabrao – bio je njen komentar na tu moju premudru dosjetku. – Hoćeš li odmah

170

spustiti slušalicu ili ćeš se udostojiti reći nekoliko riječi od kojih nijedna ne smije imati više od pet slova?

­ Oprosti, volim te! – promrsim smušeno. ­ Ispričavaš se što me voliš ili se ispričavaš zbog nečeg

drugog? ­ Hej, nemoj molim te glumiti mene. Od sebe mi je već

dovoljno muka i bez tvog dolijevanja ulja na vatru. Ispričavam se zbog onog od noćas, a ti razmisli o ovom zadnjem što sam rekao ako želiš da nastavimo razgovor.

­ Vidim da si po običaju oličenje popustljivosti i tolerancije – nasmija se ona. Dobro je, pomislim, najgore je prošlo. Napad je ipak najbolja obrana. – Prihvaćam ispriku – nastavi ona ­ iako mi još uvijek nije jasno čime sam ono zaslužila, ali ne brini, neću te to pitati, naučila sam kako to ide kod nas. A što se tiče ljubavi, tu se nažalost stvari promijenile nisu.

­ Kako to misliš? ­ Pa volim te kao i prije, idiote jedan bezobrazni, eto

kako mislim ­ odgovori ona. – Volim te, iako se više i ne sjećam od kada tu ljubav doživljavam kao Božju kaznu, samo ne znam što sam toliko skrivila da mi Bog baš tebe udijeli.

­ Popravit ću se, obeć… ­ Nemoj mi samo ništa obećavati, molim te – prekine

me ona. – Poslije tvojih obećanja mjesecima moram konzumirati oveće količine tableta za smirenje kako bih to obećanje nekako zaboravila.

­ Nije valjda tako? ­ Hoćeš da ti pričam detaljno kako je? ­ Nemoj, molim te! ­ Mudar pristup s tvoje strane – reče ona. – I razumljiv,

naravno. Nego, jedina moja neodgovorna ljubavi, da

171

ti kažem nešto što će te usrećiti ili barem iznenaditi. Može?

­ Može – odgovorim, a onaj drugi iz mene nastavi ­ s obzirom na to da nismo skupa spavali od kada si otišla, nisi mogla zatrudnjeti, barem ne sa mnom, a svako drugo iznenađenje mogu podnijeti a da mi srce ne otkaže poslušnost.

Tres! Spustila je slušalicu. Blijedo sam zurio u telefon. Šalio sam se, rekoh telefonu. Pa stvarno sam idiot! Nazovem odmah ponovno. Malo sutra. Nitko se više nije javljao. Pretjerao sam. Definitivno sam pretjerao. Ali omaklo se, onako, jedna glupa, deplasirana, ako baš hoćete degutantna šala, ali ipak samo šala. Bože moj, što su žene postale osjetljive. Pogotovu ova. Nazovem ponovno. Pa ponovno. Uzalud. Deseti put, ništa. Daj malo razumijevanja za posrnule muške kretene, jedanaesti put! Javi se. Isuse, hvala ti, kako god prošao ovaj put. Samo da se javila. Izjeo bih se da nije.

­ Reci – začuh nju, prije nego što sam otvorio usta. ­ Znaš da to nisam mislio, znaš… ­ Znam da si to mislio – prekine me ona ­ u tome i jest

naš problem. Ili da budem jasnija, ne želiš imati dijete sa mnom, zar ne?

­ Nisam rekao da ne želim – pravdao sam se. ­ Dakle, onda želiš imati dijete sa mnom? Onaj drugi idiot je upravo htio odgovoriti da nisam ni to

rekao, ali ga ovaj put preduhitrim. ­ Kada jednom budemo živjeli zajedno, želim s tobom

imati sve – odgovorim. Rođeni diplomat! Jest, kada s druge strane žice ne bi bila žena. A njih boli izvjesna stvar za dobru diplomaciju. Ili hoćeš ili nećeš dijete, a ne nekakve nerazumljive diplomatske zavrzlame.

­ Znači, ne želiš imati dijete sa mnom! – konstatira ona.

­ Dobro, želim imati dijete s tobom, čim budemo živjeli zajedno – odgovorim.

172

­ Dakle, ne želiš imati dijete sa mnom ako ne budemo živjeli skupa? – upita ona.

­ E, jebi ga! – procijedim. – Pa logično je… ­ Želiš ili ne? ­ Dobro, želim – zlovoljno odgovorim. Toliko o

diplomaciji. Jebi ga, ako počnem opet filozofirati, ne gine mi ponovno spuštanje slušalice. A to bi bilo previše za jednu večer.

­ Odlično, ljubavi – cvrkutala je sada ona. Kako im malo treba da budu sretne. Tako malo koliko i da te raznesu u komadiće kada im legneš na žulj. – Sada se moram žuriti – nastavi ona ­ već kasnim, ali samo da ti kažem onu vijest.

­ Kaži! ­ Vraćam se, pa možemo imati djece koliko god želiš. ­ Molim! ­ Ćao ljubavi, čujemo se kasnije. Volim te najviše na

svijetu. Znaš ti to i sam, da ti ja i ne kažem, ali svejedno. Ćao.

Slušalica se s druge strane spustila, a ja sam svoju još uvijek držao u ruci. Ti, ti, ti, čuo se znak u slušalici. Spustim i ja. Što se ovo dešava, pomislim. Gdje sam zajebao stvar? Gdje napravih grešku u koracima koju je tako lijepo iskoristila? Vraća se, sine mi. Kako se vraća? Kada se vraća? Kamo se vraća? Ovo kamo me skoro dokusuri. Ne trebaš biti Pitagora da zbrojiš dva i dva. Ako su sve prodali, a ona se vraća, onda nema gdje drugdje nego… Zgrabim opet telefon i okrenem njene brojeve. Taman posla da se javi. Sada se ne bi javila pa da mi o tome život ovisi. Svatko doživi svojih pet minuta trijumfa, parafraziram tu misao u glavi. Sjednem. Tek tada postadoh svjestan da sam za trajanja drugog razgovora s njom stajao na nogama. Svaka čast, vraćala se ona ili ne, pošteno me preveslala. Tako mi i treba kad uvijek hoću biti prepametan i tamo gdje je ponekad poželjno da “genijalan” um podrediš emocijama, pa se u skladu s time tako i postaviš.

173

Što volim biti general poslije bitke. Naročito kad bitku izgubim. A u ovoj kratkoj ali s mogućim dugoročnim posljedicama, potučen sam do nogu. Vratit će se ona, pomislim. S takvim stvarima se ne bi igrala. Zapalim cigaretu. Da se saberem? Bolje bi mi bilo da sam se malo manje sabrao.

Nakon popušene cigarete rezignirano zaključim da život ide dalje, pa ostavim za poslije razmišljanje o temi: “kako izići na kraj s radosnim iznenađenjem”. Što se stalno vraća, ako sam je ja dobro razumio, još nekako, ali ono o budućoj djeci me ježilo. Nemam ništa protiv djece, ali već sam dvije veze okrunio njima i to mi se činilo sasvim dovoljnim za jedan prosječan život. A što se toga tiče, nikako mi se ne iskače iz prosjeka. Doduše, danas obožavam svoju djecu, ali da se pravodobno tražila moja suglasnost za njihov dolazak na ovaj svijet, bio bi vrlo upitan rezultat tog dolaska. Čisto da ih poštedim ovozemaljskog pakla. Ne zbog egoizma, naravno!

Tjah, kako rekoh, život ide dalje. Nazovem Acu u Austriju. Javi se on. Valjda se danas nitko ne rastaje od telefona. Rekoh mu da sam bio kod kume.

­ Jesi preživio, majke ti? – upita me radoznalo. ­ Nisam – odgovorim, dok se on smijao s druge strane.

– Malo je nedostajalo da joj glavu zavrnem. ­ E, da jesi, kume, ja bih za tebe odležao trostruku

zatvorsku kaznu. E, da jesi, da sam joj barem ja zavrnuo šiju dok sam još mogao.

­ To ti je u svakom slučaju jedan od većih propusta u životu – složim se ja. – Uglavnom, stvari ti ovako stoje.

Ispričam mu kako stvari stoje, to jest sve o današnjem dešavanju, dok je on pažljivo slušao. Na kraju je skoro počeo plakati.

­ Kume – reče on, dok mu je glas podrhtavao ­ zahvali Damiru i izljubi ga u moje ime.

174

­ Da ga izljubim! Pa vi Srbi ste stvarno u kurcu – pokušam ja unijeti malo vedrine u razgovor. – Za sve što naiđe u životu, odmah “izljubi ga”. Ne bih ni kumu da si me zamolio, a kamoli njega. U stvari, kad malo bolje razmislim, ipak bih radije njega nego kumu.

­ To ti verujem – nasmija se on. Trenutak težine je prošao. – U svakom slučaju, kaži Damiru da mu to neću zaboraviti do kraja života. Samo da mi dovede mog Matiju. A ja ću sada odmah leći na ovu spravicu i svog starog Peđu da upregnem. Ima sutra da nađe tu njegovu ženu i kćerkicu, gde god bili. A što se tiče uniforme, dobro si mu rekao. Toliko ih volim da mi je muka i kad vatrogasca sretnem u njoj, a ne vojnika. Damir bar zna za koju se zemlju bori, a ja? Za koji kurac ja da se borim? Zemlja koja je bila moja i koju sam voleo više od svega, nestala je. Nisam ja tražio ni da se rodim niti da živim u njoj. Dali su mi je drugi, uzeli su mi je drugi, i mene ti, kume moj, više boli kurac za sve živo. Nagledao sam se u bolnici tih junačina koje su dovlačili s ratišta, u svakakvim stanjima, nije to vredno ničega, veruj mi. Meni ti je samo stalo da nekako preživim, da mi ovi banditi daju nekakvu invalidsku penziju, da još koji put vidim sina, da me ne zaboravi, da me prijatelji ne zamrze samo zbog imena kojeg su mi opet drugi dali, a sve drugo, svi ideali s kojima su nas sve one godine pumpali, sva ta sranja o bratstvu, jedinstvu ili sličnim papazjanijama, nek se gone u lepu pičku materinu.

­ Završnica ti je najjača – komentiram ja. ­ A što bi ti na mom mestu? – upita on. ­ Promijenio riječ “lepu” u “lijepu”, ostalo ostavio isto. ­ Velika razlika – konstatira raspoloženo on. – Slušaj,

nešto kontam, taj mi se Damir čini dobar čovek. Moglo bi se i tu nešto napraviti. Moj stari ti ima neku

175

vezu na austrijskoj ambasadi u Beogradu, neki njegov kompanjeros tamo radi, ne znam koji kurac, ali nešto radi, pa sam ti ja preko njega i isposlovao vizu, koju inače sada ne možeš dobiti ni u ludilu. Barem ne brzo. Ja sam svoju izvukao na lečenje, kao moram tu u bolnicu. Međutim, probat ću ja preko starog srediti da pokuša ovoj njegovoj isto odraditi, pa ako uspe, da i one dve dođu ovde, da i on vidi svoju kćerkicu. Bilo bi pošteno, jebi ga. Ali nemoj mu ništa govoriti o tome, tko zna hoćemo li uspeti.

­ A tko zna hoće li i ona htjeti doći? – rečem ja. ­ Ah, znaš Peđu, mog starog – reče on. – On bi, s onom

njegovom svetačkom facom mogao i Boga uveriti da skoči sa sedmog sprata na glavu i uz to ga još ubediti da je to za njegovo dobro. Kad ga vidiš, nemaš srca da ga odbiješ. Već će on naći načina da je nekako privoli. Samo to s vizom je tamo stvarno sranje. A ako i uspemo, nemoj to Damiru govoriti. Neka se čovek ugodno iznenadi, tko zna kada je zadnji put imao takvu priliku, a i kad će je opet imati. Bogami, nešto razmišljam, ti nam ga dođeš kao neki naš anđeo čuvar.

­ Dat ću ti jedan telefonski broj da tamo izvjesnoj osobi preneseš dojmove o mojem blaženstvu – rekoh ja. – Nju će to sigurno oduševiti.

­ Jebi ga – nasmija se on ­ ti sa ženama nikako na zelenu granu.

­ Ja sam barem na nekakvoj grani, makar nije zelena. Ti si svoju davno polomio.

­ Problem težine – nasmija se on. – Tko se usudi sa mnom stati na neku grančicu, s ovolikom kilažom.

­ Teško, bogami – složim se. Još smo jedno vrijeme pričali, dogovarali se o detaljima

budućeg susreta, gdje ćemo se naći, da ne lutamo po Grazu i tome slično.

176

Sandru nisam uspio dobiti sljedećih dana, nego njenu mamu koja mi je objasnila da je sa sestrom otišla nekom njihovom rođaku u mjesto čiji sam naziv zaboravio prije nego ga je ona izgovorila. Valjda zbog vremenske razlike i njenog boravka kod rođaka, tih se dana nismo čuli.

Sedmi dan nakon toga smo se Damir, Matija i ja vozili prema slovenskoj granici. Matija je bio toliko uzbuđen da je na trenutke zamuckivao, pitajući svakih nekoliko minuta kada ćemo stići. Damir mu je strpljivo objašnjavao gdje smo, koliko još treba vremena i tome slično.

Prođosmo Ljubljanu, Maribor i stigosmo na slovensko­ austrijsku granicu. Putem smo pričali o svemu i svačemu, dok se krajolik mijenjao razmjerno brzini kojom sam vozio. A uvijek vozim brzo. Prebrzo! Da me ulove za svaki prometni prekršaj, ne samo da bi mi uzeli vozačku dozvolu nego bi, prevencije radi, zabranili mojim praunucima da polažu vozački ispit. Nije za pohvalu, ali tako je.

­ Jesi siguran da je Aca sredio to za telefon? – upita me Damir, po tko zna koji put.

­ Jesam! – odgovorim. Acin stari je sve sredio, dogovorio termine kada će se zvati, ugovorio da mu u to vrijeme žena i kćerkica budu kući.

Aca mi je još napomenuo da je nažalost bilo premalo vremena da se srede vize za njih dvije. Sve su pokušali, ali uzalud. Inače, supruga je bila voljna doći, čak se i rasplakala kao kišna godina kada je stari Peđa bio kod nje. Mogu misliti, rasplačeš se čim njega vidiš. Ne možeš uvijek dobiti sve, iako bih se i sam osobno mnogo toga odrekao da su to za Damira uspjeli realizirati. Naime, kako smo se više družili, to mi je postajao simpatičniji i draži. U svakom slučaju, ona osoba koju sam upoznao na ratištu i ovaj Damir sada, nisu imali puno zajedničkog. Valjda se tamo svi prilagode onim surovim okolnostima toliko da i sami postanu kao one. Moraš ako hoćeš preživjeti.

177

­ Robi! – opet se javi Damir, a taman smo prošli austrijsku granicu i krenuli dugačkim ravnim pravcem od granice prema Grazu.

­ Sređen ti je telefon – rekoh ja, očekujući isto pitanje. ­ Ma ne, nešto drugo – nasmija se on. – Poznaješ ti tu

Acinu tetu Desu kod koje idemo. Ne! Valjda je i ona neka dobra žena.

­ A što to pitaš? ­ Pa znaš, treba mi žensko oko da izaberem nešto za

Sanjicu – reče on. – Jebi ga, kupio bih joj nešto robe, ali ne znam što uzeti. Ne razumijem se baš u to. Uvijek je žena kupovala. A ni njemački ne znam.

­ Ne brini, snaći ćemo se – odgovorim. Uskoro nakon prolaska granice uđosmo u Graz koji se

nalazio u blizini. Slijedio sam Acine upute; glavnom ulicom do raskršća gdje stoji oznaka za mercedesov servis, potom skretanje u lijevo i do servisa. Tamo je veliko parkiralište i tamo ćemo se naći jer teta stanuje samo malo dalje od tog servisa. Pronašao sam taj parking iz prve. Izađosmo sva trojica iz auta, a Damir i ja počnemo s kurom protezanja jer smo se ukočili od sjedenja. Od Pule nigdje nismo stali.

Stigli smo pola sata ranije od dogovorenog. Nismo loši, komentirao je Damir, pripaljujući cigaretu. Pridružio sam mu se. Bilo je negdje oko 17,30 sati, kada je radno vrijeme servisa bilo pri kraju, pa je parkiralište bilo skoro pusto. Nakon pola sata naiđe oveći stari mercedes, austrijskih registracija, pun putnika. Na mjestu suvozača prepoznam Acu, dok je auto vozio stariji čovjek. Zaustavi se pored mojeg automobila.

­ Bože moj! – čuo sam uzbuđen uzdah Damira koji je stajao iza mene.

U prvi mah nisam znao što se dešava. Iz mercedesa počeše polako izlaziti najprije vozač, pa Aca, sa štakama. Onda Aca krene prema nama, i nekoliko metara ispred nas upita Damira.

178

­ Prijatelju, jesi ti Damir? ­ Jesam – ovaj je jedva odgovorio, dok su mu suze

tekle niz lice. ­ E pa prijatelju, ti meni mojega, ja tebi tvoju – reče

Aca, otvori zadnja vrata mercedesa iz kojeg iskoči djevojčica i zatrča se prema Damiru.

­ Tata! ­ Sanjice! Još je netko vikao “tata” u svoj toj odjednom nastaloj

gunguli. Valjda Matija, koji je već bio u Acinu naručju, dok ga je on ljubio i grlio. Isto je bilo s Damirom. Iz mercedesa, sa zadnjeg sjedišta, još su izišle jedna starija i jedna mlađa žena. Svi su plakali. Uključujući i mene. Stajao sam sa strane i sve to promatrao. Svu tu silinu nagomilanih, duboko zakopanih emocija koje su odjednom eksplodirale, kao vulkan, bez najave, bez mogućnosti da se skloniš ispred užarene lave koja je palila sve pred sobom. Acu je stariji čovjek pridržavao da ne padne jer su mu štake bile na podu, dok ga je Matija u naručju čvrsto stezao. Damir je najprije podigao Sanju visoko u zrak i tako je jedno vrijeme vrtio, nešto joj kroz suze govorio, a potom sjeo na pod, držao je u naručju i ljuljuškao nježno.

­ Sine, moj mali sine, jedino tatino – tresao se Aca od nekog unutarnjeg bola, držeći Matiju jednom rukom, dok mu je drugom mrsio kosu. Matija je šutio, samo je glavu zabio u njegova ramena, ne mičući se.

Damir je i dalje ljuljuškao kćerkicu i nešto joj šaputao na uho. Ne znam koliko je to trajalo. Dok su mi suze nezaustavljivo tekle niz lice, shvatio sam tko su najveće žrtve ovog rata. Djeca! Ta mala divna nevina stvorenja koja nikome nisu bila kriva ni za što, kojima državne granice nisu značile ništa, koja su, kao i sva djeca svijeta, željela samo imati svoje roditelje pored sebe. I ništa više. Nažalost, često je upravo to bilo previše za Balkan. Kao i za mene. Naprosto mi je bilo previše ovakvih ili sličnih scena ove godine,

179

previše takvih emocija, a premalo onih “normalnih”, na koje sam navikao prije rata. Ne mogu ovom više prisustvovati. Mislio sam da poslije onog granatiranja više nikada neću zaplakati. Ali kako gledati ovu dječicu i ostati “čvrst”, ne pomisliti da je samo sudbina htjela da i sam ne budeš u koži njihovih nesretnih roditelja.

Izmaknem se na stranu, sjednem na neki zidić i zapalim cigaretu, čekajući da sve ovo prođe. Do mene se dogega ona starija žena, dobroćudnog izgleda, sjedne i reče:

­ Robi, to si ti, zar ne? Jesi, znam po opisu mog Ace. Ja sam teta Desa. Hvala ti za sve ovo. Moj Aca mi je toliko lepog ispričao o tebi. Znaš, on je stvarno sretan čovek kad ima takvog prijatelja.

­ Aca uvijek malo pretjera – rekoh, pomalo se neugodno osjećajući.

­ Sine, ništa u životu nije vredno koliko pravo prijateljstvo. Ništa nije važnije od toga da imaš pravog čoveka pri ruci kada ti zatreba, kada te nevolja stera u kut. Nema tih novaca na svetu koji mogu nadomestiti ovo što sada gledamo, a da nije bilo tebe, ne bi bilo ni ovog.

­ Eh, da! – uzdahnem. – Samo što mi je sve teže ovakve stvari gledati.

­ Gledaj, sine, gledaj! – reče ona. – Dok god se ovo može desiti, ima smisla živeti i nadati se. Dođi da upoznaš ostale. I da pozdraviš kuma!

Vratim se s njom prema skupini koja se polako grupirala i počela relativno normalno komunicirati, makar je zrak još uvijek odisao upravo preživljenim emocionalnim šokovima. S Acom sam, naravno, opet prošao grljenje, tapšanje, davljenje, kako već to tko doživi.

­ Kume, najveći si – šapne mi on na uho, dok me grlio. ­ On je najveći – šapnem mu ja, pokazujući rukom na

Matiju. – Mi nismo bitni u ovom filmu, stari moj. Ja sam samo statist, a ti imaš sporednu ulogu. Iskoristi

180

je kako najbolje znaš i umiješ jer tko zna kada će se ponoviti! Iskoristi ova dva dana tako da ih on nikad ne zaboravi. Nikad!

­ Bez brige, kume, samo to i čekam ove dve godine – tiho će on.

Ubrzo sam upoznao i preostalih dvoje sudionika ovog susreta. Stariji čovjek je bio tetak Sima, a mlađa žena Ljubica, Damirova supruga. Damir, supruga i kćerkica držali su se za ruke. Propustio sam vidjeti susret Damira i supruge, što me ispuni nekim bolesnim zadovoljstvom; barem sam jednu tugu uspio mimoići i ne vidjeti. Aca mi je još tiho napomenuo da Ljubica ne zna za Damira i Renatu, pa da ne bih lupnuo nešto o tome. A njemu je to rekao valjda dok su se upoznavali; upoznavanje s Acom je uvijek grljenje i ljubljenje, koje ponekad zna toliko potrajati da ti za to vrijeme može mirne duše stići ispričati sažetak romana “Rat i mir”.

Cijeli naš boravak u Grazu je već bio isplaniran i organiziran. Damiru je bila rezervirana soba u hotelu, plaćeno sve, za njega, ženu i kćerku, tako da budu sami i na miru, da im nitko ne smeta, da kažu jedni drugima sve što imaju reći, a sigurno imaju puno, reče teta Desa. Matija i ja smo odsjeli kod njih.

Dva dana su naprosto proletjela. Čak i meni, a mogu misliti ostalima. Šetnje gradom, kupovina, zajednički ručkovi na koje je dolazio i Damir sa svojima, potom opet šetnje… Divni, dragi i ljubazni ljudi koji su obožavali Acu. Poslije sam saznao da nemaju svoje djece, pa Acu tretiraju kao vlastitog sina, a što se vidjelo iz svega što su radili za njega.

Aca i ja smo, nakon što bi Matija legao, pričali dugo u noć. Pričao je što je sve prošao od povratka one noći u kasarnu, kada su oni njihovi ipak saznali da su bili izvan kasarne, ali su se izvukli s isprikom da više jednostavno nisu mogli izdržati u kasarni, da su morali malo izići vani i tome slično. Danima su poslije Acu ispitivali kod koga su bili, ali

181

on se uporno do kraja držao svoje priče. A tek putovanje brodom za Crnu Goru.

­ Znaš, plovio sam tom rutom stotinu puta – reče mi Aca, već duboko u noći ­ ali ovaj put to nije bila plovidba, to je bilo umiranje. Kad smo prošli Pomer, pa Susak, Lošinj, Ilovik, Molat, kraj svakog od njih sam ostavio deo sebe. Do dole nije od mene ostalo ništa. Samo ljuska.

­ A što je bilo sa Borisom?­ upitam ga ja jer ga do sada nije spominjao, iako je znao da me interesira njegova sudbina.

­ Eh, Boris! – uzdahne on. ­ Boris ti se nalokao na brodu i napravio takvu tarapanu da su ga morali zatvoriti u brodsku štivu dok se ne otrezni i ne dođe sebi. Zamalo nije pobio sve. Jedva sam ga izmolio da ostavi pištolj. Blagi užas. Sve je bilo dobro dok nismo doplovili u visinu dalmatinskih otoka. Onda je neka budala počela s time da im jebe majku dalmatinsku, valjda otocima, tko ga zna, a Borisu ti je majka s nekog od njih, i tu ti je puklo. Uhvati čoveka za prsa, na komandnom mostu i buć!

­ Buć?! ­ Buć, braco! – reče Aca. – Luđak ga bacio u more.

Ima više sreće nego pameti što ovaj nije podleteo pod propelere, od njega bi ostala samo pašteta. Nekako ga talas izbaci na stranu i preživi. Čim smo stigli u Boku, odmah protiv njega podigoše nekakvu optužnicu, izvedoše pred vojni sud i moj ti Boris odrapi šest meseci zatvora.

­ Zatvora? ­ Zatvora, nego – kimne Aca glavom. – U zatvoru

potpuno puko na živce, pa kad je izišo iz njega, jedno vreme na psihijatriju i sada ti je kući u Beogradu. Izgubljen potpuno. Loče gomile tableta, prima nekakvu naknadicu, ali ti je u kurcu sto posto. Video

182

sam ga nedavno, kaže da nešto mulja da nekako ode preko grane, u Nemačku, kod te svoje rodbine koju je stalno pominjao, ali meni se bogami čini da nije on za nigde, a ne za Nemačku. Najebo čovek potpuno. A šteta, dobar dečko.

­ Šteta! – složim se ja. – Baš šteta! ­ I, eto, tako to bi – nastavi on. – Ja kako ti rekoh, isto

puko, prođoh sve doktore, bagra neće da me uputi na lečenje u bolnicu, zajebaje te gde stigne, sve mi predbacuju kao da ja simuliram, izbegavam ratište i ta sranja. I tako je išlo dok nisam kolabirao i završio ovako kako sam završio.

­ Bogami, sve ljepše od ljepšeg – komentiram ja. ­ Baš tako! Nakon dva dana opet smo se svi našli ispred zgrade gdje je

stanovala teta Desa i počeli se pakirati. Dok je Damir krcao stvari u automobil, Aca je držao Matiju u naručju, milovao mu kosicu i nešto šaputao. Onda se sve to ponovilo s Damirom i Sanjicom. Nisam mogao još jednom sve to proći pa rekoh teti Desi da mi javi kada pozdravljanje završi i odoh iza zgrade, naslonim se na nju i zapalim cigaretu.

Jadna djeca! U sjećanje mi se vrati slika moje majke, mojih pet godina, kada me je ostavila u Sinju i otišla u Njemačku. I danas se sjećam svakog detalja, svake riječi izgovorene tada. To ne možeš nikada, ama baš nikada zaboraviti. Ureže ti se u najdublje dijelove mozga i po potrebi samo ispliva na površinu. A kad god ispliva, taj dan prekriži da si živio. A tek ovoj jadnoj dječici. Uz rastanak još imaju i nekakav prokleti rat, koji se tu negdje u pozadini provlači poput teških olovnih oblaka punih kiše, koji se umorno vuku iznad zemlje, ali kiša ne pada. Čuje se strašna grmljavina negdje u daljini, tamo lije kao iz kabla, ali tu ne pada, tu su samo nesretni, prijeteći oblaci koji kao da ti govore kako će oni izabrati trenutak kada će istresti svoj teški teret na tebe, one velike kapi koje kad te udare, razbijaju.

183

Srećom dođe teta Desa i prekine moje razmišljanje o djeci i ratu, rekavši da je gotovo, da su svi spremni, inače, kako mi je krenulo, usrećio bih se do koske, kako kaže Aca. Djeca su bila u autima, a Aca i Damir su se rukovali. Oči su im bile crvene i natečene. Kao i ostalima.

­ Da se izljubimo, prijatelju – reče Aca Damiru polako. ­ Može – reče Damir. ­ Dvaput ili triput? Kako ćemo? ­ Četiri puta, prijatelju – odgovori Aca. – Četiri puta,

neka ima za svakog po koji viška. Nek se nađe, trebat će nam.

Izljubiše se doista četiri puta, potom su još malo stajali tako zagrljeni i onda se rastaviše.

­ Čuvaj mi Matiju – tiho će Aca. – Vratit će ti Bog ako ja ne budem stigao.

­ I ti meni Sanjicu – reče Damir na odlasku. – Kaži svom starom da je redovno obilazi, molim te!

­ Bez brige, prijatelju – dovikne mu Aca, dok je ovaj ulazio u auto. – Bez brige! Starom Predragu će to biti kao da Matiju vidi.

Sjednem i ja, upalim auto i polako krenusmo. Šutjeli smo do austrijsko­slovenske granice. Svako u svojim mislima. Čak i Matija! Zašli smo duboko u Sloveniju kad mi se Damir obrati.

­ Robi, da te pitam nešto! ­ Pitaj! ­ Luka mi reče da pišeš pjesme, da si i nekakav roman

svojedobno napisao? ­ Ma, to sam radio nekada, dok sam bio nešto mlađi –

odgovorim. – Sada pišem samo tužbe i tome slična sranja. A što te to interesira?

­ Ma tako, Luka mi je pričao da su stvarno dobre i pjesme i roman. Tko bi to rekao? Mislim da pišeš! Izgleda da te ljudi baš i ne razumiju najbolje?

­ Ah, tko koga danas uopće razumije – primijetim ja.

184

­ Gledaj – nastavi on ­ uvjeren sam da neću preživjeti ovaj rat. Pa…

­ Hej! – prekinem ga ja. – Nemoj samo opet o tome, molim te. Za danas mi je svega dosta! Stvarno!

­ Samo još ovo, pa neću više – reče on. – Htio sam te u stvari nešto zamoliti.

­ Hajde reci, kad si već zapeo! ­ Ako poginem… ­ E, jebo ga bog! ­ Ako poginem, molim te napiši nešto lijepo mojoj

Sanjici, onako ljudski, i pošalji joj preko tete Dese. ­ Ovo bi mi moglo postati zanimanje – promrsim

zlovoljno. ­ Molim! ­ Ništa, nešto lupetam za sebe. ­ Hoćeš li onda to napraviti? Naglo zakočim i stanem sa strane, uključim sva četiri

žmigavca. ­ Slušaj – rekoh mu, dok me je on zatečeno gledao,

očito ne očekujući takvu reakciju – neku večer prije odlaska na ratište, nakon sto godina, napisao sam jednu pjesmu i ostavio je kod jednog prijatelja, zapečaćenu, ako se slučajno ne vratim više, da je preda mojoj kćerkici. Sinu sam napisao oproštajno pismo. Kako tu u pretincu još uvijek držim tekst te pjesme, uzmi ga i pročitaj. Budući da ni u ludilu nemam namjeru više obilaziti ratišta, pa valjda neću tamo ni okončati, lijepo pročitaj pjesmu, štampana je, potpiši je, dopiši nešto ako želiš i ja ću je poslati. O.K. Samo otrgni taj drugi list, na kojem sam ja nešto dopisivao, tako da ti tekst pjesme na prvom listu ostane čist, pa možeš sam dopisati što želiš.

Damir izvadi dva presavijena papira iz pretinca, odvoji drugi list i vrati ga natrag te počne čitati tekst pjesme. Čitao je

185

i drugi put. Pa ponovno. Suze su mu počele teći. Uzeo je olovku i nešto dopisivao na papir.

­ Hvala! – procijedi on kada je završio i vratio i ovaj papir u pretinac.

­ Vjeruj mi, nemaš mi na čemu zahvaljivati!

186

VIII. GLAVA

Polako je odmicala i ta ratna 1992. godina. Kraj godine se nije bitno razlikovao od početka, osim što je perjanica rata sada postala Bosna i Hercegovina, gdje je on bjesnio kudikamo više nego trenutno u Hrvatskoj. Sarajevo je počelo ulaziti u neslavne anale gradova talaca, na prvi pogled toliko anakronom pojmu za kraj dvadesetog stoljeća. Uglavnom, Bosna i Hercegovina je gorjela. Tamo je teško bilo spoznati tko, s kime i protiv koga ratuje, ne računajući one koji zapravo nisu ni sa kime ratovali, onu većinu koja je nosila teret rata po svojim podrumima, silom prilika postajući pravi mali stratezi na tako značajnim vojnim pitanjima koja su se svodila na moto kako preživjeti put od tog nesretnog podruma do tržnice. I obrnuto, naravno!

Za Hrvatsku bi se moglo reći da je na jedan izvitoperen način živjela između rata i mira. Svugdje je mirisao barut, ali nakon pada Bosanske Posavine nije bilo konkretnih, velikih vojnih pohoda. Svakodnevnog puškaranja na bojišnici, s usputnim gubljenjima glava, toga svakako da. Međutim, kako je dobar dio zemlje još uvijek bio okupiran to je svima bila jasno da prava umiranja po raznoraznim budućim bojišnicama tek predstoje. A i moralo se malo predahnuti, odmoriti, odmaknuti od proteklih zbivanja u Bosanskoj Posavini, dijelu Bosne i Hercegovine koji je od Hrvatske dijelila samo rijeka Sava, koji je do nedavno bio pretežno nastanjen hrvatskim življem, a koji je početkom listopada te godine pao u srpske ruke. Tu su hrvatski vojnici ginuli “na buljuke”, naročito oko Orašja, kako mi jednom reče Luka, nakon povratka s tog područja, opisujući usput kako je dva puta preplivavao Savu, ni sam ne znajući zašto! Sam Bog zna koliko ih je po onim kukuruzištima izginulo. Koliko je oslobođenje dubrovačkog zaleđa bila briljantna vojna operacija, s minimalnim brojem ranjenih i mrtvih, toliko je

187

Bosanska Posavina predstavljala “briljantno pomračenje uma” onih koji su odlučivali o njenoj sudbini, u Zagrebu, ostavljajući vlastitu vojsku bez municije, hrane, veze, ni na nebu ni na zemlji, točnije, mnoge vojnike, nažalost, ispod zemlje. Zaključak svih preživjelih bio je isti – Posavina je prodana. Politička trampa. Problem je jedino bio što nitko nije znao što je tom velebnom prodajom dobila ugovorna strana koja je stolovala u Zagrebu! No, radilo se o neupitnim vojnim, političkim i inim stratezima o čijim potezima običnom smrtniku nije bilo dozvoljeno niti razmišljati. Barem ne glasno. Onaj kome se to ipak omaklo, odmah je bio žigosan u rasponu od neznalice do izdajice, defetiste, demoralizatora naroda… Nema smisla nabrajati i druge epitete, a bilo ih je.

Inače, još od pada grada Vukovara, od kraja 1991.g., a o padu su sve glasnije kružile priče da je vlast iz Zagreba tamošnju obranu grada navodno bila namjerno opstruirala, nedostavljanjem pravodobne pomoći, točnije, nedostavljanjem bilo kakve spomena vrijedne pomoći, jer je Vukovar morao pasti, s obzirom na to da nam je nužno trebao jedan grad­žrtva, radi međunarodnog priznanja i ulaska zemlje u UN, aktualne vlasti su malo pomalo ipak počele gubiti sjaj na svojim oreolima. Najveći hrvatski sinovi i vođe počeli su se u dijelu naroda polako poimati kao muljatori i politikanti, a pogotovu kada se svim ovim pojavama počela polako pridruživati pretvorba bivših društvenih poduzeća koja su predstavljala tzv. općenarodnu imovinu, u privatno vlasništvo s unaprijed zadanim vlasnicima, pod prilično sumnjivim okolnostima.

U svakom slučaju, pad Bosanske Posavine dao je novi poticaj za takva shvaćanja povijesne zadaće naših vlastodržaca. Međutim, neovisno o svemu tome, nacionalni patos je još uvijek imao prevagu nad svim drugim životnim pitanjima, koja su bez iznimke bila od trećerazrednog značaja

188

u odnosu na predstojeće oslobođenje cijele zemlje, a ono se trebalo uskoro desiti.

U takvom okruženju, gdje je izvan prvih crta bojišnice vladalo stanje ni rata ni mira, provukla se nekako i ta 1992. godina, koju je većina stanovnika ove zemlje željela zaboraviti što je moguće prije. Primakla se i nova 1993. godina, u kojoj ćemo sigurno riješiti sve nacionalne, a time se automatizmom podrazumijevalo i sve pojedinačne probleme. Uostalom, kada se jednom oslobodi cijela zemlja, kako neki pojedinac u takvom slavodobitnom okruženju uopće može imati nekakvih osobnih problema, nespojivih s ovim povijesnim vremenima! Nikako! Barem je naš predsjednik Franjica u to iskreno i duboko vjerovao. Nije mi bilo jasno kako će ta euforija potaknuta oslobođenjem, ako se i desi, nadomjestiti mnogobrojne muževe, sinove i druge mrtve njihovim najbližima, kojima se njihovim nestankom s ovog svijeta taj isti svijet trajno srušio, ma u kojoj državi živjeli! Nadao sam se da će se naći prihvatljiv modus kako im olakšati njihove samotne noći, ma kakav on bio. Ako takav modus uopće postoji! Da im na kraju ne ostanu samo država i spomenici.

A kad spomenusmo spomenike, treba reći da su oni na jedinstven način odražavali sliku ove zemlje. Trebalo je samo pratiti njihovu sudbinu i o ovoj zemlji bi se vrlo brzo moglo mnogo toga naučiti, a što ni u jednom udžbeniku ne piše. Naime, spomenici podignuti u slavu partizana iz II. svjetskog rata počeli su više­manje redovno letjeti u zrak, dok su okolo već počeli nicati novi. Za početak u obliku ploča, a kasnije će valjda doći i figure. Da se razumijemo, nisam imao ništa protiv novih spomenika, dapače! Ali čovjek, kada je već pripadnik jednog od najstarijih i najkulturnijih europskih naroda, ponekad poželi naići na neki spomenik koji je, primjerice, preživio stotinjak godina, što za uobičajeni životni vijek spomenika u ostatku svijeta i nije neka nedostižna starosna dob. Teško, jer je ta pojava u ovoj zemlji u najmanju

189

ruku bila rijetkost. Ovdje to nije išlo tako lako. Kako bi koja generacija povela rat, a na Balkanu nijedna do sada, hvala bogu, nije prošla bez njega, tako bi se najprije obračunala sa spomenicima, što je i razumljivo kada su im već tu pri ruci i uz to ne pružaju nikakav otpor, a onda tek s neprijateljima, ma tko oni bili. Ovdje povijest uvijek počinje iz početka. “Historia est magistra vitae”, rekli bi stari Latini. Budaletine! Nemaju oni pojma kako se stvara povijest. Njihov je problem što nisu čuli da pobjednici pišu povijest, a tu su poantu naši genijalci prvo apsolvirali, doduše malčice bukvalno, pa odmah pristupili pisanju. I pišu li, pišu. Od stoljeća sedmog naovamo. Dok ne završe, hoćeš­nećeš, o povijesti vlastitog naroda ne znaš ništa. Ili što je puno gore, ne znaš pravu istinu, koju ćeš tek saznati, samo da oni završe s pisanjem. A trude se, brzo će oni to. Primjera radi, nitko više nije bio siguran tko je na ovim prostorima bio osloboditelj, a tko okupator u II. svjetskom ratu! Tu su bivše vojske dnevno mijenjale te atribute, i to od istih političara, da ne bi bilo zabune, da ne bi netko pomislio da imate jedne koji čvrsto stoje na jednom stajalištu, a druge na drugom. Jok! Tu još nije bilo ni stajališta. Možda jedno vjetrovito povijesno šetalište, a kada se već šetaš po lošim vremenskim uvjetima, onda je lako da te drugi slabo razumiju. Od jakog vjetra, od njegova zavijanja teško se moglo razumjeti što ti sugovornik zapravo doista želi reći. I kako ćeš im onda zamjeriti.

Što se moje malenkosti tiče i mojeg osobnog života, definitivno se nisam imao čime hvaliti. Najveće dostignuće mi se svodilo na činjenicu da me nakon Dubrovnika nitko nije ni pokušao odvući na neko od ratišta. Živjelo se, radilo se i čekalo da rat završi. A općepoznato je da je čekanje najteže. Neizvjesnost ubija gore nego metak, kako netko reče. Međutim, malo­pomalo sam počeo vjerovati da čuda ipak postoje. S jedne strane, Sandra još nije došla ni u posjet, a kamo da bi se trajno vratila, a s druge, skoro sam se sprijateljio s kumom. Ipak ona nije tako loša, kako

190

svojedobno reče Damir, pa mi više skoro i nije bilo žao što joj onomad sačuvah glavu. Svejedno, opreza radi, uglavnom bih svratio kada je Damir bio tamo, jer mi se taj čovjek, nakon svega što smo nedavno zajedno prošli, naprosto počeo sviđati. Uglavnom, dovodio bih kod nje sina da se igra s Matijom, a ona se prilično uljuđeno ponašala u tim prigodama. Dakako, nitko od nas dvoje nikada nije spomenuo onaj problem sa mogućom izmjenom položaja njene glave, pravili smo se kao da se to nikada nije ni desilo. Kulturni ljudi, iznad tih sitnih pogibeljnih ispada. Inače, nova je poštanska linija Pula – Graz – Novi Sad i obrnuto funkcionirala bez greške. Teta Desa je uredno primala i dalje prosljeđivala primljena pisma, u oba smjera.

Što se mojeg ljubavnog, ili da budem precizniji, seksualnog života tiče, nakon njegovog kraćeg zamiranja, dosadilo mi je čekati da se Sandra vrati pa sam se u prolazu zakačio najprije za jednu, a potom za drugu ženu, kojima ću, uz sve poštovanje, preskočiti imena jer osim seksa doista ničeg drugog nije bilo. Nekako mi je bilo ljepše u dvadesetim godinama, ipak sam se barem malo morao truditi oko žena, ponekad samo forme radi, a ponekad, s nekom koja je bila posebnija, to je znalo prijeći i u omanju kalvariju. A danas! Čudna neka vremena došla. Pitanje se svodilo samo na to da li si odabran od neke, i ako jesi, da li ti pristaješ. I gotovo! Kakva romantika, kakvi bakrači. Rado bih više pisao o njima, ali doista mi se činilo da su i one te veze doživjele jednako ozbiljno kao i ja, pa mi se gubljenje vremena s time čini deplasiranim. Ako se koja od njih ikada prepozna u ovom opisu, a mislila je drugačije, javno ću joj se ispričati.

Sandra! Eh, Sandra. Nedugo nakon onog razgovora kada sam pristao s njom izroditi omanju postrojbu mališana, nazvala me u jednom svom natprosječno lošem izdanju, jer se prije toga posvadila s majkom i sestrom, i to upravo zbog planiranog povratka u Hrvatsku. Mora da je bila vrlo, vrlo neugodna svađa u kojoj me ove druge dvije nisu štedjele ni

191

po jednom osnovu, podsjećajući je na svaki moj propust prema njoj. Nikad nisam bježao od odgovornosti za svoje postupke, te time ni propuste, pa tako ni sada, ali kada se ovi konkretni propusti gledaju njihovim očima, onda je Hitler ispadao mala beba u odnosu na mene. Više sam ja mučio nju sve ove godine, nego on one jadne Židove, s tom razlikom što je ona nekako preživjela, a što opet može zahvaliti samo njihovoj nesebičnoj potpori, dakako. I tako napilana, počela je sa pitanjima tipa tko joj garantira da je neću sutra otkačiti, da će ona sve ono u Kanadi ostaviti zbog mene, a da se istovremeno ne može pouzdati što ću ja napraviti zbog… Pa kada je krenula zbog čega sve sumnja u dalekosežnost mojih dobrih namjera, nakon nekoliko minuta mi se smračilo. Stvar je u ruke preuzeo onaj drugi ja koji je inače zadužen da me usreći kada god mu se pruži prilika, i to ako je ikako moguće sa što težim posljedicama. A ako ovo nije bila takva prilika, onda ja ne znam što se pod tim pojmom podrazumijeva. Dakle, ja sam joj na to benevolentno ponudio pismenu ovjerovljenu garanciju koja bi se odnosila na moju dobru volju, s dva solidarna jamca, supotpisnika garancije, a za koje opet ja jamčim da oni to ozbiljno misle. Pa ako ja omanem, ima jamce. I to dva! Što bi više od toga? Iz pristojnosti prema lijepom pisanju i njenom inače korektnom ponašanju, neću prepričati kako je reagirala na ovu moju ponudu. Onda sam se ja malo povratio u normalu, održao jedan sasvim pristojan govor s temom da nema garancija u ljubavi, da ona postoji ili ne, da traje ili prestaje, a kada prestane da je više nema. Elementarna logičnost mojeg izlaganja nije smanjila tenzije, dapače! Čaša se prelila kada mi je spočitnula da sam ostavio svoje dvoje djece, pa kako onda ona može biti sigurna, taman i da izrodi djecu sa mnom, da je neću ostaviti. Vjerujem da u normalnom stanju to nikada ne bi rekla, ali u razgovoru koji se na kraju pretvorio u klasičnu svađu, s puno teških riječi, rekla je. Mogao sam sve podnijeti, sve pripisati uobičajenim muško­ženskim nesporazumima, koje naprosto moraš

192

prihvaćati ako želiš imati neku ozbiljniju vezu, ali spominjanje moje djece, i to još u tom kontekstu ­ preko toga nisam mogao nikako prijeći. Eksplodirao sam! Prvo sam joj opasno smirenim glasom objasnio da nikada nisam ostavio svoju djecu nego njihove majke, a moje bivše žene, da mi to nikada više ne kaže jer ja iz vlastitog životnog iskustva znam što znači biti ostavljeno dijete. A ja djecu nisam ostavio, počeo sam vikati. Točno je da nisam više živio s njima, ali ih nisam ni ostavio. Niti ću ikada, dok sam živ, po cijenu bilo čega. I da ona, razmažena kakva već jest, nema predstavu što to znači biti ostavljen kao dijete. Toliko o mojoj djeci i ostavljanju. Onda sam joj predložio da se sredi tamo gdje se nalazi, da sretno živi uz svoju mamicu i sestricu, da nađe nekog koga one mogu probaviti, iako sam sumnjao da takav postoji, barem ne na ovoj planeti, a na kraju da se ne brine za našu djecu, jer ih neće imati prilike gledati i razmišljati hoću li ih ostaviti. Nećemo ih imati. Tu je ona počela plakati i razgovor se prekinuo.

Najiskrenije, doista sam se bio srodio s time da će se ona vratiti, da ćemo se vjenčati, da ćemo živjeti zajedno, da ćemo imati djecu. Iskreno, samo jedno dijete sam još nekako mogao progutati, više od toga srce ne bi podnijelo. Samo se trebao desiti trenutak da ona iziđe iz aviona, da je ja dočekam sa cvijećem na aerodromu i da krenemo u nov život. Kao u filmu. Lošem filmu, očito. Sve se to srušilo kao kula od karata u jednom jedinom razgovoru. Mogao bih ja mnogo toga iz tog razgovora zaboraviti kada ne bih bio svjestan da nju doista muči sve što je rekla jer čovjek u bijesu kaže ono što zaista misli. Naprosto se u takvom stanju ne stigne kontrolirati. A krenuti u zajedničku budućnost s tolikom količinom nepovjerenja, to mi se činilo a priori neprihvatljivim. Činilo se da svađe ponekad imaju vrlo poučan učinak, pruže ti stvarnost na dlanu pa ti vidi što ćeš s njom.

193

Nakon toga se nismo čuli desetak dana, a onda je nazvala, ispričala se za onaj dio o mojoj djeci, dok je napomenula da o svemu drugom što je rekla više­manje misli i dalje isto. Znao sam to i da mi se ne kaže. Daljnji razgovori su bili rastrzani, nepovezani, svodeći se na pokušaje da se opet uspostavi kakva­takva relacija, koja bi barem donekle sličila onoj što smo imali ranije.

Konačno me u rane jutarnje sate na Božić 1992. godine probudi telefon. Onako pospan podignem slušalicu. Bila je ona. ­ Čestitam ti Božić, ljubavi – reče ona nježno. ­ I ja tebi – odgovorim. – Oprosti, slaviš li ti ovaj ili onaj? ­ Ovaj – nasmija se ona. – Pa, katolkinja sam, mama me

krstila u katoličkoj crkvi. Bože moj, čak ni to ne znaš. Doduše, dok je otac bio živ, slavili smo oba, i naš i njegov. Sada samo ovaj.

­ Oprosti, nisam znao – rečem ja. – Čestitam ti još jednom. ­ Pa i prošle sam ti godine čestitala – reče ona. ­ I ja tebi, ali znaš mene – pokušah se izvući ja. – U stvari,

da ti iskreno priznam, mislio sam da si krštena u pravoslavnoj crkvi, pa nisam želio postavljati takva pitanja, da te ne bih povrijedio. Hoću reći, nema tu ništa uvredljivog, ali čovjek više nije pametan s čime koga danas može povrijediti, pa je puno toga najpametnije prešutjeti. Barem se ja toga držim, dok mogu.

­ Nekada znaš biti tako obziran i umiljat – reče ona. – Nekada mi se učini kao da si dvostruka ličnost.

­ Trostruka, ljubavi, trostruka – rekoh ja. Možeš misliti, dvostruka, trostruka, svi smo mi sad ovakvi sad onakvi, već kakve te okolnosti tjeraju na određeno ponašanje. Na Balkanu svako ima barem nekoliko rezervnih ličnosti, za koje sazna tek kad se neka od njih «desi».

­ A zašto me sada pitaš, a prošle godine nisi? – upita ona.

194

­ Pa valjda zato što je četiri sata ujutro, kada ne možeš ni od koga očekivati neku preveliku obzirnost i što si mi ono još pripisala?

­ Umiljatost. ­ Moram priznati da sam se doživljavao svakako, samo ne

tako – prokomentiram ja. – No, dobro, lijepo zvuči i drago mi je da me i kao takvog ponekad možeš doživjeti.

­ Čuješ, ljubavi – reče ona ­ prošli smo mnogo teških trenutaka, zar ne?

­ Teško je ne složiti se s tim. Možda bi do nesuglasja došlo kod njihova odabira, ali da ih je bilo, bilo je.

­ Znaš što ja mislim? – upita ona. ­ Vidovitost mi nikada nije bila jača strana, pa ni na Božić

ujutro. ­ Ako se hitno ne vidimo, ova naša veza je gotova – reče

ona. Htio sam joj reći da sam je ja već počeo tretirati kao takvu,

ali već dugo nisam osjetio ovakvu nježnost u njenom glasu. Djelovala je tužno i iskreno. Nisam želio pokvariti taj trenutak. Ako ne moram! Konačno, Božić je, vrijeme opraštanja, ljubavi i čega već sve ne. Prešutio sam odgovor. ­ Znam da se slažeš sa mnom – nastavi ona. – Vrijeme

naprosto čini svoje, a nitko nije slijep da to ne vidi. Zato sam odlučila doći u Pulu, da vidim na čemu smo.

­ Odlučila si doći – ponovim ja oprezno. – Kada? ­ Odmah poslije Nove godine. ­ A zašto ne na Novu godinu, da je zajedno dočekamo,

kada već dolaziš? – upitam ja. ­ Ne mogu, ljubavi, doista ne mogu. ­ Zbog obitelji? ­ Nemoj molim te opet počinjati. Jednostavno ne mogu.

Kupila sam danas avionsku kartu za Ljubljanu, za deseti siječnja, pa onda reci: da li da dolazim ili ne? Šutio sam. Stvarno nisam znao što da joj odgovorim.

­ Na koliko vremena dolaziš? – konačno upitam.

195

­ Vidjet ćemo, na godišnjem sam dvadeset dana, pa ćemo vidjeti kako stojimo. Odlučit ćemo zajedno, što god to bilo. U svakom slučaju ja ne mogu više ovako. Ne mogu! Ni dana. Kupila sam avionsku kartu i to će mi davati snagu do polaska. Ja konačno moram znati na čemu sam. Samoj sebi stalno govorim da je rat, da mora tako biti, ali više ne mogu.

­ Dobro, ljubavi, dođi pa ćemo vidjeti – odgovorim tiho ja. ­ Volim te! ­ I ja tebe! ­ Reci mi da me voliš! ­ Volim te! – rekoh. ­ I ja tebe.

Eto, na kraju ipak dolazi, pomislim. Nisam bio načistu s osjećajima koji su se u meni uskovitlali. Od sreće do zabrinutosti. Od zadovoljstva do tuge. Bože moj, stvarno smo svašta prošli. Toliko uspona i padova u ovoj dugogodišnjoj vezi! A koliko su usponi bili puni poleta i ljepote, toliko su padovi bili doista bolni. Kada se padalo, razbijalo se. Što god bilo, želio sam je vidjeti i biti s njom. Barem neko vrijeme da, kako reče ona, vidimo gdje smo pa da prijeđemo na drugu stranicu ili da ovu zauvijek zatvorimo. Ovo s telefonima više nije vodilo nikamo.

Onda se sjetih. Pa baš tada moram ići na svadbu rođaku, sinu druge tetke, u Sinj, na koju cijela rodbina dolazi, pa nema ni hipotetičke mogućnosti da ja izostanem, ako želim s njima zadržati bilo kakve odnose. A moram! Da ne odem sada, tko bi se više mogao pojaviti u Sinju, koliko ih Bog dao zavrnute. Predbacivali bi taj izostanak mojem petom koljenu. Jedino da se “razbolim”, pa pošaljem samo čestitku. Ispričam se na višu silu. A opet, dogovorio sam se s Denisom da ću sigurno doći, kada sam prije koji dan bio u Zagrebu s njim, jer i on dolazi. A i drugima sam to obećao. Morat ću nazvati sutra, da provjerim točne termine. Nije valjda da se poklapa dan Sandrina dolaska sa danom vjenčanja! Znao sam samo da

196

je vjenčanje početkom siječnja, čini mi se također negdje oko desetog, ali točan datum nisam znao. Čuo sam ga, ali sam zaboravio. Računao sam da još ima dovoljno vremena, pa što se time sada zamarati.

Ujutro sam nazvao Denisa i saznao točan datum vjenčanja. 16.01.1993.g. Subota. Odlično, pomislim. Usput upitam Denisa kako je on, na što je odgovorio da je po običaju, a što je značilo da i dalje pati od glavobolja i depresije, ali već se mjesecima stacionarno liječio, dakle, nalazio se kući, a na preglede samo povremeno odlazio. Barem više nije bio u bolnici. Kako su oni imali kuću i u Zagrebu, to je sada tamo živio, a pokatkad odlazio u Njemačku na neke dopunske preglede. Oni u Njemačkoj su mu rekli da je rana na glavi solidno zacijelila, da će što se nje tiče doživotno imati lagane glavobolje, kad više kad manje, ali da je mnogo gore što je pokupio nekakav posttraumatski sindrom. Posljedica rata. Nešto na psihičkoj osnovi, objašnjavao mi je on, što je vezano uz proživljena ratna događanja, a što s vremenom nestane. Nisam bio baš upućen u tu vrst bolesti, ali sam još manje bio siguran da će tek tako prestati, barem ne brzo, pogotovu gledajući njega, koji je u ovu godinu dana ostario barem za pet godina, a čemu su naročito vizualno doprinosile sijede vlasi koje naprosto nisu pristajale uz to još mladenačko lice. No, trebalo se nadati da će s vremenom biti sve u redu. Uglavnom, on je planirao poslije Nove godine, tamo negdje krajem prvog ili početkom drugog mjeseca, potpuno se vratiti u Berlin i pokušati zaboraviti sve ovo, a na čemu je naročito teta insistirala. Meni se to činilo prilično pametnim odabirom. Barem se maknuti iz ove ratne sredine, gdje te na svakom koraku nešto podsjeća na to što te progoni.

Božićni ručak sam proveo s Damirom, Renatom, Matijom i svojim sinom, a Novu godinu sam dočekao s nekim društvom koje se raspalo odmah nakon ponoći, a oni što su ostali potom su se otkačili, udarili po pjevanju svega i svačega, tako da je pred jutro, nakon što su sa pjevanja prešli

197

i na razbijanje staklenog dijela prigodnih pomagala za dizanje adrenalina, kao što su čaše, boce i tome slično, uredovala i policija. Ja sam se na vrijeme pokupio. Jebi ga, sitan problem je s tim današnjim feštama u ovoj državi. Naime, ljudima naviklima da zavijaju svakakve pjesme, a ne samo ove danas podobne, kada popiju malo više, sjećanja počnu izvirati na javu i eto problema. A opet, treba ih razumjeti, ne možeš se otkačiti baš uz bilo što. Eh, što ti je navika! Dok je uspiješ promijeniti, dođe i vrijeme umiranja, pa ti po logici stvari fešte više i ne trebaju. A većina bi ovih mojih baš za života feštala. Tko će ljude razumjeti. Najprije poduzimaju sve da se neki pjesmuljci više ne slušaju, a potom se natežu s policijom da ih slušaju! Nije baš da je policiju naročito tangiralo što će oni pjevati ili slušati, više su probleme pravili stakleni NLO­i za koje nikad nisi znao na čijoj će glavi aterirati.

Konačno stiže i deseti siječnja 1993. Već sam rano ujutro bio na aerodromu u Ljubljani i čekao. Nakon nekoliko popijenih kava i popušene kutije ili koje cigarete manje, stiže i njen avion. Dok je ne vidim da izlazi iz njega, ne vjerujem ništa. Točnije, psihički sam se pripremio upravo za varijantu neizlaženja, za svaki slučaj, ako krene naopako. Poznavajući njenu obitelj i druge okolnosti, činilo mi se bolje malo se maltretirati s takvim negativističkim pristupom nego da me samelje fakat, kada se odjednom ispred mene desi.

Došla je! Polako je izlazila iz autobusa koji ju je doveo s ostalim putnicima od aviona do aerodromske zgrade, zvjerkajući pogledom, očito tražeći mene. Vjerojatno je razmišljala o istom kao i ja, pomislim. Nakon nekoliko minuta carinskih formalnosti, uđe u široki hol. Okretala se oko sebe. Polako joj priđem. ­ Tu sam, čekam! – doviknem joj blago.

Spusti torbe na pod i krene prema meni, gledajući me u oči. Bila je ista kao i kad je otišla. Zastala je na korak ispred mene, dok su joj suze počele teći niz lice. Onda se odjednom nađe u mojem zagrljaju. Bože moj, divna li osjećaja! Treba

198

naprosto doživjeti da svijet oko tebe stane, da bi znao zašto si živio. Stajali smo tako zagrljeni. Vremenski možda sekundu, a za dušu vječnost. A jebeš sve vrijeme ovog svijeta, na kraju krajeva osim duše ništa i ne ostaje. Osim nje ništa drugo i nije vrijedno.

Ubacismo njene stvari u auto i krenusmo prema Puli. Molila me da vozim polako jer želi upiti svaki komad puta, sve joj je ovo tako nedostajalo, pa stoga krenusmo dužim putem, preko Umaga i Poreča. A i kako voziti brzo, kada je ona uglavnom cijelo vrijeme vožnje bila naslonjena na moje rame, povremeno me grleći, ljubeći, dok sam ja ponovno morao zazivati Isusa da u tim trenucima pripazi na automobile koji su nam dolazili u susret, da njihovim vozačima danas podari posebno oštro oko, kako bi nas nekako izbjegli kada se svako toliko nađemo na sredini ceste. Isus je pokazao puno razumijevanje, pa stigosmo čitavi u Pulu.

Sljedećih nekoliko dana prošlo je kao u transu. Ustajali smo uglavnom samo radi kupovanja namirnica, kraćih šetnji po obližnjoj rivi, pa onda opet u krevet. Nije se tu radilo o uobičajenoj, klasičnoj požudi izazvanoj tolikim protekom vremena od zadnjeg viđenja. Ne! Naprosto smo uživali jedno u drugom, u dodiru tijela, u onom nezamjenljivom osjećaju da se onaj drugi budi pored tebe; uživali smo u sitnicama koje inače čovjek ne bi ni primijetio. Znali smo se satima izležavati, pričati o koječemu, slušati glazbu, potom maziti pa sve to iz početka. Činilo se da je svijet za nas prestao postojati. Točnije, stvorili smo svoj, novi svijet u kojem se nije palila televizija, nisu slušale vijesti, u kojem osim nas nije postojao nitko. Voljeli smo se!

Dogovorili smo se da skupa idemo na svadbu mojem rođaku u Sinj, a da nakon toga, kada se vratimo, počnemo konačno pričati i o budućnosti. Ako u toj budućnosti ima barem dio ove sadašnjice, spreman sam na nju, pomislim. Dovoljno sam prošao u životu da znam kako je ona

199

isprepletena i srećom i tugom, ali da bi se čovjek osjećao potpunim, i jedno i drugo moraš imati s kime podijeliti. Sreća bez toga ne postoji, a tuga se bez toga pretvara u umiranje.

Kako god okreneš, ovo što mi se dešavalo, dopadalo mi se. Činilo mi se da je u tom našem odnosu ostalo sve ono lijepo što smo imali i ranije, ali da sada imamo i nešto novo, nešto što do sada u ovoj vezi nisam osjetio. Valjda je tolika razdvojenost učinila svoje, svako od nas je prošao svoju katarzu, ne znam, bit će da smo konačno oboje sazreli za nešto ozbiljno, dugoročno, a što je najvažnije, to nam je nešto obadvoma odgovaralo. Nitko od nas tih dana nije podigao glas, atmosfera je naprosto odisala razumijevanjem; to je bilo to, zaključim. Imao sam dojam da se oboje trudimo da nešto ne krene naopako, ali mnogo važnija od toga je bila činjenica da nije ni dolazilo do takvih situacija. Kako je koji dan odmicao, tako smo bili opušteniji, prirodniji; kada sve ide kako treba, onda jednostavno ide. Čak su i moje šale nekako postale prikladne trenutku, iako sam inače imao problema s jezičinom, naročito kada su žene bile u pitanju. Naprosto sam volio provocirati, pa bih nekada pretjerao u tome, što bi me, naravno, uvalilo u nevolju iz koje bih se uglavnom uspio nekako izvući. Sada je sve teklo tako glatko da bih se na tren zabrinuo da je to samo san koji će uskoro pući, kada se suoči sa faktorom zvanim stvarnost, ali opet, ništa nije ukazivalo na to da bi se situacija mogla razviti u tom smjeru.

U petak, dan prije vjenčanja, krenusmo za Split, odnosno Sinj. Dogovorili smo se da je svojoj dragoj rodbini predstavim kao zaručnicu. Dobro je da je i ona katolik, pomislim, zbog onog dijela ceremonije vjenčanja koji se održavao u crkvi. Da se tamo, u ovim suludim vremenima, prekrsti s tri prsta, nisam siguran sa koliko bih se ja prstiju vratio natrag. Zapravo, meni je bilo svejedno, što se mene osobno tiče mogla je vjerovati i u zlatno tele, samo da me voli i da ja volim nju. Ali zbog nje; nju ne želim dovesti u neugodnu situaciju da je netko tamo gleda kao bijelu vranu,

200

pa da nije bila iste vjere, jednostavno bih taj crkveni dio izbjegao.

Usput sam saznao da baš i nije previše aktivan vjernik, otprilike kao i ja, što znači da vjeruje u Boga ali da ima problema s odlaskom na mise. To je lako rješivo, rekoh joj ja, opisujući joj kako otprilike ide ceremonijal u crkvi, toliko koliko sam se ja toga sjećao iz djetinjstva. Međutim, u svakom slučaju se lako uklopiti tako da kada drugi kleknu, klekneš i ti, kada se drugi ukoče, ukočiš se i ti, kada se prekrste i ti to napraviš, a kada na glas mole, moliš i ti. ­ Kako ću se moliti, kad ne znam te molitve? – upita me

zabrinuto ona. ­ Taj je dio najjednostavniji – nasmijem se ja. – Ne misliš

valjda da svi ovi preobraćenici što danas zavijaju po crkvama, a do jučer su bili sekretari komunističke partije, znaju moliti? Nemaju pojma. Teški početnici.

­ Pa kako onda mole? ­ Lako – odgovorim. – Prvo, molitve ti uvijek pjeva,

govori, kako hoćeš, nekakav zbor oko oltara, i to prilično glasno. Drugo, tu ti je i jedan dio vjernika koji su i prije dolazili u crkvu, dakle, znaju se moliti i oni također mole na glas. E sad, gdje si tu ti i tebi slični? Ovi prije navedeni tako glasno mole da ti uz njih možeš otpjevati i “Smoke on the water” od Deep purpla, a da to nitko ne primijeti. Jedino moraš na vrijeme stati. Malo bi bilo nezgodno da oni stanu a ti nastaviš s dimom iznad vode.

­ Nisi ti malo pretjerao – sumnjičavo će ona. ­ Ne, bogami! – odgovorim. – Pogotovu u Sinju s time

nemaš problema. Tamo svi znaju moliti, pa i bivši sekretari. Oni su to radili noću, dok bi budno oko partije išlo na zasluženi odmor. U takvom dobrom raspoloženju stigosmo u Sinj, oko osam

sati ujutro. Došli smo direktno do tetine kuće odnosno kuće njenog sina Ante koji se ženio. Krenulo je uobičajeno upoznavanje sa svima. Većina je već bila stigla, a drugi su

201

pristizali. Činilo se da je glavna vijest bila moja zaručnica o kojoj do sada nitko ništa nije znao pa su se svi u nju zagledali, o njoj komentirali. Sandra se vrpoljila uz mene i šaputala da je ne ostavim samu, među njima, jer da će me u suprotnom ubiti.

Uskoro je stigao i Denis sa svojim mercedesom. Besprijekorno obučen, uređen, djelovao je puno, puno bolje nego kada smo se zadnji put sreli u Zagrebu. Samo je prosijeda kosa, kako već rekoh, odavala da je nedavno prošao teške trenutke. Već je bila dovoljno narasla pa je prestao nositi kapicu koju je proteklih mjeseci stalno imao na glavi. Dugo me grlio, a potom i Sandru, pogotovu kada je čuo da mi je zaručnica. Čestitao nam je. Sandra, koja se u svakoj situaciju ponašala prirodno, da ne kažem uljuđeno, bez obzira na to što ona osobno mislila o ljudima oko sebe, osvojila je Denisa na brzinu. Bio je oduševljen što sam odabrao tako lijepu ženu za buduću suprugu, rekavši između ostalog kako bi mogli odmah i nas danas vjenčati, kada smo već tu i tome slično. Sandra je naravno cvjetala zbog izrečenog, što dakako nitko nije vidio osim mene, ali dovoljan mi je bio jedan pogled u njene crne oči pa da to zaključim.

Konačno stigoše u drugom mercedesu tetak i teta, Denisovi roditelji i s njima moja mama. Ona o Sandri i “zarukama” nije znala ništa pa je to bio razlog zbog čega Sandra umalo nije odustala od ovog puta. Jedva sam je uvjerio da će i njoj biti drago kada je upozna, da će sigurno sve biti u redu. Barem sam se nadao da će biti tako!

Prije nego što mi je mama prišla, prišapnem Sandri da se ne brine, da može na miru zapaliti cigaretu. ­ Zašto cigaretu? – zbunjeno i istovremeno uzbuđeno će

ona. ­ Pa, dok se ona isplače, možeš barem tri popušiti.

Kako rekoh, tako i bijaše. Mama je pala u moj zagrljaj, jecajući, dok sam je ja grlio i tapšao po leđima. Tako je bilo

202

svaki put, jednom godišnje, kada bi iz Njemačke dolazila na godišnji odmor. ­ Sine moj – konačno se malko odmakne od mene,

mjerkajući me ­ sine moj, kako si mi propao. Sama kost i koža. Jadno moje dite, da je tvoja mama tu…

­ Dite bi bilo sumo borac – omakne se meni. ­ Šta bi bio? – na čas će zbunjeno ona. ­ Japanac! Ma ništa, šalim se – nasmijem se ja. – Nego,

mama, da te upoznam sa svojom zaručnicom. ­ Sa kime? – ovaj put je bila zaprepaštena, što se njoj

doista rijetko dešava. ­ Zaručnicom. ­ A di je? – već se sabrala. Moja mama!

Uzmem je za ruku i dovedem do Sandre koja je s Denisom stajala nekoliko koraka dalje. Naravno, mama je i nju izljubila, usput je tri puta pitajući kako se zove te kukajući na račun neodgovornog sina, dakle mene, koji joj nije ništa javio i tako je doveo u ovakvu situaciju da, eto, jadna nije ni jedan poklončić za nju donijela, da ju je sramota, ali da je sin kriv. Ovo zadnje je ponovila nekoliko puta, da ne bi slučajno bilo zabune glede vinovnika ove njene «nelagode». Inače, kada je moja mama u pitanju, ja sam prihvaćao krivnju jedino u činjenici da sam se rodio, ali ovaj put sam se mogao složiti da sam poprilično pridonio njenom solidnom iznenađenju. Potom se mama ispriča Sandri, govoreći kako me nije dugo vidjela, da mora samo nekoliko riječi sa mnom nasamo, pa me povuče koji korak dalje od njih. ­ Je li naša? – upita šapatom. ­ Moja! – odgovorim ja, dok mi je ispred očiju proletjela

slika Damira. ­ Sine, je li naša? – sada će ona ozbiljno, s neupitnim

autoritetom roditelja. ­ Jest! – odgovorim, samo da skratim ovu gnjavažu. ­ Odakle je? – nije ova stajala. ­ Iz Kanade.

203

­ Ne budi bezobrazan prema mami – odbrusi ona. – Odakle je?

­ Iz Rijeke – odgovorim. ­ A otac i mater, tko su oni? ­ Čuješ, dostavit ću ti njeno porodično stablo dva dana

prije nego dobijemo prvo dijete, pa onda uživaj – odgovorim jer me ovaj razgovor već ozbiljno počeo nervirati.

­ Što je trudna?­ ona će, širom otvorenih očiju. Pogledam je začuđeno. Onda mi sine ideja.

­ Peti mjesec već – ne izdržah ja iskoristiti bogomdanu priliku ­ samo se ne vidi na njoj. Dobro se drži.

­ Peti misec? – zabezeknuto će ona. – Peti misec i ja ništa ne znam. Sine moj nesritni. Dvoje dice imaš, a s ovom treće, peti misec trudnoće, a ni vinča se nisi. A, Bože, bogati. Ajme meni, jadna ti sam. Isti si tvoj ludi otac. Isti!

­ Ne bih da se miješam, ali ti si ga izabrala, a ne ja – odgovorim.

­ Koga? – sada će već ljutito ona. ­ Pa mog oca. I još nešto da znaš. Sandra dosta teško

podnosi trudnoću pa budi vrlo pažljiva s njom. Budi što više uz nju, ne smije se puno kretati. Ako ja slučajno malo odem, a ona bude htjela sa mnom, uvjeri je da joj je najbolje da miruje. Znaš kakve su mlade žene, kako ti kažeš, kao muve bez glave. Ali inače je dobra, vidjet ćeš.

­ Ajme meni, jadna ti sam! – ponavljala je ona. ­ Ajme meni, sve po meni u životu. A dobro, što je tu je. Ja ću se pobrinuti za nju. Idemo do njih, da ne bi još nešto pomislila. Vratismo se do Sandre i Denisa. Sandra je pričala s njim,

ali ja sam mogao život založiti za to da je vidjela svaki pokret, svaku mimiku na maminom licu dok je razgovarala sa mnom. Priđem Sandri i ona me povuče malo na stranu, što se u onoj gužvi dalo relativno neupadljivo izvesti. ­ Što si joj rekao? – zabrinuto će ona meni.

204

­ Pa eto, možda nisi do sada znala, pa ti moram kazati da si upravo postala trudna, točnije, da si u petom mjesecu trudnoće.

­ Molim!? ­ To što si čula – nastavim. – Također, držim da bi trebala

biti upoznata i s činjenicom da dosta teško podnosiš trudnoću, pa da se stoga moraš ponašati prikladno svojem blaženom stanju.

­ Jesi ti normalan? – jedva izusti ona, naglo namještajući smiješak mojoj mamici koja joj je prilazila.

­ Da ti nije ušiju, smiješak bi ti završio s druge strane glave – šapnem joj ja.

­ Čekaj da ostanemo sami, bit ćeš ti u desetom mjesecu trudnoće, bez brige – brzo će ona, ne skidajući smiješak s lica.

­ Pa jesi htjela djecu – rekoh ja, hineći začuđenost. – Sad kad imaš, protiviš se. Tko će te više razumjeti. Mama je prišla i lagano rukom prešla preko Sandrina

trbuha. Učinilo mi se da će Sandri na trenutak oči ispasti. Da pogled ubija, od mene ne bi ostalo dovoljno ni za kremiranje a kamo za poštenu sahranu. Nešto joj je govorila, ali zbog gužve nisam mogao razumjeti što, no po Sandrinim očima sam vidio da ću sigurno saznati svaku riječ ponaosob. Možda sam ipak malo pretjerao, pomislim.

Uglavnom, mama se nije odvajala od Sandre dok je ona očajno slala očima signale prema meni. Ja sam nemoćno slijegao ramenima. Ionako će mi sve ovo izići kroz uši, pa kad je već tako, barem da znam zašto. Napokon su se svi okupili, posjedali smo u auta i krenuli prema općini odnosno matičnom uredu, da se najprije tamo odradi službeni čin vjenčanja koji je u ovim krajevima bio čista forma jer se, eto, zbog propisa moralo, ali de facto, ako se nisi vjenčao u crkvi, onda se nisi ni vjenčao.

205

Sandra je sjela kraj mene u auto, a iza nas moja mama koja se za ovu priliku željela voziti sa sinom. Ali Sandra ne bi bila Sandra da mi ne vrati milo za drago, pa na koji način. ­ Gospođo – obrati se ona mojoj mami ­ znate da ćemo

imati djevojčicu? ­ Stvarno? – upita mama, iako sam skoro i ja sam to pitao. ­ Da – nastavi cvrkućući ona. – Neki dan sam bila na

ultrazvuku pa sada to već znamo. Hoćete vidjeti slike? ­ Kakve slike? – sada je red bio na meni. ­ Pa, slike s ultrazvuka – reče mirno Sandra. – Tu su mi u

torbici. Gdje mi je torbica. Aha, tu pored vas, gospođo. Hoćete mi je dodati? Hvala! Evo – reče ona, stvarno vadeći nekakve male sličice, točnije nalaze s ultrazvuka, na kojima se vidjelo nešto malo zamotano u klupko. – Vidite, ovdje se vidi da je djevojčica. Četiri i pol mjeseca. Zar nije divna? Mama se zagledala u to što je pokazivalo spol našeg

budućeg djeteta, potvrđujući glavom da se stvarno vidi, iako sam bio uvjeren da ne bi primijetila razliku između onog što drži u ruci i slike s površine mjeseca. U glavi mi je zvonilo na uzbunu. Ova je doista nekakve slike imala! Kakve slike, bog te jebo?! Tako zamišljen umalo ne udarih automobil ispred sebe. U zadnji čas zakočim. Sandra jaukne i uhvati se za stomak. ­ Što ti je? – odmjerim je zlovoljno ja. ­ Kako što mi je? – glumila je ona ljutnju. – Kako to voziš?

Znaš da mi to smeta? Samo na sebe misliš. Ako još jednom tako zakočiš, možeš sa mnom odmah u bolnicu.

­ Robi, bogati, stvarno, di su ti oči? – napadala me sada i mama.

­ A da šutite malo obadvije? – odbrusim ja. Obje su me poprijeko pogledale i zašutjele. Nije bilo

smisla bilo što sada mami objašnjavati kada mi ni samom ništa nije bilo jasno. Ako joj sada priznam izmišljenu

206

trudnoću, tek sam onda najebao. Što je, tu je, pomislim, već ćemo vidjeti o čemu se radi.

Postupak kod matičara je brzo završio pa smo uskoro opet svi bili u autima i krenuli prema crkvi. Tamo je to malo duže trajalo. Uglavnom, bilo je upravo onako kako sam Sandri opisivao, što mi je kasnije i priznala. Završi i to.

Nakon izlaska iz crkve napokon se dočepam Sandre nasamo, što je ona do tada uredno izbjegavala, držeći se moje mame kao pijan plota. ­ Kakav ultrazvuk, kakve slike? – napadnem je ja odmah. ­ Pa, ljubavi, zar nisam u petom mjesecu trudnoće –

odgovori ona, šireći oči, glumeći čuđenje zbog mojeg besmislenog pitanja.

­ Ne zajebaji! – ozbiljno ću ja. ­ Dobro – nasmija se ona. – To su slike moje sestre koja je

trudna, a pogodio si i stupanj trudnoće. Ubuduće razmišljaj što ćeš kad lupnuti!

­ Bogami hoću – promrsim, s olakšanjem. – Hoću, bez brige. Popodne je krenulo uobičajeno slavlje. Neograničena

količina jela i pića, neki lokalni sastav koji je pjevao domaće dalmatinske i razne druge prigodne pjesme. Sandra je htjela plesati, voljela je plesati, ali tu je bila mama koja nije htjela niti čuti za takve aktivnosti u ovakvom stanju. Kako ćeš plesati, kad si skoro umrla od jednog kočenja, nisam opet izdržao ja. Onda je ona mamu uvjerila da možemo plesati lagane pjesme, da će joj čak dobro doći, jer je općepoznato da se u trudnoći žena mora kretati, doduše oprezno, ali svakako kretati. Tako sam svejedno završio na priručnom plesnom podiju.

Onda je otplesala jedan ples s Denisom koji je cijelo vrijeme bio uz nas, a čim bi se makao, sjedio bi ili se naslanjao na zid sale i samo šutio. I pio. Puno je pio. Okretao je konjak za konjakom. Dvije­tri djevojke su se trudile oko njega, birale ga za ples, kada su “dame birale”, ali on nije

207

pokazivao nikakav interes za sve to. Ni za što. Dva puta je odlazio do auta po neke tablete koje je pio. Nisam bio siguran kako se one uklapaju u ovu količinu alkohola, ali nije bilo prilike da ga pitam. Na očima njegove majke, a moje tete, vidjelo se da je očajna iako se cijelo vrijeme smješkala.

Tako je prošlo popodne i veći dio večeri. Negdje duboko u noć, poslije ponoći, stigli su još neki ljudi i žene, uglavnom mlađe dobi, da čestitaju i ostanu na ostatku fešte, što je ovdje bio običaj. Doduše, mladenci su se već bili pokupili, možda će se kasnije i vratiti, a mama, teta i većina starijih su već ranije otišli. Za njih je bilo dosta. Ostao je uglavnom mlađi kadar i nekoliko upornijih, da ne kažem pijanijih sudionika u poodmakloj dobi. Sandra je upravo plesala s nekim od mladenkinih rođaka, kada sam začuo poznati glas iza leđa. ­ A da ovaj ples otplešemo mi?

Okrenem se kao opečen i skoro sudarim glavom o glavu s Evom. Gledala me i smješkala se. ­ Ne brini, znam za tvoju zaručnicu. Lijepa žena. Drago mi

je da ti se ukus nije pokvario. Dakle, hoćemo li? – reče ona, pružajući ruku. Što sam mogao? Reći da neću? Ustanem se i krenem s

Evom na podij. Dragi moj Isuse, ne zaboravi me večeras, mogao bi noćas lako doći u poziciju da prekovremeno radiš, da spasiš svog grešnog prijatelja. Eva se pripila uz mene, ples je ionako bio u tijeku, pa se nismo imali vremena uhodavati. ­ Kako si?­ šapne mi Eva. ­ Iskreno? ­ Naravno. ­ Jebeno! ­ Zašto? Zbog Sandre? Sjećaš se jednog drugog davnog

plesa, samo s malo izmijenjenim ulogama? ­ Nećeš mi valjda večeras vraćati? ­ E, moj Robi, Bog ne plaća svake subote. Neću, bez brige,

previše sam te voljela da bih ti to napravila, iako je iskušenje ogromno, vjeruj mi.

208

­ Vjerujem – procijedim. ­ Neću ti vraćati – tiho će ona na uho. – Samo otplesati

ovaj ples, da me osjetiš i da se sjetiš. Da nije bilo one tragedije, tko zna što bi se onda desilo u Puli, kada smo se sreli. Bio si spreman na sve, zar ne? Vidjela sam ti to u očima. A vidiš sada kako se životne uloge lako pomaknu. Zaručnica ti je stvarno lijepa, ali sve mi se nekako čini da bismo nas dvije mogle proći i kao sestre, koliko sličimo jedna drugoj. E moj Robi, moj Robi. Sada ćeš nas lijepo upoznati, ja ću biti vrlo ljubazna, a ti ćeš znati sve.

­ Što ću znati? ­ Sve – reče ona. – Sve! I ne igraj se više tuđim osjećajima.

Je li Sandra prava? ­ Jest, mislim da jest – promrsim. ­ Onda pokušaj ovaj put biti malo razumniji, nemoj opet

sve napraviti u korist vlastite štete. ­ Neću!

Dok smo plesali, vidio sam da nas je Sandra primijetila i da su joj oči zaplamtjele. Isuse, ako si slučajno zaspao, probudi se hitno, dok ne bude kasno. Što se Sandre tiče, za njeno ponašanje sam mogao apsolutno garantirati u svakoj situaciji, osim u jednoj. Kada je u pitanju druga žena. Ples je završio. Priđemo Sandri. Njen plesni partner je otišao, a ona je stajala i čekala. Nisam večeras kriv ni za što, zvonilo mi je u glavi, ali zar je to u ovakvim situacijama uopće ikome važno! ­ Eva? – reče Sandra kad smo pristupili. Kada su druge

žene u pitanju, uvijek je imala izravan pristup, bez puno uvoda. Bez ikakvog uvoda.

­ Da – odgovori ova. – A vi ste sigurno Sandra, Robijeva zaručnica.

­ Bila sam do sada – reče Sandra, primajući Evinu pruženu ruku. Imao sam dojam kao da gledam dvije oveće zmije koje se dogovaraju koja će od njih progutati polumrtvog mišića koji je ležao između njih. Treba li uopće

209

napominjati kome je bila namijenjena uloga onog jadnika koji je ležao između.

­ Nadam se da ćete to i ostati – topila se od ljubaznosti Eva. – Izvanredan ste par. Prije svega fizički, a nadam se da ne zaostajete i u onom drugom dijelu. Dugo poznajem Robija, pa ćete mi oprostiti na mojoj znatiželji, doista sam htjela vidjeti s kim se konačno odlučio skrasiti. U svakom slučaju, obadvoma čestitam na izboru. Nadam se da nisam smetala?

­ Ne! – reče Sandra, dok se profesionalni smiješak vraćao na lice. – Dapače! Čula sam puno lijepog o Vama, pa ako baš niste vezani za neko društvo, bilo bi nam drago da nam se pridružite za stolom. Sada smo ionako sami, stariji gosti su već otišli kućama.

­ Hvala na pozivu – reče Eva. – Sada sam s nekim društvom, ali ću se kasnije svakako pridružiti ako još budete tu i ako ne smetam.

­ Nikako – brzo će Sandra. – Bit će nam drago, kada god stignete. Eva ode polako, njišući se. Sandra ju je ispratila

pogledom. Ja bih, iskreno rečeno, to isto napravio, vrlo rado, ali mi se to ovog trenutka nije činilo baš oportunim. Uzmem Sandru pod ruku i krenemo prema stolu. Šutjela je. Sjedosmo. ­ Dakle, to je Eva? – bio je njen prvi komentar. ­ To je Eva – ponovim ja. ­ Lijepa žena. Pomalo sličimo, zar ne? ­ Možda malo – procijedim. U ovakvim prilikama opreza

nikad dosta. – U svakom slučaju ja nisam… ­ Pusti, Robi – nasmiješi se ona. – Sve razumijem. A sada

mi je jasno zašto si toliko dugo bio lud za njom. Dojmila me se, moram priznati, ima nešto u njoj. Odrekla bih se koje godine života da znam točno o čemu sada razmišlja – reče zamišljeno ona. Onda strese glavom i nastavi ­ No, što je, tu je, izgleda da je ipak dobro što sam došla s tobom ovamo, zar ne?

210

­ Pa jesam te lijepo molio da dođeš – rekoh, dok mi se život počeo vraćati u tijelo.

­ Jesi – prizna ona, gledajući me s dozom sumnje. Tog trenutka je kod nas došao Denis. Nešto je promrmljao

o hladnoći vani, odakle je upravo stigao, popio na iskap još jedan konjak i reče da se ide prošetati. Podigne se i ode. ­ Previše je popio – reče Sandra. – Čini mi se da bi trebao

otići spavati jer ne izgleda najbolje. Sav je siv u licu. Trebao bi mu to nekako reći. Tog trenutka se počela pjevati pjesma Ustaj bane Jelačiću.

Sandra me pomalo začuđeno pogledala. Očito nije očekivala ovu pjesmu na jednoj svadbi. Ja sam samo slegao ramenima. Ovdje je to tako, pomislim, netko ju je naručio i tako to tu ide, nema svrhe da joj sada objašnjavam. Cijela sala je pjevala. Vidio sam krajičkom oka Denisa kako izlazi kroz vrata. Morat ću ga stvarno nekako odvući u krevet jer je doista loše izgledao. Blijed kao krpa ili siv, kako reče Sandra, sa crvenim očima, dok su mu se jabučice na licu cijelo vrijeme tresle.

Glazbeni sastav koji je svirao nastavi opet s uobičajenim šlagerima, međutim, ban Jelačić je unio neku novu atmosferu, pa sam, poznavajući svoj narod, svaki čas očekivao da se ova ili neka slična pjesma ponovi. Pola prisutnih muškaraca je bilo na ratištu, a uz to je većina bila sasvim solidno pripita, pa što si mogao drugo očekivati. Možda bi bilo dobro ranije se pokupiti, put Splita, do hotela gdje sam rezervirao sobu, pomislim, pa se sutra vratiti natrag, kako sam se dogovorio s mamom i ostalima. Usprkos brojnim pozivima, nisam htio ni kod koga spavati, naprosto sam želio svoj komoditet i mir.

Tog trenutka je Denis opet ušao, uzeo u prolazu čašicu konjaka i naslonio se na zid sale. I gledao. Rekoh Sandri da ga idem otpremiti u krevet kada sastav započne svirati “Evo zore, evo dana”. Sandra je naglo približila svoju stolicu mojoj i privila se uz mene, zamolivši me da ostanem uz nju dok ova

211

pjesma ne završi, a ja sam pogledom pokušavao pronaći Denisa. Stvarno je previše popio. Učinilo mi se da mu vidim leđa, kako odlazi prema drugom kraju sale. Učinilo mi se i da je jedan čovjek ispred njega ustao s čašom ili bocom, nešto je držao u ruci, valjda da nazdrave skupa.

Tada je odjeknuo pucanj. Skamenio sam se. Učinilo mi se da čovjek ispred Denisa pada. U sali je odjednom nastao potpuni tajac, muzika je prestala, a onda stravičan ženski jauk. Skočio sam i potrčao prema mjestu događanja. Dok sam prešao tih desetak metara, nastala je već opća gužva. Tamo je već bila grupa muškaraca, neke žene su glasno jaukale, a netko je vikao “Ubio ga je, ubio ga je!”. Probio sam se nekako između tih ljudi. Na podu je ležao čovjek, sav u krvi. Dvojica su muškaraca nešto petljala oko njega, valjda ga pokušavala oživjeti, dok je jedna žena i dalje vikala “Ubio ga je, ubio ga je!”. Gledao sam gdje je Denis. Nije ga bilo. ­ Mrtav je! Usred glave! – reče jedan od one dvojice

muškaraca koji su klečali na podu uz ustrijeljenog. Izmaknem se iz gomile, gledajući oko sebe, dok mi je u

glavi sve bučalo. Tražio sam Denisa. Uzalud. Kao da je u zemlju propao. Tog trenutka do mene dođe Sandra i tresući se reče da je izišao. Potrčim prema izlazu, a ona za mnom. Pokušao sam je uvjeriti da ostane, ali ona nije htjela ni čuti. Tresla se i samo govorila da hoće biti sa mnom, da neće ostati ovdje ni trenutka više. Jebi ga! Uzmem je za ruku i izletjesmo van. Denisov mercedes je upravo izlazio na glavnu cestu, uključio se u rijetki promet i krenuo prema Splitu. Sjeo sam u auto, Sandra također, upalio ga i krenuo najbrže što sam mogao. ­ Što se desilo? – upita Sandra, drhteći. ­ Izgleda da je ubio čovjeka – promrsim. ­ Kojega? ­ Otkud znam kojega!

Uskoro sam bio točno iza njegova auta. Signalizirao sam mu dugim svjetlima, svirao sirenom, sve uzalud. Nije se

212

zaustavljao. Vozio je relativno brzo, sredinom ceste. Nekoliko automobila koji su mu naišli u susret jedva su izbjegli sudar sa njim. Nije se zaustavljao. Na jednom dugom pravcu prijeđem na lijevu stranu ceste, dođem u visinu njegovog auta, otvorim prozor i počnem ga zvati svom snagom. Jedno vrijeme je još vozio, potom mi se učinilo da je okrenuo glavu, da me vidio kroz otvoren prozor, a onda nakon stotinjak metara napokon stade. Parkirao sam odmah iza njega i dotrčao do njegova auta. Otvorim vrata. On je držao volan i gledao negdje, sam Bog zna gdje. Bio je bijel u licu, više ni siv ni blijed, nego doslovno bijel. Isključim motor njegova auta i izvadim ključ iz brave. Na sjedalu suvozača uočio sam pištolj. ­ Denis! – zovnem ga. Nije odgovarao. ­ Denis! – ponovim. ­ Molim – jedva izusti on. ­ Denis, ubio si čovjeka? ­ Napao me – otegne on. Glas mu je odavao alkohol, ali ne

samo alkohol; bio je usporen, jedva je govorio, reagirao je sa zakašnjenjem, valjda od svih onih nesretnih tableta za smirenje u kombinaciji s alkoholom. On se uopće ne nalazi na ovom svijetu, pomislim.

­ Tko te napao? ­ Četnik! – istim tonom odgovori on. ­ Četnik? – ponovim ja, zbunjeno ga gledajući dok je iza

mene Sandra na glas jecala. ­ Četnik je s nožem skočio na mene – reče konačno on

jednu rečenicu. ­ Ovaj je potpuno otišao – rekoh Sandri koja se počela

tresti od jecaja. Klekla je pored auta i na glas plakala. Podignem je, stresem, ali uzalud. Udarim još lagani šamar i ona stane. Gledala me je blijedo. I ova je otišla u kurac, pomislim.

213

­ Denis – rečem ja sada njemu – hoćeš sa mnom u Sinj, u vojarnu, do vojne policije, za svaki slučaj, ako još negdje ima četnika. Nije odgovorio ništa. Nije uopće reagirao. Izvukoh ga iz

auta, smjestim ga na zadnje sjedište svog auta, potom nekako uguram Sandru unutra, zaključam njegov mercedes, a prije toga s ključevima gurnem pištolj sa sjedišta na pod i krenusmo za Sinj. U vojnoj policiji su već znali sve, bilo im je već dojavljeno pa su čim smo došli, uzeli Denisa i kad su ga vidjeli, odmah su pozvali kola hitne pomoći da ga voze u bolnicu, jer je počeo u licu mijenjati bijelu u ljubičastu boju, govoreći samo tu i tamo kako ga je četnik napao. Ljudi u uniformi su ga gledali, vrtjeli glavom, pokazujući razumijevanje za sve što se desilo. Prolupao je, govorili su. Svako toliko netko prolupa, ali obično ubije sebe, komentirali su dalje. Malo poslije Denis više nije mogao niti govoriti. Samo je nešto nesuvislo mrmljao.

Sandri sam do Sinja objasnio da nismo vidjeli ništa, da ne znamo ništa, ako nas ovi iz policije pitaju, a pitat će nas sigurno. Bilo mi je važno da Denisa predam policiji u ruke da ne bi netko od rodbine ubijenog sada njega ubio, što je bilo lako moguće. Svi su bili pijani, a noć je, strasti razbuktane, svašta se moglo dogoditi.

Sutradan popodne smo krenuli iz Splita za Pulu, bez sata spavanja. Ubijeni je bio nevjestin rođak koji je sa Denisom htio nazdraviti, a ovaj je jednostavno izvadio pištolj i jednim ga hicem u glavu na licu mjesta ubio!

Bila je večer kad smo prošli Karlobag. Više nisam mogao. Prešao sam lijevu stranu gdje se nalazila nekakva benzinska stanica koja u zimskom periodu ne radi i stao. Naslonio sam se na volan. I počeo plakati. Sandra me je držala. Nešto govorila. Ne znam što. Ne znam ni kada sam prestao plakati. Gledao sam kroz prozor auta. Padala je kiša. Nisam to ni primijetio do sada. Zapalim cigaretu. ­ Znaš što se pitam sada? – rekoh Sandri.

214

­ Što, ljubavi. ­ Znaš, svakih bih nekoliko mjeseci sanjao jedno brdo kod

Sinja. Zove se Kukuzovac. I uvijek ga sanjam u zimskom periodu. Sa njega ti se vidi cijelo Sinjsko polje a iza, u daljini, planina Kamešnica, sva u snijegu. Kada to sanjam, onda znam da ne mogu više, sjednem u auto i idem kući. Znaš što se sada pitam?

­ Reci, ljubavi! ­ Pitam se što ću sada sanjati?

215

IX. GLAVA

Zima te 1993. godine se nekako otegla, nikako da mine. Ili se meni barem tako činilo. Svaki dan mi je bio kao godina. Popuštao sam, posustajao na svim poljima, kako se to kaže. Uglavnom sam vrijeme provodio baveći se samim sobom, vlastitim mislima, koje su varirale od crnila do ništavila. Čak sam počeo ponovno čitati Nietzschea, ali sam ubrzo odustao. Toliko se još uvijek nisam mrzio da bih se u ovakvom stanju njime dokrajčio. Alkohol sam zaobilazio u širokom luku, ali sam zato počeo s redovnim konzumiranjem tableta za smirenje. Svaku bih večer kresnuo jednu zelenu, kako je apaurin od 5 miligrama zvao moj dragi psihić Aldo, a sve da bih nekako uspio zaspati. A spavao sam vrlo loše, stalno sanjajući neke grozne snove, budeći se obliven znojem, sve češće moleći Boga da dan svane što prije.

Sandra se nakon isteka godišnjeg odmora vratila u Kanadu, nakon niza teških dana i još težih noći koje smo zajedno proveli poslije povratka iz Sinja. Naime, nakon što smo se vratili, nikako nismo uspjeli povratiti onu staru atmosferu koja je vladala do odlaska na to nesretno vjenčanje. Ona je bila toliko šokirana događanjima koje je tamo doživjela da se do odlaska nije vratila u normalu. Naprosto nije nikako mogla razumjeti to što se tamo desilo. Doduše, nisam ni ja, ali nju je sve to doslovno blokiralo. Tako je, primjerice, čim smo stigli u Pulu, počela redovno pratiti sve vijesti, kupovati razne dnevne i tjedne novine i časopise, očito pokušavajući shvatiti što se tu događa. Naravno, bilo je i dalje divnih trenutaka, ali nakon povratka iz Dalmacije činilo se da je nepovratno nestao onaj toliko nužan dašak optimizma, poleta koji ti daje krila da preletiš sve provalije na koje dnevno nailaziš u životu, a naročito na ovim prostorima. Ali onaj se događaj nju toliko dojmio da je samo sjedila na rubu te provalije, gledala u njeno duboko, nazubljeno,

216

neprijateljski nastrojeno korito, ne vjerujući valjda vlastitim očima da tako nešto uopće postoji. Sate i sate smo proveli pričajući o tome, a ja sam ta događanja pokušao koliko­toliko relativizirati, stavljajući ih u kontekst aktualnih balkanskih drama gdje je to skoro pa najmanje zlo u usporedbi s masovnim ubojstvima, još masovnijim progonima, svim vrstama ubijanja i klanja, masovnim silovanjima i čime već sve ne. Uzalud! Sve to što sam ja komparirao bile su samo vijesti, dok je ovo drugo bilo doživljeno, viđeno vlastitim očima, te se naprosto nije moglo usporediti ni sa kakvim drugim tragedijama o kojima ti drugi pričaju, ma tko ti to prenosio i ma na koji način ti to prezentirao. Što god ja govorio, ona nije nikako mogla izbaciti iz glave sliku Denisa u trenutku kada smo ga konačno zaustavili na cesti, a onda bi se sjetila njega s početka susreta, kada je vidjela jednog mladog, dragog, divnog dečka, koji ti se mora dopasti kao čovjek na prvi pogled. Denisova iskrenost je naprosto isijavala iz njega i osvajala sve prisutne; sve je bilo kao u bajci, ali onda se desio rat! I sve drugo vezano uz njega.

Na kraju me natjerala da idemo u Zagreb, u psihijatrijsku bolnicu, onu za zatvorenike, gdje je on bio smješten nedugo nakon ubojstva, da ga još jednom vidi, ali usprkos vezama i pokušajima, nismo uspjeli jer je on još uvijek bio u takvom stanju da nije mogao primati posjete. Ona ga je iskreno žalila. Stvar se još više pogoršala nakog tog odlaska u Zagreb, kada nismo uspjeli vidjeti Denisa, ali smo svratili do njegove majke, moje tete, koja je cijelo vrijeme posjeta plakala, pokazujući brojne Denisove fotografije od malih nogu do ovog nesretnog rata, stalno ponavljajući kako se poslije one svadbe trebao trajno vratiti u Berlin, kako bi sve bilo u redu da se nije desilo što se desilo, kako on nije znao što čini… Užas!

Na kraju, pred sam odlazak u Kanadu, Sandra mi je cijelu večer govorila o nama. Sve što je rekla moglo bi se svesti u nekoliko teza. Prva i osnovna glasila je da u ovoj zemlji nema

217

života, nema budućnosti niti će je biti u dogledno vrijeme. Čak i da se zanemari rat, samo Bog zna koliko jadnika istih kao i Denis šeću po ovim turobnim prostorima i čekaju da puknu. Drugo, a polazeći od prvog, u takvom okruženju ne možeš graditi nikakvu sutrašnjicu, kada ne znaš hoćeš li preživjeti ni današnji dan. Treće, ali iznimno važno, ona nije željela roditi i odgajati dijete u takvoj sredini. Što će to jadno dijete imati od djetinjstva, pitala se ona! Zračne uzbune i obiteljske fešte gdje do njihova kraja barem jedan od feštalaca izgubi glavu!

Naravno, ja sam se borio protuargumentima, govoreći joj da je njeno viđenje krajnost, a svaka krajnost je već po definiciji apsurdna i utoliko neprihvatljiva, pa kada bi doista bilo tako kako ona to vidi, lako bi bilo složiti se s njom. Međutim, kako stvari u životu nisu nikada samo crno­bijele, ma koliko se Balkan trenutno opasno približio toj zoni, onom crnom dijelu, nego uglavnom sive, negdje između te dvije krajnosti živimo i mi, u tom sivilu, doduše, sivilu s većinom crnih nijansi, ali svejedno sivilu. Nije idealno, iskreno, nema ni veze s tim pojmom, ali je još uvijek kako­tako podnošljivo. Konačno, u Istri nema rata, a očito ga tu neće ni biti, pa ako se čovjek navikne, protekom vremena malčice otupi na ostala događanja, dade se izdržati. Naravno, ako ćeš ti svaku zapaljenu kuću koju vidiš na vijestima doživjeti kao svoju, onda nemaš nikakve šanse. Ali, kako si ipak svjestan da nije tvoja, kad vijesti završe, ako ih baš i moraš gledati, sjedneš u udobni naslonjač u svojoj dnevnoj sobi, koja nije bombardirana, a niti će biti, pa se opustiš koliko je to moguće i nastaviš živjeti.

E da, upravo to ona nije željela. Ona je željela normalan život, nešto što je okusila u Kanadi, nešto što nema veze s Balkanom i ratom, nešto obično, manje dramatično, svakodnevno, nešto što može i tamo biti loše, ali ne toliko da o tome razmišljaš pola života. I tamo se umire, ali ne ovako. Jebi ga, kada je nama lakše ovako, gunđao sam ja, ne znajući

218

što drugo da kažem. S druge strane nije željela ostati bez mene, pa se sve to skupa pri kraju polako počelo pretvarati u moru. Sto i jedan razlog mi je iznosila zbog čega bih i ja morao otići iz zemlje ili ću puknuti, prije ili poslije. Previše prijatelja imam koji su u uniformi, previše rodbine na ratom izloženim područjima, previše sam upleten u taj prokleti rat, makar indirektno, ali svejedno, te će me to kad­tad slomiti. Podsjećala me na dešavanja sa Denisom kad sam funkcionirao savršeno, organizirao njegov prihvat u bolnicu, angažirao kolegu odvjetnika u Splitu, s rodbinom odradio što se moralo, bez ijednog propusta, bez ijedne suze, ali je onda došao Karlobag i pukao sam. Jednom moraš! A kada takva uzastopna dešavanja prijeđu prag tolerancije, ma koliko on inače visok bio, puca se trajno. I što onda?

Uostalom, pitala me ona, tko njoj garantira da do kraja rata ja opet neću završiti na bojišnici? Nitko! A da ona rodi moje dijete i razmišlja hoće li mu otac poginuti ili ne, tu pomisao nije mogla ni podnijeti, a kamoli se tome izložiti. Lako je bilo složiti se s njenim razlozima, ali ja nisam mogao iz Hrvatske. Zašto, pitala je ona. Nisam mogao suvislo odgovoriti. Jednostavno nisam. Nisam bio ni nacionalista, niti opterećen ovime ili onime na toj ili sličnoj osnovi, ali nisam mogao otići. Barem ne još. Nije se radilo niti o tome da bih ja ili netko do koga je meni stalo to doživio kao izdajstvo vlastite zemlje. Ne, bilo je nešto drugo, nedefinirano, nešto između svega toga, što me je držalo tu i nije dalo da idem iz ove jadne zemlje. A kada ćeš onda, ako sada ne, pitala je ona. Kada? Kada postaneš kao i Denis?! Onda sam izvukao zadnji adut, svoju djecu, da ih ne mogu ostaviti, na što je ona rekla da će djeca imati više koristi od mene ako odem i nešto napravim od života nego da ostanem ovdje i umirem na rate. Molila je, plakala, zaklinjala, a ja sam samo šutio, gledao ispred sebe u neku crtu na kuhinjskom stolu, razmišljajući koliki sam idiot, kako sam bezrazložno nemoćan, kako ništa ne poduzimam, a život mi se na oči raspada.

219

Konačno sam je odveo do Ljubljane, sjela je u avion i otišla. Zadnje što je rekla, bilo je: “Čekat ću te dokle god to budem mogla, ali nikada me u životu nije bilo toliko strah od svega ovoga koliko sada.” Ni mene, mislio sam, ali sam to prešutio, tješeći je da će rat okončati za samo koji mjesec, pa će onda sve biti drugačije. Ona je na to samo klimnula glavom, dok su joj se suze slijevale niz lice, onda se okrenula i otišla.

Vratio sam se u Pulu, ni sam ne znajući kako. Ne sjećam se nijednog djelića puta kuda sam vozio, ni granice koju sam prošao, niti bilo čega drugog. Samo njenih suza, klimanja glavom i njenih leđa dok se udaljavala od mene. Najteže se ipak bilo vratiti u stan, gdje se činilo kao da će svaki čas izići iz sobe ili iz kupatila, s onim njenim divnim osmjehom, onim lijepim crnim očima koje su govorile same za sebe, gdje se bez nje jednostavno nije moglo izdržati. Izašao sam iz njega nakon deset minuta, sjeo u auto i satima se besciljno vozao okolo, slušajući glazbu samo. Ne znam kada sam se tu noć vratio u stan, popio apaurin koji mi je ona ostavila i legao. Skupio sam se u onom prokletom krevetu, gdje je drugi jastuk još mirisao na nju, njen parfem, njeno tijelo, samo nje nije bilo. Tiho sam jecao. Jebeš i zemlju i sve, kad zbog nje nemaš života. Trebao sam otići i trebam otići, a ne ovdje umirati, potpuno sam i, konačno, zbog čega?! Koga u ovoj tužnoj zemlji uopće boli kurac za mene, osim nekoliko prijatelja, većina kojih će se vjerojatno sljedećih mjeseci ili godina preseliti na nebeske pašnjake, a meni preostaje samo da ih ispratim na zadnje počivalište, da im se isplačem na sprovodu, ako i bude sprovoda. Ako ih ne raznesu na komadiće na nekom kamenjaru ili utope u nekoj vodurini, pa ih ne možeš kao čovjek ni sahraniti.

Mojoj djeci! Možda, ako preživim i ostanem koliko­toliko normalan!

Zašto se sve ovo moralo ovako završiti? Zašto je jadnom Denisu život zauvijek uništen? Zašto njemu, a ne nekom

220

sinčiću naših velikih vođa? Zato što se sinčići dragih vođa nalaze izvan zemlje, pojave se u Zagrebu samo prigodom kakve svečanosti, možda i ne znaju da im je zemlja u ratu, možda im tatica nije ni rekao. Zaborave ljudi od silnih obveza. Treba netko isplanirati sva ona silna sranja što su se desila u zadnje vrijeme. Nije lako sjebati pola postrojbi, na desetine, stotine ljudi po Bosanskoj Posavini, nije lako toliko mladosti odjednom poslati u smrt. Pa još uz to za jedno veliko ništa! Treba zato biti prirodno nadaren, vidovit, mudar, pravi vođa, a sada o pravdi i poštenju na Balkanu govoriti doista je licemjerno ma u jednom poznatom smislu tih pojmova. Te pojmove vezati uz imena naših dragih stratega je u najmanju ruku degutantno.

Zašto je Mario morao poginuti? Tko će njega nadomjestiti njegovoj kćerkici u Austriji? Onaj album sa slikama i ona velika zastava! Stvari ne govore. Stvari dragih osoba kojih više nema ne govore, samo podsvjesno komuniciraju s nama tako da i ono malo života u nama, ako je slučajno što od njega ostalo, razbijaju u komadiće, praveći od njih svaki put drugačiji mozaik na kojem se ocrtava lik koji toliko želimo pored sebe a kojeg više nema. Ali ni mozaik ne govori! I tu je ključni problem. Samo ljudi ti mogu reći toplu riječ, podijeliti s tobom tugu, pružiti ruku kada posustaneš uz ove balkanske životne planinčine, kojima ne vidiš vrh od zagušljivih, smrdljivih magluština i oblaka iz kojih ne prestaje padati kiša. Ali i tu je jedan nadasve čudan problem, toliko stran drugima, a toliko specifičan za ove prostore. Ti ljudi moraju biti živi. Barem živi.

Plakao sam tu noć za sebe, a u ime i Marija, i Denisa, i Ace, i Borisa, i Sandre i drugih koje sam poznavao, a kojih više nema ili su u takvom stanju kao da ih i nema, a nisam ih spominjao samo zato što nemam toliko prostora, a ne zbog toga što mi nisu ništa značili. Dapače!

Sutra sam ustao s glavoboljom i nečim sličnim mamurluku. Valjda se nisam navikao na apaurin, pa sam to

221

pripisao njemu, jer alkohol nisam doticao. I tako je to trajalo danima. Konačno sam otišao psihijatru, Aldu, koji mi je uz to bio i prijatelj i njemu se požalio. Pričao sam mu dugo o svemu što mi se dešavalo, iznosio uzroke, razloge, moguće izlaze, da bi on na kraju meni rekao da mi ne može pomoći jer sam ja već rekao sve ono što bi on sada trebao meni reći, te mogu samo sam sebi pomoći. Velika korist od njega, pomislim. Za koji kurac si studirao, pitao sam ga. Za normalne ljude, koji povremeno prolupaju, a ne takve kao što si ti, koji su trajno sjebani, nije mi on ostao dužan. Nasmijali smo se, otišli na piće i prihvatili se drugih tema.

Dugi zimski dani vukli su se jedan po jedan, tako da si imao dojam da prvi nikada neće proći, a da drugi nikako ne dolazi, dok nas je televizija uredno bombardirala s vijestima o tijeku uspješne bitke za Maslenicu i okolinu Zadra, koja je počela odmah nekako nakon našeg povratka iz Dalmacije, krajem siječnja. Uspješna bitka se otegla mjesecima, a vijesti o mrtvima su se saznavale na kapaljku, valjda zbog morala onih koji su stjecajem okolnosti još uvijek živi. Uz Luku i Damira, tamo je bilo još dosta drugih koje sam poznavao, ali za njih dvojicu sam se posebno brinuo. Za Luku jer mi je bio prijatelj od djetinjstva, a za Damira jer smo to u međuvremenu postali, pa sam molio Boga da njegovoj Sanjici ne moram slati onaj komad papira, spremljen u pretincu auta. Još se tamo nalazio. Naprosto ga iz tko zna kojeg razloga nikada nisam donio u stan. Ni prije njegova potpisivanja na njega. Doduše, nikada nisam ni pogledao što je dopisao na taj papir, a iskreno sam se nadao da i neću.

Sa Sandrom sam se uredno čuo svako večer, pričajući o svačemu, da bismo se konačno dogovorili da se nekako ponovno nađemo tijekom ljeta. Bilo gdje. Samo da opet budemo skupa.

Jedne od takvih večeri zazvoni telefon i začuh s druge strane poznat Borisov glas, na koji sam ostao zatečen jer sam

222

o njemu već stvorio sliku kako propada u Beogradu, onako kako mi je to Aca opisao.

­ Otkuda ti sada, čovječe? – nisam mogao skriti čuđenje.

­ He, he! – zadovoljno će on. – Burazeru, ja sam ti tu u Puli.

­ Molim! ­ U Puli, nego šta – reče on. – Čuješ, trebaš mi hitno.

Sećaš se onog kafića na Stoji gde smo uvek pili poslije posla.

­ I prije posla i za vrijeme posla – ispravim ga ja. – Kako se ne bih sjećao!

­ E, pa prva kuća levo od tog kafića, ofarbana u žuto, ne možeš je promašiti nikako. Vani ti piše prezime Stančić. Dođi, molim te!

Zbunjeno se pokupim iz stana, sjednem u auto i krenem do «levo ofarbane žute». Tamo je doista bilo to prezime. Kako je on ovdje stigao, nije mi išlo u glavu. Saznat ću uskoro, pomislim. Pozvonim. Vrata otvori žena tridesetih godina, malo punijeg izgleda, koja definitivno ne bi prošla za izbor ljepotice bilo gdje osim u vlastitoj kući, i to pod uvjetom da u njoj nema drugih žena. Predstavi se kao Lorena i uvede me unutra. U sobi je sjedio Boris koji je ustao čim me ugledao, prišao mi i zagrlio me. Nakon pozdravljanja ponudi me pićem, očito se ovdje osjećao kao kod kuće. Objasnim mu da ne pijem alkohol, nekakav sok ako ima, dok me je on u nevjerici gledao. Uvijek ista priča s tim alkoholom. Nitko mi ne vjeruje za apstinenciju. Barem ne dragovoljnu. Odmah nakon što to čuju, pitaju što mi je sa zdravljem. Ne može zdrav čovjek tek tako prestati piti! Nije to normalno! A da ne govorimo koji je to šok za jadni organizam, kada ga tek tako odjednom lišiš sveg tog zadovoljstva, a da nemaš ozbiljan razlog za to, tipa jetre u raspadanju ili tome slično.

Uskoro sam shvatio da je Lorena žena s kojom je Boris imao vezu prije odlaska iz Hrvatske, da je i danas luda za

223

njim, što nije ni čudo, kada vidiš nju, a potom njega, atletski građenog zgodnog muškarca u kasnim dvadesetim godinama koji je, što se fizičkog izgleda tiče, prilično atraktivan. Čista lutrija za nju. Tko bi rekao da rat može nekom i nešto dobrog donijeti!

­ Pa dobro, hoćeš mi konačno objasniti kako si se ti našao u Puli? – upitam ga ja radoznalo.

­ Lepo – odgovori mirno on, vadeći neki fascikl, prepunu papira. – Čuo sam se s Acom, pa znam da ti je on već ispričao što mi se sve desilo. Uglavnom, braća Srbi me nategnu na vojnom sudu za pokušaj ubistva, ali sa nizom olakšavajućih okolnosti, jer da me onaj idiot šta sam ga bacio u more prethodno isprovocirao, da sam se setio bolesne majke i njenog porekla, da sam još mlad i zelen za dugogodišnju robiju i tako ti ja odrapim samo šest meseci zatvora. Presuda ti je tu i sve tu lepo piše. U stvari, kako ja to vidim, dobio sam samo šest meseci jer su pametno zaključili da nema smisla da visim desetak godina po zatvorima, kada mogu to isto vreme biti puno korisniji na nekom jebenom ratištu. Onda sam ti se ja bacio na tablete, depresiju, otišo u kurac potpuno.

­ Pa ne djeluješ mi sada tako – primijetim ja jer mi se činilo da dosta dobro izgleda, malo umorno, ali nisam vidio one tipične simptome depresivnih i uništenih ličnosti.

­ Pa naravno da ne delujem, kada sam uspio kidnuti od tamo – reče on, očito zadovoljan sam sa sobom. – Ma, jebi ga, znaš da sam ja celo vreme gledao da zbrišem. E sada, kada sam izišao iz zatvora, odem lepo na bolovanje, prolupo čovek i tako se vuko mesecima po Beogradu. Onda jedan dan u nekoj kafani popio koju više, a tamo neka grupa što se vratila sa ratišta, peva, jede govna i kako to već ide, nekako se upoznasmo. Kako sam i ja, kako rekoh,

224

malo popio, lupnem da sam napola Hrvat, da mi je matora iz Dalmacije, a oni meni odmah da jebu majku hrvatsku. A znaš da sam ja osetljiv na majku. Kada sam ja skočio, burazeru, kad mi je pala roletna na oči, e, to si trebao videti. U životu nisam popušio toliko batina kao taj put. Ubiše boga u meni. Iscipelariše me načisto. I naravno, natrag u bolnicu. Skoro sva rebra su mi slomili, majku im jebem. E, vidiš, svu ti tu dokumentaciju imam tu kod sebe, za svaki dan imam opravdanje gde sam bio.

­ Koliko ja vidim, ili si bio bolestan ili u zatvoru – rekoh ja.

­ Tako nekako – složi se on, smijući se. – Nakon toga odlučim da brišem iz Srbije, gde god, samo da nisam tamo. A i bez toga beda i jad, nije više bilo ni starog društva ni života, ničega. Neki pobegli u inostranstvo, neke polovili pa sa njima na ratište, ostali se skrivaju kod rodbine, da ih ne ulove, kako god okreneš, ne možeš više popiti ni piće sa nekim koga poznaješ. Oporavih se ja malo od tih batina, kad ti jedno jutro bane vojna policija i uruči mi poziv da se hitno javim u Komandu, jer da sam dobio prekomandu. Kakvu prekomandu, bog te jebo, zacrnilo se meni pred očima. To ti je, brale, značilo samo jedno – idem na ratište. Jebe se njih za moja rebra, za depresiju, za išta. Kažu, tamo gde ideš ima da te depresija prođe za 24 časa. Malo kurac! Ja ti tu noć preko neke ranije razrađene veze pređem Dunav, pa do Belog Manastira, kod rođaka, presvučem se, uredim, pa me on nekako provuče do Vinkovaca.

­ Pa kako si prošao sve te vojske okolo? – upitam ga ja. ­ Tako, lepo – mirno će on. – Smanjio još koju godinu

života, nekoliko se puta usrao od straha i evo me tu. Ma možeš sve, ako imaš prave ljude uz sebe. U Vinkovcima me opet dočekao jedan prijatelj od tih

225

mojih rođaka, inače Hrvat, svugde ima poštenih ljudi koji će ti pomoći ako si ti čovek na mestu, pa još kada je video sve one papire, što su od mene radili, a sve to samo zato što mi je majka Hrvatica, čovek se stvarno potrudi i tako nekako stigoh do Zagreba, a odatle do Pule. Nitko me nigde ne priupita za junačko zdravlje.

­ A da te je priupitao? ­ Jebi ga, rekoh ti da sam svu dokumentaciju ponio sa

sobom, gde se sve vidi. Nikada zapucao nisam, jebali mi ovi tamo majku uzduž i popreko, pa neka ovi ovde pitaju i rade šta god hoće. Samo da ne mlate. Oni tamo mlate, bog te jebo. Najpre te ubiju, pa onda pitaju šta si hteo.

­ Dobro, i što ćeš sada? – upitam ja. ­ Pa vidi – reče on ­ ja tu imam sve dokumente od

majke, gde lepo piše da je ona Hrvatica. Krsni list, svedodžbe i šta još ne. A čuo sam da mogu dobiti hrvatsko državljanstvo ako imam roditelja Hrvata.

­ Točno – složim se. – To možeš dobiti ako dokažeš da si pripadnik hrvatskog naroda. A ti možeš preko majke. To si dobro smislio, samo kako ćeš policiji objasniti kako si došao ovamo?

­ E, tu mi ti trebaš – reče on. – Prvo, šta sam čuo da u policiji imaju nekakav popis ratnih zločinaca gde su valjda svi koji su bili u uniformi, pa otišli sa bivšom vojskom. Dakle i ja.

­ Ma sumnjam u to – rekoh ja. – Mislim, znam da takav popis postoji, ali ne vjerujem da si ti na njemu. Zna se tko je na takvim popisima. Kome bi ti bio važan i koji si ti kurac radio da bi bio na njemu?

­ Jebeš to! – reče on. – Dok ja dokažem na Balkanu tko sam, odoše jaja, znaš kako to kod nas ide. Ali nema veze, ako i moram ovde koji mesec odrapiti u

226

zatvoru, u redu, samo da mi posle daju državljanstvo. Čim ga dobijem, odoh ja.

­ Kamo? ­ Pa u Nemačku, gde bih drugo – reče on. – A sa

jugoslavenskim pasošem mogu samo u pizdu materinu. A ako se dočepam hrvatskog, na konju sam, mogu gde hoću. E sad, prijatelju, sve ovisi o tebi. Ja tu ne mogu ništa. Ja ću ti dati sve ove papire, pa ti idi i vidi. Pa šta Bog da.

­ A joj – udahnem ja. – A dobro, pokušat ću sve što mogu.

­ Ma znaš – reče nešto tiše on ­ nije mi toliko ni zbog mene. Ja sam već sve pregoreo. Ja sam od odlaska odavde već deset puta umro. Nego mi je zbog mlađeg bate, sada puni osamnaestu, za koji mesec dana, pa ako ga hitno ne izvučem od tamo, ratište mu ne gine. Moram i njega nekako spasiti, da ne izgubi glavu za kurac. Nabijem njih i njihov rat na mojeg veseljka. E, a da bih to uredio, moram najpre sebi pribaviti dokumente, razumeš.

­ Razumijem – odgovorim. ­ I još nešto bih te molio – reče on, kao da se ispričava.

– Tu imaš vlasničke listove za celo imanje što je pripadalo mojem dedi i baki na Supetru. Moji su poreklom iz Supetra, na Braču, to znaš. Moja stara ti je suvlasnica u jednoj trećini dela na svemu tome. Ostala dva dela imaju njena dva brata. U stvari, jedan brat, a drugi je umro, pa njegovi naslednici. Iz pouzdanih izvora smo saznali da su oni, sad kad je rat krenuo, moju majku razbaštinili, sve joj uzeli i prepisali na sebe. Ne znam kako, ali izgleda da stvari tako stoje. Pa, ako imaš nekog u Splitu, dole je sva tvoja rodbina, da pogleda ima li išta od toga. Da mi barem nešto daju, da mogu otići odavde, pomoći bratu i majci, pa ko ih jebe, neka drže sve. Tu ti je i

227

overena punomoć moje stare da im ja mogu sve prepisati, ali da mi barem nešto plate pre toga.

Nešto kasnije sam se oprostio s Borisom i Lorenom i otišao. Ako ništa drugo, kad se već rodiš na Balkanu, ne moraš strepiti da će te dosada dokusuriti, ovdje život uredno priređuje iznenađenja svake vrste. Ljepota je u tome što ni uz najbujniju maštu ne možeš ni u primisli predvidjeti što ti može donijeti sutrašnji dan. Borisa sam, nakon Acine priče o njegovoj sudbini, već bio “otpisao”. Mislio sam da će ga život jednostavno pregaziti do kraja, ali, eto, on se barem na tren izvukao iz ponora, kako god ova njegova pustolovina sa državljanstvom završila. Valjda nije bio potpuno potonuo, a dok god se koprcaš, dobar, jak motiv može čuda napraviti. On ga je očito imao. Spasiti sebe, brata i majku. Teško je imati jači od toga. Još mi je objašnjavao da je on mogao, kao i mnogi drugi, nekako se dočepati neke od zapadnih zemalja, ali da se onda mjesecima vučeš po nekakvim logorima za izbjeglice, da vrlo teško možeš u takvoj poziciji srediti nekakve papire za trajniji ostanak tamo, jer nijedna od tih zemalja ne želi izbjeglice, drži ih dok mora, ali ih ne želi integrirati u vlastitu populaciju, tako da je on to doživljavao samo kao drugu vrstu zatvora, pa se priklonio opciji s Hrvatskom, a toj odluci je izgleda najviše kumovala njegova majka Ruža. Bilo kako bilo, sada je bio tu.

Već sam se sutra ujutro, nakon što sam sat­dva proveo u uredu, leteći pogledao što se dešava na poslu, otišao naći s nekim ljudima iz policije, koji su radili na statusnim pravima stranaca. Budući da se radilo o prijateljima, rekao sam im sve onako kako je i bilo, osim Borisove trenutne adrese, što ih tog trenutka ionako nije interesiralo, predao im kopije sve dokumentacije koju je Boris donio sa sobom da provjere što mogu za njega napraviti. Da ima pravo na državljanstvo, to sam znao i sam, konačno, to mi je bio posao, ali nisam bio siguran od kakvog će značaja biti okolnosti vezane za način njegova odlaska i povratka u ovu zemlju. Meni se činilo da tu

228

nema ničeg posebno spornog, ali vrag nikada ne spava, kako bi rekla moja pokojna baka.

Isto sam popodne već znao da Boris nije ni na kakvom popisu, a najmanje onom s ratnim zločincima, kao i da je doduše malo problematičan njegov način dolaska u zemlju, ali da treba prijaviti boravak pri nekoj turističkoj agenciji, a ne direktno njima, a potom podnijeti molbu za priznavanje hrvatskog državljanstva, s time da se dobro iskuka u biografiji, napose u onom dijelu koji se odnosi na sve patnje koje je doživio stoga što se smatrao Hrvatom, te da će vjerojatno sve biti u redu. Nakon što podnese molbu jednom će ga reda radi ispitati o svemu, i to je to. Tu večer sam bio kod Borisa i to mu prenio.

Moram priznati da sam se nakon dugo vremena barem na trenutak osjećao dobro, gledajući njegovo lice koje je isijavalo zadovoljstvo. Bio je oduševljen vijestima koje sam mu donio. U zadnje vrijeme tako rijetko možeš doživjeti ovakve trenutke da čovjek naprosto mora uživati u njima. Naime, nije da danas ne možeš napraviti neko “dobro djelo”. Dapače, možeš svaki dan. Izbor ti je neograničen. Konačno, čini mi se da mnogima jesam koliko­toliko pomogao u njihovim nevoljama, ali sam se poslije toga, uslijed susreta s tom nevoljom, osjećao gore nego prije pomaganja. Ovo je ipak bilo nešto drugo. Točnije, nevolja nije ni nastupila, spriječili smo je na najljepši mogući način, pa je onda zadovoljstvo dvostruko. A kada je već tako, red je da se nazdravi, bio je uporan Boris, na što sam ja primijetio da još uvijek nije raskrstio sa svojom srpskom stranom, čim se sve mora zaliti. Na to me je on podsjetio da je dobar dio tih navika pokupio družeći se sa mnom, pa me prošla volja za daljnjim elaboriranjem utjecaja postotaka različitih krvnih zrnaca na druženje sa tekućom problematikom.

Onaj problem vezan za imovinu iliti svojinu, kako bi on rekao, prolongirali smo za vrijeme kada dobije državljanstvo jer nije bilo teško pretpostaviti da bi mu draga rodbina, da

229

sazna za njegove namjere, napravila sve što je u njihovoj moći da državljanstvo ne dobije barem u ovom stoljeću. Jebi ga, jednu trećinu imanja izgubiti zbog nekog glupog papira o nečijem državljanstvu nije lako. Moglo ih se razumjeti.

On je sugerirao da taj predmet predamo mojem rođaku Nikoli u Splitu, kojeg je upoznao prije koju godinu, kada smo brodom bili dolje, a koji je kao pravnik tada radio u mirovinskom fondu. Aca mu je ispričao da je i on otišao u odvjetnike, a ja prije toga Aci, kada je pitao za njega, jer ga je on poznavao još iz srednje škole, kada smo se svi skupa družili u Splitu. Na to sam mu ja odgovorio da ću to srediti preko drugog rođaka, a ne toga.

­ Zašto? – pitao je on. – Što Nidžo nije dovoljno dobar?

­ Predobar, u tome i jest problem – odgovorim. ­ Ne razumem! ­ Vidiš – počnem ja ­ ti si ga upoznao kada je bio

zamjenik šefa mirovinskog u Splitu, zar ne? E da, od tada do danas je od zamjenika šefa preko odvjetništva dogurao do zamjenika zamjeniku šefa istog fonda, preciznije rečeno, sada je on zamjenik svom bivšem zamjeniku.

­ Tek sada ne razumem – blijedo me pogleda Boris. ­ Nije lako – složim se. – A i malo je dulja priča, ali

kada sam već počeo da je i dovršim. Ovako ti je to bilo. Krajem prošle godine krenuli neki poslovi s Hercegovinom, a sve to preko Splita, pa ti ja rođu nagovorim da napusti taj posao u fondu i da otvori advokaturu, jer tako možemo zaraditi deset puta više. I čovjek me posluša.

­ I u čemu je bio problem? – radoznalo će Boris. ­ U rođi – odgovorim. – Idiot bukvalno shvatio da

moraš svakome tko ti se obrati pružiti pravnu pomoć, umjesto da se drži samo Hercegovaca, kako sam mu prethodno lijepo objasnio. Jest, ali u pauzi između

230

Hercegovaca, on ti uzme neko bivše vojno grlo, oficira, koji se želio vratiti u vlastiti stan, iz kojeg je uredno deložiran dok se nalazio na liječenju u bolnici i moj ti ludi rođo tuži osloboditelje stana, dakle, nove stanare.

­ Pa, jebi ga, šta je mogao drugo? – upita Boris. ­ Mogao je primjerice reći ovom svom da ostane u

bolnici do kraja rata – odgovorim ja. – Ili nešto slično, ali jednako efikasno. Uglavnom, jednu noć iza toga, oko tri ujutro, probudi me rođo i pita da li možda znam da li bube imaju krila. Kakve bube, čovječe, jesi ti normalan, u tri sata ujutro, pitam ga ja. Kakva krila, koja jebena buba? Bubamara? Jok, odgovori mi rođo, buba volkswagen, znaš ona vrsta auta što sam ja još do sinoć vozio. Valjda nema, odgovorim zbunjeno. Kurac nema, moja ima, urlikao je on, upravo je prije pola ure poletjela. U zrak, naravno. I još me onako bratski zamolio da mu više nikada u životu ne dijelim savjete o tome čime će se on zanimati.

­ Digli mu auto u zrak? – smijao se Boris. ­ Digli! – potvrdim ja. – I mom rođi pukne film, odjebe

advokaturu i vrati se u mirovinski fond, gdje je njegov zamjenik u međuvremenu zauzeo njegovo mjesto, tako da je on sada njemu zamjenik.

­ Lepo je prošao, bogami – komentirao je Boris. – A ovaj drugi rođo, čim se on bavi?

­ On ti je jedan od šefića u vojnoj policiji – odgovorim ja.

­ Pa kakve on veze ima sa mojom svojinom i sudom? – upita začuđeno on.

­ Sa sudom nikakve, barem dok ga ne uhvate, ali sa svojinom bi mogao – odgovorim.

Nakon petnaestak dana Boris je dobio državljanstvo, domovnicu, osobne isprave i tih je dana valjda bio jedini

231

sretan čovjek na Balkanu. Tko bi rekao da nekog može usrećiti činjenica da je postao Hrvat u ova vremena, komentirao sam ja. Mi, koji smo Hrvati od rođenja, nismo ni svjesni što imamo. On se samo zadovoljno smijuljio.

Onda smo pristupili organizaciji povrata “svojine” odnosno isplate njegovog dijela, putem onog drugog rođaka. Dva dana nakon početka akcije zvao me Nikola, pravnik, onaj rođak iz mirovinskog i bez uvoda pita:

­ Braco, jesi li ti rođu Stipu angažirao da ti sredi neki vlasnički problemčić tu u Splitu?

­ Pa nisam ga baš angažirao u doslovnom smislu – oprezno ću, mirišući nevolje. – Samo sam ga zamolio da razgovora sa stricem jednog mog prijatelja, ništa više.

­ Razgovarao čovjek, razgovarao – pomalo zlobno će on. – Samo što strikan sada nema jednog kata na kući.

­ Kako nema? – zapanjeno ću ja. ­ Tako, jednostavno nema. Znaš onaj problem s

krilatim bubama? ­ Ajoj! – uzdahnem ja. ­ E, vidiš genije – nastavi on ­ ubuduće prije nego što

bilo koga od našeg ludog roda zamoliš da razgovara sa nečijim stricem, sjeti se da ovdje stvari imaju natprirodne osobine da lete, i to kako već znaš, uglavnom poslije ponoći. Uz sve to, rođo Stipe i spomenuti strikan su završili u bolnici.

­ Jebo te bog – omakne mi se. – Najebo sam. ­ Pa i nisi – nasmija se sada on. – Strikan ti je dao rođi

neki novac kao naknadu za neko nasljedstvo, uredno potpisao papire i sve. I rođo ti mene zove iz bolnice da ti to pošaljem.

­ Ne razumijem ništa – procijedim ja. – A zašto je onda kuća letjela u zrak?

232

­ E, to ti je za sada enigma – smijao se i dalje ovaj. – Koliko sam ja shvatio iz današnjeg razgovora sa njima dvojicom, strikan je izgleda u redu, hoće pomoći tom svom nećaku, a pogotovu kada mu je Stipe počeo pričati što je ovaj sve propatio. A to si ti Stipu očito prije napumpao, jer ono nisu njegove riječi. Ono si ti govorio. Dobro, nema veze. Uglavnom, nakon što su se ispričali, strikanu došlo milo, pa on i rođo udri po vinu, da se utješe. Sve je funkcioniralo dok nije došla strina koja nije htjela ni čuti za nekakvog nećaka i plaćanje. Onda ova dvojica dođu na ideju da je zatvore u garažu i zatim dignu garažu u zrak. Zaboravih napomenuti da je strina inače Srbijanka, pa je to više­manje bio logičan ishod. Strikan naletio na nju prije trista godina, u sezoni, klasična ljetna shema i sada se lupa po glavi. Uglavnom, strina je bila brža od ove dvojice pijanih idiota i pobjegla, a oni su nekako uspjeli dignuti i garažu i sebe u zrak.

­ Kreteni! Glupi, pijani, dalmatinski kreteni! ­ Amen! – dopuni me rođak. ­ Pa jesu li se puno ozlijedili? – upitam ja. ­ Ma ništa naročito, malo se ugruvali, koji dan u

bolnici pa kući. Kaži tom netijaku da mu je strikan poručio da će mu pomoći koliko god može. Pogotovu za njegovu majku, a sestru od strikana. Valjda mu je to mlađa sestra čiji odlazak iz Dalmacije ni do danas nije prebolio. I šalio sam se ono za kat kuće, nisam mogao izdržati, bilo je jače od mene. Samo su sjebali jedan zid od garaže. I sebe, naravno!

Bogami, nakon nekoliko dana stiže novac za Borisa. On je poslije toga uspostavio kontakt sa stricem, dogovarajući se kako riješiti dolazak i njegove majke i brata. Da nešto i lijepo završi u ovoj zemlji, pomislim. Doduše, ne može bez eksploziva, ali ovaj je put to bilo u podnošljivim količinama.

233

Travanj se vukao, a prvi ljepši dani počeli su se polako pomaljati kroz maglu i kišu. Sandra se nije danima javila. Valjda je negdje otputovala, iako mi nije tako nešto spominjala. Boris je još bio u Puli, pokušavajući sa stricem nekako dovući ostatak obitelji u Hrvatsku. Svi su izgledi da će u tome uspjeti. A i strina mu se navodno primirila. Ipak je sve u svemu dobro prošla, kako je mogla da su ovi bili malo trezniji. Jest da onda ne bi ni došli na takvu idiotsku ideju, ali nikad ne znaš.

Jedne od tih noći konačno se javila i Sandra. Plakala je. ­ Što se desilo? – zabrinuto je upitam. ­ Imala sam spontani – jecala je na glas ona. ­ Što si imala? ­ Spontani – plakala je i dalje ona. ­ Spontani što? ­ Spontani pobačaj – reče ona, u istom tonu. ­ Čekaj! – zastanem zabezeknuto. – Kakav pobačaj? Pa

nisi bila trudna? ­ Jesam – plakala je. – Jesam, ali ti to nisam htjela

javiti do četvrtog mjeseca trudnoće. Da budem sigurna da je sve u redu. I onda prije tri dana počeše stravični bolovi u leđima, komplikacije i završim u bolnici. I doživim spontani.

­ Žao mi je – rekoh tiho, još uvijek ne shvaćajući potpuno što se točno desilo. – Stvarno mi je žao.

­ Izgubila sam naše dijete – sada je još jače plakala. Nisam ni znao da ga imam, pomislim na tren zbunjeno. Ova je stvarno bila potresena.

­ Smiri se! – pokušam je umiriti ja. ­ Ne mogu se smiriti. Zašto se to baš nama moralo

desiti? Zašto baš meni? Deset godina čekam to dijete i vidi sad!

­ Jesi li ti dobro? – upitam je ja. ­ Zar je to važno?

234

­ Jest, to je najvažnije – odgovorim. – Najvažnije! Desilo se, izgubila si, izgubili smo dijete, ali život ide dalje. Sandra, molim te, prestani plakati. Cijeli život je ispred nas. Važno je da si ti u redu, da…

­ Ali toliko sam željela to dijete! – prekine me ona, zapomažući.

­ Smiri se, molim te! Tješio sam je sat, možda i dva. Smirivao, molio da

prestane plakati. Konačno je prestala plakati, ali je samo uzdisala i molila da ne spustim slušalicu. Da će inače poludjeti. Ne znajući što više pričati, nevičan takvim situacijama, počeo sam je podsjećati na naše lijepe trenutke iz prošlosti, na to kako život ima smisla, kako to možemo ponoviti, kako treba zbog toga živjeti, kako te ne smiju slomiti niti ovakvi gubici, ma kako teški bili, jer trebamo jedno drugome i sutra, kako je cijela budućnost pred nama, kako je moramo dočekati spremni, kako…

Ujutro sam ustao s takvom glavoboljom da sam prije i kave i cigarete morao popiti duplu dozu tableta protiv bolova, da se nekako sastavim. Netko je kucao na vratima. Što nije čuo da su već stotinama godina izmislili nešto što sliči na zvono? Doduše, moje ne sliči, ali inače. I još ovako rano, zlovoljno pomislim i otvorim ih. Nesreća nikada ne ide sama. Ispred vrata su stajala dva vojna policajca, a jedan od njih je držao nekakvu kuvertu u rukama. Stresem se. Prva pomisao u ovoj zemlji, kada ispred vrata rano ujutro vidiš ljude u uniformi, može samo i isključivo biti da se radi o mobilizacijskom pozivu ili jednostavnije rečeno, da ti u neposrednoj budućnosti predstoji odlazak na ratište. Nema što drugo biti. Naročito kada vas krajnje ozbiljno upitaju da li se zovete tako i tako, preskačući formalnosti tipa “Dobro jutro” i tome slične nepotrebne konvencionalnosti. Da, nažalost, ja sam taj, iako bih radije ovog trenutka bio neki Jean Pier, negdje u kutku jednog poznatog europskog grada koji se srećom po Jean Piera ne nalazi na Balkanu.

235

­ Vi ste rođak gospodina Damira Kovačića? – upita jedan od njih.

Oh, ne! Ne još i to. Ne jutros! Neko drugo jutro, za jedno pedeset godina, ne ovu zimu, ne ovo proljeće ili koje je već jebeno godišnje doba uopće sada bilo u ovoj od Boga zaboravljenoj zemlji.

­ On je u upitniku i vas naveo, da vas obavijestimo u slučaju njegove smrti – zvanično, mrtav ozbiljan i dalje je trabunjao jedan od njih. – Gospodin Damir je poginuo jučer, oko 10,30 ujutro, junačkom smrću u proboju kod…

­ Znam, sve znam – nervozno prekinem ovaj teatar apsurda, kako netko svojedobno okvalificira zbivanja na Balkanu.

Uzmem kuvertu i pred pomalo zatečenim vojnicima potpišem nekakvu potvrdu o primitku, šturo zahvalim i lupnem vrata ispred njih. Sjedoh na trosjed. Zapalim cigaretu. Nakon pola sata otvorim kuvertu. Sve obavijesti o smrti su jednako kratke, besmislene i nakaradne, baš kao i smrt koja ih je poslala. Njihovim sastavljačima je najvažnije da napišu točnu minutu smrti, koja sigurno ne odgovara stvarnosti, vjerojatno ni dan ne odgovara a kamoli sat i minute. Važno im je da je junački, viteški poginuo, jer se na ratištu ne može drugačije poginuti. Samo kao vitez, jer tamo nema običnih ljudi. Da je položio život na oltar domovini. Koliko je velik taj oltar, Bože moj! Koliko ih samo stane na njega. Zar već nije prepun! Zar domovini nije dosta!

Beskrajno polako ustanem i krenem prema autu. Otvorim pretinac i izvadim komad papira s onom pjesmom. Vratim se u stan. Uzmem jednu praznu kuvertu, napišem na nju adresu tete Dese u Grazu, ispod dopišem “za Sanjicu od tate” i to podcrtam. Presavijem papir i stavim ga unutra. Nisam želio to čitati. Pjesmu sam ionako znao napamet, jer se predobro sjećam noći kada sam je pisao. Nešto je bilo jače od mene.

236

Opet izvadim papir i pročitam pjesmu i ono što je Damir dopisao.

“Kada me ne bude više

Kada me ne bude više Kada mi tragove isperu kiše, Ostat će duša da ona živi Da te i dalje voli i da ti se divi.

Da te prati u tvojoj tuzi Da bude smiraj svakoj tvojoj suzi, Da te čuva od zla i laži Da ti samoću u noći ublaži.

Da te ponovno upravi i digne Da ti ko melem u snove stigne, Da ti vrati osmjeh, da opet budeš sretna Da život se živi do zadnjeg trena.

Da shvatiš da život vrti se u krugu Da živiš i sreću i strepnju i tugu, Da blijeda slika onog koga nema Da je i to život a ne uspomena.

Da se naučiš živjet s onim što je bilo Da stvarnost nije ono što se snilo, Da sve lijepo iz jučerašnjeg dana Živi zauvijek duboko u nama.

Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje Jer samo tako živjet ću i ja, Gledajuć svijet tvojim očima Družeć se s tobom u tvojim snovima.”

237

Dopisano je bilo: “Draga moja Sanjice, tata će te uvijek voljeti i biti uz tebe. Volim te!”.

238

X. GLAVA

Završila se i bitka za Maslenicu, negdje u svibnju te 1993. godine. Oslobodili su je. U nju su Damir i drugi ugradili svoje živote. U ovoj krvavoj bajci je ugrađeno toliko života, toliko jada i patnji, da se taj krvavi trag vukao kao nekakva ogromna repina životinje na umoru, koja još hoda, baulja okolo, tražeći neku jazbinu da i sama umre na miru, dok se ta repina nekontrolirano vukla po zemlji, metući sve ispred sebe. Svaku večer sam se odlučivao konačno otići iz ove zemlje, svako jutro bih se iz početka vraćao na posao, radio i čekao da ponovno padne mrak, da učvrstim svoju neopozivu odluku o odlasku. I tako sam dan za danom umirao na nogama.

Boris je uspio srediti dokumente za obitelj i sada se s bratom i majkom spremao za Njemačku, nekoj rodbini. Sa strikanom je uspio uspostaviti odlične odnose, bez njega valjda ne bi ni uspio srediti to za ostatak obitelji, a sa strinom je bio na podnošljivoj razini. Za jednu Piroćanku nije ni loša, komentirao je Boris. Valjda hoće time reći da oni iz Pirota, gradića koji se nalazio negdje na jugu Srbije, baš i ne spadaju u ljude široke ruke.

Pripremalo se suđenje Denisu za ono ubojstvo i to pred Vojnim sudom u Rijeci. Zašto u Rijeci, a ne u Splitu, gdje je po nadležnosti trebalo biti, ne znam. Valjda zbog izuzetno visokih tenzija vezanih uz taj slučaj, zbog rodbine ubijenog, pa je sud procijenio da je oportunije to prebaciti u Rijeku nego čekati što će se desiti u Splitu. A moglo se desiti svašta, jer rodbina poginulog također nije sjedila skrštenih ruku. Denisa je preuzeo braniti jedan kolega odvjetnik iz Rijeke, ali smo se dogovorili da ću ja uskočiti u slučaju potrebe. Nije mi se dalo osobno eksponirati u tom postupku jer naprosto nisi mogao biti objektivan u takvim okolnostima. A kada nisi objektivan, lako možeš onom kojeg braniš napraviti više štete

239

nego koristi. Tu emocije ne pomažu. Samo hladna nepristrana glava.

Ljeto 1993.g. je došlo i prošlo. Sve što se moglo reći za isti period iz 1992.g. vrijedilo je i za ovo ljeto. Jedino što se možda smanjio broj turista sa broja pet na broj tri jer su valjda dvojica od prošlogodišnjih avanturista koji su tada pohodili Jadransko more, u međuvremenu odustali od toga da i ove godine izazivaju sudbinu.

Broju deprimiranih a poznatih osoba pridružila se i Sandra. Naime, još se nije bila povratila od događanja na onom vjenčanju, a desio se taj spontani pobačaj. Što se mene tiče, jest da nisam planirao dijete, ali kada je ona bila u pitanju, nisam imao niti ništa protiv, a u svakom slučaju sam je razumio, tj. barem pokušao razumjeti, u mjeri u kojoj zdrav može bolesnog razumjeti, a da mu je do bolesnog doista stalo. A meni je do nje bilo stalo. Opet, treba biti dovoljno pošten i iskren pa priznati da je dobar dio naših razgovora nakon tog pobačaja polako počeo bivati sve zamornijim. S jedne strane sam gubitkom tog djeteta ­ ako se to može nazvati gubitkom djeteta, a valjda može, shvatio koliko sam joj značio sve te godine pa mi ju je naravno stvarno bilo žao, a imao sam i napadaje grižnje savjesti zbog niza mojih nepromišljenih poteza iz prošlosti vezanih uz nju. S druge strane, naprosto više nisam mogao izdržati taj presing, to žaljenje, nisam znao što joj smisleno kazati više, nisam znao više što uopće kazati! Imao sam ponekad dojam da ona to doživljava kao da je izgubila dijete od tri godine, a ne od tri mjeseca. Da li se kod nje uvukao strah da više neće uopće imati djece, što se dalo naslutiti između redaka, u našim dugim razgovorima, ne znam, ali što god da bilo, te žalopojke su sve češće graničile s nepodnošljivim.

Meni je trebala ona, onakva kakvu sam je poznavao od ranije, prije tog pobačaja, a najiskrenije, da li ćemo imati zajedničku djecu ili ne, bilo mi je od trećerazrednog značaja. Naravno, toliko lud nisam da joj tako nešto kažem, iako sam

240

nekoliko puta bio u iskušenju, jer mi se činilo da ona moje pokušaje da je utješim doživljava kao da ja patim poput nje, pa je to sve skupa još više produžavalo agoniju. Međutim, činjenica je da ja taj njen bol nisam dijelio s njom, meni je nje bilo žao, ali ni i uz najbolju volju nisam uspijevao i sam sve to vidjeti njenim očima. Prvo, nisam ni znao da je trudna, drugo, ipak se radilo tek o trećem mjesecu trudnoće, i treće, ne manje važno, u zadnje vrijeme sam na ovaj ili onaj način bio izložen kudikamo većim ljudskim tragedijama od te.

Tako sam na zamolbu Sanjičine majke, krajem lipnja s Matijom i svojim sinom bio u Austriji, Grazu, gdje su došle one dvije i Aca, koji se koliko­toliko oporavljao od svih mogućih kirurških zahvata kojima je bio izložen zadnju godinu dana. Sanjica se zalijepila za mene, tjerajući me da joj pričam o tati, što sam i radio. Sve sam to već prošao s Marijevom kćerkicom, pa mi iskustva nije nedostajalo. Tada sam od nje saznao da joj je Damir na zadnjem odlasku iz Austrije rekao da, ako on ne bude mogao doći iz bilo kojeg razloga, zove mene, da ću joj ja sve objasniti. E, moj Damire, kako to itko može objasniti! Tko na ovom svijetu može ijednom djetetu objasniti da mu je tata morao položiti život na oltar domovine? Niti djeca znaju što je oltar, niti što je domovina, a i ne daj Bože da to već sada znaju. Dovoljno je krvi, patnje i suza izazvala činjenica što su to odrasli znali, pa pustimo djecu na miru, za njih još ima kakve­takve nade. Možda će baš oni biti prva generacija na Balkanu bez rata. Možda, ako se na vrijeme isele sa njega!

Acu su izbacili iz Jugoslavenske armije. Naime, nakon tko zna koje liječničke komisije koja ga je onako polovna i rasturena trebala konačno poslati u mirovinu, na zadnjoj Aci pukne film, pa ih sve redom pošalje u “tri lepe pičke materine”, a oni njega «lepo iz armije». Acu to baš i nije pogodilo jer kaže da si od one naknadice koju je primao od njih ionako nije mogao priuštiti kruh i mlijeko do sredine mjeseca, a zdravstveno je sredio kao poljoprivrednik, tako da

241

je sada “slobodnjak, poljoprivredne struke!”. Na moj upit kakve on veze ima s poljoprivredom, objasnio mi je da iza kuće imaju vrt, a to ti je bogami ovog trenutka malo bogatstvo u Srbiji, reče on. Imaš svoje rajčice, krompiriće…

E, da se vratim na Sandru. Opisana zbivanja, a i mnogo toga drugog, gledajući ih i osobno proživljavajući, nikako nisam mogao izjednačiti s jednim spontanim pobačajem, ma koliko polazili od toga da je svakome njegov križ najteži. Možda bi bilo sve drugačije da sam ta tri mjeseca bio s njom, proživljavao sve to uz nju, ali ovako! Ovako mi je preostajalo samo da je tješim i da se nadam da će to što prije preboljeti i postati ona stara Sandra koju sam volio i želio natrag. U svakom slučaju, ovakvo njeno stanje rezultiralo je njenim nedolaskom tog ljeta, prolongacijom dolaska za jesen, uglavnom tamo negdje do kraja godine. Ako se i do tada sastavi, kakve sam sreće, mislio sam.

Provuče se i to ljeto, provuče se i jedna ljetna veza koja nije spomena vrijedna, stiže i deveti mjesec, još uvijek topao i sparan. Život se vraćao u kolotečinu, završili su godišnji odmori i ja sam polako počeo raditi. Jednog od popodneva kada inače primam stranke, pred sam kraj radnog vremena, stiže mi u ured čovjek četrdesetih godina, s izrazitim bosanskim akcentom. Predstavi se kao Senad, Fadilov brat. ­ Kojeg Fadila? – upitam ja u nedoumici. ­ Onog što je sa vašim rođakom Denisom ratovao –

odgovori on. ­ Ah, taj. Pa što bi s njime? – upitam sada radoznalo. ­ Završi u vojnom zatvoru u Rijeci. ­ Nije loše za početak – prokomentiram. – Vjerojatno se

radi o pritvoru, no svejedno. A za što ga terete? ­ Molim! ­ Što je napravio da je tamo? ­ Jebi ga, izazivanje nacionalne mržnje ili tako nekako –

promrsi on, osjećajući se pomalo nelagodno. ­ Pa koga je izazvao? – upitam ja.

242

­ Pa, ovaj, teško je to na brzinu objasniti – reče on. – On ti je sa nekim društvom lokao u jednoj gostionici, iako alkohol ne bi smio ni primirisati. Jes, ali hajde se usudi pa mu to reci. I tu ti se on i neki Hrvat Ivo iz Bosne ljube, grle, loču kad uđe neki lokalni Srbin i pridruži im se. Lupetali o svemu, pa došli i na Sarajevo, te kako ga sada Srbi stalno granatiraju, a mi ti imamo još jednog brata tamo, i malo­pomalo, stalno o tome kako Srbi granatiraju, kako Srbi kolju, a ovaj Srbin počeo da baš i nije tako, a Fadil ti njemu ni pet ni šest nego majku srpsku, a ovaj Ivo, ovaj Hrvat…

­ Mu se odmah pridružio – dopunim ga ja. ­ Jes, baš tako – potvrdi on. ­ Nevjerojatno – komentiram ja ­ tko bi to očekivao. ­ Svatko tko ih pozna – reče on. – Međutim, ovaj Srbin bio

pametan, pa im uzvrati da i Hrvati mlate po Sarajevu, iz Kiseljaka, te da im Srbi za to još plaćaju, i to po svakoj granati posebno.

­ Što ćete, kada ljudi ni u ratu nisu ostali bez trgovačkog duha. Moraš od nečeg zarađivati.

­ Vala baš – nasmija se sada on. – Uglavnom, tu ti se Fadil malo pomuti pa riječ po riječ, posvadi se sa prijateljem Hrvatom. Hrvat onda njemu majku balijsku, jer da su njegove istjerali muslimani negdje iz srednje Bosne, a ovaj moj njemu majku hrvatsku, da se on borio za Hrvatsku, a ne takvi kao ovaj, što po Njemačkoj mlate pare, da mu je on oslobađao zemlju, jebem ti zemlju, i da vam ne pričam dalje, znate kako to ide.

­ Kako ne bih znao – promrsim ja. – Još uvijek je priča u okviru očekivanog. Nego, preskočimo mi taj verbalni dio, pa prijeđite odmah na onaj dio s pištoljima i policijom.

­ Vidim ja da ste vi već sve čuli o tome – reče on. – Pa eto, kako i sami kažete, nakon sve te svađe, svaki od njih krene u svoj auto po oružje. Sreća, gazda gostione bio priseban, pa odmah pozvao policiju koja bijaše negdje u

243

blizini, tako da su ovi stigli prije nego što su se oni međusobno ucmekali.

­ I sada su sva trojica u pritvoru – zaključim ja. ­ A ne – brzo će on ­ samo moj brat. Srbin se izvukao da je

samo izišao vani vidjeti što se dešava, da oružja nije ni imao osim neke nožine od pola metra, ali to se ne računa jer je nije stigao uzeti. Hrvat se nekako izvukao, policija ga sutra pustila i on odmah natrag u Njemačku, gdje i inače radi. Njega nema više. A ovu moju budaletinu u zatvor.

­ Pa kako dođoste baš do mene? – upitam ja. ­ Fadil me tako naputio – reče on. – Valjda su on i taj vaš

Denis tamo skupa, pa mu ovaj tako savjetovao. ­ A tako!

Sutra ujutro sam, s punomoći koju mi je njegov brat potpisao, krenuo u Rijeku da vidim što raditi s tim Fadilom. Vojni sud se nalazio u istoj zgradi gdje i Općinski i Županijski sud, vojne su tek osnovali i samo ih dodali postojećima. Javio sam se sucu koji je vodio taj spis. Pregledao sam letimično spis, pročitao nekoliko bitnih isprava iz njega, uzeo dozvolu za posjet. Prije izlaska sudac mi se obrati: ­ Kolega, hoćete li tražiti ukidanje pritvora? ­ Vjerojatno – odgovorim ja. – Znate kako to uobičajeno

ide. ­ Znam, ali predlažem da se prvo konzultirate sa strankom

– reče on. – Naime, on me osobno molio da ostane mjesec dana u pritvoru, da mu se ne ide kući, pa vi vidite sami što ćete. Čudan neki svat. Uglavnom, meni je svejedno ali vama preporučam da provjerite prije podnošenja žalbe.

­ Svašta – procijedim. Prvi put čujem da netko želi ostati u pritvoru. – U svakom slučaju hvala. Malo kasnije sam bio u pritvoru i čekao da dovedu Fadila.

Dovedoše ga. Bio je moje godište, a to se moglo zaključiti

244

samo iz podataka iz spisa jer je u naravi izgledao barem deset godina stariji. Pozdravismo se. ­ Dakle, ti si onaj s kišobranom – rekoh ja. ­ E, jebi ga, svi odmah po tom nesretnom kišobranu, pa i ti

– nasmiješi se on. – Da ti pošteno kažem, ja ti se ni kurca o tome ne sjećam. Svi pričaju da je bilo tako, ali ja se ničeg ne sjećam. A valjda jest, jer mi je baš ovih dana i Denis o tome opet pričao.

­ Kako je Denis? – upitam ga ja. ­ Jebeno! – promrsi on. – Skoro od početka godine u

pritvoru, možeš misliti kako je. U kurcu potpuno. Samo ga tablete drže, pa onda popuste, pa natrag kod doktora. Više je u bolnicama nego tu. Ja ne znam kako mu oni misle suditi. On nije sposoban sat vremena nikoga slušati, a kamo sve to proći. Šteta što je baš danas opet na nekim pregledima, ali koliko znam, večeras se vraća?

­ Znam, raspitao sam se već – rekoh ja. – Nema veze, za koji dan, kada počne izvođenje dokaza, ionako ću doći. Nego da vidimo što je s tobom. Čujem da nećeš iz pritvora.

­ Najprije izvini što ja odmah sa tobom na «ti» ­ reče on. – Znaš nas Bosance, tako nam ga dođe nekako lakše, a i toliko mi je Denis pričao o tebi, pa mi se čini kao da te poznam godinama.

­ Nema veze – odgovorim. – Meni svejedno, kako god hoćeš.

­ Onda dobro. Pa vidiš, ja bih ostao jedno mjesec dana ovdje – reče on. – Zbog Denisa, da mu budem blizu. Jebi ga, da nije bilo moje lude glave, možda ni on sada ne bi bio tu. A bit ću mu i svjedok, o svemu onome što je preživio u ratu. Ali i bez njega, kući mi žena i dvoje malih kretena pojedoše sve živce, pa mi tako i tako treba jedan dobar odmor. A i nije meni prvi put u pritvoru pa da se osjećam nešto posebno neugodno.

245

­ To sam vidio u tvom dosjeu u spisu – složim se ja. – Pa, čovječe Božji, jesi li uopće bio kada na slobodi prije vojske. Svakih nekoliko mjeseci si bio osuđen na mjesec­ dva zatvora.

­ Ma to ti je bez veze – nasmija se on. – To ti tamo kod nas u Bosni, a ja sam iz okoline Doboja, svi prođu. Znaš kako je kod nas. Kod nas ti tamo u kafani muzika raspizdi, sevdalinke i druge pjesme, pa se koja više popije, onda ti se potegne čakijica, bocneš malo onog pored sebe i mjesec­dva u hladovinu. Ili ako ne bocneš, izađeš poslije vani, pijan ko čep, sjedneš za volan pa se zalijepiš u nečiju kuću. Ništa ozbiljno. Nikad nisam nikog ubio. Mislim, prije rata.

­ A ona teška ozljeda, nekome si skoro glavu okrenuo – primijetim ja.

­ Ma jok, samo sam mu šamar opalio – reče on, pružajući desnu šaku koja je više sličila na lopatu nego na ljudski ekstremitet ­ i ode čovjeku vilica. Neki staklen tip, tko bi to očekivao. Ima takvih ljudi, a kakve sam ti ja sreće, naletim baš na jednog takvog. Jebeš njega, nego ti nemoj ništa raditi u ovom mom predmetu.

­ Pa zašto si tražio da uopće dođem? ­ Zbog one aždaje kući – reče on. – Ako nemam advokata,

reći će da sam namjerno otišo u zatvor, samo da nisam kući i da ništa ne radim. A jebi ga, ionako mi nije do života. Da nije ono dvoje malih kući, ukokao bih i nju i sebe i riješio se sveg zla. Jebeš nju. Ovaj Ivo, što je bio sa mnom, on ti je otišo za Njemačku, pa će sve ovo tako i tako pasti u vodu jer bez njega nemaju dokaza za ništa. Onaj Srbin ima da šuti, taj se neće usuditi ni riječi reći. Prema tome, ja sam praktično već slobodan, samo da se malo ovdje odmorim i malo budem uz Denisa. Tu me sada drže da kao ne bih mogao utjecati na svjedoke. Nećeš ti svjedoka. Međutim, Denis sada prolazi kroz ono kroz što sam ja već prošao, a bogami i još prolazim, pa

246

znam točno kako se jadnik osjeća. Ti samo pusti, budi tu negdje u blizini, ništa drugo. U redu?

­ U redu! Vidim ja da se ti dobro snalaziš i bez odvjetnika. ­ Eh, stari moj, nisam ja od jučer.

Vratih se u Pulu. Nisam znao što misliti o ovome što sam doživio u Rijeci. Apsurdne situacije nalažu apsurdna rješenja, ništa više. U Puli me je na pošti dočekala oveća kuverta, iz Rijeke, koju mi je poslao kolega koji brani Denisa, s brojnim liječničkim nalazima i drugim ispravama iz spisa, sa zamolbom da mu se priključim, da Denis to želi, a naročito se to odnosilo na njegovu želju da i ja uz njega sudjelujem u održavanju završne riječi. Preciznije, kolega bi završnu riječ držao u dijelu u kojem se odnosi na činjenično stanje, a ja na ostale okolnosti.

Pristupih proučavanju spisa. Danima sam ga proučavao, pravio bilješke i na kraju sam bio spreman. Kolega iz Rijeke, Josip se zvao, reče mi da se ne brinem, da mu je jasan kontekst odnosa između mene i Denisa, da ja održim samo tu završnu riječ, u dijelu gdje se govori baš o motivima ulaska u rat, emocijama, psihičkom stanju, a da će on odraditi sve ostalo. Činilo mi se podnošljivim, iako sam imao tremu skoro kao kada sam prvi put u karijeri, kada sam tek postao odvjetnik, ušao u sudnicu.

Suđenje je počelo negdje početkom studenog. Brojni svjedoci su prodefilirali sudnicom, s najrazličitijim dojmovima i iskazima, neki u korist Denisa, a neki naravno protiv njega. Mučno je to bilo gledati, a najmučnije od svega Denisa koji je sjedio na stolici ispred svih, kao optuženik, samo se držeći za glavu, očito nesvjestan dobrog dijela onog što je čuo. Zbog njegova stanja suđenje se u nekoliko navrata prekidalo pa opet nastavljalo.

Uđosmo i u 1994. godinu, suđenju se kraj nije nazirao. Konačno se promijeni i predsjednik sudskog vijeća koje mu je sudilo, a onda opet sve iz početka. Prvi sudac, koji je i sam bio jedno vrijeme na bojišnici, bio je Denisu naklonjen, to

247

profesionalac odmah vidi, naprosto ti je to jasno iz načina postavljanja pitanja, insistiranja na točno određenim okolnostima. Onda su došli civilni suci, kako smo ih zvali, dakle, redovni suci koje su samo na određeno vrijeme obukli u uniformu i stavili ih da sude. Onda je lagano počeo pakao. Ovaj novi nije razumio ništa! Dovukli su ga negdje iz Istre, o ratu je znao koliko i moja pokojna baba o svemirskim letovima, dakle toliko da postoje i ništa više, a nisam stekao dojam da se barem trudi razumjeti razloge zbog kojih je Denis došao u takvo stanje. Moje mišljenje je dijelio i kolega Josip. Novom sucu je pred očima bio samo mrtav čovjek i onaj koji ga je bez razloga ubio. Koliko smo prije bili puni optimizma, toliko smo se sada našli zatečeni i zabrinuti. ­ Najebali smo – reče mi tiho Josip, dok je jedan od

svjedoka po tko zna koji put prepričao nesretni događaj. ­ Izgleda da jesmo – složim se. ­ Ovaj ništa ne razumije – nastavi tiho Josip. – Ovaj će ga

ukopati. Ne gine mu nekoliko godina. Koji idioti ovom staviše uniformu! Cijela obrana se bazirala na činjenici da je Denis to

napravio u nesvjesnom stanju, da se radilo o tzv. institutu putativne nužne obrane, dakle stvarnoj zabludi, kada netko pogrešno misli da postoji stanje opasnosti za njega, da postoji napad, pa je otklanjajući tu opasnost, dakle braneći se, počinio krivično djelo za koje ga se tereti. Jednostavnije rečeno, osoba je u vrijeme izvršenja djela pogrešno mislila da postoje određene okolnosti, a da su one stvarno postojale, to bi djelo bilo dopušteno. Zabluda. A kako je Denis mislio da ga napada četnik, točnije, u onom jadniku koji je podigao bocu da se nazdrave, on je vidio četnika s nožem kako ga napada, to se «branio», dakle, počinio ubojstvo u stvarnoj zabludi. Otežavajuće okolnosti su bile što je bio u alkoholiziranom stanju te što je imao pištolj kod sebe. Činilo se da novog suca samo te dvije okolnosti interesiraju, a

248

posttraumatski stresni poremećaj je bio od drugorazrednog značaja. Ako je i to bio!

Konačno, završi dokazni postupak, tek u ožujku 1994. godine i pristupi se završnoj riječi. Najprije tužitelj, koji je isto došao iz “civila”. Ovaj je problem razumio još manje od predsjednika vijeća. Inače, pojašnjenja radi, naš pravni sustav je imao tzv. vijeća za ovakva teška krivična djela, što je blago rečeno u suštini predstavljalo i danas predstavlja pravosudnu smijuriju. Naime, našli bi nekoliko umirovljenih «časnih» građana koji su glumili nekakve suce porotnike te koji su kao bili ravnopravni u odlučivanju s predsjednikom tog vijeća, profesionalnim sucem, a koji je zapravo vodio cijeli postupak i o svemu odlučivao. Ovi su reda radi amenovali njegove odluke, da se zadovolji forma. Lako je pretpostaviti koliki će utjecaj na donošenje odluke u ovom slučaju imati jedan sudac porotnik, bivše vojno lice u mirovini, kojeg sam slučajno prepoznao među njima. Čovjek je sretan da mu mjesečno na ime besmislenog sjedenja na sudu isplate nekakvu naknadicu, i to je sve. Ako bi u tzv. velikim vijećima i sjedio još jedan sudac profesionalac, to ništa bitno nije mijenjalo glede smislenosti takvog vijeća.

Uglavnom, tužitelj je u cijelosti ostao pri optužbi, tražeći što strože kažnjavanje Denisa, prije svega radi generalne prevencije, jer da je to ubojstvo šokiralo cijelu Sinjsku krajinu. Ovaj očito nikada nije bio u Sinju, mogao sam za to glavu založiti, inače ne bi lupao ovakve gluposti, pomislim. Nadalje, da sam taj čin nema nikakve veze s optuženikovom bolešću nego da se to desilo samo stoga što je bio pod utjecajem alkohola, a da je sramota za jednog časnog hrvatskog vojnika da se šeće s pištoljem po svadbama, uz to pijući, a zna da ne smije piti s istovremenom konzumacijom sredstava za smirenje. Idiot, došapnem Josipu pored sebe, pa u Sinju danas nitko ni na marendu ne ide bez pištolja, a kamoli na svadbu gdje se oduvijek pucalo. Onda je ponavljao nekoliko puta činjenicu da je ubijen nevin čovjek iza kojeg je

249

ostalo dvoje malodobne djece, što je, nažalost, istina. Da je Denis svu tu priču o četničkom napadu izmislio, da se sada izvlači na nekakvu bolest, da ako je već bolestan, nije trebao ići na svadbu. Da treba razumjeti taj narod dolje, rodbinu ubijenog koja je također bila prisutna suđenju, kojima je još pred očima taj stravičan i ničim izazvan zločin, pa da zato traži najstrožu kaznu, da …

Onda je obrana došla na red. Najprije kolega Josip, koji je činjenično to obradio, ukazujući na to da se radilo o spomenutoj stvarnoj zabludi, da je Denis nešto slično već proživio u ratu, što je nekoliko svjedoka potvrdilo, da je dakle mislio da je napadnut te da je stoga posegnuo za pištoljem držeći da se tim činom «brani» od neposredno predstojeće, pogibeljne opasnosti. Predložio je da ga se zbog svih tih razloga oslobodi.

Onda sam ustao ja. Uzdahnuo sam duboko i počeo: ­ Poštovani sude, kolege, ostali! Pokušat ću biti relativno kratak i koncizan, koliko je to

moguće u ovom konkretnom slučaju. Nažalost, ne bih trebao ponavljati ono što je kolega Josip već rekao, ali ću se vjerojatno tu i tamo nasloniti na njegovo izlaganje jer je to neophodno, radi cjeline obrane.

Napominjem da nemam pripremljen cjelovit konspekt obrane, nego ove papiriće s natuknicama koje sam za vrijeme izlaganja kolege tužitelja poprilično izmiješao pa ako ne budem baš savršeno povezan, molim da ne zamjerite.

Također, prije nego što počnem konkretno, nadam se da neću zaraditi prijavu komori nakon ove završne riječi, a ako je i zaradim, neću smatrati da sam nešto pogrešno napravio.

Tako, prije svega, nažalost, moram istaći da kolega tužitelj ne razumije ništa. Doslovno ništa! Ne znam odakle je, niti me to interesira, ali s obzirom na to da sam rođeni Sinjanin, mogu si priuštiti da kažem kako niti on

250

razumije taj narod dolje, niti on razumije ovaj rat, a najmanje razumije ovaj događaj. Ne želim da se ovo shvati kao uvreda, jer to nije, ali moram to istaći zbog optuženika i konteksta u kojem ga je do sada prikazalo tužiteljstvo. Da je tužitelj ikada prošao kroz Sinj, a tvrdim da nije iako o kolegi ne znam doslovno ništa, ne bi mogao govoriti ono što je govorio, da je ikada bio na bojišnici, a tvrdim da nije, ne bi mogao govoriti ono što je govorio, i tu je cijeli problem ovog sudovanja.

Također, kako se sam predsjednik vijeća postavio tijekom suđenja, mislim da je optuženika već osudio, da…

­ Kolega, nastavite li tako, dobit ćete opomenu! – prekine me predsjednik vijeća.

­ Smanji malo! – šapne mi Josip. ­ Dobro – nastavim ja ­ držimo se predmeta spora. Dakle,

činjenica je da je optuženik ubio oštećenog i što god mi danas rekli ta je tragična činjenica definitivna. Strašna je i pomisao da dođeš na svadbu kod rodbine i na prvi pogled bezrazložno izgubiš život. Još strašnija je ta činjenica za njegovu obitelj, uz koju svaki iole normalan čovjek može samo suosjećati, žaleći i njih i činjenicu da je do svega ovog moralo doći. To je žaljenje, konačno, iskazao i sam optuženik, izražavajući obitelji poginulog sućut putem trećih osoba, jer sam to nije mogao, iz objektivnih razloga.

I tako dolazimo do ključnog momenta ovog nesretnog događaja, do pitanja: zašto je do toga došlo i da li je moralo doći? Očito se ovdje radi o barem do sada netipičnom životnom stjecaju nesretnih okolnosti s tragičnim finalem i s brojnim teškim posljedicama.

Da bismo kako­tako ovo pokušali razumjeti, koliko je to uopće moguće razumjeti prosječnom čovjeku, moramo se osvrnuti na optuženika, na njegov mentalni sklop, a

251

poglavito na njegovo zdravstveno stanje u trenutku počinjenja tog djela.

Dakle, prema stručnim mišljenjima mnogobrojnih sudskih vještaka medicinske struke, koji su ga u više navrata vještačili, radi se o tzv. anankastičnoj ličnosti, tj. ličnosti čije su karakteristike sklonost perfekcionizmu, preciznosti, redu, odgovornosti, kontroli emocija, jednom riječju radi se o visoko moralnoj ličnosti. E, sada elementarna logika nameće pitanje: kako takva osoba može počiniti ovakvo kazneno djelo?

Nažalost, može, u to smo se već uvjerili. I tu dolazimo do zdravstvenog stanja, tj. činjenice da optuženik nedvojbeno boluje od PTSD­a, kako tu bolest kolokvijalno zovu, odnosno od posttraumatskog stresnog poremećaja, kako se stručno medicinski kaže.

Da bi se to moglo razumjeti, moramo nekoliko riječi reći o toj bolesti, o kojoj do jučer nitko ništa nije znao jer nikog nije interesirala, ali držim da će njena pojava ovu zemlju sve više i više zabrinjavati. Dakle, prema mišljenju jednog našeg uvaženog medicinskog stručnjaka, koji je koliko­toliko proučavao tu bolest, radi se o poremećaju ličnosti do kojeg dolazi poradi čovjekova suočavanja s blizinom smrti koju emocionalno ne može prevladati, pa stoga dolazi do strahova, depresija, osjetljivosti na vanjske podražaje, izolacije i konstantnog prisjećanja na proživljene traume. Dakle, radi se o ljudima koji se i na najmanji šum probude obliveni znojem, gdje je depresija po psihodinamici glavni simptom oboljenja, tako da ih tek enormne količine lijekova za smirenje, kao što su apaurini, praksiteni, valiumi, leksaurini i tome slični, drže na granici izdržljivosti. Ako granica popusti, reakcija na vanjske podražaje razvija se u agresiju, često tragičnih razmjera, kao što je ovdje slučaj. Da ne spominjemo česte pojave paranoidnih stavova kod osoba oboljelih od ovog

252

sindroma, koji je u svijetu općepoznat kao «vijetnamski sindrom», a kako nam je krenulo, uskoro će dobiti blizanca u imenu «hrvatski sindrom». Najjednostavnije rečeno, radi se o reakciji normalne osobe na nenormalna događanja. Takva događanja zasigurno ni kod koga ne izazivaju uobičajene reakcije, nego se radi o šokovima, koje neki mogu, a neki, eto, ne mogu prevladati. Denis, kao i mnogi drugi, nije ih uspio prevladati, nažalost.

Dakle, u takvom stanju je optuženik počinio ovo ubojstvo.

Vratimo se sada u 1991. godinu, na početak domovinskog rata. Optuženik dragovoljno odlazi na bojišnicu spreman i život žrtvovati za svoju domovinu, doživljavajući to kao nešto najuzvišenije što jedan domoljub može napraviti za svoju zemlju. Ovoj činjenici treba dodati da se on nije rodio niti do tada ikada živio u Hrvatskoj, da su ga naprosto tako odgojili roditelji koji sada zasigurno proklinju i odgoj i domovinu.

­ Kolega, pazite na rječnik – opet se javi predsjednik vijeća.

­ Nemate pojma koliko pazim – promrsim ja i nastavim. – Potom, u ratu biva teško ranjen, a o proživljenim ratnim strahotama svi koji su to htjeli mogli su čuti od brojnih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku o tim okolnostima. Gluhom se može i vikati, a on ne čuje, a iskreno se nadam da nitko od prisutnih nema problema sa sluhom. E sada, kada je polazio dragovoljno u rat, ova zemlja mu je bila zahvalna. Kako zemlju ne čine samo planine, ravnice i more nego i ljudi, podrazumijeva se da su mu i ljudi valjda trebali biti zahvalni za takvu vrstu žrtve. Međutim, nitko od tih ljudi, tog društva koje je dragovoljce tako benevolentno prosljeđivalo na bojišnice i u smrt, nije tim premladim ljudima nikada ništa rekao o eventualnim posljedicama rata. Da se primjerice može oboljeti od PTSD­a! Možda tada nisu znali, ali da su i

253

znali, svi smo svjesni toga da bi to prešutjeli, zar ne? No, što sada čine s tim ljudima koji su od te bolesti oboljeli? Ti jadni ljudi su ili po zatvorima, ili po psihijatrijama, ili pak ludnicama, nazovite te ustanove kako god hoćete, rezultat je uvijek isti; u svakom slučaju negdje su na margini društva, potpuno izolirani, da ne bi kvarili opći dojam zadovoljstva i sreće. Jer, kako možeš reći da je netko poludio samo zato što se borio za domovinu! Kako se uopće može poludjeti u takvoj pravednoj borbi! Smrt je tamo drugorazredna kategorija, ovakva bolest uopće nije priznata kao kategorija, a i kako uklopiti sliku ovog jadnika sa slikom svečanih dijeljenja raznoraznih lenti, nakon što se preživjeli postroje pred onima koji su ih tamo poslali!

Tko je na kraju kriv za ovo što se desilo? Optuženik jer se dragovoljno žrtvovao za domovinu ili pak nitko, jer su to nažalost posljedice ratnih događanja o kojima nitko ne razmišlja dok one traju!

Čuli smo od sudskog vještaka da uzrok ovog kaznenog djela leži upravo u činjenici postojanja te bolesti, koja, kako rekosmo, prouzrokuje paranoidnost, osjećaj ugroženosti. Vještaci kažu da treba vjerovati iskazu optuženika zbog njegove strukture ličnosti jer takve ličnosti daju objektivne iskaze, kod njih sve mora biti časno, pošteno i istinito. Vještaci nadalje kažu da bi se ubojstvo najvjerojatnije desilo da optuženik uopće nije konzumirao alkohol jer uzrok, kako rekosmo, leži u PTSD­u.

Dakle, optuženik je počinio to ubojstvo u bolesnom, nesvjesnom stanju. Dolazimo do drugog ključnog pitanja: da li je on kriv što je obolio od te bolesti. Nije! Nadam se da ga nitko razuman ne može optužiti za to da je kriv što je obolio od te bolesti. A ako nije kriv za to oboljenje, nije niti za ovo ubojstvo jer je ono upravo posljedica tog oboljenja.

254

Prema mojem poimanju ovog problema, njegova krivnja je samo u tome što je mlad i nadobudan, bez znanja roditelja, doslovno pobjegao iz blagostanja u kojem je do tada živio da bi branio ovu jadnu zemlju od agresora jer su mu roditelji od rođenja govorili da ništa na ovom svijetu nije vrednije od nje, pa, eto, ni vlastiti život. Ništa drugo i ništa više! Kolega tužitelj to ne razumije niti će ikada razumjeti. Da se ne bismo pogrešno shvatili, ne moraš se roditi u Sinju da bi volio ovu zemlju, konačno ni optuženik nije u njemu rođen, ali moraš biti tako odgojen. U tom nesretnom odgoju je sve! A kada smo već kod kolege tužitelja, predlažem da sa mnom zajedno pogleda ovdje prisutnu rodbinu ubijenog, kojoj se i ovom prilikom duboko i iskreno klanjam, a što oni zasigurno dobro razumiju i da im ja to ne kažem. Uvjeren sam da su oni Denisu već oprostili onoliko koliko čovjek može oprostiti, koliko je to u njegovoj moći, dok mu to kolega tužitelj nikada neće oprostiti, jer ne razumije razloge opraštanja. Vidite, kolega – obratim se tužitelju ­ i rodbina ubijenog i rodbina ubojice, kako ih vi lijepo označiste tijekom vašeg izlaganja, sada plaču, i to zajedno. E, upravo to vi nikada nećete shvatiti, ali ih barem pogledajte pa priznajte sami sebi da ih ne razumijete. To govorim zbog vas, moleći vas da na kraju ne iziđete iz ove sudnice uvjereni kako ste sve razumjeli i kako ste sve napravili u skladu sa strukom, savješću i tome slično. Ne možete se pozivati na savjest, kako ste vi to činili, ako stvar ne razumijete. Savjesti nema ako nema razumijevanja.

Da se vratim na optuženika jer vidim da se sud opet sprema da me opomene. Dakle, treba ovdje također istaći i činjenicu koja se odnosi na to koliko je to njemu osobno sve ovo skupa teško palo, a na što vrlo jasno ukazuje okolnost da je, kada je postao svjestan što je napravio, tri puta pokušao suicid, dakle, sam sebe ubiti. Uzgred budi

255

rečeno, liječnici tvrde da se radi o osobi koja bi u normalnim okolnostima prije sebi naškodila, nego drugom.

Na kraju, pogledajmo malo našu zakonsku definiciju kažnjavanja, zašto uopće kažnjavamo nekoga! Svatko tko poznaje tu definiciju, ako je iole dobronamjeran te je uz to barem pratio ratna zbivanja na ekranu ako već nije osobno sudjelovao u njima, složit će se da je ovaj čovjek već kažnjen, da su ga već osudili s doživotnom kaznom, pa da nema mjesta definiranoj društvenoj osudi. Društvo se mora konačno probuditi, upitati što je to PTSD, te kako pomoći onima koji su oboljeli od njega, a ne te ljude skrivati po zatvorima, bolnicama i ne znam gdje već. Društvo treba prestati od njih praviti suvremene gubavce kojih se treba kloniti i prepustiti ih njihovoj sudbini, da se sami snalaze kako znaju i umiju. Zapravo, budimo potpuno pošteni pa recimo da bi trebalo osuditi ovo društvo za nebrigu, a ne njih koji se bolesni i ostavljeni vuku po ovoj jadnoj zemlji. Također, jedan od razloga kažnjavanja je i utjecaj na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela. Treba utjecati na svijest ljudi, reći im da ubijanje nije ni normalna ni prihvatljiva civilizacijska tekovina, ali im isto tako treba reći zašto u ovakvim slučajevima dolazi do ubojstava. Ljudi to trebaju znati! Konačno, razlog kažnjavanja je i pravednost! Pravednost! Pa gdje je ovdje pravednost?! Jedan čovjek mrtav, ni za što, a optuženik s uništenim životom, s bolešću s kojom se nitko sam ne može nositi, bez izgledne, oprostite, bez ikakve budućnosti. A sve zbog toga što je želio osloboditi zemlju od agresora! Je li pravedno sada ga kazniti s dugogodišnjim zatvorom? Ako ga kaznite tako, to nije pravednost, gospodo, to je obično licemjerje!

­ Opominjem vas posljednji put, kolega – povišenim tonom će predsjednik vijeća.

256

­ Ne morate, upravo sam završio. Samo još želim reći da je ovaj čovjek već dovoljno kažnjen od društva za koje je žrtvovao mladost, život, zdravlje, od društva koje uopće nije briga za njega, a nažalost, čini mi se da ga je i Bog zaboravio, pa kako god da ga kaznite, kaznili ste i sebe time. Tu su me definitivno prekinuli, sa zarađenom sudskom

opomenom. ­ Mogu komentirati sudsku opomenu? – upitam ja

predsjednika vijeća. ­ Ne! – autoritativno će on. ­ Vi ste je upravo komentirali. Hvala!

Sjeo sam, a kolega Josip mi je došapnuo nešto kao bravo ili tome slično. U glavi mi je toliko zvonilo da nisam baš najbolje razlučivao tiše zvukove. Osjećao sam se loše, a i nekakva lagana bol u prsima je rasla, stezala. Na trenutak sam otežano disao. Denis je držao glavu među nogama, a meni se sve skupilo u grlu. Galerija iliti javnost, nekoliko novinara, Denisova rodbina i rodbina poginulog, stajali su iza i blijedo gledali. Nekoliko je njih od prisutne rodbine jednog i drugog plakalo. Suđenje se jedva nekako privelo kraju. Predsjedavajući nam je rekao da će presuda biti izrečena točno u 15,30 sati, dakle za jedan sat i nešto više. Do tada je bio prekid. Iziđosmo svi na sudski hodnik. Zapalim odmah cigaretu. Denisa su s lisicama na rukama vratili u pritvor. Teta je na glas plakala. Tada mi priđe brat ubijenog kojeg sam upoznao na svadbi i pruži ruku. Prihvatim je. ­ Robi, svaka ti čast – reče on, vidno potresen. – Mog brata

nitko više ne može vratiti, niti njegovoj jadnoj djeci može itko nadomjestiti oca, ali ovaj jadnik je svoje ispatio, njemu ne treba više nikakva kazna. Njega je stvarno i Bog kaznio, kako ti reče. Bolje bi mu bilo da se i sam ubio, manje bi patio.

­ A da – otegnem ja. – Skoro bi bilo bolje. Dvije apsurdne i nepotrebne tragedije.

257

­ Je li on uopće svjestan što se dešava oko njega? – upita on.

­ Iskreno, nisam siguran – odgovorim. ­ Jadno dijete – promrsi on i udalji se jer se približavao

tetak i teta koja je još uvijek plakala. Lijepo sam je molio da ne dođe ovamo, ali uzalud. Nisam mogao više to sve skupa gledati, pa rekoh da kolega Josip i ja moramo nešto na drugom kraju suda provjeriti. Tako se izvukosmo i nas dvojica odosmo u obližnji kafić, iza suda, na kavu.

­ Što misliš, koliko će dobiti? – upita me on, dok smo još hodali prema kafiću.

­ Toliko o optimizmu – komentiram ja, umjesto odgovora. ­ Kakav optimizam! – zlovoljno će on. – Vidio si na sucu

da je već donio presudu, da ga tretira kao klasičnog ubojicu, pijanu budalu koja je nekog ubila maltene iz hira. Ispod tri­četiri neće proći. Pa u ovoj zemlji nitko još ozbiljno ne shvaća PTSD.

­ Budi bez brige, shvatit će, ima vremena. ­ Samo što će to za ovog našeg biti kasno – progunđa on.

U 15,30 sati stajali smo u sudnici dok je predsjedavajući počeo čitati presudu. U ime Republike Hrvatske… kriv je… jer je … pa se stoga osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

Nastalo je opće komešanje, galama, plač, gužva koju više ni sud nije mogao kontrolirati. Teta je pala u nesvijest. Josip se držao za glavu u nevjerici. Ja sam zijevao kao riba na suhom, dok je bol u prsima postajao sve jači i jači. Denis je opet držao glavu među nogama i, čini mi se, plakao. Deset godina! Deset godina u ime Republike Hrvatske! Svaka čast, Republiko! Svaka čast! Dostojno si mu se odužila. Nisi mogla dostojnije! Stvarno si darežljiva prema onima koji su za tebe bili spremni sve dati. Dala si mu, eto, izbor. Izbor između oltara i zatvora. Bolje da si mu dala oltar, kao i drugima. Manje bi ga boljelo. Manje bi patio. Deset godina!

258

Tu sam noć, nakon dugo vremena, opet otvorio jedan Napoleon. Naime, bol u prsima cijeli dan nije popuštao, pa mi se činilo najmudrijim popiti koji konjak, a gore mi ionako ne može biti nego što već jest, mislio sam. Pronađoh i jednu kasetu s hrvatskim budnicama, ne znam ni tko ni kada mi je dade, pa pustim «Ustaj bane Jelačiću». Hrvatska je zvala bana da ustane, da je zadnji čas da se trgne iz stoljetnog sna, da nam se pridruži, da nas vodi, da… E, moj bane, nemoj slučajno popustiti ovima što te zovu pa ustati. Najebo si! U ime Republike Hrvatske ima da te nategnu prije nego siđeš s one tvoje konjine. Izvadim kasetu iz kasetofona, jedno vrijeme sam je vrtio među rukama, a onda je počnem polako lomiti, komad po komad. Bane moj, da sada i ustaneš, zakasnio si za mnoge. Lako je tebi bilo ratovati kada nije bilo PTSD­a. Nastavio sam piti u tišini, lomeći polako, sustavno plastične ostatke kasete.

Konačno završih s kasetom, uzmem telefon i okrenem dugački broj. Javi se Sandra. Bol u prsima nije popuštao. ­ Volim te – promucam, polupijanim glasom. ­ Je li oslobođen? – upita ona, prešućujući moj izljev

ljubavi. ­ Volim te! – ponovim mehanički. ­ Bože moj! – uzdahne ona. – Koliko je dobio? ­ Deset godina! ­ Deset?! Ajoj! Deset?! ­ Deset – jedva izustim. Doista sam se loše osjećao.

Pritisak u glavi je bio sve jači i jači, a bol iz sredine prsiju širio se na lijevu ruku. Pokušam podići tu ruku, nisam uspio. Nešto sam promrmljao.

­ Robi, što ti je? – zabrinuto će ona. ­ Ne znam! – nekako izustim. – Lijeva ruka mi se oduzima. ­ Molim! Robi, da li te boli u prsima? ­ Da! – zadnjim snagama procijedim. ­ Robi, zovi hitnu pomoć, odmah! ­ Loše mi je.

259

­ Spusti slušalicu i zovi hitnu! Odmah! Molim te! Molim te, ljubavi, napravi to odmah! Evo, ja ću spustiti slušalicu pa ti zovi! Molim te! Veza se prekinula. Jedva nekako pritisnem onaj

preklopnik na telefonu, gdje se stavlja slušalica, kako bih mogao nazvati hitnu. Koji im je broj? Pojma nemam! Bol se počeo prenositi i na lijevu nogu. Cijelu lijevu stranu tijela. Ispadne mi slušalica iz ruke. Što se ovo dešava, zvonilo mi je u glavi! Pokušam ustati sa stolice. Nisam mogao. Bol u prsima je bio sve jači, a disanje sve teže. Ispred očiju mi se počelo magliti. A onda odjednom tišina. Potpuna tišina i mrak.

Činilo mi se kao da putujem po tom mraku. Konačno svjetlost. Bože moj, koje idile. Zima, lijep vedar dan, dok je lagana burica puhala i tjerala bijele nazubljene oblačiće po nebu. Stajao sam kraj zadnje krivine na Kukuzovcu, one krivine što se nalazi na cesti prije spuštanja u Sinj. Ispred Sinjsko polje, sve u bijelom ogrtaču, a u daljini planina Kamešnica, bijela, sve u snijegu. To je valjda raj, pomislim. Raj za one rođene u Sinju. Valjda svatko ima svoj raj. Moj je bio divan, veličanstven. Ipak sam bio dobar čovjek čim je Bog odlučio da mi ovako nešto podari. ­ Robi! – činilo mi se da me netko iz daljine doziva.

Okretao sam se, nisam nikog vidio. Nigdje žive duše, samo ova nestvarna ljepota. Bolje. Nadam se da u raju nema ljudi, barem neko vrijeme, dok se ne oporavim od njih.

­ Robi! – ipak netko zove. Polako otvorim oči. Skamenim se. Iznad moje glave je

stajala kuma Renata. Otkud ona u mom raju? Nemoguće, toliko zgriješio sigurno nisam! ­ Robi, kako si? – pitala me ona. ­ Nikako! – odgovorim žalosno. Ostao sam živ, vratiše me

iz one ljepote, pa odmah kuma, da ne bih slučajno

260

pomislio da se stvarnost proljepšala. – Gdje sam? – upitam.

­ U bolnici – reče ona. – Infarkt, ali bogami imaš više sreće nego pameti. Nema većih posljedica.

­ Sreće?! ­ Sreće što me je Sandra odmah nazvala, a ja odmah hitnu,

inače ne znam gdje bi bio sada – reče ona. ­ Ja znam – procijedim tiho. – Sandra, kažeš? ­ Da, ona me nazvala, sva u panici, da ti je loše, da odmah

zovem hitnu i eto te tu. ­ Sandra! ­ Kume, uzmi tu ženu dok ti je još vrijeme – reče ona.

Nakon nekoliko dana izišao sam iz bolnice. Nije bilo težih posljedica, sa stajališta liječnika, ali s mojeg, s obzirom na to čega sam se sve morao pridržavati u doglednoj budućnosti, zlo mi je došlo. Usput su mi pronašli enormne količine masnoće u krvi, povišen krvni pritisak i mnoge druge sitnice, a sve to pokupih na račun stresa i neurednog načina života. Bog te za sada ozbiljno opomenuo, reče mi doktor, a na tebi je da li ćeš opomenu shvatiti kako treba ili ne. Moraš početi normalno živjeti. Normalno! E moj doktore! Nisam imao ni snage ni volje da ga priupitam što on podrazumijeva pod «normalnim» životom.

Kuma je sve te dane dolazila u posjete, kao i brojni drugi prijatelji i znanci. Konačno sam joj morao javno priznati da je kao čovjek skoro u redu, ali kada bi samo još malo tu jezičinu… Ne pretjeruj, prekinula me ona, smijući se, navikao si na mene ovakvu pa gdje da se sada mijenjam. Jest, i tu je bila dobrano u pravu. Ona me dovela u stan, iako sam ja htio uzeti taksi. Ali uzalud. Nije htjela ni čuti. Dođosmo tako nas dvoje ispred mojeg stana. Učinilo mi se da nekog ima unutra, što joj i rekoh, ali ona samo odmahne glavom. Valjda sam malo prolupao svih ovih dana, pomislim. Kuma otključa vrata, ni to mi nije dala da sam napravim. Malo mi je sve to bilo čudno, ali još sam bio pod dojmom bolnice, lijekova,

261

liječnika, cjevčica nabodenih na sve strane po tijelu, te mi se sve drugo činilo prihvatljivijim, pa čak i tolika iznenadna kumina skrb. Ona gurne vrata i pusti me da uđem prvi unutra. Uđem polako. Prvo što mi je upalo u oči bilo je da je stan uređen, očišćen, dotjeran, valjda kuma… Onda vidjeh nju pored stola. ­ Sandra!

Priđe mi bez riječi, zagrli me, plačući. ­ Volim te! – tiho mi šapne. ­ I ja tebe. ­ Reci mi da me voliš! ­ Volim te! ­ I ja tebe – tiho će ona. – Imam li te sada? ­ Imaš – odgovorim. ­ Jesmo li jedno drugom dovoljan razlog za život? ­ Da! ­ Nećeš me nikada ostaviti? ­ Neću! ­ Ni ja tebe, ljubavi.

KRAJ

262

GODINU DANA POSLIJE…

Što nakon manje od godine dana od dana objavljivanja ovog romana reći o njemu, pa time dijelom i o Balkanu, a da to ne bude pretenciozno ili patetično? Što vi mislite o mjestu gdje se s jednom himnom rađate, s drugom živite, a sam Bog zna s kojom ćete umrijeti, gdje se brojne povijesne istine, još brojniji živući mitovi i aktualne zablude koje više nitko i ne broji, isprepleću do apsurda… Teško je na to suvislo odgovoriti, a još teže u takvom okruženju osmisliti jedan humaniji život, dostojan čovjeka i vremena u kojem živimo. A opet, ima onih koji su osuđeni na život na ovim prostorima i nemaju alternativu, zar ne? Pa kad je već tako…

Što još reći? Možda isto ono što sam kazao na svečanosti prilikom dodjele nagrade na međunarodnom literarnom natječaju «SATYAGRAHA», održanom u Italiji (Riccione), na temu mir (18. svibnja 2002.g.) kako je ovaj moj roman mali pokušaj da kroz ironiju i grotesku ukažem na to kako je svaki rat zlo samo po sebi, a ratovi na Balkanu su višestruko zlo, iz povijesnih i inih razloga, kako su i ovdje živjeli i žive ljudi, koji su isti kao i ljudi u svim drugim zemljama koje je Bog poštedio rata, koji konačno žele živjeti kao i ti drugi, samo im za to treba pružiti priliku.

Ovaj je roman komadić razbijenog mozaika razasutog po cijelom svijetu. Svima se može desiti ono što se prošlih godina desilo narodima na ovim prostorima. Da mi je tada netko rekao što će se desiti, reagirao bih isto onako kako bi većina ljudi diljem Europe i ostatka slobodnog svijeta reagirala da im netko kaže kako će se to sutra desiti upravo njima i njihovoj zemlji. Zvučalo bi im to apsurdno. I jest apsurdno. Ali se, nažalost, dešava. I može se desiti svakome, ma koliko danas bio uljuljkan u sigurnost i bezbrižnost svakodnevice koja ga okružuje. Zato treba stalno podsjećati na sablasti ratnih strahota, ne smije ih se ni pokopane

263

podcijeniti jer je njima dovoljna i najmanja nepažnja, nehaj, da se opet povampire i zavladaju našim životima. Da liježemo s njima, u strahu od onog što nam donosi novi dan? To nije život, nego čekanje njegovog kraja. Nitko nije zaslužio ni jedan dan takvog života, a kamoli godine. A najmanje djeca. Naša ili bilo čija. Ako je gospodarima rata svejedno za naše živote, trebali bi se sjetiti budućnosti tih nevinih stvorenja koja voljom Boga, rođena na nekom kutku ove planete, u trenutku kad ostatak svijeta bježi od njega.

Ovaj roman je i pokušaj da kažem kako je u ratu važnije ostati čovjek nego ga preživjeti. A često ga je mnogo lakše preživjeti, nego ostati čovjek.

Da još ovome dodam nešto što nisam rekao u Italiji. Sve tragedije imaju svoje ime i prezime. I tako ih treba i tretirati i zapamtiti, a ne ciljano ih gurati pod tepih ovih ili onih nacionalnih interesa, gdje nužno, po elementarnoj logici stvari, postaju samo statistička brojka, značajna samo za politička prepucavanja i demagoška obmanjivanja populacije, kojoj se taj i takav paket ideala trenutno nudi. To je jedini način da pojedinac stvarno postane vredniji od države, da ne bude samo prazno slovo na papiru, u raznim ustavima, brojnim deklaracijama o ovim ili onim neispunjenim pravima… Dok god smo mi statističke brojke, postojat ćemo zbog države, a ne ona zbog nas. Pa ma kakva ona bila.

Nekoliko riječi i o stilu pisanja. Ja sam pokušao preslikati stvarnost iz tih surovih vremena onakvom kakva je ona bila, bez uljepšavanja. Nisam želio stvoriti jedno sterilno djelo, nego sam čitatelju pokušao dočarati stvarnu sliku događanja. Naravno, onakvu kakvu sam je ja vidio. Konačno, ja sam pisao o ratu i događanjima vezanim uz taj rat, a ne akademski seminar o ratu, pa je roman morao biti ovakav kakav jest. Zato, onima koji o ratu i događanjima vezanim uz njega ne žele razmišljati kao o realitetu, preporučam da ovaj roman – ne čitaju. Naravno, kao i život, i rat obiluje bizarnim dešavanjima, koja uz svu tragičnost, konstantu svakog rata,

264

tjeraju čovjeka da se nasmije, makar i oporo, ma kako to groteskno i ironično zvučalo. Kad čovjek izgubi smisao za humor, makar i crni, kad mu ubiju duh, onda je gotov, onda mu je svejedno. U romanu sam upravo takvim situacijama posvetio posebnu pažnju, pokušavajući tako reći da su i na bojišnici i oko nje obični ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, a ne samo heroji ili ratni zločinci, kako nam se to obično servira. Ovi zadnji su samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

Na kraju, da parafraziram recezenta ovog romana prof. dr. Josipa Bratulića ­ ako nakon čitanja ovog romana barem neki osjete potrebu da budu osjetljiviji i pažljiviji jedni prema drugima, svrha njegovog postojanja je postignuta.

Pula, lipanj 2002. Autor